ske zajednice?

Dosljedno insistiranje na prvom kriteriju nainilo bi neodrivim vie kategorija i pojmova s kojim operira historiografija XX stoljea: Bosna i Hercegovina, Srbi, Hrvati, nacionalno-politiki odnosi, JMO, HSS, radikali. Naroito ako je rije o razdoblju estojanuarske diktature. U drugom sluaju bila bi prenebregnuta injenica da su Srbi, Hrvati i Bonjaci, tokom meuratne Jugoslavije, ispoljavali skoro identine oblike i jednaku razinu kolektivnog aktiviteta, te bili, nema sumnje, podjednako nezanemarljivi i relevantni sudionici politiko-drutvene scene i dravnog ivota Kraljevine Jugoslavije. Hasanbegovieva knjiga to, punim svojim opsegom, nedvojbeno pokazuje. Knjiga Zlatka Hasanbegovia Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. 1941. (u ratu i revoluciji 1941. 1945.) predstavlja, sasvim sigurno, veliko historiografsko djelo koje e biti nezaobilazno tivo svima koji budu istraivali politika zbivanja i nacionalne odnose u Kraljevini Jugoslaviji, napose historiju bosanskohercegovakih muslimana Bonjaka u XX stoljeu. Svojom ozbiljnou pristupa, voluminoznou kritiko-analitike rekonstrukcije razliitih izraza obraivane historijske pojavnosti, svojim uravnoteenim i nenametljivim zakljucima i ocjenama, ovo djelo ulazi u red najboljih historiografskih ostvarenja iz oblasti politike historije bive jugoslavenske drave, demonstrirajui autorovu privrenost visokim standardima historijske nauke, bez kojih nema korektnog i ozbiljnog bavljenja prolou. Knjigu e sa znatieljom i uivanjem itati historiari i strunjaci drugih usmjerenja koje zanima politika i nacionalna historija bive jugoslavenske drave. Mno242 GRAANIKI GLASNIK 34/17 rije

gima e ona biti dopadljivo kazivanje koje, uz ostale vrline, ini jasnijim kontekst zbivanja na junoslavenskim prostorima s kraja minulog stoljea. Doc. dr. Adnan Jahi

Tibor ivkovi, De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source, Beograd: Istorijski institut, 2012.
Djelo Tibora ivkovia De conversione Croatorum et Serborum predstavlja rezultat, kako i sam autor navodi, dvadesetogodinjih istraivanja tzv. slavenskih glava unutar poznatog spisa, De administrando Imperio (skraeno: DAI), bizantskog cara i pisca Konstantina Porfirogeneta. ivkovi je, inae, istaknuti srbijanski medievalist koji je u svom prethodnom radu analizirao Ljetopis Popa Dukljanina, poznati srednjovjekovni narativni izvor, pomjerajui vrijeme njegovog nastajanja sa XII. na sam kraj XIII. stoljea, to je dovelo u pitanje i mnoge zakljuke o ranom srednjovjekovlju balkanskih zemalja kod dosadanjih historiara. Njegovo novo djelo, u kome analizira i reinterpretira jo jedan dobro poznati izvor moda i osnovno vrelo za povijest prvih stoljea srednjeg vijeka na Balkanu na tragu je tog prethodnog i nudi mogunost za sasvim nove poglede i tumaenja. Djelo De conversione Croatorum et Serborum: A Lost Source je podjeljeno u pet poglavlja, u kojima autor analizira najvanije djelove DAI za junoslavenske prostore, dakle, poglavlja od 29. do 36. Ve u prvom dijelu knjige ivkovi nas upoznaje sa svojim pristupom ovom izvoru, na kome se i baziraju sva nova saznanja do kojih je autor doao. Zbog specifine strukture

Porfirogenetovog djela, autor je zakljuio da je DAI u svojoj osnovi nedovren spis, te da se pomnom analizom u njemu jo mogu jasno prepoznati individualni izvori koje je sam car koristio, redao i ureivao. U tom smislu, i ivkovi je pristupio razlaganju DAI na individualnu grau i izvore, teei da shvati i rekonstruie sam Porfirogenetov nain pisanja. Pri tome je analizirao mogue koritene Porfirogenetove izvore, te se bavio mjestom i vremenom nastanka djela i izvora, odnosno identitetom samih autora. U daljem izlaganju ivkovi se najprije bavi glavama unutar DAI koje spominju Hrvate. Pored mnogih novih saznanja i hipoteza, autor iznosi i reviziju procesa pokrtavanja Hrvata, kritikujui ujedno hronologije postavljene u dosadanjoj historiografiji. Ve se u ovom poglavlju djela poinju nametati pretpostavke o latinskom porijeklu primarnog izvora koji je Konstantin koristio u pisanju glava o Srbima i Hrvatima. U sljedeem dijelu knjige, ivkovi iznosi razmatranja o spomenu Dalmacije unutar DAI, te raznih pitanja koja se otvaraju promatranjem ovog prostora. Povlaei analogije sa prije analiziranim dijelovima DAI, ivkovi opisujui poglavlje o Srbima, te podcrtava zakljuak da primarni izvor koji je Konstantin koristio u opisivanju Srba i Hrvata samo moe biti latinske provenijencije, predlaui naziv De conversione Croatorum et Serborum. Posebna zanimljivost koja potkrepljuje ovu tezu jeste da u Konstantinovom opisu arolikost informacija daleko varira u odnosu zapad istok, tanije blie latin-

skom zapadu podaci su taniji i potpuniji, dok njihov kvalitet u kretanju prema istoku srazmjerno opada. To nam dokazuje da se autor primarnog Konstantinovog izvora vjerovatno nalazio na zapadu, a ne na istoku. Nastavljajui analizu, ivkovi u sljedeem poglavlju obrauje dijelove primarnog Konstantinovog izvora koji se nalaze u poglavljima o manjim slavenskim kneevinama (Paganiji, Duklji, Travuniji itd.). Zakljuak koji ivkovi izvodi na kraju svoga djela je posebno bitan, unosei sva dotadanja posmatranja u ope politike okvire mogueg nastanka izvora, te naposljetku navodei iznimne slinosti De conversione Croatorum et Serborum sa De conversione Bagoariorum et Carantanorum. Kada je u pitanju autor primarnog Konstantinovog izvora, ivkovi navodi da se najvjerovatnije radi o Anastaziju bibliotekaru. U cjelini gledano, ova knjiga dr. Tibora ivkovia predstavlja potpuno novi pristup prouavanju DAI, te iznimno vrijedan rad utemeljen na temeljitom pristupu samome izvoru, njegovoj strukturi i karakteristikama, ali i novim interpretacijama nekih pojmova (poput uvenih castra oikomena), koji predstavlja izazov za historiografiju i nudi mogunost za reinterpretaciju mnogih ustaljenih pogleda. Spomenimo za kraj da je ivkovi ovom analizom dokazao i postojanje samostalne bosanske kneevine, tj. ranosrednjovjekovne dravne organizacije na podruju Bosne jo u VIII. stoljeu, o emu je objavio i poseban lanak, u Spomenici akademika Marka unjia (Sarajevo, 2010.). Edi Bokun

rije GRAANIKI GLASNIK 34/17 243