Sie sind auf Seite 1von 162

VULE YELIC glava1.

Bjeei iz bosanskog ratnog kazana, tumarajui od nemila do nedraga, izbio sam u jedinu zelenu pustinju, koju nazivaju Kalifornija. U nju je, ali sa suprotne strane, banuo jo jedan moj sugraanin, Mostarac, i moj dugogodinji poznanik, Zoran. Na osami tuine proveli smo mnoge noi i napriali o svakomu i svaemu. Govorei o ljudima naega porijekla, kojih je u Kaliforniji desetine hiljada, izrekao sam miljenje: "udno je kako su nai ljudi, ovdje, izgubili toplinu druenja i gostoprimstva. Upoznao sam ih mnogo, ali me ne pozivaju u svoj dom." "Moja iskustva su drugaija", usprotivi se Zoran i nastavi: "Bio sam kod vie njih toplo primljen, u njihovim domovima." "Kako susree takve?" zapitao sam. "Na razne naine. Ispriau ti jedan od tih sluajeva", kaza i nastavi: "Tu, na bulevaru Colorado, prije nekolike sedmice, zaustavi se automobil, suvoza spusti staklo, pa poe da mi govori neto. Sa naporom sam odgonetao o emu je govorio. Pitao me je za trgovinsku kuu Target. Izvinjavajui se zbog oskudnog engleskog jezika, po eo sam da objanjavam gdje se nalazi robna kua koju je traio. Zahvali se i poe da podie staklo. Zastade da dopita za moje porijeklo. Odgovorio sam da sam izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. Nadoveza na naem jeziku, zanimajui se za status i stanje moje porodice. Razgovor na maternjem jeziku me obeselio, a prijateljstvo koje je pokazao prema meni, i dirnulo me je. Izdiktirao je adresu: "Vule Yelich, 3161 Poplar Blvd., Alhambra, CA 91803, i najsrdanije pozvao da ga posjetim. Posjetio sam njegovu porodicu ve nekoliko puta", nastavio je: "Divni su ljudi. Povesu te, da ih upozna, prvom prilikom." Pamtiu jedan februarski dan 1996. godine, kada me je Zoran povezao kod Yelicha iz Pasadene u Alhambru. Pljutala je, za kalifornijske prilike, neobino jaka kia. Asfalt je, u tmurnoj noi, gutao svjetlost automobilskih arulja, pa je vonja bila neprijatna, inilo mi se, i nesigurna. Jo svje u Americi, pod utiskom ba te kie, mislio sam da je ovaj kraj pun padavina. Sljedeih mjeseci udio sam se sui, jer ba iza te noi, osam mjeseci nije bilo kie. Ova ogromna ljudska naseobina je vonjala kao stado po izlasku iz nenatkrivenog obora u vrijeme poslije dugih jesenjih kia. Zaustavili smo se pred kapijom, iza koje su vodile stepenice do ulaza u kuu. Prva pomisao bijahu srednjovjekovni dvorci, koji su uvijek gore, na brijegu, na visini, van domaaja pogleda prostih ljudi i prostog ivota. Kia i mrak su spreavali da vid izvedem do visine kue, pa sam ga sklizao na terase, koje su okrenute prema jugu i zapadu. Dovoljno je sjediti na njima, pomislio sam, pa da u ovjeku, u samom nastajanju, zamru i klice apatije i dosade. Ispod obje terase, koje su duge koliko i zidovi kue, nakoeni su parkovi, kao da i oni izviruju da se pokau, neveliki, ali otprve ukazuju na tvorca koji je od ideje i dobrog ukusa. Iz druge ulice, iza ugla zapadnog parka, uoavam ulaz za donju etau kue, koji Yelichi izdaju u najam. Malo dalje je i sporedni ulaz-izlaz njihovoga doma. Dnevna soba, u koju sam domalo uveden, doima se jedinstvenom toplotom. Stolovi, fotelje i sofe su prvo na ta slijeu pogledi. Nestandardne su i, nedvosmisleno, upuuju na dobro finansijsko stanje domae eljadi, ali i vie od toga, na njihov istanan ukus i stil ivljenja. Bogata kuna biblioteka ukazuje na stanare koji se svakodnevno slue knjigama, na obrazovane ljude, na ljude ija znanja treba respektovati. Pogled zastaje na maskoti, eni srednjih godina, uspravnoj lutki visine petogodinjaka, obuenoj u odjeu ivih boja, skladno vezenoj kao arabeske, u kojoj prepoznajem tipinu starokrajsku enu umadinku. Ona dominira prostorom, domainima znai vie od onoga to u ovome asu mogu da pretpostavim. Iznad je uljana slika istoga lika, u dinaminoj pozi umadinka

sa preslicom. Ovo bi mogle biti Vulove uspomene na majku, pretpostavio sam. Na tim mislima sam prekinut i predstavljen glavi doma. Uobiajeno predstavljanje trajalo je kratko, jer emu sve to kad emo domalo, i tako i tako, postati prijatelji. Domain Vule Yelich, te Kacha i Mile, supruga i brat, doekali su me kao da sam neka vana linost i njima od znaaja, a dobro su znali da sam inokosan i nejak, kao kosovac na meavi i zaleenom kopnu. Sve troje, svaki na svoj nain, utrkivali su se da mi ukau panju, novom prijatelju i zemljaku, kako me poee nazivati. Gostio sam se kao ikad iko, i tu vee ponio za sjeanje, kao vaan dogaaj u etvorogodinjem izgnanstvu. Brani par Yelicha su osamdesetogodinjaci. Kachu ve naputa pamenje, a Vula dri u izuzetno visprenom stanju. Prije nekolike godine, do tada, kao suva drenovina snaan ovjek, na Vula je nasrnula neumoljiva Parkisonova bolest i tvrdo ga uvezala za invalidska kolica. Nedugo poslije toga, Kachu su, istovremeno, razdirale nekolike bolesti, te od izuzetno viene ene satvorile onemo alu staricu. Kacha i Vule su stari i veoma bolesni ljudi. Sprijateljili smo se ve prve veeri, i osamnaest mjeseci biu najredovniji gost doma Yelicha. Pored prijateljstva, mom tako estom dolasku, razlog je i igranje aha. Vule, nekad izvrstan ahist, iako teko bolestan, i sada igra onoliko dobro koliko i ja znam od te drevne igre. U ovom periodu, u kui Yelicha, dogodie se znaajne ivotne promjene, kojima u svjedoiti. Prvo se Vule, na dirljiv nain, oprostio od Kache, sa kojom je ivio u sretnom braku pedeset i etiri godine. Fiziki je onesposobljen da ivi sam, pa je uslijedila teka ivotna drama. Preseljava se u dom za stare osobe. Tamo ne uspijeva da nae sebe. Vie sedmica ivi u svijetu komara i psihikih poraza. Slijede specifine situacije, iz kojih se sretno iskobeljava. Upoznaje pedesettrogodinju LJubicu Maksi. Vraa se u svoju kuu u Alhambru, sa LJubicom zasniva brak, i zapoinje posve nov ivot. Poega se nalazi u Srbiji, tridesetak kilometara daleko od aka i dvadesetak od Uica. Sedamnaest kilometara od Poege je selo Jeevica, ono je povremeno bivalo i optinsko mjesto. Jeevica je rodno mjesto Vula Yelicha. Vrijeme njegovog raanja poklapa se sa Prvim svjetskim ratom. jednim od najteih perioda u istoriji srpskog naroda, kojemu pripada i on. To je vrijeme Prvog svjetskog rata. Najmonija svjetska carevina, Austro-Ugarska monarhija, u skladu sa politikom irenja prema istoku, objavila je rat maloj zemlji Srbiji, koja ni na koji nain nije mogla izbjei taj rat, niti ga uspjeno voditi sama. Uz pomo jo nejae Crne Gore, Srbija je odluno ustala u odbranu. Nosila se hrabro, ali uspjeno samo onoliko koliko je i mogla, pa je okupator otimao pedalj po pedalj, da bi ubrzo zavladao itavom Srbijom. Tako se i Jeevica nala pod nogama bezdunih austrijskih i maarskih vojnika. Okupator se iscrpljivao ratom, pa je nametao strogu vlast, odvodio mladie u vojsku, od seljaka otimao stoku i itarice, a kako je vrijeme odmicalo, bivao je sve grabeljiviji i stroiji, pa je domae stanovnitvo dopadalo neimatine i gladi, da bi ga na kraju dokopale boletine: difterija, tuberkuloza i panska bolest. U Srbiji je, tokom rata, poginuo svaki drugi mukarac. Zemlja je bukvalno osiromaena, a preivjelo stanovnitvo je u biolokom gru za opstanak. Takvo stanje je, naravno, bilo i u selu Jeevici, koje je brojalo do tri stotine domainstava, meu njima i ugledno bratstvo Jelia.

Tri brata Jelia su u devetim decenijama ivota. Domain je najstariji Stanoje. Rat ih je zatekao u brojnoj zajednici seoskog domainstva, koje je, i ugledom i imanjem, bilo meu prvima. Opta neimatina je snano zapljusnula i njihov dom. Po onim narodnim: U dobru je lako dobro biti i Glad oiju nema, radna i posluna eljad su, raspojasavanjem neimatine, postajala nezadovoljnija i neposlunija, pa kua poe kliziti kao po nizbrdici. Dioba je bila prirodan nastavak strmoglavljivanom domu, a kad su se poeli eniti i unuci, do nje je moralo doi brzo. "Ne ide!?" jedne veeri, iza siromane veere, i tek utihle estoke svae enske eljadi, domainu Stanoju se oglasila misao i skotrljala niz bradu. "Ne ide, vie!?" i drugi starac kaza kao za sebe, ali se u tihom glasu osjeala i sva zabrinutost, koju hoe da podijeli sa braom. Tu uz ognjite, i odmah. "Ne ide, vie. Nikako!?" i trei brat je poluglasom izgovorio zakljuak izveden iz njegovih prethodnih razmiljanja. "Dioba!" Nepotrebno potiui tek rasplamsalu cjepanicu, Stanoje prevali preko jezika rije, koja u Jeevici i oko nje ima samo runo poimanje, i predstavlja prinudan izlaz, jedini prolazni tjesnac, za isposvaanu eljad u seoskoj zadruzi. "Dioba!? Naalost! Moramo", drugi starac, srednji brat, kaza odmah, ne dade ni da Stanojeve rijei opru o zidove doma. "Dioba!? I to je za ljude", kaza trei brat, i tim rijeima zakljui veeranje vijeanje, koje je brojna eljad oekivala dugo, i sada pratila bez daha, unja i zveketa. Na zakazani dan diobe, izdvojeni od ostale eljadi, pred kuom, povijenih vjea i pogleda, dogovarala su se tri brata o dijelovima, koje je, po narodnom obiaju, najstariji brat pravio a najmlai birao prvi. Nakon to su, sa malo rijei i puno obzira, svaka treina dodjeljena i usvojena, pozvani su njihovi sinovi, koji su pristupali svaki svom ocu, a ovi ih izmicali, svaki na svoju stranu, na rastojanja grupa od oko pedesetak koraka. Jedna od tih grupa je Stanojeva, a inili su je, pored njega, jo etiri snagom opasana mukarca, etiri sina. Dragomir i Dobrivoje su od prve Stanojeve supruge, koja je bila od Markovia iz Dukovaca, stali su sa oeve desne strane. Braa od druge Stanojeve ene, Kajsije, koja je od bratstva Ilia, Stamenko i Borivoje, stali su na lijevu oevu stranu. Sada je Stanojevo da svoju treinu podijeli na etiri dijela, da saini dvanaestine. Kerima, Kajsiji i Ljubici nee odjeljivati, jer ovdje nije obiaj da enska djeca nasleuju to, one su se udale i tim inom odrekle prava na oevinu. Nakon to se i ova etiri brata podijelie, u miru i tiini, i oni pozvae svoju eljad i odvedoe na svoje dvanaestine. Najstariji Stanojev sin Dragomir, zvani LJubo, roen je 1896. godine. Oenjen je Smiljkom, zvanom Smilja, koja je od njega starija tri godine i sada su joj dvadeset i pet. Sinia su dobili lane, 1917. godine, krstili su ga po imenu Vukadin, ali i njega seljani ve prepoznaju samo po nadimku, Vuco. Nakon diobe, LJubo je priao svojoj eljadi, dijete uzeo u naruje, a supruzi dao mig da poe za njim. LJuba je na dijelu dopala oronula vodenica, jedna njivica i krava. Premalo za preivljavanje porodice, ali druge nije moglo biti, jer dvanaestina je samo dvanesti dio imanja, govorilo se za, najednom siromane, Jelie. Krava ga je zapala na dijelu samo zbog toga to su se starci smilovali na malog neishranjenog Vuca. Bio je tu i pas, LJubu ga niko nije ni dodijelio, ali se ivotinja sama opredjelila za vodenicu, uz koju je odrasla, i koju ljutitim laveom uva ve desetak godina. Niko ne zna koliko je stara vodenica, kroz sve generacije vjerovalo se i govorilo da joj je stotinu godina, tako vjeruju i govore i sadanji narataji. Daurinama pojaan je jedan njen oak, za vodeniara, da se ima gdje opruiti izmeu dva dosipanja mliva.

Taj e, mievima i zubom vremena izgrickani kutak, narednih godina tek zaetoj LJubovoj porodici, biti jedini dom. VULE YELICH glava 3. LJubo Jeli je, kao i svi mladi ljudi kad se odjeljuju od roditelja, sa svojih dvadeset i dvije godine, bio pun zadovoljstva i vjere u ivljenje, koje zamilja kao onu dugaku jeevaku ulicu, u poetku usku, pa se neprimjetno iri, da bi, naputajui selo, prerasla u irok meugradski drum, koji vodi u svijet beskrajno irokih i prometnih puteva i bogatih svjetova. Mlad, jak i vian seoskim radovima, ena voljena, lijepa, zdrava, vjeta u domainstvu i od svakog reda, te jednogodinji sin, pa sve to na svom imanju, niko ti ni de ni bre, sebi a posebi. Imanje je, zaista, malo. Ali, zakljuivali su mladi suprunici, rijeka Gradnja i vodenica su same po sebi dovoljne na pragu ivota. U sluaju da naiu na tekoe, Smilja ima bogate roditelje, priskoie otac, voli on nju, mada, eto, sada nee da govori s njom, razmilja Smilja. A i kako bi, on joj je bio naao mladoenju, lijepog, mladog i bogatog momka, komu je dao tvrdu rije da e mu dati kerku, a ona, bestidnica, zaljubila se u deliju ljepotana, "sa zakrpanim gaama na guzici", pa hoe za nj ili nizakog. Za nj!? E, nee, vala, ni za nj, bio je odluan otac. I onda, ona i taj goljo, skovali plan protiv njega, oca, najuglednijeg domaina u optini. Sa sandukom prnja, jedne kine noi, kad ni psi ne laju na prolaznike, njegova se Smilja iskrala iz kue tom drzniku na ulicu, a ti oe, eto te tamo, tebe i momka komu si dao tu tvrdu rije, tvrdu domainsku rije! A ta e rei svijet, ukradena djevojka, kerka pobjegla... kako izii pred ljude? Da, tako je to, ali otac poputa pomalo, sa LJubom ve hoe da popria, reklo bi se da to sve vie i eli, a sa njom jo nije proslovio, a proslovie, i sada bi on kad bi ona pokazala malo upornosti. Priskoie otac, bude li dolo do toga, u to Smilja nema sumnje, ali o tomu sa LJubom nije govorila, da mu ne povrijedi sujetu, on ne voli da ga pomae neko, ne, nee on to, pogotovo to ne bi prihvatio od tasta, prema komu ima snanu potrebu da pokae kako moe sam, te da Smilja nije izabrala pogrenog mua. LJubo je i ranije radio u vodenici, pomagao djedu i ocu, zna taj zanat. Bie bolji vodeniar od njih, jer oni su, u to je duboko uvjeren, manje radili nego to e on. Predlagao je, prije diobe, da se obnovi ustava, da se dorade zidovi zgrade koji su pred obruavanjem, da se presloi krov kroz koji prodiru vjetrovi i kie, da osvjee rvnjeve, da iskre kamenja ispred vrata vodenice da bi se moglo estito tovariti, te da, ono to nazivaju sobica, razvale i naprave pristojnu prostoriju da vodeniar, zaista, ima uslove za odmor. Nita od toga nije ni moglo biti ostvareno, jer ko je LJubo, pored toliko starijih mukaraca u kui, nisu ga ni sluali dok je to predlagao. E sada je sve u njegovim rukama, pokazae on njima ko je LJubo. Da bi vodenica radila dobro pretpostavka je da ima dovoljno vode, a sada je nedostaje, razmiljao je LJubo kritiki posmatrajui ustavu, koja je kamenom ozidana suhozidina u vodi, a obruila se na vie mjesta. Od toga posla e da pone, u nakani da vodenicu dovede u dobro stanje. Bie to velik posao. Da nije tako, ta, starci bi to davno obavili. Velik jest, ali je i on zdrav i snaan, moi e ga uraditi do kraja ljeta. Ako malo ue i u jesen, nije valjda takve sree da e ovododinje kie po eti rano. Zbog te mogunosti poee sa dublje strane rijeke, od vodenice, tako da e mu stalno bivati plie i plie. Prvom poslu, koga je odredio LJubo-domain, priao je sa svom ozbiljnou. Pronalazio je svaki srueni kamen, i one to su pali pa ih voda odgurala i prije desetak godina, a gladna mjesta na zidu je zidao kamenjima koja je lomio u brdu iznad vodenice, pa skotrljavao i prenosio do mjesta uziivanja. Iako u hladnoj vodi sa pola tijela, strpljiv je oko svakog kamena, okree ga i kajla, dovodi u pravac kao da gradi dom. A kad na kraju dana prestane da radi, utrnulih nogu i modrih usana, sjedao bi na poetak zida-ustave i sklizavao pogled niz zidinu, do posljednjeg kamena, jo

mokrog, onog to ga je postavio malo prije. Divio se sam sebi, dobro je ovo, majstorski si ovo ozidao LJubo, govorio je njegov poluglas koji, pred naletom vodene huke, odnjiha ak i ispod njegovog uha. Tada bi pristizala Smilja, stala i podboila iznad njega, i ona gledala ustavu njegovim vidom, pa podravala slatkorjeivou. Ona je starija i iskusnija od LJuba, i zna koliko je vana podrka muu i domainu, i koliko mu znai u asu kad je od umora jedva i iziao iz vode. Izdizala je njegov uinak na nivo majstorstva, pri tom je i mislila to to je govorila, jer stvarno, ona i nije vidjela ljepe zidanih suhozidina. Ima, zbilja, zlatne ruke tim rjeima je Smilja, svake veeri, zavravala svoj hvalospjev. Preuveliava. Zid kao i svaki zid zakljuivao bi LJubo, iako je izrazom lica govorio obrnuto, nije mogao povui dragost zbog njene hvale. Kad popravi ustavu, ve naredne sezone, od ujma e biti dovoljno brana za domainstvo jedne veeri, podboena iznad njega, i nakon to su popriali o njegovom dnevnom uinku na zidu, Smilja je otpoela ve danima pripreman razgovor. Hoemo! LJubo se odmah nadovezao, oito i on spreman i raspoloen za dogovor, koji je, eto, nasreu, zapodjenula ona. Nastavio je: Koliko je mliva bilo do sada, bilo bi malo. Vodenica zimi ne radi, a kada ima posla, ba tada je Gradnja plitka, pa je ovaj rad na ustavi presudan, utrostruie ujam. Bie to za nas sasvim dovoljno. Nadam se, i za kravu obazrivo i upitno e Smilja, u namjeri da LJubovu voljnost za razgovor odri do kraja. Nadam se neuvjerljivo uzvrati LJubo, zamisli se pa odluno nastavi: Kad budemo sigurni sa branom, ujimaemo samo mekinje, a to je tri puta vie. Bie dovoljno i za kravu samouvjereno zakljui. Uz kravu, bie i mrsa dovoljno, kajmaka i sira nadovezala je Smilja, pokazujui da tako zamilja budue voenje svjee postavljenog domainstva. Morali bi imati i koju koko predloi LJubo. Ba sam danas mislila o tome tiho kaza Smilja, da i glasom da na znanje, da joj i ne pada na pamet da sama o tome odluuje, iako je to, po nepisanim pravilima ovoga kraja, posao o kome brinu ene. Treba to odluno e LJubo, shvativi njenu potrebu za saglasnou glave domainstva. Mislila sam... zausti da kae ono to je planirala ranije, ali se predomisli, ne usudi se da prevali preko jezika. ta si mislila? Kai! zaskoi je znatieljan, ali i nareivaki glas domaina. Pa, eto, mislila sam... Da majka, za mene, nalee, jednu koko drhtav glas je odavao svu ozbiljnost prijedloga, koji LJuba moe i da razljuti. Hm! iz LJuba izroni neodreen glas, koji ni on a kamo li Smilja, nije mogao da smjesti ni u odobravanje niti u ljutnju. Zautao je, i bilo je vidljivo, duboko se lomio: Dobro, neka nalee konano je odluio, ali ne i bez suprotnih misli. A bilo je i sa njom tako, ni ona to ne radi rado, ali drugoga rjeenja nema. NJivica, za povra?! opet bojaljivim glasom predloila je Smilja. Ove godine e biti tako odmah se saglasi domain, zamisli se, pa doda: Tako nam je. Bie dobro. Akobogda! Samo da nas poslui zdravlje Smilja kaza pribranim glasom, kojim je eljela da unese vedrine u razgovor, koji se zakljuivao. Bie i ribe! i LJubov glas je nudio vedrinu. Pa da, i ribe! veselo prihvati Smilja. A, bogami, od toga e biti mala korist, ali dobro oputenim glasom, propraen osmjesima, kaza LJubo i zakljui najvaniji dogovor u njihovom dotadanjem braku. Opravljajui ustavu, LJubo je krpio i vodenicu, tek onoliko koliko je bilo prijeko potrebno. A i radio je u njoj svakodnevno, mlio sve to su seljaci donosili. Smilja je vodila bitku na drugoj strani, prikupljala je kravlju hranu za zimu. Sa svog imanja, njivice, nije se mogla

znaajno pomoi. Sa konopom i sjekiricom, dnevno dva puta, pentrala se uz brdo, visoko gdje je uma slaba, jer je morala izii iznad ograda koje su pod vlasnitvom. Gore je sjekla i kresala grm, pa tekim bremenima, uprena, kozjim stazicama, snosila do njivice i na njoj koare. Tu ga je razgrtala, a ono to je donijela prolih dana, ve suvo, unosila je i slagala u koari. Poslije nesnosnih ljetnih vruina i sue, potrefila se mokra jesen. Najavila se viednevnim jakim kiama, koje su LJuba omele u poslu. Naglo pridola Gradnja je napravila i prve tete, dio novosazidane ustave je obruila. Smilja je prekinuta u pola posla. Neiskusna sa grmom, mislila je da e zamiljeni posao obaviti bre, pa je toj obavezi prila kasnije nego je trebala. Kiovitost je njoj bila od velike tete, od doneenog grma pola je gnjilo. Ni na koji nain Smilja ne moe da pripravi zimnicu za kravu, to im je konano jasno, mada joj je i LJubo priticao u pomo. Jedina nada je kratka zima, zakljuili su i predali se boijem davanju, kako bi ponekad znao da kae LJubo. LJubov otac je iz pozadine pratio ta i kako rade sin i nevjesta. Nije se uplitao u njihove planove, niti ih pomagao. Ali je, nakon to je vidio sa koliko kravlje hrane ulaze u zimu, kazao da je to premalo, i da se pogreno nadaju kratkoj zimi, jer, objasnio je, nakon onakvog elopenog ljeta zima e imati zube. A kad se zima primakla, jednog dana, LJubov otac banuo je pred vodenicu i najavio meavu, koju je prepoznao po bolu u krstima, kako je objasnio. Doao je da preuzme kravu i izimi je on. Nedovoljno hranjena krava, inae steona, ve je povukla mlijeko, do neki dan se izmuzivalo tek za Vuca, sada nema ni toliko, pa su ovu ponudu oca i svekra prihvatili bez dvoumljenjai shvatili je kao jedini izlaz za kravu. I, zaista, da nije bilo tako, krava bi lipsala od gladi jo u prvoj polovini zime. LJubo i Smilja su u radu zapinjali punom snagom, premarali se, pa su se radovali smraivanju, da se spuste na postelju, odmore i ispavaju. Prezaposlenim ljudima je stalno malo vremena, nepoznat im je pojam dosade, tako je bilo i sa njima. Ali kad su ih jesenje kie satjerale u tjeskobu, prainu, hladnou i vlagu vodenice, najednom ne znaju kako da potroe dan, kako da prevaziu dosadu. Obadvoje su odrasli u domainstvima sa po nekolike desetine lanova, tamo se stalno dogaalo neto, pa makar i svaa, ali nije bilo dosade. Sada ne znaju ta e od sebe, vani ne mogu od kie a unutra... "Ucrvau se od dosade", desetine puta na dan LJubo bi ponavljao ovu reenicu, i iza nje ustajao, koraao po vodenici, pa poraeno sjedao. "Sve je bilo i prolo, pa e proi i ovo", ne imajui povoda za utjehu, Smilja bi svaki put odgovorila na ovaj nain. A nije prolazilo. Naprotiv, na kiu se nadovezao snijeg, koji se nee otapati do duboko u proljee. No prvog snijega, koja se desila dan po odvoenju krave, tano po najavi LJubovog oca, bila je kao no igre neobuzdanih demona. Teki bijeli oblaci pojavili su se sa raanjem dana, i itav dan prijetili kao da e spojiti nebo i zemlju. Sa sumrakom su doplovljavali vjetrovi, huka i zavijanja. Suprunici su leali na gunjcu na podu, ije je okove talasao vjetri, koji se sve uvjerljivije probijao kroz napukle daske-zidove i procjepe izmeu njih. Pribili su se jedno uz drugo, da bi im bilo toplije i obinije. Vjetar je fijukao i iz asa u as prijetio vie, as kroz pod mokar od rijeke Gradnje, as kroz tavan, koji se bunio kripom i ljuljanjem, a kad vjetar mijenja smjer duvanja, onda u vodenicu ulazi kroz upljine zidova, kojih ovdje nije malo. Kako je no hvatala maha i strah se naseljavao u Smilju, ali i u LJuba, iako nije plaljiv, on se plaio realnosti, pitao se hoe li vodenica moi da se odri uspravno. Kad je dijete, moglo je to biti iza pola noi, poelo da plae u snu nekim njemu nesvojstvenim glasom, glasom strave, a po svirci zavijanja oluje,

roditelji su se krajnje zabrinuli. Smilja je ustala, od nekoliko pokuaja uspjela je da upali lu, prinijela ga iznad kolijevke u zavjetrinu, u elji da svjetlost donese djetetu mirniji san. A zbilo se obrnuto, plamen lua je posluno slijedio zov nepogode, as zasija punim plamenom, as se umanji u iak i potpun mrak. Ta bjesomuna prijetnja, svjetlo-mrak, gotovo da je izazivala ludilo. Kad se zanjiha plamen lu a tako brzo da ga zjenice oka ne mogu vjerno prenijeti svom naruiocu, mozgu, u glavi tvori se zbrka i haos koji otvorenim putem kidie na psihu. Psiha djeteta je najtananija, ona se prva pobrkala i upustila u obraun sa svim i svaim. Djetetova glava se tresla i samrtniki zapomagala. Krov kripi i poigrava kao da je na oprugama. Oluji su se otvorili svi vodeniki procjepi, duva unutra kao i vani. Smilja, ve sa naporom, dolazi do kolijevke, dograbljuje dijete i stee uz grudi, gurana vjetrom i strahom, pada po LJubu, kojega snagom klijeta pritee djetetu i sebi. Raspojasana oluja smjenjuje zube, iskihuje zalihu hladnoe, koju jedan guber ne moe da zaustavi na putu do koe ve promrzle eljadi. Najprije Smilja, a onda i LJubo, glasno mole Gospoda da pomogne, da ih spozna u noi udesa. Krov sve opasnije podrhtava, prikazuje se udna bjelina nimalo vidne noi. I onda, neoekivano, sve utihnu. ak je prestala da se uje i vjeito buna Gradnja. Ni daka. Potraja kratko, a onda se izvali olujetina, kao da se tamo negdje zaustavila samo da se prestroji, okupi na jednom mjestu i onda da odluno nasrne na vodenicu. I grunula je. Zidovi su se oduprli jo jednom, uz kripu raspucavanja i njihanja iz nemo i. Istovremeno su u vodenicu doprle i prve snjene pahuljice, suve i ledene. Snijeg lapti. Priroda stiava glas. Rijeka Gradnja se opet oglaava umirujuim dahom. I dijete je prestalo da plae. Smilja i LJubo mole se Bogu, u nadi da e preivjeti i zdravi doekati jutro. Oni i vodenica. Kad su to najmanje oekivali, pospali su. Kae se da iza meave nailazi lijepo vrijeme, u ovom sluaju je bilo ba tako. Po buenju, najprije je bljetava svjetlost, pa onda blaen mir prirode, na eljad djelovala ospokojavajue. Razbuivali su se bre i laganije nego ikad prije, i bili odmah orni za razgovor. Straha kao da nije ni bilo u onoj mjeri, raaju se nove brige, dnevne zapitanosti, bez primjesa uda, a pojavile su se odmah po otvaranju jutarnjih oiju i vienih slika bjelina, naroito one prve, na guberu, snijeg visine podlaktice. Pod vodenice je potpuno prestrt snijegom, a u jednom od okova, kao da je to noas neko vjeto izveo, snijeg se oblikovao u piramidu, sa bazom pravouglog trougla, visine do pojasa. Nakon to su ustali, i uvjerili se da je vani savren mir, i savreno bijel vidikovac, brda i dola, i vani snijeg debljine pola ovjeka, misli su krenule u potragu izbavljenja. LJubo je sa naporom otvorio vrata, a ona se upravo zbog snijega i otvaraju unutra, sa poda je nogom odgurnuo nunu koliinu snijega, da bi ga iza vrata doekao smet, koji je do vrha zazidao vrata. Domain je sve do uvee prosjecao izlaz. Sljedeih dana je lopatom prebacivao snijeg u Gradnju, i tako pravio usjeke irine koraka, da bi oslobodio zidove vodenice. Iza toga je proirivao prostor ispred ulaza i oslobaao put do drvarice da bi i Smilja do nje mogla pristupiti. U toj i takvoj slobodi kretanja LJubovi su proveli zimu, jer snijeg nije kopnio do proljea. A oskudici nije bilo kraja, ni u odjei ni u obui, ni

u hrani ni u ogrijevu, a to im je posebno teko palo, slabo su stajali sa pokrivkom. Spomenulo se ne povratilo se. Akobogda! govorila je Smilja pri kraju zime, kada se iz sela moglo pristupit, onim prvim koji su dolazili, da ih vide, da se uvjere da su ivi, jer je bio pukao glas po selu da LJubovi nisu preivjeli no meave. Nisam se nadala ivotima, pogotovo me bilo strah za maloga Vuca. Nazeb nije silazio s nas, temperatura gotovo vazda, hladno a i vlaga su nam sisale krv, a nje nije moglo biti sa onakvom prehranom. Spomenulo se ne povratilo se. Akobogda. Kako bi priu poinjala, sa istim rjeima ju je i zavravala, pa sagovorniku upuivala neuvjerljive osmijehe. Zaleti, kojim su Jelii obnavljali snagu, bili su dugaki i neuvjerljivi. LJubo se jo i oporavljao, ali Smilja, itavo proljee je poboljevala, bila na granici lei-ustati. Mali Vuco je proao najgore. Jednoipogodinjak zazimio je zdrav i jak, na nogama vrst i brz kao viljasto kozle, a iz zime iskobeljao bez snage, damara i mesa, kost i koa, govorila je majka Smilja, i dalje plaei se za njegov ivot. Negdje sredinom zime, nakon groznice iz koje nije ustajao etiri sedmice, prestao je da hoda, vratio se puzenju. I pored upornosti roditelja da prohoda, dijete je nastavilo da puzi i u ljeto. Bio je to preozbiljan znak za uzbunu, o tome su roditelji priali esto, ali nisu znali kako da dou do lijeka. Majka je kod djeteta uoila jo jednu promjenu, kojoj u poetku i nije pridavala vee znaenje, ali e se kasnije jako brinuti oko toga. U djeteta je rastao stomak, na nj nije moglo dram mesa da se nanese, a stomai je vidno rastao. Nije to bilo kao kod debeljukaste djece, u Vuca je trbui rastao ne ovisno o tijelu, iz boka je liio na oblik stomaka bremenite ene pred porod. Djetetovo stanje je sve manje obeavalo oporavak, jednako je mrav, i ne pokuava da hoda, stomai raste za svoj gro, i uz sve to, dijete se navadilo na rijeku, otvorilo novu roditeljsku nevolju. U njemu se pojavila neka potreba da upue u Gradnju. Moda je ona dola od toga to je nizastranu, jednom je rekla Smilja u brinom razgovoru sa LJubom. im uhvati tren roditeljske nepanje, kao gmizavac, svom hitrinom upuzava u vodu, u pliak, tamo igra nejasne igre, bez obzira koliko je voda hladna. Sve to imaju na vodi je ili uz vodu, pa je uvanje djeteta od vode gotovo neostvarljivo. Ve se dvaput dogodilo da ga je zahvatala matica, a roditelji spaavali u zadnji as po ivot. Hoe li i trei put, ili e, nedajboe... o tome nesmiju ni dorei misao. Moraju jo vie paziti na dijete, a moraju vie i raditi, jer zima e opet doi i pitati, ta ste radili proljetos i ljetos. Bezemlja, LJubo je odluio da unajmi na godinu dana jednu oranicu, te da na njoj zasije i zasadi, i tako se opskrbi za narednu zimu. Za potrebe oranja najprije je morao nai nekoga, ko je takoe sa jednom kravom, da upari u plug. Uvijek je to bilo teko rijeiti prvi put, jer kad se upari, ne rasparuje se godinama, dok jedna strana ne ostane bez krave ili nabavi drugu. LJubo je imao teak posao dok to nije rijeio sa starcem, koji je imao staru kravu, pa se bojao da pod teretom ne lipsa, a s druge strane, on nije vie mogao da obrauje zemlju, ve godinu dana nije orao niti uprezao kravu. Uinio je to teka srca, samo da pomogne slabunjavo LJubovo dijete, kazao je. LJubo se svojski latio poljskih poslova, zadovoljan kvalitetom i veliinom unajmljene oranice, bio je uvjeren da e napraviti solidnu ljetinu, i ui u drugu zimu opskrbljen. Brana od ujma e imati, a ko ima brana nije gladan, govorila je Smilja i predlagala domainu da vie radi za kravu nego za eljad.

Tako je i bilo, posijao je jeam, kukuruz i zob, najprije, a onda sa manje napora krompir, pasulj i kupus. Imao je dovoljno gnojiva, uradio je sve kako rade dobri ratari, pa se sa razlogom uzdao u dobru ljetinu. Novcem valja platiti najamninu i sjeme, veresije uzete na tri mjeseca. Taj novac je na Smilji da ga zaradi, kupljenjem kajmaka i sirenjem. A kako e bez posua? Sirotinjo, i Bogu si teka!. Snalazila se na udesne naine. Prikupila je dvadesetak kilograma, to sira to kajmaka, uprtila se i otisnula sedamnaest kilometara do poarevake pijace. Osiromaeni ljudi su muni kupci, ve ovim odlaenjem, shvatila je Smilja, kada se i vratila sa pola neprodate robe. Kasno uvee, poslije trideset i etiri kilometra pjeaenja, kao poraen vojskovoa, svalila se na prag i poalila na umor, ali i slutnju da se roba ne moe prodavati, eto, ovo to joj je ostalo, niko nije htio ni abe. Ne zna emu toliki trud i muka, i da li e to vie i da radi. Tako je govorila samo sino, jer kad se odmorila i malo bolje razmislila, druge joj nije moglo biti, pa je ve sljedeeg dana zasukala rukave i sirila. Sa onim to je vratila, za desetak dana, opet je sakupila za pijace, i opet se otisnula ka Poegi. Prola je malo bolje nego prvi put, ali ipak bolje, sa vie nade u sljedee odlaenje. Ovo je Smilji prvo bavljenje sa pijacom, a ono ima, kao i svaki zanat, svoja pravila koja se mogu nauiti samo ponavljanjem, kako se to obino kae iskustvom. U ovom sluaju je u pitanju povjerenje kupca. A za to trebaju isto a prodavca i robe, i naravno kvalitet. Kad se stekne povjerenje, i kad se zna kojim danima se donosi na pijacu, steknu se stalne muterije, pa se, ona teka po etnika prodaja, pretvori u donoenje narubi. Smilja je zamjetljivo ista ena, (a koja to zgodna ena nije i ista), oko mlijeka je znala i pravila je zaista kvalitetan kajmak i sir, jedino su joj bili nerjeivi sudovi. Ve nakon nekolike prodaje i to je poela da rjeava, stvar po stvar. Otplatili su za oranicu i za sjeme, prije roka, pa shvatajui znaaj krave u njihovom domainstvu, za koju ipak nee biti zimnice kako su planirali, odluuju da u najam uzmu i jednu livadu. Smilja e namaknuti novac, tvrdila je LJubu, koji se plaio nove veresije. Namakla je i za novu veresiju, ali je to ostvarila zadnjim snagama, jer nikako nije mogla da se oporavi od zimskih slabunjavosti. Premnogo je radila, premnogo pjeaila, a hranila se slabo, ali ono to ju je potpuno onemoguilo da ide na pijacu, bila je bremenitost sa drugim djetetom. U lanjskim dugim i mornim zimskim noima, Smilja i LJubo su razgovarali dugo o svakom i svaem, pa i o djetetu koje se ve najavljivalo. eljeli su da bude ensko. Muko i ensko i dosta je. Oni imaju nevolju da su na malom imanju, znaju ta je to, pa e uiniti sve da, do Vucove dvadesete godine, kupe toliko koliko je dovoljno za jedno domainstvo, a ako bude sestra, a nadaju se da hoe, ona odlazi iz kue, Vuco na imanju ostaje sam. Bude li muko, nee valjati, oni za dvojicu teko da mogu nakupovati zemlje i napraviti kue. A nije ni ljudski raati djecu bez reda i naina, od svoga praviti sirotinju. LJudi imaju pravo na djecu, po volji im, ali samo dotle dok za njih imaju nain. U njihovom sluaju je to samo muko i ensko. Kad su se obavili glavni poslovi, otplaeni dugovi i prikupljanje ljetine privodilo kraju, jednoga jutra, drei ozdo stomak sa obadvije ruke, Smilja tihim glasom kaza LJubu da e roditi danas, pa da on zbog toga, jutros, ponese i dijete sa sobom na njivu, te da radi kako su se dogovorili sino. On joj ne treba, voli da bude sama dok raa.

Nakon to ih je ispratila, uurbano se dala na pripreme. Prostrla je jedan izderani gunjac, kojim pokriva kravu kad nazebe, a za ovu priliku oprala ga je ranije i naumila, poslije poroda, da ga odbaci u Gradnju. Uzela je noice i stavila ih uz rub gunjca, jer njih ne smije da zaboravi. Provrela je vodu i kazan privukla na dohvat ruke. Uz noice je prislonila iglu, konac i pelene, te legla u zadnji as. LJubo je itav dan Smilju nosio u mislima, odluivao da stri do vodenice i da je vidi, a moda i pomogne, moda i spasi ivot, ali pri pomisli koliko bi ona bila nesrena zbog toga, izdravao je i doekao predveerje. Prilazei vodenici, koju jo ne vidi, a ukazae se iza sljedeeg zavoja, spopala ga je drhtavica, morila ga prva slika na koju e naii. Je li iva? To se pitanje uvuklo u misli i nikako da ga smetne. Voli je i ne zna kako bi bez nje. Nije mu dala da ostane kod kue, ne eli da on gleda njenu muku, da se bar ne mui on, zna to LJubo, dobro on poznaje svoju Smilju. I u najveoj poroajnoj muci, Smilja je mislila na LJuba, znala je i koliko je on, gore na brdu, zabrinut za nju, pa nije prestajala da moli Boga, da joj pomogne, da se porod zavri sretno, zbog nje, sina, novoroeneta, ali, ipak, najvie to eli zbog svoga LJuba. Najvie, ne zna sebi da objasni zato je to tako, ali zna da je LJubo jai dio nje, za njega bi sve pa i ivot poloila. Noena takvim mislima, po prvom nagovjetaju sumraka, vjerujui da zna tano gdje je LJubo u svakom trenu, pridigla se i zaustavila na pragu, da bi on, im se pojavi iza zavoja, ugledao nju i njen osmjeh i u trenu oslobodio naboja koji su ga zajahivali itav dan. On se pojavio po njenom, i ozario kako se i nadala, pa je doviknula ono to je smislila dok je jo leala: "Vuco! Doi da vidi malog brata." Nakon prve radosti i sree, LJubu je zapljusnulo neraspoloenje, ak i ljutnja, jer sina nije planirao ni elio, pred njim se najednom prostrla nevesela budunost i dioba brae, koja nemaju ta da dijele. A Smilja, naprotiv, eto, sada voli to se nalo muko, jo pod dojmom bolova zakljuuje, a ne da je ensko, pa da se pati, kao to je danas patila ona. Sina je doekala rado, pa e mu i predloiti takvo ime, Rade. LJubo se nije protivio, kad ti je rado, veli, neka ti i ostane rado Rade. Neiskusni u planiranju godinjih porodinih potreba u hrani i ogrijevu, iako su mislili da e im pretei svega, oni e i u sledeoj zimi oskudijevati u svemu, a naroito u drvima i mrsu. A svaka zima duga je u siromanoj kui. Jedino su dovoljno imali brana i pasulja, moda bi bilo bolje da im je nestalo i pasulja, jer ih je on unitavao jednolinou ishrane. Lanjske zime ispaeni, uz lou ishranu i teak proljetni i ljetni rad, u prvom naletu zime, porazboljevali su se svi. Svakog dana, itavu zimu, neko od njih etvoro bio je pod visokom temperaturom. Bilo je perioda kada su svi leali kao opijeni, nije imao ko kome ni vode da doda. Djeca su bila boleljivija od roditelja. Vuco, zbog toga to se vru iskradao iz gunjina, a Rade zbog nedovoljno jo i vodenog majinog mlijeka, to je obavezni pratilac bolesnih i neishranjenih majki. Kad malo prizdravi, kad pone bolje jesti, i mali e ivnuti, govorila je Smilja. Naalost, ove zime su to bili samo rijetki i kratki periodi. Ubijala ih je vlaga, kao da ive u rosnoj magli, stalno su Smilja i LJubo govorili o tome, gledajui kako ta vlaga ispija djeijije ivote. Jednolinost ishrane, samo brano i pasulj, je uzronik sve goreg njihovog zdravlja. Ove zime je u Vuca jo izraajnije rastao stomai i neprirodno

strio na mravom i rebrima iaranom tijelu. U takvim okolnostima, jednog dana, LJubo se pokrenuo od vodenice, i uputio u selo, ne bi li doao do kakve-takve hrane, kojom bi obradovao eljad. Vjerovao je da e u ogradi jednoga roaka, koja je na prisojnoj strani, pronai malo kopna i na njemu zelja, tek toliko da ga izmijea sa branom, da promjeni bar jedan ruak. Naao je zelje kako se i nadao, pa je usput svratio kod oca i brae, da vidi kako su i da popria s njima. Ta posjeta e zadugo ostaviti trag na njegovoj eljadi. Uavi u roditeljski zaseok LJubo je odmah primijetio da neto nevalja, jer ga je doekala tiina, koja nikad prije nije bila tako izraena. Zatekao je sve ivo u postelji, i u dosta gorem stanju nego su njegova eljad. Prelazna bolest sa visokom temperaturom. Suica, mislili su seljani. A nije, kasnije e saznati da se zove panska bolest, a godinama kasnije e znati da je to bio grip, i da je u Evropi od te bolesti pomrlo dvadesetak miliona ljudi. Pored zelja, LJubo je svojoj eljadi donio i klice te opake bolesti. A klice vole takve, kakvi su njegova eljad, ve bolesne i neishranjene organizme, pa su ih napali i savladali u prvom obraunu. Zavatrili su svo etvoro u razmaku jednoga dana, i leali u bunilu, bez ponuda i bistre svijesti, jaukali, plakali i traili vode, ali ni nju nije imao ko da prinese. LJubo se prvi pridigao, domalo i Smilja, iako nesigurna u hodu, ustala je i radila oko djece. Vuco se otimao i oteo. Mali Rade nije mogao sve to prenijeti preko nejakih plea, preminuo je u osvit proljea. Pregolema je tuga u sirotinjskoj alosti. Danima roditelji nisu oitili, i njima ivot doao u malo. Nije lako gledati kako umire dijete koje si rodio, a jo tee oekivati da e umrijeti i ono drugo. A umrijee, ne moe ni Vuco ovakav dugo, slutnje su nasrtale i na Smilju i na LJuba, pa im nije ni do ega, ni do njihovih ivota. Oni, roditelji, krivi su za pomor djece, oni su im dali vlagu i glad, koje su, u to nisu sumnjali, uzro nici svega to ih je snalo i jo snalazi. Tee je gledati patnju ivog nego vidjeti smrt, govorila je Smilja, gledajui nemo sinia da se, sa svoje tri godine, bar malo zadri na nogama. Stomai je narastao toliko da ga pretee naprijed i vue u padove. Tee i puzi, koi ga stomai. A u Vucu je ostala neprestana elja da puzi u vodu, u razjarenu proljetnu Gradnju. Jednog dana, zaista u zadnji as, LJubo je ugledao Vuca u sred matice, ugledao mu bjelinu stomaka. Nakon to ga je sretno izvukao, ne govorei Smilji bilo to, otrao je uz brdo. Nije uz puteljak, ve pravo uz brdo. Goni ga neto i pije mu mozak, aputala je zabrinuta Smilja, gledajui za njim, i pribojavajui se da sebi ne uini kakvo zlo. U njoj je zasvrdlao novi oblik straha, ta e ivot njoj i djetetu ako poremeti LJubov um. LJubo se vratio, opet niz brdo, ranije nego je ona mogla i pomisliti da e doi. Ni traga na njemu nije bilo od onoga od ega se pribojavala ona. Bio je preozbiljan, da li i ljut, na nju ili bilo koga, to nije mogla da ocijeni odmah, to joj se sa njim dogaa prvi put, pa ne umije da ga uvue u razgovor. utala je i ekala da to kae on. I nije ekala dugo. "Ovo nije dom!" kazao je odreito: "Ovo je vodenica, i ona to treba da ostane", dodao je ve smirenijim glasom. "Tako je, moj LJubo", jedva ujno, i ne htijui, prekinula ga je. Kao da je nije ni uo, nastavio je:

"Vlaga nas ubija. Jedno je ve ubilo, hoemo li ekati da nas pobije sve. Neemo! A i kad bi ostali, ovaj mali, zavrio bi u matici Gradnje." "Pa ta emo, moj LJubo?" opet je Smilja, vie nesvjesno nego u namjeri, proaptala te rijei. "Nisam ti ni govorio o tome. Jesenas mi je jedan roak predlagao da izvrimo zamjenu, on meni livadu a ja njemu vodenicu. Nije mi bilo ni blizu pameti da to prihvatim, ali danas, kad sam vidio i, hvala Gospodu, spasio maloga iz matice, prvo to mi je dolo umu, bilo je, pokretati se odavde. Seliti! Prisjetio sam se ponude, i kao to si vidjela, odmah, da se kasnije ne bih predomislio, otiao sam ovjeku i rekao da prihvatam ponudu. I sada mi je, neto, dui olakalo." "Za kada ste utanaili dan seobe i gdje?" Smilja je sada na svojoj pameti, zna sve, domain je odluio tako, tu pogovora ne moe biti, a i ona misli da je to dobro, nekako joj ova vodenica doe kao da je po njih ukleta, i neka se to prije izbave iz nje, najednom je i njoj zbog toga toplo oko srca. Zato je to upitala u punoj svijesti, da bi razmiljanja prenijela na praktina pitanja, oko preseljavanja. "Mi selimo u talu, u nau koaru. Selimo odmah, danas. Veeras emo tamo na konak", izbrza LJubo, podie se i ode da iznosi stvari iz kue-vodenice. Stvari?! Koje? nazad na sadraj VULE YELICH glava 4. LJubova staja sa sijenom, koara, sagraena je od drveta. Davno. I za jeevake pojmove na primitivan nain. iroka je tri a dugaka ispod pet mukih koraka. U njoj prebiva krava arulja, jer drugo to od iva i nemaju. Napustivi vodenicu LJubo je doveo enu i dijete u staju, novi dom, tijesan, prljav, sa dasanim zidovima kroz koje se vidi, bez prozora i namjetaja, ali svoje je, a i proljee je, a i nema se kud, pa to se mora i moe se. LJubo to podnosi, ne pravi pitanje, trogodinji Vuco i ne zna za bolje, a Smilja bi sve nekako podnijela, ali kad god pogleda u pod, a ne moe da ga ne vidi, utroba joj pokulja gore, povraa joj se. Taloenjem svjeeg ivotinjskog izmeta, u tankim slojevima i u duim decenijiskim periodima, ako je to jo i u suvoj prostoriji i stalno se nagazuje, nastaje jedinstvena masa oblika gromadne ploe, ozgo ravne i glatke, a ozdo oblika podloge. Tako nastao materijal, vrsto om i ilavou, i izgledom u prelomu, sasvim nalikuje na materiju drveta. Takve ploe se susreu u podovima peina, u kojima je ivio praovjek sa domaim ivotinjama. Na plou slinu ovim, naili su Smilja i LJubo, u koari, novom domu. Kako se ubre rasipalo po pragu i iza njega, i to je stopljeno sa masom poda, kojoj se povrina vidi samo dvaput godinje, kada se isprazni i puni stona hrana. U obadva sluaja se koara posve isti, izgrne svjee ubre i pomete pod. Uinili su tako i ovom prilikom. Pod je ravniji nego kad je bio od zemlje, kad je koara tek napravljena. Zemlja se ne moe poravnati za dui period, razliito se slijee i nuno nastaju ulegnua. Kad se ubre poravna i ugazi vjeno ostaje ravna ploa. LJubo je izgrtao a Smilja mela. Pod je ravan i bez praine, meutim, on je ipak samo ubre, pa kako e ona na to da

stavi posue, posude za mlijeko, hranu i posteljinu. Povraa joj se. Naupala je trave i njom pokrila dio poda i na to privremeno odloila predmete, ne diraju ba ubre, ali za njen nos je to nepodnoljivo. "Gdje emo sa kravom?" Smilja prva zapo inje neminovan dogovor. "Krava uz jedan zid, ui, a ognjite uz nasuprotni", kaza LJubo, ono to je znala i ona, jer druge mogunosti i nema. "Mi izmeu!?" rekla je, tek da i to bude rije domaina. "Ja, izmeu", i on odgovori na isti nain. "Bojim se poara, zbog krave", Smilja iskazuje istinsku zabrinutost, jer im je krava osnova za preivljavanje, a buduim ognjitem je dovode u opasnost. "Misli?!" LJubo nije ranije dolazio na tu pomisao, pa se zabrinu i on. "Bogami, opasno je", zabrinuto e Smilja, pa nastavi: "Takve nesree nisu rjetkost." "Biemo obazrivi", zakljui domain i nastavi da radi, to je bio znak da nije voljan da nastavi razgovor. Ognjite zadaje vie briga, koje se moraju razrijeiti odmah, jer valja to skuvati za ve izgladnjelu eljad. Ne smije biti blizu zida-daske, ne smije blizu krave, a i eljad moraju imati mjesto za konaenje. Uradili su po dogovoru i potpalili vatru. To je svean in, jer jednom potpaljena vatra u domu, ne gasi se dok traje eljadi i doma. Nakon to je gorila dva dana, vatra se morala ugasiti, jer smrad ispod ognjita nepodnoljivo gui. Po gaenju i uklanjanju pepela, ispostavilo se, tinja itav pod. Ne gori plamenom, pa u prvi mah nisu ni shvatili ta ih je snalo. Dim se pui uvjerljivom snagom i irinom. Gaenje vodom je ispalo naivno, jer se iza toga poeo pojavljivati i plamen. Dimi iz pola poda koare. Rjeenje je da razbiju i izlome pod, zakljuili su, te se LJubo latio krampa. Satima je probijao i odlamao od podne mase, ali je uinak premal i bez izgleda da se na taj nain moe postii cilj. Smilja je predloila sjekiru, neka proba, kazala je tiho, plaei se da ne razbjesni domaina, koji je i tako na granici ljutnje. Sa sjekirom je krenulo vidno bolje, pod se cijepao u cjepanice kao da je od drveta. Tek tada su i mogli da vide debljinu poda, taman je koliko i duina LJubovog stopala. Usjekao je okruglu rupu veliine polurasteglja, koju e kasnije popuniti zemljom, ugaziti je i ponovo zaloiti vatru. Leei na slami, korak od krave, Smilja je razmiljala, prve noi u novoj spavaonici, o nepredvidivosti puteva ivota. Kod oca je imala... da se udala... a to nikako, tamo nema LJuba... Krava joj presjeca misli. Nemirna je arulja, misli joj pobjegoe na tu stranu. ivotinja je uznemirena, ne shvata ta se zbiva oko nje. Mislila, valjda, da su tu da obave neke poslove pa e otii, a ona e, kao i uvjek prije, lei i bezbrino preivati, preivati do sna, Smilja goneta mogue kravlje pomisli. Uvjerena je da i ivotinje imaju pamet i znaju da razmiljaju. Veeras smo uduljili, kravlje je shvatanje, a njoj vrijeme da legne, okree se, kani da legne, pa neka mi radimo koliko hoemo i ta hoemo, omjera oko sebe, skueno joj, pribojava se, kad bude lijegala nagrdie koga, mene, najbliu. Skueno joj je, odustaje, nagrdie, zakljuuje i odustaje. Potraja, ve se oglasilo djeije gugutanje, uvoenje u san, i LJubovo hrkanje se zahuktava, jedino Smilja nee zaspati, nervozno se vrpolji i udaljava od smiraja. arulja vie nee da eka, omjera irinu, uska joj je, udarie i ozlijediti Smilju, rogom, nogom ili repom, brine je ta pomisao, okree se da od duine napravi irinu, ali ne valja ni tako, zapravo i tjenje je, zakree se u prvobitno stanje ali joj se priini da je ono bilo bolje i opet mijenja, vrpolji,

batrga i nervira Smilju. "Mirna budi! aruljo!" opomenu je, kao to je opominje svaki dan po dva puta, uvjek pred muu, koju krava nikad nije svikla ni prihvatila drukije ve kao ljudsko nasilje. Poputala bi i spustila mlijeko tek kad se narui, kad joj se zaprijeti povienim glasom. Ali nikad od prve prijetnje. "Mirna budi! Kad ti kaem!" Smilja je uozbiljila glas. ivotinja zna da taj glas podrazumjeva batinu. Smilja uvijek zna ta arulja hoe i trai, veeras joj treba objanjenje, ne shvata prisustvo ljudi, a vrijeme joj je da lijee. Lei e, krava nae da je to jedi izlaz njene situacije, klee na jednu prednju nogu, pa na drugu, podvi jednu pa drugu zadnju nogu i lee. Pri tom je dohvatila nekoga repom, koji joj se u trenu lijeganja oteo panji, Smilja je najblia, dodatno se zaplai krava. Da, repom, kao da je biem, iznenaena poskoi Smilja, ali se odmah i pribra, tek sada je potpuno shvatila kravlju uznemirenost, bi joj je ao, pa joj, a Smilja zna da to arulja jako voli, poe da tepa: "E, moja aro, i tebe pritjesnili. Ali, ti si moja dobrica, ne moj da se ljuti, morali smo ovako..." Tepala je ivotinji, a, ustvari, objanjavala je sebi mnogo toga to joj nikad nee ni biti jasno. Smrad krave joj noas smeta kao nikad prije, kao da joj neko zapuuje nos, ne moe da udahne vazduh, a ono to ga i ima u pluima, i to joj oduzima neka sila. Gui se. Kako vrijeme odmie guenje je snanije, pa se i Smilja okree, vrpolji, sve u uvjerenju da e joj u nekom drugom poloaju biti lake. A kad do toga ne doe, grudi, samo od sebe, poee da podrhtavaju, srce poe tui u rebra, tue pa se umiri, a eludac bi da izbaci sve iz sebe. Spopada je hladan znoj u hladnoj no i, a iza njega se guenje uveava. Jo je imala snage da poskoi i istri na prag, prije nego je lavina krenula iz stomaka. Nakon bljuvanja, ponovo se hladno znojila, ali joj je bilo lake, a kad ju je svje i leden noni vazduh osvjeio, vratila se na slamu i legla. Nije potrajalo dugo, opet je istrala i povraala. Ponavljalo se to nekoliko puta, te prve noi u novom domu Jelia. Ne zna kad i kako je zaspala, alila se LJubu, koji se te noi nije ni prevrnuo, spavao je kao zaklan, kako je rekao, jer je bio premoren. Smilja e se muiti i sljedeih noiju, ali sve manje, pa e do koju sedmicu toliko naviknuti na kravu pored svoje postelje, da e joj goditi njen miris, dah i toplota tijela, koju Smilja jasno osjea i doivljava kao prijatno grijanje. Slijedili su dani zbrinjavanja, ureenja okolija, popravljanja dotrajalog zida-drveta, krova i vrata. To je obavljao LJubo, a nije imao ime. Sav materijal mu je bila uma visoko u brdu, jer nije imao svoju, sjekao je, tesao, rascjepljivao, glaao, pa donosio na sebi. Nije imao eksera ni ice, radio je zaralom icom, koju je vadio iz ograde, bog zna i kad i ko ju je pravio u brdu, pa kao nepraktino udaljenu napustio. Trajalo je to danima. Smilja se latila kue, kako sada zovu staju. I ona je ila na brdo i sjekla dugake prutove, kojih ba na brdu nema, te od njih, pravila neke reetke po zidovima i ispod krova, da joj poslue za okaivanje sudova, odjee, proje, mlijeka, sira i kajmaka. I to je trajalo danima. Ni ona nije imala ime da to privruje, ukrtala je i vezala preom, koja je svaki drugi put pucala, pa je udvostruavala i uetverostruavala, muku muila, ali i istrajavala. Napravila je ono to je naumila. Proljee je izmamljivalo travu, a Smilja je znala koju valja a koju ne valja jesti, neto na svom a neto po ulicama, svaki dan pomalo, upala je i

popravljala jelovnik, inila je to sa uvjerenjem da je ba to, zelje od razliitih trava, jedini lijek za zabrinjavajui Vucov stomak. To i slatko mlijeko, kojega, bar za njega, sada ima dovoljno. Da se izvue do ljeta, govorila je sa zebnjom, a onda emo mu nadodati voa, svakog, imae ga on ako ga bude iko imao u deset optina, objanjavala je LJubu. im proda prvu grudu sira kupie Vucu kaiku, gvozdenu, da jede ovjeno, a ne onom drvenom kaietinom, koja je prevelika i za njena usta, ne ba tako mala, jo bi se i naalila. Kupie mu, vala, nekom prilikom, i zdjelu, zemljanu ili sahan, a ne da jede sa odraslima, da mora da uri, da se najede dok ima, pa siroto dijete i ne vae, samo guta. Ove planove Smilja je govorila posle svake veere, prije nego pone da posprema siniju. Dok veeravaju Smiljin pogled ne silazi sa Vucove kaietine koju optuuje i za isturen trbui, koji mu smeta da sjedi, pa se podbouje i tako jede, gleda majka i mui se u muci djeteta, mui se i domilja kako da pomogne. A Vuco, dobrica, malo govori, malo trai, osmjehuje se svemu i svaemu. I veernjoj muvi, koja mu je ba ovoga asa sjurila na povrinu mlijeka u kaici, u trenu kad ju je prinio ustima, i nije imao vremena da se zaustavi, sa mlijekom je usrknuo i muvu. Ne mari, ta nije mu prva, osmjehuje se punom naivnou. Sjeti se da su i roditelji tu, da su vidjeli, onda se nasmije i njima, onda se oni nasmiju njemu, onda se Smilja okrene LJubu i nasmije, onda se LJubo okrene Smilji i nasmije, i onda se smiju sve troje. I onda iz LJube potekoe prie nekih zgoda, koje su se zbile njemu, ocu, djedu ili pradjedu, a sve o muvama. Vuco guta prie, smije se i plai kravu iznad glave, tako je, jedno od veeri, poelo veselo i potrajae do duboko u no. Vuco je volio da slua prie, koje su po obiaju ovoga kraja, redovno priane iza veere, uz toplotu i svjetlost ognjita. Naroito u jesenje i zimske dane, kad je no toliko duga da se i ne moe prespavati. Po dvadeset i vie ukuana, ovdje su domainstva do Svjetskog rata bila tako brojna, sjede u nekolike polukrunice oko ognjita, krunice su po starini ljudi, stariji blii ognjitu, i bez daha sluaju priu koju govori, gotovo uvijek, jedan od staraca, a tek ponekad, kad ih se natjera, drugi starac ili baka. Starci koji prie priaju su daroviti pripovjedai, smjenjujui visinu i boju glasa, te oteui i ubrzavajui, nevjerovatnim sadrajima pria udahnjuju uvjerljivost, ali i nepredvidivost. Sluaoci se pretvaraju u uvo, saivljavaju sa junacima pria i dogaaj doivljavaju uvjerljivo, kao da su mu bili svjedoci. Sadraj pria su dogaaji koji su bili ili su mogli biti, davno i daleko, pa se prenose sa koljena na koljeno, pri tom se oduzima i dodaje, prilagoava sluaocima, uljepava u skladu sa darovitou pripovjedaa. LJubo je takvih pria uo mnogo od svoga djeda, pripovjedaa, a i sam umije lijepo da ih govori. Smilja je samo malo zaostajala. Oni su na smjenu priali prie koje su znali, pri tom je ono drugo slualo sa panjom djeteta, a i one prie koje su znali obadvoje, prepriavali su obadvoje, jer svaka pria ispriana od drugog ovjeka nova je pria, po onoj isto to samo malo drukije. Troipogodinji Vuco je usisavao prie, povremeno traio da mu se ponovi neka od njih, za neke je to traio gotovo svako vee, sve dok nije nauio da ih i on pria. Kasnije je naila faza kad je on volio da pria a da ga roditelji sluaju. U toj fazi Vuco je bio za roditelje veoma zanimljiv. Ono to bi ispriao on od poznate prie, zaista, viena oima djeaka i ispriana njegovim rjenikom, bila je nova pria. Ponekad toliko nova i neobina matovitou, da je istinski iznenaivala roditelje, koji su mu se divili i poticali da izmilja nove.

Zahvaljujui ba tim priama, roditelji, a naroito majka, o Vucovoj pameti su stekli visoko miljenje. Smilja je to esto isticala i govorila: "Da je iv i zdrav, ovaj na mali, postae vien ovjek. Ponosiemo se s njim. Samo da ozdravi..." ivili su daleko od ostalih seljana. Vuco nije imao vrnjaka sa kojima bi se igrao, a volio je da se igra, pa se igrao sam. Igrao se i pria. Sa etiri godine je postao obanin. uvao je kravu. A nigdje blizu nikog. Priao je sa kravom, ona pored njega glasno pase, a on joj pria. Kasnije je priao sa psom i makom, i njima je priao prie, a oni mu povlaivali. Sa aruljom je Vuco istinski drugovao, razumjevali su se kao da su ista vrsta, ilo je to do te mjere, da Vuco nije mogao da jede obrok od nje, kidisala bi da mu ga otme. Dok su jo zajedno stanovali, za vrijeme svake veere, kad Vuco prinese prvu kaiku ustima, arulja u taj as rikne. Muk krave je prodorno glasan i moleiv, a izbliza i zaplaiv. I ne bi prestajala da rie, dok joj Vuco ne bi dao zalogaj ispred sebe. Roditelji su ga grdili i napominjali mu da ni oni nemaju dovoljno za veeru. A arulja se nije zadovoljavala ba malim zalogajem, ponekad je on bio sva proja koja je Vucu bila namijenjena za obrok. arulja je rikala i jo u jednoj situaciji. Opet uvee, i opet je vezano za veeru i Vuca. Subotom, na poetku veere, obavezno se ustajalo u molitvu. Kad Smilja iznese na siniju sve to je mislila da iznosi, pogledom to LJubu da na znanje, a on se odmah die i ustajui kae: "Hoemo li, s pomole Boga." Okrene se ka istoku i ostane stojei dok ne stane iza njega Smilja, i iza nje Vuco, onda se prekrsti on, pa oni, onda on molitvu izgovora naglas, a oni ga slijede poluglasom. Zavre sa "Boe pomozi." Molitva je Oena, uoi nekog sveca je I Bogorodica, a za najvee svece i Vjerovanje. LJubo bi povremeno, kad ustanu i prekrste se, rekao: "Smiljo, veeras e ti", i ona je naglas govorila molitvu, a njih dvojica poluglasom. Da povremeno govore molitvu, ovdje se kae ita, i druga eljad, to je obiaj odavnina i LJubo ga je unio i meu svoju eljad. Vuca su rano nauili te tri molitve, pa je i on esto dobivao ast da ih ita. Vuco e iz ovih dana ponijeti najdublja osjeanja pravoslavne vjere i u njoj ostati nepokolebljiv. arulja je znatieljno blenula u takvu domau eljad, a kada je Vuca red da ita molitvu, i kad izgovori njen naslov, krava rikne tako jako da Vucu zagluhnu ui. Vjerovatno ona pomilja da njoj hoe da pria priu, pa mu ona odgovara da je spremna da ga uje, kao to to redovno ini i u toku pae. esto se dogaalo, prije nego izgovori naslov molitve, Vuco se zagleda u kravu, kao i ona u njega, i znajui da e ona riknuti, njega spopadne smijeh, koji ga onemoguava da otpone. Tad ga rue i otac i majka, nareuju da se uozbilji i da se moli Bogu, to on domalo i uini, ali se dogodi da ga smijeh ponese i da ne moe da ga kontrolie, pa kako ga oni vie rue, on se smije vie, a onda zarazi i njih, pa se najednom smiju sve troje. A kad se obuzda otac i uozbilji se, i kae da je dosta, prekrsti se i preuze itanje molitve. Nakon to Smilja pospremi siniju, iza veere, LJubo razvue slamu za spavanje, preko nje prebaci gunjinu, pa pree do ognjita, gdje Vuco ve sjedi, tu LJubo potie vatru i uti dok ne doe i sjedne Smilja. Tada zapoinje veernji razgovor. Kasnije, kad LJubo kae: "Na pianje", izlazi prvo on pa Vuco i tu, tik iza praga, u mraku, pomokre se njih dvojica, onda Vuco ulazi prvi, LJubo iza njega, tek onda izlazi Smilja, a kad se i ona vrati, opet LJubo

kae: "Mali, na spavanje", tada lijee Vuco, a njih dvoje tada ili malo kasnije, a rijetko i dosta kasnije, kad se zapriaju. Tako je bilo i jedne veeri, etrdesetak dana po doseljavanju iz vodenice, ostali su i sjedili pored ognjita i neuobiajeno dugo utali. utanje, uvijek u seoskom domainstvu, prethodi neemu to je vano za eljad. I utanje je govor, u ovom sluaju je znaio, da su obadvoje na istim mislima, da moraju popriati o daljnjim glavnim nakanama, jer o tome nisu priali kako su preselili. A neke planove moraju dogovoriti, jer ovo to su radili do sada, istina je, morali su, ali ako tako nastave, nee stii daleko. Kad utanje dozrije, onda je red da domain otpone razgovor, kao to je red i da ga nakraju zakljui. Smilja je ena koja hoe da se dri do njenog domaina, do toga joj je veoma stalo, a drae se samo ako ona dri do njega, a ona to radi svim svojim biem, zbog toga i veeras oekuje da LJubo otpone kao domain i odredi budunost. Ako bude blizu njenim poimanjima podrae ga odmah, a ako bude daleko, tiho i strpljivo e raditi na tome da ih LJubo izmijeni, ali tako da to bude opet njegovo sa njenom podrkom. Zna LJubo da ona tako misli, zna i da e ga podravati i pratiti pa makar se nikako ne uklapao u njeno miljenje, zna da ga ona voli i vjerno sledi, pa se u ovom asu osjea odgovornijim nego bi da nije tako. On bi najrae da ona prva kae svoje miljenje. On vjeruje u njenu pamet, a i volio bi da je zadovolji bar u neem, kad joj je sve crno sa njim. Ali zna i da to ona ne bi dopustila, ona hoe da ima samouvjerenog domaina. Otpoeo je: "Razmiljao sam, ta i kuda, sada", rekao je pa zastao, mislei da je to, moda, dovoljno da ona iskae sve svoje. Oekivao je njen glas, i raunao da e ona odmah dati na znanje kakav razgovor oekuje. "I ja sam", kaza, a LJubo je razumjede dobro, spremna je za razgovor koji se ne moe odlagati, kao i da je spremna da ga slijedi. "Imamo ovu njivicu i koaru. Eto, sada imamo i livadu, imamo i arulju..." u tom asu ga prekinu krava, nakon to je ula svoje ime, ko zna ta je pomislila, naglo se ustala i zarikala. "aro! Lezi aro!" kaza Smilja i pomilova kravu po butini, nakon ega ivotinja posluno lee, Smilja se vrati na svoj tronoac i sjede. LJubo je utao i dalje, maicama je poticao vatru, tek da prebije utnju i dobije na vremenu, a i ne bi li nastavila ona. Shvativi njegovu namijeru ona uze mae, te i ona, bez potrebe po vatru, dade se da je potie. LJubo je i njeno poticanje razumio dobro, pa je nastavio: "Premalo za preivljavanje. Ni pola potrebnog imanja. Ako je samo pola, onda ga moe obraditi i nas pola. Da ne okoliam, ja mislim da ti radi imanje, a ja da idem na nadnice i da tebi pomaem oko imanja, onoliko koliko ti kae. U svakom sluaju, ja u orati i sijati, brinuti se o drvima i drugim tekim poslovima." "I ja sam mislila tako", pouri da kae Smilja, da nimalo LJubu ne dri u neizvjesnosti oko njene pameti. To LJubu potae da dokraji naum koji nije ugodan po Smiljin poloaj. "U naem selu ne vidim da bi mogao nai poslova koliko nama treba, a ljudi i nemaju novaca, rade sami ono to su prije radili teaci. Ako u da to zaradim i utedimo, moram ii dalje, a to znai i noivati tamo", tu LJubo zastade, poboja se te stvarnosti, kao to se pobojao i svaki put kad su mu misli dolazile na to, naroito se plaio ta bi na to kazala Smilja. Evo, kaza on, a ta e da kae ona!?

"Bolno je to, ali je jo bolnije ovako", ne asei, Smilja kaza i pokaza da se, istinski, pripremila za ovakav razgovor. "Uzeemo jo jednu njivu u najam", kaza LJubo, zamisli se, pa odluno nastavi: "Moda i jednu livadu, pa ti oko toga i oko krave, pa malo sira i kajmaka, pa neki dinar odatle, a ja odande, pa kupiti jo jednu kravu, pa malo vie i odavde i odande, otplaivati najamninu i tediti. Pa, onda, napraviti malo kuice, a ne da spavamo kao stoka sa stokom." "Kad si naumio da krene od kue?" Smilja je u svemu saglasna, a ovo pita vie radi onoga to njoj ostaje da radi, a to je za poetak premnogo. Ono to nisu mogli njih dvoje, da prehrane eljad, u poetku, dok se ne snae on, morae ona sama. "Kad uradimo ovo malo proljetnih radova na zemlji, tako sam mislio", nakon krae utnje, izjasni se LJubo. "Tako sam i ja mislila", opet Smilja pouri da podri. "Mislio sam, dok ja tamo to ne zaradim, a da bi vas dvoje mogli preivjeiti, da uzmemo na zajam malo novaca." "Dvoumila sam oko toga, danima sam mislila o tome, i da i ne, pa, eto, ja ipak ne bih", ona ne bi, ali je nagovjestila da bi ga i tu podrala. "Kako e preivjeiti?" LJubo je u svim dosadanjim razmiljanjima zakljuivao da nee moi bez pozajmice, pa ga je Smiljino miljenje zateklo. "Preivjeemo", bila je kratka. "Kako?" htio je da uje neto to ona ima na umu a on nije imao. "Pozajmica je opasna navika, a i ko e da ti pozajmi kad rauna da mu nee moi vratiti." Ostali dio razgovora voen je oko manje vanih pitanja, ali i ona su se morala usaglasiti, da obadvoje, iako odvojeni, rade i misle za isti cilj. Ostali su uz ognjite duboko u no, a onda, rastereenih misli oko toga kako e dalje, to ih je ometalo dosta noi prije, legoe i brzo utonue u mirne snove. nazad na sadraj VULE YELICH glava 5. Godina iza seobe je protekla u gru. Kako su se i dogovorili, uzeli su u zakup na godinu dana oranicu i livadu, zajedniki su obavili najtee radove, uzorali i posijali, a onda je LJubo krenuo od kue, po tragu nadniara. A trag je vodio u Uice. Kao i svi gradovi ratom opustoene Srbije, i Uice je preivljavao poratne nevolje, bez proizvodnje i novca, gradsko stanovnitvo je bukvalno gladovalo, a okolni seljaci nisu imali kome da prodaju proizvode, pa su sijali i sadili samo za svoje potrebe. Trgovina se odvijala sa ono malo roba to se proizvodilo tu, jer su saobraajnice i prevozna sredstva iskvareni, pa je prevoz roba iz drugih krajeva bio neisplativ. Sve se okretalo u malom gradskom krugu. A grad je jo u ruevinama, LJubo tako loe stanje kua nije oekivao, tek ona jedna, glavna ulica, je zakrpljena. U njoj ima i novih zgrada koje su ljepe od predratnih najljepih, ali je ostala i poneka ruevina, tek da svjedo i minula razaranja. im se skrene iz te ulice, doekuju ruevine, za opravke ljudi nemaju novaca, niti trgovona ima materijala koji za to treba. Izraz ljudi je jo neveseliji. Sa graanima u svom ivotu LJubo nije imao mnogo dodira. O njima nosi sliku gospode, site, obuene, pijane i pomalo raskalaene. Od toga ovdje nita

ne zatie. Polovina Uiana su prosjaci i lutalice, bogalji i lopovi. Naro iti su Solunski borci, a nije ih malo, ne mogu da se snau u civilstvu, odbaeni su, a oni to jo ne shvataju ili ne vjeruju, pa uporno nastoje da se njihova pita u gradu. A u gradu se, kao to je bilo i bie, pitaju ljudi onoliko koliko im je teak novac. A novac je najtei onih to su se za otabinu borili najmanje, to su ratni dobitnici, koji su u oima Solunaca novi okupatori. Borci nee da se mire sa takvom vlau, a to znai da su u sukobu sa zakonima, a iza toga slijede hapenja. Hapenja srpskih junaka!? Grad je najednom pun i suludih ljudi, kakve poznajemo iza svakoga rata, i oni u znatnoj mjeri remete gradski ivot, naroito oni koji su se najvie borili za Otabinu, i koji su od borbe takvi, a koji su do jue bili dragi i rado susretani prijatelji, pa im je sada nejasno ta se to dogodulo njihovim prijateljima, i ne pomiljajui da se dogodilo u njima. Od ulaska u grad pa do pijace, na koju se uputio, LJubo je veinu tih ljudi sreo. Oni su na ulici od jutra do veeri. Onih drugih to rade svoj posao, na ulici i nije bilo, pa je on pomislio da je itav grad takav. Jad i emer, kako je kasnije prepriavao Smilji, a Vuco prislukivao i pamtio, da i on prepriava. Na pijaci, sa alatkama u rukama, stajali su, sjedili ili nervozno hodali ukrug, nadniari, zvjerkali svakog prolaznika, nadajui se da e neko od njih ponuditi kakav posao. LJuba je sneveselila slika tih jadnika, kojima je, eto, i on poao u drutvo. Gdje on da stane ili sjedne, koje je to mjesto odakle je najlake dobiti posao, odakle dolaze oni kojima trebaju nadniari, pitao se u onih zadnjih dvadesetak koraka, vidjevi da je pred njim gomila neureenih ljudi. Ve nakon nekolika kratka razgovora sa najisturenijim, LJubo je razumio da u toj gomili postoji, za njih, jasna ureenost. Oni to su dolazili po nadniare, o unutranjem ureenju nisu, niti su mogli znati, uvijek su nabasavali ba na one koji su po toj unutranjoj organizovanosti prvi na redu za dobivanje posla. A svaki nadniar je znao koji je po redu. Ako ne bude dat posao prvom, to je est sluaj, kad se zahtijeva snaniji ili vjetiji, on opet ostaje prvi na redu za sledei posao. Novopridole nadniare doekuju kao uljeze, ali ih ne odbacuju, prihvataju ih kao neizbjenost. Tako je doekan i LJubo, kao da ih je poharao, svi bi da ga vrate odakle je i doao, ali je ipak priao jedan, koji je ovjek od unutranje organizacije, i saoptio mu da je sedamdeset i drugi po redu, da to upamti i da se tako i vlada. Desetak nadniara je dnevno dobivalo posao, neko sat, neko pet, a neko i itav dan. Znai, sraunao je, od sedam sjedenja na pijaci imae posao samo jednom. Bio na redu ili ne bio, tako je zahtijevalo ureenje, svaki nadniar mora da dolazi na pijacu ujutro i da odsjedi do podne. Izostane li koji dan, za toliko mu se pomjera redosljed unazad. Izostane li sedmicu dana, zaredom, gubi pravo da radi u toj sezoni. Mora da sjedi na pijaci, a zna da posao nee dobiti danas. Bez novca, hrane i konaka, o emu ovjek moe da razmilja, emu da se nada. Prvo to je LJubu palo na um, bila je Smilja. Razoarae je i rastuiti, a njemu je to mnogo ao i teko. Zbog toga se nee vratiti kui, a i ta bi u njoj, samo da jede njihovo. Da krene dalje, pa ovo je najdalje, jer, eto, kau, u itavoj Srbiji je ovako, pa i gore. A gdje e da spava? ta e da jede? Gdje e da vri nudu? Pomisli i na to, jer ga ba u tome asu potjera ta potreba. Nervoza, valjda, pa ga hvata proljev, misli da je to. Neki i spavaju po pijaci,

raspitao se, ali mu savjetuju da to ne radi on, jer tu se dogaa svata, vrlo je opasno. Satima je sjedio podnimljen i zamiljen, tog prvog dana na uikoj pijaci, a kad ga je snala ona potreba, trgao se iz misli i po eo obzirati i traiti kakav zabaen kutak. Uoava da se nadniari razilaze, da ih je ostalo tek malo. Ba u tome asu se pojavio otresit pedesetogodinji seljak, koji prilazei grupi, zapita za nove teake. Javi ih se desetak. Javio se i LJubo. Pridoli ih propita kao da je uitelj, te ime, te odakle je, te kakvog je zdravlja, te godine... Odabra LJuba. Predloio mu je da radi poslove seoskog domainstva, svaki dan rano i poslije pijace, a da i dalje teai ovdje, jer ga on nee plaati, davae mu hranu i konak. Bog se saalio, povjerova LJubo, dobio je najvie to se danas moglo dobiti, zakljui sa toplinom unutranje radosti. I stomak se smirio, nije ga tjerao vani, a bio je poeo proliv, LJubo se toga prisjetio tek uvee, kada se sputao na poinak. Dva mjeseca je sluio seoskog gazdu, koji je neobino vjet da zaposli druge, tako da LJubo sa naporom zavrava to to mu se nalae. A od pijace je mala vajda, radio je samo devet dana, tri puta samo po itav dan, i sve za male novce, koje tedi, mora, od njega to o ekuje Smilja. Morao bi da kupi opanke, a mora da tedi za otplatu najamnine za oranicu i livadu. Morao je kupiti opanke, nije vie mogao da hoda u starim, i kupio ih je, i potroio polovinu uteevine. Radi, polomi se radei, kako e rei, a na sonu malo, naila je prva faza krize, koja e da se ponavlja sve ee. Uvee legne i razmilja, pati se bez Smilje i ona bez njega, a rezultati izostaju, emu onda njegova muka, bar da su zajedno, to i priroda trai, ovako spava u staji kao to bi i tamo, radi i vie nego bi tamo, a ne zarauje. Stvarno, emu ovo poniavanje? On e kui, odluuje svako vee pred spavanje, a kada se probudi, ide tamo gdje mu je nareeno sino. Stalno je optereen takvim mislima, a ne moe da donese odluku, ve se preputa svakodnevici, ostavlja vremenu na volju. I tako e potrajati do duboke jeseni, dok ga gazda ne pozva i kaza, da on misli da bi mogao bez LJuba, pa da opet doe na proljee, pa e vidjeti hoe li ga trebati tada. LJubo je od prve razumio da je u pitanju otkaz, koji je samo iskazan na neuvredljiv nain. Moda je tako i bolje, pomisli, odluio je gazda umjesto njega. Teka srca e pred Smilju, utedio je tek za najamninu oranice, a ako se ona zaduila, a morala se zaduiti, u to je stalno uvjeren, onda su opet na poetku, kao i proljetos. Ali vie ne vrijedi razmiljati, stvar je gotova i jasna, on mora nazad u Jeevicu, jer zimi nema nadnienja. Zahvalivi se gazdi pritegao je opanke, stisnuo zube, i krenuo na pjeaki put dug etrdesetak kilometara. Tri mjeseca Smilja nije dobila glas od LJuba, i njoj je to bio jasan znak njegovog stanja. Da mu je imalo krenulo, zna ona njega, do sada bi doao da je vidi, ali nema novaca i nee da je razoara. Uglavnom, zakljuuje ona, sa te strane nee biti vajde. Ona je poradila svoje poslove, ali ni od toga nema neke velike koristi. Naro ito je zabrinuta za dug, tu vrstu straha je ponijela iz kue, od oca, koji nikada nije zajmio u ivotu, odzvanjaju joj njegove rijei, pa nee zajmiti ni ona, preivjee, ali mora da vrati najamninu do Boia, to je produeni i krajnji rok. To joj ne da spokoja. Postoji samo jedan izlaz koji zavisi samo od nje. Sir i kajmak. tedjeti mlijeko, kupiti kajmak i siriti.

Krava ne dobiva hranu po njenoj mjeri, uzmakla je mlijeko, jedva ako se pomuze i tri litra na dan, ali e ga Smilja tediti, od svojih usta, i od Vucovih. Najtee joj je od djeakovih a mora i od njegovih. Jedini izlaz je mlijeko jedini! Stalno razmilja i zakljuuje, ali i malo po malo sakuplja sir i kajmak. Uz nevien napor sakupila je za prvu prodaju. Kako da to pretvori u novac? Kome i kako da proda? Slabog je ivota za predugo pjeaenje do Poege, a i da nije tako, ne bi mogla da ostavi Vuca i kravu. Pomo joj je nuna. Kome da se obrati? Otac!? On bi mogao da joj pomogne, ali ona ne bi da se ponizi pred njim, to je suvie jako u njoj. On bi joj, u to je uvjerena, dao i novac na zajam, dao bi ga i da ga ona i ne vraa, on nju jako voli, bi on to, dovoljno bi bilo da ode i da mu kae da je u neimatini, i on bi posegao za novanikom. Ali ona to ne moe. Pri samoj pomisli na to, oi joj zasuze. Zato da uznemirava roditelja, koji je prema njoj uvijek bio dobar i alostiv. Boji se da bi mu izmamila suzu, a to je grehota. Ne bi ona to. Ne, njega treba potediti od njenih nevolja. I danima tako, sira i kajmaka je bivalo vie, a nain prodaje je bio sve udaljeniji. Dolo je i ono, mora se, mora se sa tim neto raditi, inae e se sir i kajmak pokvariti, naroito kajmak, a mora i da isprazni sudove za novo sakupljanje. Odluila je. Poi e do oca, kao da je dola samo da obie roditelje. Natuknue mu, kao uzgred, nesnalaenje oko prodaje, pa ako otac ponudi rjeenje, ona e ga prihvatiti. Ako sam ne ponudi ona nee traiti. I Smiljin otac je esto razmiljao o nevoljama kroz koje prolazi njegovo dijete. Dobro je znao njeno stanje i udio se da ni otkoga nije traila pomo. Najprije je mislio da joj pomau neki njegovi prijatelji, da joj zaimaju novac. Kasnije ih je i pitao, pa kad je utvrdio da nigdje nije zajmila, nije, jer da jest on bi saznao, to mu se dopalo, po ne zna koji put je pomislio kako je sva na njega. Odluio je da joj pritekne u pomo. Nije mogao da se odluI za nain kako da to uini a da ne povrijedi sujetu nje i LJuba, koji mu se, iako je siromaan ovjek, sve vie dopada. Razmiljao je o tome esto i dugo. Kad ba ne bude mogla dalje, vjerovao je, obratie se njemu. NJemu e tada srce biti sreno, jer e se obistiniti ono to je uvijek mislio, da ona u oca ima neogranienu vjeru i saznanje da joj je on najvei prijatelj. im je Smilja natuknula svoju nevolju, a da bi je oslobodio neugodnosti, otac je odmah prihvatio da pomogne, ali je to izveo tako vjeto, da se ona kasnije esto pitala, da li joj otac poklanja novac. On svakako prodaje svoj sir i kajmak, pa ako uzme da proda i to malo njenoga, njemu je to samo uzgred, i neka to donese ve sjutra, a on e to prodati za sedmicu dana, pa neka tada i doe po novac, tako je on to obrazloio. I bilo je tako. Ono to je Smilju naroito izazivalo da razmilja je cijena, via nego ju je ona predviala, pa se opet pitala, da li je otac stvarno po to i prodao, ili joj daje svoje. To, i pored upornog nastojanja, nee saznati nikad. Do zime, Smilja je, uz takvu oevu pomo, zaradila toliko da je mogla da plati najamnine za oranicu i livadu, a to joj je, u ovoj godini, bilo najvanije, pa je u zimu ulazila sa dosta spokoja. Uto se pojavio i LJubo. Omravio i neveseo. Ona ga je doekala sa neizmjernom ljubavlju, ta ljubav e ga preporoditi. Od njegove uteevine su kupili neophodne sitnice za zimu, a onda se oboje dalo na sjeu drva, jer ono to je ona prikupila, nije znailo mnogo za zimu koja e biti, kao i svaka u daari, i duga i hladna. Bez oca, a i majku je rijetko viao, bez ijednog vrnjaka, Vuco je gradio neki samo njemu jasan svijet. Po itav dan je uvao kravu i igrao se. ta

se igrao, nije znao da odgovori kad bi ga pitala majka, a pitala ga je esto, ona tek da neto pria sa njim, da ne podivlja sam, kako e prepriavati LJubu, a Vuco je ta majina pitanja shvatao vrlo ozbiljno, i objanjavao igre koje je smiljao sam. Igrao se sa zemljom, kamenom, drvetom, vodom i umskim plodovima. Priao je i o odnosu sa kravom. Pri tom je esto znao da zaplae, alei se majci na arulju, bezobraznicu, koja namjerno ide u tetu i nee da se vrati kad je on povraa. Obino pria potee i u druge pravce, spontano, ili je neprimjetno tamo povede Smilja, pa Vuco majci prepria to mu se dogodilo proteklog dana, tako da je ona znala sve to Vuco radi i kad ga ne vidi. O tome su vodili razgovore uvee, poslije veere, kada su njih dvoje, osamljeni kao dva uka, imali potrebe da priaju i krate no. On je znao da se raspria, a to je majku veselilo, naroito kad bi govorio o zecu koji ga je preplaio, o zeiu kojega je gonjao itav dan, o pticama, o mravima, o kamenu zvanom zeija so, igrakama koje je pravio od drveta, o padu, o pucanju opanaka i rasporivanju odjee, o kravi, o kii i suncu, i o svemu to ga je okruivalo. A kad se alio bilo je na samou ili na bezobrazluk arulje. Tek ponekad su to bila pitanja, koja su, po Vucovim shvatanjima, bila od ivotne vanosti. Takvo je bilo I ono kada se prvi put napio vode iz kamenice. Potjeravi kravu na pau, svakog jutra, Vuco bi ponio torbu na leima, sa komadom proje i grudom sira, a u ruci bi ponio tikvu sa vodom. Jednog dana je ostao bez vode, zaboravio je tikvu da objesi o drvo, dola je krava i prevrnula je. U poslijepodnevnim asovima skolila ga je e, a kad je nije vie mogao trpiti, odlui da se napije iz lokvice, iz udubljenja jednog kamena. Takvih lokvica ima na vie mjesta, iz njih piju ptice i umske ivotinje, ponekad i obani. Oni to rade samo neposredno poslije kia, dok je voda bistra i jo ista. Kie nije bilo dugo, lokvica je bilo malo, a po onim to su ostale, plivale su sitne crvene bubice, sitne kao zrno prosa. Vuco je pronaao jednu, do koje, bar je tako mislio, nisu mogle doi ivotinje, legao je potrbuke i usne primakao povrini. Odustao je, gadilo mu se od bubica. Ponovio je to vie puta, ali kad je e nadvladala, obziri su popustili, dunuo je u lokvicu, pomjerio crvena stvorenja ustranu i napio se. Domalo mu se pobunio stomak, osjeao je muninu, ili je to bilo tako ili mu se to samo inilo, ni sam nije znao, ali je poslije toga ostao strah od trovanja. Je li se otrovao? ak je i kravu dotjerao kui ranije nego je uobiavao, da bi od majke potraio pomo. Ih, koliko se ona puta napila iz kamenice, kazala je majka, pa evo je iva i zdrava, umirila ga je, ali i posavjetovala da bolje uva tikvu, i da vie ne pije tamo gdje se mokre ivotinje, kako se izrazila, znajui da e ga najprije gaenjem odbiti od lokava, za koje je vjerovala da su tetne, naroito za djecu koja imaju stomanih nevolja, kao to ih ima njen sin. Da bi bili sigurni, ipak, neka se napije slatkoga mlijeka, naloila je majka i potpuno rasteretila zabrinuto dijete. I sve ostale Vucove nevolje, Smilja je rjeavala na slian nain. Dolaskom oca Vucov ivot se znatno poboljao. Odmjenjivao ga je u uvanju krave, esto su to radili i zajedno i igrali se. Tako je Vuco nauio igre klisa, petiljaka, stonoge, ivih i mrtvih, bacanja kamena sa ramena i jo nekih. Za njega je to bio najsadrajniji dio dotadanjeg ivota. Radovao se raanju dana, kada je znao da e otac ii s njim. Naroito su mu bile drage veeri, jer je ponovo sluao prie koje voli, a otac je donio iz dalekog Uica i novih rjei i pria o dogaajima, koji su Vuca jako zaokupljali. Jedna mu je ostala u naroito dragom sjeanju, jer je govorila o snazi oca. U snagu oca je pretjerano

vjerovao, vjerovao je da je otac najjai ovjek na svijetu, kako je esto govorio majci. A pria je iz teakog oevog ivota. "Doe jedan gazda na uiku pijacu i odabra nas deset nadniara", pamtie Vuco i prepriavati ovu oevu kazaniju: "Odvede nas u kukuruzite. Ogromno je, koliko naih pedeset njiva. Meni kaza da ja idem u prvi red, da kopam brzo i da me niko ne smije stii. Ako me niko ne stigne platie mi dvije nadnice. A, ako me stigne ko, nee mi platiti nita. Ako neu tako, neka se odmah vratim na pijacu i traim drugi posao. Pita me da li prihvatam. Okreem se po ljudima, koje je gazda odabrao po ivotima, okreem se, mjerim ih, pa odluih da prihvatim izazov. Bojao sam se samo jednoga, krupan neki delija, ne zna se ili je dui ili iri, roen je za motike, zakljuujem strepei i mjerei ga. Bio sam mirniji kad sam vidio da ga je gazda rasporedio u zadnji red. Teaci se ne uvode u kopanje svi od jednom. Naprijed ide kopa prvoga reda, kad odmakne za duinu dralice uvodi se drugi, za isto toliko trei, tako da je onaj najai bio iza mene, u poetku kopanja, za devet dralica. I kopamo jedan sahtak, svi urno, ali se ne dogaaju promjene u redoslijedu. A onda se dogodila prva. Jaki je sustigao onoga iz devetog reda. Zamijenie mjesta. Zaboravio sam napomenuti, gazda je rekao, ko na kraju bude zadnji, dobie samo pola dnevnice. Uspostavilo se estoko nadmetanje. Ja, i to sam zaboravio da kaem, rekao je i ko bude prvi, izuzev mene jer sam poeo prvi, dobie pola dnevnice vie. I da vidi jada od teaka, kao da je borba za ivot, prava utakmica, svi hrle naprijed, niko naroito nee da je zadnji, zemlja se prevre, redovi mjenjaju, sa vrha se tri u dno, voda se pije na brzo, i kopa li se kopa. Onaj krupni je do ruka ve bio trei iza mene. Eto ti tete, mislim u sebi, nije lako za badava kopati itav dan, a nude ti se i dvije nadnice. Razmiljam i meljem ispred sebe. Povremeno se okreem i vidim da krupni melje i bolje. Uto e ti i obavezni prekid za ruak. Tek u do koji dan saznati, gazda je obeao jakom iz zadnjeg reda, ako mene stigne, preuzme prvi red, njemu e dati dvije ipo nadnice. Polazei u hladovinu na ruak, dosjetim se maloj lukavtini. Sjednem uz jakog, pa u toku ruka ga privolim da od mene uzme poveu grudu sira, koja je bila vrlo ukusna ali i preslana. Ja smjerno nisam pojeo mnogo, znajui da prejedanje, neko vrijeme, oduzima snagu. A on je pojeo za dvojicu. Poslije ruka, jaki je ubrzo preuzeo red ispred sebe, i onda je nastala borba izmeu njega i onoga izmeu nas. Trajala je dva sata. Ne poputa ni jedan. Oekujem svakog trena da e jaki motikom udariti u petu ovjeka iza mene. To se ne dogodi, ve onaj iza mene iskorai udesno, propusti jakog u svoj red, a ovaj okuraen gre li gre. Primie mi se, neprimjetno za oi teaka, koji znatieljno prate ta e se dogoditi, ali nas dvojica znamo da je tako, znamo po zvuku motika, njegov je uestaliji, na deset u njega je jedan vie. Pogledujem u sunce, jo ima dva sata kopanja. Hou li izdrati? Kako so u njemu ne ini e koju sam oekivao, pitam se, a i sam dobro edan, ali ne idem da pijem vodu, ne smijem, izgubiu vrijeme. Ako sam ovako edan ja on mora biti jo edniji, u jednom trenu pomislih I okrenuh se da mu vidim usta. Sa obadvije strane usana se ukazae pjene, veliine jagodice malog prsta. A tu si! Bori se sa eu znatno tee nego ja. On eka mene da pijem, im ja i on e, pretpostavih njegov naum. A kad se jednom napije, morae domalo ponovo, i opet ponovo, jer je tako sa solju. Bacih motiku, potrah ka vodi, potegnuh samo malo, jer se dobro edan ovjek

ne smije napiti dobro, potrah u red, uto on baci motiku, otra ka vodi, i im je poeo da grlia iz tikve, znao sam da sam pobijedio. Kopao je sve slabije, iao po vodu sve ee, na kraju, zavrio je predzadnji", zavrio je LJubo, a Vuco zaskakao sa mnogo pitanja. Snijeg je porodicu Jelia zatekao u siromatvu, ali oni su na to ve navikli, za razliku od prethodnih godina, po njihovom proraunu, ovoga puta su zavrili sve pripreme i zimu mogu bezbrinije ekati. Za kravu hrane ima, ima i za eljad, nema za neki izbor ali je ima. Imaju drva. Jedino su slabi sa odjeom i pokrivkom, ali prezimie se. Na okupu su, to im je sada najvanije, naroito za Vuca, koji je imao povremene strahove nou, kad otac ne spava sa njima. A kad je tu najsnaniji ovjek na svijetu, on koji je pobijedio devet teaka, Vucu ne pada naum strah ni od koga ili ega. A prianja, te zime, zaista, bilo je svako vee, jer je LJubo toliko toga vidio i uo u Uicu, da je i Smilja pokazivala vidnu znatielju i imala stalno nova pitanja. A tek Vuco, za njega su sve one bile poslastice, pa je nezasito molio oca da pria i pria, pripitujui za mnogo stvari i situacuija koje LJubo nije ni uo ni vidio, ali je na pitanja odgovarao, kao da ih je sve doivio. Kasnije je LJubo imao i neugodnih veeri, kad bi ga Vuco pitao da pojasni neto to je ispriao ranije, a LJubo zaboravio da je to izmislio, zaboravio kako je to kazao, a Vuco to sve popamtio, pa ga ispravlja, podsjea i zahtijeva da priu proiri, a onda LJubo, ne imajui kud nazad, nastavlja da izmilja i da se zaplie vie. Zima je pokazala da se sledea ne smije doekati sa kravom pod istim krovom, niti u koari, kroz koju duvaju vjetrovi i prolaze kia i snijeg. Odluili su da, uz koaru, prave kuicu sa jednom prostorijom za eljad. Pravie je od zemlje, tako to e LJubo napraviti kalupe od drveta, to je vidio u Uicu, pa e u njih, sve troje, nabijati tjestastu zemlju, i vaditi je u obliku cigle. Onda e je slagati po dvoritu, da se sui na suncu. To e da rade na ljeto, nakon to obave ratarske poslove, pa e u jesen zidati. Nemaju rjeenja za krov, gdje da sjeku japiju, to je ostalo bez rjeenja i u planovima. LJubo e opet nadniiti, ali nee ii od kue. Znaju da nee imati puno ponuda, ali e bar biti zajedno. Na proljee e uzeti u najam dvije oranice i livadu, ne bi li proizveli to i za pijacu. Na proljee su LJubo i Smilja objavili pravi mali rat oranicama, imaju ih tri, ustajali su prije svanua, ili na njive i ostajali do mraka. Vuco je bio zaduen za napasanje krave, ali su i njega, toga proljea, u petoj godini ivota, poeli da uvode u poljske radove. Moe i dijete dati ruke, saditi i plijeviti luk, donositi vodu, sakupljati kamen po njivi, i to je najvanije, uiti se da radi, jer nigdje i nikad nema hljeba objeenog o grani, uvijek e ga trebati zaraditi. Kad je LJubu najvie pritiskao posao, pritiskalo je i druge ljude, ba tada bi se poneko pojavio da ga zove na nadnicu, on je to prihvatao svaki put, a svoje nadoknaivao Smiljom i svojim dodatnim naporima u sljedeim danima. Radili su premnogo, ali je na kraju ispalo premalo da bi se njihov ivot naroito poboljao. Od svega, iz te godine, za LJuba i Smilju, bilo je najvanije, nisu ostali duni nikome, a obezbjedili su sjemena za sledeu godinu. Ostavili su tele i moi e da ga ishrane, da bi se sledee godine zakravilo, jer je arulja ostarila pa slaba na mlijeku i moraju je smicati. Sledee godine imae kravu za pastrvu, prvi put i oni imati meso za zimu. Napravili su zemljanu ciglu za kuicu, ove godine nisu mogli i da je podignu, uinie to dogodine.

A onda su se godine ponavljale sa malim pomacima, jer nije lako izii iz sirotinje. LJubo je nadniei dospio do daljnjeg roaka Mile Jelia u Uice, i tamo ostao nekoliko godina po ljeto i jesen, sluei ga, kopajui, kosei i naroito radei sa ljivama. U predasima je nadniio i u drugih gazda. A Gazda Mile ima ogromne ljivike, po tome je poznat i u Srbiji. LJubo je okopavao vonjak, brao i suio ljive, kiselio i pekao rakiju. Kao radnik pokazao se nezamjenjivim, naroito u peenju rakije, po tome e stei i ugledno ime, pa e ga kasnije pozivati na sve strane, a on raditi premnogo. Najgore su mu noi, premorenog ga obrlati san, a ne smije da zaspe, zagorie kazan. A morao je malo i da spava, bar ono od kad procuri. I lijegao je, tu na hladnoi noi, pored kazana. I zaspao bi i budio se na vrijeme, nije se kvarila rakija. Ali, san kao san, ipak, prevario ga je koji put, nekoliko puta pokvario je rakiju. Naruio ga je gazda i zaprijetio otkazom. Dosjetio se. Legne a pod glavu stavi otar kamen, koji probada, probada toliko da moe izdrati najvie dva sata, koliko i kazan curi, a tada razbuuje bol. Poslije toga mu godinama nije zagorio ni jedan kazan, Vuco pamti ovo o evo kazivanje. LJubo je nadniio i tedio, Smilja je radila na iznajmljenim oranicama da proizvede hranu, ali je i sakupljala kajmak i sir, nosila u Poegu i prodavala, pa i ona pribavljala novac. Vuco je rastao u skladu sa godinama, uvao kravu i sve vie preuzimao poljskih radova, a neprirodnost stomaka je nestajala i nestala, a da niko od njih troje i ne zna kako i kada se to zbilo. Ozidana je kuica uz koaru. Godinu poslije toga kupljena je jedna njivica, onda je napravljen ko za ito, napravljen je i mljekarnik, popravilo se stanje sa obuvkom i odjeom. Smilja je bremenita i po trei put, to je ve 1923. godina. Zna se LJubova elja, ensko, ali opet se rodilo muko. Jednostavno njegovu kuu hoe dioba imanja, i to ti je to, kako bi se ponekad poalio prijateljima. Kad nije ensko, onda je sin, pa e ga tako i nazvati, Sinia. Kupili su i jednu livadu. I dalje su uzimali u najam po jednu oranicu i livadu. Sada imaju zemlje, ali nju valja i obraivati. Ko? LJubovo e i dalje, godinama, biti nadnienje. Smilja je rodila, treba oko bebe, ne moe ni ona, ali ona mora i sve vie Vuco, kojega tede sve manje, od kako se nalo jo jedno muko dijete. Sa est godina, poslije raanja Sinie, Vuco je radio poslove odraslih, nije orao, jer to zaista nije ni mogao, ako se u to ne rauna predvoenje krava brazdom, a bila je to njegova obaveza pri svakom oranju. Okopavao je kukuruz, krompir, grah, tikve, luk i kupus, eo ili upao jeam, ra, zob i konoplju. Najmanje je volio da radi kad prispije konoplja, oko nje je toliko posla da mu se ne vidi kraj. Seljani nisu kupovali nita od odjee i obue po trgovinama, sve to su nosili je iz kune radinosti. Kako LJubovi nisu imali ovaca i koza, nisu imali ni vunu, pa se sve svodilo na sukno i platno, oboje od lana. Toga je trebalo dosta, jer do platna i sukna nisu mogli doi samo svojim radom, a to to su morali nositi drugom da uradi, plaali su opet lanom. Oko lana ima posla kroz dui dio godine, na to se potroi snage i vremena koliko i za sve ostale poslove zajedno, pa je razumljivo zato je Vucu omrznuo lan. Ni Smilja nije volila poslove oko lana, ali nije ih mogla mimoii. Sva odjea na njoj, LJubu i djeci je lanena. Ako je i bilo to od vune, i ono je posredno od njihovoga lana, jer su i vunu plaali lanom. Dakle, lan je njihova sudbina. Vuco je u inokosnoj kui, pa iako nejak, sve vie preuzima poslove odraslih. Smilja je uoljivo ista domaica, rublje je prala ee od drugih ena, i Vuco bi se ljutio na nju, jer je i njegov udio u tome znaajan. Sredstvo

sa kojim se pere ve je cije. Sa ognjita Vulovo je da izbira prpast lug, bez primjesa tvrdih predmeta, kamena, ugljena i drveta. Lug se kuva, pa cijedi kroz lanenu krpu, i to je cije. Vrela cije se sipa u parjanicu, drveno bure pored kue, a onda se, brzo, u nj potapa ve za pranje, po njemu se, isto tako brzo, nanese podlanica luga, i ostavi da se pari do sjutra. Jo vreo, ve se nosi na rijeku Gradnju, i tamo pere na kamenu lupanjem pratljaom, ispira u rjeci i razgre po plotovima. Pred vee, kada se ve osui, kupi se i bremenom nosi kui. Tako opran ve nije imao gamadi, ali ga je imao onaj to je ostao na ukuanima, ta morali su predaniti u neemu, tako da se borba protiv te dosadne i opasne napasti nije mogla privesti kraju. Kad se preobuku, onda se sve svueno podvrgava trebljenju. To se svodilo na to, da je svaka odjevna stvar izvrnuta, pa av za avom rastvaran, i u letu hvatana buva, stavljana izmeu dva nokta, gnjeena dok se ne uje prasak, a on se svaki put uje jasno. Vai i gnjide ekaju mirno, pa se pokupe meu dva prsta, onda kao i buve, meu dva nokta. Bio je jo samo jedan nain, koji se primjenjivao redovno, ali je on samo popravljao stanje, smanjivao broj tih izdrljivih ivotinjica, koje su prenosile zarazne bolesti. Obino se to radilo uvee pred spavanje, da se lake zaspe, ali i da se, koristei mrak, moe skinuti do koe. Tada se skinuti odjevni predmet istresa nad vatrom ognjita, a otkaena gamad pucketa i svjedoi svoju propast. Istresanje traje dok pucketanje ne urjedi, to je znak da je gamad, koja se nije dobro zavukla u avove, ve poispadala, a ona dobro uvuena nee ni ispadati. Prestaje se sa trenjom odjee, koja se oblai, a ponovie se obino svaka tri-etiri dana. Vuco je tekom mukom trpio gamad, ne zna ili mu je gore kad ga ujedaju, ili kad gamiu i prijetee golicaju, esto je plakao zbog toga. U dva navrata je bolovao od uge, pa ga je majka presvlaila ee. esto ga je biskala. Volio je kad mu to radi, godi mu dodir majinih prstiju po tjemenu, ali i vie voli toplotu majinog krila, u koje je, u svakoj toj prilici, polagao glavu. Sve je to samo zakrpljanje, Vuco je itav ivot u Jeevici proveo pod zulumom tih malih razbojnika koji ive sisajui ljudsku krv i trujui je. U toku sijanja i nicanja, lan se naziva teina, i tu je Vucov udio rada najmanji, ali kad isklasa i nazove konoplja, Vuco pone da da drhti pred obavezama koje slijede. Kad konoplja sazre, Vucovo je da je upa iz zemlje po itav dan, i tako danima, jer majka ne moe toliko dugo, zbog obaveza prema kravi, bebi, mlijeku, kuhanju i pranju. Obino su tada suvi ljetni dani, zemlja tvrda, pa su ile toliko vrsto spojene sa zemljom da je upanje vrlo naporno, naroito za nejakog djeaka. Konoplja je ilava i tanka, pa su Vucove ruke pune posjekotina i plikova koji mnogo bole. Prilikom upanja klas se njie i mlakim udarcima iba po znojnom licu i jo znojnijem vratu. Klas ima dlaice, Vuco ih je zvao brkovi, koje malo pomalo, ali uporno eu kou, koja se, onako znojna, ojede, pa je tako ranjenu uzmu pod svoje so i sunce, satvore plikove i rane. ene znaju i da zaplau od bola. Ko bi pamtio koliko je Vuco dana otplakao u takvom stanju, ali je morao da nastavi da upa. Stabljike se slau i uvezuju u rukohvate. Kasnije e Smilja, jer Vuco to nije kadar, na cjepalu, sjekirom, odsijecati dno i vrh rukohvata, ile i klas, ile bacati u plot, a klasove odlagati na rpu, da se osui i kasnije omlati sjeme. Rukohvati se veu u snopove i potapaju u baru na kiseljenje. Daleko je to od kue, kod Teodorovog bunara. Nosila ih je Smilja po dva, a Vuco po jedan. Kiseljenje traje tri sedmice, ali ve poslije druge, majka bi ga slala svaki dan, da provjeri, da li se ukiselilo. On je zavlaio ruku u baru, trljao stabljike

i osjeajem pod rukom zakljuivao da li je zakiseljeno, da li su niti lana po ele da se odvajaju od sredinjeg dijela. Poslije toga je slijedilo iznoenje snopova i prenoenje do livade, onako mokre i teke snopove, pa rasprostiranje po zemlji, vodei rauna da nije ni debelo strunue, ni tanko priplanue, ve od oka debljine ake. Zavisno od vruine i sunca, Vuco je, do koji dan, oko podne i predvee, odlazio da provjeri da li se konoplja, koja se sada zove lan, osuila. Zapravo, lan se ne smije osuiti, on mora imati vlanost, treba dobro otvoriti oi i ustanoviti pri kojoj vlanosti je suvo. Usput se mora prevrtati, ono to je bilo na zemlji vlanije je i obratno. To je Vuco sve radio sam, a nije toga bilo malo, mada to nije teak posao, za djeaka je velika obaveza. Slijedi kupljenje lana, u rukohvate i snopove, te odlaganje tamo gdje e se kasnije zasnovati trlica. Trlica ima dva ravasta koca nabijena u zemlju, a u rave se uglavljuju dvije daske, zailjene po duini kao sjeivo, koje je okrenuto prema gore, a izmeu njih nasjeda trea daska sa sjeivom prema dole. Dvije prve su privrene za rave, na jednom kraju su probuene sve tri i povezane drvenim okruglim klinom, oko koga se moe okretati gornja daska. Na suprotnom kraju, ta daska ima rukohvat kojim se daska die i sputa. Rukohvat lana, se lijevom rukom, sa jednog kraja stavlja se izmeu dasaka, a desnom, daska se sputa i die, da udara po lanu, koji se stalno pomjera, tako da se lan, ustvari, mlati da se niti lana odvajaju od jezgra. I sve tako dok u ruci ostane samo lan. To je fizii iscrpljujui posao koji je radila Smilja, a Vuco joj vrio pripreme, dodavao i odlagao. Tako dobiven lan je prljav od pljevlje, pa slijedi ienje otresanjem, to je Vulov posao. Slijedi grebenanje i eljanje, prvo je Smiljino a drugo Vucovo, tako se dobiva povjesma, spremna za predenje preslicom u preu. Od nje e se tkati platno, a za sukno jo i upredanje vie niti vretenom, to je iskljuivo radila Smilja. Nisu imali natru, tkalaki stan, pa su tkanje plaali, kao i kasnije stupanje sukna. Ovome poslu se teko sagledavao kraj, pa mu je djeak nerado pristupao. Vuco je radio jo jedan posao, koji samo na prvi pogled izgleda prost, a za djeaka je bio nerjeiva muka. Svaki dan je donosio vodu za pie, za eljad, kravu, kokoi, ali i za kuvanje i pranje. Donosio je sa Teodorovog bunara, tamo i amo je tri kilometra. Nije to lak posao ni za odrasle. ban je teak i kad je prazan. A dva bana vode treba nataknuti na zareze kotlanice, pa na rame. Ako naspe po pola bana, kao to je najprije i inio, onda odmah valja ponoviti. Ujutro i navee. Uz napor, koji je naroito bio velik kad je to tek poeo da radi, kod Vuca pojavljivala se jo jedna stvar, koja e ga dovoditi do stresova. U one veernje prie, koje jo uvijek guta kad je u prilici da ih slua, ulazili su neki udesni vampiri, vjetice, vukodlaci, vile, i pitaj boga jo kakvi stvorovi, a Vuco ih je toliko snano doivljavao, da je mnogo vjerovao u njih, i bivao plaen u nonim snovima, koji su ga nuno pratili poslije prianja. Jedno od mjesta prebivanja tih bia, iz tih veernjih pria, bio je i Teodorov bunar. Ne samo Vuco, sva djeca sela i pola ena, istinski je vjerovalo da je Teodorov bunar njihovo stjecite, a zaposjedaju ga sa pojavom sumraka. Vuco je u svoje ui uo, od desetine ena i djece, ak i od dva-tri ovjeka, kako su oni, u Teodorovom bunaru, vidjeli vukodlaka. Najprije je to shvatio kao sastavni dio prirode oko njega, koja ga se nije ticala ba mnogo, ali kad je on vidio vukodlaka prvi put strahu nije bilo kraja.

Dogodilo se kad je iao po vodu, onu drugu veernju. Prikasnio je, ali se jo vidjelo kad je prilazio vreocetu uvuenom ispod kroanja drvea, i nije mu strah ni padala na um. Meutim, dok je banove isprao, pa nasuo, pa natakao na kotlanicu, podigao i ovjesio o rame, mrak se podmuklo dounjao. Taman kad je krenuo, zauo je prikrivan bat, osvrnuo se da vidi pridolicu, mislei da je neko od seljana silazio ka vodi, pa kad nikoga ne vidje, onda mu na um doe pomisao o vukodlaku, kojega do malo i vidje. Kezio se na Vuca i obilazio panj vrbe. Vuco je vrisnuo i poskoio, pa se dao u bijeg prema domu, stalno tik koji korak ispred vukodlaka, koji je prijetio nadljudskim dahtanjima. Vuco je, uistinu, jedva preivio to vee, ali je i uas preivio u njemu, i nikad se nee iseliti iz njegove psihe. Narednih dana, jo pod dojmom ovih bolnih oiljaka, zarekao se da vie nikad nee dati priliku tim avolima, vie nikad tamo nee poviriti poslije zalaenja sunca. Strah od vukodlaka je no ni Vucov pratilac, bie i u godinama kada se mukarci ne plae vukodlaka, a to je zbog toga, jer je Vuco bio oi u oi sa tim demonom. Imao je on i kasnije neprilika te vrste, svaki put kad se pravila cije, kada je odjednom trebalo puno vode, a ona se donosila nakon to se doe kui sa poljskih radova, znai, neizbjeno se moralo hvatati i noi. U tim prilikama se obavezno prikljuivao nekome, iako je koji put bilo teko ostvariti. Vuco je poao u kolu sa osam godina, u Jeevicu, dva-tri kilometra daleko od kue. Kao i druga djeca, nosio je pisaljku i tablu. Za etiri godine nauio je da dobro ita i pie. Rad kod kue bio je vaniji od kole, pa se tako ponaao i on i njegovi roditelji, tako je bilo i sa drugom djecom, mada je uiteljica u njemu vidjela talenta za kolu, kako je, jednom prilikom, rekla majci Smilji, i dodala da maloga svakako trebaju dati da ui dalje. On je uiteljicu oboavao i strahopotovao. Kao i sva kolska djeca Srbije i Vuco e dobivati batine u koli, kleati na koljenima i ostajati u pritvoru, to e u tim trenucima doivljavati vrlo nelagodno i postidno. Tek potkraj etvrtog razreda, kada su mu roditelji saoptili da e da nastavi kolu u Poegi, njemu e kolovanje postati vrlo drago. U tome je vidio priliku da se izvue iz teakih poslova, koji su ga, ve u njegovoj dvanaestoj godini premorili i ogadili mu ivot. ivot u Jeevici nije obeavao nimalo ljepote. LJepota je grad, bez motike i kaljavih opanaka, to e postati njegova ivotna elja. I jo ima jedan povod za razmiljanje o bijegu iz Jeevice, kako Vuca jo i vie roditelja. Smilja je i po etvrti put rodila sina. Vuco e taj dan nositi u naroitom sjeanju. Imao je jedanaest godina i mnoge stvari je umio da smjesti gdje i pripadaju. Otac je bio veoma ljut, ak je i vikao na majku-porodilju, nju je optuivao zbog raanja mukog. Uprkos svemu majka je sa ljubavlju doekala i to dijete, milo joj je, pa e tako i da ga nazove, Milija Mile. Jo nije vidio grada, nedovoljno mu je zamisliv, iako je u glavi imao neku mutna sliku o njemu, nalikovala je na opet nejasnu sliku raja, o kojemu je mnogo puta sluao. Istinski vjeruje u Gospoda Boga, jer tako vjeruje i majka, a ona sve zna. Vjeruje i otac koji je obiao toliki svijet, i on je sve vidio i saznao, on zna da postoji Bog, i on kao i majka uvijek kau "Boe pomozi", i uvijek govore Vucu da se moli Bogu. "Moli se Bogu pa e u raj." Tako on zna za raj, to je neto najljepe to postoji, a u njega mogu samo oni to se mole Bogu. Zna da grad nije isto to i raj, ali vjeruje da je na putu prema raju, i da je znatno blii raju nego je selo. Eto zato on eli u grad, zato eli da se koluje.

Iz Jeevice je iao samo jednom godinje, opet ne u grad, ve u selo Dobrinje, do najblie crkve, pred Uskrs, vodili su ga da se priesti, a prije toga je postio, sve dane i sedmice koje je odredila majka. nazad na sadraj VULE YELICH glava 6. Konano, krenulo je i domainstvu Jelia, laknulo je i selu. LJudi su takvi, kad komiji ide nisu ba veseli zbog toga, ali kad mu ne ide vesele se kad doe do pomaka nabolje. U LJubovoj kui dostignuto je ono stanje kada se vesele sve komije. A kako i ne bi! Siromah sa dvanaestine nadnienjem od jutra do sjutra, bez kue i kuita, uspio je da napravi krov nad glavom, kupi zemlju, napravi koaru, hambar i mljekar, podigne dvije junice i primakne cilju, domainstva koje moe o sebi. I kuna eljad osjeaju naklonost seljana, to zahtijeva dodatnu odgovornost da se istrajava, da jednom zapo eto povjerenje ne splasne, jer bi to bilo gore stanje od onog kad nemate ali se i ne oekuje da imate. Naklonost je poela jo lane, kad se u Jelia obliznila krava, dvoje enske teladi. Gojena su, izimljena i proljetos dobro hranjena, pa su pored krave, njihove majke, i dvije junice ostale steone. Izimili su troje goveda, nije to mal zalogaj ni za jau kuu od njihove, ali je i on progutan s mjerom, po shvatanju ukuana i seljana. Marljivo, kao to rade mravi, LJubo, Smilja i Vuco, radio je ak i mali Sinia, prikupljali su slamku po slamku, rukohvat po rukohvat, i prikupili i splastili sijena, slame, ae i grma, koliko je nuno da se prezimi to troje goveda. Prezimie, pa makar snijeg zapao prije no ikad i ostao due no ikad, od Mitrovdana do urevdana, govorio je domain LJubo. Ipak se taj uspjeh vezao za Smilju, ona je to smislila i iznijela na svojim pleima, njen mu je I dalje nadniio. Tako je porodica LJuba Jelieva ula u velike naume i nade, ljeta gospodnjeg 1928. Dogodine e ostaviti dvije krave, da imaju mrsa za kuu i poarevaku pijacu, ali i da imaju, prvi put, svoju zapregu, a ne da i dalje moraju da trae po selu govee za uparivanje, kao to su to inili u svih prethodnih deset godina. Ostavie i jedno tele. Pored dvije krave i teleta, imae ta i da prodaju, jednu kravu i dva teleta To je dovoljno da se kua omrsi i obue, kako je govorila Smilja, sva srena dok govori naum koji je blizu i da se ostvari, da konano iz sirotinje zakorai u ivot dostojan ovjeka. Obui e djecu, naroito Vuca, naglaavala je i objanjavala, ve momi a sav je u zakrpama. A, ako da Bog, dogodine e i na kole poi, u varo. Sramota bi ga bilo poslati ovakvog, ovako obuen nije ni za obanina prispio. A i on, jadnik, sramio bi se pred svojim vrnjacima, pred gradskom djecom posebno. Dae Bog, svaki put bi tako zavravala dok je govorila o svojim skorim ostvarenjima. LJubo nije govorio mnogo, ali je u svemu vrsto stajao uz nju i ponaao se kao uvjerljiv domain. NJegov pristup voenja domainstva jedinstven je i neobian za kraj u kome ivi, gdje je domain neprikosoven u odluivanju, u kui i oko nje. U njegovom domainstvu je ovako, on odluuje o najvanijim pitanjima kue i eljadi, a supruga o radu na imanju, u kui, o dnevnim odnosima sa seljanima i o odgoju djece. Komijama dugo nije bilo jasno ko je domain, i kakav je to uopte odnos u LJubovoj kui. Zapravo, pitanje je zato je eni pustio toliko na volju.

A, ustvari, sve je bilo prosto, ako se ovjek imalo unosio u njihovo stanje, jer ni ono nije uobiajeno za njihov kraj. Svjestan da se od dvanaestine, na koju je dopao sa enom i djetetom, nikako nije moglo preivjeti, a po svojoj prirodi vispren ovjek, on je jo u onom prvom razgovoru kazao Smilji, imamo samo pola potrebnog imanja, znai na njemu ima i posla samo za pola eljadi. Neka to bude Smiljina obaveza, a on e pola prihoda zaraivati van imanja, nadnienjem. Ako imanje radi ona, onda ona treba i da odluuje o svemu oko toga, osim ono to nije red da je bez domaina. Dok je mlad i zdrav, govorio je, ako Bog da, zaradie toliko da kupe malo zemlje, da naprave imanje od kojeg e moi da ive kao i ostali seljani, a onda e prestati da bude tui sluga, oboje e da rade svoje, sebi i za sebe. Uto e porasti i djeca, i oni dati ruke, dokupie zemlje da se imaju i oni gdje eniti i odjeljivati. I evo, to vrijeme se najavilo: LJubo je ve kupio zemlje, a Smilja je dogurala do troje goveda. Po vjekovnom obiaju, kad se na Jeevicu obrui ljetna ega i sasui travu, seljani obiljeavaju stoku i tjeraju na planinu. Svako domainstvo ima u planini ovjeka kod kojega goni stoku, uz davno dogovorenu naknadu. Tako su i Jelii potjerali kravu i dvije junice u Vuletia na planinu. Naprijed je Smilja a pozadi Vuco sa podugakim prutom u ruci. Ovo je bio dugo iekivan dan, jer je za sjutra, po povratku sa planine, dogovoren poetak najveeg poduhvata LJubove kue ograivanje. LJubo i Smilja ve nekolike godine govore o ograivanju imanja, ali je prenija tjerala prenu, i do toga nije dolazilo. Ovoga puta to se nee moi izbjei, jer kad grane sljedee proljee, osvanue estoro goveda, tri krave i tri teleta, a ograde nemaju. Ve su mjesecima u vrstoj odluci da je prave, ali kao i u sluaju svih prethodnih velikih ili tekih poslova, LJubo je lijen da zapone, neodluan, kao da je straiv, nesamostalan i nepouzdan u sebe. Zaista, on je takav, i uvijek je sa njim tako dok posao ne zapone, i zato ga otpoinje teka srca i jedino kad nema izbora, kad ba mora. Ali kad posao uzme u rad nema mu premca, ni u brzini ni u znanju. Poznavajui mua, a imajui na umu da ne smije ostati bez ograde, ovoga puta se nametnula Smilja, mada je to, po onom kako su radili do sada, bilo njegovo podruje rada i reda. Vrativi se sa planine, odmah je LJuba privezala uza se, nije dala da se ni na dan odmakne od kue, ili su u sjeu kolaca i kresanje pletiva. Ni jedanaestogodinjeg Vuca nije tedila, radio je kao da je odrastao ovjek. LJubo je sjekao i uvjerljivom snagom obarao stabla, tesao grane, sasjecao oblice na duinu kolaca, rascjepljivao u etiri cjepanice-koca, zailjivao ih, nabijao u zemlju i pravio pleter. Od zvijezde do zvijezde su radili tri mjeseca bez odmora i estita jela. Iako se crpio i omravio do rebara, ovo je Vuco radio sa zadovoljstvom i ponosom, jer je uvjeren u ono to e se stvarno i desiti, imae najljepu ogradu u selu. NJegov otac je takav, to ve shvata i Vuco, ili ne radi ili radi najbolje. U to su ga, im je gradnja poela, uvjeravali pogledi i rijei seljana, koji su sve ee navraali i udili se, i pitali se, zar zbilja ovo moe da napravi samo jedan ovjek sa enom i djetetom. A mogli su, zavrili su ogradu sedmicu prije nego e goveda sii sa planine. LJubo je negdje i nekad, na vaaru, tako je priao, vidio neobino lijep emper, koga su krasile raznobojne are. Od kako je dogovorio sa enom da e plesti ogradu oko imanja, stalno je elio da bude arena kao onaj tamo negdje vien emper. I napravio je takvu. Grane razliite boje, s korom i bes kore i razliit pleter su elementi iaranosti ograde, koja je, zaista, jedinstvena i lijepa. Vuca oduevljava ograda, ali i vie voli prelaz. To je kao

kapija imanja, koja je u ovom kraju zastupljena kod svakog domainstva. Ona je za ljude ali ne i za stoku, zapravo da stoka ne moe da proe. Sainjena je od kolja i stepenica sa obadvije strane. LJepota prelaza je u tome, to su svi dotadanji prelazi raeni od grubih oblica, a ova, Jelieva, napravljena je od tesane grae i dasaka. NJih je LJubo, sa darom drvodelje, vjeto istesao i izglaao, pa kao najbolji graditelji skladno povezao, tako da je prolaznik pred sobom prije vidio neobino majstorsko djelo, pa kasnije shvatao da je prelaz. Nakon to je tako shvaen u selu, prelaz je postao vie od toga, ljudi bi se pored njega zaustavljali, odmarali, sjedali i saekivali na njegovim stepenicama kao da su stolice, a Vuco je u zanosu svoje mladosti i ljepote prelaza, naao posve novi sadraj zanimanja i zabave. im ojutri, ako nema posebnih zadataka, silazio je niz puteljak do prelaza i na njemu ostajao satima, igrao se nikom jasnih, ali za njega zanimljivim i sadrajnim igrarijama. Saekivanje i ispraanje namjernih i sluajnih prolaznika moe da izgleda glupa igrarija, ali je ona za Vuca sadrajna, tim prije to su prolaznici redovno govorili o prelazu na koji je on ponosan. E, vala, Vuco, valja vam to to ste napravili govorili bi seljani prolaznici, a Vuco rastao i saekivao sljedeeg, nadajui se da e taj i vie iskazati hvale. Voli kad ga hvale, a na prelazu mu se to dogaa svaki dan, a kako e da ga hvale dogodine, kad bude ovdje sjedio, a iza njega paslo estoro goveda, zamilja Vuco i topi se u razljevu dragosti. Taman je Smilja dvojbila u koji dan da krene u planinu po goveda, kad s te strane stie glas, da odmah doe, poruuje joj domain kue Vuletia. Poruka ju je bacila u brigu. To nikako ne moe biti dobro. Bie da se izjalovila krava, nedajboe junica, pomiljala je i bila sve vie u brizi. Boji se za junice, govori LJubu, premlade su a pune snage, igrale bi se a ne umiju da uvaju plod, jedna drugoj zabadaju roie u trbuhe, pribojava se da su se mogle nagrditi tako unitile plodove. Dogaalo se to seljanima, ne daj Boe da je i njima.Tako brina, sa Vucom, krenula je put planine. Bilo kako bilo, oni e stjerati goveda, jer je i vrijeme od toga, usput je kazala Vucu. Gore, u planini, do ekae ih slika i pria, koje e Vuco ponijeti i nositi u sjeanju do kraja ivota. Banuli vukovi u obor, tako su nekako priu otpoeli Vuletii, u posleponono vrijeme kad je govee umrtvljeno snanim snom, i kad je potpuno nespremno za odbranu. Pola isklali. Dobro hranjene junice, pune snage, ne predadoe se, ve su se upustile u borbu. Rastrgle su ogradu i dale se u borbu iz bijega. Vukovi imaju istananu borbu sa govedima, napadaju ih od pozadi, salijeu sa bokova, a zapravo, sve je to samo varka, da bi lake doli u poziciju da zakolju s prijeda. A klanje izvode tako spretno i brzo, da govee i ne shvati odakle opasnost dolazi, ne shvati da ba tad uopte i dolazi. U toj munoj borbi, stvori se okolnost u kojoj govee pomisli da je pred pobjedom, treba samo zadati zadnji ubod, jer je vuk sustignut u bijegu, on se pogeo i predao, ustravljen je i nemoan, tada se govee instiktivno ustremljuje, tim posljednjim skokom na rtvu, koju e probosti i rasporiti, ne dajui joj da se odvoji od zemlje. A kad uslijedi skok, kad je govee bez oslonca o zemlju, vuk se munjevito izokree, odrazuje i kanama ovjeuje o vrat goveeta i onjakom prerezuje grkljan. Sve je to tako precizno i brzo da se promaaji gotovo ne dogaaju. Ovoga puta se dogodilo, i da bi neobinost bila vea, dogodilo se u sluaju obadvije junice. Jedino objanjenje je, po miljenju Vuletia, pored snage

presudila je i njihova jedrina i debljina, pa vukovi nisu mogli da dokue grkljan. Nakon boja, i priskakanja seljana, one su ostale na popritu sa tekim ranama, umrljane krvlju, klane a nedoklane, zamorene i preplaene. Rikom su parale usnule planine. Vuletiima nije prvi put da lijee stoku, za to su stalno pripravni, imaju spremljene meleme, koje su i u ovoj neprilici koristili. Naalost, ovoga puta, neto nije valjalo, bie da je prestario melem, i na ljetnjoj vruini postao otrov. Bilo kako bilo, rane na junicama su se zatrovale, i iz asa u as bivaju tee. Ugledavi Vuca i Smilju junice su zarikale uglas. Vuco je odgovorio suzama. Smilja je obilazila oko jadnica, prigueno plakala i priala s njima, i dvoumila ta da radi. Odluila je da ih svede u Jeevicu, nadajui se da e im tamo biti lijeka. Jake su, govorila je, pa e moda same od sebe prezdraviti. Svela ih je i inila velike napore da ih zalijei, ali nije bilo po nadanju. Zbilo se ono najgore. Nakon tekih bolova, u stranim mukama, bez krika i zova, uginule su. Zatrovano meso nije moglo da se koristi, ni koa nije valjala, ali su je ipak ostavili, a kasnije i koristili za pravljenje opanka. U Jelia je kua tuna, kao i svaka iza smrtnog sluaja. Uginule su dvije junice i sa njima i dvoje teladi. U noi pokolja izjalovila se i krava, ostali su i bez treeg teleta. Izgubljeno je petoro. Da je i za itavo selo mnogo je, potekla je tuna pria koja e obilaziti sela. Provalio se porodini ponor iz koga e izvlaenje trajati dugo. Ovaj dogaaj e u Vuca udjenuti snano sjeanje, koje nikad nee blijedjeti, naroito ne majin pla koji danima nije stiavao, a u djeaku izazivao neutjenu alost za roditeljom. Iako je njemu u tome bilo najalije majke, jako je alio i junice, jer je bio ve toliko odrastao da shvati, da se teta do koje je dolo, najdirektnije obruila i na nj. Uei zanat, sljedee godine, stalno postien zbog dronjaka na sebi, nije mogao a da se ne prisjea junica, jer da one nisu nastradale on bi po Poegi hodao u novom odijelu. Ne bi se stidio, naprotiv, ponosio bi se. nazad na sadraj VULE YELICH glava 7. "Smiljka!" tako je LJubo dozivao suprugu samo u izuzetnim i po njih vanim prilikama, kao to je i ovaj dogaaj, koji se odnosi na Vucovu sudbinu. Poziv je i u djeaku izazvao posebnu panju, a zbio se u kasno vee, nakon to je otac pun umora dopjeaio iz Poege. Pretpostavljena vanost je bila tim vea, jer je majka bila tik uz njega, a on je tako glasno izgovorio njeno ime, kao da je doziva iz vrha u dno livade. Na Vucovo iznenaenje majka nije postupila kao ranije u takvim rijetkim prilikama, kada bi u trenu naputala bilo koji posao da je radila, prilazila bi muu sa snano izraenom znatieljom, ali i bojaznou, stala i oekivala rijei vanog i nenajavljenog nauma. Ovoga puta je, kao da je znala sve ono to e mu da joj saopti, laganim pogibom dohvatila tronoac, privukla ga i sjela. Majka je, to je Vuco uoio jo u najranijem djetinjstvu, znala da prepozna oeve misli po njegovom ponaanju, ini se naroito po hodu.

"Smiljka!" otac je ponovio isto tako krupnim glasom, a onda ga oborio na svakidanji: "Danas sam iao u varo i svratio kod gazde Milenka Kuburovia. Mogu ti rei, primio me je lijepo. I ena mu. Pozvao me je i u kuu, na rakiju, ljivu. Dobra mu je rakija, dobra. Kaem ti, ba su me lijepo primili. Napriali smo se. A onda sam im rekao i zbog ega sam doao. Velim im za Maloga, kaem da mu je krteno ima Vukadin, ali da ga svi zovemo Vuco, te da mu je dvanaest godina. Napomenuh im i da je prvi ak u Jeevici, da je zdrav, da je izrastao, te da je smiren, radan i posluan. I tako redom. Onda kaem da nam imanje nije bogzna kako veliko, a imamo tri sina, da sam ja na dvanaestini a on bi bio na trideset estini, pa eto, ovoga najstarijega, dao bih na kole, da ui i da se izbavi, a bogami i da olaka dvojici brae iza sebe. Da ne dijele na troje. Ja, ja... promucao je gazda i izvjebanim pogledom osvrnuo na gazdaricu. Pa, vala, Milenko... promrsi i ona, od koje je, bilo je oito, mu oekivao miljenje. Nakon to je kratko utala, nastavila je: Smilju poznajem dobro, ako je ita pokupio od majke, vala, to dijete ne moe da zastrani. Pa, Milenko, ako ti treba egrt, primi ga. Dobro, dobro... otegnuto e ti gazda, pa zapita: A kad bi, Mali, mogao poeti? Kada da ga dovedem? uzvratio sam. Kada si mislio, ti? gazda e na to. Odmah rekoh mu. Misli na sjutra? zaskoi gazdarica. Mislim odgovorih joj. Dobro, neka ujutro bude ovdje saglasno e gazda Milenko", LJubo je Smilji prepriavao ovaj razgovor, ali tako da ga slua i Vuco. Na prvo oglaavanje pijetla, tog iskonskog jeevljanskog asovnika, majka Smilja je ustala tiho, jo bezbunije razgorila vatru i o verige ovjesila lonac pun vode. Tek kada je voda provrela probudila je Vuca. Pomagala mu je oko kupanja i oblaenja, pri tom nije prestajala da ga mazi, da bi ga na kraju uzela pod pazuh, kao da je bebica, pa prenijela i sjela uz vatru. Prve njene ozbiljne rijei su da dobro osui kosu nad plamenom razbuktale vatre. Potom je probudila mua, posipala mu sa praga kue dok se umivao, zatim mu dodavala odjeu i obuu, a kada ga je dopratila do ognjita, onda je obojici dodala vrelo mlijeko i po pare hljeba. Kad domain zavri sa dorukom, ne progovorivi jo ni jedne, ustade i krenu prema izlazu. To je znailo da mora ustati i Vuco i poi za njim. Otac je zastao na pragu, ko zna o emu razmiljao koji tren, blago se okrenuo i zagledao u ognjite, a onda je odlunim koracima krenuo na put dug tri i po asa pjeaenja. Za njim je, isto tako odluno, krenuo i Vuco. Poslije njega su se samo pretpostavljali sitni koraii uplakane majke. Odmakavi od praga desetak koraka, i zaostavi za njima isto toliko, stiavajui pla koji se nije mogao prikriti, majka je prozborila: "Sreno poao moj Vuco. uvaj se gradskih ilkoa. Pazi da ne nazebe. Sluaj gazdu i gazdaricu, i svakog ko je stariji. Sluaj majstore i kalfe. Budi mlai pa e biti i stariji. Dobro ui. Sreno poli i neka vam je Bog na pomoi. Vuco, moli se Bogu", doviknula je. "Dobro je!" kaza LJubo i naredi: "Idi u kuu!" Ona e u kuu, zasigurno, ali ne odolje nagonu, zatra se i zaskoi Vuca, grevito ga pritisnu uz pulsirajua prsa, tri puta cjelivala je djeije hladne obraze, pa odskoila i utke utrala u kuu.

Nikad prije ni kasnije u ivotu Vuco nije, u jednome danu, vidio i uo novina koliko je to bilo u danu prvoga naputanja roditeljskog doma, u danu odlaska u Poegu da ui trgovaki zanat. Usput otac nije govorio mnogo, ali je prvi put govorio sa sinom na nain kao da govori sa odraslim ovjekom. Vuca je to i veselilo i posramljivalo, teko se snalazio u tako naglom roditeljskom preokretu. Da je bilo mogue poi iza njih, i sa puta dugog sedamnaest kilometara pokupiti u zori razasute rijei ove dvojice pjeaka, bila bi to podebela knjiga najiskrenijih savjeta i obeanja, koja se i moe iskazati samo snanim osjeanjima ljubavi u okruenju mraka i nenatrunjene prirode. Knjiga bi imala praznina samo tamo gdje bi je prekinuli preskog probuenog pa preplaenog zeca i krik u snu zaplaene ptice, kojih je tokom ovoga pjeaenja bilo mnogo. Djeak e se u kasnijim godinama ivota maglovito prisjeati oevih upornih savjeta, i pokuavati sa naporom da iz zaborava istegli koji od njih. Kako je stariji ta elja je snanija, a mogunost dopiranja sve bljea. Ipak, neke od tih mudrosti pamtie, a vlastite godine i iskustvo e ih potvrivati i shvatati kao univerzalne ljudske poruke i pouke, a tiu se rada, potovanja, ponaanja, uvanja zdravlja i vjere u Gospoda Boga. U prisustvu LJuba, gazda Milenko, koji bijae mrzovoljan jer su ga probudili, svom novom egrtu je odrao kratku, ali vrlo otro izreenu bukvicu o mnogim dunostima. I o dva prava, da jede to mu se da, i pravo da spava u vrijeme koje mu se odreuje svake veeri, zavisno od posla. Sve je ovo izreeno smjerno pred ocem, zbog one zadnje reenice, koja je kazivala, da i u sluaju najmanjeg odstupanja, on, gazda, pozvae oca i kazati mu da dijete vodi odakle ga je i doveo. Pri tom je i spomenuo nekog djeaka, sa kojim se to nedavno i zbilo. Otac je, u svoje i djeakovo ime, izrekao najljepe i najiskrenije rijei zahvale i obeanja, pa se podigao, i onako s nogu, strogim ali odmjerenim rijeima, pred gazdom Milenkom, odrao svoju bukvicu nad Vucom, zavrivi je da u sluaju pogreaka, neka ne rauna da se ima gdje vratiti u Jeevicu, jer on, otac, takvu sramotu ne bi mogao podnijeti. Ne ispavan i premoren, Vuco je jedva to zapamtio od odranih pridika, osim shvatanja da je doao u neto to je po njega ozbiljno i opasno, te da se od ovoga asa mora da vlada po strogim mjerilima odraslih i nadreenih ljudi. Po odlasku oca, Vuca je poeo proimati osjeaj naputenosti i odbaenosti. Gazdarica je preuzela djeaka pola sata poslije gazde, i ona, mrzovoljno jer je i ona prerano uznemirena, jo do kraja neumivena i obuena, nadugo i nairoko nabrajala je egrtove dunosti, koje su pod njenom kontrolom. Metenje prostorija i dvorita, ribanje podova, pranje sudova, pilanje i cijepanje drva, obaveze oko troje njene djece, smee, odnoenje i donoenje roba... Vucu se inilo da mu je ovoga jutra mozak okraao, jer u njega ne moe da stane sve ono to bi ovo troje ljudi htjelo da mu tamo udjenu. Jutros je uo mnogo nepoznatih rijei i pojmova, poslije kojih su slijedile obaveze u vezi sa tim pojmovima, pa ni pola tih obaveza nije razumio a kamoli zapamtio, a na sve njih je ponizno kimnuo glavom, i na taj nain potvrdio da je obavezu razumio i da e je izvriti ba tako kako se od njega i zahtijeva. Naposlijetku prie, gazdarica je ustala i povela egrta u dno hodnika, do zida, koji ga pregrauje, tu zastala i pokazujui rukom iza pregrade, kazala da je to, od jutros, njegova soba. Zatim ga je povela do mokrog vora i izdala prvu zapovjest, da poisti klozet, kako se izrazila. Vuco je tog

trena prvi put vidio prostoriju za te namjene, naravno, i prvi put uo kako se naziva, ali je bio zadovoljan jer je otprve shvatio ta je to i emu slui. Takva potreba upravo u njemu narasta sve snanije, ova prostorija je prva koja mu i nuno treba. Do koji mjesec poslije dolaska u gazde Milenka, Vuco se ozbiljno pitao kada e poeti da ui trgovaki zanat. Ovo to je radio do sada, svodilo se na ienje, pranje, prenoenje, trkaranje... a sa trgovinskom radnjom, koja se nalazi izpod gazda Milenkovog doma, imao je svakodnevni dodir, ali samo kada je ona bez muterija, pa ga pozovu majstor ili kalfa i strogo narede da radnju omete, ili da iz nje ili u nju to iznese-donese. NJegovo je bilo da se dri podalje od gazde, koji se malo zadravao u kui i trgovini, bivao je na putu, ili je po ariji kafenisao sa drugim gazdama, i tako, kau, obavljao neke Vucu nejasne poslove vezane za trgovinu. U kolu je iao jednom sedmino, u poetku mu je i tamo bilo teko, jer mnoge rijei nije razumio koje su izgovarali besprijekorno obrijani i obueni uitelji, nastavnici kako ih ovdje nazivaju. Kasnije, kad je sve te rijei pohvatao, i shvatao pojmove koje je uio, i nastavnici poeli da ga hvale, Vuco je poeo veselije ii u kolu, da bi kasnije jedva ekao dan kole, kako je nazivao taj dan u sedmici. Tokom druge godine uenja zanata, Vucov ivot je poprimio vedrije tokove. Kunim poslovima je ovladao na gazdariino zadovoljstvo, pa je na toj strani bio miran. Majstor ga je sve ee pozivao u radnju, da zamijeni kalfu, sa zadatkom da navodi muterije, da kontrolie muterije od krae, ali i da se ui trgovini. Uoio je da izmeu trgovaca postoji vidna razlika u mogunosti da prodaju jednu te istu robu, u jednoj te istoj radnji i jednim te istim muterijama. Shvativi to odgovorio je i na stalno postavljano pitanje: ta on ovdje treba da naui. Vrlo oprezno su ga uvodili u sadraj trgovakog posla, dozvoljavali su mu da razgovara sa muterijom, da mu nudi robu, a u kasnijoj fazi i da je proda, ali samo po cijeni koja je na svakom predmetu bila naznaena. Ako je muterija navaljivao da se cijena snizi, Vuca je bilo da pozove majstora ili kalfu, da se oni nadmudruju sa muterijom, pogaaju kako se to veli. udio se ponaanju majstora i kalfi, nije mogao da shvati zato u nekoj prilici prihvate i prodaju po cijeni duplo manjoj, a neki put nee da spuste ni desetak postotaka. Naroito mu je bilo nejasno, kako takve odluke donose brzo, u svakoj prilici i za svaki artikal, a njih je toliko, da, u to je uvjeren, nije mogue da ih ovjek moe popamtiti. Kad je bivao u prilici da se zatekne sam sa majstorom ili kalfom, postavljao im je to pitanje, i svaki put dobivao isti odgovor, da je on jo mlad i da e i on to nekad umjeti. Mjesecima je razmiljao o tom pitanju, ali odgovora nije bilo. Pored cijene na svakom artiklu je stajao i podugaak broj, koji se ovdje naziva broj artikla. Uoio je, da u naletu odluujue pogodbe, prodavci posebno gledaju u te cifre, a kod gazda Milenka, koji je loije vidio, uoio je da i u okviru tih brojnih cifara gleda samo u one posljednje. I bio je blizu odgovora. U podugakom broju, trea i etvrta cifra otpozadi, znaile su postotak koji se moe primjeniti u sniavanju cijene, a da se na prodaji ne gubi, odnosno tek se malo dobija. Ovim saznanjem Vuco je zaokruio izuavanje zanata. Kad je poeo i da uestvuje u pogaanju sa muterijama, ubrzo je njegov uinak bio natprosjean. Kad su ove uinke shvatili majstor i gazda, Vuco je proizveden u kalfu. Postao je zaposlen radnik sa redovnom platom.

nazad na sadraj VULE YELICH glava 8. Tokom egrtovanja Vuco je spoznao dio gradskog ivota, mada je njegovo uee u njemu bilo neznatno. U prvom dodiru sa gazdinskom kuom, on je, kao to to ljudi rade u muzejima, iao od postavke do postavke kunih prostorija. Bio je to prvi susret sa krevetima, na kojima su se bjelasali arafi, jorgani, pernati jastuci, prvi put vidio je tepih, orman... piamu. U kuhinji nije znao ta bi gledao prije i due: poret, tanjire razliitih oblika i veli ina, viljuke i kaike, tako e razliitih izvedbi i veliina, i drugim kuhinjskim predmetima kojima nije znao upotrebno znaenje, a o imenima i da se ne govori. Odjea, koju nose ukuani, posve je drugaija od njegove, kako po materijalu tako i po kroju i bojama. Sa odjeom su nastajali oni prvi kompleksi, koje svako seljako dijete doivi kad doseli u grad. NJegove suknene akire i kaput, a naroito opanci, jo u dolasku su bili iznoeni i pocijepani, pa se samo moe pretpostaviti koliko je djeai imao muke da to sve isti i krpi, dovodi na nivo podnoljivosti. Tu mu je majka priticala u pomo, obino u dva mjeseca jednom, kada mu je gazdarica dozvoljavala da dva dana odsustvuje i ode u Jeevicu. Sa opancima se muio svakog dana, a esto i svakog sata. Kad je kino ili snjeno, opanci od svinjske koe omlitave, postanu kliski unutra i vani kao da su natopljeni u ulju, pri tom izgube i oblik obue, pa se stopalo raskliza i zaglavi na jednoj pa na drugoj strani, prekine sad ovu sad onu oputu, pa se najednom noga nae bosa na ulici a opanak se vue za njom. Vuco je odjeu krpio, ovako i onako, ali sa opancima nije mogao da izie na kraj. Prevezivao je pokidane opute dok se imalo ta prevezivati, a kad to vie nije nikako ilo, latio bi se ice i kljeta te opanak umotavao oko noge i privrivao icom. Bilo je teko doi i do ice, koja je morala biti i meka i tanja od one koja se koristi u ovim krajevima, i prodaje po trgovinama. LJeti je sa opancima teko na posve drugaiji nain, koa se ukruti, opanak se smanji, a kako se zbog vruina arape ne nose, tim jo gore za djeakovu nogu jo u razvoju. Niko drugi nego onaj ko je ovo iskusio ne moe ni zamisliti kakvi bolovi nastaju od nauljivanja, plikova, rana i naboja koji su neminovni pratioci skornog opanka. Nije egrtovo, naroito onog pristiglog sa sela, da se via po ariji bez posla. Takvog posla za Vuca je bilo vrlo malo i rijetko, tako da je on ivio u ariji pored arije. Vrnjaci varoani su bili siti, umiveni i zalizani, oprani i odjeveni po gradski, tako da se njegov izlaz uoavao otprve. Meusobnog druenja nije bilo, u takve prilike nisu upadali, prvi su omalovaavali druge, a drugi su to osjeali i takve odnose zaobilazili. Vucu je jedino preostalo da se povremeno zaigra sa malom gazdinom djecom, oko kojih je inae imao dosta zaduenja, ali i ti mali avolii su znali da budu pakosni, pa su ga optuivali za ono i to jest i nije skrivio. NJima se vjerovalo svaki put, pa su uivala u njegovoj nemoi da se odbrani, a oni uvijek jedinstveni kad su optuivali njega. esto su ga dovodili do plaa, a u naletu ljutnje nije ih volio, ak bi poelio i da ih istinski istue. Do toga svakako nije smjelo doi, to bi bio kraj njegovog naukovanja.

Graani koji su sjedili pred birtijama, igrali karte, itali novine ili govorili o poslu i politici, nisu bili njegov svijet, nije znao ta igraju ili itaju, ili o emu priaju, jer i kad bi im se, u rijetkim prilikama, i pribliio i kradom gledao i sluao, nita nije razumijevao. I gazda ga je opominjao da im se ne pribliava, da ne slua kojekakve prie. NJega je to sve vie privlailo, naroito kada su razgovori bivali tii i povjerljiviji. A oni su i bili takvi u to vrijeme. Razumio je da se policija raestila, uo je ak i runih rijei o Kralju, to je doivio kao najvei bezobrazluk. Uz Kraljevo pominjanje ponavljala se i jedna rije, koja se pri svakom izgovoru aptala diktatura. Nije joj mogao dokuiti znaenje, ali je nedvosmisleno znao da je runo, pa samim tim i nevaljalo da se upotrbljava uz ime NJegovog velianstva. Bilo je tu raspredanja i o nekom ustavu i o hapenjima i o opasnostima... Vuca to ipak nije pretjerano zanimalo, tek mala znatielja, koja ga je brzo prolazila, jer je on imao svoje nevolje, svakodnevne obaveze. NJega je sve vie interesovala trgovina radi koje je tu i koja ga jedino moe podii na noge, a od politike se ne ivi, ve samo boli glava, prisjea se da je to majka u nekoj prilici rekla, a sve to ona kae je kao iz Jevanelja, pa i ova poruka, koje e se Vuco drati i u kasnijem ivotu. Kalfa Vuco je konano postao svoj ovjek, kako se to kae za njegovu priliku, ima svoj dinar, nevelik ali svoj. Opet po majinom savjetu, planirao je da novac tedi, po narodnoj: U radie svega bjee u tedie jo i vie, ali je praktino ispadalo po drugoj: Od malo je uvijek malo. Prvo to je potroio bilo je za odjeu i darivanje majke. Smilju je prvi Vucov dar veselio do suza, doekala od sina, svoga Vuca, zaustavljala je komije da pokae i da se pohvali. Obradovati majku, usreiti, oraspoloiti, za Vuca je bio doivljaj nevien i neshvaan ranije. I od toga prvoga dara, koji je i on uz majku tako snano doivio, darovanje majke nee prestati ni onda kad objektivno za to nije imao mogunosti ali je morao da dariva, dolazilo je to iznutra, ni njemu do kraja razjanjeno, neto to ga je usreivalo, i preko mjere bilo koje druge sree. A ona, majka, poslije svakog novog poklona, radovala se kao da joj je to onaj prvi, prvi poklon od svog eda. Iako etrnaestogodinji djeak ne zadovoljava se platom, jer od nje ne moe ni da se estito obue. Mora biti naina da se zarauje vie, zasad je to da radi jo bolje i predanije, da gazdi doprinese vie pa e i gazda njemu dati vie. Izrastao djeak, ist i uredan, uvijek svjee oeljan, hitrog oka i skladnog pokreta, bivao je sve vie prihvatan i hvaljen od muterija. Uivao je kad ga hvale, pa je ulagao napore da ga hvale vie, uz to i kupuju vie. Osjetno je ovladavao onim sitnim trgovakim manirima, nauio je da govori dosta a ne kae mnogo, jer trgovac pred muterijom nikad ne smije da uti, i nikad ne smije ostati bez odgovora koji zadovoljava, i ne samo to, ve taj odgovor mora biti i izreen odmah po postavljenom pitanju. Mora biti kazan tako, da bojom glasa i izrazom lica, kod muterije izazove vjeru u kazano, da je to tako i samo moe biti tako. Tako je Vuco govorio o kvalitetu robe i njenom porijeklu, ali i o cijeni, koja je ovoga puta, tom muteriji, i samo njemu, tako niska, jer..., nastavlja neku priu koja muteriji povlauje, a muterija kupuje skupo sa krajnjim uvjerenjem da je napravio najbolju trgovinu. Umio je to Vuco bolje od drugih kalfi, umio je bolje i od majstora. Nakon nekoliko mjeseci kalfovanja postao je glavni prodava, ovjek koji pravi najvei i

to je jo vanije najzdraviji pazar. Znaju to svi u ovoj trgovini, zna i gazda, on najbolje, ali niko od njih i ne pomilja da ga za to nagradi, da mu povea platu. Kad nee oni a zato ne bi on traio, mislio je i tako i kazao majstoru, pa kad nije od toga bilo nita, onda se odvai da to kae i gazdi Milenku. Odbijen je bez milosti. To ga je povrijedilo i ozlojedilo. Dokazae on njima da se sa njim ne moe tako, zasvrdlao je taj crv u njemu. U Uicu je nadaleko poznat trgovac Mile Jeli, milioner, daljnji Vucov roak, kod kojega je otac LJubo nadniio dugo. Mladi kalfa u zaletu, u toj injenici, vidio je svoju ansu. Poznavao je on gazda Mila, ali gazda nije poznavao njega, to mu je bio prvi korak koji je morao da prebrodi, razmiljao je zaputivi se na smjelo pjeaenje od dvadesetak kilometara, koliko ima od Poege do Uica. Idui sam, prvi put tako daleko nepoznatim putem i u nepoznat grad, jo nepun petnaestogodinjak, kovao je plan za planom, da bi skrhan od umora, na ulasku u grad, odluio da se obrati, ne gazdi ve gazdarici, raunajui na majinstvo i mekou njenoga srca. Od oekivanog posla nije bilo nita. Sjutri dan, sa bolom u dui, vraao se istim putem, ali znatno tee koraajui od upale miia, koju je jue pobrao. Iako poraen, razmiljajui putem o daljnjim koracima, ne predaje se, ni pod koju cijenu se nee vratiti gazda Milenku i pasti mu na koljena, ali i nema ni drugog rjeenja. Istina, potajno je njedrio neke mogunosti, ima jo gazda u Poegi, ima jo nade, i kako se vie primicao gradu i bivao umorniji, sve su mu se vie misli zaustavljale na gazdi Petronijeviu. Tei je od gazda Milenka, kako se to kae, jednom je bio oi u oi sa tim gazdom, prisjea se, tom prilikom je gazda Petronijevi navratio u Milenkovu radnju kad je Vuco bio sam, nazvao Boga pa upitao: "Jesi li ti, onaj mali, iz Jeevice?", a nakon to mu je Vuco potvrdio, dodao je: "ujem ja o tebi sve najljepe", samo naprijed, samo tako. Eto, taj sluajan i nevaan susret, u ovom asu posta vrlo vaan za Vuca. Odluio je, im se odmori i opere, otii e do gazde Petronijevia i ponuditi mu svoju radnu snagu. Gazda Petronijevi ga je primio bez mnogo dvoumljenja. Dao mu je i platu koju je predloio Vuco. Kao zdrava junica u rosno proljee, i Vuco se razigrao ulicom, razdragan je pa mu i ulica postala tijesna, ne zna ta bi od sebe, u asu se odmorio od dvodnevnog pjeaenja i oslobodio tragova poraza koje je ponio iz Uica. Kod novog gazde je sve povoljnije za mladog kalfu. Prvo, i njemu najvanije, bila je injenica da tu nije bio najmlai, otprve je primljen kao gotov ovjek, kojemu pripada odreen stepen potovanja, a ne kao kod Milenka, gdje su jo uvijek i gazdarica i njena djeca znali ui u trgovinu i narediti mu da poe za njima, da donese-odnese, da bude sluga. Ne, ovdje toga nema za Vuca, za to slue oni mlai, konano doekao da ima neko mlai. Drugo, kako je razmiljao Vuco, gazda Petronijevi je imao bolju i jeftiniju robu, pa e svoj trgovaki dar Vuco bolje iskazati, a plata, sa kojom je ovdje po eo, bila je tridesetak posto uveana, dobijena po njegovom zahtjevu. Vuco je krenuo u novi posao sa velikim zamislima. Radie u poetku priljeno da bi opravdao povjerenje koje mu je tako lako ukazano, zatim e raditi opet priljeno da bi dobio povisicu, radie i dalje dobro koliko god to bude znao i mogao da bi, kad od toga bude vrijeme, bio proizveden u majstora, a poslije toga, ako da Bog, uz malo uteevine i toliko sree, zato da ne, otvorie trgovinu na svoje ime. Svaki put, kad razmiljanja primakne takvom cilju, usne mu se razvuku u osmijeh, jer se odmah prisjeti majke i njene sretnosti, kad bi to doekala od svog malog Vuca. Volio bi on to sve postii, koliko

zbog sebe, bar toliko i zbog nje, dobre majke koja je stalno s njim u mislima. Kako su proticali mjeseci, Vuco je sve uvjerljivije dokazivao talenat za trgovinu. Za razliku od gazda Milenka gazda Petronijevi je to dobro i redovno zapaao, Vucu davao do znanja svoje zadovoljstvo s njim, neznatno mu i poveavao platu, ali ne u mjeri koju je Vuco zasluivao i oekivao, pa je u esnaestogodinjaku nastajala nova pobuna. Ba u vrijeme plime tog bunila, u prodavnicu je roba dolazila i neredovnije i sa slabijim kvalitetom, pa je Vuco prvi put poeo da razmilja i o voenju trgovine, prvi put poeo i da govori protiv gazde, tvrdei da gazda ne zna to da radi na najbolji nain, te kako to treba raditi ovako ili onako Najednom se Vuco poeo ponaati drugaije, postajao je nezadovoljnik koji sve zna. Do gazde su dopirale neke od tih izreenih misli, ali gazda Petronijevi nije od toga pravio pitanje, nije Vuca pozivao ni na kakav razgovor ili prekor, samo bi se osmjehnuo i klimnuo glavom. Ipak, vie kroz alu nego zbilju, gazda Petronijevi e jednom pecnuti Vuca, rekavi mu da je premlad da bi shvatio to to govori okolo, jer esnaestogodinjak i ne moe znati ni shvatiti doba u kojemu trgovina ivi. Postien, Vuco e razmiljati o onome to mu je gazda rekao, ali i pored najbolje volje, nije naao da gazda ima pravo, jer zato ti stari ljudi uvijek misle da mladi ne shvataju, da mladi ne znaju, a oni stari znaju sve i rade bezprijekorno. Gazda Petronijevi je bio u pravu, jer esnaestogodinji djeak i nije mogao znati da je Evropa u gru, da neki strani Hitler tamo dolazi na vlast, a i kad bi znao podaleko je to od njega, da je Ameriku zahvatila ekonomska kriza i finansijski krah, a opet ta Amerika, po miljenju esnaestogodinjaka, ama ba nikakve veze nije mogla imati s njima tako daleko od nje. Nasuprot njemu, gazdi Petronijeviu je sve to ve blizu i preblizu, robe su na tritu poskupljivale i nesigurno se dobavljale, rizik pri nabavci stalno rastao je a prodaja znatno opadala, jer narodu je primjetno opadala kupovna mo. Svaki dan je slabije, postalo je ve i dramatino, doao je na red osjeaj i mjera iskusnog trgovca Petronijevia, ako hoe da ne bankrotira, mora donositi kljune ali i mudre poslovne odluke. Nakon prvih od tih neminovnih poteza gazde Petronijevia, Vuco e se nai na ulici, zbog umanjenog obima posla, kako mu je objanjeno. Kao kad se muvi otkine glava, pa nekoliko trenutaka leti bez glave i sadraja, tako je i Vuco bez ikakve najave, u jednome minutu, sa esnaest godina i do tada pun zanosa, ostao bez posla, plate, hrane i stana. Bezglavo je izletio na ulicu, tumarao Poegom, a da toga nije bio ni svjestan, sve dok se nije zaustavio na kraju varoi i shvatio da je praktino izbaen i iz grada. Uz velike napore se pribrao da bi mogao bar malo da razmilja. Vratio se i zareao od gazde do gazde. U sledea dva sata saznae da je ve polovina zanatlija, posebno trgovaca, bez posla, da gazde propadaju jedan za drugim, da je tome uzrok neka svjetska ekonomska kriza, koja je do maloprije bila tako daleka od njega a sada, eto, tu je pored njega i u njemu. Kako je na jednom svijet postao mal, pomislie. Pored toliko ljudi u varoi Vuco je sam u svojoj nevolji, poraen do boli bez prebola. Ni na jedno pitanje nema odgovora, ne vidi svjetlo ni ispred ni iza sebe. Bez izbora, donosi odluku da ide u roditeljski dom, odluku koju je mislio da nee donijeti nikad, da nikad nee biti tako uvjerljivo poraen. Kako e pred majku, nju naroito, kako e ona preivjeti poraz, kad i u ovome asu po selu zaustavlja ljude, pokazuje im novac od svoga Vuca, okiva ga

zvijezdama i najavljuje njegovo uspinjuue. Kako doi tamo i pridodati jo jedna gladna usta u jo gladniju kuu. Kao kad pretuen pas podvije rep, tako je i Vuco, ponizno, na prstima uao u ucvjiljenu roditeljsku kuu i ostao da danima ne izie iz nje. Od sramote i grehote. Otac LJubo je to doivio tee nego je Vuco o ekivao, nije govorio, a jo manje prigovarao, ali je u njemu proradila jedna slabost koju je nosio itav ivot, a to je strah i nesnalaenje u prilikama slabog stanja, kao to su nepogode i nerodne godine. A ovo je za njega bila neka vrste nepogode, nerjeivo pitanje, strah od sutranjice, izlaz je traio u rakiji, koja ga je gurala u jo dublji nespokoj. Majka Smilja je nesreu doivjela ba onako kako je Vule i mislio. Ona e se prva nje I otrijezniti i poi u potragu za nekim novim rjeenjem, za mlada i pametna sina, kako je govorila. I nala ga je. Tu, u jeevikoj ariji, bila je jedna trgovina kojoj je vlasnik bio Jeli Dobrivoje, LJubov brat. Smilja se obruila molbama na nj, te ovaj popusti. Tako je Vuco zapoeo novi trgovaki ivot, u svojoj esnaestoj godini, u treeg gazde po redu, kod roenog strica. Godinu dana rada u jeevikoj trgovini, Vuci je prolo kao na usputnoj stanici, s konja na magarca, kako je znao da kae, bez zanosa, naroitih elja i nijedne prilike za nekim poslom koji bi mu donio pristojan ivot. Po dogovoru iz dana zaposlenja, kod strica-gazde imao je hranu i spavanje, i neto malo novca u vidu plate, sa kojim nije mogao ama ba nita napraviti, pa ga je, gotovo u cjelosti, davao majci, da bar ona bude srena. Ni zato nije pokazivao naroito zanimanje, pogoto ne za mjesne prilike i neprilike, shvatao je, tu svoju prolaznu stanicu, kao odjek tog ve za njega znanog svjetskog ekonomskog posrtanja, protiv koga on ne moe nita, ali kad proe to, potraie i on sebi ono to mu pripada, bie to negdje, ali svakako ne u Jeevici. Sa takvim mislima je prolazio tu jedinu ulicu varoice-sela, ne zanimajui se ni za ljude ni za bilo kakve prilike i neprilike. Jednoga dana ga je privukla grupica ljudi koja se okupila pored zida optinske zgrade. Dajui znatielji na volju, priao im je i poeo, kao i oni, da ita veliki bijeli oglas na zidu. Bio je to konkurs za vojnu kolu. Sve traene uslove on ima, jo jednom ih je proitao da bi se u to uvjerio. Tu, ispod oglasa, donio je odluku. Konkurisae. nazad na sadraj VULE YELICH glava 9. Nakon to je proitao konkurs, Vuco se vratio u trgovinu, iz koje je maloprije iziao. Prva pomisao je, o konkurisanju e da popria sa stricem, jer mu je on i poslodavac i staratelj. Tih stotinjak koraia iao je sporo, kao i svaki ovjek kad razmilja duboko. A misli su se rasplinule, preko Jeevice i Poege do Beograda. Ve sebe vidi u skladnoj uniformi, ist je, sit i uvaen. Podoficiri su dobro plaeni i ive po gradovima. Vuco nee vie posrtati za poslovima, nee vie biti bjelosvjetski sluga. U takvom raspoloenju stigao je pred strica, ali je okoliao da kae naum. Nije mu ni lako, jer kad je stric trebao njemu, i zaposlio ga samo da ne

bude na ulici, onda je bio manji od makovog zrna, a sada kad stric treba njega, on je nezahvalan, naumio je da ga napusti. Za Vuca nije pitanje hoe li ili nee, pitanje je kako da to bezbolnije zavri sa stricem, neprijatnost je samo u pitanju. Teko mu je da prevali rije preko jezika, ali stric je iskusan i mudar ovjek, on je progovorio prvi. "Vidim te, ita konkurs, na optini!" Vuca iznenadi striev glas, po njemu nije mogao da prepozna poruku, da li mu prigovara zbog mogueg naputanja trgovine, ili je to samo onako reeno. "Da, itao sam", Vuco odgovori tek da doe do predaha. "Pa, ta si odluio?" Stric e pravo u elo "Ne znam. Ja se vratio da pitam tebe. ta bi mi rekao ti?" kaza nakon to se iznenadi da je sa konkursom stric upoznat, i oito je, razmiljao je o mogunosti da bi se Vuco mogao zanimati za to. Po ne zna koji put se uvjerio, da stariji ljudi znaju mnogo vie nego govore, za razliku od njega koji mora odmah prepriati, i ono to zna i ne zna. U ovom asu misli da je to neka posebna mudrost koju on nikad nee stei. "A, ta e i ovdje?!" stric je opet nepredvidiv. "Ne znam, mislio sam, nije poteno zbog tebe..." "Nemoj gledati na mene. Gledaj ta je bolje tebi. Ovo je najgore to ima sada. Neka tebe ovdje, poradi mene. Ali ovo nije za tebe, ovdje e uvijek biti to to si sada, a tamo je neto drugo. Ja mislim, treba da konkurie", stric ne ostavi ni malo dvojbe oko svog stava. "Ama", malo postieno poe Vuco: "Ne znam, ni kako u napisati molbu." "Ne znam ni ja", kaza stric, malo se zamisli, pa nastavi: "Imamo roaka, majora LJubomira uria, u Novom Sadu... Idi pro itaj do kada se predaju molbe." Vuco ne zna kako se dalje odvijao proces oko njegove molbe, za njega je to radio neko drugi. NJegovo je bilo samo da oekuje poziv za ljekarski pregled, i ne sumnjajui da bi mogao biti odbijen. Tako je i bilo, u septembru, tri mjeseca nakon to je vidio oglas, u ruci je imao oekivani poziv. Prvi put vidio je svoje ime natampano pisa om mainom. Kovertu je nosio u epu i esto je vadio, Bog sami zna po koji put, jo jednom da vidi: JELI Dragomira VUKADIN. Dragomir i Vukadin su imena oca i sina, koja se pojavljuju vrlo rijetko, u Jeevici nikada, i svaka njihova pojava, iza sebe povue bitne ivotne dogaaje. To je onaj pravi razlog, zbog kojega Vuco tako esto iz epa vadi i ita proitano pismo. Raspoloenje se rasplinjivalo sve vie kako se primicao dan polaska za Petrovaradin, grad za koji nije uo prije. Prvi put je uao u voz. Doivljaj preko svih do sada. Ne zna kud bi prije, na prozor, na sjedite, u hodnik, u klozet, u drugi vagon, pa to zmijoliko eljezo je udo nad udesima. Jutros je pjeaio tri i po sata i trkarao po vagonu dva sata. Premoren je, pa kao da je ko bacio vreu na sjedite, Vuco se zbacio na klupu i za tren zaspao. U petrovaradinskoj kasarni, toj vjekovnoj austrijskoj tvravi na brdu koja je straarila nad vodom, zemljom i ljudima, Vuca je doekao amor preko sedam stotina mladia kao i on, seljaia opinjenih svim i svaim. Od deset primaju jednog, sada Vuca poe opsjedati to saznanje. Ako i na jednom zubu ima malo crnila odbijaju, pronese se glas. Vuco i nesvjesno gura prst u usnu duplju i opipava zub po zub, valjda su svi zdravi, promuca u bradu.

Ako su tabani ravni odbijaju, saznaje pa se izuva, zaviruje tabane, ne zna da li su ravni ili nisu, jer svi su oko njega obuveni, pa ne moe da uporeuje. Kima, vrat, koljena, ruke, prsti, oi... samo da malo doktorima nije po volji odbijaju. Sve tim redom Vuco zagleduje i opipava. Ne zna kako je sve to u njega, da li je ili nije po vojnim mjerama. Zabrinut je. Oko podne podoficir, u bijelom mantilu, sa vrata prozva Jeli Dragomira Vukadin. Uao je u hodnik za onima koji su prozvani prije, tu malo odstajao, dok ponovo nije izviknuto Jeli Dragomira Vukadin. Prekroivi prag, pred njim se ukaza velika sala i desetak ljudi u bijelim mantilima. Izmeu njega i njih, dvadesetak do koe nagih mladia hodalo je, njemu nesuvislim pravcima. Do malo se skinuo i on, sve sa sebe, uz golem sram, pa ne zna ta bi od sebe, svaki mu poloaj neprijatan. Okretao se i traio mjesto gdje bi ga najmanje vidjeli, ali takvog mjesta nema, jer tu je sve postavljeno ba tako, prostorija, oprema i ljudi, da se nagost vidi sa svih strana. Ubrzo su ga se dopovezali bjelai, jedan ga mjeri od pete do tjemena, drugi vodi na vagu, trei mu zagleduje zube kao konju na vaaru, etvrti mu opipava ono od ega ga je najvie stid, peti mu razvre stranjicu, i vie i ne zna koliko ih je i ta su mu sve gledali. Hodao je od jednog mantila do drugog, dok u jednom trenu ne banu pred svoju odjeu, u koju se uvue bre nego je to uinio ikad, pa kao da su ga zaista jurili iznutra, istrao je meu obuene. A tamo ga doekae pitanjima, vezana za golotinju i bijele mantile, a on najednom vaan, zna sve, pa pria i dodaje i to jest i nije. Vuco je premoren kao da je itav dan mlatio konoplju, izvui e se iz iz gomile, odmai do jednog platana, i isplivale debele ile, na koju e sjesti i zaspati. Ne zna koliko je spavao, tek kroz san uo je graju. Kad je shvatio da se mladii okupljaju oko podoficira, koji e da ita imena primljenih, poskoio je i ugurao se duboko u gomilu. "Tiina! Tiina! Tiina, majku vam seljaku !" odzvanjao je glas koji bi da zgromi sve oko sebe. Muk. Nastavi da podvikuje: "Tako, bre, kad kaem tiina, onda da bude tiina. Sad, sluajte paljivo, jer ja neu ponavljati. Nisam ja glas naao na ulici. Sluajte paljivo! Kaem, neu ponavljati. Sada u proitati samo one to su primljeni. I zato, sluajte dobro! Tiina, vi dole! Hoete li da vas poaljem kui? Odmah! A, ta je bre? Jesam li rekao tiina? Ima da bude tiina dok ja govorim!? Nauiu ja vas redu, mamicu vam vau! Sluaete! Dakle, itau..." konano je poeo da ita, a tiini bi zavidjelo i groblje u doli. U djeaka gruvala su srca, inilo im se, svakom od njih, da njegovo srce proizvodi lupu koja remeti tiinu, pa su rukama pritiskali grudi, da ih smire. Vucovo je lupalo kao da e da iskoi. Drao je ruku na grudima, silom usporavao dah i sluao imena, molei Gospoda Boga da i njegovo bude proitano. Proitano je meu prvima. Sav je razdragan, ali se ne udaljava. eka, jo bi na neki nain da provjeri, da dodatno utvrdi da je primljen, jer vie i ne zna kako je uo svoje ime. Nije li mu se to samo priinilo? Mora da provjeri. I ekao je dok spisak nije bio izvjeen, a kad je na njemu jasno, desetak puta provjeravajui, pro itao Jeli Dragomira Vukadin, smirio se i prepustio najezdi sree. Dole popisani, koji su primljeni u VOJNU VAZDUHOPLOVNU PODOFICIRSKU KOLU, za kolsku 1934/5. godinu, da se, u toku ovoga dana, jave u uionicu broj 2 kod kapetana Kosa, pisalo je iznad spiska primljenih.

Vuco je pronaao navedenu uionicu. U njoj je zatekao polovinu momaka sa spiska i neke vojnike i podoficire. Sjeo je kao i ostali. Sjedio je nekoliko sati, ni sam ne zna koliko, jer je vei dio toga vremena prespavao. Nastao je mete, koji ga je rasanio, a poticao je od najave dolaska kapetana Kosa. Uao je kao da ga nosi vjetar, hitro i preozbiljno, pratila ga je gomila uniformisanih ljudi, ali je Vuco vidio samo njega. Taj kapetan, u tome asu, za Vuca je bio neka nedokuiva visina, sve je na njemu bilo kao saliveno, a izraz lica kao u svetitelja, koje je zagledao u crkvi u Dobrinju. A kad je poeo da govori, Vuco se pretvorio u uho, jer je kapetan, ba kao i pop u dobrinjskoj crkvi, govorio dosta nerazumljivih rijei. Upravo ta nerazumljivost je u njega unosila strahopotovanje. Pitao se, od kud toliko znanja u toj dvojici ljudi, ali zna da on, Vuco, nikad nee znati toliko, jer on nije njihova sorta, on je prost ovjek, a oni nisu. Naravno, Vuco je mislio tako jer nije znao da pop slui liturgiju na staroslovenskom jeziku, a kapetan u srpski jezik unosio je mnogo iz svog maternjeg slovenakog jezika. Gledao je u kapetana kao u udotvorca. Tako e i ostati dok se bude ovdje kolovao. Kapetan je objasnio ta pitomci, tako se aci ovdje zovu, moraju uraditi ovoga dana, a podoficirima i vojnicima, koji su tako e u njega gledali sa strahopotovanjem, izdavao je naredbe. I premoren, i uzbuen, i ponesen, Vuco je malo to od nastupajuega razumio, a jo manje upamtio, pa je sledee sate proveo slijedei gomilu. Izbio je pred bricu, koji mu je oiao kosu do glave, na nularicu, sad se prisjetio da je tako rekao kapetan. Idui za oianim izbio je pred jedna vrata, tu je ekao u redu, pa uao u skladite, koje ga je zapljusnulo udnim mirisom, njemu prijatnim, po njemu e kasnije mirisati i oni i sva odjea na njima. Ovdje to zovu naftalin, a njegov miris ubija gamad, to saznaje ekajui u novom redu. Kad je iziao tamo gdje nije bilo redova sjeo je na odjeu koju je dobio. Prethodno ju je stavio na dva arava i zavezao u balu. Domalo, pojavio se jedan vojnik, i on je imao neki in, Vuco ne zna koji, ali zna da je redov, jer je na njemu bilo vojniko a ne oficirsko ili podoficirsko odijelo. On izdvoji jednu grupu, i Vuca u njoj, pa je povede u pravcu omanje zgrade, koju nazivaju kupatilo. Tu je palo nareenje, skidanje do koe. Danas po drugi put sram koji se ne moe izbjei. Dvadesetak mladia, golih kao od majke roenih, kupalo se ispod trcale vode. Vuco je utrao meu njih i sapunom, kojega je tu bilo na svakom koraku, nastojao da istrlja i spere sav svoj dosadanji ivot. Znatno osvjeen, nakon to je urno navukao donje gae, sada se opustio i prvi put poeo da razgleda odjevne predmete u zaveljaju. Nita od onog to je imao nije bilo po njegovoj mjeri, veliko je ili je kratko. I on se upusti u trampu, koja je ve bila uzela maha. Izmjenjao je sve, onda je sve to pravilno obukao, pravilno, zahvaljujui jednom vojniku, koji je stajao pored njega, i koji je uoio da je Vuco nepravilno obukao uferice, priao mu je i pokazao kako se to radi, a onda ga je uputio i za ostale odjevne predmete. Na sebi nije imao nita od onog to je ponio sa sobom. U zaveljaju je bila i platnena vrea, kojoj nikako nije mogao da objasni smisao. Vojnik je i nju objasnio. U nju treba da stavi sve civilno, na nju da napie adresu roditelja i da je odloi na gomilu na koju je ukazao rukom.

U novoj i mirisnoj odjei Vuco se osjeao kao nov, neki drugi on. Neki on, ali svakako vredniji od onog jutranjega. Izmakao se na osamu, pa se zagledao. Ne moe da se nagleda novoga sebe. Divi se onome za koga dri da je on sada. Nakon prvog vala samozadovoljnosti, okrenuo se prema ostalima, sad istim oima zagleduje njih, onda opet zagleduje sebe, ini mu se izgledniji je od njih, da njemu to sve skladnije pristaje. Zakljuuje i ide da se izmjea sa njima, da razgovara. Jutros se bavio arenilom momaka, narjeja i udnih nonji, a sada kao da se razliitost istopila, svi su jednako oiani i jednako obueni, svi lie na jednoga. Vuco ih posmatra, i oni njega. On govori malo, tee od ostalih pravi poznanstva. Kao kad se iznad panjaka nenadno pojavi orao, te se stada uskomeaju, tako se i pitomci pri pojavi kapetana Kosa dadoe u nepotrebna pomjeranja. "Zbor!" vrisnu iz komandira. Iako prvi put mladii, pitomci, uju tu rije, kao da je rijenik doao sa uniformom, svi potrae u svrstavanje po visini. Da je ranije ko Vuca pitao za visinu, ostao bi bez odgovora. Ovdje se ona vidi u punoj istoti, tano je u sredini, i nema dvojbe, srednjeg je rasta, kao to e mu kasnije i pisati u svim dokumentima. Odatle je krenula kolona prema podrumu tvrave, tamo su se dijelile slamarice i slama, tamo je saznao da slamaricu treba dobro nabiti, jer je to vrlo vano pri pravljenju kreveta, izravnavanju ivica ravnjaom, to e u sljedee dvije godine biti svakojutarnji obavezni posao svakog pitomca. Kao da slamarice same idu u koloni prema spavaonicama, ispod njih se ne vide pitomci, ostavi zadnji, kolonu je tako vidio Vuco, i pomislio, prvi put pomislio o gubljenju samobitnosti u ovome gdje se naao. Kasnije e takvih misli biti sve vie. Stajali su pored kreveta, na koje su odloili slamarice. ekali su vojnika, koji je dijelio po dva ebeta i arafa, te jastuk i ravnjau. Uslijedila je komanda za pravljenje kreveta. "Da bude kao ibica!", upozoravao je zadueni vojnik. On je prvi napravio jedan od kreveta, pokazao kako se to radi. Zaista, krevet je bio otrih ivica kao u ibice. Kako je ko zavravao, tako se odmicao za pola koraka i ekao kontrolu, istoga vojnika. Od dvadeset kreveta, ostala su nedirnuta dva, kod ostalih je vojnik, potezanjem donjeg arafa, pravio gomile na slamaricama. Osamnaestorica su ponovo napravili krevete, odstupali pola koraka i ekali. I tako petnaestak puta. Vucov krevet je proao etvrtu kontrolu, a iza zadnje kontrole ostale su jo etiri gomile. Prvi radni zadatak je prekinula truba, uju je prvi put, ali znaju da je poziv za veeru. Istrali su na plato i postrojili se. To e im biti zborno mjesto, kazao je kapetan, koji je prethodno komandovao zbor i priekao da se pitomci postroje. Potom je komandovao, "Poravnajs!", "Nadesno!" i "Pravac menza, napred mar"! Kako su za veeru zauzeli mjesta, reeno im je, takva e ostati sve do kraja kolovanja. Veeras je veera bila kasnije od propisanog termina, pa se ubrzo oglasila truba novog zova. Pozivala je na spavanje, ovdje se kae poveerje. Vuco je zaspao im se sastao sa krevetom, ali je isto tako brzo bio probuen komandom: "Noge na pregled!." Mnoge stvari, koje je danas spoznao, shvatio je i prihvatio, ali da ba svako vee mora da pere noge, to mu nije moglo stati u glavu. emu to? Naro ito ne razumije zato su njega tri puta izbacivali iz kreveta, dodatno slali na pranje, a noge su mu iste, istije nego su bile ikad prije.

Zaspavi, uao je u novi dio ivota, u njemu e sve biti drugaije nego prije, ak e mu i ime promijeniti, zvae ga Vukadinom, kako ga niko do sada nije zvao, zvae ga onako kako ga je u dobrinjskoj crkvi, davno, nazvao kum Ili, komu je zaboravio i lik i ime. Iako je truba pozivala na ustajanje, niko od dvadeset pitomaca iz Vukadinove sobe nije ustao, nije se probudio. A kad se zauo glas kapetana izdaleka, a derao se na nekoga, svih dvadeset momaka je poskakalo, kao da ih je ko polio vrelom vodom. Odzvanjale su komande za pranje zuba, umivanje, ienje cipela, pospremanje kreveta, kofera i smotra u sobama. Uslijedilo je razvaljivanje kreveta. Izabran je sobni starjeina. On e biti vana linost u buduem ivotu pitomaca. im je izabran preselio se na krevet, desni zid do prozora. Truba je pozvala na jutarnju smotru, u stroj na zbornom mjestu. Zadueni podnarednik ini to samo jutros, da pokae kako e to ubudue raditi deurni pitomac, postrojio je pitomce, poravnao, prebrojio, pa saekao da se iza jednog oka pojavi kapetan. Tada je komandovao: "Mirno!" onda je saekao da se kapetan priblii na dvadesetak koraka, pa se strojevim korakom uputio prema njemu. Zaustavio se na tri koraka i pozdravivi ga raportirao je: "Od sedamdeset i dva pitomca, po spisku prisutno je sedamdeset i dva. Odsutnih nema, nema prijavljenih za ljekarski i nije bilo pritubi." Kapetan je priao na sredinu ispred stroja, pozdravio sa: "Pomae Bog, junaci!" pa nakon odgovora, poao od pitomca do pitomca, da vri smotru. Vie od polovine nije bilo uredno, najurio ih je da priiju dugme, zakopaju svu dugmad, izglancaju cipele, podsijeku nokte, poprave opasae, uprtae... Nakon desetak minuta svi su bili u stroju na putu za doruak, a nakon pola sata u uionicama. Tamo su dobili sve to je bilo potrebno aku: sveske, olovke, gumice, trouglove, estare, tueve, knjige... Dobili su raspored asova, imena predmeta i nastavnika. Nastavnici su oficiri, osim nastavnika za matematiku. I onda je, kao i u svakoj dobroj koli, a ova je to svakako bila, poela nastava sa svom ozbiljnou i strogou. Malo je slobodnog vremena, a i ono je planirano za sport i razonodu, sve u krugu internata, a i ono se moglo koristiti za uenje. asovi uenja su obavezni za sve, svaki dan osim nedelje, od etiri do est posle podne. Iza toga je slijedio obavezni as vaspitaa, pa veera. as vaspitaa je drao kapetan Kos. Poduavao ih je kako da se vladaju, kako da ue, kako da vole Otabinu i Kralja, kako se treba uvati neprijateljskih uticaja... Svaki dan im je prepriavao vane lanke iz novina i uio ih da itaju novine. Govorio im je o meunarodnim odnosima, koji su bili vrlo zategnuti, i o unutranjim prilikama koje takoe nisu dobre. Vukadin, kao i ostali mahom na selu odgojeni mladii, u kapetanu su gledali sveznalca, divili se i gutali njegove rijei i upozorenja. A kad bi se dogodio neki ispad, to mladost nuno prati, kapetan se pretvarao u strogog sudiju i andara. Presuivao je i tukao na licu mjesta. Meutim, pitomci ga zbog toga nisu manje cijenili i voljeli, doivljavali su ga i tada kao oca, strogog ali pravednog. Nakon desetak dana Vukadin se uklopio u sve to se od njega trailo, osjea da je meu boljima po znanju i to ga veseli. Hrana i odjea su mnogo dobri, pa se on osjea srenim, i upravo se sprema da takvo pismo napie roditeljima, ali jo eka Zakletvu, da njom zaini pismo. nazad na sadraj

VULE YELICH glava 10. ivot pitomaca u proteklih desetak dana u Petrovaradinu je na svaki nain nov u odijevanju, ishrani, spavanju i ustajanju, obavezama i radnjama, uenju, odnosu prema ljudima i okolini, nainu razmiljanja i slobodi kretanja. Zahtijeva se napor kakav nisu imali u ranijem ivotu, i ba kad je taj napor zaprijetio nervozom, na red je doao dan Zakletve. U njemu je sve drugaije, kasnije se ustaje, nema smotre, nema nastave i asa vaspitaa, muzika odzvanja na sve strane, za ruak e biti kolaa, bie i vina, dobie se prvi put dozvole za izlazak u grad, kasarnu e posjetiti neki vani ljudi i general, i jo dosta manje vanih stvari. A centralna stvar je, naravno, sveano polaganje zakletve, kojom se pitomci zakljinju na vjernost Kralju i Otabini. Na Zakletvu e doi i NJegovo Velianstvo kralj Aleksandar Karaorevi, pronijela se ta vijest, pa su pitomci ushieni i rade na svom uljepavanju to mogu vie. Preko polovine ih se ovoga jutra brije prvi put. To se lako da uoiti po obrezgotinama, na koje neiskusni mladii zaljepljuju komadie toalet papira. Ima ih i sa nekolika papiria na licu. Vukadin spada u starije meu njima, ozbiljniji je, snalaljiviji i iskusniji. Ve ima radna i ivotna iskustva koja mu olakavaju ivot. I on je ushien saznanjem da e danas vidjeti Kralja. Nikome u njegovoj iroj porodici to nije polo za rukom, bie to dogaaj i za porodicu. Veeras e pisati pismo u Jeevicu, toliko toga ima da napie. Kralj!? Zbilja, doekao da ga vidi, a ko zna, moda i rukuje, moda i progovore koju, ko zna... ushien je i zanesen. Stae pred Kralja i zakleti se, hoe se zakleti svim i svaim, duboko iznutra osjea zadovoljstvo i ast u Zakletvi, jer on istinski voli Kralja i Otabinu, osjea ih kao dio sebe, za njih e dati ivot, ako zatreba, u tom pravcu su ga odgajali u Jeevici, pa Zakletva doe kao neto to se podrazumijeva samo po sebi. NJena sveanost je neto dodatno, to je dogaaj koji i razgaljuje i uozbiljuje istovremeno. Dan Zakletve je protekao u mladalakoj raspojasanosti. Iako nije bilo Kralja sve se odvijalo kao da i jest, pitomci su sav prethodni zamor potrli sa po jednom oljom crnog vina, pa se raspriali, raspjevali i razigrali. Milina je bilo gledati nepatvorenu mladalaku naivnost uogrnutu runom sree. Kapija, koja poznaje samo tiine, danas je opsjednuta uurbanim uniformama, koje as izlaze as ulaze. Nije ala izii u grad, mnogima e to biti prva etnja u nekom gradu, a grad nije bilo koji, veina e ih ii u Novi Sad. I Vukadin e tamo, i on se obrijao, namirisao, izglancao cokule, utegao kai i opasa, nakrivio ajkau, sve na njemu stoji po propisu. Zadovoljan je sobom, misli i da je zgodan momak, a ko e ga znati, moe ga koja i zamjeriti u gradu, nikad se ne zna, pun ushienja i nestrpljenja, jurio je da to prije pree preko kapije, da to prije zagazi u ivot bez ogranienja, da se nadie slobodnog civilnog vazduha, da ovaj dan bude to due njegov i samo njegov. I nekoliko dana po Zakletvi protekla su pod njenim utiskom. Toliko je toga imalo da se ispria i prepria: o pitomcima koji su mucali dok su recitovali, o rijeima i epoletama enerala, o kapetanu Kosu koji je od svih oficira najbolje predao raport, o Novom Sadu i njegovim djevojkama, kolaima i fotografijama, o vinu i o mnogo emu jo to je bilo ili se lagalo da je bilo. Bilo je lai u polovini isprianog, a kad se govorilo o djevojkama, onda je sve bila samo la, ali slatka od koje nikome nije bilo tete, a uhu je godilo. I ko zna dokle bi Zakletva bila najvanija stvar u ivotu ovih mladia, da se nije dogodilo

neto to e mnogo snanije odjeknuti od Zakletve. "Uzbuna! Uzbuna! Uzbuna!", kasarnom je odzvanjao poluglas ozbiljnih podoficira i oficira, koji je uznemiravao i poslijepononu tiinu srednjevjekovne tvrave. Mladii su bueni naprepad, a nisu mogli da se sastave sa javom i razumom. Po buenju su ovjeavali glave i uspavljivali u padu prema jastuku. Razbuivali su ih njeno, poarni pitomci, oficiri i podoficiri, njenost je neobina pojava u praksi uzbuna, pa je ta injenica, kod ve razbuenih mladia, izazvala panju i najavljivala ozbiljnost uzbune. Ovako nije kad je uzbuna radi uvjebavanja uzbune, imali su ve jednom takvu, kada su bueni galamom, psovkama, pretnjama i batinama, od toga arsenala jutros nema ni aura, uzbuna je posebna, ozbiljna i zagonetna. Pod punom ratnom spremom, pitomci su se bez glasa i zveketa postrojili na zbornom mjestu, pa u najveem stepenu tiine, u koloni po jedan, izvukli iz kasarne i zaposjeli jednu kosu pored nje. Niko ne zna svrhu uzbune, ali svi znaju zadatke i izvravaju ih besprekorno. Civili ne smiju da otkriju njihov poloaj. Zadatak se proirio i na sutranji dan, i na prekosutranji. Snabdjevanje je besprekorno. Taman kada je poela da poputa opreznost, ona je redovna pratilja vojnika u treem danu, dogodila se dioba municije, one prave, ne manevarske, ve one to ubija, one to je nazivaju bojevom, one to je ni jedna generacija ove vojne kole prije njih nije ni vidjela. Dodatni moment za uozbiljavanje, ali sada i strah. Ne doznaje se razlog uzbune, do bojeve municije se vjerovalo da je vjeba, ozbiljnija od drugih, ali sa municijom koja ubija, i um drugaije misli. Nema dileme, neto je vrlo vano i opasno, toliko je ozbiljno da to ni procuriti ne moe. Zar moe biti neto toliko sakriveno da ba niko od pitomaca ne moe da otkrije? Ako je tako, onda ni oficiri ne znaju o emu se radi, inae bi se do sad izrekao neko od njih. Djeca su zaplaena. Po elo se ukati o moguem napadu Maara, o ratu. Vukadin Jeli je preplaen i unezvjeren. Mlad je da bi prihvatio smrt. Zakleo se Kralju i Otabini, to je istina, uinio je to svjesno i sa ponosom, ali sada kad je stvar opasna po ivot, misli da je nepoteno, da odmah posegnu za njegovim. Pa tek se rodio, tek se koluje za ivot, i da ga odmah izgubi. Teko mu je da se miri s tim, a sva je prilika po njegovom shvatanju situacije, rat je gotova stvar, i on je na prvom braniku Otabine, blizu granice, odakle nema bjeanja, nema spaavanja. Smrt je zrela, nije ona samo mogunost, ona je realna i skoro neizbjena. Uspaniio se, premlad je i ne miri se, a nije u stanju ni da pretpostavi izlaz. Poeo je i da pokazuje znakove panike. Vukadinovo ponaanje je uoio jedan nepoznati oficir koji se stalno vrzmao izmeu pitomaca. On je Solunski borac, takozvani kolarac, i koji je Vukadinovih godina ve bio prekaljen ratnik. On je u poetku ratovanja bio prestraen. Prepoznaje takva stanja kod mladia i Vukadin mu je ve i ne zna koji po redu. On tu i jest zbog njih da ih smiri, pa je tako i priao Vukadinu. Vjeto mu je priao, spontano su zapodjenuli razgovor. Oficir je prepriavao svoje ratovanje, poevi od onoga kako ga je bilo mnogo strah, ali kad je to prebrodio, nastupila je odvanost i hrabrost, a sve to e se dogoditi i Vukadinu u narednim danima. Oficir je potpuno uspio. Vukadin mu je povjerovao sve, ak i to da ni oficir ne zna razlog uzbuni, a i nije znao. Zna da je neto vrlo ozbiljno, vidi

to po ponaanju vie komande, iskustvom iz rata, ali zna i da nije u pitanju rat. Neka nije rat, a za ostalo emo lako, mislio je Vukadin i ubrzo se oslobodio onog to se zove strah pred prvo vatreno krtenje. Petog dana pala je komanda da se uzbuna zavrava, i da se pitomci vrate u kasarnu. Jo niko nije znao razlog uzbune, ali su u povratku susreui civile vidjeli mnoge uplakane, a da bi iza toga vrlo brzo, kolonom protutnjao apat: "Poginuo Kralj." U kasarni je red uspostavljen za sat vremena po dolasku pitomaca, i prvo to je uslijedilo, bio je vanredni as vaspitaa, koji je trajao tri puta due od uobiajenog. Vaspita je uao u uionicu suznih oiju, to je izazvalo opti pla pitomaca. Bilo je ridanja i kuknjave, pa je s mukom uspostavljena radna atmosfera. Vaspita je saoptio tunu vijest. Poginuo je u Marseju, francuskom gradu, Kralj Jugoslavije Aleksandar Prvi Karaorevi. Uzeo je rukohvat novina i itao vie lanaka o toj nesrei. U Vukadinu je, od lanka do lanka, rasla saosjeajnost sa Kraljevom porodicom, malodobnom djecom, ali i mrnja prema ubicama, koje bi on, kao kurjak ovcu, mogao zubima da davi. Kada su se poeli praviti spiskovi dobrovoljaca javio se odmah, jer u njemu je strah nadomjeten borbenou i mrnjom prema zlikovcima, ne plai se pogibije, za Kralja i Otabinu je sada i na to spreman. Sljedeih dana nastava u koli tekla je po ustaljenom rasporedu, ali je sve bilo u duhu Kraljeve pogibije i mogunosti da se zarati, pa je uvedena prekoredna obuka sa bojevom municijom, a dobrovoljci su imali i dodatno gaanje. Vukadin je bio uvjeren da e izbiti rat, jer koliko njega slui pamenje iz kazivanja starijih, nikada se nije dogodilo da su kraljevi ginuli bez rata. Rat je neizbjean, to je i njegova sudbina, ne moe je izmijeniti, pa kad je tako, onda neka bar bude asno. On e u prve borbene linije, on e i tamo prvi, on e biti pukovnik ili pokojnik, kako Srbi znaju da kau. Ali nee mu to biti sudbina. Jedne noi ga je razbudio jeziv bol. Sutri dan ga je pregledao ljekar, opipavao desno podrebarje, gdje je Vukadin pokazivao da ga najvie boli, vrtio glavom i po nekoliko puta pripitivao da li ga ba tu najvie boli, a kad je svaki put dobio potvrdan odgovor, ljekar ga je uputio u bolnicu. Hitno! U bolnici se sve smjenjivalo, i ljekari i bolniari, i poarni i oficiri, i hrana i pie, sve osim Vukadinove boli, koji je zabrinjavao silinom i zrelou. LJekari su se njime bavili preozbiljno dok su ga pregledivali, ali su ga brzo zapostavljali i ostavljali bez jasne dijagnoze. Vraali su se svojim nevoljama, koje su proizale iz alosti za Kraljem i straha za sutranjicu. Vukadina je bol sve vie uzimao pod svoje, danima ve ne jede, ima visoku temperaturu, povraa, ne spava i gubi na teini. LJekari i dalje nemaju dijagnozu, lijekovi nemaju dejstva, kritino je i za njegovo poimanje stanja, ali je jo opasnije to tako misle i doktori. Nemoni su. Sazvan je konzilijum ljekara, najuglednijih u Novom Sadu. Dijagnoze su razliite, polaze od bolova u predjelu une kese, plune maramice i jetre. Autoritet, doktor ija se do sada nije pobila, jedini ima dijagnozu upale slijepog crijeva, ostali na njen pomen vrte glavama, ali im ne pada naum da ne dignu ruku kad tako misli on. Domalo se Vukadin nae na operacionom stolu u stanju, koje je zapisano na njegovom kartonu KRITINO. Operacija je uslijedila, zaista, u sudbonosnom asu. Upaljeno i raspuklo slijepo crijevo je prijetilo sepsom. Operacija je uspjela, ali je pacijent bio ve toliko iscrpljen, da organizam nije imao snage da se oporavlja.

Mjesec dana trajala je borba za ivot. Ni jedan lijek nije pokazivao znake napretka. I onda se dogodila sluajnost, koja e razrijeiti sve. Ve spominjani roak, major uri, imao je nekih nezgoda sa zdravljem svoje djece. NJegova supruga je dovela djecu na pregled u bolnicu, u kojoj je Vukadin odbrojavao zadnje dane ivota, kako se govorilo po bolnikim hodnicima. I do nje je stigla ta pria i ona se prisjetila da bi to mogao biti roak njenoga mua, pa je pola da ga vidi. Ona je njemake krvi, apotekarova ki, pa je iz NJemake potraila pomo i za nekoliko dana dobila lijek, koji je Vukadina povratio u ivot. Nakon dva mjeseca tekog bolovanja bolesnik se vratio u kolu. Tamo su ga doekala zatvorena vrata. Vie nije bio pitomac te kole. Izbrisan je iz kolskog dnevnika. Sad ima novu bolest poznate dijagnoze, on nigdje nije prispio. Rastuio se i klekao na koljena pred komandanta kole. Nije pomoglo. Objanjeno mu je, da i pored najbolje volje nastavnikog vijea, on mora napustiti dalje kolovanje, jer se sa gradivom, u meuvremenu, otilo toliko daleko, da on vie nije u stanju da prati nastavu. Savjetovano mu je da dogodine ponovo konkurie. Djeak je plakao i molio, ali nije moglo biti drugaije nego onako kako je ve odluilo nastavno vjee. Skrhan, preao je kapiju, i ne imajui na pameti drugo to, poao je roaku majoru prvi put u kunu posjetu. Tamo je samo plakao. Major uri ga je malo smirio, obeavi da e sutra neto preduzeti. I dogodilo se, prvi put u takvim prilikama, Vukadin Jeli je vraen u kolu, da neupisan prati nastavu do polugodita. Pa ako bude, kako je djeak obeavao, sustigao nastavu, ako bude bez slabih ocjena a ispitan iz svih predmeta, onda e biti upisan u drugo polugodite. Tek da mu se da prilika, jer je polovina polugodita ve minula. Iscrpljen od bolesti, a neozbiljno shvaen, i od nastavnika i pitomaca, Vukadin je uao u neravnopravnu bitku, ali je on nije shvatao tako, on je vrsto rijeen da uspije, njega ivot nije mazio, on je sa tri godine poeo uvati kravu, sa etiri raditi poljske poslove, sa est je ve bio kopa, nije mu ovo najtee to je imao, on mora savladati to to je pred njim, jer je pobijedio i sve to je bilo iza njega, i smrt. Uzeo je svoje knjige i od druga iz klupe do sebe, oznaio preene lekcije, i krenuo u ljuti boj. Na polugoditu proao je s vrlodobrim uspjehom. Zadivio je pitomce i nastavniko vjee, koje ga je za primjer ovoj i buduim generacijama, vanredno pohvalilo. Za nadljudske napore u savlaivanju pitomakih dunosti, u vanredno nepovoljnim okolnostima. Poslije ove ake pobjede, za Vukadina Jelia vie nije bilo prepreka u toku kolovanja u Petrovaradinu. Postavljalo se pitanje hoe li biti pitomac generacije. Primivi svjedobu o zavrenom vazduhoplovnom zanatu i in podnarednika, primio je i poasti pitomca generacije, to mu je irom otvorilo vrata za upis u Vazduhoplovnu Mehaniarsku kolu u Novom Sadu. Ta kola je san svih pitomaca iz Petrovaradina. To je daljnje kolovanje, velik skok, jer su mehaniari na avionima rijetkost, plaeni su visoko kao doktori, govori se meu pitomcima. Po zavretku dobije se i in narednika, to nakon kole u Petrovaradinu, radei po vojnim radionicama, treba dugo ekati, godinama raditi i ekati sticanje uslova za polaganje za narednika.

Vukadin je u Novom Sadu dobio novu odjeu i uniformu, ljepu od petrovaradinske. Hrana i uslovi stanovanja su i jo bolji, nastavno i ostalo osoblje su kvalitetniji i tolerantniji, vojna disciplina podnoljivija, ukupne obaveze manje, a on je tu kolu elio, pa joj je priao sa svom ozbiljnou i odgovornou, i nee protei dugo vremena, shvatie i nastavnici i pitomci, on je i ovdje najbolji pitomac. Ova godina je najljepi Vucov dio ivota, mislio je i tako se ponaao uivao. kolsko gradivo je savladavao sa pola napora, pa se latio, po prvi put u ivotu, itanja knjiga i sporta. Aktivnosti su mu bogatile dane. Svakim danom je bivao sreniji, i u svojim oima vredniji. Tek je bilo minulo prvo polugodite ove jednogodinje kole, a on se ponaao kao da je zavrio. Misli su ile dalje, polazile od davnanje elje da bude pilot, a to je i krajnji domet mladia njegove generacije. Put ka cilju je veoma jasan, biti najbolji pitomac u Vazduhoplovnoj Mehaniarskoj koli, i zbog toga je od poetka kolske godine toliko nastojao da se nametne nastavnicima. Za pilota trebaju i jo neki uslovi, kao na primjer preporuka vane linosti, on ne zna da li posjeduje sve te uslove, ali zna pouzdano da mu iz Jeevice niko ne moe pribaviti preporuku vane linosti, jer tamo ili otuda takve linosti i nema, pa je ostalo samo ono to zavisi samo od njega, a to je biti pitomac generacije, to je ve samo po sebi dovoljno za upis u Vazduhoplovnu Pilotsku kolu u Kraljevu. Kao to se iskusni ratnik brzo snalazi na novom terenu voenja bitke, tako se i Vukadin 1937. godine lako prilagodio I novoj koli u Kraljevu. Do tanina mu je znano o ivotu i uenju u vojnim kolama, ta ovo mu je trea, o tome i ne razmilja, ali je uzbuen u oekivanju da se susretne sa pilotskom palicom. Ona je, kao arobni tapi, u Vukadinovim oima, mono sredstvo da se ovjek izdigne iznad ljudskog vidokruga, da stvari vidi i sa stranje strane, da dokui krajnji domet ljudskog uma. Vjeito pitanje njegovih seljana, ta je iza brda, i narodna: Trista uda iza brda, i: Iza brda je brdo, i u njemu ivi elja za saznavanjem, da se popne na najvee brdo i vidi, a to e uz pilotsku palicu imati kao na dlanu. kola u Kraljevu je po njegovoj mjeri. U njoj nije, kao u prethodne dvije, mnogo praznog teoretisanja, ovdje je odmah avion u ruke. Istina, prve dane je proveo gurajui avion rukama, pa tako i treba, jer ovjek, budui pilot, mora avion upoznati sa svih strana, pa i sa one, da treba nauiti i hodati izmeu aviona. Zato ne i vui avione, i pod rukom osjetiti svu krhkost te ogromne ptiurine, koja ovjeku sa zemlje izgleda kao div, neranjiva ptica. A avion to nije. Gurajui ga po aerodromskoj travi, osjetio je svu tananost tog uda od tehnike, tankou oplata krila i trupa, koje se mogu probosti obinom pleteom iglom. kolovanje se nastavilo na rulanje po zemlji, ali zar to nije istina, najvie nezgoda sa avionima se i dogaa na zemlji, pri poletanju i sletanju. Zato svaki budui pilot mora osjetiti ponaanje aviona u pokretu na zemlji, stalno su na to upozoravali nastavnici. A kad je letenje dolo na red, ve se nakupilo i drugih znanja, teoretskih i praktinih. U kolskim trenanim avionima, sa dva sjedita, najprije uz nastavnika koji upravlja avionom, pitomac leti dvadesetak sati, onda pitomac upravlja a nastavnik je pored njega, i tako istekne kolska godina i uslijedi diplomski ispit, polaganje za pilota. Vukadin je to sve ozbiljno shvatao i radio, opet u namjeri da bude najbolji, jer on ima i novu elju, nakanio je da nastavi kolovanje u Niu, u Vazduhoplovnoj Pilotskoj Lovakoj koli. To je najvie od najvieg u avijaciji, ali i najcjenjenije meu Vukadinovim vrnjacima, kako u vojsci tako i meu civilima. Doekao je tako dugo eljeni in polaganje

za pilota. Uvee je dugo razmiljao o sutranjem letu. Nije mu se primicao san. Misli su preskakale sa jednog na drugo, ali su se najvie zadravale na majci. Tako bi elio da ona to sve zna, da vidi svoga sina kako leti. Zamilja joj radost, a on eli majci mnogo radosti, a zna da je ona ima premalo; a kad bi ga vidjela sa avionom, njenoj srei ne bi bilo kraja. U prevelikoj elji da majci priuti radost, u toj besanoj noi, rodila se ideja koju e sutra i ostvariti. Nadletie Jeevicu, da se pria i pripovijeda. NJihov Vuco je prvi dotjerao avion nad selo, ve vidi seljane kako se razmahuju hvalom, i majku, koja se smjeka sa iskricom u oku, i apue, bio je to njen Vuco. Hoe to uraditi, odluio je i ujutro, i kad se rasanio. Mislei o letu iznad Jeevice, smetnuo je jednu bitnu prepreku, nastavnika koji e, u toku leta, sjediti uz njega. Zamolie nastavnika da mu dozvoli skretanje sa marute za pedesetak kilometara, da razveseli majku, povjerie mu se. Uzeo je karton, debeli papir zbog vjetra, na njemu napisao nekoliko poruka, pozdrava selu i rodbini, smotao ga u valjak i zavezao ga. Popustio je oko pola metra kanapa, sa kojim e zavezati svjeicu motora, da vue teinom ka zemlji, da sve to, po izbacivanju iz aviona, lii na malog padobranca, kojemu e se seljani diviti i i iuivati. Kad je zvuk aviona uznemirio planinsku tiinu, ljudi iz nekoliko sela istravali su na istine, da vide neto to uju a ne mogu da odgonetnu ta bi moglo biti, snebivali su se grmljavini kojoj izvora nema na vidiku. Letio je uvalama, pedesetak metara iznad tla, pa se naglo pojavljivao i nestajao, sve dok nije doao do Jeevice. Tu je smanjio brzinu, uokruivao selo i razgledao uliice, kuice, ljude i stada. Jasno je vidio kako sva iva bia krive vratove otvorenih usta gledaju put neba. Odluio je da valjak-pismo izbaci iznad trgovine strica, one u kojoj je radio prije etiri godine. Kratko je gledao u vrtuljak-pismo, koje nije krenulo tamo gdje ga je elio usmjeriti, nee ga niko pronai, zakljuio je i komandama usmjerio avion u nastavak polaganja pilotskog ispita. Pismo je pronaeno na sred seoske ulice, a nalaza e po tome postati slavan u nekolika okolna sela. Majka Smilja je danima podrhtavala od dragosti, svaki put kad se spomene avion i ime njegovog slavnog pilota Vuca. A taj Vukadinov let, nije poeo sreno. Bio je na ivici katastrofe. Kako mu se to moglo dogoditi, nikad sebi nije mogao da objasni. U elji da pred ispitivaem, i komisijom koja ga prati sa zemlje, pokae pilotsku zrelost i sigurnost, pokuao je oponaati oputenost i uvjerljivost, koju imaju samo iskusni piloti, pa je na tren zapostavio opreznost i brzo reagovanje, koji su pretpostavke pri uzletanju. Kad je shvatio greku, u tom trenu je ve vidio brdo pred sobom. Ono, brdo, nezaustavljivo se ustremljivalo na njegov avion. Zapanjio se. Brdo juri na njega, samo je ta vizija. Katastrofa je neizbjena!? Misli su se zaustavile, nema izlaza, nastupila je panika, u oaju vue palicu do stomaka i zatvara oi. Brdo ga nije udarilo, vie ga ne vidi, hladan znoj ga privodi potpunoj svijesti, koja ga odmah privodi pitanju, da li je pao na ispitu, okree se prema pilotu ispitivau, da odgovor proita na njegovome licu, ali ispitiva mirno sjedi, bez znakova uznemirenja. To Vukadina u prvi mah iznenadi, ali se brzo pribra i nastavi let, i on pribrano kao da se i nije dogodilo ono to se dogodilo, jer je shvatio, ispitiva nije vidio ono to je, po Vukadinovom miljenju, morao da vidi. Ili, moda, sve to i nije bilo tako opasno, kako se uinilo njemu.

I u Kraljevu je Vukadin Jeli dobio najvee pohvale i ast da moe da nastavi kolovanje u Niu. To i nije onakva kola kakvu pretpostavljaju svakidanji ljudi. U Niu se, uglavnom, uvjebava letenje, posebno letenje u raznim uslovima napada iz vazduha, mada se ui i teorija letenja, ali samo ona koja se odnosi direktno na avione na kojima se leti, na trenani eki dvokrilac jednosjed AVIJA i engleski trenani dvokrilac jednosjed HOKER. Vukadin je obaveze u nikoj koli obavljao sa osobitom ljubavlju i s pola napora, ak i sa elementima zabavnosti, pa uspjeh i nije mogao da izostane. nazad na sadraj VULE YELICH glava 11. Pilot lovac Vukadin Jeli, kao i ostalih pedesetak tek ikolovanih pilota, na nikom aerodromu u stroju na zbornom mjestu sa vidnom znatieljom i nervozom, iekuje komandanta kole, koji treba da pozdravi mlade pilote i ono to je svima znatno vanije, pro ita naredbu o prekomandi. Gdje e ko? Kako se primicao kraj kolovanja, to pitanje je sve vie zaokupljalo misli svakog od njih. Najeljeniji je esti Lovaki Puk u Beogradu, ali tamo ima mjesta samo za prve od najboljih pilota iz Jugoslavije, od njih pedesetak tu postrojenih, ima mjesta za petoricu. Koju? Prethodnih dana spominjala su se neka od moguih imena, meu njima nikad nije izreeno Jelievo. Nabrajani su sve vrsni momci, ali je vanije od toga to svaki od njih ima nekog u ministarstvima, ili meu generalima. Vukadin Jeli tamo ne moe ni promoliti, iako je najbolji od njih, tako mu je rekao jedan od prijatelja, a on slovi kao uvijek dobro obavjeten pilot pitomac. Ipak gaji nadu, uzima u obzir znaaj veza koje on nema, ali vjeruje da meu njih mora ui i najbolji tek stasali pilot lovac, i misli da je to on. Pri pojavi komandanta kole, novopeenim pilotima lovcima su zaklecala koljena. Vukadin Jeli se nije muio dugo, prvi je proitan ba on. Prekomanduje se po elji, meu jugoslovensku pilotsku elitu u esti Lovaki Puk. Ostvario je ono to mnogi piloti nee nikad, a on ve u svojoj dvadesetdrugoj godini. Prvi susret pilota lovca Vukadina Jelia i Beograda bio je za pamenje. Grad se, kao to mu i ime kae, bjelasao proljetnim svjeinama, irokim vodama, parkovima i raspjevanim pticama u njima, raspojasanim ljudima, modernim trgovinama i kulturno-zabavnim zdanjima. Mladi, koji nikad nije imao novaca u vrijednosti jedne koulje, najednom ima toliko da ne zna ni gdje ni u ta da ga troi. Nakon grljenja sa gradom izmeu rijeka, kojega je prepjeaio nekoliko puta i zavirio u svaku njegovu ilu, kao naprepad, poput psa lovca, iznapadao je slastiarnice, krme i trgovine. U oficirskoj tekstilnoj radnji pokupovao je sve to mu je u njoj preporueno. Zdrav, naoit, sit i lijepo obuen mladi, pilot lovac iz uvenog estog Puka, u Beogradu je vrlo brzo uoen i pozivan u visoka drutva. Najednom je to novi izazov, okolnosti o kojima ranije ak nije ni imao prilike da slua. Svaki dan se iznenauje saznanjima da mnogi ljudi znaju njegovo ime i pokazuju nepatvorene simpatije pri predstavljanju. Stari ratnici trae poznanstva s njim, proslavljeni piloti ga pozivaju u drutvo, a stare dame, koje su sebi

prisvojile pravo da brinu o svim lijepim djevojkama, pozivaju ga i predstavljaju beogradskim djevojakim pupoljcima. Kao iednjela kamila kad se dokopa rijeke, pa bi da je iskapi, tako je i jeevaki mladi usrkavao sve od reda to mu se nudilo. to vie i to sranije, jer on mora brzo nadoknaditi sve ono to do tada nije vidio i imao, a toga je premnogo, gotovo sve to se razastire ovih dana pred njim. Vrijedjelo se muiti, pet godina vojnih kola je mali zalog za sve ovo, i tek ta e jo da doe. Ima to stalno na umu, njemu su tek dvadeset i dvije godine. Ima planove za sve, prvo na emu e poraditi je da stekne uslove za polaganje za oficira. U Kraljevu i Niu nije dobivao unapreenje, to tamo i nije moglo, jo je narednik, in koji je dobio po zavretku kole u Novom Sadu. Prvi od uslova je letako usavravanje koje mu neposredno predstoji. Beogradski aerodrom je u Zemunu, u podnoju duguljastog breuljka Beanijske Kose. Uz aerodrom je Komanda Puka, hangari za avione, remontni zavod "Jastreb", kasarna za vojnike, podoficire i oficire, i posebna zgrada sa spavaonicama za pilote lovce, u koju je uselio i Vukadin Vule Jeli. Najednom ga svi iz milote zovu Vule, pa e mu to postati novo ime, koje e ga pratiti itav ivot. Hrana i uslovi ivota u kasarni, za pilote lovce, su na najveem moguem stepenu njihovih shvatanja i elja. U kolovanje pilota drava je uloila mnogo, u avione koje im povjerava i premnogo, pa je razumljivo zato im ini na volju i u onim osnovnim ljudskim potrebama. Vule je presretan ovjek, na dohvatu mu je sve to su njegove potrebe, a budui da je ivot proveo u velikoj neimatini, ovo to mu je sada dato, zna da cijeni i cijeni sa punom zrelou. Ova dobrobit je dar Kralja i Otabine, Vule to stalno ima na umu, pa je njegovo i da im vjerno slui, to e i initi do kraja odano. Nakon odmora, oputanja i privikavanja na nov nain ivljenja, uslijedilo je i vrijeme stupanja na dunost, u koje je Vule uao sa potpunom spremnou, jer on uiva u visinama, naroito u letu sa brzim lovakim avionima. Aeroplani, na kojima e letjeti, su HOKER i MESERSMIT 109, to je znao i prije nego je vidio zemunski aerodrom, pa je uzbuen pred susret s njima. Slijedi nova obuka, nije to novo kolovanje, to pilote prati svaki put kad treba da lete na avionu na kojemu nisu ranije letjeli. Poee sa HOKEROM. Na ovome aerodrumu je sve drugaije nego u Kraljevu i Niu. Sva tehnika sredstva su modernija, a organizacija ozbiljnija. Tamo su to ipak bile samo kole, bar ono gdje su dopirali pitomci piloti, tako da mnogo toga Vule susree prvi put, to kod njega izaziva znatielju, motivaciju, ali i potpuno novu i sadrajniju odgovornost. Izuzev nedelje, kada je iao sa drugovima u grad sve ostale dane provodio je u obuci kako onoj obaveznoj u uionicama, simulacijama leta, i kabinama aviona, tako i u svojevoljnim dopunama obuke, koristei prisutne avione u hangarima i na otvorenom, a naroito u itanju knjiga o tim avionima, o avionima uopte, o konstrukciji i proizvodnji aviona, kao i o razvoju vazduhoplovstva u svjetu, materiji koju susree prvi put, i koja ga sve vie i vie vue u bogatu zemunsku vazduhoplovnu biblioteku. U prilici je da susretne mnogo ljudi koji obiljeavaju jugoslovensko vazduhoplovstvo i njegovih pet fabrika, a naroito je rado susretao konstruktore, i upijao njihova kazivanja, koja su za njega nova i dragocjena saznanja. Za nekoliko mjeseci saznao je vie nego da je pohaao neku od boljih kola, nauio je da se slui literaturom, a to je izazivalo nova interesovanja i nova itanja, tako da su mu dani proticali u dragoj zauzetosti i ivotu punom smisla.

Obuka je proticala sama po sebi, od jednostavnijih ka komplikovanim radnjama, koju je on obavio sa ocjenom naroito se istie, i u rekordnom roku uao u redovne obaveze pilota lovaca. A te obaveze su: uvjebavanje borbenih zadataka i izvianje slobode neba, iznad sfere zaduenja estog Puka. Jednu vjebu Vule je iekivao sa vie zadovoljstva. Radilo se o pojedinanim napadima na selektivne ciljeve metodom prsnog izvlaenja iz zone dejstva. NJemu je ta vjeba draga zbog ina prsnog izvlaenja, leta koji je sanjao jo iz djetinjsva, a u snovima, koji ga prate i ovih dana, je rairenih ruku i nogu, izpruen i ispren, nagnut naprijed pod uglom od sedamdesetak stepeni, letio bez ogranienja u brzinama i dometima, letio sa uivanjem koje se samo u snu i moe dokuiti. elja za takvim letom potie iz vremena obanovanja, iz osame na brdu, kad se mogao zabavljati samo sa prirodom, u kojoj su ga posebno privlaile ptice, privilegovane, jedino one mogu prei sa brda na brdo za koji minut, ono za ta bi njemu trebao itav ljetni dan. Posebno ga je privlaio jastreb, najnedostiniji je, pa je djeai zamiljajui mogunost svoga leta, gledao i sanjao sebe u jastrebovom letu. Svaki put je, prisjea se i sada na aerodromu dok eka svoj red letenja, gledao jastreba u doletu sa suprotnog brda, a nikad u poloaju odleta. Prije o tome nije razmiljao, i to dovodi u vezu sa opreznou te grabljivice. Osmatrajui sa brda na brdo, jastreb je traio i odabirao mogui plijen. Nakon odabira, doleti punom brzinom i zapikira u pravcu poloaja rtve. A kad grabljivicu doeka iznenaenje, kao to je to esto bivao pastir, i Vuco u vie sluajeva, tada se iz poloaja pikiranja i pune brzine, izokree u prsno izvlaenje, gotovo vertikalan let, sa punim prsima okrenutim poloaju rtve, a i Vuca, a to je iz puno gledanja neobina situacija, u potpuno tamne ptice vidi se trbuna bjelina. Gledanje jastreba u poloaju prsnog izvlaenja, za Vuca je slika za uivanje, takva je ostala do danas, kao i neprolazna elja da je izvede i on. I evo, u prilici je da to ostvari. Ima avion sa kojim to moe, dovoljno je brz, moan i konstruktivno pouzdan za tako smion let. Zaokupljen davnanjim i ponovo osvjeenim snovima, Vule blaeno miran eka svoj redosljed. Sa jednim avionom lete estorica pilota, na smjenu, on je etvrti. Trei je ve sletio, avion predao zemaljskoj posadi, aviomehaniarima, koji, dok se Vule penje u kabinu, obavljaju zadatke, poznate kao poletno-sletna kontrola letjelice. Kad svi dignu desnu ruku, onda nastupaju samo pilot i avion, njih dvojica kao jedna ptica. Konano je jastreb iz snova. Obavie sve to vjeba zadaje, ali su njegove misli usmjerene na let prsnim izvlaenjem, koji e uslijediti pred obalom Save, kada bi u ratnim uslovima bilo okidanje obaraa. Uzletio je. Nastupio je iekivani tren, snano je stegao pilotsku palicu i sprema se da je naglo povue ka sebi, sprema se u jastrebov prsno izvlaei let. Ushien je. Zna, na suprotnoj obali je mnogo sluajno zateenih ljudi, koji e se do koji as diviti prsnom bjelasanju aviona i hrabrosti nepoznatog pilota, ba onako kako se on divio jastrebovoj nedostinosti. Povukao je palicu i prepustio se uivanju. Drnd, drnd, drnd...!? Ugasio se motor!? Izmeu slasti i samrtnikog straha smjestio se tren, u njemu Vule treba da rijei ono to je neizvodnjivo, da spasi svoj ivot. Pred misli isprije ie se Beograani koje e usmrtiti, a oni bezazleno od njega oekuju da ih zadivi. Isprijei se i letako pravilo, koje nalae, u ovakvoj situaciji, da se

let mora nastaviti u istom pravcu i istovremeno traiti mjesto za prinudno sletanje. U sluaju i najmanjeg skretanja, naglo se obara visina i katastrofa je neizbjena. Izmeu katastrofe i ubijanja, odabrao je tree, nadu u zaokretanju. Palicu je povukao u lijevo... Avion se naginje i dostie etrdeset i pet stepeni, voda Save je sve blie, i smrt u njoj je sve zrelija. Dogodie se ono to nije napisano u ubenicima, to je daleko i od ljudske mate. Motor je proradio. Ali samo nakratko, tek toliko da se zaokret izvede. Naginjanjem aviona, ono malo goriva to ostaje na dnu rezervoara, slilo se na presahlu slavinu i Vula izvuklo iz mrtvih. Greku aviomehaniara, koji nisu otvorili slavinu od glavnog rezervora, pamtie stalno, i biti puno obazriviji pri preuzimanju aviona za let. Poslije jedne uobiajene jutarnje smotre proitana su imena pilota lovaca, meu njima i Jelievo, koji su na redu za godinji odmor. Kad je ovjek dugo u uniformi, a ivi, radi, provodi slobodno vrijeme i konai u kasarnama na periferiji gradova, a sa Vulom Jeliem je tako ve est godina, u njemu zamru mnoge navike, ali i potrebe, koje civili ispunjavaju svakodnevno. Prvi Jeliev godinji odmor, zbog tih okolnosti, je povod za neka nova razmiljanja. Zato e njemu odmor kad nije umoran? Ne zna ni gdje ni s kim bi ga potroio. Prvo je pomislio da iskoristi pola u kasarni i pola u Jeevici, tek zbog roditelja. Ali su, iza te pomisli, rasplinule posve nove misli. On ne zna ta eli u ivotu, a ve su mu dvadeset i tri godine. Nije postavio ivotne ciljeve, zakljuuje. elio je da postane pilot, pilot lovac i oficir, i tu se zaustavio. Van kasarne nema prijatelja, nema djevojku, nema nikoga i niega to ne vonja na vojniku uniformu. Nema ni jedne civilne gae, a ne neto drugo. Djevojka!? Nema je i nije je imao!? Uz sve drage prijatelje iz kasarne on je osamljen, ako se mjeri civilnim mjerama. Uvijek je to i bio, zakljuuje. U djeaia je stasavao na osami, istina je u prirodnim ljepotama biljaka i ivotinja, ali bez drutva djece, pa i odraslih. Uei trgovaku kolu, opet je bio bez vrnjaka, a svaki dodir sa ljudima svodio se na primanja zapovjesti, ak i od djece. Koliko je manje viao ljude toliko je manje dobivao zaduenja, bilo mu je za toliko lake, pa je razumljivo zato se povlaio ispred njih. Pet godina kolovanja, u uniformi, nisu ga naroito promjenile. Vule je skroman i vrijedan, ali i dalje osamljen je ovjek. Nije preduzimljiv kad su u pitanju djevojke, upravo o tome razmilja, pitajui se ta da radi za vrijeme godinjeg odmora. Djevojke! One su najee teme razgovora Vulovih drugova, u kojima on ne uestvuje. Svi imaju po jednu ili vie simpatija. Ima li je on, ili da li je imao? Na to pitanje ne zna da odgovori ni sebi ni drugovima. Ipak, sada, kada o tome razmilja due i dublje, ima i odgovor. On je imao djevojku. Nije od onih to se hvale sa djevojkama, a ba bi on mogao da se hvali sa svojom. Vitka, sa veoma lijepim djevojakim oblinama i prekrasnim licem... Najpristalija je od svih onih o kojima priaju njegovi drugovi, lijepa je u skladu sa svojim imenom Leposava. Najednom u Vulu razgorjevaju osjeanja koja su godinama tinjala, i kojima nije bio dao na volju da zagriju momako srce. Sav odmor e da provede u Jeevici, naroito zbog Leposave, odluio je i zbog toga osjea neku

osobitu toplotu u grudima, koja se nije javljala prije. Taman se bio zamomio kalfa Vuco kada je upoznao Leposavu. Odrasliji i ozbiljniji od vrnjaka, obueniji i gosposniji, vitak, prelijepe valovite kose, graanskog hoda i manira, pred crkvom u Dobrinji bio je pravo otkrovenje za jedre djevojake pupoljke, koje su i dovedene pred crkvu da se pokazuju i mjerkaju prilike. Meu tim pupoljcima ljepotom se izdvajao jedan, esnaestogodinja Leposava, Vucova vrnjakinja. Probadali su je momaki pogledi, i Vucov, ali on nema kurai kao ostali momci, koji su joj upuivali umilne osmjehe i zakoljive rijei. Stajao je po strani i u sebi priguivao pomamu. Nita od toga nije promaklo bistrom oku majke Smilje, koja je do ekala tren kada je Leposava ostala sama sa majkom Desankom. Tada je prila Vucu, povukla ga za ruku: Ajde, da se upitamo sa Desankom kazala je. Je li ovo tvoja mala? Ovo je moj Vuco! rei e Smilja, nakon to se izljubila sa Desankom i Leposavom. A, zar je ovo tvoj!? Vidi to je lijep. A na majku, bogami Desanka prihvati Smiljin nain upoznavanja mladih. Iskusne majke su nastavile razgovor, unijele se u priu, i nesvjesno izmicale od Leposave i Vuca, koji kad ostanu nasamo, morati e i da razgovaraju. Ti nisi odavde!? prva se osmjelila Leposava, a rumenilo joj je satvorilo, kao trenja, crvene sjene na jagodicama. Ja ivim u Poegi isto tako stidljivo, progovorio je i Vuco. Bila sam, jednom, u Poegi... Tako je dolo do poznanstva, od koga su mladi oekivali mnogo, a roditelji i vie. A, uistinu, nije se dogodilo nita. Za proteklih sedam godina, jedva da su se i vidjeli desetak puta, a i to je bivalo u prve dvije godine. A i kako e se vidjeti kad se Vuco nije pomaljao iz vojnih kola, a nije ni pisao. Leposava je esto preko Smilje upuivala znake nade i ekanja. Neto od toga je dopiralo i do Vuca, povremeno podgrijavalo nejasnu ljubav, ali i brzo bljedjelo. I evo, u prvom danu prvog godinjeg odmora, spremajui se na put za Jeevicu, lik Leposave je postao stoina njegovih elja i nada koje ga pouruju i mame. Doputovavi u Jeevicu, u Vucu je sve snanije rasla potreba da vidi Leposavu. U tom pravcu je inio neke korake, a kad do susreta nije moglo doi spontano, majci je predloio da pou u neke posjete, meu njima i u posjetu Desanki, majinoj prijateljici. Majci nije govorio pravi razlog te elje, mada je vjerovao da e to teko promai njenom istananom predosjeaju. Tim nainom je doao u djevojaku kuu. Vuco malo poznaje Desanku, ali uoio je da je njihovu posjetu doekala sa neoekivanim uzbuenjem. Sa Smiljom se izljubila i upustila u duge i neposredne prie, pri tom je razgonila djecu koja su stalno neto izvoljevala i ometala razgovor. Desanka se povremeno obraala i Vucu, i kako je on razumio, neto mu je prigovarala. U jednom trenu Smilja je istrala iz sobe, da podigne dijete koje se spotaklo i rasplakalo, pa je to Vuco iskoristio da upita: Gdje je Leposava? Ja sam... poela je ena, a Vuco je zaskoio. Znam, ali gdje je Leposava? Ja sam Leposava. ta, ti...! promucao je Vuco. Da! Ja sam Leposava ena je govorila sa jasnim znakovima poraza. Ti si Leposava!? Vuco je elio jo jednom da potvrdi te nevjerovatne rijei.

Pred tobom je Leposava, ovo su moja djeca, moj Vuco, a gdje si ti...? nastavila je ena da govori, pita, prigovara, pravda, ali do njega njene rijei vie nisu dopirale. Tako je zavrila Vucova ljubav sa Leposavom, tako je prestala i Vulova odmaraka potreba, pa e se vratiti da godinji odmor dokraji u kasarni. Ubrzo e se povratiti u pilotski ivot. Nakon to se novopopunjena eskadrila uvjebala, po miljenju pilota i veoma dobro uvjebala, ba tada se nairoko poelo priati o neprijateljstvima od nekih susjednih zemalja, Hitlerovih satelita, kako se za njih govorilo, a konkretno su italijanski avioni provocirali jugoslovenske graniare oko Bitolja. Pojavila se mogunost da jedna vazduhoplovna formacija preleti tamo i uspostavi ravnoteu sa Musolinijevom avijacijom. Svi u Vulovoj eskadrili su eljeli da taj zadatak dobiju ba oni. I dobie ga. Nakon jedne nenadane uzbune, odletili su za Skoplje, i ve sjutra se vinuli u nebo iznad Bitolja. Sa bojevom municijom, uvjereni u sebe i svoje MESERSCHMITOVE, koje su drali za znatno bolje avione od suparnikih SAVOJA, jako su prieljkivali da se ogledaju u vazduhu, pa kad se to nije dogodilo, i sami su prelazili granicu, samovoljno mimo znanja vie komande, a sve u elji da se dokau. Italijani se vie nikad nisu pojavili blizu ni na onoj strani. Piloti, Vulovi drugovi, poneseni ovim uobrazie da su najbolji piloti na svijetu, pa e se iz toga roditi i nezdrava elja, da se potuku sa nakinurenim italijanskim faistima. Meu pilote je procurila vijest da vrhovna komanda oekuje nove italijanske provokacije, ovoga puta na Jadranu. Tako je sa Italijanima, kad god osjete da su jai, a sada je i onaj niski Musolini uz Hitlera visok, pa to hoe i da demostrira. Opet piloti Sto Druge Eskadrile prieljkuju i nadaju se da e ba oni tamo. Nakon mjesec dana boravka u Skoplju, stigla je prekomanda za Mostar. I opet su se vinuli momci u visine, i opet provocirali oni, i protivnik je opet zautao i potpuno iezao. Kao da su stvarno bili u pravim bitkama, i pobjeivali, piloti su ovrivali u ubjeenju svoje snage i nepobjedivosti, pa su se nakon tri mjeseca izbivanja, na svean nain vratili u Beograd. Prije sletanja na zemunski aerodrom, tri puta su nadletili prestolnicu u poretku irilinog slova P i rimskog broja dva, etiri kolone po dva aviona, i izmeu prve dvije, na vrhu, takoe dva aviona. P II su simboli imena mladoga kralja Petar Drugi. Za tri mjeseca njihovog odsustvovanja, u Beogradu i Jugoslaviji su se dogodile velike promjene, te Beograanima nije bilo do akrobacija Sto Druge Eskadrile, to e i piloti uskoro razumjeti. nazad na sadraj VULE YELICH glava 12. Kad je ovjek odsutan vie dana od kue, pa kad se vrati, te doeka vee i trenutak kad podie nogu da legne na svoj krevet, svaki put osjeti blagi nalet zadovoljstva, po narodnoj: Svuda je poi, ali i kui doi. Taj osjeaj je upravo imao Vule Jeli, po povratku iz Mostara, kada je u spavaonicu banuo njegov komandir: "Nemoj da lijee, Vule", kazao mu je tiho i nejasno zabrinuto.

"ta je sad?!" spontano je uzvratio Vule. "Uzbuna!" kratko je odgovorio komandir. "Uzbuna?!" iznenadio se Vule. "Uzbuna, Vule, ali molim te bez panike", umirujuim glasom je potvrdio komandir. "Neto ozbiljno?!" Vule bi da dozna povod nenadnoj uzbuni. "Ne znam ni ja", komandir je rekao istinu. Vule dobro poznaje svog komandira, i vjeruje mu, ali je zbog njegovog neznanja zabrinut vie. "Rat?!" iz Vula izletila je slutnja. "Ne vjerujem da je to", komandir kaza svoje miljenje. "Kakva je uzbuna?" Vuco bi da preko stepena uzbune prepozna povod. "Potpuna pripravnost, puna ratna sprema, spavanje uz avione", saoptio je komandir. "Prvi put je tako", nadoveza Vule, u elji da iz komandira izvu e jo koju informaciju. "Prvi put!" potvrdi komandir, zamisli se, pa uozbiljivi i rijei i lice, nastavi: "Obavjetavaj pilote i idite u hangar. Ali, molim te, tiho i bez nervoze." "Razumem, gospodine komandire!" kaza Vule i poe da oblai tek skinutu odjeu. Piloti su se tiho uvlaili u hangar, zauzimali svoja mjesta i lijegali na beton. Vrlo brzo je itava eskadrila bila na okupu u leeem poloaju. Zbog predostronosti od napada iz vazduha hangar je zamraen. Pilotima se ne spava, priaju o ozbiljnim pitanjima, u poetku apatom pa sve ujnije, govore i o moguem ratu. I komandir Eskadrile je sa njima, i on je legao, ne spava ali i ne pria. Na njemu je odgovornost najvea, oito mu to ne da da se opusti. U rukama dri dananje novine, POLITIKU, ali ne moe ni da ita. Vule primie glavu i zagleduje datum na novinama: Subota, 5 april 1941, komandir to ne primjeuje, zamiljen je, on bi morao da zna vie o optem stanju stvari, i danas su ga zvali na neki sastanak, moda je ba taj sastanak u njega unio nespokoj. Ovih dana se meu aktivnim sastavom sve vie aputalo o moguem napadu Hitlera. Vrlo je kanjivo govoriti o takvim stvarima, unosi se pometnja i nered, a izvori tih pria su neprijateljske propagandne mainerije, tako govore oficiri bezbjednosti, a njima treba vjerovati. Meutim, te prie postoje, a naro ito se uju od aviomehaniara i graanskih lica u slubi Vojske. Da, razmilja Vule, pokrenuo se narod u Beogradu, oborio je kapitulantsku Vladu, narod je spreman na borbu, vojska je spremna na odbranu, snana je proslavljena srpska vojska, koja je rastrojila dvije svjetske carevine, sa narodom, spremna je da zaustavi i njemaku zahuktalu neman. Istina je, kod njih su avioni moderniji i znatno u veem broju, ali nae i nije da iznesemo rat, strategija vrhovne komande je poznata odavno, nae je da neprijatelja to due zadrimo u zoni granica, dotada e se kopnene snage organizovati i prilagoditi nametnutim uslovima voenja rata. A za to smo spremni, za to imamo snaga, braniemo se moralom koji nema ni jedna vojska na svijetu. Zna to na neprijatelj, zna on to dobro, znamo i mi da on to zna, i znamo da se nee lako odluiti da nam objavi rat. Uostalom, samo iz tih razloga ini sve da nas uvue pod svoje izme politikim putem paktom. Beograd je toj politici rekao ne, Jugoslavija je rekla ne, vlast je sada u rukama enerala, proslavljenih vojnika, koji ne poznaju kapitulantski rjenik. Ipak, no provodimo na betonu, komandir je nespokojan, neto se preozbiljno kuva oko nas. vabo Srbima ne moe da oprosti poraz iz prolog rata, moda je ve i objavio rat, ko e to znati, kad je uvijek naopako oko toga, za objavu rata vojska saznaje zadnja. Zahuktala se Hitlerova sila, melje kao mlin

na rijeci Gradnji. Da li smo meljavina mi, pita se narednik pilot lovac Vukadin Vule Jeli. Pitaju se i ostali veeras malo govorljivi piloti na aerodromu. Po nainu uzbune i rasporedu borbenih sredstava i vojske, stvar je uozbiljena do usijanja. Komandir odlae novine, Vule ga posmatra prikrajkom oka, komandir iz bluze vadi fotografiju i dugo ostaje zagledan u nju. I Vule ima tu fotografiju, i on u epu bluze, i on je vadi i zagleda. ita na poleini: Aerodrom Ortije kod Mostara, 25. marta 1941. Piloti lovci 102-e eskadrile, s leva na desno: komandir kapetan prve klase Milo uni, kapetan Milan uni, potporunici: Mihajilo Nikoli, Dragosav Krsti, Miodrag Bokovi, Momilo Milosavljevi i Avgust Kova, vodnik narednik Milan Skeni, narednici: Sava Vujovi, Vladimir Puzi, Jeli Vukadin. Narednik vodnik ore Stojanovi nije na slici, tek sada to uoava Vule i pita se, zato nije, gdje li je u asu slikanja bio odsutan. Ne, ne moe da se prisjeti. Na tome misli ostae dugo. Prisjetio se. ore je iao da polae za in. Svi su veeras na okupu, dugo su zajedno, razmilja Vule. Niko drugi ne umije tako drugariti kao piloti, a ni od njih niko tako kao oni, piloti lovci, svima dragog komandira Miloa unia. Svi su kao jedan, ginue za Kralja i Otabinu. Ginuti!? Nee ginuti! Ginue napada, ne moe niko s nama, najbolji smo piloti, najhrabriji, neemo ginuti mi ve zlikovci koji se budu drznuli da zaparaju pare naega neba. Mislili su tako i italijanske makaronije, dola sila da prepada narod Bitolja. Upadali, zaplaivali, diili se osovinskom silom... Ko su kao oni, ko ih to moe zaustaviti, ali kad su ovi momci zaparali juno nebo, nestalo ih je kao utog lia po naletu jesenjeg vjetra. Hitler e objaviti rat, govorka se. Neka, neka ga vie objavljuje, spremni su nai momci, a u prednosti su bar u jednome brane svoje. Misao na misao udaljuje san, a veeras je Vule bio naumio i da ranije legne, ak i sjutra kasnije da ustane, da se ispava. Komandir je vratio fotografiju u ep, pogledao svakoga pilota i onda tihim glasom kazao ono to je znao. A nije znao mnogo za okolnosti koje su se nagovjetavale, to je i rekao, pa zakljuio da bi moglo doi do objave rata. Vrhovna komanda treba podatke o pokretu jedinica iza naih granica, a ova eskadrila je dobila zadatak da kontrolie rumunsku granicu, jer s te strane se oekuje neprijatelj. Prva grupa e krenuti na zadatak ujutro u etiri sata. Sainjavae je kapetan Milan uni voa, i narednik Vule Vukadin Jeli pratilac. Onda je zamolio, opet blagim glasom, da se pogase svjetla i prestane sa razgovorom, jer e sjutra njemu trebati odmorni piloti, jo se i naalio. U eskadrili se za borbene zadatke uvjebavalo jednovremeno polijetanje grupe od po dva aviona. Tako su estoga aprila 1941. godine, u cik zore, i poletili kapetan Milan uni i narednik Vukadin Vule Jeli. Penjui se na visinu tri hiljade fita provjeravali su radio veze. Dogovarali su marrutu i usaglaavali elemente leta. Razdanjivalo se. Vidici iz visine izazivaju posebnu panju pilota, u svakom ponovljenom letu su novi doivljaji, pa i ovoga jutra. Opinjeni prizorima iz visine pristigli su na junu rumunsku granicu. A onda su se trgli i posvetili zadatku. itavu pograninu teritoriju su detaljno izvidili, ali nisu mogli uo iti nita to bi ukazivalo na novo stanje vojnih formacija. Naroito, pouzdano su utvrdili, nije bilo niti ima formacija u pokretu. Vule je u povratku, po ni sam ne zna koji put, uivao u ljepotama Otabine ispod sebe, tako bi znao da se naali. Meutim, kad je ve bio u zoni Beograda,

ugledao je ogromnu dimno-plamenu kupu, koju je locirao oko Dunavskog mosta. Bila je toliko velika da se istinski iznenadio i doveo je u vezu sa velikom diverzijom ili bombardovanjem. im je sletio raportirao je komandiru, a on sumnju prenio vioj komandi i ubrzo dobio povratnu informaciju. Nita se u podruju Beograda ne dogaa to bi bilo vrijedno panje. Vule je uao u hangar, pa kad je vidio da piloti jo spavaju, odlui da legne i on. Misli su prebirale po malopreanjem letu, tako je sa njim uvijek kad legne poslije leta. Naroito su se vrzmale oko dimno-plamenog ina, koji nasreu nije ono ega se pribojavao. Ipak, oko toga jo ima sumnju i ona ga sputava da zaspi. Taman je uspio da se uunja u predvorje sna, kada je nastala galama, pometnja, naredbe i saoptenja. Rat!? Bombarduju Beograd!? Beograd je sruen!? Iznenaenje je potpuno. Ni za komandu nema vremena. Naredba komandira je kratka i otra koju izdaje trei prema svom avionu. Da se uzlee za njim i da svaka grupa samostalno po situaciji bira sebi ciljeve. Komandir Milo uni sa pratiocem orem Stojanoviem uzletili su prvi, a za njim su slijedile etiri grupe po dva aviona. Stvarno je rat, promrmljao je Vule, prekrstio se i sjedei u kabini ekao red njegove grupe, kojoj je voa potporunik Dragosav Krsti a on pratilac. Avioni eskadrile, MESERSCHMIT 109, naoruani su sa po dva mitraljeza koji ispaljuju kroz cijev elise motora, i koji su sada nabijeni municijom do kraja. Oni su ispod mogunosti njemakih aviona, o tome Vule na nov nain razmilja i smilja kako da postavi borbu, a da nedostatak aviona bude to manje izraen. To e zavisiti od situacije koja mu se bude nametnula, dolazi do toga i zakljuuje da sada o tome ne moe dalje. Pa, ipak, samo je o tome mislio, ak ga je od toga i glava poela da boli. Javio mu se voa Dragosav Krsti i odmah komandovao uzlet. Javio?! Nisu mogli da uspostave radio vezu, kasnije e saznati da nisu ni ostali imali veze. U pitanju je bila sabotaa, koja je toga jutra imala visok uinak na svim aerodromima u Jugoslaviji. im se Vule naao stotinjak metara iznad zemlje, doekao ga je zapanjujui vidik, nebo zastrto avionima napadaa, a Beograd u plamenu i dimu. Krsti komanduje juri na najbliu neprijateljsku formaciju, koja je ve istresla sjeme smrti i na putu je ka svojoj bazi. Zaokrenuli su se i punom brzinom usmjerili za grupom od tridesetak aviona. Pristizali su ih. Sa bonih strana uoili su neprijateljske lovce koji su poli na njih, nisu se pokolebali, nastavili su da grabe ka cilju. Kad su pristigli na domet dejstva uspostavila se borba. Dragosav i Vule su mitraljirali one ispred sebe, oni se branili mitraljirajui njih u odstupanju, zamitraljirali su i oni sa bokova, tako da je to, ljudima sa zemlje, koji e prepriavati ovu sliku, liilo na stravu koja se moe vidjeti samo u snu. Vulove misli su samo na cilju, ni pomena o nekim sporednim razmiljanjima kao to je strah, njega nema ni u klici. Naprotiv, siguran je da ga ne mogu pogoditi, nepokolebljivo vjeruje u sebe i svoj avion. Iz pedesetak oruja puca na njih dvojicu, iz velikih bombardera mitraljezima otpozadi, iz lovaca

sa sve tri strane, a bombarderi uporno bjee u zateenom pravcu. Vule se ustremljuje, niani i opaljuje i nikako ne moe da shvati da su jo svi na istoj visini. Siguran je da je njegovih metaka dosta prolo kroz neprijateljski metal. Samo da zadimi jedan, da okusi tu slast, poe da ga opsjeda ta elja. Da bar pogodi Dragosav, poeli i nesvjesno baci pogled ka njemu. Ba u tome trenu, budui da im ne funkcionie radio veza, Dragoslav Vulu rukom pokazuje da je pogoen u motor i da trai mogunost da se prizemlji. Pokazuje mu i na njemaki avion ispred sebe koji se dimei strmoglavljuje. Vule zna koliko je Dragosav ushien pogotkom koji je oborio neprijateljski avion. Otac Dragoslava Krstia je proslavljeni eneral, te se i od sina oekuje herojstvo. Taj teret je mladi potporunik nosio sa naporom. U ovom asu ga se oslobodio, uvjeren je Vule i zbog toga sretan i ljut, jer je njegov voa grupe pogoen i zaustavljen na putu slave. Vule bi da to nadoknadi svojom hrabrou koja je nabrekla do eksplozije. Da ima snaan avion sustigao bi neprijateljsku formaciju i zubima trgao metal. LJut je i u ljutnji natprirodno uporan, mora i on neprijatelja zadimiti, govori sebi, dodaje gas i odabira jednoga koji mu se u tome asu uinio najkrivljim za zlodjela koja su uinjena Beogradu i njegovom voi grupe. Nanianio ga je bolje nego ikad prije metu. Moj si! otima mu se poluglas u trenu dok pritiska dugme. Konano, neprijatelj je zadimio jo jednom. Kakvu je tek sada snagu Vule dobio, neustraivost i sigurnost u pogaanje. Tek e sada da dime vapske grabljivice, mrmlja i zasipa municijom. Presuuje municija. Tuan je i ali to su mitraljeski magacini tako ogranieni. Nakon to se bez municije manevrisanjem izvukao iz zone dejstava neprijateljske avijacije, prvi put je u prilici da zrelo vidi ta se nad Beogradom dogaa. Jo uvijek su visoko nad gradom jata neprijateljskih aviona, iz kojih se prosipaju pa lelulaju na hiljade bombi, a grad dimi u svim ulicama, tamo gdje dim jenjava nepregledne su ruevine. Vidi i neke ulice zastrte kamenicima, poravnate kue i razrovani asfalt. Na neto niim visinama od visine na kojoj su bombarderi, vodi se ljuti boj. Vule vidi i koliko je neravnopravan, ba kao i onaj malopreanji njegov, desetine njihovih na jednog naeg. Opet je zakukao za municijom i naljutio se. Do suza mu je, vidi jednog naega u okruenju. Da ima municije spasio bi ga. U dobrom je poloaju za napad, a neprijateljski avioni ga ne uoavaju. To ga dodatno potaknu da pouri po municiju. Sletio je, dorulao do mehaniara, iskoraio jednom nogom na krilo i podviknuo: "Punite!" im mu je dat znak nije ni ekao da se propisno postavi, krenuo je na uzletanje. I tu je kraj. Pukla je guma, avion u zaletu iskrenu na desnu stranu i krilom zapara po tlu. Iskoio je iz kabine, i potrao traei drugi avion. Nije imao to nai, aerodrom je ve bio aeroplansko groblje. Prikljuio se grupici unezvjerenih ljudi. Kao i oni nemono posmatrao je nebeski lom. Profesionalni vojnici kroz kolovanje, obuke i vjebe saznaju mnogo o ratovima, a naroito o onome koji nije postojao, a mogao bi da se dogodi njima. Tako je i Vukadin Vule Jeli uao u rat, pun vjere u sebe i sposobnost svojih drugova, te vjere u jugoslovenske vojne snage i politiare, naroito kako je na elu Vlade vojnik, proslavljeni eneral Duan Simovi. Ovoga jutra, ovih nekoliko sati koliko ve traje rat, u koji Vule jo ne moe da povjeruje, nita od nauenog i oekivanog nije u stvarnosti. Nije ni on sam.

U rat je uao sa onim to je ponio iz roditeljskog doma, snanim rodoljubljem i ivotom. Otisnuo se na tridesetak najmodernijih aviona, samoubilaki jurio za njima, a moda je trebao da napada druge, kao i ostali njegovi drugovi koji za rat saznaju kad najslae spavaju. U vidokrugu su mu nepojmljive slike, nebo zastrto neprijateljskim avionima iz kojih rigaju i lelujaju metalni avoli, a jugoslovenski piloti, oni to su jo ivi, kao seoska djeca koja iza plotova kamenicama zasipaju prolaznike, pojedinano zatravaju u goropadna jata i erupaju periferno perje. Upinju se da naude monom napadau, a ustvari samo beogradskom nebu poklanjaju mlade i hrabre ivote. Nemono svjedoi pogibelju Otabine i svojih vrnjaka, neke i prepoznaje preko prepoznavanje aviona, ili mu se to samo tako ini. NJemu jutros nita nije realno ni jasno. Vidi samo golema avolja jata i razljuenu djecu koja ih zaskau i nepotrebno nude svoje ivote za nebo Beograda. Komanda!? ta je sa komandom? nigdje njenog glasa. ta on sada treba da radi? ta da rade svi ti silni ljudi na zemunskom aerodromu koji su spremni da se bore, da ivotima brane Otabinu? Ne! Svi su zateeni, prevareni, izdani... ni sami ne znaju ta je to to im se deava, izgubljeni su i pogrbljeno gledaju stvarnost u nestvarnim slikama nad Beogradom. Odbrana Beograda je beznadna, jasno je svima, pa je bol u grudima ljudi na zemunskom aerodromu neprebolan. Muke suze se prosipaju kao da su djeije. Izgubljen je rat, sa zemunskog aerodroma je to veoma vidljivo. Oblaci napadaa su samouvjereno natkrilili prijestolnicu odozgo i bahato se kese. Jo po neki Vulov drug zaskae i gricka, jo se po neki neprijateljski avion strmoglavljuje, ali je sve to neuvjerljivo i lii na lave na vjetrove, jer hrabrost pojedinca u haosu cjeline je zrela propast odvanih. "ta je vie sa mojim avionom?!" ni sam ne zna po koji put se izderaio na mehaniare, jer Vule vie ni na tren ne moe da ostane pasivan posmatra. NJegovi drugovi ginu a on ih mirno posmatra. U naletu jednog od tih bijesova, dokopao se neijeg aviona i krenuo ka metalnom oblaku. Avion staraki kaljuca, stenje i melje, Vule mu pridodaje gorivo i psuje razbojnike, derai se da ga uju, da ih zaplai, ili to ini da sebe ohrabri, vie ni sam ne zna. Ne prestaje da se moli Bogu da izdri starac i on u njemu. Koliko se god Vule upinjao vie neprijatelj mu se inio sve dalje, ali nije odustajao sve dok nije i pristigao jednoj grupi, na koju je osuo vatru, jo sa odstojanja. Grupa aviona koju je napadao, brzo se udaljila iz njegovoga dometa. Nije zadimio ni jedan, to je ono to mu ne da mira, okree se i uoava drugu grupu, znatno bliu, pravi zaokret i ustremljuje se bono u nju. Nije zadimio jo ni jedan, a njemu municija presuila. Hita nazad po municiju i gorivo, uzlijee i mjerka kuda bi, ali za sve je kasno, nema vie neprijatelja nad Beogradom, nebo je isto i plavo kao i jue. A Beograd? Jo jednom ga gleda sa visine, moda i nee vie nikad. Kad se ljeti steknu neke udne prirodne okolnosti, kao to to mnogih godina biva nad umadijom, pa se pod jedan oblak podvuku brojni drugi i u sred dana stvore tamu, i njom zaplae i ljude i umske zvijeri, tada izriga bujice grada, veliine kokoijih jaja, da bi odmah iza toga dolo do razlaza oblaka, svaki otplovi na svoju stranu, razvedri se nebo i povrati svjetlost i sunce. Dan je opet lijep, gledano sa strane, kao to je i bio, ali su ostali da svjedoe

bolni tragovi, povaljana rodna ita, omlaeni vonaci i objeeni ljudi. Vule je vie puta svjedoio umadijskom gradu, i nesrei ljudi iza njega, a jutronja nepogoda nad Beogradom ga mnogo podsjea na to. Nema vie metalnih jata i oblaka, nebo se razvedrilo, a ispod njega plai slika smrti, ruevina, garei i dima. O Gospode, spomeni nas se! Vule Jeli je, kao i drugi preivjeli piloti, kao dijete preplaeno u snu, pa po buenju ne zna da li sanja ili je na javi, stajao u grupi i tugovao, i sluao one to kazuju ta su obavili u vazduhu, ono to su obavili njihovi drugovi, ali i ono to su vidjeli da je osakatio napada koji je napao Beograd bez objave rata. Onda je panino poeo da se raspituje za svoje drugove, pilote lovce Sto Druge eskadrile. Prvi je poginuo komandir Milo uni. Hrabro. Nakon to je unitio dva neprijateljska aviona pogoen je njegov. Uspjeno je iskoio i otvorio padobran, ali su ga ustrijelili kao padobranca. Pao je u Dunav. Kasnije e se priati da su ga izvukli seljaci i sahranili na obali. Milan uni se vratio neozleen na aerodrom i istoga dana postavljen je za komandira eskadrile. Nikoli je oborio dva aviona i uspjeno se vratio u bazu. Krsti se domogao aerodroma, nakon to je oborio neprijateljski avion, i nakon to mu je pogoen motor, a na njegovom avionu su mehaniari i piloti pronali jo tri prostrela. Sa ozljedama po tijelu prebaen je u bolnicu. Bokovi je oborio neprijateljski avion i uspjeno se vratio u bazu. Milosavljevi je preivio. Kova je zagonetka?! Vujovi je poginuo. Sudbinu Skania Vule nije doznao. Puzi je ranjen. Stojanovi je pao negdje kod Smedereva. Pet preivjelih, tri ranjena, tri poginula i za jednoga se ne zna, to je bilans ivota pilota lovaca Sto Druge Eskadrile, kako je toga dana doprlo do Vula. Pod utiskom alosti za drugovima, Vule e se opet ustremljivati put neba, ne bi li dokuio neprijatelja, ali je sve to bez opteg znaaja, jer je neprijatelj potpuno obavio zadatak i otiao. Tek bi se povremeno pojavio neki avion na vrlo velikim visinama, vjerovatno u svrhu izvianja. Kasniji letovi su u Vula udjenuli nezaboravne slike Beograda, koga je posmatrao bez neposredne opasnosti po sebe. Zagledao ga je sa svih strana i svih visina, a slike su okantne, sve stravinije od stravine. Beo grad je pun nepojmljive svjetlosti, gori na svakom mjestu, a izmeu vatri zjapi crnina garei. Mnogo puta je Vule prepriavao bolne beogradske slike i dugo godina kasnije, ali nikad nije imao rijei da opie stravu koja je Beograd bio toga dana. Kad Vojvoani zapale ogromnu povrinu penine strnjine, pa kad se to pogleda dok je gorenje u toku, na mnogo mjesta se crne pjege sa goretinom, to je na neki nain slino onoj beogradskoj slici koju je Vule ponio neposredno iza bombardovanja. Kad vie niko nije oekivao neprijateljske avione, iz pravca Beograda izronie dva, oito im je bio cilj iva sila na aerodromu. A na aerodromu je bilo mnogo ljudi, i svi su bili vani, i svi iznenaeni naletom neprijatelja. Popadali su po zemlji. Nakon to su rafalima zasuli aerodrom i odletjeli, ljudi su se podizali jo ne vjerujui da se sve to tako moglo zbiti. Kad se ustanovilo da od toliko ljudi na meti niko nije ni ranjen, jo jednom uenju

nije bilo kraja. Sjutradan se opet nenadno na nebu pojavio neprijateljski avion, koga su uoili mnogi ljudi sa zemlje, ali je vano da ga je uoio i na pilot, koji je bio u izvianju, i koji je odmah na njega otvorio vatru. Neprijateljski avion nije prihvatao borbu, dao se u bijeg, na mu nije dao mira, jurio ga je. LJudi sa zemlje su svjedoili i pristrasno navijali, a kad je gonjeni avion zacrnio i domalo pao u plamenu, aplauz sa zemlje nije stiavao. Naalost, do koji sat se saznalo, gonjeni avion nije bio neprijateljski, bio je na, i on na zadatku izvianja. Kad je pilot saznao da je ubio svog prijatelja uzeo je pitolj i sebi dokrajio ivot. I to je rat, Vule tuguje za dvojicom drugova pilota, ne nunim rtvama rata. nazad na sadraj VULE YELICH glava 13. Vule Jeli je poremetio osjeaj dnevnih protoka. Ne zna da li su dogaaji bili danas, jue ili prekljue, a pamti i njihove detalje. NJegovo je da izvrava komande i izvrava ih bez pogovora. as je u bazi na zemunskom aerodromu, as u vazduhu na izvianju, as na pomonom aerodrumu na Batajnici. Nakon tri-etiri dana po beogradskoj katastrofi, kad je postalo jasno da se vie nita ne moe odbraniti, uslijedila je komanda da se unite preostali avioni, te da se vri povlaenje prema Grkoj. Tamo e ih doekati Englezi, obeali su, snabdjeti novim avionima, i onda, kao i u Prvom svjetskom ratu, konsolidovati redove i probiti neki novi Solunski front, pa se kao oslobodioci trijunfalno vratiti u Beograd. Jo dok je rat bio samo pretpostavka, meu pilotima govorilo se potajno o moguoj situaciji koja se sada dogodila. Izlaz iz nje bio je povlaenje prema Grkoj i pristupanje Saveznikoj avijaciji. Vule premalo zna o optoj situaciji, kako u Jugoslaviji tako i jo manje u Evropi, pa je vjerovao u svaku informaciju koja je stizala do njega, a naroito ako mu je kazivana apatom. A ova je upravo prenoena sa vidnom povjerljivou, za njega je to znailo istinu, pa je i on odluno stao uz nju. I eto, sadanja odluka koja je u skladu sa ondanjim planom, Vula je obradovala. Kolonu automobila sainjavaju vazduhoplovci, oficiri, podoficiri i vojnici. krenula je sa pomonog batajnikog aerodroma. Marruta ih je vodila kroz Beograd, preko Savskog mosta i Terazija. On je u kamionetu sa vozaem i tri aviomehaniara, ugodnim vozilom za ovakve prilike. Taman je bio zagledan u terazijske ruevine kada ga je razdrmala veoma snana eksplozija. Bilo je to ruenje Savskog mosta pred neposredno nastupajuim njemakim oklopnim formacijama, saznaje dok je jo na Terazijama. Ovaj in mu je druga neposredna i potpuna informacija o stvarnom stanju rata koji je tek poeo. Povod je za dublje poniranje u rat kojem svjedoi sneno. I vjeruje i ne vjeruje. Misli ne mogu da zaoru duboko, jer premalo zna o onom to uslovljava ratove. ivio je meu malo ljudi, a i oni znali koliko i on. Sve mu se vrtilo u okviru eskadrile i puka. Prvi put poalio je to se nije potrudio da doznaje vie, naroito u vrijeme kad je i sam uviao da je rat realnost. Ubudue e drugaije. Ve u Grkoj. Da bi dobro postavio svoje ponaanje ovjek mora da poznaje i elemente koji ga okruuju. A Vule hoe da se postavi dobro. To e u Grkoj, jo jednom

zakljui, pa se opusti i nakani da preklapa oi. Na Vula Jelia nasrnue osjeaj line nesigurnosti. Spavao je u putu ili samo drijemao, ne zna. Izgubio je i osjeaj prostora, ne zna kuda je proao ni dokle je doputovao. Pretpostavlja da je u podruju Valjeva. O tome sneno razmilja. Kolona se zaustavljala uz sveobuhvatnu larmu. Komeanje!? Nered je potrajao u tamnoj noi, a onda je u trenu sve utihlo. Iznenadila je komanda da se skrene prema Sarajevu. Prema Sarajevu!? Opet te proklete informacije. Vukadin Vule Jeli ih nema. Skretanje prema Sarajevu, pa to je Nijemcima u susret, sebi predoava takvu sliku. Pored najbolje volje, sa saznanjima koje ima, ne moe da shvati i opravdavao skretanje. Zaposjeda ga sve nasrtljivija nesigurnost. Prvi put mu je palo na pamet da se ponekad treba i kritiki odnositi prema komandovanju. On je tako vo en kroz ivot da nije imao ni pomisli da se ponaa van zahtjeva komande. Takvo razmiljanje trajalo je kratko, opet se prepustio voama i smirio. Imaju oni neki plan, a pilot i nije navikao da mu se plan kazuje unaprijed, pa zato bi kazivali i sada. Meutim, kako se vie brojilo kilometara crv sumnje svrdlao je sve dublje i istrajnije. Neke od putnika prestao da je via nestajali su usput. U poetku ih je doivljavao kao dezertere, kasnije je imao razumjevanje za njih, a sada i on razmilja o odustajanju od daljnjeg putovanja. Najednom izika elja da se domogne svog rodnog kraja. Svoj kraj je jedino svoj!? I ba u toku tih misli jedan oficir je naputao kolonu, uhvatio se jednog puteljka i krenuo uz brdo. Drugi oficir iz iste jedinice dohvatio je puku i ubio ga. Ovo je Vukadina Jelia odvratilo od dezerterskih zamisli. Ali kako se dogaaj sa ubistvom hladio on je sve vie procjenjivao da je ovo putovanje sve manje razumno i opet poeo da naginje ka bjekstvu. Sa jednim od saputnika se ak i dogovorio da bjee. Odluka je dola prekasno, jer je vojska agresora ve bila zaposjela sve puteve kojima bi se moglo udaljiti od kolone. Nijemci su avijatiarsku kolonu doekali u Sarajevu, kao to seosko solilo doekuje stado ovaca. U koloni su sprovedeni u kasarnu. U njoj je ve bilo premnogo zarobljenika, pa su se Nijemci odobrovoljili. Nakon to su im zaplijenili oruje, pustili su ih da se slobodno kreu u okviru decidno nabrojanih ulica. Do dva dana, nakon to je kasarna rastereena, jugoslovenski vojnici su pokupljeni po Sarajevu. Dalje je sve ilo po davno zacrtanim i briljivo skrivanim planovima. Kao kad se slau jabuke u trap, jedna uz drugu i na drugu, tako su i oni ukrcani u stone vagone. Vie Vukadina Vuca Vula Jelia niko nee zvati ni Vucom ni Vulom, opet e se odazivati samo na ime Vukadin. Petnaestak zakovanih vagona je krenulo u zarobljenitvo. Usput su drndali i zastajkivali. Zarobljenici su bez hrane i mjesta za fizioloke potrebe, mjesta nema ni da se une a kamoli legne. U jednoj otroj krivini Vukadin Jeli iz prvog vidio je bok svakoga vagona iza sebe, i u njima katastrofalan poraz jugoslovenske vojne sile. Dosta ih je uspio i da prepozna. Ta slika porazie ga, u njoj je ogledavao svoju sudbinu. Glad i e pomijeana sa smradom fekalija su dodatno ruile ovjenost, koja je u ovjeku dosezala dno.

Zato ne pobjee dok je to jo mogao, poeo se pitati i ljutiti na sebe. Zato neto ne preduze dok je bio ovjek, proklinjao je svoju pamet i zaziranje od dezerterstva. Ne moe preduzeti nita, njegova najvea briga je sadanje stajanje. Premoren je, bole noge, a nema mjesta da sjedne. I ne samo to, mora da nosi teinu drugih, koji od nemoi skljokavaju tijela i oslanjaju ih na njegovo. A onda se oglasio ovjek koji e mu na nov nain opsjedati misli. Glas vojnika, Ciganina, zaokupio je panju i ostalih u jadu izgubljenih zarobljenika. ovjek se prilagodio i otpoeo da zbija ale, one koje se mogu uti na periferiji svakog vaara. Poeo je priajui sam sa sobom, poradi sebe, tiho pa sve glasnije, dok nije dobio sagovornike. Prie su proste, predmet su enske suknje, gae, stranjice i njegovo pomamno neiskustvo i nesnalaenje u dodiru s njima. Cijepao se od smijeha, sam za sebe, svaki put kad su enske gae bile u njegovim rukama pa mu ih otela enska. A broj tih gaa je bio neiscrpan, upravo onoliki koliko je trajao put do preko Save. Zaustavie se voz na poljani, pa uz prijetnju bajoneta, zarobljenici su izvedeni i postrojeni u kolone. Dozivan je jedan po jedan, pred orunike, koji su svakom postavili pitanje. Zna li Oena?. Koji su znali ili su desno, a ostali lijevo. Oni desni su vraeni u vagone, i tek tada shvatili da je to bilo razluivanje Hrvata od Srba. Oni to nisu znali Oena, puteni su na slobodu. Ciganin je glatko izrecitovao Boiju molitvu, pa opet nastavljajui put zasmijavao Srbe. Voz se jo jednom zaustavio na poljani u Maarskoj. Zarobljenici su puteni vani na dvatri sata, a zateeni maarski seljaci su istravali iz kua i izgladnjelim i oednjelim nesretnicima iznosili hranu i vodu. Kad je nare eno da se ulazi u vagone, njemaki vojnici su grubo pourivali, a Vule e odatle ponijeti jo jednu bolnu sliku koja e ga odvui u posve nova razmiljanja. Ostarjeli eneral nije imao snage da se popne u vagon, priao mu je djeakog izgleda vojnik i mlatnuo ga kundakom po glavi. Otkud pravo, bilo kome, da doe u tuu zemlju, da u njoj poniava ljude, otkud pravo djeaku da tue starca, proslavljenog enerala, koji bi mu mogao biti djed? Otkud takvo pravo ikom? Danima e Vula opsjedati ta pitanja, koja e ga zatim odvui na pitanja o prirodi ovjeka u neovjeku. Na toj poljani ugledae i ljudsku priliku, koja je odavala sliku narednika, a uo io ga je po bjelini zavoja o kome je visila ranjena ruka. Narednikov lik mu se uinio poznat, poao mu je u susret, pa kad mu se primakao, onda mu se uinilo da ga nikad prije nije vidio. Opet se pokolebao, ba u tom trenu je i narednik ugledao njega i radosno razvukao usne. Prepoznali su se, bio je to pilot lovac Milan Miti, Nilija, koji je sa Vukadinom Jeliem prije dvije godine zavrio kolu u Niu. Vukadin je tada prekomandovan u Beograd a Milan u Zagreb, i od tada nisu se vidjeli. Grlili su se dugo. Miti je stekao zateeni izgled u proloj sedmici, vodio je bitku sa njemakim avionima iznad Zagreba, tamo je ranjen i zarobljen, i evo, sprovode ga u zarobljenitvo. Putovanje sa Mitiem, pametnim i spretnim vrnjakom, postae podnoljivije. Usput su priali o mnogo emu, ali najvie o bjeanju. im budu za to imali uslova, odluni su kao jedan, bjeae. Kao stoka izgruvana dugim transportom, zarobljenici su istreseni iz vagona u logor u Minhenu. Tu su, ne nadajui se, naili na ljudskiji odnos. ak su bili i prijatno iznenaeni. Doveli su im brice koji su obavili ianje i brijanje. I kupatila su im stavljena na raspolaganje. Dobili su pristojnu hranu i jo solidniji konak sa istom posteljinom. Primili su i vakcinu protiv zaraznih bolesti.

Vukadin Jeli je i dalje bez osjeaja o brzini i duini proticanja vremena. Misli da je dvatri dana po pristizanju u logor, izvreno odvajanje oficira koji su odvedeni negdje na sjever NJemake, a ostali su transportovani u logor kod Baden Badena. U novom logoru ostae dva dana, ali Vukadin e ih se ivo sjeati po svom smijehu za koga je vjerovao da je samro u njemu. Vaskrsnuo ga je Ciganin, onaj to je zasmijavao u vagonu, pa evo, i ovdje gdje je smijeh bio sahranjen. Ciganina vie nee vidjeti, niti ikad saznati kako je i gdje zavrio. U Baden Badenu je zatvorska uprava sprovela anketu, pitala je ko eli da radi na selu. Vukadin Jeli i Milan Miti su se javili bez dvoumljenja i zavrili u veem selu, ije ime su upamtili kao Giltingen. Tamo su se nali meu tridesetak zatvorenika Srba i Francuza. Zatvor je u jednom krilu neke temeljite zgrade, koja je po miljenju zarobljenika zgrada optine. Kad se ue u zgradu doeka kratak i irok hodnik sa nekolike stepenice, a onda se naie na hodnik koji ide lijevo i desno, a u pravcu su stepenice za gornji sprat. Lijevi hodnik vodi u zatvor. Hodnik je pregraen gredama i daskama, pa sa prednje ulazne strane i okovan jakim eljeznim reetkama. Na sredini pregrade su eljezna vrata sa bravama. Zarobljenike svakoga jutra izvode ispred zgrade, postrojavaju i prebrojavaju. Straari ih razvode do seljaka koji ih preuzimaju i daju im poslove i hranu. Pred vee ih preuzimaju zatvorski uvari, sprovode do pred zatvorsku zgradu, tu ih postrojavaju i prebrojavaju, te vode do lijevog hodnika zgrade, do pred vrata zatvora, da bi se tu izuvali, ostavljali cipele, te ulazili u zatvor. Slijedilo je previranje vie brava. Unutra su zatvorenici mogli da rade to im je volja. Oni su to i radili, priali, molili se Bogu, plakali, pjevali i igrali. Vukadin Jeli je rasporeen u seosko domainstvo branog para i tridesetogodinje kerke Fride. Druga kerka je udata za SS-ovca, povremeno je dolazila u posjetu, naglaeno je lijepe pojave, dok je Frida neizgledna. Kad je ona bila prisutna, odnos prema zatvoreniku Jeliu bio je grublji. Inae, porodica ga je primila ljudski. Hranili su ga kao svoje eljade, izdavali mu zadatke i ophodili se prema njemu, kao to bi to inili prema njemakom graaninu kad bi radio kod njih. Sa njim su priali samo o stvarima koje su vezane za posao, pogotovo nisu govorili o ratu, politikim i slinim pitanjima. Vule se uz njih osjeao dobro i zadovoljno, ne smeui s uma da je on ipak samo zarobljenik. Iako i dalje ima nesporazuma sa datumima, nikako da mu se povrati osjeaj vremena, ipak se na dan prvoga maja sjetio da mu je toga dana dvadesetetvrti roendan. Tokom ruka sa domaom eljadi, poluglasom im se povjerio o roendanu. S mjerom vremena i okolnosti, ali i dobrog kunog odgoja, sve troje su mu estitali. Domalo je ustala Frida i izila iz kue. Ubrzo se vratila sa zamotuljkom koji je uruila Vukadinu, dodavi da je to od nje ro endanski dar. Poklonila mu je radniko odijelo, po njegovoj mjeri, sa fabrikom etiketom, maloprije kupljeno u nedalekoj prodavnici. Svi zatvorenici su u uniformama u kojima su zateeni pri hvatanju, pa je ovo odijelo vrijedan dar. Do est dana je osvanuo i urevdan, Jelievih krsna slava. Slava u njegovom ivotu znai mnogo, danas vie nego ikad. Snana je elja da je proslavi. Kako i ime? Smislio je malu prevaru. Uzeo je dvije porcije i krenuo ka kazanu. Straar e ga presresti, ali nakon to je Vule rekao: "Za mene i Mitia", straar e klimnuti glavom i ne pomiljajui da je Miti ve uzeo svoj obrok. U sobu je pozvao etiri-pet drugova, dosuo im iz porcije jela i pozvao na molitvu. Oitao je Oena, a onda pomolio:

Gospode, hvala ti to smo ivi. Gospode, pomozi na narod. Gospode!, pomozi mojoj rodbini da su ivi i zdravi, i da danas sretno proslave Svetoga ora. Blagoslovi Gospode ovu sofru. Amin. Od dana kad je kroio u sarajevski stoni vagon nije protekao ni jedan sat, a da Vukadin nije razmiljao o nainu bjekstva, mjestu, vremenu, pravcu, istomiljenicima i posljedicama uspjeha i neuspjeha. Isto je bilo i sa Mitiem, pa su njih dvojica sve ee bivali na tome. Naum su dobro tajili od zatvorenika, da bi kasnije radili suprotno i njih poticali na to. Vrlo brzo, meu zatvorenicima, o bjekstvu govorie se bez ustezanja. Vukadin Jeli i Milan Miti slove kao najobrazovaniji, najiskusniji i najsnalaljiviji momci, pa su ih zatvorenici prihvatali kao svoje voe i organizatore bjekstva. Tako su se osjeali i njih dvojica, te su organizaciju bjekstva potpuno uzeli u svoje ruke. Prvo to su traili od istomiljenika bilo je prikupljanje alatki. To e biti obavljano preko oekivanja. U oima uvara i mjetana zatvorenici su radni, kulturni, posluni i bezopasni, a iznad svega veseli. Svako vee iz zatvora ula se pjesma i muzika, tiha i skladna, pa je to postalo sastavni dio grada, nezaobilazno i prijemivo za uvo. I zatvorski uvari su ih tako shvatili i oborili oprez, pa su sve vie vremena provodili po oblinjim gostionicama i veselje uveavali alkoholom. Zatvorenici su uoavali i budno pratili sve to se zbivalo oko njih, pa i to da su uvari postali vrlo neoprezni. Vukadin Jeli i Milan Miti su ocijenili da je nastupilo pogodno vrijeme za bjeanje. Odredili su dan bjekstva i saoptili ga svim zatvorenicima. S njima moe poi ko god hoe, pa makar to bili i svi. Oni to e poi ne izjanjavaju se jasno, iz straha od provale, naroito je nepoznato razmiljanje Francuza. U takvom raspoloenju doekae i vee bjekstva. Kada su zatvorenici nakon privoenja sa sela, postrojavanja i prebrojavanja uvedeni u hodnik da odlau skinute cipele, oni su tako i postupali i odlazili u zatvor, svi osim Vukadina Jelia. Po dogovoru sa Mitiem sakrio se tako da je to vee ostao van zatvorskih vrata sa nekolike alatke u njedrima. Taj dan je prvi put preko uniforme obukao roendanski dar radniko odijelo. Plan je da se otvori prolaz iz zatvora, a na tome e se poeti raditi kada odu svi iz zgrade, pa i uvari koji su iza veere uobiavali ii u gostionicu. Napravie rupu u pregradi hodnika, uz zatvorska vrata, odlueno je nakon viednevnog pretresanja vie rjeenja. Na Mitiu je izvrenje iznutra, pilanje drvenog dijela pregrade. eljezna reetka je sa spoljne strane, privrena je zavrtnjima, i na Jeliu je da je ukloni. I sve to mora biti brzo i bez buke. Kad se napravi prolaz, onda oni to su odluili da bjee, treba da se provuku u hodnik, uzmu cipele, popenju se stepenicama na sprat. Tamo e provaliti jedna od vrata i ui u kancelariju, da bi iz nje, iskakanjem kroz prozor, domogli se dvorita, te pretravanjem ceste i puzanjem zaposjeli jednu livadu, koja je odreena za zborno mjesto. Sklupan u hodniku Vukadin Jeli se kupao u znoju pitajui se ta e biti sa njim ako se pojave uvari. Bio bi nesporno uhvaen na djelu, van zatvora ve je bjegunac. Oni unutra bi proli bar malo bolje, jo nisu bjegunci, a i vie ih je, podijelili bi odgovornost. Za tiinu noi pilanje daske je bunije od buke iz plana. Svi zatvorenici su to shvatili po prvim povlaenjima zubaca po suvoj dasci. Ubrzo e biti otkriveni, pobojae se Jeli i Miti i na as e prekinuti rad. Ba tada oglasie se harmonika, povela ju je vjeta ruka svira a Francuza, a malo iza nje potekla je lijepa francuska pjesma, jedna od

onih na koje su mjetani svikli i koji je ve sluaju sa uitkom. Radovi su nastavljeni i obavljeni u vremenu koji je u skladu sa oekivanim. Vukadin je svoj dio posla obavio prvi, prvi uzeo svoje cipele i prvi istrao uz stepenice. Dao se na provaljivanje prepreke, vrata sluajne kancelarije. Pristizali su i drugi, pomagali ili smetali, zavisno od snalaenja u mraku i stepenu obuzetosti strahom. Pri skoku sa sprata Vukadin je nezgodno dodirnuo zemlju i otetio ligamente. Bol je jaala kako se izvlailo vrijeme, uz napor se dovukao na zborno mjesto, a onda tu potraio jai prut, tap, koji e ga pratiti sve naredne dane. Koliko ih je, doaptavajui se pitali su se Jeli i Miti. Nisu mogli ni da pretpostave broj, jer sa Francuzima koji su brojniji nisu bili naisto. Ne bi se zaudili da ne doe ni jedan niti kad bi doli svi. Kad je pristizanje prestalo prebrojili su se. Dola su etiri Francuza, a od Jugoslovena, tako su sebe predstavljali, bili su uz Mitia i Jelia, jo Rosi i Aleksandar, oba redovi. Rosi je Srbin a Aleksandar Rus, iji su roditelji prebjegli pred komunistima u Jugoslaviju. Jeliu i Mitiu je bilo osobito drago kad su vidjeli Aleksandra, bio je to vrlo obrazovan i jak momak, a to je njima dvijici naroito znaajno, on zna francuski jezik. nazad na sadraj VULE YELICH glava 14. U bilima osmorice momaka osjeanja su nabrekla do bola, poprimila oblike koji su i njima samima sasvim nepoznata, kao da su izvanljudska. Ovo to sada boli su osjeanja, koja su duboko zaorala njihova sopstva, smjenjuju se u dubinama, igou centar bola i razuma. Tu vrstu muke organizmi nisu imali u ranijem ivotu. Ne snalaze se, a osjeanja se smjenjuju iz trena u tren, prebrzo da bi ih razum pratio i usmejeravao. as je osjeanje slobode i u njemu vizija toplote svoga kraja, doma, ljudi i jezika. I taman kad to razum pone da usvaja toplota se preslika u hladnou panike od mogueg hvatanja, te u njemu strane kazne. I kad bi razum da to shvati i tijelu naloi drhtavicu, nakalemi se novo osjeanje, slino je kod neishranjene bebe u dodiru sa majinom dojkom, i prije nego razum smisli suze radosnice, ve se rasplinula tuga majke koja mislima preorava ratna zgarita u potrazi za sinom. Nastale mree u umovima bjegunaca potpuno su blokirale procese uma. On nije sposoban da donosi odluke. Mladii su izgubljeni. Ne preduzimaju akcije. Bauljaju u desetak kvadratnih metara zauzete livade. Vrijeme tee pored umrtvljenika. Zbrka je u dubini. Vrijeme pritiska kao vjenost, a grupa kao da su stado ovaca, ovan predvodnik ga je doveo do nepoznate raskrsnice, zastao je da utvrdi kuda mu je dalje, i ostao da stoji. Stada nije da razmilja ni na raskrsnici, to je predvodnikovo, a kad se on zamisli due, stado se nespokojno vrti u krug. Ko zna dokle bi se vrtilo kad bi predvodnik ostao bez odluke. I stado bjegunaca se komea, stupka i vrti u krugu, sudaraju se tijela i mrak, bez ideja su ali snanih osjeanja. U iekivanju su da se povedu i izvedu. Kod Vukadina Jelia i Milana Mitia mree blokade po ee da se razmiu, tek do desetak minuta potpune ne preduzimljivosti. Razum se osvjetljavao i nalagao da krenu u pravcu ume, planskom cilju te noi. Stavili su se na elo i snishodljivo pozvali grupu.

Zadana uma iz planova mjerena je dnevnim hodom. Ispostavie se, u ovoj i u svim narednim noima, mjere hoda po mraku i nepoznatom zemljitu udaljenije su od planski ostvarivih. Zbog tih okolnosti ume su se dokopali sa vie napora nego je plan pretpostavljao. Vukadinu Jeliu je najdalje, uganutom nogom potapa se i posre u nevidu. Ipak, prva planirana etapa savladana je prije raanja prvog bjeanijskog dana. Po planu je da nou putuju a danju odmaraju, spavaju i utvruju etapu za narednu no. Zaetnici bjeanja Jeli i Miti i dalje ostaju predvodnici. Misle da je do rijeke Rajne dvadesetak kilometara i da se ta razdaljina moe prepjeaiti zakljuno sa drugom noi. Miti je u toku priprema uspio da nabavi kompas, njegovo je da se po njemu orjentie i usmjerava pravac kretanja grupe. O konfiguraciji zemljita nisu saznali mnogo, vjeruju da je ravnica sa ponekim uzvienjem. Tako je sa velikim i irokim rijekama kakva je i Rajna, njihova su uvjerenja. Po svanjivanju i razgledavanju terena doekalo ih je iznenaenje, umjesto ravnice iza ume razgoropadilo se brdo. Suoivi se s njim odabrali su nain premotavanja, Miti je odabrao azimut i po njemu e krenuti u prvi sumrak. Usaglasili su se da je grupa od osam ljudi glomazna, pa su se podijelili u dvije, koje e se kretati na odstojanju stotinjak metara. Kriterijum podjele je jezik, prva grupa su Francuzi i oni e ii prvi. Preko svih pretpostavki brdo se pokazalo neprohodnijim, neravnijim i strmijim, pa su itavu no puzili i stropotavali se, da bi po svanjivanju dogovorili zaustavljanje i traenje pogodnijih mjesta za predanjivanje. Uslijedilo je novo razoarenje. itavu no ili su istim nivoom brda, uokruivali po prstenu i u jutro izbili na mjesto odakle su poli sino . Razoarenje je pratilo i optuivanje Francuza koji su ili prvi i zaveli, i Jugoslovena koji su zadueni za orjentaciju imaju kompas. Nervoza koja je sama po sebi sastavni pratilac ovakvih situacija i prepucavanja koja su se pojavila, prijetila je raskolu. Do toga nije dolo, malo je vjerovatno da je i moglo do i, ali je sigurno da je pretpostavka jednoga od Francuza podigla raspoloenje: "Gospod Bog je uz nas. On nas je naveo da lutamo, idemo u krug i da zbog toga ne izbijemo potjeri pred noge." A potjere je moralo biti, svi su saglasni oko toga i prihvatie lutanje kao srean izlaz iz zamke. Etapa za treu no je da se brzo savlada brdo i izbije i premosti jedna rjeica, za koju su znali jo prije bijega. Do nje e doi po predvianju, ali iznenadie njena glomaznost. Ne moe se pregaziti kako su bili naumili, a ne mogu je ni preplivati, jer meu njima ima i neplivaa, kao to je i Vukadin Jeli. Grupa se oslobodila poetne smuenosti, sada je skladna i preduzimljiva. Jednoglasno donose odluku, rijeku e prei preko mosta, koji mora biti blizu, tako su procijenili po rasporedu puteva koja su mogli da vide. I bio je ba tamo gdje su ga i oekivali. Pod okriljem noi, poi e u dvije grupe, opet e prvi Francuzi, pa kad preu oni onda e Jugosloveni. Spojie se stotinjak koraka iza mosta. Kad je posljednji lan druge grupe doao do kraja mosta, iznenadila ih je mukla tutnjava motorizovanog vozila, inilo se da je u daljini. Uslijedila je nejasna i neplanirana situacija. Da li je tutnjava bila samo zamka kojom je trebalo izazvati glasove bjegunaca, otkriti poloaj, ili je to sve bilo nekako drugaije, nee se ni saznati, ali ono to se pouzdano zna za gonioce je vrlo efektno. Poelo je sa grmljavinom glasova Halt! , nastavilo sa lomljavom krtih granica rastinja pored rijeke, na to se izvalila dernjava, jasan znak da su

bjegunci dopadali ruku gonioca. im se oglasila prva njemaka rije, lanovi druge grupe su polegli u zaklone, gdje se ko zatekao. Kad je nastala dernjava, koristei tu situaciju, sva etvorica, a nisu se dogovarali, trali su uz brijeg, to dalje od ceste, a tek po stiavanju dernjave, sad ve jedan blizu drugog, zaposjeli su zaklon kamene gromade i odatle oslukivali razvoj dogaaja. Gonetali su da li je i druga grupa na redu, imaju li gonoci saznanja o njoj. NJemaki govor je postao razgovjetan i smiren. Razaznaje se i glas onoga to vodi gonioce. Bjegunci ne razumiju ta govore, ali po onome kako govore jasno je da su zadovoljni obavljenim poslom, i da im druga grupa nije na redu, za nju ne znaju. Francuzi se nisu izrekli. Oekivali su da e Nijemci sa bogatom lovinom brzo napustiti teren. Tako se i dogodilo. Polovina bjegunaca je ve pohvatana. Stvarnost je bolna i umanjuje sposobnosti daljnjeg savlaivanja puta ka Francuskoj. Dvoumljenja nije bilo ni u takvom stanju, morali su to dalje od ovoga mjesta i u to nepristupaniji dio brda. Realno je pretpostaviti da e se sutra organizovati nova potjera, u ne ba teko pretpostavljenom pravcu, jer bjegunci sa tog podruja i ne mogu imat drugi cilj osim Francuske. U strahu se umor smanjuje, to pravilo ovo etvoro ljudi jo jednom potvrdie. Vrlo teku uzbrdicu savlaivali su brzo. A onda su popadali kao da su pokoeni. Odmarajui se plovili su svako na svojim mislima i itav sat nisu prozborili. Opet bez rijei uzeli su i pojeli po svoj obrok, a onda su oskudnim razgovorom zapoeli dogovor o daljnjim akcijama. Pretpostavili su da e kad se razdani pred sobom vidjeti rijeku Rajnu, a imae i itav dan slobodan za planiranje. Usaglasili su se da pronau pogodnije mjesto za zaklon i spavanje ostatka noi. Brzo su pospali. Po jedan je deurao. Nedugo poslije smirivanja grupe usljedie iznenaenje. Vuk!? Pratio ih je i ekao da pospu. Dounjao se iznad glava i oglasio zavijanjem. U planovima su se pojavljivali psi, u tu svrhu su svi nosili po batinu koja je imala i druge svrhe, razvaljivanje zapreka i mea. Ali vuk!? Uasnuti su. Francuzi su i dobro proli, savladani su ali su bar ostali itavi. ta njih eka, kakve e to biti muke, zvjerovi e ih ereiti... Momci su u ova tri dana stekli iskustva u snalaenju, pa su i u ovoj neprilici kao jedan skoili na noge, grupisali se sa leima jedan uz drugoga, i sa batinama u desnicama. Spremni su za ljuti boj. Vuk je zavijao u nejednakim vremenskim razmacima i svaki put sa drugog i neoekivanog mjesta. Jedan je, usamljen, to ih je i tjeilo i brinulo vie. Tjeilo, jer su vjerovali da bi se u sluaju napada odbranili od jednoga. A brinulo, ako je vuk suvie gladan, ne obazire se na opasnost po sebe, krvoloan je i jak, odluno nasre na rtvu, rtva ili on, a sa takvim protivnikom ni etvorica nisu dovoljna snaga. Vuk je prijetio sve do svanua a onda je nestao. Nije se okuraio da nasrne na etiri snana ovjeka? Ili nije bio previe gladan? Dugo su ostali pod utiskom uasa iz noi. Osvanuo je etvrti dan. Rajna se razlila desetak kilometara ispred njih. Ogromna je, ak gledajui i sa brda na kome sjede. Izmeu Rajne i njih je ravnica, tek ponegdje brijeg. Suprotna obala izgleda kao da je planinski masiv. Nije vidljivost dobra da bi u to bili sigurni. Tamo uoavaju nekolike udoline-zaljeva

i odluuju se za jednu, koja se ini najpogodnijom za izlazak po premoavanju vode. Po vremenskom planu ve su trebali biti na onoj strani Rajne. Tamo polau nadu na francusko stanovnitvo, iako okupirano uvjereni su da e im pritei u pomo. Bar to se tie hrane ne bi trebali imat veih briga. Toliko su hrane i obezbjedili i ponijeli. Ve su uveli tednju, ali hrane ponestaje. To je dodatna nevolja. Jedan e straariti na smjenu po dva sata, ostali e spavati. U toku priprema bijega koje su trajale preko mjesec dana, nikome nije pao na um asovnik, nemaju ga i to im ini ozbiljne smetnje. Nou dok se kreu nemaju osjeaj vremena i to moe biti kobno, jer u sluaju pogrene procjene vremenskog protoka, svitanje ih moe zatei na poloajima koje nikako ne bi poeljeli. To im se ve dogaa, ali na sreu jo nije bilo opasnosti zbog toga. O svemu tome su popriali, imaju jasan plan za narednu no, prii rajnskoj obali, a do tada na spavanje. Dok su u toku dana procjenjivali teren ispod njih, bio je znatno ravniji i pogodniji od ovoga koji e ih doekati dovee. Ili nisu nali najpovoljniji pravac ili je teren ravan samo oku sa visine, apatom se ale i preispituju. Vukadinu Jeliu je uganue ozbiljna smetnja hodu, boli i dok miruje. Potapa se stisnutih zuba, uvjek je zadnji. Teren je teak a za Jelievo stanje sa nogom i opasan, pun je nekih rupica i ipraja. Teak teren ih je prebrzo zamorio. Na desetine padova je imao svaki. Najednom bjegunci su klonuli i popadali. Nervoza je izikala u grupi, jedino joj odoljeva Miti. "Drugovi! Moramo dalje. Smognimo snagu..." molio je. "Ne mogu, sakat sam..." mrmorio je Jeli. "Ovo je kraj, ne moe se dalje. Pohvatae nas kao zeeve", i Aleksandar je popustio. "iv, ja znam, nikada neu stii do Francuske. Nikada..." Rosi je potpuno klonuo. "Odmorimo se, stisnimo zube, bie bolje, izvui emo se..." sokolio je Miti. "Nikada! Nikada!" nezdravim povicima prekidao je Rosi. "Polako, smiri se", tapui ga po ramenu, molio je Miti. "Mi ne moemo tamo gdje ste nas, ti i Jeli, poveli", prigovao je Rosi, i nastavljao: "Vi ste krivi, vas dvojica..." "Bie dobro, samo polako", uzvraa Miti. "Ni koraka ja vie ne mogu, ne mogu, ne..." Rosi se nije privodio razumu. "Moe ti, moe, pomoi emo..." Miti nije odustajao. "Mogu samo polomiti noge, ako i dosada nisu slomljene..." Rosi je i plakao. "Moe se, samo ovdje treba drugaije hodati", Miti ne odustaje: "Kad se rupa na vrijeme ne osjeti, a osjeaj je u pitanju vie nego vid u noi, pa se noga ne osloni gdje pjeak misli da je trebala, ve propadne podlanicu ili dvije, dolazi do potpunog naruavanja ravnotee tijela, nezgodnih padova i nedaj boe lomljenja kostiju. Zapravo, pjeak ima naviknuto kretanje u usaglaenosti noga, preuzimanje i predavanje teine tijela sa noge na nogu..." Miti je objanjavao kao da je na asu taktike obuke. Moral je vidno padao, kod Rosia je dodirivao dno. Ni sa Jeliem nije sve kako treba, to posebno brine Mitia, jer mu je on i vie od saputnika. A Jeliu nije lako, on se ne ali mnogo, ali se jasno vidi da je u sve teem stanju njegova noga, koju povremeno opipava, masira i stee oko lanka. Miti objanjava prirodu hoda da bi savjetovao kako treba hodati u uslovima koje imaju, prije svega da bi smirio drugove, ali i najavio neminovno usporavanje kretanja.

"Noga poinje da preuzima teinu tijela od druge", nastavlja Miti: "U trenu kad dodirne prstima tlo, a potpuno ga preuzme kad se sa pola tabana osloni. Za toliko se ona druga oslobaa teine. Tako je kad se ovjek pone da penje na noge, ui da hoda, a kasnije to ide samo od sebe, i sve je dobro dok je teren ravan, pa i dodir sa tlom biva u predvieno vrijeme..." Mitievo govorenje je zaustavljalo alopojke, oglaavanje postajalo samo njegovo, to ga je ohrabrivalo da nastavi i objanjava: "Kad postoje rupe, pa prva noga nije oprla a trebala je, a druga noga ne zna da se to dogodilo prvoj, po navici izvjebanosti, ona se oslobaa teine i oslobodi, znai teina nije ni na jednoj od njih, to se sa tijelom bez oslonca i moe dogoditi nego pad. Da bi se izbjegao pad, ne smije se dopustiti ni u jednom trenu da teinu tijela ne nosi ni jedna noga. Znai, nema predaje teine u trenu kad bi noga trebala da opre, predaja smije biti samo kad je ve oprla, a to znai da se ovdje ne moe hodati po naviknutosti, nogu za nogom, ovdje se moe ii samo korak poslije koraka. A to znai usporavanje. To to moda ni noas neemo stii do Rajne ne smije da obeshrabri, najvanije je da ostanemo nepovreeni i moralno jaki, a dan prije ili poslije, zaista, ne znai nita." Pjeaenje etvrte noi vie je liilo na borbu sa padom morala nego borbu za savlaivanje prostora. Svi pa i Miti, mada to on nee da prizna, doivljavaju moralni ispit, na kojemu Rosi teko prolazi. Iz stanja optubi, pa utnje, preao je u stanje mrmljanja, proklinjanja sudbine i uzvikivanja: "Sve je ovo besmisleno." Pa ipak, uz sve tekoe, kretali su se. Kad je svjetlost na istoku najavila raanje dana, i grupa poela da se bavi traenjem pogodnog mjesta za predanjivanje, misli su se zaokupljale pitanjem, koliko su preli i koliko je do Rajne. Traenje poloaja za predanjivanje postalo je teko pitanje, jer su zateeni u udolini, a nuno su htjeli da se zaustave na uzvienju, odakle bi imali pregled sljedee etape, a i pregled terena za sluaj potjere. Kad su se konano smjestili i raskomotili, te postigli orjentaciju, uslijedie jo jedno razoraenje. Rajna im se ini dalje nego je bila sino. Naravno, nije ona dalje, blia je, u pitanju su osjeaji daljina mjereni odozgo i odozdo. U toku dnevnog spavanja i odmora nervoza je splanjavala, pa je peta vee doekana u snoljivom raspoloenju. Oigledno je sve, Rajna se jasno vidi, odabrana prekovodna udolina i danas izgleda najpovoljnije rjeenje. Popreno im je na rijeku, pa kad stignu, a svi vjeruju da e to konano biti noas. I krenue bez uobiajenog dogovaranja. Vukadin Jeli je ustao sa zadnjim snagama, noga je natekla u toku dana jo vie i prijeti da otkae. Stisnuo je zube i oslanjajui se na nov tap-motku, krenuo je za ostalima ve pokrenute grupe. Doekao ih je i neto prijateljskiji teren, a kako su vie odmicali bivao je i sve snoljiviji. Bila je to prva no bez nekih osobitih dogaanja, ako se zanemare oekivani zamor, glad, e i strah od potjere. Istina, pred svanue su se nadali da e se konano ukazati ta uvena rijeka, ali kad se to i nije zbilo nisu bili nesreni. Odabrali su malo uzvienje koje se naziralo ispred njih, i taman se popeli na njega kada i danja svjetlost. Voda Rajne se bjelasala i pokazivala se koji kilometar ispred njih. Procijenili su da su etiri, a izmeu njih malo udesno smjestio se grad koga su oekivali, i shvatali po imenu Strazburg. im su se spustili sa breuljka, te este noi, naili su na posve drugaiji teren od prethodnih. Ogromno polje iscrtano sa bezbroj kanala za navodnjavanje.

Jaruge, usjevi, kal, kanali puni vode, a sve to u mraku neprohodan je teren. U poetku se jo i moglo ii, i moral ih je jo nosio, ali kako su prodirali dublje bivalo je sve gore, blatnjavije, kanali iri i dublji, usjevi viso iji i u njima nevidljivost, kal ljepljiviji, iz koga su sve tee izvlaili noge. Za nepun sat su bili premoreniji nego i jedne noi prije. Toliko su se premorili da vie nisu ni pomiljali da nastave put. U toj borbi ovjeka i prirode Miti je izgubio kompas, pa se i pravac kretanja doveo u pitanje. A saekao ih je i neplaniran protivnik. Komarci! Dok su ili ubodi komaraca ih nisu nesnosno uznemiravali, ali kada su sjeli, umirili se, taj neprijatelj ih ni na tren nije ostavljao na miru. Branili su se eanjem, to je proizvodilo otoke i rane koje su svrbile pa boljele, da bi napale nervni sistem koji je jo sa poetkom jutra poeo da puca. Pad morala je jo jednom zapao u kritinu fazu i zaprijetio potpunim krahom. Sada su sva etvorica u krizi, ni jedan ne tjei i ne obeava, svi ute i ne nadaju se dobru. Da je ko predloio predaju vjerovatno bi bila jednoglasno prihvaena. Odabrali su rjeenje koje je samo malo bolje od predaje. Svjesni da su iznureni, prljavi, gladni i jadni i da tako ne mogu daleko, odluili su da vie ne zaobilaze cestu, nee ekati no, poi e putem koja vodi prema Rajni, ali i prolazi dijelom grada. Rizik je previsok, ali i jedina ansa, sloili su se sva etvorica i bez ikakvog dodatnog dogovaranja krenuli. Ili su bezvoljno. Ili, ili, ili i proli onaj opasni dio prigradskog puta. Slijedila je otra krivina koja, kad je prou, postaje kakav-takav zaklon. Na ulazu u krivinu izdvojio se Rosi i sjeo na kameni odbojnik. Sva trojica molila su ga da izdri jo pedesetak koraka, do zaklona krivinom, pa e onda svi sjesti da se odmore. Tu gdje je sjeo na ravnici i na pravoj cesti lako je uoljiv i meta je goniocima. Ne, nee on dalje. Ne moe on vie. On odustaje: "Volim vas brao. Dragi ste mi. Idite, spaavajte se kako znate i umijete. Ja dalje ne mogu. Ja dalje neu. Ja u se predati. ekau ovdje, da me vide na vrijeme, da vide da sam miran i da ne kanim bjeati, da ne bi pucali u mene..." Nisu pomagali ubjeivanja, molbe i prekori, a oni su pljutali iz preneraenih drugova. Sve rijei su otprhnule u vazduh. Rosi je vrst kao kamen na koji je sjeo. Dva dana smiljao je rjeenje i kad ga je donio vie se nije dao pokolebati. Pod utiskom velikog poraza, bez rijei, trojka je nastavila put kanei da poslije krivine nau zaklone i naprave predah, a moda jo jednim ubjeivanjem povuku Rosia. Nastavili su ustaljenim pravilom sa malim razmakom, koji je u ovoj prilici bio po dvadesetak koraka. Prvi je Aleksandar, drugi Miti i trei, kako e za sebe rei, anjtavi Vukadin Jeli. Iza krivine ukazae se beskrajni pravac ceste, sa lijeve strane je nepregledna ravnica, koju su upoznali noas, a sa desne breuljii i umice. Ukazae se i neto to e ih toliko zatei da e ostati bez ideje za izvlaenje. Pred njima, uz put, sjedila je grupica zatvorenika i objedovala, a pored njih stajao je vojnik sa pukom u ruci. ta sad? Zapitali su se bjegunci.

Prvi je Aleksandar. Kako e postupiti on, a kako vojnik, pitaju se Jeli i Miti i odlau svoje odluke o nastupima, dok vide ta e se zbiti s njim. Aleksandar je sprintom potrao prema umici. Vojnik je zagrmio: "Halt! Halt! Halt!." Niti je Aleksandar odustajao, niti je vojnik pucao, niti je trao za njim. NJih dvojica su nastavili bez usporavanja. Kad je Miti doao do vojnika, Jeli je uo da neto govore i bio iznenaen kad je Miti ubrzo produio put. Jeli je pristigao do vojnika a nije imao odluku o nastupu. Tik uz njega odluio je. Podigao je ruku i uzviknuo: "Haj Hitler!." Vojnik je otpozdravio i rukom i glasom, pa onda mnogo neto napriao, od toga Jeli naravno nije razumio ni jednu rije, pa je u predahu vojnika rekao: "tudgart!" Vojnik je nastavio monolog, ivo govorio samo Bog zna ta, a kad je napravio sledei predah Jeli je rekao: "Arbajt. Haj Hitler!" podigao ruku i krenuo za Mitiem. Bojao se da se vojnik ne otisne za njim, ili ne zapuca, ali iao je, a zbog onoga: "arbajt", nastojao je da to manje epa. Okrenuo se tek sa odstojanja tridesetak metara i ustanovio da se ovome dogaaju jednako ude i vojnik i zatvorenici pored njega. Kad su odmakli, i uvjerili se da je prola opasnost, Jeli je sustigao Mitia. U tom asu, kao baen iz neba, na cestu iskoio je Aleksandar. Smijao se zaraznim smijehom. Priajui o dogaaju, a sreni da su tako dobro proli, zapriali su se i noeni priom sretno stigli na obalu udesne rijeke. Rajna je najvea voda od svih koje su vidjeli do sada. Ona je okean, ini im se, tu sa obale, i inila bi se svakom ovjeku koji bi je nuno morao premostiti bez prevoznog sretstva. Kako tek sablasno djeluje Vukadinu Jeliu koji ne umije da pliva. Pa kud je poao..? Tako opinjeni vodom potraili su mjesto za odmor, dosta dalje od puteva i puteljaka, te se povaljali po ljunku u jednom okrajiu izmeu vrba. Nakon umivanja i grubog ienja obue i odjee, te prezalogajivanja zadnjih zaliha hrane, dali su se u izvianje prije svega suprotne obale. Tamo su ogromne i nesavladive litice, tek imaju dva zaliva, vjerovatno poto ine, gdje se moe raunati na izlaz. Odabrali su jedan u koji e se noas usmjeriti. Procijenili su zanoenje vode, pa tako doli do poloaja odakle e krenuti. U svim planovima prelaz preko Rajne je pomou splava. Treba ga napraviti na licu mjesta, sa materijalom koji bude na raspolaganju. U tu svrhu je doneseno neto alata, prije svega sjekira. Stalno pitanje bila je neizvjesnost materijala za splav. To je bio teak dio plana i stalno dovodio je u pitanje ishod bijega. A ovdje na licu mjesta pokazuje se, oko toga nema potekoa. Na obali ima dosta greda, dasaka i ice ostalih jo iza Svjetskog rata. Zamiljeni splav su napravili u roku, kakav nisu mogli pretpostaviti ni u ijednom od planova. I sve to jo za vidika. Da ipak ne bi proteklo sve kako valja, pobrinule su se dvije okolnosti. Taman kada su zavrili splav i kada su mogli da se ne oglaavaju, nad rijekom su se ouli ljudski glasovi, a nedugo potom i vidjeli ljudi i lae. Nespokojstvo je naglo iikalo. Prva pomisao je potjera, i to ne bilo koja, ve potjera za njima, nakon to se predao Rosi, i nakon to ih je, vrlo vjerovatno, prijavio vojnik. Zapanjili su se i uzbudili, tim vie, to im je poloaj nepovoljan, ako ne i beznadan. Psi tragai e ih otkriti za koji minut. Ispred su voda i ljudi u laama a iza movara, nema se gdje bjeati. to su bjeali bjeali

su, doao je kraj svim nadanjima, saaptavaju i usaglaavaju se u grupi. Uz velike napore uspjeli su da napravljeni splav maskiraju, uinili su to vrlo uspjeno, a kako i ne bi kada su to radili dvojica pilota, kojima je maskiranje sastavni dio kolovanja i profesije. Sklonili su se u vrbak i prepustili se sudbini. Sudbina je stala na njihovu stranu. LJudi i lae ribarili su i predano se bavili svojim poslom, i ne pomiljajui da u toj divljini moe biti neko drugi osim njih. Bjegunci su odahnuli, i prebrodili jo jedan u nizu stresova. Ono to nije moglo da se pobjedi, a nasrtalo je zloinaki, naroito od kako se smrailo, bili su komarci. Ne moe se preivjeti od ujeda. Ujedaju kroz odjeu, jednako kao i tamo gdje je tijelo golo. Nisu to nai komarci, kako e rei Aleksandar, to su neke ose, koje ubadaju iglama, siu krv i u ubode utrcavaju otrov. Nisu spavali prole noi ni danas, evo ne mogu ni sada, a oi se preklapaju, komarci ujedaju po onim kapcima, koji jezivo svrbe, i od sna i od ujeda. Navala komaraca psihiki ih je onesposobljavala i unitavala, i opet je na red dola pomisao da se predaju. Ribarima! Da spasu gole ivote. Poslije svega to!? Naravno, na to se treba pridodati i neispavanost, strah, glad i jo uvijek neprebroena Rajna, a Jeli ne zna da pliva, ona dvojica su rekla da znaju a pitanje je i da li znaju. Kada su sa vode nestali zadnji glasovi procijenili su da je oko pola noi. Na redu je splavarenje, za Vukadina Jelia najtei ispit u ivotu. Opsjeo ga strah od vode, a ni rijeka nije bilo koja, ogromna je, Rajna, uguie se, najednom vidi samo smrt. Iz Vukadina povukao se bol od komaraca, iako oni bodu jednako kao i prije, ali strah je jai. Uzeli su po dasku umjesto vesla, nabacili ih na splav, pa uz velik napor gomilu drveta ugurali u vodu. Posjedali su i zaveslali. Odmah se vidjelo, njihovo veslanje Rajna ne kani da tretira kao ozbiljan in. Dograbila je splav i ponijela ga na sebi svojstven nain. as ga pogura tamo as ovamo, as ga zaokrene i nagne, as bi da ga raskomada pa ga smiri, a splavari kao djeca na suvome, omahuju li daskama omahuju, ali od toga, i oni shvataju, nee biti vajde, ali se nee predati brzo, mnogo su uloili da bi doli do ovoga, omahuju i ute, a i ta bi drugo. Vukadina Jelia ne poputa strah, u njemu je samo neizbjeno davljenje. Da se moe dokopati obale, sada mu je svejedno koje, skoio bi sa dasaka i potrao daleko od vode i nikad vie ne bi blizu nje, ne samo vode Rajne, nikad vie ne bi ni do potoka. Ali avaj, obje obale su nedokuive. Kao da se razljutila rijeka, u jednom trenu podie splav pa njim ljuljnu o povrinu, voda zatrca u mlazovima, a splav krenu u vrtnju, naili na neki veliki vir, jasno je splavarima, nemo nicima u valjama nemani. Popadali su po daskama, grlili ih rukama i dozivali Gospoda, molili da pomogne noas ili nikad. Ili je pritekao dozivani Gospod Bog, ili je to tako samo po sebi, u jedom trenu se umirio splav i nastavio mirnije nego je prije. Splavari opet dohvatie daske i udarae vodu, pa se prisjetie da bi i ona strana mogla biti blizu, o tome progovorie i ubrzo usaglasie miljenja da su na pola rijeke. Mjesto izlaza su ugledali, prepoznaju ga po nejasnoj bjelini pjeska potoara. Naalost, prolaze ga. Gdje e se zaustaviti, nije vie ni toliko vano, samo da se iskrcaju i da to bude ona strana. Tamo ive Francuzi. Nakon tri sata veslanja, misle da je toliko moglo proi, pristigli su obali. Hvala ti Gospode! Veselju nema mjere.

U svim neoekivanjima koja su pratila ovu trojicu bjegunaca, na francuskoj obali do ekalo ih je najneobinije. Voda ih je odnijela daleko nizvodno i izbacila u dubokoj klisuri iz koje ljudska noga nije mogla izii. Vjerovatno je u Svjetskom ratu francuska strana odabrala ba ovu klisuru kao prirodnu prepreku, i u njoj napravila neku nedokuivu, i to je opet vjerovatno dobro maskiranu bazu. U tu svrhu, napravljene su mnoge stepenice, kojima se potajno dolazilo do nje. Neobinost je da se splav zaustavio tano uz prvu stepenicu tog nepreglednog uspinjanja. Bjegunci su se dugo peli i popeli visoko, pa kad su sjeli da se odmore, i kad su shvatili kakva ih je srea posluila, dugo su ostali da se isuuju ovoj sluajnosti. Gore ih je ponovo doekala najezda komaraca, o spavanju nije moglo biti ni pomisli, ponovljen je atak na nerve koji postaju sve skloniji da popuste. Saznanje da su u zemlji Francuza, iako okupiranoj Nijemcima, bjegunci su u naletu sretnosti, koja hoe i dalje da se nosi i iznosi sa preprekama na putu izbavljenja. nazad na sadraj VULE YELICH glava 15. Kad ovjek neto snano i dugo eli, naroito ako je u tu elju uloio mnogo napora pa se ta elja i ostvari, onda u njemu nastaje osjeanje koje nije slutio u vrijeme puta ka elji. Nije srea na oekivanom nivou. Nije ni razoarenje. Novo osjeanje njiha izmeu njih. Takva osjeanja ljudi doivljavaju rijetko u ivotu, a neki nikad. Biva tako sa mnogo zaljubljenim mladim ljudima kad ostvare brak, sa studentima kad zavre fakultet, sa robijaima kad odlee kaznu, a naroito sa bjeguncima kad uspiju u bijegu. Vukadin Jeli, Milan Miti i Aleksandar su ostvarili ono to sanjaju milioni zarobljenika, preli su preko Rajne, dokopali se francuskog naroda, dobrih i njima naklonjenih ljudi. Iza njih je ropstvo. Slobodni su. Sreni su, ali osjeaj sree nije na visini koju su zamiljali, i o tome su nakon smirivanja popriali. Takav tok misli nije trajao dugo, prevladao je premor. Zora je na pomolu, mokri su i gladni, mue ih komarci, pa ipak san prevladava. Dogovorili su da do svanua odspavaju, a onda e se spustiti u selo i traiti hranu, odjeu i pomo za nastavljanje puta do jugoslovenske vojske. Duboko su uvjereni da je ona okupljena negdje, i pod engleskom rukom, opremljena i konsolidovana. Polijegali su: Meutim, misli su jo snane i ne daju snu da se ostvari. Misli! Ne znajui da ni ona druga dvojica ne spavaju, svaki od njih je u dubokom razmiljanju. Duboke misli su neunitiv protivnik sna. Pobjegao iz zarobljenitva, misli Vukadin Jeli, ostvario nemogue, ali ta e poslije. U Otabini je rat. U Francuskoj i Engleskoj je rat. Pa gdje je poao. I onda ono nejasno osjeanje koje se ponavlja, ni srea ni razo aranje. U zarobljenitvu, ratom gledano, nije im bilo loe, pogotovo srpskim vojnicima do kojih su Nijemci drali. Istina je, bio je ponien, ali nije bio muen. Imao je pristojno spavanje, hranio se sa njemakim domainima, jeli su isto jelo, nije ga niko maltretirao, i nije bilo opasnosti po ivot. ta bi mu nedostajalo da je ostao i ekao kraj rata, a kraj e biti takav kakav e biti, pa on bio tamo ili ovamo, a ovako je uao u prevelik rizik po ivot.

Ide u rat. Izgubio je smisao sree sa ove strane Rajne. ta se desilo u njemu, zato nije srean? Iscrpljeni, pospani, neobrijani, gladni, nagreni od komaraca, a ostvarenog cilja, bjegunci su potpuno popustili u oprezu. Bez ikakve dvojbe donose odluku da siu u selo, koje je udaljeno oko tri kilometra, i u prvoj kui zatrae hranu, odjeu, brijanje, spavanje i pomo u sprovoe dublje u francusku teritoriju. Teren nisu dovoljno razgledali, pa su bili iznenaeni sa svim i svaim. Penjui se noas, uz ono udo od stepenica, sve do potpunog razdanjivanja, bili su pod dojmom da su na brdu, a brda nije bilo, uli su opet u predio movara, usjeva i kanala. Na onoj strani muili su se, ovdje bar ne moraju, meu Francuzima, zato bi se krili, na cestu e i ii kao ljudi. Sunce ih je zateklo na cesti, a domalo su stigli i do prve kue, prema kojoj su, bez premiljanja, odmah skrenuli. Prestavivi se, kao da su poli da prose djevojku, od prvo pojavljenog eljadeta, zatraili su pomo. Zgranuto eljade ih je pristojno odbilo od kue. A ta bi oni drugo, ve u sledeu. Tamo im je reeno da ne shvataju kako ih niko ne hvata. U treoj su opet zaudili domau eljad, koja ih je pourivala, da se to prije uklone sa njihovog vlasnitva. etvrta kua je izglednija od prethodnih, pred njom je natkriveni hladovik, koji ukazuje na eljad koja umiju da uivaju u tiini. Stali su tik do hladovika. Iziao je sredovjean domain izrazito plav, snaan i fiziki privlaan. Iznenadio se neizglednim gostima, ali ih je pozdravio sa uvaavanjem, te upitao ko su. Oni su govorili samo istinu. Nakon to je shvatio i ko su i odakle dolaze, i nakon to su se poalili na glad, rekao je da saekaju tu on e doi brzo. Sjeli su ispod hladovika koji je pokovan daskama. Bez namjere pospali su za koji tren. Koliko su dugo spavali ne znaju, razbudio ih je domain, podjelio im doneeno jelo, i upozorio da tu ne smiju bivati, ve da idu u njegovu pojatu na sprat, uz ljestve, tamo ima slame i sijena, pa neka spavaju. Tamo ih niko ne moe vidjeti, uvjerio ih je. Odgegali su se do pojate, jedva od umora i sna popeli se uz ljestve, kroz polusan pojeli jelo, pa pospali. Domain ih je budio sjedei pored njih. Saoptio je da su spavali osam sati i da je vrijeme da se pokreu, jer je u selu na svakom koraku policijski dounik. Od njega su doznali da u okolnim selima nema Francuza, svi stanovnici su Nijemci, i da je pravo udo kako do sada nisu pokupljeni. On ih nee odati, on to ne voli, za njega su svi ljudi jednako ljudi. Usput je dodao, on je Nijemac a njegova ena je Francuskinja. Iz pojate, pokazujui prstom, upuivao ih je kojim pravcem treba da idu, i rekao im je imena nekog sela i ovjeka gdje mogu da se obrate za pomo. Predveerje je. Po ustaljenom redosljedu Aleksandar je iziao prvi i ve bio na cesti kada su Miti i Jeli silazili niz ljestve. Kad je Aleksandar odmakao cestom dvadesetak koraka Miti je tad poao ka cesti, a Jeli se odluivao da krene od pojate. Aleksandra je proao biciklista i iznenadio svu trojicu. Zaokrenuo se. Govorio je neto na njemakom jeziku. Nasrnuo je na Aleksandra, sa namjerom da ga privede u policiju. Aleksandar se nije dao, pohvatali su se za gue. Aleksandar je pokuao da bjei, ali je bio previe iscrpljen da bi mu to polo za rukom. im je dolo do guanja, Miti i Jeli su utrali u kukuruz domaina, i svaki svojim pravcem bjeali to dalje. Nisu smjeli da se dozivaju, pa su bauljali

dugo, u meuvremenu je i mrak pao, a kad su ocijenili da su izbjegli opasnost po eli su da razmiljaju kako da se nau. Jo nisu smjeli da se oglaavaju. Bauljali su i dalje. I onda, jo jednom se desila neobinost, oba su bili u jednome redu kukuruzzita, ili u suprotnim smjerovima i susreli se. Neobino, zaista, udili su se i sami. Pratei cestu na rastojanju dvadesetak koraka, ili su pravcem koji im je savjetovao domain. Smjenjivale su se livade, kukuruzita i umice. Put je naporan za iscrpljene momke, pa su se povremeno usuivali prei na cestu i ii njom, ali na svaki um su stravali. Preli su desetak kilometara, tako su procijenili i pred zoru nali poloaj za spavanje. San je teko dolazio, pod snanim su dojmom gubitka Aleksandra, prije svega kao ovjeka i provjerenog sapatnika, ali i onaj dodatni razlog, Aleksandar je bio stalni pratilac planova, jedini lan grupe koji zna francuski jezik. Sa jezikom su u stalnim tekoama, jer ni jedan jo od poetne grupe nije znao njemaki, ali su se uzdali u Aleksandrov francuski kad dospiju na taj teren. Evo ih tu, a Aleksandra nema s njima. Pospali su. Ujutro su nastavili put traei zadano selo i u njemu imenovanog ovjeka. Sve vie su se oslobaali straha od mogueg hvatanja, i sve vie ili cestom. Kad su bili pred jednom otrom krivinom postali su oprezniji, jer bi to mogao biti izvanredan poloaj za gonioce, prisjetili su se one situacije kad je ostao Rosi a oni, iza okuke, naili na vojnika. I taman kad su proli krivinu i utvrdili da nema prepada, zauli su se trei koraci neposredno iza njih, iza krivine. Strali su sa ceste u kukuruzite, u njega uli dublje, i pratei cestu, nakon to su utvrdili da su zavarali trag, nastavili su put. Ukazala se varo. Nakon dogovaranja, donijeli su odluku da idu i pro u kroz nju. Kako su se vie primicali, uoavali su sve vie vojske, a kad su bili na domak, prema njima je iao stroj od etrdesetak vojnika. Jeli i Miti su nastavili istim tempom, a kad je stroj doao do njih, podigli su ruke i pozdravili sa: "Hajl Hitler!" Otpozdravljeni nastavili su bez zastoja. udni su ovi Nijemci, nisu ba obdareni, jaki su samo u velikim grupama, razmiljao je Vukadin Jeli nakon to je prola opasnost. Sustizali su ih dvojica biciklista, to ih je uznemirilo samo nakratko, jer su poluzakretanjima glava prepoznali djevojke. Sustiui ih one su usporile vonju, a jedna im se obratila pitanjem, da li su Francuzi ili Poljaci. Kazali su, kao to su inili i ranije, da su Jugosloveni. Dopitala je, da li su Srbi ili Hrvati. Srbi, odgovorili su. Upozorila ih je, uskoro e naii na Nijemce koji opravljaju put, neka se ponaaju prirodno, one e se kretati uporedo, one e stalno neto priati na njemakom, a njih dvojice je da samo povremeno upadaju sa: "Ja! Ja! i Ja vol!." Djevojke su ih uvele u grad, dovele do jedne veoma lijepe kue na sprat, a jedna od njih, kojoj je ime Marija, kazavi da je kua njena uvela ih je i predstavila ocu. Domain je odavao izgled gospodina od ugleda i ponosa. Primio ih je srdano. Odmah ih je uputio na brijanje, kupanje i presvlaenje. Rekao je da e noas biti njegovi gosti, ba tako je rekao, i zamolio da se opuste, jer dok su kod njega potpuno su bezbjedni. Govorio je sa tako snanim autoritetom da bjeguncima nije ni pala na um nesigurnost. Dobili su ve, arape, odijela i jo po neku sitnicu. Kad su se okupali, obrijali i presvukli stidno su se zagledivali u ogledalima, a njih je u ovoj

bogatoj kui na svakom koraku, zagledali i pitali da li su to, stvarno, oni. Gledali su i jedan na drugog i istinski se doivljavali kao nove linosti. Kad su sjeli u sobu za goste, u kojoj je sve u kopiji nekog Luja, i u kojoj ih je ekala ve servirana kafa, uz domaina, gospodina iz visokok francuskog drutva, dvojica paenika nije mogla da se pribere. Drmali su glavama da se razbude, jer ovo je i mogao biti samo san. Na jeziku koji se podjednako primjenjuje u itavom svijetu a nigdje nije registrovan, gestikulacijom razgovarali su do duboko u no. Impresionirani su saznanjem da je gospodin bio ministar neke bive francuske vlade, ali jo vie znanjima gospodina o Srbima i njihovoj istoriji. O dinastiji Karaorevia zna dosta vie od njih dvojice. Ima mnogo fotografija Karaorevia, govorio je detalje o Solunskom frontu, o Jugoslaviji, i o mnogo emu to njih dvojica uju prvi put. Poalili su to su tako oskudni optim znanjima, i odluni, kad pro e rat itae mnogo. Veerali su na nivou plemia, pili veoma dobro francusko vino, a ono ih je unjihalo, pa su pospali kao jaganjci. Istuirali su se po ustajanju, prikljuili domainu, i dan proveli kao ikad ranije. Drugo vee bila je osobito ugodna, privikli se, a panja domae eljadi je graniila sa dirljivou. Posle druge po redu veere domain je, pokazujui na geografskoj karti, objasnio politiku podjelu Evrope i komadanje Francuske. Da bi doli na teritoriju Slobodne Francuske, na jugu, moraju prei itavu sjevernu i srednju Francusku. To je i za mirna vremena velika razdaljina. Ali neka ne brinu pomoi e im on. Ujutro e ii za Marijom do eljeznike stanice. Ona e kupiti tri karte, do nekog grada. NJih dvojica e sjesti u jedan kupe a ona u susjedni istog vagona, nee razgovarati ali e oni postupati po njenim migovima. Kad dou u taj grad izii e, ona e kupiti karte za drugi voz, za neki gradi uz granicu sa Slobodnom Francuskom. Uz Marijinu pratnju, krenuli su na eljezniku stanicu, odvijae se sve po planu i oekivanjima, jedino to ih je iznenadilo, bilo je mnogo vojnika u vozu koji su sve vie zagledivali dvojicu civila. Vule Jeli i Milan Miti se nisu rastajali od uniforme jugoslovenskih narednika. Ona je za njih znaila premnogo, dobro su pretpostavljali na kakve bi opasnosti mogli naii zbog nje, pa ipak su je ponijeli. Kad dou u Francusku, mislili su, sa tim uniformama e se legitimisati, a Francuzi vole Jugoslovene, pilote naroito, pa e im uniforme kriti sreniji put. Vukadin je elio sauvati uniformu za uspomenu, ta elja je bila prejaka u njemu, pa je i presudila. Kad su poli da bjee preko uniforma su obukli tanka radnika odijela. I Miti se snabdio jednim slinim Vukadinovom, koja su dovde iscijepana na mnogo mjesta, pa su ih zamijenili odjelima koja im je dao Marijin otac. Nikad do sada uniforme nisu bile toliki teret. Treba satima sjediti meu njemakim vojnicima a na sebi kriti neprijateljsku uniformu. Teko je. I pored te opasnosti, Vukadin bi je opet ponio, razmilja i zakljuuje, a vremena za razmiljanje ima na pretek. Ovakav zakljuak je za neka nova razmiljanja, moda i tema za naune skupove, koji raspravljaju o specifinostima psihologije vojnika. Jedan Nijemac se okomio na Vukadina Jelia, hoe da razgovara s njim, naumio da ga ispituje. Kako postupiti u ovim okolnostima, naro ito ne poznavajui jezik, i ne razumijevajui ta govori nasrtljivac iznad glave. to je bjeao bjeao je, doao je kraj, u Vukadinovoj glavi je ta misao. A stvar se razrjeila jednostavno.

Vidjevi da je jedan od bjegunaca gotovo razotkriven, njegov pratilac, promuurna Marija, upotrebila je ubojito oruje. LJepukasta kao boginja ljubavi, Marija se upetljala i namamila pomamu u zbunjeno zagledanom utokljunom faisti. Vie nije bilo neprijatnosti, jer su se bjegunci dosjetili izlazu, oslonivi glave jedan na drugog oponaali su spavae, na koje vie niko nije obraao panju. Stigli su u mjesto do kojega su imali vozne karte. Mariju je spetljala neo ekivana brojnost putnika u ekaonici, a pod stalnim oprezom da bi mogla biti praena od Gestapoa, u prolazu je samo kratkim migovima naznaila da idu za njom na odstojanju, a kad kupi karte spustie ih na klupu u ekaonici, neka ih oni uzmu i opet krenu za njom. Gurajui se prema alteru, izgubili su Mariju iz vidokruga. I pored upornih pokuaja nisu uspjeli da je nau, a voz kojim trebaju da nastave putovanje ve je u stanici. Da li je Marija provaljena ili ih je napustila? Oeale su ih dvije asne sestre, jedna od njih rukom dala je znak da pou za njima. Naile su pored Marije, i prole je kao da je nisu vidjele, a jesu, to je bjeguncima jasno. Tada je Marija ispustila dvije karte koje su njih dvojica pokupili i krenuli za njom. Opet su u vozu veinski vojnici, ali su bjegunci oponaajui spavae prebrodili i tu opasnost. Stigli su u pogranini gradi. Marija je dala mig da je slijede, vodila ih je ulicama i uvela u mranu kuu. Dva mladia, preozbiljni za svoje godine ali ne i za posao koji rade, preuzeli su doljake i podvrgli estokim ispitivanjima. Domaini su pripadnici Pokreta Otpora, ilegalci, i njihovo je da ustanove identitet i status dovedenih momaka. Da li su to to su usput rekli ili su neki drugi, provokatori, poslati iz Gestapoa da se uvuku u redove francuskih patriota, a toga su oni vidjeli ve dosta. To to im je zadatak ilegalci rade dobro i rutinski. Preznojili su se Jeli i Miti, dok su uspjeli da ostave utisak onih koji i jesu. Trajalo je do duboko u no. Poslije njih preuzela su ih druga dvojica. NJihovo je da ih prebace na Slobodnu teritoriju. Odveli su ih do groblja, pokazivali rukama u mrak, tamo je straar, tamo nema niko, tamo je ica koja se lako rjeava, iza je ulica, njom e na datu adresu i do ovjeka koji e ih preuzeti, saoptili su i uklonili se. Za ljude iz Srbije groblje u koje su uli je nepojmljivo veliko, nikad mu kraja u mrkloj noi. Ili su pogrbljeno. U Vukadinu je proradio vukodlak iz Teodorovog bunara. Strah od grobljanskih dua koje su, po vukadinovom strahu uznemirene dvojicom bjegunaca i pokrenute iz grobova, stravina je. Uplaio se do mjere da je nesposoban za kretanje. Protrala su dvojica vukodlaka pored Vula, i da ga jedan od njih nije okrznuo jo bi moda i mogao kontrolisati strah, ali posle toga ispameto se i samo je pitanje trenutka kada e da se raskrivi. Glas je gotovo bio poao, ali ga je zanijemio trei vukodlak, on je za razliku od one dvojice drao motku u ruci i stajao bez treptaja. U tom asu ga je za ruku povukao Miti i doapnuo: "Straar! Spava!" Realan strah je na tren potrao malopreanji, legli su po zemlji i nastavili puzanjem. Trajalo je nekoliko puta due nego bi to bilo u bilo kojem srbijanskom groblju, a njima se inilo i jo due. Doli su do ice, i kao to im je i nagovjeteno ta prepreka je lako rijeena. Provukli su se i istog asa upali u provaliju. Skotrljavali su se tridesetak metara niz liticu i dobro izgruvali. Kad su se snali i ustanovili da nemaju preloma poli su da trae ulicu, kuu i reenog ovjeka. Nita od toga nije bilo, a nali su se u gradiu u Slobodnoj Francuskoj.

Lutali su ulicama i razgovarali. Slobodni su! Moe li biti stvarnost? "Mi smo bjegunci!", podviknuo je Vukadin. "Pobjegli smo iz njemakog zarobljenitva!", podviknuo je i Milan. Obadvojica da iz sebe istjeraju stege koje im stjenjuju grudi i ini ih unienim. Podvikivali su, glasno priali, spominjali sve to im se desilo i moglo desiti. Onda bi se uozbiljili i govorili o estorici drugova koji nisu uspjeli. alosni su zbog njih, ali su domalo misli bjeale i od toga, gladni su i edni, bez novca i ideje za prvo slobodno jutro. Kad se podobro razdanilo i ljudi sa dokonim vremenom poeli da izlaze iz kua, dvojica mladia su zbacili drugo odijelo i ostali u uniformama jugoslovenskih pilota. Izderane i prljave uniforme su izazivale panju prolaznika, pa su do kontakata lako dolazili. Iz razgovora koje su vodili, onim neregistrovanim jezikom, saznali su da u Lionu, koji je udaljen petnaestak kilometara, ima jugoslovensko poslanstvo. Tamo e se spojiti sa jugoslovenskom vojskom, uvjereni su i odluuju da krenu tamo. Prepjeaili su do Liona i pronali jugoslovenskog predstavnika, nejugoslovenskog prezimena, oni e to kasnije prepriavati kao Levin. Mnogo dobar ovjek je taj Levin, ako je Levin, lijepo ih je primio, popriao, objasnio da je bio jugoslovenski zastupnik, ali niti ima Jugoslavije niti zastupnitva, niti on ima novaca da ih pomogne. Kako su oni piloti, savjetovao im je da se jave na oblinji vojni aerodrom. Tamo e biti rado vieni, i da odatle lako mogu ostvariti svoje ciljeve, prikljuenje jugoslovenskoj kraljevoj vosci i njenom vazduhoplovstvu. To njima i treba rekli su, zahvalili se dobrom ovjeku i uputili na aerodrom. Na aerodromu su, zaista, doekani kao svoji. Odmah ih je primio, ni manje ni vie nego eneral, komandant aerodroma. On je neki dobriina od vojnika, napriao se sa bjeguncima, ali i rekao da mu ne trebaju, te ih savjetuje da se vrate u NJemaku. U NJemaku!? U NJemaku!? Iznenadili su se savjetu, ali i pobojali da bi ih ovaj dobriina, mogao tamo i isporuiti. Nisu se dogovarala a obojica su istovremeno to prihvatili, ali i dodali da imaju neto stvari u Crvenom krstu, te da odoe po njih. I odmah e da se vrate. Poslije iskustva na aerodromu koje nikako nisu mogli razjasniti, a i jest to teko razjasniti, shvatili su da ni svaka sloboda nije slobodna, pa su odluili da to prije napuste pogranini kraj. Bez novca uputili su se na eljezniku stanicu, i bez voznih karata krenuli za Marsej. Izmicali su ispred konduktera, na svakoj stanici silazili na izlaz suprotan od izlaza u stanicu, po kretanju konduktera mijenjali vagone, pa u jednoj promjeni banuli su u prvi razred. Tamo ih je uhvatio kondukter. Priznali su da su bez karata, i kazali odakle i gdje bjee. "Pa to se meni niste javili, odmah?", zakliktao je ovjek i objasnio, da ne mogu ostati u prvom razredu ali e ih on odvesti u jedan drugi vagon, a tamo su sve sami piloti koji takoe putuju u Marsej. Piloti su ih doekali kao da su njih dvojica oslobodioci Pariza. Najeli ih, napojili, kupili im karte, skupili im neto novca i razveseljavali ih. Tu su tek Jeli i Miti doivjeli onaj prieljkivan osjeaj sree u slobodi. Saznavi od pilota za ulicu i mjesto gdje je poginuo kralj Aleksandar Karaorevi, prvo to su preduzeli u Marseju bila je posjeta krvlju umrljanoj raskrsnici. Na uglovima raskrsnice dvije ogromne ploe sa natpisima su spomenik jugoslovenskom kralju. Ganuo je mladie i dolio elju da idu u Kraljevu

vojsku i da nastave borbu za Kralja i Otabinu. U Marseju su nali jugoslovenski konzulat i generalnog konzula Gerasimovia, iu koji je shvatio da nema zemlje ija je on ispruena ruka, pa se zadanim poslom nije mnogo bavio. NJega je vie zanimalo kako on da ivi, jer mu svakako nije ostalo mnogo. Prema pridolim je hladan, neka se sami snalaze i da od njega nita ne trae. Prepustio ih je vicekonzulu, nekom dobrom ovjeku, ali taj se nije pitao nita. Redovnom depeom, ipak obavjestili su vladu u Londonu o pristizanju dvojice pilota. Predsednik vlade je jo uvijek bivi komandant vazduhoplovstva, eneral Duan Simovi. Dirnula ga je sudbina dvojice pilota, te od sebe, alje im sto dolara u zlatu, bar je tako rekao Gerasimovi. On im odmah daje podrum konzulata za stanovanje i on e ih hraniti od poslatih dolara. Slabo ih je hranio i bili su gladni. Gerasimovi je stalno neto vercovao, a u konzulatskom podrumu je drao vee zalihe krompira kupljenog na crno. Gladni, podstanari su stalno potkradali taj krompir, ali vjeto tako da je prolo dosta vremena a vlasnik to nije uoio. A kad je otkrio krau bio je bijesan i vrlo nasrtljiv, i da je nekim sluajem bio fiziki jai ko zna kako bi se sve to zavrilo. Naplatie on njima to, priprijetio je, a oni shvatili da im je eneral Simovi poslao vie od onoga to im je rekao. Bjegunci su oko dva mjeseca ekali papire za odlazak u London, a nadali su se da e to trajati samo koji dan. Onda su shvatali da od toga nee biti nita, jer je mnogo Jugoslovena ekalo to isto, a niko nije odlazio. Meu njima bilo je razliitih ljudi i razliitih ideja, pa i komunista, koji su inili napore da dvojicu pilota pridobiju. Ne, nije to moglo nikako, jer su njih dvojica toliko srcem uz Kralja i Otabinu da su to obraivai brzo shvatili i okanili ih se. Gubei nadu u odlazak za London prijavili su se u Legiju Stranaca. Nisu ih primili. Gdje e i ta e, sve ozbiljnije su se pitali razo arani poloajem kojeg su dopali. Sve nevolje su polazile od toga to im Englezi nisu davali vizu pretpostavljajui da su ubaeni iz NJemake zbog pijunae. Engleskim obavjetajnim strunjacima nije bilo vjerovatno da su mogli pobjei i prevaliti toliki put bez pomoi Gestapoa. Generalni konzul Gerasimovi je nenadno pozvao Jelia i Mitia, pa nakon to im je kazao da se zatvara jugoslovenska ambasada u Slobodnoj Francuskoj, u gradu kako su oni razumili Viiju, jer je optuena da se bavi pijunaom, pa ljudstvo ambasade mora da seli u London. eneral Simovi zahtijeva da se i njima dvojici izda jugoslovenski paso i engleska viza, pod izgovorom da su i oni osoblje te ambasade. Tako su Jeli i Miti doli do pasoa i krenuli vozom za Lisabon na putu za London. U Lisabonu samo njih dvojica nisu dobili englesku vizu. ekae je opet preko dva mjeseca. Izdravae ih tamonji jugoslovenski konzulat. Doekae i da krenu tamo gdje su poli prije pola godine. Ukrcali su se na brod "Batori" i smirili tek kada su napustili Gibraltar. U Londonu ih je imigraciona vlast smjestila u zatvor od atora, te podvrgla sedmodnevnom iscrpljujuem ispitivanju. Jugoslovensaka ambasada ih je preuzela oko Jovandana, ve zahuktale 1942. godine. nazad na sadraj VULE YELICH glava 16.

Dokazivati nevjernicima vjeru i vjernicima nevjeru je isto kao uiti vodu da tee uzastranu. Vukadin Jeli i Milan Miti su na taj nain doivljavali golema ispitivanja kroz koja su prolazili zadnjih mjeseci, osobito kroz ova posljednja u Londonu. Nagovarani su da priznaju ne samo ono to nisu, ve i ono to ne znaju ni da postoji, niti ta znai, niti gdje se nalazi. Pitani su za mnogo onoga to se ui u visokim kolama za obavjetajne slube, pogotovo kolama kroz koje prolaze agenti Gestapoa. NJih dvojica nisu ni uli ni za mnoge od izgovorenih rijei a kamoli da znaju pojmove koje one predstavljaju. Ba su takvi najsumnjiviji, jer itavo kolovanje i ima smisao da naui kako se pred neprijateljskim agenturama treba oponaati neznanje. Nita priznati, uporno ostati u nepoznavanju stvari, u neznanju, a njih dvojica, savreno pokazuju neznanje. Ispitivaima je to prepredenost dovedena do savrenstva. Takvo je bilo ispitivanje na granici Slobodne Francuske, takvo na aerodromu kod onog enerala koji im je povjerovao u priu o sebi toliko da im je savjetovao da se vrate u NJemaku, takvo u konzulatu u Marseju, pa dvomjeseno ekanje i provjeravanje u Lisabonu, i evo ova sedmica u Londonu. Jadnici, kako e rei za sebe, toliko su se napatili da bi se dokopali svojih, a onda svoji misle da su zavrbovani i da rade za neprijatelja, upetljali se kao zamren konac, pa nikako da se odmrse. NJih dvojica su se odmrsili, a mnogi to nisu uspjeli nikad, sav ostatak ivota su odivili pod teretom nikad opovrgnute optube. Odmrsili se nisu oni sami, kako su vjerovali, uinila je to francuska ilegalna organizacija, a i to je samo vjerovatno, koja je, a da o tome bjegunci nisu imali ni slutnju, njih dvojicu pratila od dana prelaska preko Rajne, i stalno im se nalazila pri ruci. Otuda onoliko iznenaenja i preokreta na njihovom putu. U Marseju, Vukadin Jeli je dobio paket, na kome je pisalo ime poiljaoca Marija iz Mostara. U Mostaru je ivio svega dva mjeseca, tamo je, samo se maglovito prisjea, upoznao neke ljude, meu njima i jednu Mariju. Nekoliko je puta bio sa njom u irem drutvu, da sebi dozvoli rei, i da se sprijateljio s njom. I da dozvoli sebi pretpostaviti, da bi mu Marija i eljela pritei u pomo sa jednim paketom dnevnih potreptina, jer je poslije svega to je proao u potrebi za tim, ali odakle Marija zna da je on dopao zarobljenitva, da je pobjegao iz tog zarobljenitva, i da je u materijalnim nevoljama, i jo u Marseju. I sve to Marija zna u vrijeme bjesnomunog rata, kad ni ptice ne mogu da lete kuda su letile milenijumima. Zaista, kako je Marija mogla saznati za njega? To ga pitaju i engleski oficiri bezbjednosti u Londonu, a on kako na to pitanje da odgovori, a da mu se jo i povjeruje. Ne zna. Naravno da ne zna, ali ko e mu povjerovati i da ne zna. U Marseju ga je opsjedao jedan simpatian mladi, misli da se zvao Bokovi, da bi ga nagovorio da pristupi komunistikoj partiji. Ispitivai u Londonu znaju, a Vukadin Jeli to i ne sanja, da su Marija i Bokovi u stalnoj vezi, i da su komunisti. Vukadin Jeli se druio sa Marijom prije rata u Mostaru, a sa njenim sadrugom Bokoviem u ratno vrijeme u Marseju, moe li to biti samo sluajno? I sluajno dobio je paket iz Mostara!? I ona druga Marija, koja ga je provela kroz itavu Francusku, i ona sluajno, naila biciklom na dva zaputena ovjeka, pokupila ih na cesti i odvela u kuu, pa onda sa njima preko bijela svijeta. Zaista, sada, kada o svemu tome razmilja Vukadin Jeli, u engleskom zatvoru, i sam dolazi do zakljuka, da mu se nita i ne moe vjerovati,

jer je sve to tako nejasno i udesno, ak i njemu. I eto, ta ilegalna francuska patriotska organizacija, kazala je sve kako su i njih dvojica govorila, i to je presudilo da im, na kraju, povjeruju i dopuste im da slobodno hodaju po britanskom kraljevstvu. Po legalizovanom ulasku u Englesku, Vukadin Jeli je dopao posve u nov i vrlo ureen svijet. U njemu je predvieno i mjesto za njega. Istoga dana dobiva stan, i zaposlenje u sanjanoj jugoslovenskoj vojsci. Dobiva novu odjeu i prelijepu avijatiarsku uniformu, susree i drui se sa Jugoslovenima, meu njima je dosta i linih poznanika. Naro ito se obradovao susretu sa bivim komandantom kole u Novom Sadu, pred kojim je polagao za narednika. Po narodnoj: Novo sito na visoko visi, otvorila su se svaka vrata o koja se god oeao, mnogo ljudi je ulo za njegovo ime, i svi ele poznanstvo, i svi hoe da uju njegovo kazivanje o ivotu iz zadnjeg polugoa. U takvom raspoloenju proveo je prvu sedmicu u Londonu, a vrhunac raspoloenja bie poziv na sveanu veeru u povodu najveeg srpskog praznika, Savindana. Nije sveanost sama po sebi razlog Vukadinovog ushienja pred veeru na koju je pozvan. Mnogo je to vie. Misli su se rasplinule po svijetu satkanom od sree. Polaze od crnih dana i zavravaju u kraljevskoj palati i drutvu elite. U njemu je, jo od zarobljavanja u Sarajevu, zaklijao bijeg i ar nove borbe protiv okupatora, koju e ostvariti bijegom i prikljuenjem, ve konsolidovanoj Kraljevoj vojsci, kojoj se zakleo na vjernost. Vjernost Kralju i Otabini je najsnanije osjeanje od svih koje sada ima. Ni asa ne bi razmiljao, ako bi dolo do potrebe, poloio bi ivot na branik svog kralja i svoje drave. U to je protekle pola godine uloio mnogo, na to je ponosan, a nastupili su i uslovi da cilj i elju ostvari. U sve to ulazi na velika vrata, ne kao prosti ljudi. Ve veeras e se susresti sa predsjednikom vlade, bivim komandantom Vazduhoplovstva, eneralom Duanom Simoviem, ovjekom kojega su voljeli vojnici, naravno i Vukadin, a naroito od kako ga je vidio na aerodromu. Istina bilo je to sa vee udaljenosti, ali za njega je znailo mnogo vidjeti komandanta vazduhoplovstva, proslavljenog enerala. Prisjea se, bio je u Mostaru na terenu, kada je stigao glas o padu jugoslovenske kapitulantske vlade, kako su je nazivali demonstranti i vojnici. Svi su na aerodromu sa zadovoljstvom primili tu vijest, ali kad je domalo javljeno da je novi predsjednik vlade eneral Duan Simovi, oficiri, podoficiri i vojnici su razdragano bacali kape u vazduh. Taj eneral je postupio ba onako kako narednik Vukadin Jeli i misli da je trebao da postupi. Pred naletom mnogo snanijeg neprijatelja, Vladu je sklonio na sigurno mjesto, kod prijatelja Engleza. Tu je konsolidovao i sada radi na konsolidaciji vojske sa kojom e, u to ne treba sumnjati, krenuti i osloboditi Otabinu. Iako prezauzet, naao je vremena i potrebu da dvojici malo poznatih pilota, poalje rijei potovanja u Marsej, i sto dolara u zlatu, kao poetnu materijalnu podrku. Za njega je to, lino, uinio eneral Simovi, znai mu to mnogo. Nee to nikad zaboraviti, bie mu beskrajno odan. Iz njegovog kabineta stigla mu je poziv za sveanost u povodu Savindana, sa njegovim potpisom, pa kako da ne bude ushien. I jo jedna mogunost postoji oko te sveanosti. Govori se da bi na njoj mogao biti i NJegova ekselencija, Kralj Petar Drugi Karaorevi. Vidjeti i Kralja?! Negdje iznad ljudskih prostora je mjesto bogova, svetaca, anela i kraljeva, tako je od vajkada, tako je i u Vukadinovom svijetu shvatanja poretka

stvari. Kraljevi se ee od bogova pojavljuju na zemlji, pa postoje sretnici koji su i vidjeli kralja. Eto, i on je blizu da mu se to ostvari. Jaka je elja da mu se to dogodi, pogotovo to je Kralj mlad i nejak za sve to se dogaa oko njegovog naroda. Kralj jest ovjek, ali svakako ne kao ljudi koje Vukadin poznaje. Kakav? Ni sam ne zna da objasni, u svakom sluaju je u njega sve uzvienije, od mudrosti, moi, odjee, dvorjana do bogatstva, sve kao to nije u ostalih ljudi. Nema jasnu predobu o kralju, a imao bi je da bar jednom vidi kojeg od njih. To e mu se desiti veeras. "Ovo su nai proslavljeni piloti, Jeli i Miti, koji su pobjegli iz njemakog zarobljenitva. O njima sam Vam govorio..." u predvorju sveane sale, predsjednik vlade eneral Duan Simovi je predstavljao Kralju Petru dvojicu kao cvijet lijepih mladia. Opinjen domainima, posebno Kraljem, koji je, zaista, u kraljevskoj sveanoj odori, sa svim onim zlatom na njoj, izgledao kao to i izgledaju kraljevi u uzvienim zamislima. Vukadin nita nije doivio ni ponio u sjeanju o sadraju sveanasti, govorima, jelima, muzici i igrama, poznanstvima, razgovorima i ostalom to je bilo u toj sali. On ak ne moe ni da pretpostavi u koliko sati mu je priao kraljev autant i zamolio da po e za njim. U kraljevom kabinetu, pilote Vukadina Jelia i Milana Mitia, primili su predsjednik vlade eneral Simovi i Kralj Petar Drugi Karaorevi. Razgovarali su, kako e kasnije prepriavati i Jeli i Miti, kao obina etiri ovjeka, o svemu i svaemu. Naravno, najvie o dogaajima kroz koje su proli bjegunci. Vukadin je stalno gledao u Kralja kao da je pred njim svetinja. A ta svetinja je tako umiljato mila, dobra, blaga, koju izraajno krase bogoumilni pogledi, iz kojih zrai nepatvoreno prijateljstvo i dobronamjernost prema podanicima. Vukadinu je Kralj postavio dosta pitanja, on je na sve njih odgovorio, ali je sve to bilo kao u polusnu, u sjeanju je ostala samo svetinja, lik Mladog Kralja. Pa ipak je upamtio jedno, kako je dolo do odluke, koja e opredjeliti njegovu daljnju sudbinu. "Razmiljao sam da ih prikljuimo onoj estorici pilota, i odmah poaljemo u Ameriku", rekao je Kralju predsjednik vlade, glasom koji je nedvosmisleno upuivao na njegov lini prijedlog. Kralj je klimnuo glavom. Predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava Ruzvelt je obeao Jugoslaviji avione i odobrio obuku jedne grupe pilota u bazama u SAD. Uz englesku politiku podrku i materijalnu pomo. U Kairu je organizovan privremeni vazduhoplovni centar jugoslovenske vojske. Tu je izdvojeno est najboljih pilota, koji e se obuavati za letenje na amerikim bombarderima, TVRAVA B-24, i nakon podueg ekanja, dobili su nalog da krenu za London, i pristigli tamo, upravo, kad i Vukadin Jeli i Milan Miti. Tu okolnost je iskoristio eneral Simovi, jer bilo je to oito, posebno je naklonjen bjegunacima, te i njih ukljuio u preobuku. Na put za Ameriku krenuli su ubrzo poslije savindanske sveanosti. U grupi od petnaestak uniformisanih momaka otputovali su vozom do kotske, odatle brodom do Kanade, pa opet vozom do Washingtona, gdje e osam pilota ostati oko mjesec dana, ekajui poetak obuke. Amerikancima je, uvijek, najvanija vijest ona koju objavi ozbiljna tampa, a ozbiljna tampa kao glavnu vijest objavljuje, uvijek, ono to itaoci vole da se objavi. U vrijeme dolaska pilota u SAD, pojavili su se lanci o hrabrim jugoslovenskim pilotima, kao i senzacionalne reportae o dvojici od

njih, Vukadinu Jeliu i Milanu Mitiu, koji su na udesan nain pobjegli iz zarobljenitva iz NJemake. To su oni: Neustraivi uvari otabinskog neba, koji su se upustili u krvavi obraun sa pomahnitalom faistikom leteom mainerijom, oni koji su ruili Hitlerove bombardere nad Beogradom i Zagrebom. Piloti su u SAD naili na gostoprimstvo i bili pozivani od strane vie dobrotvornih organizacija i antihitlerovskih udruenja. Vukadin Jeli i Milan Miti posebno. NJih dvojicu e primiti i uvaena dama amerikog politikog ivota, supruga protukandidata predsjednika Rousvelta, i tom prilikom im uruiti visoko ameriko odlikovanje, medalju Gorga Washingtona. Bie i poasni gosti i u New Yorku, ali Vukadinu Jeliu to ne bi bilo za naro ito pamenje, da u njemu nije ostala upeatljiva slika prvog dodira sa gradom New Yorkom. Ugledao ga je preko rijeke East. Oblakoderi su ga jako dojmili, ali oblakoderi i dole u vodi, pa oblakoderi i dole i gore, kao da su duplo vei, u njemu su stvorili nezaboravnu sliku ljudske moi, koju vie nikad nee smetnuti. Jo je neto vidio u New Yorku, to je po njegovom umu neponovljivo. Najveu zgradu na svijetu, Empire State bilding zgradu visoku sto dva sprata, i bio na njenom stotom spratu. Neko vrijeme prije njegovog dolaska, o tome je pisala svjetska tampa, letei nad New Yorkom po maglutini avion se sudario sa ovom, kao ilo otrom zgradom, negdje na nivou sedamdesetih spratova probio zid, motor uletio i zaglavio se negdje oko lifta. Sada se to pokazivalo, i naplaivalo, kao posebna turistika atrakcija. Pilotu Vukadinu Jeliu je to moralo biti posebno zanimljivo, jer e o tome ta je vidio penjui se liftom, priati desetljeima. U Cincinnatiju, drava Ohio, ivi tro lana porodica Jesi, koja je srpskog porijekla iz Kikinde. Oni sa simpatijama itaju novinske lanke o jugoslovenskim pilotima. Domaica ima roaka ininjera o kome nita ne zna od kako je poeo rat, a radio je u vazduhoplovstvu, pa je dola do pomisli da bi ovi piloti mogli o njemu imati neka saznanja. Kae to dvadesetosmogodinjoj kerki Kai, i naloi da napie pismo jednome od pilota, sa molbom da odgovori na pismo i pitanje, da li znaju to o njenom roaku. Nakon to je Kaa napisala pismo, (ona se amaterski bavila i novinarstvom), ostalo je da odabere jednog od osam pilota, da bi zavrila i poetak pisma. Gledala je fotografiju sa osam dnih momaka, itala lanak iznad njega, i odluila se da pismo naslovili na pilota Vukadina Jelia. Usput je dodala elju, ako za to on nae vremena, da joj poblie opie i njegov bijeg iz zarobljenitva. Vukadin Jeli je na pismo ubrzo odgovorio. O roaku nije znao nita, ali je napisao neto o bijegu, kako je traila nepoznata Kaa. Ubrzo je dobio novo pismo i u njemu molbu, da detaljnije napie o nekim detaljima bijega. Odgovorio je i na njega. Opet su od nje stizali zahtjevi, on na njih odgovarao, i prepiska je prela u naviku. Pisma su bila sve toplija, pa su se u njima poele pojavljivati i rijei, koje su nagovjetavale potrebu susreta, pa i dogovaranje o njemu. Prepiska je poela dok je Vukadin bio u Washingtonu, ali je nastavljena i kad je odselio u grad Albuljurky, na tamonji aerodrom na obuku. O pismima koja su pisali dva mjeseca oni e kasnije esto priati i zasmijavati se, a i jesu za smijeha. Vremenski su ubrzavala kao voz, koji iz stanice krene sporo stenjui kao da nee moi daleko, a ustvari, stalno ubrzava vie i vie da bi dostigao punu brzinu, i tako jurio, da bi se pomislilo ovaj se nikad nee zaustaviti. I njihova pisma u poetku rijetka, tako su ubrzala da su pobjeivala i protok vremena. Kad je brzina dostigla pismo na dan, a ta je drugo i moglo da preostane nego susret.

Vukadin Jeli je dobio dozvolu od kolskih vlasti i krenuo je u Cincinnati, na tri dana. Oko dozvole se dosta namuio, i ne znajui da je Kaa i vie, jer njen otac nije htio ni da razgovara o takvoj posjeti, slutei da bi se time mogla iskomplikovati Kaina veza sa mladiem koji mu je prirastao srcu. Treperila su srca to dvoje mladih ljudi, jer duboko u njima razvila se nejasna ali snana ljubav, mada ta rije u pismima nije spomenuta, a do susreta dolazi, tako su pisali, da prijateljstvo ojaaju i fizikim upoznavanjem. Kaa je zamolila svoga mladia da poe sa njom automobilom pred jednog gosta, nekog iu iz Starog kraja. A kada su se susreli, prijateljski izljubili i sjeli u automobil, njen mladi je u naletu jasne ljubomore prigovorio, jer je pored njega sjedio dvadesetopetogodinji ljepotan: Je li ti, ovo, taj ia?. I ta e se reenica, godinama kasnije, ponavljati. Koliko se ozbiljnih dogaaja zbilo u tri dana koliko je Vukadin Jeli imao dopusta, teko bi se mogli i pobrojati. Jedno od njih je i Kaino preimenovanje u prezime Jeli. im su se osamili, onaj udesan fluid to ga ima svako ljudsko bie a ne moe da upravlja s njim, rasplinuo je u njima, po njima i oko njih, potekli su u mlazovima s jednog na drugo, tako da su hitrinama preselili u neki potpuno nov svijet. U njemu je sve u znaku opojnih mirisa tih fluida, i drhtavice od sree. Jedva da su koju umjeli i da proslove, jer se u tom svijetu ne govori, tamo usne omekavaju, o i ovlauju a tijela podrhtavaju. Ona je progovorila prva, zapitala se, ta e biti od njih dvoje. Postae veliki prijatelji, uspio je i on da promuca. Nee ona to, ne bi nikako mogla tako. A kako bi mogla, opet je, mucajui, tako nekako rekao Vule. Married, Kaa je ovu tu rije izgovorila posve razgovjetno. Vule je prvi put uo tu englesku rije, ali kao da je pred njim rijenik bio je siguran, ona znai enidba. Prihvatio je ponudu i shvatio kao dozreo plod dvotijelnog podrhtavanja. Sve je dalje teklo kao kad se pokrene lavina. Ne mogu oni ekati svetenika da doe iz nekog drugog grada, vjenae se kod vlasti. itav grad je na nogama, jedni im vade predbranu zakonsku krv, drugi popunjavaju vie nejasnih aplikacija, trei trae muziku i pjevae, etvrti salu, peti jela i pia... Svadba se odigrala. Govorie prijatelji dugo o njoj, bila je kao da je pripremana mjesecima. Brani par Jeli je uspio da obavi sve nunosti, za prilike koje su imali, pa i onu da otputuju u Albuljurky, drava Nenj Meksiko, da bi se mladoenja na vrijeme prijavio na aerodrom. Unajmili su sobicu i prepustili se ljubavnim plamenovima. Od roditelja Kaa je dobila na dar dvije hiljade dolara, i Vukadin je imao neto uteevine, pa im ni materijalna strana nije remetila sreu. Kupie i automobil, ne naro it, polovan, za etiri stotine dolara, jer on mladim i zaljubljenim ljudima na poseban nain zna usreiti sreu. Ubrzo je uslijedila prekomanda na novi aerodrom u Smirnu, poslije dva mjeseca jo jedna, u Tuston. Seljakanje, za zaljubljeni brani par znailo je samo promjenu sobe i kreveta, a oni su isti u svakom mjestu na svijetu. Vukadin Jeli je, kao to je i ostalih sedam pilota, obuku usvajao veoma dobro, tako da je na toj strani bio zadovoljan, a zadatke je obavljao sa voljom i zadovoljstvom. Nije bilo naro itih situacija koje bi uveseljavale ili remetile Vukadinov, sad ve i Kain ivot. Jedan e se ipak dogoditi.

Dogodio se na aerodromu u Smirni. Kralj Jugoslavije Petar Drugi Karaorevi je posjetio Sjedinjene Amerike Drave, a u okviru zvaninog programa, predvieno je da obie i osam pilota na obuci. Prijem Kralja od strane komandanta aerodroma organizovan je kraljevski, i domain e mu biti ugledni general poslat ak iz Washingtona. U Vukadinu je jo jednom uskiptila odanost i ljubav prema Kralju, jo jednom je uzdrhtao oekujui stisak svetake kraljevske ruke. Sveanost doivljava i kao iskazivanje potovanja njemu, Vukadinu Jeliu, jer u tuem svijetu, svaki ovjek, pa i on, ima snaan osjeaj pripadanja svom narodu, poistovjeuje se s njim, i osjetljiv je na to kako drugi shvataju i tretiraju taj narod, pa i njegovog predstavnika. U ovome suaju, kako Amerikanci tretiraju Kralja Petra. Oduevio se prijemom na koji je naiao Kralj. Oduevio se i Kraljem, ne zna ili je stasitiji, ili ljepe odjeven, ili je ljubazniji, ili umniji. Gutao je svaku njegovu rije koju je izgovorio na sveanosti. A govorio je upravo ono to je Vukadin elio da uje. Primio ga je predsjednik Sjedinjenih Amerikih Drava Ruzvelt i sa njim se zadrao u duem prijateljskom razgovoru, sa ponosom je govorio kralj Petar. Predsjednik Ruzvelt visoko cijeni borbu enerala Mihajlovia u okupiranoj Jugoslaviji, to je veliki doprinos saveznikim snagama, naglasio je. Predsjednik e Kralju pokloniti avione bombardere, za koje se ovdje osposobljavaju jugoslovenski piloti, sa kojima e, prije svega ovih osam pilota, ponovo nadletjeti slobodarsko beogradsko nebo. Govorio je i govorio, i sve mudro, nije zaboravio i da pohvali pilote na obuci, sa kojima e se kasnije popriati i fotografisati. Sa prijema, uz sva ushienja i zadovoljnosti, Vukadin Jeli e ponijeti i jednu mrlju, o njoj e mnogo puta razmiljati. Nakon to je ustao i podigao au u ast Kralja, onaj uveni general i domain sveanosti, otpoeo je zdravicu: "U ime vlade SAD i lino predsjednika Ruzvelta, pozdravljam uvaenog i nadaleko poznatog kralja ehoslovake Petra..." Vukadin se prenerazio saznanjem da vrhunski ameriki general, profesionalac i specijalista za svjetsku politiku, nije ni uo da postoji njegova otabina Jugoslavija, za koju je Vukadin do maloprije mislio da je jedna od napoznatijih i najuvaenih zemalja u svijetu. I zemlja koja amerikoj politici i strategiji znai mnogo. NJegove otabine nema, ona za ovog generala ne postoji, a ovaj general nije bilo koji, on kroji kartu svijeta, on se bavi ozbiljnim zemljama, ne mari za geografske mrlje, Vukadin pokuava da pronikne u generalovo neznanje i dovede ga u vezu sa svojim znanjem-neznanjem. Na aerodromu u Tustonu prije letova na velikim visinama, vrena je obuka za velike visine u simulatorima leta. Simulirajui let na visini od trideset hiljada fita, Vukadin Jeli je izgubio svijest. Tragovi polugodinjeg posrtanja po evropskim neprilikama su uinili svoje, pa ga je ljekarska komisija nala nesposobnim za let u bombarderima na visinama, za koje se ve obuio. Nedugo po tom uslijedila je naredba Vrhovne komande jugoslovenske vojske o prekomandi Vukadina Jelia u Kairo, na poslove lovake avijacije. Brani par Jelia je zateen novom situacijom i njenom brzinom. Sjeli su i u miru razmotrili kako im je postupiti. Nali su da je najbolje rjeenje po kome e i postupiti. On je otputovao u skladu sa naredbom, a ona se vratila da ivi sa roditeljima. Po zavretku rata, dogovorili su i to, a njegov ishod su pretpostavili kao pobjedu Saveznika, Kaa e se prikljuiti Vukadinu u slobodnoj Jugoslaviji. Golema tuga je uogrnula rastanak snanom ljubavlju povezanih suprunika.

nazad na sadraj VULE YELICH glava 17. U svakom ponovljenom dodiru sa mirisom mora raspoloenje i osjeanja rasplinu poput morske puine, niz koju se otiskuju pomisli. Tako je i sa Vukadinom Jeliem. Ovo mu je prva prilika da od posla napravi korist. LJudi godinama tede da bi priutili krstarenje svjetskim morima i upoznavali drevnu egipatsku kulturu. Prisjetio se i onog gospodina u Francuskoj koji ga je opinio znanjima, sad mu pada na um, govorio je i o Kairu i fenomenu Sueskog kanala, prisjea se i ondanje odluke da e i on poraditi na proirivanju znanja. Kupio je i ponio knjigu o Africi, ve ovim putovanjem e poeti s tim. Do sada je uvijek bio pod pritiskom neega ili nekoga, bez novca i pod komandom, nije bilo prilika da uiva. Danas ima sve uslove, jedino to ulja je voljena Kaa, ali, siguran je, i ona voli da je njemu lijepo, i bie joj drago kad bude itala njegovo pismo o ljepotama kroz koje je proao. Pri pomisli na Kau usne se same razvlae u osmijeh, ve vidi i svoje pismo u njenim rukama. Povukla se u sobu, na osamu mira, raskomotila se, da joj ne smeta ni nepotrebno pare odjee, legla je na krevet sa pismom na grudima, okree ga nekoliko puta i otvora, rukom pritiska srce, da mu smiri damar, izvlai hartiju i razlistava, gleda koliko je stranica, provjerava prvu i poinje da ita, prekida sa itanjem, trai zadnju reenicu na zadnjoj stranici. Prva i zadnja reenica pisma su, kod emotivnih ena, vanije od ostatka pisma. Vraa se i ponovo ita prvu reenicu, suza kanu na papir i satvori mrlju veliine penija... Kako da pone pismo, najednom Vukadinove misli odoe tamo, koju reenicu odabrati za prvu? Draga!? Voljena!? Moja!? Kojom rijeju poeti pismo? Ni jedna ne odraava stanje koje on nosi, i koje bi, vjerno, elio prenijeti na papir. A i ona oekuje ba to, ve na poetku, u prvoj reenici, pa i rjei, da odmah sazna visinu ljubavi i stanje njegovih misli o njoj. Dok brod, mimo Vukadinovih uoavanja, prevaljuje desetine morskih milja, on sjedi pognuto i mislima zagnjuruje u isjeak svoga rjenika. to dublje ponire u selektivni rjenik ljubavnih pojmova, sve je dalje od odbira, jer mu se sve vie ini da i ne postoji rije koju trai. Na um mu dooe pjesnici. Prisjeti se, nekad mu je neko pokazao neku pjesmu, i napomenuo, da je prelijepa ljubavna pjesma, i da je treba proitati sa panjom, shvatiti i upamtiti. Vukadin ju je proitao iz pristojnosti, nije ga se dojmila. Potaknut njom, razmiljao je o pojmu ljubav, i o tome je napisano na milione pjesama, i ta to jo neko moe da napie a da ve nije napisano. I emu uopte takav trud? Prvi put, sada, razumije pjesnike, jer u svim tim milionskim pjesmama nema toliko iskazane ljubavi koliko je ima u njemu, i koju bi elio iskazati pismom. A ne umije da to ostvari, ne umije da bude pjesnik veliki pjesnik. Shvata i ta pjesnike tjera da piu, shvata i zato ima toliko pjesama, shvata i da ni jedan pjesnik jo nije vjerno oslikao ljubav koju je njedrio dok ju je opjevavao. Oni koji su ljubav opjevali vjernije, samo su oni veliki pjesnici. On bi u ovome asu mogao napisati, gledano i oima umjetnika, vrijednu ljubavnu pjesmu. Uvjeren je. Pismo e i biti pjesma, eto rjeenja. Prva i udarna rije, koja? ene! Moje milo, ene?! apue i smjeka se Vukadin, a brod iscrtava stote milje

okeanske puine. Misli na misli ne ostavljaju mjesta turizmu. Trebao je povesti ene!? Supruzi je mjesto uz mua. Razmiljali su o tome rjeenju, ali nisu imali jasnu predstavu i kako da to ostvare, pa su razmiljanja prekidali, u nadi da e o tome donijeti odluku po zavretku obuke. Obuka je naprasno prekinuta, prekomanda prebrzo uslijedila, tako da nita vie nije bilo realno, ve ono to su uradili. Tako su mislili oboje, mislili i odluili. Sada i Kaa, vjerovatno, misli drugaije. Odvojenost zaljubljenih je posebno stanje ljudi, Vukadin se prisjea da je negdje pro itao takvo neto, a narod kae: Daleko od oiju, daleko je i od srca, moe li se to njima dogoditi, moe li Kaa... tu je prekinuo misao, jer je poeo da drhti, a kako bi tek drhtao da dopusti da misao dokraji pretpostavku. Ne, nee o tome, odlui i zagleda se u vodene dubine. A dubine e opet namamiti misli o enetu. Vukadin je u stanju blage nervoze koja mu ne doputa da se opusti, i putovanje uini ugodnim. Povremeno se opasulji, kako e kasnije napisati Kai, pa prestane da misli o njoj, ali se onda nametnu pratee misli, o onome kud je poao. Nema jasnu predstavu o bazi u koju ide, mada ima povrna saznanja o njoj. I tu je zateen, jer je ranije poao u Afriku, u odnosu na utvreni datum, pa nije prikupio informacije, a bio je planirao da radi na tome. Ono to najmanje zna, a postaje mu sve vie znaajno na ovome putovanju, je, ta e konkretno raditi u lovakoj avijaciji Kraljeve vojske. O stanju pokreta otpora u Jugoslaviji zna premalo, tamo je pukovnik Dragoslav Draa Mihajlovi, na kojega je Kralj, kao vrhovni komandant Vojske, prenio sva vojnika ovlatenja, i koji ima jedan dio oslobo ene teritorije, ali Vukadin Jeli ne vidi kako bi tako mala teritorija mogla imati avijaciju. Nauo je da postoji i jo jedna vojska, istina, ona na terenu ne znai mnogo, koju vode ruski komunisti, ali koja se teko dogovara sa pukovnikom Mihajloviem, pa mu se tim saznanjem stvar jo uslonjava, i postaje manje poznata. Od pilota koji su doli iz Kaira nije shvatio da li su avioni, na kojima su letili, jugoslovensko ili su englesko vlasnitvo. Razmiljao je i o vrlo praktinim pitanjima, gdje e iviti i ko e mu davati platu. Odakle uopte novac za plate jugoslovenskoj vojsci, ko ga dariva i dokle e ga poklanjati? Ono o emu ni u najtananijim razmiljanjima nije dvojbio je patriotizam, vjernost Kralju i Otabini, i noen tim osjeanjem odgovornosti poao je bez Kae. Morao je postupiti kako je i postupio, konane su njegove misli sa kojim e i iskoraiti na afriko tlo. Doavi u Kairo shvatio je staro vojniko saznanje, sve vojne baze su samo baze, i ivot i rad u njima nimalo ne zavisi od njihovih lokacija. To to je ova baza u Africi i Kairu za njega ne znai nita posebno, on e stanovati, raditi i provoditi slobodno vrijeme u krugu ograenom icom, van domaaja spoljnjeg svijeta. Nije mu bilo teko da se snae, nije trajalo ni sedmicu dana, saznao je o svemu to su znali i oni koji su u bazi dugo. U Kairu, jugoslovenska vojska i avijacija u njoj, ima svoju bazu i svoga komandanta, ali je sva vojna aktivnost potinjena engleskim komandantima. Za avijaciju je to i doslovno tako. Ima avione HURIKANE, lovci jednosjedi, na kome e i Vukadin Jeli letjeti uskoro po dolasku. Uao je u grupu sa pilotima lovcima ivicem i Stojanoviem. Zadaci su im da u niskom letu nadlijeu Sredozemno more i izviaju kretanje faistikih

brodova i podmornica. Posao je pun rizika, ali koji to vojniki posao u ratu nije takav, zakljuio je Vukadin, i kao i svaki mlad ovjek sve vie prihvatao rizik kao izazov, i provjeru svojih sposobnosti. Engleski komandanti su visoko uvaavali uinke jugoslovenskih pilota, pa su im davali sve odgovornije i rizinije zadatke. Vukadin Jeli se u njima snalazio izvanredno, i sve vie unosio linu inicijativu, tako da je ubrzo taj posao radio i sa visokom voljom, jer je stalno imao na umu da ratuje za Kralja i Otabinu. Stojanovi i ivic su izvanredni piloti, i posebno dobri drugari, pa Vukadin sa njima provodi i slobodno vrijeme. Novi nain ivota je postao ugodan. Godile su mu pohvale i rast ugleda meu pilotima, koji su uslijedili nakon njegovog zapaenog otkrivanja neprijateljskih pomorskih objekata. Iz Londona e stii i dvije jo znaajnije poasti. Unapreen je u oficira, in potporunika, cilj kome je usmjeravao elje jo od zavretka kole u Niu. I ona druga, kojom se nije moglo pohvaliti mnogo oficira, Kralj Petar ga je odlikovao za hrabrost, zlatnom medaljom Miloa Obilia. Na to e se nadovezati poveanje plate, nova odijela i pravo pristupa i tamo gdje prije nije mogao ui. Na slubi u Kairu potpuno je naao smisao ivota i osjeao se zadovoljnim. Samo da je ene uz njega, tako joj pie i iskazuje nadu skorom sastajanju. Ali dogodie se sluaj koji e u Vukadina utisnuti i drugaiji peat. Tip aviona na kojima lete u pustinjskim vruinama, i pri niskim letovima, pokazuju slabost pregrijavanja. Za eksperiment, pod najnepovoljnijim uslovima leta, odreen je Vukadin i ivec, te jo jedan pilot. U tom eksperimentu, nakon vrlo niskog letenja iznad pustinjskog pijeska, motori su se pregrijavali i preko oekivanih visokih temperatura, pa je iz kontrolnog centra dato nareenje da se avioni penju. Ubrzo je onaj trei pilot zapomagao, ugasio se motor na njegovom avionu. Jeli i ivec su mu savjetovali da se prisilno prizemlji, potrbuke na pijesak, a njih dvojica e se isturiti ispred njega i osmatranjem pronai ono najpovoljnije mjesto za prizemljenje. ivec je, u namjeri da to bolje vidi teren, letio svega stotinjak fita iznad terena, Jeli ga je u jednom trenu upozorio da je previe nisko, da je u velikoj opasnosti i da se izdigne. ivec je uspio da kae da se zanio, da se koriguje, i da ide gore. Bilo je prekasno. Dok je onaj trei pilot uspjeno slijetao na mjesto koje mu je odabrao kolega, ivec se zabadao u pijesak. Avion je izgorio i ivec u njemu. Vukadin je teko podnio smrt kojoj je svjedoio. Naroito mu je bilo teko, kada je, nakon prizemljivanja, vodio spasilaku ekipu na mjesto udesa, i prvi vidio ugljenisano tijelo. Vukadin Jeli je, kao ena pod bremenom tekim koliko i ona, s naporom nosio sliku ugljenisanog druga sa kojim je radio, jeo za istim stolom i spavao u istoj sobi. I dalje je obavljao zadatke odgovorno, ali vie nije bilo u njemu ara kao prije. Kao i u svim prethodnim situacijama kada je zapadao u neprilike, i ovoga puta umijeae se sluajnost. U jednoj drugoj engeskoj bazi, u Johannesburgu, na suprotnoj junoj strani Afrike je velika vazduhoplovna kola, za koju se trai istaknut pilot, sa znanjem engleskog jezika, za nastavnika letenja. Vukadin Jeli je bio ba po mjeri personalaca pa je tamo i prekomandovan. Ako postoji kraj svijeta onda je to jug Afrike, tako je mislio Vukadin Jeli dok je itao naredbu o prekomandi. I eto, takva je sudbina, mora i tamo: Gdje svoga nema i gdje brata nije. O tom podruju imao je predstavu zaostalosti i siromatva, pa je po dolasku bio iznenaen visokom primjenom tehnike

i bogatsvom ljudi po gradovima, dok su domoroci ivjeli vrlo siromano. Iznenaen je prisustvom Jugoslovena. Boe moj, kuda nas ovaj prokleti rat razasu! . Naroito se obradovao susretu sa potpukovnikom Ikom Milovanoviem. Za njega je znao i prije rata, bio je pilot visokog ugleda, pa mu je esto padao na um, pitajui se da li je iv. I evo, iv je, i prijateljevae s njim. Ika je bio komandant Vazduhoplovne Grupe eskadrila u Kraljevu. Kad su Nijemci napali Beograd, pa ta vijest stigla do Kraljeva, a naredbe o priticanju u pomo Beogradu nije bilo, Ika je samovoljno poveo Grupu i stigao nad napadnuti grad. Na njegovu alost, kako je govorio, ve je bilo kasno. Grupu je prizemljio na beogradski aerodrom, tu ga je susreo Vukadin Jeli i prvi put priao s njim. Ostao mu je u oima velik, kao jablan na osami dole. U toku rata postavljen je za komandanta jugoslovenskog osoblja razbacanog po Junoj Africi. Vukadin Jeli je ostao dvije godine u zvanju nastavnika letenja, i to mu je period ivota, koji je ocjenjivao kao monoton, kao to i jest, sam po sebi, monoton posao nastavnika. To vrijeme je iskoristio za uenje engleskog jezika, gdje nije postigao mnogo. inio je to po nunosti poziva, jer je nastavu drao na engleskom, ali i po linoj opredjeljenosti, shvatajui da mu to moe biti znaajan kapital u buduem ivotu. Opet u svrhu predavanja, morao je mnogo da ita i ui, a iz toga se rodila navika itanja i obrazovanja, tako da je mnogo itao, najprije strunu literaturu, a kasnije, ono to je imao od ranije u planu, itao radi svog opteg obrazovanja. NJegovo svakodnevno drutvo su bili, svi od reda, vrlo obrazovani ljudi, sa fakultetima ili akademijama, pa je lako uviao svoje neznanje, i u tom smislu traio i itao knjige, i tako se uspjeno pribliavao, a u dosta sluajeva i prekoraivao znanja kolega sa posla i drugova iz svakodnevnog ivota. Potpukovnik Ika Milovanovi mu je bio u svemu uzor, iroko obrazovan, veoma struan, ugledan oficir i ovjek, a u drutvu jednostavan i zabavan. On e na Vukadina uticati da mijenja miljenja o mnogim pitanjima, uticae na konano formiranje linog karaktera. Bilo je pitanja koja nikako nije mogao da prihvati na nain kako ih tretira Ika, ili ih je prihvatao sa zakanjenjem. Za Iku nije bilo svetinja meu ivima, bili oni ovo ili ono, pa makar to bio i Kralj. Mogao je normalno da razgovara sa faistima, komunistima, vercerima i sa svakim ko hoe da pria s njim. To je za Vukadina neobinost, jer su ga u petogodinjem kolovanju uili drugaije, i pod strogom prijetnjom zabranjivali kontakte sa neprijateljima Kraljevine. Oko Ika se dogaala naroito jedna stvar, koju Vukadin Jeli nije mogao da razumije, a pogotovo ne da opravda, o kojoj e kasnije promjeniti miljenje, a to je preprodaja. Jo tada se govorkalo da je Ika zaradio velike novce, da se obogatio vercom. Sve to je Vukadin znao o razvoju vojnih operacija i politikim kretanjima, saznavao je od Ika. Naroito u poetku, nije mu ba mnogo vjerovao, pogotovo kad je bilo rijei o borbama u Jugoslaviji. Po Ikovom kazivanju, u Jugoslaviji, glavne borbe protiv okupatora vode partizani, na elu sa nekim Titom. Tito, a ne general Mihajlovi, a Kralja i ne spominje, ili ga spominje kao nevanog inioca u tome, udio se Vukadin, ali nije kontrirao, samo zbog potovanja prema uglednom kolegi. Kako je vrijeme odmicalo, i kraj rata se nagovjetavao, Ikove prie su poeli prepriavati i drugi. Ti drugi su poeli zanemarivati poslove i baviti se nekim sumnjivim radnjama, pribavljati novac, slino Ikovim metodama. Ono to do nedavno nije mogao ni sniti, oko Vukadina je sve vie prijatelja i poznanika, Jugoslovena, koji o Kralju govore nedoline rijei, a o maralu Titu, jo i maral, sve ljepe i ljepe. I onda je za Vukadina

uslijedio pravi ok. Poto je Drugi Svjetski rat privoen kraju, a Jug Afrike je suvie daleko da bi dopirale jasne vijesti o stanju u Jugoslaviji, tamonji Jugosloveni su sve intezivnije sluali raznolike radio vijesti, talasa koji su dopirali do njih. Vukadinu je, iz tih vjesti, bilo jednako sve nejasno, ali je nepokolebljivo vjerovao u Kralja i njegovu pobjedu. I onda se, dvanaestog septembra 1944. godine, preko radio Londona oglasio lino on, Kralj Petar Drugi Karaorevi. Vukadin je uo ono to u njegov um nije moglo da stane: Moji Srbi, Hrvati i Slovenci! U ovim sudbonosnim i za Jugoslaviju velikim danima..., pozivam sve Srbe, Hrvate i Slovence, DA SE UJEDINE I PRIU NARODNOOSLOBODILAKOJ VOSCI MARALA TITA! Sa mojim punim znanjem i odobrenjem je Kraljevska Vlada Dr Ivana ubaia sklopila vaan i koristan sporazum sa tom naom naoruanom vojskom, koja je priznata i pozdravljena i od naih velikih saveznika: Velike Britanije, Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Drava... Neka ivi naa velika, slobodna i federativna Jugoslavija! To su rijei Vukadinovog idola, Kralja. Tito je gazda u Jugoslaviji, pobijedio je, i Kralj savjetuje svojim vojnicima da idu u Jugoslaviju, pod Titovu kapu. Istina je, radio je krio, pola rijei se nije ulo ili razumjeo, ali je Vukadin Jeli uo Kraljev glas, a on taj glas i poznaje, to znai da nije podmetnut. Jasno je, Kralj je sve to rekao. Kralj, u kojega je vjerovao kao u svetinju. Razoarenje je ovladalo itavim njegovim biem, ovladalo do rastrojstva. A kad ga je prola poetna nesrea, kako sam kae da je za njega bio Kraljev govor, a morala ga je brzo proi, jer su ga praktine stvari na to natjerale, za tren se oslobodio Kralja i Otabine, i poeo da misli samo o sebi. Prijatelji se razluuju, oni koji e u Jugoslaviju pod komuniste, i oni koji tamo nee po cijenu ivota. Vukadin Jeli nee tamo. A kuda e? Otputeni su svi Jugosloveni iz vojske, i ostali bez plata. Oni to e za Jugoslaviju, okupljeni su i dobro organizovani, Englezi im idu na ruku, oni e im obezbijediti i prevoz. Ostali su kao rogovi u vrei. Veina govori da e u Australiju, jer je to jedina zemlja koja ih bezrezervno prima. Vukadinu Jeliu je teko, on ima enu, prvo je to na pameti, pie joj, on bi u Ameriku, ali mu amerika ambasada ne da vizu, pie joj to i trai da ona poradi na tome. Ika Milovanovi ostaje u Johannesburgu, on ima mnogo novca, on je ovakvo stanje predvidio, on zapoinje neki veliki biznis, sve to Vukadin Jeli kod njega nije prihvatao sada prihvata, i smatra ga pametnim i snalaljivim ovjekom. Obrazovanje i informacije su kapital, zakljuuje Vukadin, a Ika sve to ima, i to nesebino nudi i Vukadinu, sam pred sobom zakljuuje, i pita se, gdje e i ime e. Poi e u Kairo, pa e odatle pokuati da doe do amerike vize. Putujui ka Kairu u vozu je sve vie odzvanjao srpski jezik, to je Vukadina iznenaivalo. U zateenom vagonu susreo je vie poznatih ljudi, zbog nekih od njih promijenie i vagon. U sljedeem vagonu zatekao je samo vojsku, svi govore srpski, i svi na kapama imaju crvenu titovu zvijezdu petokraku. Jedini je sa kokardom na kapi. Kad je banuo meu njih gledali su ga kao u udovite. Pozvali su ga da sjedne meu njih. Priali su o svemu i svaemu, oficiri ga pozivali da im se prikljui, jer mladoj zemlji trebaju kolovani ljudi kao to je on. Trebaju im piloti.

U Kairu susretae takvih vojnika mnogo, i svi su ga nagovarali da poe u Titovu vojsku. Jednom prilikom pozvao ga je na razgovor neki politiar, kako je sam rekao Titov blizak saradnik, i predloio mu da pod posebnim uslovima pree njima, dae mu veliku platu, stan i sami bog zna ta jo. Vjeruje li se tamo u Boga, pitao ga je Vukadin. Pored negativnog odgovora dobio je jo i potcjenjivaku grimasu, to je ve dovoljno da on tamo ne moe, odgovorio je na ponudu. Za Vukadina su komunisti neka posebna sorta ljudi, bezbonika i otpadnika, sa kojom se nikad ne treba hvatati u kolo. Naravno, nije im tako govorio, ali je na nedvosmislen nain odbijao ponude. Kaa u Americi i Vukadin u Kairu vode estoke borbe oko pribavljanja vize za SAD. To je neobino teko rijeiti, iz razloga to je navala izbjeglica iz krajratne Evrope neobino velika, ali i zbog toga to je vlada SAD prihvatila Titovu Jugoslaviju i negativno se ophodi prema ljudima koji u nju nisu htjeli da se vrate. Pobjedila je snana ljubav Kae. Ona je pribavila papire, po kojima e Vukadin dobiti vizu im se pojavi u amerikoj ambasadi u Kairu, u koju su papiri poslati. Vukadin Jeli je samo jednom u ivotu dobio paso, bilo je to u Francuskoj kad je lano predstavljen kao slubenik Ambasade. Kad je s tim pasoom doao po vizu u ameriku ambasadu u Kairo, i nakon to je slubenik naao pristigle papire iz SADa, te pristupio izdavanju vize, uoio je datum trajanja pasoa, po kome je paso istekao jo lane. Slubenik se uljudno izvinuo i odbio da izda vizu. Posavjetovao ga je da izvadi novi paso, a na Vukadinovo upozorenje da njegove drave vie nema, da su tamo komunisti, slubenik je i zijevnuo, spavalo mu se, pa potom lijeno i nezainteresovano slegao ramenima i oborio alterski zasun. Za Vukadina Jelia bila je to tvrda bitka, muku oko vize je tako nazvao, jer nije imao ideju kako da pribavi novi paso. Jugoslovenska ambasada je odavno ukinuta, neka Titova kancelarija postoji u Kairu, ali ona jo nema pasoe. Ko hoe u Jugoslaviju izdaju im neke propusnice, sa njima putnici nemaju problema na kontrolnim punktovima. I kad bi mu htjeli pomoi, pomoi ne bi bilo, nemaju pasoe. Kupajui se u nonim morama rodila se ideja po kojoj e i postupiti. Paso je vaio do 1944. godine, on je cifru 4 prepravio na 5 i opet se uputio u Ambasadu. Vidjevi da je za alterom druga osoba uznemirenost je splasnula. Slubenik je uzeo paso, pogledao ime, naao papire poslate od Kae, te bez dodatnih pitanja utisnuo peat za vizu. Na red je dolo pitanje prevoza do NJujorka. Poratno vrijeme je za putovanje uvijek teko. Preskupo i rijetko. Vukadin Jeli je svoje rjeio na nain, u koji se jo jednom morala uplesti neobinost srea. Naiao je na mornara, Srbina, koji je bio u sastavu posade trgovakog broda koji se upravo pripremao da isplovi za NJujork. Poklonivi mu pakovanje od dvanaest flaa piva, Vukadin se sprijateljio s njim pijui u baru. Mornar ga je amcem, u okrilju noi, odvezao do broda usidrenog dvije milje, tamo ga potajno uveo i upisao u spisak posade. U toku putovanja Vukadin Jeli je sjedio, a na svim kontrolama, a kontrola je bilo, legitimisan je i proputan kao lan posade. nazad na sadraj

VULE YELICH glava 18. Ona tri dana Vukadinovog boravka u Cincinnatiju, prije tri godine, kao da za njega nisu postojala, kad se misli na vieno i zapameno o gradu. Pamti ljubavni ar, svadbu i Kaine roditelje. Ovim dolaskom, kao da su se ponovila ondanja tri dana, vatra od ljubavi i prisustvo njenih roditelja. U trogodinjem sjeanju je nosio sve najljepe o njima, dobri i marljivi ljudi, Duan i Darinka Jesi, sa izraenim simpatijama prema njemu, i uzvienom ljubavlju prema jedinici. I u ovom kratkom boravku je na tome stanovitu. Od saznanja da nema vraanja u Otabinu do dolaska u Cincinnati, Vukadin je imao dovoljno mjeseci da planira nastavak ivota, koji e se odvijati u USA. On je, naravno, u cijelosti usaglaen sa suprugom Kaom, najprije putem pisama, a ovdje dugakim nonim dogovaranjima. Ona radi u velikoj i perspektivnoj kompaniji AIR FAIR, ima dobro radno mjesto i dobru platu, pa su odluili da tu i ostane. Vukadin e nai neki posao, pa e njih dvoje, sa dvije plate, moi da ive nadprosjeno i za amerike relacije, to je za poetak veoma dobro. Stanovae sa njenim roditeljima, a kad se i on zaposli, unajmie apartman i odvojiti se. Desetak dana proveo je u prikupljanju neizbjenih papira, evidencioni socijalni broj I dozvolu za rad (SS social security), koji u SAD znai temelj mnogim aktivnostima, zatim linu kartu (ID identification card) i vozaku dozvolu (driver's licence). Usput je traio i posao, ali vie stidljivo, moglo bi se rei usputno. Od dana dobivanja personalnih papira, pa dok god bude u Americi, Vukadin Vuco Vule Jeli e se pisati Vule Yelich, a Amerikanci e to razumjeti na razliite naine. On e se prvih mjeseci sa zadrkom odazivati na nova imena, a koji put nee nikako, zavisno od toga kojega je porijekla slubenik koji ga proziva. Bie Vjul, Vul, Val..., elik, ili, Jili... NJegovo roeno ime i prezime, na jeevaki nain, izgovarae samo starokrajski ljudi, to znai, ova promjena nije tek tako, bolna je, ali i neizbjena. Ni ime se ne moe zadrati!? Bavei se dravnom administracijom, i izgovarajui svoje ime i sebi na smijean nain, Vule se svaki put vraao na poetno pitanje: Ko sam i kome pripadam? Nisam ni Srbin ni Amerikanac. Ni Kai, u dokumentima, ne pie kako je zove on, nije ni Kaa ni Jesi, ona je po roenju Kacha Jesich. I Duan je Dusan... I to su pitanja koja se moraju usvojiti kao takva. I za to je bilo nuno vrijeme. Vule Yelich je u prednosti u odnosu na veinu ljudi iz Starog kraja. Fiziki je u izvanrednoj kondiciji, u idealnim godinama ivota, zna se sporazumijevati na engleskom jeziku, obrazovan je, iskusan je, i to je u Americi od posebnog znaaja, ima prijatelje koji su voljni da mu pomognu. Imajui sve to na umu, i on i Kacha, uvjereni su da e on ubrzo doi do posla, nekog, jer shvataju, moda u poetku i nee moi nai posao adekvatan njegovim sposobnostima, ali oko jednostavnih poslova nee biti prepreka. Meutim, nije tako, on nije mogao da dobije ni najjednostavniji posao. Onda se u to, punom snagom, ukljuila i Kacha. Ni ona nije napravila pomak. Bilo je to prvo razoaranje Vula Yelicha, ali i poticaj da razmilja na nov nain o ivotu u USA, Americi, kako ovdje nazivaju ovu dravu. Poeo je novim oima da posmatra ljude oko sebe i prilike u kojima ive. Do sada je mislio da je Amerika obeana zemlja, da samo u nju treba doi i odvrnuti slavinu Prvih dana zet Vule je dosta vremena proveo u drutvu tasta i tate, Dusana i Darinke Jesich, upoznavao se s njima. Dopali su mu se na nov nain. Dusan

je smiren ovjek, razborit i dobre due. Za kerku je veoma vezan, pa je otprve zavolio i njenog supruga, i prihvatio ga kao dobrodolog lana domainstva. Tast je imao bremenit ivot, i on je doao u Ameriku na nevieno, i iskusio sve nedae, koje su nuno pratile useljenike bez novca, kvalifikacije i znanja engleskog jezika. Doao je, a supruga, koja je ostala u Kikindi u bremenitom stanju sa Kachom, doputovae kad se ovdje snae on. I dola je, sa stomakom do zuba, kako zna da kae Darinka. Nadniio je, mijenjao poslove, sada radi u mjesnom hotelu. Stasit je i zdrav ovjek, mudar je, radin je i tedljiv, a za sebe e rei da je naroito vezan za porodicu, kerku i suprugu. Darinka je tipina starokrajska supruga i majka. Premnogo je u njoj ljubavi prema djetetu i suprugu, i ovisnosti. Oslukuje njihove elje i miljenja, da bi im udovoljila to prije. Svoje elje i ivot, od sveg srca, potinjava njihovim. Zeta doivljava kao najroenijeg, i ini napore da udovolji i njemu. Vjeta je u svim poslovima domaice, lijepo ije na maini, pa kao kunu radinost radi za mjesne modne kue, i doprinosi uveanju kunog bueta. Zet se u porodici Jesicha osjea udobno, kao svoj meu svojima. Meutim, a tako misli i Kacha, njihova je prirodna dunost da se izdvoje i drugaije organizuju ivot. Ovakva odluka je morala da uslijedi, jer Jesichi nemaju svoj dom, ive u iznajmljenom apartmanu. Vule je upoznao i sprijateljio se sa svim prijateljima Jesicha, i prijateljima njihovih prijatelja. Veina ih ivi skromno, bez jasne vizije o boljem sjutra. Tek rijetki su se snali i ive amerikanski. Na okupu su i mnogo vremena troe u jalovim priama, uglavnom o onome to se dogaa ili se dogodilo u Starom kraju, pri tom se dosta prepiru i svaaju, jedni su da se treba potovati i podupirati Nova Jugoslavija, iako je komunistika i nije po njihovoj mjeri, ali ne mogu biti dvije drave, to je tu je, a drugi su krajnje uporni u negiranju stvarnosti, oni ne priznaju komunistiku tvorevinu, i oni e uiniti sve da se obori tamonji reim, i na presto vrati Mladi Kralj, Petar Drugi Karaorevi. Vule je sebi razjasnio to pitanje jo u Africi. U ovdanjim raspredanjima ponekad i kae svoje miljenje, ali poslije toga svaki put zakljui, volio bi da nije rekao nita, jer se neko obavezno naljutio zbog onoga ta je rekao. On je za kraljevinu, on se jednom u to zakleo i takav e ostati. Bio je kraljev vojnik, nije bio etnik, nije etnitvom optereen, a to jesu gotovo svi ovdanji Srbi iz antikomunistikog tabora. Vule je vidio, opet u Africi, a ovdje to jo i potvrdio, da engleska i amerika politika pomau Titov reim, potpuno mu je jasno, etniki pokret je na terenu izgubio rat, izgubio je i na meunarodnom politikom planu, pa on vie nema praktine anse da zbaci uspostavljeni reim u Jugoslaviji, i da su svi pokuaji na tome planu bez izgleda. ao mu je ljudi koji drugaije misle i iscrpljuju se u nitavilu ideja. Zbog toga se ponekad zaboravi i otvoreno kae takvo miljenje, a kad uslijede estoke reakcije i prijetnje, pa i optube da je i on komunista, upita se to mu treba da o tome pria. Ali i ne moe da ne pria, jer svaki dan je sa tim ljudima, drui se, dijeli radost i tugu, a oni ne prestaju da govore o Jugoslaviji, pa kako da svaki put ostane zatvorenih usta. Meu tim ljudima je, a da toga do kraja i nisu svjesni, zapo eo otar proces rascjepa, podjele do neprijateljstava, koji e trajati desetljeima, pa obadva centra okupljanja hoe da znaju, izriito zahtijevaju, da Vule Yelich kae iji je. A on nije niiji, htio bi to da im kae, ali je svaki put neshvaen, a i ne moe biti shvaen od ljudi kod kojih postoje samo pojmovi na i njihov. Komuniste ne voli, ali su oni realnost, oni imaju vlast, i kako on procjenjuje situaciju

vladae dugo. On tu nita ne moe da promijeni, a rado bi mijenjao, ipak zbog toga nee na iluzije da troi energiju. Rije iluzija do bjesnila dovodi one koji su za pokret Drae Mihajlovia i duboko su uvjereni da e on da pobijedi, tvrdei da iza njega stoji sva politika Zapada, prije svega Amerika, Engleska i Francuska. Vule nije nikada naroito volio da razmilja o politici, a naroito ne da vatreno raspravlja o njoj, a ovdje svi poznanici priaju samo o njoj, i svi nepomirljivo staju na svoju stranu, i svi se svaaju, a nisu rijetki ni fiziki obrauni. Kad je to spoznao u punoj mjeri stanja, na neki nain se razoarao u takav srpski mentalitet, kako je jednom rekao. Donio je vrstu odluku da se izmakne od toga koliko god bude mogao. U tom pravcu ga je poticao i tast Dusan, mada se sam toga nije mogao da oslobodi. Kachu ta pitanja nisu zanimala, za nju su to gluposti, to nisu njeni problemi, ona je samo Amerikanka srpskog porijekla, i nije njeno da utrunjuje u poslove drave u kojoj ne ivi. Ona voli zemlju svojih predaka, ali zemlja nisu reimi, neka reime prave ljudi koji ive u njoj, sebi i po sebi. Kako su ova pitanja bila nuno prisutna u svakodnevnom ivotu Kache i Vula, bilo je vano da njih dvoje imaju iste stavove oko toga, a imali su ih. Vule ni na koji nain nije mogao da doe do zaposlijenja. Pokuao je i ono to Kacha nikako nije prihvatala, da se zaposli kao pilot. ivjela je u strahu od te mogunosti, piloti mnogo ginu, govorila je i istinski se bojala. Ni tamo nije uspio. Onda mu je tast Dusan naao da pere sudove kod jednog svog prijatelja u restoranu. Pristao je. Perui sudove Vule Yelich je esto zagledao ruke i nalazio da vie lie na tue. Bolesno crvene boje, natekle i izranjavanje od vrele vode, deterenata i otrih predmeta, bole i zazivaju neugodne pomisli. Naroito se to ponavlja pri kraju rada, u kasnim veernjim satima, kad ga umor savlada i omrzne ivot. Iako nije mislio da je posao koji radi njegov posao, on mu je prilazio odgovorno, i predano radio. Dok je zaposlen u restoranu radie poteno, govorio je Kachi, nakon to bi joj se izjadao, a jadao se svako vee. "Kako ide posao, zete Vule?" jedno vee e ga zapitati tast Dusan, nakon to su obojica kasno doli kui, u isto vrijeme i jednako umorni. "Teko!" sa gorinom u grlu i jedom u dui odvalio je zet Vule. "Nije to nita, samo naprijed, svi smo poeli tako", Dusan je govorio ne unosei se previe u to to govori. "Ne znam! A i nije neki novac..." gotovo ljutito uzvratio je Vule. "Da, teko je, moj Vule", Dusan je shvatio Vulovu bezvoljnost i podilazio mu. "Da perem sudove?! Ni rentu od toga ne bih mogao da plaam." "Bie dobro, moj Vule. Naspi nam po jedno pie", kaza tast i ode da pere ruke. Do duboko u no, tast i zet ostali su uz aicu i ozbiljan i smiren razgovor. Dusan Jesich je u Americi ve tri decenije. Proao je zetove muke, proao je i one kroz koje e zet jo da proe, a osjetivi da je Vule dopao one prve doseljenike krize, naao je za potrebno da mu pomogne, razgovorom uz pie. "Nisam vjerovao da je ovako teko u Americi", otpoeo je Vule, nakon prvog odobrovoljavanja koje stvara alkohol. "Teko je, ali Amerika je ogromna zemlja, u njoj za svakog ima mjesta. Ali treba i vremena. Treba raditi, bilo to u poetku, ali i uiti engleski jezik", otpoee Dusan sa savjetima. "Nema posla!" pobuni se Vule.

"Ima posla. Ali, mladi ljudi, pa i ti, htjeli bi odmah da se obogate. To ne ide. Samo vrijeme, rad i jezik", uporan je Dusan. "Mlad sam, obrazovan, znam neto i jezika, pa ipak ne ide", objanjava Vule i dodaje "Kacha radi, pomaete nam vi, ne plaamo rentu, pitam se kako bi da nema toga. Ovih dana sam mnogo razmiljao o naim ljudima, doseljenicima, koje susreem stalno, i vidim da su mnogi siromani, razmiljam i o onim prvim, kako je tek bilo njima, sami, nepismeni, bez jezika i poznanika." "Poznavao sam sve nae ljude na ovim prostorima. Nasluao sam se mnogih pria i tragedija. ivot im je bio gori nego tamo odakle su dolazili. Tamo su bar imali s kim da priaju. alili su mi se..." razgalio se tast Dusan i uao u fazu raspoloenja kad voli da prepriava iskustva iz ivota bogatog dogaajima. "Zbilja, kada su Srbi poeli da dolaze u Ameriku?" znatieljno e Vule. "Ne zna se", kaza Dusan, zamisli se, pa nastavi: "Govorili su mi za nekoga Jovana Mikovia iz 1740. godine, ali je doseljavanje bilo ipak kasnije. U Filadelfiji, Pensilvanija, ivio je 1815. godine srpski doseljenik ore agi, kasnije Georg Fisher. Prema pisanju ovdanjih naih novina, Prva imigracija je iz perioda 1815-1880 godine. Druga ili Nova iz 1880-1914 godine, ona je najvea. Trea iz 1918-1941 godine. etvrta iza 1945. Prva i Nova imigracija su stizali u NJu Orleans, deltu Misisipija, Californiju, Nevadu i Arizonu. ivili su oajnikim ivotima, grupisali se po srezovima iz kojih su dolazili, izmeu grupa su slabo komunicirali, kasnije e praviti neke zametke potpornih i kulturnih udruenja, i razvijati neku udnu borbu za presti po pokrajinskim iskljuivostima, iz kojih e se raati svae i mrnje. Izdvajao se poneki pojedinac i po injeo da snai i penje. U pravilu su to postizavali preko lea svojih iz grupe, i zavravali kao njihove voe i zatitnici", govorio je Dusan, pravio predah da potegne gutljaj, pa nastavljao: "Premnogo je doseljenika bilo nesrenih, zbog nostalgije za starim krajem i porodicom, a dosta ih je tamo ostavilo enu i djecu, i dolo ovdje da zaradi i vrati se. Malo ih se vraalo, nisu imali uteevine da plate put, a i oni to su imali toliko, stid ih je bilo da dou praznih epova, jer je miljenje o Amerikancima tamo sasvim uveliano. Sa Amerikancima gotovo nisu imali kontakte, nisu znali ni po stotinjak engleskih rjei. Spavali su po vagonima i barakama gradilita, esto na smjenu u jednom krevetu po dvojica i trojica. Radili su i po esnaest asova na dan, poslove opasne po ivot. Mnogi su se osakatili i usmrtili. Sve to za premalo dolara na osami pustinja i rudnika: Manje susreem ljudi nego u naem malom selu, pisao je jedan od mojih prijatelja u Stari kraj. Svaki iseljenik je kamen ili gruda Otabine, ali ga vrijeme melje u pijesak i prainu meunarodnu. Svaki iseljenik je lina tuga." Veina njih je stizala nelegalno, pa su desetinama godina ivjeli potajno, bez dokumenata i bilo kakvog uklapanja u graansko drutvo. Bili su vjernici, u dui su sa sobom ponijeli Crkvu, malo su znali vjeru, ali su joj bili iskreno odani. " "A drugi, Hrvati, Italijani... Rusi?" zanimalo je Vula. "Takvo stanje je bilo i sa pravoslavnim imigrantima drugih naroda", nastavie Dusan: "Pa su se nalazili i pokuavali zajedniki rjeavati nedostatak svojih crkava i svetenika. Obrede su vrili u iznajmljenim kuama i crkvama drugih religija. Zna se da su 1841. godine Grci, Srbi i Sirijci formirali grku parohiju u NJu Orleansu, onda u San Francisku grko-rusku-slovensku parohiju i tako redom. Rusi i Grci su bili bolje organizovani, pa i Sirijci,

Srbi su se obraali njihovim svetenicima, posjeivali njihove hramove, a posebno ruske zbog bliskosti jezika. Rusi su prvi dobili episkopa, aleutskog i aljaskog, a Srbi nisu imali ni svetenika za dugo. Prvi put se spominje 1888. godina, kao vrijeme uea nekog Srbina u bogosluenju. U San Francisku je liturgiju sluio ruski episkop aleutski i aljaski Vladimir, a: Srbin Gopevi pojao je priasni stih, engleski". "Ba danas, neki gosti govorili su, u restoranu, prepirali su se oko nekoga Gopevia", prisjetio se Vule. "Taj Gopevi", kaza Dusan, pogleda u plafon, to ini svaki put kad treba da se prisjeti dogaaja iz prolosti. Nastavio je: "U ime Trojnog odbora pravoslavnih Grka, Rusa i Srba, pisao je patrijarhu srpskom Georgiju u Karlovce: Svjatjeji Patrijare, nae stanje je alosno. Narod umire bez ispovjesti, bez svetog priea i bez svetog krsta, a tijelo se polae bez opijela, djeca se krste u tue vjere, a vjenanje se vri po putu Suda, nije li grozno i alosno. Milostivi Vladiko, ukroti svoje stado i izvri volju vapijueg... Va Sveti Blagoslov, za jednog svetenika, kojega e plaati vjernici", prepriao je Dusan, pa objasnio: "U to vrijeme je i u Starom kraju muno stanje srpske crkve, podijeljena je po dravama u samostalne mitropolije. Mitropolita Srbije u Beogradu aminuje Kralj, bosanskog i karlovakog mitropolita postavlja beki car, a crnogorskog tamonji gospodar. Do patriharha srpskog u Karlovcima dri malo ko, jer nije nadlean mitroplitima, i nije biran od njih. To je znatno zbunjivalo srpske vjernike u Americi, pa kad su se obraali Crkvi, obino su se obraali mitropoliji iz koje su doli. Mitropolit Srbije Mihailo prvi se odazivao na uestale molbe, i 1891. godine ovamo alje prvog srpskog svetenika, arhimandrita Firmilijana Draia, koji e zauzeti mjesto parohijskog svetenika u ikagu i vriti bogosluenje u privatnoj kui. Radilo se o veoma obrazovanom ovjeku, sa dva fakulteta, iz Atine i Praga, profesoru i rektoru Bogoslovije, administratoru vranjske eparhije, linim uiteljem kraljevia Aleksandra Obrenovia, a neposredno prije dolaska ponuen mu je i poloaj mitropolita, ali ga nije prihvatio. U ikagu zatekao je razjedinjene vjernike na vrlo niskom stepenu razmiljanja, pa i nije se moglo oekivati da moe ostati due. Brzo se vratio i kasnije postao mitropolit Skopske eparhije." "Bilo je, valjda, i kolovanih ljudi", pretpostavie Vule. "Nedostatak uenih i iskusnih vjerouitelja bio je izraen", nastavie Dusan: "Istina, iz Starog kraja su stizali neki ljudi i predstavljali se kao svetenici, meu njima najvie neukih ljudi, ali i probisvjeta i ljudi nedoreenog morala. Vjernici su shvatali da bez sposobnih svetenika nee moi opstati, pa su sve upornije molili starokrajske mitropolite da pomognu slanjem sposobnih i provjerenih vjerouitelja. Kako iz Starog kraja nije bilo pomoi, a vjernici su ba tada pristizali u najveem broju, onda je obraanje ruskom episkopu dobilo na uestalosti, a on je, u svim prilikama, krajnje bratski, priskakao u pomo. Vremenom je postala praksa da se ruski vladika doivljava kao svoj. Kad je ve ruska crkva potpuno kontrolisala srpske vjernike, onda je razumljivo to je i formirala Srpsku duhovnu misiju u Americi, ali u okviru ruske patrijarije. Za prvog starjeinu postavljen je jeromonah Sevastijan, svjetovno Jovan Dabovi, roen u San Francisku 1863. godine, od roditelja doseljenih iz Boke Kotorske. Ovim inom nastaje novo poglavlje u istoriji Srba u Americi. "Taj Dabovi se stalno spominje", Vule se prisjetio da i njega spominju po kafanama.

"Upoznao sam ga i napriao se s njim", prihvatie Dusan: "Jovan Dabovi je gimnaziju i duhovnu kolu zavrio u Petrogradu i Kijevu, potom, u okviru ruske crkve, radio kao misionar u Californiji i dravi Washington, pa kratko na parohiji Mineapolosu. U Californiji, u Jecksonu, se 1893. godine osniva Srpska crkvena optina, u koju dolazi Sevastijan Dabovi, i ubrzo dobiva dozvolu za gradnju prve srpske crkve u Americi. Temelje osvjetava ruski episkop Nikolaj i poklanja crkvena zvona. Podizanje Crkve pomau Srbi, Amerikanci, a znatnu pomo je uinio i Slovenac katolik Krist Marelj. Dvije godine kasnije, Sevastijan je dodijeljen katedrali ruske crkve u San Francisku, ali i dalje vodi brigu o srpskoj parohiji u Jecksonu. Obraa se mitropolitu Srbije Mihailu da ga primi pod svoju duhovnu upravu, ali: Da ja i ne prestanem biti graanin ove zemlje, u kojoj sam se rodio. Ovo pokazuje koliko smo tek mi vjernici bili zbunjeni ruskom jurizdikcijom, kad status svoj ne moe da objasni ni jeromonah Sevastijan. On dalje pita mitropolita Srbije, moe li mu ruski episkop zabraniti inodejstvo, ima li oko toga kakva kanonska smetnja, i bi li on, mitropolit Srbije, mogao potkrijepiti pravoslavne Srbe u Americi... Mitropolit Srbije je odgovorio: Srbija i Amerika nemaju ugovor oko tog pitanja, pa nije nadlean za izagranine Srbe, a jest nadlean ruski vladika Nikolaj i moe zabraniti Srbima u Americi inodejstvo, te da ruska crkva ulae u duhovni ivot pravoslavnih Srba u Americi i nadlena je. Dalje pie, da mu se obratio i nadleni ruski episkop Nikolaj, i on mu je, takoe, predloio da preuzme srpske vjernike u Americi, crkve i kole, ali je mitropolit Srbije odgovorio, neka ostaju pod ruskom jurizdikcijom, jer on nema sredstava za to. Velike su nae srpske nevolje", kazae Dusan, podue zagledavae u plafon, potezati sve slai alkohol, pa nastaviti gotovo zabrinut: "Slino su odgovarali i drugi srpski jerarsi, tako da je srpsko svetenstvo zbunjeno ponaanjem starokrajske srpske crkve, a vjernici vjeruju da je to samo neka politika igra, ne priznaju da potpadaju pod rusku crkvu, i tako se ponaaju. Svetenstvo, ne samo da je zbunjeno, ve meu njima dolazi do podjele oko tog pitanja. Slijede molbe patrijarhu srpskom Georgiju: Mi Srbi iz grada ikaga kupili smo kuu sa tri kata i zemljite za crkvu, osnovali smo Srpsku Pravoslavnu Optinu. Paroh nam je Sevastijan Dabovi kaluer, Srbin ove drave, i zavrio je bogosloviju u Moskvi, i tvrdi da je nadziratelj svake srpske pravoslavne optine u SAD. To je sve to mi o njemu znamo. Otac Dabovi tvrdi da mi spadamo zakonito pod rusku konzistoriju, i da se ne moemo prikljuiti srpskoj patrijariji, te da nam naeg paroha moe potvrditi samo ruska konzistorija iz San Franciska. Traimo obavijest, jesmo li vai ili njihovi? " Patrijarh Georgije odgovara da je u svemu u pravu Sevastijan, ali da oni, ipak, piu srpskim jerarsima i trae pomo... Patrijarhu piu i drugi, trae svetenika, jer je ovdanja srpska misija, skroz i skroz rusofilska filijala... U ovakvo bunilo meu srpskim vjernicima i vjerouiteljima, ruski sinod dovodi za episkopa sjevernoamerikog Tihona, koji pokriva Ameriku, Kanadu i Aljasku, a u nadlenosti su mu pravoslavni vjernici Rusi, Srbi, Grci, Arapi, Kreolci, Aleuti, Indijanci i Eskimi. Od 1898-1907, koliko je bio Tihon, podjednako je vodio pastirsku brigu o svim vjernicima, i njegov je prijedlog da ruski sinod donese odluku o formiranju vikarijata aljeskog, pa sirijskog, onda srpsku duhovnu misiju sa efom igumanom Sevastijanom Daboviem. Tihon je elio da to bude vikarni episkop, pa je Sevastijanu dao u zadatak da pribavi pismenu saglasnost srpskih arhijereja. 1905. godine Sevastijan pie patrijarhu

srpskom Georgiju Brankoviu, i trai potporu, pie i mitropolitima karlovakom, srbije i crnogorskom. Tu poinje Sebastijanovo posrtanje po iskrenom ali bodljikavom putu. Ali ne samo njegovo, ve i cijele srpske migracije u Americi. Odgovora nije bilo dvije-tri godine. Tek 1908. godine stie odgovor svetog arhijerejskog sinoda karlovake mitropolije: Kako ovaj predmet ne spada u pravni krug rada ovoga Arhijerejskog sinoda, to, ovaj predmet, kao bespredmetan u spise staviti. Mitropolit Srbije Dimitrije je Saboru predoio molbu, ali se ekalo i pismo ruskog arhijereja Platona iz Amerike. Platonovo pismo nikad nije stiglo u Beograd." "Ima li koliko srpskih crkava, u Americi?" Vule je ve potpuno oputen, i tastovo kazivanje prati s panjom i oiglednim zanimanjem. "U to vrijeme ve ima dvadesetak vjerouitelja meu Srbima u Americi, i toliko formiranih srpskih crkveno kolskih optina", kaza Dusan i opet e se zagledati u plafon, povui gutljaj i nastaviti: "Svetenici znaju za vrzino kolo oko nadlenosti, ali i oni povrno, a mi, vjernici, to uopte ne shvatamo, ali prihvatamo samo nadlenost Crkve iz Starog kraja. Slijedi organizovanje prve srpske narodno-crkvene konvencije, sabora, sa ciljem dogovora o unutranjem ureenju, kojoj autokefalnoj pravoslavnoj srpskoj crkvi pripasti i pod kojeg Arhipastira. Prije Sabora trebalo je pribaviti pismenu saglasnost srpskih jerarha, pa se svim srpskim jerarsima pie takvo pismo. Sevastijan je, zaista, bio jedini Srbin koji je prilike razumijevao do kraja. On ih je objanjavao prosto, ovako: Ruska starokrajska crkva prihvata srpske vjernike i nadlena je. Srpska starokrajska crkva nee da se mijea u ta pitanja, materijalno je nemo na, a i nije nadlena. Srbi u Americi hoe svoju starokrajsku crkvu i smatraju je jedino nadlenom." Dusan zauta, poboja se da je zeta zamorio priom, zbog toga ga probode pogledom. "Da, da, mi smo neorganizovan narod", kaza Vule, koji je, zaista, sa vidnom panjom sluao. I on se zamisli, pa kao da oponaa tasta, i on se zagledao u plafon, pa nastavio: "Da, nai ljudi su, ovdje, od poetka neorganizovani. Vidi se to i sada na njima, ratrkani i izgubljeni." "Upravo tako", saglasi se tast i pojasni: "Srbi su mal narod i jo neorganizovan. I u Starom kraju i ovdje. Naroito to ispata pojedinac ovdje, u emigraciji. Pojedinci iz drugih naroda, i bez znanja engleskog jezika, prolazili su i prolaze bezbolnije. im ih se pojavi grupica stvaraju svoju koloniju i udruenja, crkvene optine, njeguju folklor i obiaje, i ispomau se. Nai i kad stanu na noge, ne ispomau sabrau. Ima izuzetaka, kao to je arko Stain, i zbog toga njega treba potovati i isticati. "Dobar je ovjek", pouri da se saglasi Vule. "Vidio sam ga, hvali te", i Dusan pouri da doda. "Zar ima ovoliko sati?" iznenadi se Vule, te prvi ustade i poe da se sprema za spavanje. Vule je, nakon ovoga razgovora, dugo razmiljao o njegovom sadraju. Jasno je vidio i sebe u koloni imigranata. Na zaelju je. Dug je put koji mu predstoji u prokrivanju naprijed, to su misli kojim e se baviti uz usnulu Kachu. Vrijeme, rad i uenje engleskog jezika, to je jedini put, ima tast pravo, zakljuio je i predao se snu. Jednog dana arko Stain pozvao je Vula u ofis. On je to praktikovao samo kad je trebao da narui koga od osoblja. Da li i njega poziva iz istog razloga, upitao se Vule, odazivajui se na poziv vlasnika restorana, u kome je Vule pera sudova.

"Pratim te od poetka", im su se rukovali i Vule sjeo, otpoeo je gazda arko Stain i nastavio: "Tvoje sposobnosti su znatno vie od pranja sudova." "Hvala ti, gospodine arko", zadovoljan to je to tema neoekivanog razgovora, a ne kakav ukor, vidno ushien uzvratio je Vule. "Ti bi mogao da vodi biznis", opet je iznenadio gazda. "Vjeruje u to?" Vule je to rekao upitno, tek da dobije na vremenu. "Uvjeren sam i predlaem. Otkupi pola biznisa, ovoga restorana, i preuzmi potpuno njegovo voenje", gazda se potpuno izjasnio. "Nisam razmiljao o toj mogunosti", kaza Vule, koji nije dvoumio izmeu da i ne, razmiljao je o miljenju Kache sa kojim e se suoiti im ode od gazde Staina. "Pola biznisa je dvije hiljade dolara, razmisli do sjutra", kaza gazda i sam pretpostavljajui da Vulu predstoji usaglaavanje sa suprugom. "Dobro! Onda, vidimo se sjutra", kaza Vule, ustade, prui ruku u pozdrav i krenu u pravcu Kachinog ofisa. Vee i no su za vane dogovore u branom ivotu. A prvo ulaganje u biznis je veoma znaajna odluka koju treba zaviriti sa svih strana. Ona opredjeljuje ivotne pravce. Ono to on treba sjutra da saopti biznismenu arku Stainu, praktino znai, hoe li da rizikuju dvije hiljade dolara. Za njih to nisu mali novci. U svakom biznisu se novac moe oploditi, zato se i ulae, ali se moe i izgubiti. Ozbiljno su uzeli u razmatranje stanje i mogunosti ponuenog restorana. Kacha oko tih vrsta poslova nema iskustvo, a on ima tih nekoliko sedmica, pa su i procjene stanja praktino njegove. Vule je iznosio injenice; etrdesetak stolica, cjenovnik i broj gostiju, te doao do prometa, onda je njemu suprotstavio trokove, i u svim varijantama je ostajala ne mala razlika profit. I pored jasne profitabilnosti, u Vulu je jaa elja da postane biznismen, gazda, a restoran je prvi izazov, kome ne moe da odoli. On se opredijelio za, Kacha je rekla da ne zna ta je pametno, ali eto, ako je on siguran u sebe ona e da ga podri. Podri je prava rije, jer se radi i o njenoj teko steenoj uteevini. Na sto su iznijeli novac koji imaju, onda su ga brojili i odlagali u gomilicama, i on i ona, radi kontrole, i izbrojili devet hiljada dolara. Malo vie od polovine je Kachino. Ve su od poetne uteevine potroili pet stotina dolara, nepotrebno, saglasili su se i jo jednom se upitali, da li im je veeranja odluka dobra. Opet su dugo govorili o da i ne, jer se pojavilo jo jedno zahvatanje iz uteevine, ako e on preuzeti restoran mora imati automobil, to je novih pet stotina dolara, ocijenili su, za toliko se moe kupiti polovan automobil jo u dobrom stanju. Za desetak dana Vulov plan je doao u zamiljeni zamah. Napravio je malu reorganizaciju stolova, od zateenih pet zaposlijenih ena ostavio je etiri, i njih ispremjetao, zaveo je vie discipline i tednje, kupio je automobil PACARD sa kojim ide u nabavke ali i pred Kachin ofis. Sve u svemu, kako je govorio supruzi, imaju dobar biznis. Na red je dolo i odvajanje od tasta, mada im je kod njih lijepo sa nestrpljenjem su ekali da se odvoje, imaju potrebu da su sami, hoe da se mogu raskomotiti, da se mogu milovati kad za to imaju potrebu, a ne kao sada samo kad roditelji nisu u kui. Nali su apartman i ostvarili i tu elju. Lijepo im je na nov nain. Nita za dvoje mladih ljudi ne moe biti tako lijepo kao vrela zaljubljenost koju prati i poslovna srea. Kacha i Vule imaju

ba takvo stanje, neizmjerno se vole, vie nego iko na svijetu, tako misle, niko im ni na koji nain ne ometa ljubav, imaju i solidnu uteevinu, a evo imaju i biznis, sve to samo sanjaju drugi mladi parovi oko njih, pa kako da ne budu sreni. Oni to jesu, i oni to pokazuju na svaki nain i na svakom mjestu. Roditelji imaju neku vrstu tananih osjetila kojima, na neizraajan nain, stalno bdiju nad svojim edima. U samom zaetku prepoznaju nevolje svoje djece, doivljavaju ih koliko i ona, a ako se nevolje izrode u patnje onda pate i vie od njenih nosilaca, djece. Jednako je i sa sreom. Ta osjeanja su osobito razvijena prema jedinicama, kao to je u sluaju Kache i njenih roditelja. Samo dobra djeca uoavaju tananost roditeljskih osjeanja i ine napor da svoje radosti im prije iznesu pred njih, a nevolje zadre to dalje. LJepotu branog stanja koju imaju Kacha i Vule njeni roditelji prepoznaju, ali je i svakog dana provjeravaju, ocjena se ne mijenja, djeca su im hvala Bogu srena, kako se usaglaavaju svaki dan. O roditeljskoj srei govore i Yelichi, ali govore i o jednoj drugoj srei koja jo nije mogua. I Vule ima divne roditelje, majku Smilju sa najtananijim osjeanjima u ljudskoj vrsti, i oca LJuba koji je svoja osjeanja uvijao u neprozirnu oblandu ponosne mukosti, ali kroz koju je mali Vuco u vie prilika i neprilika uspijevao da pronikne, i on zna koliko je u ocu LJubu snano o instvo. esto razmilja o roditeljima, o rodbini i seljanima. Razmiljao je i svih ratnih godina, ali do njega jo nisu stigle vijesti o njima, zbog toga je tuan, pita se da li su ivi roditelji, braa, rodbina i komije. Posebno je slab prema majci Smilji, svaka pomisao na nju izazove vlagu u oima. I u ovim prilikama sree, govori Kachi, kad bi mogao nemogue doveo bi majku u Cincinnati, doveo bi je da bar jednom u svom napaenom ivotu, odivi i koji mjesec sree. Kachu neizmjerno oalouju drhtave rijei i ona vlaga u dui svoje ljubavi, Vula, pa bi ona jo vie nego bi to on, vie da usrei njega, kad bi i ona mogla nemogue, tu plemenitu i od rada napaenu majku, svoju svekrvu, donijela u naruju i njeno je spustila u fotelju, tu pored svoga i njenoga Vula. Pitanja o njegovima, i eventualno dolaenje u Ameriku, svaki put se zavravalo rijeima, tamo, u Starom kraju, reim je goleme izolovanosti, tamo se teko moe otii, a otuda doi je i neizvodljivo. Vule ima provjereno saznanje, njemu tamo nema mjesta, on je za komunistiki reim izdajnik, etnik, a etnici su se borili na strani okupatora, protiv svoga naroda, tako govori tamonja vlast. Vule je inio sve za svoj narod, ivot isprsio u nebo iznad Beograda, bio u ropstvu kod okupatora zbog toga, pobjegao iz njega, i opet se borio protiv okupatora, ali istoriju piu pobijednici, i optube sastavljaju i presuuju njihovi ljudi. Vule Yelich je patriota, i ne prizna nikome da je vei od njega, povjeravao se Kachi i tastu Dusanu, a to to mu novi reim ne dozvoljava da bude to to jest, to je drugo pitanje, kao i to to i on ne voli taj reim, i to je drugo pitanje, ali zaprijetiti mu i ne dozvoliti da doe u posjetu svojim roditeljima, to je ve osnovno ljudsko i demokratsko pitanje, i stvar je sri svih diktatura. Ovakve razgovore vodio je u vie navrata, prvih mjeseci po dolasku u Ameriku. Pri tom bi se uzrujavao, ali odmah po zavretku prie i smirivao, pa zakljuivao kratko, da je tako kako je, da on to ne moe mijenjati. Duboko vjeruje u slijeganje praine na papir tako pisane istorije, a onda e on u svoj kraj doi slobodno, kao slobodan ovjek u slobodnu zemlju. Sprema se da uputi pismo roditeljima, skanjuje se, toliko toga ima da napie, a ne zna ta tamo

i smije da se ita. uo je da su neki roditelji privoeni u policiju zbog pisama sinova iz Amerike, proglaenih propagandnim materijalom, pa se zbog toga skanjuje, boji se za majku i oca, ne bi da ih ko uznemirava zbog njega. Ipak, mora im pisati, i napisae. Ovakva razmiljanja i pogotovo razgovori, sve vie su ustupali prostor dnevnom ivotu i poslovima koje su radili. Nakon to je Vule vodio restoran pet sedmica, doao je suvlasnik arko Stain, da naprave mjeseni obraun, da vide na emu su, kako je rekao. Ostali su itavo dopodne sa olavkama u rukama i raunima pored sebe. Praktino, obraun se svodio na upuivanje Vula u nain obraunavanja trokova poslovanja. Tek sada Vule vidi koliko ne zna o poslu koji radi, on je trokove samo djelimino uzimao u obraun, kada je govorio sa Kachom, jer za dosta trokova nije ni znao da postoje. Restoran je poslovao slabije nego je imao saznanje, njemu je to sada jasno, mada arko nije upotrebio ni jednu rije nezadovoljstva. Vule je izvukao zakljuak da restoran treba jo neto to mu on nije dao. ta je to jo, ne zna, ali e doi do tog saznanja, razmiljae koliko bude trebalo. Nakon nekoliko dana razmiljanja utvrdio je uzro nike loeg poslovanja. Osoblje potkrada pazar. Dosta novca iz dnevnog pazara ne dopire do njegovih ruku, u to je siguran, na njemu je da to presjee. Ne moe sam, ima obaveza i van restorana. Sluei se statistikom, brojei goste u razliitim dijelovima dana, te pratei koliko naruuju, doao je do nove spoznaje, osoblje se udruilo i zakidaju organizovano. Kad to prekine restoran e poslovati vrlo dobro. Za akciju koju je naumio treba mu pouzdan ovjek. Koga? Ne vidi ni jednog takvog. Kacha?! Sa njom bi rjeio sve brige. A i ona, iako na svom poslu zarauje dobro, u restoranu bi zaraivala vie. NJeno bi bilo da kontrolie osoblje i naplauje od gostiju, te da kad on nije prisutan doekuje i ispraa vienije goste. Zato ne, uz arm njih dvoje restoran e dobiti na ugledu i vie privlaiti nove goste. Kacha se iznenadila predlogom supruga, da iz sigurnog pree u neprovjeren biznis, kako mu je rekla. Obrazlae, nije dobro da rade u istoj firmi, ako propada ona propadaju i njih dvoje odjednom. To je opasno u Americi. Ovo to sada imaju najbolje je, ona radi u poznatoj amerikoj kompaniji koja ne moe propasti, ima dobru i sigurnu zaradu, od koje u sluaju da njemu ne ide mogu ivjeti dok se ne snae on. I jo jedan razlog je rekla, ona nije za restorana, ne bi da se provlai izmeu polupijanih gostiju, i zato bi sebi da pravi to kad ve ima lijep i dobro plaen slubeniki posao. Vule ima jae argumente, ili je uporniji u njihovom iznoenju, nudi im se ogroman novac, samo e tako nekolike godine, dok se obogate, a onda e razviti neki drugi biznis, gdje e biti prave gazde, gdje e raditi malo a zaraivati mnogo. Nisu argumenti pobijedili Kachu, kako je samouvjereno vjerovao Vule, pobijedila je njena ljubav, popustila je, a protiv je bilo sve ostalo u njoj. U restoranu su zajednikim odlukama izvrili temeljite promjene, ak i neke graevinske zahvate. Nekima od osoblja otkazali su, doveli su nove, i odluno krenuli u nov nain poslovanja. Zduno su radili, i Kacha, koja je svaki dan ostajala due i due. Zaveli su strogu disciplinu za osoblje, ak bi se moglo rei i pretjeranu, pa se osoblje poelo izvlaiti bolovanjima i drugim isprikama. Svako odsustvo radnika nadomjetala je Kacha, tako da je ubrzo najvie vremena provodila na pranju sudova. Nije nesrena zbog toga, ona je to bila samo onoga dana kada je pod presijom ljubavi donijela odluku da napusti svoj posao, tada je znala da je ovakvo to moe dopasti, sve je to odbolovala u narednoj noi, i sada se ne ali, pokuava da uradi koliko vie moe, i da radi

ono to Vule misli da treba da radi. Ono to je najbolje za restoran, a ta je najbolje to zna samo on. arko Stain je iz prikrajka okom iskusnog biznismena pratio rad ornog branog para, elio im dobro, i pustio ih da rade tri mjeseca, pa se tek tada pojavio, opet da naprave obraun. Novi obraun je pokazao poraavajue rezultate poslovanja. Yelichi su utueni. Od bogatstva sa restoranom nee biti nita, i ne samo to, ne mogu da izvuku ni minimalne plate. Nekoliko dana su vie bauljali po restoranu nego su radili, a onda su zakljuili da tako vie ne ide, ve da moraju donijeti radikalnu odluku. Povukli su se u mir apartmana, razgovarali do duboko u no i odluili da prodaju restoranski biznis. Sa razlogom su se plaili potekoa oko prodaje, jer su oni loim voenjem restorana oborili njegov ugled i vrijednost. Ipak, prodae ga, pa koliko god da izgube na njemu. Prvo e to saoptiti kompanjonu, arku Stainu, a moe im se dogoditi i srea, da on otkupi njihov dio. Naravno, u takvim sluajevima je pravilo, on e ih malo ucjenjivati da bi platio to manje, ali oni su na to ve spremni, samo da se rijee restorana i krenu nekim novim tokovima. Prijem na koji su naili kod arka bio je iznenaujue bratski. Bez ikakvih prigovora, iz sefa je izvadio dvije hiljade dolara, dao ih Vulu, rekavi da mu vraa novac, i da mu eli vie uspjeha u novom biznisu. Brani par Yelich je proveo jo jednu besanu no, iz koje je iziao sa jo jednom radikalnom odlukom. Po i e u Californiju i tamo oprobati sreu. Dva su razloga takvoj odluci. Ovdje su izgubili na ugledu zbog neuspjeha sa restoranom, a to je vrlo teko palo njenim roditeljima, Dusanu i Darinki Jesich, pa da bi njih oslobodili neprijatnosti, koje e, po prirodi stvari, nuno uslijediti, odluili su da im se uklone iz vidokruga, i da sve svoje nedae nose sami. Drugi razlog je klima. Kacha je teko podnosila kiu, hladnou i hladnu vlagu, odavno je eljela kalifornijsku toplotu, pa je ovo bila prilika da to i ostvari. Ima tetku u Los Angelesu, Darinku, koja ju je godinama pozivala da doe i ivi kod nje. Sada se odluila da je nazove. Tetka se oduevila, neka dolaze odmah, i neka ive kod nje, koliko god hoe, a svakako bar dok ne nau poslove i ne naprave malo uteevine. Dva tri dana su se vozali PAKARDOM po okolini, i svraali kod prijatelja da se pozdrave, u nekih na ruak a u drugih na veeru, jeli pili i veselili se, kao da nisu gubitnici ve veliki dobitnici, iz njih je zraila sretna mladost, tako da su svuda ostavljali ljudsku toplinu iza sebe, i lijepe uspomene za obostrana pamenja. A onda su iz apartmana ponijeli to je moglo stati u automobil, ostalo su prodali i razdijelili. Puni ivota, ljubavi i pjesme, Kacha i Vule Yelich, otisnuli su se svojim PAKARDOM na put od dvije hiljade milja. Nije ih briga kad e stii, vano je da im je lijepo, a jest im lijepo, sve to imaju uz njih je, a ljubav je jaa nego ikad, uvijek o svojoj ljubavi misle tako, i zato, zaista, i jesu sreni, i zaista, i nije vano kad e stii u Californiju. A stii e. nazad na sadraj VULE YELICH glava 19.

Na putu za Los Angeles, mladost je pjevala itavih hiljadu milja, polovinu puta, da bi ih onda preuzeli zamor i pospanost. Uslijedila je razmjena umorom inspirisanih runih rije i. Iza druge hiljade milja presreo ih je velegrad i zaustavio kod tetke Darinke, koja ih je primila kao svoje najroenije, kako je rekla im su uli i raskomotili se. Neka se smjeste, odmore koji dan, pa neka trae posao, posavjetovala je. I oni tako misle, kazali su. Ve sjutri dan krstarili su ulicama Los Angelesa i raspitivali za mogunost zaposlenja. inili su to i narednih dana, i doli do spoznaje, da ni ovdje nezaposlenima ne cvjetaju rue. Nedvosmisleno su utvrdili da ni na koji nain, ne mogu raunati na solidno plaene poslove, ba kao to je i u Cincinnatiju. Ovdje ima dosta ljudi porijeklom iz Starog kraja, to je zraak nade, mislili su i dali se na upoznavanje njih to vie. A onda se tu isprijeilo ono o emu je govorio tast. LJudi koji svojom pozicijom ne mogu pomoi ni sebi ni drugom, sami nude poznanstva i pomo, a oni koji su zakapitalili za poznanstva i sjedeljke nemaju vremena, i ne odazivaju se ni na kakve pozive sa primjesom vapaja. NJima e ipak pomoi neko, bili su uporni i na tu jalovinu troili nenadoknadivo vrijeme. Upoznali su dosta ljudi i stekli neke prijatelje. Naravno, sve je ilo preko tetke Darinke koja je ulagala napore da im pomogne u svemu. Kad su uli da u blizini ima srpsko pravoslavna crkva, crkva Svetog Save, sa nestrpljenjem su oekivali nedelju, jer e tamo, na okupu, vidjeti sve Srbe iz blie okoline. Upoznae i neke ljude ija imena ve znaju, ali nisu mogli i da ih susretnu. Doekali su crkveni dan, sreli su na stotine Srba, dvije-tri desetine i upoznali su, da bi na kraju dana zakljuili, da nisu nimalo pametniji nego su bili u dolasku. Oko crkve tekao je prepoznatljiv razgovor: Stari kraj, komunisti, policijski reim, vojska Zapada koncentrisana oko Trsta, koja e rijeiti jugoslovensko pitanje, zbaciti Titov reim i uspostaviti Kraljevinu. Drugi misle da to vie nije realnost, tvrde, Rusi to nee dozvoliti a Zapad nije dovoljno odluan, a i dogovorio se sa Rusima. Kako bi Vule Yelich, ili bilo ko drugi, usred tako vanih istorijskih razgovora mogao potegnuti pitanje nezaposlenosti jednog prostog ovjeka. U pitanju posla, na Crkvu vie nee raunati. Desetak narednih dana, i danju i nou, posjeivali su tetkine prijatelje, ili su prijatelji bili kod nje, a sve je podeavano za ciljeve Yelichevih. A onda e planuti u tetkinom domu. Dok su Kacha i Vule, bili van kue, jednoga dana, u tetki je proradila enska znatielja. Ula je u gostinjsku sobu i razgledala ono malo stvari po koferima. Kad je naila na sliku Vula sa Kraljem Petrom zgranula se. A kad su se vratili Yelichi iz nje je zasiktala sva runoa proirenog vaarskog rjenika. Optuila ih je da rue legalnu dravu Jugoslaviju, da su protiv Tita i Otabine, da su opasni provokatori i da rade u dosluhu sa mranim silama, koje bi da u Otabini zbace Narodnu vlast... Slikao se sa Kraljem Petrom, optuivala je, a zato je Kralj pobjegao iz Zemlje, zato nije sa Titom pod ruku, pa na okupatora, da ga istjeraju iz Zemlje, ali ne, Gospodin e na sigurno u Englesku, pa kad e iz Zemlje i ostani tamo... Na kraju je dodala, pod njenim krovom takvim ljudima, kao to su Vule i Kacha, ne moe biti mjesta, i da se odmah spakuju i napuste poten dom. Za sahatak vremena sva je Yelicheva imovina zbaena u automobil. Sa praga kue su promrsili nekoliko rjei, koje bi trebale da znae nejasan pozdrav,

i tetka je neto mrmorila, vjerovatno i ona pozdrav, pa da oni vide, pourila da zakljua vrata, da odahne duom, kako e prepriavati istomislenim prijateljicama. Izgnanici nisu govorili dok su prenosili stvari, jer je tetka stalno bdjela nad njima, kao da e je orobiti, pa su nakon to su odmakli koju milju zaustavili se i poeli dogovarati o moguim mjestima pravca nastavka puta. Gdje e? Prvo to im je palo na um je porodica Milke i Herija Zac, tetkinih prijatelja, ali, koji su i Yeliche prihvatili sa naglaenim simpatijama. Probae kod njih. Zamolie da ih prime na nekoliko dana, dok se ne priberu i ne snau. Zapustili su motor i krenuli u Montery Park, gradi udaljen do desetak milja. Nakon to su popriali sa domainima, i poastili se, kazali su nevolju koja ih je snala. Domaini su im rairenih ruku otvorili dom, i prvi se stavili na elo kolone, krenuli prema automobilu, da pomognu oko prenosa njihove imovine. Traenje poslova je, inom izbacivanja iz tetkinog doma, postalo neminovnije i neumoljivije. U to se zduno ukljuila i porodica Zac. I ve vieni vodotok proticao je, dani su tekli bez znakova zaposlenja. Jednog dana, od tih silnih poznanika, pojavio se jedan i ponudio Yelichima da kupe dobar a jeftin restoran. Kota samo sedam hiljada dolara, koja stotina se moe i oboriti, bio je slatkorjeiv. Restoran ima petnaestak stolica, taman da ga opsluuju njih dvoje, druga im posluga ne treba, sva zarada e ii u jedan ep, a ima i dobar poloaj, nalazi se na Sonsetu, blizu je Alverada, u Los Angelesu. Bla bla bla, kako se to ovdje kae, i Yelichi su zagrizli. U poetku razgovora su govorili, u sve bi poslove osim u restoran, oprobali su se i uvjerili da oni nisu za toga, ali kako je razgovor odmicao nueni restoran je bivao sve blii, da bi na kraju razgovora prihvatili poziv i poli da ga vide. Tamo su odluili, to to imaju novaca, uloie u taj restoran. Kacha e kuvati, prati sudove i pomagati u sali, a Vulovo je ostalo. Kacha jo nije skuvala jelo ni u svojoj kui, pa kako e u restoranu, bojala se i na to upozoravala mua, ali je on lako ubjedio, to se brzo naui, to je jednostavno, ona to moe, neka proba, pa ako ba ne bude mogla zaposlie kuvaricu, bio je uvjerljiv. Sa poletom uli su u svoj drugi biznis. Shvativi da im nema druge nisu se tedili. Raspitavi se, kod ve upoznatih ena, kako se prave ta nekolika restoranska jela, Kacha je krenula sa kuvanjem, ali joj nije ilo od ruke. Nije odustajala, muki je podnosila prigovore gostiju na hranu, muila se i pokuavala da sledee kuhanje bude bolje. Jo jedna okolnost je podizala nervozu kod mladih ugostitelja, duina radnog vremena, i iz njega premor, o ekivane zarade nije bilo, pa je nervoza hvatala zamah. Yelichi su upornou odoljevali i smiljali poboljanja. Da bi, bar kad ne rade, ivili kako treba, kako su govorili, odluili su da kupe novi automobil, dodue polovan, ali i izazovan, sportski CADILLAC bez krova. Kad nemamo nita nek bar imamo lijep ivot, ponavljali su tu reenicu, vozali se i pjevali, dok im je vjetar mrsio prelijepe frizure. Oni e i korak dalje, zato ne, kad tako moe, dobivi kredit za devet hiljada i sedam stotina dolara, kupili su kuu u Duanne ulici, na prelijepom brdacetu Los Angelesa. Razmiljanja su im bila zrelija nego ikad prije. Kua ima dva stana, oni e na sprat, a manji stan e iznajmiti i od kirije dobrim djelom otplaivati kredit za kuu, tako da e, praktino, imati besplatno stanovanje, i u budunosti svoju kuu.

Ali nije sueno da se njihovi planovi ostvaruju. ovjek koji im je prodao kuu imao je slina razmiljanja kao i oni, i on je izdao donji stan, i od kirije se mislio ofajditi. A nije, moda je samo zbog toga i prodao kuu, Yelichi e biti skloni da vjeruju u to. Uz kuu ih je dopao i zateeni podstanar, koji je plaao rentu samo etrdeset dolara, a ni to ve mjesecima nee da plaa. Jednostavno, kae, nee da plaa. ta mu ko moe. Vule, mlad i snaan dvadeset sedmogodinjak, koji je proao Evropu, Afriku i Ameriku, ratnik, nee ustuknuti pred jednim podstanarom, krenuo je odluno i prijetei silom. Ni podstanar nije bilo koji. On je Indijanac, dvometra, jak kao bik, a odluniji od ikog. On nema novaca, on nee da plaa, on i da ima novaca ne bi plaao, njemu niko nita ne moe, a i odakle njega, nekog Yelicha iz neke Evrope, zato je on doao na NJegovu zemlju, od kud njemu pravo na Ovu zemlju, tuu zemlju, zemlju njegovih predaka, i njegovu kuu, i jo gospodin izvoljeva, trai da mu plaa rentu... govorio je i stalno popravlja poloaj da spremnije doeka poetak borbe. Onda e mu Vule, vidjevi na koga i na ta je nabasao, stianim glasom objanjavati da je on, Vule Yelich, kupio kuu, poteno platio... Indijanac e jo jednom da izmjeni borbeni stav, pa prekinuti sabesjednika, da bi ga upitao, kako moe poteno kupiti indijansko od Neindijanca. I Vule je, nakon ovoga dogaaja, pomiljao da proda tek kupljenu kuu, ali se, ipak, odluio za advokata. Nakon mnogo muke i dugo vremena, uspio je da se oslobodi podstanara. Tada je nastalo veselje u kui, a ta bi drugo bilo oekivati iza toga, nego CADILLAC bez krova, da vjetar mrsi kose, vonja suprunika bez cilja, pjesma i podvikivanje: Kad nemamo nita nek imamo bar lijep ivot. A ivot nije bio ba tako lijep, sve upornije ga je zagoravao restoran. Premnogo rada, do duboko u no, naroito to nije mogla izdrati Kacha, a zarade nije bilo, tek se hvatao kraj s krajem. Ona je postajala sve nervoznija, ak je poela i da prijeti prekidom rada u restoranu. Jedne veeri, u gluvo doba, krajnje premoreni, a sa premalo pazara u epu, vraajui se kui, Kacha je, po ni sama ne zna koji put, opet naela pitanje smisla njihovoga biznisa. I rije po rije, i rije na rije, nagomilalo se rijei koje se govore rijetko, i koje e u njoj izazvati bijes. Ona e izii iz automobila, kazala je i odluno dodala, neka zaustavi. Iako su se zatekli u kraju za koga se govori da je opasan za prolaznike, i jo u potpunoj mrklini, i Vulom je ovladao golem bijes, nee ni on da popusti, odluan je, zaustavie kad zahtjeva, nek ide, nek ide ta nije luda, nee daleko, vratie se u automobil im je popusti ljutnja. Zaustavio je i Kacha je spektakularno izila i zalupila vratima. Stajao je oekujui da e se naljuena supruga brzo povratiti. Nije se vraala, niti je on mogao da je vidi u mrklini. Dosta daleko od njega mirila je ulina sijalica, i u jednom trenu je ugledao Kachinu siluetu, koja je odluno odmicala. Odmah, nakon to ju je uoio, pojavile su se i etiri siluete mukaraca. Kidisali su na nju. Borba, za svoju enu, sveta je dunost, tu nikad kod Vulovih predaka nije moglo biti premiljanja, nema je ni u njemu, iskoio je i krenuo na ivot i smrt. Nasrnuo je na gomilu. etvorica mladia su se jako iznenadila, na tren i zaplaila, nisu znali za automobil, u pustom kraju, na njihovom terenu, nisu oekivali kontranapad, pa su na as otpustili rtvu i ustuknuli.

Isprepadana, Kacha se dala u trk ka automobilu, a razbojnici, zaneseni napadaem, njen bijeg nisu ni primjetili. Ubrzo su se pribrali i oporativno nasrnuli na Vula. On je uzmicao, oni se vie razjarivali, uzmicao je suprotno od automobila da bi Kachi dao vremena, pa se, kao da je izbaen iz prake, dao u bijeg. Momina, koja je pet godina trenirana za fizike napore, ovjek koji je namagario Himlerovu maineriju, s razlogom vjeruje da e nadmudriti i etvoricu ovdanjih uliara, trao je i smiljao rjeenje. Trali su za njim. Uskoio je u ipraje pored puta, nakratko im zavarao trag, uspio je izmaknuti pedesetak koraka, a onda e okrenuti i trati prema automobilu, to je njegov plan. U zadnji as, koji korak ispred gonia, uspio je pokrenuti automobil i umaknuti. Kad su bili van domaaja opasnosti, Kacha se nagnula prema muu i poljubila ga kao ar vrelim usnama. Ubrzo iza ovoga dogaaja, Yelichi su prodali restoran iz Sunsatove, sa kojim su se patili godinu dana. Kako se to i radi ovdje, Vule je naao agenciju za preprodaju nekretnina, koji e oglasiti prodaju restorana. Kako do prodaje dugo nije dolazilo, a Yelichima se urilo, sami su poeli da nude restoran. Imali su sreu, odmah su nali kupca. Kupac je uplatio novac na Yelichev raun putem banaka. Isprijeio se novi problem, za koji Yelichi nisu ni znali da moe nastati. Kad su doli da podignu novac, na svojoj banci, na alteru su obavjeteni da im je raun blokiran i da ne mogu podii ni jednoga centa. Traili su supervajzera koji se ubrzo pojavio sa papirom u ruci, presudom suda, po tubi relistatera. Yelichi su obavezni da isplate agenciji posrediku proviziju. Kako kad on nije prodao restoran, ve ja, zapitae ih Vule. Kasnije se utvrdilo, Vule Yelich je potpisao ugovor, odnosno jednu bitnu rije u njemu, exluzive, koja u ovom sluaju znai, iskljuivo pravo posrednika da proda i naplati, te za sebe zadri dogovorenu proviziju. Bez obzira to je taj posao obavio vlasnik, pravo preprodavca ostaje nepromjenjeno. Kako se radilo o velikom iznosu, Yelichi se nisu mogli pomiriti s tim, te angauju advokata. Advokat je dobio spor na slabom Vulovom znanju engleskog jezika, bio je zavaran, glasie presuda. Ponovo se pokazalo da ne mogu nai posao kakav trae, pa su silom prilika jo jednom odluili da potrae sreu u ugostiteljstvu. Ali bez Kache u tome. Kupie vei restoran na kredit. U Los Angeles e domamiti Kachine roditelje, Dusana i Darinku, da stanuju u donjem stanu, da Dusan radi sa Vulom i od toga plaa rentu. O dolasku Kachinih roditelja ve je bilo prepisivanja, i oni su skloni da se na taj korak odlue, da su to blie jedinom djetetu. Privukao ih je bar koji se prodavao na Huver bulevaru blizu Adams bulevara u Los Angelesu, dobroj eriji, koji je po procjeni Kache i Vula perspektivan i atraktivan. Kupili su ga na kredit, za esnaest hiljada dolara, i ve je Vule u prvom koraku napravio gubitak od hiljadu i estotina dolara. Naime, uz bar je kupio i zateene zalihe pia, a gubitak je nastao na ogromnim koliinama piva, koga gosti nikako nisu poruivali. Dusan je stigao sam, zbog hitnosti posla u baru, a Darinka je ostala na neko vrijeme iza njega. Nakon nekoliko mjeseci, a u elji da otvori vie prostora svojoj djeci, kako e rei, Dusan od Vula i Kache otkupljuje polovinu biznisa, bara, u iznosu od osam hiljada dolara. U baru se toilo vino, pivo, a hrane su drali tek da se ima ta zameziti. Vule je vodio biznis, a tast Dusan ga pratio nesebinim radom. Rezultati

nisu obeavali. Koliko god da su pokuavali da pazar podignu na nuan nivo, njega jednako nije bilo. Muili su se sa barom dvije godine, ali nikako nije dolazilo do pomaka, a onda je uslijedio nagli pad. Prodaja bara nije se mogla izbjei. Kupca nije bilo ni na pomolu. Cijenu su obarali sve do osam hiljada i devet stotina dolara, to je oko sedam hiljada manje od onog to su oni platili. Vule je naplatio novac i tastu Dusanu donio polovinu. Dusan se naljutio, jer on nije ni kupovao, ni vodio, ni prodavao biznis, sve je to radio zet, pa je poteno da i potegne deblji kraj. Vule je prihvatio neoborive argumente, isplatio je tastu ulog, tako da su Yelichi u ovom biznisu izgubili sedam hiljada dolara. I ostali bez novca. Nastavili su da se voze u CADILLACU bez krova, pjevali... nazad na sadraj VULE YELICH glava 20. Vozei se CADILLACOM po kalifornijskom beskraju Yelichi uivaju ivot, kako vole da kau. Ne rade, bez novca su, a ostavljaju utisak da plivaju na dolarima. A kako i ne bi bio takav utisak. Obueni su po aktuelnoj modi, posebno Kacha kojoj ene ne mogu ni da prebroje haljine, stalno su u pokretu, a CADILLAC bez krova sam po sebi simbolizuje bogatstvo. Veseli su i orni za razgovore i ale. Zdravi su i privlane spoljanosti. Ko bi mogao i pomisliti da su, takvi Yelichi, bez dolara u epu. Upueni, a takvih e biti dok traje svijet, znaju da im novac poklanja bogati tast. A njihova istina je: Kad nemamo nita neka bar imamo lijep ivot. Vole se i to je tajna njihove ljepote. Ali i brana ljepota, kadtad, dospije u novanu ovisnost, tako je i kod Yelicha novac sve ee na usnama. I onda kada im vjetar u CADILLACU bez krova lepra prelijepe frizure. A i nisu vie samo oni u pitanju. Doveli su Dusana i Darinku, obeavali im spokojstvo a sve to su im priutili je nespokoj. etvoro ih je, niko ne zarauje, a trokove prave vee nego da su zaposleni. Uvijek je tako sa ljudima kad su dokoni, vie im treba, vie troe. Vule i Kacha su odgovorni za situaciju u kojoj su sve etvoro, ima Dusan pravo kad se ljuti na Vula, saglasni su Yelichi na osami, i dogovaraju da krenu u napad na posao, neki. Kao i sva tri puta do sad kada su se odluivali za ugostiteljstvo, na sve strane su traili poslove vjerujui da za mlade, zdrave i obrazovane ljude mora biti prihvatljivih radnih mjesta. Imaju i poznanika vie, jo vjeruju u njihovu pomo. Sve posjete i apliciranja su jalovina, jednako pred Yelichima nema ni traga od zapoljavanja. Vidjei sa kakvom djecom ima posla Dusan je okrenuo na svoju stranu, na oprobano nadnienje, te s vremena na vrijeme donose u kuu kakvu-takvu zaradu. Zbog nje nije sretniji, pa je, to nije u njegovoj prirodi, poeo da se namee djeci, da ih potie na agresivnije akcije, kako se izraavao. Iz ponavljanih razgovora dozrijevala je jedna ideja. I opet ono to su mislili da vie nikad nee ugostiteljstvo. Jesichi imaju desetak hiljada dolara uteevine za stare dane, u zlu ne trebalo, govorila je Darinka, a Yelichi nita, ako se ne raunaju dvije hiljade dolara koje je Kacha davno oroila, kod neke dravne asocijacije, i kazala da Vule moe sa njihovim novcem kako hoe, ali da e ona sama odluivati o rezervi

spasa, kako je taj dio uteevine nazvala. Muevi su muki ubijedili Darinku i Kachu, pa e one, i ono u zlu ne trebalo i rezervu spasa staviti na raspolaganje voljenim supruzima za nove, osvjeene, i sigurne poslove. to uteevine, to kredita, sa po est hiljada dolara Dusan i Vule su kupili restoran neposredno uz njihovu kuu u Los Angelesu. Dusan se opametio, kae, nee Vulu prepustiti potpuno voenje novog biznisa, nee dozvoliti da bude zateen. Ako restoran ne bude radio po oekivanju on e to na vrijeme prekinuti, bar nee praviti gubitak. Sve etvoro misle da su na dobrom putu sa restoranom pored kue, pa su poletno krenuli u novi poduhvat. Svi poznanici koji se bave ugostiteljstvom, a Dusan i Vule poznaju mnoge, saglasni su da se novac zarauje na piu a ne na hrani. I hrane je nuno imati u restoranu, po sili zakona o registraciji, ali i zbog gostiju, da bi pili trebaju da meze. Po toj logici orjentisali su se na pie, a od hrane su zadrali samo suvu mezu koja masnoom i solju zaziva e. Radili su godinu dana i esto pravili obraune, dvojne, za internu upotrebu i one koji se stavljaju na uvid po zahtjevu inspekcije. Dusan je imao svoj nain obrauna kojim se bavio povlaei se u nonu osamu. Taj nain nije nigdje vidjeo ili proitao, a vjerovao je samo u njega. Vrlo je prost, govorio je, pazar na vrh papira, itav papir su trokovi i takse, oduzimanje, i u dno papira ta je ostalo. Naalost, nije nevolja bila u nainu obrauna, svi naini su pokazivali premalu brojku u dnu papira. Uz sve primijenjene pokuaje popravljanja rada restorana, brojka u dnu papira se samo neznatno mijenjala. Kao brodolomac na puini mora, ni potonuti ni isplivati, alio se Dusan supruzi, apuui da ne uju djeca. A djeca su suvie daleko od njih, u CADILLACU bez krova, a vjetar im raspuhuje frizure i raznosi glasove iz pjesama o neprolaznoj ljubavi. I Jesichi i Yelichi su jeli posne restoranske zalogaje, pitajui se da li da zatvore biznis ili ne. Mlai ee i glasnije, a stariji rjee i stidnije. Mlai sa takvom zaradom ne mogu raunati na bogatu budunost, a stariji ne bi da ostanu i bez toga to imaju. Vrijeme je proticalo i dospjelo do jednog proljetnog dana, hiljadu devet stotina etrdeset i devete godine, kada su na vratima restorana, uz uenje prolaznika, i jo vee iznenaenje vlasnika, osvanuli katanci. Uz njih i adresa na kojoj se mogu dobiti informacije o razlogu katanienja. Uvidom inspekcije Restoran nema minimum hrane koja je predviena u dozvoli o otvaranju ugostiteljskog objekta, Vule je Dusanu prepriao inspekcijski nalaz. Tueni su od nekoga, dodao je, pa skanjivajui se saoptio i visinu kazne. Dvije hiljade dolara! Za ono to im je restoran pruio to je basnoslovna kazna. Dusan je izraunao, toliko su godinje plate njih dvojice ostvarene u restoranu. Rastuio se, ali nije optuivao Vula, krivnju je bez osnova prevalio isklju ivo na sebe. Nije mu se uditi, njegov ivot nije imao uzleta ali ni padova, a ovaj je izazvao sam, jadao se. Vule je to primio kao jedno posrtanje vie, pa krenuo da se uspravljuje. A on je, to se pokazalo vie puta, najai kad je oboren pa se uspravljuje. Izbrijao se do koe, obukao po najnovijoj modi, sjeo u CADILLAC i krenuo u posjete dravnim ofisima. Kao da je poao da prosi djevojku, rei e Dusan, nestrpljivo oekujui povratak zeta. Priom i armom Vule je uspio u naumu. Vratio se sa kaznom porinutom na svega tri stotine dolara. Dusan je ushien kao da kazne i nema, razmee se poput vojskovoe koji je dobio vaan boj. Restoran su prodali za isto novaca koliko su i uloili u njega. Ispalo je po Dusanovoj bar nee gubiti.

Opet je nastalo ve poznato stanje, Jesichi su povueni iza debelih kunih zidova, kukaju nad stanjem nezaposlenosti i besparice, a mladi Yelichi koji ponovo imaju mnogo slobodnog vremena, svakodnevno sjedaju u CADILLAC i preputaju vjetrovima da im lepraju frizure po kalifornijskim ljepotama. Kad nemamo nita neka bar imamo lijep ivot, opet e ponavljati i pjevati vjetrovima, pjesme o neunitivoj ljubavi. Usput e se raspitivati za poslove, i kako bi to rekao Dusan, moliti Boga da ga ne nau. Jesichi su novi neuspjeh doivili veoma nespokojno. Ovoliko nas a niko u kuu nita ne donosi, esto je uz ruak mrmorila Darinka. A nije bila posve u pravu. Jedan gost restorana imao je lijepog psa, koji je esto Vulu bivao oko noga. Jednoga dana vlasnik psa u restoran donese malo kue i pokloni ga Vulu, koji e sa kuetom uspostaviti snano prijateljstvo. Nazvae ga Bu i s njim provoditi mnogo vremena. Kue e se razviti u veoma lijepog kunog ljubimca. Kad je Darinka rekla da u kuu niko nita ne donosi, vjerovatno nije imala na umu Bua. On je kuu snabdjevao svim i svaim, cipelama, haljinama, mesom, povrem, pticama... Kraa kod komije Teda, koju je napravio Bu, bila je poprimila misteriju. Udavala se Tedova roaka. Oko te udaje bilo je veih ogovaranja i osporavanja. I Ted je imao neku ulogu u tome. Na dan svadbe dobio je zadatak da nabavi ekstra lijep buket cvijea, i da ga donese nevjesti, kojoj e buket biti vaan dio opreme, ukras i predmet koji e zapoljavati ruke, odravati ih u visini sredine tijela. Preraunavi se u vremenu, Ted je kasnio, pa je u zadnji as istrao iz kue sa buketom, a onda se prisjetio, kljuevi od automobila su mu ostali u odijelu koje je nosio do maloprije. Pored kapije odloio je buket, utrao u kuu, uzeo kljueve i istrao, i avaj, nema cvijea. Pretraivao je, moda ga nije ni iznio iz kue, utravao je, pogledivao po ulici, ali niti je bilo cvijea niti ljudi na ulici. Onda su mu na misao dola sva ogovaranja, pa i pomisao, neko od onih tamo je ukrao buket da naudi nevjesti i ro aku Tedu. Djevojka se udala i bez buketa, dodue, kanule su suze, ali je to sve bilo malo vano za Teda koliko ga je progonila elja da sazna ko mu je to napravio. A napravio je Yelichev pas Bu. Pola godine kasnije, u jednom od razgovora koje su uobiavali voditi Vule i Ted, povela se pria i o Buu koji se mazio u krilu gospodara. Vule se poalio na ljubimca, u kui mu pravi dar-mar sa predmetima sa smetljita, donosi ta mu doe njuke, pa je tako jednom donio i prekrasan buket. "Buket cvijea!", zapomagao je Ted, nasmijao se i prepriao nevolje, sve do sada pravu misteriju, koje su proistekle iz te Buove navike. Nedugo iza ovoga razgovora, sa nekim novim plijenom u ustima, Bu je pourio da se to prije dokopa doma, pretravao je cestu. Udario ga je automobil i osakatio. Teke rane nosio je dugo i zavrio u prikladnoj instituciji koju e Vule nazvati dom staraca za pse. Mnogo je alio za njim. Neimatina je ovladala Yelichima i Jesichima. Jesichi sve ozbiljnije razmiljaju o povratku u Cincinnati, a Yelichi prave inventuru onoga ta su uradili traei nove poslove. Rezultat je tuan, opet im je u ugostiteljstvo. Razlika od ranijih zamisli je oita, sada nemaju iluzija o bogaenju, novo rjeenje ima za cilj preivljavanje dok ne nau odgovarajua zaposlenja. Poueni iskustvima iz etiri ugostiteljsaka objekta u peti nee ulagati mnogo, pa nee ni moi da izgube mnogo.

Kupili su kiosk koji je lociran u Action Sitiju. To je trgovaki centar koji je otvoren samo dva puta sedmino, srijedom i nedeljom, od jutra do veeri. Iako mal kiosk ima pet minijaturnih prostorija, za kuvanje, za sudove, ostavu, mokri vor i prostorijicu za prodaju, u kojoj moe da radi jedno lice, najvie dvoje, a u tri zida su alteri za prodaju. Kuvali su i prodavali kobasice, nicle, tople sendvie i napitke. Sa kioskom prolazili su po oekivanju. Zaraivali su dovoljno za skroman ivot. I ono to je njima mnogo vano, imaju dovoljno vremena za provod, da sjede u CADILLACU bez krova, voze brzo, pjevaju dok se vjetar poigrava prelijepim frizurama. Uz zaradu sa kioskom, za rad od samo dva dana sedmino, Kachi i Vulu je to period s ljepe strane ivota. Vule Yelich nikad nije panino traio posao kao to to obino rade ljudi stanja kakvo je bivalo njegovo, ali nikad nije ni odustajao od traenja. Doi e do toga kad se bude najmanje nadao, govorio je i vjerovao u to. Ba tako se i dogodilo. Iako je obavio mnogo razgovora, napisao molbi, u inio posjeta firmama, i od svega toga nije bilo nita, u jednome razgovoru sa dvojicom svjee upoznatih ljudi, koji su tezgarili pored njegovog kioska, natuknuta mu je mogunost zaposlenja u fabriici u kojoj rade i oni. Sa pola zbilje Vule je sluao ta mu govore, ali je ipak rekao, bi on to prihvatio. Sljedeim vienjem saoptili su mu da ga je gazda firme pozvao na razgovor. Vule je otiao na zakazani apoiment, kako ovdje nazivaju dogovorene sastanke. Primio ga je vlasnik, i nakon razgovora koji je potrajao, dogovorili su da ve sjutra doe na posao. Bilo je to s poetka hiljadu devet stotina i pedesete godine, pet godina po dolasku u Los Angeles, u Vulovoj trideset i treoj godini ivota. Kacha je ve bila u trideset i estoj, i sve joj je manje do trke u automobilu bez krova, a i Vule se toga nasitio. Navozali su se, sada je nova deviza: Kad ima dolare lijep ivot je jo ljepi. nazad na sadraj VULE YELICH glava 21. Nain na koji Srbi ive u Americi, Vule Yelich ne shvata i ne cijeni. Svodi se na rad i opet rad. U Starom kraju Srbi rade da bi ivjeli, ovdje ti isti Srbi ive da bi radili. Stalno im manjka vremena, ne drue se, osim jednom nedeljno kod crkve. Nee on takav ivot, nije ga vrijedno ivjeti, tako misli i kani da vodi starokrajski nain ivota. Kasnije, kad se i on bude uhvatio u kotac sa preivljavanjem i opsjedne radom, nain ivota za koga nije imao razumijevanja postae i njegov nain, jer se drugaije, izgleda, ovdje i ne moe. Okupljanje Srba oko crkve Sveti Sava, i njihova pobonost, na njega su ostavili snaan poetni dojam, pa e im se prikljuiti srcem. U Cincinnatiju nemaju crkvu ni popa, povremeno im dolazi pop iz najblie parohije, bogosluenje vre u iznajmljenoj kui, ali to nije smetnja da vjerno ive po hrianskom uenju. Gotovo svi Srbi redovno dolaze na liturgije. Vule se samo priklju io njima, odan je vjernik, ali se nije dublje uputao u crkveni ivot, nije ulazio u prepreke koje su organizatori imali oko toga. Kad je doao u Los Angeles, i nakanio da se dugorono nastani u njemu, osjetio je potrebu i da se saivi sa svim pitanjima koja se javljaju oko te

vrste ivota. Prijatno ga je iznenadila Srpska Pravoslavna Crkva Svetog Save koju je naao po adresi: 4355 Second Street, East Los Angeles. Dominira breuljkom, okruuje je lijepo ureeno groblje. Nije vidio mnogo crkava, a noen situacijom iz Cincinnatija, ova ga je prijatno iznenadila. Lijepa je, mjereno okom Srbijanca i velika je, dosta zemlje joj pripada, radoznalo ju je obilazio i zagledao detalje, shvata je kao dio Starog kraja, Srbije i Svetosavlja, a sebe vidi u lancu sunarodnika u raseljenju koji su imali njegovu sudbinu. U njoj su traili smiraj i vezu sa zaviajem, od koga nikad nisu mogli da se duom otrgnu kao to ne moe ni on. Iz natpisa na kamenoj ploi saznaje, Crkva je pravljena tri godine poslije hiljadu devet stotina devete, i zamilja onovremene doseljenike i njihova odricanja. Mora da su bila velika, zakljuuje osjeajui bratsku bliskost. Svakim novim dolaskom Crkva je bivala vie i njegova, a dolazio je svake nedelje na Boiju slubu u deset sati, sa Kachom, kao i skoro svi Srbi iz prenika oko sto pedeset milja. Iza liturgije je ostajao u dvoritu Crkve, inio poznanstva i razgovarao. Nakon godinu dana upoznao je gotovo sve Srbe koji ive u Los Angelesu. Vula Yelicha ni ovoga puta ne zanima politika, ali pored crkve u Los Angelesu politika se ne moe zaobii. Ona je na ustima svakog mukarca, ene, pa i djece. Ako e da razgovara sa ljudima, a mora sa nekim, onda mora o politici. Jednostavno, kao da se radi o biti ili ne biti svaki susret je poinjao i zavravao Jugoslavijom. Kao obale nepremostive rijeke vjernici su svrstani u dvije nepomirljive skupine. Za jednu nema Otabine, to to je sada tamo i naziva se Jugoslavijom je razbojnika komunistika tvorevina, koja ne moe i ne smije potrajati. Za drugu je tamo nova Jugoslavija, saveznika zemlja, ugledna i dobro organizovana drava. Ona druga skupina predlae da se skupljaju dobrovoljni prilozi i materijalno pomae razruena Titova drava, a prvi su takoe za dobrovoljne priloge, ali da se time materijalno podupire Drain pokret koji e sruiti Titov reim. Prvi su druge nazivali Titovcima, a drugi prve Drainovcima. Uistini, ni jedni ni drugi nisu to to im se pripisuje, ali jesu na suprotnim polovima. U toku jednogodinjeg Vulovog boravka razliitost se uveavala, diskusije postajale netolerantnije, a rijei sve grublje, uvredljivije i opasnije. Kad je rijeima postalo tijesno, kad su ve mnogi posvaani i ne govore meu sobom, na red su dola gurkanja, potezanja za revere i na kraju tue. Titovci i Drainovci vie ne mogu ni Bogu da se mole u istoj crkvi. Podjela!? Vule Yelich nema razumijevanja za pravoslavne vjernike Titovce, i pita se kako oni mogu uz komuniste, kad svako od njih zna, komunisti ne vjeruju u Boga, progone svetenstvo, otimaju crkvena imanja, i na svaki drugi nain rade protiv vjernika, posredno i protiv njih ovdje. Koliko god je dublje razmiljao sve manje je nalazio razumjevanja za njih, i svrstao se uz njima sueljene. Ne zbog toga to u svemu misli kao i oni, on je protiv komunista, samo je to u njemu zrelo, a poto su samo dvije grupe, onda mu je ta priroda stvari i odredila mjesto. Kad je podjela dorasla do tua i on se nedvosmisleno odredio, ustao je protiv Titovaca. Poelo je sa apatom nastavilo poluglasom, a sada se otvoreno govori o podjeli lanova crkveno-kolske optine Sveti Sava. Nude se dva spiska svakom lanu. Potpisivanje je trajalo mjesecima i okonano u proljee hiljadu devet stotina etrdeset i este godine. Na spisku Drainovaca se nalo sto ezdeset

tri lana crkve Sveti Sava iz Los Angelesa, to je manjina ukupnoga lanstva, pa je njihovo da napuste Crkvu. Do koji dan osnova e novu Srpsko Pravoslavnu Crkveno-kolsku Optinu. Vule Yelich se nije dvoumio oko izbora zavaenih strana, ali nije prestajao da pati zbog tako stvorenog stanja meu sunarodnicima, doivljavajui i sebe kao grenika, jer in podjele je grijeh. U njemu je nepokolebljivo shvatanje da su oni tamo, Titovci, znatno vie krivi, jer oni podravaju bezbonike, indirektno i oni hule na Boga. Iako je podjela obavljen in, on jo vjeruje da se spor moe izgladiti, jo pokuava da u tom pravcu nagovara prijatelje. Ne moe da umiri savjest, nije opredjeljenje u pitanju, to je u njemu zrelo jo od lane, savjest mui podjela, tjera na razmiljanje i pitanje, moe li se i da li se mogla izbjei, pri tom se prisjea svih podjela srpskog roda, koje nosi iz djetinjstva kao najrunije obiljeje svoga plemena, i stav da on u tome nikad ne bi mogao biti sudionik. Ali, eto, vrijeme i okolnosti nametnu neke situacije kad se i tako mora. Da, ba mora, prisjeajui se kako ga je Kachina tetka Darinka, u osnovi dobra ena, izjurila na ulicu samo zbog toga to se fotografisao sa Kraljem. On joj ni sada ne shvata in, pita se kako joj nije jasno da je Kralj Srbin, njihov ovjek, uz to i legalan, a Tito sigurno nije Srbin, a ne zna mu se ni porijeklo ni nakana, koji je u svakom sluaju formirao i po umama vodio paravojne jedinice, diverzantske grupe, i koji je sruio legalnu i narodnom voljom izabranu vlast. A takvih kao to je Darinka oko crkve Sveti Sava, ali i u itavom raseljenju, je sve vie. On uz nevjernika Tita ne moe, sve odluniji je izlazio iz besanih noiju, ali ga je isto tako odluno progonio in podjele, njegovo sauesnitvo, ono to nije mogao ni u snu sebi da dozvoli, uinio je. Grenik! U neprospavanim tamama su se nametala i pitanja koliko su neke od okolnosti uticale na njegovu odluku da uestvuje u podjeli. Prvo, iako je ljut na Kralja Petra, ipak je pod njegovom zakletvom, ovom odlukom je ne skrnavi. Drugo, uz njega su na spisku najugledniji i najimu niji Srbi iz Los Angelesa, a on mnogo vjeruje u njihovu mudrost i pravilnost odreenja, a i poklapa se sa njegovim. Kacha je u svemu i do kraja na strani Vulovih razmiljanja i odluka, pa ga je i to u znatnoj mjeri uvrivalo u odluci koju je donio. Iako je Vule Yelich optereen biznisom koji mu loe ide, on ipak nalazi vremena da se odaziva na sastanke i periferno uestvuje u planovima oko stasavanja nove crkveno-kolske optine. Periferno, to je njegovo pravo mjesto, i on to tako shvata i prihvata, jer je meu najmlaima i po dobu ivota i po vremenu boravka, ali i po onome to je vanije, po materijalnim mogunostima. Izgradnja Crkve zahtijevae ogromne donacije lanova, a on tu, bilo mu pravo ili krivo, mora stati na zaelje. Na sastancima raspravljalo se o mnogo praktinih pitanja, predlagali su ih i novano podupirali jedanaestorica prvih sa rang liste donatora, Vule je sve to pratio iz prikrajka, divei se grandioznosti projekta i smjelosti predlagaa koji e to morati i da isfinansiraju. Vula Yelicha je jedan najavljen sastanak posebno zanimao, na njemu e se donijeti odluka o imenu optine i buduega hrama. elio je da se i on aktivno ukljui u raspravu, jer se o tome vatreno govori meu lanovima i spominje vie kanonizovanih Srba. Ovaj sasatanak e biti od znaaja za njega zbog neeg drugog, na njemu e shvatiti svu snagu organizacije nove crkveno-kolske optine. Na sastanku nije imao priliku, bolje rei potrebu, da kae bilo ta,

osim da digne ruku u znak saglasnosti. Inae, svi sastanci su od prvoga na kojemu je izabran Odbor, tekli u najveem stepenu reda i saglasnosti. To je na njega ostavilo snaan utisak. lan Odbora je izloio sva razmiljanja vezana za budue ime Crkve koja su se mogla uti od lanova, naglasivi da je elja Odbora da i ime bude na nivou njihove dosadanje Crkve, da i tim inom ne zaostaju za sueljenom grupom, pa kazao da je preovladalo miljenje za ime: SAINT STEVENS'S SERBIAN ORTODOX CATEDRAL, ili SRPSKA PRAVOSLAVNA SABORNA CRKVA SVETOG STEVANA PRVOVJRNANOG, kao ravnopravan naziv za srpsko govorno podruje. Stevan je sin Nemanje i stariji brat Svetoga Save, a prvi je okrunisani u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Stevan je srpski dravnik i svetac. Svetac mu je i otac Nemanja, utemeljitelj srpske drave. Svetac mu je i brat Sava, prvi srpski arhiepiskop i utemeljitelj srpske pravoslavne crkve. Ali je, ono to je manje poznato, i njegov sin, arhiepiskop Sava Drugi, tako e srpski svetac. Ova tri podatka Vule je uo prvi put kao i dosta drugih uesnika sjednice, pa im se prijedlog uinio, zaista, odgovarajui. Niko nije mislio da je uputno pored tako uvjerljivog objanjenja predlagati drugo ime, pa je ime Crkve usvojeno spontano i jednoglasno. Na Crkvu e se postaviti mramorna ploa i uklesati imena svih sto ezdeset tri utemeljitelja, imena sa Spiska, dogovoreno je poslije toga, da bi se ploa ve mogla i naruiti. Kasnije e doi do preinake te odluke, pa e se na plou uklesati jedanaest utemeljitelja i sto pedeset dva lana. Odabrane su i dvije grupe lanova, od onih iz Odbora, jedna da trai prikladno zemljite za Crkvu, a druga da otputuje u ikago, i od srpskog episkopa ameriko-kanadskog Dionisija pribavi blagoslov za gradnju Crkve. Kad je Vule Yelich, sledei adresu 1621 NJest Garnjey u Alhambri, doao prvi put da vidi zemljite odreeno za pravljenje Crkve, naao se na brdaetu, potpuno zbunjen, nikako nije mogao da zamisli da se tu moe napraviti crkva, pogotovo Crkva kako ju je on vidio u ve predloenom planu. Vido Kovaevi, uspjean biznismen i lan Odbora, od ranije je brdo drao u zakupu u svrhu skladitenja graevinskog materijala, za potrebe Crkve sada ga je kupio, i na njemu se zatekao kada je pristigao Vule, pa mu pokazao kaiprstom kuda e prepilati brdo. Presjecanje brda Vulu se uinilo krajnje nerealno, pa je gledao samo u Vida, ne bi li na njemu prepoznao tragove ale. Ali takvih tragova nije bilo. A kad su sledeih dana brdo napali radnici i mainerija, u organizaciji i na raun lanova Odbora, Vule, a sa njim i Kacha, dolazio je da prisustvuje nadljudskim djelima. Bile su to predstave za pamenje. Brdo je presjeeno ba kuda je prije nekoliko mjeseci zacrtavao Vidov kaiprst, nije prepilano kako se Vido tada izrazio, ali je odsjeak kupe nestao i ostavio ravan plac, ba kao da je prepilan nekom nebeskom testerom. Iako do kraja optereen svojim radnim nevoljama, nije mogao odoljeti poletu koji je zavladao meu lanovima Crkve, i koji su dobrovoljnim radom u Crkvu ugraivali i dio sebe. Vule ne moe da se pohvali da radi oko Crkve mnogo, zbog toga mu je ao, poslovi u restoranu su prepreka. Akcije su subotom i nedeljom, a to su udarni dani rada u njegovom restoranu. Ve na jesen episkop Dionisije je osvjetao temelje prvog u nizu objekata oko Crkve, velelepnu salu za kulturno-kolske aktivnosti. Tom inu prisustvovalo je mnogo naroda, a sam in je ponio graditelje i narod, koji su ve narednog vikenda, gotovo oporativno, krenuli u gradnju.

Vjerske obrede lanovi nove crkve i dalje obavljali su u crkvi Svetoga Save, ali su svae i tue prerastale prag mogueg zajednikog bogosluenja, pa je Odbor crkve Svetog Stevana preao na radikalne odluke. Pregovorima sa hrianskim crkvama, pronaena je crkva u blizini koja je bila voljna i svoj hram ustupila na privremenu vjersku upotrbu. Grupa iz Odbora putuje u ikago i tamo, uz episkopov blagoslov, angauje popa Vladimira Mrviina koji doseljava i preuzima novoosnovanu parohiju. Neobino je da se pop Mrviin odluio na ovaj korak, da iz najbogatije srpske parohije u Americi poe na tek zapoeto gradilite. Pokazae se da je njegova odluka bila mudra, korisna za njega a nemjerljivo vrijedna za buduu crkvu u Alhambri. Novi pop e ubrzo biti po mjeri svih parohijana, oduevljeni su njegovim sposobnostima, i svi ga bezrezervno prihvataju kao intelektualnog vo u, pa e sve dalje to se bude radilo oko Crkve, biti njegova ideja vodilja. Nesporazuma meu lanovima nove parohije nema, na djelu su samo polet i rad, koje naro ito uveava enska masovnost i praktian doprinos. Pamtie se jedan od primjera toga rada i poleta. Helen Kralj je ivila tridesetak milja od Alhambre, u Long Bichu, to joj je bila ozbiljna smetnja u radu oko gradnje Crkve, a bila je odluna da znaajno doprinosi. Nala je, zaista, samo njeno rjeenja. Zakupila je sobu u bliskom motelu, i na gradilitu radila od zvjezde do zvjezde, kako se govorilo za njen rad, ali i za rad jo nekih ena. Vule Yelich se dopisuje sa svojima iz Jeevice. Ve zna sve o njima. Brat Sinia se oenio u dvadesetoj godini sa komijinicom LJubicom Radovi i ima dvogodinju Smilju. I brat Milija Mile se nedavno oenio, u osamnaestoj godini, sa Jelenom Vuleti iz sela Dukovci, i ive u Dukovcu na njenom imanju. I oni su upravo dobili dijete, Predraga Dragog. O prepisci vie vodi brigu Kacha nego on. Vule je tuan. Umrla je majka Smilja, u vrijeme kad je on tek bio doputovao u Afriku. Neishranjena, dobila je difteriju i umirala vie mjeseci. Pred smrt je pozvala etrnaestogodinjeg sina Mila i kazala, da joj se na spomenik stavi slika, ona to je sa njom Vuco, to su se slikali trideset osme kada ga je posjetila u Niu. U toku bolesti stalno je spominjala Vuca, a kada se probilo jedno njegovo pismo iz logora, zapravo nije njegovo ni jedno, ve pismo koje je pisala logorska administracija i obavjestila rodbinu da je Vukadin Jeli, navedenog broja, u njemakom logoru... majka Smilja je bila presrena, jer su slutnje govorile zlo. U Sarajevu, dok je bio u polu uhapenom stanju i mislio i govorio da e ii u svoju Jeevicu, jedan Jeevljanin se uspio probiti iz njemakog obrua i doi kui. On je majci Smilji, koja se mnogo bojala za sudbinu Vuca, kazao da ga je vidio u Sarajevu, i da mu je tom prilikom rekao da e i on u Jeevicu. Iza toga dana, mjesecima, majka nije imala ni jedan vrst san, budila se na svaki zvuk i nadala sinu. A kada je nada u njegov ivot i kod nje ve otanala, i kada ju je bolest ophrvala, moda se zbog tuge za sinom i ona nametnula, stiglo je ono pismo sa nekoliko kukastih krstova koje ju je na nekoliko dana podiglo iz kreveta. Za njen ivot sve je bilo prekasno, ali za duu je to bio melem, nije joj vie bilo tako teko da umre, govorila je ljubei Vucov lik na fotografiji iz Nia. Sa saznanjem da vie nema majke za koju je vezan vie od prosjenih ljudi, u njemu je stiavala i neutoljiva elja da posjeti Jeevicu. U prvom pismu koje je poslao svojima, poslao je i fotografije, na jednoj je sa Kraljem Petrom Drugim. NJom e da obraduje oca LJuba, znajui da je

otac kao i on vjeran u ljubavi prema dinastiji Karaorevia. Kasnije, doznavi da je otac zbog te fotografije imao neprijatnosti od komunista, a u meuvremenu i sam imao slino iskustvo sa tetkom Darinkom, o komunistima, Titovcima, snanije e ponijeti rune slike. Svi ljudi koji su, na bilo koji nain, dolazili iz Titove drave, a do kojih je on uspio da doe, prepriavali su uase koje ine komunisti prema svakome ko nije uz njih. Posebno su seljaci nesretni, oduzeta im je zemlja i stoka, pa su gurnuti u rusku tvorevinu, zvanu kolhozi, u kojima haraju glad i teror. To je na Vula uticalo da bude vri u uvjerenju da je dobro postupio kada se odvojio od Titovaca. Zbog toga e i njegovo uee u izgradnji objekata oko nove crkve biti sve poletnije. Kachini roditelji, Dusan i Darinka, po prodaji zadnjega restorana nali su da je bolje da se izmaknu od djece, kako su govorili izmeu sebe, ali i radi klime, koja im najednom ne odgovara, kako e govoriti pred Kachom i Vulom. Odselili su u Cincinnati. A kako i ne bi, kad toj djeci, zaista, nita ne polazi za rukom. Moda e se bolje snai ako oni nisu uz njih. A to se upravo i dogodilo. Kiosk je i dalje radio solidno, Vule se zaposlio i tamo poeo da zarauje dobro. Godinu dana po odlasku Kachinih roditelja, Vule i Kacha su ve sredili svoje materijalne prilike, a osjeajui ljubav i odgovornost prema njenim roditeljima, sjeli su u automobil i otili po njih. Ponovo su zajedno, ali ovoga puta u znatno ugodnijim uslovima za ivot. Vule je uspio zaposliti Dusana u firmu u kojoj i on radi, tako da je i tastovo materijalno stanje dovedeno na pristojan nivo. nazad na sadraj VULE YELICH glava 22. Kao i sve to je poinjao do tad, ni sa zapoljavanjem u "Duncanu" za Vula Yelicha nije polo dobro. Vlasnik fabrike, tridesetpetogodinji Jevrej Tom Duncan, zaposlio ga je za istaa radionice. I taman je Vule dospio u kritinu fazu razmiljanja o smislu takvog zaposlenja, nakon prve sedmice rada pozvao ga je vlasnik na razgovor. Slijedilo je unapreenje i povisica plate, sa 1,10 na 1,20 dolara na sat. Novi zadatak je opsluivanje maine za poliranje. Nakon dvoasovnog rada na njoj, dobio je otkaz. Polomio je oba bitna dijela maine, valjke za voenje i natezanje trake. U gospodinu Tomu Duncanu se, neoekivano, preokrenulo raspoloenje, kako e rei Vule, vjerovatno zbog neobino brzog dovoenja maine u radno stanje, a popravku je vrio lino vlasnik Tom. Pruie mu ansu, jo jednom, rekao je sa vidljivom dozom samilosti. Vule e iz polirnice izvlaiti vie nego je iko prije, to nikako nije moglo mimoii panji vlasnika. Moe to biti i rezultat nekih sluajnih okolnosti, tako u ovakvim okolnostima razmiljaju vlasnici, tako je razmiljao i gospodin Duncan, ali je u svrhu motivacije na kraju druge sedmice rada donio odluku, koja se donosi u rijetkim prilikama, i Vulu jo jednom poveao satnicu za dest centi. Deset centi je uobiajeni iznos poviice kad se gazde odluuju za nju, obino jednom godinje. I slijedee sedmice Vule je iscijedio iz maine vrhunski uinak, a vlasnik je jo jednom posegao za poviicom. I tako pet puta za pet sedmica, pet puta zaudio sve namjetenike, premjetaj je uslijedio jo jednom,

na mainu sa ijim uinkom je gospodin Duncin bio dugo nezadovoljan. Bio je to organizacioni potez kojim je uspjeno razrijeeno proizvodno fabriko usko grlo. Slijedila su nova premjetanja sve dok na svim mainama nisu postignuti uinci koje je vlasnik oekivao. Pored toga to je gospodin Tom Duncan izvanredan organizator posla on je jednako tako dobar i zahvalan ovjek. Na Yelicheve etvoromjesene uinke odgovorio je znaajnim unapreenjem. Postavio ga je za grupovou dvanaest radnika i znatno mu poveao platu. Gospodin Tom se ni tom odlukom nije prevario, u Vulu je dobio sposobnog organizatora i rukovodioca koji je vlasnika sve vie oslobaao proizvodnih pitanja, da bi se mogao posvetiti markentingu koji je gospodinu Tomu izazov vremena, kako je govorio. U to vrijeme rasplamsavao se rat na Istoku, vojne porubine su naglo rasle, a gospodin Tom je vjetim markentikim metodama uspjevao da privue znaajne narube. Ostvarena je velika dobit. Slijedila je dokupnja zemljita i proirivanje proizvodnih hala i opreme. Broj radnika se naglo uveavao i ubrzo udesetostruio. Gospodin Tom Duncan nije zaboravio Yelichev udio u tome, pa ga unapreuje na visok nivo super vajzera, efa radionice za nonu smjenu, i svog bliskog saradnika. Uspjeh Firme znaajno e ovisiti od Yelichevih sposobnosti i angaovanosti na poslu, vlasniku je to potpuno jasno, pa da bi iz njega izvukao to vie morao je i da ga tako plati. Da ga plati tako dobro da nema potrebu da razmilja o nekom dodatnom poslu, jer bolje plaenog posla i ne moe biti. Tako ga je i plaao. Potpuno zadovoljan poslom, platom, ali i ovjenou vlasnika sa kojim e postati vrli prijatelj, Vule Yelich je donio odluku da svoju radnu i ivotnu budunost vee za firmu "Duncan". Nakon to je za dui period imao zadovoljavajue rjeenje za izvore prihoda, Vule Yelich se sve vie posveuje duhovnom ivotu, itanju knjiga, angaovanju oko crkvenog ivota, a pristupa i prouavanju jedne nove i krajnje izazovne organizacije, ili je moda religija, jo o tome malo zna, a za koju je uo jo prije rata pod nazivom masonstvo. Kad je postao pilot lovac i doao u Beograd saznao je ono to se govorilo sa pola glasa, da u svijetu postoji neka tajanstvena organizacija koja je nadnacionalna i nadreligiozna, i koja tajnim metodama upravlja itavim svijetom. U njoj je Vulov idol, Kralj Aleksandar Karaorevi, i svi vaniji ljudi na njegovom dvoru. Kasnije, boravei u Lisabonu i ekajui vizu za London, saznao je da je i tu jaka masonska loa, putem koje se Jevreji masovno izvlae ispred Hitlerovih elata. Doavi u London, takoe, iz poluglasnih pria, u njegove ui dopirala su saznanja, veina lanova jugoslovenske vlade su masoni, i to e pomoi srpski narod na kraju rata. Mason je i eril, tvrdili su ljudi sa kojima se sretao. Masoni su i Ruzvelt i Truman, i svi koji u svjetskoj politici znae neto, tvrdili su isti poznavaoci. Da li je i Staljin mason, zanimalo je Vula, i saznaje, ljudi koji ne vjeruju u Boga ne mogu biti masoni. Samo bezbonicima tamo nema mjesta, razumio je Vule, i prema takvoj organizacji poeo poprimati naklonost, jer njemu je blisko sve to je protiv komunista koji hule na Boga. Poavi iz Londona dugo nije imao povoda da razmilja o masonstvu, ali se ta prilika pojavila u Africi, u Johannesburgu. Tamo je jaka masonska loa, esto je bio u prilici da to uje, pa je tamo prvi put o masonstvu poeo da razmilja ozbiljnije, ali i da saznaje vie o njenom ustrojstvu. Pri tom je stalno imao u vidu saznanje,

da je to organizacija obavijena velom tajnosti, u njoj imaju mjesta samo vrhunski ljudi svijeta, i ono to je od prvog saznanja o njoj u njemu golicalo, masoni tajno vladaju svijetom. Kako vladaju svijetom, to je pitanje koje golica, ne samo njega, i koje nee prestati da zaokuplja. Uz snaan crkveni ivot, na koji je naiao u Californiji, nezaobilazna je bila i masonska organizacija. U samom poetku je oko toga uoio dvije potpuno nove karakteristike. O masonstvu se govori punim ustima, masoni se ne kriju. Masoni su, koliko dopire do njegovih uiju, ozbiljni, uticajni i dobrostojei Srbi iz Los Angelesa, njih tridesetak odabranih koji ive pravoslavnim ivotom okupljenih oko crkve Sveti Sava, jedine srpske pravoslavne crkve u Los Angelesu. Pri podjeli veina masona se svrstala uz novu crkvenu optinu Svetog Stevana. Ako su u masonskoj organizaciji tako ozbiljni ovdanji Srbi, a znano mu je da su u njoj i velika svjetska imena, onda mora da je to organizacija koja zavrijeuje da se bolje upozna. Neki ugledni ljudi oko Crkve, a istovremeno su i ugledni masoni, Vulu su prilazili i u njemu poticali to interesovanje. Posebno su dvojica od njih njegovim zanimanjima posveivali panju, obrazlagali mu sutinu organizacije, vjere, jer Vule razumije da je u pitanju i vjera. Nije poznata vjera, to je kao neka nadvjera, mada nije to, to je vjera u BBoga, ali ne samo u Boga u kojega je on do sada vjerovao, ve vjera u Svestvoritelja BBoga, onoga to postoji, ali do kojega ljudska misao jo nije dokuila, a dokuie kad ljudski um dozrije da je spozna. Vule Yelich je na putu da shvati smisao te kosmopolitske organizacije koja je blizu njegovim shvatanjima svijeta, kako ju je razumio, sada, ovdje, uz srpsku paravoslavnu crkvu u Los Angelesu. Organizacija masona je klasina organizaciona piramida, elije su im loe, a masoni su stepenovani od jedan do trideset tri. Za sve stepene, ovdje kau digri, a piu degree, ui se i polae ispit. Najtee je poloiti trei digri. Moe se polagati bez vremenskog ogranienja i uslova, jedino izmeu treeg i etvrtog digria mora proi najmanje godina dana. Tako je za trideset dva digrija, a za poslednji, trideset trei digri, kako se do njega dolazi i ko su ti ljudi, nije mogao dobiti informacije, jer ih ne znaju ni najugledniji masoni, ni oni sa trideset drugim digriem. U svakom sluaju, tako je shvatio Vule Yelich, tu spadaju svjetski monici, predsjednici drava i vlada, kraljevi i carevi. Kako oni rade, gdje se sastaju, i kako vladaju svijetom, u taj organizacioni paket nije mogao da zaviri. Dvojica masona koji su se stalno nalazili Vulu na usluzi, ubrzo e mu predloiti da ga upiu u Organizaciju, da ga upiu njih dvojica, jer to je put, da plati upisninu koja je u visini oko tri dnevne zarade, i lanarinu koja je oko jednodnevne zarade, te da se ukljui u obuku za prvi digri. U ovoj fazi upoznavanja Vule saznaje jo neke pojmove i njihove nazive. lanstvo prva tri digria ine Blue Lodge, to jest Blu lo, ili plavu lou, a ostali do trideset drugog digria ine Scothish Rite, to jest Skati rajt. Ime trideset treeg digria ne zna. Bilo mu je vrlo zanimljivo saznanje da se masoni umiju meusobno prepoznati na ulici, u hotelu, u crkvi, i bilo gdje da se nau, a ne znaju se. Dokuio je da je u pitanju i neki neivi jezik. Prepoznaju se i gluvi i nijemi. Kako se prepoznaju, e to mu se ne moe rei, jer u sklopu mnogih njihovih tajni koje se pod zakletvom ne smiju otkrivati spada i to. A masonska zakletva je neprikosnovena, njom se ne poigrava ni jedan njen lan. Masoni imaju svoje hramove, imaju svoje molitve, koje su u vidu biblijskih predstava, dakle imaju svoj duhovni ivot u koji niko i nikad izvan lanstva nije promolio. Jedini nezaobilazni uslov da bi se neko mogao upisati u masone

je da vjeruje u Boga. Masonska organizacija je jaka i kao finansijska institucija, u njoj je donatorstvo veoma razvijeno. Masoni imaju svoje specijalne hotele za stare i iznemogle lanove, a u njih mogu ui samo oni lanovi koji su se, u korist masonske organizacije, odrekli imovine. Imaju svoje vrhunske bolnice, zvane Shine Hospital, ili ajn hospital. Masonska organizacija naro ito pomae djecu i dravne kole. Do njegovih uiju, za prethodnih etrnaest godina od kad zna da postoje masoni, dopirale su i mnoge druge prie, u mnogima i prejakih tajanstvenih miroija koje nije uzimao za ozbiljno, ali su prijemive za uho. Upravljanje svijetom je potka tih pria, po njima masoni znaju tajne Stvaranja i njihovom snagom upravljaju. Jedino oni znaju da itaju brojeve u Bibliji, a ona je puna nekih nejasnih poruka brojevima, to je ifrirana veza sa drugim planetarnim ivotima, veza sa Svestvoriteljem, predbiblijskim komunikacijama koje poznaju samo masoni. Takve i njima sline prie irili su nemasoni, pa ih je Vule tako i shvatao, ali i masoni potvruju ono to golica, masoni, zaista, poznaju neke tajne. Toliko je Vule uo i saznao o masonskoj organizaciji. A istina je bila samo dio toga, ono to su mu kazali ona dvojica masona, prije nego su mu predloili da ga upiu. Upiu, to je prava rije, ine to uvjek dvojica lanova, koji novajliju upisuju u kolu, snabdjevaju knjigama i prate do polaganja za prvi digri. Dakle, Vulu se nije smjelo rei vie nego je reeno, a kad se upie rei e mu jo toga, a kako bude polagao koji digri tako e se njemu vie otkrivati masonske istine. I upisao se u svojoj trideset i estoj godini ivota. Sa Kachom je razgovarao o tome, a ona je kao i u svim drugim prilikama bezrezervno podrala i ovo njegovo opredjeljenje. Uz posao koji ga je oslobodio brige oko novca neophodnog za pristojan nain ivota, te Crkve gdje je ispunjavao duhovni ivot, i masonstva gdje je jako mnogo uio i saznavao, na red je dolo razmiljanje o pravljenju novca, pitanju koje je nezaobilazno u ivotu svih Amerikanaca. A Vule je ve Amerikanac, poloio je i dobio dravljanstvo. Da, u USA se polae i za dravljanstvo, engleski jezik i istorija USA. Srbi koji imaju velik novac napravili su ga putem nekretnina. Tim smjerom je krenuo i Vule Yelich. Prvo je, putem agencije koja se bavi nekretninama i kreditiranjem, prodao kuu i kupio novu sa dva apartmana, ali veu, u boljoj regiji, u Alhambri, i naravno skuplju. U jednom apartmanu su ivjeli on i Kacha, a u drugom Dusan i Darinka koji su Vulu i Kachi plaali rentu. Kroz dvije godine Vule je, opet u Alhambri, na isti nain prodao i tu kuu i kupio novu sa tri apartmana. Bio je to kako se ovde kae dobar dil, ima bolju kuu a i zaradio je neto novca. Vjerujui da je na dobrom putu pravljenja novca, kupio je veliki plac dravnog zemljita u Las Vegasu za gotovinu, sa ciljem da prieka dok se grad razvije, da nekretnine naglo porastu, pa da ga onda proda oplodi novac. Sa istom namjerom kupio je zemljite u Los Angelesu, procijenivi da e na toj lokaciji doi do velikog skoka cijena nekretninama. Poeo je da se zanima za trgovinu novcem putem akcija. Krenuo je i u to, ali stidljivo, osjeajui da za to nema dovoljno znanja, i da je to posao gdje se najbre prave veliki novci, ali i jo bre gube. Tome e posvetiti vie vremena, uie, sa namjerom da mu to u budunosti postane glavno pravljenje novca.

Yelichi imaju posebnu ljubav prema psima. Bu je njihov ravnopravan lan domainstva, ima visok konfor stanovanja, bogat jelovnik, odjeu, zabavu, redovnu etnju i domae zadatke. Yelichi priaju s njim, vode dijaloge, a on im je beskrajno odan, umiljat kao dijete, i besprekorno posluan. Imao je Bu i nestaluka, naroito one sa nagomilavanjem kue predmetima sa ulice i iz tuih dvorita, ali koje to dijete nije nestano, i koji ovjek ne uiva u malim nestalucima. Buovi nestaluci, ne samo da nisu ljutili Kachu i Vula, oni su ih zabavljali i bili esti povodi za domai smijeh. Ali, nakon to je Bua udario automobil i teko ranio, pa ga Kacha i Vule dugo lijeili, muili se oko njega, Bu je tu muku i saaljenje doivljavao sa naroitom alou. Kao da ima ljudski razum, procijenio je da su njegove rane neprebolne, a da bi oslobodio gospodare od napora oko njega, jer je Bu istinski elio dobro vie njima nego sebi, donio je odluku da sam prekrati svoje i njihove muke. Neopaeno se izvukao iz kue, otiao u brdo, tamo iskopao raku i u nju legao da umre. Vula i Kachu je ganulo do srca kad su, nakon upornog traganja, nali Bua u stanju svojevoljnog umiranja. Vratili su ga kui, jo jednom doveli veterinara, uinili zadnji pokuaj da ga vrate u ivot. On je opet uhvatio priliku i umakao u pravcu smrti. I opet nakon upornog traganja za njim naen je u centru Los Angelesa, tamo gdje takori jedu ive ljude i ivotinje. Pronaao ga je Dusan i doveo kui. Yelichi su postupili po Buovoj elji, odveli su ga u staraki dom za pse, instituciju drutva za zatitu ivotinja, i tako rijeili viemjeseni nespokoj trolane porodice. Herkules je bio sljedei pas u kui Yelicha, on je po svom temperamentu bio vrlo dan, a za nepoznate, pogotovo za nepoeljne goste, i opasan stanar. Nestao je i vjerovatno bio rtva svoje agresivnosti. Naslijedio ga je Ciga, on e dvanaest godina ispunjavati Yelichev dom, umiljavati se sa gospodarima, ali i uivati u blagodeti njihove ljubavi prema ivotinjama. Imao je nevjerovatno razvijen njuh, ili neto drugo, to Yelichi ne umiju da objasne. On je, na Vulovo dolaenje u pravcu kue, sa razdaljine jedne milje, uvijek sa te udaljenosti skakao na noge, trao do Kachinih nogu, gurao je, kazivao joj da je Vule blizu, pa je odlazio na prag kue, i tu uzdignute glave, i u Vulovom pravcu usmjerenih uiju i o iju, ekao dok se gospodar pojavi, a onda mu je uskakao u zagrljaj. I sledeeg psa, Beku, udario je automobil. Yelichi o ivotu pasa imaju specifina shvatanja, iz njih izvedenu i snanu ljubav. Unosili su se u svijet tih ivotinja, i u velikoj ljubavi dijelili dobro i zlo stalno sa jednim od njih. nazad na sadraj VULE YELICH glava 23. Yelichi su prekoraili trideset pete godine, za nastavak ivota imaju jasna i usaglaena opredjeljenja. Kacha se nee zapoljavati, njeno je da vodi brigu o kui, ishrani, odijevanju, upravljanju porodinim buetom i planiranju kulturnih sadraja. ini to sa poletom i dobrim ukusom. Naroito uiva u odijevanju, koliko svom i vie Vulovom, jer je od onih supruga koje se vladaju po narodnoj: ena se poznaje po koulji mua. Kad se, po fizikom izgledu zgodni ljudi, a Kacha i Vule su privlane osobe, jo i odijevaju po modi visokog standarda i dobrog ukusa, onda su takve osobe rado viene i pozivane u

elitna drutva. Kacha umije da prilagoava garderobu njihovim stasovima i prilikama u kojima ive, tako da su suprunici Yelichi stalno osvjeenje za drutvo u kojem se kreu. Kad se tome pridoda i dobra njihova narav i svestranost, dokazan moral, a i solidno finansijsko stanje, onda je jasno zato je brani par Yelicha u stalnom usponu uvaavanja. Dostignut je onaj nivo kad poznanici ele pozdrav i razgovor s njima, kad je veini vano da su vieni u njihovom drutvu. Za dostizanje takvog poloaja potrebno je uloiti dosta napora, ali isto tako potreban je napor i da se taj poloaj odri, i ako je mogue zadri uzlazna linija. Oni ba tako i rade, i stalno uveavaju ugled meu Srbima u Los Angelesu, a naroito meu onima koji se okupljaju oko Saint Steven's church u Alhambri. Kacha sve vie preuzima obaveza u okviru organizacije crkvenog ivota, uestvuje u poslovima kuhinje i u stalnom je kontaktu sa organizatorima kulturnih manifestacija, a njih je u njihovoj crkvi dosta. Vula je u podjeli poslova da zarauje novac za ivot porodice, i da slijedi Kachine planove kulturnog ivota. On to radi sa uspjehom, ali ima i separatne preokupacije. Pored crkvenog ivota, gdje je nepromijenjeno aktivan, on se vrlo revnosno ukljuuje i u masonski ivot. Slijedi tamonje aktivnosti, one ozbiljne i za spoljni svijet nepristupane sastanke, predstave, i naroito kolovanje. Dosta vremena provodi u prostorijama Loe, ali na emu ga provodi, ta radi, pria, pie i ui, to ne moe niko da zna ako nije tamonji lan, niko pa ni draga Kacha. Ona to prihvata kao takvo i ne pravi pitanja. Ipak, neto od toga i saznaje, to potom koja stie iz Loe, to telefonskim pozivima, i naro ito iz posjeta masona u njihov dom koje su postale sastavni dio njihovog ivota. U prostorijama loe ima i atraktivnih optih zabava na koje dolaze i supruge masona. Kacha ih je posjeivala. Znala je i kad je polagao i koliko je brzo napredovao. A napredovao je sa uspjehom. U treoj godini po upisu dostigao je onaj daleki cilj, trideset i drugi digri. Uestvovala je i u nabavci prstena za tu priliku. Dobio je iz Loe zlatan prsten sa prepoznatljivim brojem 32, ali je stvar dobrog ukusa te organizacije da se prsten oplemeni skupocjenom izradom, to i dolikuje visokom nivou trideset i drugog digria. U ranijem ivotu Vule nije nosio prsten, pa sada spontano stie jednu pomalo i runu naviku, esto dira prsten, kao da hoe drugima da skrene panju na nj, a nije to u pitanju, vrti ga i sklizava, zagleduje i skida, poigrava se. Prsten je predmet prituljene panje radoznalih ljudi koji ga okruuju. U njemu pokuavaju odgonetnuti masonske tajne o kojima se pria. Prsten je debljine oko dva milimetra, sa donje strane je irok oko etiri, a sa gornje oko dvanaest milimetara. Na vrhu je reljef dvoglavog orla i na njemu dragi kamen bijele boje koji rasipa svjetlost i simbolizuje neto, neku tajnu, moda onu predbiblijsku. Sa strana su po jedan reljef istostraninog trougla, u jednome je broj digria, 32, a u drugom izrazito simbolina figura, podsjea na srnu u skoku, a ima znaenje budueg BBoga, neku vezu s NJim, neku tajnu, koju bi htjeli da dokue nemasoni, ali ne mogu, jer ih masoni ni u kojoj prilici ne kazuju. Ima i jo manjih reljefa, jo nekih simbola, jo nekih tajni, ili su to samo ukrasi koji uljepavaju nakit. To je posmatraima nejasno, i zbog toga zanimanje za prsten traje due. Iako visoko kotiran u tako znaajnoj organizaciji Vule Yelich ni po emu ne lii na neobinog ovjeka, za ljude sa kojima ivi i radi. Naprotiv, vrlo

je praktian, neposredan, prijateljski raspoloen, govorljiv i duhovit, sve suprotno od onoga to, ti prosti ljudi, nose kao miljenje o masonima. A opet, ba zato to je takav, Vule Yelich lake od drugih uspijeva da izazove interes poznanika za masonstvo, da ih privue u lanstvo, i tako postaje vei mason od onih tajanstvenih. Gledano spolja, nova organizacija u Vulu nita nije promijenila, a kako je gledano iznutra, to je neznano, on ne govori o tome, ali mora biti da su promjene velike, jer se trideset i drugi digri ne dobiva bez najdubljih unutranjih promjena. Kad je u pitanju Vule mason oko njega postoje razliita miljenja, ali to i jesu samo miljenja, jer je istina duboko u njemu, i ni u kojoj prilici je ne otkriva. A kad ga pitaju da kae neto od masonskih tajni, on svaki put postupi na isti nain, osmijehne se i kae: Kad bi se tajne govorile ne bi vie bile tajne. Ureujui i smirujui porodini ivot, to je zadatak Kachin, Yelichi su stekli naviku da pred vee etaju po ulicama koje okruuju njihov dom. Kako im je etnja vie godila tako su je i produavali, sve vie udaljavajui se od kue. Jednog proljetnog predveerja, bilo je to hiljadu devet stotina pedeset i pete godine, spontano su odetali malo dalje nego su to radili do tada, bulevarom Poplar. Omamio ih je miris mladog drvoreda, kao umadijskog ljivika zelenih jablanova (poplars). Bulevar prati breuljak nevisok i uzak, ali izduen i valovit kao glista u hodu. "Toliko puta smo pored breuljka a nikad na njemu", promrsila je Kacha i povlaei Vula za ruku skrenula je puteljkom. Za malo napora bogato su nagraeni vidikovcem. Dvije-tri milje ispred njih ugledali su jo jedan breuljak i na njegovom tjemenu, kao oreol oko svetakih glava, bljetio je odsjaj kupola njihove crkve u Alhambri. Ni slutili nisu da je Saint Steven's church tako lijepa gledana sa drugog breuljka. Na zalasku, sunce je upriliilo kotlinu tame i u njenom sreditu zadjenulo kao svetu svjetlost brijeg-kandilo, kako je u tom asu sve to izgledalo. Nijemo su stajali i svjedoili udesnoj igri sunca na zalasku, u kojoj se, neprimjetno, ali uvjerljivo, i brijeg i Svetinja, uznose u beskrajna prostranstva noi. Slika se duboko urezivala u Vulovo bie, i dugo nije mogao da razmilja o neem drugom. Prvo to je shvatio, bila je injenica da je utala i Kacha, i ona je snano ponesena prizorom. Bez rijei, istovremeno su okrenuli nizastranu. Uz stazicu su, tek sada, uoili pano sa natpisom: Lot na prodaju. "Kupiemo ovaj plac!" bi Vulova misao koja se bez njegove jasne namjere preto ila u poluglas. "Zbog Crkve?!" uzvratila je Kacha. "Da! Zbog Crkve", potvrdio je. "Saglasna sam", Kacha je iznenadila brzinom odgovora, to je Vula uputilo na zakljuak da je i ona zateena na istim mislima. Sljedeih dana uslijedio je kupoprodajni proces. Svakodnevno, a naro ito svakonono, Vule je bio opsjednut izgradnjom kue. Vizija je bila mutna, a htijenje snano i jasno. elio je da napravi kuu drugaiju od onih koje gleda svaki dan. Po glavi su se smjenjivali planovi, crte za crteom, zidova, ograde, kapije, prostorija, parka... A kada je jedna od ideja sazrela do mjere da je imao odgovore na sva pitanja koja bi se mogla isprijeiti donio je odluku da pone sa gradnjom. Ba tako, on je donio tu odluku, jer je Kacha shvatanja da je to podruje mukih poslova. Projekat koji je on uradio i nacrtao,

da bi mogao dobiti dozvolu za gradnju, morala je da ovjeri ruka ovlatenog projektanta. Jednog dana bio je dodatno raspoloen, jer je arhitekta prihvatio sva njegova rjeenja, ta vie za njih je izrekao i pregrt pohvala. Gradnja prve etae, za komije i prolaznike, protekla je bez naro ite panje. Kua ko kua, dopirali su komentari. Ali kad je poela da izranja druga etaa, gradilite postade zanimljivo i za mrzovoljnike, jer se jasno najavljivala neobinost, savren sklad zemljita, ulice, doma i ovjeka, to naroito ne krasi one graene blizu nje. A kad je kua bila zavrena, ukraena zelenilom i opasana skladnom ogradom, vie nije moglo biti pasivnih komija i prolaznika. Bez izuzetaka, svi su podizali glave, jer kua je Gore, i svrstavali se u jedan od dva tabora, prvi koji je sa simpatijama doivljavao graditeljski duh, i onaj drugi nikad zaobienu sortu ljudi, koji su uvijek tu negdje pored vas, tapu vas po ramenu i blaeno gledaju u oi, a istina je da su bijesno ljubomorni i zavidni na svaki va uspjeh. No, kua je sama po sebi Yelichima pribavila novi ugled i potovanje. Na mjestu gdje e se kasnije podii lijepa kapija, i na njoj elinim otkivcima naznaiti: YELICH VULE & KACHA, te pridodati simboli krsta i etiri "S", na neravnini iskopane zemlje svakodnevno su sjedili suprunici, sjedili i uivali u rastu graevine, ali i presabirali trokove gradnje. U sumrak devedesetog dana kad su se trokovi primicali broju dvadeset i osam hiljada dolara, te hiljadu devet stotina pedeset i este godine, sve projektantske zamisli Vula Yelicha bile su izvedene. Toga dana suprunici su svojim rukama porinuli u svje beton, pored praga, pogolem srebrenjak. Budui da na njemu pie: UZ BOIJU POMO , oni su u beton, tik uz srebrenjak, dopisali: DOBRO NAM DOLI. Kad su Yelichi prvi put legli na brani krevet u novoj kui, te od slatkog uzbuenja dugo nisu mogli da zaspu, Vula je proimalo snano zadovoljstvo i neutoljiva elja da dovede oca, da mu sve to pokae, da LJubo vidi ko i gdje mu je sin, a bio je istovremeno i tuan, jer ni u mislima tu slast nije mogao podijeliti sa majkom, dragom i njenom Smiljom koja se ve odavno predstavila. Nakon duge utnje odluno je proaptao: "U ovoj kui u ostati do kraja ivota." "Ba do smrti?" pecnula je Kacha. "Iz nje ne selim do smrti, pa makar..." Yelichi su potpuno vezani za pravoslavlje i tradiciju Svetosavlja, koje crkva sveti Stevan njeguje na nivou najljepih srpskih tradicija. Uestvuje u svim crkvenim aktivnostima i akcijama, naroito Vule, kome iz crkvene uprave sve vie povjeravaju ozbiljnih zadataka. Primao ih je sa zadovoljstvom, a i obavljao dobro. Glavni nosioci crkvene gradnje su starili, pa su odabirali nasljednike, izmeu ostalih u njih su ubrajali i Vula Yelicha. On vie i nije tako nov, lan je petnaest godina, a nije nov ni po starosti koju godinu je preko etrdesete, u godinama kada se najvie moe dati. Ve nekolike godine se nita ozbiljno nije preduzimalo u ivotu vjernika i objekata Crkve, a da se za miljenje nije pitao i on, pri tom se njegov stav uzimao sa respektom. A odluke i pitanja su sve vaniji, jer je lanstvo znatno uveano, a crkveni objekti postali sloeni za odravanje. Crkva svetog Stevana Prvovjenanog, i sadraji oko nje, nakon potpune izgradnje zadivili su, ne samo tvorce i lanstvo, ve i sve pravoslavne vjernike

u Americi koji je esto posjeuju i o njoj govore i piu. U Los Angelesu je obiljeena na svim turistikim kartama kao sadraj koji grad nudi posjetiocima, kao svoju izuzetnu vrijednost. U konanoj izvedbi, sve to ima predznak Saint Steven's Serbian ortodox cathedral u Alhambri, California, spada u relacije visokog stepena projekata; arhitekture, umjetnosti, obrazovanja, hortikulture, ekologije, drutvenog standarada, organizacije rada, i posebno ivota u duhu izvornog hrianstva. U svemu tome postoji uoljiv udio i porodice Yelich, na to su ponosni. Dobro je odabrana lokacija Crkve, na breuljku, koja omoguava da se iskae punim sjajem. Raena je u tradicionalnom srpskom duhu gradnje, sa dvije velelepne kupole svetosavkog tipa, koje su ovdje pravo otkrovenje za posustale amerike arhitekte. Unutranjost crkve je ivopisana na svim zidovima i kupolama, i vie zadivljuje svjetske ljude nego Srbe, jer je dosta efekata koji nisu karakteristini za tradicionalne srpske hramove. Ima tu i drugih rjeenja koja nisu u toj tradiciji, ali se visoko doimaju, kao to je prostor za hor i bogato izvedene klupe po itavoj crkvi. I nedobronamjerni kritiari imaju samo rijei hvale. U okviru oko petnaest hiljada kvadratnih metara zemljita, koliko zauzima crkveni kompleks, pored hrama centralno mjesto pripada kulturnim sadrajima, etiri sale sa oko hiljadu stolica, adekvatnom pozorinicom, te pomonim prostorijama za vie kulturnih sekcija, i modernom kuhinjom, sa odgovarajuim skladitima i mokrim vorovima. Iza velikog parkiralita, koga ukraavaju brojna stabla, izgraen je obrazovno administrativni centar, zgrada sa tri etae, u kojoj je i kola sa osam dobro opremljenih u ionica. U njoj je i vrlo moderna i dobro opremljena biblioteka i birotehnika. Neposredno uz tu zgradu lijepo je dizajnirana i bogato opremljena kua za porodicu svetenika. Na suprotnoj strani od njih, gledano preko sala, nalazi se velianstven park sa sadrajima za rekreaciju, kao i naknadno kupljena vladiina kua. Svi ti sadraji su propraeni sa adekvatnom i skupom opremom. U fazama planiranja, finansijskih konstrukcija, kadrovskih rjeenja i izgradnje, Vule Yelich je bio uesnik, ali uvijek iz pozadine, jer su iza prijedloga i rjeenja stajali financijski snani, drutveno ugledni i moralno odgovorni ljudi, a sada se od Vula oekuje da ih dostojno naslijedi. Srpsko pravoslavna crkveno kolska optina Sveti Stevan u Alhambri je dostigla visok ugled kod svih vrsta srpskog organizovanja u Americi. Sada, kada se od Vula Yelicha trai da se vie ukljuuje u politiku voenja crkvenog ivota, i kad to ve ini, sam dolazi do spoznaje da o mnogim vanim pitanjima ima nedovoljna predznanja. Naroito ne poznaje predistoriju organizovanja srpske pravoslavne crkve u Americi, a to je ovih godina ponovo aktuelno pitanje, sve se vie zaotrava u crkvenim vrhovima amerikih Srba, a i on se kree u tim krugovima, i od njega se, sve ee, trae miljenja i izjanjenja. Iako nedovoljno upuen, i on vidi da u crkvenoj politici amerikih Srba duvaju razli iti vjetrovi. Oni su naroito osnaeni po umiranju dvojice veoma uglednih srpskih vladika. Poslije Drugog svjetskog rata u Americi ive tri srpska episkopa. U zvaninoj funkciji je samo episkop ameriko-kanadski Dionisije, a episkopi iki Nikolaj i dalmatinski Irinej su emigranti. Episkop iki Nikolaj bio je profesor na vie duhovnih kola po Americi. On je neobino obrazovan i uman ovjek, sa odavno stvorenim autoritetom meu

svekolikim pravoslavnim svijetom, naroito u ruskoj crkvi, ali i meu najveim hrianskim crkvama u Evropi. NJegovo miljenje je bilo neprikosnoveno, gdje je god doprlo. I on je dolazio u Alhambru, poznavali su ga ovdanji kadrovi. Episkop Nikolaj, savremeni Sava Nemanji kako su ga neki poeli da nazivaju, nedavno se predstavio i iza sebe ostavio golemu prazninu. Episkop dalmatinski Dr Irinej, svjetovno Milan orevi, roen 1894. godine, studirao je u Beogradu, Petrogradu, Oksvordu i Atini. Dva puta je doktorirao. Desetak godina je ve bio ugledno ime u srpskoj crkvi kad je hiljadu devet stotina trideset i pete godine dobio zadatak da administrira eparhijom ameriko-kanadskom, do izbora sadanjeg episkopa Dionisija. Poetkom Drugog rata interniran je u Italiju, a poslije rata imigrira u SAD, jedno vrijeme vri parohijsku dunost u Stubenvilu, predaje na nekim visokim kolama, ali i znaajno uestvuje u ivotu srpske crkve u Americi. I on se predstavio. Ostao je episkop Dionisije sam, a nerijeenih pitanja bivalo je sve vie. Uslijedila je kriza crkvene politike kod vjernika u ameriko-kanadskoj eparhiji. I u Alhambru dopuhuju nezdravi vjetrovi koji mijenjaju naume i smjerove, remete red i mir ovdanjih vjernika, osobito crkvenih kadrova. Remete i Vula Yelicha, on tim vjetrovima nije vjet, a treba da ih zaustavlja i skree. Ti vjetrovi e mu znaajno zagoravati ivot. nazad na sadraj VULE YELICH glava 24. Oko polovine pete decenije ivota, u ivotu veine ljudi, javljaju se misli kojih ranije nije bilo. Povod su im naruavanje zdravlja i prvi nagovjetaji starosti, linih, ili to je ee prijatelja vrnjaka. Jo je to doba kada se pogdjekoji etrdesetpetogodinjaci osjeaju i ponaaju kao mladi ljudi, pokrie za to su im dobro zdravlje, vitalnost i privlaan fiziki izgled koji ostavlja utisak na ljude iz okruenja. Pogdjekoji su na suprotnoj strani sa ukotvljenim boletinama, tromi i sijedih ili elavih glava, teret godina osjeaju pri svakom ustajanju, pri svakoj promjeni vremena... ali ga vide i u slikama oiju ljudi koji ih okruuju. Veina je izmeu ovih krajnosti, pa se ponaaju malo kao prvi a malo kao drugi, prestari su za mladalake ludorije i premladi za starako prenemaganje. Meutim, potpuno su sazreli za razmiljanja o smislu i krajnjem dometu ivota. Svi povremeno o tome razmiljaju, i svi dolaze do samo svojih zakljuaka po kojima se i vladaju. Dosta njih se, voeni tim zakljucima, ponu ponaati na nov nain. Zbog toga se dogaa da do jue primjerni suprunici i roditelji, nenadano, naputaju suprunika i djecu, i preputaju se neshvaenim avanturama, ustvari, bojei se starosti, kraja ivota, ure da od ivota ugrabe to se jo ugrabiti moe. Poinju novi ivot u iluziji mladosti. Neki, i oni sa nezdravim mislima, zaplaeni od starosti i kraja ivota, svoje godine osjeaju sa uveanom teinom, pa i jesu subjektivno stari, ponaaju se staraki i ale se na teke bolesti kojima jo ni na pomolu objektivno nema znakova. I jedni i drugi su nesreni na svoj nain. Sreni su samo oni koji i subjektivno i objektivno jednako shvataju svoju ivotnu dob, dob pune zrelosti, dob do koje su rijeili osnovne materijalne uslove za ivot, ili ako nisu do tad i nee nikad, i da nailazi period usporenijeg ivota, sa manje ambicija i napora, ali i novi pristupi uivanjima u

ljepotama tiina. Vule i Kacha spadaju ba u ove, obezbijedili su solidne materijalne uslove za ivot, zdravi su, vole se, nigdje i nita nije tako hitno i vano da bi imali objektivnih razloga za nespokojstvo. Oni su toga duboko svjesni, po tome se vladaju, i vrlo su sreni. Dvadesetak godina prije govorili su: Kad ve nemamo nita neka bar imamo lijep ivot, sada kau: Kad smo stvorili sve neka to poslui uljepavanju ivota. NJima je najljepe zadnjih godina dok u veernjim satima sjede na terasi svoga doma i posmatraju Alhambru sa visine. Dnevno zelenilo se ispira u izdanoj kalifornijskoj svjetlosti, a noni prelijevi umjetne svjetlosti jasno ocrtavaju vietrakne friveje, iroke bulevare i razgranate stritove. Na stotine automobila je u svakom trenu u njihovom vidokrugu. I ta udesna urba igraaka na etiri toka, u saplitanju sa zeleno-crvenim svjetlima semafora, pjeacima, zavijanjima slubenih kola, porukama migavca i sirena, neobavezno zapoljava o i, ui i misli, uvlai u nenametljivo zanimanje i zabavu, ne daju da zajae dosada. Kao to su, kad su sa ovoga breuljka prvi put ugledali crkvu Svetog Stevana, bili opinjeni onda, i zbog toga donijeli odluku da ovdje izgrade kuu, jednako su njom opinjeni i sada, jer je njen poloaj i izgled u svemu velelepan. A crkva u Alhambri je velik dio njih, srcem i duom su stalno uz nju, a evo, i svakodnevnim vidikom. Prvo je po enskoj liniji do Kache, a ubrzo i do Vula doprla vijest da e slijedee godine predsjednik crkveno kolske optine Sveti Stevan biti on. Za obadvoje je to ugodno saznanje koje e se uskoro i nezvaniko saoptiti, jer se za predsjednikovanje valja i pripremiti. Sjedei na terasi ispred kue i posmatrajui Crkvu na brijegu, svako vee Yelichi razgovaraju i o crkvenim pitanjima sa kojima e se Vule uskoro susresti. Razgovori idu toliko daleko da se govori i o garderobi koju bi Vule trebao da dokupi, da bi i u tome bio na nivou institucije koju e da predstavlja. Jo ima jedna okolnost, a vezana je za veernje sjedenje na terasi, koja se Vulu sve upornije namee i tjera ga na razmiljanja koja ga slatko opsjedaju. Avioni! U svakom trenu je u vidokrugu bar jedan, jer je losanelski aerodrom u neposrednoj blizini. Po zvukovima avionskih motora on tano zna ta rade ruke pilota. Nesvjesno i njegove ruke, kao da su u njima pilotske palice, vre neke udne pokrete, komande za uvlaenje i izvlaenje stajnih trapova, otvaranje i zatvaranje flapsova, zakrilaca, pretkrilaca, trimera, kormila visine i dubine... I sam se ve zna uhvatiti kako broji, a Kachi je to brojanje postalo njegovo normalno ponaanje, a broji sekunde u kojima e tokovi dohvatiti pistu ili se odlijepiti od nje. Pilotski poriv je na nov nain zasvrdlao u njemu. Crv nostalgije koji se sve uvjerljivije namee svrdla i priziva sjeanja na njegove letove, naro ito onaj kada je nadletio Jeevicu i ispustio pismo. Za majku Smilju koje vie nema, i oca LJuba koji, Vule jasno vidi tu o evu sliku, pri svakom lijeganju misli o dalekom sinu Vucu. Moli se Bogu za njegovo zdravlje, ali i za ispunjenje elje da vidi sina prije nego umre. Koliko da ispuni svoju elju toliko i da obraduje uspokojenu Smilju, kad je bude tamo sreo. Sa takvim mislima, u posljednje vrijeme, Vule polazi na poinak i sporije dokuuje san. Svaki novi zvuk aviomotora prestrojava misli i stvara novu sliku Jeevice, u kojoj je sve znamenitiji nevieni majin grob, i sve mutnija slika oca LJuba. U snovima se slike ponavljaju, Jeevica, majin grob i ojaen oev lik. Ti snovi se pretau i u dnevne misli koje golicaju i u toku svakodnevnih aktivnosti, poinju da mu obaraju dnevne uinke i da ga ine

nervoznim. Poalio se Kachi. Usaglasili su se brzo, sa malo rjei. On treba da posjeti rodni kraj. I ona s njim. Nakon te odluke u njemu je rasplamsala udesna srea, takve je doivljavao samo dok je bio djeai, snovi su prestali da mue, a radna sposobnost je iikala. Kako otii u komunistiki reim, ozbiljno je pitanje. Vule ne voli komunizam, i ne bi rado da se na bilo koji nain susretne s njim. Titov reim bi jo manje elio vidjeti njega, Vukadina Jelia neprijatelja Zemlje. Neprijatelj Otabine?! Kako on moe biti to, kako mu to mogu podmetnuti, ime objanjavaju? Vule se godinama to pitao, naroito u prvim godinama izbjega, a evo i sada, ponovo, intezivno se pita. Za njega i sline njemu, komunistika vlast govori i ubjeuje podanike da je narodni izdajnik, saradnik i sluga okupatora, jedan od onih to podmeu klipove pod tokove napretka Zemlje, i druge optube, protiv kojih Vule, i oni slini njemu, ne umiju da se brane, jer od svega toga ne postoji nita. On je potpuno na drugoj strani od izdaje, on se borio protiv okupatora i branio Otabinu, bio zarobljenik, borio se, u uniformi svoje Zemlje u Saveznikoj avijaciji sve do konane pobjede nad okupatorom. Kako mu se ikako mogu priiti rijei izdajnik i sluga okupatora, a napose kako mu se moe suditi za ono to te rijei znae? Opasno je otii u Jugoslaviju. Jo niko nije bio tamo a da nije privoen i maltretiran u policiji, to kau svi koji se vraaju otuda. S druge strane, jugoslovenska vlast ne izdaje ulazne vize za ljude kao to je Vule Jelich. Sva diplomatska predstavnitva u svijetu imaju spiskove ljudi na kojima pie da im se ne dozvoljava ulazak u Zemlju. Nedavno je Jugoslavija obnarodovala odluku o aboliciji, po kojoj se povlae Spiskovi i dozvoljava ulazak u Zemlju, svima, osim dokazanim narodnim neprijateljima, ratnim zloincima. Kako njega nisu mogli svrstati u te razbojnike, ak ni komusti, Vule nije brinuo oko dozvole za ulazak, dobie je im je zatrai, ali je u njemu ostao strah od komunistike policije sa kojom nije rad da se sretne. elja da posjeti rodni kraj je nadrasla i planinu straha, vrst je u odluci, poi e. Uredio je i godinji odmor, tri mjeseca, za amerike pojmove malo udo od duine trajanja. Vulu Yelichu, pred jugoslovenskom administracijom Vukadinu Jeliu, zadrhtale su noge pred alterom jugoslovenskog konzulata u San Francisku, pred prvim dodirom sa isturenom komunistikom rukom. A odvijalo se sve prirodno. LJubazna slubenica se osmijehivala, objanjavala i upuivala, ba onako kako rade i slubenice u Slobodnom svijetu, tako da se on brzo opustio u razgovoru s njom. Ona je uvjerljivo govorila, tako da je Vule u njoj vido snanu slubenu osobu koja je naoruana znanjima zakonskih propisa, i bez velikih premiljanja, postupao je po njenim uputama. Pitao se, onako usput, da li je i ona komunist, pa zakljuio da nije, ili ako i jest onda nije neki velik, tek, onako, neki pridrueni lan, jer tako lijepa i pametna osoba ne moe spadati u prljavu organizaciju kakva je komunistika. Kad se naao na ulici bez vize na amerikom pasou i prekontavao ta mu je dalje raditi, i o slubenici je poeo da dvoumi. Da bi Konzulat primio njegovu prijavu za vizu prethodno mora pribaviti jedan papir, Propratno pismo, koje se opet trai u tom istom konzulatu ali na drugom alteru. To je sie njene upute. Propratno pismo slui kao dodatni dokument pasou i vizi na njemu, za ljude iz emigracije, i ono se mora pokazivati svuda u Jugoslaviji, u protivnom bi bio privoen u policijske stanice i izlagan neprijatnostima. Da bi dobio Pismo, uz molbu, mora da priloi autobiografiju pisanu lino svojom rukom,

sa posebnim osvrtom na vrijeme Drugog svjetskog rata i odnos sa kolaborantskim i okupatorskim formacijama. Kao da pie pismo ocu LJubu, iskreno, Vule Yelich je sve potanko napisao o svom kretanju u toku Rata, poneto dodao iz predratnog i poratnog ivota, pa se sa biografijom i molbom uputio u Konzulat. Zateeni slubenik, kao da ni on nije komunista slubeno je ljubazan i predusretljiv. Pomogao mu je da popuni dodatne papire, ak ga i ispratio nekoliko koraka, pa stiskajui ruku u srdaan pozdrav, napomenuo da e Pismo biti gotovo za desetak dana, i da tada doe do istoga altera, jer se ono moe preuzeti samo neposredno. Do desetak dana Vukadin Jeli doivie mali ok, kad je od slubenika u Konzulatu dobio informaciju da njegov predmet nije pozitivno rijeen. Uz sve ljubaznosti, a slubenik ih je iskazao, oko Vula se okretala golema zgrada, nikako nije mogao da povjeruje u ono sa im se suoio. On je na nekom posebnom komunistikom spisku, to je vrlo opasno. Nauo je o moguem takvom spisku, ljudi koji su na njemu ne samo da ne mogu dobiti ulazak u Jugoslaviju, ve e biti i likvidirani im ih se komunisti doepaju. A takvih je ve na razne i neobjanjene naine ginulo po itavom svijetu, pa i u USA. Do sada nije pomiljao da bi i on mogao biti tako deklarisan, pa je u njemu vaskrsnuo zreo strah. Prisjea se, kazivali su znalci, na Spisku je malo ljudi, onih koji su u ratu bili etniki i ustaki komandanti, i ljudi iz aktivne antikomunistike politike, u koje on ne spada i nije spadao. A evo, on je za komuniste ba taj, pa kako da ga ne bude strah. Potiten je. Kad se do koji dan pribrao zakljuio je da se oko njega vrti neka slubenika greka, jer ni po kojim kriterijumima, ak ni najokorjelijim komunistikim, on objektivno gledano nije znaajan neprijatelj, a svakako nije toliko opasan ovjek po stabilnu dravu kakva je Jugoslavija. Voen tim mislima opet je otiao u Konzulat i zatraio da se proces izdavanja Pisma obnovi, jer se, rekao je, radi o nekoj greci. Slubenik je opet bio vrlo srdaan, sve je mogue, saglasio se i obeao uiniti sve iz svoje nadlenosti, a Vukadin da doe opet za desetak dana. Tih desetak dana bio je manje brian, jer je stekao utisak dok je obrazlagao biografiju na alteru, bio krajnje razloan i uvjerljiv, te da je i slubenik shvatio da se radi o naivnoj slubenikoj omaci koju e i ispraviti. Meutim, do desetak dana na alteru je dobio stari odgovor, njegov predmet nije pozitivno rijeen. Ovoga puta u njemu nije zavladao strah, naprotiv, proimao ga je inat i vrsta odluka da istraje. Majin grob toliko od njega ima pravo da zahtijeva. Nakon nekoliko mjeseci uporne borbe za Pismo Vukadin Jeli je morao da prizna poraz, shvatio je da Pismo nikad nee dobiti. Nee Pismo, ali hoe vizu, u njemu je nastao nov naum. Prisjetio se narodne: Novac vrti to burgija ne moe. Okrenuo se privatnim vezama i ubrzo na amerikom pasou Vula Yelicha stajao je ogroman crveni peat jugoslovenske ulazne vize. Roena Amerikanka, Kacha nije imala neprilika po prvom zahtjevu dobila je vizu. Iako ima vizu Vule je opet je zaposjeo strah, ide komunistima na noge, jo ide i sa nepotpunim dokumentima, nema Propratno pismo. Pitanje je da li e ga i pustiti preko granice, a i ako ga propuste kako e proi tamo, jer na vizi pie, ifrovano, da se sa Pismom mora javljati vlastima u svakom mjestu u koje bude doao. Stalno e da ga pitaju za Pismo. Vapaj iz majinog groba se uje sve snanije, a otac LJubo je razglasio da dolazi Sin iz Amerike, to dvoje gruva u Vuca, ali bubnja i strah od komunista. Presuuje zov iz majinog groba, ii e uz sav rizik, konano je odluio, uz prethodno usaglaavanje

sa Kachom. Pripremajui se za put u Jugoslaviju prekinuo je pripreme za predsjednikovanje. A ba u to vrijeme je dolo do velikuh potresa u crkvenoj organizaciji amerikih Srba. Epicentar potresa je Beograd, tako je dopuhivalo do njegovih uiju. Iz tih vjetrova je proizila i ideja da Vule Yelich posjeti Patrijariju, i ako bude mogue, razgovara i sa NJegovom Svetosti patrijarhom srpskim, gospodinom Germanom. Kacha je preuzela dio organizacuje putovanja. NJena je briga kupovina poklona za rodbinu, garderobe za njih dvoje i plan boravka u Jugoslaviji. Vule je kupio avionske karte do NJemake, teleprinterski je kupio i automobil u NJemakoj, popularnog "Volcwagena" koji e ga ekati na aerodromu, pa e automobilom u i po Jugoslaviji. Automobilom e zbog Jeevljanja i oca LJuba. Vuco je u oima svojih seljana, o ocu LJubu i da se ne govori, veoma znamenit ovjek. To je onaj pilot koji je prije nekolike decenije avionom nadletio selo da bi roditeljima ispustio pismo. To je onaj LJubov sin koji se sastaje sa Kraljem, a takva jedna fotografija je, potajno od komunista, prije petnaestak godina prelazila s oka na oko, i malo je seljana koji je nisu vidjeli, i svi u najve oj tajnosti. Vuco je seoski ponos, on se kao rijetko koji hrabar ovjek odvaio i avionom nasrnuo na jato njemakih grabljivica, i obarao ih nad herojskim Beogradom. Ni to ne bi bili dovoljni razlozi da Vule ide automobilom u Jeevicu da selom ne vlada novo uvjerenje. LJubov sin je u Americi stekao ogromno bogatstvo. Otac ivi sa tom priom. itav ivot je bio siromaan ovjek, nije se mogao pohvaliti sobom, pa neka bar moe sa sinom. A hvaliti se sa sinom je uvijek slatko. Svaki otac eli da mu je sin uspjeniji od njega, to ele i oni najuspjeniji oevi, jer u uspjehu sina intimno nalaze i znatane svoje doprinose. Vule nikad nije bio kao sada uz oca, shvatajui ga kao mnogo marljiva i potena ovjeka, brinog supruga i roditelja, ali kojemu sudbina nije bila naklonjena, nije mu dala ozbiljnu ansu u ivotu, pa je stvorio samo onoliko koliko je i mogao, za njegove elje premalo, pa je svu nadu poloio u sinove, posebno u najstarijega Vuca. Vuco je ostvario njegova oekivanja, bogat je Amerikanac. Uz sina i otac je bogat. Ovo bogat, siromani otac shvata vie kao srean nego imuan. Vulovo je da ocu povlauje, da ga ini srenim, a to u ovom sluaju znai da u selo treba da doe automobilom. Jedino tako u Jeevici moe posvjedoiti bogatstvo i srenost. Do austrijskog Graca put je protekao po zamiljenom planu, a onda poeo se uvlaiti strah od komunista. Kako izgleda komunistika zemlja, koja su joj obiljeja, kako se ponaaju ljudi i kako e gledati na njih dvoje, neprijateljske ljude iz najkapitalistikije zemlje na svijetu, smiju li se ophoditi.... Sva ta pitanja Jelichi su pretresali i sa njima ukroili u onaj kratki meugranini pojas. Razliku su uoili ve prvim pogledom na jugoslovensku pograninu slubenu zgradu. Za razliku od austrijske, ona je sumorna, bez reklama i uobiajenih prodavnica, bez putnika, tek iza rampe bilo je neobino mnogo uniformisanih ljudi koji su na pridolice gledali kao da slijeu sa druge planete. Jedan od njih je priao automobilu, pozdravio hladnim glasom i podizanjem ruke do apke, zatraio je pasoe i uzeo ih, te naredio da iziu iz automobila i pou za njim. U kancelariji ih je doekalo drugo uniformisano lice, neki pravi komunista, kako ga je procjenio Vule, i od kojega boli glava.

Nespokojstvu nije bilo mjesta, taj ih je tek nekoliko puta pogledom izmjerio od glave do pete, upitao poneto, ali ne naro ito zainteresovano. Zatraio je i Pismo, to je Vula spetljalo i oduzelo mu mo govora, pri tom je neto promrsio, a ispitiva je hladno preao preko toga, naredio im je da se jave u beogradsko odjeljenje unutranjih poslova, im stignu, dodao je, pa rukom pokazao da mogu da idu. NJihovom pojavom rasprilo se i jato uniformisanih lica koji su kao psi tragai gnjurili i njuili po automobilskim epovima. Magistralni drum kroz Sloveniju preli su u uvjerenju da putuju nekim sporednim putem, bez veih naselja, bez pumpnih stanica i po looj i uskoj cesti. Put ih je doveo do Zagreba. Tu su potraili pumpu za gorivo, i usput skrenuli sa puta i zalutali. Uvjereni su da imaju skrivenu pratnju, a neku pratnju su sigurno imali, zbog toga ih je progonio nespokoj koji e dostii vrhunac, tu negdje oko Zagreba, kada su se zaustavili i zateene prolaznike pitali za put prema Beogradu. Jedan od njih je povikao: A, evo ih, to je bio povod Vulu da papuu za gas pritisne do dna, i ne popusti je do Beograda. Srbije se plaio manje. Skrhani od umora smjestili su se u hotel, ali nisu mogli da zaspu u miru, jer im je recepcionar saoptio da njihovo konaenje mora prijaviti Narodnoj miliciji, a da se i oni moraju prijaviti tamo im ustanu. Beograd je neprijatno iznenadio Vula. Ostavio ga je i nosio u sjeanju posve drugaijeg. Zasigurno je prije dvadeset godina bio bljetaviji reklamama, izlozima i raznolikiji u odjevanju ljudi. Sada izloga i reklama nema, tek po neka parola; o Titu i Partiji, Narodnoj armiji, Socijalizmu i Samoupravljanju, Pokretu nesvrstanih... I nazivi ulica nisu beogradski, dominiraju rijei: Tito, Marks, Lenjin, Front, Revolucija, Sekretari Skoja... Reklama i izloga za robe nema. Yelichima e i to ubrzo biti razjanjeno, bile bi neprirodne i smijene da ih ima, emu one kad nema roba, a ako se robe i pojave reklama su im dugaki redovi koji su sastavni dio ivota u komunistikom reimu, koga sve bolje sagledavaju. O komunistikom siromatvu su ranije sluali sa nedovoljno uvjerenja, a sada mu svjedoe u punom znaenju stanja. Srbi su se preobrazili u nevesele ljude, vea polovina prolaznika i etaa je u uniformama, ili iznoenim plavim radnikim odijelima, to na turiste iz Slobodnog svijeta ostavlja sliku bespomonog stanja. Yelichi su, uz sve ranije pretpostavke ovdanje bijede, zatekli i jadnije od toga, i ovom prilikom jo vie uvrstili antikomunistiko opredjeljenje. Ovdje treba do i i vidjeti, i ne asei, vratiti se u Slobodansvijet, bie njihov savjet drugima. Oko njihovog automobila, tek silog sa proizvodne trake, ivo se okuplja omladina, zaviruje i podviruje, kao da je pred njima dar s neba. Beograd je narastao, mnogo je novih zgrada, ali su i one siromane, jednolike i betonski sive, ispred kojih su neureene oranice, prilazi neasvaltirani i blatnjavi. Saobraaj se svodi na bicikla, vojne kamione, stare autobuse i po neki putniki automobil, uglavnom sa crvenim tablicama, to je znak da je dravno vlasnitvo i da se ne smije nai u neslubenoj vonji. Bicikla imaju registarske tablice i ona su vrijednost i znak prestia. Razgovor sa graanima stvara posebno snane predstave o Reimu. Uniformisanim licima je zabranjen razgovor sa strancima. A to znai sa pola prolaznika se i ne moe razgovarati. Onaj dio graana koji ine vlast, a naroito onaj koji nije a trudi se da postane vlast, njima razgovor sa strancima nije zabranjen,

ali oni sami misle da je stvar cjelovitog patriotizma da se ne uputaju u to. Uvjereni su da su svi stranci neprijatelji Zemlje, rade za strane obavjetajne slube, i doli su da pijuniraju, pa ih nuno treba pratiti, prislukivati, a naroito uoavati njihova prisustva pored vojnih objekta i fabrika, te to najkraim moguim putem prijavljivati milicijskim stanicama. Oni to redovno i ine u uvjerenju da ispunjavaju plemenite patriotske dunosti. Oni to rade su po fabrikama, s njima se i ne moe sresti, jedino su ostali seljaci koji i hoe i smiju da razgovaraju, oni to vole, oni su znatieljni, njih zanima sve, pa i kako se ivi i u truloj kapitalistikoj Americi. Yelichi su vrlo brzo doli do ovih spoznaja, pa su se i sami trudili da se ponaaju po doekanim normama, da u svakom sluaju izbjegnu neprijatnost koja bi ih mogla snai, jer uli su to jo u Americi, iza svakog sumnjivog kretanja ili ponaanja uslijedi privoenje u milicijske stanice. Prije nego su poli da boravak u Beogradu prijave odjeljenju unutranjih poslova, potraili su Vulovog roaka LJuba, kojemu su se pismom najavili jo iz Los Angelesa. To je onaj isti LJubo, major LJubo uri, koji je prije tridesetak godina Vucu bio pri ruci dva puta, oko upisa u vojnu kolu u Petrovaradinu, i drugi put u novosadskoj bolnici. Sretna je okolnost to su se obratili na njega, jer e im njegova snalaljivost biti od presudnog znaaja za daljni boravak. Sa njima je uao u kancelariju za prijavu stranaca. Nakon to su predali pasoe odmah je uslijedilo pitanje za Vulovo Propratno pismo. To je onaj tren od koga je Vule mjesecima zazirao. Nastupio je taj as! Nema Pismo!? Prirodno je, policajac e zaviriti u Spisak, i tu poinje komunistiki obraun s njim, tu pored centralnog dravnog zatvora. Doao im na noge. Zanijemio je. Sva objanjenja koja je ranije planirao za ovu priliku, najednom su i njemu neuvjerljiva i naivna, pa i ne nalazi snage da ih obrazlae. Zautao je. Strah! Ni zamucati nije kadar. Tada dolazi do izraaja snalaljivost roaka LJuba. Upetljao se u razgovor, poskoio na noge, izvrnuo svaki svoj ep traei Pismo, da bi na kraju priznao da je Pismo ostalo u njegovoj kui. Slubenik je uvaio ispriku, jer se radilo o roaku koji je uvaeni graanin. Gospodina Yelicha e uzeti u postupak, kao da je doao sa Pismom, ali najljubaznije ih je zamolio da Pismo donesu sjutra. Nakon iscrpnog ispitivanja o Vukadinovom kretanju zadnjih dvadeset godina, u njegov paso upisano je onih nekoliko vanih rijei i ifara, koje znae slobodno kretanje po Jugoslaviji. Naravno, im doe u neko novo mjesto prvo to treba da uradi je da ode do lokalne stanice Narodne milicije, i sa Pismom prijavi prisustvo, isljednik je to vie naredio nego napomenuo, prije nego im je pruio obraene pasoe. im su napustili gradsko podruje, na putu prema Jeevici, Yelichi su bili u drugom svijetu. Ni traga od komunizma ili kapitalizma, do ekala ih je Srbija, onakva kakvu je Vuco i ponio u sjeanju. Breuljkasta zemlja sa istim vazduhom i vidljivou do beskraja, kronjastim gorama i rodnim vonjacima, zelenim livadama i obraenim njivama, te bistrim rijekama i estim vreocetima. Na svakom koraku susretali su nenatrunjena sela i radom opsjednute seljake, u prepoznatljivoj umadijskoj nonji, punoj kolorita, spretnosti enskih ruku, tkalakih strojeva i preslica. ajkae i umadijski opanci, suknena i lanena odjea su preivjeli sve komunistike promjene, i doimaju se, za ameriko oko, kao otkrovenje, ljepota na otvorenoj sceni, koja se u Americi moe nai samo u udesnoj filmskoj industriji Hollywooda, i koja zadivljuje svijet planete.

I na glavnim cestama su zaprena kola prepunjena plodovima, koje polako ali postojano, korai po korai, vuku parovi krava muzara. Odrale su se i stare seoske krme uz ceste, u koje Yelichi svraaju i zatiu svjeu prirodnu hranu, koje u Americi na taj nain ponuenu ve odavno nema. Po Srbiji se i dalje piju pia iz seoskih podruma, vina i rakija ljiva, te iz hambara jedu jabuke, maline, kruke, ljive, kajsije i jagode. Sve to plijeni svjeinom i zdravim prirodnim okusom, bez miro ija hemije koja je ovdje, na sreu, jo uvijek nedokuiva i preskupa. U svakoj krmi su zatekli nekoga, uglavnom seljake koji snano izraenom znatieljom i naivnou stupaju u razgovor sa Amerikancima, raspitujui se za sve tamo, ta jedu i piju, plaaju li kolovanje i bolnice, do atomske bombe i kaubojskih filmova. Ponosni su, za razliku od Beograana, uporni su u dokazivanju svog valjanog ivota, i po svaku cijenu hoe da aste piem Amerikance, jer oni su gosti, a gost je za Srbina uzvien in, ak i u krmi. Kacha je prvi put u Srbiji. Srpkinja je po porijeklu, ali je ovdje prvi put u sebi osjetila ponos toga porijekla, poistovjetila se sa dobro udnim seljacima, i u tome danu svoje srpstvo doivjela kao neko nejasno ali zrelo ushienje i uzvienje. Srena je to ju je doveo u Srbiju, ponavlja Vulu, i esto zahtijeva da se zaustave i fotografiu u miljeu nenatrunjene ljepote srbijanske prirode, kako je govorila raspjevanim glasom. Jo u dolasku navratie u Poegu, prvi grad Vulovog ivota, pred kojim ga proimaju marci mladosti i naivnosti seljaeta. Za Kachu je pripremio bogatu priu, na umu je imao sijaset trogodinjih uspomena, ali kad se ve naao u Poegi sve je sveo na nekolike reenice, pokazujui gdje je stanovao, radio i iao u kolu, jer se Poega, u sadanjim njegovim oima, skratila i suzila u selo. Suprotno tome, sedamnaestokilometarski put do Jeevice dojmio ga je presnano. umarci i livadice koje su uokruavale puteljak kojim su se vozili, bez saobraaja, ljudi i stoke, prikazuje se kao izdvojen dio rajske planete, naseljen umskim ivotinjama i pticama koje su zaticali na svakom proplanku. Amerikancima sa pustinjskog asvalta inilo se da lebde bestjelesnom teinom po ljepotama Boijeg stvaranja. Jo pod utiskom prolaza kroz rajsku batu zaustavili su se pred prodavnicom Vulovog strica, onom u kojoj je i on radio prije tridesetak godina, da bi se, samo za koji sekund, oko njih okupili seljani, irili ruke i ljube se kao da ih je sve rodila jedna majka. U Vula su svi gledali kao da je stigao Uzvieni, tek posveeni udotvorac i velikomuenik. On je znao da e biti vien takvim oima, i zbog toga je morao da do e automobilom, sada mu je milo to je tako i postupio. Brani par Yelicha, i pored svih ponuda gostoprimstva, hoe odmah da produe dva-tri kilometra, da to prije obraduju starca, oca LJuba. Jo je u Los Angelesu Vule imao naum kojim e iznenaditi i zadiviti Jeevljane, a oca LJuba i usreiti. Nije ga govorio Kachi, jer ona to ne bi razumjela. Odluio je da automobilom doe pred oevu kuu. Seoska govea ulica, izrovana potoinama i katakombasta kamenicama, uska i obrasla ibljem, do sada nije davala nadu, pa ni pomisao, da se bar zaprenim kolima kroz nju provue. Jo iz djeakog pamenja Vule nosi svaki korak ulice, u centimetar zna na svakom njenom mjestu irinu i naglost zavoja. Zamislio je plan kako da provue automobil. Pri tom je svjestan tete koju e imati na vozilu, ali je to nevano za utisak koji e napraviti kod oca. Spreman je automobil baciti na otpad im zavri sa posjetom. Toliko za oca moe da rtvuje.

I u zamislima, ipak, postoji jedna krivina koju nee moi savladati, tim saznanjem je poao jo iz Alhambre. Ba na njoj su se sustigle sve slabosti ulice, krivina, strmina i uskoa. Zamolio je seljane, to je taj ameriki plan, da pou do krivine i da prenesu automobil. Trebalo je vidjeti oca LJuba kada je starakim gegovima iziao iz kue da osmotri ta to prijetei brnda uz njegovu ulicu, a ugledao je tik uz kuu kao ogledalo sjajnu limuzinu. Limuzinu svoga Vuca. Prekrstio se, proplakao i bez rijei vinuo se u sinovljev zagrljaj. Ima Boga! Ima Boga, doaptavali su seljani koji su pristizali uz ulicu, krstili se i oni, i otirali suze kojih se seoska mukost uvijek stidjela. Ima Boga! Dom LJuba Jelia je postao centralna kua sela. Prvi put u njegovom dugom ivotu svi bi da svrate do njega, srean je i ponosan domain, osjea se kao ptica u proljetnom letu. Nije mu ao ni umrijeti kad je ovo doekao, poluglasom govori prijateljima. Uz jelo i pie razgovaralo se do duboko u no. im se razdanilo Vule je doekao elju iz mnogih snova, sa ocom i dvojicom mlae brae poao je do vjene kue milog roditelja. U toku pjeaenja, kojih petnaestak minuta, u Vulu su se smjenjivale slike dvadesetak godina ivota koje je proveo na ovdanjim njivama, breuljcima, ulicama, obalama i vreocetu, i u svim tim slikama lebdio je lik Majke, majke Smilje, koja je uz svo siromatvo bila prebogata ljubavlju i vjerom u svog prvijenca i miljenika, sina Vuca. Premnogo je njenih postupaka propustio kroz glavu, a svi su vezani za snano materinstvo i njenost, koje je punim sjajem iskazivala prema njemu. I ivila za nj. Pretrauje i svoje postupke i nalazi da je postupao kao zahvalan sin, ali sada misli da je mogao i morao i vie da joj ugodi, ee da je posjeti, napie pismo, i vie novca da joj podari. On u tome pregoni, povod je takav, jer se njegova njenost i panja prema majci po selu, kao pozitivan primjer, prepriava i danas. Pazio je majku, ali je mogao i bolje, ipak je to njegova misao, sada, kada je na domak njenih sjena. Dirljiv je susret Vuca i krstae, sa natpisom SMILJKA JELI, i na kojoj je stajala fotografija, ona iz Nia, kada je putovala da posjeti sina Vuca, i kada se slika s njim. U mislima se osvjeilo sjeanje na taj dan, od prije dvadeset i pet godina, dobro se sjea njenog lika, sjea se svake njene bore, osmijeha, pogleda i rijei. Golema je srea bila u njoj, mnogo se veselila dok je s njim etala dugim nikim ulicama. esto je podizala glavu prema Vucovoj, sa neskrivenom namjerom, da jo jednom vidi svog ljepotana kojemu se nije mogla nadiviti, nije se ustezala da to i kae. Oko krstae je petnaestogodinji korov uhvatio maha, to je Vule doivjeo i kao svoj nemar, nebrigu, neodgovornost, i ono to je naroito zabolilo, kao nezahvalnost sina kojega je majka neizmjerno voljela i vjerovala u njega. A on je sve samo ne zahvalan sin, do jutros je bio duboko uvjeren u suprotno, ali sada, suoen sa zaputenim majinim grobom, o sebi misli samo najgore. Najednom je, u svojim oima, najnezahvalniji sin, sin u kojega je majka samo pau alno bezgranino vjerovala. Oko groba treba ozidati i izdignuti teren, kako je to ve oko onih ljepih spomenika u groblju i uraeno. Odmah, tu pored groba, kod prisutnih seljaka, raspitao se za majstore. Dozvao ih je isti dan i naloio kako i do kada da sve to obave. Jedna posve druga stvar, vezana za grob, ganula ga je jo bolnije. Slika majke na krstai je gaana pukom i pogoena u desno oko.

Oko toga zlodjela nije se raspitivao, znao je, komunisti su se na taj nain obraunavali s njim, Vukadinom Jeliem koji se drui sa Kraljem. Vukadin je majino desno oko, njega su ustrijelili, to je znak njihovog potpunog patriotizama, odanosti bez ostatka. Mrtva majka, i jo mrtviji kamen, nisu se mogli braniti, to je ono to boli, i to nikad nee prestati da boli. Komunisti su svirepiji i od svih runih pria koje je o njima uo do sada, ini mu se, dok gleda u prostrel na slici nemonog oka. Desnog!? Komunisti su ovovremena strava i ljudski mrak, konano i neopozivo je njegov stav o njima, ovdje i sada, na oskrnavljenom stanitu mrtvih, pored groba ranjene majke, primjernog roditelja i supruge, potene ene i uvaenog graanina. Oni su mrane sile koje su zajahale i jau bez milosti i savjesti. Osveta! U njemu su odzvanjali snani glasovi. Hladan znoj se iznosio sa unutranjim zovom. Pribrao se. Okrenuo se povelikoj grupi seljana. Gledao ih je. Bez rasprave o nedjelu, raspitao se o fotografima. Naruio je novu sliku. Veoma potiten zbog stanja majinog groba umirivao se zadovoljstvom LJubove sree koja ne jenjava, grlata je ponosom sinom. On bi sa Vucom i nevjestom Amerikankom da ide i da se pokazuje to dalje. Da ih vide od Beograda do mora. elja mu je da limuzinom pou na Zlatibor. uo je da su tamo rajske ljepote, da tamo dolazi jugoslovenska elita, a i on je sada, uz Vuca, elita, pa je i njemu tamo mjesto. Stigli su i na to remek djelo prirode, kome se Kacha i Vule ne mogu da nadive, a otac LJubo, u opancima, akirama, ajkai i lanenoj koulji epuri se i pokazuje kao da je na modnoj reviji na kojoj nosi najbolje modele, a uistinu je strio jednostavnou odjee, naivnou ina i istinskim ponosom koji je od prisutnih gostiju prihvatan sa simpatijama, koje se esto iskazuju prema starim osobama kad ne umiju da usklade odnos sa novim ambijentom. I Vulu je bilo simpatino ponaanje oca, mada je pomalo i djetinje, ali su i starci na svoj nain djeca, zakljuio je i podupirao ga u neskrivanom ushienju i srei. Sa ocem e poi jo nekoliko puta, limuzinom, svuda gdje LJubu padne na um, hoe da ga zadovolji, da mu bar okrajak ivota uini lijepim, kad ve ne moe majci Smilji. A i on, LJubo, dio je nje, majke, ini to i zbog nje, ini to za oboje, ini to zbog sebe i svoga sopstva. Taman kada su se Amerikanci opustili u ljepotama ljudi i prirode, okrueni raznovrsnim panjama, kada je Vule dosegao Vucovo disanje punim pluima, onim od prije trideset i vie godina, kada je poeo i da skakue po livadama i ulicama, kao to je inio davno prije, iz sela dotrae trojica unezvjerenih komija, i sa velikom zabrinutou saoptie, da se Vuco hitno javi u Sekreterijat za unutranje poslove u Poegu. Milicija je bila dola po njega, ali dalje nisu mogli automobilom, odveli su Vucovog brata Siniu kao taoca, a Vucu naredili da odmah doe i on. Razlog poziva je, objasnili su seljacima, nije se prijavio u stanicu milicije. Komunisti?! Pozivaju ga oni to su ustrijelili majino oko. Desno!? Ta je misao u njemu. Izbora nema, da nije priveden brat moda bi i bilo, a ovako ulovljen je. Manje mu je do sebe, brine zbog nevine i preplaene Kache, ali i zbog oca LJuba koji se ovih dana veselio kao djeai i ivio jedini dio srenog ivota. Kao ljetni podnevni grom u goropadno osamljeno stablo na goloj visoravni, u LJuba je grunula nesrea koju nee preivjeti, govori, jer su uhapena njegova dva sina, prepriava ono to znaju svi. Kad komunisti hapse u sred bijela dana mnogo je gadno, ne daju ni svjetlu da progleda.

Medvjed godinama ari i pali po selu, seljaci se ustravljuju i pri pomisli na susret s njim. Ali kad ga ustrijele okupljaju se iznad leine, hvaliu se i priaju o svojim neustraivostima. Tako nekako je Vule Yelich doivjeo prvi dodir sa provincijskim zastupnikom dravne bezbijednosti. Ko je Vukadin Jeli ili Vule Yelich kako se izdaje gospodin, i ta on hoe, pa se limuzinama epuri, okuplja narod i demonstrira kapitalistike manire. ta on ovdje trai i zato je doao? Urlanje je liilo na to. Doao je da vidi svoju kuu, groblje, oca, brau i roake, tako nekako odgovarao je osumnjieni. Zna se ko je on, sve to oni u Dravnoj bezbijednosti znaju. Znaju ta je govorio u Marseju, Londonu i Kairu, znaju njegove veze sa Kraljem i faistikim podzemljem, znaju za njegovo etnitvo i masonstvo, znaju i za obavjetajne neprijateljske slube koje su ga poslale u Jugoslaviju, znaju i zadatke koje je dobio da obavi. Sve oni to znaju, ali hoe da to uju i iz njegovih usta. Vule Yelich je morao da prepriava svoj ivot, razgovore koje je vodio na mnogo mjesta, i da se brani od optubi bez osnove, jer je isljednik o njemu znao sve, ama ba sve, i to je najgore po Vula, mnogo toga je loe i namjerno pogreno interpretirano. Nekoliko sati trajao je napad i energino negiranje da bi, u vrijeme oitog Vulovog umora, uslijedila ponuda. Sve e mu se oprostiti, ali da od danas postane lojalan, da prikuplja podatke o emigrantima u Americi za potrebe Dravne bezbijednosti, da i on konano pone da radi za interese svoje otabine. Vule nije krio da se grozi i na pomisao da radi tako prljav posao, da bi kad je koncentracija popustila preao i u napad. Branio se mrnjom prema komunistima i svemu to je u doticaju s njima. Koliko je isljednik povisivao glas toliko je i on bio govorljiviji i vri u iskazivanju mrnje prema Titovom reimu. Naveo je i prostrjel kamenog oka. Desnog!? Isljednik je Popratno pismo ostavio za kraj, kao ubojito oruje, ali za Vula ni ono, u nastupu bijesa, nije znailo mnogo vie od onoga to ve ima, pa je bacio sve na kocku, pri tom isljedniku izgovorio i dosta grubih rijei koje ni u mislima nije mogao zamisliti da e izgovoriti u dodiru sa komunistikom policijom. I kad je ve pomislio da ne moe izbjei najgore, isljednik ga je otpustio, uz napomenu da e se jo sretati. Toliko su ispitivali i brata Siniu koji je morao da pria i to je znao i to nije znao o bratu Amerikancu. Strah se uvukao u seljane, ovakve su im situacije poznate, privode se u miliciju svi koji su sa osumnjienim imali kontakt. Seljaci su prorijedili dolazak LJubovoj kui, a sa Vucom su razgovarali samo kad su u grupi, svi su bjeali od njega kad su bez svjedoka, jer ti razgovori su opasni, u istrazi se prikazuju po volji isljednika. Shvativi stanje Vule i Kacha su napustili Jeevicu, i krenuli u obilazak Jugoslavije. Tek su se povremeno vraali u selo, da LJuba odobrovolje, da mu podare jo koji dan sree. Policijski postupak u Poegi, a imali su jo sli nih neprijatnosti, u Vulu su izokrenuli osjeaj straha u stanje prkosa. Prestao je da se plai, shvatio je da e da mu se dogodi ono to je u Policiji odlueno onoga dana kada je dodirnuo jugoslovensko tlo. Gazi po njemu preko dva mjeseca, ne hapse ga, znai da je ve tada donesena takva odluka. Vule Yelich se nagledao Jugoslavije i komunizma, vrijeme je i da se vraa, ostala je samo jedna od planiranih radnji, posjeta Patrijariji. Iz Amerike

je poao sa ubjeenjem da i u njoj vrljaju komunistiki prsti, ovdje je jo blie tome uvjerenju, pa izglede da prekorai patrijarijsku kapiju svodi na male. Opet je u pomo pozvao vjetoga roaka uria, pa su zajedniki zatraili prijem kod Patrijarha. Primljeni su ve sljedeeg dana. Kao da su razgovor zapoela dva bia sa razliitih planeta, ni na koji nain nisu mogli da se razumiju. "Vaa svetosti!" otpoeo je ugledni Amerikanac srpskoga porijekla, kako je predstavljen Vule Yelich: "Vi radite kako vam nareuju komunisti." "Ne, gospodine Jeliu", nijekao je patrijarh German: "Mi imamo svoju autonomnu, crkvenu politiku, i mi ne radimo ni po ijim diktatima." "Vi saraujete sa komunistikom vlau", uporan je Amerikanac-Srbin. "Potovani gospodine Jeliu!" patrijarh se trudio da bude to shvaeniji: "Mi ivimo u Jugoslaviji, a u njoj su na vlasti komunisti. Ta injenica ne moe da se ignorie. Moramo da potujemo i zakone Zemlje." "Ne! Vi ne smijete, ni na koji nain, da kontaktirate sa bezbonicima i njihovom vlau. Komunisti su avolja sorta, protiv su Boga, Crkve i vjernika. Pa, kako sa njima da komunicirate?" uporan je Vule Yelich. "Vi, u Americi, potovani gospodine Jeliu, moete tako i da govorite i da radite. Tamonje drutvo je i postavljeno po interesima i eljama religija. Naalost, srpska crkva ne ivi u takvom drutvu. Mi ivimo Ovdje. Svoja prava moemo izboriti samo ovdje, i samo uz komunistiku vlast" patrijarh German se trudio da svojim glasom ne izaziva uglednog graanina Amerike srpskoga porijekla, ali mu to nije polo za rukom, jer gospodin Vule Yelich ne moe, ali i nee da shvati da se sa bezbonicima, uopte, moe i smije razgovarati. Nakon tri mjeseca odmora u Jugoslaviji, brani par Yelicha je krenuo prema granici. U Zagrebu su svratili do pumpne stanice da operu automobil, i tu bili iznenaeni ovjekom koji je presreo Vula i pitao ga da li se zove Vukadin Jeli. Bio je to aviomehaniar iz Vulovog letakog vremena, sa kojim se tada i druio, ali je sada ostario i izmjenio lik. Yelichi su jo jednom vidjeli ta je gra anski strah, jer i pored srdanog zagrljaja taj dobri stari prijatelj nije smio sa Vulom da ostane dugo, nije smio da ga pozvove kui, a uinio bi to rado, priznao je i mnogo se izvinjavao zbog toga. Na graninom prelazu, jo jednom prepriao je ivot i tromjeseno kretanje po Jugoslaviji, i opet odbio ponudu da bude potkaziva, i sve to u nekoliko sati koliko je Kacha premirala od straha i povirivala na slubena vrata, pa i sama izazivala panju Narodne milicije. im su premostili jugoslovensku rampu grlato su zapjevali svjetlu slobode. nazad na sadraj VULE YELICH glava 25. Vule Yelich je 1962. godine izabran za predsjednika Srpske crkveno-kolske optine Saint Steven's Serbian Ortodox Catedral u Alahambri. Sa ponosom je primio dunost. Ulagao je sva znanja i sposobnosti da to bolje obavi povjerene zadatke. Povjerenje je zaista veliko, ali nije kako se nadao naglasak na povjerenju i asti, obratno je. Saekali su ga obimni zadaci koji su zahtijevali znatno vie rada nego je pretpostavljao primajui se predsjednikovanja. Moglo bi se rei i da je zateen obimom poslova koji se ne mogu obavljati usputno, na ta je raunao. Ukupno raspoloivo vrijeme provodie uz Crkvu, i

bivae iznenaen koliko je Optina iroko zahvatila ljude i sredstva. Od primanja dunosti, pa dok je ne preda idue godine, potpuno e se izmijeniti ivot njegove porodice. Preesto je u obavezi da prima, ruava i razgovara sa uenim ljudima, koji su pokretali teme kojima on nije sklon, politike, kulturne i naroito crkveno politike. Sticajem irih okolnosti posjete su uestale po pitanjima organizovanja crkvenog ivota u Americi, a u sklopu toga, posebno o mjestu i poloaju Srpske crkve. Mjesto i poloaj crkve u Americi nametalo se u svakoj prilici, na svakom sastanku i pri svakoj posjeti, to je postalo najozbiljnije pitanje kojim se predsjednik Vule Yelich morao da bavi, a mislio je da se takvim pitanjima nee baviti nikako, jer on za to nema sklonosti ni spremnosti. A ba u vrijeme njegovog izbora za predsjednika, to pitanje se, u itavoj Americi, pa i u Alhambri, zaotrilo do usijanja, kako su govorili crkveni veledostojnici. Periferno znao je o postojeem sukobu miljenja, ali nije ni pomiljao da su izraeni u mjeri u kojoj ih je zatekao, a pogotovo nije pretpostavljao radikalne prijedloge koje sada uje. Bio je naro ito jedan razlog zbog koga je za njega to bila periferija interesovanja. Istorija!? Srpska tampa je uveliko pisala o ovome sukobu, a obje strane pozivaju se na istoriju Srba i njihove crkve u Americi, a kako Vule ne poznaje ni prve lekcije iz te istorije, koju usput i ne voli, on je takve lanke zaobilazio. A sada ne moe tako da se ponaa. Domain je estim gostima Crkve i predsjedavajui sastanaka, a na gotovo svim skupovima to je tema, i njegovo je, domaina, da sastanke otvara i zakljuuje, daje uvode i predlae zakljuke. U uvodima i zakljucima mora da priziva istoriju koju ne poznaje. Osjea se nelagodno. Kad je saznao da e biti biran za predsjednika Crkve, pripremao se za tu dunost, ak je poeo da ita i lanke koji su istorija, ali su tako steena saznanja bila od male koristi, moglo bi se rei i od tete, jer je veina tih lanaka i pisana u namjeri da nevjete itaoce zavara i pridobije za jednu od aktuelnih politikih ideja. Nije shvatio ni sutinu spora koji je palio srpska javna glasila. A im je postao predsjednik, prvo to je susreo, bila je istorija i iz nje izvedena prava srpskih pravoslavnih vjernika u Americi. Praktino, razumio je, u svai su srpski patrijarh German i srpski ameriko-kanadski episkop Dionisije. To e saznati lino od episkopa Dionisija, koji e pouriti da bude jedan od prvih Vulovih gostiju. Dakle, ni ta posjeta nije bila sluajna, kako je u vrijeme njenog zakazivanja naivno vjerovao Yelich. Crkva u Alhambri je vrlo ugledna, pa je objema stranama stalo da je imaju na svojoj strani u sporu, u toliko je i predsjednik Vule Yelich postao vaan, mnogo vaniji za globalnu crkvenu politiku nego je on i slutio. Zbog toga su ga posjetili mnogi ljudi od imena, i svi objanjavali istoriju i branili politiku episkopa Dionisija ili patrijarha Germana, i presuivali onoj drugoj strani. Tako je ameriko-kanadski episkop Dionisije, prilikom posjete, iskoristio priliku da vodeim crkvenim ljudima u Alhambri pojasni dosta uvjerljivih razloga, koji navode na pomisao, da srpski vjernici u Americi trebaju da razmisle o svom organizovanju i da stanje Patrijarije stave pod politike reflektore. Vulu se dopadalo sve to je glagoljiv vladika govorio, i ve u toku razgovora postao je njegov istomiljenik i sljedbenik. A vladika je, kao i svi sagovornici prije, zapoeo predistorijom Srba u Americi, kako se izrazio, nabrajajui godine, dogaaje i imena ljudi. O tome je Vule zaista znao malo.

Prije sedamnaest godina, uz aicu i ugodno nono askanje sa tastom Dusanom, Vule je bio prvi put u prilici da uje neto iz rane istorije Srba u Americi. Sada se prisjea onoga to je govorio tast i shvata kao najbolju lekciju, koju je na tu temu sluao do sada. Nema sumnje, Dusan je i uesnik i poznavalac srpskih prilika u Americi, pa e se Vule znaajno oslanjati i na njegovo aktuelno miljenje. Nedugo poslije Dionisija ugostie i jo dvojicu znamenitih crkvenih veledostojnika, zagrebakog mitropolita Dr Damaskina i bakog episkopa Nikanora. Oni su doli u Ameriku po nalogu Svetog sinoda: Da razgovaraju sa vladikom Dionisijem i sa svetenstvom i sa vienim crkvenim i narodnim radnicima u Americi, a po pitanju optubi na raun episkopa Dionisija, zbog veoma nedolinog linog ivota i zbog zloupotrebe crkvene imovine... I oni su govorili o tekuim nesporazumima, napadali Dionisijevo ponaanje i skretanje sa politike Mati Crkve, i oni su obrazlagali vrlo uvjerljive argumente koje su, i oni, potkrepljivali istorijskim injenicama. Vule Yelich je ve na tome sastanku potpuno stao uz njihove argumente i logike stavove, koji su potpuno na suprotnoj strani od Dionisijevih. A kad su jerarsi otputovali, Vule se zamislio nad injenicom da ga olako ubjeuju i jedna i druga strana i zakljuio, tako i mora biti kad on ne zna istoriju i ne moe da zakljuuje sam. Prisjetio se posjete Patrijariji i razgovora koji je vodio sa NJegovom Svetou patrijarhom srpskim, gospodinom Germanom, lane, a koju je upriliio u toku priprema za predsjednika. Govorili su o nesporazumima na relaciji Beograd-ikago, kako se tamo uobiajilo nazivati spor, to pitanje je nametala NJegova Svetost, i govorila, a Vule samo klimao glavom, jer je malo znao o nesporazumima, a mislio je da se tiu samo grupice crkvenih ljudi, i da je to daleko od njega. Tek sada, kad se vie udubio u ondanje Patrijarhove rijei, shvata na ta je sve ciljala Svetost, i ta je oekivala od uglednog srpskog vjernika iz Amerike, kako ga je oslovljavao patrijarh German. Ne, on nije dorastao onom to od njega oekuju crkveni ljudi, da kao predsjednik jedne od uglednih srpskih crkvava u Americi stane na njihove strane, i snagom autoriteta i argumenata podupire njihove politike. Kao da je upao meu dva vodenika rvnja, melju ga, a on ne umije da se iskobelja. Svaa Beograda i ikaka traje godinama, ba sada se spustila na teren prostih vjernika, ve se svaaju i oni. Podjela!? Jo jedna podjela Srba, i jo jedna podjela Vulovih prijatelja i poznanika, istorijska podjela u kojoj je Vule Yelich direktni uesnik, a eli da to ne bude. Koliko se on vie izmie iz toga drugi ga snanije uvlae. Sljedbenici episkopa Dionisija ga ne putaju na miru, ine sve da bude uz njih, a oni hoe ba ono to Vule ne bi, izdvajanje iz nadlenosti Patrijarije, koja to naziva raskolnitvom i prijeti anatemom. Vjernici crkve u Alhambri su pred potpunim rascjepom, svaaju se i prijete tuom. Predsjednikovo je da ih miri, ubje uje argumentima. Kojim? On ih stvarno nema, nema ni svoj izgraen stav, ne zna istoriju i iz toga izvedena prava, na koja se obje strane tvrdokorno pozivaju. Obraa se prijateljima i pita za miljenja i savjete. U svakom kontaktu, sa bilo kojim Srbinom, raskol je obavezna tema razgovora, i obavezno izlijevanje ui, a razboritih razgovora vie nema. Naruen je mir i u Yelichevom domu, u nj su naselile besane noi i nemir. Predsjednik Vule kao iz bezdana pokuava da dokui klju pomirenja za ve uveliko zavaene

sunarodnike, sugraane, prijatelje i komije. as misli da je na pravom putu Patrijarh a as je na strani Dionisija, ne moe da pomiri Srbe u sebi, pa kako e da ih miri na otvorenom, pita se i jednako se raspituje za predistoriju, vjerujui da bi njenom spoznajom umio da stane na pravu stranu. Od mnogo sasluanih ljudi na Vula Yelicha je najsnanije djelovao razgovor sa jednim starcem koji je bio izvan svih tih dogaanja. A nije bilo koji starac, otac je popa crkve iji je predsjednik Vule, to je Milan Mrviin. Jedan je od malo ivih koji, ne samo da poznaje istoriju o kojoj se govori, ve je jedan od onih koji su tu istoriju i pravili. Milan Mrviin je ivio u Cincinnatiju, do tamo nije doprla ruka srpske crkve, pa je on 1909. godine organizovao formiranje srpske crkvenokolske optine. Nerjeivo pitanje je bio svetenik, pa je ve u poetku zaprijetilo i raspadanje Optine, u ije formiranje je on uloio znatan napor. Smilja i odluuje se za orginalnu ideju. Obraa se crkvenim ljudima ruske crkve, posjeuje ih i kod njih e zavriti nekolikonedeljni bogoslovski kurs, i postati rukopoloen vjerouitelj pop. Desetljeima gospodin Mrviin e inodejstvovati i sticati visok sveteniki ugled kod svojih parohijana, ali i kod crkvene uprave. Od njega se mogla uti nepatvorena istorija srpske crkve u Americi. Vule ga je sluao sa panjom i uivao u slikovitosti starevog kazivanja. Ba kad je pop Milan Mrviin uveo parohiju u pun zamah, dolo je do najotrijeg spoticanja oko crkvene nadlenosti. Razgovarao je sa igumanom Daboviem, efom srpske duhovne misije u okviru ruske jurizdikcije. Bez sumnje, srpskim vjernicima je bila nadlena ruska crkva, ali to narod nije htio da prihvati, a pop Milan Mrviin je bio uz narod. Zvanino jedino nadlean arhimandrit Sevastijan Dabovi slabo je ostvarivao veze sa srpskim crkvenim optinama, i kao savjestan ovjek nadlenom ruskom arhiepiskopu Platonu podnosi ostavku pri kraju 1909. godine. O tome obavjetava i karlovakog mitropolita: Tri dunosti: hrianska, pastirska i narodnosrpska nalau na mene... Srba ima vie nego drugih pravoslavnih naroda u Americi. Oni ive u parohijama i potpomau svojim novcima svetenstvo i hramove: ruskih, gr kih, sirijskih, anglikanskih, jermenskih, rumunskih, bugarskih, latinskih, zatim raznih sekti, i svojih srpskih, do broja sto hiljada dua, a drugih sto hiljada nije nigdje upisano, jer je sve to spalo na mene, ostavljenome jedincu. U Americi ima 2 ruska episkopa, 1 grki, 1 arabijski, 1 jermenski, 1 eh starokatoliki, 1 poljak starokatoliki, 1 rusin grekolatino, 1 unijatski i druge vladike. Srpskoga nema. isto srpskih parohija ima 19, a srpskih kanoninih svetenika 11, nekanoninih 5 i 1 akon... Upoznajem opet Sveti arhijerejski sinod, da je srpska crkva, u slavnoj i irokoj Americi, ostala bez nadzornika, i molim da joj se poalje otuda arhipastir srpski. Po Sevastijanovoj intervenciji iz karlovake mitropolije u Ameriku dolazi Stevan Karamata, da upozna stanje Srba u raseljenju i predloi rjeenja, a arhiepiskop Platon usvaja ostavku, i usput arhimandrita Sevastijana znatno ocrni meu pravoslavnim svijetom. Meutim, ruski arhijerejski sinod, pri razreenju, iskazuje pohvale za Sevastijanov rad. Karamatov izvjetaj govori da Srba u Americi ima u 108 naselja u 19 organizovanih parohija, te vie mjeovitih parohija. O Sevastijanu govori kao o ovjeku koji je sve podredio cilju da postane episkop ruske crkve. Dalje kae da je najvie Srba porijeklom iz karlovake mitropolije, ali bi i oni rado

pod beogradsku mitropoliju, vjerujui da je karlovaka pod uticajem maarskih politiara, te i na tom planu ima svaa meu Srbima. Najuticajniji Srbin u Americi je Mihajlo Mia Pupin, univerzitetski profesor u NJujorku, i naunik koji poprima svjetski glas. Karamata sa Pupinom pravi prijedlog, da srpska crkva u Americi potpane pod jurizdikciju jedne od srpskih mitropolija, ili da sve etiri mitropolije, Beogradska, Karlovaka, Bosanska i Crnogorska naprave sporazum oko toga. Te da otuda poalju, svetim sinodom proizvedenog episkopa, vikara ili arhimandrita u Ameriku, pod kojim bi bile sve srpsko crkvene optine. Trai se, da se za crkvene potrebe, u Ameriku poalje novac, kojim bi se u Sjevernoj Americi kupilo do tri hiljade jutara zemlje, blizu eljeznice, gdje bi se napravio manastir i u njemu centar srpske eparhije, a da vlasnitvo bude jedne od starokrajskih mitropolija. Dalje se napominje, to treba raditi odmah, jer je sada zemlja najeftinija (jedan ipo dolar po akeru.) Ni po ovom izvjetaju i prijedlogu nije bilo odgovora, pa Pupin nagovara Danila Bukorovia da putuje po Americi i obilazi vjernike i svetenike, a usput e od patrijarha srpskog traiti da ovaj poduhvat blagosovi. Arhimandrit Danilo je neprekidno putovao est mjeseci, preao esnaest drava, posjetio trideset sedam srpskih kolonija, odsluio etrdeset dvije liturgije sa propovjedima, osvetio dvadeset est vodica i odrao sto etrdeset govora. Odro avanje naroda time nije prestalo, pa Pupin dolazi na ideju, da se u NJujorku izgradi manastir za desetak mladih i vrijednih kaluera, koji bi osam mjeseci putovali a etiri se odmarali. Ubrzo, hiljadu devet stotina trinaeste godine, dolazi do nasilne smrti patrijarha Lukijana, to je ve tamonje predratno vrijeme, srpska crkva ulazi u teak period, pa se na vapaje Srba iz Amerike vie i ne odgovara. Te godine, preputeni sami sebi, Srbi u Americi odravaju prvi crkveno narodni sabor. Predsjedava protojerej Sava Vojvodi, od ruskog arhiepiskopa novopostavljeni ef srpske duhovne misije. Uesnik skupa pop Milan Mrviin prepriava, a Vule Yelich paljivo slua i dogaaje doivljava kao da im svjedoi. Sabor je bio ustar, trajao je tri dana, a odluke su: Izii iz ruske crkve i ui u srpsku mitropoliju u Beogradu. Uzeti jedinstveno ime, Srpska Pravoslavna Crkva u Americi sa sjeditem u ikagu. Crkva se sastoji od tri okruga, na elu svakog je episkop ili arhijerejski namjesnik. Djelatnost je duhovna, prosvetna i administrativna. Izraditi nacrt pravila za crkveno kolske optine. Crkveno-narodni sabor e se sastajati svake tri godine, po odobrenju mitropolije iz Beograda. Ovaj sabor je poznat po imenu Mitrovdanski. Do realizacije odluka nije dolo, jer se razbjesnio Prvi svjetski rat. Srpski vjernici u Americi i dalje ostaju pod jurizdikcijom ruske crkve. Hiljadu devet stotina petnaeste godine, po odluci srpske vlade, u Ameriku dolazi jeremonah Nikolaj Velimirovi, da upozna zapadni svijet o borbi srpskog naroda za osloboenje. O ovome putovanju mitropolit srpski Dimitrije obavjetava ruskog arhiepiskopa u Americi Jevdokima. Jeremonah Nikolaj je prvi ovjek, od onih to su iz Starog kraja dolazili u posjetu, koji je bio veoma uen, i koji je izuzetno dobro znao engleski i ruski jezik. LJudi su to uoavali u svakom susretu s njim, i odmah drali do svake njegove rijei.

Tridesetpetogodinjak, beogradski bogoslov, pa diplomac starokatolikog fakulteta u Bernu, gdje je i doktorirao, pa drugi doktorat u enevi, pa monah u manastiru Rakovica, a onda po nalogu mitropolita Srbije Dimitrija putuje u Rusiju, tamo ostaje neko vrijeme i stie vana poznanstva sa tamonjim crkvenim ljudima. To su injenice koje su ulijevale vjeru u njegovu uenost, upuenost u meucrkvene odnose i ljudsko iskustvo. im je doao u Ameriku oglasio se novinskim lancima, koji su padali u oi po visokom nivou pisane rijei. Posjetio je sve vee gradove, drao propovjedi i predavanja. Impresivno pie i govori o borbi srpskog naroda, poginula su iz njegove porodice etvorica, a osmoro umrlo od tifusa. Na velikom zboru u NJujorku govore Pupin i drugi, ali je glavni govornik Nikolaj: Jezik izvanredan, ist kao kristal, bogat izrazima. Argumenti teki kao malj i po sigurnom taktu kao vjet kova, bije otac Nikolaj po gvozdenom nakovnju... Nikolaj je doao u Ameriku zbog dravnih potreba, njih je obavio na najbolji nain, ali je uinak kod srpskih vjernika bio naroito visok. O Nikolaju se svuda govorilo i trailo da on ostane i bude njihov vladika. Utisak je takav ostavio i na svetenstvo, ali i na srpske intelektualce i novinske urednike. Nikolaj je posijao sjeme koje e proklijati i poeti da nie. Predstavnici ruske crkve ga nisu doivjeli tako, u njemu su vidili buntovnika koji srpske vjernike odvraa od nadlene, njihove, ruske crkve. Sava Vojvodi je imao sve manje uspjeha u organizovanju srpskih parohija u okviru ruske crkve. Tu je bila jo jedna okolnost, srpski svetenici su se navikli na neorganizovanost vie uprave, pa su se poeli ponaati kao usamljeni strijelci, i na parohijama initi onako kako to njima lino odgovara, manje marei za crkvene kanone. U Americi 1916. godine ima trideset srpskih crkvenokolskih optina i jedna u Kanadi, sa trideset dva vjerouitelja. U ruskoj patrijariji je dobro shvaeno stanje meu srpskim vjernicima, pa je uinjen novi pokuaj. Arhiepiskop Jevdakim saziva Kongres Srpskih Svetenika, nakon ega slijedi izmjena ustava Arhiepiskopije i u njemu administrativne podjele srpskih parohija. Formirana su etiri okruna protoprezviterata; Istoni, Srednji, Prvi zapadni i Drugi zapadni, i izabrane starjeine. Svetenici su to formalno prihvatili, ali kako im je odgovarao nered, ni ovim pokuajem nije dolo do pomaka. Ruski sinod iz Moskve u Ameriku alje 1917. godine sinela Mardarija Uskokovia za naelnika srpske misije u Americi. NJegovim dolaskom e zapoeti novi odnosi, i u njegovo vrijeme e se dogoditi krupne promjene u organizaciji Srba i srpske crkve. Svjetovno Ivan Uskokovi roen je 1889. godine u uglednoj kapetanskoj podgorikoj porodici. Nakon kolovanja u Podgorici i Beogradu zamonaio se u manastiru ia, i u svojoj dvadesetoj godini ivota postao jero akon Mardarije Uskokovi. Mitropolit srpski Dimitrije ga upuuje u srpsko podvorje u Moskvu. Tamo zavrava bogosloviju i duhovnu akademiju. Po nalogu svetog sinoda ruske pravoslavne crkve i generaltaba, sada ve jeremonah Mardarije, obilazi slovenske zarobljenike iz austrougarske vojske, po Sibiru i Turkestanu, gdje je drao bogosluenja i predavanja. U Rusiji ostaje dvanaest godina, stie visok ugled i dobiva znaajne funkcije u ruskoj crkvi. U svojoj dvadesetosmoj godini sinel Mardarije dolazi u Ameriku. Pun poleta, a odluan da srpsku crkvu u Americi vrati pod okrilje starokrajske crkve, planira da stvori srpski duhovni centar sa manastirom i velikim imanjem, koji bi mogao izdravati srpske monahe, siroad poginulih radnika, kojih je mnogo,

i iznemogle, kao i kulturne i kolske sadraje. Kupuje ogromno imanje u Libertivilu kod Chikaga, kasnije e na njemu podii manastir Sveti Sava i pored njega groblje. Ruska crkva je stalno pri ruci Srbima, ali vodi i svoju politiku. Tako dolazi do ruskog narodnog crkvenog sabora, na kome je za srpskog episkopa izabran Mardarije Uskokovi. On je ostao vjeran svom cilju, ne prihvata se, zapravo, zatraio je prethodnu saglasnost starokrajske srpske crkve. Na vapaje iz Amerike, kao da je to postalo poslovino, ne stiu odgovori iz Starog kraja, gdje se oekuje i kraj rata. Meu vjernicima je opti nered. Svetenstvo se organizuje u Srpsko Pravoslavno Sveteniko Udruenje sa sjeditem u Chikagu. Usvaja nacrt pravila i alje ga u Beogradsku mitrpoliju, sa molbom da ga usvoji, te da rijei osnovno pitanje srpskih vjernika i crkve u Americi. Ono i to je bilo ureeno, a bilo je zahvaljujui ruskoj crkvi, i to doivljava lomove, jer se ruska crkva, dolaskom komunista na vlast u Rusiji, nala u tekom iskuenju. Dolazi do pucanja veza izmeu ruske patrijarije i njene sjevernoamerike arhiepiskopije. 1919. godine je sazvan sabor ove arhiepiskopije, pa se pored glavnih pitanja raspravlja i o stanju u dijelu koji ine srpski vjernici. Rijeeno je da Srbi konano moraju imati episkopa, te i izaberu arhimandrita Mardarija za episkopa srpske pravoslavne crkve u Americi. Prisutni srpski svetenici su bili u velikom iskuenju na ovome saboru. Saglasni su da bez episkopa ne mogu. Znaju da e vjernici prihvatiti samo episkopa kojega izabere beogradski sinod. Sinod se uporno godinama ogluuje o taj vapaj. Odluili su da glasaju za izbor Mardarija, vjerujui da je to jedini nain da izazovu srpski sinod, i da konano on donese odluku. Izgleda da je to i bilo tako, jer se ve na treoj konferenciji arhijereja, sada ve ujedinjene Srpske Pravoslavne Crkve, nalo i pitanje srpske pravoslavne crkve u Americi. Ali ni tu nije donesena konana odluka. Mardarije je o inski bdio nad srpskim vjernicima, radio mnogo na njihovom organizovanju, a naroito oko imanja u Libertivilu. Svuda je nailazio na otpore ve potpuno individualizovanih svetenika, jer ko je on, u ime koga i za koga...? Konano, 1921. godine iz srpske patrijarije je stigla vijest o formiranju amerikokanadske eparhije, ali nije i o izboru vladike, to je naro ito pogodilo Mardarija. On je svoj izbor s pravom oekivao. Ipak, on je postavljen za administratora do izbora episkopa. To nije zadovoljilo vjernike u Americi, nije ni njega, jer je izostao nuno potreban autoritet funkcije, kao i dalje zaostajanje u organizovanosti meu amerikim pravoslavnim svijetom. Patrijarija ponovo alje meu amerike Srbe, sada ve, episkopa ohridskog Nikolaja Velimirovia, sa zadatkom da ispita stanje i predloi rjeenja. Nikolaj je na nov nain plijenio srpske vjernike, ali i druge, te u toku boravka stekao velika poznanstva i jo vei ugled. Iz Amerike su slate molbe srpskoj patrijariji da izabere episkopa Nikolaja za vladiku amerikokanadskog, molbe su upuivane i njemu lino. Po povratku Nikolaja u Beograd oekivao se brz izbor prvog vladike, ali do toga, na neobjanjiv nain, nije dolazilo u sljedeih pet godina. U takvoj situaciji, srpski vjernici u Americi, prije svega svetenstvo, napravilo je mnogo politika oko kojih su se iscrpljivali i prepirali, a jedini koji je svojski radio bio je administrator Mardarije. Jedni su da episkop bude Nikolaj, drugi su za Mardarija, trei su za nekog treeg, etvrti su za rusku crkvu, peti su, a i takvih je ve bivalo, za

samostalnu crkvu Srba u Americi, esti su za jedinstvenu crkvu Amerike svih pravoslavaca, i jo nekih ideja, a sve su one dijelile i svaale vjernike, pa je ta svaa stizala i do Beograda, patrijarha i Kralja. Kada se konano oekivalo rasplitanje vora, iz Patrijarije je stigla prekomanda za Mardarija, povratak u Jugoslaviju i postavljenje za upravnika Monake kole u Rakovici. Primio je vijest sa nevjericom, teko je mogao da shvati da treba napusti toliko zapoetih poslova koji e se bez njegovog prisustva ugasiti. Postupio je po hrianskim kanonima, otputovao je u Rakovicu. Tek tada nastao je onaj veliki nered u amerikokanadskoj eparhiji. Patrijarija nije imala izbora, povratila je Mardarija na staro mjesto, da bi ga, 1926. godine, konano, i izabrala za prvog episkopa amerikokanadske eparije. Bilo je to suvie kasno za savjesnog ovjeka koji je desetak godina tumarao i gazio bogaze. Sve njegove neprespavane noi organizam je pamtio i biljeio, i ekao trenutak da ispostavi zdravstveni obraun, koji je Mardarije sve jasnije i nespokojnije oekivao. Iako naet boletinama uspio je da zaokrui tri osnovna cilja; srpske vjernike u Americi vratiti Mati crkvi, izgraditi srpski duhovni centar u Libertivilu i uspostaviti red u srpskim crkveno-kolskim optinama. A nije bilo lako obuzdavati parohijske svetenike koji su tridesetak godina uivali plodove nereda. Ipak, zadovoljan uinkom, uspokojio se episkop Mardarije 1935. godine, u svojoj etrdeset estoj godini ivota. Sahranjen je u hramu manastira Svetoga Save u Libertivilu, koji je njegovo djelo, i u koji je uloio sav svoj imetak. I ponovo Srbi u Americi nemaju adekvatna rjeenja starokrajske crkvene i dravne politike, ponovo nerazumno, ak etiri godine bivaju bez crkvenog starjeine, episkopa. Istina, episkopijom administrira uvaeni episkop dalmatinski doktor Irinej, ali je to za njega samo usputna stanica, do 1939. godine. Tada e se eparhija popuniti sa dananjim episkopom Dionisijem. On je tada bio potpuno nepoznat prekograninim Srbima. U svijetu Dragoljub Milivojevi roen je 1898. godine. Bogoslovski fakultet zavrio je u Beogradu, bio starjeina manastira i profesor bogoslovije, te upravitelj Monake kole u manastiru Deani, a onda je izabran za vikarnog episkopa moravikog, i odmah poslije toga za episkopa amerikokanadskog. Potpuno nespreman za poslove koji su ga ekali, bez ikakvih saznanja o prilikama u amerikom drutvu i srpsko pravoslavnoj crkvi u njemu, bez znanja engleskog jezika, objektivno, njegov uinak nije mogao biti velik, pogotovo, to su parohijski svetenici takve prilike znali da koriste, i svaki u svojoj parohiji nastavio je da radi po svojemu. Uskoro slijedi Drugi svjetski rat kada prestaju svi kontakti sa Patrijarijom, jer je i patrijarh dopao pritvora i koncentracionog logora Dahau. Episkop Dionisije je sposoban vjerouitelj i snana linost, i taman se bio snaao i kakotako objedinio srpske crkve u Americi, a u Starom kraju je na vlast dola komunistika strahovlada, koja je i u ideji guila crkveni ivot. Ni potanska pisma nisu saobraala prirodno, otvarana su od strane policije i unitavana, ili primaoci stavljani pod ma prijetnje. Episkop Dionisije je, tek desetak godina po ratu, poeo da normalno saobraa sa Patrijarijom, pa je razumljivo to je crkveni ivot u amerikokanadskoj eparhiji iao van kontrole Beograda. U to vrijeme su pored njega ivjeli i uvaeni episkopi emigranti, Nikolaj i Irinej, koji su bili od velike koristi. Naalost, oni su uskoro pomrli i ostavili dosta praznih duhovnih prostora koje vladika Dionisije nije bio u stanju da nadomjesti sam.

Komunisti snano rade na slabljenju crkava u Jugoslaviji, posebno Srpske crkve, njoj su podmetali raskole. Najprije su se izdvojile eparhije skopska, zletovsko-strumika i ohridsko-bitoljska, a uveliko se radilo na podupiranju nezadovoljnika u amerikokanadskoj eparhiji. Pod pritiskom dravne vlasti odrano je zasjedanje Svetog arhijerejskog sabora srpske pravoslavne crkve u svrhu priznavanja samozvane Makedonske crkve. A kad na njemu nije priznata Makedonska crkva patrijarh Vikentije je, neposredno poslije toga zasjedanja, umro neprirodnom smru. Na vrlo zagonetan nain. Kod Srba u Americi to je bio znak za uzbunu, i sve rairenije uvjerenje da se komunisti uvlae i u vrhove starokrajske srpske crkve. Novoizabranog patrijarha Germana su doivjeli kao komunistikog poslunika, pa su ga na svim planovima ignorisali, a sebe poistovjeivali sa jedino istinskim nosiocima Srpstva i Svetosavlja. U tim okolnostima dolo je do beogradskog napada na episkopa Dionisija. Uslijedilo je njegovo smjenjivanje. Srpski vjernici koji vode crkvenu politiku u Americi, veinom su iz etnikih porodica, oni u komunistima vide avole, svoje progonitelje, koji su se, eto, uspjeli ugurati i u vrhove Patrijarije, i namee se i vjernicima u Americi. Prvi je na udaru vladika Dionisije, a onda su na redu svi oni. Zaprepateni su. Spremni su za sva sredstva odbrane. U obraunu patrijarha Germana i episkopa Dioniosija, shvativi ga kao obraun Komunista i Slobodnog svijeta, vrsto su stali uz Dionisija. Eto, u takvo crkveno stanje banuo je Vule Yelich, predsjednik srpske crkveno-kolske optine Saint Steven's Serbian Ortodox Catedral, ili Sveti Stevan Prvovjenani u Alhambri. NJegova optina uiva odluujui ugled kod Srba u Americi, pa je razumljivo da je na nju usmjereno oko episkopa Dionisija, i svih onih koji se bave politikom crkvenog ivota Srba u Americi. Jo do kraja ne shvatajui svu ozbiljnost onoga to se dogaa oko njega, on se u sve rasprave ukljuivao iskreno i dobronamjerno, ali kad je sagledao svu ozbiljnost situacije koja vodi ka velikoj podjeli, istorijskom raskolu, gotovo da se uplaio od pomisli da je on izravni sauesnik, nosilac neeljene politike. U njega i njegov dom grunuo je nespokoj koji je naroito pritiskao u vrijeme none gluvoe. Mnoge noi su ostale neprospavane u domovima Yelicha i Jesicha, ali i zapitanost, da li oni moraju biti nesreni zbog nedjela nekih crkvenih ljudi, i doli su do rjeenja koje e ih smiriti. Neutralnost. To su odabrali i domamili mirnije snove. Vule e se vratiti temeljnim dunostima predsjednika, voenju samo crkve u Alhambri, a politiku eravicu e prepustiti u vjetije ruke. Svae meu amerikim vjernicima su u stalnom usponu, jednako i meu vjernicima u Alhambri, predsjednik ih ne moe da zaustavi, ali moe, na tome uporno radi, da se manje raspiruju, a pogotovo da ih ne potie on. Bila je ovo jedna od najdinaminijih godina Vulova ivota u kojoj je doivljavao sve vei zamor, pa je istek mandata doekao kao najsrenije rjeenje za izlaz iz stanja u kojem se nalazio. Koji mjesec poslije toga uslijedila je kulminacija nesporazuma Beograda i Chikaga, patrijarha Germana i episkopa Dionisija. Srpski arhijerejski sinod donosi odluku o novoj organizaciji crkvenog ivota kod Srba u Americi. Amerikokanadsku eparhiju dijeli u tri eparhije, istonoameriu i kanadsku, srednjezapadnoameriku i zapadnoameriku. To je odluka koju je zagovarala i ruska crkva prije ezdesetak godina, i Narodno-srpski sabor prije pedesetak godina. Zagovornicima Slobodne srpske crkve to je zgodan povod da ustanu na odluujui pokli raskola, a i episkopu Dionisiju da se isturi, kao nosilac i spasilac svesrpskih sloboda.

U isto vrijeme je u toku veliki svjetski ideoloki sukob, takozvani Hladni rat, na elu sa USA koja je nosilac Slobodne misli, Slobode i Slobodnog svijeta, i na sueljenoj strani SSSR nosilac Komunistike tame, kako je to prikazivano iz ugla amerike javne rijei. U Slobodnom svijetu je stvoren ubilaki rjenik, nametnuta opsjednutost strahom od mogue agresije Crvenih, i ubjeivanje javnosti, da je ona ta, ta javnost, jedina koja moe da Oslobodi Ugnjetene narode. Ameriko javno mnenje je uvjereno da je jedino ono u svijetu Slobodno, i Pozvano, da oslobaa ostale. U takvom ambijentu, i veina Srba u SAD shvatala je, kao svoju svetu dunost, da rade na razbijanju komunizma u Jugoslaviji, i da ignoriu sve to je tamo, pa se, eto, dolo i do Patrijarije koja je po shvatanju tog dijela Srba, samo zbog toga to ivi u komunistikom ambijentu, samo po sebi, komunistika, i sluajno zateeni patrijarh German, samo po sebi, komunista. NJih treba unititi, sva sredstva su dozvoljena na putu oslobaanja starokrajskih Srba, a uinie najbolje srpskim vjernicima, ako osnuju istinsku srpsku crkvu, SLOBODNU SRPSKU CRKVU U AMERICI, jedinoj Slobodnoj zemlji. Prevedeno na praktine korake, treba se izdvojiti iz Crkve pod komunistima, ne priznavati Patrijariju, ii u raskol. To e pomoi ruenju komunistikog reima, to e pomoi potlaenom srpskom narodu da dokui blagodeti Slobodnog svijeta. Dakle, sve to to zagovaraju Srbi iz Amerike je iskljuivo za dobro svih Srba. Raskol! Klicali su nosioci te misli po Americi, a prosti vjernici su u svakodnevnoj borbi za golu egzistenciju, sa slabim engleskim jezikom van su kulturnih i politikih dogaanja, od svega samo pouzdano znaju da su dobri Srbi i dobri vjernici, pa i o sutini raskola znaju onoliko koliko im se ispria, i onoliko koliko je taj to pria slatkorjeiv i uvjerljiv. Zbog njih takvih kakvi su dolaze oni sa strane, dolaze da dre propovjedi i predavanja, dolaze da prije onih drugih kau istinu, da im otvore oi, i da ih privole, da i oni konano preuzmu svetu dunost, da podupiru stvaranje Slobodne srpke crkve. Nakon tako obraenih vjernika, vrijeme je da i jedini Slobodni episkop odradi svoje. Episkop amerikokanadski Dionisije odbija da izvri odluku Arhijerejskog Sinoda Srpske Pravoslavne Crkve iz Beograda. Pripreme za to obavio je ranije, nije se odazivao na sastanke u Beogradu. Najprije svetenstvo a preko njih i svi vjernici stavljeni su pred otar zahtjev izbora, koji je vjeto voenom propagandom pomjeren na izbor izmeu komunistike Titovske crkve u liku Patrijarije, i Slobodne Srpske Crkve u Americi, koja e se kasnije nazivati Novograanika. Kod neupuenih vjernika je to shvaeno prosto, ko je za komunistu patrijarha Germana, a ko za Slobodnu srpsku crkvu i vladiku Dionisija. Od naputanja mjesta predsjednika Crkve, pa sve do ina izjanjenja, Vule Yelich je uspjeno odolijevao iskuenjima prisutnih svaa. Ponaao se po lanjskoj odluci neutralno. Ali tako vie nee moi, jer je svaa lanova crkve Svetog Stevana prela granicu do koje se moglo moliti jedan pored drugog, raskol je uselio i u njene temelje. Nastupio je neizbjean in od koga je tako uporno bjeao. in izjanjenja! Veina se izjasnila za Patrijariju, pa je manjini preostalo da napuste do toga trenutka svoj hram i potrae drugi. Gdje e Vule Yelich? Najednom, iz mirnog ivota uselio se u komar, ovo e mu, kako e priati kasnije, biti i najmuniji dani u ivotu. Ponovo ga izdaje dobar san i preuzimaju

gluhoe noi. Nije u pitanju samo on, podjelu jo uasnije doivljava Kacha, a njeni roditelji i gore od nje. Uspostavila se porodina patnja i beskrajne rasprave. Istinski su vjernici, ele postupiti kako je najbolje po srpski narod, ali ne mogu da se opredjele, jer nisu sigurni koje rjeenje je istinski interes Srba. ta je bolje za srpski narod, i ovdje i u Starom kraju, oni bi samo za to. Ali ne znaju ta je pravo, ii u raskol je najgre to su mislili do sada, to su Brankovii prokleti narodnim pjesmama i pripovjestima, ali sve sijede glave tvrde da je ba to, u ovome asu, jedino to spaava Srbe. Kako vie dolaze i due objanjavaju Dusan i Darinka im sve vie vjeruju, ali i oslukuju miljenja Vula i Kache. Jedan od najuglednijih i najimunijih Srba iz Los Angelesa, iji je doprinos u toku izgradnje crkve Sveti Stevan Prvovjenani bio ponajvei, Todor Polich, vrsto se ukopao u stavu, samo Slobodna srpska crkva je istinito rjeenje za sve Srbe. NJegovo miljenje je za Vulovo ponaanje znailo mnogo, pa je i ovoga puta imao razumijevanja za taj stav, i sam sve blie bivao uz njega. Todorova supruga Andja, prva dama meu ovdanjim Srbima, postavila se jo vre uz Slobodnu crkvu, a njen je stav imao uticaja na Kachu, pa je i ona naginjala tom rjeenju. Jednom je Vule uestvovao u podjeli brae, kod crkve Sveti Sava, i ne bi vie rado to da radi, pogotovo ne sada. Zbog toga e ostati neutralan, zapravo i jest neutralan, on ne zna ta je pravo, im to ne zna, znai da se i ne moe prikljuiti jednoj od strana. To je njegovo rjeenje. A i nije imao konano rjeenje, neutralnost je samo najee razmiljanje, jer on stalno o tome razmilja, ne spava i razmilja, a im razmilja, jasno je, nije ni neutralan. I Jesichi i Yelichi su se izjasnili za Slobodnu srpsku crkvu. Mali kamen prevage je izjanjenje Kralja Petra Drugog. Jo jednom je u Vulu proradila zakletva Kralju i Otabini. U svim srpskim crkveno kolskim optinama, u Americi. nastala je muna situacija, kao i ovdje, sa mnogo nesporazuma, krupnih rijei, svaa, pa i tua, a u crkvi Sveti Stevan je svega toga bilo, mnogo svae pa i tue, i do izjanjenja je dolo. Manjina se izjaznili za Slobodnu Srpsku Crkvu za raskol, pa je njoj da se da u potragu za novim hramom i novim vjerouiteljem. Imuni raskolnici su kupili u Arkadiji hram jedne od amerikih crkava, te ga adaptirali u srpsko pravoslavnu crkvu. Dobavljen je i pop. Tako je formirana nova srpska crkveno-kolska optina i nastavljen vjerski svetosavski ivot, ali u Slobodnoj Srpskoj Crkvi, bez blagoslova crkve Mati, koju zbog te okolnosti nee da prizna ni jedna druga pravoslavna crkva u Svijetu. Ona e, pod autokefalnom upravom episkopa Dionisija, tuiti beogradsku Patrijariju graanskom sudu SAD, izgubie parnicu, a Dionisije e biti rainjen od Srpskog Arhijerejskog Sinoda. No, Slobodna Srpska Crkva e nastaviti da ivi, jer ive njeni vjernici, jer ivi njihov poglavar, koji e se pokazati vrlo vjetim, i uz iji e se blagoslov izgraditi mnoge srpske crkve u Americi i Kanadi. U novoj crkveno-kolskoj optini u Arkadiji Vule Yelich e prve godine biti potpredsjednik, a druge predsjednik, i godinama zduno raditi i znaajno doprinositi da nova crkva stane na temeljite noge. On e sve vie bivati u uvjerenju da je Slobodna crkva u svemu na pravilnom putu interesa cijelog srpstva, i samo je pitanje dana kada e joj prii i svi ostali srpski vjernici u Americi, a oni e uzeti pod svoje i sve nekomunistike crkvene ljude u Jugoslaviji, i tako otvoriti prostore svim pravoslavnim Srbima koji su se izgubili pod diktaturom. Tim oima Vule vidi i crkvu Svetog Stevana koja je i njegovo djelo.

Ona je njegova iako nije u njoj. A bie, jer e ljudi oko nje jednom da shvate svoju zabludu, prii e Slobodnoj crkvi, a on se tada vratiti u njemu najdrai hram. nazad na sadraj VULE YELICH glava 26. Vule Yelich ne vjeruje u mogunost vaskrsavanja kraljevine Jugoslavije, a veina Srba u Americi jo to vjeruje, ali ni on nikad nije prestajao da eli da se to ostvari. Ono to je, kao tri svetinje, ponio iz roditeljskog doma, njegovae do kraja ivota. Vjera u Boga je stoina njegovog sopstva. Iz toga je i neprolazno nepodnoenje komunista koji ne vjeruju u Boga, Boe me oprosti, ponavljae. LJubav prema majci, naroito kako je poeo da stari, uzvisuje se do nivoa svetosti. Pri svakom njenom pomenu oi mu ovlauju. Jedino je trea privrenost, dinastiji Karaorevia i Kralju Petru Drugom, imala uspone i padove, od fanatine odanosti do ljutnje. Fanatizam je trajao do dvanaestog septembra 1944. godine, do Kraljevog govora, koga je sluao u Africi. Bio je uvjeren u drugaiji ishod rata u Jugoslaviji. Povratak Kralja bilo je samo pitanje dana i asa, jer su Saveznici rat privodili u svoju korist, a Kralj je ratovao uz njih. Iza Govora bie duboko potiten, kao i svi borci za Kraljevinu. Pa ipak, Kralj je kralj, Vule ga je volio i htio da vjeruje u NJega. Prelazio je preko NJegovih nestaluka vie nego drugi ljudi odani Dinastiji. I onda kada je napustio suprugu i sina. Kraljica mu nije dala razvod, jer kraljevi se ne razvode. Kralj se otisnuo u Ameriku, susreo se i sprijateljio sa jednom gospoom srpskoga porijijekla i sa njom e prijateljovati petnaestak godina. Vulovo nerazumijevanje je vee od kako i Kralj ivi u Los Angelesu, njegovom propadanju svjedoi neposredno, a propadanjem Kralja gasi se i Vulova zvijezda vodilja. Povod za najnovije razmiljanje i aljenje je u vezi sa reenom gospoom. Kralj Petar Drugi je umro u etrdesetsedmoj godini ivota, nakon dugih i tekih bolesti, ak i sa tuom jetrom u sebi. Gospoa mu je bila od velike pomoi u vrijeme bolesti, ali se nametnula u prvi plan oko ispolitizovane sahrane. Ona i Slobodna crkva na jednoj strani, a na drugoj porodica Karaorevia, jo jednom su, po samo Bog zna koji put podijelili srpski narod. Bilo je po njenom, sahranjen je pored prvog amerikokanadskog episkopa Mardarija u hramu Sveti Sava u Libertivilu, a ne pored majke u Londonu kako je zahtijevala NJegova rodbina i evropski Srbi. Umiranjem Kralja u Vulu se lomio dio linosti, definitivno je umrla nada povratka na Kraljevinu koja je, iako nerealna, u njemu ipak nalazila utoite. Nije bio meu hiljadama Srba koji su hrlili iz itavog svijeta na poslednji oprotaj sa Kraljem. Sve do jutros se pitao, je li to bila jo jedna greka, do jutronjih novina iz kojih saznaje najnoviji, i za njegov um nedvojbeni moralni pad Karaorevia. Kraljev najmlai brat princ Andrej koji se ve dva puta enio, oenio se Gospoom. Ona je tim povodom uzela novo ime. Moralni krah je za Vula tim vei to je do poznanstva Gospoe i princa Andreja dolo na sahrani Kralja. Brata!? To je skrnavljenje koje vie ne moe da razumije, ali je to za Vula Yelicha i vlastiti poraz etrdesetogodinje odanosti Dinastiji.

Umrla je Majka, umro je Kralj, ostao je vjeiti Gospod Bog kojemu se Vule sve vie predaje i moli. A moli se za svoje i Kachino zdravlje, kao i za zdravlje itavog ljudskog Bratstva i slogu u njemu. U Otabini komunisti vladaju vrsto, kao to hobotnica vrsto dri plijen na grudima, u spoljnjoj politici su postigli sve to jedna stabilna drava moe da postigne, a njihovi protivnici, meu kojima je i Vule Yelich, stalno su gubili na snazi akcije, i definitivno su na politikoj margini. Godinama je sa bolom svjedoio gaenju te snage, a sada, kada je sve to nepovratno propalo, u njemu je dolo do mira, kao kad planinska ena isprti preteko breme i sjedne da se odmori. Iz dnevnih razmiljanja brie dio prolosti, da bi nakon smirenih razgovora sa Kachom izgradio stav o novom nainu ivota. U budue, sve e posvetiti ljepotama ivljenja. LJepote e planirati Kacha, a on e za to pribavljati novac. Te ljepote imaju da se naslanjaju na pravoslavlje, ivjee po kanonima srpske pravoslavne crkve, kao i do sada, a on i po kanonima istinskog masonstva. Iz njihovog doma politika je najurena. Kao ae prvae kad se dokopa bukvara i pone da srie prve rijei, i Vule Yelich je prionuo uz tiva koja ue kako se pravi novac. On je i mnogo ranije o tome imao neka saznanja i inio manje akcije. Bio je naumio da se time bavi ozbiljno, ali ga je crkvena politika omela i zavela, izgubio je vrijeme i novac, a ve se pita da li je tamo vie doprinio ili tetovao. Izmeu crkveno-politikih naboja povremeno je uspijevao i da se vrati na pravljenje novca. Ima kuu, pristojnu uteevinu, te zemljita u Las Vegasu i Los Angelesu. Malo u odnosu na mogunosti koje su mu se nudile. Tako razmilja sada kad je u punom zamahu saznavanja o kretanju cijena roba i kapitala. Pravljenje novca u Americi je drska utakmica u kojoj pobjeuju samo znalci svih aktuelnih strategija i taktika igre, uporni i istrajni igrai, hrabri ljudi, ali i samo oni koji su skloni visokim rizicima sa pokriem. Pravila igre se svode na kupovinu i prodaju dvaju prostih papira, akcija i stokova. Vule Yelich osjea da ima kvalitete za tu igru, odluan je i da je zaigra. Prodao je zemljite u Los Angelesu, i nakon petnaestak godina ulog udesetostruio. Prodao je zemljite i u Las Vegasu, i njega nakon dvadesetak godina udvadesetpetostruio. Uz uteevinu to je solidna podloga za igru u koju se upustio. Od sada Vulove glavne novine bie one koje prate kretanje cijena akcija na tritu. Zaigrao je dinaminu igru koja e ga sve vie uvlaiti u svoje drai, a kako je iz nje sve oitije izvlaio zdrav novac, postae njen dobrovoljni zatoenik. U tom dobrovoljnom i udno slatkom zatoenitvu Yelichi e provesti mnoge godine, u kojim se dogaaji imenuju skok i pad. Oni e da rastu. Godine i decenije protravale su kao da ih je neka sila iskuljavala i odvlaila, po Yeliche neosjetno, jer su ivjeli u ljepotama. Napravili su eljeni novac i objektivno postali bogati Amerikanci. Promijenili su dvadesetak lijepih automobila, vidjeli ljepote Amerike i Evrope, jo dva puta bili su u Vulovoj Jeevici i kuali mnoge druge ivotne drai. U tom periodu zbili su se i nemili dogaaji. Pomrli su Kachini roditelji, Darinka i Dusan, umro je i otac LJubo, ali se to dogaalo po narodnoj: Boe po redu, pa su i to podnijeli na razuman nain kao prirodno neumoljiv proces. I u potpuno mirnom periodu ivota, kako ga nazivaju Yeilichi, u Vula je znao da grune, kao otar kamen, bol neumirene savjesti. Raskol!? Da li je postupio hrianski? Da li je to bilo srpsko dostignue kako je bio uvjeren onda, ili samo jo jedno posrtanje kako mu se ini sada? Iako

su te misli ponekad navirale nije elio da ih povjerava drugom, pa ni Kachi, dok ih sam ne dovede do kraja. Ali kraja nema, a nemir se sve snanije namee. Kad bi dolo do pomirenja dvaju srpskih crkava to bi bio kraj njegovih nesanih noi, tada bi sve sjelo na ravan mirne savjesti, jer nema drugih postupaka koji sumnjie njegovu prolost. Raskolnik!? Nije bogatstvo samo u novcu, sada kad ga ima dovoljno zakljuuje Vule, dua je nedohranjena i mori ga. Nema spokoja u raskolnitvu, ono je u snanom bonom udaru na Srpstvo, savjest se buni u mrklim noima i priziva nespokoj. Nema mirnog sna! Opet je na jednome od temeljnjih po etaka svoga sopstva. Savjest priziva odgovornost za in, i nabraja sve Vulove poduhvate u svijetu raskolnitva, koji i nisu mali. U stasavanju raskolnitva unio je znatno vie sebe nego je tamo pripadao duom. Zato? Zato nije ostao dosljedan neutralnosti za koju se bio tako jasno opredijelio? Zato je nagovarao druge, uvukao suprugu i njene roditelje? Zato se stavljao na elo raskolnike uprave, bio predsjednik Crkve u Arkadiji? Zato je tako snano i uporno veslao u pravcu koji je bio mutan i tada? Kralj!? Povukao ga je Kralj, to je neosporno. Ali zato za bilo kim, pa i za Kraljem, ako ide stranputicom? Kralj! Kad god Vulove misli dou na pomisao o Mladom Kralju Petru, u njemu mladalaki zaigra srce i objavi se odanost Dinastiji. Kralj je propao inom kraja Rata. Vule se oalostio poslije onog govora koga je sluao u Africi. LJutio se onda, a sada zna da to nije govorio po svojoj pameti i srcu. Govor je rezultat odnosa snaga u tadanjoj svjetskoj politici. Ona ga je bezduno rtvovala. Bio je to diktat erila, Staljina i Ruzvelta. Kralj je propao kao bezazleno jagnje koje vie nikad nije moglo da stasa. Propadao je i u poratnim godinama, propadao je svaki put kad se naao pred izazovom pada. Pa ipak, u Vulu je uporno preivljavala ljubav prema Dinastiji. I ne samo preivljavala, ta ljubav e doivjeti i uzlet, i to u godinama kada Kralj nije znaio mnogo vie od obinog amerikog graanina srpskoga porijekla. Tome su doprinjele line osobine Petra Drugog Karaorevia: kuna odgojenost, visoko obrazovanje i znanje, iroka tolerancija, skromnost i pronicljivost, te spremnost na pozdrave i askanja. Vule ga je, u graanskoj odori, doivio kao umiljato siroe koje vole svi. A dobro je upoznao graanina Petra Karaorevia, susretao ga je desetinama puta, pozdravljali su se kao vrli poznanici. Neki put se ukljuivao i u tjelesnu zatitu, u vrijeme dok je Kralj putovao po Californiji. Jedno od tih putovanja je stalno u svjeem Vulovom sjeanju, i kad god pomisli na njega nasmije se glasno. U Los Angelesu se okupilo desetak vrijednih srpskih momaka, bivih ratnika, odlu nih da obezbjeuju Kraljevo putovanje u San Diego. Uz saznanje i odobrenje policije naoruali su se kao da stvarno uvaju "pravog" suverena, i zadatak shvatili su krajnje gardijski. Sveana kraljeva uniforma i bljetava odlikovanja su poticala ushienost pratilaca, naroito se to uoavalo na Radu koji je pod njenim dejstvom posrtao, i postao nesposoban da upravlja automobilom koga e voziti u koloni. A on, taj Rade, nametao se na zadnju poziciju, ona je najopasnija, ako se gine gine se od pozadi, govorio je i uvjeravao da je za Kralja spreman i poginuti. Dravna policija je predvodila kolonu i krila put u saobraaju. Vozilo se neobino velikom brzinom, koju ushieni Rade nije mogao da prati sa sigurnou

pouzdanog vozaa. Uoivi to svi su iz kolone motrili na njega, pribojavajui se nezgode. A ona e se dogoditi na, zaista, neobian nain. U jednoj otroj krivini sa druma je sletio Radov automobil i nestao u jaruzi, da bi domalo izronio na put, na neobjanjiv nain, i nastavio vonju, opet, na zaelju kolone. Kad su ulazili u San Diego, gdje je ogranienje trideset milja na sat, a kolona jurila sa ubistvenih osamdesetak i uznemiravala graane, za kolonom se otisnulo vozilo lokalne policije koje je zavijalo i nalagalo zaustavljanje. Zadnji, Rade policiji nije dozvoljavao prolaz, ta njegovo je da Kralj ni skim ne doe u kontakt. U jednom trenu su se nali uporedo, policajac i Rade, oba su spustili stakla i galamili. Budui da Rade ne zna engleski jezik, ni kako se kae kralj, vikao je na policajca i izvikivao: "Kralj! Vidi li da je kralj! Skloni se! Kralj! Kralj! Vidi li da je kralj!?" A onda dao je gas i jo uvjerljivije prepreavao prestizanje kolone. Iz sporednih ulica prikljuivali su se i drugi policajci, i oni namjerni da sustignu i prestignu kolonu, da je zaustave, ali je Rade manevrisao ispred policijskih vozila, i po cijenu ivota titio Kralja. Na odreditu su se policije sastale i izgladile spor. Dok su se oni bavili sporom, lanovi tjelesne pratnje su se okupljali oko Radovog automobila, zagledajui mu rane, a Rade se ponosio inom sa policijom, kao da je zaista spasio Kraljevu glavu. Utvrdivi da je automobil u stanju neznatnih oteenja, Rade je okrenuo priu na metal, po eo da se hvalie automobilom. Bio je to jedan od rijetkih automobila koji se putem pneumatike mogao podizati i sputati. Rade je uao u automobil te ga sputao i podizao provjeravajui ispravnost. Grupi e ba tada prii i kralj Petar. Rade, koji je inae sklon ali, pokuao je da se naali i sa Kraljem, eretski e rei: "Vidi ga, Kralju, kako se die. Die li se tvoj?." NJegovo velianstvo ne bi da primi alu, ali to je samo Rade, pomisli, pa mu odvrati: "Ne kudi konja kojega jahao nisi", ree pa se obrati prvome do sebe: "Kako si Vule..." Tako je Vule zapoeo podui razgovor sa Kraljem, u kome e se priati i o buduoj Slobodnoj crkvi, koju je Kralj uzimao za gotovu stvar, pravilnu i jedino moguu pomo svom Srpstvu. Ba ovdje Vulova neutralnost poee sa iskuenjem, prisjea se Vule poslije mnogo godina. Da, Vule Yelich je raskolnik zahvaljujui i Kraljevom uticaju. Zato je raskolnitvo trebalo NJemu? Zaista, zato? Vule se pita sa dovoljne vremenske udaljenosti. Da li je to bila samo borba protiv komunista, u cilju spaavanja srpskog naroda kako je govorio Kralj, ili je tu bilo i drugih ciljeva koje Vule ni danas ne moe da prepozna. Koji bi motiv mogao preovladati u NJegovoj glavi, da se bori za cijepanje srpske crkve, odnosno, formiranje nove crkve u dijelu srpskog naroda? Ne, to nikako nije moglo pomoi Srbe u Jugoslaviji, Vulu je to sada jasno, a Kralju je to i onda moralo biti poznato, jer je imao vie mogunosti da se o svemu ovome obavjesti. Ogreenja episkopa Dionisija su jasna, zakleo se Crkvi na vjernost i poslunost, a njene odluke nije potovao ni sprovodio. Mnogo se toga u ono vrijeme zbivalo oko episkopa Dionisija, a to tada Vule Yelich i veina vjernika nije znala. Nije znala da ga Sveti sinod odlu uje od svetenstva i razreava od uprave Eparhije, dok se njegova krivica konano ne izvidi i ne presudi. Nije predao dunost. Latio se politikih sredstava,

pisao je: Predau ovu dunost eparhijskog Arhijereja svome narodu, koji me je pre dvadeset tri godine i primio. Zaista se ponio udno, nakon vremenske distance razmilja Vule Yelich i pita, kako to vladika moe predati narodu vladianstvo, a ne nadlenom Svetom arhijerejskom saboru koji ga je i izabrao za vladiku. Vjernicima u Americi govorilo se sve protiv Patrijarije i njenih organa: Danas stoji pod komunistikim reimom sa kojim mora da sarauje pa ak moda i naredbe prima. To bi znailo, da bi, ako bi se ovo usvojilo, Titov reim bio u mogunosti da slobodnim amerikim Srbima graanima Amerike naturi svoje komunistiko gledite makar i protiv njihove volje. Prosto reeno, naa bi Eparhija u tom sluaju postala komunistika kancelarija za preobraanje vjernika Svetoga Save u pristalice Marksa i Lenjina. A Vulu Yelichu su ti argumenti tada bili vrlo logini, i on se zaista plaio za srpsku pravoslavnu crkvu. Prihvatao je bojazan: Mi u ovome sluaju ne moemo i neemo primiti diktat Arhijerejskog sabora, jer poto je pod pritiskom, ko nam garantuje da komunisti nee poslati svoga ovjeka, koji e raditi za raun Komunistike partije. Episkop Dionisije se stavio na branik srpstva od komunista, a Vulu Yelichu je tu uvijek bilo mjesto, pa je njegove rijei potpuno prihvatao: To ne smije slobodna srpska emigracija da dozvoli, i nee. I Srpska crkva u slobodnom svijetu ne smije to dozvoliti, i nee. Sigurno nee, dok sam ja na njenom elu u ime Boga i Svetoga Save. Tada Vule nije uoio sve finese ove Dionisijeve izjave, koju ponovo ita u "Slobodi" od 30. maja 1963. godine i uoava, da se on jo tada, samozvano, ponaao i predstavljao kao ef svih srpskih vjernika izvan Jugoslavije, to niti je bio niti moe biti. Otrgao se od Mati crkve i vinuo nad neupuene vjernike: Prema tome, ne priznajem ni diobu nae Eparhije, ni dosuenu mi kaznu... Pozivam svekoliko ameriko i kanadsko Srpstvo, svetenstvo i crkveno-kolske optine da se rjeenje Svetog arhijerejskog sabora i sinoda kao nepravilno i nezakonito odbaci. A samo nekoliko dana prije ovih izjava episkop Dionisije je potpisao i ovu odluku: lanovi Svetenikog udruenja odbijaju sve sugestije, ma sa koje strane one dolazile, o ma kakvim autonomijama nae Crkve u Americi i Kanadi, koje se automatski iskljuuju zvaninim stavom i svetenstva i Eparhije o jedinstvu Crkve... U tih nekoliko dana maja i aprila 1963. episkop Dionisije se napotpisivao toliko suprotnih izjava, da sa ove vremenske distance, Vule Yelich, nikako ne moe da ih objasni i opravda: Cio Eparhijski upravni odbor na elu sa episkopom Dionisijem jednoduno i definitivno stoji za duhovno, jerarhijsko i kanonsko jedinstvo sa naom svetom Crkvom u Jugoslaviji... Najodlunije odbijamo i osuujemo sve zlonamjerne pretpostavke i neosnovana tvrenja, data o razaranju jedinstva nae svete Crkve, kao i bezobzirne napade na crkvena i jerarhijska tijela i linosti ove Eparhije. Sve ovo episkop Dionisije potpisuje, a nama, neupuenim vjernicima, prisjea se Vule Yelich, govori o nunosti izdvajanja iz mati Crkve. A o patrijarhu Germanu izgovoreno je sve najgore, Dionisije ga je uporedio sa jeretikom, a Vule sada ita nekadanju Dionisijevu izjavu: I tako, rjeio je Duh Sveti i Izborni Sabor SPC, da na stolicu srpskih patrijarha doe episkop iki German, neosporno veoma sposoban i darovit ovjek, aktivan i pun svake vrline.

Vule Yelich je opsjednut inom Raskola, savjest ga progoni, ne da mu da bude srean i spokojan, ne toliko zbog toga to je raskolnik, jer to je postao u najboljoj namjeri i u uvjerenju koje je stekao po informacijama koje je imao tada, savjest ga progoni zbog linog doprinosa u svemu tome. Kolebanje je poelo vrlo brzo, moda ak i prije zvanine podjele, jer je i tada bilo ljudi koji su govorili i pisali drugaije, i koji su u Vulu zazivali dublje promisli, kao to je Dr oko Slijepevi: Zloupotrebljavajui svoj poloaj i zvanje koje je nosio, vladika Dionisije je zbunjivao, i jo uvijek zbunjuje, zavodio i obmanjivao one meu nama koji, ne svojom krivicom, znaju malo, ili nimalo, o pravoj, crkveno-pravnoj, pozadini sluaja vladike Dionisija, o prirodi i teini njegovih ogreenja prema Crkvi, kojoj je dugovao poslunost. Raskolnitvo je zajahalo i rasanilo Vulove misli i savjest. Tamo nije bilo njegovo mjesto, uvjeren je da je napravio greku, siguran je da je in bio na tetu srpskog naroda, I po nalogu bezbonika, komuniste Tita, i zbog toga on pati sada. U razbijanje srpskog naroda se umjeao aktivno, svoju greku shvata kao greku iz nehata, ali kad je ve doao do spoznaje o greci, sada, u cilju smirivanja savjesti, dunost mu je da se aktivno ukljui u popravljanje stanja, da se vrati u Mati crkvu, i da radi na pomirenju. Savjest je neumoljiva pratilja moralnih ljudi, i uporna hraniteljka nesna. Pod njenom prisilom jo jednom se latio omrznute politike, i jo jednom zaveslao u nemirne vode. Prvi zaveslaji su uinjeni u svojoj crkvi, Samostalnoj srpskoj crkvi, gdje su vode naroito uzburkane. Odvaio se da potrai istomiljenike. Iznenadio se brojem lanova koji razmiljaju na njegov nain, i zatekao ih podosta koji se ve ozbiljno kolebaju. Kad su razgovori poprimili ire razmjere, na povrinu je sve jasnije isplivavalo opte rjeenje koje je vodilo ka mudrom putu izmirenja. Ovakvo raspoloenje zahvatalo je sve srpsko pravoslavne vjernike u Americi, kako one koji su za to od poetka, i koji su ostali vjerni Srpskoj Crkvi, tako, evo sada, i one iz Samostalne Srpske Crkve. U svim crkveno-kolskim optinama Slobodne srpske crkve dolazi do otre polarizacije novih svaa i novih podjela. U arkadijskoj crkvi ta je polarizacija postala vrlo otra i bolna. Rodila se jo jedna podjela, do zajednikog dogovora ne moe da se doe, jer srpska braa po vjeri, jo jednom, ne mogu da se mole Bogu jedan uz drugog. Ovo je Vulu Yelichu trei put da se izjanjava o podjeli vjernika, ali i gotovo svim lanovima crkve u Arkadiji. Prethodna dva puta se izjasnio tamo gdje je bila manjina, pa je oba puta morao napustiti hram i raditi na podizanju novoga. I ovoga puta je na strani manjine, nedvosmisleno se za to opredijelio i izjasnio, ali na sreu nije i po trei put morao da radi na gradnji novog hrama, jer ga je, rairenih ruka, ponovo unjedrila crkveno-kolska optina Saint Steven's Serbian Ortodox Cathedral u Alhambri. Sa suzom u oku vratio joj se nakon esnaest godina izbivanja. inom povratka iz raskolnitva Vule Yelich nije smirio savjest do stepena u koji se uzdao. Uspokojie je samo izmirenje. Zbog toga se angauje na sve naine. Uvjeren je da su raskol uinile dvije politike, dvojice crkvenih veledostojnika, patrijarha Germana i episkopa Dionisija, pa i do izmirenja moe doi samo ako se izmire politike, konkretno ta dvojica ljudi. Vule nee tediti ni sebe ni svoj novac, da takav tok stvari podupre. Pokuae da se susretne sa obojicom, da sa njima prokri ve zarasle puteve ka slozi. Do episkopa Dionisija je utabaniji put, i krai. Hoe li jo jednom moi prekoraiti prag

srpske patrijarije? Pokuae. Pismom se obraa Patrijarhu, moli prijem. Patrijarija mu i po drugi put irom otvara beogradske kapije. Patrijarh German na Vula ostavlja snaniji utisak nego se nadao. Sve to je govorio bilo je potpuno potkrijepljeno istinama, pa i ono to Vule do tada nije mogao da prihvati, nunost saradnje sa komunistikom vlau. Jer Crkva u Jugoslaviji, htjela to ona ili ne, priznala ili ne, voljela ili ne, nuno ovisi o zakonima te vlasti, pa ako razgovara s njom, bar nekoliko, moe uticati i na prijedloge zakona koji se tiu Crkve. To je crkvena realnost u Jugoslaviji, to bi morali da shvate i srpski vjernici u Americi koji taj problem nemaju, jer je tamonja vlast naklonjena crkvenom ivotu, objanjavala je NJegova Svetost. Vula je razgovor u Patrijariji iznenadio i visokim stepenom izraene voljnosti za ustupke prema vjernicima i njihovim vjerouiteljima u raskolnikoj crkvi, jer je amerikim vjernicima, uporno, govoren krajnje nepomirljiv stav Patrijarha. I ova posjeta, mada ograniena Vulovim mogunostima da utie na ukupnost ponaanja Slobodne srpske crkve, bila je kamiak u mozaiku budue slike pomirenja. Dolaskom novog patrijarha srpskog, gospodina Pavla, dolo je i do izmirenja. U Vulu je nestala i poslednja pukotina zapitanosti, da li je u ivotu uvijek postupao hrianski. I vie nego prije, duhovno i praktinim akcijama, vee se za tradiciju ivota vjernika lanova Crkve u Alhambri, koja je na najviem stepenu hrianstva, a on je po svom opredjeljenju uvijek bio i ostao njen sljedbenik. Vratili su se mirni snovi, a porodica Yelich vie nije imala ni jedno nedoreeno pitanje, nastavila je da ivi u mirnim vodama duhovnog ivota, zatienim bedemima visokog standarda. Nita ljudskom umu nije toliko nepoznato i neshvaeno kao to je udesna pojava koju ne umijemo vjerno imenovati, a nazivamo je prosto ljudski ivot. Yelichi su ve u godinama kada te misli nadolaze. Oko toga pojma djeca imaju saznanja i predstave koja su najblia vizijama Stvoritelja, ivot se sastoji od dva ina, raanja i beskrajno matovitog ivota. LJudi srednje dobi u pojmu ivota shvataju godine praktinog ivljenja koje zavrava smru. Kod ljudi koji tek poinju bremeniti teret starosti, ivot poprima novo znaenje, u sri mu je smrt. O pojmu Smrti formiraju se do tad nesluene zamisli, koje kao klatno njihaju izmeu pojmova vjeite ivotne svjetlosti i potpunog grobljanskog mraka. U svakom sluaju svaki ivi rob proe kroz tu fazu kunje, koju neki nazivaju i strah od smrti. Sretnici, obino su to nepotvoreni vjernici, u toj fazi se zadre samo koliko je ljudski nuno, da bi neki drugi ljudi tamo ostali premnogo i zavrili kao zarobljenici straha od smrti. Kacha i Vule su iz sretne grupe, oni smrt shvataju kao prirodan i Bogom dan dio ivota, sa naglaskom na Dio ivota, pa su o tom inu razgovarali blaeno mirni. Dogovorili su da im je vrijeme da kupe zemljite u groblju i saine porodinu grobnicu. Shvaenu samo kao graevinski poduhvat Yelichi su napravili grobnicu na nivou ostalih spomenika u srpsko pravoslavnom groblju kod stare crkve Svetog Save u Los Angelesu. Na spomeniku su utisnuti i simboli Vulove vjere, pravoslavlja i masonstva, krst i unakrs graevinskog estara i ugaonika. Tim inom su zavrili svoje oko Smrti, a sve ostalo je u NJegovoj moi. Yelichi su nakon ovoga ina na nov nai sreni.

Upitan o ivotu nakon smrti Vule odgovara da je smrt granica ivota ovdanjeg i tamonjeg. Ovdanji je ivotna epizoda, kunja kroz koju nas proputa Bog na putu ka vjenosti. Na ponovljeno pitanje koliko je siguran u ivot bez vremenskog ogranienja, nedvosmislen je: "Da nije onog drugog, beskonanog, netjelesnog i bogoumilnog ivota ovaj ne bi ni vrijedilo ivjeti." nazad na sadraj VULE YELICH glava 27. Majska vruina se obruila na Los Angeles, naroito na kotlinu Pasadene u kojoj prizivam starokrajske hladovine, vrbake Neretve, Bune i Bunice. Ho u li vie ikad moi tamo, pitam se nostalgino i lelujam na mislima daljina. Zvoni telefon! Iz Alhabre se javlja Vule Yelich, pita za zdravlje i poziva na partiju aha. Zatekao sam ga, kao i obino, u invalidskim kolicima za radnim stolom nad hrpom papira. Pravi novac. U lijevoj ruci je list papira jedan stok, a desnom prebire po hrpi, i utvruje vjerovatnou trenda toga stoka, da bi ga odloio u kutiju raste ili pada, to e biti nalog brokeru Joe-u u "Merllyn Lynchu" da stok kupi ili proda. Nadnio sam se nad duboko zamiljenu glavu u namjeri da kradem zanat. "Postavi ah. Sad u ja", kaza nakon to osjeti moj dah i nakon to me pozdravi. "Da li si, u praksi, imao neki veliki gubitak ili dobit?" upitao sam. "Ne!" kaza, zamisli se, nasmija i nastavi: "Bilo je to davno. Da sam kupio stok za pet hiljada dolara ubrzo bi na njemu zaradio dva miliona. Imao sam novac i znaio mi je mnogo, i vie od moje godinje plate. Dvoumio sam da kupim stok ili novac potroim na prvi odlazak u Stari kraj. U to vrijeme kompanija Milana Pania posrtala je. NJegove akcije su padale sa stotinu dolara, i ba u tom asu su se spustile na svega dvadeset i pet centi. Srpski lobbysti su nagovarali da kupujemo te njegove stokove. Pani e ubrzo da proizvede lijek koji e obogatiti njegovu kompaniju. Ti stokovi e imati vrtoglav skok, tvrdili su. U to vrijeme bilo je mnogo lai oko stanja kompanija i trendova stokova, mnogi su zbog toga izgubili ogroman novac. I u ovom sluaju sam se plaio toga. I nisam kupio." "A Pani uspio?" pretpostavih. "Naglo!" kaza Vule i objasni: "Za dvije godine Panievi stokovi su porasli za etrdeset hiljada posto. Da sam ih kupio i zaradio dva miliona dolara, to je sadanjih desetak, bio bih ve tada bogat Amerikanac." Gospoa LJubica javi se iz kuhinje, prekinu na razgovor, izvinjavajui se zbog zauzetosti. Ona e da se prikljuiti im skuva kafu, a usput nabraja ta je sve spremila i sprema za sutranji praznik osamdeseti Vulov roendan. Uz ah postavljen za igru, sjedim na terasi i posmatram Alhambru sa visine. Prvo gdje pogled otprhne je breuljak i na njemu biser-crkva Sveti Stevan Prvovjenani. Panorama grada je sazdana od prelijepih viebojnih blokova, kao arabeska najvjetije sredozemske tkalje. Uivam u zelenilu bulevara Poplar, pa se prisjeam da je zbog ovih ljepota, prije etrdeset dvije godine, Vule Yelich donio odluku da ovdje pravi kuu za stare dane. Kuu i ovu terasu. Bio je dalekovid.

"Kako izgleda Alhambra sa visine?!" prenu me Vule, koji se uz pomo supruge LJubice iskobeljava iz kolica i sjeda na stolicu, koju sam ranije postavio preko puta moje. "Ovdje je, zaista, prelijepo za odmor", odgovorih jo pod dojmom malopreanjih prisjeanja. "Svako poslijepodne LJubica i ja ovdje sjedamo i ostajemo duboko u no, i sa visine gledamo Alhambru" , voli da ponavlja ove rijei koje sam davno izgovorio a njemu se to dopalo, pa ih ponavlja u svakoj prilici, da se naali. Onda je nastavio uozbiljivi glas: "Nije nam dosadno. Svaki dan otkrijemo po neto u Alhambri to nismo vidjeli prije." "ta osobito voli da gleda", upitah, oekujui odgovor na pitanja koja su mi se nametala u ovakvim prilikama. Vule zna da se zagleda niz Alhambru i odluta mislima. ta mu tako snano zaokuplja misli, pitao sam se gledajui kud i on. "Ptice!" spremno doeka pitanje: "Ptice su slobodne i vesele zbog toga. Kad god vidim pticu u letu srean sam. Moda je u vezi sa mojim pilotstvom, ropstvom, bijegom, emigracijom i udnjom za Starim krajom, ne znam. Podsjeaju me i na jedan dogaaj", ree i zastade. U oima zalelujae dvije suze. Obrisa ih, nastavi: "Kad sam odavde prvi put otiao u moje selo, Jeevicu, volio sam da etam po panjacima. Jednom prilikom me uasnuo prizor u kukuruzitu brata Sinie. Svraka svezana za nogu i za kolac. Stravino je zapomagala letei u krunici prenika dva-tri metra. Slika me uasnula. Svrake i vrane su nanosile znatnu tetu Siniovom kukuruzu, pa je njegova supruga izlaz nala u zaplaivanju pomou ove nesrene ptice. Odrijeio sam svraku i omoguio joj slobodu. Vinula se gotovo u vertikalan let. Kad je postigla visinu od stotinjak metara, zaustavila se, okrenula se prema meni i glasno doviknula HVALA. Da, ba tako je rekla hvala. Tu sliku nikad neu zaboraviti. Ove ptice, svaki dan, podsjeaju me na svraku iz Jeevice, a Jeevica na mladost, zdravlje i slobodu." "A ah?!" zaskoih ga i nastavih ono to kaem svaki put prije zapoinjanja prve partije: "Jesi li napredovao?" "Da, ja sam uz LJubicu perspektivan", kaza sa pola zbilje i ale, pa ozbiljno nastavi: "Zdraviji sam i jesam napredovao." "Od kako si mladoenja?!" nastavljam aljivo. "Bolji sam od kako je LJubica uz mene. Bolji! Danas emo probati bez fore", kaza, protegnu se, pa figuru topa postavi na ahovsko polje, a ja sam je bio izdvojio, kao topa fore, kako smo igrali zadnjih mjeseci. Prije godinu i po dana, kada sam tek poeo da igram sa Vulom, bili smo podjednaki igrai. Ubrzo je, po naletu boletina, prije svega Parkisona, osjetno padao sa kvalitetom igre. Slijedio je konj fore, pa top fore, pa top i konj fore, i na tome smo se zadrali nekoliko mjeseci i sa podjednakim uspjehom nadigravali. Onda je naila faza i serija njegovih pobjeda, pa smo foru smanjivali, a evo danas, tako se osjea Vule Yelich, uz svoju LJubicu, kako neizostavno dodaje, da je io i sposoban da igra dobro kao i prije godinu i po dana. "Dobro mladoenja", nastavljam da ga peckam, a on se ne ljuti zbog toga. I godi mu uz tonove ahofskih figura, voli moje zakoljice, osmjehuje se na njih, i dou mu kao meraklijama meza uz pie. Nastavljam s njima: "Osim to najvie voli od mene dobiti partiju aha, ta na osamdeseti roendan jo najvie voli?"

"Volim, da to due, sa LJubicom, sa visine gledam Alhambru", kaza, osmjehnu se, jednim migom podie desnu i spusti lijevu obrvu, pa me ubode vragolastim pogledom i doda: "Ovu partiju aha u dobiti svakako." "E, pa, moj Vule Yelichu, ne moe odjednom dobiti dvoje najvie. Ova partija aha je moja, a tebi od najvie preostaje da sa LJubicom sa visine gleda Alhambru" , uzvratio sam te povukao prvi potez. Izmeu povlaenja poteza vodimo razgovor u povodu osamdesetog roendana. Tri su bolesti koje ga mue, ali se Vule. "Osamdeset godina!" iuava im se kao da su nenadano pale s neba, kao da nisu pristizale polako jedna za drugom. "Ostario!" to mu je jo neoekivanije, udnije, govori i istinski se iuuje. Kao da ne prepoznaje svoje tijelo, posebno mu se to dogaa sa koom, pojanjava. Na njoj, gdje god zaviri, iznenadi ga mlade, pjega ili bradavica, a on niti zna otkada su niti zbog ega su. Jednom se iznenadio kad je ugledao mlade pod koljenom, prisjea se i kazuje, velik mlade, on svakako nije mogao nastati u jednom danu, nastajao je godinama, ali ga Vule nije primjeivao. Tako i boletine, zdrav si, ili misli da si zdrav, a onda, najednom, skole te i ophrvu. I onda ti kau da si star, da ti je osamdeset godina, i da nita nije kako je bilo. Nad tim ovjek se zamisli, odustane iza prvog pokuaja da to promjeni, te se pomiri i nespokojno prihvati ostarilo se. "Ostarilo se!" LJekari mu predlau tri operacije. Sa tekom nakanom se opredjelio za operaciju kile. To je obavio prije desetak dana. Operacija je bila veoma-veoma bezbolna i uspjena. Ona je njegovo opte stanje znatno pomogla, pa je zbog toga srean. Poavi u bolnicu odavao je utisak do smrti preplaenog ovjeka. I bio je ustravljen. Petest sati poslije operacije sjedio sam uz njega, alili smo se i na raun jutronjeg straha. Znajui da je nepokolebljivo religiozan, i da je isto tako uvjeren u onaj sreniji ivot nakon smrti, bio sam radoznao, elio sam da proniknem u taj dio njegovih misli u vrijeme koje po njega nije svakodnevno. Zapoeo sam: "Ti nepokolebljivo vjeruje u ivot posle smrti, vjeit ivot u raju!?" "Svakako! Nepokolebljivo! Ovaj ne bi vrijedilo ivjeti da nije onog", odgovorio je sa svom ozbiljnou svoga uma. "Rekao si mi, nekom prilikom, da jedva eka kad e u onaj ivot", elio sam da mu zazovem i misli iz svakidanjeg ivota, i ujem spontan odgovor. "To je istina. Znam, rekao sam ono to mislim i vjerujem", uvjerljivosti nije ostavljao alternative. "Jutros, pred operaciju, posmatrao sam te, bio si veoma zaplaen", nastavio sam svoju nakanu. "Da! Bilo me je mnogo strah", saglasi se. "Zato strah, iako si mislio da je bio, mogue, put ka vjenom ivotu?" pecnuo sam i bio jako znatieljan da ujem onaj nepatvoren odgovor. "Neka me jo malo ovdje. Neka me jo malo ovdje sa LJubicom", kaza, nasmija se, nakon to je podue otutao po postavljenom pitanju. Opet se zamislio i nasmijao, i opet me pogledao, te dodao uz osmijeh: Neka me jo malo ovdje, ta, tek mi je osamdesetprva. nazad na sadraj VULE YELICH kritika Veljka Boji

Pisac Danilo Mari uloio je velik trud da napie roman o jednom emigrantu, ogranien na njegov lini ivot i vrijeme koje je svojom traginou za srpski narod dalo ton itavoj knjizi. A vrijeme je gotovo itav dvadeseti vijek. Budui da je i sam rtva najnovijeg rata u Bosni, pisac je priao djelu sa svjeim mislima, alostima i stradanjima, piui opirno i uvjerljivo, to bi neko drugi imao znatno vie muke da to prikae na taj nain. Jedan knjievni talenat stavio se u slubu izgnanih saosjeajui s njima, jer je i sam postao dio njih, i uzdigao je zajedniko stradanje na visoku knjievnu visinu. Bolje se gotovo i nije moglo prikazati to to je prikazano. Djelo je bogato uzbudljivim dogaajima i ivotnom stazom jednog seljaia iz zabiti, sirotinje, stanovnika seoskog mlina i staje do pilota-lovca, borca u odbrani Beograda 1941, do sagovornika sa kraljem, patrijarhom, predsjednikom vlade i drugim znamenitim ljudima. Pisac nije dogaaje preuveliavao i kitio, dovoljno je bilo da pria ta je jedan narod preivio i jedan njen vojnik, logora i bjegunac iz Hitlerovog logora, koji je pokazao vitalni duh i hrabrost da se nae na slobodnoj teritoriji i stigne u ratno vrijeme do Amerike, gdje se i oenio. Danilu Mariu je polo za rukom da stvori orginalno djelo, puno zanimljivih situacija, koje se lako ita i brzo pamti. Samo jaka volja pisca, svjee rtve rata, mogla je svoj talent tako da iskoristi, opie daleke dogaaje povezujui vremena. Teko da se moe u jednom kratkom prikazu i pomenuti sve krota je proao osamdesetogodinji junak ove romansirane biografije, ali pisac je sa pravim smislom i knjievnim opravdanjem ocrtao najsnanije dogaaje, koji prestavljaju iru sliku i neminovno se namee ne sudbina jednog ovjeka koliko sudbina naroda iz kojeg potie. Pojedinano je uinjeno optim, postignut je cilj umjetnosti. Razgovor o seobama i egzodusima Srba se nastavlja, kao da se jedna ista knjiga ponovo ita. Ovo djelo, posmatrano kao ire platno iz istorijske perspektive, obezbjeuje autoru ime sjajnog posmatraa i slikara sudbina, koji je na upeatljiv nain dao ovaj roman kao opomenu, da e svako nepametno raenje imati svoje tragine posljedice, ne samo za jednu nesposobnu upravu ve za itav narod. Iskusan pisac Danilo Mari nije se izgubio u beznaajnostima, premda zna da oslika detalje i uini radnju zanimljivom, bez romansijerske slobode za izmiljenom fabulom, ljubavnim zapletom i dramatizacijom doga aja, jer se on dri biografije jednog emigranta, gdje je brzo i sam uao u taj nepoznati ivot i istakao njegove vrline i mane. Dogaaji su osvijetljeni, bilo da su bili uzvieni ili su znaili padove oko raskola, uspjeha ili propadanja u biznisu, gdje moe da se prepozna emigracija i kvalitet njenog ivota. Djelo je svjedoanstvo vremena, jer je nosilac radnje bio u burnim dogaajima i dao svoj doprinos. Stil pisca je ujednaen, ozbiljan, lako se prepoznaje pripovjeda koji ne doputa da ga materija nadraste i da pliva u nepoznatim situacijama. On sigurno vodi svoj brod, odabira i doarava, kako ih je i ivot nametao, ali ipak tu ovjek-emigrant ostaje kao uspjean borac protiv vie vrsta zala sa kojima se suoio i nije dozvolio da bude pobijeen. U liku Vula Jelia, nosioca radnje, pisac je prepoznao samog sebe emigranta i suoio se sa novom materijom i nepoznatim okolnostima, ali je ostavio poruku i postigao cilj.

Pisac se pokazao kao radoznali istraiva. Mora da vidi ta je tabu emigrantskog ivota, ta mu je tuga i sjaj, jer to je ono to i njega na iroj skali oekuje. Bez te radoznalosti i poniranja u zamraene dogaaje teko bi mogao da napie tako dobru knjigu. Imao je smisla da odabere i tei prema savrenstvu, pa spisateljske strasti do aravaju ono to bi mnogima, koji su proli kroz slian ivotni mlin, ostalo nepoznato. Te specifinosti imaju posebnu vrijednost. Ne treba oekivati da je ovaj roman-biografija napisan kao ispovjest glavnog junaka, jer nije u tom stilu zamiljen, a i isprian je u treem licu, gdje je pisac glavni posmatra dogaaja. On pravi svoje veliko tkanje i odabira, donosi zakljuke i modelie, ali ne prenebregava dogaaje i ne zapostavlja glavnog uesnika koji je svuda prisutan, i to pojaava i kvalitet i vjerodostojnost. I ranije je bilo pokuaja da se od emigrantskog ivota u Americi napravi dobro knjievno djelo, sa zanimljivim biografijama ili izmiljenim, ali rijetko je gdje sa toliko jednostavnosti, ovjeka iz naroda, koji se uzdie do mnogih zanimljivih i neobinih situacija, pisac uspio da napravi taj kvalitet, uspjean uzor vienja ivota i smisla umjetnosti. Treba proitati ovo djelo i vidjeti ovjeka i njegovu sudbinu, koji nita nije predvidjeo ili planirao, a naao se na tri kontinenta noen kao list sa grane, ali ispunjen vjerskim osjeanjem i siguran u pobjedu dobra nad zlom. U knjizi ima tridesetak originalnih fotografija od ranog djetinjstva iz Beograda, Londona, Kaira, June Afrike i Amerike, gdje se junak kretao i sretao ljude od uticaja i znaaja. Los Angeles, aprila 1998.

VULE YELICH pismo Miodraga Petrovi Pre nego to sam poeo da itam va roman: VULE YELICH roman o Amerikancu-Srbinu, malo sam posumnjao da neete uspeti da ispriate jedan stvarni ivot, ivot jednog jugoslovenskog avijatiara, a onda mislio sam ne poznajete krajeve u koje ete smestiti radnju romana. Ali sve sumnje su pale u vodu im sam proitao prve stranice romana. Prosto sam bio zauen kako vam je polo za rukom da opiete seoski ivot Jelieve porodice u onoj promajnoj vodenici. Taj odeljak romana, sve do dolaska malog Vuca u Poegu, dostojan je najlepih stranica nae realistike proze. I drugi odeljci ivota Vula Jelia (kolovanje, vazdune bitke nad Beogradom, zarobljenitvo, a naro ito probijanje grupe zarobljenika prema Rajni) ispriani su s jednakom darovitou. To je knjiga koja bi ovde mogla da izazove panju, osobito stoga to je ova strana medalje, u komunistikoj propagandi, prikazivana s odsustvom svake istinitosti. S mnogo akribije (mene je to posebno interesovalo) pisani su delovi romana o sukobu nae Pravoslavne crkve i amerike episkopije. S dubokom istinitou takoe je prikazan dolazak Vulov u zemlju i njegovi kontakti s policijom. Sve je prikazano s potenom istinitou. Ali, to nije sve. Vi ste uspeli da toj prii tipinoj za hiljade i hiljade naih ljudi podarite nesvakodnevnu

zanimljivost, tako da se pria ita s velikim zanimanjem. VULE YELICH biografija autora DANILO MARI je roen 26 avgusta 1938. godine u Kosoru, selu udaljenom dvanaest kilometara od Mostara, glavnog grada oblasti Hercegovine, u dravi Bosna i Hercegovina - tada u Jugoslaviji. Kosor je sredinje selo u mostarskoj kotlini - Biu polju, na svijetu najbogatijem rijekama: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna i Bunica, koje su ga u djetinjstvu opinjavale, i znatno uticale na formiranje njegove linosti, pa i knjievnog opusa. Danilo je mainac (diplomirani inenjer i magistar tehnikih nauka), kolovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku i Sarajevu. Do penzionisanja radio je 40 godina, (35 godina u Mostaru i 5 godina u Los Angelesu.) Pred ratnim strahotama iz rodnog kraja izbjegao je 3. aprila 1992. godine, i nakon tri godine seljakanja zaustavio se u Los Angelesu, gdje i danas ivi. Danilo Mari je pisac: 9 romana, oko 90 pripovjedaka, and pjesama, pozorinih drama i strunih knjiga. Oenio se 1965. godine sa Danicom upljeglav iz Lakievina (Kosoru susjednog sela), rodili su djecu: Dragiu (1966), Danielu (1968) i Dejanu (1975), i kasnije stekli unuad: Elu (1992), Deu (1994), Leu (1994) i Tonia (1996). DANILO MARIC was born Augst 26. 1938. year in Kosor, twelf kilometars from Mostar, capital city of county Hercegovina, in state Bosnia and Hercegovina accordingly in Yugoslavia. Kosor is cetrically village in Mostar's valley Bisce polje, with the most rivers in the world: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna and Bunica, thay were fascining him in his childhood, and vastly govern to forming his character, and even literature's opus. Danilo is technician (engener and master degree), educated in Blagaj, Mostar, Trstenik and Sarajevo. He is now retired, worked over 40 years, (35 years in Mostar and 5 years in Los Angeles.) In front of Yugoslavia's war he refuged April 3. 1992. years, and after 3 years dislodges landed in Los Angeles, he is living there now. Danilo Maric is a writer: 9 novels, about 90 stories, and poems, drames and expertises. 1965. Years Danilo Maric paired off with a Danica Supljeglav from Lakisevina (village nex to Kosor), they were borned childrens: Dragisa (1966), Daniela (1968) and Dejana (1975), later they will have posterity grandchildren: Ela (1992), Dea (1994), Lea (1994) and Tony (1996).