Rama-Prozor.

info

RAMA POD TURSKOM (OSMANSKOM) VLAU

Autor Damir Miura Subota, 22 Listopad 2005

Turci su osvojili Ramu kad i ostalu Bosnu. Prozorska tvrava se vjerojatno predala na temelju pisma koje su osvajai iznudili od posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševia prije nego što su ga ubili u Jajcu. Meutim, ugarska i hercegovaka vojska otele su Prozor i Ramu od Turaka neposredno nakon pada i drali su ih jedno vrijeme. Rama je ponovno pala pod Turke 1482. godine kad i ostali susjedni krajevi. Potpala je najprije pod livanjski, a onda pod kliški sandak, a kad je Klis osloboen, Rama je postala dio bosanskog sandaka. U bosanskom vilajetu postojao je jedan mulaluk i to sarajevski. Dijelio se na nahije: visoku, fojniku, konjiku (Neretva) i prozorsku. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule. Ima nekih turskih dokumenata koji govore o Rami i ramskim ljudima. Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481-1512.) proglašen kasabom i u njemu je, kao i u ostalim kasabama, na sultanovu zapovijed podignuta damija o dravnom trošku. Kasnije je nekoliko puta obnavljana, jer je drvena graa od koje se uglavnom gradilo brzo propadala. Kršani su u muslimanskoj dravi od samog nastanka te drave imali poloaj zimija, podanika koji posjeduju svete knjige i koje muslimanska drava štiti za razliku od politeista. Kao što je Muhamed na poetku sklopio ugovor s kršanima koji su priznali njegovu vlast i dao im ogranienu slobodu i imovinsku sigurnost, tako se dogaalo i u zemljama koje su muslimani osvojili u nizu svojih osvajakih pohoda. Osim Muhamedova primjera, poloaj zimija diktirao je tzv. Omarov ugovor koji ima ove bitne odredbe: kršani i idovi ne mogu podizati vjerske zgrade, niti ih popravljati, ne smiju primati uhode, ali moraju primiti strance u goste najmanje tri dana; muslimane moraju poštivati i ustati kad se oni pojave, ne smiju nositi istu odjeu kao oni, posebno ne smiju nositi oruje ni jahati osedlana konja, ne smiju javno nositi kri, ne smiju glasno zvoniti niti glasno pjevati. Posebno ne smiju prijeiti svojima da postanu muslimani. Otpad od islama kanjavan je smru. Djeca iz mješovitih brakova morala su se odgajati u muslimanskoj vjeri. Ovo je bio okvir prema kojem je postupala turska drava i u našim krajevima s malim modifikacijama. U ovom okviru treba promatrati i dvije Ahdname koje je osvaja Mehmed II. dao srebrenikim (1462.), a onda i fojnikim franjevcima (1463.). U Ahdnami se jami franjevcima ivot, imovina i sloboda kretanja u muslimanskoj dravi, a preko franjevaca ista se prava jame i kršanskom podanikom narodu. Turska drava kao teokratska feudalna vojnika drava ravnala se prema ?erijatu, vjersko gra?anskom zakoniku, kanunnamama, zbirkama dravnih zakona koje je proglasio sultan, a u njih spadaju posebno fermani (dekreti) i hatišerifi (motu proprio) pojedinih sultana, te prema obiaju (adet) i vladarovoj volji (urf). Podanici su dijeljeni na askere i raju, tj. carske namještenike i obian svijet koji obrauje zemlju i plaa porez. Kršani su spadali u klasu raje što je na poetku bilo zajedniko i kršanima i muslimanima, a kasnije se primjenjivalo samo na kršane. Porezi su bili raznoliki i teški. K tome je narod morao raditi na cestama, mostovima, pomagati vojsci u transportu, popravljanju tvrava i drugim radovima koji su bili potrebni. Najtei porez koji je zadesio osvojene krajeve pod Turcima, bio je danak u krvi, okrutna ustanova odvoenja djeaka i djevojica koja se ponavljala svakih pet godina. Tako su naša odnaroena djeca prevoena na islam. Djevojke su spremane u harem, a djeaci odgajani za elitnu tursku vojsku - Janjiare. U ovoj su nesrei i neki ramski djeaci ipak dobili mogunost visokih poloaja u turskoj vojsci ili na sultanovu dvoru kao npr. Alipaša iz Varvare koji je bio katoliko dijete. Rodio se u Varvari, istakao se kao turski vojskovoa u ratovima po Ugarskoj i Hrvatskoj, postao sandakom u Bali te vršio slubu beglerbega Anatolije i Rumelije. Nakon upravljanja Anatolijom došao je 1644. godine za upravitelja Bosne, odakle je 1646. premješten na Cipar, a 1648. godine u Sivas. Stradao je kao rtva urote. Zamjerio se, naime, nekoj dvorskoj gospoi u Sivasu i, kad sultanu Ibrahimu nije poslao Selšir pašinu enu, lijepu Perihanu, izgubio je poloaj i povukao se izvan grada. Sultan je naredio Mehmed paši upriliu i Husein paši od Amasije da ga iva ili mrtva dotjeraju u Carigrad. U sukobu su oba potuena i zarobljena. Nakon toga veliki vezir je naredio Selšir paši, kojemu je Alipaša Varvari mnogo dobra uinio, da ga smakne i glavu mu pošalje u Carigrad. Bosnom je upravljao 1649. godine još jedan ramljak - Mehmed paša Defterdarovi Prozorlija. U selu Dugama postojala je tradicija o dvojici brae Alipaši i Daferbegu koji su se zvali Malkoi. Alipaša je pravio damiju u Sarajevu, koja se danas zove Alipašina, ali i damiju u svom selu. Dio sarajevskog polja bio je Alipašin posjed pa se tako kasnije i prozvalo jedno sarajevsko naselje. I u Rami je bilo prijelaza na islam i ljudi su takvi smatrani najprije poturicama, a onda Turcima. Kako napisa M. Filipovi "muslimani su gospodaree, a katolici potinjeno stanovništvo". Varvarani i Kopiani, uglavnom muslimani, bili su filudije - od poreza su plaali samo filur (dukat), zimi su obiljeavali put od izvora Rame do Klapavice prema Kupresu i vodili karavane.

Bez sumnje, neke su muslimanske obitelji znale svoje podrijetlo i tvrdile su da potjeu od katolika. Iako se najpoznatiji muslimanski rod Kopia dii svojim albanskim podrijetlom, ne smije se smetnuti s uma da je postojala hrvatska plemika obitelj Kopi i da je u Orebiu prije rata postojala kršanska obitelj Kopia koja tvrdi da su im preci doselili iz Rame. Kopiki Avdiši potjeu iz Plane (Bilea), a starinom su crnogorski Krivokapii. Neke od njih prilikom istraivanja M. Filipovia nisu znale ili nisu htjele re?i odakle potje?u. Mnoge ramske muslimanske obitelji pozivaju se na Kopie kao svoje pretke. O Kopiima lijepo piše makarski biskup Nikola Bijankovi u svom izvješu papi 1710. godine. On tvrdi da su ga na pastoralnom pohodu muslimani vrlo lijepo primili, vodili ga da moli nad bolesnicima i djecom i nastavlja: "Ovo su više od ostalih pokazala etvorica brae Kopia kojima izgleda nedostaje samo krštenje da budu najbolji kršani. Ne samo da iskazuju svakovrsnu ljubav prema pravoslavnim udovicama i ostalim siromasima pa i
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

na turskim sudovima, uistinu i kršane strance, koliko god ih onamo doe, pa i same apostolske vizitatore, rado primaju u goste." Za Islamovie u Prozoru neki tvrde da potjeu od katolika Glavanovia, odnosno Maria iz Gmia, dok bi Jašarevii potjecali od podborskih katolika. Iz Podbora od Siaja bili bi Beirspahii. Za muslimansku obitelj Šavo iz Škrobuana tvrdi se da im je predak bio pravoslavac s Kupresa koji je bio u najmu kod obitelji Kukrica, pa kad mu ovi nisu mogli platiti, podijelili su s njime imanje i on je prešao na islam. Zanimljivo je da na Gorici postoji muslimanska obitelj ie dok su na Zvirnjai ie katolici. I za Kovaevie s Kranjia tvrde da su im preci bili katolici, dok se za Here govori da potjeu od doseljenika pravoslavca. Marii s Kleka potjeu od katolika Maria iz Donje Vasti. Kurii na Slatini su takoer neko bili katolici, kao i Velii koji potjeu od katolika s Rakitna jer se jedan njihov ogranak zvao Kordii. Muslimani Tašii na Soviima prezivaju se i ivkovii, dok se za Šehie tvrdi da su po enskoj lozi od katolika Cvitkovia. Zanimljivo je i prezime muslimanske obitelji Radoši, dok se za ilie tvrdi da potjeu od katolika Ripia. Za muslimane Rizvie u Doljanima moe se rei da potjeu od katolika Dumania iz Rakitna jer im je predak bio u najmu kod Tasovaca, pa kad je prešao na islam dobio je ime Rizvan. Djeca su mu se još 1880. godine zvala Dumanii, ali unuci se po djedu zovu Rizvii. Moda nešto govore i muslimanska prezimena Milanovi ili Radoš, takoer u Doljanima. I Osmii iz Gornjih Višnjana potjeu od katolika Antunovia. Svijest o podrijetlu sve više blijedi, ali je ipak znaajno da se ona dugo uvala. Plemii Ramanovii i franjevaki samostan u Rami:Samo ostaci porušenih crkava ostaju kao svjedoanstvo kršanstva u Rami, ali o organizaciji kršanske zajednice nakon rušenja crkve u Varvari ne zna se ništa. Ondje sigurno nije bilo sijelo biskupa, jer bi o tome morao ostati neki trag i zapis. Franjevaki izvori govore samo o "drevnoj crkvi sv. Petra", ali se ne zna gdje je ona bila. Franjevaka bosanska vikarija imala je samostan u Rami, ali se ne zna kad je on podignut. Fra Mijo Batini donosi podatak kako se na generalnom kapitulu u Asizu 1493. godine spominje ramska kustodija u kojoj stanuje kustos ujedinjenih kustodija sv. Nikole iz Mila i sv. Marije Sodoniko - Hercegovina, koji je podloan vikaru bosanske vikarije. D. Mandi u popisu ranih franjevakih kustodija u našim krajevima ne spominje ramsku kustodiju. On navodi djelo Bartolomeja Pizanskog "De conformitate vitae B. Francisci" objavljeno 1385./90., u kojem stoji da Bosanska vikarija ima 7 kustodija, i to Duvanjsku, Grebensku, Bosansku, Usorsku, Mavansku, Bugarsku i Kovinsku. Na podruju duvanjske kustodije ne spominje se tada samostan u Rami. Fra Petar Filipovi, i sam Ramljak, piše u Sinjskoj kronici 1756. godine: "Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova obitol". Prema tome osnutak bi samostana trebalo traiti oko 1500. godine. Meutim, na kaleu koji je prilikom izgona Ramljaka donesen u Sinj stoji godina 1402. što vjerojatno daje osnove tvrdnji da je ve te godine postojao samostan u Rami. Fra Jerko Vladi tvrdi da je dolaskom Turaka u Bosnu nestalo glamoke kustodije, pa je njezin teritorij potpao pod ramsku kustodiju te su ramski franjevci preuzeli pastoralnu skrb za vjernike na podrujima do rijeka Cetine i Krke. Vladi se poziva na narodnu tradiciju po kojoj je ramski samostan osnovala plemika obitelj Ramanovi i misli da je samostan morao biti podignut prije drugog pada Rame pod Turke, dakle prije 1483. jer nije vjerojatno da je samostan bio graen pod Turcima, budui da su u njihovo doba samostani uglavnom rušeni. Samostan je bio posveen sv. Petru i Pavlu, ali se u njemu od davnine štovala Gospina slika koja je stajala na pobonom oltaru, a u crkvi koja je izgorjela 1687. godine postojala su i "Gospina vrata". S vremenom je crkva, odnosno samostan, posveen B. D. Mariji na nebo uznesenoj. To što neki autori kao Wadding samostan smještaju u "grad" Ramu, nema nikakve osnove, jer grad Rama nije poznat u povijesti. Samostan je od starine bio na Šitu, što dokazuju i grobovi oko crkve koji su naeni prilikom kopanja zidina stare crkve 1855. godine te prilikom kopanja temelja za sakristiju 1904. godine. Tada je naena jedna lubanja koju je Vladi pripisivao ili fra Bernardinu Galijašu ili biskupu fra Pavlu Posiloviu. Kosti su naene i prilikom obnove sadašnje crkve i kopanja temelja za novi dio samostana. Znai, katolici su se u Rami prvotno pokapali oko crkve, a tek kasnije su poeli otvarati groblja po selima. Ramski muenici: Nakon podjele bosanske vikarije na Bosnu Hrvatsku i Bosnu Srebrenu 1514. godine, opet se spominje samostan u Rami kao jedan od trinaest samostana koji su ostali u bosanskoj provinciji. A onda dolazi krvava 1557. godina kad su mueni ramski fratri i kad je samostan stradao. Naalost, imamo vrlo malo podataka o stradanju franjevaca i njihova samostana. Kad su 1856. godine prekopavane zidine spaljene ramske crkve naen je nadgrobni natpis koji je itan na sljedei nain: "Jam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris" (Iako njihova tjelesa lee u zemlji, oni su kao pravednici na nebu)." Na drugom grobu stajao je i datum: I N R J 4. Jnar. C. A. MDLVII, što znai da su ramski muenici pali 4. sijenja 1557. iako ih sutješki nekrologij i martirologij Reda stavljaju na 21. travnja. Sutješki kroniar fra Bono Beni napisao je 1759. godine u Ljetopisu sutješkog samostana da su fratre pobili "razbojnici haramije". On piše: "1532. Licem na Sve svete poklaše haramije fratre ramske, koje haramije biše do malo vrimena od Turaka pohvatane". Ne treba se uditi što je kroniar krivo stavio godinu, kad i Franjevaki nekrologij pogrešno stavlja datum i veli "Ramae in Bosna argentinensi beatorum sex martyrum ab efferatis Turcis occisorum pro Christo - U Rami, Bosni Srebrenoj, est blaenih muenika koje su zbog Krista pobili razjareni Turci." Sauvana su imena petorice muenika: fra Luka iz Brona, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame. Porijeklom su iz Dalmacije, Hercegovine, Duvna i Rame. Izgleda da su tada stradala sva braa koja su bila u samostanu. Kosti muenika koje su naene kad su prekopavane zidine stare crkve, pokopane su konano u zajedniku grobnicu s kostima kod lijevih ulaznih vrata sadašnje crkve. Rama i makarski biskup: Samostan i crkva opet su podignuti jer se spominju 1587. i opet 1598. godine. A onda izvori o ramskom samostanu šute sve do 1626. godine kad je makarski biskup fra Bartolomej (Bariša) Kai poslao svoje izvješe papi u Rim o stanju u svojoj biskupiji. On je opisao etiri samostana u svojoj biskupiji: "Ovim samostanima pridodaje se peti, i to je Rama, koja zapravo spada na duvanjsku biskupiju, koja (kako vele) nema svoga pastira. U ovom samostanu ima deset sveenika, etiri klerika, jedan laik, petnaest mladia. Ima etiri upe: dvije u Dalmi ili Duvnu gdje ima 200 kua, trea u Livnu, gdje je otprilike 150 kua, etvrta u Rami koja ima 60 kua. Ima dvije crkve, jednu u Livnu, a drugu u Roškom Polju. Ovaj samostan zajedno sa upama administrira makarski biskup, budui da
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

mu je to preporuio administrator Bosne radi blizine." U sljedeem izvješu iz 1636. godine. Kai tvrdi da mu je upravu Ramom povjerio Grgur XV. Za ramsku upu piše: "U upi koja je oko ramskog samostana koja nije tako prostrana ali je onom samostanu vrlo potrebna a oni su katolici u vjeri dosta savršeni". Za razliku od ostalih upa koje su sluili ramski franjevci, u ramskoj upi nije bilo pravoslavaca. Biskup ne tvrdi da Rama spada u makarsku biskupiju, ali je on pohaa. Kai je zaredio za sveenika fra Iliju iz Rame pa je ovaj imao problema s nedopuštenim reenjem te je u Milanu, gdje je bio na studiju, molio Propagandu i ona je ovlastila milanskog biskupa da ga odriješi od suspenzije. Iz Hercegovine je 4. lipnja 1645. godine poslano Propagandi u Rim pismo koje su potpisali dijecezanski sveenici don Marko Kotromani i drugi, u kojemu optuuju fratre iz ramskog samostana što su im prisvojili upe u okolini Cetine. Kau kako su onda ramski franjevci drali sve neretvanske upe, Skoplje, Prozor, a sad slue Livno i Duvno. Prema jednom dopisu Propagandi iz Makarske od 20. svibnja 1678. godine, nakon kapitula odreeno je da podruje na istoku od Cetine pripadne makarskom, a na zapadu ramskom samostanu. Skradinski biskup fra Tomo Ivkovi povjerio je Kaiu brigu za Ramu i druge dijelove Bosne jer je Ivkovi bio bolestan. Ovo je bio povod spora oko pripadnosti Rame makarskoj ili bosanskoj biskupiji, pa je kona?no u Rimu 1650. godine odre?eno da Rama kao i dotada pripada bosanskoj biskupiji. To, meutim, nije smirilo biskupske pretenzije na Ramu, pa su rasprave i dalje voene. Tako nalazimo pismo bosanskog provincijala fra Andrije Šipraia Propagandi 2. travnja 1682. godine u kojemu piše da su franjevci ramskog samostana poslušali odluku Kongregacije, te napustili upu Suhi Dolac i okolna sela, ali su ljudi ostali bez sveenika. šibenski biskup dopustio je da se onamo povrati franjevac jer je to zahtijevao i puk u ime kojega je šibenanin Jeronim Capogrosso 5. veljae 1682. pisao Propagandi i iznio njihove tvrdnje: fratri su obranili mjesne katolike kad su ih pravoslavci htjeli staviti pod svoju upravu (jurisdikciju), svjetovni sveenici napustili su upu kad su navaljivali Turci, mještani tjeraju stoku na ispašu u tursko podruje udaljeno etiri dana hoda kamo ne mogu doi svjetovni sveenici, a k tome se narod boji Turaka ako se sazna da meu njima stanuju strani sveenici koji nisu turski podanici. Ramu je svojatao i akovaki biskup Juraj Patai 1706. godine, pa se dva upnika iz Zagvozda (Rakitno) tue Propagandi kako Patai svojata Ramu, Ljubuški, Bijelo Polje i Mostar, te oni predlau da potpadnu pod makarskog biskupa Bijankovia, jer je on obilazio ove krajeve i materijalno ih pomagao u vrijeme gladi. On je zbog svoje pastoralne i ljudske dobrote bio prihvaen i kod pravoslavaca i kod muslimana, pa su mu turske vlasti dale dopuštenje da slobodno djeluje na njihovu podruju. I njegov nasljednik, biskup Stjepan Blaškovi, pastorizirao je Ramu pa nije udo što su se u jednom pismu 1736. godine Propagandi obratili glavari kršana Duvna, Rame, Mostara, Buškog Blata i drugih mjesta da im "kao i dosada" ostane makarski biskup, a da ne ele prihvatiti bosanskog biskupa fra Matu Delivia. Prema narodnoj predaji, a i prema izvještajima Propagandi, franjevci iz Rame sluili su i skopaljsku upu koja je imala sijelo u Bistrici, a onda u Voljicu. U Rami je, dakle, u prvoj polovici 17. stoljea bilo razmjerno malo kr??ana B svega 60 ku?a, ali je zna?ajno da je u samostanu bio svojevrstan naukovni zavod, jer u njemu borave etiri klerika i petnaest djeaka - aka, te deset sveenika. Rama sijelo biskupa: Ramski samostan igrao je znaajnu ulogu u povijesti bosanske franjevake provincije. Dao je mnogo znaajnih ljudi, ali o rijetkima su se sauvali dokumenti. U Kronici fra Bone Perišia stoji da je prilikom preminua biskupa fra Tome Ivkovia u Jajcu bio prisutan i fra Andrija Rumboan. Fra Pavao iz Rovinja, generalni vizitator, posjetio je 1640. godine Ramu i u ramskom samostanu predsjedao izboru novog starješinstva provincije na elu s fra Martinom Ramljakom, "stariem vrijednim i svim Bojim". U Rami je našao trgovca Hvaranina Petra, što znai da je Rama mogla biti neki trgovaki centar. Za provincijala je izabran fra Martin Nikoli iz Rame. On je nakon izbora pisao Propagandi u Rim: "Postao sam provincijal ove siromašne provincije; izabran sam openito u miru i jedinstvu od svih poštovanih otaca, a bilo je zakljueno jedinstvo i mir izmeu cijele provincije... Iz Rame 30. lipnja 1640. fra Martin porovincijal Bosne Srebrenike". Dr. fra Jure Bošitkovi zastupa mišljenje da je i ranije postojao jedan provincijal rodom iz Rame, i to fra Franjo Ramanovi, izabran 1532. godine. D. Mandi to nijee, dokazujui kako se radi o fra Juri Bošnjaku koji je bio provincijal od 1530. do 1533. godine. Na provincijalnom kapitulu u Gradovrhu kod Donje Tuzle izabran je 1658. godine fra Andrija Sovianin, koji je morao pripadati ramskom samostanu. Meu lanovima uprave provincije, koja iza Fojnice šalje jedan dopis Propagandi 30. lipnja 1676. godine, nalazi se njegovo ime na prvom mjestu. On je izabran i za definitora 1675. godine. Fra Jure abi koji je izabran za kustosa provincije 15. sijenja 1662. godine nosi naziv "iz Rame". On je 1666. bio izabran za provincijala. Izgleda ipak da nije rodom iz Rame, nego iz livanjskog kraja, iz Gubera, ali je tada pripadao ramskom samostanu. On, kako piše Lašvanin, "priminu u Rami na 30. juna god. 1667. veoma lipo i redovniki". Za njega fra Bono Periši piše da je iz Livna, ali je umro u Rami: "1667. isti priminu u Rami 30. Giunja vehoma lipo i redovniki". Sutješki Nekrologij meutim biljei: "3. Junii 1665. Ramae A. R. P. Georgius Shabich act. Min. prov.". U Rami je, prema sutješkom Nekrologiju, 2. prosinca 1678. godine umro P. Michael Vici. Poznati pisac i teolog fra Ivan Ani (1624-1685.), rodom iz Duvna, bio je takoer gvardijan u Rami. Apostolski vikar fra Pavao Posilovi, rodom Glamoak, kojemu je Kongregacija 1644. godine povjerila na upravu biskupije koje su bile pod turskom upravom, a to su Duvno, Knin, Krbava i dio splitske biskupije, izabrao je Ramu za svoju rezidenciju. Ovaj je biskup djelovao i u Slavoniji, ali je imao poteškoa sa slavonskim franjevcima i bekim dvorom, pa mu je Sveta Stolica povjerila upravu duvanjske biskupije i odredila da stanuje u ramskom samostanu, dodijelivši mu godi?nju potporu od 100 ?kudi. Kad je fra Marijan Maravi imenovan za biskupa u Duvnu 1645. godine, zahtijevao je da fra Pavao napusti Ramu, jer je ona tada pripadala duvanjskoj biskupiji. Maravi je pohodio Ramu
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

29. svibnja 1649. godine. Posiloviu je dodijeljena skradinska biskupija i povjerena privremena uprava nad Slavonijom izmeu Save i Drave, a kasnije je imenovan i apostolskim vikarom u Slavoniji, ali ga u Slavoniji nisu eljeli te je Sveta Stolica opet odredila 1650. godine da Posilovi preuzme upravu duvanjske biskupije i da stanuje u ramskom samostanu. U Rami nije smio vršiti sveane biskupske obrede (pontificirati), jer je Rama pripadala bosanskoj biskupiji, kojom je upravljao biskup Maravi. Papa Aleksandar VII. premjestio je Posilovia sa skradinske na duvanjsku biskupsku stolicu 1655. godine, ali je Posilovi ubrzo umro. Boravei u Rami, biskup Posilovi je stradao od janjiara koji su ga opljakali i progonili, pa se skrivao po brdima i bjeao, sve dok nije našao utoište u franjevakom samostanu u Velikoj u Slavoniji, odakle piše 1653. godine Propagandi u Rim i iznosi svoje nevolje. U sakristiji ramske crkve nalazila se lubanja na kojoj su se vidjeli tragovi posjekotina. Fra Jerko Vladi tvrdio je da je to lubanja biskupa Posilovia i da je on umro muenikom smru ubijen od Turaka. To, meutim, ne odgovara stvarnosti jer se kasnije konstatiralo da je Posilovi nakon Rame otišao u Slavoniju, u Veliku. Lubanja je ipak pripadala nekomu tko je nasilno ubijen, nekom mueniku koji je bio pokopan s velikom pomnjom i poštovanjem. Naalost, i ova je relikvija izgorjela 1942. godine zajedno s drugim dragocjenostima u ramskoj sakristiji. Drugi muenici i globe: Ako je u Rami mogao stanovati biskup i ako je u samostanu bilo uilište, moralo je vladati uvjerenje da je ovo sigurno i zaklonjeno mjesto. Upravo zato fratri i nisu bili oprezni te su ih Turci mogli iznenaditi. Beni o tome kratko piše: "1653. Zaradi velike opaine janjiarske biše pobijeni niki fratri u manastijeru ramskomu; i fratri koji ivi ostadoše razbjegoše se, a Turci što najdoše po manastijeru pokupiše. Indi, brate, pazi se..." . Da su fratri bili oprezni, moda do pogibije ne bi ni došlo, ali oprez se redovito javljao kasno. Iz navedenog mjesta ne da se zakljuiti da su samostan i crkva spaljeni, nego da je sve opljakano i da su neki fratri pobijeni. Ne kae se tamo koliko ih je bilo. Vjerojatno je i tada bilo desetak sveenika i nekoliko aka i klerika kao što je bilo i prije, kako saznajemo iz izvještaja od 1624. godine. Nakon pogibije uslijedile su globe. Jedan fratar koji je bio lan ramskog samostana i koji je opsluivao duvanjsku upu, izazvao je sumnju meu Turcima zato što mu je 1661. godine subrat iz Dalmacije došao na ispovijed. Onoga su Turci proglasili dudevim uhodom, ali im je on na vrijeme utekao, a ovaj, upnik u Duvnu, dospio je u zatvor i osuen na smrt, pa je gvardijan fra Bernardin Galijaš obigravao turske monike, age i begove i davao mito od 1.500 talira da brata izvue iz zatvora. Ovaj novac izazvao je kod Turaka pohlepu i nadu da ga mora biti i više. To je dovelo do novog zla. Kad su fratri u Imotskom bili optueni da su "kopali blago", paša je 1659. godine kaznio ne samo fratre u Imotskom, posebno fra Filipa Runovia, kojemu je dao "udariti hiljadu štapa", nego i šest samostana, i to Fojnicu, Ramu, Kreševo, Sutjesku, Visoko i Imotski koji su morali platiti "sto i pedeset hiljada jaspri" globe. Rama je od toga morala platiti 80.000 jaspri. Godine 1662. Turci su došli pred zatvorena samostanska vrata i uzalud ih poku?ali otvoriti. Kad nisu uspjeli, pozvali su gvardijana da se "na vjeru" primakne vratima da bi mu nešto vano priopili. Kad se gvardijan fra Bernardin Galijaš primakao vratima, Turci su ga proboli kroz pukotinu i tako je Rama trei put dala muenika. Prisilno prevoenje na pravoslavlje Rama kao ni ostali dijelovi Bosne nije bila pošteena gramzivosti grkih pravoslavnih patrijarha koji su mitom postizali od sultana u Carigradu fermane da mogu skupljati crkveni porez od katolika i od franjevaca, iako su franjevci od samog poetka turske vlasti bili osloboeni takvih nameta. Protiv ove napasti bilo se vrlo teško boriti, jer je trebalo podmiivati turske inovnike, a to je znailo lijevati u posudu bez dna. Kad bi se jednom oslobodili grkih i srpskih napasnika, oni su uporno dolazili drugi put i tako redom. Fra Jeronim Lui, biskup iz Drivasta, pisao je 25. lipnja 1639. godine Propagandi u Rim, tuei se kako pravoslavni velikodostojnici nasilno kupe porez od katolika, tzv. patrijarhov porez. Pritom mue, zlostavljaju i zatvaraju katolike. Spominje takoer da je meu pet našikih franjevaca, koji su zbog patrijarhova poreza mueni i zatvoreni u osjeku tursku tamnicu, bio i fra Bartol iz Rame. Uspjeli su se otkupiti iz zatvora tek kad su dali svu samostansku milostinju koju su dobili za godinu dana. Jedan fratar fra Marijan iz Duvna i dva kršanina izdahnuli su u tamnici. Kad je grki patrijarh 1662. godine dobio od sultana dopuštenje da skuplja crkveni porez od katolika, trebalo je u Carigradu isposlovati posebni carski ferman da franjevci i katolici ne podlijeu pod patrijarhovu oblast, ali to se nije moglo postii pravnim, nego novanim "dokazima". O tome tamo u Ljetopisu sutješkog samostana: "1661. Vladika, paše i sam pašara/patrijarh/, s velikom opravom izajde iz Carigrada da podloi Latine i fratre po svoj Bosni pod svoju ruku iliti obred grki i šizmu. I najnajprije dojde u Lijevno. I premda ništa ne moe uiniti Latinom, ništa ne manje dosti Latinom otie blaga dokle ga se kurtalisaše. Isti se zagoni godine 1622, uzmavši i ojaavši se uz vee oprave u Carigradu. I dosti jada zadade krstjanom a osobito bi teško za Banjaluane, jerbo ondi najprije dojde. I išaše naši jedni ak k Halilšpai u Temišvar... Isti se pašara, oli drugi - ne znam, opet vrati u Sarajevo. I tu bi dosta muke krstjanom i fratrom; i doklem ga se izbaviše, pohariše krstjani sedam tovara blaga. Pašari pade kaplja; jedan mu drug, koji najveu davu /tubu/ injaše, osmi dan umrije naprijeko a jednomu mu udariše Turci, za drugi neki posao, 300, slovima trista štapa i uzeše mu šezdeset hiljada jaspri". Ako se za tovar blaga uzme najmanji iznos, tj. 20 kesa ili 10.000 groša, onda to sve treba pomnoiti sa sedam, pa se ne treba uditi što je ramskom samostanu zapalo da plati 80.000 jaspri. Fra Martin Nedi donosi podatke o novcu pri kraju turske vladavine u Bosni: "Kod Turaka je vavjek kesa brojila 500 groša, a u ono vrijeme (1827) jedan dukat vrijedio je 21 groš, talir 9 groša, a cvancika 1 groš i 20 para ili kako Bošnjaci reknu, jedan višlin. U Bosni je puk prozvao pojedini novac po slici, koja se na novcu nalazi. Višlin, davni slavenski novac, na kojem je slika višla, ili kako drugi misle: kune. Marijaš od slike bl. dj. Marije, koja se vidi na razliitih novcih. A jer je drevnog marijanskog srebrenog novia od 3 krajcare vrijednost ustanovljena prema turskih 10 para, stoga se 10 para pozvalo Marijašem. Para se ve nekuje al joj je ostalo ime i vriednost. Jedan višlin valjda je vriedio u starini 60 para, pa se zato i danas u Turakah takva vriednost nazivlje višlinom. Tako je od slike
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

reeno: Kriara, Krilaš, Orlaš, Karlovac. španjolski talir zovu: Direklija, Direkaš, od turske riei: direk - stup. Mletaki dukat zovu: Rušpom, tako su ga Turci prozvali za poruge svojim jezikom. Ruspi zna?i: bludnica, a takovom nazivlju onu sliku, koja je na mletakom dukatu. ?est srebrenih krajcara kovanih god. 1849. Bo?njaci su prozvali Banovac, onog bo je vremena ime bana Jelaia bilo po Bosni na velikom glasu. Talire njemake i stare dubrovake nazivlju Bošnjaci sljepak". Pokušaj pravoslavne hijerarhije da od franjevaca i bosanskih katolika kupi porez i tako ih potini sebi, bio je trajna pojava i nastojanje da se na taj nain ne samo izravnaju novani gubici nastali stalnim plaanjem raznih pravoslavnih dabina i mita Carigradu nego i da se katolici podloe pod vlast istonih patrijarha. Tvrdei pred osmanlijskom vlašu da nema razlike meu dvjema konfesijama, patrijarsi su dobivali posebne fermane za podvrgavanje bosanskohercegovakih katolika pod svoju vlast. Mnogo dokumenata u samostanskim arhivima govori o alosnim raspravama kršana pred turskim sudovima i plaanju teških mita da bi bosanskohercegovaki katolici sauvali svoj identitet. Ova nastojanja prisilila su mnoge katolike da prijeu na pravoslavlje ili na islam, jer neki nisu više mogli izdrati pritisak. Drugo paljenje crkve i samostana: Ovo nisu bili jedini troškovi. Neprestano je trebalo mititi nekog turskog inovnika da bi se dobilo i ono pravo koje je davno bilo priznato, ali ne i ostvareno. Sve nam to daje tek naslutiti u kakvim se materijalnim poteškoama samostan nalazio, a trebalo je k tome još popravljati staru crkvu. To je uinio gvardijan fra Andrija Sovianin na traenje provincijala fra Jure abia. U ono doba esto su paljeni samostani u Bosni. Radilo se o podmetnutim, ali i o sluajnim poarima. Tako su stradavali ne samo samostani i crkve nego i ve?ina dokumenata i kulturnog blaga u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i u drugim samostanima. To je zadesilo i Ramu. Ubrzo nakon popravka izgorjeli su crkva i samostan. Poar je, kako misli Vladi, izbio naglo u noi i ništa se nije moglo spasiti. On smatra da se to moglo dogoditi 1667. godine. To je drugo paljenje ramske crkve i samostana. U sinjskom arhivu stoji podatak da je stradalo sve crkveno ruho "tri stotine samih misnikih odora, medj kojim jedna sva od suha zlata spletena, da ko skovana ostojke bi stala". Meutim, zgrade su ubrzo opet podignute, a Vladi tvrdi, pozivajui se na Arhiv Propagande, da se u ramskom obnovljenom samostanu ve 1673. godine sastalo pokrajinsko starješinstvo, odredilo promjene i poslalo 8. rujna 1673. godine izvještaj u Rim o teškim progonima u Bosni. Dominik Mandi donosi popis kapitula bosanske provincije i navodi da je odran kapitul u Fojnici 1672. a sljedei 1675. godine. Ovaj o kojemu govori Vladi mogao je biti neki izvanredni sastanak. Meutim, iz samostana sv. Petra u Rami poslano je 27. lipnja 1673. godine izvješe Propagandi u kojemu gvardijan fra Grgo Drenjak, definitor fra Franjo Zlaci i fra Andrija Sovianin pišu kako su u Rami vladali prijateljski odnosi izmeu bosanskog biskupa, provincijala i drugih franjevaca. O boravku biskupa u Rami i Fojnici piše Propagandi pet fratara iz Fojnice 9. kolovoza 1673. godine. O tome piše Propagandi i provincijal fra Anto Travnianin iz Fojnice 14. kolovoza 1673. godine. Starješinstvo provincije piše iz Rame o istoj stvari Propagandi 8. rujna 1673. godine. Viši naukovni zavod u Rami 1674. godine: Ve je spomenuto da su 1626. godine u ramskom samostanu bila i etiri klerika i petnaest mladia, što znai da je tu mogla biti neka vrsta uilišta. Kasnije se broj uenika poveao i postoji svjedoanstvo da je samostan 1674. godine, po Vladiu, bio "višim naukovnim zavodom", jer "ovdje je smješteno više nego studium i sam novicijat. Je li ovdje predavano bogoslovje ili koja druga viša znanstvena struka, nije nam poznato, poto toga ne nadjosmo specificirano. U tu svrhu... o. /Ivan/ Ani, vrstan i uen franjevac, morao je gvardijansku stolicu drugom ustupiti, a on se posve mogne posvetiti poduavanju mladei". Tako je uz Ivana Ania kao "uitelja novaka i profesora lijepih umjetnosti" postavljen i Andrija Sovianin "lector iliti profesor". Iz Rame se Propagandi javlja provincijal fra Andrija Šiprai 25. prosinca 1681. godine traei da u ovom samostanu obue novaka, iz ega se da zakljuiti da je u Rami u to doba stvarno bio novicijat. U tursko doba školstvo je u Bosni bilo na vrlo niskom stupnju, bolje reeno, nije ga ni bilo. Franjevci su po pojedinim samostanima odgajali svoj podmladak i ponekoga djeaka koji nije kanio postati redovnik. Takav nain rada zabranila je uprava reda 1731. godine. Meutim, pojedini su fratri nastojali nauiti itati i pisati svoje upljane, posebno one koji su bili "dijaci", tj. pod misom itali "pištolu" (poslanicu) i pomagali upniku u radu. Neki su fratri postizali znaajne uspjehe na tom planu, tako da je provincijal fra Anto Gabeljak pisao Propagandi 6. veljae 1685. kako u "Bosni ima više ena i obana koji znaju itati i pisati, što e se jedva nai u zadarskoj biskupiji". U Rami e nakon paljenja samostana i izgona fratara i puka i školstvo potpuno propasti sve do 1863. godine kad e se ponovno otvoriti škola za djeake. Prema izvještaju bosanskog biskupa fra Nikole Ogramia Propagandi u Rim, u Rami je 1675. godine bilo 860 vjernika, dok ih je u skopaljskoj upi, danas Uskoplje, koju je sluio sveenik iz Rame, bilo 530 duša. Biskup fra Nikola Olovi od Poege javio je 1675. godine u Rim da je u 1672. pohodio Ramu, ali ne navodi koliko je vjernika našao na ovom prostoru. Fra Martin Nedi piše da je 1679. godine u ramskom samostanu sv. Petra bilo 30 redovnika. Nadalje donosi podatak da je tada u Bosni bilo deset samostana, 266 redovnika i 40 kandidata u samostanima. "Redovnici su imali duga 3.800 imperijala". Tada je Bosna Srebrena "imala 150 upa, 200 crkava i 500.000 katolikih duša." Ramski samostan u to doba nije imao drugih upa, a gvardijan fra Andrija Sovianin postaje definitor provincije , te na njegovo mjesto dolazi fra Stjepan Mati, koji je 1681. godine postao definitor, a nakon ove slube opet prihvatio gvardijansku slubu u Rami 1684. godine. Samostan i crkva ponovo zapaljeni: Tree uništenje ramskog samostana i crkve zbilo se 15. listopada 1682. godine na vrlo udan nain, o emu je ostala iva uspomena u narodnoj tradiciji, ali i trag u onodobnim kronikama. Poar je podmetnuo majstor pravoslavac sa svojim drugovima iz pravoslavnih sela Ravnog i Vukovskog. Najiscrpnije o tomu piše fra Bono Beni u Ljetopisu sutješkog samostana. "Treba ispriati kako je bilo sa Samostanom sv. Petra apostola u Rami. Stoga napominjem da je godine Gospodnje 1682., 15. oktobra, i samostan, a tako i sakristiju i crkvu, progutao poar. O tom poaru ispriao mi je, dok sam bio gvardijan u Fojnici, zanimljivu stvar neki stari po imenu Ilija Frankovi iz Rame; on je tada bio tamo u Fojnici samostanski
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

radnik. On je, dakle, ovako priao: Samostan je zapalio neki grki šizmatik /raskolnik/. Kad se ramski samostan pokrivao drvenim daskama, on je bio voa gradnje meu tesarima, puki nazvan - neimar. A razlog zašto je poinio to zlodjelo, svijet je saznao mnogo kasnije. A bio je ovaj: u vrijeme kad je reeni šizmatik vodio spomenutu gradnju, dogodilo se da je, uzimajui kašikom kašu iz zdjele, izvukao neku košicu, koja je - ne znam kako - dospjela u kašu. Bila je upravo srijeda, dan kad pravoslavci obino poste, pa je to spomenuti šizmatik bezdušno ocijenio kao veliku nepravdu njemu nanesenu. Tako se ta stvar iskrenula na silnu štetu i zlo jadnog samostana i zajednice. Ipak se taj pakosni ovjek toga asa pretvarao kao da se ništa ne ljuti i o svemu tome nije rekao ni rijei. Ali, poeo je snovati da e se u budunosti osvetiti. Stoga, kad su tesari završili svoj posao i kad je svaki od njih, pa i voditelj radova, primio svoju plau, svi su otišli iz samostana, ispraeni velikim izrazima poštovanja i uljudnosti. Ali odmah slijedee noi povratio se kleti dvolinik, stavio vatru pod tesarske strugotine i urno opet otišao. Tako je do jutra gotovo itava zgrada samostana bila pretvorena u pepeo." Narodna tradicija tvrdi da je od svega što je bilo u crkvi i samostanu sauvana samo Gospina udotvorna slika, a podmetai poara skrenuli su s uma pa su itave noi, umjesto da idu prema Ravnom i Vukovsku, obilazili oko breuljka na kojem se danas nalazi ripoko groblje. Kad su prozorski bezi ujutro pošli Kopianima u posjet, zatekli su palitelje kako još uvijek obilaze breuljak. Budui da su im se uinili sumnjivi, poveli su ih do zgarišta kraj kojega su polugoli fratri kleali pred Gospinom slikom. Razbojnici su posjeeni, a narod ih je pokopao na nedalekom breuljku Bristu, gdje su im kasnije naene kosti koje su 1974. godine nosili jezerski valovi, pa su ih konano pokopali 1975. godine na Gornjem Bristu. Ljudska zloba i nezahvalnost nisu pokolebale ramske fratre ni njihov puk. Samostan i crkva brzo su opet sagraeni. Beni produava svoje izvješe ovako: "Unato svemu tome, sve je to Bojom pomou, kroz manje od tri godine koje su neposredno slijedile, bilo obnovljeno, i to u boljem i veem obliku, brigom i nastojanjem redovnika i pomou dobroinitelja." Još konciznije piše Lašvanin u Ljetopisu: "1682. 15. oktobra, izgori vas manastir u Rami, i crkva i sakristija, i opet se do kapitula vas iznova ogradi, lipši i vei." To svjedoi i sinjski arhiv, a i narodna predaja koju donosi Vladi. Narod je priao kako su zgrade graene od kamena, kako je samostan bio etvrtastog oblika, kao klaustar, a puk i redovnici radili su zajedno kao pomonici pri gradnji, nosei kamen na sebi iz kamenoloma udaljenog pola sata hoda. Budui da nisu imali dovoljno novca uzeli su od bega Kasuma Kasapovia zajam uz silne kamate. Dug je iznosio 1700 groša. Dug još nije bio potpuno isplaen, a fratri su odselili u Dalmaciju. O ovom e se dugo voditi sudske rasprave i prepiske. Posljedice turskog poraza pod Beom: Dok su se u Rami gradili samostan i crkva, na svjetskoj politikoj pozornici zbio se golem prevrat. Turska sila koja je izgledala nepobjediva poela je polako gubiti prednost u Europi. Drava koja je svoju mo dobrim dijelom zasnivala na osvajanju, u kojem su vojnici nesmiljeno pljakali pa su zato rado ratovali, ostala je bez glavnog prihoda - plijena, što je vodilo njezinom propadanju. Najprije je turska pretrpjela poraz kod Lepanta 1571. godine pa onda kod Siska 1593. godine, dok se kasniji ratovi s Mleanima i Austrijancima, te konano s Rusima nisu potpuno srušili. Na naše prilike najteše se odrazio turski poraz pod Beom. Poljaci su pomogli Austrijancima potjerati turskog vojskovou Kara Mustafu pod Beom 12. rujna 1683. godine i turska se zvijezda poela polako gasiti. Austrija je eljela potisnuti Turke ?to je mogue više iz Europe, a i Venecija je eljela uhvatiti što je mogue bolji dio naših zemalja za sebe. Mleani su zauzimali redom Opuzen, Makarsku, Skradin, Vranu, Obrovac i Benkovac 1684. godine. Zatim su osvojili Sinj i Knin 1686. i 1687. godine, spremajui se na daljnja osvajanja. Nakon bitke kod Sente 1697. godine Eugen Savojski prodire do Sarajeva, pali i robi sve, nakon ega katolicima nije preostalo ništa drugo nego bjeati preko Save da ne budu rtva turske osvete. Princ Eugen je u Bosni spalio ne samo muslimanske nego i katolike kue i time nanio tešku štetu katolikim trgovcima u Sarajevu posebno obitelji Jakova Brnjakovia. Rauna se da je s austrijskom vojskom odselilo 40.000 katolika, dok ih je u Bosni ostalo jedva 25.000. Ovomu treba dodati 22.800 duša koje su iz derventskog kraja odselile u Slavoniju i katolike koji su iselili iz drugih krajeva pa nee biti nevjerojatna brojka od 80.000 katolika izbjeglih iz Bosne u Slavoniju. I Venecija i Austro-Ugarska postavljale su za svoj cilj osloboenje kršana iz turskog ropstva, ali pritom im je glavni cilj bio osvajanje novih podruja, što je za Turke bio znak za uzbunu i uvjerenje da se mora poduzeti sve kako bi naši krajevi koje su oni osvojili, bili što manje kršanski, a što više "turski". Konkretno reeno: trebalo je nasilno provesti islamizaciju Bosne. Vlast koja je poivala na korumpiranoj administraciji, inovništvu koje je slabo plaeno i koje je ivjelo od mita i otimaine sve više je siromašila seljaštvo. Osiromašeni seljaci postaju ifije (koloni) vezani za zemlju i za svoje gospodare koji su ona zemljišta s kojih je pobjeglo katoliko stanovništvo proglasili svojim iflucima i dovodili na njih strano, veinom vlaško stanovništvo. Nastupilo je doba strašne i bezdušne pljake, osvete, ubijanja i svakovrsnog zuluma. Iz Bosne je iselilo mnoštvo katolika, dok je uselilo dosta muslimana iz zemalja koje su osvojile Austrija i Venecija. Rauna se da je na taj nain Bosna dobila 130.000 novih muslimanskih stanovnika. Dr. Zvonimir Baoti, donosi izvještaj bosanskog provincijala Mije Radnia Kongregaciji u Rimu prema kojemu je u Bosni 1688. godine bilo 300.000 katolika, a u Hercegovini 90.000, što opravdava pretpostavku da je prije Bekih ratova u Bosni bilo i više katolika. Nepodnošljivi zulumi i progoni prisilili su franjevce da redom napuštaju i gube samostane. Godine 1685. fratri moraju bjeati iz samostana u Modrii, sljedee godine spaljen je samostan u Srebrenici, po kojoj je ?itava provincija dobila naziv Bosna Srebren(ik)a. Godine 1687. napušten je olovski samostan, a 1704. po nalogu Sefer paše zapaljeni su i samostan i crkva. Godine 1688. napuštaju se samostani u Konjicu, Visokom i Gradovrhu, a 1690. napušten je samostan u Donjoj Tuzli. U pismu provincijala fra Mije Radnia u Rim prikazana je
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

itava situacija u nekoliko rijei: "ivotarimo samo na asove, drei smrt u ustih, ter se skrivamo danju i nou po špiljah i šumah i sa svim tim neima ni jednog od tolikih svojih milih, da ju utješi". Taj isti provincijal i sam bjei iz Bosne ve sljedee godine. U isto ovo doba, osobito 1687. godine, morali su i ramski franjevci s pukom traiti utoište u susjednim krajevima. Zato su neki Ramljaci bjeali na sinjsko podruje i nastanjivali se u Ogorju i Zagori te u upi Zmijino. To bi mogao biti jedan od povoda što su kasnije mnogi odselili upravo u sinjsku krajinu. Ovi progoni i seobe doveli su do traginih posljedica za katolike u Bosni. Veina samostana bila je poruena, a "etiri petine Hrvata katolika iselilo se iz Bosne". Katolici su potpuno emigirirali iz istone Bosne, a iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine iselilo je vrlo mnogo svijeta. Nestalo je srednjeg stalea, trgovaca i obrtnika, narod je osiromaio. Poetkom osamnaestog stoljea u cijelom bosanskom pašaluku bilo je jedva 30.000 katolika. Selidba u Dalmaciju: O odlasku Ramljaka u Cetinsku krajinu mnogo se raspravljalo, oslanjajui se pritom eše na narodnu pjesmu i predaju nego na povijesne dokumente. O tristotoj obljetnici prisilnog odlaska franjevaca i puka iz Rame odran je na Šitu povijesno-teološki simpozij 4. i 5. rujna 1987. godine. Rezultati toga simpozija objavljeni su u posebnoj knjizi iz koje se moe vidjeti sva teina situacije i sva tragika odlaska. Ako imamo na pameti da se Rama nalazi na putu kojim su prolazili trgovci, ali sve eše i ratnici - osvajai prema Dalmaciji, posebno prema Splitu, onda moramo znati da su Turci pozorno motrili na ovaj kraj i u njemu drali svoje ete koje su bile sklone pljaki i nasilju, što je bila trajna praksa turske vojske, a posebno nakon poraza pod Beom i gubitka znatnog dijela prekosavskog teritorija. S druge strane, mletaka je politika imala svoje ciljeve. Kad su Turci protjerani s novoosvojenih podruja sve do Cetinske krajine, ostala su prazna podruja bez seljaka i vojnika koji bi ta podruja obraivali i branili. Mletakoj politici je odgovaralo da u te opustjele krajeve došlo novo stanovništvo iz turske Bosne, pa nije udo što su mamili potencijalne podanike, ne obazirui se mnogo jesu li oni katolici ili pravoslavci. Tako je Venecija pomogla afirmaciji vlaške obitelji Jankovia. K tome su Turci u 17. st. nastojali što je mogue više islamizirati Bosnu da bi pred zapadnim silama mogli tvrditi da to nije kršanska zemlja i da se one nemaju pravo zauzimati za Bosnu. Mletaki izvor o selidbi: Nakon turskog sloma pod Beom, mletako-hrvatske ete provaljivale su na tursko podruje te stvarale nesigurnost i elju za osvetom. Ovo je bio samo dio taktike odvlaenja turske pozornosti od mletakih osvajanja na jugu Hrvatske. To je kod naroda sve više uvršivalo uvjerenje da treba bjeati u kršanske krajeve, pod vlast Mletaka. Ramski su franjevci bili povezani s dalmatinskim franjevakim samostanima, a jedno su vrijeme i djelovali u cetinskom kraju. Makarski biskupi vodili su povremeno brigu za kršane koje su pastorizirali ramski fratri. Sve je to stvaralo klimu bliskosti i povjerenja. Kad su Turci istjerani iz Sinja 1686. godine, krajišnici su prodirali do Duvna pod vodstvom Stojana Jankovia, koji je i poginuo u Duvnu kolovoza 1687. godine. U to vrijeme providur mletake konjice Antun Zeno, u pismu Senatu od 27. listopada 1687., priopava kako su mu franjevci "samostana sv. Petra u Rami koji ne mogu više da podnose barbarske postupke i neprekidne zulume" poslali sveenika preobuena "na vlašku" da trai jaku vojniku pratnju jer su oni skloni "napustiti samostan i zemlju" što kane i "mnoge od kršanskih obitelji". Providur je poslao fratra s porukom da misnici i narod budu spremni i da ekaju njegove vojnike. Poslao je jednu jedinicu od etiri tisue svojih vojnika ("Morlaka") koji su stigli "nezapaeni i nenadano" te su mogli tursku posadu "isjei i mnoge zarobiti". Oni su "zapalili mnoge kue, od kojih su se neke isticale veliinom, te više od stotinu skladišta sijena i ita za vojsku koja obino zimuje u onom predjelu". Zeno dalje piše da je "kraj plodan, što potvruju i sami fratri, ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s itavim obiteljima izgorjelo zajedno s kuama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je preko dvije stotine, što muških, što enskih". Jasno je da su mletaki vojnici nainili veliki pokolj i spalili sve što su našli, a domogli su se i obilnog plijena: "šest do sedam tisua glava, što krupnog što sitnog blaga". Morlaci su na povratku uništili sve što su našli, "tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te e Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama". Iz ovoga se vidi rezultat morlakog pohoda, nakon kojega bi pobjegao i onaj tko nikad na to nije ni mislio, a pogotovo ljudi koji su se ve bili spremili za bjeanje. Pismo nadalje navodi da je pobjeglo petnaest fratara, "što sveenika, što aka, što laika" i da su "vrlo zadovoljni". Veli se da su ponijeli sa sobom "najglavnije stvari iz samostana", ali samostan su "zajedno s hranom voljeli predati ognju i prije polaska vidjeti uništen, (a bio je znatna graevina, udešena za stanovanje osamdesetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi barbara". Prema Zenovu dopisu nisu prebjegli samo fratri, nego "i mnoge obitelji, koje e s onima nedavno uskoenim iz Duvna, davati pet stotina i više ljudi od oruja, od kojih stotinu i pedeset konjanika na dobrim konjima". Nadbiskup Cosmi rado je primio franjevce u Splitu, a obitelji su smještene po sinjskom polju tako da "broj sposobnih za oruje moe osigurati onu granicu bez dravnog troška". Po svemu sudei osnovni cilj kojim su se vodili mletaki inovnici u mamljenju prebjega iz Bosne u cetinsku krajinu bio je da "osiguraju granicu bez dravnog troška". Iz Zenova pisma jasno je kako je mletakoj vlasti bilo stalo do toga da u opustošene cetinske krajeve dou prognanici i izbjeglice iz Rame i susjednih krajeva, jer na taj nain osigurava vojnike i konje za uvanje granice prema Turcima. Prema pismu fra Pavao Vukovi bio je posrednik seobe i Zeno je u njega imao povjerenje, što se ne bi moglo rei za fra Andriju (Ripanina?) zbog njegovih veza s Mehmed-pašom Atlagiem. Nadalje se iz pisma da zakljuiti da je mletaki providur Ramu smatrao jakom i vanom turskom pokrajinom pa je u nju poslao snanu vojsku od 4.000 ljudi da uništtii stotinjak skladišta za sijeno i ito, popali kue i zarobi 200 muslimana. Ako se tome
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

pridoda znatan plijen od oko 7.000 grla stoke, onda je ovo za mletake vojnike bio uspješan vojni pohod. Za Ramu je ovo bila tragedija: ostala je bez petnaest lanova samostana, bez crkve i samostana, za koje se ne zna jesu li ih spalili vojnici ili redovnici. Ostala je i bez velikog broja Ramljaka koji više nee biti turski, ali e biti mletaki podanici i kmetovi. Opis u sinjskoj kronici: U kronici ili, kako autor piše, "Arhivu samostana neko svetog Petra u Rami u Bosni a sad svete Marije na nebo uznesene u Sinju u Dalmaciji, 1756". Dakle, nakon 69 godina fra Petar Filipovi piše na poetku ovo: "Ima dvi stotine pedeset i šest godina da je postala na svitu ova Obitil, davno u Bosni Ramska, a sad u Dalmacii Signska, i u sve ovo vrime naši starii nisu nam ostavili nikakvu u Pismu uspomenu, ni od gniova stagna u Bosni, ni od gniova prinešenja u Dalmacziu, ni u Signu naseglenja". On eli napisati ono što je uo "od prošastih fratara" a nešto "od 1713... mojim oima vidio". On piše: "Godiscia 1500. Fratri Reda svetoga otcza Franceska Magnie Bratje Obsluxegna, poslii trideset i osam godiscia neggo Turin osvoji Bosnu, naselisciese u Rami, i sagradisce Manastir u ziid klanii, pokrisciega Scimlom, i s'Daskam prigradde uinisce, u komu pribivasce 187. godina. Ovi Manstir zvascese svetoga Petra Apostola. U ovo vrime kolike, i kakve nevogle onii Fratri od Turaka podnesosce, neznam; allitti znam rechi da ovi Manastir gorii u Rami tri puta, i to sve ublizu. Od parvoga saxgagna neznamti kazat ni godiscte; allisam uo od starih, da bih uxexen od ukuchnih nehote, i da je izgorilo sami Paramenata tri stotine, megiu kojim jednaje bila puna zlata, tako dabbi moghla uzgor stat, i kad bi Misnik na Otaru kolinom pokloniose, na glavubimu skoila. Ali opet Manastir Fratri sagradisce kako i pria. Kad drughii put izgorii godiscta 1682. rekosce da ga uxegosce istii Majstori, kojiga na?ignasce, nebuduchi darovani od Fratara onako kakosu mislili, i xelili bit darovani. Nisctanemagnie opetga Fratri sagradisce tvargega, i lipscega, negoje pria bio. Godiscta 1686. rata Bekoga, osvojisce Mleani Sign grad u Cetini, a godiscta sdlidechiega 1687. Stojan Jankovich Serdar Kotarskii, vridnii i rabrenii vojnik, ali okornicza i pripredena harka, skupi voisku, i ulize u Bosnu robechi Livno, Duvno, i druga mista tja do Rame, i buduchi unissao u Ramu, doge sa svom vojskom k' Manastiru, a Manastir pravo onu veer u oi gniegova dossastja, bisce poslii drugoga saxgagnja posve svarscen, i dospiven, i ree Fratrom, akochie ostat, neka ostanu, akolichie poch sc'gnim u Dalmaciu pod krilo Principovo, da igiu. Fratri ostat nesmidosce, jerbi Turczi rekli, da su onni vojsku naveli, i Tursku zemgliu porobili, i tako sc'gnim u Dalmaciu pogiosce. Napartisce na'kognie ono Ruha Sacristie, i Pratexi drughe varlo mallo, a ostalo vojska popadde, razjaghmi, i odnese. Naiposli u dilegnju Guardian svojom vlastitom rukom dadde oggagn Manastiru, koiga saxga tja do zidova, kako onda, tako i danas. Ovi manastir u ono vrime darxasce Xupe i u Bosni, i u Dalmaczii. U' Bosni Skopje, Ramu, Duvno i Livno. U Dalmaczii, svu Cettinu, i sve Zagorje do vode Karke. Onda u ovomu Manastiru svetoga Petra nahogiascese slidechia Obitol Fratara, od koji i ja poslii mnoghesam poznavao Otacz Fra Stipan Matich Guardian Otacz Fra Pavao Vuscovich Otacz Fra Andria Peratovich, reeni Ripanin Otacz Fra Ivan Miaglich Otacz Fra Marko Bura Otacz Fra Simun Cvitcovich Otacz Fra Jure Nakich Otacz Fra Jakov Pavlinovich. Ovo ovoga biosam karsten na' Ogorju god. 1703. Otacz Fra Frano Antunovich Otacz Fra Barno Sovichanin Otacz Fra Antun Pleticosich zvani Buicza Otacz Fra Lovro Jaziich Otacz Fra Stipan Vuemilovich. Ovi poghibe u Otoku godiscta 1715. Otacz Fra Lovro Markovich Otacz Fra Miho Buglian Otacz Fra Ivan Bescliich, reeni šhiesik Otacz Fra Ilia Rabegl Otacz Fra Simun Filippovich Otacz Fra Gargo ovich Fra Luka Vucasovich Djak Fra Matii Ivanovich Laik. Bilojije i josc, allise od svih nespomignem. Ovii Fratri, i sc'gnima mnoghi karstjani s' Jancovichiem u Cettinu sagiosce, takoger i Capellani nikii onda, a' nikii poslii s'pukom uskoisce. Fratri u Cettini konakovat nemogosce, jedno ne imaduchi ni u emu, ni oemu, a druggo buduchi pusto, i od vojska sve k moru pribiglo: zato prigiosce k' Mosoru i pribivasce mallo vrimena na Dugopogliu, i jer potriba ondolenji potira, primistiscese u Varosc Klisckii, alli se ni ondi smirit nemogosce, nego se najposlii prinesosce u Split. U Splitu dadoscejim za potisnuti se u suho Abbacziu svetoga Stipana pod Marglianom ukraj Mora. Ondi pribivasce vechie od trii godiscta, darxechi sve xupe u Dalmaczii, kojesu darxali i za Turina, kako i sad darxe mallo da ne svu Cettinu, i svu Zagoru. Megiuto sagradisce pod Signiem, od Burgnie strane grada jednu kuchiu u ziid klašnii, i blizu gnie Carquu, koju pokrisce Scimlom, a kuchiu scevarom, i u gnioj Celle z' Daskam prigradisce pak iz Splita u Sign prigiosce, i onde pribivasce tja do ratta Signskoga: I ovo misto zvascese Manastir svetoga Frane, u komusam i ja pria istoga ratta ditesczom pribivao. Godiscta 1692. Fra Pavao Vuscovich ini doch nikoga Prota Andriu Ruspini iz Bergama i dadde od temeglia ruku ovoj Carqui, i ovomu Manastiru, gdhi sad pod Kami?kom pribivamo, i u sedamnajest godina sagradise Carquva, Celle
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

uzagniu od sivera pritisnute i ostala zgraggia od vellike Capelle u Buru, do veliki Skala od Manastira. Ova sva zgraggia dospise i svarscise godiscta 1709. Potroscisce Fratri jedanajest stotina Cekina, izvan pomochi Principove." Filipovi takoer pripisuje odvoenje naroda iz Rame Stojanu Jankoviu, što ne odgovara povijesnoj stvarnosti. I njega je kao i mnoge druge povukla narodna predaja i, moda, ve stvorena pjesma. Pohod je vjerojatno vodio poglavar krajišnika Boo Milkovi. I paljenje samostana Filipovi pripisuje gvardijanu fra Stjepanu Matiu. Gospina slika, knjige i kale: Fratri su iz Rame, kako piše sinjski kroniar, ponijeli ono što su mogli "naprtiti na konje", "ono ruha sakristije" i drugih stvari "vrlo malo". Kroniar saeto iznosi sudbinu ostalih stvari: "A ostalo vojska popadne, razjagmi i odnese". U Sinju je sauvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaeni kale na kojem je urezana 1402. godina, misno ruho i Gospina slika, koja danas nosi naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u poetku nije mislio. Jedno su bile ?elje a drugo politika. Cetinska krajina nije bila nimalo plodnija i pitomija od ramske kotline, ali o povratku nije bilo ni govora. Tako su izbjeglice dugo uvali svoju nošnju, govor i obiaje, pobonosti i zavjete. Gospa Ramska promijenila je ime i postala Sinjska. Mnogi su to danas zaboravili, ali ipak se uva tradicija meu pukom koji dobro zna da je ramska ne samo Gospa nego i dobar dio naroda, jer je potekao iz Rame. Ta misao obnavlja se svake godine na hodoašima i na susretima, što se posebno vidjelo o proslavi 300. obljetnice seobe iz Rame kad je ponovno donesena Gospina slika u staru postojbinu i kad ju je narod eljno doekao sa suzama, molitvom i uzdasima. I ramski su fratri postali "sinjski", jer su se konano, nastanili u samostanu koji su ondje izgradili. Znaajno je da su sinjski franjevci 28. svibnja 1938. godine o 250. obljetnici iseljenja donijeli kopiju Gospine slike na Šit. Bilo je to ispunjenje elje fra Kazimirove koji je godinu dana ranije bio vizitator provincije Presvetog Otkupitelja. Sestra Rafaela Egger, akademska slikarica iz Maribora, napravila je kopiju Gospine slike. Teško je odrediti koliko je tono naroda odselilo iz Rame, jer Zenovo pismo govori samo o "mnogim obiteljima" i donosi za Mleane vaan podatak kako od pridošlica i onih koji su prije doselili, moe biti preko petsto vojnika. Serdari su se obogatili plijenom, Venecija dobila vojnike i kmetove na opustjelo sinjsko polje, a Rama i krajevi koje su sluili ramski fratri, izgubili su dobar dio svoga puanstva. S cijelog podruja, a to znai od Kupresa i Livna, Duvna i Rakitna, otišlo je prema onodobnim izvješima kojih 5.000 duša. U nekim selima cetinske krajine još i danas ljudi se sjeaju svoga podrijetla, a neki nose ramsko ime, bilo u imenu sela bilo u prezimenu. Gvardijan samostana u Sinju zvao se ramskim gvardijanom sve do 1703. godine, kad je bio prisiljen odrei se ovog naslova. Ovaj dogaaj usjekao se duboko u dušu naroda i o njemu se i danas priaju legende i pjeva stara junaka pjesma. Meu pukom je ostala izreka da su fratri, nosei Gospinu sliku uz Klanac i penjui se na Proslapsku planinu, zastali, da su okrenuli sliku prema ramskoj kotlini i da je Gospa uzdahnula: "Moja Ramo, moja grdna rano!" U tom uzdahu saeta je sva tragedija prognanika, jer teško je bilo onima koji su ostavljali o?inska ognji?ta, kao i onima koji su ostali na milost i nemilost razjarenim Turcima nakon odlaska serdara iza kojih je u Rami ostalo zgarište i pustoš. Nije zato udo što je nakon one velike seobe bilo još nekoliko manjih skupina koje su bjeale pred zulumom. Kamo su sve dospjeli potomci iseljenih Ramljaka, moe se tek nasluivati, ali moe ih se nai po raznim maticama i slinim dokumentima. U upi Komušina 24. rujna 1777. godine vjenan je Mato, sin Jure Gria, iz Cetine koji je doselio u komušinsku upu. On potjee iz "banderije harambaše Mate Filipovia - Gria". Tako su Ramljaci selili i iz nove postojbine i dospjeli do Usore. Tko je platio dug spahiji Kasumu? Dajui fratrima zajam od 1.700 groša za popravak crkve i samostana spaljenog 1682. godine, spahija Kasum iz Kasapovia kod današnjeg Novog Travnika, raunao je na lijep dobitak, jer je novac pozajmio uz velike kamate. Kad je samostan izgorio, on se drao izreke: "Kad zgrada izgori, dug pobjegne kroz badu (dimnjak)." Zato je tuio fojnike fratre koji su preuzeli brigu za katolike što su ih dotada sluili ramski fratri i traio svoj novac s ugovorenim kamatama. Biskup Stjepan Blaškovi u izvješu Papi 1734. godine piše da franjevci fojnikoga samostana slue one upe koje su prije pastorizirali ramski franjevci, tj. Ramu, Duvno, Rakitno, Buško Blato i druge upe. Fojniki je samostan vodio sa spahijom parnicu i dotjerao sve do sultana u Carigradu, gdje je presueno da fojniki samostan nije Kasumu ništa duan. Meutim, prije nego se saznalo za carigradsku odluku domai muslimani su pronijeli glasine kako je ramski gvardijan dolazio u Fojnicu nagovarati svijet da bjei kao što je prije bjeao iz Rame. Da bi izbjegli vee nevolje, fojniki su fratri, ne ekajui rješenje, dali Kasumu 30 oka bakrena posua, nekoliko oka sira i masla i nekoliko ovaca, što je ostalo zapisano u fojnikom arhivu. Iz ovoga se vidi da fojniki fratri nisu imali novaca, pa su davali bakreno posue i ostalo kao nadoknadu za novac. Meutim, i nakon carskog rješenja fojniki je samostan morao voditi novu parnicu 1690. godine, kad je došlo do nagodbe s Kasumom, ali ne zadugo. Kasum je opet ostao nezadovoljan, te je traio još 700 groša. Tuio je fratre mletakom generalu, koji je predloio fojnikim franjevcima da plate ramski dug, a da kao naknadu preuzmu upe ramskog samostana. To je potvrdilo i starješinstvo provincije. Tako su konano fojniki fratri 1724. godine isplatili Kasumu i kamate u iznosu od 180.000 jaspri. Fojniki samostan morao je uz to još plaati porez (dulus) na ruševine crkve i samostana sve do 1836. godine, ali je to bilo i priznanje da je ono zemljište fratarsko. Oranice i livade prigrabili su begovi, te su ih fratri kasnije opet morali kupovati od njih. Kad je 1853. godine Omer-paša dopustio gradnju crkava i samostana, otimai fratarske zemlje u Rami prestrašili su se da moraju vratiti prisvojeno pa se begovi Kopii te godine nisu usudili kositi livadu Crnioc, ali, kako piše Vladi: "Turci videi, da ga nitko ne svojata, druge godine nastaviše kositi kao svoj". Tako su fratri izgubili sve u Rami i na taj nain je ostavio pradjedovska ognjišta. Ipak, ostali su najuporniji, jer se nisu mogli rastati od grobova predaka. Krili su se po šumama i zabitnim predjelima, trpjeli progone, ali su sauvali vjeru. Ni u drugim dijelovima Bosne nije bilo bolje. Pobjegao je biskup, pobjegao je provincijal fra Mihovil Radni, za kojega fra Nikola Lašvanin kae: "Ovi, uz veliki oganj bekoga rata, ostavi provinciju i uini se smetnja i rasutak provincije". U Bosni je tada ostalo samo 26 sveenika i tri laika. Ako se tomu doda stalno nastojanje turskih gospodara da
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

se smanji broj katolika i alosna upornost pravoslavnih patrijarha da bosanske katolike podvrgnu pod svoju vlast i iz njih iscijede zadnji novi za svoj crkveni porez, onda moemo misliti kakva je situacija bila. Teško je oekivati da je Rama mogla odmah imati sveenika koji bi bio samo za nju odreen. Uz tako mali broj sveenika Ramu i druge okolne krajeve sluio je netko iz drugih samostana. Znaajno je svjedoanstvo fra Stipana Margitia koje prenosi N. Lašvanin u Ljetopisu kad pod godinom 1689. biljei: "Poslaše ramski fratri po vojsku u Cetinu, koja, došav, porobi Ramu. I fratri uskoiše i manastir uegoše. Ljudi u to vrime malo uskoi. I kad uegoše crkvu, die se iz onoga ognja golema svitlost i ode na nebesa. To vidiše mloga eljad ali malo posli zlom smrtju pomrše i fratri, i harambaše koji je uegoše". Fra Filip Lastri spominje ramski samostan kao "dvanaesti" meu porušenima i kae: "Njega su braa bila prisiljena ostaviti ne samo zbog preteških turskih nameta nego i zbog estih razbojnikih napada. Stoga pobjegoše u Dalmaciju pod Sinj, sa itavim pokustvom kako obinim tako i crkvenim; njime se još i danas slue. Bilo je to godine 1695." Kako je fojniki samostan bio najbli?i Rami, nije udo što je spahija Kasum iz Kasapovia traio od fojnikih fratara da mu izmire ramski dug. Fojniki samostan je više brige polagao na ramski puk i njegove potrebe, nego na dug ramskog samostana. Ve 1690. godine nalazimo u Rami fra Stipana Margitia kako dolazi u Ramu i oprema bolesnike od kuge koja je te godine harala Bosnom. Margitieve bilješke prepisao je Lašvanin pa za godinu 1690. izmeu ostaloga piše: "I ove godine pomori kuga i govore ljudi da ništo hoaše nosei strile. I to Turci dre da je istina, ali nije drugo nego vrazi napastuju; i ine Turci nikakve aratarije. Ali nije druge likarije nego svete mise i postovi. U Rami se svi krstjani pripraviše da prime svete sakramente po ruke moje. Misu bih im govorio na Gmii kod Petrove kue, u potoku, gdi bi kunici dohodili ter bi ih ispovidao, al' se jurve sve bijaše pomišalo, kakonoti, uz kugu, nee jedno drugomu kazat da je kuno". Unato svemu u provinciji još djeluju fratri iz Rame. Tako je 6. kolovoza 1702. godine za definitora izabran fra Pavao Ramljak , a 1743. izabran je za uitelja novaka fra Brno iz Rame. U sutješkom nekrologiju nalaze se imena ovih fratara s oznakom da su "iz Rame": 3. kolovoza 1715. umro je u Mohau fr. Thadeus a Rama, 5. rujna 1715. umro je u Fojnici P. Hieronimus a Rama, 11. rujna 1716. u Našicama je umro P. Blasius a Rama, 15. rujna 1718. u Fojnici je umro P. Paulus a Rama, 19. lipnja 1719. Ramae in Bosna P. Simon Ani, 18. kolovoza 1741. u Velikoj u Slavoniji umro je P. Stephanus a Rama, 7. rujna 1750. umro je u istom mjestu fratar s istim imenom, ali ima oznaku R. P. i dodatak "aggr. de munere". U Tabuli iz 1786. godine meu upama fojnikog samostanskog podruja spominje se i "upa sv. Petra u Rami" (Paroch. S. Petri de Rama), a meu samostanskom braom u Fojnici spominje se p. o. Bernardin iz Rame kao propovjednik, teolog, bivši upnik, gvardijan, uitelj novaka i definitor, te Jeronim Milasovi, propovjednik, teolog i upnik u Rami. Dana 2. svibnja 1792. godine u Fojnici je umro P. Bernardinus a Rama. O ovom fra Bernardinu iz Rame kod fra Bone Benia nalazimo podatke da je prilikom odjeljivanja prekosavskih od bosanskih franjevaca igrao udnu ulogu. On je zajedno s ostalim lanovima sutješkog i fojniškog samostana prosvjedovao protiv naina na koji se odrava kapitul u Vukovaru 1753. godine, te se našao tamo u doba odravanja kapitula. Kako nije imao pravo sudjelovati na sastanku, otišao je drugamo. Kad su birani gvardijani, bio je pozvan na kapitul i postavljen je za fojnikog gvardijana, ali ga braa nisu htjela priznati jer je izabran mimo sudjelovanja bosanskih fratara na kapitulu. Kad su se skupljali potpisi protiv odluka ovog kapitula i fra Bernardin je potpisao, ali je to kasnije opozvao tvrdei da je potpis dao pod pritiskom.Kad se fra Bono Beni 1766. godine odrekao ponuene asti apostolskog vikara u Bosni, zadarski je biskupski arhivar Giovanni Carsana uz fra Marijana Bogdanovia predloio za ovu slubu fra Bernardina Petrovi?a iz Rame i fra Pavla Drljia iz Duvna. Iz ovoga se vidi da je i nakon preseljenja na raznim slubama i u raznim mjestima u provinciji ostalo nekoliko fratara koji su bili rodom iz Rame. Sveenik u Podboru:Samostan i crkva su izgorjeli, ali zgarište je privlailo vjernike i oni su se na njemu sastajali, jer iz Rame nije iselio sav kršanski puk. Prema izvješu biskupa fra Marijana Maravia, u Rami je 1655. godine bilo 60 obitelji s 600 duša. Sveenik dugo nee ovdje stanovati, ali e se esto nalaziti u ramskom kraju. Uz fojnike fratre za ovaj su se kraj brinuli i fratri koji su bili u Dalmaciji. Biskup iz Makarske, Nikola Bijankovi, poslao je 1703. godine jednog franjevca rodom iz Rame da ide u Duvno i Ramu, kamo biskup nije uspio doši jer ga je sprijeila groznica. Bijankovi je dolazio na Ljubušu, na Blidinje izmeu Vrana i vrsnice, a 1710. je na Ljubuši krizmao 50 osoba. Rama se spominje u jednom pismu dvojice upnika iz Zagvozda koji se obraaju Propagandi u Rim 15. oujka 1706. godine i trae da se Rama i druge upe koje oni slue stave pod upravu makarskog, a ne akovakog biskupa, jer makarski biskup Bijankovi šalje gladnom svijetu ito, a i prije se brinuo za ove krajeve. Prema bilješkama fra Ante Vladia, u Arhivu Apostolskog vikarijata bio je sauvan dokument iz kojega se vidjelo da je sveenik hodao po ramskim selima i najviše se zadravao u Podboru kod obitelji Jeliia, gdje je i biskup "odjahivao" kad bi dolazio na krizmu. Meutim i Arhiv je Apostolskog vikarijata izgorio tako da nam Jerko Vladi ostaje jedini izvor na koji se moemo pozvati u tvrdnji da fratri nisu napustili Ramu, nego su se brinuli za narod. upnik fra Bariša Ivanovi: Vizitator u Bosni, G. Battista di Vietri, poslao je Kongregaciji za širenje vjere 1708. godine izvješe u kojemu, izmeu ostaloga, stoji da je u Rami "malo naroda i to raštrkana" i da ga pastorizira fra Bariša Ivanovi. U izvješu se opisuje stanje bosanske provincije u ono teško doba. Di Vietri piše kako je našao mnogo starih franjevaca hromih od batina koje su dobivali po tabanima, dok
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

su drugi bili puni rana od slinih batina, a trei se više nisu mogli ni maknuti s leaja jer su mnogo trpjeli u progonstvu. Vizitator zakljuuje kako u ovim krajevima nema ni pedlja zemlje a da nije natopljen krvlju ili suzama ubogih fratara. U fojnikom arhivu moe se nai podatak da je ramski upnik 1712. godine donio u samostan milostinju koju su mu davali vjernici. Iste se godine spominje o. Jaranovi kao ramski "kapelan". Nakon toga moe se nai više vijesti o sveenicima koji djeluju u Rami, ali su svi ovi podaci oskudni. Ovi podaci mogu se nadopuniti narodnom tradicijom koju je Vladi zabiljeio, a prema kojoj je nekoliko godina nakon paljenja crkve i samostana došao sveenik i nastanio se u Proslapu, uz potok Nešnicu, "u šumici pod stijenom na samotnom mjestu". Iskrio je malo šume, uredio vrt i napravio kolibicu. Obilazio je sela i dijelio sakramente vjernicima pa se opet vraao u svoje skrovište, obraujui mali komad zemlje da bi se nekako prehranio. Kako je sljedee godine iskrio još malo šume i uredio vrt, to se nekim begovima uinio lijep komad zemlje koji su nastojali prisvojiti. U Jakliima je fratar od obitelji Miha dobio komad zemlje i kuicu na istonom kraju sela. Seljani su se dogovorili da redom svaka obitelj sveeniku donosi objed, a k tome su mu plaali "djaka" koji je sluio misu, pjevao poslanicu i pratio sveenika kad je hodao po selima. Ubrzo je sveenik uredio svoj vrt, dok mu je jedna postarija ena vodila kuanstvo i kuhala objed. Nabavili su mu i konja da bi lakše prenosio misno ruho od sela do sela. Tako je bilo sve do 1854. godine. Fratri iz Rame djeluju u Bosni:Iako je spaljen samostan u Rami, pa su ramski fratri odselili u Dalmaciju, ipak je dio puanstva ostao, a u Bosni su ostali djelovati neki franjevci koji potjeu iz Rame. To se vidi iz podataka koje nalazimo po kronikama i drugim spisima. Tako se, kako je ve reeno, u sutješkom Nekrologiju moe nai da je u Mohau godine 1715. umro fra Tadej, u Fojnici 1715. fra Jeronim, u Našicama 1716. fra Bla, dok je 1718. u Fojnici umro fra Pavao, svi iz Rame. Meu fojnikim fratrima koji su 1743. godine baeni u zatvor spominje se i fra Bono Ramljak. Iz ovih podataka moe se zakljuiti da su u Sinj pobjegli samo oni franjevci koji su se onog trena zatekli u Rami, dok su ostali i dalje djelovali u mjestima u kojima su bili namješteni. Na potvrivanju paše za drugu godinu dana 12. oujka 1768. godine, u Travniku se meu dvanaest pozvanih fratra nalazi i definitor fra Bernardin iz Rame koji je imao šezdeset godina. Fratri su bili svezani i po hladnoi dotjerani u Travnik. Vezir im je prijetio da e ih "po trojicu na jedan kolac nabiti" ako ne kau za neko pismo koje je toboe stiglo iz Rusije. Traeno je od njih da moraju javiti venecijanske ratne planove iz Dalmacije i Venecije, a morali su platiti i 900 groša globe. Na posveti ulja na Veliki etvrtak 12. travnja 1770. godine, u Kreševu je bio i fra Jerko iz Rame. Na svetkovinu sv. Katarine, zaštitnice kreševskog samostana 25. studenog 1771. godine, spomenuti fra Bernardin iz Rame slui sveanu misu, a kroniar Bogdanovi spominje da je na svetkovinu došlo nešto puka i iz Rame. Isti kroniar biljei da je kreševski samostan za kmeta u Ravne metnuo Dujma Ramljaka, ali ne moemo znati odakle neposredno dolazi ovaj ovjek i je li ve prije bio doselio u kreševski kraj. U Kreševu se spominje još jedan Ramljak, Husein-efendija iz Prozora koji je u lipnju 1777. godine oglobio samostan sa 7 groša za put ispod crkve. Prozorski kadiluk se 1745. godine pobunio zajedno s ostalim hercegovakim i neretvanskih kadilucima, te se opirao nametima Alipaše Heimovia o emu piše Lašvanin: "Prozorski kadiluk biše se uzapro i Alipašia Derviš-pašu kamenjem umalo na mistu ne ubiše. I tu mloge siromaške ene dohodiše u Travnik paši, jeda bi ih pomilovao. I uini fintu - da e pomilovat, ali posla delibašu, koji oglobi vilajet nigda crnje i gore." Kad se 1748. paša obraunavao s pobunjenim janjiarima, neke je pobio, mnoge oglobio, no nije stigao do Prozora, ali se ne zna jesu li mu Prozoraci poslali traene davke ili su im sarajevski janjiari pošli u pomo. U Fojnici je 2. svibnja 1792. godine umro u devedesetoj godini ivota fra Bernardin Petrovi, Ramljak. Za njega fra Mijo Batini piše: "Bijaše veliki govornik, oduševljeni redovnik, pun vjere, veoma odan presv. Bogorodici i vanredno milosrdan prema ubogim". Fratar svetac u Nikoliima: Prema izvještajima apostolskog vikara fra Pavla Dragievia Kongregaciji za širenje vjere, 1744. godine u upi Rami bile su 83 kršanske kue s 857 duša. Meu njima je bilo 328 djece koja još nisu primala sv. priest. Prema izvještaju fra Marijana Bogdanovia, dvadeset pet godina iza toga, u ramskoj upi su bila 102 domainstva s 985 duša, od ega 357 djece. Budui da se upa protezala sve do Solakove Kule, trebalo je traiti upniku pomonika, a obojici napraviti kuu. Fra Jeronim Milasovi iz Proslapa imenovan je 1773. godine za upnika u Rami i stanovao je ispoetka kod svoje rodbine. Potom je od seljana u Nikolioma u Proslapu dobio zemljište u vonjaku pod brdom Rašem na kojem je godine 1774. podigao kuu za upnika, kapelana i ukuane. U posebnoj prostoriji slavila se misa radnim danom. Ova je kua ostala uzgor sve do 1818. godine. Fra Jeronim je došao za ramskog upnika drugi put i umro u Nikoliima svetom smru 24. svibnja 1790. godine. O njegovoj smrti sauvala se u narodu ova tradicija: Kad je oko ponoi preminuo fra Jeronim, muslimanima Mujkiima koji su stanovali na suprotnoj strani rijeke Rame uinilo se da je veliki plamen obuhvatio upnikovu kuu. Poletjeli su pomoi gasiti poar, ali kad su došli do kue, ne naoše vatre nego uplakane ukuane kako ale za upravo preminulim misnikom. Mujkii su tada rekli: - Borme je bio hevlija (svetac), dok je onolika svjetlost pala na kuu pri njegovoj smrti! Otada Proslapljani Nikoliko groblje nazivaju "Milasovo groblje" jer se u njemu nalazi "fra Jerkin grob". Od 1773. godine u Rami se vode upne matice. Voene su redovito i temeljito, ali su, naalost, izgorjele u biblioteci 13. srpnja 1942. kad su partizani zapalili crkvu. Novije matice od 1884. godine takoer su izgorjele kad su etnici, poetkom listopada 1942. godine spalili Tomia kuu na Šitu, u kojoj je izgorjelo što je fra Viktor Sliškovi bio sklonio iz samostana u tu kuu, u kojoj je i sam stanovao do svoje tragine smrti. Biskup fra Marijan Bogdanovi u Rami:Apostolski vikar fra Marijan Bogdanovi bio je na apostolskom pohodu u Rami od 17. do 21. srpnja 1768. godine.
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

Njegov tajnik fra Josip Tomi opisao je njegov pastirski pohod i izvješe poslao Propagandi u Rim. Kako opisuje tajnik, biskup je s pratnjom stigao iz Skoplja (Gornjeg Vakufa) preko "visokog brda" (Draševa) prolazei kroz kišu i gromove. Trebalo mu je pet sati do Rame. upnik fra Bonaventura Ilijaševi odveo je biskupa i pratnju "u kuu Grge Grubišia, jer se zbog divljaštva nevjernika ne moe podii upna kua. Tu je (biskup) poinuo".

Na biskupovu misu 18. srpnja došlo je malo vjernika "jer su bili sprijeeni skupljanjem sijena. Pošto je podignut oltar u tremišu iste kue u selu zvanom Podbor, (biskup je) odrao misu, rekao razlog svoga dolaska i naredio da ga po itavoj upi razglase." Ni sutradan nije bilo mnogo svijeta, a biskup je pregledao "upnu upravu i pronašao etiri prijenosna oltara sa svim potrebnim što uz njih ide za slavljenje mise; nije smatrao da što treba popraviti ili izmijeniti". To znai da se sveenik savjesno brinuo za sve što je potrebno za slavljenje mise na pokretnim oltarima. injenica da su postojala etiri kompleta prijenosnih oltara, govori da se misa slavila na mnogim mjestima. Pregledajui upne knjige, biskup je ustanovio da je od pastirskog pohoda 1765. godine bilo 132 krštenih, 39 vjenanih, a umrlo je 120 vjernika. Tada su u upi bile 102 kue te 628 odraslih i 357 djece, sve skupa 985 vjernika. Kao zanimljivost u opisu se spominje da je biskup dao oprost od enidbene zapreke duhovnog srodstva, tj. krštenog kumstva, za udovca Ivana, sina Vida Ramljakovia iz Podbora i Ane, keri Mate Mihaevia iz Jaklia, jer je postojala "opasnost da petero siroadi navedenog Ivana ne izgubi vjeru ivei meu nevjernicima", ako ih jedna ena ne bude odgajala u vjeri i ako se ne bude brinula za njih. Na Ilindan, zaštitnu svetkovinu Bosne, biskup je oekivao da e se okupiti cijela upa te je rano "uzjahao konja i u pratnji dvojice sveenika za pola sata puta došao na ruševine samostana i crkve svete Bogorodice Marije u Rami, koji su u ratno vrijeme prije osamdeset godina bili napušteni i opustošeni. Tu je i plakao". Fra Marijan Bogdanovi, Kreševljak, bio je poboan ovjek, duboko srastao s patnjama svoga naroda pa su ga pogaale nesree njegova puka koje je i sam proivljavao. "Blizu te iste ruševine, gdje se obiava puk sakupljati, ispod stabla podigli su oltar". Biskup je zajedno s ostalim sveenicima ispovijedao, a onda je slavio misu i propovijedao na temu "Moje ovce uju moj glas" (Iv 10,27). Iz opisa propovijedi mogu se saznati neke pojedinosti: biskup je "preporuio vrlo mnogo stvari; posebno je ukorio neke, meu kojima se uje ono što se ne uje ni meu poganima, koji svoje upnike povlae na svjetovni sud." Nije li to reakcija na Mriievo optuivanje upnika pred kadijom, što je tragino završilo? Za vrijeme mise mnogi su primili sv. priest, "a one kojima je bilo potrebno pomazao je svetom krizmom". Biskup je dao puku pastirski blagoslov, a poslije podne je bio na ruku u kui Grge Grubišia u Podboru. Odmah iza toga "nakon dva i po sata vremena", piše biskupov tajnik, "došli smo u zadnje selo ove upe zvano Uzdo, gdje nas je, skupa sa upnikom, primio u goste katolik Šimo ubeli u svoju kolibu. I tu smo prenoili." Biskup je 21. srpnja slavio misu "na oltaru podignutom u tom gostinjcu", tj. Šiminoj kuici, priestio petero i nekoliko mladih krizmao. Odmah su u strahu krenuli prema Kreševu, jer se "svakim danom razbuktava ratni bijes". Išli su zajedno sa upnikom fra Bonom i "jednim istinskim drugom katolikom" preko Zeca i Dusine, dok nakon osam sati nisu stigli u Deevice, gdje "nikad dosad otkako je selo primilo katoliku vjeru, nije bilo svetih obreda" koje vrši biskup. Od Deevica do Kreševa biskupu je trebalo još dva sata puta. Jedan drugi pastirski pohod iz 1824. godine ostao je zabiljeen u Arhivu Provincijalata. Biskupov tajnik piše: "Na 9. 7, etvrtak ujutro na 10 sahata poosmo s' Polja. Pod Vranicom (tj. Vranom) doeka nas O. fra Frano Dobreti Parok Ramski sa svojim upljanima s' kojim stigosmo u Proslap kapeli na 14 sahata. Drasmo s. krizmu u nedilju na 17. 7. i u utorak na 14 istoga kod rike Rame pod vrbama. Na 16 setembra u etvrtak ujutro na deset sahata i erek poosmo iz Proslapa iz upe Ramske, uzesmo put priko Orašca. Na Kriu doekaše nas krstjani iz Doljana s' kojim stigosmo u Doljane na 14 sahata. Onde reko Svetu Misu na guvnu prid pojatom. Ruasmo u Stipanovia. Onda posli ruka uputismo se Neretvi, uzesmo put priko Tovarnice." upnik je, dakle, stanovao u Proslapu, a krizma je slavljena pod vrbama uz rijeku Ramu. U Doljanima misa je slavljena pred pojatom. Oito je da nije bilo nikakave kapelice niti crkve. Potpuni oprost posjetiteljima zgarišta ramske crkve:Od izgradnje upnog stana u Nikoliima esto se slavila misa na ruševinama stare crkve ili u blizini upne kue u koju su esto dolazili biskupi i dijelili krizmu. To se dogaalo 1776., 1779., 1782., 1785., 1797., 1800., 1806., 1809., 1812., 1818., 1821., 1824., 1828. i sljedeih godina. J. Vladi donosi prijepis potpunog oprosta koji je darovan 1779. godine, a sauvao se kod biskupa fra Paškala Vujiia: "Godine 1779., 26. rujna udijeljen je ramskoj crkvi, u mjestu Šit(ovo) vjeiti potpuni oprost onima koji posjete ovu crkvu te se ispovijede i prieste". To je znak da je ostala snana tradicija neko glasovitog svetišta gdje se uvala slika Majke od milosti - Ramske Gospe. Puanstvo ove upe sve više se mnoilo. Tako iz izvještaja koji je biskup fra Grgo Iliji poslao u Rim 1798. godine, saznajemo da je u ramskoj upi bilo 258 katolikih kua s 1.957 duša. Meutim, zastavnik Brodske granine regimente Boi, koji je uz pomo biskupa Botoša Okia obišao neke dijelove Bosne i Hercegovine 1785. godine, zapisao je da je Rama "okolica od 60-70 kršanskih i oko 100 turskih kua". Pritom je teško razluiti koliko ta njegova "okolica" obuhvaa. Biskup fra Grgo Iliji u Rami: Apostolski vikar fra Grgo Iliji Varešanin boravio je u Rami 14. srpnja 1797. te dao jednoj Kopievoj kaduni zapis, a ona mu je dala dar. O tome stoji zapisano u Propagandinu Arhivu: "Istoga ovog dana pojavile su se dvije katolike ene koje je poslala jedna gospoa iz vrlo ugledne i vrlo stare obitelji Kopi, neko kršanka, a sada muslimanka, traei i najponiznije molei u velikoj vjeri presvj. i prepošt. gos da se udostoji ispostaviti joj svojom rukom napisan i blagoslovljen zapis (Breve) za odgoj i uvanje svoje djece. Nju je presvj. gosp. za svjedoanstvo prave vjere blago uslišao i utješio a ona mu je iz zahvalnosti poslala jedan
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

izvanredan runik". Biskup fra Grgo je prigodom svoje druge vizitacije u Rami opet dao zapis Omer-begu Kopiu za zdravlje i odgoj djece. U to su doba muslimani, pa i oni ugledniji, traili od fratara pomo, bilo kao zapise, bilo da su davali da im prikau misu za njihove potrebe. Kad su bili bolesni pozivali su fratra, a francuski pisac Des Fosses piše da su traili da im se podijeli sveto ulje i da ih se krsti. Sjeali su se tako svoga kršanskog podrijetla. Iz opisa fra Grgina pastoralnog pohoda u Ramu 1800. godine sauvan je jedan lijep podatak o tomu kako su etverogodišnja djeca tepala vjeronauk: "U ovoj je upi presvj. gosp. prelat našao više djeaka i djevojica u dobi od koje etiri godine da savršeno znaju kršanski nauk s djelima vjere, ufanja, ljubavi i skrušenja, kao što je sam prelat u svom okrunom pismu 1798. godine sastavio i predloio da se predaje puku, što je na veliku utjehu vrlo strplivo saslušao dok su oni tepajui izgovarali. Zatim ih je oduševio darovima i laskanjem da ue ostalo i veoma preporuio ar i nastojanje upnika i kapelana". U ramskoj upi djelovao je dotadašnji dalmatinski provincijal fra Andrija Doroti koji je iz straha od mletakih progona došao u Ramu i vršio kapelansku slubu, što je ovoj upi dobro došlo jer je stalno oskudijevala sveenicima. Sveenik je u Rami, kao i svuda po Bosni, bio usko vezan uza svoj puk pa ga nije napuštao ni u najveim nevoljama: ili je s njime dijelio izbjegliku sudbinu ili podnosio progonstvo, neimaštinu i poasti. U Rami je do 26. svibnja 1811. godine upnik bio fra Ludovik Filipovi, koji je 1812. godine došao drugi put za upnika kao šezdesetgodišnjak i ostao do 1814. kad je obolio za vrijeme haranja kuge. Fra Ludovik nije bjeao od kuge, nego je ostao u kui i, premda bolestan, govorio je puku misu, ispovijedao i krštavao. U narodu se sauvala predaja da su jednog dana mlai sveenici otišli opremati bolesnike u daleka sela, a stari je fra Ludovik ostao kod kue bolestan na postelji. Došla su, meutim, dva ovjeka iz Sovia traiti misnika da opremi bolesnika. Natovarili su bolesnog fra Ludovika na konja i drei ga sa strane, doveli su ga u to udaljeno selo. Kad je opremio bolesnika, starac više nije mogao od slabosti zajašiti na konja pa ga je osam ljudi zamotalo u ponjavu i stavilo na tralje te su ga u pono donijeli u upnu kuu gdje se ve bio vratio jedan misnik. Opraštajui se od svojih nosilaca, fratar je rekao: - Platio vam Bog i Gospa, ja u sutra u raju za vas Boga moliti, da vas nijedan ne umre od ove nemile bolesti kuge! Sovii su otada bili pošteeni od kuge, a fra Ludovik je pobono umro 18. listopada 1815. godine i pokopan je na groblju zvanom Kljuii u Proslapu. Narod ovo groblje naziva i "Fra Ludinim grobljem", tvrdei da se nou na sveenikovom grobu vidi neka svjetlost. Fra Jeronim Vladi piše da je od naroda uo kako je fra Ludovik bio svet i dobar redovnik, da je po upi redovito hodao pje?ice, u opancima, jednostavno odjeven. Rijetko je jeo meso, jednostavno se hranio, najradije je jeo povre i svuda sa sobom nosio "Stipanušu", knjigu "Ispovjed" fra Stipana Margitia, za kojega je tvrdio da mu je roak. Iz ove je knjige itao narodu po Soviima, Doljanima i Triješanima, jer oni zimi nisu mogli dolaziti k misi. obani su mu brali lješnjake, divlje kruške i jabuke, od ega je on pravio ošaf (sušeno voe) i nosio po selu pune bisage, nagraujui time onu djecu koja su dobro znala nauk. Djeca su ga voljela, išla su za njim, a on ih je poduavao da budu ista i uredna. Prialo se da je u nekim selima znao skupiti "puno gumno djece" i ona su ga sve do mraka pozorno slušala. Kad bi saznao da su neki roditelji nemarni ili da daju djeci loš primjer, onda bi djecu iz takvih obitelji preporuivao estitijim obiteljima da paze na njihov odgoj. Kad je Rama potapana umjetnim jezerom, kosti ovoga estitoga misnika prenesene su meu kosti pokojnih fratara na groblje u Ripcima. Šteta što je time prekinut narodni kult svetog fratra. Poslije smrti fra Ludovikove za upnika je došao fra Jako Krianac 1814. godine. O njemu se kod naroda sauvala uspomena kako je za vrijeme kuge vršio veliku pokoru. Nije se smirivao ni danju ni nou, jer je trebalo neprestano obilaziti bolesnike. Kui je dolazio samo subotom poslije podne da bi mogao u nedjelju puku rei misu. Kad bi ga negdje zatekla no u selu, pojeo bi komad kruha, nekad i komad sira, napio se vode te bi obuen legao na daske ili na sanduk. Kod kue nije spavao više od etiri sata, i to na slami i na mutapu, pokrivau za konje. Ipak je stalno bio veseo. Kasnije je premješten u Hercegovinu. Ramski ga je svijet posjeivao u Hercegovini, jer su ga ljudi neobino cijenili i voljeli. Kapelan mu je bio don Jako Perkovi, glagoljaš iz Vinice. On je sluio uglavnom podruje Triješana, Uzdola i Doljana. Fra Jako je kasnije bio meštar franjevakih novaka, a 1832. godine postao je definitor. On je iste godine sagradio i kapelicu u Guoj Gori "tako da moe vaskoliki puk stati". Ondje je 1834. godine sagradio i "kapelu", upnu kuu, odnosno samostan. Njega su turski monici uvaavali: "Fra Jaki bi Turci sa svih strana letili po zapise, takoer ristjani i krstjani: fra Jaku su drali za jednog sveca. Ali jest odve ovik poboan bio, više bi postio nego mrsio, zato suv odve u tilu, ali na nogama lak i zdrav. On je uen bio. Zapise je davao Turcim istim da ih upitomi i da moe njihovu bolesnu dicu, koju bi vidio da e umrti, krstiti. To mu je najvea elja bila. Turci fanatini viruju u svašto: dok se eljad razboli, vele ograisalo, tj. opsjednuto. Letili bi odmah fra Jaki i vodili bi ga po svoj Bosni. Fra Jako bi Boga svrh njih molio, a štokakve bi likarije davao. Na stotine dogaaja bi ga Turci vodili". Je li mogue da se na ovog ovjeka odnose vrlo velike optube što ih 25. listopada 1845. godine napisa "jedan katolik koji zasad boravi u Bosni" u pismu upuenom papi Grguru XVI., gdje se kae da je Giacomo Krianac "piu distinto per la sua proclamata pieta, crede di rispetare la S. Sede e Chiesa con profanar il suo oratorio mettendovi i letti pelle donne con la cula, ed altri ordegni donechi; ricevendo in casa ragazze gravide e prendendo una troppo tenera cura di illegitimi loro fanciulli con publico sdegno del popolo" govore?i narodu "che molti anche dei Papi anno avuto questa debolezza; che vi sono dei bordelli nelle terre de' cristiani". To je zato što je jedno vrijeme pristajao uz apostolskog vikara, biskupa fra Rafaela Bariia. Krianac je doduše jedno vrijeme pristajao uz Barišievu stranku, ali je fra Jako opozvao "sve što je zaveden radio u prilog biskupu Barišiu, a proti provinciji". Prijepis njegove izjave nalazio se kod fra Jerke Vladia.
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

Kad se stara upna kua na Rašu poela rušiti, pokušao je upnik fra Marko Grabovac-Ostoji iz Fojnice 1818. godine napraviti nešto udobniju kuu i proširiti dvorište, ali su mu zasmetali bezi Kopiani i Prozoraci, tvrdei da kršanima nije dopušteno u turskoj dravi ništa graditi bez velikih taksa. Znailo je da ih treba podmititi. Fra Marku se uinilo da ih ima previše a on ima malo novca, tek toliko da podigne skromnu kuicu. Da ne bi podmiivao Kopiane i Prozorane po redu, utee se uglednom Miralem begu u Skoplju i uz obilne darove dobije od njega dopuštenje da obnovi kuu i proširi dvorište. Beg mu je dao nekoliko svojih kavaza da mu domai monici ne smetaju. Kavazi su izmjerili dvorište i ostali kod fra Marka itavo vrijeme gradnje. Fra Marko ih je plaao, ali su mu dobro došli da mu nitko ne smeta. J. Vladi s tim u vezi iznosi sljedee: "Dok se gradila kua, došao bi kadikad po koji beg Kopi i prozorski aga, da barem popije crnu kahvu, i tom bi mu prigodom, kobajagi, estitali, što gradi ovaku binu. - Vallah, fra Marko, pa i valja što ti to gradi?; neka zna?, da je to i nama drago; nije se, ako eš pravo rei, imalo ni gdi stati. Ono prijašnji fratri na brzu ruku radili i po nevremenu, pa brzo palo, i trebalo je da se naini; ama ti, vallahi ne beglenišemo, što si se uteko golokrakim Skopljacima, da te izjedu stoje tu cijelo ljeto besposleni. Sve je to moglo bez toga proi, da si ti nama kazo što hoe?. Nebi ti bio niko na putu. Kogod je pametan, fra Marko, dina mi i turske vjere, svak e se veseliti, kad u našem kraju ima koja ljepša kua. A tebi zakonoši prilii, da imaš kuu mimo druge kue. Ovdje k tebi svaki as dolazi raja, da joj daješ zakon, dolaze i drugi zakoni i vjere, da upitaju za ilad, da zaišu zapis, e bogme, nije kabil, biva da je tvoja kua, ko jedna pojata, nego ko jedna begovska kua, gospodska kua. Mi znamo da se je štošta govorilo, da ti ne nainiš kue, ali, fra Marko, ono su kokošari, izjelice, ornimeti, alaši jedni. A isto znaj da ti na putu nije bio nijedan pravi Turin, koji se broji pravi beg i aga. I mašhala ti kua, da Bog da se u njoj nasjedio i iv i zdrav bio u carskom zdravlju sto godina." Fra Markova je kua ostala uzgor sve do 1864. godine, a fratri su iz nje preselili u novoizgraeni samostan na Šitu 1857. godine. Kad su izgradili kuu, fratri su nastojali kupiti ono zemljište koje su begovi nakon odlaska fratara u Sinj uzurpirali i im bi koji komad bio na prodaju, fojniki je samostan nastojao nai sredstva da ga otkupi. U Ramu je došao 1824. godine za upnika je fra Franjo Dobreti koga je narod zvao šubara, jer je na glavi stalno nosio šubaru, što svijet nije bio navikao gledati na sveeniku. On je ostao u Rami sve do 1837. godine. Imao je i dva pomonika, što za onoliku upu nije bilo dovoljno. U narodu je na njega ostala uspomena kao na dobra i pobona redovnika. U Vladievo doba bilo je još "katolika i islamovaca" koji su o njemu govorili kao o šubari, koji je uvijek molio krunicu kamo god je išao. Neki ljudi nisu uvijek rado molili s njim jer je sastavljao krunicu na krunicu. Kad bi mu to prigovorili, on bi odvraao: Boga se ne moe premoliti! Bolje je moliti nego govoriti jer se moe rei i nešto grešno! Šubara je odgovarao jedino na pozdrav "Hvaljen Isus!" i odmah nastavljao moliti. Kad su ga muslimani uvrijeeni pitali zašto im ne uzvrati na pozdrav, on bi ih upozorio da ni oni ne uzvraaju na pozdrav za vrijeme namaza (molitve, klanjanja). Vladi dodaje: "Stari su mi muslimani pripovijedali, da njih nije trpio, niti bi s njima opio, nego s kojim starim begom ili agom, a kad bi od njega ovi pošli, reko bi im: - Pae, ja ti nešto zaboravih rei: Pokrsti se! I taj mu ve ne bi nigda došao, a šubara je to i volio. Ali je drugaije bio dobar fukari (sirotinji) i turskoj i kršanskoj, nikoga nije otjerao. S te je vrline bio vrlo popularan i ostavio veoma dobru uspomenu i kod katolika i kod muslimana". Nakon fra Franje za upnika je 1837. godine došao fra Mijo ui mlai iz Duvna. I o njemu je sauvana uspomena kao o dobrom i svetom sveeniku koji je dobro propovijedao i bio obazriv prema pokajnicima u ispovijedi. Za njega J. Vladi piše: "Divnom je memorijom lino poznavao svako eljade svoje upe, pae i djecu, s kojom bi se veoma rado zabavljao, kad bi došao u selo, te ih takvim prigodama uio razne molitve i nauk kršanski... Kad bi hodo po selima, te bi se gdjegod obnoio, naveer bi sam molio Boga pred eljadima, i kad bi opazio, da štogod krivo izgovaraju, po svršenoj molitvi bi ih na to upozorio i to bi s njima ispravljao. Od mnogih sam ?uo ovo: Ovako nas je uio pokojni fra Mijo uva". Fra Mijo se, kako piše J. Balti, razbolio nakon propovijedi na Gospojinu u Rami: glas mu je potpuno zakazao i poeo je kašljati. Došao je u Travnik na lijeenje, ali mu lijenici nisu pomogli. Umro je u Ciganskoj Mahali, kršanskom dijelu Travnika, 5. studenog 1844. godine. Balti za njega kae da je lijepo propovijedao i da ga je svatko rado slušao. Fra Mijo ui bio je i slikar. Naslikao je, izmeu ostaloga, 1804. godine sliku Marijina uznesenja na nebo. Slika je izgorjela zajedno s crkvom 1942. godine. Fra Bono Periši iz Fojnice došao je u Ramu za upnika 1845. godine. Zapamtili su ga kao ozbiljna i vedra ovjeka, ali se "gotovo nikad nije nasmijao", kako biljei J. Vladi i nastavlja: "Ovaj je redovnik bio jedan od najuevnijih redovnika svoga vremena i to ne samo u bogoslovskoj struci, nego u svim znanostima je bio kao jedna enciklopedija. U manastiru se veoma mnogo bavio pisanjem i prepisivanjem, i velika je šteta, što se vrlo bojo kritike, te ništa nije objelodanio. Da je bio slobodniji i drzovitiji, ko što pokojni Juki, ovaj mu ne bi bio ni do koljena. I ko što je bio plašljiv, da štogod izda štampom, tako je bio strašljiv i kod propovijedanja". Meutim, bio je strpljiv u ispovjedaonici, a djecu je uio itati i pisati. On je u matice upisivao dvojna prezimena (ono starinsko i ono novije). Biljeio je kad su koje godine bile teške zime, epidemije i drugi dogaaji, a
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

što je posebno vano, on je "svoje mlae ake pouavao naizust bosansku povijest". Od naroda nije traio ništa, nego ako mu je tko nešto dao, bio je zahvalan. Znao je rei: „Tko je ovjek i kršanin, sjetit e se svoje dunosti, a od nekršana ne traim ništa. Skupljao je stari novac za numizmatiku zbirku, ali je pošteno plaao sve ono što je vrijedno dobio od naroda. Kad je fra Bono došao u Ramu drugi put 1851. godine puk se obradovao što mu je opet došao stari znanac i dobar sveenik. Popis sveenika koji su djelovali u Rami od 1700. godine do danas: Fra Bariša Ivankovi 1700. Fra Ivan Jovanovi 1712. Fra Petar 1718. Fra Toma 1719. Fra Antun 1731. Fra Toma Dadi 1741. Fra Jako Kraljevi 1750. Fra Jako Pijani 1753. Fra Jeronim Milas 1773. Fra Ambro Vukovi 1775. Fra Stijepo Trograni 1776. Fra Jeronim Tomi 1777. Fra Martin Jaki 1777. Fra Bono Ilijaševi 1780. Fra Jeronim Milas 1781. Fra Ivan Jaranovi 1789. Fra Mato Pisari 1790. Fra Domin Grgi 1791. Fra Ambro Bariši 1792. Fra Domin Grgi 1795. Fra Lovro Šimi 1797. Fra Augustin Jerkovi 1800. Fra Ludovik Filipovi 1801. Fra Marko ?ekimi? 1801. Fra Josip iz Bi??a 1802. Fra Filip Gabri 1802. Fra Tomo Mikuli 1803. Fra Ludovik Filipovi 1805. Fra Jozo Skoibuši 1805. Fra Andrija Dorati 1806. Fra Mijo Krajinovi 1807. Don Luka Marijanovi 1808. Fra Filip Šeremet 1809. Fra Ivan Vuevi 1810. Fra Andrija Sunari 1811. Fra Ludovik Filipovi 1812. Don Jako Perkovi 1812. Fra Jako Krianac 1814. Fra Aneo Drinovac 1816. Fra Vinko Alaupovi 1817. Fra Marko Ostoji 1818. Fra Marijan Kozi 1819. Fra Pavo Margiti - Kljunovi 1820. Fra Franjo Ostoji 1821. Fra Franjo Iveki 1821. Fra Franjo Dobreti 1824. Fra Jako Lipovac 1824. Fra Pavo Mareševi 1824-1825. Fra Mato Antunovi 1825-1826. Fra Vinko Alaupovi 1826-1827. Fra Ivo Vidoševi 1827-1828. Fra Andrija Glavadanovi 1828. Fra Andrija Miloš 1828-1829. Fra Franjo Vuevi 1829-1832. Fra Aneo Jeli 1830-1832. Fra Grgo Nikoli 1832-1833.
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

Fra Franjo Dobreti 1832-1837. Fra Ilija Vueti 1833-1834. Fra Pero Markovi 1834-1835. Fra Pavo Milievi 1835-1836. Fra Lovro Tadi 1836. Fra Marko Kalamut 1836-1837. Fra Andrija Ivankovi 1837-1842. Fra Mijo ui 1837-1845. Fra Marijan Grgi 1842-1845. Fra Bono Periši 1845-1846. Fra Pavo Milievi 1845-1846. Fra Andrija Jurievi 1846-1848. Fra Nikola Franji 1846-1849. Fra Stjepan Lui 1848-1851. Fra Stjepan Matievi 1849-1851. Fra Anto Ostoji 1851-1854. Fra Bono Periši 1851-1855. Fra Pavo Filipovi 1852-1856. Fra Franjo Frankovi 1855-1856. Fra Stjepan Radman 1856. Fra Pavao Vui 1856-1862. Fra Anto Guti 1856. Fra Lovro Vui 1856. Fra Grgo Sladovi 1858. Fra Andrija Glavadanovi 1858. Fra Ilija Bariši 1859-1861. Fra Aneo arki 1861-1862. Fra Augustin Dembi 1862-1863. Fra Augustin Pehara 1862-1863. Fra Petar Tomi 1863. Fra Nikola Lovri 1863-1864. Fra Anto Vladi 1863-1869. Fra Bono Miliši 1864-1865. Fra Anto Subaši 1864-1865. Fra Anto Ostoji 1865-1872. Fra Stjepan Ladan 1865-1868. Fra Jerko Vujii 1868. Fra Aneo uti 1868-1869. Fra Marko Ozimica 1869. Fra Jerko Barbari 1869-1872. Fra Vinko Vici 1869-1873. Fra Bono Miliši 1872-1873. Fra Jozo uri 1872-1875. Fra Anto Vladi 1873-1878. Fra Anto Bojeti 1873-1874. Fra Anto ori 1874-1875. Fra Domin Gojsilovi 1875-1876. Fra Bono ari 1875-1876. Fra Andrija Erceg 1876-1878. Fra Bono Lovri 1876-1878. Fra Jozo uri 1878-1883. Fra Rafael Ostoji 1878-1882. Fra Pavao Kovaevi 1878-1882. Fra Ilija Draeti 1882-1885. Fra Bono Miliši 1883-1888. Fra Vinko Vici 1883-1884. Fra Pavao Kovaevi 1884-1887. Fra Bla Frani 1885-1886. Fra Mijo Luki 1886-1887. Fra Marijan Lovri 1887-1888. Fra Anto Franji 1888-1890. Fra Mijo Luki 1888-1889. Fra Marijan Lovri 1887-1888. Fra Anto Franji 1888-1890.
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

Fra Mijo Luki 1888-1889. Fra Andrija Tomi 1888-1889. Fra Pavo Kovaevi 1889-1891. Fra Ivan osi 1889-1891. Fra Rafael Ostoji 1890-1891. Fra Petar Tomi 1891-1892. Fra Mijo Luki 1891-1894. Fra Bono Miliši 1891-1894. Fra Mijo abri 1891-1894. Fra Jako Juriši 1893-1894. Fra Marko Vili 1894-1895. Fra Aneo Krajinovi 1894-1895. Fra Jeronim Vladi 1894-1895. Fra Vladimir Doli 1895. Fra Mijo Luki 1895. Fra Jerko Paveli 1895-1897. Fra Ivan osi 1895. Fra Bono Miliši 1895-1902. Fra Anto Ravli 1896-1898. Fra Petar Betunac 1897-1898. Fra Sreko Petrovi 1897-1900. Fra Josip Peuli 1898-1899. Fra Serafin Juri 1899-1900. Fra Grgo Odi 1900-1901. Fra Augustin Tadi 1900-1901. Fra Mijo Šandrik 1900-1901. Fra Bono Kalamut 1901-1906. Fra Bono Ivandi 1901-1903. Fra Stjepan Kreši 1901-1902. Fra Nikola Pranješ 1902. Fra Jerko Paveli 1902-1905. Fra Karlo Šumanovi 1903. Fra Augustin Tadi 1903-1904. Fra Mato Vujii 1903-1904. Fra Anzelmo Alaupovi 1904-1907. Fra Dinko Bernaza 1905-1907. Fra Franjo Juki 1905-1906. Fra Jeronim Vladi? 1905-1908. Fra Leonardo uturi 1906. Fra Bono Ivandi? 1907-1909. Fra Mirko Macuga 1908. Fra Franjo Juki 1908-1909. Fra Jerko Paveli 1909-1910. Fra Stanko Antunovi 1909-1910. Fra Mijo Guji 1910-1913. Fra Anto Ravli 1910-1919. Fra Teofil Zraki 1913-1916. Fra Emil Milievi 1913-1914. Fra Franjo Juki 1914-1916. Fra Stanko Antunovi 1916-1917. Fra Vladimir Doli 1917. Fra Pero Vruska 1917-1918. Fra Marijan Lovri 1917-1918. Fra Peregrin Brkovi 1918-1919. Fra Tugomir Petrovi 1918-1924. Fra Mile Bešker 1911-1921. Fra Franjo Juki 1919-1924. Fra Ivo ili 1922-1923. Fra Vitomir Jelii 1923-1924. Fra Anto Ravli 1924-1925. Fra Nenad Petrovi 1924-1926. Fra Vitomir Zeki 1929-1930. Fra Mijo Guji 1930-1931.
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

Fra Vjekoslav Misilo 1931-1932. Fra Borivoj Mio 1932-1934. Fra Anto Ravli 1934-1937. Fra Vinko Vici 1934-1937. Fra Tofil iki 1934-1937. Fra Karlo Karin 1935-1937. Fra Kazimir Ivi 1937-1940. Fra Mladen Luci 1937-1940. Fra Jerko Petrievi 1938-1940. Fra Bono Ivandi 1939. Fra Anto Perkovi, gvardijan, 1940-1941. Fra Ivo Brkan 1940-1942. Fra Bosiljko Gubi 1940. Fra Jozafat Babij 1940. Fra Borivoj Batini 1940. Fra Jozo Filipovi 1940-1941. Fra Valerije Juri 1940-1941. Fra Vitkor Sliškovi 1941-1942. Fra Julijan Jurkovi, gvardijan, 1941-1942. Fra Vlado Kljuevi 1942. Fra Mladen Luci, gvardijan, 1942-1948. Fra Marijan Brki 1942-1945. Fra Franjo ili? 1942-1948. Fra Augustin Brki 1946-1948. Fra Jerko Petrievi, gvardijan, 1948-1955. Fra Vjerko Kulier 1948-1955. Fra edo ondri 1948-1951. Fra Bono Ravli 1950-1981. Fra Krešo Bralo 1951-1953. Fra Ivo ili 1952. Fra Ivan Krešo 1953-1955. Fra Marijan Brki, gvardijan, 1955-1958. Fra Kazimir Ivi 1955-1958. Fra Franjo ili 1955-1958. Fra Zorislav oli 1955-1956. Fra Branko Neimarevi 1956-1958. Fra Mladen Luci, gvardijan, 1958-1964. Fra Ljubo Luci 1958-1959. Fra Franjo ili 1959-1961. Fra Vinko Vujica 1958. Fra Mladen Peri 1959. Fra Vinko Petrovi 1959-1961. Fra Berislav Kalfi 1961-1962. Fra Trpimir Kai 1962-1965. Fra eljko Juriši 1962-1963. Fra Mato Prgi 1963-1966. Fra Eduard ili, gvardijan, 1964-1970. Fra Mladen Luci 1964-1967. Fra Vinko Petrovi 1964-1968. Fra Vjekoslav Zeba 1965-1967. Fra Gabrijel Tomi 1967-1970. Fra Jerko Petrievi 1968-1986. Fra Luka Martinovi 1968-1970. Fra Kruno Mikli 1969-1970. Fra Ivan Krešo, gvardijan, 1970-1973. Fra Marijan Brki 1970. Fra Pavo Kudi 1970-1971. Fra Franjo ili 1970-1971. Fra Eduard ili 1970-1971. Fra Ilija Piplica 1972-1973. Fra Bono Ravli, gvardijan, 1973-1974. Fra Mladen Luci 1973-1995. Fra Andrija Cvitanovi 1973-1974.
http://www.rama-prozor.info/cms Powered by Joomla! Generirano: 6 April, 2011, 15:25

Rama-Prozor.info

Fra Luka Martinovi 1974-1975. Fra Ivan Krešo, gvardijan, 1974-1976. Fra Mato Cvjetkovi 1975. Fra Krešo Bralo 1975-1976. Fra ivko Petrievi 1975-1976. Fra Juro Marinkovi 1975-1976. Fra Pavo Kudi, gvardijan, 1976-1979. Fra Petar Anelovi 1976. Fra Bono Ravli 1976Fra Vinko Tomas 1977. Fra Mato Cvjetkovi 1977-1979. Fra Franjo ili 1977-1995. Fra Andrija Cvitanovi 1979.1982. Fra Branko Gavri 1979. Fra ivko Petrievi, gvardijan, 1982-1991. Fra Andrija Cvitanovi 1982-1988. Fra Aneo uti 1982-1985. Fra Marijan Brki 1985-1987. Fra Vinko Petrovi 1983Fra Stjepan Lovri 1985-1986. Fra Antun Antunovi 1985-1988. Fra Mijo Dolan 1986-2000., gvardijan od 1991. do 2000. Fra Pavo Kudi 1988-1989. Fra Andrija Jozi 1988-1994. Fra Antun Antunovi 1991-1997. Fra Stipo Karajica 1994-1997. Fra Vinko Siaja 1997-2000. Fra Zoran Matkovi 1998-2000. Fra Mato Topi, gvardijan, 2000Fra Boo Krešo 2000-2002. Fra Mato Vinceti 2001-2002. Fra Augustin Brki 2000Fra Mile Kovaevi 2000- Fra Dalibor Stojanovi 2006-2007 Fra Zoran Vukovi 2007- Prozor je imao svoj tvrdi grad Studenac koji je bio je znaajan i po tome to je kraj njega prolazio vaan trgovaki put iz Splita preko duvanjskog polja u dolinu rijeke Bosne do fojnikih i kreševskih rudnika. I u tursko je doba preko Prozora vodio put osvajakih pohoda na Cetinu i u splitsko podruje. Peter Mandy, engleski putnik, pro?ao je u ljeto 1620. godine iz Konjica niz Neretvu te se uz rijeku Ramu i uz Doljanku popeo na Polja i nastavio put prema Livnu do Splita odakle je otplovio u Veneciju. On piše da je 17. lipnja 1620. godine išao iz Konjica niz Neretvu "do mjesta gdje ona skree i gdje se u nju uliva rijeka Rama (Ramatha). Idui zatim jedan sat du Rame prešli smo preko jednog mosta na toj rijeci, i odvojivši se od nje, poeli da se penjemo na neku vrlo strmu i visoku planinu". Nastavlja potom pod datumom 18. lipnja: "Od Doljana (Dowlanee) put nas je vodio dalje kroz pomenutu stjenovitu planinu do Borove Glave". U Prozoru je 1626. godine bilo 200 kua, a grad je bio opasan zidom. Danas je od tvrave Prozora ostala još samo jedna omanja neugledna kula koju su talijanski vojnici za vrijeme Drugog svjetskog rata dobrano razrušili, uzimajui kamen za svoje bunkere koji su ih slabo obranili od partizanske navale 1943. godine. Kako se danas ne vide ulazna vrata u prozorsku kulu, narod je tvrdio da postoji podzemni hodnik kojim se u nju ulazilo.

http://www.rama-prozor.info/cms

Powered by Joomla!

Generirano: 6 April, 2011, 15:25