You are on page 1of 15

Stari bosanski tekstovi

Mak Dizdar, Uvod u knjigu Stari bosanski tekstovi

Nalazei se u poloaju krajnje zemlje istoka izloene prema zapadu i krajnje zemlje zapada okrenute ka istoku, Bosna je oduvijek bila raskrsnica raznih interesa i razmee raznovrsnih uticaja. Takva njena situacija odrazila se i u njenoj pismenosti, knjievnosti i umjetnosti. U koje vrijeme prije dvanaestog vijeka poinje knjievni rad u ovoj zemlji, i kakve je prirode bio, teko je danas utvrditi. Pretpostavlja se da je uporedo sa grkim i latinskim pismom poslije pokrtavanja domaeg stanovnitva poeo prodor i slavenske pismenosti, polagano rasprostiranje knjievnosti u irilometodskom duhu, a moda i razvijanje vlastite knjievnosti u takvoj tradiciji. Po oskudnim spomenicima koji su sauvani do danas poslije vievjekovnog njihovog unitenja potvreno je prisustvo etiri pisma kojim su se sluili stanovnici bosanskohumskog podruja: grkog, latinskog, glagoljice i irilice. Vjerovatno su prva dva pisma poela osvajati pozicije veoma rano, a njihov prodor i egzistencija zavisli su od dominacije jedne ili druge crkve, istone ili zapadne. Grko pismo ostavilo je vie tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako prisutni sve do XV vijeka, tragovi grkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Latinski natpisi evidentirani su u periodu bosanskog srednjeg vijeka na nekim crkvenim graevinama, na novcima i peatima bosanskih vladara, na nadgrobnim ploama kraljeva, itd. Humski kneevi u XII stoljeu, a bosanski banovi i kraljevi u XIV i XV, imali su posebne latinske kancelarije osposobljene za voenje diplomatske prepiske sa zapadnim zemljama i primorskim gradovima. Sa slavenskom slubom u crkvi prodire i slavensko pismo, glagoljica i irilica, a latinica se upotrebljava samo s vremena na vrijeme i u specijalnim sluajevima (v. P. Aneli, Kulturna istorija BiH, Sarajevo 1966). V. Jagi je iznio miljenje da je jedan od najstarijih i najvanijih glagoljskih spomenika uope,Marijansko evanelje, nastao na jugozapadu nae zemlje. Ako ovaj crkveni rukopis, napisan oblom glagoljicom i nije kasnije od veine strunjaka prihvaen kao bosanski, dva rukopisa u fragmentima iz XII vijeka, Grkoviev odlomak i Mihanoviev odlomak, rjeiti su i umnogome neosporni svjedoci glagoljske pismenosti i crkvene knjievnosti na podruju Bosne, odnosno Huma. Ovi spomenici pisani su poluoblom glagoljicom, koja je na prelazu iz oble, istone, u uglatu, zapdnu glagoljicu te je zbog njene osobenosti u posljednje vrijeme nazivaju i bosanskom glagoljicom. U starije glagoljske rukopise srpskohrvatske recenzije, koji bi pripadali po svojim jezikim i paleografskim osobinama ovoj bosanskoj grupi, pribrojan je nedavno jo jedan rukopis, Splitski odlomak. Po pismu bi ovaj spomenik pripadao XII stoljeu, a po nekim jezinim elementima novijeg narodnog govora spadao bi u poetak XIII vijeka. Vjerovatno je i prije i poslije Splitskog odlomka bilo i vie i raznovrsnijih crkvenih spomenika u glagoljskom pismu, ali danas nema nikakvih neposrednih dokaza kojim bi se ova pretpostavka mogla utvrditi. tavie, Splitskim odlomkom prekida se lanac glagoljskih rukopisa za dui period. Dokaz da glagoljska knjievnost ovog podruja ipak nije presahla nalazimo u nekim irilskom rukopisima s kraja XIV i iz prve polovine XV vijeka, na ijim

marginama su bosanski dijaci zapisivali glagoljske glose (u rukopisu Apostola Srpske akademije nauka u Beogradu, u rukopisu ajnikog evaneljai u Zborniku krstijanina Radosava, koji se danas nalazi u Vatikanu), a jo vea potvrda za to je u Hrvojevom misalu, koji je izmeu 1403. i 1415. za velikog vojvodu bosanskog i hercega splitskog Hrvoja Vukia Hrvatinia, pisao dijak Butko.Da je glagoljsko pismo bilo u upotrebi u crkvi i van nje, dokazuju jo i epigrafi na nekoliko sauvanih lapidarnih spomenika (natpis u crkvi u Kijevcima kod Prijedora iz XI XII vijeka, izvjesni simboli u obliku glagoljskih slova na Kulinovoj plois kraja XII ili poetka XIII vijeka, zapis u kamenu iz okoline Banjaluke XV vijeka, a na Humakoj ploikod Ljubukog s kraja X ili poetka XI vijeka primjetni su u irilikom tekstu glagoljski uticaji). Ako se jo podsjetimo kako je ve davno utvreno da su skoro svi iriliki spomenici, poevi odMiroslavljevog evanelja, prepisivani sa glagoljskih predloaka, onda emo prihvatiti kao sigurnu injenicu da se tokom itavog srednjeg vijeka u bosanskoj pismenosti i knjievnosti njegovala i uvala glagoljska tradicija, kao vrlo cijenjena duhovna i kulturna batina. Glagoljica je najvjerovatnije ostala u upotrebi kao crkveno pismo u krilu Crkve bosanske. Kada je padom Bosne propala i ova crkvena organizacija, iz upotrebe je nestalo i glagoljsko pismo. Upotreba irilikog pisma bila je mnogostranija i rasprostranjenija. Zato je i broj spomenika irilike pismenosti i knjievnosti vei i raznovrsniji, mada je golem broj rukopisa uniten u vievjekovnom procjepu izmeu neprijateljskih crkava, izmeu zapadne i istone, te stalnih, neprestanih maarskih invazija i kasnijih stogodinjih turskih pohoda i vievjekovne okupacije. Da je irilica ovdje u upotrebi nedugo iza njenog prodiranja u veinu junoslavenskih zemalja, svjedoi natpis na Humakoj ploi u Hercegovini, iz kraja X ili poetka XI vijeka, nadgrobni i ktitorski epigrafi iz Travunije i srednje Bosne iMiroslavljevo evanelje, nastali od sredine do kraja XII vijeka. Sudei po rezultatima najnovijih paleografskih i lingvistikih istraivanja irilicu su u Bosnu donijeli Makednoci, neposredno ili posredstvom i uticajem Zete. iriliki bosanski spomenici mogu se po svojoj namjeni i izradi podijeliti u nekoliko osnovnih grupa. Na prvom mjestu su svakako crkveni rukopisi pisani staroslavenskim jezikom srpskohrvatske recenzije sa elementima ivog narodnog govora, a uz njih valja vezati i nekanonske tekstove: apokrife, molitve i druge sline tvorevine koje spadaju u staru duhovnu knjievnost. Zatim bi doli tekstovi vezani svojom sadrinom za vjerski i kulturni ivot i vjerovanje srednjovjekovnog ovjeka Bosne, dati u obliku zapisa na marginama rukopisa i natpisana graevinama i stecima. Povelje i pisma predstavljaju znaajno blago diplomatske pismenosti ove zemlje, naroito zato to je njegovala autohtone crte i nije prezirala narodni jezik. Ogromna veina duhovnih tekstova, kako kanonskih tako i apokrifnih, dobar dio zapisa i natpisa, a pogotovo povelja i pisama predstavljaju veliku vrijednost kao spomenici jezika, pismenosti, ope kulture i historije, a poneki od njih izdvajaju se i nameu i savremenom itaocu kao primjeri poetskog nadahnua i knjievnog kvaliteta. Na kraju bi dola lijepa knjievnost. Njeni tragovi i uticaji su dosta blijedi, ali ipak ivi i evidentni. Naalost, kao i u ostalim junoslavenskim knjievnostima toga doba, takva literatura, koja se njeguje naroito na dvoru vladalaca i oblasnih gospodara, neoriginalna je, prevodilaka, a u najboljem sluaju preraivaka.

Crkvene knjige sadre skoro iskljuivo prevode Novog zavjeta, u kome istaknuto mjeto imajuevanelja, djela apostolska, poslanice, apokalipsa i izvjestan broj apokrifnih tekstova. To su u stvari prepisi ranijih prevoda sa glagoljskih predloaka, sa znaajnim elementima daleke starine u pravopisu i jeziku, ali i sa karakteristinim prodorom ivog narodnog govora po kome se i prepoznalo njihovo jezino i geografsko porijeklo. Najstariji irilski rukopis crkvenog karaktera, Miroslavljevo evanelje, pisano je negdje u Humu, za kneza Miroslava, ali ima i miljenja da je ovaj prekrasno opremljeni rukopis nastao moda na dvoru Kulina bana, koji je po svojoj sestri srodnik Miroslavljev. Kulin ban je oko sebe okupljao neke znaajne umjetnike i poznavaoce knjige (kao to su braa Matija i Aristodije iz Zadra, progonjeni kao heretici). Trinaesto stoljee poznato je ovdje kao vijek kriarskih pohoda i lomaa, pa nam je iz tog doba ostalo samo nekoliko povelja i jedan crkveni rukopis,Gligorovi Gilferdingovi odlomci, koji se sastoji iz est listova teksta iz evanelja. Kada je dvadesetih godina XIV stoljea Crkva bosanska, poslije vjekovnog i nemilosrdnog progona, ponovo stala na svoje noge, poela je da jaa knjievna djelatnost. Iz tog vremena sauvana su dva rukopisa koja u mnogome nastavljaju tradiciju ranijih glagoljskih knjiga i Miroslavljevog evanelja. Prvi jeEvaelje Manojla Grka (ili Mostarsko evanelje), a drugi Evanelje Divoa Tihoradia, nazvano po njegovom vlasniku, krupnom feudalcu iz Zavrja i pristavu na dvoru Stjepana II Kotromania. U drugoj polovini XIV do prvih godina XV stoljea nastali su sljedei manuskripti crkvene knjievnosti:etverojevanelje iz Dovolje, Gilferdingov apostol, Srekovievo evanelje, Ljubljansko bosansko evanelje (ili Kopitarevo evanelje), Nikoljsko evanelje, Odlomak lenjingradskog apostola,Vrutoki rukopis (ili Grujievo evanelje), Daniievo evanelje (ili Drugo beogradsko evanelje),Rukopis Krstijanina Hvala, ajniko evanelje, Aprakos kneza Lobanova i Evanelje krstijanina Tvrtka Pripkovia. U prvoj polovini XV do sredine istog stoljea napisane su u raznim krajevima Bosne i Huma nove knjige duhovne sadrine, poznate danas pod ovim naslovima: Tree beogradsko evanelje, Mostarski listovi (ili Believi odlomci bosanskog evanelja, odnosno Drugo mostarsko evanelje), Mletaki zbornik (ili Marijanski rukopis iz Venecije), Odlomci iz Montepardonea,Beogradski apostol, Zbronik krstijanina Radosava i Poetije svijeta (ili Plovdivski rukopis). Donedavno se smatralo da je broj bosanskih rukopisa crkvene knjievnosti toliko oskudan da je nemoguno na osnovu njih napraviti bilo kakve ozbiljnije tekstoloke ili umjetnike sinteze. Pogotovo poslije prvog i drugog svjetskog rata, vremena u kome su nestala ili izgorjela ak tri bosanska rukopisa u Narodnoj bibiloteci u Beogradu (Nikoljsko evanelje, Daniievo evanelje i Tree beogradsko evanelje). Meutim, broj bosanskih medijevalnih rukopisa iznenada se, posljednjih godina, poeo poveavati, zahvaljujui novim naunim istraivanjima, tako da bi se danas ve moglo prii studioznom prouavanju ovih rukopisa, iz vie vanih aspekata. Prvi seriozni pregled djela crkvene knjievnosti bosanskog i humskog podruja crkvenoslavenskog jezika i srpskohrvatske recenzije dao je Vladimir Vrana (Knjievna nastojanja u srednjovjenoj Bosni, Napretkova Povijest hrvatskih zemalja, Sarajevo 1942). Njegov popis dopunio je A. Solovjev, dodajui Vrutoki rukopis, poznat u nauci i kao Grujievo evanelje (Vjersko uenje Bosanski crkve, Zagreb 1948). NaKopitarevo bosansko evanelje upozorio je Svetozar Radojii, vraajui ga iz zaborava (Stare srpske minijature, Beograd 1950). Na Mletaki zbornik i Odlomke iz

Montepardona ukazao je Jaroslav idak (Problem bogumilstva v Bosni, Zlodovinski asopos 1-4, Ljubljana 1955), a naEvanelje Divoa Tihoradia J. uri i R. Ivanievi (Jevanelje Dvoa Tihoradia, Zbornik Vizantolokog instituta, br. 7, Beograd 1961). U najnovije vrijeme pronaen je tavie i jedan novi glagoljski knjievni spomenik, pisan poluoblom bosanskom glagoljicom Splitski odlomak o njemu je opirno i studiozno posao Vjekoslav tefani (Splitski odlomak glagoljskog misala starije redakcije, Slovo br. 7-8, Zagren 1957), ime je, kao to smo i ranije spomenuli, i batina glagoljsko knjievnosti iznenada obogaena. Bosanski crkveni knjievni spomenici, kako glagoljski tako i iriliki, pisani su na pergamentu, a pokasno, krajem XIV i poetkom XV vijeka, ulazi u u potrebu hartija za pisanje knjiga. Na papiru su pisani sljedei manuskripti: etveroevanelje i Dobolje, Mostarski listovi, Beogradski apostol iZbornik krstijanina Radosava, u svemu dakle etiri rukopisa, nastala, u vrijeme kada je papir uao u upotrebu i u kraljevsku dvorsku kancelariju u Sutjesci, Bobovcu i Jajcu. Samo jedan fragment jedne crkvene knjige iz vremena bosanske samostalnosti uva se danas u samoj Bosni ajniko evanelje. Ostali rukopisi dospijeli su tokom vijekova na razne naine u razne krajeve svijeta. Tako su mnogi stigli u biblioteke i muzeje Lenjingrada i Moskve, etiri u Italiju (u Vatikan, Veneciju i Montepardone), po jedan je u Carigradu, u Turskoj, u Plovdivu, u Bugarskoj, a relativno mali broj nalazi se u jugoslavenskim bibliotekama i manastirima. Kao to smo ranije napomenuli, tri duhovne knjige bosanskog porijekla stradale su prilikom poara od bombardiranja Narodne biblioteke u Beogradu, a Srekovievo evanelje je negdje zagubljeno. Novija traganja u zemlji i inostranstvu bila su dosta uspjena u otkrivanju nepoznatih bosanskih rukopisa. Zato postoji opravdana nada da e se naii i na nove primjerke, naroito u bibliotekama Sovjetskog Saveza, Bugarske i Italije, a posebno istraivanjem starih rukopisa u manastirima,u krajevima gdje je zabiljeena jaka emigracija Bosanaca poslije propasti bosanske drave. Zahvaljujui V. Moinu i J. idaku koji su nedavno boravili u Lenjingradu u cilju identifikacije i obrade starih bosanskih rukopisa, sada znamo za jo neke spomenike bosanske crkvene knjievnosti. Moin je upozorio na Odlomak lenjngradskog apostola (K datirovke rukopisej iz sobranija A. F. Gilferdinga GPB, Trudi Otdela drevnorusskoj literaturi Instituta russkoj literaturi XV, 1958) i Evanelje iz Dovolje (Paleografski album na junoslavovenskoto kirilsko pismo, Skopje 1966), a idak na Aprakos kneza Lobanova(Bosanski rukopisi u Gospodarsrtvenoj publikoj biblioteci u Lenjingradu, Slovo 17. Zagreb 1967). Prije deset godina u svim raspravama govorilo se o broju od blizu dvadesetak bosanskih medijevalnih rukopisa, a danas, poslije prvih sistematinijih iztraivakih pothvata, ve znamo za skoro tridesetak manuskripta te vrste. Razlika, zaista, ohrabruje! Bosanske duhovne knjige objavili su ponajvie strunjaci filolozi, prouavajui u njima prvenstveno pravopisne i dijaktoloke osobine, ne ulazei mnogo u analizu i ocjenu sadraja objavljenih tekstova. Njima pripada zasluga u otkrivanju porijekla pojedinih manuskripta. U posljednje doba posveuju im sve veu brigu historiari koji prouavaju problem Crkve bosanske, u nastojanju da na primjerima potvrde ili pobiju miljenje o heretikom uenju bosanskih patarena (neomanihejskom, bogumilskom, odnosno o dualistikom uenju to je u raznim krajevima i raznim periodima dobijalo i razno imenovanje). Tako je A. Solovjev kao

rukopise sa bogumilskom crtom oznaio sljedee knjige i odlomke: Daniievo i Nikoljsko evanelje, Srekovievo i Grujievo evanelje, Batalovfragment,Hvalov zbornik i Zbornik krstijanina Radosava, napominjui da mnogi rukopisi nisu jo proueni detaljnije te bi njihova analiza dala jo znaajnije rezultate u pogledu ideolokog stava njihovih autora (Vjersko uenje Bosanske crkve, JAZU Zagreb 1948). . Sn. Radojii, na osnovu najnovijih istraivanja, pribraja ovim knjigama kao bogumilske: Divoevo evanelje, Mletaki zbornik,Kopitarevo evanelje i Poetije svijeta iz Plovdivske biblioteke, sa ogradom za posljednji rukopis: Svakako je iz Bosne, ali je veliko pitanje da li je bogumilskog postajanja. (Jugoslovenski iriliki rukopisi, ivot br. 1-2, Sarajevo 1967). Na osnovu jedne glose pisara, J. idak je nedavno doao do zakljuka da Evanelje Tvrtka Pripkovia pripada takoer Crkvi bosanskoj (v. cit. l). Uz miljenje Jordana Ivanova, izvrsnog poznavaoca slavenske srednjovjekovne knjievnosti, o bosanskom porijelu apokrifne i heretine apokalipse, poznate u nauci kao Beka tajna knjiga, sauvane na latinskom jeziku XII vijeka, pristao je Solovjev i neki drugi nai historiari, ime je jo vie obogaen ne samo broj knjiga nego i znaaj stare bosansko knjievnosti. Beka tajna knjiga i Poetije svijeta, prvorazredne su karike u lancu jedne literature iji su dijelovi iskidani i uniteni, ali po njima i po izvjesnim tragovima ostavljenim u glosama na marginama pravovjernih kodeksa i usmenoj knjievnosti moemo da naslutimo elemente jedne dualistike kosmogonije u ijem vjerskom, odnosno ideolokom znaku je ivio bosanski ovjek srednjeg vijeka. Heretika Tajna knjiga (latinski prevod nalazi se u bekoj Nacionalnoj biblioteci) nastala je u vrijeme snanog prodora irilice i neomanihejskih uenja, koji je dolazio u isto vrijeme moda i kao dva vida iste pojave. To je jedna od onih heretikih knjiga o kojima s gnuanjem govore inkvizitori zapadne crkve, odnosno knjiga neastiva, koju anatemiu sinodici istone crkve. Poslije objuracije na Bilinom polju kod Zenice, na kome su se bosanski krstijani i krstijanice odbranili od optubi Rima, a Kulin ban vjeto sprijeio mogunost da maarski kriari, krstom, ognjem i maem, urazume optuene bosanske itelje, bosanski patareni prilagoavaju se svom novom poloaju i svoje uenje, kao i njihovi istomiljenici od Carigrada do Provanse, kamufliraju pravovjernim, ortodoksnim simbolima. Ne usuuju se vie da prepisuju zabranjene knjige i vrlo su marljivi u prepisivanju i promicanju kanonskih knjiga, uglavnom knjiga Novog zavjeta, u kojima poasno mjesto zauzimaju tekstovi Ivana Bogoslova, autora jednog od evanelja i Apokalipse. Ovi biblijski tekstovi, zajedno sa djelima apostolskim i poslanicama, bili su glavna i svakodnevna lektira patarena i vjernika njihove crkve. Njima moemo pridruiti jedan broj apokrifa, zabiljeen u nekim rukopisima, kao to su Hvalov zbornik i Mletaki zbornik, Poetije svijeta (koje nekim stavovima asocira na dalekog svog pretka Tajnu knjigu), Povijest o Abagaru (apokrif prenesen u bosanski katoliku knjievnost i zasvjedoen kasnije u Bugarskoj, objavljen u Veneciji kao prva tampana knjiga namijenjena Bugarima). Sadrine, simbole i vjerovanja zapaena u apokrifima pronai emo ponovno u zapisima, koji su se kao ljekarue i talismani odravali i kasnije, kroz vijekove, marljivo prepisivani bosanskom irilicom. Takav jedan zapis pod naslovom Molitva ot treska iz druge polovine petnaestog vijeka, nastao u okolini Foe, sauvan je do danas, a znaajan je naroito kao indikator koji nas moe uputiti u karakter jedne vrste knjievnosti svog doba, nestale u tami vjekova, a sauvane samo u narodnoj knjievnosti.

Poseban nain miljenja, sa izvjesnim heretikim elementima u odnosu na uenje pravovjernih crkava, zacrtanim slovom i duhom Tajne knjige, doao je do izraaja u tumaenju kanonskih tekstova. Ta tumaenja su vrena, iz opreza zbog svakodnevnih opasnosti od inkvizitorske intervencije, usmenim putem, ali se poneki komentator nije mogao suzdrati a da na marginama ne zabiljei poneki zapis koji nam moe pomoi da odgonetnemo sutinu patarenskih komentara. Ona se sastojala od dva osnovna elementa: razbijanja i kritke izvjesnih dogmi kao i protesta protiv svemoi vladajuih crkava i drave. U tom pogledu najinteresantnije su glose iz Srekovievog evanelja, koje spadaju u posebnu podvrstu srednjovjekovne duhovne knjievnosti, poznate pod imenom Razumnik (ili Pitanja i odgovori) u starim slavenskim knjievnostima, a na zapadu kaoLucidarius (Prosvjetitelj). Za razliku od ovih glosa koje imaju apokrifni karakter, bosanske glose iz navedenog rukopisa umnogome forsiraju heretika, bogumilska shvatanja. Po ovom patarenskom glosatoru, koji misli u duhu principa dualistikog pogleda na svijet, ovjeje su due aneli zavedeni od Sotone kao bojeg suparnika. Te due su zarobljene u materijalnom svijetu, u ljudskom tijelu, amogu se spasiti samo milou bojom, a ne euharistijom. Stari zavjet je vjera Jidina. Krtavanjevodom ne moe pomoi ljudskom rodu, a Ivan Krstitelj nije svetac nego vodonosac, te je ispravno i korisno samo duhovno krtenje, o kome pouavaju svaki dan vjernike dvanaest apostola, to se moe odnositi na na dvanaest starjeina Crkve bosanske. Zapadne crkva je prema ovoj interpretaciji Sotonina crkva, koji slui gospodaru vijeka, knezu vijeka (ovog svijeta). Glosator izGrujievog evanelja (Vrutokog rukopisa) govori u svojim zapisima o istonoj crkvi kao podmitljivoj, jer se njene starjeine postavljaju na visoke poloaje pomou mita (srebrom i zlatom). U drugoj glosi u istom rukopisu dijak upuuje prekor svom starjeini prepodobnejem Ratku, nazivajui sebe gladnim siromahom. Moda se prvim zapisom aludira i na samu bosansku crkvu, koja je u novije doba uivala status dravne crkve, i na Ratka, kao jednog od njenih starjeina to su se poeli bogatiti sluei interesima drave i nekih monih njenih predstavnika, dok je nasuprot tome stanje dijaka, koji se nalazi na tako nezavidnom poloaju da mora ak i da gladuje, mada vri dobro i poteno svoju dunost, teko i nesigurno. Uenje Crkve bosanske, izraeno u glosama na marginama izvjesnih bosanskih rukopisa do kraja je rasvijetljeno rukopisima iz knjiga katolike crkve, nastalim iz potrebe za pobijanjem manihejskih zabluda, kojim je kao idejnom kugom bila zaraena Bosna. Najvaniji meu njima je spis iz XIII vijeka, poznat pod naslovom Vani momenti i primjeri uzeti iz rasprave izmeu katolika Rimljanina i bosanskog patarena (vid F. Raki, Prilozi za povjest bosanskih patarena, Starine I, Zagreb 1869). Ranije smo naveli jedan sluaj koji govori o stanju pisaca, pisara dijaka. O odnosima dijaka i feudalaca govori i glosa jednog od prvih pisaca u XII stoljeu, dijaka Grigorija, koautora Miroslavljevog evanelja. U njoj greni Grigorije zamjera svome knezu, gospodaru Huma, to ga ne titi, ma da bi za teak i kvalitetan rad koji za njega obavlja morao to da ini. Ostali glosatori, svaki na svoj nain, daju i druga zanimljiva svjedoanstva o svom vremenu i ljudima. Tako krstijanin Hval u svom rukopisu, to ga je pisao zlatom kako i rnilom, moli itaoce da mu ne zamjere ako je togod u pisanju pogrijeio, a krstijanin Radosav dajui podatke o svom djelu, u kome se uz Apokalipsu nalazi i jedini sauvani obrednik bogumilske crkvene slube, ispovijeda, iskreno se tuei, da su mu ruke oteale od napornog i

odgovornog rada na izradi knjige. Veoma lijepi su zapisi krstijanina Stanka Kromirijanina na marginama odlomka Batalovog evanelja (poznatog i kao Lenjngradsko bosansko evanelje). Stanko pie o tepaiji Batalu, koji je veliku panju posveivao patarenima, kao o ovjeku goleme moi i ugleda u tadanjem drutvu. Neki detalji ovog zapisa kazani su vrlo skladno, istim narodnim jezikom, zahvaljujui emu ove glose mnogi uvrtavaju u knjievne tvorevine svoje epohe. Kromirjaninov popis starjeina bogumilske crkve u istom rukopisu dragocjen je historijski podatak ne samo za izuavanje razvoja Crkve bosanske nego i itavog bogumilskog pokreta na Balkanu. Naime, u prvom dijelu popisa, koji poinje sa Jeremijom kao rodonaelnikom (poznatim u istoriji i iz nekih drugih spomenika i ponekad poistovjeenim sa popom Bogumilom), nalaze se imena svih herezijarha do djeda Rastudija, za koga se pretpostavlja da je osniva prvi put vrste bosanske patarenske crkvene organizacije, a zatim imena bosanskih djedova, episkupa Crkve bosanske do vremena u kome je ivio Stanko Kromirjanin, dakle do 1393. Radei na knjizi za Divoa Tihoradia, anonimni dijak iz Zavrja zastao je kod rijei krin, ne znajui ta ona znai. Presretan da je saznao njen smisao, on hita da to zabiljei: Lilije, cvijetu ime krin U jednom rukopisu s kraja XIV stoljea dijak se na margini ovako potpisao: A zapisa bojom milostiju krstijanin, a zovom Tvrtko Prinkovi, zemljom Gomilanin. Kasnije e se na istoj stranici ruka nekog pakosnog pravovjernika dopisati na raun bosanskog heretika sljedee: I bog zna neka je to svinja bila! Po konciznosti i nekim formalnim osobinama zapisima su slini natpisi, koji se pojavljuju najvie na stecima, a zatim na crkvenim graevinama, sudakim stolicama, mauzolejima, kaznenim ploama, itd. I kao to pisac zapisa na marginama svojih ili tuih knjiga mora u nekoj mjeri da se dri izvjesnih pravila u formiranju reenice, proporcija i sadraja zapisa, tako i pisci epigrafa imaju prilino strogo odreene formulare, o kojima su morali voditi rauna. Naroito je takav sluaj sa nadgrobnim tekstovima epitafima, to je i razumljivo s obzirom da grobno slovo mora da sadri dostojanstvo i mjeru u stilu i jeziku zbog bola to valja da ga izrazi. U sadraju nekih bosanskih i humskih epigrafa ima izvjesnih reminiscencija na stare grke i latniske natpise, kao i na suvremene ili talijanske epitafe, ali se ovdje ne radi o direktnom uticaju tih tekstova, nego o rezultatima koji su prozali iz istog napora i raspoloenja da se nae adekvatan tekst motivu iz kojeg bi trebalo da proizae. Po toj istoj logici stvaralakog umjetnikog akta nale su se istovetne ornamentalne realizacije izvjesnih motiva na stecima i meksikim lapidarnim spomenicima, te valja odluni odbiti one pedante koji po svaku cijenu i u svakoj prilici trae uzore na kojima je izraslo domae stvaralatvo, nalazei se uvijek u jednom inferiornom poloaju i stanju u odnosu prema svemu to je strano, pa bilo i manje interesantno, ak i mnogo manje originalno. Lapidarni natpisi poinju obino frazom: A se neka se zna ili A se lei, ve prema prirodi natpisa. Epitaf u najvie sluajeva obavjetava prolaznika, itaoca, da je pokojnik pokopan na plemenitoj batini, ponekad se navede i ime lokacije, a esto i ime osobe, obino iz ue porodice pokojnika, koja podie spomenik. Veina natpisa ne spominje pisca epitafa, ali su neki dijaci smatrali da njihov djelo ne treba da ostane u tami anonimnosti, te su se potpisivali, obino svojim imenom.

Najvei broj epigrafa ne probija koru i oklop sheme to se nametnula kao obrazac za sve sluajeve. Ali ima prilian broj natpisa koji su rezultat dubokih linih emocija i senzacija autora, izazvanih jainom traginosti dogaaja o kome je trebalo ostaviti svjedoanstvo potomstvu. Ima epigrafa koji svojom konciznou i misaonou mogu da zaplijene i kritiki raspoloenog itaoca naeg vremena, a ima tekstova iji poetski patos moe da zagrije i pravog literarnog sladokusca, ak i onoga koji priznaje samo najmoderniji izraz u umjetnosti. U epitafu Bogina, sina Stipka Ugrinovia, urezanom u steak u Kotarcu koj Sarajeva, sa savrenom jednostavnou opisana je zla sudbina mladog pokojnika: Mlad sa ovoga svijeta odoh A jedan bijah u majke Neizmjerna je tuga utamnienika koji je trunuo u vlazi i tami blagajske tamnice, podignute ispod zidina dvorske tvrave humskih knezova, na brdu Humu, ispod koga izvire bujna i modra Buna. U jednom kamenu od miljevine uznik je, moda i samim golim noktima, uspio da uree svoj bolni i zatomljeni krik: A ovo pisa Vrsan Kosari, suanj, koji se ne raduje ivot je udo, a smrt je zagonetka o kojoj valja voditi rauna kao misteriji to nas neminovno grabi. Zato je motiv smrti, kao neminovnost, najee prisutan u mislima ovjekovjeenim u kamenu. Ovozemaljski ivot je tmaa, mrak, apsurd, iz kojeg treba to prije izai, jer je produkt naela zla. Anonim iz Gorice obiljeio je svoj grob, nadajui se nekom novom, svjetlijem iu: Odar zapisah ja u tmai i ostavih mudro za novi as Ivan Mari iz zapadnog Huma, jednostavno i bez ironije, biljei jednu gorku istinu o ljudskoj sudbini, to ju je na kraju svog ivota kao najdragocenije iskustvo stekao, predajui ga u vidu poruke onima to dolaze poslije njega: Dugo na zemlji ivjeh ja osamdeset i osam ljeta. a nita ne ponesoh! Jedan itelj sa Lave, iz okolice Travnika, rei e to jo tie i dublje: A ovdje lei Dragaj na kraju

nit Radojica Bili iz Starog sela kod Jajca nije bez tatine podigao sebi biljeg za svog ivota, ali njegovo slovo o smrti nosi u sebi iskrenu bol zbog prolaznosti ovog svijeta, i tugu s kojom valja upoznati i druge. Svojoj rodbini, susjedima, namjernicima i putnicima obraa se on, uz pomo dijaka Veselka Kukulamovia, ovako: Molju bratiju i strine i neviste pristupite i alite me jer ete biti vi kako jesam ja, a ja neu biti kakovi jeste vi! Nepoznati patnik iz Gorada na Drini zaalio je za udima ovoga svijeta u kome je ovjek samo privremeno nastanjen, stranac, i putnik to je saznao da je samo proao putevima ispod tajnovitog neba, da bi mogao na kraju tog kratkog i snovitog puta iskreno rezignirati: udome eljeti ovoga svijeta Daleki i duboki, skoro vanvremenski i vanprostorni uzdah Stipka Radosalia, koji je ivio negdje krajem etrnaestog stoljea u Premilovom polju, dopire iz tame vijekova sve do nas i preko nas, u budunost iskopanu i za nau neizvjesnost, potresajui sva naa ula i dubei po svim naim misaonim spekulacijama: Boe, davno ti sam legao i vele ti mi je leati Niko nije poteen iskuenja i gorine smrtnog asa, ni ubogi ni uzmoni. Na kamenu kneza Tvrdisava Brsnia iz Bujakovine stoji uklesano slovo proste istine i neumitne pravde: Poten vitez ovdje jadan dojde

Blaga tuga provijava kroz natpis iz Svitave: Rodih se u veliku radost, a umrijeh u veliku alost. Ne samo ironije, nego i pravog crnog humora ima na steku Juraja Ivanovia iz srednje Neretve: A se pie na krstu Jurja: Da je znati svakomu oviku kako stekoh blago i njega pogiboh Ne steku Radosava Mrkia iz Mirua u Travuniji izreena je jedna otra misao koju teko moe bez svetogra podnijeti bilo kakav nadgrobnjak. To je osuda smrti poslane od nekoga u kome je otjelovljena nepravda, od sile koja moe biti samo opaki, crni i nemilosrdni bog, zbog koga mogu biti izreene i ovako sarkastino poentirane rijei: Stah, boga molei, i zla ne mislei i ubi me grom! Ali, smrt dolazi ponekad u pravi as, kao posljedica i zasluga, kao otkupljenje za nepravedno djelo to ga je neko uinio. Ubistvo ne dolikuje pravednom ovjeku, boriti se smije samo u pravednom ratu, u onome koji se vodi protiv rata, protiv zla. U samoodbrani . Dabiiv Drakovi kanjen je u asu u kome je odluio da sudjeluje u nekom krvoproliu, u kome nije trebalo da se nae: Kada htjeh pobiti tada i umrijeh ivot je isprepleten sa tisuama zamki i tajni i u njemu nije lako prosuditi ta je dobro, a ta zlo. Odgovornost sudija je zato tim tea i vea. Ako vrhovni sudija moe da pogrijei u procjenama grijeha koje ine ljudske due, zemaljski suci su tim prije i vie skloni zabludama u ocjeni teine prestupa, o zloinu i kazni, te je time i njihova uloga delikatnija. Vlast na

zemlji je kratka i privremena i pred velikim suditem poslije smrti sve emo polagati raune. O toj temi, o suditima i sucima, izreena je drevna mudrost na kamenoj sudakoj stolici u Hodovu: Pogledaj ovaj kamen iji li je bio? iji li je sade? iji li nee biti? Najstarija arita lapidarne pismenosti nalazila su se u starom Humu i u sredinjoj, banskoj Bosni. Jedan natpis u Humcu na Trebiatu uklesan je u ktitorsku plou ve krajem X ili poetkom XI vijeka, a uklesao ga je upan Krsmir Eretovi. Nekoliko natpisa iz okolice Trebinja potjeu iz sredine i kraja XII vijeka. S kraja istog vijeka sauvani su natpisi Kulina bana, sudije Gradie i kaznaca Nespine u okolini Visokog i Zenice, u centru ondanje bosanske drave. Kao trei centar pismenosti ove vrste moe se oznaiti okolina Vidoke (dananjeg Stoca), u kojoj je prvi epitaf pronaen tek s poetka trinaestog stoljea, ali se tu razvijala lapidarna epigrafika tokom itavog srednjeg vijeka da bi svoju kulminaciju dostigla u XV stoljeu. Najvei broj natpisa u ovom podruju pronaen je u Boljunima, jugozaadno od Radimlje i Stoca, ija nekropola sa svojih dvadesetak natpisa izbija na prvo mjesto na itavom bosansko-humskom podruju. Zanimljive oaze tekstova u kamenu postoje takoe u okolini Blagaja, sjedita humske vlastele, gdje je prvi natpis, ktitorski , zabiljeen ve krajem XII vijeka, zatim u dolini Lave, kojom je nekada vladao tepija Batalo, te u bosanskom Podrinju, od Foe do Vlasenice i Srebrenice, glavnog rudarskog centra zemlje. U najnovije vrijeme registriran je vei broj epitafa na podruju srednjovjekovnih upa Usora i Soli, te u Posavini oko Koraja i Bijeljine, to je jo jedan novi dokaz o velikom kulturnom uticaju zraenom iz centra i u najudanjenija podruja zemlje, pa i ona u kojima je prisustvo neprijateljski raspoloenih i agresivnih Ugra bilo vrlo esto. Najpoznatiji dijaci i kovai koji su pisali i klesali natpise u kamenu jesu: Prodan i Miogost u sredinjoj Bosni, Veseoko Kukulamovi i Vukain u podruju Lave i Jajca, Bratjen u Travuniji, Semorad, Miogost, Gruba i Krili u okolici Stoca, Nikola Dragoljevi i Dragoje dijak u Podrinju, Ugarak u Vrhbosni, i drugi, manji ili vie danas poznati. Postavljanje steaka nastavljeno je i u doba turske okupacije, ali sa raspadom i nestankom Crkve bosanske sve vie je iezavao i ovaj zanimljiv obiaj i kult u spulkralnoj kulturi Bosne. Izvjesni ikonografski motivi i simboli sa steaka jedno vrijeme su se zadrali na nadgrobnjacima katolika i pravoslavnih koji su nekada pripadali patarenskoj sljedbi, da ubrzo prepuste mjesto pravovjernim oblicima obiljeavanja mrtvih. Snaan uticaj stekovske tradicije naroito dugo se zapaao na muslimanskim nianima, kako u arhitektonskom oblikovanju tako i u izvjesnim simbolima reljefa, a na nekim su epitafi muslimanskim pokojnicima napisani u potpunoj tradiciji kako u stilu i jeziku tako i u pismu (bosanicom). Takvi spomenici sa starim simbolima mogu se danas vidjeti na sarajevskim grobljima, kao i u

sarajevskoj okolici (Bulozi i drugi). Zato nije nikakav paradoks da se poneki primjerak steka nae i danas ne samo u grobljima pravovjernih Hristovih sljedbenika nego i u starim grobitima pristalica Muhameda, koji je u vrijeme propagande za prelaenje na islam proglaen za onoga to je najavljen u Evanelju (Inilu kod musilmana), za patarenskog Paraklita (Utjeitelja). Velike zasluge u otkrivanju steaka i ostalih lapidarnih spomenika imao je saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu . Truhelka, koji je i nekoliko desetina godina objavio najvei broj epigrafa, od kojih su veina epitafi. Jo 1890. Godine V. Jagi je upozorio na vanost ovakvog napora, naglaavajui: Ako emo da sudimo po epigrafici, za Bosnu i Hercegovinu se moe rei koji ste bili posljednji, biete prvi! Jer, nema slovenske zemlje iz koje bi u novije vrijeme izilo na vidjelo toliko slovenskih natpisa, koliko iz ove zemlje Stari irilski natpisi ostae svakako, da li s bogumilstvom ili bez njega, to e rijeiti budunost vrlo znamenita pojava u ivotu naeg naroda ovih krajeva. (Einige Worte ueber bosnische Inschriften auf Grabsteinen, Wissenschaftliche Mitteilungen aus BiH, Wien 1895). Jagieva predvianja su se do kraja ispunila. Natpisima na stecima bavili su se mnogi uenjaci velikog renomea, meu njima K. Jureek, a u najnovije vrijeme mnogi lingvisti, istraivai stare knjievnosti i umjetnosti, medijevalisti iz nae zemlje: V. orovi, A. Solovjev, J. idak, . Sn. Radojii, A. Benac, M. Vego, S. irkovi, . Belagi, B. Hrabak, i mnogi drugi. Potvreno je da su pored vlastela i vlasteliia i ostalih itelja pod stecima pokopani patareni raznog ranga i hijerarhije Crkve bosanske, kao to su djedovi, gosti, strojnici, te ostali krstjani i krstjanice i obini vjernici poznati kao mrsni ljudi. To ne iskljuuje mogunost da pod stecima ne lee i pripadnici drugih religija, naroito pod onim nagrobnjacima gdje su pokopani bivi patareni, to prihvatie poslije propasti Bosne druge religije, posebno islam. Na alost, od velikog broja epigrafa ostao je samo manji dio, jer su tokom vjekova unitavanjem steaka unitavani i natpisi na njima. Priblino taan broj znaemo uskoro, kada M. Vego zavri svoj korpus, od kojeg su do sada izale tri sveske pod naslovom Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1962 1964). Posebnu vrstu pisanih spomenika predstavljaju manuskripti povelja, darovnica i pisama dravne kancelarije, oblasnih gospodara i pojedinaca, poevi s povljeom Kulina bana iz 1189. do posljednje povelje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaevia iz 1461. i slinih dokumenata pojedinih znaajnih feudalaca do kraja XV vijeka. Okovane zakonima uobiajenih formula i ablona, povelje i slini rukopisi u prvi mah mogu da djeluju stereotipno, hladno, pa i dosadno. Dubljim poniranjem u njihovu sadrinu otkriemo tek tada dijelove koji imaju veu vrijednost nego to ga prua goli dokumenat, pronai emo zrnca jo nepoznate zlatne ice, pa i itave partije poetski nadahnutog teksta, ak i onda ako dijak i nije iao za knjievnim rezultatom i poetskim kienjem. Sadrinom su bogate povelje humskih knezova XIII vijeka, a naroito su zanimljiva pisma kneza rnomira i opine Popovo u njima se otvoreno i gnjevno govori o nedosljednosti i prevrtljivosti Dubrovana, na koje su poruke i naslovljene. Sauvane su iz tog vremena i etiri povelje Mateja Ninoslava. Prekid u djelovanju bosanske banske kancelarije traje od sredine trinaestog do dvadesetih godina etrnaestog stoljea, do dolaska Stjepana II Kotromania na bansku stolicu, a slino je i sa djelatnou u Humu, u kome je utnja i mnogo

dua. Povelje bana Stjepana II i njegovog brata Vladislava odlikuju se bogatstvom naracije, koja je naroito dola do izraaja u darovnici izdatoj Vlatku Vukosaviu za njegovu vjernu slubu, u kojoj mu je posluio sa tri junaka djela to ih uini u raznim prilikama, a naroito u sukobu sa mladim kraljem Duanom kada se s njim sukobio u Rakoj. Iz nje potiu proklinjanja bezbonih i poganih babuna, u koje se ubraja i sam bosanski ban. Opis tih junakih djela umnogome podsjea na sline opise u deseterakim narodnim pjesmama koje su nastale mnogo kasnije. Veoma je upeatljiva povelja istog bana kojom daruje Dubrovnik Stonskim ratom i Prevlakom, sve do zgorenja svijeta, do stranog sudita, najavljenog u bosanskojApokalipsi. Za vrijeme kralja Tvrtka domai dijaci dolaze u sjenu logoteta Vladoja on u kraljevsku kancelariju uvodi stil i jezik rakih povelja, to je naroito jako izraeno u prvim dijelovima dokumenata intitulaciji i arengi, sveanom uvodu u kome se iznosi opa motivacija akta, povezana sa vjerskim shvatanjima tog vremena po kojem je vlast dar boji, potreban da se prenosi i na druge. Naroito je izrazita arenga u Tvrtkovoj povelji od aprila 1378. kojom obnavlja trgovake veze sa Dubrovanima. Svojom rjeitou i poetskim nadahnuem izdvaja se posebno darovnica kralja Dabie vojvodi Hrvoju Vukiu Hrvatiniu iz 1392. To je jedan od najljepih tekstova naeg jezika srednjeg vijeka. Zanimljive su i neke povelje pojedinih oblasnih gospodara, a meu njima se istie darovnica brae bjeljaka i Radia Sankovia, kojom nakon smrti kralja Tvrtka, otkidajui se polako od autoriteta centralne vlasti, daruju upu konavaosku gradu Dubrovniku, kao njihovu drevnu batinu, silom otetu od strane rake i humske gospode. Nisu nezanimljive povelje i pisma Pavlovia, Kosaa i Hrvatinia, kao ni hercega Stjepana i njegovih sinova: Vladislava, Vlatka i Stjepana, odnosno Ahmeda Hercegovia. Od ostalih vrsta pismenosti koja se njegovala na dvorovima zanimljivi su takoe trgovaki ugovori (kao onaj to je kralj Toma sklopio sa knezom Nikolom Trogirarinom),rodoslovi (od kojih se izdvajaju dva: prvi, nepoznatog dijaka iz Polimlja, kojim izvodi porijeko kralja Tvrtka iz nemanjike loze, kako bi se dokazalo njegovo pravo na kraljevsku krunu i, drugi, rodoslov to ga jedan od bivih dvorjana na dvoru vojvode Radoslava Pavlovia izree u dubrovakoj kancelariji, kako bi dokazao pravo Juraja Bogiia Hvalovia na nasljedstvo od svog srodnika Braila Tezalovia). Neka vjerovna dokumenta mogu nam pomoi da dobijemo odlian uvid u odnose i naravi ljudi jednog dalekog doba, kao to su na primjer vjerovnice Jelene Grube. Srednjovjekovnihljetopisa Bosna nema, to ne znai da ih nikada nije ni imala. Kao i mnogi drugi spomenici pismenosti i knjievnosti i bosanske kronike nestale su u tami vijekova. Zahvaljujui podacima nekih historiara iz kasnijeg doba mi ipak danas znamo za imena dvojice ljetopisaca. Dubrovanin Jakov Lukarevi, koji je djelovao na razmeu XVI i XVII stoljea, spominje ljetopisca Manojla Grka (kao ducis Harvoia Harvatich cronista Emanuele Greco), a iz ljetopisa jednog drugog bosanskog ljetopisca, Milia Velimislia (Milich Velimiseglich, cronista di Bosna) uzeo je podatke o dogaanjima u Humu to su se dogodili oko 1171. godine (J. Luccari Copioro ristretto degli annali di Rausa libri quatro, Venezia 1605). Ljetopis Fra Nikole Lavanina sainjen je najvjerovatnije i na osnovu neke medijevalne bosanske kronike to ju je ovaj kronista imao u rukama, u originalu ili u prepisu. Od knjievnih djela, za koje se zna da su sigurno postojala u Bosni, spominje se na prvom mjestuPovjest o Aleksandru (ili Aleksandrida) jo u XIV stoljeu. (S. Nazei, Knjievnost Bosne i Hercegovine, Enciklopedija Jugoslavije, sv. 2, Zagreb MCMLVI). Na jedan kasniji

rukopis iz Roudnica u ekoj, pod naslovom Aleksandar Velik upozorio je V. Jagi, objasnivi njegov tekst i davi komentar o njemu. Pretpostavlja se s pravom da su na dvorovima prepisivani i drugi rukopisi ondanje lijepe literature, koja je kao lektira dopunjavala apokrifne tekstove. Pa i samih apokrifnih pripovijesti moralo je vie biti, to potvruju i pojedine prie to danas pripadaju narodnoj, usmenoj knjievnosti, sa izrazitim elementima doketizma, i drugim karakteristikama neomanihejskog uenja, onemoguavanog vijekovima u pisanoj knjievnosti. Postoje posredno svjedoanstva o lirskoj iepskoj poeziji njegovala se na dvorovima, ali i u narodu. Poznate su bile neke pjesme o Radosavu Pavlovii, a jedna pjesma, bugartica, o vjernoj slubi, toliko zagovaranoj i cijenjenoj u Bosni, pod naslovom Kako se Nikola Radanovi odvrgao od svoga gospodara, odnosi se na oblasne gospodare iz Srebrenice, Dinii Kovaevie. Do danas je sauvana, pretrnjevi razumljive redakcije od dubrovako-dalmatinskih prepisivaa, ali je u njoj u osnovi ostala bosanska fraza i leksika. Slian sluaj je i sa drugom bugarticom, poznatom pod naslovom Razbolje se erzeleze, nastaloj takoe u drugoj polovini XV vijeka i modificiranoj kasnije, prema ukusu prepisivaa i pjevaa. Na dvorovima kraljeva i najkrupnijih feudalaca postojale su grupe glumaca, sviraa i igraa, koje su esto puta nastupale ne samo da zabave svoje gospodare nego su odlazile i na razne feste u Dubrovnik. Pojedine tvorevine iz njihovog repertoara ulazile su u narod, mapene i preneene s usta na usta. One su uticale na stvaranje umjetnike knjievnosti dubrovakih literata XV i XVI stoljea, au Bosni su postajale dio bogate narodne knjievnosti, koja e dati tada i kasnije najljepe primjere pripovijedaka, poslovica, a naroito lirskih pjesama i balada, to e u XIX vijeku, kada se za njih saznalo, proslaviti nau narodnu poeziju u svijetu. Dugo vremena knjievni historiari, a naroito knjievni kritici u svim junoslavenskim zemljama, gledali su na staru knjievnost skoro sa prezrenjem, nalazei da je prevodna, da je pisana na jeziku koji narod ne razumije, da je svojim vjerskim domiljanjima i pretjerivanjima nezanimljiva, pa i dosadna. Tek u novije vrijeme izvrena je kritika valorizacija te i takve literature, ime se dolo do novih rezultata. Pobijedilo je shvaanje da su i primjeri pismenosti dragocjeni prilog svakog naroda u njegovom razvoju i razultati koji ulaze u fond kulturnog naslijea. U Srbiji je dolo do novog vrednovanja hagiografija i biografija, koje su historijski materijali, ali i knjievni dokumenti. Bosna dodue nema nijedne hagiografije, ni biografije takva literatura protivila bi se moralu koji je propovijedan od strane Crkve bosanske, iji vjernici nisu smjeli da veliaju zasluge vladara kao predstavnika materijalne vlasti, niti svetaca, jer nije postojao kult svetaca u onom obliku u kome se pojavljivao u istonoj ili zapadnoj crkvi. Srednjovjekovna Bosna nije ostavila svojim potomcima ni druga originalna djela knjievna (neznatan broj bio je poznat u susjednim zemljama). Ali, nema potrebe da se preskromno i stidljivo krije ono to je u njenoj prolosti zaista stvoreno kao kulturna vrijednost, i predato u riznicu zajednike jugoslavenske kulture, kao njen integralni dio. Treba znati da je prvi fresko-portret naslikan u Stonu, staroj prijestonici Humske zemlje. Neka se zabiljei da je prvi i najstariji iriliki natpis zapadno od Makedonije uklesan u Humcu, kod Ljubukog. Zato se ne bi upamtilo da je prvi i najljepi na iriliki spomenik crkvene knjievnosti napisan negdje u Humu ili na dvoru Kulina bana u Bosni? Dobro je da se nove generacije upoznaju s injenicom da bosanski glagoljski rukopisi, pisani poluoblom glagoljicom, spadaju meu najstarije i najvanije glagoljske spomenika hrvatsko-srpske

recenzije uope. Pravo je da povelja Kulina bana s kraja XII stoljea, najstariji spomenik svjetovnog karaktera pisan na narodnom jeziku u junoslavenskim zemljama, ne bude vie jedini reprezentant bosanskog kulturnog nasljea u junoslavenskoj knjievnosti srednjeg vijeka. Sredinja junoslavenska zemlja moe da se ponosi da je njena Crkva bosanska pripadala jednoj i jedninoj ogromnoj univerzalnoj organizaciji u to vrijeme, iji je pokret iao za tim da srui misterij drave i njen vlasti u kojoj je carevala strahovlada nad narodima, misterij to ga je njegovala crkvena hijerarhija Carigrada i Rima. U sklopu tog borbenog zadatka demistifikacije razvijala se i njena apokrifna i heretika knjievnost, zacrtana pojavom Tajne knjige, a zavrena Poetijem svijeta, u knjigama u kojima je osnovni motiv pobjeda dobra nad zlom i potreba da se zlo savlada pravednim ivotom i radom. Neki bosanski srednjovjekovni tekstovi ne prelaze konvencionalne oblike i okvire pismenosti svoga doba, i po tome mogu biti reprezentanti prosjenosti i osrednjosti. Ali izvjesni primjeri, kao neke povelje Stjepana Kotromania, Dabiina povelja Hrvoju Vukiu, povelja brae Sankovia Dubrovniku, ili neke glose, kao ona dijaka Grigorija, ili anonima iz Srekovieva evanelja, ili Stanka Kromirjanina iz Batalovog fragmenta, ovei broj epigrafa, kao to je onaj zapis sunja Vrsna Kosaria, epitafi Stipka Radosalia, Radoslava Mrkia, Juraja Ivanovia i mnogi drugi, ili epigram na sudakoj stolici u Hodovu, po miljenju mnogih znalaca, predstavljaju po novim, savremenim mjerilima koja ne odbacuju primitivne civilizacije kao barbarske, nego u njima nalaze ljepote to ih je tek valjalo otkriti razvijanjem istananijeg senzibiliteta antologijske knjievne vrijednosti. Da je to zaista tako potvruju i neke antologije stare nae knjievnosti, objavljene posljednje decenije u Novom Sadu, Zagrebu i Beogradu u njima se prvi put javljaju i srednjovjekovni bosanski tekstovi, mada ne u mjeri koja bi bila adekvatna stvarnim vrijednostima knjievnog stvaralatva ove zemlje u datom periodu. Naravno, zato nisu krivi samo sastavljai ovih izbora i antologija izvori koje su imali bili su veoma oskudni, a nekad i nepristupani.