MIRJANA GROSS-Dekonstrukcija Historije Ili Svijet Bez Prošlosti

MIRJANA GROSS Prof.
emeritus Filozofski fakultet Sveuilite u Zagrebu
Pregledni lanak UDK: 930.1
Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

Potaknuta objavljivanjem hrvatskog prijevoda knjige Keitha Jenkinsa Promiljanje historije, autorica je dala pregled postmodernistikog shvaanja historije i ukratko ukazala na osnovne ideje glavnih predstavnika postmodernizma. Kljune rijei: historiografija, postmodernizam, povjesniarke/povjesniari, dekonstrukcija historije, lingvistiki obrat
U svojoj knjizi o suvremenoj historiografiji (2. izdanje, 2001) i u obavijesti o razvoju historiografije u posljednjih trideset godina (2006) obratila sam znatnu panju utjecaju postmodernizma na historiografiju. Kako je to pitanje stalno aktualno, odluila sam pokuati dati najosnovnije obavijesti onim povjesniarima i povjesniarkama koji o tome nita ne znaju a trebali bi! Tema mog teksta je, dakle, susret i sukob historiografije i postmodernizma u okvirima meni dostupne literature. Uz literaturu o toj temi koju sam upotrijebila u svojoj knjizi, oslonila sam se na tri izdanja. To je najprije knjiga Aluna Munslowa Deconstructing History (1. izd. 1997, 2. izd. 2006). On je jedan od najpoznatijih postmodernistikih autora i napisao je vie vrlo zapaenih radova. Spomenuto je djelo pisano jasno i pregledno, a sadri i obavijesti o odgovorima i obrani od dekonstrukcije profesionalne historije. Drugi je autor Keith Jenkins, koji u svojoj knjizi Re-thinking History (1. izd. 1991, a zatim vie izdanja) zastupa ekstremne teze dekonstrukcije historije. Zanimljiv je i uvod Aluna Munslowa i njegov razgovor s Jenkinsom. Knjiga je nedavno prevedena i na hrvatski pod naslovom Promiljanje historije (2008), ali bez ikakva uvoda pa neupueni itatelj/ica i ne moe saznati da je rije o ekstremnoj varijanti postmodernistikoga napada na profesionalnu historiju. Jenkinsova je velika zasluga to je uredio The Postmodern History Reader (1. izd. 1997), itanku u kojoj je objavio najpoznatije polemike izmeu pobornika i protivnika postmodernizma, to mi je dakako bilo vrlo korisno. Upotrijebila sam i nekoliko odlomaka iz svoje knjige. 165
HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195
*** Pojmovi postmodernitet i postmodernizam obuhvaaju heterogenu skupinu ideja i pokreta pa ih je teko svesti na zajedniki nazivnik. Pod postmodernitetom se podrazumijeva socijalna formacija s postmodernizmom kao kulturnim pokretom i pogledom na svijet. Postmodernitet je uglavnom proizvod tehnolokih i socijalnih preobrazbi kasnoga 20. stoljea, pogotovo globalne ekonomije, drutva reguliranog raunalom, zasienoga medijima, drutva masovnoga konzumerizma i svijeta ekoloke katastrofe. Globalizacija je dovela do decentralizacije ivota i do kulturnoga pluraliteta. Vanu ulogu u nastanku postmodernizma ima i sumnja u napredak znanosti kao racionalnoga pothvata objanjenja svijeta. S atomskom fizikom postala je upitna mehanistika prirodoznanstvena slika svijeta te logika, spoznajna i teoretska predodba o znanosti. Smatra se da rezultat eksperimenta nije apsolutna spoznaja prirode kao predmeta istraivanja po sebi nego relativno znanje u vezi s odnosom prema postavljenom istraivakom pitanju. Postoje oprena miljenja o tome mogu li se spoznaje mikrofizike primijeniti na duhovna kretanja. Ako se na to odgovori potvrdno, onda se dakako ini donekle opravdanim i krajnji relativizam postmodernizma. Sluamo fatalistike izjave da je stanje postmoderniteta sudbonosno za suvremene ljude i da nemamo drugoga izbora nego da prihvatimo i podupremo dekonstrukciju modernoga svijeta. Postmodernistiko uvjeravanje o relativnosti, pa i nekorisnosti te tetnosti zapadne kulture i povijesti je neka vrst nastavka nekadanjih teza o propasti Zapada. Postmodernizam propovijeda epohalni obrat zapadnoga drutva od moderne u postmodernu eru i odbacuje prosvjetiteljsko vjerovanje u razum i napredak te u velike pripovijesti kojima se povijesti daje pravac. Modernitet se tumai kao kulturno stanje koje upuuje na stalno, uzaludno traenje napretka. To su zapravo tragikomini pokuaji od 18. stoljea u Europi da se primjenom razuma, znanosti i tehnologije postigne opi napredak, prije svega visoka razina socijalnoga, politikoga i kulturnoga ivota. Krizu u samorazumijevanju zapadne kulture i njenih univerzalnih vrijednosti, a pogotovo velikih pripovijesti, izazvali su prije svega politiki lomovi 1945, 1968. i 1989. godine. Te su velike pripovijesti u zapadnim drutvima imale posljednjih dvije stotine godina razliite sadraje tradicije i protutradicije, ovisno o tome jesu li se javljale iz perspektive dravne moi ili emancipacije, a bitno je bilo tko su u raznim razdobljima nositelji drutveno prihvaenoga stvaranja smisla. estoki udarci postmodernizma na velike pripovijesti zapadne kulture o razvoju prema individualnoj slobodi i poboljanju ljudskoga postojanja imali su znatan odjek. No velike pripovijesti nisu nestale. Nacionalne velike pripovijesti iz 19. stoljea obnavljaju svoje znaenje u novim uvjetima 21. stoljea. Postoji nova potreba za irom interpre166
Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti
tacijom europske povijesti u vezi s Europskom unijom. I globalizirani svijet zahtijeva nove velike pripovijesti, a one postkolonijalne uperene su protiv imperijalizma i eurocentrizma zapadne kulture, uz stvaranje vlastitih velikih pripovijesti novih drava. Postmodernizam tvrdi da odreena kultura samoj sebi pripovijeda velike pripovijesti o svojoj praksi i vjerovanjima te da svi aspekti znanja ovise o njima. One maskiraju nestabilnosti i proturjenosti koje postoje u svakom drutvu i u njegovoj praksi. Na mjesto tih velikih pripovijesti dolaze diskursi i jezine igre, uz sumnju u mogunost postizanja stabilnijega znanja na bilo kojem podruju. Nune bi, dakle, bile pripovijesti o malim praksama i lokalnim dogaajima, uz odbacivanje univerzalnih ili globalnih koncepata. Te male pripovijesti su uvijek fragmentarne, raznolike, provizorne, neizvjesne, relativne i nijeu istinu, razum, stabilnost. One ele onemoguiti svaki pokuaj da se dogaajima da objektivno znaenje, tj. da im se nastoji odrediti mjesto i funkcija u povijesnom razvoju, a pogotovo odbacuju modernistike kategorije jedinstva, sredita, stvaratelja. Monizam 20. stoljea eli se zamijeniti s relativistikim pluralizmom 21. stoljea. Postmodernizam je zacijelo u pravu kada kritizira pripovijesti o velikom usponu zapadne kulture, o dominaciji bijeloga ovjeka, o nacionalnim mitovima. No ne bih mogla prihvatiti apsolutizaciju mikrohistorije uz pobijanje svakoga pokuaja sinteze. Povjesniari i povjesniarke odrekli bi se svoje temeljne zadae kada vie ne bi pokuavali istraivati sloene povijesne strukture i procese. Mnogi polemiari smatraju upitnom tvrdnju o otrom lomu izmeu moderne i postmoderne epohe i vide u suvremenim procesima razvoj moderniteta sa svim svojim tekoama i paradoksima. Brojni autori (pogotovo Max Weber) su davno prije pojave postmodernizma drali da nastaje era kulturne sterilnosti, dominacije birokracije i tehnike, nestanka autonomne osobe i plemenitosti ljudskoga ivota. U postmodernitetu bi uvjeti pod kojima postiemo neko znanje bili temeljito promijenjeni, a pritom je naelo da je nemogue stei sigurnije znanje o stvarnosti. Tvrdi se da je shvaanje realnosti osnovano iskljuivo na jeziku pa se porie materijalnost svijeta za koju se dosada mislilo da se moe znanstveno spoznati i opisati. Zato se propovijeda da ne postoji stvarnost/istina u objektivnom smislu jer je ona uvijek od nekih dominantnih grupa ili institucija stvorena, a ne otkrivena. Istina se, naime, proizvodi u odreenoj kulturi i postoji iskljuivo u njoj. U postmodernistikome svijetu intelektualnoga relativizma u svim podrujima znanja prevladava potpuna nesigurnost i neodredivost. Interpretacijom i reprezentacijom odreene realnosti moe se postii jedino neki uinak, dojam, utisak, privid, iluzija te realnosti (reality / truth / effect) jer postmodernizam ne doputa miljenje da postoje stvarni odnosi izmeu jezika, u koji je ovjek zatvoren, te socijalne i politike stvarnosti. Postmodernizam odbacuje humanizam, tj. ideju ovjeanstva kao iluziju i tetan mit. Michel Foucault i njegovi nastavljai vide u 18. stoljeu nastanak ideje o zapad167
nome ovjeku kao individui koja stvara povijest svojom slobodnom aktivnou, a ideal joj je civilno drutvo. U modernitetu se eli prikriti da individua i drutvo nisu zbilja nego zamiljene tvorevine u skladu s interesima politike moi. Pojmovi drutvo i socijalno bili bi sredstva pomou kojih se razne grupe, pojedinci, institucije poistovjeuju s moi ili je organiziraju. U modernom se svijetu smatra da je glavna funkcija jezika odravanje veze s ne-jezinom okolinom. To omoguava ovjeku da razumije svijet u kojem ivi. Putem jezika ljudi su sposobni stvarati i prenositi kulturu te imati povijest. Jezik dakako nije samo sredstvo za stvaranje smisla jer je pun zabluda, prijevara, lai. Jezik prema tome sudjeluje u konstrukciji i razumijevanju socijalnoga ivota, ali realnost sa svojim drutvenim strukturama, ekonomskim, demografskim i drugim trendovima nije ovisna o registraciji u jeziku. Pojam realnosti je u modernitetu iznad jezika. No postmodernizam tvrdi da jezik odvaja ovjeka od realnosti stvari i zatvara ga u svijet koji je sastavljen iskljuivo od jezika. Rije je o lingvistikom obratu koji se postupno oblikovao od uenja Ferdinanda de Saussurea preko ideja francuskih mislilaca ezdesetih godina 20. stoljea, teorija strukturalizma, semiotike, poststrukturalizma, a javlja se posebno kao dekonstrukcija u naem sluaju historije kao discipline i profesije. Te struje ujedinjuje model jezika koji ne zrcali svijet nego mu prethodi i ini ga razumljivim iskljuivo preko jezinih pravila znaenja. Realnost je samo socijalno-lingvistiki ostvaren artefakt ili utisak/privid jezinoga sustava u kojemu ivimo. Znaenje se pritom proizvodi od unutranjih odnosa jezinih znakova a ne od njihova odnosa prema izvanjezinim pojavama. Iza odreenoga teksta nalaze se samo drugi sloeni tekstovi s kojima se nikada ne moe postii objanjenje realnosti. Zbog pokretljivosti znaenja, nedeterminirane, diskontinuirane, razlomljene prirode pisanja, nemogue je utvrditi fiksnu toku izvan diskursa. Zato je svaki tekst radikalno decentriran i nema nita stalnoga osim igre lingvistikih oznaitelja, tj. ne postoje temelji izvan jezika koji bi nadzirali njihovu interpretaciju. Rije je samo o lancu znakova koji proizvodi drugi lanac znakova. To je labirint bez izlaza. Uglavnom se smatra da je jezik nesposoban da obavjetava o bilo kakvoj realnosti osim o svojoj vlastitoj. Naputeno je miljenje da se oznaitelji (zvuci rijei) uvijek odnose na oznaeno (smisao rijei) i da je ono realnost. U postmodernizmu postoje samo oznaitelji jer nema ideje stabilne ili trajne realnosti pa dakle niti miljenja da oznaitelji ukazuju na realnost kao oznaeno. U postmodernom svijetu zapravo nema originala nego samo kopija. U knjievnosti postmodernizam potkopava ideju logine koherencije u pripovijedanju, formalnoga zapleta, vremenskoga slijeda i psiholokoga objanjenja. Uime sveobuhvatne knjievne teorije eli se kolonizacija drugih disciplina uglavnom na temelju shvaanja da nema nita izvan teksta. Brojni autori/ce nastoje ih svesti na razinu intertekstualnosti koja ne uzima u obzir posebne probleme drugih discipli168
na, njihov konceptualni razvoj i karakteristian nain argumentiranja. Znaenje kao takvo svodi se na igru intertekstualnih kodova. Postmodernizam ne vidi razloga za razlikovanje izmeu knjievne i druge upotrebe jezika. Ako je knjievni tekst nesposoban da prikae realnost, onda je to tako sa svakim tekstom. Brie se razlika izmeu literature i dokumenta. Prema tome, ako ne moemo dosegnuti ivot preko literature, ne moemo dosegnuti prolost preko dokumenata. Taj se pristup ne tie samo historiografije. Postoji primjerice ak i ekstremna ideja da filozofija nije disciplina za sebe i da s njome valja postupati kao s jednim nainom pisanja meu drugima. Impersonalni kodovi jezika ponitavaju pojam autora kao sredinjeg subjekta koji svjesno stvara. U knjievnoj kritici postmodernizma ne uzimaju se u obzir aspekti autorova identiteta, njegovi politiki i ideoloki pogledi, povijesno okruenje. Knjievno djelo dakle nije izraz sredinjega subjekta. To su samo kodirani tekstovi koji omoguavaju brojna razliita itanja. Svaki pojedini tekst je razmrvljen u nizu razliitih i proturjenih kodova i ne smije mu se zato pripisati jedinstvena interpretacija autora. Pritom se pobija povijesno situirana autorova svijest i sama povijest. Autor/ica je ovisna o jezinim kodovima, a ne o drutvenim procesima; ta oni su, prema tom shvaanju, samo lingvistiki konstruirani. Na temelju tih teorija se smatra da se nikako ne mogu utvrditi namjere autora/autorice u nekom aktu govorenja ili pisanja. Zadaa knjievne kritike je da u knjievnom djelu otkriva sukob kodova u mrvicama teksta sa svim pluralitetima i proturjenostima znaenja, a ne da se bavi prividno harmoninom povrinom djela u interpretaciji autora/autorice. Rije je dakle o smrti autora (Barthes). U svijetu koji se sastoji samo od niza tekstova, postmodernistike teorije afirmiraju novi nain povrnosti odbacujui svako sigurnije objanjenje ljudi i stvari. One su se uglavnom odrekle vrijednosti racionalnoga miljenja, razlike izmeu razuma i retorike, znanja i moi, uvjerenja koja su nastala u procesu racionalne debate i onih tvrdnji koje su niknule na temelju predrasuda, dogmi ili pod utjecajem niim ograniene moi. Naputeni su koncepti istine kao tetnoga metafizikoga tereta te moralnoga okvira, autonomne individue uz smrt subjekta. Izgubljena je povijesnost i prolost, odnosno smisao za vrijeme i povijesni razvoj, a ostaje samo niz raznolikih, proturjenih sadanjosti. ini se kao da postmodernizam proglaava pravo pojedinaca da izmisle svoju vlastitu realnost i, dakako, prolost. Uglavnom, u postmodernom svijetu sve je mogue, ali nita nije sigurno. Zato neki kritiari ocjenjuju postmodernizam ne kao izraz novoga doba nego kao najdepresivniju filozofiju dosada jer nijee mogunost sigurnije spoznaje i napretka te ne tei za njima. Preostaje iscrpljenost i propadanje. Kljuni pojmovi postmodernistike rasprave su diskurs, decentriranje, dekonstrukcija. Diskursu se pridaju brojna razliita znaenja, a bitan je za konstrukciju drutvene zbilje. Pojednostavljeno reeno, pojam je zapravo sinonim za diskurzivnu formaciju 169
Michela Foucaulta, naime komunikacije koje sadre raznovrsna i specijalna znanja karakteristina samo za odreenu epohu. Taj diskurs je institucionalizirani nain miljenja unutar drutvenih granica moi koje odreuju to se moe ili ne moe, smije ili ne smije rei o pojedinom predmetu razgovora. Te granice diskursa utjeu na sva ljudska gledita i ne mogu se izbjei jer konstruiraju subjekte i svjetove o kojima govore. Diskurs legitimira mo i konstruira ono to se u odreenom razdoblju smatra istinom. Mo i znanje su dubinski povezani, a znanje je stvaratelj moi. Postoji i miljenje da znaenje u diskursu ne potjee izravno od namjere govornika/pisca niti od sadraja onoga to je pisano i reeno nego od formalne strukture u kojoj je tekst smjeten. Diskurs bi bio autonomna snaga, u suprotnosti s miljenjem da svijet treba objasniti povijesnim razvojem sloenih odnosa socijalnih uvjeta, kulture, ideologije, moi. Postmodernizam se temelji na decentriranju, razaranju svih jasnih koncepata nastalih iz modernistikih etabliranih centara, tj. iz praktikih ili teoretskih pretpostavki originalnosti, prioriteta, biti, miljenja da moe postojati odreena cjelina sastavljena od dijelova. Postmodernistiki autori i autorice imaju vrlo razliita shvaanja, no slau se u jednome: da nita nije fiksno i sigurno, tj. sve je razmrvljeno i nesigurno. Pogotovo nije fiksno znaenje nekoga pisanoga teksta, pa je smisao znanja potpuno izmijenjen. Preostale su samo privremene fikcije koje slue posebnim interesima. Postistiki pojmovi: post-liberalizam, post-industrijalizam, post-kolonijalizam, post-marksizam itd. pokazuju da su stari centri postali nevjerodostojni iz skeptike perspektive postmodernizma. Sigurni temelji za bilo kakvo znanje ne postoje pa je svako od njih jednako legitimno. Zato je nihilizam intelektualni pristup postmodernizma svijetu. Dekonstrukcija je zapravo postupak decentriranja. Taj se pojam pojavio u strukturalnoj lingvistici i literaturi, a spomenuo ga je prvi put Jacques Derrida (1967) u nastojanju da razotkrije paradokse i proturjenosti zapadne tradicije. elio je prije svega dekonstruirati shvaanje da postoji stabilna zbilja koja se moe spoznati. Kasnije su razliita radikalna miljenja u humanistikim i drutvenim znanostima, u pravu, psihologiji, antropologiji, feminizmu, arhitekturi i drugim disciplinama nastojala utvrditi i dekonstruirati sve one koncepte koji slue kao aksiom ili pravila za odreenu periodu misli. Dekonstrukcija je postala nain razotkrivanja razliitih proturjenih slojeva misli, tradicije, teksta. Uglavnom, praktiari i praktiarke toga posla ne ele da se taj pojam smatra sinonimom destrukcije teksta, to on kod ekstremnih autora zacijelo jest. Dekonstrukciji se daje znaenje neke vrste analize, metode itanja, koja rui tvrdnje o nedvosmislenoj dominaciji jednoga znaenja nad drugim jer su sva znaenja jednako (ne)vrijedna. Dekonstruirati se mogu sva podruja znanja, a uvijek se izaziva sumnja u etablirane intelektualne kategorije i u mogunost objektivnosti i postojanja makar samo djelomine istine. Reprezentacija realnosti je nemogua jer to spreava neprozirnost jezika u koji je ovjek zatvoren. 170
Ovdje nabrojeni pojmovi su samo oni najvaniji postmodernizam ima vrlo bujnu terminologiju. Velika je ponuda pojmova i koncepata koje onda autori/ce prihvaaju, ponavljaju ili prerauju ili se o njima raspravlja. Zato se moe rei da je jedno od obiljeja pisanja postmodernistikih autora i autorica masovna upotreba argona koji ini njihove tekstove teko itljivima. Historiografija je do 17, odnosno do 19. stoljea bila grana literature da bi u 19. stoljeu postala disciplina. Na kraju 19. stoljea prevladala je uglavnom politika dogaajna historija u obliku historizma u Njemakoj, s etiketom pozitivizma u Francuskoj, Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Amerikim Dravama te s uvjerenjem da se moe, u tradiciji Leopolda Rankea, utvrditi kako je doista bilo. No na poetku 20. stoljea pojavili su se kritiari i raala se nova historija koja se zapravo uvrstila tek 1950-ih i 1960-ih godina. Te su struje eljele tradicionalno pripovijedanje o dogaajima zamijeniti analitikim pristupom i drale su da snaga objanjenja vrijedi vie od umijea knjievnoga oblikovanja. Tradicionalne teme: politike ideje, aktivnosti istaknutih linosti zamijenjene su interesom za drutveno-ekonomske procese i mentalitete. Grupa oko asopisa Annales, koja je poslije rata bila najpoznatija struja, pogotovo se otro okrenula protiv pozitivistikih shvaanja nastalih u 19. stoljeu, a eljela je problematsku historiju. Napustila je iskljuivo pripovijedanje o dogaajima i istaknutim linostima, studirala je drutvene strukture i poticala interes za male ljude i suradnju s drutvenim znanostima. Prije nove historije povjesniari su se bavili opravdanjem napretka, tj. graanskoga drutva, a predmet istraivanja bile su elite moi, bogatstva i kulture. Nova historija dri da se istraivanjem samo iz sredita onih koji dominiraju u odreenome drutvu, ne moe obuhvatiti drutvena cjelina nego da treba ukljuiti perspektive marginalnih grupa ili drugih. Struja oko asopisa Annales u znatnoj je mjeri utjecala na promjenu karaktera suvremene historiografije. No umjesto totalne historije, koja je trebala obuhvatiti to brojnija podruja ljudskoga drutva u njihovim meusobnim odnosima, dolo je do velike fragmentacije tema i povlaenja na ograniene pojedinane subjekte, na historiju u mrvicama, a s vremenom i na povratak nekim elementima tradicionalne historije, prije svega naglaavanju vanosti pripovijedanja. Posljednjih godina javlja se i u samoj grupi oko Annalesa struja koja se suprotstavlja shvaanju o ekonomskom i socijalnom utemeljenju kulturne prakse, s uvjerenjem da je ona posljedica kulturne proizvodnje. Serijalna historija bila je komponenta francuske strukturalne historije koja je kvantifikacijom usporeivala povijesne injenice u njihovoj razliitosti i slinosti. No historija mentaliteta postala je glavno podruje istraivanja u Francuskoj i drugdje. U njenu okviru se nastoji postii izvjetaj o kulturi ili subkulturi neke regije s naglaskom na svakodnevnom ivotu. I u drugim historiografijama proirio se studij kolektivnog imaginarnoga i podsvjesnoga. Razmatraju se predodbe o drutvu, ljudskome tijelu, dui, seksu, ceremonijama i ritualima, mitovima, pukoj kulturi, marginalnim grupama i o aspektima svakodnevnoga ivota. 171
U Saveznoj Republici Njemakoj se 1960-ih pojavila nova socijalna historija s namjerom da studira povijesne procese i strukture te da se poslui teorijama uz podcjenjivanje pripovijedanja. Reakcije na socijalnu historiju, koja se rastvorila u brojne struje, uvjetovale su povratak pripovijesti, dok su neki zastupali komplementarnost oba pristupa. Iz prakse historije svakodnevice dolazile su kritike socijalne historije zbog zaputanja siromanih klasa nastradalih modernizacijom i industrijalizacijom te se eljelo rekonstruirati ljudska iskustva na mikrorazini. Predstavnici socijalne historije odgovarali su odbacivanjem izjednaenja povijesne realnosti i ljudskoga iskustva jer u istraivanje povijesne realnosti treba prije svega ukljuiti ekonomske i drutvene strukture i mehanizme moi. I u Velikoj Britaniji se nakon socijalne historije pojavila historija maloga ovjeka. I ovdje su glavni predmeti istraivanja antropoloki: materijalna kultura, odnosi izmeu rodova, elite, kriminal, proletarijat, obitelj. I ovdje se javilo razoaranje socijalnom historijom pa je jedan od prijanjih prvaka socijalne historije L. Stone proglasio preporod pripovijesti (1979). No bila je to nova stara historija koja se razlikovala od tradicionalne pripovjedne historije po tome to se nije bavila elitom nego ljudima iz irih slojeva. Javilo se miljenje da valja odustati od proglaene znanstvene strogosti i oslanjanja na drutvene znanosti. Pripovijedanje je proglaeno vanim medijem historijskoga izvjetaja. Neki smatraju da pripovjedni oblik ima vanu ulogu u historijskoj spoznaji jer tek u tijeku pripovijedanja historijski izvjetaj dobiva svoj vanjski i unutranji oblik. in pripovijedanja nije samo vanjski dodatak istraivakome postupku nego bitan dio procesa spoznaje. Pripovijest ne opisuje samo jedan dogaaj nego promjene koje primoravaju povjesniara i povjesniarku da se usredotoe na bitna pitanja svoga istraivanja. Takva narativna reprezentacija zahtijeva prikaz kontinuiteta povijesnoga kretanja. Tome se suprotstavlja miljenje o nunosti upotrebe teorija s argumentom da narativno povezivanje vremenskih sljedova nije dovoljno i da izmeu poetka pripovijesti i njena kraja valja upotrijebiti teoriju kao ideju vodilju. Neki misle da su teorija i naracija komplementarne te da je naelno nemogue istraivanje bez pojmovnoga okvira s pomou kojega se, prema odreenom kriteriju a u skladu s istraivakim pitanjem, odabire najvanije iz mnotva injenica. U Sjedinjenim Amerikim Dravama postojalo je veliko arenilo historijskih struja. Tako se isticalo usmjerenje prema drutvenim znanostima i njihovim teorijama te kvantitativnim metodama. Osamdesetih godina amerika intelektualna i kulturna historija ve je bila pod snanim utjecajem simbolike antropologije i knjievne kritike. Reakcija na reduciranje uzronosti na ekonomske i drutvene faktore usmjerila se u intelektualnoj historiji u drugu krajnost, naime odbacivanje uzronih objanjenja pod utjecajem modela simbolike antropologije i postmodernistikih teorija. U nekim se krugovima zato tvrdilo da ljudsko iskustvo ne potjee iz realnosti jer je ovjek zarobljen u jeziku i ne moe preko njega prodrijeti u realnost koju konstituiraju samo tekstovi. Pritom je bio vaan pritisak da se s historijom postupa kao s granom literature. 172
Koji su dakle problemi susreta i sukoba izmeu profesionalne historiografije i postmodernizma? Prije svega treba ponovno naglasiti da se postmodernizam ne moe definirati kao razmjerno jedinstvena pojava. Zato neki povjesniari i povjesniarke mogu prihvatiti neke njegove elemente a odbaciti druge, a mislim da samo rijetki, ali poznati, prihvaaju njegovu ekstremnu filozofiju koja vodi do kraja historije. Neki povjesniari i povjesniarke odbacuju postmodernizam kao veliku opasnost za profesiju i ustaju protiv njegova razaranja historijske discipline. Neki su tim kretanjima potaknuti na intenzivnije razmiljanje o svome radu. Samokritika je nuna svakoj disciplini pa tako i historiji s njenim brojnim strujama i njihovim strastvenim polemikama oko novih metoda i pristupa koji nijeu suprotna shvaanja i njihovo znanstveno opravdanje. Problematizacija historijskoga istraivanja i analiza ustanova profesije te politikih, drutvenih, kulturnih preduvjeta prakse jest nuna i dobiva odreeni poticaj razornom ofenzivom postmodernizma. ini se da je pod tim udarom profesionalna historiografija postala nesigurnija nego to je ikada bila. To se dakako odnosi samo na povjesniare i povjesniarke koji se razraunavaju s problemima svoga rada i prate razvoj suvremene historiografije i kulture. Veina povjesniara i povjesniarki meutim ignorira postmodernizam. Pitanje je u kojoj su mjeri neke tendencije u historiografiji pod utjecajem postmodernizma, tj. ne samo one koje to izriito istiu. Ve je grupa oko Annalesa prela na istraivanje irih slojeva i marginalaca, zacijelo ne pod utjecajem decentrirajuega pristupa postmodernizma svemu to postoji. Veliki napadi na socijalnu historiju isto se ne mogu svesti samo na utjecaj postmodernizma. Povratak pripovijesti kao reakcija na socijalnu historiju je u suprotnosti s postmodernizmom. Pritom se uvaava vanost pripovijedanja u historijskom istraivanju, ali se odbacuje miljenje da uope ne moemo, pa ni preko jezika, postii znanje o suvremenoj a pogotovo ne o proloj zbilji. No treba rei da historija, kao i druge discipline, primjerice knjievna teorija, gubi identitet. Tko je zapravo povjesniar/povjesniarka? Historijom, ili neim slinim, bave se lingvisti, knjievni teoretiari, antropolozi, sociolozi, ekonomisti, politolozi, psihoanalitiari. Postmodernistike ideje potjeu od Nietzschea i Heideggera, od adaptacije filozofije francuskih intelektualaca nakon 1960. te od poststrukturalistikih teorija jezika. Miljenje da je jezik medij sporazumijevanja za posredovanje smislenoga znanja koje se moe historijski spoznati i prikazati, prvi je ruio Ferdinand de Saussure svojim djelom objavljenim 1916. godine. On dri da je jezik zatvoren autonomni sustav koji se temelji na odnosu oznaitelja (zvuka rijei) i oznaenoga (smisla rijei). Jezik bi bio sustav znakova koji treba istraivati sinkronijski, tj. u odreenom trenutku, a ne dijakronijski u povijesnome razvoju. On dakle nijee historiju kao istraivanje promjena u vremenu. Pritom jezik ne bi bio medij priopavanja smisla ljudske djelatnosti jer se ljudi ne slue njime da izraze svoje misli nego obratno jezik uvjetuje njih. 173
Posebno je snaan utjecaj Michela Foucaulta na one autore i autorice koji se trude dekonstruirati historiju kao disciplinu. Foucault je elio pokazati neuspjeh historijske pripovijesti da korespondira s prolom realnou. Historiografija ne moe postii nikakvu verziju istine o prolosti koja bi se mogla provjeriti pa se takvo nastojanje proglaava mitom zapadne kulture. Foucault zastupa antihistoriju jer odbija mogunost solidnih obavijesti o prolosti i kategorije analize te referentnosti izmeu rijei i stvari te zato to odbacuje uzronu povezanost dogaaja i epoha. Prema njemu, veliki koncepti zapadne misli: ovjek, drutvo, kultura ne odnose se na stvarnost nego su lingvistiki konstrukti. U svakome drutvu mo oblikuje znanje i ujedinjuje se s njime u obliku reima istine i prevladavajuega diskursa koji odreuje granice onoga to se smije znati i rei u pojedinoj kulturi. Mo u nekom drutvu dakle odreuje to je istina/neistina, pravo/krivo, legalno/nelegalno. Znanje se regulira i preko pozivanja discipline na istinu, autoritet, sigurnost. Foucault napada optimizam i pojmove slobode i napretka te im suprotstavlja drutva tamnice. Historija nije izvjetaj o onome to se dogodilo u prolosti nego o onome to povjesniari i povjesniarke kau nakon to su organizirali pripovijesti iz izvora prema vlastitom jezino odreenom razumijevanju realnosti. Toka polaska je jezini konstrukt, a ne izvori, oni su toka dolaska. Foucault tvrdi da historiografija nastaje iskljuivo iz perspektive lingvistiki kodiranih struktura moi u sadanjosti. Foucault nijee povijesni razvoj. On vidi etiri epohe episteme (onu od srednjega vijeka do kasnoga 16. stoljea, klasinu, onu od kraja 18. stoljea do poetka 20. stoljea i postmodernu). Episteme je epoha pogleda na svijet u svim granama znanja. Ona namee svima ista pravila u strukturi misli koju ljudi odreenoga razdoblja ne mogu izbjei. Svaka episteme definirana je nainom kojim nastaje znanje i kako je upotrijebljeno. Budui da smo zatvoreni u nau vlastitu episteme a to je sada postmodernitet mi ne moemo spoznati uzronosti povijesnih promjena. Episteme su epohe koje nastaju same od sebe bez ikakve povezanosti u povijesnom razvoju kojega nema. Foucault je snano utjecao na postmodernistike autore i autorice, ali je sam za sebe rekao da nije postmodernist. Pritom se moe primijetiti da za postmodernizam ne postoji nikakva realnost tamo vani, tj. izvan jezika. No Foucault tamo vani ima svoje episteme. Tvrdnjama Foucaulta da su povjesniari i povjesniarke zatvoreni u lingvistikim figuracijama dao je svoj originalni doprinos mnogo diskutirani vrlo utjecajni autor Hayden White. Nakon njegova djela Metahistory razvila se iroka rasprava o tome temelji li se rad povjesniara i povjesniarki doista samo na njegovu/njezinu izboru figurativnoga stila i pripovjednoga zapleta, a uope ne na postizanju obavijesti o prolosti. Kod Whitea znaenje historijskoga izvjetaja proizlazi iz toga kako je pisan, a ne iz prikaza stvarnih povijesnih dogaaja. Whiteov formalizam i relativizam brie razliku izmeu istine i interpretacije te fakta i fikcije jer su za nj sve strategije historijskoga objanjenja determinirane izborom jedne od tropikih struktura koje je 174
White nabrojio. Sami povijesni dogaaji nemaju smisla i nema kontinuiteta izmeu ivoga iskustva i njegove narativne interpretacije. Tek izbor tipa pripovijedanja i njegovo nametanje povijesnim izvorima daje dogaajima smisao. Za Whitea su dakle sve, pa i historijske pripovijesti, samo fikcija. White je izradio svoj model upotrebom tropa i zapleta koji, prema njemu, ograniavaju i odreuju svako historijsko istraivanje. Tropiranje (troping) znai okrenuti i voditi opis nekoga predmeta, dogaaja, osobe tako da mu se ne pripisuje samo jedno znaenje nego i neko drugo, a i vie razliitih znaenja. White tvrdi da svaki izvjetaj i objanjenje povjesniara i povjesniarki nuno ovisi o njegovu/njezinu izboru jednoga od po etiri arhetipa: od etiri tropa govornih figura (metafora, metonimija, sinegdoha, ironija), od etiri mogua zapleta (romanca, tragedija, komedija, satira), od etiri formalna argumenta (formistiki, mehanistiki, organicistiki, kontekstualistiki) te od etiri ideoloka pristupa (anarhini, radikalni, konzervativni, liberalni). Takvom knjievnom prefiguracijom povjesniar/ka namee izvorima znaenje koje ovisi iskljuivo od njegova/njezina subjektivna zapravo proizvoljna izbora, a nipoto ne moe pruiti solidne obavijesti o izgubljenoj proloj stvarnosti. Zaplet u pripovijedanju je preokret neke prole kronike u pripovijest koja joj namee znaenje to ga odabiru povjesniari i povjesniarke. Zaplet ne korespondira s realnim dogaajima koji su samo kaos bez znaenja. Povjesniar/ka zamilja (izmilja?) zaplete putem jezika i retorike kako bi opskrbio/la beskrajni slijed nepovezanih dogaaja nekim redom i znaenjem. Kod Whitea je naglaena i tekstualnost jer nema korespondencije izmeu rijei i stvari, jezika i prolosti. Zato je historijski tekst vezan samo s drugim historijskim tekstovima i njegovo znaenje potjee od tih drugih tekstova a ne od prolosti. White dakle tvrdi da je pisana historija iskljuivo knjievni pothvat, da povjesniar/ka razumije prolost samo preko one narativne forme kojom se slui. Na svim razinama historija je samo tekst koji ima nametnuto zapravo izmiljeno znaenje, a interpretacija prolih dogaaja moe biti konstruirana samo kao poetika, neovisna od prolosti. Taj lingvistiki determinizam prouzrokuje nesigurnost pri istraivanju, moralni relativizam, cinizam i nihilizam. White, a za njim i Jenkins, dakako ne misle tako. Oni vide moralni relativizam i epistemioloki skepticizam kao osnovu drutvene tolerancije i pozitivnoga priznavanja razlika. Treba spomenuti jo nekoliko autora ija su djela vana za opeprihvaene teze u postmodernistikoj dekonstrukciji historiografije. Jean Franois Lyotard polemizirao je protiv Hegelova idealistikoga povijesnoga determinizma te marksistikih velikih pripovijesti i uope protiv svih pripovijesti o modernizaciji, napretku, naciji, demokraciji. Nijekao je mogunost istraivanja irih povijesnih kretanja. Jacques Derrida, tvorac pojma dekonstrukcija, nijee bilo kakvu znanost o knjievnosti koja je sama po sebi sveobuhvatna kategorija svega napisanoga. To je dakle nain pisanja bez vlastitoga identiteta, a ne zna se to je izmiljotina a to stvarno, to bitno a to sluajno. 175
Roland Barthes bio je utjecajan svojim tezama o historijskom diskursu. Prema njemu, povijesni fakti imaju samo lingvistiku egzistenciju kao diskurzivni pojmovi u obliku dojma o realnosti. I on kae da su konstitutivne crte historije (koju ne razlikuje od epa, romana ili drame) iskljuivo poetska imaginacija i da hvalisavo razmetanje povjesniara i povjesniarki s njihovom objektivnou ima ideoloku funkciju jer oni/one ne ele priznati da je mogue postii samo privid realnosti/istine. Nova kulturna historija, pogotovo u SAD, djelomino je podlona postmodernizmu, a slui se prije svega antropolokim modelom kulturne analize nadahnute lingvistikim pristupom poetici kulture. Izuzetan utjecaj meu povjesniarima i povjesniarkama te struje ima antropolog Clifford Geertz koji definira kulturu kao obrasce znaenja izraene u simbolima. Pritom se analiza temelji na interpretaciji smisla, tj. na razumijevanju i doivljavanju ljudskoga duhovnoga svijeta. Geertzu je kultura sustav znaenja to ih ljudi daju svojim ivotima. Njegovi pokuaji analize simbolikih oblika kulture temelje se na sluanju iskaza informanata o odreenim dogaajima, a ne na irim obrascima. Misli da se jedino gustim opisom sitnih pojedinosti moe dokuiti neki smisao odreene akcije i da je zato kulturna analiza uvijek nepotpuna. Geertz se priklanja semiotici, opoj teoriji o sustavu znakova i simbola, pogotovo jezinih znakova, naime teoriji o odnosima izmeu znakova i njihovih znaenjskih sadraja. U svojoj antropologiji slui se knjievnom teorijom, interpretacijom kulturnih dogaaja kao tekstova-pripovijesti to ih odreeno drutvo pria o sebi da bi svoj svijet uinilo smislenim. Geertzovu shvaanju da postoji jedinstven simboliki univerzum odreene kulture suprotstavlja se miljenje da simbolike strukture odreene kulture imaju razliita znaenja, tj. da simboliki oblici nisu organizirani u jedinstvenu sustavu zbog sukoba i opreka u svakom drutvu. Brojnim razliitim varijantama nove kulturne historije je ini se zajedniki utjecaj postmodernizma ali ne i prihvaanje njegovih ekstremnih tvrdnji da je povijesna zbilja nespoznatljiva. Profesionalna historija se tradicionalno smatra znanjem razmjerno pouzdanih obavijesti o prolosti koje su povjesniari i povjesniarke skupili i istraili. No postmodernistike teze estoko odbacuju mogunost bilo kakve rekonstrukcije prole zbilje. Njima je historija igra uspomenama, rijeima i tekstovima s teitem na dekonstrukciji kao razotkrivanju beznadnoga jaza izmeu jezika kojim sada govorimo o prolosti i nje same. Prolost je naime samo mnotvo sluajnih trenutaka bez smisla u obliku neprozirnih tekstova to ih ne treba ni pokuati odgonetnuti. Pritom se ove tvrdnje prikazuju stimulativnima i uzbudljivima, a oekuje se da se povjesniari i povjesniarke odreknu svoga krajnje problematinoga i ideologiziranoga diskursa. Dekonstrukcijom se nastoji delegitimirati historija kao disciplina prije svega ve spomenutom tvrdnjom da je nemogua spoznaja prolosti jer je ona ostavila za sobom samo neprozirne tekstove kao tragove. Stare modernistike sigurnosti kao to su povijesna istina/zbilja, otkrie pripovijesti iz prolosti i metodoloka objektivnost neprihvatljive su u postmodernistikome svijetu. Odbacuje se zadaa historijskoga 176
istraivanja utemeljenoga na empirikoj istraivakoj metodi, na uvjerenju o priblinom podudaranju izmeu prolosti, njene interpretacije i narativne reprezentacije. Postmodernizam napada povjesniare i povjesniarke zbog toga to se ne bave samo tekstovima i diskursima, kako bi trebali u skladu s njegovim tezama, nego ele postii razmjerno istinite obavijesti o istraivanim povijesnim injenicama. Kod posljednjih generacija znatno se proirio horizont historijske profesije koja je obuhvatila brojna ivotna podruja u prolosti. Tako je izmeu ostaloga dolo i do golemoga rasta socijalne historije, a zatim kulturne historije i koncentracije istraivanja na male ljude. Te su se promjene uglavnom dogodile bez utjecaja postmodernizma, ali su neke nove struje prihvatile njegove odreene poticaje. Uostalom, treba priznati da neke postmodernistike kritike doista upuuju na stvarne slabosti i ranjivost historiografije. No mi smo i prije dekonstrukcije nae discipline znali za pogreivost i nedostatke historijskoga izvjetaja, za velike mogunosti zabluda pri pisanju o povijesti, za svoje osobne slabosti i pristranosti, za nau ovisnost o suvremenim idejama. Dobro smo znali da se ne moe obuhvatiti cjelina neke povijesne pojave zbog sloenosti povijesnih procesa, a i zato jer su izvori fragmentarni, da pisanje o povijesti obuhvaa selekciju i interpretaciju i da je svaki rezultat historijskoga istraivanja nuno nepotpun i provizoran. Slabosti lee i u masovnoj proizvodnji akademske historiografije s inferiornom kvalitetom velikoga dijela publikacija, zatim u ideolokoj i politikoj pristranosti mnogih autora i autorica te u fragmentaciji historijske discipline u usko specijalistika podruja iji rezultati ostaju izvan ire vizije. U suprotnosti s postmodernistikom koncentracijom na mini-pripovijesti postoji miljenje o nunosti obuhvatnih radova koji mogu pomoi sadanjim generacijama da se snau u sloenim povijesnim procesima i u suvremenom razvoju Zapada te drugih drutava i kultura. Dosada je pretena veina povjesniara i povjesniarki odbijala postmodernistiku dekonstrukciju bitnih koncepata historiografije kao to su: uzronost, promjene u vremenu, autorove namjere, relativna stabilnost znaenja, humanistiki pristup i socijalna determinacija do stanovite mjere. Valja rei i to da skepsa postmodernizma nije sasvim nova pojava. Skepsa je uvijek postojala u traenju istine o povijesnoj zbilji i ohrabrivala je autore i autorice da steknu to vie obavijesti i razraunaju se s vlastitim zabludama. Treba podsjetiti da nakon prosvjetiteljstva nita nije uzeto zdravo za gotovo, da se smatralo kako sve treba ispitati, pa i Bibliju. No postmodernisti dre da se istina/realnost uope ne moe spoznati i da tovie neto kao realnost/istina ne postoji izvan jezika. Prema tome, znanje o prolosti, za koje povjesniari i povjesniarke tvrde da su otkrili svojim istraivanjem, bilo bi samo ideoloka konstrukcija u slubi odreenih interesa moi, a historiografija niz mitova koji podravaju grupne identitete. Rairenost postmodernizma u brojnim disciplinama moramo shvatiti vrlo ozbiljno i zato treba uoiti i njegov pozitivan doprinos o kojem bi povjesniari i povjesniarke mogli razmiljati. Takvo razmatranje svakako zahtijevaju one teze o tekstu 177
i naraciji koje nisu ekstremne i mogu dijelom pridonijeti nekim novim pristupima u historiografiji. Postmodernizam je donekle na svoj nain otvorio nove predmete i podruja istraivanja, a primorao je povjesniare i povjesniarke da ispitaju svoje metode i postupke kao nikada dosada, da postanu vie samokritini, moda da obrate veu panju svojoj pristranosti i da se vie bave problemima objanjenja, interpretacije, epistemologije. Ukratko reeno, dok lingvistiki obrat istrauje tekstove s veom panjom nego to se to dosada radilo, njegove teze izazivaju razmiljanja mnogih povjesniara i povjesniarki. No oni/one se opiru ekstremnim shvaanjima kao to je apsorpcija jezika u tekstualnosti, odnosno tvrdnja da nema realnosti izvan jezika jer je to nijekanje historije kao discipline kojom se eli postii znanje i razumijevanje ljudske prolosti. Postmodernizam propovijeda kraj historije nastale u modernom drutvu, kako velikih pripovijesti tako i posebnih rezultata istraivanja profesionalnih povjesniara i povjesniarki. Moe se rei da to zapravo i nije samo kraj profesionalne historije nego i pretpostavki o svijetu i njegovih pravila razumljivosti. Preostaje dakle historija kao eksperiment, igra jezika, fikcija, krajnji relativizam. Ako naelno ne moemo dokuiti niti mrvicu povijesne istine/zbilje, zato je traiti, tj. zato se uope baviti profesionalno historijom? Ne mislim, dodue, kao L. Stone da je historija ugroena vrsta jer pretenu veinu povjesniara i povjesniarki nije dotaknuo razarajui dah dekonstrukcije njihove discipline. No ini mi se da postmodernizam u mnogima moe izazvati nesigurnost i izgubljenost jer ne nudi neki novi poetak nego samo uvjerenje da nita nije sigurno, da se nita ne moe solidno znati i da je nastojanje da se neto to bolje spozna zapravo ideologija. U suprotnosti s postmodernistikom dekonstrukcijom svih struja profesionalne historije, velika veina povjesniara i povjesniarki smatra je u praksi disciplinom kojoj je predmet istraivanja ljudska prolost, promjene u vremenu. Pritom se postizanje znanja temelji na naoj sposobnosti da pod odreenim uvjetima stupimo u dodir sa sloenom povijesnom zbiljom. To je mogue pomou ostataka i tragova povijesnih pojava koji postaju izvori ako se njima profesionalno bavimo. Lingvistikim argonom reeno, mi analiziramo oznaitelja (izvor) da bismo postigli odreeno znanje o oznaenom (povijesnoj zbilji). Dakako da odreeni tragovi isjeaka prolosti postaju izvori tek nakon sustavnoga traenja, prikupljanja i izbora obavijesti za odgovor na istraivako pitanje. Na je znanstveni postupak dakle spoznajni put od jezinoga razumijevanja izvora do utvrivanja vrijednosti njegova svjedoanstva i ukljuivanja tih obavijesti u na izvjetaj koji mora biti otvoren prema daljim mogunostima proirenja i produbljenja postignutoga znanja. Povjesniar/povjesniarka vezani su autoritetom izvora iako njegove praznine i dvojbenosti doputaju samo skromno znanje o ljudskoj prolosti, ipak omoguavaju obavijesti bliske realnosti iza izvora. Disciplina je kritikom izvora i brojnim strujama s razliitim metodama s vremenom stvorila kontrole koje ublauju njene nedostatke. Razmjerna tonost i primjerena reprezentacija prolosti, vjerojatnost i bliskost ono178
me to je pisano o faktima, dakle profesionalnost, ostaje mjera dobroga historijskoga djela. Ako se izvori savjesno i temeljito istrae u skladu s pravilima kritike izvora i profesionalno obrade, onda rezultat moe biti solidna obavijest o odreenim pojavama prolosti. Pritom se dri da su retorika i poetika pomona sredstva jer primat pripada istraivakom postupku. Nasuprot tome, postmodernizam otro odbija misao da je nestala stvarna prolost pristupana istraivanju bilo kojoj struji u suvremenoj historiografiji. Tvrdi se da izvori ne referiraju o povijesnim injenicama jer one vie ne postoje i nedokuive su spoznaji, a sami su izvori neprozirni i nijemi tekstovi. Prema ekstremnom shvaanju, povjesniar/ka moe zato o nekoj povijesnoj pojavi pisati togod eli i svi takvi proizvodi, postignuti na bilo koji nain, imaju jednaku legitimnost kao jedna od moguih verzija i iluzija zbilje. Za dekonstrukciju dobro historijsko djelo nije dakle ono koje se temelji na vjetoj obradi izvora i solidnome istraivakom postupku, nego ono iji je autor/autorica svjesna svoga ogranienja jer zna da ovisi o svom lingvistikom postupku i proizvodi samo privid prole zbilje. Dekonstrukcija smatra samozavaravanjem uvjerenje da to se vie profesionalno bavimo izvorima to se vie pribliavamo povijesnoj zbilji. Izvor korespondira s realnosti samo u sluaju najjednostavnije injenice. Munslow navodi kao primjer podatak da je Abraham Lincoln ustrijeljen 14. travnja, a umro 15. travnja 1865. godine. No takva korespondencija izvora i prolosti ne postoji na interpretativnoj razini jer je pisanje o prolosti verbalno-tekstualni i fiktivni artefakt. Dekonstrukcijsko razaranje historijske discipline ne priznaje da postoji pristup nezavisnom znanju jer ne razlikuje izmeu objektivnosti, subjektivnosti, pristranosti, injenice i znaenja, historije i fikcije. Teko je dakle neto znati o neemu to mislimo da postoji danas, a kamoli o prolosti koje vie nema. Dekonstrukcijsko itanje zato poziva povjesniare i povjesniarke da se prestanu truditi oko postizanja solidnih obavijesti o prolosti jer je to nemogue postii. Predbacuje im fetiizam prema dokumentima, opsjednutost faktima i naivni realizam, tj. uvjerenje da je ljudski um sposoban proizvesti izvjetaj koji bi bio blizak proloj stvarnosti zato to su elementi prolih dogaaja ostavili tragove u izvorima. Nasuprot tome, dekonstrukcijsko itanje tvrdi da su izvori neprozirni i nijemi, da nemaju veze s prolom stvarnosti nego samo s imaginacijom povjesniara i povjesniarke u njihovim interpretacijama. Realnost im je samo jedna od pripovijesti koju povjesniar(ka) svojevoljno namee neprozirnome izvoru u skladu sa svojim eljama, namjerama i ideologijom. Ono to povjesniar(ka) vidi kao neto to se zbilo u prolosti, postmodernizam zamilja jedino kao tekst koji postoji samo u sadanjosti i koji svatko moe zamisliti, konstruirati i interpretirati kakogod eli kao da je to roman. Pritom je historijski tekst kao svaki knjievni tekst neodreen i proturjean. Izvori se dakle ne bi odnosili na prolost nego na ono to povjesniar(ka) eli ovdje i sada uiniti s njima. Postmodernistiki antirealizam uporno istie da prolost ne moe biti referent za historijske reprezentacije i izvjetaje jer se oni ne odnose na prolost nego samo na 179
druge historijske tekstove i diskurse. Izvori su neprozirni jer sadre samo sloene kodove i metaforika znaenja. Dekonstrukcijom se dakle eli liiti historijsko znanje bilo kakvoga odnosa s prolou, koja je sama po sebi skupina tekstova, i rastvoriti historiju u anr literature. Posljedica poznate izjave J. Derride da nema nita izvan teksta jest dakle uvjerenje da se historija ne odnosi na prolost nego samo na druge tekstove i historije. To miljenje ilustrira izjava jednoga od najpoznatijih pobornika dekonstrukcije F. Ankersmita da su izvori samo otpalo lie koje se moe pobrati, a da ne treba traiti mjesto koje je ono imalo na grani ili drvu prolosti nego samo smisliti uzorak na temelju kojega moemo oblikovati lie-tekstove i prilagoditi ih suvremenoj civilizaciji. Historija je dakle konstrukcija koja govori o suvremenosti, a o proloj realnosti stvara samo dojam. Rije je o potpunom nehaju prema porijeklu i okolnostima u kojima su izvori nastali. Povijesni fakti vide se samo kao mutni, nerazjanjivi i nedokuivi tekstovi. Ako je sam jezik neprobojan, onda je i znanje, koje preko njega postiemo, krajnje nesigurno, tovie nemogue. Ako tekstovi ne reflektiraju realnost nego samo druge tekstove, onda se prolost rastvara u literaturi a historija postaje fikcija. U dekonstrukcijskom vienju funkcija je historije da pripovijeda pripovijest koja se temelji na drugim pripovijestima i njihovim prethodno postojeim interpretacijama. Izvori dakle ne korespondiraju s prolou i zato im se povjesniar/ka namee svojom slobodno izabranom linijom pripovijesti zapletima. Dekonstrukcijom se eli pokazati da je nemogue dokuiti namjere autora izvora i da povjesniar/ka zapravo izmilja znaenje koje nije ono autora jer izvori ne predstavljaju prolu stvarnost nego lance interpretacije bez centralnoga znaenja. Ne zauuje da takvo dekonstrukcijsko itanje gotovo izvrgava ruglu kritiku izvora, a propovijeda nekakvu historiju slobodnu od tereta prolosti viene kao realnosti. Rezultati historiografije bili bi zapravo vie zamiljeni/izmiljeni nego naeni putem izvora, a svakako osloboeni elje za sigurnou i vjerodostojnou izvjetaja. itatelji/itateljice bi trebali odijeliti historijski izvjetaj od autora izvora i pisca historiografskoga djela jer svaki dio teksta sadri mnotvo razliitih i proturjenih znaenjskih slojeva. Znaenje djela ovisilo bi o dojmu itatelja i itateljice, a ne o sposobnosti, volji, strunoj spremi, iskustvu autora i autorice. Jezik shvaen na temelju teza lingvistikoga obrata dakle stvara nau iluziju realnosti. Fakt ima samo lingvistiku egzistenciju kao izraz diskursa. Stvarna prolost nije referent za historijsko pisanje jer je izvan toga sveobuhvatnoga diskursa i ne moe se zato dokuiti. Takvo shvaanje rui razliku fakta i fikcije pa mukotrpan rad traenja obavijesti o povijesnim injenicama u arhivima postaje posve bezvrijedan. To je dakako ekstremno shvaanje pred kojim se neki postmodernisti zaustavljaju. Tako Munslow kae da historijski izvjetaj dodue jest posljedica knjievne imaginacije, no ne podlijee krajnjoj relativnosti, tj. pojedinim se povijesnim pojavama ipak ne moe dati ba svako znaenje koje se zaeli. Ta je relativnost bar donekle ograniena 180
izvorima pa autor/autorica knjievne fikcije ipak ima vie imaginativne slobode nego povjesniar/ka. Kada bi branitelji/braniteljice realistike historiografije prihvatili svoj posao kao granu literature na retorikim, poetikim, metaforinim temeljima, oni bi, prema Munslowu, mogli spoznati da to ne znai automatski smanjiti autoritet objanjenja i profesionalni status. No njemu je nedovoljno to neki realisti uzimaju u obzir poetiki aspekt historiografije samo kao jedan od mnogih utjecaja koji determiniraju pisanje o prolosti. On eli da se poetska priroda historiografije prihvati kao osnovna i to bi, kae on, zapravo jaalo historiju kao disciplinu. Nije mi jasno kako bi to moglo biti jer dekonstrukcijsko itanje eli ponititi temelj historiografije, naime uvjerenje da je struktura zbilje odredila organizacijsku strukturu historijskoga izvjetaja. Nasuprot tome, postmodernizam tvrdi da povjesniar/ka organizira, ureuje, izmilja svoj izvjetaj da izgleda kao stvarnost, a zapravo to je samo utisak, privid, iluzija stvarnosti. Predbacuje im se da to ne ele priznati jer kau da je njihov izvjetaj realna obavijest o proloj stvarnosti. Dekonstrukcijsko itanje ne eli obratiti glavnu panju prolosti, nego jazu izmeu sadanjosti i prolosti, izmeu jezika to ga sada upotrebljavamo za pisanje o prolosti i same nespoznatljive prolosti. Dakako da postmodernizam odluno odbija mogunost istraivanja prolosti radi nje same s namjerom da se razumiju nekadanja drutva i kulture na temelju njihovih vlastitih naina ivota te spoznaja i vrednovanja. Nasuprot tome uvjerava se da se historijsko istraivanje kree iskljuivo unutar politike ideologije i drugih interesa sadanjosti. Jenkins tako tvrdi da je tobonje istraivanje prolosti velikim dijelom mistifikacija buroazije koja prikazuje svoje vlastite sadanje interese kao da pripadaju prolosti. U svakom sluaju historija ne obavjetava o prolosti kao takvoj nego o nainu kojim se stvara i zamilja jedno od moguih znaenja rasprenih, duboko beznaajnih krhotina prolosti. Dekonstrukcijski autori/ce tvrde da povijesne injenice same po sebi ne sadre nikakvo znaenje niti vezu s drugim injenicama. Svako znaenje i meusobni odnos koji se pripisuje injenicama je samo konstrukcija koju namee i zamilja ili izmilja povjesniar/ka. Meutim, kako na te tvrdnje odgovara Perez Zagorin, ak i zapaanja pojedinaca nisu kaotino iskustvo nego se sastoje od strukturiranih i znaenjskih oblika. Iskustvo i aktivnosti su narativno strukturirani pa ljudi mogu shvatiti tijek dogaaja i pripovijesti u svom ivotu i tako spoznati smisao svoje egzistencije u sadanjosti i prolosti. Te se pripovijesti izraavaju u kolektivnome iskustvu koje ujedinjava pojedince u grupe i zajednice sa skupnim identitetom postignutim preko tih pripovijesti. Povijesne injenice nisu izolirane mrvice, kako to tvrdi dekonstrukcijsko shvaanje, nego su u meusobnim odnosima i ine strukturu a to omoguava da povjesniar/ka s njima postupa kao s osebujnim subjektima s unutranjim odnosima, vremenskim slijedom, uzronim vezama i da vidi odreene fakte kao dijelove iste pripovijesti. Na predmet istraivanja su povijesne injenice u vremenu i prostoru i njihovu mjestu u odreenom spletu odnosa. Dogaajna historija s tradicijom u 19. stoljeu 181
svodila se na utvrivanje svjedoanstva izvora i provjere njegove vjerodostojnosti. Uvjerenje je bilo da su sam dogaaj i njegovo znaenje objektivno dati u izvoru te ih mi samo sreujemo kao zaplet odgovarajuih pripovijesti. Pritom valja istaknuti da mnogi postmodernistiki napadi i danas krivo pripisuju historiografiji u cjelini takav pristup naivnoga realizma. U zbilji taj je smjer ve poetkom 20. stoljea izvrgnut kritici novih struja u historiografiji koje su smatrale da povijesna injenica nije neponovljiv, nerazdvojiv izolirani atom zbilje nego se mora konstruirati po odreenim pravilima te smisleno povezati s mnogim drugim injenicama konceptualizacijom, izgradnjom pojmova i misaonom konstrukcijom. No i takav pristup smatra se s postmodernistike strane neprihvatljivim te ideologizacijom u tijeku interpretacije nedokuive prole zbilje koja postoji samo kao neprobojan i nerazumljiv tekst. Danas oni koji misle da su dogaaj i njegovo znaenje objektivno dati u izvoru ne igraju nikakvu ulogu u raspravama u historiografiji. Bilo kojoj struji pripadamo, mi znamo da moemo postii samo fragmentarne obavijesti o povijesnoj zbilji. Postmodernizam rui svaki naelni temelj za pojam istine. Obiljeava ga skepsa prema svemu to nosi etiketu istine, zato i prema mogunosti postizanja razmjerno solidnoga znanja o prolosti kao cilju istraivanja. Historija ne bi bila nita drugo nego diskurs, igra jezika, retorika, estetika, fikcionalna tvorba, lingvistiki znak i koncept koji postie samo utisak prole zbilje. Istina/realnost samo je stvar interpretacije jer ne postoji objektivan kriterij za procjenu da je jedna interpretacija istinitija ili kvalitetnija od druge. Prevladava potpuna nesigurnost. Jedva moemo rei da uope neto znamo pa zato istina/realnost predstavlja samo figuru govora koja ne moe dosegnuti svijet jer izmeu rijei i stvari, tj. rijei i svijeta, postoji nepremostiv jaz. Zato neki autori/ce uvijek piu pojam istina ili fakt pod navodnicima. Tradicija je zapadne kulture da su sigurnost i istina naeni, a ne stvoreni. Za dekonstrukciju istina ovisi samo o nekoj instituciji moi koja neko gledite moe proglasiti istinom. Mo se slui istinom kao korisnom fikcijom da provede svoju kontrolu i interese. Istina/zbilja ne moe biti pitanje usporedbe prole zbilje i historijskoga izvjetaja. Meusobno usporeivati mogu se samo razliite historijske reprezentacije. Izbacivanjem istine iz dekonstrukcijske perspektive ne eli se rei da povijesna zbilja uope nije postojala nego da je nespoznatljiva. Zato su svi historijski izvjetaji, bilo kako postignuti, jednako istiniti ili neistiniti, bez obzira jesu li profesionalni ili ne. No neki ipak donekle priznaju hijerarhiju vrijednosti historijskih radova. Svakako dekonstrukcijska perspektiva mora primijeniti i na sebe miljenje da moe predoiti samo jedan od mnogih jednako legitimnih izvjetaja o nekoj povijesnoj pojavi. No kako ekstremni autori i autorice kau najbolje bi bilo da povjesniar/ka u svom izvjetaju daje svoje sugestije o razliitim moguim verzijama znaenja odreenih dogaaja iz prolosti. Dekonstrukcijsko shvaanje istine delegitimira historiju kao disciplinu jer odbacuje autoritet zbilje. Povjesniar/povjesniarka postaje slobodan/slobodna pripovije182
dati pripovijesti s razliitih gledita i s razliitim zapletima prema svome vlastitom izboru i interesu. To je kraj historije jer historijski diskurs ne referira na prolost nego na samoga sebe. Istina je relativizirana u posebnim diskursima i jezinim igrama pa se zato nikada ni priblino ne moe pronai znaenje nekoga dogaaja iz prolosti. Postmodernizam je, dakle, bez prolosti pa neki njegovi pobornici dre da svaki povjesniar/ka moe zato moralno i ideoloki predloiti verziju kako mu/joj drago. Ako je historija samo imaginacija koja ne korespondira s prolou, ako je sve relativno i nitko nita ne zna, zato se baviti prolou? Na pitanje je li historijsko istraivanje uope korisno, F. Ankersmit odgovara da historija nije ni korisna ni nekorisna! Kao poezija, literatura, slikarstvo i historija i historijska svijest pripadaju kulturi koja ne moe biti definirana u okvirima korisnosti. U svakom sluaju, historiografija se mora smjestiti u postmodernoj civilizaciji. Na tragu Foucaulta, dekonstrukcija propovijeda da povjesniar/ka ima naelno ideoloki uokviren interes jer podrava mit o historijskom istraivanju kao objektivnome traenju istine o prolosti. Ono to se naziva razumom i istinom je redovno posljedica ideoloko-politikih interesa vladajuih grupa koje oblikuju diskurs. Historija je ideoloki konstrukt jer vladajui i potlaeni imaju svoje verzije o prolosti radi legitimacije svojih praksa. Sve povijesne injenice mogu izgledati dobro ili loe, poeljne ili nepoeljne, korisne ili nekorisne. O prolim pojavama se uvijek opet pie na drugi nain, a brojne se historije mogu upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Pristranost i krivotvorenje izvora kako bi odgovarao ideolokim potrebama ne moe se prokazati pozivanjem na ono to kau izvori jer su oni neprozirni, nijemi i uope nema kriterija prema kojemu bi se mogao prosuditi stupanj pristranosti. U obrani od dekonstrukcije valja rei da doista ne moemo izravno obuhvatiti bezgraninu raznolikost zbilje nego je vidimo samo u odreenoj perspektivi naega poloaja u sadanjosti. Pritom valja razlikovati pojmove: subjektivnost i pristranost. Subjektivnost je aktivna uloga subjekta u procesu spoznaje, ona je neodvojiva od ovjeka jer ne postoji spoznaja bez subjekta spoznaje. Historijsko je znanje subjektivno jer je perspektivno i selektivno te ovisno o naoj sadanjosti. No to ne znai da je u naelu pristrano. Naime, pojam pristranost se odnosi na izbor predmeta istraivanja na temelju odreenih interesa opravdanja ili odbacivanja suvremenih zbivanja i ideja, na poistovjeivanje povjesniara i povjesniarke s odreenim politikim i ideolokim stavovima i strujama pri interpretaciji prolih dogaaja. Prevladava miljenje da su objektivni oni izvjetaji koji to cjelovitije obuhvaaju predmet istraivanja i omoguavaju spoznaju u okviru odreenih istraivakih pitanja. Dosta odobravanja dekonstrukcija je postigla proglaavanjem historiografije u naelu ideolokim proizvodom. Naime, profesionalizacijom historiografije nije postignuto njeno vee osamostaljenje od dnevnopolitikih opredjeljenja i kolektivnih strasti. Dominantni su ostali interesi vlastodraca, javnoga miljenja i kulturnih tradicija odreenih grupa. Nedavno su komunistiki pokreti i desne diktature legitimirali svoje ciljeve interpretacijom povijesti, a danas to ine prije svega nacionalistike 183
struje. Izmiljanje prolosti s peatom znanosti je orue za odranje politike moi. Politiko i ideoloko nadziranje historiografije postalo je manje krajem 20. stoljea, ali je autonomna historiografija samo u rijetkim sluajevima normalna pojava. Zato su nacionalne velike pripovijesti ostale vane u profesionalnoj svakodnevici. Dekonstrukcijsko itanje vidi istinu determiniranu iskljuivo prevladavajuim konsenzusom na temelju struktura moi u odreenoj zajednici i uvjerava povjesniare i povjesniarke da ne postoje ni apsolutne ni pojedinane istine te da uope ne treba za njima tragati. Razliite varijante postmodernizma ele osloboditi povjesniara i povjesniarku od prisile povijesne zbilje, one su beskrajno pluralistike i heterogene te odbijaju svaku racionalnu i loginu raspravu. U diskusiji povjesniar/ka moe odgovoriti da istina nije proizvod konsenzusa nego posljedica racionalne debate u kojoj se ne mora postii konsenzus. Kad bi istina bila samo stvar konsenzusa povezanog s odreenim faktorima moi, onda bi ljudska misao bila nesposobna da postigne bilo kakvu kritiku perspektivu, bilo kakav stav koji ispituje ideje u ime nekoga boljega, primjerenijega razumijevanja. Dakako da su razliita gledita u kontroverzama opravdana ako odgovaraju profesionalnim kriterijima. Pretena veina povjesniara i povjesniarki uvjerena je da objektivnost, ako se ispravno shvati i uvai njene granice, nije izmiljotina nego bitan aspekt historijskoga razuma kojega se ne moemo odrei kao standarda, a da ne napustimo historiju kao humanistiku i drutvenu disciplinu. Istina/zbilja mora biti regulativno naelo. Ona je relativna jer se moe samo djelomino postii, ali je nasuprot tvrdnji dekonstrukcije ukorijenjena u povijesnoj zbilji. Samo trudom oko povijesne zbilje moemo odolijevati najgorim stranama nae discipline, prije svega mitskom izvjetavanju i izvrtanju u neijem ideolokom interesu. Sloeni i zahtjevni postupci pri historijskom istraivanju bili bi besmisleni da je historija samo fikcija. Ona dodue jest i imaginacijska konstrukcija, ali ovisi o izvorima koji svjedoe o elementima povijesne zbilje. Vidjeli smo da prema postmodernistikim tezama jezik i sustav diskursa stvaraju drutvenu realnost, ali se nijee stabilnost jezika, korespondencija izmeu jezika i realnosti, donekle spoznatljiva istina o nekom aspektu prole zbilje pa i prolost uope. Pritom se najprije odbacuje raireno shvaanje u historiografiji da je pripovijedanje zapravo izvjetaj o prolosti, a ne nain objanjenja, da je jezik u historiografiji podloan naporu da se postigne znanje o nekoj pojavi iz prolosti na to potpuniji i jasniji nain. Napadaju se povjesniari i povjesniarke da ignoriraju dubinsko znaenje jezika i da misle kako je jezik transparentan medij preko kojega mogu stei obavijesti o prolosti. Tvrdi se da je historiografija samo grana literature koja proizvodi dojam povijesne realnosti. Za brojne povjesniare i povjesniarke pripovijedanje ostaje samo sredstvo prenoenja znanja stvorenoga na temelju kritike izvora, vanjski okvir za prikaz rezultata istraivanja koji ne utjee na njegovu logiku strukturu. Drugi dre da je 184
naratologija s pravom upozorila na ovisnost povjesniara i povjesniarki o jeziku i na vanost pripovjedne konstrukcije, no odbijaju tvrdnje da iza jezika ne postoji povijesna zbilja i da zadaa dekonstrukcijske historije ne bi bila obavjetavati o proloj zbilji nego usredotoivati se na ispitivanje vlastitoga postupka pri stvaranju dojma o njoj. U historiografiji je jednim dijelom prihvaeno miljenje da pripovijedanje samo po sebi sadri objanjenje povijesnih injenica i da zato strukturira sve stupnjeve istraivakoga postupka. Slijed dogaaja i promjene u vremenu objanjavaju se pripovijedanjem o njima. No ostaje miljenje da knjievni oblik nije teoretsko pitanje profesionalne historije nego historiografske prakse i da je teorija historije razliita od teorije knjievnih anrova. Unato razliitim stavovima o jeziku, u historiografiji prevladava miljenje da je historijska reprezentacija rezultat istraivake operacije, a ne knjievnoga stvaralatva, tj. da je ovo posljednje samo dopuna historijskom istraivanju. Dekonstrukcijska ofenziva mora priznati da mnogi povjesniari i povjesniarke vode rauna o poetskome aspektu historije, ali samo kao jednom od faktora koji utjeu na pisanje o prolosti. Vidjeli smo da se dekonstrukcijom eli postii da poetika postane temelj historiografskoga pothvata. Nastoji se nagovoriti povjesniare i povjesniarke da se prije svega bave prefigurativnom i zapletenom formom svoga vlastitoga diskursa. Drugim rijeima, analiza stila, anra i narativne strukture, koja se inae povezuje s knjievnom fikcijom, trebala bi se primijeniti na izvore i interpretaciju kao glavna operacija. Pritom ostaje nevana ili nestaje uzrona analiza. Uvijek se ponavlja osnovna tvrdnja da jezik nikako ne zrcali stvarnost nego je konstituira. Historijska interpretacija je konstrukcija lingvistikoga objekta, ona je bitno metaforina jer je proizvod naracije i samo nadomjestak za nespoznatljivu prolost. Jezik bi se, dakle, sastojao od slobodno lebdeih oznaitelja koji nemaju niti toku postanka niti pravi kraj (Derrida). To je samo beskrajan lanac oznaitelja s brojnim razinama smisla i ne korespondira s realnou. Diskurs bi se prije svega trebao kretati oko razumijevanja lingvistike i pripovjedne forme historijskoga izvjetaja jer se smatra da historiografija mora biti analiza sloenih i prvobitnih lanaca interpretacije, da su namjere autora izvora nedokuive i da oznaitelji stvaraju u jeziku samo nove oznaitelje, a ne oznaeno, tj. znanje o prolosti. Dekonstrukcijska vizija tvrdi da historija nije projekcija sadraja prolosti nego samo knjievna forma i zato retoriko ispitivanje mora prije svega obuhvatiti analizu zapleta i stila kao u fikciji i to u svim historijskim tekstovima i izvorima. Narativna forma objanjenja postaje sredinja za historiografski pothvat pa brie razliku izmeu knjievnoga i historijskoga jezika. Forma pisanja o prolosti postaje jednako vana, a zapravo i vanija od injeninoga sadraja. Jezik samo stvara jedno od brojnih moguih znaenja jer se odnosi na neku pripovijest iz izvora koju svaki/svaka povjesniar/ka moe neogranieno, po svom vlastitome izboru, drugaije itati. Prolost je nedostupna znanju jer jezik referira samo na druga pisanja, tekstove i diskurse. 185
Lingvistiki obrat proizveo je miljenje da nema izvanjezine realnosti, nezavisne od nae reprezentacije u jeziku, jer je on sustav znakova koji se odnose samo jedan na drugoga u beskonanom oznaavanju koje nikada ne postie stabilno znaenje. To miljenje dakako vodi do razaranja historije jer nijee sposobnost jezika da se povee s bilo kojom realnosti osim svojom vlastitom. Historija i prolost tako postaju subsistemi lingvistikih znakova koji se ponaaju iskljuivo prema pravilima jezika. Potpuna ovisnost historije o prethodnim jezinim odlukama kod nekih se pobornika postmodernizma ne shvaa kao naputanje empirijskoga ili racionalnoga pristupa prolosti. Prema Munslowu, dekonstruirati historiju ne znai potpuno se odrei realistikoga pristupa prema prolosti iako jezik nije transparentan medij i ne moe korespondirati sa svijetom prolosti. Tvrdi da nije rije o antihistoriji. Meutim, zahtijeva se samosvjesna narativna kompozicija pisana u sadanjosti koja priznaje svoj knjievni oblik kao bitni spoznajni medij, a ne samo nain izvjetaja. Prolost postoji kao historija samo zato to je povjesniar/ka nametnula neku narativnu strukturu nijemim izvorima. Spoznajna strana pripovijedanja kao literarni postupak zapravo je niz prijedloga i sugestija o znaenju nekih prolih dogaaja. Budui da povjesniar/ka stvara narativno objanjenje ureenjem, odabirom, isputanjem izvornoga materijala, glavna bi zadaa historiografije trebala biti da ispituje njegove/njezine motive za nain kako to ini. Pritom valja uzeti u obzir da je jezik neizbjeno podloan ideologijama, a prema tome i historijska interpretacija. Povjesniar/ka dakle pripovijeda o diskontinuitetu i kaosu nerazumljive prolosti za sadanjost i u njoj. Kao knjievni anr historija se moe razumjeti samo u suvremenoj civilizaciji. Ona mora biti samorefleksivna narativna reprezentacija koja prepoznaje konani neuspjeh svoje narativne forme da realno prikae elemente prolosti. Historija samu sebe uvijek razumije kao pripovijest iz koje ne moe izai i ispitati je li odgovara stvarnome svijetu prolosti jer ta pripovijest stvara realnost a ne obratno. Dekonstrukcija postupa s prolou kao s tekstom ija brojna mogua i proturjena znaenja ispituje, a pritom posebno napada pretpostavke o korespondenciji izmeu izvora i interpretacije, tj. historiju u realistinom smislu mogue spoznaje nekih aspekata prolosti. Tekst prolosti je dakako pun provalija, tiine, nestabilnih oznaitelja i sva itanja su zapravo neprimjerena. Za neke postmoderniste to ipak ne znai da je bilo koja i bilo kakva interpretacija jednako dobra ili loa nego samo to da nema konanih interpretacija. Kako je prolost prije svega prisutna u knjievnom obliku, historija bi dakle bila skup tekstova sa strategijom njihova itanja. Tekst ima poseban status jer je sve to uope moemo znati, a to je ini se malo jer je priroda tekstualnosti heterogena, proturjena, fragmentarna. Prolost bi bila samo tekst literarne prirode, bez pristupa realnosti osim preko kodova koji su u nj upisani. Taj je tekst izoliran od konteksta, tj. od drugih povijesnih pojava koje se u odreenom izvoru ne spominju, a ispituje se njegovo znaenje na temelju dubokih gramatikih i sintaktikih struktura. Znaenje 186
prolih pojava moe se razumjeti samo preko tekstova to ih sami stvaramo i koji su nadomjestak prole zbilje. Dekonstrukcijska perspektiva brie granice izmeu knjievnosti i drugih disciplina jer svodi sve vrste miljenja na zajednike uvjete pisanja. Literalizacijom prolosti eli se proiriti shvaanje istine u literaturi na historiografiju. Zato se izmiljene fikcionalne pripovijesti i narativna historija ne razlikuju jer im je jezik jednako podloan pravilima retorike i konstrukcije pripovijesti. Nain na koji je historijsko pripovijedanje zapleteno, interpretirano i objanjeno jest prema dekonstrukcijskom shvaanju konstrukcija nametnuta prolosti, a ne naena, tj. ne odgovara povijesnim injenicama s kojima izvori ne korespondiraju. Tropi i knjievni anrovi prefiguriraju i determiniraju interpretaciju, tj. nameu znaenje nijemim povijesnim izvorima. Historijska pripovijest je u istoj kategoriji kao roman. Ako tekstovi ne reflektiraju zbilju nego samo druge tekstove, onda se historijsko pismo ne razlikuje od knjievnoga. Zato se napadaju povjesniari i povjesniarke koji podravaju fikciju da historija nije fikcija. Retorina strana historije kao pisane forme prolosti moe se razumjeti kao da odgovara strukturi pripovijedanja. Pitanje je, dakako, je li prolost nastala kao pripovijedanje od ljudi u tijeku njihovih ivota ili je kao dojam o njoj potpuno nametnuta od strane povjesniara i povjesniarke kada on/ona ureuju pripovijest iz izvora prema izabranoj literarnoj formi. Dekonstrukcija dakako podrava potonje miljenje. Za mnoge povjesniare i povjesniarke pripovijedanje nije prvobitno orue za stvaranje historijskoga znanja, ali nije niti manje vrijedan mehanizam u vezi s dobivanjem rezultata historijskoga istraivanja. No neke struje dre da narativna forma ne odgovara sloenim povijesnim pojavama i spletovima uzronosti pa opis ne moe zamijeniti konstrukcijski tip analize. Misli se da se povijesnim procesima mora pristupiti problematskom analizom, a ne samo pripovijestima. Dekonstrukcijska historija bi bila knjievni proizvod koji nije reprezentacija prolosti nego samo nadomjestak za nju, a pritom sadraj nastaje iz stila. Generalizacija pripovijedanja odbacuje temeljno uvjerenje historijske discipline da sadraj izvjetaja proizlazi iz kritikoga istraivanja izvora, iz kritikoga prouavanja drugih pisanja koji se bave istim ili slinim istraivakim pitanjima te iz uoavanja meusobnih odnosa brojnih povijesnih injenica koje su predmet istraivanja. Dekonstrukciji je dakako neprihvatljivo miljenje da je jezik podloan naporu povjesniara i povjesniarke da na najjasniji i najpotpuniji nain ostvari razumijevanje i znanje odreenoga aspekta prolosti. U suprotnosti s dekonstrukcijom uglavnom se smatra da je historijsko istraivanje uvijek selektivna rekonstrukcija brojnih povijesnih injenica, diktirana od pitanja koja autor/ica postavlja izvoru u tijeku istraivanja. Za razliku od realistikoga romana, historiografija se ne sastoji samo od naracije, nego od analitikoga objanjenja i komentara, od argumentiranja istraivakoga rezultata, od dokumentacije 187
biljekama, vrednovanja izvora, razmatranja spornih gledita. Nijedna od brojnih struja u historiografiji ne moe se svesti samo na opis rijeima jer je historija proizvod misli, analize i sinteze s ciljem stjecanja znanja o povijesnim pojavama koje su se zbile u ljudskim drutvima tijekom vremena. Kada je rije o jeziku, pripovijesti te stavu prema povijesnoj zbilji u historiografskoj praksi, meni je najprihvatljivije miljenje o historijskom pismu koje zastupa Michel de Certeau. On prihvaa neke teze lingvistikoga obrata, ali ih tumai suprotno od ekstremnih dekonstrukcijskih nastojanja ne prihvaa, naime, tvrdnju da je historija grana knjievnosti. Pismo historije je organizirano narativno, pisanjem svojstvenim fikciji, ali se ne temelji na konvencijama knjievnoga anra nego na metodskoj praksi historijske discipline i na poloaju povjesniara i povjesniarke u historijskim institucijama i drutvenoj sredini. Historiografija dakle upotrebljava figure i konstrukcije fikcionalnoga pisanja, ali se ne odrie interpretacije povijesne zbilje. Pisanje o povijesti jest posebna pripovijest jer eli biti to istinitija i davati iskaze, a oni se temelje na skupu pravila za provjeru obavijesti pomou kojih se postie odreena spoznaja. Historijsko pismo se temelji na izvorima koji su uvijek otvoreni i puni praznina dok pisana reprezentacija mora organizirati i zaokruiti rezultate istraivanja solidnim dokaznim postupkom te povezanim i smislenim izlaganjem. Historiografska je operacija, kae Certeau, postupak pretvaranja izvora u historiografski tekst, koji funkcionira drugaije. Istraivanje se bavi beskrajnom zbiljom koja se moe samo fragmentarno spoznati, doim historiografski izvjetaj mora imati stabilnu arhitekturu. On nije samo krajnji stupanj istraivanja, dakle izlaganje steenoga znanja, jer pisanje namee pravila teksta koja nisu ona istraivake prakse ali ih ova mora autorizirati. Tekst postaje znanje o prolosti kao drugom, kao praumi drugotnosti, i pokuava prevladati razliitost izmeu prolosti kao predmeta istraivanja i sadanjosti kao uvjetovane prakse. No za dekonstrukciju upravo to nije mogue. Historiografija je esto podlona ideologijama pa postoji opasnost da se ne uzmogne sresti s onim drugim iz prolosti. Ve je reeno da se krajnji dekonstrukcijski relativizam posebno izraava u uvjeravanju da su sve pripovijesti jednako legitimne. Kako se znaenje povijesne injenice ne moe dokuiti, a standardi verifikacije su naputeni, povjesniar/ka vie ne moe odbiti neku drugu pripovijest kao neprimjerenu ili pristranu pozivanjem na dokaze iz nijemih izvora. No shvaanje anything goes ili kako vam drago nailo je na zid holokausta. To bi naime znailo da se revizionistike tvrdnje da je holokaust mit koji je izmislila cionistika propaganda, moraju prihvatiti kao ravnopravna verzija te pripovijesti. Ako se slijedi Whiteov nauk, holokaust bi se, prema izboru autora i autorice, mogao prikazati i kao romanca ili komedija. Dekonstruktori su dakako odbili takvu posljedicu svoga relativizma. Sam White je djelomino revidirao svoju tezu o bezuvjetnom relativizmu u historijskoj reprezentaciji priznajui da treba uzeti u obzir holokaust kao jedinstveno iskustvo 20. stoljea. On doputa da neka doga188
anja iz prolosti moralno ne doputaju vie znaenja. Dakako da ta Whiteova nova pozicija slabi i ponitava njegove krajnje relativne teze. Valja primijetiti da su samo u 20. stoljeu vrlo brojni grozni ratovi, rasni i religijski sukobi, masovna ubojstva pa se ni u njihovu opisu ne mogu primijeniti razliiti zapleti i znaenja. Vidjeli smo da postmodernizam nijee postojanje zbilje nezavisne od jezika te razliku izmeu realnosti i reprezentacije te da istie fragmentarnost i relativnost ljudskoga i socijalnoga ivota. Drutva nisu odreena ekonomskim i socijalnim snagama koje bi postojale tamo vani, tj. izvan jezika. Zato se otro napada socijalna historija jer se ne priznaje realnost iznad jezika i diskursa kao to su socijalni, ekonomski, kulturni i politiki sustavi. To bi bile samo autonomne diskurzivne formacije. Treba jo spomenuti da su postmodernistike teme u dekonstrukcijskom ruhu iroko ukljuene pogotovo u radikalne verzije feministike historiografije. Historija roda ( gender) imala je ambicije da dekonstruira cjelinu dosadanjih mukih historijskih slika. U tome dakako nije uspjela, ali je pripomogla nastanku nekih novih pogleda na povijesne procese i ljudske odnose. Kako bi izgledala dekonstrukcijska ili dekonstrukcionirana historija? Ona bi se kao grana literature trebala odrei pretenzija za bilo kakvom spoznajom prolosti i stalno voditi rauna o uvjetima svoga rada: o svojoj podreenosti interesima koji maskiraju odnose izmeu prolosti i historije. Ta bi historija bila manje mitoloka i varljiva jer bi se prije svega bavila procesom svoje vlastite proizvodnje i izriito naglaavala vie konstruiranu nego naenu prirodu svojih referenata u prolosti. Namjere dekonstrukcije mogu se dobro uoiti iz Jenkinsove knjige o promiljanju (re-thinking) historije koja je ve 1991. pokuala probuditi historijsku profesiju iz hodanja u snu, a pritom je imala razmjerno velik uspjeh. U svom razgovoru s Munslowom Jenkins kae kako je njegovo nastojanje da promilja, refigurira, dekonstruira, postmodernizira stari historijski diskurs shvaeno kod veine povjesniara i povjesniarki, pa i onih radikalnih, kao destrukcija (razaranje). Priznaje da je to na neki nain tono jer historija, kakva je danas, nije potrebna u postmodernoj socijalnoj formaciji. Jenkins ne govori samo o problematskom karakteru historije i svih njenih struja nego i o njenom moguem kraju. On se zalae za historije koje bi bile eksperimentalne, izvan akademske strukture i profesije. eli ivjeti u svijetu bez historija kakve su bile do danas i htio bi da prevlada novi pristup koji e odgovarati budunosti i biti osloboen od standarda historijske profesije. *** U ekstremnoj dekonstrukciji historije mogu vidjeti samo kraj historije i svijet bez prolosti. No moram priznati da se pri svom odbijanju osnovnih teza postmodernizma osjeam nelagodno jer se bojim da bi se moglo pomisliti da branim tradicionalnu historiografiju iako sam svojim interesom i obavjetavanjem o suvremenim strujama u historiografiji pokazala svoju trajnu otvorenost prema novome. No dekonstrukcija 189
je antihistorija jer uporno ponavlja da zadaa povjesniara i povjesniarke nije postizanje obavijesti o nespoznatljivoj prolosti nego samo stvaranje dojma o njoj putem lingvistike prefiguracije i bavljenja svojim vlastitim postupkom. Valja spomenuti da postoje povjesniari i povjesniarke koji prihvaaju neke teze lingvistikoga obrata (pogotovo u historiji mentaliteta i u kulturnoj historiji), ali ostaju i dalje praktiki realisti te vide predmet i smisao istraivanja u postizanju znanja o prolosti, o nestaloj zbilji koja se moe djelomino rekonstruirati. Pozvala bih se prije svega na djelo o pripovijedanju istine triju amerikih povjesniarki iz generacije 1968, koje su feministkinje i praktiarke nove kulturne historije. To su Joyce Appleby, Lynn Hunt (urednica vrlo poznatoga zbornika o novoj kulturnoj historiji) i Margaret Jacob. One dre da su dekonstrukcijske tvrdnje ne samo krajnje relativistike, nego i arogantne i cinine. Njima je historija nezavisna disciplina koja nije lingvistiki determinirana niti samo nadomjestak knjievnoga anra pa se protive svoenju historijskoga znanja na tekstove bez veze sa zbiljskom prolosti. One ele kombinirati narativni pristup, uzronu analizu i kulturnu konstrukciju drutvene realnosti. I one dre da je svaka historija uvijek neija historija ispripovijedana s posebnoga gledita i da je znanje socijalno konstruirano, ali istiu da vanjska stvarnost ima snagu da se nametne umu. Nijedan historijski izvjetaj ne moe se smatrati konano ispravan i zato svaki autor/ica mora sluati druge glasove. Dakle, i njima je svaki rezultat historijskoga istraivanja privremen i nijedan nema posljednju rije. Iako te autorice djelomino prihvaaju opravdanost postmoderne kritike historije, dre kako je nastojanje da se spozna povijesna istina, kolikogod bila ograniena i nesigurna, bezuvjetna zadaa profesije. Historija se, prema njima, bitno razlikuje od fikcije jer eli znati neto o prolosti. Stoga rehabilitiraju historijsku objektivnost kao odnos izmeu povjesniara i povjesniarki s vanjskim predmetom njihova istraivanja, te inzistiraju na ljudskoj sposobnosti razlikovanja povrnih i pristranih od razmjerno primjerenih izvjetaja prole zbilje i na standardu koji autoru i autorici te itateljstvu pomae da to uoe. U suprotnosti s postmodernistikim pretvaranjem svjedoanstva o povijesnim zbivanjima u neprozirne knjievne tekstove, one u njima vide izvore pomou kojih se moe spoznati odreeni dio povijesne zbilje. Bez sposobnosti da reprezentiramo povijesnu realnost na razmjerno objektivan nain, mi ne moemo nita objasniti. Razliite verzije odreenih povijesnih pojava za njih ne znae da je bliskost zbilji u historijskome izvjetaju nemogua nego da treba itati sloenost prolih pojava i pratiti njihov splet u vremenu. Autorice upozoravaju na postmodernistiko nijekanje bilo kakva znanja o prolosti i zbog toga jer se uvijek iznova piu nove i drugaije historije odreenih povijesnih pojava. Umjesto toga, one tu injenicu tumae kao potrebu svake generacije da revidira historijsko znanje na nain koji je za nju smislen. Nove verzije starih pripovijesti nisu izraz fiktivnosti historiografije nego posljedica promjena interesa na temelju drutvenoga iskustva. 190
One takoer odbijaju tvrdnje da je historija kao takva, a pogotovo svaka generalizacija, zavrila neuspjehom te inzistiraju na znanstvenim metodama, uvjerene kako teze drutvenih znanosti o strukturama, procesima i povezanim sustavima uzronosti ostaju vano orue u istraivanju povijesnih drutava i djelovanja ljudi. U zapadnoj kulturi pojmovi uzronosti i generalizacije bitni su za organizaciju zbilje i zato nuni. Bez njih se iz brojnih pojedinih injenica ne bi mogla dobiti tonija obavijest o sloenosti prologa ivota. Ljudska se akcija uvijek dogaa unutar institucija i kulturnih struktura, kau, te istiu da promjenljive strukture ne determiniraju postupke ljudi, ali ograniavaju mogunost njihova djelovanja. Stoga je poeljna pluralistika demokracija koja titi razliitost miljenja, posreduje izmeu drutava i pojedinaca, znanja i strasti, jasnoe i smuenosti, nade i sumnje. Dakako, upravo ovakvo zalaganje za demokraciju postmodernistikim je autorima i autoricama primjer ideolokoga pristupa koji je u njihovu vienju karakteristian za povjesniare i povjesniarke koji se opiru dekonstrukciji historije. Tijek susreta i sukoba historiografije i postmodernizma ovisi i o razvoju njegova utjecaja na brojne discipline i kulturu uope. Kada je rije o samoj historiografiji, rekla bih da su se javljale mnoge struje koje su u diskusiji svojatale prvenstvo u disciplini, ali su ih s vremenom potisnule nove struje. Hoe li tako biti i s estokom dekonstrukcijskom navalom na profesionalnu historiografiju? Ne mogu vjerovati da e ona slijediti elju ekstremnih autora i autorica, pa e osloboena od pravila discipline i zbiljske prolosti, postati nekakvo eksperimentiranje s razliitim verzijama pripovijesti iz izvora prema svojevoljnom izboru autora i autorice koji vie nee biti povjesniari i povjesniarke. Kada sam ve zavrila ovaj tekst, dobila sam u ruke dva rada Zrinke Blaevi. To su knjiga Ilirizam prije ilirizma i lanak Historijska znanost i izazovi lingvistikoga i kulturnog obrata. Autorica se predstavlja kao oduevljena pobornica postmodernizma, ali ne problematizira njegova opa usmjerenja i ciljeve. Slui se pojmom historijska znanost iako su nakon lingvistikoga, a dijelom i kulturnoga, obrata namjere i ciljevi dekonstrukcije historije da razori njen status discipline i profesije. Dakle, prvo i osnovno je da se historija smatra granom literature, pa se ne priznaje niti kao realistiki pothvat, a kamoli kao znanost. Autorica openito pripisuje profesionalnoj historiji miljenje da prava, istinita povijesna zbilja lei skrivena u izvorima, odnosno da postoji samo jedno opravdano tumaenje i znaenje neke povijesne pojave. Od toga se ona dakako ograuje. No ne uzima u obzir da je ve grupa oko Annalesa osuivala pozitivizam 19. stoljea i da razliite historiografske struje, pa i one tradicionalnije, zastupaju shvaanje da je svaki istraivaki rezultat naelno otvoren za nova ispitivanja. Smatram da miljenje, koje autorica osuuje, postoji samo u onih povjesniara i povjesniarki koji ne znaju nita o problemima svoje profesije ili intenzivno podupiru odreene ideologije kao istine. 191
Zanimljiv je paradoks da Zrinka Blaevi kao pobornica postmodernizma i ja kao njegova protivnica imamo isti uzor u Michelu de Certeauu. Jo sam u svojoj knjizi izrazila miljenje da treba prihvatiti neke teze lingvistikoga obrata kada je rije o jeziku, pripovijesti i pismu historije, ali do odreene granice koje se dri upravo de Certeau. On se, naime, suprotstavlja izjednaenju historijskoga i knjievnoga jezika, shvaanju da je historija grana literature i fikcija, a prolost u naelu nespoznatljiva. Njegovo uenje o pismu historije i drugotnosti prolosti podrava uvjerenje da je ona do stanovite mjere spoznatljiva, ali otkriva nae velike tekoe u istraivanju i odgovornost pri obavjetavanju o povijesnim pojavama. Ja sam de Certeaua doivjela upravo kao protivnika dekonstrukcije historije. I Zrinka Blaevi kae da je najvei doprinos kulturne historije da se prolost dijelom moe spoznati iako je radikalno Drugo. No osnovne se tvrdnje postmodernizma, nasuprot tome, temelje na uvjerenju o nespoznatljivosti prolosti od koje naom imaginacijom postiemo samo dojam. U svakom sluaju moemo biti zahvalni Zrinki Blaevi to je u nas pokrenula pitanje postmodernizma u teoriji i praksi. Autorica misli da bi historija, prihvati li postmodernistike teorije, postigla golem napredak. Ona bi, naime, u budunosti mogla postati transdisciplinarna, transnacionalna i transkulturna humanistika znanost! No nije li to zapravo velika pripovijest?
Literatura
Ankersmit, F. R: Historiography and postmodernism, u: K. Jenkins (ur.), The Postmodern History Reader (1997) Appleby, Joyce Hunt, Lynn Jacob Margaret: Telling the Truth about History, New YorkLondon 1994. Barthes, Roland: The discourse of history, u: K. Jenkins (ur.) The Postmodern History Reader Berkhofer, Robert: The challenge of poetics to (normal) historical practice, u: K. Jenkins (ur.), The Postmodern History Reader Biti, Vladimir: Die historiographische Fiktion als Herausforderung der Identitt bzw. Differenztheorie, Filozofski Vestnik 2/1991. Biti, Vladimir: Spor romana i historiografije oko zastupanja stvarnog, Knjievna smotra 85/1992. Biti, Vladimir: Povijest kao knjievnost knjievnost kao povijest? Uz aktualno oivljavanje romantiarsko-prosvjetiteljske kontroverze oko historiografske fikcije, Republika 9-10/1993. Biti, Vladimir: Pojmovnik suvremene knjievne i kulturne teorije, 2. izd., Zagreb 2000. Biti, Vladimir: Strano tijelo pri/povijesti, Zagreb 2000.
192
Blaevi, Zrinka: Historijska znanost i izazovi lingvistikog i kulturnog obrata, Spomenica Josipa Adameka, Zagreb 2009. Blaevi, Zrinka: Ilirizam prije ilirizma, Zagreb 2008. Brni, Jadranka: Naracija u historiografiji, Paul Ricoeur, Vrijeme i pripovjedni tekst, Pariz 1983-1985, Radovi ZHP, 39/2007. Certeau, Michel de: Das Schreiben der Geschichte, Frankfurt a.M.-New York 1991. Chartier, Roger: Quatre questions Hayden White, Storia della Storiografia 24/1993. Culler, Jonathan: O dekonstrukciji. Teorija i kritika poslije strukturalizma (s pogovorom Miroslava Bekera), Zagreb 1991. Dreyfuss, Hubert Rabinow, Paul: Michel Foucault: Beyond Structuralism and Hermeneutics, Chicago 1982. Eagleton, Terry: Knjievna teorija, Zagreb 1983. Eley, Geoffrey Nield, Keith: Starting over: the present, the postmodern and the moment of social history, u: K. Jenkins (ur.) The Postmodern History Reader Elton, Geoffrey: Return to essentials, u: K. Jenkins (ur.) The Postmodern History Reader Foucault, Michel: Znanje i mo, Zagreb 1994. Foucault, Michel: Nadzor i kazne: raanje zatvora, Zagreb 1994. Foucault, Michel: Rijei i stvari, Zagreb 2003. Friedlander, Saul: Probing the limits of representation, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Geertz, Clifford: The Interpretation of Cultures, New York 1973. Gross, Mirjana: Suvremena historiografija. Korijeni, postignua, traganja, Zagreb, 2. izd. 2001. Gross, Mirjana: O historiografiji posljednjih trideset godina, asopis za suvremenu povijest 2, 2006. Himmelfarb, Gertrude: Telling it as you like it: postmodernist history and the flight from fact, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Hunt, Lynn (ur.): Nova kulturna historija (s predgovorom M. Gross), Zagreb 2001. Janekovi-Rmer, Zdenka: O pisanju povijesti i znanju o prolosti, Zbornik Mirjane Gross, Zagreb 1999. Janekovi-Rmer, Zdenka: Povijesna spoznaja i metodologija povijesti u postmoderni, Radovi ZHP, 32-33, 1999-2000. Jenkins, Keith: Re-thinking History. With a new preface and conversation with the author by Alun Munslow, 3. izd., London-New York 2006. Jenkins, Keith: Promiljanje historije, Zagreb 2008. Jenkins, Keith, ed: The Postmodern History Reader, 1. izd., London-New York 1997. Joyce, Patrick: History and postmodernism, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader
193
Joyce, Patrick: The end of social history? u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader (dva priloga pod istim naslovom) Kellner, Hans: Language and historical representation, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Kisi-Kolanovi Nada: Historiografija i postmoderna teorija pripovijedanja: Hayden White i Dominic la Capra, asopis za suvremenu povijest 35/2003. Kuvai, Ivan Flego, Gvozden: Postmoderna: nova epoha ili zabluda, Zagreb 1988. Lang, Berel: Is it possible to misrepresent the Holocaust? u: K. Jenkins (ur.), The Postmodern History Reader Lyotard, Jean Francois: Postmoderno stanje: izvjetaj o znanju, Zagreb 2005. Munslow, Alun: Deconstructing History, London, 2. izd., 2006. Novick, Peter: That Noble Dream. The Objectivity Question and the American Historical Profession, Cambridge (Mass.)-New York 1991. Pei-aldarevi, Dubravka: Teorijski aspekti historije ena i enskih studija, Radovi ZHP 29/1996. Spiegel, Gabrielle: History and postmodernism, u: K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Stone, Lawrence: The revival of Narrative: reflection on a New Old History, u Stone: The Past and the Present, Boston-London 1981. Stone, Lawrence: History and postmodernism, u K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader (dva priloga pod istim naslovom) Wallach Scott, Joan: Rod i politika povijesti, Zagreb 2003. White, Hayden: Auch Klio dichtet oder die Fiktion des faktischen. Studien zur Tropologie des historischen Diskurses, Stuttgart 1986. White, Hayden: Das Problem der Erzhlung in der modernen Geschichtstheorie, u Rossi, Pietro (ur.): Theorie der modernen Geschichtsschreibung, Frankfurt a.M. l987. White, Hayden: Die Bedeutung der Form, Erzhlstrukturen in der Geschichtsschreibung, Frankfurt a. M. 1990. White, Hayden: Metahistory. Die historische Einbildungskraft im 19. Jahrhundert in Europa, Frankfurt a. M. 1991. White, Hayden: Historical emplotment and the problem of truth, u K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Zagorin, Perez: Historiography and postmodernism: reconsiderations, u K. Jenkins (ur.): The Postmodern History Reader Zagorin, Perez: History, the Referent and Narrative: Reflections on Postmodernism Now, History and Theory 2/1999. upan, Dinko: Alun Munslow, The Routledge companion to historical studies, LondonNew York 2002, Scrinia Slavonica 5/2005.
194

MIRJANA GROSS-Dekonstrukcija Historije Ili Svijet Bez Prošlosti

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

MIRJANA GROSS-Dekonstrukcija Historije Ili Svijet Bez Prošlosti

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

MIRJANA GROSS Prof.

emeritus Filozofski fakultet Sveuilite u Zagrebu

Pregledni lanak UDK: 930.1

Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Mirjana Gross: Dekonstrukcija historije ili svijet bez prolosti

HISTORIJSKI ZBORNIK GOD. LXII (2009), br. 1, str. 165195

Das könnte Ihnen auch gefallen