Sie sind auf Seite 1von 6

IVAN FRANJO JUKI

SARAJEVO, 2013

IVAN FRANJO JUKI

IVAN FRANJO JUKI

Ivan Juki je roen u Banjaluci 8 jula 1818.godine, od oca zanatlije i majke seljanke. kolovao se u fojnikom manastiru, a kasnije ga je manastirska uprava poslala u Zagreb da zavri gimnaziju, te u Maarsku da studira teologiju. Upravo boravak u Zagrebu i Maarskoj je bio presudan za formiranje Jukieve linosti, a prvi put u Zagrebu dolazi u neposredan dodir sa probuenim hrvatskim nacionalizmom i njegovim predstavnicima. Njegovi prvi knjievni pokuaji su bili u vidu etiri pjesme, koje je Jukiev stari poznanik i voa ilirskog pokreta, Ljudevit Gaj objavio u Danici. U tim pjesmama se ispoljava kao ve svjestan ilirac koji eli da razbudi svoje iliro-bonjake koji ive u dalekoj Iliriji gdje jo ono okrutnici zapovjedaju. Juki je u Vesprimu dobio inspiraciju i podrku za smjeli poduhvat da Bosnu i Bosance potakne kako bi se oslobodili od turskog jarma. Godine 1840. poetkom zime, etvorica mladih ljudi sa Jukiem na elu krenue u Bosnu, kako bi tamo pripremali narodni ustanak. Meutim, dolaskom u Bosnu nisu naili na podrku svojih kolega iz manastira. Jukiu je jedan od njih rekao da mora misliti i na svoju majku, koja od njega oekuje da ita mise u crkvi, a ne da visi na vjealima. On je na to odgovorio jednom latinskom izrekom iz Horacijevih Oda: Dulce et decorum est pro patria mori! (Slatko je i lijepo za domovinu mrijeti.). Poglavari franjevakog reda su nakratko uspjeli da rasture ovu etvorku i da Jukia poalju u Dubrovnik kako bi nastavio teoloke studije, ali se Juki iste godine vraa u Bosnu i nastanjuje se u fojnikom manastiru. Tokom boravka u Dubrovniku Juki je odluio da se bavi knjievnou, te u zadarskom Srpsko-dalmatinskom magazinu objavljuje svoj prvi putopis Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fonjicu, u kome opisuje svoj povratak u domovinu. On e u narednom periodu jo putovati, te e sva ta putovanja opisati u svojim putopisima i objaviti ih u pomenutom zadarskom magazinu. Do 1849.godine, kada je premjeten za kapelana u Varcar, Juki je objavio u savremenim hrvatskim i srpskim novinama i asopisima jo nekoliko zanimljivih i korisnih priloga. Marljivo je prikupljao i sreivao grau i za svoja krupnija djela koja e tampati tek kasnije i razvijati vrlo iroku drutveno-politiku, kulturnu i prosvjetnu djelatnost. U decembru 1840.godine Juki razailje prijateljima nacrt pravila Kola bosanskog, prvog bosansko kulturno-prosvjetnog drutva za ije e se osnivanje on godinama bezuspjeno boriti. Nije naiao na razumijevanje i pomo onih ljudi na koje je raunao, vjerovatno u prvom redu
2

IVAN FRANJO JUKI


fratara koji su bili prisnije povezani sa narodom, ali koji ga nisu mogli do kraja pratiti u njegovim poduhvatima. Godine 1848. uporni Juki po drugi put iznosi svoju ideju o Kolu bosanskom, te uvodi nova pravila koja je trebao odobriti asni definitorij, meutim do toga nije dolo. Nastojao je da svoj iroki prosvjetiteljski program ostvari i van okvira drutva koje nije uspio da osnuje. Juki je traio podrku tajnika Matice ilirske, Vraza, te mu je ak nudio svoju suradnju. Napokon uspjeva otvoriti narodne uionice za hriansku djecu, te nagovjetava da e se u Bosni uskoro osnovati tamparija. Budno je pratio deavanja u Zagrebu, te je otkrio da je meu ilirima nastalo neko nesoglasje. Jukiu se ini da je ime slovensko postalo trn u oima inostrancem, koji nas se boje ako procvjetamo u narodnom ivotu. Dolaskom u Varcar Vakuf, 1848 ili 1849.godine, nastupa novi period Jukieva ivota jer je u to vrijeme on najaktivniji i najplodniji. U tom periodu objavljuje svoja najznaajnija djela, razvija najveu kulturno-prosvjetnu i politiku djelatnost i susree se sa carskim seraskerom Omer-paom Latasom i aktivno s njim surauje na uguivanju bune bosanskih feudalaca. Nastavio je sa pripremanjem svog materijala, te se 1850.godine pojavio sa prvom sveskom asopisa Bosanski prijatelj i time vezao za svoje ime pokretanje prve bosanskohercegovake publikacije te vrste. Kako u to vrijeme u Bosni nije bilo tamparija, Juki je svoj asopis tampao u Zagrebu, u tampariji Ljudevita Gaja. Druga knjiga Bosanskog prijatelja je izala 1851.godine, a trea tek deset godina kasnije, odnosno 1861.godine, nakon Jukieve smrti. U predgovoru svoje prve knjige Juki priznaje da je svjestan kako je posao kojeg se prihvatio jako teak, te izlae tekoe sa kojima se borio. ak spominje i uskraivanje dozvole da osnuje prvo bosansko kulturno-prosvjetno drutvo, te manjak podrke od strane njegovih kolega iz manastira. Na kakav je odziv naiao njegov poziv na suradnju vidi se iz podatka da je Juki bio prinuen popuniti sve tri sveske Bosanskog prijatelja svojim radovima. On je svojim itaocima davao pouke kako da se zatite od raznih bolesti i kako da ih lijee. Svetenicima je poruivao da u svojim vrtovima uzgajaju ljekovito bilje. Bosanski prijatelj donosi u zasebnim rubrikama starine bosanske, kroniku katolike crkve i historiju knjievnog rada u Bosni, biografije zaslunih Bosanaca, podatke o narodnim uionicama, dravne zakone i uredbe, etc. Takoer je objavio i svoja tri ovea lanka: Zemljodravopisni pregled turskog carstva u Evropi, Omer-paa i bosanski Turci i Putovanje iz Sarajeva u Carigrad godine 1852, mjeseca svibnja, koje nije stigao da zavri. Godine 1851 u Zagrebu je tampan Jukiev najvei i najznaajniji rad, Zemljopis i povjestnica Bosne, ali ga je objavio pod svojim pseudonimom Slavoljub Bonjak. Ovaj rad je bio rezultat
3

IVAN FRANJO JUKI


Jukievog dugogodinjeg marljivog rada, a sami podaci su prilino iscrpni i dosta pouzdani. Za svoju povjestnicu se obilato sluio izvorima i literaturom, i to veinom stranom. Vladimir orovi u svojoj Istoriji Bosne kae za Jukievo djelo da je korisna i jo uvijek ne bez vrijednosti stvar, a za njenog pisca istie da se interesovao se za sve strane duhovnog ivota svoje otadbine u prolosti i sadanjosti i da je od pisaca iz Bosne prvi koji je dao jedan ne velik pregled njene prolosti. Uz ovu svoju knjigu Juki je unio, kao dodatak, i poznate elje i molbe hriana Bosne i Hercegovine upuene sultanu Abdul-Medidu 1 maja 1850.godine. tampajui ove molbe i albe, koje daju pravu sliku prilika u Bosni onog vremena, Juki se zamjerio domaim poturicama i carskoj vladi u Carigradu. Poturice je javno optuio, a vladu je razotkrio pred svjetskom javnou pokazavi ovoj kako su njene reforme ostale mrtvo slovo na papiru. Uestale pobune bosanske raje sa oslobodilakim tenjama su dovele do toga da je turski car u ljeto 1850.godine poslao Omer-pau Latasa u Bosnu da konano sprovede u djelo carske reforme. Bio je jako mudar i oprezan i nije htio istovremeno povesti borbu i protiv raje i protiv feudalne gospode. Omer-paa je bio obavijeten i o Jukiu i njegovom djelovanju unutar, ali i izvan prostora Bosne, te je iskoristio svoju lukavost kako bi ga direktno upregnuo u svoja kola. Zato je prilikom njihovog susreta i razgovora nastupio jako prijateljski i blagonaklono, te ga je prevario naglaavajui neke svoje politike planove, koje nikada nije planirao realizovati. Juki je djelovao pod okriljem Omer-pae, pratio ga je na njegovim pohodima, promovisao njegovo ime u svojim djelima, te ga predstavljao kao prijatelja bosanske raje. Nakon to je Omer-paa uguio ustanke i sproveo carske reforme, uhapsio je Jukia i okrivio ga za pronevjeru novca. U maju 1852.godine otpremio je Jukia iz Sarajeva u Carigrad, ali su ga nedugo nakon toga Turci poslali u Rim, jer je on ipak bio katoliki svetenik. Jukiu su u Rimu zabranili povratak u Bosnu, ali su mu odobrili povratak u Dubrovnik. Bilo mu je nareeno da se ne smije nigdje kretati bez dozvole Rima, te da e u suprotnom biti proglaen odmetnikom od vjere. Juki se opet pokuavao kretati van dozvoljenih granica, ali je bio kanjen i protjeran iz Zagreba. Naao je utoite u jednoj austrijskoj upi akovake dijaceze. Iz tog vremena su sauvana dva njegova pisma. Oba pisma su bila upuena fra Grgi Martiu, u prvom se ali na slabo zdravlje i spominje neke knjige koje su propale u poti, dok u drugom javlja da je teko bolestan i da e morati da ide na lijeenje u Be ili Petu. To je bilo i njegovo posljednje napisano pismo. U posljednjim danima svoga ivota, Juki je elio da se vrati u domovinu i da pomogne svojim ljudima u pisanju novih radova. U proljee 1857.godine Juki je operisan u jednoj bekoj bolnici, ali se bolest vratila i pogorala. Umro je 20 maja 1857.godine u Beu, gdje je i pokopan u jedan od

IVAN FRANJO JUKI


onih rovova u kojoj se predaju zemlji jedan do drugoga ili jedan povrh drugoga ubogi i neznani ljudi. Nije bio napunio ni 39-tu godinu ivota. Juki je bio jedan od rijetkih rodoljuba koji svoje drutvene obaveze nose i osjeaju u sebi kao neku svetu misiju od koje ih niko i nita ne moe osloboditi. Bio je tipian prosvjetitelj koji u prosvjeivanju irokih narodnih slojeva vidi siguran put ne samo ka njihovom opem napretku i blagostanju, nego i jedan od puteva ka njihovom nacionalnom osloboenju i ujedinjenju. Iako su njegovi planovi bili smjeli i moda nerealni za svoje vrijeme, Jukiu se ne moe odrei zasluga da je bio njihova pretaa, veliki anticipator pa i djelomini izvritelj. Upravo ovo njegovo domoljublje i stav su navukli na njega trajno neprijateljstvo velikog broja uticajnih ljudi unutar i van Bosne. Osudili su njegove postupke ak i nakon njegove smrti, to je po Iliji Kecmanoviu jo vie podiglo lik ovog rodoljubivog franjevca u oima svih nas.

IVAN FRANJO JUKI