Sie sind auf Seite 1von 221

centar za |judska prava

un|verz|teta u sarajevu
as|m mujk|
a da | pr v e a | zam tnon c ona||
Asim Mujki
PRAVDA I ETNONACIONALIZAM
Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu
Fondacija Heinrich Bll, Ured u Sarajevu
Sarajevo, 2010
PRAVDA I ETNONACIONALIZAM
Asim Mujki
Urednica-Redaktorica
Maja Kaljanac
Ilustracija na naslovnici
Joseph Banks, Jr.
Lektorica
Beba E. Raidovi
Izdavai
Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu
Fondacija Heinrich Bll, Ured u Sarajevu
Za izdavae
Saa Madacki
Mirela Grnther-eevi
DTP i tampa
tamparija Fojnica
CIP Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine
Zapis dostupan pod brojem
COBISS BIH ID= 18081798
ISBN 978-9958-541-05-6
Slobodno smijete: dijeliti umnoavati, distribuirati i javnosti priopavati
djelo. Sva druga prava pridrana Asim Mujki 2010
SADRAJ
... nulta strana...
1. UVODNA RIJE: O ETNONACIONALISTIKIM
PERSPEKTIVAMA POSTDEJTONSKE BOSNE I HERCEGOVINE? 5
2. K SAMOJ KONCEPCIJI ETNIKE MOBILIZACIJE 9
3. KRATKA HISTORIJA ETNIKE MOBILIZACIJE - 18
4. PARADOKSI NACIOTVORSTVA U BIH I NJEGOVA PROIZVODNJA 35
5. BOSNA I HERCEGOVINA KAO NEUSPJENA
KONSOCIJACIJA 62
6. BOSNA I HERCEGOVINA KAO ETNO-TERITORIJALNA FEDERACIJA 83
7. NEVOLJE S NACIONALNIM IDENTITETOM
BOSANSKOHERCEGOVAKIH KONSTITUTIVNIH
NARODA BONJAKI PRIMJER 99
7.1. Izazovi (de)konstitucije bonjakog politikog identiteta 99
7.1.1. Kripto-graanska opcija 100
7.1.2. Lijeve perspektive i nedostatak nacionalnog referenta 108
7.2. Bonjaki sabor i posljednje naciotvorno iskuenje 122
7.3. Graanski nacionalizam, supstancijalistiko graanstvo
i pokuaji artikulacije bonjake etnopolitike 137
7.4. Ne teritorij ve demokratske institucije 142
7.5. Izlazak iz palanke? 145
8. U ETNIKOM KAVEZU: ZATVORENIKOVA DILEMA
I NJENE IMPLIKACIJE U ETNOPOLITICI BOSNE I HERCEGOVINE 148
9. PRAVDA ZA BOSNU I HERCEGOVINU 161
9.1. BiH drava ispranjena od sadraja Fenomenologija etnonacionalizma 161
9.2. Apstraktni graani vs. apstraktnih naroda 170
9.3. Pravda i problem legitimacije 183
9.4. Umjesto zakljuka o naelu dravnog razloga 190
10. TEST PRAVINOSTI: LIBERALNA DEMOKRATIJA
VS. ETNOKRATIJA SLUAJ BRKO DISTRIKTA
BOSNE I HERCEGOVINE 195
Literatura 211
Napomena 218
... nulta strana...
Crvena nit koja se provlai kroz sve rasprave koje slijede u ovoj knjizi sastavni
je dio, po mom sudu, kljune velike politike rasprave koja i danas tee, a koju
je u javnoj sferi po prvi put jasno artikulirao Tomas Paine, rasprave koja traje
barem posljednjih dvije stotine godina, a koja je inaugurirana s Edmundom
Burkeom o tome da li obini ljudi imaju dovoljne snage i smjelosti da upravljaju
sami sobom, ili je najbolje emu se moemo nadati vladavina neke uljuene
politike elite. To je velika rasprava o tome da li se uope moe legitimirati
reduciranje slobode i dostojanstva graanina u ime viih interesa i samog
njegovog ili njenog dobra.
Teme dananjih rasprava u BiH o mjestu etnikoga, sva ta ozbiljna pitanja
da li se uope moe govoriti o naoj politikoj zajednici u kojoj to etniko nee
imati dominantnu politiku poziciju i strahovi od mogueg gubitka te pozicije,
u kontekstu ovog dvjestogodinjeg propitivanja modernih temelja politike
zajednice, nisu nita drugo do varijacije na pitanja o tome da li je zamisliva
moderna drava bez svoga kralja, ili da li je takva zajednica zamisliva bez svoje
dominantne religije.
Sve su to pitanja koja su inicirali Tomas Paine i grupa amerikih i francuskih
prosvjetiteljskih revolucionara i njihovih protivnika. Odgovor prosvjetitelja na
ta sutinska pitanja moderne politike zajednice bio je pozitivan: Da, uz malo
sree ljudi mogu upravljati sami sobom; drava bez kralja i dominantne religije
ne samo da je mogua ve je poeljna; redukcija slobode i ljudskog dostojanstva
graanina niim se ne moe legitimirati. Moj skromni prilog ovom pravcu
razmiljanja je da je bosanskohercegovaka politika zajednica zamisliva bez
politike dominacije etnikog principa.
5
1. UVODNA RIJE: O ETNONACIONALISTIKIM PERSPEKTIVAMA
POSTDEJTONSKE BOSNE I HERCEGOVINE?
Ve due vrijeme, Bosna i Hercegovina suoena je s nunou promjene
svog ustavnopravnog okvira kakav je zacrtan Dejtonskim mirovnim
sporazumom. Dejtonska BiH pokazuje se kao neefkasna tvorevina koja
poiva na generiranju krize iz koje politiku mo crpe etnonacionalistike
elite, a koja, u osnovi, poiva na diskriminaciji graanina. U tekstu koji
slijedi, pokuat u ponuditi jednu etiko-politiku analizu alternativa koje
su opticaju. Rije je o, po mom sudu, dvije razliite ideoloke koncepcije
izlaska iz krize, koje se u teorijskom kontekstu mogu podvui pod koncepciju
samoodreenja samoodreenja naroda, s jedne, i samoodreenja
graanina, s druge strane, ili eksternog i internog samoodreenja
promatranih sa stanovita pravde, pri emu eksterno samoodreenje
podrazumijeva punu realizaciju toga prava u vidu teritorijalnog integriteta
i suvereniteta, dok se pod internim samoodreenjem podrazumijeva
mogunost da graani uestvuju u izboru vlasti i formuliraju svoje
politike(Archibugi, 2003: 504). Koncepcija samoodreenja naroda, u
trenutnim javnim i politikim raspravama, javlja se u vie formi: konsocijacija,
etno-teritorijalna federalizacija i graanska drava, koje ugrubo odgovaraju
pozicijama etnopolitikih elita bosanskohercegovakih konstitutivnih
naroda hrvatskoj, srpskoj i bonjakoj. Pomenute forme postale su
tokom posljednjih godina artikulirani politiki programi konsocijacija je
jedna od kljunih rijei pretendenata na povlatenu poziciju artikulanata
interesa bosanskih Hrvata HDZ 1990; etno-teritorijalna federacija sada je
povlatena koncepcija SNSD kao temeljne politike snage bosanskih Srba,
a graanska opcija ili opcija drava-nacija svoje autorstvo duguje SzBiH,
odnosno eksplicitnije u formi bosanske nacije Aliji Izetbegoviu. Ove
forme posmatrat u s etiko-politike pozicije samoodreenja graanina
i graanskog drutva openito. Vjerujem da u uspjeti pokazati kako ni
konsocijacija, ni etnika teritorijalna federalizacija, pa ni etniki utemeljeno
bosansko graanstvo nije put demokratske konsolidacije nae zemlje,
ve konsolidacije autoritarnog poretka, koga u balansu krize i straha
dre etnopolitike elite koje proizvode hegemonistiku koncepciju svog
etniciteta.
Kod dobrog dijela bosanskohercegovake javnosti i intelektualaca razvilo
se, najvjerovatnije usljed rezigniranosti opim stanjem, jedno uvjerenje
da, iako vidimo da je na djelu sistematska diskriminacija i krenje naih
6
elementarnih ljudskih prava i sloboda, ipak to predstavlja kakav takav
nain da graani BiH imaju dravu. Dakle, iako su na djelu nedemokratske
prakse, ipak imamo neki minimalni konsenzus, pa makar on bio i negativan.
Kae se, ipak je na djelu neka vrsta, pa makar izuzetno krhka, dogovora
narodnih predstavnika, pa treba vidjeti nain da se ta praksa dogovaranja
najodabranijih etnikih mueva uini efkasnijom. Ovaj osjeaj najbolje
detektira Ivan Lovrenovi kad kae:
Temeljno pitanje BiH, njezinoga funkcioniranja, njezine
dravno-politike organizacije jest pitanje njezine nacionalne
kompozitnosti... nepobitno je da je to ope mjesto i danas,
danas moda vie nego ikad, dramatino pulsira pred nama
svima zahtijevajui vlastito smirenje u nekom zadovoljavajuem,
opeprihvaenom politikom rjeenju (Lovrenovi, 2007: 19).
Unato opore zavodljivosti ovakvog govora realnosti, smatram da je
opravdano postaviti pitanje: zato se u promiljanju izlaska BiH iz krize
konsocijacija, etno-teritorijalna federacija, bosanska nacija - uporno
naputa teren demokratije? Zato se marginalizira znaaj pravinog
rjeenja, pravinog za sve graane BiH, a ne samo njihove etnopolitike
elite? Zavodljivo je sluati govor realnosti, koji kae da su na djelu nae
meusobne razlike, te da bi svaki poredak, koji ne bi uzimao dovoljno
ozbiljno nae meusobne (dakako, etno-kulturno-religijske, a ne npr.
klasne, rodne, starosne) razlike, koji bi prakticirao sljepou spram njih, bio
osuen na propast. Moja argumentacija tei e u obrnutom smjeru: danas
niko ozbiljan u BiH za sebe ne moe tvrditi da je slijep na razlike, ve tovie,
prije e biti da smo njima zaslijepljeni naa svakodnevnica prekrcata je
njima; one se nalaze u podmetu naih svjetonazora, ulaze nam u porodice,
prate u stopu svaku, pa i najbenigniju komunikaciju s poznanikom. tavie,
etnopolitiki reim koji suvereno vlada naom zemljom poiva, tvrdit u, na
politikoj produkciji i ouvanju mree razlika, pri emu se izgubio graanin
u opsegu njegovih ili njenih individualnih prava i sloboda, to se, naalost,
veini ljudi uope i ne postavlja kao problem. A ako se neto ne postavlja
kao problem, ne znai da problem ne postoji. Drugim rijeima, moja
argumentacija bit e navoena temeljnim uvidom Amy Gutman po kojem
politiki autoritet grupe ni u kom sluaju ne opravdava ugnjetavanje
individua unutar te grupe(Gutmann, 2003: 57).
Nalazimo se ovim u jednoj gotovo klasinoj dualistikoj situaciji: s jedne
strane, govori se, ne primjeivati etnike razlike vrijea ula, dok s druge
7
strane, tvrdoglavo politiko instaliranje razlika u svaki aspekt drutveno-
politikog i kulturnog ivota i insistiranje na njima vrijea inteligenciju.
Obostrana iskljuivost je paralizirajua. Nemogue je, osobito nakon
rata, ignorirati etnike razlike, ali je isto tako nemogue sveukupna
drutvena kretanja promatrati iskljuivo iz etniki obojenog ugla, jer
se time onemoguuje svaka smislena javna rasprava i argumentirana
komunikacija. Ova a priori etninost podriva Davidsonovo naelo obzirnosti
na kojem poiva svaka smislena komunikacija. Ona poiva na implicitnoj
pretpostavci da moj sugovornik, kao i ja, ima koliko-toliko koherentan
skup elja i uvjerenja slian mome skupu, na osnovi ega je mogue
upustiti se u avanturu komunikacije. To nije pretpostavka apsolutne,
univerzalne umnosti, ve vrsta umne pluralnosti, ali ipak umne, koja
nam omoguava komunikativno su-dionitvo u tvorbi svijeta. Insistirati
rezolutno na Drugosti Drugoga, znai u naelu odbiti mogunost da taj
Drugi ima slian meni koherentan skup elja i uvjerenja, gledita o svijetu,
odnosno, znai u naelu odbiti komunikativno su-dionitvo, ili u krajnjem,
to znai njegov izgon iz ljudske zajednice koji se u ratu, u to se, naalost,
moglo zorno posvjedoiti u BiH, rjeava ratnim zloinom i genocidom, a
u miru najrazliitijim praksama diskriminacije, institucionalnog i, to je
jo gore, kvazi-institucionalnog poniavanja. To apsolutiziranje razlike
koje se sada utemeljuje u potpunoj nemogunosti komunikacije u
najboljem se svodi na openito, apstraktno slaganje oko toga da se ni
oko ega ne slaemo, kakav je u svojoj osnovi, taj (ne-)komunikativni a
priori bosanskohercegovake politike zajednice. Konstruiranje Drugosti
Drugoga kao nepomirljive odjelitosti odrie Drugome mogunost da se
pojavi kao moj partner u razgovoru, ali takoer, tako postupajui odriem i
sebi mogunost drugosti u sebi, vrim svojevrsnu samoredukciju, pokuaj
centriranja sopstva, to je nemogu zadatak ukoliko je opu razumnost
nemogue ustrajno uvati unutar iskljuivo jednog skupa deskripcija,
samo jednog narativnog horizonta.
Sklon sam, u tekstu koji slijedi, tvrditi da multietnika kompozitnost
bosanskohercegovake politike zajednice, ukoliko se ne shvaa
esencijalistiki u svojoj partikularnoj odjelitosti, nije po sebi prijetnja
stabilnosti drutvenog poretka; ono to naruava tu stabilnost i predstavlja
pravu prijetnju prije je praksa diskriminacije, koja poiva na uvjerenju da
je etnika homogenost garant stabilnosti politike zajednice. Upravo je
praksa diskriminacije po etnikoj osnovi, direktna prijetnja drutvenom
poretku, jer ona je ta koja obistinjuje svoje premise, naime, da je etnika
homogenost vaan preduslov stabilnosti drutvenog poretka, na nain
8
da diskriminacija dovodi do mobilizacije individuuma na bazi njihovih
etnikih razlika
1
. Problem nae heterogene kompozitnosti oito ne lei,
u samoj heterogenosti, na razlikama. ini se da je problem u tome to je
nae drutvo postalo puno onih koji su spremni jahati na tim razlikama
izgraujui na tome svoju poziciju na piramidi politike moi. Svi izbori od
1990. godine svojom homogenizirajuom retorikom narodne ugroenosti
upravo alju signal kako politike elite u BiH smatraju da graani, odnosno
ti obini ljudi nisu u stanju upravljati sobom, te na tom osnovu, kroz
redukciju elementarnih ljudskih prava i sloboda, legitimiraju potrebu za
svojom vladavinom.
Svaka redukcija i limitiranje individualnih prava u korist kolektivnih
prava, kao to je pravo na zatitu vitalnih nacionalnih interesa, treba da
bude argumentima opravdano da bi bilo moralno prihvatljivo. Naalost,
do sada ne postoji niti jedna plauzibilna defnicija to bi trebalo da
predstavlja vitalni nacionalni interes, osim paualne opaske da je to,
u biti sve ono to dvije treine u parlamentu izabranih poslanika koji su
roenjem odreeni kao pripadnici ovog ili onog naroda, odredi kao takvo.
Ova arbitrarnost zasigurno pogoduje tvrdoglavom ouvanju nacionalnih
politika, koje proizvode kulturne razlike kao kljune ili vladajue naracije
samorazumijevanja bosanskohercegovakih konstitutivnih naroda. Da
li su nacionalne politike uistinu, kako isuvie esto impliciraju, ouvale
svoje narode od unitenja i nestanka s povijesne scene, o tome nekom
drugim prilikom. No ono to je sigurno, te su politike, u ravni svakodnevne
politike pragme, ouvale i uvaju etnopolitike elite na vlasti na oit
nedemokratski nain. Rjeenja za izlaz iz krize koja se artikuliraju u
posljednje vrijeme upuuju se na konanu rije upravo onima koji
opstaju na vlasti zahvaljujui krizi ili, jo gore, njezinom periodinom
(predizborna retorika i postizborna trgovanja) generiranju. Suprotno
tome, izlaz iz krize demokratije, autori kao to je John Dewey vidjeli bi ne
u daljim restrikcijama a dogovori etnikih elita predstavljaju restrikciju
par excellence ve u jo vie demokratije, ali demokratije shvaene
u svom temeljnom smislu po kojem je njen moralni cilj dostojanstvo
ovjeka, pojedinca, graanina, a ne pseudodemokratske procedure kojom
se osigurava vladavina etnikih oligarhija. Demokratska preobrazba BiH,
1
Ovaj stav parafraza je Abizadehovog uvida: Locke tvrdi da namjesto da je religijski diverzitet
prijetnja drutvenom poretku, tome prijeti upravo proganjanje na religijskoj osnovi koje je
motivirano strahom od toga da je religijski diverzitet prijetnja drutvenom poretku. Proganjanje
samo je prijetnja drutvenom poretku i ono obistinjuje svoje premise (da se za drutveni poredak
zahtijeva religijska homogenost), jer proganjanje tjera pojedince da se mobiliziraju protiv drave
upravo na bazi svoje religijske razlike (Abizadeh, 2002: 507).
9
tvrdit u (po ko zna koji put), mora podrazumijevati okret k pojedincu u
njegovoj slobodi i dostojanstvu, osiguranju mehanizama njegove etike
jednakosti i internog samoodreenja, osobito danas, nakon to jasno
uviamo, da su se zajednice, koje su se temeljile na razvoju mehanizama
etnike jednakosti komunistike i nacionalistike BiH, zorno pokazale kao
dvjema najveim prijevarama XX stoljea.
2. K SAMOJ KONCEPCIJI ETNIKE MOBILIZACIJE
U cilju podrobnijeg razumijevanja kljunih prepreka demokratske
tranzicije BiH i njezinog neposrednog susjedstva, od izuzetnog je znaaja
usredotoiti se na tu cijelu ontologiju etniki utemeljene politike
mobilizacije, iji je mehanizam iniciran potkraj osamdesetih godina 20.
stoljea u Srbiji. Koncepciju etnike moblizacije shvaam u tri nivoa. Prvi
je onaj najelementarniji. Prema Vujaklijinom Leksikonu stranih rei i izraza,
moblizacija oznaava voj. injenje pokretnim, pokretanje, stavljanje u
pokret, prevoenje jedne vojske iz mirnodopskog stanja u ratno stanje
po ranije pripremljenom moblizacionom planu (Vujaklija, 1980: 575).
U Rjeniku bosanskog jezika mobilizacija oznaava stavljanje u pokret,
pokretanja; vojn. masovno pozivanje vojnih obveznika za rat; potpuno
angairanje raspoloivih potencijala, dok glagol mobilizirati oznaava
staviti u pokret; vriti mobilizaciju (edi et.al, 2007: 385). Websterov New
World Dictionary propisuje da mobilizirati znai a) dovesti do spremnosti
za neposrednu aktivnu slubu u ratu; b) organizirati (ljude, resurse, itd.) za
aktivnu slubu u sluaju bilo kakve opasnosti, nadalje, postati organiziran
i spreman, kao naprimjer za rat
2
. Moglo bi se onda zakljuiti da je proces
mobilizacije tijesno vezan za vanredna stanja kao to je stanje neposredne
opasnosti ili rata i da se odnosi na kolektivitete, ne pojedinano, kao to su
nacije, narodi, etnike grupe, klase i druge vee drutvene grupe. Nadalje,
ovo shvaanje mobilizacije pretpostavlja subjekta mobilizacije, dakle onu
instancu zaduenu za organiziranje ljudi ili resursa za stavljanje u pokret, za
masovno pozivanje vojnih (a vidjet emo i poreskih) obveznika, za njihovo
dovoenje u stanje spremnosti za potrebe izlaenja u susret vanrednom,
opasnom stanju. Moglo bi se jo dalje tvrditi da je samo neka razvijenija
forma administracije, koja je u poziciji da kontrolira mreu institucija
2
Webster New World Dictionary pod odredbom to mobilize navodi sljedee: a) to bring into
readiness for immediate active service in war; b) to organize (people, resources, etc.) for active
service or use in any emergency, kao i to become organized and ready, as for war (New York:
Websters New World, 1988), 870;
10
u drutvu drava, Crkva, pa i jaa politika partija koja kontrolira
barem dio institucija u stanju da masovnije mobilizira stanovnitvo
ili da ga dovede u spremnost za neposredno aktivno djelovanje. Ali,
postoje i vaninstitucionalne forme mobilizacije masa jaki mirovni ili
antidiskriminacijski pokreti (npr. u SAD okupljeni oko Martina Luthera
Kinga) vezani ponajprije za procese graanskog neposluha u sluaju
nepravednih zakona, moguih izbornih prevara (Iran, 2009). Subjekt
mobilizacije u ovom sluaju jesu graanska udruenja ili opozicione
politike snage s istim ciljem organiziranja ljudi i resursa, dovoenja u
stanje spremnosti za ostvarenje odreenog, uglavnom politikog cilja
naprimjer, ponitenje nepravednog zakona, neopravdanog vojnog
angamana, izborne farse itd. Ono to je karakteristino za procese etnike
mobilizacije na prostorima bive Jugoslavije, osobito u Srbiji, je dinamina
kombinacija institucionalnog i vaninstitucionalnog mobiliziranja irokih
masa, kojeg provodi politika elita, koja pretendira da zauzme vlast ili je u
tu vlast jo uvijek nesigurna, s ciljem sticanja opeg dojma o spontanom
okupljanju nezadovoljnih masa (po etnikoj osnovi) oko neke nepravedne
situacije, da bi se to prije razrijeila i na taj nain uvrstila svoju vladavinu.
Imajui na umu injenicu da su procesi politike mobilizacije tijesno vezani
za vanredne okolnosti, moe se zakljuiti, da za njima jedva da postoji
potreba u drutvima stabilnih demokratija, ije su institucije feksibilne i
uinkovite i gdje je javni prostor i rasprava otvoren. Meutim, u vrijeme
krize, kada institucije odraavaju veu nesposobnost da se nose s nizom
drutvenih problema, kada im prijeti kolaps u atmosferi opasnosti,
mobilizacija moe postati uinkovit instrument za kontrolu drutva,
koji nadilazi krhki institucionalni okvir. Ova izvaninstitucionalna praksa,
koja barem parazitira na postojeim raspadajuim institucijama, vrlo je
vana karakteristika etnikih mobilizacija na podruju bive Jugoslavije.
Mjesto demokratske legitimacije sada zauzima praksa konstantne
mobilizacije, odnosno kolektivistike homogenizacije, osiguravajui
politikim elitama bazu moi izvan institucija i demokratskih procedura.
Ta izvaninstitucionalna praksa stvaranja baze politike moi za politiku
elitu, koja se deavala u bivoj Jugoslaviji, naziva se dogaanjem naroda,
koje je, kako e kasnije biti pokazano, konstitutivni element ne samo
etnopolitike ve i svakog modernog autoritarnog poretka. Ova se praksa
izvaninstitucionalne legitimacije moi etnopolitikih elita odravala u
ivotu selektivnim angamanom medija, koji su pod kontrolom tih elita,
osobito prikazivanjem, a ponekad i samim kreiranjem ekscesivnih situacija,
koje sugeriraju da je rije o etnikom konfiktu. U neto manjem intenzitetu,
11
vano je napomenuti, mehanizmi etnike mobilizacije i danas su na snazi,
a posebno dolaze do izraaja za vrijeme predizborne kampanje, pri emu
se uz pomo zapaljive retorike predstavnika etnopolitikih elita taj reim
odrava na politikoj pozornici, zadravajui masku demokratinosti.
Ustvari, moe se tvrditi da jo i danas u BiH i u Srbiji formalno demokratske
procedure legitimiraju nacionalistiku, sutinski anti-demokratsku vlast.
Ovakav proces etnike mobilizacije, koji je iniciran u Srbiji sredinom
osamdesetih godina, predstavljao je ureenu i fazno razraenu proceduru
s ciljem etnike kristalizacije ili homogenizacije srpskog naroda u svrhu,
najprije, rekonstrukcije pravno-politikog poretka bive SFRJ, osobito
uvrenja srbijanske pozicije unutar te multietnike federacije nakon
smrti Josipa Broza Tita, a zatim, do kraja osamdesetih godina, konanog
razrjeenja pitanja srpske nacionalne drave. U svakom sluaju, i za jedan
i za drugi cilj, neka vrsta kolektivne spremnosti za neposredno djelovanje
je bila neophodna. Tako da se u najirem smislu i u okviru prvog nivoa
defnicije
(e)tnomobilizacija moe defnirati kao zbijanje redova
jedinstvenog nacionalnog tijela kako bi se postigao odreeni cilj
ili uinio neki izvanredan posao, najee u svrhu organiziranja
odbrane od neprijatelja, t.j. otklanjanja uzroka ranjivosti. Ona
oznaava dovoenje lanova jedne etnike grupe u stanje
spremnosti, mobilnosti to treba biti preduslovom za druga
djelovanja i / ili branom od iznenadnog ili nenajavljenog napada
druge, suparnike etnike grupe ili grupa (Abazovi et.al., 2007:
3).
Ali ta je sa uvjerenjima, vrijednostima i koncepcijama koje na-vode
cijeli proces? Time smo pristupili drugom nivou defnicije koncepcije
etnomobilizacije, koji se tie same namjere mobilizacije, koja se moe
opisati kao uokvirivanje, oblikovanje (framing)
3
. Oblikovanje (framing)
se moe opisati kao reinterpretacija odreenih drutvenih dogaaja ili
konfikata unutar partikularnog okvira (frame) ili koda. Ti reinterpretacijski
obrasci u kontekstu etnike mobilizacije imaju tendenciju da se artikuliraju
u crno-bijelim, simplicistikim frazama i metaforama, s ciljem oblikovanja
posebnog odjeka, feedback-a meu ciljnim masama, induciranja eljene
spremnosti za djelovanje, to bi, sa svoje strane, omoguilo politikoj eliti da
3
Izvorno znaenje glagola framing je uokvirenje, oblikovanje (eljko Bujas, Veliki
englesko-hrvatski rjenik, 3. izdanje, Zagreb, Globus, 2001);
12
uspostavi neku formu masovno odobrenog legitimiteta za dalja politika
djelovanja. Ovaj diskurs neproblematino referira na ljude i grupe kao na
neto to je dato. Rogers Brubaker sugerira da u jednom takvom kontekstu
grupa funkcionira kao naizgled neproblematian, zdravo-za-gotovo
prihvaen koncept, navodno bez potrebe za nekim posebnim istraivanjem
ili eksplikacijom. Kao rezultat, mi prihvaamo zdravo-za-gotovo ne samo
pojam grupe ve i grupa tim navodnim stvarima-u-svijetu na koje ovaj
pojam referira (Brubaker, 2004: 7). Na taj nain oblikovanje se otkriva kao
specifna epistemoloka strategija mobilizacije.
Dakle, svrha mobilizirajueg oblikovanja (framing) je hajdegerovskim
rjenikom kazano po-stavljanje (engl. enframing, njem. Ge-stell u
znaenju po-stav). Martin Heidegger opisuje po-stav kao ono sabirue
imenovana stavljanja, koje ovjeka postavlja, tj. izaziva, da ono zbiljsko na
nain naruena postavljanja otkriva kao ostavu (Heidegger, 1996: 234).
ta je, meutim, ono to se izaziva, zaziva ili priziva (Brubaker, 2004) u
procesu oblikovanja u sklopu etnike moblizacije? Naravno, narod, etnika
grupa. S obzirom da se drutvene grupe ne mogu smatrati datim, praksa
izazivanja ili prizivanja nuna je da bi je stvorila ili proizvela na sasvim
odreen nain, da bi na nju kao takvu, poslije, predstavnici politike elite
ili, kao to Brubaker sugerira, etnopolitiki poduzetnici, mogli referirati iz
dominantnog politikog diskursa.
Zazivanjem grupa, oni ih nastoje proizvesti, sazvati, prizvati
u postojanje. Njihove kategorije su kategorije za postupanje
stvorene da uzburkaju, sazivaju, opravdavaju, mobliziraju,
raspaljuju i aktiviraju. Reifcirajui grupe, postupajui prema
njima kao prema supstancijalnim stvarima-u-svijetu, etnopolitiki
poduzetnici mogu, kako Bourdieu primjeuje, doprinijeti
proizvoenju onoga to naoko opisuju ili odreuju (Brubaker,
2004: 10).
Na taj nain, oito je da po-stavljanje nema samo funkciju uzburkavanja,
mobiliziranja, sazivanja i dovoenja u stanje spremnosti za neposredno
djelovanje, ve takoer i funkciju prizivanja neega u postojanje, naime
proizvoenja onoga to se opisuje ili odreuje, na to se na kraju referira.
Martin Heidegger to sumira na sljedei nain:
Rije (po)staviti, (po)stavljati u nazivu po-stava ne znai samo
izazivanje, nego istodobno uva sazvuje nekog drugog
13
stavljanja iz kojega potjee, naime onoga uspostavljanja i
predstavljanja
4
, to u smislu poiesis
5
doputa da se ono prisutno
pokae u neskrivenosti (Heidegger, 1996: 234).
Dakle, ta se u ovom sluaju etnike mobilizacije priziva u postojanje, ili ta
se to prikazalo u neskrivenosti? Ono to na ovaj nain biva proizvedeno
je etnika grupa, narod kao pri-ruan proizvod, spreman za upotrebu, ili
kako to Heidegger
6
kae kao nain is/postavljanja kao ostave, ili u skladu
s prvim nivoom znaenja pojma mobilizacije, kao mobilizirani entitet
koji stoji u modusu spremnosti za djelovanje. Na taj nain etnika grupa
biva po-stavljena, proizvedena, ili da upotrijebimo termin Benedicta
Andersona, zamiljena (Anderson, 2006), izazvana, stvorena, to sve
rezonira sa znaenjem grke rijei poiesis.
Ono to se tako proizvodilo, u procesima etnike mobilizacije s kraja
osamdesetih godina u bivoj Jugoslaviji, jesu identitetske naracije ili
konceptualni okviri sheme, prizvane da naglase autohtoni status
odreene zamiljene zajednice na sasvim odreenom teritoriju. Dakako,
kada govorim o sasvim odreenom teritoriju ne referiram na faktike
teritorije. Teritorijalnost je sastavni dio identitetskog narativnog imaginarija,
ona je neraskidivo vezana s narodnosnom biti koju proizvodimo i ona se
ne poklapa s trenutnim stvarno postojeim republikim granicama unutar
Jugoslavije. Srpski nacionalistiki imaginarij govori tako o zapadnim
granicama na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, dok hrvatski referira na
istonu granicu na Drini, itd. Ovi zahtjevi za autentinou koje promiu
politike elite iz bivih jugoslavenskih republika, osobito srpske elite,
izraavale su se kao pravo na teritoriju, pravo jedne etno-nacije da vlada
sama na prostoru koji smatra svojim (olovi, 2008: 120). Ti zahtjevi su bili
podrani mitovima o etno-genezi odreene etnike grupe. Ivan olovi
opisuje ovaj proces oblikovanja kao trku unazad, trku iji su uesnici
etniki poduzetnici - bilo da je rije o politiarima, historiarima, piscima,
pjesnicima koji se trkaju unatrag u prolost kako bi dokazali da je
njihova etnika grupa autohtona na oreenoj teritoriji, ili barem starija, ili
4
Njem. Her-und-Dar-stellen;
5
Gr. poiesis tvorenje, injenje, pravljenje, zgotavljanje, djelo (ire vidjeti u Majnari, Gorski,
Grko hrvatski ili srpski rjenik (Zagreb: kolska knjiga, 1989);
6
Heidegger dalje objanjava proces po-stavljanja: Po-stava je ono sabrano postavljanje,
koje ovjeka postavlja da ono zbiljsko otkriva u nainu is/postavljanja kao ostave. Kao tako
izazvan, stoji ovjek u podruju biti po-stave. On uope ne moe tek naknadno prihvatiti odnos
prema njoj (Heidegger, 1996: 237).
14
autohtonija od suparnike etnike grupe. Rezultati ove utrke se artikuliraju
u raznoraznim naracijama historijskog identiteta grupe u kojima se
evocira slika, doarava ivot etnonacionalne zajednice izvan historije, kao
u nekoj vrsti zaustavljenog vremena, to jest venosti. Narod je shvaen kao
nepromenljiv entitet koji ostaje jednak samom sebi kroz vreme (olovi,
2008: 126), tako da je samo povrinski gledano takva identitetska naracija
historina. Ustvari, ini se da je cilj ove historijske utrke dospijevanje do
neke vrste ahistorijske platforme, to jest, cilj ovakvih naracija autentinosti
nije tek da se prikae historijski kontinuitet prisustva odreene etnike
grupe i njene trajne vezanosti za neki teritorij, ve ustvari, da se dospije
izvan historije, da se dospije do ahistorijske, esencijalne jezgre datog
etnosa. Paradoks je u tome da ovaj cilj ahistorijskog utemeljenja uglavnom
provode sami historiari. Ono to se proizvodi je onda odreena
ahistorijska naracija, neka vrsta, kako to olovi opisuje, geoloke sraslosti
specifnog etnosa sa specifnim prostorom, ijom jednostavnou i
prostoznanou treba izbjei promjenljivoj i zbunjujuoj historinosti, te
sada ve kao geoloki fakt etnos moe postati stvarnom stvari-u-svijetu.
Tako se etnos iz ovih oblikujuih naracija, koje karakteriziraju proces etnike
mobilizacije, shvaa sub specie aeternitatis, tako da do kraja osamdesetih
godina, komunistiki imaginarij, iji je determinizam poivao na eljeznim
zakonima historijske nunosti tranformacije drutva iz kapitalizma ka
komunizmu, biva zamijenjen etnonacionalistikim imaginarijem pred-
odreenim ahistorijskim temeljima etnosa. Oblikovanje se tako otkriva
kao specifna epistemoloka strategija etnike mobilizacije.
Praktino govorei, premda e to kasnije biti pokazano, oblikovanje se
obavljalo selekcijom informacija u medijima
7
, posebnih fraza u govorima
politiara, specifnim interpretiranjem odreenih drutvenih dogaaja
7
Naprimjer, Dragia Pavlovi ovako opisuje taj proces: Zloin u parainskoj kasarni ... je
dobio politiki kvalifkativ. Kome je bila potrebna zbrke impresija ogorenja, protesta, ljutnje,
gneva? Mnogo toga to je napisano i objavljeno, ili javno reeno, ilo je na ruku jednoj
mitomaniji podravanja, a ne oslobaanja od afekata. (...) da se lansira jedinstveni stil pisanja o
Kosovu (Pavlovi, 1988: 89). Dalje, 11. 9. 1987. u Gradskom komitetu OSK Beograd Pavlovi
upozorava novinare na njihovu odgovornost u ve otpoetom procesu oblikovanja (framing-a):
Ali, ako borbu protiv albanskog nacionalizma prate netrpeljivost i mrnja prema albanskoj
narodnosti, ega ima u pojedinim javnim glasilima, onda je ta borba sve dalja od socijalistikih
naela a sve blia nacionalizmu. (...) U tom pravcu ve kao da smo na nekim mestima preli
najopasniju granicu kada srpski nacionalisti u naem ponaanju i delovanju, u tekstovima
pojedinih novinara komunista vide podstrek za sebe. Ureivaki kolegijumi i novinari u javnim
glasilima koji ne mogu ili nee da razumeju ta danas u borbi protiv albanskog nacionalizma
znai i stalna borba protiv srpskog nacionalizma uzimaju u sutini za svoju ureivaku politiku
raspirivanje nacionalistikih strasti (Pavlovi, 1988: 99).
15
u etniki konfiktnim terminima. Ovakvo postupanje rezultiralo je u pro-
izvoenju, ili zamiljanju nacije. Govori i tekstovi, kao oblici drutvenog
djelovanja, kroz posebno preferiranje i odabir fraza i pojmova, uistinu
strukturiraju i ureuju svijet za nas (Brubaker, 2004: 71) i obiljeavaju
cijelo nae (samo-) razumijevanje. Ove mentalne strukture u kojima se
znanje predstavlja (Brubaker, 2004: 75) jesu odreeni zajedniki mentalni
konstrukti (Brubaker, 2004: 75), ili konceptualni okviri koji procesuiraju
informacije o svijetu. Oni su sheme koje se tiu toga kako ljudi percipiraju
i interpretiraju svijet i kako se znanje stjee, pohranjuje, priziva, aktivira i iri
na nova podruja (Brubaker, 2004: 75). Ono to je vano u razumijevanju
procesuiranja informacija unutar odreene sheme je da je potpuno
neodriv dualizam sheme i sadraja, to jest dualizam organizirajueg
sistema i neega to eka da bude organizirano (Davidson, 1985: 189).
Donald Davidson opisuje ovu dualistiku i esencijalistiku pretpostavku
kao treu dogmu empirizma koja je implicitna u tendenciji da se etnike
grupe, nacije, pa ak i rase tretiraju kao stvari-u-svijetu, kao stvarni,
supstancijalni etniteti s vlastitim kulturama, identitetima i interesima
(Brubaker, 2004: 78). Samo unutar odreene sheme ili okvira, ili unutar
odreenog mentalnog konstrukta, a ne na osnovi neke stvari-u-svijetu,
nae kategorizacije fraze, ustvari, mogu postati smislene. Ova shema, to
jest, ova mrea pojmova, predikata i pomonih sredstava je, u argonu
relativiteta, na okvir reference, ili koordinatni sistem. U odnosu prema
njemu moemo smisleno i distinktivno govoriti i to i inimo o zeevima
i dijelovima, brojevima i formulama (Quine, 1969: 48). Willard van Orman
Quine zakljuuje da je reference besmislica osim ukoliko nije u odnosu
prema koordinatnom sistemu (Quine, 1969: 48), to jest, ukoliko nije u
odnosu prema naim odreenim zajednikim mentalnim konstruktima,
shemama ili okvirima. Ovaj uvid je izuzetno vaan kada je rije o
razumijevanju naih drutvenih kategorija kao to su narodi i rase jer ne
postoji smislen nain da se pokae da nae shematske interpretacije ili
okviri koje preferiramo imaju epistemoloki ili bilo koji drugi prioritet
nad bilo kojim drugim. Drugim rijeima, nijedna posebna epistemoloka
strategija mobilizacije koju preferiramo kroz odreene politike ne moe za
sebe zahtijevati epistemoloki ili neki ontoloki prioritet. Tako kognitivne
perspektive sugeriraju da se rasne, etnike i nacionalne grupe tretiraju
ne kao supstancijalni entiteti ve kao kolektivne kulturne predstave, kao
nairoko prihvaeni naini gledanja, miljenja, analiziranja drutvenog
iskustva i interpretiranja drutvenog svijeta (Brubaker, 2004: 79).
16
Razliite epistemoloke strategije mobilizacije, stoga, ne mogu biti
evaluirane ontoloki ve pragmatiki, na osnovu pitanja ta je to to njima
neko naprimjer, politike elite eli postii. Drugim rijeima, preferirati
jednu odreenu epistemoloku strategiju mobilizacije nad drugima znai
uiniti politiki izbor.
A sada nekoliko rijei o treem nivou koncepcije etnike mobilizacije.
Paralelno s procesom etnomobilizacije, uistinu kao njegov sutinski dio,
odvija se i proces demobilizacije. Dok se etnike mase mobliziraju uz
pomo strategije oblikovanja uglavnom zahvaljujui medijima na kojima
individue / glasnogovornici jedne etnike grupe otvoreno kritiziraju druge
etnike grupe branei svoju grupu kao onu koja prua otpor drugoj grupi
(Abazovi et.al., 2007: 3), suparnike elite moraju biti demobilizirane,
neutralizirane ili marginalizirane obino bivajui opisane kao etnike
izdajice, oni koji su se prodali neprijatelju, Zapadu. V.P. Gagnon opisuje
ovaj vaan dio cijelog procesa
kao nain da se demobiliziraju oni koji vre pritisak da se uine
promjene u strukturama ekonomske i politike moi koje bi
negativno uticale na vrijednosti i interese vladajuih elita. Cilj
njihove strategije je da uutkaju, marginaliziraju i demobiliziraju
izazivae i njihove sljedbenike kako bi stvorili politiku
homogenost kod kue. Ovo zauzvrat omoguuje konzervativcima
da zadre kontrolu nad postojeim strukturama moi kao i
njihovo repozicioniranje kroz konverziju imovine od drutvenog
ka privatnom vlasnitvu, kao osnova moi u novom sistemu
liberalne ekonomije (Gagnon, 2004: xv).
Naprimjer, zloglasna Osma sjednica CK SK Srbije 1987. godine koja je
rezultirala ustanovljenjem Miloevieve klike na rukovodeoj poziciji u
Srbiji, predstavlja jedan od najoitijih primjera strategije demobilizacije.
U Miloevievom vokabularu demobilizacija se zvala diferencijacijom
8

i predstavljala je postupak ienja politike elite od antinacionalistikih
pojedinaca, koje se takoer obavljalo uz podrobnu medijsku pripremu.
U Saoptenju sa sjednice Predsjednitva CKSK Srbije uoi 8. sjednice koje
je u cijelosti objavljeno u Politici istie se: Istupanje Dragie Pavlovia je
8
Prema pisanju srbijanske Politike, u svom govoru u Kragujevcu 9.12.1987. Miloevi sumarizira
strategiju demobilizacije na sljedei nain: U vreme krize, kada je potrebna mobilizacija svih
materijalnih i duhovnih snaga kojima drutvo raspolae, rastu razlozi za jedinstvo. U interesu
takvog jedinstva jedinstva na ostvarivanju pozitivnog programa za izlazak iz krize neophodna
je i diferencijacija (Pavlovi, 1988: 23-4).
17
izraz nejedinstva koje blokira i ometa sprovoenje utvrenih zadataka na
reavanju najkrupnijih problema drutva, posebno kada je re o energinom
sprovoenju utvrene politike o Kosovu (Pavlovi, 1988: 111). Kako je i
medijski najavljeno, 8. sjednica je demobilizirala one pojedince i snage koji
su nudili liberalnu, antinacionalistiku politiku naraciju, odnosno one koji
su se usprotivili ranim etnomobilizirajuim procesima u Srbiji. Na slian
nain, neto kasnije u BiH, kompetitivna politika elita ujedinjena oko
graanske platforme bila je poraena u zdruenom etnonacionalistikom
poduhvatu nacionalnih stranaka pred izbore 1990. godine. Narodi BiH bili
su mobilizirani retorikom novih etnikih voa uz pomo mree vjerskih
organizacija kroz naglaavanje nepravdi, represije i zloina koje su poinili
komunisti, na taj nain demobilizirajui sve multietnike politike partije i
elite. Izgleda, kako to Gagnon naglaava, da je
nasilje u bivoj Jugoslaviji bilo dio stratekog politikog
opredjeljenja elita koje su se nale suoene s politikim
pluralizmom i masovnom mobilizacijom. Dio jugoslavenske
elite odgovorio je na te izazove inicirajui nasilje meu razliitim
pluralnim zajednicama s ciljem demobiliziranja kljunih dijelova
svoje populacije kroz pokuaj nametanja politike homogenosti
heterogenim drutvenim prostorima (Gagnon, 2004: 7).
Tako cjelokupni proces etnike mobilizacije okonava se nametanjem vrste
pretpolitikog izjednaenje izmeu naroda i njegove politike elite od koje
se sada oekuje da ga vodi kroz potekoe neprijateljskog tranzicijskog
okruenja unutar visoko homogeniziranog politikog prostora. To bi se
moglo nazvati nultom takom etnopolitike koja se izraava u jednadbi:
Narod Narodna partija Narodni voa, uz neto kasniji dodatak Narodne
armije po izbijanju oruanih sukoba. Jedan od voa pobunjenih bosanskih
Hrvata, Mate Boban, e formulirati ovu etnopolitiku nultu taku 1993.
godine na vrlo izravan nain u stavu: Hrvatski narod je u biti HVO, a HVO
je u biti HDZ. Vie nema nikakve razlike izmeu drave, njenih institucija i
drutva. Kao da se sve istopilo u rijei narod.
18
3. KRATKA HISTORIJA ETNIKE MOBILIZACIJE -
Premda su procesi etnomobilizacije doveli do etnopolitike kao glavnog
oblika politike artikulacije i politikog organiziranja, u veini bivih
jugoslavenskih republika do kraja osamdesetih godina ili do poetka
devedesetih (kao u sluaju BiH), sam koncept etnopolitike ni na koji nain
nije nov u ovom dijelu svijeta. U stvari, moglo bi se tvrditi da je jo od
samih poetaka moderne politike artikulacije na Balkanu, dakle od druge
polovine devetnaestog stoljea, etnopolitika uglavnom bila jedina vrsta
politike. Moda ova pretpostavka moe biti od pomoi u pokuaju da se
odgovori na vano politiko pitanje: zato su narodi ovog regiona odabrali
etnopolitiku a ne, naprimjer, liberalnu demokratiju nakon pada Berlinskog
zida, za razliku od svih drugih istonih, eks komunistikih naroda.
Zato je na Zapadnom Balkanu uvijek postojala narodna preferencija
autoritarne politike organizacije nad demokratskom, koja je uvijek
pretvarala politike procese u neku vrstu etnomobilizacije? Srpski politiki
diskurs sedamdesetih i osamdesetih godina bio je sve samo ne homogen,
pocijepan u barem dva meusobno suprotstavljena diskursa, pa se
proces etnike mobilizacije u Srbiji morao odvijati na dva kolosijeka: kao
mobilizacija srpskih etnikih masa, no istovremeno i kao demobilizacija
reformistikih izazivakih elita. tavie, jo do druge polovine osamdesetih,
srbijanski politiki diskurs bio je otro podijeljen u dva tabora. Zoran ini,
kao predstavnik reformistike elite koji se zalagao za promjene, razmiljao
je, kako pie Latinka Perovi, na sljedei nain:
Ukidanje Ustava iz 1974. godine, odnosno donoenje novog
Ustava Srbije, nije dovelo do sutinskih promena ve do
redistribucije nepromenjene moi. Trijumfovao je teritorijalni
princip: Od samog poetka je jedinstvo bilo vanije od slobode. I
to jedinstvo u predmodernom smislu, kao jedinstvo teritorije, iji
narod e biti homogenizovan jedinstvenom dravnom vlau
(Perovi, 2009).
S druge strane, jedan od protagonista konzervativnog nacionalistikog
bloka, pisac Matija Bekovi, govorio je sljedee:
Grob je najvea svetinja i najstarija crkva srpskog naroda. Grob
je naa najdua i najupornija vera. Jo uvek se kunemo kostima i
grobovima, jo nemamo tvreg oslonca, boljih lekova, ni vrih
uverenja. Zbog kostiju ratovale su drave, na kostima se drave
19
dre, kostima su utvrene i ograene (Bekovi u Perovi, 2009).
Ova dva primjera prvi kao primjer racionalne analize i dijagnoze trenutne
krizne situacije, drugi mitopoetina naracija o sutini narodnosti jasno
demonstriraju taj procjep izmeu modernistikog politikog diskursa,
koji izraava spremnost da se suoi s izazovima demokratizacije i pred-
modernog diskursa, koji referira na izvanvremene sutine. Etnopolitiki
reimi se i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini i danas dan legitimiraju naracijama
Bekovieve vrste.
Za razliku od uobiajenih demokratskih politikih zajednica, koje poivaju
na procedurama akomodiranja konfiktnih i suprotstavljenih interesa
raznih drutvenih grupa, etnopolitike zajednice su uvijek fokusirane na
sami opstanak odreene drutvene (etnike) grupe. Takva egzistencijska
naracija, s druge strane, uvijek implicira, kako je to Miloevi znao
naglasiti, mobilizaciju svih materijalnih i duhovnih snaga kojima drutvo
raspolae, odnosno, energinu akciju s ciljem ponovne uspostave
narodnog jedinstva. Ove naracije, ustvari, prizivaju vrstu ruku, vou kao
i stalnu svjesnost mobilnost. Tako svako, pa i ono najbenignije politiko
pitanje moe, unutar etnopolitikih okvira, vrlo brzo biti deifrirano kao
vitalno, egzistencijalno pitanje. Ova etnopolitika strategija oblikovanja
svakog politikog problema kao najvanijeg egzistencijalnog pitanja
za opstanak nacije, uistinu diskvalifcira etnopolitiku kao potencijalni
mehanizam za konstrukciju bilo kakve ozbiljne politike zajednice.
Samo unutar etnopolitike, za razliku od demokratije, politika nije praksa
rjeavanja konfikta, ve predstavlja praksu iniciranja konfikta, na taj nain
obezbjeujui konstantni priliv de/mobilizirajue sile koja dri politiku
zajednicu, dravu, stalno na rubu rata, ili u trajnom vanrednom stanju. Zaista,
kriza generira politiku mo i legitimaciju etnopolitike elite. Zato je tome
tako? Latinka Perovi i slini autori ovu autoritarnu etnopolitiku formu
tumai kao reakciju intelektualnih i politikih elita Zapadnog Balkana na
izazove moderniteta. Ustvari, i rigidni nacionalizam i komunizam, gledani
u ovom svjetlu, predstavljaju odgovore na kapitalistiku modernizaciju:
Na izazov modernizacije, ta su drutva davala, najee,
patrijarhalan odgovor: spreiti kapitalizam; ne dopustiti socijalno
raslojavanje naroda, koje je izjednaavano s gubitkom nacionalnog
subjektiviteta (emu se odolevalo petrifciranjem tradicionalnih
formi ivota i vrednosti i zatvaranjem prema spoljnim uticajima);
stvoriti narodnu dravu koja je isto to i drutvo. Tu su politike
20
slobode bile vie sredstvo, nego cilj. Pomou kolektivizma, sa
socijalnim ili nacionalnim predznakom, ta su drutva odolevala
iskuenjima modernizacije u njenom ukupnom znaenju ne
samo industrijalizaciji, nego i naputanju tradicionalnih vrednosti
za raun univerzalnih kriterija vrednovanja, ija je osnova
samostalna i odgovorna individua. Bez toga, stalno e se, u raznim
pojavnim oblicima obnavljati jedan te isti totalitarni sindrom
(Perovi, 1991: 11-12).
Latinka Perovi govori o korijenima etnopolitike u ovom dijelu svijeta
koji su vidljivi najprije u oblicima kolektivizma, patrijarhalnih vrijednosti
i preferiranju neke vrste pretpolitikog, moda nekog narodnjakog,
obiajnosnog egalitarizma koji se suprotstavljaju nekim modernistikim
vrijednostima kao to su individualizam, politiki egalitarizam i znaajna
dekonstrukcija tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti. U stvari,
iz perspektive etnopolitike, modernistike vrijednosti se shvaaju
kao potencijalno opasne i posebno usmjerene na dezintegraciju
duhovnog jedinstva nae etnike zajednice. Tako se moe zakljuiti da
je neka vrsta etnomobilizacijskih praksi konstantnom karakteristikom
zapadnobalkanskih politika. Meutim, orijentalistiki zakljuak da ovi
narodi jednostavno nisu sposobni za demokratiju, da su do odreene
mjere necivilizirani, bio bi potpuno pogrean. Premda se sastoji od nekih
pretpolitikih elemenata, cjelokupna etnopolitika konstrukcija je potpuno
politika u smislu po kojem ona instrumentalizira ove primordijalistike
koncepcije i prakse u ime jasnog politikog, premda autoritarnog cilja
dominantnih politikih elita ostati na vlasti. Moderne etnopolitike stjeu
svoju legitimaciju kroz demokratske procedure kao to su slobodni izbori,
premda, u kontekstu konstantne mobilizacije i egzistencijalne prijetnje.
Fareed Zakaria takve politike zajednice naziva iliberalnim demokratijama
(Zakaria, 2003).
Historija etnopolitike na Zapadnom Balkanu, osobito u Srbiji, ukazuje na to
Latinka Perovi, duguje svoje izvore ruskom masovnom pokretu iz sredine
devetnaestog stoljea koji se nazivao narodnjatvom. Srpske intelektualne
i politike elite, jo od stjecanja srbijanske nezavisnosti, preteno su
se oslanjale na Rusiju i politiki i intelektualno, pa bi se moglo zakljuiti
da su ideje izgradnje nacionalne drave, koje su izvorno zapadnjake, u
stvari na Zapadni Balkan dole preko Rusije, a potom Srbije kao prve
nezavisne drave u regionu, a ne direktno sa Zapada. Narodnjatvo je
drutveni i politiki pokret u carskoj Rusiji koji se javio 1860-tih. Poivao
21
je na uvjerenju da Rusija moe zaobii put kapitalistikog razvoja koji
pretpostavlja socijalnu stratifkaciju, dezintegraciju stare obiajnosti i
seljatva. Njegovao je jednu vrstu protosocijalistikog cilja, naime, da
postigne pravedniji drutveni poredak. Taj pokret svoj korijen ima u
Slavjanoflskom pokretu ruske aristokratije dvije decenije ranije. Slavenofli
su odbacivali ideju opega drutvenog kretanja i otro razlikovali Rusiju i
njezine osebujne strukture od zapadnoeuropskih zemalja. Stajalite im je
bilo da su buroaske drave dekadentne, to se po njihovom shvaanju
oitovalo u presnanom rastu proletarijata, pootravanju klasnih razlika i
irenju revolucionarnih pokreta. (...) drali su da je rusko pribliavanje toj
[zapadnoeuropskoj] kulturi
9
, koje je poelo s Petrom Velikim, pogreno
i tetno (Moraze et. al., 1976: 32). Do 1870-tih ideje narodnjatva su
postale ve nairoko rairene meu intelektualcima i omladinom. Pod
motom slube narodu, aktivisti pokreta su ili u sela i pomagali seljacima
koji su smatrani najzdravijim dijelom ruskog drutva u borbi protiv
neznanja, siromatva i nazadnosti. Cijeli pokret bi se mogao opisati
metaforom odlaenja u narod (rus. hodenie v narod), susreta s narodom,
koji je bio odraz aktivizma pokreta, kojemu je cilj bio ostvarenje neke vrste
seljakog socijalizma. Ohrabrivi se poetnim uspjehom revolucionarne
propagandne djelatnosti i sve veim prilivom lanstva, narodnjaki kruoci
i razliite grupe namjeravale su se to skorije posvetiti osnovnoj zadai:
pripremanju seljake revolucije. Tako je poeo pokret uven po krilatici ii
u narod (Moraze et.al., 1976: 43). Interesantno je ovdje primijetiti paralelu
izmeu hodenia v narod i kasnijeg mota Miloevieve antibirokratske
revolucije, odnosno cijele strategije oblikovanja srpske nacionalistike
etnomobilizacije pod imenom dogaanja naroda. lanovi narodnjakog
pokreta zvali su se narodnjaci (rus. narodniki) i cilj njihovog djelovanja
bio je pokuaj stvaranja novog narodnog identiteta izmeu korumpirane
caristike i aristokratske vladavine i podjednako korumpiranog
kapitalizma. Stisnuti na marginu drutveno-politikih zbivanja, cijeli se
pokret pocijepao do kraja stoljea na nekoliko visoko radikaliziranih, pa ak
i teroristikih to je rezultiralo atentatom na ruskog cara anarhistikih
(Mihael Bakunjin, osniva anarhizma isprva je pripadao narodnjacima)
i nacionalistiki, sitnoburoaskih grupa. Uz porast pritiska represivnog
caristikog aparata u drugoj polovini devetnaestog stoljea i ljeviarska i
9
Slavenoflima, odnoso kasnijim narodnjacima (rus. narodniki) suprotstavljali su se zapadnjaci
(rus. zapadnjiki) koji su bili uvjereni da Rusija mora, kao i ostale zemlje, prihvatiti prelazak na
buroaski poredak (Moraze et.al., 1976: 33). Interesantno je koliko se ovaj dualizam izmeu
narodnjaka i zapadnjaka replicira do dananjeg dana u slavenskim politikim zajednicama
osobito u Rusiji i republikama bive Jugoslavije dualizam izmeu reformista i liberala, s jedne
strane i rigidnih kolektivista, s druge strane, zavravajui uglavnom ukorist onih drugih.
22
desniarska radikalna misao utoite je nalazila u knjievnosti i knjievnim
krugovima
10
. Ova tradicija, barem u sluaju srpskog etnonacionalizma,
nastavljena je i u dvadesetprvom stoljeu.
Tako se rusko narodnjatvo moe smatrati izvorom etnopolitike barem
u Istonoj i Jugoistonoj Europi, a pogotovo na Zapadnom Balkanu.
Ustvari, etnopolitika je, kako to Dubravka Stojanovi naglaava, ideoloko
dete ruskog narodnjatva (Stojanovi, 2008: 199). Njezina organska
ideologija prirodne povezanosti izmeu etnikog ovjeka, ovjeka iz
naroda i njegovog tla, naracija spontane evolucije narodne drave izvan
korumpiranih institucija i procedura zapadnog kapitalizma, ali i izvan
korumpiranih domaih feudalnih velikaa
11
(jer i jedni i drugi, ustvari,
korumpiraju duhovnu jezgru naroda, njegovu narodnosnost), postala
je neka vrsta temeljne pretpostavke svih etnopolitikih konstrukcija,
koje su se javljale tokom dvadesetog stoljea na Zapadnom Balkanu;
pretpostavka bilo kakve etnomobilizirajue prakse u ovom dijelu svijeta.
Etnopolitika ima u vidu uspostavu egalitarne i kolektivistike drave
koja je izjednaena s etnikom dravom, koja, po toj ideologiji, u svojim
granicama mora zaokruiti teritoriju (Stojanovi, 2008: 199) na kojoj ivi i
posljednji pripadnik te etnike grupe. I kapitalizam i feudalizam temeljno
su neegalitarni, odnosno nepravedni u oima etnopolitikih elita. Na emu
poiva onda etniki egalitarizam? Svakako vie ne kroz klasnu pripadnost
kao u socijalizmu, ve kroz puku pripadnost etnikom kolektivu. Ideja
socijalne jednakosti, pa time i pravde, transformirana je, ili proizvedena
u ideju etnike jednakosti u BiH gdje se etnike razlike temelje na
vjerskom elementu ideja etnike jednakosti pojaana je i idejom vjerske
jednakosti nakon ega su neprijatelji jednakosti ne vie bogati unutar
vlastite etnike grupe, razni profteri, crnoberzijanci i pekulanti iz nae
etnije, ve oni etniki drugi. Iz ove pretpostavke ak i danas se moe uti
meu etnikim nacionalistima u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, bilo da je rije o
10
Isto onako kako je u kmetskoj Rusiji devetnaestog stoljea knjievnost bila jedini forum gdje
se moglo u detalje razglabati o svim socijalnim pitanjima (Moraze et.al., 1976: 53), u Srbiji
s kraja ezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljea knjievnost je postala utoite
srpskog nacionalizma. Preciznije, kroz aktivnosti Srpske knjievne zadruge u kojoj utoite
nalaze Dobrica osi i Antonije Isakovi inicira se rehabilitacija srpskog nacionalizma i kritika
komunistike vlasti, osobito Ustava SFRJ iz 1974.
11
Vrijedno je zapaanja da ak i za vrijeme najee srpske etnike mobilizacije od 1989. pa
na dalje, pitanje restauracije srpske Kraljevine iji nasljednik, u stvari, ivi u Londonu, nikada
nije bilo ozbiljno razmatrano, poticano, pa ak ni posebno zamiljano. Takav korak bi izgledao
loginim u zajednici iji se dominantni diskurs predstavlja kao diskurs restauracije historijskog
kontinuiteta nacionalne zajednice. Tek nekolicina minornih i radikalnih nacionalistikih grupa je
zagovaralo povratak srpskog kralja u otadbinu.
23
politiarima ili intelektualcima, liberalno demokratske ideje se oblikuju
kao nametnute, strane naem ovjeku i situaciji, strane toj prirodnoj
formi politike organizacije kod nas narodnoj dravi. Tako je egalitarna,
kolektivistika ideologija spojena s nacionalizmom postala osnova i za levi
i za desni totalitarizam koji se naizmenino smenjuje u istoriji moderne
Srbije (Stojanovi, 2008: 199). Imajui to u vidu, politiar ili intelektualac
da bi uistinu bio narodni politiar ili narodni intelektualac mora da
ide u narod, da njeguje narodnu sutinu u onome to on ili ona radi. U
suprotnom, on ili ona je otuena od svojih korijena i djeluje kao takva u
ime tuih (uglavnom Zapadnih) interesa. Na taj nain obrazac ideolokog
oblikovanja je u modernoj historiji regiona uvijek optirao za nacionalistiki
koncept na tetu drutvenog razvoja. Dubravka Stojanovi zakljuuje:
Time je stvoren jedan od mnogih zaaranih krugova u srpskoj
historiji: nerazvijenost se pokuala prevazii uveanjem dravne
teritorije, to je, zbog mnogih ratova voenih radi postizanja tog
cilja, proizvodilo sve vee siromatvo i sve dublji jaz nerazvijenosti.
Modernizacija je odlagana ime je njena cena bivala sve vea, a
cilj sve manje dostian, to je produbljivalo nacionalne frustracije
i snailo verovanja da bi se one ipak mogle izleiti uveanjem
nacionalne teritorije, ime se zatvarao krug (Stojanovi, 2008:
200).
Srbijanske politike elite, gotovo uniformno, smatrale su Srbiju pijemontom
obje Jugoslavije monarhijske i socijalistike.
Srpskoj nacionalnoj svesti jugoslavenstvo je imanentno sedam
decenija. Razume se, srpska nacionalna svest nije ista, kao to
ni jedna individualna, pogotovu kolektivna svest ne moe biti
ista. U toj srpskoj nacionalnoj svesti bilo je, i ima, i ovinizma, i
nacionalizma, i hegemonizma, koje ja kao demokrata i kao pisac
ne odobravam. Ali mogu da tvrdim, ako sam rezumeo neto
iz istorijskog bivstvovanja tog naroda kome sam posvetio 40
godina razmiljanja, da je jezgro srpske nacionalne svesti bilo
jugoslovenstvo. A to jezgro je poraeno savremenim dogaajima
(osi, 1995: 28).
Jugoslavenski komunisti predvoeni Josipom Brozom Titom od 1937.
godine uoili su opasnost srpske dominacije u dravnoj zajednici junih
Slavena. Budui da su ve bili upoznati sa sovjetskim modelom etnikog
24
federalizma, koji je ograniavao velikoruske pretenzije tako to je
uspostavljena federacija etnikih republika unutar Saveza, s jedne strane,
dok je sam teritorij Ruske republike dodatno federaliziran (Ruska Sovjetska
Federalna Republika), s druge strane, jugoslavenski komunisti su utemeljili
buduu jugoslavensku socijalistiku federaciju u jeku oruane borbe
protiv sila osovine i domaih izdajnika 1943. godine
12
. U skladu sa vizijom
sovjetskih komunista, Jugoslavija je zamiljena kao federacija est jednakih
republika unutar kojih svaki od jugoslavenskih naroda: Srbi, Hrvati,
Slovenci, Muslimani (Bonjaci), Makedonci, Crnogorci i drugi mogu postii
svoj puni razvoj i nacionalnu slobodu
13
. Kako bi se sprijeila mogunost
srpske dominacije u Jugoslaviji, a po analogiji sa sovjetskim modelom,
sama Republika Srbija bila je federalizirana, odnosno, administrativno
podijeljena u tri regiona: Ua Srbija, Socijalistika Autonomna Pokrajina
Vojvodina, te Socijalistika Autonomna Pokrajina Kosovo. Dobrica osi
sumira:
Druga Jugoslavija je konstituisana kao partijska drava, sa
kominternovskim internacionalizmom vladajue KPJ, sa
Lenjinovom politikom formulom vienacionalne drave. U
takvom dravnom i drutvenom poretku srpski narod je nosio
istorijsku krivicu kao tzv. vladajua nacija u junoslovenskoj
tamnici naroda; na takvoj partijsko-ideolokoj odrednici imao
je i posebnu odgovornost u meunacionalnim odnosima. Ta
se odgovornost potvrivala podreivanjem svojih nacionalnih
intersa optim jugoslovenskim interesima, a to uglavnom nisu
bili jugoslovenski, nego samo neiji nacionalni ili nacionalistiki
interesi (osi, 1995: 19-20).
12
Dobrica osi o avnojevskoj Jugoslaviji opaa: Federacija koncipovana na skuptini
Antifaistikog vea narodnog osloboenja Jugoslavije 1943. godine u Jajcu bila je federacija
zasovana na partijskoj teritorijalnoj podeli Jugoslavije (koja je jedino u republici Sloveniji bila
etniki adekvatna), podeli odreenoj odlukama Kominterne tridesetih godina (osi, 1995: 20).
13
Preciznosti radi, jedino je BiH 1943. godine bila zamiljena ne kao budua nacionalna drava
jedne dominantne etnike grupe (naroda), ve kao multietnika drava defnirana kao republika
Srba, Hrvata i Muslimana koja istovremeno pripada tim trima narodima, odnosno nikome od njih
ponaosob. Nedostatak jasnog, odnosno dominantnog etnikog referenta zbunjivao je i zbunjuje
etnike nacionaliste. U njihovoj percepciji, stvaranje tri odvojene etnike teritorijalne jedinice,
kao tri mini nacionalne drave s jasnom etnikom veinom i homogenou nametalo se kao
logino rjeenje i kao takvo predstavljalo je glavni cilj rata koji je voen protiv i unutar same
BiH, kao to je i ostao glavnim dugoronim ciljem separatistikih i ultranacionalistikih politika
u BiH.
25
U prvim decenijama poslije Drugog svjetskog rata, komunistika
vladavina je bila izuzetno visoko centralizirana. Cijela zemlja se temeljito
administrirala iz centralne vlade u Beogradu i Centralnog komiteta
Komunistike partije Jugoslavije, te samog Tita. Meutim, do sredine 1960-
tih ekonomske reforme prema slobodnijem tritu polako su prebacivale
politiku mo sa centra ka republikama. Jugoslavija je ula u fazu politike
i ekonomske decentralizacije, pa samim tim i demokratizacije. Meutim
nisu svi u Jugoslaviji blagonaklono gledali na liberalizaciju. Centralistiki
tvrdolinijai, meu kojima i Aleksandar Rankovi koji je bio druga vodea
jugoslavenska linost do Tita, bili su uklonjeni s pozicija moi. Od tada,
konzervativni krugovi srpske komunistike elite zagovaraju i pokuavaju
vratiti Jugoslaviju na centralistiki model kakav je postojao do 1966. godine,
kada je smijenjen Aleksandar Rankovi, koji je za Srbe bio simbol unitarne
Jugoslavije (Biserko, 2008: 179). Druga grupa srpskih nacionalista, od kojih
je veina bila komunistiki disidenti, predvoena bivim komunistikim
fanatikom Dobricom osiem, i okupljena oko Srpske knjievne zadruge,
putuje Srbijom po knjievnim tribinama koristei svaku priliku da govore
o ugroenosti Srba u Jugoslaviji. Ta praksa odlaska intelektualaca u narod
neodoljivo podsjea na slina udruenja ruskih narodnjaka koji su s kraja
devetnaestog stoljea obilazili rusku provinciju obrazujui svoj narod.
Miljenje konzervativaca i nacionalista o decentralizaciji Jugoslavije u
drugoj polovini ezdesetih ponajbolje sumira osi 1991. godine:
Takvu drutvenu konstituciju Jugoslavije, tzv. avnojsku
konstituciju, nacionalne partijske oligarhije e u miru, ve
na poetku ezdesetih godina, politikim manipulacijama i
drutvenim reorganizacijama udaljavati i sasvim udaljiti od
proklamovane demokratske i socijalistike federacije; onda e se
te administrativne republike granice sedamdesetih pretvarati u
dravne granice i tako de fakto ponititi ideoloki temelji druge
Jugoslavije za koju se vodio narodnooslobdilaki rat i izvela
revolucija. A istovremeno KPJ je u duhu svog internacionalizma
potiskivala partizansko jugoslovenstvo i partijskim odlukama
proizvela i nove nacije, najpre crnogorsku, pa zatim, u ime
saoupravnog socijalizma i muslimansku, prvu takvu naciju u
itavom svetu; tako e se produbljivati etnike, verske i istorijske
razlike i suprotnosti jugoslovenskih naroda koje su dovele do
dananjeg raskola (osi, 1995: 20-21).
26
Unato takvim razmiljanjima, val liberalizacije zahvatio je i Srbiju.
Liberalno komunistiko rukovodstvo predvoeno Markom Nikeziem
ulagalo je velike napore s kraja ezdesetih i poetka sedamdesetih
godina na demokratizaciji Srbije tragajui za kompromisom s kosovskim
Albancima i drugim narodima u Jugoslaviji. Svoju politiku Nikezi je
sumirao sljedeim rijeima: Ne moemo da oekujemo jedinstvo u zemlji
ako se nastavi oseanje da su Srbi temelj Jugoslavije (Perovi, 2008: 46).
Srpski liberali su shvaali Jugoslaviju u svjetlu principa AVNOJ-a, kao
zajednicu ravnopravnih naroda unutar koje se nalazi Srbija kao jedna
meu ravnopravnim republikama. Tito i glavni komunistiki ideolog
Edvard Kardelj nastavili su s decentralizacijom to je rezultiralo Ustavom
iz 1974. godine, koji je naglaavao suverenitet jugoslavenskih republika.
Ta tendencija je, paradoksalno, dalje slabila poziciju srpskog liberalnog
rukovodstva. U oima srpskih nacionalista i partijskih konzervativaca,
donoenje novog Ustava smatran je udarom na Srbiju. Dobrica osi
osvrui se na taj dokument zakljuuje:
Takav dezintegracioni smer Jugoslavije, osobito od ezdesetih
godina, bie potvren ustavom 1974. godine, kojim je federacija
est republika pretvorena u konfederaciju osam drava, sa izrazito
neravnopravnim i podreenim poloajem srpskog naroda
i republike Srbije. A sve se to zbivalo sa ideolokim alibijem
samoupravnog socijalizma i decentralizacije (osi, 1995: 21).
Latinka Perovi, prvi saradnik Marka Nikezia, smatra da je dalja
federalizacija Jugoslavije koja je rezultirala Ustavom iz 1974. godine
bio pokuaj da se ona [Jugoslavija] pripremi za razdoblje posle Tita, da
je tu bila jedna procena integracija koje su ve poinjale u evropskim
razmerama (Perovi, 2008: 44). U stvari, uklapanje srpskog liberalnog
rukovodstva u generalne reformistike trendove pokazalo se njegovom
fatalnom pogrekom: parola je bila da mi [srpski liberali] moramo otii
jer emo se sporazumeti sa drugima u Jugoslaviji. Znai, bio je potreban
nesporazum (...) bilo je stanovite da mi moramo otii, da smo slab partner
za odmeravanje snaga posle Tita
14
(Perovi, 2008: 46). Meutim, tek nakon
Titove smrti, konzervativni krugovi unutar srbijanskog Saveza komunista,
zajedno sa knjievnim nacionalistima uspijevaju nametnuti propitivanje
Ustava iz 1974. dovodei u pitanje njegovu efkasnost i zagovarajui
14
Latinka Perovi obrazlae dalje da su liberali bili optueni da svojom liberalizacijom,
popustljivou prema Hrvatima, prema drugima, slabimo poziciju Srbije za taj odluujui dan
kada Tita vie ne bude (Perovi, 2008: 47).
27
potrebu da se on mijenja, po mogunosti u pravcu centralizacije cijele
zemlje.
U studiji nazvanoj Etnika mobilizacija u BiH grupa autora zakljuuje:
Jasan trend stvaranja (jedno-) nacionalnih drava na teritoriju bive
Jugoslavije logiki je rezultiralo iz srbijanskog gubtka ekonomskog
i politikog primata u bivoj jugoslavenskoj federaciji. S obzirom
da je institucionalna, pravna i politika organizacija bive
jugoslavenske federacije garantirala visok stupanj neovisnosti
republikama (takoer i autonomnim pokrajinama unutar same
Srbije), intelektualne voe srpskog naroda, smatrajui SFRJ
svojom vlastitom zemljom, takoer svjesni da mnogi Srbi ive i na
podruju drugih republika, smatrale su decentralizaciju direktnim
napadom na srpsko nacionalno bie i podvrgavanjem vlastitih
interesima drugih nacionalnih grupa (Abazovi et.al., 2007: 9).
Etnika mobilizacija srpskog naroda otpoinje, kako je ve nagovijeteno,
nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine. Ona se moe podijeliti na
tri perioda: period od 1981., od demonstracija Albanaca na Kosovu koji
su zahtijevali da njihova pokrajina dobije status jedne od ravnopravnih
jugoslavenskih republika do 1986., odnosno kada se u javnosti, istina
neofcijelno u medijima pojavljuje Memorandum SANU; drugi period od
jeseni 1986. kada otpoinje transformacija moi od liberalnog rukovodstva,
kojega predvode Ivan Stamboli i Dragia Pavlovi, u ruke Slobodana
Miloevia i konzervativaca koja vrhunac svoje konsolidacije doivljava
1989. godine na proslavi 600-te godinjice kosovske bitke na Gazimestanu,
te neustavnom promjenom Ustava Republike Srbije koji ukida autonomne
pokrajine. Trei period je period ekspanzije modela etnike mobilizacije na
Srbe izvan Srbije, posebno u Hrvatskoj i BiH i traje do jeseni 1991. godine
kada se razbuktavaju oruani sukobi u ove dvije susjedne republike.
Prvi period srpske etnomobilizacije moe se opisati kao period jugoslavizacije
kosovskog problema. Naime, od 1981., nakon revolta kosovskih Albanaca,
konzervativni dio srbijanskog komunistikog rukovodstva, predvoen
Draom Markoviem pokuao je isprva jugoslavizirati kosovski problem
kroz ukljuenje jugoslavenskih federalnih institucija kao to su JNA, te
policijskih snaga i sudija iz drugih republika u zbivanja na Kosovu, kako
bi se proizvela specifna junoslavenska solidarnost, koja bi bila na liniji
nacionalistikog srpskog sentimenta. Na taj nain, radilo se na proizvodnji
28
uvjerenja o neadekvatnosti Ustava iz 1974. koji je Srbiju navodno doveo
u poniavajuu i inferiornu poziciju ne samo u smislu po kojem jedino
Srbi nisu imali svoju etniku republiku nego i da je tako pocijepana Srbija
nesposobna da se sama nosi s problemom albanskog nacionalizma. U
ovom periodu, srpsko komunistiko rukovodstvo referira na slavensko
bratstvo i solidarnost u borbi protiv nacionalizma ne-slavenskih Albanaca.
Na mjesto komunistikog vanjskog neprijatelja u naraciji komunistikih
nacionalista iz Beograda, koja se poela razvijati kroz selekciju informacija
u srbijanskim ali i jugoslavenskim medijima, Albanci su postajali unutranji
neprijatelji, fokusne take oko kojih je trebala da ide svejugoslavenska
kristalizacija nacionalnog osjeaja koji bi trebao rezultirati promjenom
Ustava i rehabilitacijom jake srpske republike. S obzirom da u javnom
diskursu s poetka osamdesetih jo uvijek dominira komunistiki vokabular,
Albanci i njihovi zahtjevi bili su opisivani kao kontrarevolucionari. Da li
moemo govoriti o nacionalizmu srpskog komunistikog rukovodstva tog
doba? Odnosno, da li je srpski komunistiki voa Draa Markovi bio srpski
nacionalist poput pisca Dobrice osia? Teko je to procijeniti na ovom
poetnom stadiju etnomobilizacije. Latinka Perovi u svojoj analizi ovog
perioda sugerira da srpski nacionalizam nije bio nikakav fantom, to je bila
realna snaga, prisutna u svim institucijama, vrlo jaka u partiji ... nikom nije
padalo na pamet da Srbiji u Jugoslaviji ne pripada centralno mesto, po
broju, po zaslugama, po rtvama (...) analizom sam pokazala da izmeu
njega [Drae Markovia] i osia u gledanju na Kosovu nema apsolutno
nikakve razlike (Perovi, 2008: 48).
Unato pritiscima iz Srbije, solidarnost i politika podrka drugih
republika za ustavnu reformu na jugoslavenskom nivou, koja bi ojaala
i centralizirala Srbiju i Jugoslaviju, do sredine osamdesetih godina se
znaajno smanjivala. Pokazalo se da rukovodstva ostalih jugoslavenskih
republika nisu bila voljna odrei se znaajnog stupnja samostalnosti koji
im je garantirao Ustav iz 1974. nakon neuspjeha koncepta 'jugoslavizacije'
kosovskog problema, koji je bio tako oblikovan (framed) kako bi posluio
kao 'jasan dokaz' disfunkcionalnosti Ustava iz 1974.. Konzervativni dio
srpskog komunistikog rukovodstva zamijenio je fokus svog politikog
imaginarija i uinio svojevrsni 'etniki obrat' jednostavno otvorivi javni
prostor za etniko oblikovanje stvarnosti najprije u samoj Srbiji. Na taj
nain, iniciran je specifan proces etnike mobilizacije srpske populacije,
najprije u Srbiji, a potom i ostatku Jugoslavije, pa ako se prvi period
etnike mobilizacije mogao nazvati 'jugoslavizacijom Kosova', drugi
bi se svakako mogao okarakterizirati kao period unutar-srbijanske de-
29
mobilizacije, ili diferencijacije, ili razrauna s onim dijelovima srpskog
politikog rukovodstva, odnosno suparnikih elita, koje su izraavale
rezerve prema procesu etnike homogenizacije, da bi konano rezultirao u
treem periodu koji se moe nazvati 'kosovizacijom Jugoslavije', odnosno
procesom politike destabilizacije svih bivih jugoslavenskih republika
gdje su ivjeli Srbi.
Iz perspektive srpskog nacionalizma, disolucija bive zemlje
takoer je znaila i disoluciju jedinstvenog srpskog nacionalnog
korpusa koji je do tada ivio u jednoj zemlji da bi se sada
podijelio u nekolicinu manjih nacionalnih korpusa koji bi, pod
novonastalim okolnostima, stekao status nacionalnih manjina.
Srbijanski politiari su se usprotivili takvom razvoju dogaaja
(Abazovi et.al., 2007: 20).
Konzervativna frakcija srpskog komunistikog rukovodstva koju je
predvodio Slobodan Miloevi sada je pristupila rearaniranju Srbije i
konsolidaciji svoje moi koja je podrazumijevala demobilizaciju. Podesan
instrument za ostvarenje tog cilja bila je svakako etnomobilizacija
koja je ve otpoela u medijima. Zahvaljujui lojalnim urednicima u
najutjecajnijim srbijanskim glasilima: Politika, Veernje novosti, Ilustrovana
politika, te sama RTV Beograd, postepeno se cijeli javni i politiki diskurs
izmijenio preoblikovan u etno-nacionalistikim terminima. Dragia
Pavlovi, liberalni predsjednik Gradskog komiteta SK Beograda opisuje
ovu tendenciju etnikog preoblikovanja stvarnosti koja dolazi do izraaja
u uticajnim medijima: Politici se vjeruje jer ve dugo izvetava istinito
i stvorila je situaciju da joj se veruje i kad dezinformie, pogotovo u
sluajevima kada verodostojnosti zavisi od verovanja, to jest od poverenja.
(...) Zar to nije konstruisanje stvarnosti? (Pavlovi, 1988: 93). Pavlovi
opaa korjenitu promjenu ideolokog vokabulara stari komunistiki vie
oito nikoga nije mogao mobilizirati, pa ga zamjenjuje novi, mobilizirajui,
etnonacionalistiki nain govorenja koji konstruira, odnosno uvodi novu
stvarnost najprije se oslanjajui na nacionalne sentimente. Da vie nije
rije o pukom informiranju ili opisivanju stvarnosti ve o konstrukciji nove
stvarnosti za ije je ostvarenje potrebna instalacija novog, Miloevievim
rjenikom kazano, energinijeg rukovodstva, Pavlovi, prije same njegove
smjene, nema nikakve sumnje. On se pita da li je ipak tu
re o neem drugom to jest, o svojevrsnoj instrumentalizaciji
lista Politika da bude ureivan sa strane i takorei konspirativno
30
(na ta javno ukazuju i pojedini njegovi urednici) i time se uvlai
u navodne ili od nekog nametane rivalske borbe za vlast u Srbiji?
Da li je [Politici] cilj javna nacionalna katarza koja teko moe
voditi neem drugom osim traginim zapletima i posledicama
(...) Misle li urednici Politike ... da neprekidnim sumnjienjem svih
kosovskih kadrova, ak i bez pravih dokaza, mogu ubrzati proces
razreavanja kosovskih problema? (Pavlovi, 1988: 143-4).
Ovaj transfer politikog imaginarija na proces etnike homogenizacije
karakterizira, to detektira Pavlovi, novi vokabular, odnosno novi sistem
oblikovanja etnopolitikog zazivanja. Rogers Brubaker opisuje taj proces:
Nasilje postaje etnikim (ili rasnim, ili nacionalistikim) uz
pomo znaenja koja mu pripisuju njegovi poinitelji, rtve,
politiari, dunosnici, novinari, istraivai, humanitarni radnici i
drugi. Ti inovi oblikovanja i narativnog kodiranja ne interpretiraju
nasilje; oni ga konstituiraju kao etniko. Kada se etniki okvir
ustanovio, mi doisa vidimo konfikt i nasilje ne samo u etnikim
ve i u grupistikim terminima. Premda tako percipirana grupnost
nuno ne odraava ono to uesnici dogaaja moda osjeaju ili
doivljavaju, jedno snano ex post proizvoenje (framing) moe
poluiti moan feedback efekt, oblikujui naknadno iskustvo i
pojaavajui nivoe grupnosti (Brubaker, 2004: 16).
Lanac oblikovanja / proizvoenja bio je upravo ono to se desilo u Srbiji
u narednoj fazi etnike mobilizacije. Sredinom osamdesetih masovna
okupljanja kosovskih Srba koji su se alili na krenja njihovih prava
na Kosovu, na prilino selektivan, i emotivno oblikovan nain, su bila
predstavljana u kljunim srbijanskim medijima s jasnom tendencijom
obezvreivanja postojeih institucija i procedura u Srbiji. Trebalo je, ini
se, odlunije zazvati krah politikog sistema kakvog je proizveo Ustav iz
1974. Pavlovi opaa kako okupljanja i zborovi na nacionalnoj osnovi koji
istiu ugroenost prava Srba i Crnogoraca na Kosovu vie ne zagovaraju
povratak prava sredstvima i snagom socijalistikog samoupravnog
sistema i legalnih institucija ve nacionalnim podvajanjima, dramatinim
nabojima zborova i kolona iliti legalizovanjem prava na odbranu kunog
praga (Pavlovi, 1988: 147). Emotivno nabijena fotografja srpske starice
koja prostire ve s pukom na ramenu i sline slike i fantastine prie postale
su pravim primjerom pripisivanja etnikog znaenja kosovskom problemu.
Na taj nain, kroz pripisivanje znaenja, Politika je, htela-ne-htela, od svojih
31
italaca poela da pravi gnevnu masu (Pavlovi, 1988: 191). Ono, pak, to
se proizvodilo kroz okupljanja nezadovoljnih Srba i Crnogoraca na Kosovu
bilo je, suprotno Pavlovievim oekivanjima, dokazivanje da te institucije
socijalistikog samoupravnog sistema zacrtane Ustavom iz 1974. ne samo
da ne funkcioniraju, ve da su glavnim uzrokom problema, pa ih, valjda
energino treba mijenjati. Ovaj dominantni obrazac etnomobilizacije koji
podrazumijeva proizvodnju stvarnosti na koju se potom pozivamo kao
injenino stanje stvari, koje se mora uvaavati, evoluirao je i poprimio
svoju patoloku dimenziju osobito u ratu u BiH, i ouvao se do dananjeg
dana u etnopolitikim zajednicama Zapadnog Balkana. Tako danas,
na primjer, u dejtonskoj BiH, srpski nacionalisti predvoeni Miloradom
Dodikom pokuavaju dokazati da institucije BiH ne funkcioniraju, te da
su te institucije sami uzrok problema, dok ustvari, opstrukcije srpskih
nacionalista u BiH ine te institucije neefkasnim. Bilo kako bilo, Pavlovi
primjeuje, srpski nacionalisti svoj koncept reavanja problema na Kosovu
vide kroz nacionalne konfrontacije (Pavlovi, 1988: 147) i taj obrazac stalne
etnike mobilizacije preivljava do dananjeg dana kao jedini koncept
rjeavanja problema. On je zadran i za druge dijelove Jugoslavije,
osobito u Hrvatskoj i BiH gdje su se problemi rjeavali ili ignorancijom
Drugog ili njegovom potpunom negacijom, to je, konsekventno dovelo
do fzike negacije, odnosno eliminacije Drugog. Taj, kako ga Pavlovi
naziva, put do nacionalnih konfrontacija traio se u okupljanjima na
nacionalnoj osnovi (Pavlovi, 1988: 147) ime se ustanovio obrazac
oblikovanja, odnosno proizvodnje stvarnosti, postavi neka vrsta rituala
performativnog kolektivnog nacionalnog potvrivanja. Nakon Kosova,
te nametnutog Ustava Srbije iz 1989. koji je ukinuo autonomiju ove
pokrajine, otpoet je put nacionalnih konfrontacija s drugim narodima
Jugoslavije, koji poiva na ovakvim okupljanjima na nacionalnoj osnovi u
formi izvoza kosovskog modela masovnog okupljanja Srba i Crnogoraca
u okvirima oblikovateljskog diskursa takozvane antibirokratske revolucije,
koja je konsolidirala nacionalistiku vlast najprije u Srbiji i Crnoj Gori, a
potom je proirena na druge republike bive Jugoslavije, tamo gdje su
Srbi inili veinu. Naime, korekcija nepravdi nanesenih srpskom narodu
podrazumijevala je ruenje poretka utemeljenog Ustavom iz 1974.
godine, meutim, kako to Dobrica osi eksplicitno kae, ne moe se
sruiti drutveni poredak koji je stvorila Komunistika partija, a da se
ne srui i njegova osnovna istorijsko-politika odrednica avnojevske
granice (osi, 1995: 22). Ovaj poziv na etnoteritorijalnu prekompoziciju
socijalistike Jugoslavije, vrijeme e pokazati, nije se mogao ostvariti bez
etnikog ienja, genocida i upotrebe vojne sile.
32
U meuvremenu, gnjevne mase nisu bile dovoljne za oblikovanje i
proizvoenje. Masa, koja sada izgleda da je izvan svih institucija i procedura
postojeeg reima, treba svog vou, upravo onog koji e obeati energina
i brza rjeenja, to je bila platforma koja je zazvala i proizvela nekoga
poput Slobodana Miloevia. Nulta taka srpske etnomobilizacije, koja je
inicirala proces dezintegracije Jugoslavije i konsolidaciju / diferencijaciju
etnopolitikog autoritarnog reima, bila je svakako pojava hodenia v
narod Slobodana Miloevia na Kosovu polju u proljee 1987. godine.
Nakon to je stigao na Kosovo i susreo se sa srpskim nezadovoljnicima,
izrekao je kljunu frazu koja je posluila kao okida otvorene etnike
mobilizacije: Niko ne sme da vas bije! Paljivo naglaavana u medijima koje
je sam kontrolirao, ova fraza, inilo se, dospjela je do obinog puka po prvi
put nakon godina otuene vladavine mrtvih (dakle, ne-mobilizirajuih i
ne-proizvodeih) fraza socijalistikog birokratskog vokabulara (sistema
koji je poivao na omraenom Ustavu iz 1974), koji je sada predstavljao sve
to su ovi nezadovoljnici prezirali, no iznad svega, predstavljao je slabu i
ponienu Srbiju. Poslije povratka novog voe u Beograd, vie nita nee
biti isto. Dragia Pavlovi opisuje ovu kosovopoljsku avanturu Slobodana
Miloevia na sljedei nain:
Svako okupljanje Srba i Crnogoraca na Kosovu nabijeno je
velikom afektivnom snagom. Tako je bilo i 24.4.1987., kada je, na
unapred zakazan zbor u Kosovu polju stigao Slobodan Miloevi:
Nikada nije bilo svojstveno duhu srpskog i crnogorskog naroda
da ustukne pred preprekama, da se demobilie kad treba da se
bori, da se demoralie kad mu je teko. (...) Dok sam ga gledao i
sluao kako govori (...) video sam kako kosovski mit poinje da biva
stvarnost. Jasno mi je da masa ne voli opirnost, da ne trai vie
od jednog razloga za objanjenje i da hoe jednostavno reenje.
(...) Bilo je to, po mom miljenju, zapoinjanje i usmeravanje
politike na ratne metode reavanja problema Srba i Crnogoraca
na Kosovu. Malo je za mene rei da je to bio megdandijski govor.
Bio je to pravi muki, ratniki govor (Pavlovi, 1988: 308, 310).
Moglo se pristupiti procesu demobilizacije suparnikih elita. Pavlovi je
s pravom zakljuio da je sluaj Kosova daleko prevaziao samo kosovski
problem: Kosovo je veto nametnut izgovor za neto mnogo dublje i
sloenije. Kosovo su (...) sada instrumentalizovali za neke svoje druge ciljeve,
pre svega u demagokom ubiranju nacionalnih simpatija (Pavlovi, 1988:
226). To neto mnogo dublje i sloenije bila je rekonstrukcija Jugoslavije
33
i Srbije to je zahtijevalo nacionalistiku mobilizaciju cijelog srpskog
naroda. Izrazi i metafore etnikog okreta u javnom i politikom prostoru
Srbije, koji je zazivao i proizvodio naciju, naeni su u nikada ofcijelno
objavljenom Memorandumu SANU (1986). Ovaj kljuni etnopolitiki
dokument na sutinski nain e oblikovati stvaranje etnopolitikih
zajednica, barem na bivem srpsko-hrvatskom govornom podruju.
Nakon to je u javnost procurila, kako ju je osi nazvao nekoherentna i
nedovrena verzija ovog dokumenta (osi, 1995) ona je bila neka vrsta
probnog balona, koja je testirala mnoge drutvene inioce u tadanjoj
Jugoslaviji politika rukovodstva Jugoslavije i ostalih republika, jer je
Memorandum nagovijestio naputanje prve faze srpske etnomobilizacije,
koja je imala za cilj promjenu jugoslavenskog ustavno-pravnog poretka,
i otpoinjanje druge faze, faze konanog rjeenja srpskog nacionalnog
pitanja, zatim tadanje rukovodstvo SK Srbije i Beograda s ciljem da
izazivakoj suparnikoj konzervativnoj eliti podari ubjedljivi politiki
vokabular, te samu spremnost srpskog naroda za ono to bi trebala da
bude krajnja svrha mobilizacije ratno stanje. Neki stavovi Memoranduma
su eksplicitno ratnohukaki:
Srpskom narodu je u prolee 1981. godine objavljen jedan odista
specijalan, ali otvoren i totalan rat ... uz aktivnu, a ne samo pasivnu
i ne mnogo prikrivenu podrku pojedinih politikih centara u
zemlji ... taj otvoreni rat kome se jo uvek ne gleda pravo u oi i
koji se naziva svojim pravim imenom, odvija se skoro pet godina ...
Pravi obraun sa neofaistikom agresijom ... odlunom odbranom
svog naroda i svoje teritorije (citat prema Pavlovi, 1988: 305).
Premda je Skuptina SANU proglasila Memorandum nepostojeim, to
njegovo nepostojanje i utnja, ta njegova odustnost iz javnog prostora
transponirana je kroz djelovanja antibirokratskog SK Srbije i medijsku
produkciju slike svijeta u njegovu sveprisutnost, opi podtekst svakog
daljeg politikog djelovanja. Iskustvo s Memorandumom SANU pokazuje
kako i (javna i politika) utnja moe biti podjednako efkasnim sredstvom
oblikovanja / proizvodnje (framing). O njenoj djelotvornosti svjedoi
Dragia Pavlovi: Posle prvih napisa o Memorandumu SANU u Veernjim
novostima (24. i 25.9.1986.) ... Na sednici CKSKS Memorandum je osuen,
ali za najuu partijsku javnost (...) sa sednice CK u javnost se probilo utanje
o Memorandumu (italik A.M.) (...) kao da je preutno prihvaen. utanje
Slobodana Miloevia, predsednika Predsednitva CKSKS o Memorandumu
predstavljalo je jedan presedan, stvaranje jednog pravila kojim se takoe
34
stvara javno mnjenje, jedna drugaija stvarnost (Pavlovi, 1988: 283).
Kakva drugaija stvarnost je ovim inom stvorena? Etnomobilizacijski
procesi u svojoj drugoj fazi etnikog okreta unutar srpskog komunistikog
rukovodstva su zauzvrat inicirali sline etnomobilizacijske procese. Latinka
Perovi navodi Dubravku Stojanovi koja kae:
Istovremeno, taj novi osnaeni SKS [nakon Miloevievog pua
1987] postae opozicija i okviru SKJ, pa e kroz sukob sa svim
ostalim republikim rukovodstvima u Jugoslaviji, podstai
kolektivnu nacionalnu homogenizaciju i apsorbovati bezmalo
sav opozicioni potencijal koji je postojao u Srbiji, pie Dubravka
Stojanovi. Na delu je bio nacionalni konsenzus o stvaranju
drave u kojoj e iveti svi Srbi (Perovi, 2009).
Ti inicirani procesi su na kraju doveli do instalacije etniki utemeljenih
politikih zajednica, etnopolisa
15
, cijelog grozda etnopolitikih autoritarnih
reima, narodnih republika i drava, koje su svoju politiku mo
odravali na istrajnom generiranju krize, stalnom odravanju procesa
etnohomogenizacije. Srpski nacionalisti su ustanovili praksu hodenija
koja je podrazumijevala masovna etnika okupljanja na kojima se, zajedno
sa svojim narodnim voom, zazivala nacija od 1987. do 1990. (kao reakcija
na ovu etniku kristalizaciju, ovaj je model ubrzo koriten meu hrvatskim
a potom i bonjakim nacionalistima i voama) ne samo u Srbiji, ve ubrzo
nakon to je Miloevieva vladavina bila konsolidirana, ti procesi se ire i u
druge krajeve Jugoslavije, osobito u dijelovima Hrvatske i BiH gdje su Srbi
inili veinu.
15
Vidjeti ire u Asim Mujki, Mi, graani Etnopolisa (Sarajevo: ahinpai, 2007).
35
4. PARADOKSI NACIOTVORSTVA U BIH I NJEGOVA PROIZVODNJA
Uostalom, jedini koji naciji mogu podariti identitet jesu neprijatelji
Umberto Eco
16
Kada govorimo o etnikom identitetu jedna kognitivna
17
perspektiva nas ui
da nema nekog jezgrenog bonjatva, hrvatstva, srpstva koje treba dosei
ili kojima se treba pribliiti, ve samo projekcije idealnog kolektivnog
tipa koga ine postupci sutinske znaajke, koje treba performirati, a
koji se iitavaju u obrascima koje nude mediji, vieniji muevi odreene
zajednice, rtve koje su pale za slobodu nae zajednice, kosti predaka
koje opominju. Ovaj gradivni arheoloki materijal kulturno-politike elite
proizvode i oblikuju u dominantne koncepcije identiteta grupe. Otuda
ispada da je etnicitet jo jedna vrsta drutvene strukturiranosti ili drutveno
organiziranog skupa praksi kojima se oblikuju odnosi izmeu ljudi, a
ne vrsta ljudi. Ako poemo od pretpostavke da narod nije niti moe biti
prirodna vrsta, ve skup duboko drutvenih praksi unutar jedne grupe, koja
odaje klasinu strukturu moi, onda u jednom takvom kontekstu, prema
pisanju Brassa, etnike grupe su kreacije elita, koje se pozivaju, iskrivljuju
i ponekad fabriciraju materijale iz kultura grupa koje ele predstavljati u
cilju zatite vlastitog probitka ili odranja, ili u cilju stjecanja politike i
ekonomske prednosti za svoje grupe kao i za same sebe (Calhoun, 1993:
229). Tako danas na teritoriju u BiH gdje dominira odreeni konstitutivni
narod, to je u veini sluajeva rezultat genocida i ratnih djejstava, puka
etnika pripadnost tom narodu nije ono to po sebi osigurava graaninu
status i mo. Jasno je da veina pripadnika tog teritorijalno povlatenog
naroda, dakako, nastavlja ivjeti u nevienoj bijedi i marginalizaciji.
Na ovaj nain, naet je mit o govoru realnosti etniciteta - tih najmanjih
gradivnih jedinica bosanskohercegovakog drutva kao u sebi odjelitih i
jednakih cjelina. Ono to jedna kognitivistika analiza pokazuje je da nema
jednoznanog bonjakog, srpskog ili hrvatskog etniciteta, ve radije
cijeli jedan pluralitet esto meusobno sukobljenih koncepcija, koje u
16
Umberto Eco: Ur-faizam, ili ta je vjeno u faizmu / Grizemo vazduh, grizemo kamen,
Nin, Beograd, 13.11.2008; str. 84-89;
17
Kognitivne perspektive sugeriraju da se rasne, etnike i nacionalne grupe tretiraju ne kao
supstancijalni entiteti ve kao kolektivne kulturne predstave, kao iroko rasprostranjen nain
gledanja, miljenja, analiziranja drutvenog iskustva i interpretiranja drutvenog svijeta. Rasa,
etnicitet i nacionalnost postoje samo u i pomou naih predstava, interpretacija, percepcija,
klasifkacija, kategorizacija i identifkacija. One nisu stvari u svijetu, ve perspektive svijeta
nisu ontoloki ve epistemoloki realiteti (Brubaker, 2004: 79).
36
podreenosti dri jedna, vladajua koncepcija koju nazivam koncepcijom
hegemonistikog etniciteta. Ona je suti govor vladajue elite, koja vri
odabir kljunih idetntitetskih etnikih razlika, koje koristi za proizvodnju
eljenog konteksta etniciteta. Ona locira etnicitet u opreci prema
drugima, na nain proizvedenog konteksta karakteristika te grupe, koji
predouje u medijima i javnim istupima etnopolitikih aktera da grupne
kategorije imaju jedan jedinstven skup inherentnih znaenja. Koncepcija
hegemonistikog etniciteta u BiH svodi se na dominaciju etnopolitike
elite kroz niz diskriminatornih praksi ne samo prema pripadnicima
drugih etniciteta ve i prema pripadnicima subordiniranih i alternativnih
koncepcija unutar jednog te istog etniciteta.
Tako se otkriva da je etnicitet povezan s praksom i retorikom dominacije
koja poiva na specifnoj strategiji depersonalizacije. Ova strategija
zasniva se na predstavljanju politikih sukoba u bosanskohercegovakom
drutvu kao sukoba mi-oni, kao borbe protiv politikog neprijatelja koji je
pripadnik drugih etnikih grupa, te sukoba izmeu potenih i nepotenih
unutar iste grupe s ciljem spreavanja alternativnih pogleda. U tu svrhu
na strani etnopolitikih poduzetnika i njihove neometane vladavine bez
ikakve konkurencije je i itav dejtonski pravno-politiki okvir unutar kojega
se graanin kao politiki relevantan moe pojaviti samo kao pripadnik
etnike grupe, dakle time samo kao depersonalizirani pripadnik politike
grupe, to sa svoje strane olakava manipulaciju njime, ini ga podlonijim
aktu diskriminacije, pa ak i nasilja.

Vladavina kolektivnih prava u bosanskohercegovakom drutvu ini
se da nema izglednog protivkandidata. Ono to se trenutno prikazuje
kao una rasprava izmeu nekih rafniranih kolektivistikih modela
i nerafniranog graanskog modela, smatram uvelike promaenim iz
prostog razloga jer obje opcije pretpostavljaju takozvane govore sutina,
predoujui neku vrstu transsupstancijalnosti za svoju poziciju. U sluaju
domaih etnopolitika, stvari su prilino jasne one uvijek zavravaju u
transsupstancijalnosti, i to je paradoksalno, u svojevrsnoj a-historinosti
jer, poput svake ideologije, govore u sutinama. Takozvana graanska
opcija doivljava kritiku ponajprije na osnovu kulturolokih razloga
bosanskohercegovako drutvo, kae se, nema tradiciju liberalne
demokratije (kao da ima dugu i bogatu tradiciju etno-etnitetskog
organiziranja), ono u svome kulturnom diverzitetu nema elementarnih
pretpostavki za konsenzus oko zajednikih ciljeva; a zatim ideolokih
37
razloga: koji se pitaju nije li to novi pokuaj nametanja jednog supra-
identiteta, neka nova vrsta jugoslavenstva iji je cilj potrati nae
meusobne kulturne razlike, to je u krajnjoj analizi, nova vrsta politike
represije putem koje e veinska bosanskohercegovaka nacija (premda
takva ne postoji, ali se taj status za svrhe etnopolitikog mobiliziranja
pripisuje Bonjacima) ozakoniti svoju politiku dominaciju. Koncepciji
graanstva koja se diskvalifcira kao opasna, s jedne, i utopijska s druge
strane, suprotstavlja se koncepcija kulturnog ili kolektivnog graanstva
njenih konstitutivnih naroda. Ova koncepcija ne zasniva se na potrazi za
zajednikim ciljevima svih, a jedna politika zajednica kakva je BiH, prema
nekim autorima, takve ciljeve i ne moe nai. Takvo drutvo ili koncepciju
graanstva odredio sam kao Etnopolis: zajednica koju karakterizira politiki
prioritet etnike grupnosti nad individuumom, prioritet koji je proveden kroz
proces demokratske samolegislacije, zajednica koju karakterizira politiki
prioritet etniki grupnog prava na samoodreenje nad pravom graanina
na samoodreenje pri emu je lanstvo graanina u politikoj zajednici
predodreeno njenim ili njegovim lanstvom u etnikoj zajednici. Politika
naracija i praksa koja opravdava ovaj etniki utemeljen drutveni konstrukt
naziva se etnopolitikom
18
. Tvrdit u da je takva suprotstavljenost lana,
jer je kao prvo rije o samo dvije komunitaristike dimenzije graanstva,
pri emu se uglavnom potpuno zanemaruju drugi oblici graanstva,
kao to je socijalno i ekonomsko, te po mom sudu temeljno, politiko
graanstvo koje se nerijetko trpa u isti ko s civilnim graanstvom. Naime,
politiko graanstvo dravljanstvo (citizenship) odnosi se na najiri
skup politikih prava i dunosti u odnosu na politiki sistem i zahtijeva
poznavanje politikog sistema drutva ili zajednice, razumijevanje sutine
demokratskih vrijednosti, demokratskih stavova, a posebno vrednovanje
politike tolerancije i naprednog nivoa participativnih umijea kao to su
saradnja, komunikacija, kritiko miljenje, rjeavanje konfikata i drugo
(Dobozi, 2003: 28). Radi se dakle o pravno-politikom pozicioniranju
graanina za koje ak postoji i uporite u samom Daytonskom sporazumu,
a koje etnopolitika ne doputa.
Bilo koja vrsta transsupstancijalnosti ili transkulturalnosti bila ona
partikularno etnika ili neka kvazibosanska po mom sudu nije nuna za
konstituciju bosanskohercegovake niti bilo koje politike zajednice na
kraju krajeva to bi to bila britanska transkulturalnost i slino? Ovdje smo
na tragu klasinog argumenta da je za zajedniki nacionalni identitet, da
bi ovaj uope ostao na okupu, potrebna neka vrsta zajednikih normi i
18
Opirnije vidjeti u Asim Mujki, Mi, graani Etnopolisa (Sarajevo: ahinpai, 2007);
38
vrijednosti. Tako naprimjer Dominique Schnaper smatra da je zajednika
kultura koju zahtijeva integracija ona koja podrazumijeva zajednike
kolektivne ciljeve, zajednike prakse, zajednika uvjerenja, te zajednike
norme i vrijednosti jer zajedniki afektivni identitet zahtijeva internalizaciju
ovih zajednikih ciljeva, uvjerenja, normi i vrijednosti (Abizadeh, 2002:
500). Arash Abizadeh se u produetku pita koja je to norma, naprimjer,
koju svi Jevreji, ili ak svi izraelski Jevreji imaju kao zajedniku (Abizadeh,
2002: 500)? Ne postoji nain na koji bi svi pripadnici odreene grupe
imali podjednaku interpretaciju onoga to se odreuje kao zajednikim
vrijednostima, normama i uvjerenjima. Isto odsustvo znaenjskog
konsenzusa nalazimo i kada je rije o zajednikim simbolima. U svim ovim
sluajevima, slobodan sam zakljuiti, rije je o reformulacijama duboko
kolektivistikih sveobuhvatnih doktrina unutar kojih nema mjesta za
politiku relevanciju pojedinca, individuuma, osim kao biolokog nositelja
ili biolokog reproduktivca nekog od supstancijaliteta etnikih ili
graansko-etnikih grupstava, svejedno. Tako je, po mom sudu dihotomija
etniko-graansko vjetaka, neproduktivna, jer se na kraju svodi na odabir
verzije kolektiviteta koji je, usudio bih se rei, aprioristiki nastrojen protiv
individualiteta, koga je spreman smatrati dezintegrativnom opasnou.
Smatram da se u kolektivistikim okvirima, a posebno onima
etnonacionalizma ne moe traiti rjeenje. Kao jedan primarno
ekskluzivistiki projekt, etnonacionalizam predstavlja neku vrstu vjenog
vraanja istoga, vjeito varirajui istu temu narodnoga opstanka
biolokog dakako na osnovu koje crpi svoj politiki legitimitet uz pomo
ve uvjebanih, abloniziranih homogenizacijskih i diskriminatornih
praksi, praksi stalnog sukoba niskog intenziteta i izvanrednog stanja. On
se upravo u toj realnosti na koju referiramo i s koje sada elimo pristupiti
demokratskoj rekonstrukciji bosanskohercegovake politike zajednice,
pokazuje kao zloinaki u svom ratnom izdanju, a kao diskriminirajui
u svom mirovnom izdanju. Govorio sam vie puta o tome i vjerujem
uspjeno pokazao da ne moe biti takvog neega kao etnonacionalizma s
ljudskim likom. Nema ljudskog lika autoritarne ideologije ekperiment sa
socijalizmom s ljudskim likom takoer nam nije uspio, te je uputno pitati
zato oekivati da bi uspio slian eksperiment s etnonacionalizmom.
Ipak, nekako radije presuujemo da je etnos ta najmanja jedinica realizma
od koje treba poi u razmatranju rearaniranja politikog okvira BiH. Na
tim osnovama moe se zakljuivati na sljedei nain:
39
prvi uvjet stvaranja samoodrive demokratske drave jest
slobodno teritorijalnopolitiko organiziranje triju glavnih
nacionalnih zajednica. Bosna i Hercegovina nije odriva kao
neetnika ili upravno-teritorijalna federacija po uzoru na
Sjedinjene Drave ili Njemaku, niti se njezine etnike zajednice
mogu zadovoljiti nekom vrstom neemocionalnog regionalizma
svojstvena zapadnim nacionalnim dravama. Etnike zajednice
sada su uglavnom jasno zemljopisno koncentrirane i meu
njima nije vie teko povui teritorijalne granice. Namjerno
kreiranje umjetnih administrativnih granica meu kantonima
i davanje administrativnih imena federalnim kantonima samo
prikriva injenicu kako je na djelu etnika teritorijalnopolitika
samouprava. To se moe shvatiti i kao prikrivena strategija kojom
se planovi za teritorijalnopolitiko preureenje Federacije, pa i
cijele drave, hotimice vremenski odugovlae dok se ne promijeni
nacionalni sastav pojedinih podruja (Kasapovi, 2005: 197-8).
Kasapovieva oito polazi od esencijalistikog koncepta kojega Rogers
Brubaker naziva grupizmom, to je tendencija da se etnike grupe, nacije
pa ak i rase tretiraju kao stvari-u-svijetu, kao stvarni supstancijalni entiteti
s vlastitim kulturama, identitetima i interesima (Brubaker, 2004: 78). U
vezi s ovim takozvanim govorom realnosti mogu samo rei da ne postoji
sutina svijeta koja bi nam nametala jedan skup opisa a ne drugi; namjesto
toga, mi klasifciramo, deskribiramo i objanjavamo svijet u terminima koji
nam najvie imaju smisla imajui u vidu da je to ono to elimo uraditi i
postii (Pinkard, 2005: 49). Otuda slijedi moja premisa po kojoj, ako zaista
elimo uiniti i postii demokratsku rekonstrukciju bosanskohercegovake
politike zajednice, tim prije moramo uvidjeti da je svaki govor o etnosu
kao supstancijalitetu, stvari-u-svijetu koja svojim prisustvom nuno
namee jedan pravi opis stanja stvari, a spram kojega su svi drugi utopijski
i nerealistini, besmislen, tavie, da njegove klasifkacije i deskripcije u
znatnoj mjeri oteavaju, ako ne i onemoguuju plauzibilnu demokratsku
transformaciju naega drutva, jer duboko dijelim uvjerenje John Deweya
da je cilj demokratije moralni cilj dostojanstva i vrijednosti individuuma
(Dewey, 1987: 303).
Na taj nain, pribliili smo se onome to zovem centralnom dogmom
nacionalizma u BiH: etnicitet se shvaa ontoloki a ne epistemoloki.
Analogno, ova dogma dijeli isti smisao s liberalistikom dogmom o
apstraktnom graaninu. Bit etnopolitikog djelovanja otuda se razaznaje
40
kao praksa naturaliziranja etnikih kolektivnih, performativnih praksi iji je
rezultat preoblikovanje onoga to je socijalno uitano u bioloko, prirodno
i nepromjenljivo, inei od njega neoborivu realistiku platformu,
od koje sada treba krenuti u daljim promiljanjima rekonstrukcije
bosanskohercegovake politike zajednice.
Craig Calhoun zakljuuje da je nacija u najboljem sluaju jedan retoriki
modus artikuliranja odreenog politikog zahtjeva, a u najgorem, jedan
od naina na koji odreene elite manipuliraju masovnim osjeanjima na
putu ka moi (Calhoun, 1993: 214). Pa ipak smo skloni da jednoj tako
iaenoj kolektivistikoj koncepciji dademo povlateni stvarnosni status,
a na tetu pojedinca, za kojega u najboljem sluaju kaemo sjetno kako
njegovo vrijeme jo nije dolo. Dalja analiza e pokazati, kako ne samo
da ne moemo govoriti o etnosu kao stvari u svijetu, ve ne moemo
govoriti ni o tome da e se ikada, barem u doglednoj budunosti, moi
ostvariti zacrtani cilj prelaska etnosa u naciju. Prva prepreka na koju
nailazimo svakako je delikatno pitanje teritorija. Paradoks procesa
etnikog teritorijaliziranja najbolje se vidi u tematiziranju problema
mapa. Temeljni kamen spoticanja na raznim mirovnim pregovorima
oko preureenja BiH od 1991. pa do 1995. godine, a kako se pokazuje i
danas u cijeloj kontroverzi oko takozvanog Prudskog sporazuma, bilo
pitanje mapa. Zahvaljujui kamerama svjedoci smo jednog uasnog
asa anatomije kada su etnopolitiki jugoslavenski lideri u enevi secirali
bosanskohercegovaki teritorij nagnuti nad detaljnu mapu ove nesretne
zemlje. Mape su se pokazale vanim izvorom frustracija etnopolitiara
jer predstavljaju onaj najvidljiviji element nacionalistikog kolektivnog
imaginarija o grupnoj odjelitosti. Moderne politike mape javljaju se
s kraja osamnaestog stoljea i kontekst u kome se javljaju potvruje
Brubakerovu tezu o etnikom kao pogledu na svijet: Ovim ogranienim
zamiljanjima dao se grafki i snoptiki izraz u proliferaciji mapa... koje
su poele registrirati cijeli svijet kao skup ogranienih teritorija razliitih
boja za razliite imperije ili nezavisne zemlje ... one su postale vizualnim
reprezentacijama svijeta ... s izgledom teritorijalnih oblika individualnih
zemalja koji zamiljenoj zajednici daje jednu defnitivnu formu (Calhoun,
1993: 234-35). Jasno je, da je naciotvorstvo s kraja osamdesetih godina
u Jugoslaviji u utemeljivakim postupcima novih-starih politiih elita
s ciljem zazivajueg proizvoenja nacionalnih organizama, poivalo
dobrim dijelom na tzv. etnikom kontinuitetu kao jezgru nacije u raanju.
Projekti nacionalne emancipacije poivali su s jedne strane u uitavanju
specifnih kulturnih i politikih praksi u bioloko tkivo, ali s druge strane
41
na svojevrsnoj zemljinoj uknjibi
19
. Na alost nacionalnih lidera, dosljedna
primjena samog etnikog principa, putem kojeg se htjelo oblikovati novo
nacionalno tijelo, dalo je skromne rezultate. Mape koje su odjednom vidjeli
u etnikom ogledalu nisu, s poetka devedesetih godina prolog stoljea,
ni izbliza nudile defnitivnost, odreenost, odnosno, jasnu, u razliitim
bojama prikazanu odjelitost, opipljivu predstavu svoje zamiljene
nacionalne zajednice, utemeljene na etnikoj zasebitosti kao posebnom
organizmu, koji bi imao svoj smislen oblik. Mape su samo ukazale na
neodredivost teritorijalne reference. Etniko ogledalo je prikazalo mapu
ovog cijelog prostora kao nedopustivo proaranu, prikazalo je tu mrsku
leopardovu kou koja je onemoguavala prostorno-teritorijalnu zasebitost
i prepoznatljivost. Otkrilo se u tom ogledalu naprimjer, da je drugi najvei
srpski grad ustvari Sarajevo, izvan matice Srbije, da je najhomogeniji
bonjaki prostor stotinjak kilometara izvan BiH, naime u regiji Novog
Pazara, otkrilo se da je teritorij najkompaktnijeg hrvatstva u zapadnoj
Hercegovini. Otkrila se prilino kompaktna srpska teritorijalnost diljem
hrvatskih granica, a Srbija kao homogena nacija poivala je samo u jednom
dijelu takozvaneue Srbije.
Drugi, od utemeljujuih supstancijalnosti nacionalnog grupstva zasigurno
je jezik. Bez elje da ulazim u dublja lingvistika razmatranja, ovdje elim
ukazati na nekoliko sljedeih injenica. Ako prihvatimo da je zajedniki
jezik uslov za ustanovljenje jedne nacionalne zajednice bez obzira da li
je ona drevna ili distinktivna (Calhoun, 1993: 226) onda emo razumjeti
zato u BiH, ali i dobrim dijelom u Srbiji i Hrvatskoj neodredivost jezike
reference predstavlja poseban izvor frustracija domaim centrifugalnim
nacionalizmima. Ako poemo od Andersonove tvrdnje da je jezik
sutinski kulturni uslov nacionalnosti (Calhoun, 1993: 233) onda emo
lako razumjeti da je on u doba antikolonijalne borbe na junoslavenskim
prostorima imao znaajnu motornu snagu oivljujui i mobilizirajui
vernakularno nasuprot imperijalnom artikuliranom u latinskom, turskom,
maarskom, dakako i njemakom jeziku. Ali, vrlo brzo standardizacija
vernakularnog jezikog izriaja od prvih pokuaja Vuka Karadia i ilirskog
pokreta, pa do famoznog Novosadskog dogovora na vidjelo je iznjedrila
19
Najgore je pritom to je kolektivno prisvajanje zemlje tek nedavno provedeno i to kao
najokrutnija agrarna reforma u iji konani bilans ulazi i srebreniki genocid. Po svemu sudei,
usprkos svim uistinu mirovnim nastojanjima rekonstrukcije prijeratne demografske slike i
ponitenja postignua etnikog ienja, poslijeratno kretanje i raseljavanje stanovnitva prije
osnauje i potvruje nego to dovodi u pitanje ratno zaposijedanje teritorija (str. 167-68);
vidjeti ire u Ugo Vlaisavljevi: Ustav i zemljini posjed, Status br. 9, Mostar, proljee 2006
(166-176);
42
jednu frustrirajuu, neugodnu okolnost. Nai jezici nali su se u onom to
moemo metaforiki nazvati zavnobihovskim paradoksom: postali su
i srpski i hrvatski i bosanski i ni srpski, ni hrvatski ni bosanski; odnosno,
vernakularni izriaji razliitih narodnih zajednica na ovim prostorima,
koje su se nalazile na putu ka defnitivnoj nacionalnoj emancipaciji u
meusobnoj interakciji svojih lanova, nisu mogli zaokruiti i jasno odijeliti
narodnu samobitnost, ve naprotiv, omoguili su dalje neometano
meusobno razumijevanje. Tako je ova vitalna komponenta nacionalnog
samozaokruenja ubrzo postala jednom od nedostajuih karika to je
stvorilo poseban tip nacionalnih frustracija frustracije nepodnoljive
bliskosti drugog
20
. Zbog zajednikog horizonta razumijevanja razliitih
imaginarnih grupa, one druge grupe prema kojima se trebala povui jasna
linija odijeljenosti kao to se ve povukla prema Maarima, Bugarima,
Slovencima, Albancima, Rumunima, Makedoncima jednostavno ove
nae grupe na putu ka vlastitoj dravotvornosti nisu se tako oito mogle
pojaviti jedne drugima kao druge, jasno odijeljene. Zaista je frustrirajue
kada je na vlastiti jezik kao kljuni, gradivni, vernakularni izraz koji treba
da sabire iskustvo grupe kao odjelite spram imperijalne kulture, sada
ujedno i jezik drugoga susjeda od koga se mlada nacija takoer eli
razlikovati. Zahvaljujui toj nikada okonanoj odijeljenosti sada Drugi
uvijek nesmetano moe viriti kroz kljuaonicu u intimu onoga prostora
koji se zamilja svojim. Drugi se zbog svog jezikog izriaja ne moe meni
pojaviti kao drugi. Situacija se samo pogorava razvojem tampe i medija.
Dok kako Anderson primjeuje printani kapitalizam daje novu fksnost
jeziku ... standardizira upotrebu odreenih administrativno sankcioniranih
jezika (Calhoun, 1993: 233) na podruju Srbije, BiH i Hrvatske medijski
izriaji samo nas podsjeaju na tu nemogunost potpunog odjeljivanja
preklapanje radio i TV mrea, crikuliranje knjiga, asopisa i dnevne tampe
jednostavno, htjeli-ne htjeli, nastavlja to meusobno razumijevanje, a
razumijevanje, togod o njemu mislili, uvijek oznaava, gadamerovski
govoreno, stapanje horizonata smisla, a ne njihovo odjeljivanje. Ako
nam nedostaje ovako vitalan vernakularni sastojak kao to je odjeliti, za
drugog ulno drugi jezik, vrlo je teko ustanovljavati naciju kao zamiljenu
zajednicu.
Tree, etnonacionalistikom utemeljivakom ideolokom projektu u BiH
ide pod ruku upravo konfesionalno utemeljenje bosanskohercegovakih
20
U Srbiji je, na primjer, jedan pjesnik rekao da je srpski jezik naa crkva. I nijedna nova
drava-nacija nije htjela da ostane bez jedne takve crkve, pa onda svaka nacija kod nas mora da
ima i svoj autokefalni jezik (olovi, 2009: 66).
43
etnikih grupnosti koje ga ini bezupitnim, po sebi evidentnim, po tome i
mnogo opasnijim od obinih ideolokih utemeljenja kao to je neko bilo
komunistiko. Etnonacionalizmi sada imaju Boga na svojoj strani
21
i oni time
nisu duni nikome opravdavati svoje stavove, ukrtati argumente, voditi
javnu raspravu. Njihov vokabular je bezupitan, jer je apsurdan, utemeljen
u inu vjere i zato e prevladavanje etnonacionalizma biti najtei zadatak
pred BiH, jer e to biti zadatak ravan prevladavanju vjere, prevladavanja
vjere ne u smislu neke zabrane i protjerivanja, ve u smislu njezinog
privatiziranja, tek unutar kojega vjera moe postati vanom identitetskom
naracijom u osmiljavanju ivota pojedinca, to je sfera gdje religija, u biti,
jedino ima smisla, ali ne i nacionalna grupnost. Sasvim je drugaije ako
religija ostane dominantnim javnim identitetskim obrascem. Tada bismo
uvidjeli da religija, ona prava prakticirajua, nije nikakav demokratski
forum u kome se vode flozofske rasprave s onima drugima, mjesto gdje
se moe nai kompromis s njima, kako se isuvie esto naivno zamilja i
oekuje od vjerskih voa u BiH. Otvoreno kazano, da je partikularna religija
pokazivala znake otvorenosti za dijalog, kao partikularna ivotna forma ne
bi preivjela. Pregazile bi je militantnije, kompetitivne religijske forme. ta
ljudi rade kad su religiozni? Nizom strogo utvrenih pravila performiraju
svoj odjeliti kolektivni identitet unutar cijele jedne, manje vie hijerarhijski
ustrojene organizacije. Upravo partikularizacija, a ne univerzalizacija koja
bi podrazumijevala naputanje specifnih procedura i institucija, razlog je
njezina postojanja kao specifne ivotne forme. Zato je, u praksi, ustaljena
fraza, molimo se istom Bogu na razliite naine, samo prazan kompliment.
Avishai Margalit nas, nadalje upozorava kako se nacija famozno defnirala
kao drutvo koje samo sebe obmanjuje o svom porijeklu i dijeli zajedniku
mrnju prema svojim susjedima. Zato veza koja okuplja naciju zavisi od
lanog sjeanja (obmana) i mrnje prema onima koji joj ne pripadaju. Ovo,
kako je ve naglaeno performativno obmanjivanje je moda najbolje
shvatiti u onom smislu o kojem govori Eric Hobsbawm kada defnira
izmiljanje tradicije, dakle
u smislu jednog broja radnji ritualne ili simbolike prirode, koje
se obino upravljaju prema otvoreno ili prikriveno prihvaenim
pravilima i koji tee da usade odreene vrijednosti i norme
ponaanja putem ponavljanja, to automatski podrazumijeva
21
U svojoj protestnoj pjesmi With God on Our Side (1964) Bob Dylan upozorava: For
you dont count the dead, when Gods on your side (jer ne broji mrtve, kad je Bog na tvojoj
strani);
44
kontinuitet s prolou. Ustvari, kad je mogue, one obino tee
da postave kontinuitet s odgovarajom historijskom prolou
(Hobsbawm, 2002: 6).
Kao multinacionalno drutvo konsocijacijskog politikog okvira, Bosna
i Hercegovina je ve udarniki poodmakla u procesu kontinuitetsko-
historijske invencije svojih zasebitih nacionalnih partikulariteta. Pristup
izgradnji vlastite nacije koja se temelji u opreci prema prijeteem Drugom
otkriva takozvano stajalite uspavane ljepotice. Rije je o pristupu po
kojem se savremeni nacionalizmi tumae kao erupcije dugo potiskivane
primordijalne svijesti, kao izrazi uskraenih tenji koje je sada oslobodio
(iznenandni A.M.) poljubac slobode (Suny, 1993: 3). Za artikulaciju tih
dugo potiskivanih taloga svijesti zadueni su predstavnici etnopolitikih
elita. Jedan je od imperativa onih dijelova etnikih elita sastavljenih od
intelektualaca sada takozvana reaproprijacija kulturnog vlasnitva
(Vlaisavljevi, 1998: 22). Vlaisavljevi naglaava da se
upravo ovaj revidirani nacionalizam danas oslanja na prepravljanje
(remake) same komunistike ideologije tako da se ona mora odrei
kolektivnog vlasnitva u ekonomiji u ime kolektivnog vlasnitva u
kulturi (u generalnoj ekonomiji): industrijsku revoluciju i agrarnu
reformu smjenjuje reaproprijacija kulturnog blaga (Vlaisavljevi,
1998: 22).
Zadaa reaproprijacije postavljena je pred humanistike nauke historiju,
knjievnost, nacionalni jezik i sline, donekle i pred drutvene nauke.
Krenulo se u potragu za mistinom supstancom nacije, za njezinim
duhom, odnosno kako se to danas zove za identitetom nacije koji
se navodno krije u jeziku. Ulogu svetenika tog nacionalno-vjerskog
kulta dobili su pisci i lingvisti (olovi, 2009: 66). Meutim, produkcija
nacionalnog bia u svojoj autentinosti i istoi svoje tradicije posebno
je vidljiva u fenomenu bosanskohercegovakog etniki segregiranog
osnovnog i srednjeg obrazovanja. Etnopolitike partije preuzele su
kontrolu ili reaproprirale takozvanu nacionalnu grupu predmeta preko
koje osiguravaju povlateni status svoje utemeljiteljske etnopolitike
naracije. Kao i obino, etnopolitiko pozivanje na univerzalna ljudska
prava
22
i potivanje razliitih kultura u politikoj praksi i u svim sferama
22
U skladu s lanom II, paragrafom 4 Ustava: The enjoyment of the rights and freedoms
provided for in this Article or in the international agreements listed in Annex I to this Constitution
shall be secured to all persons in Bosnia and Herzegovina without discrimination on any ground
45
drutvenog ivota, implementira se na najpartikularistikiji i krajnje
segregacijski nain. Na terenu to znai, da politiki predstavnici veinskog
konstitutivnog naroda nameu svoj nacionalni kurikulum u osnovnim
i srednjim kolama svog etnikog teritorija. Meutim, u podrujima bez
dominantne konstitutivne veine problem nacionalnog kurikuluma
rjeava se na vrlo primitivan, neciviliziran nain: osnivanjem razliitih -
etnikih - kola pod istim krovom. Dakle, problem kulturalne razliitosti
biva rijeen fzikim odvajanjem djece u skladu s njihovim etnikim
porijeklom. Djeca razliitog etnikog porijekla pohaaju tako kolu u
razliitim smjenama, sjede u razliitim uionicama na razliitim spratovima
da bi se umanjila mogunost svake drutvene interakcije i fzikog
kontakta, pa samim tim i etnikog prljanja. Ova segregacijska praksa
na alostan nain nam otkriva da politike voe glavnih etnopolitikih
partija ne uviaju nikakav problem u injenici segregiranog kolstva. Za
njih nema niega spornoga u etniki segregiranom obrazovanju, jer oni
su politiki predstavnici konstitutivnih naroda, a ne graana, a krajnji
cilj obrazovnog sistema, kojeg oni sponzoriraju, nije odgoj buduih
graana ve dobrih pripadnika konstitutivnih naroda dakle, odgoj
dobrih Bonjaka, dobrih Hrvata i dobrih Srba. Obrazovanje u Bosni i
Hercegovini je u ironijskom smislu krajnje multietniko pod kojim se
podrazumijeva da djeca razliitog etnikog porijekla pohaaju razliitu
nastavu u razliitim uionicama, na razliitim spratovima i u razliitim
smjenama, a pod istim krovom. Na taj nain, etnopolitika se brine za svoju
reprodukciju uzgajajui nove generacije buduih ksenofoba gdje se mladi
Bonjaci, Srbi i Hrvati ue da u drugima vide objekte, sredstvima za
odravanje njihovog bonjatva, srpstva i hrvatstva, a ne samosvojnim i
punim ljudskim biima.
Najvanija karakteristike ovog pristupa je svakako proizvodnja diskursa
prirodnosti, kojeg podravaju razne, mahom pseudoznanstvene ili bolje
rei mitopoetike naracije datosti nacije. Dovoljno je pogledati ulogu koju
argumentacija prirodnosti danas ima u odranju etnonacionalistikog
poretka. Cilj diskursa prirodnosti je obezvreenje alternativnih diskurzivnih
obrazaca kao utopijskih, naivnih, od stvarnosti udaljenih. To je svojevrsna
naturalistika falacija dominantnog etnopolitikog diskursa kada se na
such as sex, race, color, language, religion, political or other opinion, national or social origin,
association with a national minority, property, birth or other status. U prijevodu: Uivanje
prava i sloboda predvienih ovim lanom ili meunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu
I ovog Ustava bit e osigurano svim osobama u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo
kojem osnovu, kao to je spol, rasa, boja, jezik, religija, politiko ili drugo miljenje, nacionalno
ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, roenje ili neki drugi status.
46
osnovu bioloke datosti roda ethnosa konstrukt nacije u javnom diskursu
pokazuje kao prirodan, kao datost, kao supstancijalna stvar-u-svijetu.
Bioloka, prirodna datost garantira u diskursu prirodnost, atemporalnost
odreenog socijalnog konstrukta. U takvoj diskurzivnoj praksi nalazi, se
korijen represivnosti.
Postoji li pak mogunost za jednu demokratsku, graansku reinvenciju
tradicije? Upravo onu, koja bi kao to nagovjeuje Heidegger, svoju
prolost razumijevala iz horizonta budunosti. Taj bi, da ga tako nazovem
budunosni aspekt nas natjerao da napustimo pristup uspavane ljepotice
i usvojimo stajalite tzv. Frankentajnove mlade po kojem se: ne samo
nacionalizam ve i sama nacionalnost shvaala kao zamiljena konstrukcija
aktivno sklepana iz stvarnog drutvenog i historijskog materijala (Suny,
1993: 3-4). Moemo li govoriti o takozvanom
alternativnom pristupu liberalnih demokrata da se pozicioniraju
unutar pria o naciji i da koriste retoriku nacionalnog identiteta
i naracije zajednike historije na nain koji podrava liberalnu
demokratiju ... istie pluralistika i tolerantna stremljenja unutar
nacionalne tradicije, slavei liberalne i demokratske aspekte
svojih historija ... to podrazumijeva proces selekcije i privrenosti
odreenim elementima tradicije (Kiss, 1998: 392)?
Naalost, ve i kod dijela bosanskohercegovakih liberalnih demokrata vlada
sindrom takozvane nulte take historije, koji se poklapa s nacionalistikim
stajalitima, po kojima bi jedan liberalno-demokratski okvir bio kreacija
ex-nihilo s obzirom na nepostojanje liberalno-demokratske tradicije, te bi
bio izvanjski, vjetaki, neto emu bi se ak bilo legitimno oduprijeti. Taj
dio bosanskohercegovakih liberalnih demokrata kao da dijeli one mito-
heroine nacionalistike naracije po kojima je BiH historijski samo jedna
krvava pozornica neprijateljstava, brutalnosti, nasilja i iskljuivosti, pa je
svako drugaije promiljanje nasilje nad razlikama. tavie, one koji se
eventualno usude istaknuti neka od pluralistikih i tolerantnih stremljenja
unutar bosanskohercegovake drutveno-historijske zajednice, tokom
povijesti nerijetko se prokazuje kao opasne, prikrivene nacionalne
mitomane. Takvi intelektualci, optuujui druge da ine namjernu selekciju
ili izraavaju privrenost sasvim odreenim, u ovom sluaju tolerantnim
elementima kulturne tradicije, kao da zaboravljaju da isto to rade i oni
istina izabirui one netolerantne, agresivne elemente kulturne tradicije
47
u emu se krije
23
esencijalizam, odnosno pretpostavka o kolektivnim
kulturnim identitetima kao prirodnim vrstama. Kao da zaboravljaju
temeljne hermeneutike lekcije, naime, da je proces selektivne konstrukcije
jedne tradicije i identiteta neizbjean.
Kao prvo, taj bi korak podrazumijevao kritiku bezupitnog shvaanja
drutvenih grupa rasa, nacija, etnicitet, rod kao otro diferenciranih,
interno homogenih formacija. R. Brubaker tu tendenciju tretiranja etnikih
grupa, nacija i rasa kao supstancijalnih entiteta kojima se mogu pripisivati
interesi i sposobnosti (Brubaker, 2002: 164) naziva grupizmom. Suprotno
tome, Brubaker predlae da se etnicitet, rasa, nacija i rod trebaju
konceptualizirati ne kao supstancije ili stvari, ili entiteti, ili
organizmi, ili kolektivne individue ... ve prije to treba da se uini u
relacijskim, procesualnim, dinaminim ... terminima... u terminima
praktinih kategorija, kulturolokih idioma, kognitivnih shema,
diskurzivnih okvira, organizacijskih rutina, institucionalnih oblika,
politikih projekata ... kao politikih, drutvenih, kulturolokih
i psiholokih procesa. To znai za osnovnu analitiku kategoriju
uzeti ne grupu kao entitet ve grupstvo kao kontekstualno
fuktuirajuu konceptualnu varijablu (Brubaker, 2002: 167-8).
Dakle, nacija nije neto to bi bilo u sebi omeena, odjelita, supstancijalna
realnost, kao stvar-u-svijetu kakvim je zamiljaju mnogi teoretiari, ve je
dogaaj, neki proces. Valerie Bunce tako odreuje naciju kao kategoriju
koja, istina ima neku vrstu primordijalistikog porijekla, no ipak, neto je
primarno konstruirano kroz gustou zajednikih iskustava. Stoga, nacija
nije ni data, niti je neka stabilna konstrukcija. Namjesto toga, ona je neto
to se uvijek sakuplja, rasklapa i ponovo sklapa (Wolfe, 1982: 391 prema
Bunce) kao reakcija na interakciju tri faktora: geografsku bliskost, gustou
unutargrupne interakcije i kontinuiranu borbu izmeu ljudi oko politike
moi, novca i kulturnih simbola (Bunce, 1999: 12).
23
Rije je o esencijalistikom modelu kulture koji je kao koncept prevazien u antropologiji.
Abizadeh navodi Handlera: Mnogi istraivai danas se slau da ne postoji neto kao
nepromjenljiva sutina ili karakter partikularnih kultura; uistinu, da kulture nisu
individualizirani entiteti koji postoje kao prirodni objekti s jasnim termporalnim i prostornim
granicama (Abizadeh, 2002: 502).
48
Namjesto potrage za sutinama koje omeuju naciju treba da, prema
Brubakeru, analiziramo organizacijski i diskurzivni ivot kategorija procese
kroz koje one postaju institucionalizirane i uanene u administrativne
rutine (Brubaker, 2002: 169). To bi istovremeno znailo demistifcirati
naine na koje nacionalistika ideologija naturalizira etnike prakse
portretirajui ono to je socijalno konstruirano kao bioloko, prirodno i
nepromjenljivo. Unutar svakog odreenog nacionalnog konteksta, nalazi
se u sreditu kulturoloki dominantna konstrukcija etniciteta sa svojim
hegemonistikim diskursom. Hegemonistiki nacionalitet performiraju
popularni heroji, fantastine fgure i uzori, intelektualci, historijske linosti,
selektirani dogaaji. Dakle, nacionalizam dospijeva na scenu kada se
nacija, ili barem politike voe koji tvrde da govore u ime nacije, usredotoe
na politiki projekt (Bunce, 1999: 13). U BiH, hegemonistike koncepcije
etniciteta poivaju na proizvodnji identitetskih etnikih razlika, locirajui
tako etnicitet u pripremljeni kontekst karakteristika te grupe, koji poiva
na pretpostavci da te grupne kategorije imaju jedan skup inherentnih
znaenja.
To je teror kulture, shvaene kao prostor gdje se pravi i prodaje
roba nazvana nacionalni identitet. Ona ima monopolski poloaj
na kulturnom tritu i potiskuje svaku kulturnu produkciju koja
pravi i nudi neke druge proizvode, koji nemaju etiketu rekao
bi Domanovi nacionalne pripadnosti. Na takav nacionalni
identitet svedena kultura naziva se u savremenoj antropologiji
kulturni fundamentalizam. Za razliku od kulturnog rasizma, koji
uspostavlja hijerarhiju izmeu kultura, ovaj fundamentalizam
u kulturi kae da su mu sve kulture jednako vrijedne, ali da bi
bilo dobro da svaka bude kod svoje kue, u svom nacionalnom
prostoru, i da jedna drugoj ne smetaju. Da bi se takvo stanje
postiglo, da svako bude svoj na svome, preduzima se politika
zatite identiteta, a to znai da se jezici, muzike, knjievnosti
i pisma iste i ribaju kako bi svaka nacija imala svoju kulturu,
samodovoljnu i nesamjerljivu s drugima (olovi, 2009: 65).
U dodatku, brojne ksenofobine prakse pokazuju se samo kao dio tog
opeg kulturno-proizvodnog rituala pripadnika ove ili one nacije svoga
kolektivnog identiteta. Takve prakse vie nam govore o procesu identitetske
konstrukcije pojedinca i njegovog kolektiva, nego to govore o identitetu
drugih na koje se usmjerava neki ksenofobini in. Drugim rijeima,
etnopolitika nas ne dovodi u blizinu sutinskih karakteristika etnosa, ve
49
se tie razvoja praksi naturalizacije, korjenizacije etnike kolektivne prakse
koja se pokazuje kao raskorjenjivanje ako se uzme u obzir dotadanji
nain ivota
24
. Izgleda samo na prvi pogled paradoksalnim to, da je cilj
etnopolitike ustvari istisnuti naciju / etnos iz sfere drutvenosti i samim
tim i politike u sferu prirodnih datosti, stvari-u-svijetu gdje vladaju prirodni
zakoni. Upravo cilj ovog nastojanja je izmaknuti projicirani jezgreni etnos
svakom domaaju kritikog miljenja. Stoga, jezgrena nacija ne postoji.
Postoji samo ideja te nacije i posljedice pokuaja da se ona uini stvarnom.
Otuda je poviena osjetljivost etnopolitikih intelektualaca na ove i
sline primjedbe po kojima se, naprimjer nacionalna, etnika i rasna
pripadnost pokazuje kao performativna u karakteru, naime, ona koja
podrazumijeva niz djelovanja i rituala kojima se ta pripadnost stalno i
iznova potvruje. To je skup kulturno priznatih i povlatenih djelovanja
koja se u simbolikom univerzumu prepoznaju kao konstitutivni elementi
identiteta odreene grupe (Bourdieu, J. Butler). Otuda ne moemo govoriti
o jezgrenom bonjatvu koje treba dosei i kome se treba pribliiti, ve
samo o projekcijama idealnog, hegemonistikog tipa, koje ine postupci
koje su sutinske znaajke koje treba performirati, a koje se iitavaju u
obrascima koje nude mediji, vieniji muevi te odreene zajednice. Idealni
tip bonjatva je hegemonistika koncepcija, koja zahtijeva samjeravanje
ostalih lanova te zajednice kroz stalno ponavljanje jasno odobrenih
inova potvrivanja te pripadnosti uz istovremeno samodistanciranje od
onih postupaka koji se ne smatraju karakteristinim izrazom tog etnikog
grupstva. Taj sveobuhvatni proces uitavanja specifnih, od etnopolitikih
elita projiciranih kulturno-politikih praksi u golo, bioloko tkivo odreuje
se pojmom nacionalne emancipacije.
Hermeneutiki pristupi izmiljanju tradicije, s druge strane, ne treba da nas
zavedu da ih shvaamo u nekom neobaveznom artifcijelnom smislu, pa
24
O etnopolitikom procesu korjenizacije koji se ispostavlja kao, u biti, raskorjenjivanje i
moe se, u manjoj ili veoj mjeri odnositi na etnopolitike svih konstitutivnih naroda pie Ivan
Lovrenovi: To plansko pranjenje, to ispiranje bosanskohercegovakih sadraja provodi se
sistematski u kolskim programima, jezinoj politici, u knjievnosti, povijesti, ak u odreenom
smislu i u zemljopisu, a nedavno je u posebnom prilogu revije Svjetlo rijei vrlo instruktivno
prikazano kako se to pranjenje provodi i u vjerskim udbenicima. Kako biti Hrvatom na
bosanskohercegovaki nain na tom temeljnom pitanju kulturnoga i politikog identiteta
hrvatska je politika tragino pala, zajedno s kulturnom i vjerskom elitom, i do danas nije
smogla politike umnosti i moralne hrabrosti da tu svoju historijsku zabludu posvijesti i kritiki
autorefektira (Lovrenovi, 2009: 25).
50
samim tim i kao nelegitimnim jer, upozorava Suny, zamiljena zajednica
nije i izmiljena zajednica. Ove kategorije nacije i etniciteta kao i sve
druge socijalne kategorije se
konstantno tvore, svaki put iznova u jednoj kompleksnoj kreaciji
identiteta koji se preklapaju, pojaavaju i podrivaju. Aktivan rad
individua, stranaka, novina i intelektualaca klju je proizvodnje
smisla koji se daje iskustvu na kolektivnom nivou i proizvodnje
artikulirane drutvene i nacionalne svijesti. Intelektualci i aktivisti
koji zauzvrat privilegiraju naroitu percepciju drutva i historije
rade na konsolidaciji drutvene formacije ili politikih pokreta
za ciljeve koje oni smatraju poeljnim. Oni nalaze, pozajmljuju ili
izmiljaju drutvene i etnike tradicije koje su im potrebne. Oni
oivljavaju, rafniraju i u opticaj putaju retoriku, simbole i rituale
koji ubrzo poprimaju prirodnost i autentinost koja svoje izvorite
ima duboko u historiji i posjeduje jasan legitimitet za oblikovanje
budunosti (Suny, 1993: 11).
Vaan korak u toj historijskoj, ali demistifcirajuoj rekonstrukciji kolektivne
naracije sastojao bi se u estitom sueljenju s prolou vlastite nacije,
evaluaciji njezine povijesti i sadanje prakse ... uz spremnost preuzimanja
moralne odgovornosti (Kiss, 1998: 391). Zaista, moe se rei da je najtanje
mjesto kolektivizma odsustvo kolektivne odgovornosti. U suoavanju s
faktima vlastite kolektivne prolosti, jasno se, naime, oituje kako zamiljena
zajednica nije istovremeno i izmiljena zajednica. Najsvjeiji primjer takve
vrste sueljavanja s prolou svoje nacije nalazimo kod nobelovca Orhana
Pamuka koji govori o kolektivnoj odgovornosti turske nacije za genocid
nad Jermenima. Takav stav izgleda da potvruje onaj Adama Michnika
po kojemu legitimitet naih osjeanja (nacionalnog) ponosa zavisi od
nae spremnosti da prihvatimo kolektivnu odgovornost (Michnik prema
Kiss, 392). Istina je da ratni zloinci imaju imena i prezimena, ali masovni
projekti genocida, aparthejda i etnikog ienja nisu stvar privatnog
napora jednog ili nekolicine pojedinaca. Oni se dadu provesti jedino uz
entuzijastino ili preutno odobravanje odreenog kolektiva u ije ime
se postupa. Priznanje tog masovnog su-dionitva (bratstva) u zloinu
koje se najprije artikulira od strane liberalno orijentiranih intelektualaca,
novinara, boraca za ljudska prava, treba da dovede do priznanja kolektivne
odgovornosti i osjeaja stida. Ukratko treba da dovede do stava koga
izraava Michnik: Ako imam pravo da budem ponosan na postignua
poljskog naroda, na pisanja jednog Mickiewicza ili Kolakowskog, onda
51
mi je takoer dunost da se stidim postupaka poljskih faista. Ja nemam
pravo da se umirim tvrdnjom da su njemaki faisti bili uinkovitiji (Kiss,
1998: 392). Pri tome, treba znati, upozorava nas Kissova, kako je
pojam kolektivne odgovornosti ... supstancijalno drukiji od
kolektivne krivnje (koja slui kao motorna snaga za kolektivistike
mitomanske fantazmagorije u tvorbi hegemonistikog etnikog
identiteta A.M.). Kolektivna krivnja podrazumijeva sud koji se
tie izravne kauzalne veze izmeu okrivljene osobe i poinjenog
kanjivog djela. Kolektivna odgovornost, suprotno tome, ne
ustanovljuje takvu vezu. Ona se sastoji iz dva dijela: prvi se tie
iskrenog priznanja da su zlo poinili pripadnici grupe s kojom se
identifciram i da je ono poinjeno, u izvjesnom smislu, u ime te
grupe. Drugi dio tie se primjerenog djelovanja u svjetlu priznatih
zlodjela. U ovisnosti od konteksta, ono se protee od javnog
izvinjenja do reparacija i stvaranja institucija ili praksi koje e
pomoi da se ista ili slina zlodjela ne ponove u budunosti (Kiss,
1998: 392).
Nikakva historijska nulta taka i stvaranje identiteta ex-nihilo, ve upravo
hermeneutiki odnos prema onom to jesmo ili to je u nae ime poinjeno,
otvara korisni aspekt historije za sami ivot bilo kakve politike zajednice,
osobito one manje, ve unaprijed hendikepirane svojom beznaajnou.
U suprotnom, upozorava autorica, bez spremnosti da se prihvati da
kolektivni ivot jedne nacije treba biti prosuivan kroz postupke njenih
lanova sada i ovdje, samodovoljni mitovi nedunosti i jednostrane prie
o viktimizaciji dominirat e predodbama nacije i guiti svaku ozbiljnu i
otvorenu javnu raspravu o moralnim pitanjima (Kiss, 1998: 392).
Sada se dilema s poetka teksta javlja u novome svjetlu naime, na kakav
etniki realitet uope moemo raunati u promiljanju rekonstrukcije
BiH? Prihvatiti trenutnu konstelaciju odnosa moi, koji uvelike poiva
na balansima etnikih elita, kao temelj nae budue graevine je u
najboljem sluaju neodgovorno i nedemokratsko. Historijsko iskustvo
BiH bjelodano pokazuje kako je prioritet kolektivizma uvijek poivao na
gaenju slobode pojedinca, na osnovu ega mi je graanska dunost
ovdje postaviti pitanje: zato se u promiljanju alternative za organizaciju
bosanskohercegovake politike zajednice pristaje na naputanje terena
demokratije
25
? Zato se 1945., 1990., a potom i 1995. godine pristalo na
25
Latinka Perovi sugerira: Na izazov modernizacije, ta su drutva davala, najepe
52
izgradnju drutva na nain guenja individualnih prava i sloboda? Kako
pak stoji s izgledima jedne graanske rekonstrukcije naeg drutva?
Naalost, kako sam i nagovijestio na poetku teksta, kada se u nas govori
o graanskoj opciji obino se referira na takozvano civilno graanstvo,
odnosno na nain ivota u kojem graani odreuju i tee k zajednikim
ciljevima koji se odnose na demokratske koncepcije drutva. Ono je
posveeno vrijednostima liberalne demokratije ukljuujui tu i vjeru u
vladavinu prava, slobodu govora, vjeroispovijesti, udruivanja i pristupa
informacijama (Dobozi, 2003: 28). Onda treba upitati, kako stoji s politikim
graanstvom ili dravljanstvom? Da bismo dali odgovor na ovo pitanje
treba prethodno razmotriti sljedei problem: kako etniko ili bilo koje
drugo kolektivno uiniti irelevantnim u politikom smislu? Kako dakle
demontirati etnopolitiku ili bilo koju politiku autoritarnih kolektivistikih
pretenzija koja se odaje kao govor transsupstancijalnosti? Po mom sudu,
to pitanje najtjenje je vezano za pitanje koje vrste institucija i politikih
praksi mogu pripomoi da demokratija preivi u zemljama podijeljenim
dubokim sukobima izmeu rasa, religija, jezika, ili etniciteta (Reilly, 2002:
156)? Ve 16 godina bosanskohercegovake etnopolitike jasno nam
ukazuju na to da etnopolitiki poduzetnici u naem etniki podijeljenom
drutvu
imaju jak poticaj da igraju na etniku kartu u vrijeme izbora koristei
kolektivnu retoriku s ciljem mobiliziranja glasaa ... ekstremna
retorika i zahtjevi nagraujui su za razliku od umjerene retorike.
Svaka strategije za izgradnju odrive demokratije u podijeljenim
drutvima mora se fokusirati na izbjegavanje ovog depresivno
uobiajenog modela, te namjesto toga, iznai naine na koje e
promovirati meuetniku akomodaciju, multietnike politike
stranke i umjerenu centristiku politiku (Reilly., 156).
Ako raspravu o akomodaciji etnikih razliitosti svedemo na nivo principa
patrijarhalan odgovor: sprijeiti kapitalizam; ne dopustiti socijalno raslojavanje naroda, koje
je izjednaavano s gubitkom nacionalnog subjektiviteta (emu se odolijevalo petrifciranjem
tradicionalnih formi ivota i vrijednosti i zatvaranjem prema spoljnim uticajima); stvoriti narodnu
dravu, koja je isto to i drutvo. Tu su politike slobode bile vie sredstvo, nego cilj. Pomou
kolektivizma sa socijalnim ili nacionalnim predznakom, ta su drutva odolijevala iskuenjima
modernizacije u njenom ukupnom znaenju ne samo industrijalizaciji, nego i naputanju
tradicionalnih vrijednosti za raun univerzalnih kriterija vrednovanja, ija je osnova samostalna
i odgovorna individua. Bez toga, stalno e se, u raznim pojavnim oblicima, obnavljati jedan te
isti totalitarni sindrom. U manjoj ili veoj mjeri, to se odnosi na sve istonoeuropske agrarne
narode. Istroenom, u bukvalnom smislu, programu socijalnog egalitarizma na smjenu doao
nacionalizam, da jo jednom, odloi strukturne promjene (Perovi, 1991: 12).
53
i vrijednosnih orijentacija, onda moemo rei da, naprimjer, model
konsocijacije podrazumijeva da taj proces akomodiranja mora ii preko
razvijanja mehanizama podjele moi izmeu etnikih elita. Taj mehanizam
sam pokuao preciznije opisati metaforom pua elita (coup delites).
Neprihvaanje ustavnih reformi u proljee 2006. godine skrenulo je
panju ne samo na nove-stare aktere, koji su se angairali oko propasti
ovih reformi, ve i na jedan interesantan drutveni proces, koji se odvijao
iza kulisa javnih debata. Rije je o pokuaju coup dlites, pua politiko-
ekonomskih elita koji se desio unutar bonjakog, hrvatskog i djelimino
srpskog etnopolitikog korpusa. Nesporno je da svaka analiza vladajue
etnopolitike u BiH mora ozbiljno uzeti u obzir sloj takozvanih etnikih
poduzetnika koji ... mogu ivjeti od i za etnicitet (koji) zazivanjem grupa
tee da ih proizvedu, okupe, prizovu njihovo postojanje. Postvarenjem
grupa, tretirajui ih kao supstancijalne stvari-u-svijetu, etnopolitiki
poduzetnici mogu, kako Bourdieu primjeuje, doprinijeti proizvodnji
onog to navodono opisuju ili imenuju (Brubaker, 2002: 166). Taj sloj
etnopolitikih poduzetnika moemo odrediti kao politiku elitu koja nije
monolitna, koherentna, ve se sastoji iz vie frakcija, meusobno vie
ili manje udaljenih, koja ima monopol nad interpretacijom drutvene
stvarnosti. Vladajua interpretacija etnopolitike elite u BiH sastoji se
od fraza i metafora politike homogenosti u heterogenim drutvenim
prostorima (Gagnon, 2004: 7) s ciljem nametanja znaka jednakosti
izmeu etnikog identiteta i politike pozicije (Gagnon, 2004: xviii).
Izuzetan ameriki i donekle europski politiki pritisak s kraja 2005. godine
na kljune etnopolitike poduzetnike proizvoae svojih naroda,
lanove politikih elita konstitutivnih kolektiva, po prvi put ih je izbacio
iz ustaljenih i povlatenih matrica interpretacije i proizvodnje drutvene
stvarnosti. Namjesto ofcijelnog vokabulara nacionalne ugroenosti,
poziva na etniku homogenizaciju i vitalnih nacionalnih interesa, kljuni
akteri politikih elita bili su prisiljeni suoiti se sa stvarnim problemima
jedne nefunkcionalne dravne graevine. To iskliznue iz ustaljenih
modela grupotvorstva, konceptualizacije politikog prostora, uinilo
je etablirane pozicije politike elite okupljene oko SDA, HDZ i dobrim
dijelom oko SDS, koje su esnaest godina suvereno diktirale fokus
politikog diskursa, ranjivim. Otpadnike elite-osporavatelji unutar
nacionalnih blokova predvoene SzBiH i novoosnovanim HDZ 1990, te
prevrtljivim SNSD-om, bez trunke dvoumljenja prihvatile su, teka srca,
odbaeni vokabular homogeniziranja, koji nije imao ni priliku da izgubi
54
snagu homogenizirajueg grupo-tvorenja i to u vrlo nezgodno vrijeme
predizborne kampanje. Prigrabljen je, ini se monopol nad fundamentalnim
metaforama ili nultim takama grupotvorstva bosanskohercegovakih
konstitutivnih kolektiva postojanje Republike Srpske kod Bonjaka, te
aktualizacija pitanja ravnopravnosti hrvatskog naroda, koja se moe rijeiti
samo ukidanjem Republike Srpske ili uvoenjem treeg etnikog entiteta.
Tako je pozivanje na nacionalnu ugroenost (blok koji predvodi HDZ 1990)
i ugroenost drave-nacije (Silajdiev blok), odbijanje kakvih-takvih
ustavnih reformi, kojima je predvien ogranien institucionalni preustroj,
nita drugo do reafrmacija nacionalistikog mehanizma (de)mobilizacije
svoga naroda s krajnjom posljedicom spreavanja demokratije. Taman kad
smo pomislili da tumai kolektivnih snova (Popov) posustaju, da njihov
homogenizirajui vokabular postaje sve vie irelevantan, evo nam nove
(stare) garniture jo agresivnijih tumaa kolektivnih snova, pretendenata
na mjesto vladajue politike elite, koja e u narednom periodu artikulirati
i diktirati proizvodnju svojih nacija. Taj pu elita rezignirano opisuje
Sulejman Tihi:
mislim da se radikalizacija moe oekivati u dva pravca. Jedan
pravac bi imao za cilj podjelu Bosne i Hercegovine
26
ubacujui
je sad u kontekst rjeavanja pitanja o statusu Kosova, a drugi bi
znaio radikalizaciju bonjakog dijela, uz zloupotrebu kategorija
koje su stradale porodica nestalih, raseljenih i poginulih. Do
sada smo uspijevali spreavati zloupotrebu i radikalizaciju ovih
populacija. Bojim se da e sada ove snage koje su zaustavile
proces ustavnih reformi, a koje su ve pokazale spremnost za
manipuliranje istrajavati u svojim nakanama (...) Bojim se da e
ove snage nastaviti na tom fonu, da e se oni sada pojavljivati kao
vajni zatitnici tih kategorija, a da pritom nee nita rjeavati
27
.
Predsjednik SDA sasvim razumljivo izraava strah da njegova partija
vie nee moi imati onu vrstu upliva kod tih, za izbore vrlo znaajnih
populacija, kakve je imala od kraja rata naovamo, potpuno iskazujui
sutinu politikog djelovanja povlatene politike elite kojoj jo uvijek
pripada vajni zatitnici tih kategorija, a da se pritom nee nita rijeiti.
26
Po mom miljenju nakon odbijanja reformi sasvim je bilo logino oekivati i radikalizaciju
kod srpske politike elite nakon radikaliziranja bonjake i hrvatske, premda smatram da
radikalizam u Republici Srpskoj nije nikada ni siao sa scene.
27
Intervju sa Sulejmanom Tihiem: Sujete i lini interesi ukrali su BiH etiri godine, Vildana
Selimbegovi, Dani, 5.5.2006.
55
U biti, ono to se u ovom Tihievom stavu moe detektirati, svakako je
strah od gubitka monopola interpretacije drutvene stvarnosti koji uiva
vladajua politika elita (koji joj) daje ogromnu mo u smislu mogunosti
da voluntaristiki kroji i prekraja fktivne slike drutvene realnosti
28
. Osim
toga, Tihi precizno odreujui aktere svakako bonjake populacije, koji
bi mogli biti objektom dogmatske manipulacije patriota, detektira i jedan
vrlo vaan mehanizam konstrukcije politikog prostora kao sredstva
za demobilizaciju suparnika (Gagnon, 2004: 9), koji je funkcionirao
upravo preko tih monih kristalizatora grupnog osjeanja, kao to su
borake, prognanike i udruge rtava rata. Jednu cijelu deceniju politika
elita okupljena oko SDA je manipuliranjem ovih populacija uspijevala
demobilizirati ljude, uutkati njihove glasove i glasove elita-osporavatelja
... portretirati njih i njihove interese izvan domene legitimnog politikog
diskursa (Gagnon, 2004: xviii). Praksa manipuliranja ovim i slinim (treba li
podsjeati etniki homogenim?) udrugama kao kristalizatorima narodnog
osjeaja (to je strategija sve tri etnopolitike elite), u emu je sama SDA bila
vie nego uspjena, a to je sada u prilici da izgubi, defnitivno prokazuje
dravotvorni mit SDA (i SzBiH) kao etno-tvorni.
Ovaj proces baca nam pravo svjetlo na sadraj bosanskohercegovake
demokratske politike borbe koja se, nakon etno-teritorijalnog
homogeniziranja i djeliminog razgranienja sada prenosi na intraetniku
ravan. Namjesto borbe za to je mogue vei broj glasaa etnonacionalisti
se fokusiraju samo na glasove unutar svoje etnike grupe. Rogers Brubaker
taj proces naziva etnikom aukcijom:
28
Enciklopedija politike kulture, 715.
56
Ovaj proces se moe pojaviti u kontekstu predizborne trke kada se
dvije ili vie stranaka koje se identifciraju s istom etnikom grupom
takmie za to veu podrku... pri emu svaka nastoji pokazati
svojim biraima da je vie nacionalistika od drugih istovremeno
nastojei da se zatiti od optubi suparnikih stranaka da su
previe mekani prema etnikim pitanjima (Brubaker, 2004: 100)
29
.
Ono to odbijanje ustavnih reformi ini jo stranijim, a u tijesnoj vezi
je s promjenom politikih elita, je svojevrsna repriza pogrenog izbora
koje su republike bive Jugoslavije napravile 1990. Ne dogaa li nam se
danas ponovo 1990-ta kada smo namjesto razgovora o demokratskoj
reformi, jaanju demokratskih institucija i procedura posegli za pitanjima
nacionalnih nepravdi, teritorijalnosti, nacionalne ugroenosti? Takvo
dranje fokusa javne rasprave potvruje Brubakerov uvid po kojem
brojne kulturoloke analize priznaju kljunu ulogu etnikih elita u
proizvodnji etnike nesigurnosti kroz visoko selektivne i esto iskrivljene
naracije i predstave, namjerno podmetanje glasina, itd. (Brubaker, 2004:
110). Naime, na tragu Gagnona postavljam pitanje ne deava li nam se
nova demobilizacija populacije kroz vraanje na stare, etnike modele
rekonceptualizacije politikog prostora? Ne deava li nam se dakle repriza
jednog uasno pogrenog izbora? Strategije demobilizacije populacije
1990. godine, a ini mi se u neto manjem omjeru i danas
bile su usmjerene protiv onih dijelova stanovnitva koji su se
aktivno mobilizirali protiv interesa konzervativnih elita i koji su
pozivali na fundamentalne promjene strukture ekonomske i
politike moi u Srbiji i Hrvatskoj (dodat emo i u Bosni i Hercegovini
A.M.). Konstruiranjem slika izvanjske prijetnje i provociranjem
nasilnog konfikta du etnikih linija u njihovoj strategiji nasilja,
elite su nastojale da promijene fokus politikog diskursa od
pitanja promjena ka tekim nepravdama koje su navodno
naneene nevinim i na taj nain demobilizirati uutkivanjem
29
Pored procesa etnike aukcije Brubaker, to je posebno indikativno za bosanskohercegovaki
etnopolitiki kontekst navodi i jo tri procesa na koje se meuetniko nasilje uslovljava i
podgrijava usljed intraetnikih procesa: 1. unutargrupno ienje formalno ili neformalno
upravljanje sankcijama, ak i onim nasilnim, unutar grupe kako bi se proveo odreeni
pravac djelovanja prema drugima ... ubistva navodnih kolaboracionista ... tehnike su
etnonacionalistikih radikala s ciljem uvanja kontrole nad sljedbenicima unutar grupe; 2.
namjerno insceniranje poticanje, provociranje, dramatizacija ili intenziviranje nasilnih ili
potencijalno nasilnih konfrontacija s drugima; te 3. dinamika regrutiranja bandi, teroristikih
grupa ili gerilskih vojski itd. (Brubaker, 2004: 99-100);
57
i marginalizacijom one koji su predstavljali najveu prijetnju
statusu quo: politiki mobliziranom stanovnitvu i oporbenim
elitama koje su ih mobilizirale (Gagnon, 2004: 180).
Vraanjem na nultu taku nacionalne homogenizacije, puistike elite
danas ele demobilizirati one snage koje su za promjene i na taj nain
pokuati dobiti izbornu utrku i pozicionirati se u vlasti kroz uticaj na procese
identifkacije kao sredstva za uticanje na ponaanje njihovih populacija
(Gagnon, 2004: 189). Vraanje na nulte take nacionalne homogenizacije
ve je vieno insceniranje konfiktne situacije i proizvodnje neprijatelja s
ciljem ideoloke i politike legitimacije patronata ili paternalizma (nove)
vladajue elite nad graanima (Sekuli, 2006: 132). I 1990. i 2006. ini se
da je nacionalno pitanje pobijedilo pitanje demokratizacije; i onda kao i
danas politike elite u BiH odbile su prihvatiti odgovornost neophodnu
da bi bosanskohercegovako drutvo pokrenuli ka procesu socijalne
transformacije (Radosavljevi, 2001: 115). Upravo bi ovo neodgovorno
izbjegavanje izazova socijalne transformacije i demokratizacije meu
dananjim puistima, koje rauna na upotrebljivost etno-tvornih naracija,
te samim tim i solidnu izbornu bazu ve unaprijed predodreenu
etnikom pripadnou, za posljedicu moglo imati zadravanje na
dosadanjim tekovinama etnopolitike vladavine u BiH, to su prije svega
a) ponitavanje politikih sloboda; b) razaranje legaliteta; c) ponitavanje
javne sfere i dominacija totalitarnog koncepta depolitizacije; i d) masovna i
sistematska proizvodnja straha (Radosavljevi, 2001: 115). Igranje na kartu
nultih taaka, naracija grupotvorstva nastavit e procese polarizacije na
patriote i izdajnike (vitalnih nacionalnih interesa), ime e se nastaviti
proces reduciranja slobode politike artikulacije. Takva polarizacija e, sa
svoje strane, povlatenim faktorima artikuliranja narodne volje (politikim
elitama), proizvoaima naracije grupotvorstva i dalje sluiti za opravdanje
vaninstitucionalnog i nedemokratskog procesa odluivanja, naravno,
u skladu s njihovim esencijalistikim uvidima u to to zaista jesu pravi
interesi njihove grupe. Njihove arbitrarne politike uloge bit e i dalje
opravdavane ne-politikim, egzistencijalnim argumentima narodnog
opstanka to nije nita drugo do nastavak jedne masovne i sistematske
proizvodnje straha. Za rezultat, izvjesno je, imat emo nastavak politike
demobilizacije (Gagnon) ili, ponitavanje javne sfere i dominaciju
totalitarnog koncepta depolitizacije. Pri tome, jako je vano znati kako
etniki kvalitet etnikog nasilja nije instrinsian samom inu; on se
pojavljuje u interpretacijama nakon samog dogaaja. Horowitz... to naziva
58
metakonfiktom konfiktom o prirodi konfikta (Brubaker, 2004: 111).
30

Moj sutinski prigovor ovoj intenciji je najprije flozofske naravi: teko je
zamislivo ouvanje demokratije demokratski prijepornim mehanizmima
kao to je podjela moi izmeu elita etnikih grupa. Drugo, nemogue
je po mom sudu, akomodirati etnike razlike njihovim produbljivanjem,
odnosno ak njihovim proizvoenjem, jer barem kada je BiH u pitanju,
elite konstitutivnih naroda opstaju na proizvodnji i naglaavanju razlika,
stoga i na generiranju konfikata. Ako mogu prihvatiti prigovor onih,
koji rjeenje nude u pokuaju iznalaenja mehanizama saradnje izmeu
etnopolitikih elita, naime, da je potiranje razlika hegemonistiko i
konfiktonosno, utoliko oni moraju prihvatiti da je i svako produbljivanje
razlika i njihova proizvodnja kao prvo, arite konfikata, a kao drugo, ona,
kako je socijal-konstruktivistika analiza pokazala, predstavlja nametanje
hegemonistike razlike. Stoga ako elimo izbjei unitarizaciju zemlje,
s jedne strane, i hobsijansku dunglu rata za teritorije svih protiv svih, s
druge strane, onda je vrijedno svoju intelektualnu energiju troiti drugdje,
naprimjer u iznalaenju mehanizama akomodacije izmeu suprostavljenih
etnopolitikih elita i njihovih grupa, koji ne bi esencijalizirali razlike na
nain homogenizacije i otrog suprostavljanja uvijek na rubu konfikta.
Etnike razlike treba ouvati, ali umanjiti im politiku relevanciju, oduzeti im
razlog da budu izvor hegemonistikog politikog autoriteta. Treba promiljati
nain da se demokratija konsolidira iskljuivo demokratskim sredstvima, a
da se etnike razliitosti akomodiraju u slobodnoj interakciji, susretanju i
komunikaciji. Jedan od naina za to bio bi povratak relevancije graanina
u politikoj sferi. Ivo Markovi je u intervjuu u Feral Tribuneu zakljuio
kako su ovdje potrebni ljudi koji e na temelju uvaavanja ljudskih prava
otpoeti izgradnju zdravog drutva i demokratije
31
. Dolazak do izraaja
takvih ljudi omoguiti mogu samo ustavne promjene koje bi jasno
defnirale i omeile sferu kolektivnih prava ime bi se otvorio prostor za
30
Richard Dawkins u svojoj The God Delusion kae kako je apsolutistika moralna
diskriminacija temeljno razorena injenicom evolucije (Dawkins, 2006: 340). Preneseno na
ravan uvara etnike istoe, moglo bi se podjednako ustvrditi kako apsolutistika moralna
diskriminacija na etnikoj osnovi, koja je u temelju etnopolitike, biva temeljno razorena
injenicom drutvenih interakcija, njihovom evolucijom i nepreglednom razgranatou,
kapilarnou. Iluzija da je tu granicu grupstva mogue jednoznano povui potie iz perspektive
sadanjosti koja je voena specifnim ideolokim smjernicama. Nemogue je napraviti tako
precizan zasijek u povijest da bi se odredila nulta taka nekog etnikog identiteta. to dublje
zalazimo u povijest odjelitost granice sve je mutnija i rastae se u bezbroj ljudskih interakcija i
situacija koje u potpunosti negiraju svaku apsolutistiku odjelitost.
31
Razgovor s fra Ivom Markoviem: Hrvati u Bosni nisu ugroeni, razgovor vodio Igor Lasi,
Feral Tribune, br. 1099, Split 13.10.2006. (24-5);
59
artikulaciju i relevanciju graanske inicijative. U zemlji u kojoj doslovno
sve moe biti osporeno kao pitanje od takozvanog vitalnog nacionalnog
interesa, obesmiljena je svaka izvanetnika perspektiva. Mitologija
vitalnih nacionalnih interesa, etniki esencijalizam koji generira sukob,
jer se samorazumijeva i konstruira iskljuivo u opreci (negativni identitet)
prema druga dva etnika esencijalizma, u potpunosti je pomela graanina
s pozornice. Nepostojanje mehanizama zatite fundamentalnih ljudskih
prava i sloboda na dravnom nivou, ve njihovo preputanje etniki
konstruiranim, dakle a priori prema individualnim pravima i slobodama
neprijateljski nastrojenim institucijama, samo pogorava ukupno stanje.
Pored ovog ustavnopravnog ininjeringa, jedan od naina demokratske
konsolidacije svakako bi morao biti i izborni ininjering koji bi natjerao
politiare da ovise o glasovima pripadnika grupe koja nije njegova, to bi
sa svoje strane natjeralo stranke, osobito u vrijeme prije izbora da nalaze
naine da glasaima komuniciraju svoje etniki ... pomirljive namjere
(Horowitz prema Reilly, 2001: 22). Povijest bosanskohercegovakih izbora
od 1996. pa do 2006. jasno pokazuje da stranke imaju daleko vie anse
za pobjedu ako se obraaju pripadnicima samo svoje etnike grupe i
to na nain etniki zapaljive i konfiktne komunikacije, koja tu grupu
dodatno homogenizira, izotrava u opreci prema drugima. Nasuprot
jednom centrifugalnom, konsocijacijskom pristupu, koji dri da je neka
forma proporcionalne reprezentacije od sutinskog znaaja za podijeljena
drutva, jer omoguuje svim politiki znaajnim etnikim grupama... da se
defniraju u etniki utemeljene stranke treba moda razmiljati o nekoj
vrsti centripetalistikog pristupa po kome najbolji nain da se ublae
destruktivni uinci etniciteta u podijeljenim drutvima nije u jednostavnom
repliciranju postojeih etnikih podjela u zakonodavstvu, ve prije jedna
utilizacija izbornih sistema koji ohrabruju kooperaciju i akomodaciju izmeu
suprotstavljenih grupa i rad na slamanju otrine etnikog a ne poticanje
njihove zastupljenosti u parlamentu (Reilly, 2001: 21). Ovaj pristup ni na
koji nain ne nudi neku novu transsupstancijalnost. tavie, oito je, i niz
ozbiljnih studija pokazuju da izborni sistemi mogu igrati monu ulogu
u promoviranju kako demokratije tako i upravljanja konfiktima (Reilly,
2002: 156). Ubijeen sam da se pravo rjeenje nalazi ne u preputanju naih
ivota samovolji etnopolitikih elita i naem strahovanju da li e ili nee
postii dogovor oko podjele teritorija, nadlenosti, ministarskih fotelja,
na to se uglavnom svodi taj ionako oskudni politiki ivot naeg drutva,
pa ih jo treba nagraditi odjeljivanjem etnikog teritorija kako bi njihova
ionako autoritarna vlast postala i totalna, ve u traganju za konceptom
takvog pravno-politikog aranmana koji e promovirati saradnju izmeu
60
suprostavljenih grupa unutar podijeljenog drutva, aranmana koji e
neumorno tragati za nainima transcendiranja grupnih granica bez
ikakvog projiciranog melting-pota, patetinog patriotskog okvira koji bi
bio nametnut kao mjera podobnosti graanina, ili neki nad-korektiv.
Kada je rije o raznim izbornim modelima, moe se ustvrditi da jedan
poeljni preferencijalni sistem glasanja nee biti garancija takvog jednog
uspjeha, jer on poiva na pretpostavci da postoji jedna velika sredinja
grupa umjerenih kako meu politikim rukovodstvom tako i meu samim
glasakim tijelom (Reilly, 2002: 167). Da li u BiH moemo govoriti da posoji
takva jedna sredinja grupa? Smatram da, barem potencijalno postoji.
Tokom veeg perioda, sve do poetka predizborne kampanje, etnika
pitanja ne dominiraju ivotima obinih ljudi. Nakon rata, izbori preuzimaju
funkciju okidaa etnike mobilizacije: tada se retorika ostrauje, a postojei
izborni sistem obilato nagrauje one politiare koji tu retoriku koriste i
naprosto tjera i one umjerene politiare da zaotre svoje stavove u potrazi
za to veim brojem glasova. U vrijeme predizborne kampanje, posezanje
za vatrenom retorikom etnike homogenizacije i naputanje umjerenih
stavova, dokaz je da su bosanskohercegovaki politiari kljunih politikih
partija ustvari jako racionalni akteri koji e uraditi sve to je potrebno da
dobiju izbore (Reilly, 2002: 167). ta ako uinimo da sve to je potrebno za
dobijanje izbora sada bude meuetnika akomodacija i saradnja? ak ako
u poetku glasai i ne budu skloni davati svoje preferencije kandidatima
drugih etnikih grupa, kao to je bio sluaj s izborima u Sjevernoj Irskoj
1998.godine, pod preferencijalnim sistemom glasanja mogla bi ojaati
pozicija umjerenijih stranaka i politiara unutar pojedine etnike grupe.
Zaista se moe povui analogija izmeu izbora u Sjevernoj Irskoj 1998.
godine kada po prvi put osovina podjele izmeu politikih partija nije
bila etnika podjela ve prihvaanje odnosno neprihvaanje Good Friday
sporazuma. Uz malo vie priprema, i boljeg vremenskog usklaivanja takva
jedna prekoetnika osovina podjele mogla se desiti i kod nas na prolim
izborima npr. izmeu snaga koje su za i koje su protiv amandmana. Irski
primjer podjele na partije za i protiv sporazuma, gdje ak nije zabiljeen
vei prekoetniki transfer glasova, doveo je do pobjede umjerenih partija
na obje suprotstavljene strane. U pristupu ovom problemu najvanije je
dati odgovor na sljedee pitanje: Da bismo ocijenili neki izborni sistem
ili odabrali neki novi, nuno je prvo upitati se to je to to elimo postii
njime (Horowitz, 2003: 115), jer preferirati jedan izborni sistem nad
drugim znai uiniti politiki izbor (Horowitz, 2003: 116). Sadanji izborni
sistem nije nita drugo nego etnopolitiki izbor dizajniran da odri to je
61
mogue due etnopolitiki status quo. Svi aranmani koji bi poivali na
nekakvim dogovorima elita, ustvari poivaju na moi stranakih voa
da uglavnom sami odreuju kandidate na izbornim listama to zauzvrat
ima posljedicu vrlo male ili bolje rei nikakve odgovornosti izabranih
predstavnika prema glasaima. Elitna politika se ovdje pokazuje kao krajnje
otuena od glasaa svoje etnike grupe za koju kae da je predstavlja
i za ije interese se navodno bori. Sistem izbornih lista uglavnom na taj
nain ostavlja partijskim voama veliku mo da odluuju koji e kandidati
imati povoljne pozicije na partijskim listama i tako poveati anse da budu
izabrani (Horowitz, 2003: 117).
62
5. BOSNA I HERCEGOVINA KAO NEUSPJENA KONSOCIJACIJA
ta god ko rekao u BiH, moram rei da je za RS neprihvatljivo da nam sude
sudije muslimani i da odbijaju albu vlade RS-a koja je pravno utemeljena.
Mi mislimo da je to tako samo to su oni Bonjaci i negativno su nastrojeni
prema RS-u. Neka kae ta god ko hoe, ali mi vidimo tamo ujdurmu koja je
napravljena.
Milorad Dodik
32
Ugo Vlaisavljevi u intervjuu koji je dao Novom listu
33
tvrdi da je Bosnu i
Hercegovinu mogue urediti kao konsocijaciju, tronacionalnu dravu,
ali ovaj put ustrojenu na uistinu teritorijalnom principu, tj. na principu
teritorijalne federalnosti.. Nadalje, Vlaisavljevi zakljuuje da ako ve
postoji jedan entitet i ako se BiH moe raunati kao drava s dva entiteta,
onda je zahtjev za treim entitetom potpuno legitiman. U slinom,
premda ne toliko eksplicitnom tonu zakljuuje i Ivan Lovrenovi u svom
uvodniku za magazin Dani
34
kada zakljuuje kako je HDZ 1990 protivljenje
promjenama zasnivao na motivu borbe za ravnopravnost hrvatskog
naroda, ocjenjujui da predloene promjene ne osiguravaju sredstva za
to. (...) To jesu naela bez kojih nema pravedno ureene vienacionalne
drave, u kojoj se politika struktura ne temelji na dominaciji veinske,
dravotvorne nacije, i to e se uvidjeti onog dana kada u nas budu otvoreni
ozbiljni razgovori o ureenju drave na europskim konsocijacijskim naelima
(podvukao A.M.).
32
Dodik: Ne mogu nam suditi muslimani, Osloboenje, 11.12.2008.
33
Rat, najvei kulturni dogaaj?, razgovor s U. Vlaisavljeviem vodili L. Tomii i I. Fuka,
Novi list, Rijeka, 16.7. 2005.
34
Ivan Lovrenovi: Silajdi i HDZ 1990, Sarajevo, Dani, 5.5.2006. Inae, ovaj uvodnik
zapoeo je interesantnu polemiku o mogunosti konsocijacijskog aranmana u BiH u koju sam
se upustio s gospodinom Lovrenoviem, a koja je, po mom sudu, konstruktivno kulminirala
(premda se nije zavrila) na okruglom stolu posveenom ovoj tematici koji je uprilien u
redakciji Dana, a koji je u cijelosti preneen pod naslovom: Konsocijacijski model ureenja
drave Spas ili krah BiH?, Status br. 10, Mostar: jesen 2006., str.: 190-203;
63
Mnogo eksplicitnije i teorijski utemeljenije o mogunosti konsocijacijskog
re-araniranja Bosne i Hercegovine govori Mirjana Kasapovi
35
. U svojoj
studiji autorica ukazuje da
prvi uvjet stvaranja samoodrive demokratske drave jest slobodno
teritorijalnopolitiko organiziranje triju glavnih nacionalnih
zajednica. Bosna i Hercegovina nije odriva kao neetnika ili upravno-
teritorijalna federacija po uzoru na Sjedinjene Drave ili Njemaku,
niti se njezine etnike zajednice mogu zadovoljiti nekom vrstom
neemocionalnog regionalizma svojstvena zapadnim nacionalnim
dravama. Etnike zajednice sada su uglavnom jasno zemljopisno
koncentrirane i meu njima nije vie teko povui teritorijalne
granice. Namjerno kreiranje umjetnih administrativnih granica meu
kantonima i davanje administrativnih imena federalnim kantonima
samo prikriva injenicu kako je na djelu etnika teritorijalnopolitika
samouprava. To se moe shvatiti i kao prikrivena strategija kojom
se planovi za teritorijalnopolitiko preureenje Federacije, pa i
cijele drave, hotimice vremenski odugovlae dok se ne promijeni
nacionalni sastav pojedinih podruja (Kasapovi, 2005: 197-8).
Tako etniki re-teritorijalizirana Bosna i Hercegovina, zahtijevala bi
specifnu etniku institucionalnu infrastrukturu, koja predstavlja
drugi uvjet stvaranja samoodrive demokratske drave. Onda dakle
podrazumijeva institucionalizaciju
i ostalih bitnih konsocijacijskih mehanizama ili mehanizama to su
tipini za demokracije u kojima je vlast podijeljena. Glavne politike
institucije morale bi biti ustrojene sukladno naelima razmjernosti i
paritetnosti. Morali bi biti normativno propisani uvjeti u kojima se u
federalnim dravnim tijelima odluuje konsenzusom i kvalifciranim
veinama. Morale bi biti i jasno utvrene ustavne veto toke u
politikom sustavu i jasno odreeni ustavni veto akteri (Kasapovi,
2005: 198-9).
Takva Bosna i Hercegovina je kako navodi M. Kasapovi, tipino
podijeljeno drutvo koje bi se gotovo moglo odrediti ne-dravom jer je
ponajprije, Bosna i Hercegovina konstruirana je kao dravna zajednica
35
Mirjana Kasapovi, Bosna i Hercegovina: Podijeljeno drutvo i nestabilna drava (Zagreb:
Politika kultura: 2005).
64
voljom meunarodne zajednice koja je 1995. godine praktino stavila
veto na podjelu drave. Unato svim protuslovljima i sukobima meu
meunarodnim akterima u gledanjima na sadanjost i budunost
drave, nije realno njihovo odustajanje od toga veta. Prema tome, Bosna
i Hercegovina postojat e kao meunarodni dravni subjekt, neovisno o
volji njezinih konstitutivnih naroda (Kasapovi, 2005: 192).
Ovakvu ni od koga eljenu i od svih nevoljenu politiku zajednicu, nadalje,
prema autorici, karakterizira potpuna neizgraenost bilo kakvog
zajednikog politikog identiteta svih nacionalnih zajednica.
Nema zajednikog doivljaja povijesti, zajednike religije ili
jedinstvene kulture koje bi mogle biti njegovo izvorite kao
to je to u nacionalnim dravama. Nema ni velikih dogaaja u
povijesti koji bi mogli povezivati pripadnike razliitih etnikih
ili kulturnih zajednica i biti izvorite politikog identiteta kao
u nekim vienacionalnim dravama. Nema nijednog velikog
dogaaja u povijesti Bosne i Hercegovine koje tri glavne vjerske
i etnike skupine doivljavaju jednako o tome je bilo rijei u
prethodnim poglavljima a koji bi mogao biti vrelo zajednikog
ponosa. Nastanak samostalne bosanskohercegovake drave
nije svima bio razlog za radost i ponos. ak je i taj presudni
dogaaj u suvremenoj povijesti porodio nove domoljube
i nove izdajice zemlje. Stoga je izgradnja ope privrenosti
novoj bosanskohercegovakoj dravi mogua samo potpunim
potovanjem zasebnih identiteta, a ne njihovim potiranjem
i potiskivanjem. Kolikogod se inilo apsurdnim, moralno
nestigmatizirano i politiko institucionalizirano podvajanje ini se
razumnijim putem do drutvene i dravne integracije od nasilnog
pseudoliberaliziranja naela i oblika drutvene i politike
konstitucije i organizacije dravne zajednice (Kasapovi, 2005:
199-200).
ini se da je maksimum koji se da uraditi na ouvanju ovakve prezrene
zajednice u kojoj su svi nesretni (premda ne vidim uope razloga na osnovu
izloenoga zato bismo se trudili da takvu tvorevinu uope sauvamo)
civiliziranje nacionalizma (Lovrenovi):
Ako su mir i cijela drava dva osnovna uvjeta za mogunost da
se ovdje ikada dospije do drutvene harmonije, onda bi trebalo
65
biti prilino jasno da put do nje ne ide preko bilo kakve utopijske
ili gluho bilo! revolucionarne varijante topionice naroda,
nego preko evolutivnoga civilziranja etnonacionalizama. Sa
svom sporou i sa svim neizvjesnostima koje to sobom nosi
(Lovrenovi, 2006).
Interesantno je da je i sam Nenad Kecmanovi otvoreno progovorio o
onome to je stvarna prepreka dovrenju, odnosno etnoteritorijaliziranju
konsocijacije u BiH, a to se u tekstovima Mirjane Kasapovi i zagovornika
konsocijacijskog preustroja BiH tek nasluuje:
jer Zapad jo od poetka bosanske krize stalno brine da muslimani
ne ostanu sami te tako postanu mostobran za prodor islamskog
terorizma u Evropu, i to je izgleda ve petnaest godina glavna
prepreka da se BiH organizuje na najloginiji nain kao neka vrsta
unije tri nacionalne republike (Kecmanovi, 2007: 11).
Imajui u vidu ovo naelno K.u.K. slaganje smatram jedno kritiko
pretresanje ove ideje izuzetno vanim, tim prije jer stavovi koje promie
Kasapovi, ali i Kecmanovi i njima slini u vezi s moguim preustrojem
ustavno-pravnog poretka BiH ve su odavno postali sastavnim dijelom
politikih programa etnopolitikih partija s hrvatskim i srpskim predznakom.
Konsocijacijska pria, vidjeli smo, rado se slua kako u Zagrebu tako i u
samom Beogradu meu radikalnim zagovornicima nemogue BiH kao
to je, pomenuti Nenad Kecmanovi, koji autorici Kasapovi dijeli dirljive
komplimente:
Knjiga Mirjane Kasapovi predstavlja, ne samo sa hrvatske
strane, do sada najkompletniju, najstruniju i najdirektniju kritiku
bonjako-muslimanske vizije unitarne budunosti dejtonske
tvorevine po liberalno-graanskoj recepturi (Kecmanovi, 2007:
326);
ili, neto dalje:
Ova provokativna knjiga o BiH, teko oborive istoriografske i
politikoloke argumentacije, vie od godinu dana nije naila na
polemiku reakciju bonjakih politikih intelektualaca. No, dok
je Sarajevo sistematski preutkivalo rjeenja Mirjane Kasapovi
za nedoumice postdejtonske Bosne, stigao je pozitivan odjek sa
66
hrvatske strane, iz zapadnog Mostara, od grupe mlaih nastavnika
i asistenata sa Filozofskog fakulteta kolovanih po evropskim i
amerikim naunim institucijama (Kecmanovi, 2007: 327-8).
U daljem tekstu u, nadam se, pokazati da je BiH ne samo ve konsocijacija,
nego je od ozbiljnih znanstvenika kao to je Pippa Norris
36
prokazana
kao neuspjeni model konsocijacije. Takoer, pokuat u pokazati da je
koncepcija konsocijacije ozbiljno dovedena u pitanje, osobito nakon
kritike Donalda Horowitza, Benjamina Reillyja i Pippe Norris. Autori kao
to je Vlaisavljevi, govore o dugom prisustvu konsocijacijskih elemenata
u bosanskohercegovakoj politikoj zajednici, jo od Prve deklaracije
ZAVNOBiH-a. Koja je onda svrha nuditi kao jedno od moguih spasonosnih
rjeenja za budunost BiH ono rjeenje koje je ve na djelu i koje se, to je
jo vanije, sugerirat u, pokazuje kljunom preprekom za tranziciju ovog
drutva ka stabilnoj demokratiji? Ono to je zabrinjavajue u vezi s tom
koncepcijom, njezina je dalja razrada k etnoteritorijalizaciji, ili nacionalnoj
federalizaciji, koja i jeste, po mom uvidu, stvarni motiv knjige Mirjane
Kasapovi Bosna i Hercegovina: Podijeljeno drutvo i nestabilna drava.
Uistinu, cilj konsocijacijskog aranmana, barem prema Lijphartu, je stvoriti
neki institucionalni okvir koji e proizvesti demokratsku stabilnost ili,
prema Mirjani Kasapovi stabilnu demokratsku dravu, to e sa svoje
strane zahtijevati odreeno ponaanje politikih elita. Prema Lijphartu
konsocijacijska demokratija znai vlast kartela elita koja je
strukturirana tako da demokratiju s fragmentiranom kulturom
pretvara u stabilnu demokratiju ... sutinska karakteristika
konsocijacijske demokratije nije u nekom naroitom
institucionalnom aranmanu ve osmiljenom naporu elita da
stabiliziraju sistem(Lijphart prema Lustick, 1997).
Dakle, trebali bismo odmah uoiti da ne postoji, ve u samoj defniciji
konsocijacije precizno razraen institucionalni mehanizam, koga bi trebalo
primijeniti ili ugraditi u cilju izgradnje stabilnog demokratskog drutva. S
36
Vidjeti Pippa Norris: Do power-sharing institutions work? / Stable democracy and
good governance in divided societies, Paper for presentation at the Quality of Government
Conference, Goteborg University, 17-19 November 2005., takoer, Pippa Norris: Ballots
not Bullets / Testing Consociational Theories of Ethnic Confict, Electoral Systems and
Democratization, Paper for the International conference on Institutional Design, Confict
Management and Democracy in the Late Twentieth Century, Kellogg Institute, University of
Notre Dame, 9-11 December 1999.
67
druge strane, opaziti je i sljedee, da Lijphart stavlja akcent na osmiljene
napore elita da stabiliziraju sistem, dakle na njihovu volju za stabilizacijom
sistema ili drutva uope. Jo preciznije, Lijphart konkordacijsku
37

demokratiju razumije kao politiku tehniku koju vodee grupe u kulturno
fragmentiranim politikim sustavima, naroito u zemljama u razvoju, mogu
odabrati prema vlastitom nahoenju (podvukao A.M.)
38
. Unato injenici
da teorije konsocijacijske demokratije nisu preskriptivne, veina autora se
slae da ovaj aranman mora zadovoljiti etiri kljuna elementa kao to
su: velike koalicije politikih partija svake od socijalnih grupa, pravo veta za
zatitu manjinskih interesa, proporcionalnost, te segmentirana autonomija.
Kada je BiH u pitanju, moemo ustvrditi da ve na djelu imamo potpuno
ili djelomino zadovoljenje etiri kljuna elementa konsocijacijskog
aranmana: jo od prvih viestranakih izbora 1990. godine na djelu je
velika koalicija nacionalnih blokova, ili velika koalicija kljunih socijalnih
grupa konstitutivnih naroda
39
, ije interese predstavljaju ili artikuliraju
politike stranke, isprva, narodnjake provinijencije, a neto kasnije, a
osobito nakon izbora 2006. godine i drugih provinijencija kao to su srpski
socijaldemokrati ili graanska Stranka za BiH, koja ustvari predstavlja
bonjaki nacionalni blok, uivajui podrku od veeg dijela islamske
uleme. Pravo veta za zatitu manjinskih interesa u BiH se razumijeva kao
pravo veta za zatitu nacionalnih interesa svake od konstitutivnih grupa
kao ustavno pravo, premda, kako je ve naznaeno, nikada jasno nije
odreeno to bi moglo biti sadraj tog pojma nacionalnih interesa
40
.
Princip proporcionalnosti jasno je razraen u samom Ustavu a i sam
ima, po mom miljenju, duu tradiciju u politikom ivotu BiH jo od
vremena famoznog nacionalnog kljua koji se primjenjivao irom SRBiH.
Posljednji element segmentirane autonomije, za razliku od prethodna tri,
samo je djelimino ostvaren i predstavlja okosnicu argumentacije Mirjane
Kasapovi. On se tie, u sluaju bosanskohercegovake konsocijacije,
teritorijalnosti i kljuni je kamen spoticanja za konsocijacijsku demokratsku
37
Termin konsocijacija engleski je ekvivalent termina konkordacijska demokratija koji je
izvorno proiziao iz jezike upotrebe u vicarskoj (Vidjeti Dieter Nohlen, Politoloki rjenik,
Osjek, Zagreb, Split: 2001, str.: 163-5).
38
Dieter Nohlen, Politoloki rjenik, (Osjek, Zagreb, Split: 2001), 164.
39
Ova koalicija patetino se izraavala vezivanjem takozvanih nacionalno-partijskih zastava
na politikim skupovima tokom kasne faze predizborne kampanje iz 1990. godine.
40
Prvi pokuaj jasnog odreenja nacionalnih interesa koja se tiu, ustvari, zatite kolektivnih
prava etnikih grupa, ili konstitutivnih naroda desio se u prijedlogu amandmana na Ustav BiH
u prvoj polovini 2006. godine koji je tijesnim rezultatom glasanja odbaen u Parlamentu BiH.
68
stabilizaciju bosanskohercegovakog drutva. Princip teritorijaliziranja
kljunih socijalnih grupa u BiH uspostavom etniki srpskog entiteta, samo
je djelimino ustanovljen, jer je drugi bosanskohercegovaki entitet, FBiH,
barem de iure multietniki, mada je de facto etniki podijeljen izmeu
veinski bonjakog i veinski hrvatskoga dijela. Bosanskohercegovaka
konsocijacija je tako jo ne-dovrena, ili nepotpuna, mada je teko, s
obzirom na odsustvo preskriptivnog momenta u teoriji konsocijacije, rei
da BiH ve nije konsocijacija.
I nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma ustavnopravnim okvirom
drave BiH dominiraju konsocijacijski elementi: koalicija etnikih partija
u vlasti, trolano rotirajue Predsjednitvo, etnika kvota poslanikih
mjesta (famozno entitetsko glasanje koje je bilo predmet spoticanja u
pregovorima oko ustavnih reformi 2006. godine), dvodomni parlament
(premda su u praksi oba doma ustvari domovi naroda), pravo veta na
pitanja od vitalnog nacionalnog interesa pri emu ta pitanja mogu to
god dvije treine narodnih predstavnika poele, iritirajue cjepidlaka
paritetnost u svim dravnim institucijama, obino na tetu strunosti, itd.
Moemo, ako ove institucije kontekstualiziramo u konsocijacijsku teoriju,
zakljuiti da one u veoj ili manjoj mjeri zadovoljavaju sve karakteristike
ideal-tipskog konsocijacionalizma: izvrnu podjelu vlasti izmeu lanova
velike koalicije politikog rukovodstva sastavljene od svih znaajnih
drutvenih segmenata; manjinski veto u procesu odluivanja vlasti koji
zahtijeva zajedniko sporazumijevanje izmeu svih partija u izvrnoj vlasti;
proporcionalno predstavljanje glavnih grupa u izabranim i imenovanim
slubama; te visok stupanj kulturne autonomije za grupe (Lijphart, 1968,
1977). Dakle, u BiH su, od njezinog modernog ustanovljenja 1943. godine
prisutne iskljuivo power-sharing institucije. Upravo konsocijacijska
teorija u najirem smislu sugerira da power-sharing institucije imaju
brojne znaajne posljedice, te da one imaju najvie izgleda da olakaju
akomodaciju i saradnju izmeu vodeih elita, promoviraju demokratiju
i dobru vladavinu u podijeljenim drutvima (Norris, 2005: 1). Ali, barem
nakon punih 13 godina dejtonske konsocijacije, graanima ove zemlje
treba biti doputeno postaviti pitanje uinkovitosti tih konsocijacijskih
institucija u BiH. Tim prije jer konsocijacijska demokratija znai vladavinu
kartela elita kreiranu da pretvori demokratiju fragmentirane politike
kulture u stabilnu demokratiju (Lijphart u Norris, 2005: 4). Gdje smo danas
sa stabilnom demokratijom u BiH uope?
69
Premda Lijphart i Kasapovi u konsocijaciji vide stanoviti institucionalni
aranman koji treba doprinijeti demokratskom stabiliziranju neke sloene,
podijeljene politike zajednice, nije jasno kako jedan u biti nedemokratski
ustroj kakav je konsocijacijski koji, kako smo vidjeli u onome to je ostalo
od njegove defnicije, poiva na vladavini kartela elita, na dominaciji
elita, ponekad oligarhijskoj kontroli, podrazumijevajui slabu ili nikakvu
participaciju ireg graanstva u politikom ivotu zajednice, moe
dovesti do demokratske konsolidacije? U emu se, najprije, ogleda ta
nedemokratinost? Kao prvo, politike elite u Bosni i Hercegovini, voe
naih segmenata naprosto ne mogu producirati stabilnost, jer opstaju na
konfiktu, a sutina konsocijacijske demokratije je, prema Lijphartu vlast
kartela elita stvorena da pretvori demokratiju s fragmentiranom kulturom
u jednu stabilnu demokratiju(Lustick, 1997: 94). Kao drugo, ne mogu
shvatiti kako do demokratske konsolidacije moemo doi nedemokratskim
postupanjem kao to je meusobni dogovor kartela elita koji svoj
legitimitet crpi iz zapaljive predizborne retorike i dovoenja cjelokupnog
bosanskohercegovakog drutva na rub sukoba, ili barem odravanja
permanentnog vanrednog stanja? Kako do neega poeljnog moemo
doi izuzetno nepopularnim ili nepoeljnim metodama redukcije
demokratije kao to je vladavina kartela elita? Upravo je redukcija
demokratije bila kljuna karakteristika bosanskohercegovakog politikog
ivota od njezinog ustanovljenja kao moderne republike 1943. godine.
etiri decenije socijalistikog redukcionizma politikog ivota na jednu
politiku partiju, zamijenile su dvije naredne decenije etnopolitikog
redukcionizma. Bosna i Hercegovina bila je jedno dubinski izmijeano
drutvo u etnikom smislu. Prvi viestranaki izbori sobom su na politiku
scenu doveli novi projekt konstrukcije drave na osnovu etnikog
identiteta koji se pokazao, kako primjeuje John Gray kao receptom
za katastrofu. Pojava demokratije u bivim tiranskim reimima dovela
je do pokuaja uspostave etniki homogenih drava. U tim sluajevima,
demokratija i etniko ienje idu pod ruku(Gray, 2000: 126).
Teoretiari konsocijacije uporno ukazuju na vaan element stabilnosti
konsocijacijskih demokratija ponaanje politikih elita. Lijphart
tvrdi da unato tenziji, nestabilnosti i kompeticiji meu elitama, voe
segmenata takoer mogu proizvesti stabilnost inei promiljene
napore da preduprijede imobilizirajue i destabilizirajue uinke kulturne
fragmentacije(Lustick, 1997: 94). Bosanskohercegovake politike
elite, karteli domaih segmenata, vidimo, opstaju na vlasti zahvaljujui
poticanju nesigurnosti, sukoba (niskog intenziteta) i nestabilnosti. Drugim
70
rijeima, bosanskohercegovake etnopolitike elite ine upravo suprotno
Lijphartovim oekivanjima: one ine promiljene napore da proizvedu
imobilizirajue i destabilizirajue uinke kulturne fragmentacije. Prema
Lijphartu, kartel elita treba da zadovolji nekoliko sljedeih zahtjeva:
a) sposobnost akomodiranja divergentnih interesa i zahtjeva
razliitih subkultura;
b) sposobnost prevazilaenja sporova i udruivanja u zajedniki
napor s elitama rivalskih subkultura;
c) privrenost odravanju sistema i poboljanju njegove kohezije i
stabilnosti;
d) razumijevanje opasnosti politike fragmentacije (Lustick, 1997:
95).
Oito je da bosanskohercegovaki etnopolitiki karteli elita do sada
nisu demonstrirali razumijevanje niti jednog od predloenih kriterija.
Namjesto opredjeljenja za praksu samoograniavajue akomodacije,
one provode praksu ograniene agresivnosti. Ne treba smetnuti s uma
Lijphartovu defniciju akomodacije kao paljivo specifciranog zahtjeva
da pitanja koja dijele polarizirane blokove rjeavaju voe ubjeene u
potrebu za sporazumijevanjem (Lustick, 1997: 100). tavie, i najmanji
znak spremnosti na samoograniavajuu akomodaciju, izbori 2006., pa
ak i lokalni izbori 2008. godine to jasno pokazuju, kanjavaju se gubitkom
politike moi. Danas u BiH niko nee, ukoliko posjeduje imalo politikog
pragmatizma, biti nagraen politikim mandatom ako naprimjer javno
izraava spremnost da djeluje u pravcu akomodiranja divergentnih
interesa i zahtjeva razliitih subkultura ili spremnost da prevazie sporove
s elitama rivalskih subkultura. Osim toga, elementarna politika kultura
konsocijacijske demokratije nalae da svaka elita mora voditi politiku
akomodacije. Politika akomodacije u sluaju bosanskohercegovakih
etnopolitikih elita znaila bi naputanje etnopolitike matrice, jer bi izostali
argumenti egzistencijalne ugroenosti naroda. Jedina akomodacija koja je
danas na djelu u BiH je negativna akomodacija svi se slaemo da se ni
oko ega ne slaemo, to sa svoje strane ostavlja prostor za apsolutistiku
vladavinu unutar svojeg etnikog teritorija. Politika akomodacije, ispravno
shvaena, podrazumijevala bi odustajanje od svojih maksimalistikih
nacionalnih interesa, to predlae i Mirjana Kasapovi. Ali, jedini interes
o kome skrbe etnopolitike elite u BiH je opstanak naroda. Kako se pak
moe odustati od opstanka?
71
Zagovornici konsocijacije, unato tome, rado referiraju na niz uspjenih
konsocijacija pa se u prvom redu izdvajaju Nizozemska, Belgija, Austrija
i vicarska. Pri tome se, kao prvo, isputaju pomenuti i neke hronino
neuspjene konsocijacije kao to su Libanon i Kipar, kao i injenica da je
najozbiljnija mana konsocijacijskih sistema je njihova esta nestabilnost
... oni ne ive dugo ukoliko ih ne garantira neka izvanjska sila(Gray, 2000:
128-9). Ni kada su u pitanju uspjene konsocijacije stvari ne stoje tako
jednoznano. Brian Barry je razmotrio preciznost opisa sluajeva koje je
ponudio Lijphart i drugi teoretiari konsocijacije, temeljei svoje gledite na
radovima autora koji su i sami autori ili barem simpatizeri konsocijacijskih
modela. Navodei blagost etnikih konfikata u vicarskoj, upotrebu
veinskih tehnika kao to je obavezujui referendum kao i uspjeni opozivi
odluka elita, Barry opaa kako vicarska nije ni duboko podijeljena,
niti konfiktna, niti konsocijacijska u svome dizajnu, niti je stabilna zbog
nenamjeravanih konsocijacijskih praksi. vicarska se zakljuuje on, ne
uklapa u model konsocijacijske demokratije niti po jednom osnovu (Barry
prema Lustick, 1997: 101). to je s Austrijom? Barry se slae s Lijphartom
i drugima da se Austrijska druga republika (1945-66) uklapala u model
kartela elita, ali on osporava njihovu tvrdnju da je konsocijacionalizam
bio nuni uslov za austrijsku politiku stabilnost. Prema Barryju, austrijske
katolike i socijalistike politike partije nisu uistinu bile toliko podijeljene
i sklone konfiktu. Bit e prije da je nivo netrpeljivosti izmeu suparnikih
partija (Lijphart ih naziva lagerima) bio nizak pri emu je ograniavajui
uticaj masa na njihove voe bio od supstancijalnog znaaja to je sasvim
suprotno onome to proizlazi iz konsocijacijskog modela (Barry prema
Lustick, 1997: 101).
Pored vicarske, jedan od omiljenih modela koji bi se mogli primijeniti u BiH,
prema shvaanjima nacionalista iz 1990. kao i dananjih konsocijacionalista
je onaj belgijski. Politika kriza koja ve godinama potresa Belgiju dovodei
u pitanje normalno funkcioniranje te zemlje mislim da ve Belgiju polako
smjeta u kategoriju neuspjenih konsocijacija. ta je s Nizozemskom?
Nizozemski politiki znanstvenik M.P.C.M. van Schendelen pitajui se na
tragu Barryjevih uvida o tome da li je ba Nizozemska valjana ilustracija
u prilog teoriji konsocijacijske demokratije, navelike koristei rezultate
istraivanja sociologa, kako navodi Lustick, iz Nizozemske kao to su J. P.
Kruyt i H. Verwey-Jonker zakljuuje da pilarizacija koju koristi Lijphart
kako bi ustanovio segmentaciju nizozemskog drutva ozbiljno slabi
ve pedesetih godina te da je prekodenominacijska saradnja pojaano
evidentna, to se odrazilo na disoluciju koherentnih politikih supkultura
72
kako se sve vei broj ljudi poeo suzdravati od konvergentnih lanstava
preferirajui ona poprena (Barry prema Lustick, 1997: 103). Osim toga,
van Schendelen ukazuje, kako navodi Lustick, da je Nizozemska ve
bila stabilna od 1917. godine i prije nego se moe govoriti o uvoenju
konsocijacijskog sistema.
Da zakljuim, moemo, prema Lusticku, osporiti barem tri kljuna elementa
Lijphartovog konsocijacionalizma:
1. teoretiari su izuzetno skeptini kada je rije o tvrdnji da voe
grupa openito preferiraju neku vrstu samoograniavajue
akomodacije nad radikalizirajuom agresivnou;
2. nezadovoljstvo koncepcijom demokratije koja zahtijeva nizak
nivo ire participacije masa;
3. kolaps ili transformacija prethodno primjernih konsocijacijskih
zemalja i konfuzija oko toga koliko duboko podijeljeno drutvo
mora ili treba da bude da bi konsocijacijske institucije djelovale.
I drugi teoretiari kao to su Benjamin Reilly i Donald Horowitz izraavaju
svoje sumnje u konsocijacijski model kao onaj koji vodi k demokratskoj
stabilnosti:
Konsocijacionalizam je tano opisan kao vladavina kartela elita
(Lijphart 1969) unutar koje je vrlo malo ili nimalo mjesta za
masovne publike i masovno djelovanje kao subjekata promjene.
Mo odluivanja ima tendenciju centralizacije u rukama male
grupe elita. Stranake voe posebno dobijaju na znaaju
zahvaljujui svojoj moi da utjeu na to koji e kandidati biti
smjeteni na pobjednike pozicije na partijskim listama, kao
i zbog njihove uloge predstavnika distinktnih drutvenih i
politikih grupa tokom pregovora koji se vode izmeu elita. To
znai da se konsocijacijske pogodbe mogu postii ak i kada su
veze izmeu masa i elita relativno slabe. Sasvim je malo potrebe
za veinu glasaa da se ukljuuju u neku preko-etniku aktivnost;
uistinu, veina konsocijacijskih aranmana pretpostavljaju
da je takvo ponaanje malo vjerovatno i nepotrebno kakve
god pogodbe izmeu razliitih grupa bile mogue one e se
postii izmeu prosvijetljenih voa etnikih partija, a ne izmeu
glasaa. Konsocijacijski aranmani za upravljanje konfiktom na
taj nain poivaju na pretpostavci pregovaranja elita i dobroj
73
namjeri pa tako mogu biti i narueni usljed regionalnih od elita
iniciranih konfikta: jasno je da u mnogim duboko podijeljenim
drutvima sami stranaki lideri jesu oni koji iniciraju i podgrijavaju
meuetnike konfikte (istraivanje koje nudi obilje dokaza o
konfiktima koje iniciraju elite Horowitz, 1991a, 140-1). Ovo je
u supotnosti s centripetalnim pristupima koji postavljaju obine
glasae kao kljune igrae u procesu upravljanja konfiktom koji,
samim svojim odlukama o davanju preferencija jesu krajnji arbitri
uspjeha ili propasti centripetalizma (Reilly, 2001: 177-78).
Namjesto uvrene demokratije konsocijacijski politiki aranman u BiH
nastavio bi s odravanjem svojevrsnog politikog aparthejda:
Politike stranke u podijeljenim drutvima su uglavnom etnike
stranke iji su glasai uglavnom etniki glasai koji nisu skloni da
svoj glas daju lanu suparnike grupe kao to ni takve stranke
nisu sklone da stjeu povjerenje meu glasaima suparnike
grupe. Pod takvim okolnostima polariziranog pluralizma (Sartori,
1976) izborna logika se mijenja od one konvergencije politikih
pozicija ka jednoj politici ekstremne divergencije. Politika postaje
centrifugalnom igrom. Bez umjerenih glasaa, kompeticija za
glasove deava se na ekstremima a ne unutar centra. Rezultat
je jedan pojaano polarziran politiki proces u kojem strateki
poticaji za politiare takmace za vlast njih usmjeravaju sve vie
prema pravcu djelovanja koji ohrabruje etniku netrpeljivost i
razvijanje percepcije grupne nesigurnosti. esto je krajnji rezultat
toga uasno nasilje unutar zajednice. Teoretiari tvrde da je od
kljunog znaaja za reguliranje etnikog konfikta promjena
uslova koji ga ohrabruju uz pomo alternativnog institucionalnog
dizajna (Reilly, 2001: 9-10).
S druge strane, barem koliko je meni poznato, veina oponenata
konsocijacijskoj redeskripciji bosanskohercegovake politike zajednice
su lijphartovci u kljunom smislu po kojem vladavina veine znai
diktaturu veine i graanski sukob, a ne demokratiju. Ono to je takvim
reimima potrebno je demokratski reim koji naglaava konsenzus
namjesto suprotstavljanja, koji ukljuuje a ne iskljuuje, koji pokuava
maksimizirati veliinu vladajue veine namjesto da bude zadovoljen
pukom veinom (Lijphart, 1999: 33). Dakle, teko je u BiH nai autora,
74
oponenta konsocijalizmu, koji bukvalno i doslovno shvaa demokratiju
kao vladavinu proste veine, a jo manje takvo rjeenje predlae za BiH.
Konsocijacijski teoretiari zamiljaju da bi u jednom takvom kontekstu,
stranake voe imale poticaju da pregovaraju i sarauju s drugim
stranama u parlamentu kako bi stekle svoje mjesto u vladajuim
koalicijama (Norris, 2005: 4). I bez istraivanja koje je provela Pippa
Norris, moe se zakljuiti da konsocijacijska praksa u BiH pervertira sve
kljune Lijphartove postavke. Naime, prema konsocijacijskom vienju
ti power-sharing aranmani vladavine kartela elita stvoreni su da bi
maksimalizirali broj stakeholdera koji imaju interes da igraju prema
pravilima igre (Norris, 2005: 4). Ali, namjesto oekivanih pravila igre, koja
bi upuivala na saradnju, bosanskohercegovaka politika praksa odaje
pravila igre, koja upuuju na saradnju kroz podizanje meuetnikih tenzija,
zaotravanje, nepregovaranje, na to su upravo upozoravali ozbiljni
politolozi kao to su Horowitz i Reilly. Nije li upravo takva praksa postala
magina formula konsocijacijske vladavine etnopolitikih oligarhija u BiH?
Ovo konfiktno, potpuno neproduktivno dijeljenje moi, sada garantira
bosanskohercegovakim etnopolitiarima mjesto u vladajuoj koaliciji,
obezbjeujui im osnov za stvaranje ekonomske moi:
Ne samo da su nacionalisti proftirali fnancijski, pa i po tome to
ih je meunarodna zajednica prihvatila kao legitimne lidere, ve
im je njihov uticaj na izbor kompanija koje e biti odabrane za
meunarodne projekte rekonstrukcije pomogao da steknu lojalne
politike pristae. Meunarodna pomo ima duboke politike
efekte, a rezultat rada sa domaim izabranim zvaninicima bez
obzira na njihovu politiku orijentaciju jeste drutvo koje se i
dalje zasniva na vezama i podjelama po etnikim linijama, a ne
drutvo jednakih mogunosti i vladavine prava (McMahon prema
Abazovi, 2007: 139).
Namjesto da vodi kartele elita saradnji i stabiliziranju demokratije, trenutni
konoscijacijski aranman u BiH vodi k daljem zaotravanju, pogoranju
sigurnosne situacije, stalnom dizanju tenzija. Nijedan meni poznat, kako
ih naziva Mirjana Kasapovi, bonjaki liberalni teoretiar / teoretiarka
ne zalae se za winner-takes-all poziciju. tavie, oni se veinom slau s
kljunom postavkom konsocijacijskih teoretiara, naime da su takvi reimi
skloniji generiranju neprijateljskih politika nego zero-sum-power-game
(Norris, 2005: 5), no ne pokazuje li dosadanja konsocijacijska politika
praksa u BiH da i zero-sum-power-game koja odraava nulti politiki balans
75
izmeu konsocijacijskih potpornih segmenata isto tako moe generirati
politike ogranienog neprijateljstva na osnovu kojega se osigurava jo
jedan mandat u velikoj koaliciji. Drugim rijeima:
Ve je postalo bjelodano jasno da podjela vlasti i moi
institucionalizacijom etnikih razliitosti ne dovodi nuno
do eljenih razultata, bar ne u smislu funkcionisanja drave i
stvaranja povoljne klime za ekonomski rast i oporavak ratom
razruene i opustoene zemlje. Na dravnom nivou situacija je
takva da koncept power-sharinga ne funkcionie u institucijama
zasnovanim na etnikoj (proporcionalnoj) zastupljenosti
umjesto pozitivnog konsenzusa o kooperaciji kako bi se obnovile
institucije, na snazi je negativni konsenzus olien u sistematskom
blokiranju usvajanja odluka neophodnih da bi se krenulo u
rekonstrukciju (Abazovi, 2007: 136).
Upravo je to realnost pred kojom odgovorni realisti kao to je
Mirjana Kasapovi radije zatvaraju oi. U jo jednom segmentu,
bosanskohercegovaka konsocijacija pada na testu. Naime, uobiajeno
mjesto konsocijacijalizma sugerira da su izborni sistemi proporcionalne
zastupljenosti najprikladniji za multietnika drutva. Pa ipak, neki autori
stvari vide malo drukije. U jednom etnopolitikom kontekstu:
u veini izbornih kampanja, naprimjer, politiari koji se takmie za
poziciju imaju malo izgleda za dobitak, a daleko vie za gubitak
ako se ukljue u pregovore sa svojim rivalima ... uee u dijalogu
licem u lice s etnikim suparnicima lako se moe karakterizirati kao
izraz slabosti i prodaja suprotstavljenom taboru. (...) avolji krug
etniki poduzetnici tada poinju dizati cijenu gurajui srednju
politiku poziciju dalje od umjerenog centra prema krajnostima,
to postaje uobiajena praksa. Posljedice tog poteza mogu biti
razorne: umjerene snage bivaju brzo preplavljene ekstremnim
glasovima to vodi u tekui krug nasilja i odmazde upravo
zato to je umjereni etniki centar esto nesposoban da se odri
pred centrifugalnim silama koje bivaju razularene usljed vatrene
retorike etnikog ovinizma (Sisk prema Reilly, 2001: 9).
Dovoljno je samo prisjetiti se sluaja SDA ali i SDS iji su kandidati usljed
ukljuenja u procese pregovaranja oko ustavnih amandmana s poetka
2006. godine sa svojim suparnicima poveali svoje izglede za gubitak.
Pregovori su se interpretirali kao slabljenje pozicije i prodaja, pri emu su
76
SzBiH i SNSD iz pozicije umjerenog centra uz pomo vatrene retorike svoju
politiku poziciju gurnuli prema ekstremima i opet inicirali krug nasilja i
odmazde na osnovu ega su i dobili izbore najesen te godine. Da bi se
sada SDA i SDS vratili kao izborni pobjednici oni na sljedeim izborima
moraju istupiti s jo vatrenijom retorikom produujui tako krug nasilja
i odmazde. uvari konsocijacijskog Ustava predstavnici meunarodne
zajednice namjesto konsolidiranja demokratije kroz partnerstvo tri
etnonacionalna kartela i proporcionalne predstavnike institucije suoeni
su s velikim neuspjehom:
Meunarodna zajednica pokuala je demokratizovati
nacionaliste u BiH. Zbog toga s velikim naporom spoznaje
da bosanskohercegovake politike elite opstaju na vlasti
zahvaljujui podsticaju nesigurnosti, sukoba i nestabilnosti. One
kao takve ne mogu proizvesti stabilnost jer opstaju na vodeoj
poziciji zahvaljujui konfiktu. Kada su tri nacionalne stranke u
BiH (SDA, HDZ i SDS) pod meunarodnim pritiskom bile prisiljene
ublaiti nacionalistiku retoriku, rivali unutar nacionalnih blokova
(SBiH, HDZ 1990 i SNSD) prisvojili su takav vokabular, to im se
isplatilo na narednim izborima. Postoje miljenja da posljednji
izbori nisu pokazali da su najradikalnije stranke postale umjerene,
nego da su najradikalnije upravo umjerene stranke. Ima vie
razloga za tvrdnju da je u BiH dolo do radikalizacije nacionalizma,
a ne njegovog smanjivanja. Analiziramo li predizbornu retoriku
uoi, tokom i poslije izbora tzv. umjerenih stranaka, neemo moi
zakljuiti da su na posljednjim izborima pobijedile reformisane
nad nereformisanim strankama. Demokratizacija nacionalnih
stranaka koju je izmeu ostalog podravala i meunarodna
zajednica, dovela je do njihovog umnoavanja, udvostruavanja
(ai, 2007: 63).
Dakle, praksa uljuivanja nacionalista uz pomo konsocijacijskih
mehanizama pokazuje se u BiH uzaludnim poslom, dostojnim onog
kvadriranja kruga. Konsocijacijski ustav i procedure dodatno cementiraju
tu bezizlaznost jer, ini se, o stabiliziranju demokratije ipak ne moe biti
rijei dok je na djelu ustavna diskriminacija politikih prava graana BiH:
Etniki identiteti su ustavno-pravno i institucionalno fksirani, i
sve individue unutar bh. drutva bivaju prisiljene da se svrstaju
unutar jednog od tri zadata i fksirana etnika identiteta; nijedna
individua ne moe realizirati svoja politika prava (niti raunati na
praktinu drutvenu promociju) izvan njih. tavie, individua ne
77
funkcionie na politikom planu kao graanin, niti na drutvenom
planu kao individua, ve iskljuivo kao pripadnik zadatog etnikog
identiteta (ai, 2007: 50).
Prouavajui bosanskohercegovaku politiku situaciju nakon 1995.,
Benjamin Reilly zakljuuje kako su:
Prema svome Ustavu iz 1995 koji je integralni dio Dejtonskog
mirovnog sporazuma koji je okonao rat bosanske politike
institucije podijeljene su prema etnikim granicama, naglaavajui
predstavniki balans izmeu hrvatske, srpske i bonjake (tj.
muslimanske) zajednice u trojnom predsjednitvu zemlje, njenom
dvodomnom nacionalnom zakonodavstvu i njenim strukturama
vlasti kao i u okviru dva pod-entiteta, FBiH i RS. To je dovelo do
politikog predstavljanja etnikih grupa, no vrlo malo na nain
meuetnike moderacije ili akomodacije. Ustvari, izborni poticaji
su, ako ita, otili u drugom smijeru. Rezultati nacionalnih izbora iz
1996. i 1998. koji su okonali izborom tvrdolinijakih nacionalista
nad umjerenim ekstremistima, ... (bili su A.M.) doslovno etniki
popis stanovnitva, gdje su glasai glasali unutar etnikih granica
pri emu je svaka od glavnih nacionalistikih partija uspjela dobiti
podrku gotovo iskljuivo od svoje vlastite etnike grupe (vidi
Reilly, 1998) (Reilly, 2001: 143-4).
Dakle, svaka strategija za izgradnju odrive demokratije u podijeljenim
drutvima mora se fokusirati na izbjegavanje ovog depresivno
uobiajenog modela te, namjesto toga, iznai naine na koje e promovirati
meuetniku akomodaciju, multietnike politike stranke i umjerenu,
centristiku politiku (Reilly, 2002: 156). Trebaju nam dakle institucije koje
se nee svoditi na odraavanje postojeih tendencija (konsocijacija), ve
koje e ih takoer oblikovati, jer preferirati jedan skup institucija kao to
je izborni sistem nad drugim znai uiniti politiki izbor (Horowitz, 2003:
116). Kakav to politiki izbor inimo ako se opredijelimo za dovrenje
konsocijacije u formi etnofederalizma? Sigurno ne onaj koji bi kroz takvu
konsocijacijsku praksu u BiH ispunio kljunu zadau koju sebi postavlja
konsocijacijska teorija stabiliziranje demokratije. Pojaavanje etnike
odjelitosti, sada kroz teritorijalizaciju, svakako nee doprinijeti ni stvaranju
demokratskog okruenja niti stabilnosti uope. Izvan sumnje je, vidjeli smo,
da trenutano ustavnopravno ureenje BiH potuje skoro sve elemente
78
konsocijacijskog modela. Teko je, znai, argumentovati da se sadanji
problemi BiH mogu rijeiti uvoenjem jo vieg stepena konsocijacije
(Stojanovi, 2007: 84). Naime, nadovezujui se na istraivanja Benjamina
Reillyja i Andrew Reynoldsa, Susan L. Woodward i Jacka Snydera
41
, Pippa
Norris zakljuuje:
Najjasnija ilustracija ovih opasnosti moe se identifcirati na sluaju
postdejtonskih aranmana dijeljenja moi uvedenih u vlast BiH.
Podjela vlasti izmeu Bonjaka, Hrvata ili Srba implementirana je
uz zakuast skup ustavnih aranmana izbalansiranih na svakom
nivou. Proporcionalni izbori za Donji dom odrani su 1996.
godine kada su kljune voe svake od zajednica mobilizirali
podrku unutar svake od tri nacionalne grupe naglaavajui
radikalne sektake pozive, uz glasanje koje je striktno slijedilo
etnike granice. (...) U tom smislu, aranmani dijeljenja moi
temeljeni na formalnom priznanju jezikih ili religijskih grupa
mogu uveati politiku odjelitost identiteta zajednica uz pomo
institucionalizacije ovih rascjepa i osiguranjem izbornih poticaja
za politiare i partije da zaotre svoje zahtjeve temeljene na
distinktivnim etnikim identitetima (Norris, 2005: 9).
Namjesto ove prakse, Norris navodi Snyderov zakljuak koji bi mogao biti
uputan za sve one koji zastupaju konsocijacijsko rjeenje za BiH:
Navodna rjeenja etnikog konfikta koji pred-demokratske
identitete shvaaju kao fksne, kao to je podjela, etnofederalizam,
etniki power-sharing i osiguranje grupnih prava, mogu
nepotrebno zaglaviti u obostrano iskljuivim, neprijateljskim
nacionalnim identitetima. Tome nasuprot, stvaranje jednog
institucionalnog aranmana za demokratizaciju koji ne bi
naglaavao etnicitet mogao bi ove identitete preusmjeriti k
inkluzivnijim i graanskim samokoncepcijama (Snyder prema
Norris, 2005: 9).
41
Ben Reilly and Andrew Reynolds, 1998. Electoral Systems and Confict in Divided Societies,
Washington D.C.: national Academy Press; Susan L. Woodward, Bosnia and Herzegovina in
Civil Wars, Insecurity and Intervention, Eds. Barbara F. Walter and Jack Snyder, New York:
Columbia University Press; Jack Snyder, 2000. From Voting to Violence: Democratization and
Nationalist Confict, New York: W.W. Norton.
79
Dalji opstanak konsocijacijskog etnopolitikog aranmana, ini se,
potvruje stav Donalda Horowitza po kojem:
u duboko podijeljenim drutvima, voe bi mogle posegnuti za
populistikom retorikom da bi eksploatirali i time podigli drutvene
tenzije, etniku mrnju i politiku straha. Zaista, umjereni lideri koji
ele saraivati prelazei etnike granice brzo e uvidjeti da gube
vlast od suprotstavljenih elita koje smatraju svaki kompromis kao
prodaju (Horowitz prema Norris, 2005: 9).
Nije li se to upravo desilo, kako smo vidjeli, na izborima iz 2006. godine
i uope na svim izborima odranim u BiH od 1996. godine do danas,
bili oni opi ili lokalni? Kako Horowitz i predvia, proporcionalna
zastupljenost, koja je u srcu konsocijacijske teorije kada je BiH u pitanju
slui za institucionalizaciju pa time i ojaanje etnikih tenzija u drutvu,
generirajui jo veu politiku nestabilnost, a ne akomodaciju razlika
izmeu zajednica (Horiwitz prema Norris, 2005: 9).
Zastupnici konsocijacijskog rjeenja za BiH na elu s Mirjanom Kasapovi
oito shvaaju etnike identitete kao fksne, kao, rekao bi Rogers Brubaker,
stvari-u-svijetu koji imaju svoju volju, i jedan koherentno odjelit, zaokruen
skup navlastitih karakteristika koji ih jasno odvajaju od drugih
42
. Tu poziciju
napada i Seyla Benhabib u svojoj Claims of Culture
43
i oznaava je kao
esencijalistiki multikulturalizam. U tom kontekstu kultura se prikazuje
kao nepromjenjiva objektivna datost, ime se odbacuje mogunost
dogovaranja. A kad se ne bi pozivali na navodno zadatu kulturnu razliku,
bili bi mogui dogovori jer bi se priznalo da je sve politika, a kod politike
su dogovori i promjene mogui (Kordi, 2006: 139). Mirjana Kasapovi
ne predstavlja izuzetak u tom opem trendu da se na junoslavenskim
42
Istovremeno moglo bi se primijetiti da se, u suprotnom sluaju, sama Bosna i Hercegovina
moe sada shvaati kao stvar-u-svijetu, kao stajalite kome se s pravom moe pripisati
esencijalizam. Unato zavodljivosti tog uvida, moram primijetiti da to, barem u mom sluaju,
jednostavno ne stoji. Smatram i dravu kao to je BiH socijalnim konstruktom kao to je to i rod i
etnija i nacija. Kritizirajui konsocijacijske aranmane upravo kritiziram i svaku redukcionistiku
esencijalistiku identitetsku priu. Ustvari, smatrao bih BiH stvari-u-svijetu jedino kada bih
imao jednu pozadinsku esencijalistiku identitetsku naraciju o biti ove zajednice to su, istini
za volju, i pokuali neki bonjaki povjesniari. Moj pristup identitetu etnike grupe kao i
identitetu drave je desupstancijalizirajui i antiesencijalistiki. Inae, o mojoj kritici bonjakog
esencijalizma vidjeti ire u A. Mujki: Trei entitet (II) Bauk liberalne demokratije krui
Bosnom, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 154-63).
43
Vidjeti opirnije u Seyla Benhabib, The Claims of Culture / Equality and Diversity in the
Global Era (Princeton and Oxford: Princeton University Press, 2002);
80
prostorima neznanstveno pripisuju naciji objektivne kulturne datosti
koje se mogu pratiti u daleku prolost (Riedel in Kordi, 2006: 196).
Otkud toliki prijezir prema konstruktivizmu socijalnih kategorija kod
zagovornika konsocijacije? Sama konsocijacija je konstruktivistiki termin,
kako u teorijskom tako i u praktinom smislu nije li joj cilj, ponavljam,
konstrukcija stabilne demokratije? Uostalom:
Znanstvena teorija o konstruiranosti nudi daleko najvei dobitak
spoznaja: ona se oprata od esencijalistikog pojma kulture koji
kulturne inioce poput npr. jezika i religije promatra kao konstante
ili u najboljem sluaju kao nezavisne varijable politike kulture
drutva. Teorija o konstruiranosti pokazuje da porijeklo, povijest,
jezik i religija nisu objektivne datosti koje neraskidivo i sudbinski
povezuju jednu grupu ljudi pomou kulturnog identiteta, nego su
instrument politike za sprovoenje odreenih ciljeva. Kako ljudi
gledaju i vrednuju porijeklo, povijest, jezik i religiju, to je rezultat
odluka elite koja zadaje odreeni nain gledanja i pojaava ga
odnosno skree pomou politikih koraka (Riedel in Kordi, 2006:
194).
Upravo nam esencijalistiko gledanje i vrednovanje porijekla, povijesti
BiH kakvo nalazimo kod Kasapovieve odaje ne znanstveni, ve svojevrsni
ideoloki background konsocijacijskog projekta, tim prije jer je zaivio kao
politiki projekt. Dakle, karikiranje izmiljenosti
44
pokazuje se potrebnim
Mirjani Kasapovi, kako bi mogla tvrditi kako bonjaki liberali zakljuuju
da ako su nacije izmiljene zajednice, onda je izmiljena i podijeljenost
bosanskohercegovakog drutva (Kasapovi, 2007: 196). Ovo je viestruko
maliciozna tvrdnja. Pripisati autorima konstruktivistikih teorija nacije,
da tvrde kako je nacija izmiljena, je banaliziranje njihovog djela, upravo
bukvalizam koji je autorica sklona pripisati bonjakoj liberalnoj prii.
S druge strane, niko pri zdravom razumu meu bonjakim liberalima
ne tvrdi da dananje bosanskohercegovako drutvo nije podijeljeno.
Da, ono je podijeljeno, ali ilegalnom upotrebom sile, etnikim ienjem
i genocidom i odravano kao takvo konsocijacijskim dejtonskim
aranmanima. A ta ako se iza ovog pravca zakljuivanja Mirjane Kasapovi
krije jedna sasvim drugaija logika. Neboja Jovanovi i Damir Arsenijevi
zakljuuju sljedee:
44
Stricto sensu, ovdje se radi o zamiljanju a ne o izmiljanju nacije. Tako naprimjer, Anderson
sam u izvorniku na engleskom jeziku pravi distinkciju izmeu termina imagined i imaginary.
81
Magistralna teza Bosne i Hercegovine
45
je sljedea: BiH je oduvijek
bila drutvo podijeljeno na tri etnike skupine te uz pomo
konsocijacijske teritorijalnopolitike podjele drave na etnike
entitete, podijeljena treba i ostati. Kasapovi tu tezu temelji
na onome to je Etienne Balibar u svojoj analizi nacionalizma
oznaio kao dvostruku retrospektivnu iluziju. Prvo, tu je iluzorna
pretpostavka da narataji neke drutvene skupine pod prilino
jednoznanom oznakom prenose nekakvu nepromjenljivu bit;
drugo, tu je vjerovanje da je razvoj, u kojemu retrospektivno
odabiremo aspekte poimanja sebe samih kao njegov ishod, bio
jedini mogu, da predstavlja sudbinu (Jovanovi/Arsenijevi,
2007: 177).
Ako se onda osnovna teza ove knjige ne moe empirijski dokazati
46
- kao
prvo da e uvoenje konsocijacijskog aranmana doprinijeti izgradnji
stabilne demokratije u BiH, a kao drugo da je tradicionalno BiH duboko
podijeljeno drutvo - onda upitne su i njezine dalje znanstvene pretenzije.
Ali, vrijeme je pokazalo, da je znanost u svemu tome igrala jednu epizodnu
ulogu. Vanije su ideoloke pretenzije cijele knjige. One se svode na sljedee:
postojei konsocijacijski poredak iskoristiti za pretvaranje etnosa u demos
uz korjenito i opseno institucionaliziranje politiki proizvedenih etnikih
razlika s konanim ciljem etnike teritorijalizacije, (kon)federalizacije s ciljem
dovrenja procesa stvaranja mini nacionalnih drava unutar BiH. Drugim
rijeima, nije bonjakoj liberalnoj prii toliko bitno pokazati da podjele
ne postoje, koliko je Mirjani Kasapovi vano ubijediti svoje itatelje da su
one povijesnom konstantom bosanskohercegovakog drutva.
Otuda slijedi moj prijedlog zakljuka po kome, ako zaista elimo uiniti
i postii demokratsku rekonstrukciju bosanskohercegovake politike
zajednice, tim prije moramo uvidjeti da je svaki govor o etnosu kao
supstancijalitetu, stvari-u-svijetu koja svojim prisustvom nuno namee
jedan jedini pravi opis stanja stvari (odgovorni realizam), a spram kojega su
45
Mirjana Kasapovi, Bosna i Hercegovina / Podijeljeno drutvo i nestabilna drava;
46
Na kojem to opsenom empirijskom istraivanju kontekstualizira svoju konsocijacijsku
priu o BiH kao duboko podijeljenom drutvu? Na temelju ega Mirjana Kasapovi zakljuuje
kako u BiH objektivno nema valjanih povijesnih i strukturnih razloga za bilo koji drugi
federalizam osim etnikoga (Kasapovi, 2007: 142)? Na temelju nekog ozbiljnog istraivanja
koje je poduzela, ili na temelju rezultata ilegalne upotrebe sile, etnikog ienja i genocida
poinjenog izmeu 1991 i 1995? To je vrlo vana distinkcija. Koliko je meni poznato, u BiH
do posljednjeg rata nije zabiljeen niti jedan primjer etnoteritorijalnog organiziranja. Pa kako se
onda moe etnoteritorijalno organiziranje smatrati nekom povijesnom konstantom ove zemlje?
82
svi drugi utopijski i nerealistini, besmislen, tavie, da njegove klasifkacije
i deskripcije u znatnoj mjeri oteavaju, ako ne i onemoguuju plauzibilnu
demokratsku transformaciju naega drutva. Namjesto toga kljuno pitanje
treba da glasi: koji e institucionalni, pravno-politiki aranman promovirati
saradnju izmeu suprotstavljenih grupa u podijeljenim drutvima? U tom
kontekstu, namjesto o konsocijacionalizmu predlaem da vie govorimo
od centripetalizmu koji
zamilja demokratiju kao stalni proces upravljanja konfiktom ...
pomou pregovora i reciprone saradnje, a ne proste vladavine veine.
Cilj nam nije konsenzus ve akomodacija preko promjena pozicija koje
se jedino daju otkriti uz pomo procesa aktivnog ukljuenja, diskusije
i pregovora. Prema ovom scenariju uloga demokratskih institucija
kao posrednikih aktera koje mogu procesirati divergentne interese
i preference u centripetalne rezultate, postaje od kljunog znaaja
(Reilly, 2001: 7).
83
6. BOSNA I HERCEGOVINA KAO ETNO-TERITORIJALNA
FEDERACIJA
Karadi: Nama je vano samo da budu tri entiteta.
Miloevi: Nama je svejedno. Da je bilo pameti da smo prihvatili ranije...
Ta federacija e se ionako raspasti, samo da ih dovedemo do te take
47
Predsjednik Vlade Republike Srpske i SNSD Milorad Dodik tokom
2006. godine i kasnije izlae u vie navrata ideju o preureenju Bosne i
Hercegovine na principu federacije tri etnike republike uz priznavanje
prava konstitutivnim narodima ove zemlje na samoodreenje. Ideja etno-
teritorijalne federalizacije BiH predstavlja se kao trenutno najrealnija
opcija, koja navodno odraava stanje stvari na terenu. Dodik e na nekoliko
mjesta pojasniti kako je pravo naroda na samoopredjeljenje pravo koje
proistie iz Rezolucije UN
48
dok je, kad je rije o poeljnom preustroju
Bosne i Hercegovine, SNSD u oktobru prole godine (2005. A.M.) izaao sa
Deklaracijom o ustavnom razvoju BiH, gdje bi Republika Srpska bila jedna
federalna jedinica budue federalne zajednice BiH
49
. Osim to je retorika o
neotuivom pravu na samoodreenje praena implicitnim ili eksplicitnim
nagovjetajem bosanskim Srbima o referendumu za otcjepljenje od
BiH
50
koritena u svrhe etnonacionalistike homogenizacije i mobilizacije
bosanskih Srba u kampanji za ope izbore 2006, ona je vjeto koritena
i u predizbornoj kampanji za izbore u Srbiji 2007, odnosno za jaanje
srbijanske pozicije pred donoenje odluke meunarodne zajednice o
buduem statusu Kosova pri emu se vezivanjem sudbine Kosova za
sudbinu Republike Srpske hoe priprijetiti novim krugom etnikog
usitnjavanja koji moe opet zahvatiti ove trusne balkanske krajeve
51
.
47
Kako smo poraeni u Daytonu, Mirha Dedi, prir.; Slobodna Bosna, Sarajevo: 30.10.2008.
(iz N. Koljevi: Stvaranje Republike Srpske / Dnevnik 1993-95); 46-52; 46.
48
Milorad Dodik: Budunost BiH je u federalnom ureenju, Osloboenje, 4.8.2006.
49
Ibid.
50
Neke indikativne Dodikove izjave date tokom 2006. godine: Kad bi nama dozvolili referen-
dum, mi bismo pristali i na cenzus od 90 odsto (maj 2006); Bilo koji narod u BiH ima pravo
da demokratski odlui o svojoj sudbini na referendumu. To to Evropa u ovom momentu ne
dozvoljava referendum u BiH, ne znai da ga nee biti (maj, 2006), iz . Markovi: Smjena je
iz raja izala, Pravda, 29.1.2007. Bijeljina; 21-22.
51
Kada mi narod bude postavljao pitanja o Kosovu, pozvat u meunarodnu zajednicu da
odgovori zato oni mogu a mi ne moemo, Dodik prema Slobodnoj Bosni, Sarajevo 1.2.2007.
84
Bilo kako bilo, Dodik je eksplicitan da je budunost BiH u federalnom
ureenju gdje je RS jedna federalna jedinica uz ravnopravnost
konstitutivnih naroda, kroz zadravanje entitetskog glasanja
52
, koje,
za pretpostaviti je, tu ravnopravnost i odrava. Za ostvarenje te ideje,
Dodiku je potrebna ideoloka diferencijacija, pa se, s jedne strane
jasno distancira od takozvanih sarajevskih politiara, mislei dakako na
politiare koji su etniki Bonjaci Sarajevski politiari ele unitarnu BiH
i to nije sporno, ali ne treba da bude sporno i da mi traimo ili federacija
ili kraj
53
istovremeno traei saveznika u strankama s hrvatskim
etnikim predznakom Podsjeajui na svoje ranije izjave da i Hrvati
trebaju dobiti federalnu jedinicu u BiH, Dodik je rekao da mu je potreban
saveznik u ideji federalizacije
54
. Ideoloka bliskost srpske i hrvatske
nacionalistike politike, kako je ve prikazano, u vezi s budunou BiH,
ve je, kako smo vidjeli, nagovijetena u knjizi Mirjane Kasapovi Bosna
i Hercegovina: podijeljeno drutvo i nestabilna drava u kojoj autorica
promilja mogunost tzv. konsocijacijskog preustroja BiH. U zakljunom
razmatranju autorica nagovjeuje da bi Srbi prihvatili dravni savez triju
nacionalnih entiteta, dok bi Hrvati pristali na etniku federaciju, odnosno
federaciju etnikih kantona(Kasapovi, 2005: 97). Ovo srpsko-hrvatsko
etnopolitiko saveznitvo bi moglo nadjaati insistiranja iz bonjakog
etnopolitikog bloka kao i ostalih graanskih snaga na graanskom
preustroju zemlje
55
, pa bi se kljuna politika debata, ustvari, vodila izmeu
dvije, u sutini, etnopolitike pozicije, naime da li e BiH biti federacija
tri etnika entiteta, ili nekolicine etnikih kantona. Naravno, ta dilema je
lana, jer i u jednom i u drugom sluaju rije je o onome to Kasapovieva
naziva prvim uvjetom stvaranja samoodrive demokratske drave, naime,
slobodnom teritorijalnopolitikom organiziranju triju glavnih nacionalnih
zajednica(Kasapovi, 2005: 97).
52
Milorad Dodik: Budunost BiH je u federalnom ureenju, Osloboenje, 4.8.2006.
53
Dodik: Ili BiH kao federacija, ili kraj, Dnevni avaz, Sarajevo, 18.3.2007.
54
Ibid.
55
Kada govorimo o bonjakoj viziji BiH i njenoj bliskosti s graanskom opcijom moramo
znati da tu nije rije o nekoj koherentnoj opciji, osobito onoj unitaristikoj, kako Dodik voli esto
primijetiti. U irokom spektru mahom neelaboriranih stajalita o graanskoj BiH kako meu
bonjakim tako i meu graanskim politiarima i intelektualcima ini se da je zajedniko
uvjerenje da BiH treba biti visoko decentralizirana graanska drava ali, s neetnikim
regionima - uz razvijene mehanizme zatite kolektivnih prava. Ovom prilikom vrijedi istai da
i kada je rije o preureenju BiH kao federacije ovaj dio politikog spektra BiH uglavnom je
spreman podrati tu ideju osim u njenom najvanijem dijelu, na emu insistiraju Kasapovieva
i Dodik, etno-teritorijalizaciji.
85
Tako bi Dodikova koncepcija etno-teritorijalne federacije mogla biti prva
verzija jednog konsocijacijskog preustroja zemlje na tri (ili vie) teritorija za
tri politika ili konstitutivna naroda, koje na okupu, kako konstatira Mirjana
Kasapovi, dri jo samo volja meunarodne zajednice na nezadovoljstvo
njena sva tri naroda. Zaista, vie od deset godina nakon Dejtonskog
sporazuma, konstitutivne centrifugalne sile izgleda samo jaaju pa je
izmeu njih potrebno iznai novi balans koji nadilazi onaj Dejtonski. Istine
radi, vrijedi se podsjetiti, da koncepcija BiH kao neke vrste unije tri etno-
teritorijalne republike nije nova ideja. Nju je prvi eksplicitno iznio Dobrica
osi u pismu Kongresu srpskih intelektualaca odranom u Sarajevu
26.3.1992. godine:
Mi Srbi, Muslimani i Hrvati uvaavanjem istorijskih iskustava i
sadanjeg stanja meu nama, moramo se to pravednije razdeliti
i razgraniiti da bismo uklonili razloge da se mrzimo i ubijamo i da
sutra moemo sa to manje prepreka da se ujedinjujemo u svemu
to nam je obostrano razumno i korisno (osi, 1995: 107).
Nekoliko dana ranije, vjerovatno razraujui osnovne teze svog pisma
koje e uputiti srpskim intelektualcima u Sarajevu u svome dnevnikom
zapisu od 12.3.1992., osi pie: Najvie izgleda za mir ima dogovor o
etniko-teritorijalnom razgranienju, stvaranju tri ravnopravne dravno-
politike zajednice, koje bi se na federalno-konfederalnoj osnovi ujedinile
u zajedniku dravu sa osnovnim dravnim funkcijama (osi, 1995: 105).
Moda je to stoga to Bosanci i Hercegovci nisu postojali niti postoje kao
jedinstveni politiki narod i nisu bili spremni da brane svoju republiku od
neprijatelja iz susjedstva. Naprotiv, njih vie od pola bilo je i ostalo protiv
njenog opstanka kao samostalne drave, a pripajanje njenih dijelova
susjednim dravama. Srbi su htjeli da ostanu sa Srbijom u skraenoj
Jugoslaviji, a Hrvati da se prikljue nezavisnoj Hrvatskoj(Kecmanovi,
2006: 51-2).
6.1. Nekoliko teza o pravu naroda na samoodreenje i pravu na
otcjepljenje
Ponajprije razmotrimo legitimnost pozivanja na pravo naroda na
samoodreenje. ta znai samoodreenje naroda? Kako shvaati koncepciju
samoodreenja uope? ta jest narod? Kada je zahtjev za samoodreenje
(do otcjepljenja) legitiman? Openito se prihvaa da samoodreenje
postulira pravo naroda organiziranog na jednoj ustanovljenoj teritoriji
86
da odredi svoju kolektivnu politiku sudbinu na jedan demokratski nain
i stoga se nalazi u sreditu demokratskog opunomoenja(Frank prema
Hanum, 1993: 8). Meutim, od samog inauguriranja ovog prava koje
je u juristiko-politiki diskurs lansirao ameriki predsjednik Woodrow
Wilson neposredno nakon Prvog svjetskog rata u raspravama o buduem
meunarodnom poretku, pa sve do dananjice koja je obiljeena vruim
raspravama oko priznavanja nezavisnosti drave Kosovo, taj princip
obiljeen je velikim kontroverzama. Kao da se zaboravlja, podsjea Hanum,
da ni sam predsjednik Wilson niti savezniki voe nisu vjerovali da je taj
princip univerzalan(Hanum, 1993: 3). Nijedno pravo, pa ni pravo naroda
na samoodreenje nije apsolutno. Unato jednom univerzalistikom tonu
u kome se artikulira ovo pravo
56
, samo njegovo provoenje pokazuje da
se samoodreenje nikada nije smatralo apsolutnim pravom koje se treba
provoditi bez obzira na suprotstavljene zahtjeve ili prava, osim u jednom
ogranienom kontekstu klasinog kolonijalizma (Hanum, 1993: 32).
Drugim rijeima, meunarodno pravo priznaje pravo svih naroda na
samoodreenje koje podrazumijeva pravo da se izabere neovisnost.
Meutim, pravna praksa interpretirala je ovo pravo, limitirajui ga na
najnedvosmislenije sluajeve dekolonizacije. Konsenzus meu pravnim
uenjacima danas je da meunarodno pravo ne proznaje pravo na otcjepljenje
u drugaijim okolnostima, ali ga jednoglasno ne zabranjuje(Buchanan,
1997: 31). Izvan ovog nespornog dekolonizacijskog konteksta, pravo
naroda na samoodreenje reaktuelizira se s padom komunizma, a osobito
u kontekstu raspada bive jugoslavenske zajednice. Pozive na pravo na
samoodreenje rukovodstava novonastalih drava bivih republika
socijalistikih multinacionalnih federacija pratili su zahtjevi za otcjepljenje.
Otcjepljenje se pominje u kontekstu legitimnog prava na samoodbranu
od pretenzija veinske nacije unutar raspadajue socijalistike federacije
(Rusa unutar SSSR, eha u SSR te Srba u SFRJ). U tom kontekstu treba
promatrati i nedavni trend, po mom sudu naprasne konstrukcije veinske
nacije u BiH izdvajanjem jednog od njenih konstitutivnih naroda, u ovom
sluaju Bonjaka, jednostranim pripisivanjem centralistikih i unitaristikih
pretenzija kako nacionalnim strankama s bonjakim predznakom, tako i
strankama koje predstavljaju opasne opcije za etno-nacionaliste kao to
56
Svi narodi imaju pravo na samoodreenje. Tim pravom oni slobodno odreuju svoj
politiki status i slobodno ostvaruju svoj ekonomski, drutveni i kulturni razvoj glasi lan
I Meunarodne konvencije o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Meunarodne
konvencije o graanskim i politikim pravima iz 1966. koja je stupila na snagu 1976. godine.
Zatim, Drave lanice UN drat e se principa samoodreenja svih naroda i nacija, Rezolucija
637A Generalne skuptine UN iz 1952. (Svi primjer iz H. Hanum, Ibid., 18-21)
87
je graanska SDPBiH. Tako se zahtjevi za konsocijacijskim i federativnim
preureenjem BiH legitimiraju pravom na samoodbranu od unitaristikih
pretenzija veinskog Bonjakog naroda unutar BiH. Bilo kako bilo, moe
se zakljuiti s Hanumom da otcjepljenje trenutno nije priznato kao
pravo prema meunarodnom pravu, niti meunarodno pravo zabranjuje
otcjepljenje (Hanum, 1993: 42).
Ono to je interesantno, barem kada je u pitanju dezintegracija bive
Jugoslavije, izgleda na prvi pogled, da je pravo naroda na samoodreenje
ustuknulo pred principom ouvanja teritorijalnog integriteta novonastalih
drava, odnosno, pravo naroda na samoodreenje nije priznato narodima
kao etnikim grupama, ve narodima u politikom smislu, kao dravljanima
novonastalih drava. Izuzev Srbije i Crne Gore republike su kao nacionalne
drave traile meunarodno priznanje... Hrvatska uope nije postavljala
pitanje prava na samoopredjeljenje Hrvata koji su ivjeli u Srbiji, a Srbija
je to pitanje postavila kada su bili u pitanju Srbi u Hrvatskoj. Bosna i
Hercegovina nije postavila pitanje prava na samoopredjeljenje Bonjaka u
Srbiji, posebno u Sandaku, a Srbija je postavila to pitanje, kad su u pitanju
Srbi u Bosni i Hercegovini... svaki narod u bivoj SFRJ imao je ista ustavna
prava, pa i pravo na samoopredjeljenje, ali u okviru republika (federalnih
jedinica)(Ibrahimagi, 2001: 71-2). Dakle, s jedne strane istaknut je zahtjev
za potovanje nepovredivosti svih granica koje se mogu mijenjati jedino
miroljubivim sredstvima i uz obostrani sporazum
57
. S druge strane,
etnike zajednice kao to su Srbi, ije je rukovodstvo zatrailo razjanjenje
na koga se pravo naroda na samoodreenje odnosi u Republici Hrvatskoj
i Republici Bosni i Hercegovini
58
, imaju pravo na priznanje svog identiteta
pod meunarodnim pravom kao i gdje je to prikladno pravo da svoju
nacionalnost izaberu, ali ne i pravo na otcjepljenje. Komisija je ocijenila i
57
Guidelines on the Recognition of New States in Eastern Europe and in the Soviet Union,
usvojen u Vijeu EEZ 16.12.1991., prema Hanum, 52.
58
Republika Srbija postavila je Arbitranoj komisiji konferencije o Jugoslaviji koje glasi: Da
li srpsko stanovnitvo iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao konstitutivan narod Jugoslavije,
uiva pravo na samoopredjeljenje? Arbitrana komisija je konstatirala: 1. Komisija
smatra da u trenutnoj fazi razvoja meunarodno pravo ne precizira sve posljedice prava na
samoopredjeljenje... 2. ako u sklopu jedne drave postoji jedna ili vie konstitutivnih grupa, jedna
ili vie etnikih, vjerskih, jezikih zajednica, ove grupe imaju, u skladu s meunarodnim pravom,
pravo na priznavanje njihova identiteta... Stoga, srpsko stanovnitvo iz Bosne i Hercegovine i
Hrvatske treba uivati sva prava koja su prema vaeim meunarodnim konvencijama priznata
manjinama... Miljenje br. 2, prema Omer Ibrahimagi, Politiki sistem BiH (Sarajevo:
Magistrat, 1999), 264.
88
da im je jednom nova drava priznata, princip teritorijalnog integriteta
mora biti uvaavan
59
.
Zato dominiraju interpretacije naroda kao politikog, a ne etnikog
subjekta? Smatram da je to zbog izuzetno znaajne koncepcije unutarnjeg
samoodreenja, koja se esto previa u raspravama o pravu naroda na
samoodreenje. Prema toj koncepciji, pod unutarnjim samoodreenjem,
podrazumijeva se mogunost da graani uestvuju u izboru vlasti i
formuliranju svoje politike(Archibugi, 2003: 504). Ukoliko ne sadri
ovu vanu komponentu osmiljenu da zatiti graanina u njegovim ili
njenim temeljnim individualnim pravima i slobodama, pravo naroda na
samoodreenje promait e svoju svrhu. ak i kada se ono provodilo u svom
izvornom dekolonizatorskom smislu, bez ove interne emancipatorske
dimenzije, neovisnost koju su bive kolonije stjecale u sutinskom smislu
karatketirizirala je puka smjena biveg kolonijalnog reima domaim,
poesto brutalnijim reimom. Ono to bi politiar kao Milorad Dodik morao
znati je da nikada nee biti mogue da se problemi unutar drave rijee
pukim redefniranjem njenih granica i njihovom modifkacijom u skladu
s rasporedom stanovnitva... [ve] pravljenjem drave multietnikom i
multikulturnom politikom zajednicom (Archibugi, 2003: 493).
U tom smislu, princip ouvanja teritorijalnog integriteta meunarodno
priznate drave, ustvari nije prepreka ve, osobito ako je rije o
razvijenijem demokratskom okruenju, predstavlja instrument za jednu
efkasniju provedbu prava naroda na samoodreenje bilo u internom, bilo
u eksternom smislu. Upravo princip teritorijalnog integriteta postojeih
drava ... slui najlegitimnijim interesima individua ... promovirajui dva
vana cilja: 1. Zatitu fzike sigurnosti individua, zatitu njihovih prava i
stabilnost njihovih oekivanja; 2. strukturu za inicijativu u koju je razumno
za individue i grupe da uloe sebe uestvujui u fundamentalnim procesima
vlasti na savjestan i kooperativan nain(Buchanan, 1997: 46-7). Moda
upravo u tome i lei problem kada se ovo pravo hoe kontekstualizirati u
BiH, jer namjesto interesima individualnog graanina, ono slui interesima
etnopolitikih oligarhija kao strategija etnike homogenizacije za opstanak
na vlasti.
Ono to ovdje samo na prvi pogled zbunjuje je sljedee: naime, opet
govorimo o pojedincu, individualnom graaninu kao stoernom elementu
samoodreenja. Ono to je teko shvatljivo, osobito iz perspektive
59
Conference on Yugoslavia Arbitration Commission, Miljenje br.2, prema Hanum, 54.
89
bosanskohercegovakog etnonacionaliste je sljedee: kako, ako govorimo
o narodima ipak na kraju moramo zavriti u onom to Dodik zove
akademskim liberalizmom, naime u govoru o graaninu, pojedincu?
Odgovor je jednostavan: pravo naroda na samoodreenje stei e svoj
legitimitet jedino ako prethodno podrazumijeva garanciju za pravo graanina
na samoodreenje. Drugim rijeima, nijedno pravo ne moe biti legitimno
ukoliko je ugnjetavako prema graaninu pojedincu. Upravo zato princip
ouvanja teritorijalnog integritata nije u opreci prema pravu naroda na
samoodreenje, ukoliko je narod shvaen politiki, a ne iskljuivo etniki.
Naravno, ni legitimitet principa teritorijalnog integriteta nije apsolutan.
Naime, drava moe izgubiti legitimitet ukoliko princip teritorijalnog
integriteta ugroava smislenu politiku participaciju graanina. Pitanja o
legitimitetu nezavisne drave posebno su reaktuelizirana danas u svjetlu
rasprava o statusu Kosova. Ove rasprave nepotrebno se dalje politiziraju
nerijetko se prenosei na BiH, pri emu se, osobito kao mjera pritiska
na meunarodnu zajednicu iz Beograda i Banja Luke, problem Kosova
pokuava internacionalizirati poistovjeujui poziciju Republike Srpske
s pozicijom Kosova, pa se, samo na prvi pogled ubjedljivom analogijom,
uspostavlja lana dilema: naime, ako Kosovo ne moe ostati u Srbiji zato
bi onda Republika Srpska ostala u BiH. Odgovor na pitanje zato Republika
Srpska nije isto to i Kosovo moda se krije u sljedeem: Buchanan poentira
da drava gubi leigitimitet ako predstavlja: 1. prijetnju znaajnom dijelu
svoje populacije izraenu u politici etnikog ili vjerskog proganjanja, ili 2.
ako iskazuje institucionalni rasizam koji znaajan dio stanovnitva liava
osnovnih ekonomskih i politikih prava(Buchanan, 1997: 50).
Ako pogledamo Srbiju i BiH, te poziciju Kosova i Republike Srpske kao
njihovih entiteta, opazit emo znaajne razlike. Prije svega, viedecenijska
nacionalistika politika Beograda ve se dokazala kao prijetnja znaajnom
dijelu svoje populacije kosovskim Albancima. Ona je ve bila izraena
u formi etnikog ili vjerskog proganjanja. Vrhunac te prijetnje desio
se krajem devedesetih kada je Jugoslavenska vojska u potpunosti
etniki oistila Kosovo od Albanaca, to je i bio povod za meunarodnu
intervenciju. Ono to je prethodilo ovoj brutalnoj vojnoj akciji Beograda
je viedecenijski institucionalni rasizam koji je znaajan dio stanovnitva
srbijanske drave liio osnovnih ekonomskih i politikih prava. Ukinue
institucija autonomije Kosova krajem osamdesetih, te potpuno iskljuenje
Albanaca iz javnog i politikog ivota Kosova uz oruanu kampanju, dovelo
je u pitanje legitimitet drave Srbije na tom dijelu svoje teritorije.
90
Kakva je pozicija Republike Srpske unutar BiH? Upravo obrnuta. Republika
Srpska ne moe imati onda isti status kao Kosovo jer Srbija ispunjava oba
uslova za gubitak legitimiteta na Kosovu, dok BiH uope nije u prilici da
to uini na teritoriji Republike Srpske. BiH ni na koji nain nije u prilici ni
institucionalno, a jo manje vaninstitucionalno - da predstavlja prijetnju
znaajnom dijelu svoje populacije, niti za to postoje izraena politika
platforma, dakle prijetnju bosanskim Srbima izraenu u politici etnikog
i vjerskog progonstva na podruju Republike Srpske, niti je u prilici da
iskazuje institucionalni rasizam, koji bi bosanske Srbe u Republici Srpskoj
liio osnovnih ekonomskih i politikih prava. Prije e biti obrnuto upravo
je Republika Srpska, barem u jednom svom dijelu, ako slijedimo presudu
Meunarodnog tribunala pravde, na politici etnikog i vjerskog progonstva
nesrpskog stanovnitva u ratu, a odravana pomou institucionalnog
rasizma koji znaajan dio svoje populacije Bonjake i Hrvate (kao
to se institucionalnim rasizmom u drugom entitetu, Federaciji BiH
marginaliziraju bosanski Srbi) marginalizira u politikom i ekonomskom
smislu, u miru. Pravo pitanje onda nije ima li BiH kao drava legitimitet
60
,
ve moe li se uope govoriti o legitimitetu Republike Srpske, jer vidimo
da po obje osnove ovaj entitet sam sebe delegitimira, a da, sada nakon
presude Meunarodnog suda pravde i ne propitujemo sami legalitet
ovog entiteta. Neko ispunjavanje elja Milorada Dodika u vezi s pravom
na otcjepljenje u odsustvu bilo kakve nepravde prema Republici Srpskoj
(ukoliko sama pozicioniranost ovog entiteta unutar BiH nije nepravda
u glavama etnonacionalistikih politiara) uz pomo lane analogije s
Kosovom, bio bi opasan presedan jer bi podstakao ak i one pravedne
drave da djeluju na naine koji bi sprijeili grupe da ak postanu nosioci
prava na otcjepljenje to moe dovesti do poinjenja nepravdi... Jasno je
da e svaka drava koja eli izbjei vlastitu disoluciju htjeti da implementira
one politike stvorene da sprijee grupe da postanu dovoljno prosperitetne
i politiki dobro organizirane da bi zadovoljile taj uslov (Buchanan, 1997:
52).
Mogli bismo onda, s Hanumom, zakljuiti da ova nova postkolonijalna
norma samoodreenja podrazumijeva pravo na razliitost i na uivanje
smislenog nivoa kontrole nad vlastitim ivotom individualnim ili
kolektivnim kao i prava na uee u poslovima ire drave(Hanum, 1993:
60
Premda, iskreno govorei, unato meunarodnom legalitetu, BiH dobrim dijelom nema
legitimitet kao drava upravo zbog dominacije etnopolitike koja na najgrublji nain kri pravo
individualnog graanina na samoodreenje na cijelom svom teritoriju.
91
67). Etno-teritorijalizacija utemeljena na reduciranom shvaanju prava
naroda na samoodreenje ima upravo suprotnu tendenciju: reducirati pravo
na razliitost nametanjem uniformnosti unutar svog etnikog entiteta pa
samim tim suzbijanjem mogunosti smislenog nivoa kontrole nad vlastitim
ivotom, individualnim ili kolektivnim. Upravo obrnuto, s Ronaldom
Dworkinom treba se sloiti da je razvoj demokratije od presudnog znaaja
za bilo kakvu legitimacijsku proceduru unutar jedne politike zajednice. Sa
svoje strane, Dworkin vjeruje da bi dovoljna popularnost demokratskog
poretka mogla da bude postignuta uz pomo insistiranja ne na onome to
nas razdvaja, ve na onom to nas spaja(Vujadinovi, 2006: 36).
6.2. Federalistiki izazovi
Heinrich Ott zakljuuje kako je neki oblik federalizma potreban kako bi
se sauvao oblik ... multikulturnog ivota, a on predstavlja visoku ljudsku
vrijednost(Ott, 1998:91). Premda bi se ovakav slijed razmiljanja mogao
pozdraviti, ipak nije nemogue problematizirati ga na sljedei nain to
bi sa svoje strane moglo dati doprinos razmiljanjima o federalizmu uope
naime, da li postoji i neki oblik federalizma koji bi mogao oteati, a na
kraju i unititi oblik multikulturnog ivota oko kojega se slaemo da ima
visoku ljudsku vrijednost? Ovdje, ini se, ima smisla smatrati da postoji
i destruktivni oblik federalizma etno-teritorijalni ili tzv. nacionalni
federalizam, odnosno, etno-teritorijalno administrativno organiziranje
u jednoj multietnikoj zajednici, osobito ako je osnovano na rezultatima
genocida i etnikog ienja tokom rata protiv BiH 1991-95., te odravano
najrazliitijim formama diskriminatornih praksi, ugnjetavanja elementarnih
ljudskih prava i sloboda. Drugim rijeima, isto onako kako federalizam
moe biti jedini nain da se bude zajedno(Ott, 1998:91), etno-teritorijalni,
ili nacionalni federalizam mogao bi predstavljati tako najozbiljniju prepreku
upravo da bi se bilo zajedno.
Moglo bi se u naelu i prihvatiti da je jedna od vodeih prednosti
federalizma to to se kroz mehanizme decentralizirane vlasti pospjeuje
ethos demokratske zajednice, jer se graanin nalazi korak blie
procesima odluivanja. Odnosno, pravo graana da sudjeluju u procesu
odluivanja na lokalnom nivou potie stvarnu demokratiju. Pri tome
su i sloboda i temeljna prava bolje zatieni jer je lokalna demokratija
pristupanija prosjenoj osobi i time humanija od distrancirane i mone
centralne administracije. Ovo, meutim, podrazumijeva da su lokalna
drutva organizirana na demokratski nain i da dravna vlast ne tolerira
92
stvaranje autokratskih i autoritarnih oblika na lokalnom nivou(Klin,
1998: 94). Ve u samom navodu nasluujemo da bi moglo biti i obrnuto:
naime, da lokalna samouprava, a ne centralna administracija, sada ne
promovira demokratiju, ljudska prava i slobode. Dakle, ta ako su upravo
jedinice lokalne samouprave organizirane na jedan nedemokratski,
autoritarni nain, odnosno tako da je u poreenju s njima centralna vlast
premda uvijek s dozom ironije moemo govoriti o neemu kao to je
bosanskohercegovaka centralna vlast mnogo demokratinija. Jedna te
ista reenica koju izrie naprimjer srpski politiar u ovom konkretnom
sluaju Predsjedavajui Vijea ministara BiH Nikola piri - koja glasi:
vrijeme je za vie dravnog patriotizma ima sasvim razliito znaenje
ako se kae u Sarajevu, s pozicije centralnih institucija, ili u Banjoj Luci,
s pozicije entitetskih / lokalnih institucija. Iz jednog, ma kako labilnog
centralnog horizonta, ova reenica bi mogla upuivati na potrebu
za produbljivanjem saradnje u cilju stvaranja efkasnijeg politikog i
ekonomskog okruenja. Baena u entitetski kontekst, ona upuuje na
nepomirljivost, suprotstavljanje, produbljivanje konfikta. Ukratko, u Bosni
i Hercegovini sastavljenoj od etnikih republika, mona i distancirana
bila bi upravo lokalna, a ne centralna administracija. Moe se onda rei da
federalni ili decentralizirani oblik vladavine u formi nacionalne federacije
upravo kako to zorno pokazuje primjer Republike Srpske ne moe
garantirati veu slobodu i demokratiju, jer uvodi ne samo oblik kontrole
nad efkasnom centralnom vladom, ve i mehanizme njene blokade.
Moda zvui paradoksalno, ali nacionalni federalizam mogao bi graanima
pribliiti vlast u tolikoj mjeri da bi ona bila, od njih najudaljenija.
Budui da je dilema za ili protiv federalne BiH lana, jer je, Dodikovim
rjenikom kazano, sarajevskim politiarima u naelu prihvatljiva ideja
neetnike federacije, koja je ve na djelu u Federaciji BiH, pravo pitanje
onda glasi za ili protiv etnike federalizacije BiH ili nacionalnog federalizma.
Kako uope stoji s mogunou preustroja zemlje kao etno-teritorijalne
federacije, odnosno teritorijalne konsocijacije? Da bismo odgovorili
na ovo pitanje prethodno moramo odgovoriti na jedno vanije, naime,
smatramo li da bi etnika federacija mogla nau zemlju uiniti efkasnijom,
da e potai stabilnost, mir demokratiju i meusobno povjerenje? Ukratko,
da li bi BiH kao federacija etniki homogenih republika sluila opem
interesu cijele bosanskohercegovake politike zajednice svih ljudi koji
u njoj ive?
93
Ako paljivo pogledamo tu realistiku opciju, vidjet emo da je ona, po
mom miljenju najnevjerovatnija i najapstraktnija od svih, ukljuujui i tzv.
graansku opciju. Zato? Prvo, reorganizacija BiH na etno-teritorijalnom
principu prvenstveno bi znaila naputanje dejtonskog ustavno-pravnog
okvira unutar kojega funkcionira ponajprije Republika Srpska, te ijim bi se
ponitenjem dovelo u pitanje i postojanje ove ustavno-pravne kategorije.
Naime, naputanje dejtonskog okvira moe da znai demontiranje i RS
i FBiH zajedno pa emo u primjeni principa etno-teritorijalnosti onda
morati biti konzistentni do kraja. Dakle, u svom zahtjevu za federalizacijom
BiH na etnikom principu, Dodik nije bio iskren, jer je podrazumijevao
nedodirljivost dejtonske ustavne kategorije RS. Ako u pregovore ulazimo s
nedodirljivim stavovima, onda to nisu pregovori ve ultimatumi.
Konsekventna primjena etno-teritorijalnog principa na kojem bi se
izgradila troetnika federacija BiH tada bi zaista morala uzeti u obzir etnike
realnosti na terenu cijele BiH, podrazumijevajui itekako i RS, da ovaj put
i ne ulazimo u pogodnosti etniki istih teritorija nastalih ilegalnom
upotrebom sile, etnikim ienjem i genocidom u periodu od 1992. do
1995. godine. Ako se u naelu sloimo da BiH treba da se sastoji iz tri etno-
teritorijalne federalne jedinice, onda treba omoguiti bh. konstitutivnim
narodima da na bilo kojoj bh. teritoriji gdje ine veinu konstituiraju
svoju federalnu jedinicu. To bi danas, naprimjer, znailo da bi na teritoriji
dananje RS nikle federalne etno-teritorijalne jedinice Bonjaka u Kozarcu,
zvornikom zaleu, Srebrenici
61
, Janji, Kotorskom, okolini Foe i Viegrada.
Zahtjevi Hrvata u vezi s bosanskom Posavinom sve su uestaliji. To bi bila
dosljedna provedba principa iza kojega stoji Milorad Dodik. Da li bi svaka
od tih etnikih administrativnih teritorija predstavljala jednu jedinicu, ili
bi bile objedinjene pod jednom, nazovimo je bonjakom federalnom
jedinicom, svakako bi bilo stvar bolnih pregovora. Srpske federalne
jedinice nikle bi u dijelovima sadanjih opina Drvar, Glamo, Bosanski
Petrovac i Bosansko Grahovo
62
.
Presedan etnike fragmentacije grada Mostara uveo bi dodatnu praksu
etnike teritorijalizacije po gradovima mogle bi se formirati gradske
etnike opine, potpuno legitimno u skladu s etnikim zahtjevima. Ako
61
Najnovija dogaanja oko uspostave specijalnog statusa, ili distrikta Srebrenica samo ukazuje
na to u kojoj mjeri i po kojem osnovu bi mogli eskalirati dalji konfkti u BiH, odnosno kako bi
izgledalo provoenje u praksu Dodikove ideje o dosljednom etno-teritorijalnom preustroju nae
zemlje.
62
S poetka maja 2007. javno je istaknut zahtjev za specijalnim statusom Grahova.
94
sada unutarnjoj etnogeografskoj federalnoj reorganizaciji dodamo
i neetniki Distrikt Brko i sve izvjesniji Distrikt Sarajevo, te etniko
reorganiziranje Srednjebosanskog i Hercegovako-neretvanskog kantona,
Bosna i Hercegovina bi nalikovala prije politikoj karti Njemakog carstva
od prije neka dva vijeka. Dosljedna primjena etnikog principa i federalnog
preureenja na njegovoj osnovi, ve iz ove karikature se vidi, stvorila bi jo
disfunkcionalniju, skuplju i ono to je najvanije, konfiktniju i nesigurniju
zemlju od ove dananje. A moda i treba da se dovedemo do toga kako
bi apsurd etno-teritorijalizacije bio jo oitiji, a situacija rata svih protiv
svakoga postala naa komarna stvarnost.
Vratimo se jo jednom koncepciji BiH preureene kao etnike federacije.
Prema njoj BiH treba da bude zemlja sastavljena iz federalnih jedinica od
kojih je Republika Srpska jedna federalna jedinica, a druga, prema vienju
premijera Republike Srpske, treba da bude hrvatska federalna teritorijalna
jedinica. Koliko je taj prijedlog zaista neto novo u ovim podrujima
svijeta? Ta koncepcija samo na prvi pogled izgleda kao neka alternativa,
neki novi ugao gledanja za izlazak iz dejtonskog orsokaka. No, nije li
ono to nam Dodik nudi kao novost nacionalni federalizam ne samo
neto ve vieno, ve i neto to je dovelo do krvavog raspada nae bive
zajednike domovine SFR Jugoslavije?
Moja teza glasi da je jedna takva koncepcija etno-teritorijalnog federalizma
samo jedna verzija socijalistikog federalizma, odnosno, jedna uska
instrumentalistika, za separatistiko-nacionalistike svrhe prilagoena
verzija marksistiko-lenjinistike recepture za rjeenje nacionalnog
pitanja. Priati iznova priu o nacionalno-federalnom preustroju BiH znai
rekontekstualizirati je u jednu iru ideoloku priu multinacionalnog
socijalistikog federalizma, odnosno njegove tri verzije: SSSR, SSR i SFRJ,
koje su, manje ili vie krvavo propale u periodu izmeu 1990. i 1995.
godine. Odnosno, kao Bosna i Hercegovina iz Dodikovih snova, petnaest
republika SSSR, est republika SFRJ i dvije republike SSR osnivale su se na
distinktivnim nacionalnim proflima. Svaka od ovih jedinica defnirana je u
nacionalnim i teritorijalnim principima (Bunce, 1999: 46). Etno-teritorijalne
jedinice federalne Bosne, dakle bile bi distinktivno-nacionalno proflirane,
pa bi BiH na taj nain bila redefnirana u nacionalnim i teritorijalnim
terminima. Etnofederalizam koga Dodik namjerava provesti svodi se tako
na politiko institucionaliziranje etnikog diverziteta poput, naprimjer,
bive sovjetske drave koja je bila osnovana na etnikim politikim
jedinicama(Suny, 1993: 87).
95
Kao znaajan dio dekonstrukcije caristike Rusije Lenjin je kroz poticanje
prava naroda na samoodreenje do otcjepljenja sada podrazumijevao
izgradnju nove federalne drave koja e podjednako odgajati nacije
unutra i izgraivati nove lojalnosti prema idealima socijalista (Suny, 1993:
97). Karakterizirajui nacionalizam kao iskljuivo pitanje burujske klase,
komunisti su oekivali da e ubrzo interesi proletarijata uz odmicanje
procesa podrutvljavanja sredstava za proizvodnju, svoje zadovoljenje
postii u proleterskom internacionalizmu. Lenjin je ostao uvjeren da
nacionalizam odraava samo interese buroazije, a da su pravi interesi
proletarijata nadnacionalni, te da e kraj kolonijalizma umanjiti mo
nacionalistikih osjeanja (Suny, 1993: 87). Potrebno je bilo stvoriti
nacionalni proletarijat koji e, predvoen rukovodstvom nacionalne
komunistike partije postati snanim emancipatorskim instrumentom
na putu k stvaranju internacionalnog proletarijata. Na taj nain, sasvim iz
jednog ideolokog konteksta, poeo je opasni ininjering naciotvorstva
pod budnim okom komunistike partije. Ideoloko bacanje teita
na ekonomske zakonitosti zanemarilo je znaaj kulturnog identiteta i
zakonitosti etniciteta. Nova socijalistika federativna drava dovela je
do konsolidacije etniciteta, a ne do njegovog nestanka. Prije nego neki
melting pot SSSR je postao inkubator novih nacija (Suny, 1993: 87; italik
A.M.).
Nakon Oktobarske revolucije, otpoeo je taj proces stvaranja nacionalnih
radnikih klasa, novourbaniziranih populacija, nacionalnih inteligencija,
te etnikih politikih elita [to je] doprinijelo kompletnijoj elaboraciji
nacionalnosti (Suny, 1993: 105). Ispostavit e se da je cijeli taj, sada se ve
moe okarakterizirati kao etnopolitiki projekt, poivao na pogrenom
uvjerenju komunistikog centra da putem projiciranih federalnih jedinica
mogu proiriti njihovu kontrolu nad politizacijom etniciteta. Unutar
svake od domovina reim je stvarao partijski kadar i dravne slubenike
od domae etnike grupe (Bunce, 1999: 47). I u SSSR, kao i u SSR i SFRJ
nacionalni socijalistiki federalizam je institucionalizirao nacionalne
distinkcije i tako pripadnost naciji postavio za kljuni marker individualnog
i grupnog identiteta. Npr. nacionalni identitet predstavljao je kljunu
kategoriju u popisu stanovnitva [...] Republike su se defnirale i imenovale
prema naciji-titularu (Bunce, 1999: 48).
U kontekstu institucionaliziranog diverziteta etnikih kolektiva, Bunce
primjeuje kako je drutveni ugovor u nacionalnoj federaciji stekao svoj
96
ekvivalent u nacionalnom ugovoru
63
. Ne treba smetnuti s uma da se u
dananjem promiljanju izlaska iz bosanskohercegovake krize na tragu
konsocijacijskih i federalnih aranmana esto referira na potrebu ugovora
izmeu nacija. I Dodik, govorei o potrebi etnike federalizacije BiH, govori
o potrebi dogovora izmeu naroda. Drugim rijeima, ugovorni odnos
izmeu nacija koji se od Narodno-oslobodilakog rata karakterizirao kao
odnos ravnopravnih naroda koji poiva na bratstvu i jedinstvu s gubitkom
jakog centra koga je personifcirao Tito, KPJ / SKJ i JNA, od 1974. godine
suoio se sa svojom redefnicijom: Jugoslavija je od tada prestala da bude
bilo reim, bilo drava. Namjesto toga, ona je postala meunarodni sistem
sastavljen od est relativno autonomnih diktatorskih entiteta razliitih
politikih i ekonomskih, a da i ne govorimo o nacionalnim uvjerenjima
(Bunce, 1999: 73). Socijalistiku federalnu Jugoslaviju inilo je pet federalnih
jedinica nastalih na nacionalnom principu: Slovenija, Hrvatska, Crna Gora,
Makedonija i Srbija u kojim su apsolutnu veinu stanovnitva inili istoimeni
narodi (Ibrahimagi, 2003: 77), dok je BiH, iako nije bila jednonacionalna
federalna jedinica, takoer dobila status federalne jedince po kriteriju
njene ekonomsko-kulturne i historijske zasebnosti (Ibrahimagi, 2003:
73). Na taj nain, dok je nacionalni federalizam izgraivao nacije na
republikom nivou (Bunce, 1999: 84), ukoliko su te nacije imale etniki
homogenog domaina, u kontekstu multietnike BiH bez dominantnog
etnikog domaina, osobito nakon institucionaliziranja tzv. nacionalnog
kljua, deavao se obrnuti proces razgradnje politike nacije. Valerie
Bunce zakljuuje kako je nacionalni federalizam od centralnog znaaja za
raspad socijalistikog svijeta [...] mnogi narodi u svim ovim sluajevima ve
su bili geografski koncentrirani i na taj nain optimalno pozicionirani za
formiranje grupa solidarnosti okupljenih oko nacionalistikog programa; i
upravo su te kompaktne nacije mobilizirale i poderale drave [SSSR, SSR i
SFRJ] na njihove sastavne djelie (Bunce, 1999: 136-7). Karakteristino za
sve secesionistike pokrete unutar socijalistikih multinacionalnih drava
je, primjeuje Bunce, da su imali nacionalnu kao i geografsku osnovu, to
nam govori o moi nacije kao organizacijskog simbola kao i o geografskoj
63
Omer Ibrahimagi navodi stav J.B. Tita u njegovom tekstu Nacionalno pitanje u svjetlosti
narodnooslobodilake borbe u kome se odraava potreba za jednim takvim ugovorom naroda
ovaj put osloboenim od (poput ne-ruskih naroda u Rusiji) monarhistikog ugnjetavakog
reima da izgrade bratsku zajednicu ravnopravnih naroda. Tito kae: Narodnooslobodilaka
borba bila bi samo jedna fraza, pa ak i prevara, kada ona ne bi, osim ope jugoslovenskog
smisla, imala i nacionalni smisao za svaki narod posebice, tj. kada ona ne bi, osim osloboenja
Jugoslavije, znaila u isto vrijeme i osloboenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedonaca, Arnauta,
muslimana, kada narodno-oslobodilaka borba ne bi imala tu sadrinu da zaista nosi slobodu,
ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije. Vidjeti ire u Omer Ibrahimagi, Bosanska
dravnost i nacionalnost (Sarajevo: VKBI, 2003), str. 72 i dalje.
97
koncentraciji nacije kao primarne snage razvoja grupne solidarnosti
(Bunce, 1999: 138).
Pa ipak, bosanskohercegovaka socijalistika republika nije se mogla lako
uklopiti u jednoznaan uspon etnopolitike institucionalizacije, koji se
gotovo po shematizmu odvijao u svim drugim federalnim socijalistikim
republikama socijalistikog svijeta. Nedostajala je ta etno-teritorijalna
osnova koja se odslikavala u nepopunjenom mjestu veinske nacije.
Moemo li onda rei da je Dodikov prijedlog etno-teritorijalne federacije
BiH ustvari samo nastavak procesa formiranja nacionalne i geografske
osnove te grupa solidarnosti okupljenih, kako Bunce navodi, oko
nacionalistikog programa? Namjesto izvora slobode, nepopunjeno
mjesto veinske nacije izgleda da je postalo izvorom frustracija
etnopolitikih krugova u BiH i njenoj okolini. Naime, nedostatak referentne
take izraen u zavnobihovskoj logikoj zakoljici: i-i-i i ni-ni-ni slijedom
dezintegrativnih procesa, koje Bunce karakterizira republikanizacijom
suvereniteta od 1974. nadalje, podstakao je proces zazivanja preciznog
razgraniavanja, razmjeravanja na nain disolviranja plurala u nekoliko
odjelitih konstitutivnih singulara. Tako se ve u osnovnim naelima
Ustava BiH iz 1963. godine, primjeuje Ibrahimagi, upotrebljava pojam
naroda u etnikom i politikom znaenju. U etnikom znaenju kada se
govori o trima narodima u BiH, a u politikom znaenju pojam naroda
se upotrebljava kada se govori o narodu BiH u odnosu prema ostalim
narodima Jugoslavije (Ibrahimagi, 2003: 88), nasuprot bezlinom pojmu
radnog naroda iz Ustava iz 1953. godine. Za dokidanje plurala veinske
nacije bit e najbolje i najjednostavnije ako se pokae da ga nikada nije ni
bilo (srpsko-hrvatska velikonacionalistika fantazma), ili da je on vremenom
nastao izvoenjem iz jednog jezgrenog etnikog i supstancijalnog
singulara (bonjaka nacionalistika fantazma). U odnosu prema koncepciji
pluralne veinske nacije u BiH, izgrauje se tako dominantni, odnosno
homogeni i hegemoni etniki identitet u svojem naroito konstruiranom
politikom singularitetu, kako na vanjskom planu u odnosu prema
druga dva projicirana singulariteta, tako i na unutranjem planu interna
dinamika etnike grupe unutar koje se uspostavlja i silom (politikom,
ekonomskom, a prethodno vojnom) odrava koncepcija hegemonistikog
etnikog identiteta. Singularni etnos sad govori u ime pluralne veinske
nacije, odnosno ispunjava njezinu prazninu izraenu u odsustvu jedne
supstancijalne veinske nacije. Na taj nain etniko znaenje naroda, koje
se ambiguitetno upotrebljavalo u socijalistikim ustavima BiH od 1963. pa
nadalje, polako istiskuje svoju politiku dimenziju. Na taj nain, sasijeca
98
se mogunost rehabilitacije jedne vrste dravljanskog patriotizma u BiH
koji podrazumijeva, u najirem smislu, patriotizam bez prava prvenstva,
bez povlatenih grupa i predstava domovine, koje bi na neki nain bile
blie nekoj istini historijskoj, politikoj, kulturnoj njezinoj sutini od
svih drugih grupa i predstava pretendenata.
Onda, smatramo li da e etnika federacija nau zemlju uiniti efkasnijom,
da e poticati stabilnost, mir, demokratiju i meusobno povjerenje? Kako bi
mogao izgledati etno-teritorijalni federalizam na djelu, nije teko zamisliti.
Ako se openito smatra da mo federalnih jedinica treba da ograniava
mo centralne vlasti, u etniki teritorijaliziranoj BiH, federalne jedinice
mini nacionalne, u sebi zaokruene drave - imale bi mo koja bi efkasno
onemoguavala stvaranje bilo kakve smislene centralne vlasti uope. Na
alost, nacionalni federalizam, a nae prebogato socijalistiko iskustvo to
je vie nego zorno pokazalo, moe opstati samo u sluaju jednog centra
politikog, vojnog, ekonomskog, na kraju i ideolokog. Moda jo smjelije
bi se moglo zakljuiti, da nacionalni federalizam uspijeva samo unutar
autoritarnog politikog okvira. Takav jedan okvir, osim to je openito
nepoeljan, ini se i nemogu u dananjoj BiH.
Historijski gledano, BiH je decentralizirana zemlja, ali jedina vrsta
decentralizacije koju ona ne bi mogla podnijeti je etno-teritorijalna
federacija. Onda, nije li nacionalni federalizam samo jedna od
nacionalistikih faza jugoslavizacije BiH prije njezina konanog raspada?
U vrijeme rata protiv BiH, iz velikonacionalistikih centara poput kakve
mantre ponavljao se slogan kako je BiH Jugoslavija u malom, pa ako se
Jugoslavija raspala, tim prije nema razloga zato bi opstala BiH. Historijski
gledano BiH dakako nije Jugoslavija u malom, ali ini se da se promidbom
ideja konsocijacije i teritorijalne federacije od nje to pokuava napraviti.
Tako se danas predlae bosanskohercegovaka teritorijalna konsocijacija,
ili etno-teritorijalna federacija sloena zajednica mahom etniki
istih republika jer da bi postala neka mala Jugoslavija BiH mora biti
prekomponirana kao zajednica nacionalnih suverenih drava, za to je,
za poetak, svakom bosanskohercegovakom konstitutivnom narodu
potreban ekskluzivni teritorij. U BiH se danas pokuavaju instalirati tri
etnoteritorijalne republike, poput bivih jugoslavenskih etnikih republika
s tom razlikom to jugoslavenske republike nisu nastale kroz praksu
etnikog ienja, genocida i ilegalne upotrebe sile da bi se reprizirala
nesretna jugoslavenska (kon)federacija iz 1974. godine to bi dovelo do
neumitnog raspada te zajednice.
99
Zbog toga, princip etnike teritorijalnosti u BiH ugroava individualnu
sigurnost i prava, povisuje nestabilnost oekivanja graanina u vidu stalne
neizvjesnosti, produljenja vanrednog stanja; nadalje, on opstruira politiku
participaciju graana upravo zahvaljujui svojim diskriminatornim praksama
i karakteristikama.
7. NEVOLJE S NACIONALNIM IDENTITETOM
BOSANSKOHERCEGOVAKIH KONSTITUTIVNIH NARODA BONJAKI
PRIMJER
7.1. Izazovi (de)konstitucije bonjakog politikog identiteta
U posljednje vrijeme, a naroito usljed neuspjeha provedbe Dejtonskog
mirovnog sporazuma, meu dijelom bonjake kulturno-politike elite
namee se pitanje o mogunostima jednog efektivnog bonjakog
nacionalizma
64
. Jednom potpunom zaokruenju naciotvornog projekta
kod Bonjaka isprijeio se svojevrsni nacionalni hendikep koji ih prati od
buenja njihove nacionalne svijesti s kraja XIX. stoljea teritorijalna i
institucionalna nacionalna nezaokruenost
65
. S druge strane, teritorijalno
vezivanje Bonjaka za BiH podrazumijeva dijeljenje tog ivotnog
nacionalnog prostora s Drugima, a puno institucionalno zaokruenje
podrazumijevalo bi odjeliti nacionalno homogeni teritorij, to bi u
konkretnom sluaju znailo redukciju na teritorij koji Bonjaci mogu
efektivno kontrolirati. Znakovito je, da i nakon etnikog ininjeringa od
1992-95., Bonjaci nisu distribuirani tako da mogu efektivno kontrolirati
64
Najeksplicitniji u isticanju potrebe za bonjakim nacionalizmom, to predstavlja dodatnu
komplikaciju u ionako kompliciranom paradoksu naciotvorstva u BiH, je Reis-ul-ulema Mustafa
Ceri. Na naunom skupu Islamska tradicija Bonjaka / Izvori, razvoj, institucije i perspektive
2007. izmeu ostalog Ceri je rekao: Ali, ja elim postaviti pitanje svjetovnoj bonjakoj
inteligenciji: gdje su bonjaki nacionalisti? Gdje su bonjaki intelektualci koji su trebali stotine
knjiga napisati o bonjakoj naciji? Gdje su ti nacionalisti s kojima bismo mi trebali raspravljati
o tome da malo smanje svoje nacionalne naboje, pa da tako nama malo olakaju? (...) Naime,
kada mi uemo u to nacionalno polje, onda se nama kae: ekajte, nije to vae da vi o tome
raspravljate, jer vi time nas inite vjerskom zajednicom. A onda kada se mi ponemo baviti
vjerom, onda nam se kae: Pa to vi o tome raspravljate, kada imate ovo, nacionalno pitanje, to
je veoma vano? (Ceri, 2007).
65
Nepoklapanje administrativnih granica s etnikim predstavlja jednu od temeljnih frustracija
balkanskih nacionalizama od prve polovine 19. stoljea pa, na alost sve do danas. Vidjeti ire
u M. Klemeni and M. agar, Yugoslavias Diverse Peoples / A Reference Sourcebook (Santa
Barbara: ABC Clio Inc., 2004);
100
neki zaokrueni, kompaktan, razuman (Clintonova metafora: reasonable)
teritorij. Taj hendikep oteava zaokruenje jezgrene identitetske nacionalne
naracije po srpsko-hrvatskoj, ali i uope po bilo kojoj europskoj klasinoj
nacionalistikoj matrici naciotvorstva na temelju dominacije etniki
homogene grupe; zato je svaki pokuaj konstituiranja bonjake nacije
istovremeno i dekonstituiranje u tom klasinom smislu.
Pa ipak uputno je pogledati ko su kljuni akteri politike artikulacije
bonjakog identiteta i koje su karakteristike njihovih identitetskih
naracija. Za polazite u razmatranju kompetitivnih identitetskih naracija
kod Bonjaka uzimam dragocjen uvid po kome sve to bih mogao rei
je da nacija postoji kada znaajan broj ljudi u zajednici smatra da formira
naciju, ili se ponaa kao da je nacija ve formirana (Seton-Watson u
Anderson, 2006: 6) uz rekao bih neizbjeni dodatak Benedicta Andersona,
da smatrati se moemo prevesti sa zamiljati se (Anderson, 2006: 6).
Zato zamiljati? Nacija se zamilja, pojanjava Anderson, jer lanovi ak
najmanjih nacija nee upoznati sve ostale lanove istih, susresti ih ili uti
za njih, premda u umu svih njih ivi slika njihovog zajednitva (Anderson,
2006: 6). Slijedi nekoliko politikih koncepata zamiljanja bonjake nacije
kroz modernu politiku povijest.
7.1.1. Kripto-graanska opcija
U svom djelu Bonjaka politika u XX stoljeu
66
air Filandra sumira prazno
mjesto bonjakog politikog identiteta u godinama koje su prethodile
Drugom svjetskom ratu. Analizirajui rad Jugoslavenske muslimanske
organizacije koja je, nepodijeljeno je miljenje, u periodu izmeu dva
svjetska rata, bila kljunim politikim artikulantom muslimanskih interesa,
Filandra zakljuuje kako ova graanska partija nije zagovarala posebnu
nacionalnost bonjakog naroda, ni u obliku Muslimana ni Bonjaka
(Filandra, 1998: 70). tavie, ako se pogleda historijat identitetskog
artikuliranja bosanskohercegovakih muslimana od 1878. godine, od
kada bismo mogli raunati ulazak BiH u moderno doba, pa sve do danas,
tri su konstante koje su bitno uticale na (de)konstituciju bonjakog
politikog identiteta: konfesionalni identitet (Bonjaci kao Muslimani ili
Islamski narod), nemogunost eksluzivnog teritorijalnog vezivanja za BiH
(niti, kako je postalo vidljivo stotinjak godina kasnije, za neki poseban dio
BiH), odnosno nepostojanje ekskluzivnog, dominantnog etnikog titulara
u BiH na temelju kojega bi se moglo krenuti u izgradnju nacionalne
66
air Filandra, Bonjaka politika u XX. stoljeu (Sarajevo: Sejtarija, 1998);
101
drave uz nepostojanje jakog burujskog sloja potencijalnog subjekta
artikulacije jasnog nacionalnog identiteta, te svojevrsna biopolitika,
odnosno konstantna zabrinutost bonjakih politiara i inteligencije za
osiguranje fzikog ili biolokog opstanka ime se politiko djelovanje na
proizvoenju nacionalnog ideniteta konstantno reduciralo na reaktivni,
post festum model politikoga artikuliranja. Sve tri konstante su se kroz XX
stoljee pokazale de-konstitutivnim, ili blae reeno, zaprekama u artikulaciji
jasnog politikog, nacionalnog identiteta ustanovljenog na jasnoj etnikoj
supstanci. Pokuaj politike artikulacije Bonjaka iz konfesionalne
perspektive, pokazao se, ustvari, kao njihova sutinska depolitizacija,
odnosno redukcija na vjersku skupinu. Ni koncept manjka teritorijalnosti
nije se, osim puke dimenzije biolokog opstanka pokazao kao koherentniji.
Nejasna koncepcija bosanskohercegovake teritorijalne autonomije toliko
je bila marginalna u politikom smislu da nije uope ozbiljno razmatrana u
razgovorima koji su prethodili srpsko-hrvatskoj nagodbi Cvetkovi-Maek
iz 1939. godine, niti je koncepcija bosanskohercegovake dravnosti
bitnije uticala na srpsko-hrvatske dogovore iz Karaoreva 1991. godine.
Te su koncepcije doivjele svoju karikaturnu verziju bilo u ouvanju njene
teritorijalne cjelovitosti kao srca Hrvatske unutar NDH, to je bio potpuni
krah graanske politike ouvanja BiH 1941. godine, bilo u formi njezine
okvirne suverenosti propisane okvirnim Dejtonskim sporazumom 1995.
godine. U prvom sluaju su morale protei dvije krvave godine pokolja
i sistematskog genocida da bi se po prvi put u modernoj povijesti BiH
artikulirao njezin politiki identitet na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a
25.11.1943. u Mrkonji Gradu. Nadalje, kada govorimo o zaista oskudnim
politikim bonjakim artikulacijama, Filandra zakljuuje:
U 1941. godinu Bonjaci ulaze bez vlastite politike snage,
dezorijentirani i rasuti, puni strepnje i neizvjesnosti. Nedostajalo
je intelektualnih i politikih snaga koje bi mogle razumjeti svoje
vrijeme, poloaj Bonjaka u njemu, te odrediti puteve i sredstva za
osiguranje vlastitih interesa. U nedostatku neeg takvog Bonjaci
nemaju jasnog politikog usmjerenja ni cilja, te se sve vrijeme rata
njihovi politiki interesi svode na osiguranje fzikog opstanka
(Filandra, 1998: 158).
tavie,
Muslimanske mase i rukovodstvo, laiko kao i religijsko, ini se nisu
bili jedinstveni oko pitanja svog porijekla kao ni po pitanju stupnja
102
privrenosti jugoslavenskoj ideji. Barem inicijalno, Muslimani,
pripadnici vie klase, izgleda da su iznenaujue pozitivno
prihvatili dominaciju ustakog reima, moda u oekivanju da e
ovaj provesti vladavinu zakona. To se, meutim nije desilo, pa su
se Bosanski muslimani u veim gradovima oglasili nizom protesta
prekog svoga klera (dakle, religijskih dostojnika a ne politikih
predstavnika: A.M.) (Friedman, 1996: 123).
Nije li upravo to osiguranje fzikog opstanka kljuna karakteristika
moderne bonjake politike artikulacije od samih poetaka, dakle od
austrougarske okupacije pa preko uspostave NDH do prvih slobodnih
demokratskih izbora 1990. odnosno Bonjakog sabora 1993. godine?
Preivljavanje se ini kljunom rijei bosansko-muslimanske politike
od 1878. do 1991. godine, pa ak nakon 1991. ono postaje, kako
je vie puta istaknuto ranije u tekstu, svojevrsnom etnopolitikom
strategijom za opstanak na vlasti. Mada su prva identitetska pitanja, koja
su se najdirektnije ticala islamskog, dakle konfesionalnog identiteta,
postavljena pred bosanskohercegovaku muslimansku zajednicu ve
1878., ostala neodgovorena sve do izbijanja Drugog svjetskog rata
67
, te u
neto izmijenjenoj formi sve do danas, ona su po uspostavi Kraljevine SHS
nadopunjena i teritorijalnim pitanjem, koje je kulminiralo 1939. godine.
Takvo samopoimanje u opreci prema kranskom poretku u prvi plan je
istaklo vjerski stale kao glavne identitetske zagovornike, odnosno autore
zamiljanja.
Gotovo nepromijenjeno stanje zatiemo i danas. Reis ul-ulema Islamske
zajednice u BiH Mustafa ef. Ceri, od smrti Alije Izetbegovia percipiran
je kao vodea politika linost meu Bonjacima i linost koja odreuje
kljune momente bonjake etnopolitike naracije. Interesantno je da su
problemi koje on vidi kao kljune prepreke identitetskom nacionalnom
zaokruenju sumnjiva, dezintegrativna uloga bonjake sekularne
inteligencije gotovo isti kao oni s poetka ovog stoljea. Reis Ceri tako
kae:
Mislim da smo mi jako rasuti i da mi, ulema, a mislim da moemo
govoriti o ulemi, ponekad imamo kompleks od svjetovne
inteligencije Bonjaka, jer nekad se ne osjeamo ravnim da
67
Kako preivjeti kao muslimanska zajednica izvan islamskog dravnog ureenja. Kako biti
modernizovan bez gubljenja muslimanskog identiteta? Kako praktikovati islam u Evropi?
(Kari, 2004: 107).
103
moemo s njima raspravljati o svim pitanjima. S druge strane,
svjetovna inteligencija Bonjaka ima, opet, drugi kompleks prema
ulemi, tj. osjea se superiornim u odnosu na nas, pa smatra da
nema nita od nas nauiti. Onda tu nastaje nesklad...
68
Ako je pak tome tako, dometi ulemskih zamiljanja do sada su se pokazali
ogranienim, pa ak i kratkovidim, pa bi se moglo postaviti pitanje nije li
bonjaka politika ustvari uvijek bila tek neka vrsta biopolitike? Ako jeste,
ne krije li se u tome glavna prepreka da postane politikom u pravom
smislu rijei? Ne krije li se, onda, u tome i kljuni paradoks bonjake
reaktivne politike upravo stoga jer je poivala uvijek na pred-politikom,
egzistencijalnom momentu, pa je kao takva uvijek ovisila o kontingenciji
dravotvornih politika svojih susjeda. Izvanpolitiki
69
izvor bonjake
politike, mentalitet stalne ugroze, mentalitet mudedden (onaj koji je
ostao, Kari
70
), kao i neumitni tok povijesnih zbivanja u uem i irem
okruenju osobito ostvarenje etniki homogenih nacionalnih drava s
kraja 19. i poetka 20. stoljea iziskivao je stalna reagiranja Bosanskih
muslimana i to ponajee u formi egzistencijalnog refeksa, stalno je
onemoguavao narodnosnu politiku artikulaciju u modernom smislu.
Jasno je da misliti bonjatvo etniki, to je prema nekim autorima kao to
je air Filandra bio vrhunac dometa graanske bonjake politike
71
prije
1941. ili konfesionalno kako je naime uobiajeno i poeljno ak i danas
misliti bonjatvo u okvirima etnopolitiki konstituirane savremene BiH,
68
Nauni skup: Islamska tradicija Bonjaka / Izvori, razvoj i institucije, perspektive,
Mehmedalija Hadi, ur. (Sarajevo: El Kalem, 2007); 175-76;
69
Ovdje se koristim matovitom metaforom N. ai izvan politike sa sljedeim znaenjem:
upravo subjekt politike, kako nas nauavaju vaee politoloke, flozofske i demokratske teorije,
graanin, pokazuje autorica, je taj koji je izvan politike. Opirnije vidjeti u N. ai, Izvan
politike (Sarajevo: Fakultet politikih nauka, 2007).
70
Vidjeti F. Kari, Bonjaci i izazovi modernosti (Sarajevo: El-Kalem, 2004); Historija nam
svjedoi o slinom primjeru iz 11. stoljea na Iberijskom poluotoku prilikom pohoda kastiljanskog
kralja Alfonsa VI i njegovog zauzea Toleda 1085. Muslimani (...) pod kranskom vlau ...
zvali su se mudejares, odnosno oni koji su ostali (Elliot, 2009: 38) vjerovatno iz istog korijena
rijei.
71
Uope upitno je u kojoj mjeri je, imajui u vidu tradiciju ideolokog artikuliranja i stranakog
organiziranja, na Zapadnom Balkanu mogu drugaiji oblik politikog ivota osim ovog, u
osnovi rusko-narodnjakog. Dubravka Stojanovi upozorava: Ta injenica da je elita koila
razvoj najjai je dokaz postojanja sistemske ideologije. Njen egalitarizam nije dozvoljavao
snaniju socijalnu stratifkaciju. Njen kolektivizam spreavao je individualizaciju drutva. (...)U
konceptu jednakih u siromatvu videla se odbrana od moguih promena, promene koje su se, pre
svega, razumele kao gubitak nacionalnog identiteta (Stojanovi, 2008: 199-200).
104
na emu se zasnivaju politiki programi i glavni kulturni kodovi, odnosno
politizirati etniko to se danas postavlja kao poeljni cilj u dugoronom
smislu, dovodi u pitanje, a to nam iskustva iz 1941. i 1991. zorno pokazuju,
mogunost izlaska Bonjaka iz etno-konfesionalnog grupstva, odnosno
hendikep politikog subjektiviteta. Izgleda da jedan bitno izvan-politiki
koncept nije mogao dati temelja za politiku artikulaciju Bonjaka, pa je
graanski pokuaj njegove konstitucije ujedno bio i njegova istovremena
dekonstitucija, to je svaki put rezultiralo potpunim slomom. Drugim
rijeima, ako je, kako se esto moe uti, islam bit bonjakog identiteta,
onda se o Bonjacima u politikom smislu ne moe govoriti ve samo u
smislu muslimana, ili islamskog naroda u Bosni. Sasvim je nejasno to bi
tu imali traiti Reisovi svjetovni intelektualci.
Moe se zakljuiti kako je vrhunac bonjakih politikih zahtjeva, bio
sutinski izvan-politian. Naime, od austrougarske okupacije pa do
uspostave NDH mogao bi se svesti uglavnom na zahtjev za samostalnim
uredovanjem vjersko-prosvjetnim pitanjima. Tome u prilog ide i tvrdnja
da je 1941. godine, pa i dalje kroz rat jedina organizirana i djelatna
bonjaka intelektualna snaga bila El-Hidaja, udruenje bonjakih
vjerskih slubenika. Ona je sabirala Bonjake oko vjere i vjerskih pitanja,
potiui solidarnost i meusobno pomaganje svojih lanova (Filandra,
1998: 164). Dakako, ovaj transfer, odnosno redukcija politikog na
vjersko samo svjedoi o bonjakoj politikoj beznaajnosti. Filandra je
eksplicitan: Nema jedinstvenog bonjakog politikog i vojnog djelovanja
(tokom Drugog svjetskog rata A.M.), niti jasne predstave o vlastitom
stanju i cilju djelovanja (Filandra, 1998: 195). Ova izjednaenost vjerskih
i politikih zahtjeva jedna je od dominantnih karakteristika bonjakih
politika (ujedno i de-konstitucije njihovog politikog identiteta) od
poetka pa sve do kraja XX stoljea, od MNO 1906. godine pa sve do SDA
1990. godine. Sjetit emo se da je SDA svoje politiko djelovanje otpoela
na zahtjevu za reafrmiranjem vjere, ili preciznije, islamskog povijesnog
kruga, te je na osnovu toga pokuala izgraditi politiku artikulaciju. Vrijeme
koje je uslijedilo nakon toga, pa sve do danas, jasno ukazuje da je ova
redukcionistika konfesionalna jezgra identitetske politike artikulacije
ujedno i njezin kljuni kamen spoticanja. tavie, takav pristup je u
godinama rata od 1991. do 1995. djelovao razorno po ionako nestabilne
institucije novopriznate drave BiH pseudoislamizacija institucija vojske
i policije u prvom planu; etnika rekompozicija u ostalim institucijama u
krajnjem je Bonjake sveo na status jedne od zaraenih strana.
105
Druga struja, ako se tako moe rei, pokuaja identitetske artikulacije
Bonjaka pripada vrlo uskom sloju sekularne inteligencije, koja je bila
hendikepirana svojim, uglavnom feudalnim porijeklom. Na alost, kod
Bonjaka, u prvoj polovini XX stoljea nije bilo jednog stabilnog srednjeg
sloja, burujske klase koja bi ovu zadau iznijela, pa onda ne udi
malopreanji zakljuak aira Filandre da inteligencija, pod ijim pojmom
ovdje u osnovi mislimo na tad novonastajuu zapadnjaki obrazovanu
inteligenciju, nije predvodnik politike borbe za narodna prava, osobnost
je ustroja ukupnog bonjakog bia. U manjoj ili veoj mjeri ta pojava
je prisutna sve do poetka devedesetih godina XX stoljea (Filandra,
1998: 22). Hendikep bonjakog istupa u modernu politiku, najprije se
sastojao u tome to su njegovi kljuni akteri bili predstavnici feudalnog
sloja u raspadanju, zemljoposjednici iji su zahtjevi, s jedne strane,
mogli biti samo anahroni, a s druge strane, otueni od ogromne veine
bonjakog naroda. Osim toga njihovi kljuni zahtjevi kao to su vjerska
samostalnost, odbrana feudalnih zemljinih odnosa, odraz su politike
nezrelosti, jer se rjeenjem tog pitanja ne rjeavaju bitna ekonomska,
politika i dravno-pravna pitanja naroda (Filandra, 1998: 25). Oni koji
su ih naslijedili, uspostavom Kraljevine SHS, osobito rukovodstvo JMO,
sada u jugoslavenskom kontekstu, na vjetrometini, osobito velikosrpskog
interesa, djelovali su isuvie reaktivno, bez jasne koncepcije o posebnoj
nacionalnosti bonjakog naroda. Filandra navodi prilino preciznu
dijagnozu muslimanskog stanja s poetka Kraljevine iz asopisa Nova
Evropa (1923) gdje se kae: sami nai muslimani, kao da nisu naisto sa
sobom, i kao da nisu ak ni dovoljno obaveteni o sebi, o svome stanju
i o prilikama svoje ue i ire sredine (Filandra, 1998: 71). Strategija
muslimanske politike koja je imala unaprijed prilino skuen prostor
djelovanja svodei se u bitnom smislu na svega dva elementa bioloki:
muslimana, etnikih Slavena i teritorijalni: BiH u svojim historijskim
granicama (turski paragraf Vidovdanskog ustava), temeljila se na
razvijanju kvazi-identitetske naracije jugoslavenstva muslimani kao
Jugoslaveni - to je sa svoje strane podrazumijevalo pristajanje ovog
politikog rukovodstva uz sve hirove i politika spletkarenja pijemonta
jugoslavenstva politikih elita iz Beograda. No naalost, razgradnja
jugoslavenske ideologije (tridesetih godina XX stoljea A.M.) znaila
je jaanje srpskog i hrvatskog nacionalizma, ije je podruje nasrtaja
bila bonjaka ukupnost i zbog toga se jugoslavenstvo kao neutralno, a
dravotvorno podruje djelovanja brani (Filandra, 1998: 104).
106
Pa ipak, u domeni realne politike, moglo bi se upitati, naime, nije li u tim
kriznim godinama projugoslavenski savez u formi JRZ kojoj je pristupio
JMO, bio u biti savez s velikosrpskom strategijom dominacije Jugoslavijom.
Jugoslavenstvo je JMO ustvari pokuao odbraniti od velikosrpskih
manipulacija iz egzistencijalnih razloga, ali se to brzo pokazalo nemoguim
poslom. Naime, opravdani strah od slabljenja centralistike ideologije, koji
je znaio jaanje srpskog i hrvatskog nacionalizma i otvorene pretenzije
prema BiH i bonjakom narodu, pokazao se dvosjeklim maem, jer je
centralistika ideologija ustvari bila velikosrpska strategija dominacije.
Kao i 1989. , te 1939. godine srpska politika elita doivljava svojevrsni
poraz, jer vie nije mogla drati Hrvate pod kontrolom, pa odustaje od
jugoslavenstva kao pokuaja dominacije, svodei se na realniji princip,
princip etno-teritorijalnosti koji biva pretoen u Sporazum Cvetkovi-Maek
sada kao polazne osnove za prekompoziciju jugoslavenske kraljevine.
Sa smru Mehmeda Spahe u osvit nagodbe Cvetkovi Maek moe se
rei umro je i zadnji Jugoslaven, kao to je bonjaka graanska politika
doivjela svoje totalno rasulo. Tek post festum, nakon potpisivanja Nagodbe,
ostaci ostataka bonjake graanske politike, predvoeni Dafer-
begom Kulenoviem predlau stvaranje etvrte teritorijalne, neetnike
jedinice koja bi, po njihovom sudu uvrstila Jugoslaviju (koju kljuni
politiki akteri Kraljevine ve due vrijeme nisu vie htjeli)
72
i bila neka
vrsta jugoslavenskog Pijemonta. Premda nerealistian u nacionalistiki
zaotrenoj jugoslavenskoj politikoj konstelaciji s kraja tridesetih, ovaj
zahtjev za autonomijom je znaajan jer je, moda po prvi put, doveo do
opega konsenzusa bosanskohercegovakih Muslimana u svim svojim
znaajnijim elementima konfesionalnom, politikom i kulturnom
a pogotovo to je imao odjeka i meu naprednom studentskom
omladinom iz BiH svih etnikih grupa i pribliio stajalita s ljevicom,
koja e u godinama koje slijede odigrati kljunu ulogu u modernoj
artikulaciji identiteta sveukupne bosanskohercegovake politike
zajednice, ukljuujui tu i poziciju i identitet Bonjaka. Unato izreenim
zahtjevima, pragmatino muslimansko rukovodstvo, osobito Dafer-beg
Kulenovi, ipak se nije odluilo napustiti Vladu i JRZ koje su bile direktno
protiv bosanskohercegovake autonomije ime se pokazuje da politiko
vodstvo bive JMO nije predstavljalo cjelovitu i organiziranu snagu koja bi
mogla prepoznati, izraziti, predstaviti i usmjeriti interese naroda. Narod je
bio izdan od tog istog vodstva. Preputen samom sebi, ba kao i politiari
72
Ne mogu a da ne primijetim izvijesan paralelizam s utopijskim prijedlogom Izetbegovi-
Gligorov koji bi ouvao Jugoslaviju 1991. godine u trenutku kada tu tvorevinu vie ne ele
politike elite jugoslavenske gradivne S-H-S osovine.
107
koji su ga trebali voditi, pasivno je iekivao rasplet dogaanja (Filandra,
1998: 158).
Na temelju reenog, moemo zakljuiti da je graanski pokuaj politikog
identitetskog artikuliranja, bio neka vrsta kvadriranja kruga:
1. Prvobitni pokuaji defniranja politikog identiteta Bonjaka
predvodila je islamska ulema i temeljila ih na konfesionalnom
elementu. Konfesionalni element se ponajprije zbog svoje
univerzalnosti pokazao neprimjerenim za artikulaciju politikog,
odnosno nacionalnog identiteta. Dakle, onaj sadraj, koji
bi eventualno bio namijenjen za konstituciju nacionalnog
identiteta, pokazao se istovremeno dekonstituirajuim, jer svojom
univerzalnou ponitava ciljani partikularitet. On nije mogao
biti usmjeren k izgradnji modernih sekularnih institucija. Taj je
problem uoila malobrojna sekularna bonjaka inteligencija
(Baagi, Ljubuak), koja pokuava, u svjetlu modernih tendencija
izgradnje nacionalne drave, artikulirati politiki identitet na
trans-etnikoj komponenti. Ali taj potez je ve bio zakasnio, jer
su procesi nacionaliziranja bosanskohercegovakih etnija
srpske i i hrvatske ve bili poodmakli pa je zemlja ve bila bez
dominantnog, odnosno bez etnikog gospodara-oznaitelja.
Ponuene forme identitetskog samorazumijevanja bile su
uglavnom romantiarske svodei se na jezgreno bonjatvo,
jedinstveni narodnosni supstancijalitet s tri razliite vjere iji eho
esto ujemo u savremenim koncepcijama graanske Bosne.
2. Prvi pokuaj artikulacije politikog identiteta deava se s
pojavom prve politike organizacije Bosanskih Muslimana
MNO (Muslimanska narodna organizacija). Naalost, nosioci ove
identitetske naracije mahom su pripadnici feudalnog sloja, koji
su se fokusirali na zatitu svog krupnog posjeda. Njihovi interesi
su bili otueni od interesa ogromne veine Bosanskih Muslimana.
Dakako, tragino je da prvu ansu moderne politike artikulacije
koriste pred-moderne feudalne interesne grupe.
3. Graanski pokuaj s JMO u Kraljevini SHS / Jugoslaviji nije imao
mnogo jasniju identitetsku predstavu pretjerano se disperzirajui
i vezujui za kontingentne odnose politike moi unutar
Kraljevine. Tek oito ruenje jugoslavenskog okvira, koji kulminira
108
u nagodbi srpsko-hrvatske buroazije, koji je usmjeren na podjelu
BiH, a Muslimane, prema kasnijem priznanju Vladka Maeka,
uope nije uzimao u razmatranje, tjera sada ve vidno oslabljenu
JMO na refokusiranje svoje politike platforme. Ova tendencija i
beznadeno lutanje muslimanskog politikog vrha odaje injenicu
da ni s kraja tridesetih nije postojala bosanskohercegovaka, a
osobito ne neka jugoslavenska muslimanska buroazija koja bi
mogla artikulirati relevantnu politiku identitetsku naraciju.
7.1.2. Lijeve perspektive i nedostatak nacionalnog referenta
Ni jugoslavenska, niti bosanskohercegovaka ljevica nije se ozbiljnije bavila
nacionalnim pitanjem BiH sve do sredine tridesetih godina XX. stoljea,
barem iz dva razloga. Prvi, do dolaska Josipa Broza na elo KPJ, 1937.
godine ovu ilegalnu i u dobroj mjeri marginalnu politiku organizaciju
prate unutarnji sukobi, a drugi, isto je ideoloke prirode koji se temeljio na
uvidu da je nacija burujska tvorevina te da je kao takvu treba prevladati
73
.
Pa ipak, moe se zakljuiti da je, moda upravo zbog te ideoloke
distance spram nacionalnog, jedino komunistiki pokret, uvjetno reeno,
pravilno sagledao stvarnost nacionalnih odnosa u BiH, zauzeo stav prema
bosanskoj samobitnosti i uvaio etniku, ali ne i nacionalnu razliitost
Muslimana / Bonjaka u odnosu na ostale jugoslavenske narode. Sve ostale
politike snage u Kraljevini Jugoslaviji nisu dosegle tu teorijsku razinu, za
sve njih Muslimani su bili Srbi ili Hrvati, a BiH srpska pokrajina ili hrvatski
dravotvorni prostor (Filandra, 1998: 153). No ipak, KPJ je ve sredinom
tridesetih godina zauzela, u osnovi defnitivan stav o jugoslovenskoj
federaciji pet jednonacionalnih zemalja i ukazala na specifan poloaj
Bosne i Hercegovine, Vojvodine i Kosova, zbog njihove vienacionalne
strukture (Babi u Mufti, 2002: 194).
Bitna karakteristika BiH, koju KP osvjetava u nizu svojih slubenih
stavova o ovim dijelovima Jugoslavije, mogla bi se izraziti kao nedostatak
krajnjeg, dominantnog etnonacionalnog referenta na kojemu bi se temeljila
proizvodnja nacionalne drave. U tom smislu prepreke za BiH da postane
73
Marksisti su dugo smatrali da su moderne nacije rezultat kapitalistikih proizvodnih
odnosa da su, ustvari, toliko od njih ovisne da e s krajem kapitalizma nacije same od sebe
poeti nestajati. Marksisti su odbijali nacionalistiku legitimaciju neovisnih nacionalnih drava
konstituiranih na etnikoj osnovi, smatrajui da nacije nisu ni prirodne niti vjene te da prioritet
mora imati klasa kao temelj za budue nenacionalno drutvo (Suny, 1993: 4).
109
klasina nacionalna drava, sada uz nedostatak domae buroazije,
udvostruavaju se nedostatkom veinske etnike grupe. Graanski, buroaski
pristup na nivou Jugoslavije kulminirao je u ignoranciji cijelog jednog naroda
u etno-teritorijalnoj diobi, koja je dovela do najveih zloina s izbijanjem
rata 1941. godine. Taj pristup, voen u centrima etnikog homogeniziranja
u Beogradu i Zagrebu je poticao zazivanje preciznih razgraniavanja,
naprosto jedno krvavo disolviranje etnonacionalnog referenta u BiH kao
plurala u nekoliko odjelitih singulara, najprije na srpski i hrvatski dio
BiH. Upravo u odnosu prema tom upranjenom mjestu dominantnog
nacionalnog referenta u BiH, nakon propasti jugoslavenske ideje s kraja
tridesetih godina XX stoljea, poeli su se izgraivati dominantni, odnosno
homogeni etniki identiteti u svom naroito odjelitom singularitetu, kako
na vanjskom planu kroz odnos prema drugim etnikim singularitetima
najprije u formi brutalnog etno-teritorijalnog razgraniavanja provedenog
silom oruja i genocidom, tako i na unutranjem planu kroz internu
dinamiku etnike grupe unutar koje se uspostavlja i silom (ekonomskom
i politikom) odrava koncepcija hegemonistikog etnikog identiteta,
to je osobito vidljivo u pokuaju ustakoga asimiliranja muslimanskog
stanovnitva
74
. Namjesto prihvaanja ove brutalno-jasne burujske
nacionalne dravotvorne strategije, KP se odluuje, vjerovatno pod uticajem
Lenjinovog pristupa nacionalnom pitanju, za jedno temeljno multietniko
konstituiranje budue politike zajednice. Ve prilino artikulirana politika
KPJ prema BiH iznesena je u Borbi od 7.2.1941. godine, gdje je, pored
vie drugih stavova i zakljuaka, naglaeno da e Bosna i Hercegovina
opstati slobodna, a u okviru te slobode ostvarie se puna ravnopravnost
svih njenih stanovnika, kako Srba i Hrvata, tako i Muslimana ... To je put na
kome e Bosna zaista postati ono to mora da bude: spojnica hrvatskog i
srpskog naroda u zajednikoj borbi protiv okupatora (Mufti, 2002: 199-
200). Na taj nain KPJ prihvaa da se nosi s pluralom etnonacionalnog
oznaitelja u BiH, ovaj put uz Srbe i Hrvate pripisujui i Bonjacima,
odnosno bosanskohercegovakim Muslimanima, status ravnopravne
etnike grupe ili barem neke vrste spojnice koja e otupiti otrice srpsko-
hrvatskog nacionalizma. Na taj nain, moe se s Filandrom zakljuiti da je
bonjaka komunistika inteligencija jedina unutar bonjakog naroda
74
U vezi s tim, najilustrativniji je lanak u listu Ustaa koji je napisan prigodom prvog
Bajrama u NDH, gdje se pored ostalog kae: Tok hrvatstva nije prekinut ve je u novom duhu
nastavljen u islamu, ostao je sauvan i jo ii, jer vjera je spasila duh prolosti, vjera je spasila
duh otaca i duh rodnih ognjita. Tok vijekova ostao je neprekinut i nastavljen je ist od svih
utjecaja ... To bonjatvo nije nita drugo, nego sauvano hrvatstvo, koje je pod okriljem islama
nalo svoju zatitu i neprekinutost toka, ogradivi se ak i od svoje islamske brae sa istoka
(Durakovi, 1993: 131).
110
i cjeline komunistikog pokreta pred Drugi svjetski rat dosegla svijest o
nacionalnoj samobitnosti Bonjaka i dravotvornoj zasebitosti BiH. Ona je,
prema tome, najvii bonjaki nacionalni domet izmeu dva svjetska rata
(Filandra, 1998: 153). Voeni lenjinistikim, odnosno sovjetskim modelom
federacije naroda, koji imaju pravo na samoodreenje, jugoslavenski
komunisti su po uzoru na sovjetsku opreku prema velikoruskoj dominaciji,
istakli nunost federalizacije Jugoslavije po istom osnovu a u opreci
prema velikosrpskoj dominaciji. U stavovima KPJ jasno je naznaeno da
BiH zasluuje poseban status u okvirima Jugoslavije, te da e o njenoj
budunosti odluivati (pravo naroda na samoodreenje), ne velikosrpska
i velikohrvatska buroazija, ve svi njeni stanovnici, kako Srbi i Hrvati,
tako i Muslimani. Na ovaj nain, ve u februaru 1941. godine anticipiran
je dvojaki politiki identitet bosanskohercegovake zajednice, s jedne
strane graanski, jer se govori o individualnim stanovnicima BiH, a s
druge etniki, jer su svi stanovnici ujedno nosioci odreenih kolektivnih,
etnikih identiteta. Iz ove perspektive jasno je da je bonjaki (time i srpski
i hrvatski u BiH) nacionalni identitet u politikom smislu mogu jedino kao
bosanskohercegovaki dravljanski identitet.
U svojoj knjizi The Political Development of Bosnia and Herzegovina in the
Post-Dayton Period Mirko Pejanovi kae: BiH je na ravni civilizacijskih
dostignua ... odreena dvostruko. Istovremeno je i drava svojih slobodnih
graana i drava ravnopravnih naroda koji u njoj ive (Pejanovi, 2007:
248). On uporite za takvo razumijevanje nalazi u tumaenju najviih
politikih akata koje su artikulirale politiki identitet BiH od prvog i
drugog zasijedanja ZAVNOBiH-a do Dejtonskog sporazuma. Da je BiH
istovremeno i drava svojih graana ali i drava ravnopravnih naroda koji
u njoj ive, Pejanovi nalazi potvrdu u svakom od ovih najvaniji politikih
dokumenata temelja bosanskohercegovakog politikog subjektiviteta.
Magna carta ovakvog razumijevanja BiH ima svoje prvo utemeljenje u dva
dokumenta od historijskog znaaja Rezolucije I. ZAVNOBiH-a (1943.)
kojom se promovira politika ravnopravnost naroda (Pejanovi, 2007:
249), te Deklaracije o pravima graana s II. ZAVNOBiH-a (1944.).
U Rezoluciji Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog osloboenja Bosne
i Hercegovine doneenoj u Mrkonji gradu 25.11.1943. godine izmeu
ostalog se kae:
Prvi put u istoriji BiH sastali su se pretstavnici srpskog,
muslimanskog i hrvatskog naroda povezani vrstim bratstvom u
111
ustanku, s ciljem da na osnovu rezultata oruane borbe naroda
Jugoslavije i naroda u BiH donesu politike odluke koje e otvoriti
put naim narodima da urede svoju zemlju onako kako to odgovara
njihovoj volji i interesima. (...) Danas narodi BiH kroz svoje jedino
politiko pretstavnitvo, Zemaljsko antifaistiko vijee narodnog
osloboenja BiH, hoe da njihova zemlja, koja nje ni srpska, ni
hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska,
bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina, u kojoj e biti
osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, muslimana
i Hrvata. Narodi Bosne i Hercegovine uestvovae, ravnopravno
sa ostalim naim narodima u izgradnji narodne demokratske
federativne Jugoslavije.
Kao protutea ovom dogovoru naroda, etnikih kolektiva, ve naredne
godine doneena je Deklaracija Zemaljskog antifaistikog vijea narodnog
osloboenja BiH o pravima graana BiH (podvukao A.M.) koja je svojevrsni
bosanskohercegovaki Bill of Rights i s kojom je BiH ula u red modernih
demokratskih drava. U njoj se kae:
Izraavajui pravedne tenje naroda za ovjenim ivotom u
slobodi i dostojanstvu, narodna demokratska vlast u biH, oliena
u narodnooslobodilakim odborima i Zemaljskom antifaistikom
vijeu narodnog osloboenja BiH, zajamuje: Ravnopravnost
Srba, Muslimana i Hrvata Bosne i Hercegovine, koja je njihova
zajednika i nedjeljiva domovina (podvukao A.M.); Slobodu
vjeroispovijesti i savjesti, kao i ravnopravnost svih vjeroispovijesti;
Slobodu zbora i dogovora, udruivanja i tampe; Linu i imovnu
sigurnost graana, kao i slobodu privatne inicijative u privrednom
ivotu; Ravnopravnost ene s mukarcem, kako u politikom
ivotu zemlje, tako i u svim oblastima drutvene djelatnosti;
Izborno pravo u demokratskoj Bosni i Hercegovini birai e vriti
tajnim glasanjem na osnovu opteg, jednakog i neposrednog
prava glasa. Aktivno i pasivno izborno pravo ima svaki graanin i
graanka koji su navrili 18 godina ivota, a nisu toga prava lieni
na osnovu zakona (...); Svakom graaninu zajameno je pravo
albe na rjeenje organa vlasti, kao i pravo molbe i pritube svim
organima dravne vlasti; Niko ne moe biti suen bez prethodnog
sudskog postupka.
112
Upravo na podlozi ovakvog dvojakog odreenja bosanskohercegovake
politike zajednice, upravo u cilju saznavanja kuda treba da kao politika
zajednica idemo, treba podvui nekoliko sljedeih momenata. Naime,
s izuzetkom perioda rigidnog totalitarizma neposredno nakon rata,
politiko samorazumijevanje BiH, sve do dananjeg dana, fokusiralo se
gotovo iskljuivo oko ideje ravnopravnosti naroda, a ne oko ideje politike
jednakosti graana. Iskazano terminima savremene politike flozofje, moe
se zakljuiti da su dominantni principi na kojima je poivala bh. politika
zajednica uvijek bili principi etnike jednakosti, jednakosti kolektiviteta, a
ne principi etike jednakosti, jednakosti individualnih graana istaknuti u
Deklaraciji II ZAVNOBiH-a. Premda su sva ustavna odreenja BiH od 1946.
do 1995. referirala na ovu dvostrukost graana i naroda u autoritarnim
drutvenim praksama socijalizma i etnonacionalizma, politika
jednakost graana nije bila nita vie do praznog pojma. Marginalizacija
kategorije graanskog te usredotoenost na modele koncepcije politike
ravnopravnosti etnikih kolektiva poev od famoznog etnikog kljua
kojega su inaugurirale vlasti socijalistike Bosne, uinila je diskriminatorne
prakse prema graaninu samorazumljivim, tavie reducirale su samu
mogunost politikog djelovanja i artikulacije na etniku determinantu.
U zemlji u kojoj je ionako vladao prilino represivni jednopartijski sistem,
to vrlo usko polje politikog djelovanja graanina u Bosni je dodatno
bilo sueno etnikim flterom koji je zamiljen da osigura politiku
ravnopravnost ne individua graana, ve kolektiva, odnosno naroda,
ustvari etnikih grupa, bez mehanizma zatite i promocije individualnih
prava.
Socijalistika odreenja BiH, kao zajednice ravnopravnih naroda, tako su
(ako imamo u vidu autoritarni komunistiki politiki okvir, onda se takav
pravac razvoja moda ini nunim) stvorila preduslove za politizaciju
etnikih grupa. Politika podobnost i ak podsticanje etnike razliitosti sada
kao jedinog naina politikog djelovanja uope, uinila je, da se s padom
socijalistikog samoupravnog sistema, politiko organiziranje shvati
gotovo iskljuivo kao etniko-politiko organiziranje. Pejanovi je zasigurno
u pravu kada u politikom smislu Bosnu odreuje dvojako, meutim, isto
tako, historija BiH u posljednih pedeset godina pokazuje ta se deava
kada ta dva odreenja ne tretiramo jednako, nego jedan izdvajamo kao
vladajui princip ravnopravnost kolektiviteta, a marginaliziramo drugi
jednakost individualnih graana. Takve interpretacije karakteristine su za
autoritarni politiki okvir koji poiva na kolektivitetu, bio on komunistiki,
ili nacionalistiki. Potpuna politika irelevancija graanskog u politikoj
113
praksi socijalistike Bosne, uinila je prelaz sa socijalizma u nacionalizam
sasvim normalnim, prirodnim i to u dovoljnoj mjeri da bi povrni analitiari
i teoretiari mogli slavodobitno zakljuivati kako je to jedini nain na koji
ova zemlja moe biti organizirana, kako je to povijesni usud ove zemlje,
kako je ona sutinski podijeljeno drutvo i tome slino. Ustvari, problem
je u tome to su oba politika sistema i komunistiki i nacionalistiki u
kojima se BiH nalazila od 1943. godine pa do danas, autoritarni, jer ni jedan
ni drugi nikakvog znaaja ne pridaju slobodnom graaninu ve uvijek samo
nekom kolektivu. Gubljenje jakog autoritarnog politikog okvira kakav je
bio jugoslavenski i socijalistiki s kraja osamdesetih, rezultiralo je 1990.
godine potrebom za politikim utvrivanjem etnike razliitosti, ovaj put u
atmosferi straha i neizvjesnosti. Narodi su, u interpretaciji novoformiranih
nacionalnih stranaka, trebali biti uvreni, samostojni u svojoj razliitosti,
ukratko trebali su postati doslovno neovisnim politikim subjektima da bi i
dalje mogli biti ravnopravni. Za postizanje punog politikog subjektiviteta,
ostao je jo samo jedan korak teritorijalno zaokruenje kojemu se na
putu nala jedna nepogodnost etniki izmijeani teritoriji. Povlaivanje
koncepcije ravnopravnosti naroda, politiko prakticiranje tih razlika, tako
je na prvi mig krize, poprimilo logian slijed za sve nas izuzetno tragian
rezultirajui u ratnoj uspostavi teritorijalnih cjelina, etnikih entiteta.
Klasian prigovor koji se zavnobihovtini upuuje, naime da je
Zavnobihovska formula vaila, dakle, u okviru jugoslavenskog
socijalistikog federalizma, odnosno da je ovaj politiki rebus sa tri
rastavna i tri sastavna veznika bio mogu jedino u vezivnom tkivu bratstva
i jedinstva kao dravne ideologije (Stoji, 2007: 9) vrijedan je panje, ali
mislim da promauje sutinu problema. Naime, zato bi u Prvoj i Drugoj
deklaraciji pobrojana individualna i kolektivna prava bila samo socijalistika
i komunistika, odnosno uope ideoloka, a ne ono to jesu opi regulativni
ideali politike zajednice? To to se u kontekstu komunistike diktature
nisu efkasno provodili, ne znai da su po sebi i sami ideoloki konstrukti,
koji padaju u vodu s padom dominantne ideologije. Ideja nacionalne
ravnopravnosti i temeljnih ljudskih prava i sloboda jesu regulativni
ideali, odnosno vrijednosni orijentiri svake demokratske zajednice.
Njihovo neprovoenje tako vie govori o akterima represivnog reima,
nego o samim principima. Zato bismo s odbacivanjem komunistikog
represivnog sistema morali odbaciti i te principe?
Autoritarna reimska kontekstualizacija ovih principa Prvog i
Drugog zasijedanja ZAVNOBiH-a, u kojim Pejanovi vidi dvostruko
samorazumijevanje BiH kao drave jednakih graana i ravnopravnih
114
naroda, dovela je do sljedeeg: koncepcija politike ravnopravnosti
naroda ili koncepcija etnike jednakosti, koja je bila povlatena u
odnosu na koncepciju jednakosti graana, nije mogla garantirati
politiku ravnopravnost graana, odnosno etiku jednakost svakog
bosanskohercegovakog graanina u njegovom ili njenom dostojanstvu
i slobodi. Tako trasirana BiH je po tome bila u dobroj mjeri konsocijacijski
aranman. Takva BiH, i u svojoj socijalistikoj i u svojoj etnonacionalistikoj
formi, bila je neslobodno drutvo, koje je uvijek davalo politiku vlast
kolektivu, odnosno politikim elitama koje vode kolektiv, artikuliraju
njegovo zamiljanje, nad graaninom pojedincem. U tome je, slobodan
sam, ustvrditi, uzrok svih naih disfunkcionalnosti, kako onih bivih tako i
onih dananjih. Tako bi razmiljanja u svjetlu ustavnih reformi i predstojeih
integrativnih procesa u porodicu europskih naroda za nas trebalo da
znai vraanje dravnom kontinuitetu Bosne, koji je dvostruko odreen,
ali ovaj put ne favorizirajui jedno odreenje nad drugim, kako i predlae
Pejanovi. Potrebno je u tom smislu, kako ovaj autor insistira racionalno
odrediti to uistinu predstavlja vitalni nacionalni interes bh. naroda, potom
to ustavno zatititi i na taj nain ga limitirati, a ogromno polje politikog
time osloboditi od etnike osnove politikog organiziranja, osloboditi ga
za slobodnog graanina i njegovo politiko interesno organiziranje.
Nadalje, ovaj autoritarni politiki okvir imao je svoje ideoloko utemeljenje
u komunistikom vienju nacionalnog pitanja. Eksperimente iz
proizvodnje etniciteta kao organizirane i sistematske dravne projekte
nalazimo u SSSR tridesetih godina. Taj proces se nazivao korjenizacijom,
odnosno indigenizacijom koji je podrazumijevao slavljenje nacionalnih
kultura i proizvodnju domae inteligencije (Slezkine, 1994: 446), odnosno,
energino proizvoenje posebnih institucija za kulturnu proizvodnju. Do
kraja decenije (tridesetih A.M.) sve republike Sovjetskog Saveza imali su
svoja udruenja pisaca, narodna pozorita, opere i nacionalne akademije
koje su se posebno fokusirale na nacionalne historije, knjievnosti i
jezike (Slezkine, 1994: 447). Sumnjiavost jugoslavenskih komunista
prema jugoslavenstvu gotovo je bila identina sumnjiavosti sovjetskih
komunista prema eventualnoj sovjetskoj naciji, ponajprije zbog straha od
restauracije buroaskog sloja unutar najmonijih nacija federacija srpske
i ruske. Staljin je tako u svom govoru 7.4.1948. rekao kako
Svaka nacija, bila ona velika ili malena, ima svoje specifne
kvalitete koji su jedinstveni s vlastitim posebnostima koje nemaju
druge nacije. Ove posebnost predstavljaju doprinos koji svaka
nacija daje zajednikom bogatstvu svjetske kulture. U tom smislu
115
sve nacije, i velike i male, nalaze se u istoj poziciji i svaka nacija
jednaka je svakoj drugoj (Staljin prema Slezkine, 1994: 449).
Na taj nain komunistika ideologija izvrila je svojevrsnu esencijalizaciju
etniciteta. Slezkine analizira taj proces na sljedei nain:
Ovaj stav sugerira da je etnicitet neto univerzalno, ireducibilno i
inherentno moralno... Drutva su predstavljala etnike zajednice,
a etnike zajednice su male sutine koje su postojale neuporedivo
due od bilo koje nadstrukture. Ukratko, slubeni stav glasio je:
klase i njihove ideologije dolaze i prolaze, no nacionalnosti ostaju.
U jednoj zemlji bez drutvenih konfikata, etnicitet je bio jedini
smisleni identitet (Slezkine, 1994: 449).
Ovo politiki usmjeravano traganje za izvanpolitikim referentom koji se
naao, kako vidimo, u primordijalistikim formama etnikog identiteta,
iji su rezultati tomovi novih nacionalnih historija i genealogija i
njihovih jezika, ustanovilo je nacionalistiku praksu politike proizvodnje
nacionaliteta unutar koje vie nije bilo vidljivo to je posebno socijalistiko
u svemu tome, pa je sa slomom autoritarnog komunistikog okvira sraz
izmeu identitetske nacionalne naracije, kao govora sutina i pukog
komunistikog govora, postao nepremostiv. Upravo se pad komunistikog
ideolokog autoritarnog okvira u Jugoslaviji (ali, i u samom Sovjetskom
savezu) desio onda kada je taj sraz stupio u otvoreno, uz prve najave
demokratizacije, kada su kljune metafore dominantne ideologije izgubile
mobilizirajuu snagu. Drugim rijeima, pad se desio kada je naracija
komunistike ideologije postala neuvjerljiva, a postala je neuvjerljiva jer
nije imala vie svoga referenta, za razliku od nacionalistike ideologije,
koja je operirala vanvremenim, opipljivim, konkretnim entitetima. Tako
Przeworski pie kako do 1989. partijski birokrati vie ne vjeruju u ono to
govore. (...) Najznaajniji aspekt ovog kolapsa bio je u tome da partijski
birokrati vie nisu imali to rei da bi odbranili svoju mo. Bili su naprosto
nijemi: vie nisu govorili o socijalizmu, progresu, budunosti, prosperitetu,
racionalnosti, jednakosti, radnikoj klasi (Przeworski, 1991: 22).
Razvoj bosanskohercegovake politike ljevice i njeno uee u stvaranju
politike naracije bosanskohercegovake politike zajednice mogao bi se
promatrati u etiri perioda: predideoloki, ratni, hegemonistiko-ideoloki,
te takozvani postideoloki period:
1. Predideoloki period (1909 1941): karakteriziraju ga prvi
pokuaji politike artikulacije lijevih ideja u opreci prema ve
116
ustanovljenim burujsko-nacionalistikim, pa ak i feudalnim
obrascima politikog organiziranja, koji su karakteristika prvih
politikih artikulacija u BiH s poetka XX stoljea, dakle u opreci
prema desnici, uglavnom pod uticajem politikih gibanja u
Austrougarskoj i srbijanskom susjedstvu (npr. Svetozar Markovi).
Ovaj rani period je obiljeen ideolokim lutanjima i previranjima,
jer je vie kompetitivnih ideoloko-identitetskih naracija bilo
u opticaju. Neven Aneli taj spektar koji se razvio dvadesetih
godina XX stoljea opisuje: Na krajnjoj ljevici je zabranjena KPJ
koja je bila najmasovnija i najorganizovanija politika partija
socijalistikih pogleda te ilegalna u tom trenutku to joj je uskratilo
platformu za djelovanje. Opcija centra na politikoj ljevici bila je
predstavljena novoosnovanom SRPJ dok je ranije postojala na
relativno desnom krilu SDSJ (Aneli, 2009: 17). Znaci jasnijeg
ideolokog zaokruivanja ljeviarske naracije u BiH razaznaju se
nakon dolaska Josipa Broza na elo KPJ to e se, kako smo vidjeli,
u opem rekonceptualiziranju komunistike ljevice, posebno
odraziti na pitanje BiH.
2. Ratni period (1941-1945): kljuna karakteristika ovog, relativno
kratkog, ali za ljevicu u BiH, pa i samu BiH koja je u tom periodu
lako mogla nestati s povijesne scene, sudbinskog perioda je, s
jedne strane, komunistika ideoloka konsolidacija, koja je zbog
svog radikalnijeg pristupa (npr. rat protiv agresora i domaih
izdajnika istovremeno je rekonceptualizirala i kao socijalistiku
revoluciju) i odlunog rukovodstva, koje je imalo jasnu, ideoloki
zaokruenu viziju budueg pravednog drutva, uspjela da utihne
druge glasove slijeva; s druge strane, komunistika ljevica se
uspjela nametnuti kao lider cijelog jednog, do tada nevienog,
fronta socijalne kooperacije. U izuzetno tekim okolnostima
komunisti su, kako navodi Aneli, vodili tri paralelna rata: prvi,
dakako, protiv njemakog i talijanskog okupatora. Druga vrsta je
bio paralelni graanski rat u kojem su uestvovale domae vojne
formacije koje su bile organizovane uglavnom na nacionalistikoj
osnovi. Konano, partizani su vodili pored ove dvije vrste borbi i
onu ideoloku socijalistiku revoluciju (Aneli, 2009: 20). Kao
predvodnici openarodnog patriotskog fronta koga je, barem do
1943. godine, karakteriziralo ideoloko arenilo, komunisti su, u
potrazi za politikim legitimitetom, uspjeli upriliiti svojevrsni
bosanskohercegovaki konvent: ZAVNOBIH i u dva navrata skicirati
takvu vrstu drutvenog ugovora budue bosanskohercegovake
117
politike zajednice, koji se temeljio na koncepciji ljudskih
prava i sloboda, uz punu zatitu kolektivnih etnikih interesa,
to predstavlja prve domae moderne zasnivalake politike
dokumente u BiH. irei mreu antifaistike solidarnosti i nudei
okvir modernog demokratskog politikog subjektiviteta, koji
transcendira etnike podjele, koje proistiu iz to je pokazao
parlamentarni ivot u Jugoslavenskoj kraljevini burujsko-
nacionalistikog politikog organiziranja, KPBiH je uspjela
mobilizirati ire graanstvo i ponuditi specifan multikulturni
identitet politike zajednice.
3. Hegemonistiko-ideoloki period (1945-1990): ovaj
period se moe podijeliti u namanje tri faze: a) fazu prvobitne
hiperideologizacije cjelokupnog drutva (faza prvobitne
akumulacije ideolokog kapitala), ili faza domaeg staljinizma
koji se do 1948. u potpunosti oslanjao na kopiranje sovjetskih
obrazaca; b) faza liberalizacije od 1950. 1980. koja se, bez obzira na
njene uspone i padove, temelji na originalnoj verziji komunistike
naracije koja pokuava politiku zajednicu rekonceptualizirati na
skovanim metaforama i kategorijama samoupravnog socijalizma
(faza cirkulacije ideolokog kapitala), te c) faza raspada monolitne
ideoloke hegemonije, odnosno faza kraha ideolokog kapitala
koji, pri svome kraju vie nikoga nije mogao mobilizirati.
Prvu fazu karakterizira potpuno odsustvo politikog spektra,
pluraliteta opcija, ne samo u drutvu openito, ve i unutar
samog dominantnog komunistikog diskursa. U drugoj fazi se KP
odluuje, umjesto rigidnog, za meki totalitarizam neto poput
totalitarizma s ljudskim likom, to je nemogua formula. Nune
pluralizacijske procese bilo koje politike zajednice, a osobito
jedne kompleksne kakva je bila Jugoslavija i BiH, KP pokuava
cijelo vrijeme kompenzirati svojevrsnim strogo kontroliranim
imitacijama pluralizma, jednom vrstom virtuelnog pluralizma:
kako imitacijom slobodnog trita, tako i imitacijom trita razliitih
politikih ideja i opcija koje promiu razne, navodno autonomne
drutveno-politike organizacije kao to su, dakako pored SK,
SSRN, SSO, SUBNOR i sindikati. Aneli s pravom zakljuuje kako
je unato pokuaju pluralizma kroz aktivnosti ovih organizacija,
sistem ostajao sutinski jednopartijski (Aneli, 2009: 33). Sistem
meuetnike ravnotee odravan je neformalnom praksom
potovanja tzv. nacionalnog kljua i on je dugo zadovoljavao tzv.
grupne interese, ak i kada su uvelike u susjednim republikama
118
nacionalisti uspjeli nametnuti novi vid politike i identitetske
artikulacije. Treu fazu karakterizira krah svesabirajue
komunistike ideologije i njenu fragmentaciju na nacionalistike
identitetske naracije. Ali taj proces nije bio ba jednoznaan
u BiH. Aneli naglaava da je injenica da se nacionalizam
stvarno razvio u BiH tek kao posljedica politike u Jugoslaviji
tokom drugog dijela osamdesetih godina (Aneli, 2009: 33).
Autor dalje nastavlja kako je bosanskohercegovaki sistem, iako
ozbiljno oslabljen jo uvijek bio prejak za nacionalistike izazove.
Ovo je istovremeno i dokaz da skrivene etnike podjele i mrnja
nisu bile rasprostranjene u drutvu (Aneli, 2009: 33). Ovo je
vrlo vaan uvid s obzirom na danas vrlo popularne teze o BiH kao
tradicionalno podijeljenom drutvu, drutvu kojeg karakterizira
paralelni ivot, navodno toliko razliitih kultura i svijetova, da
ga na okupu moe drati samo nekakva imperija. Iskustvo BiH
izmeu 1943. i 1990. pokazuje da je mogue govoriti o politikom
identitetu koji poiva izvan zadatih okvira etnikih identiteta,
te da se kao kljuni remetilaki faktor u BiH najee pojavljuju
etnopolitike matrice izvan BiH. Danas je bjelodana injenica da
etnonacionalistika revolucija nije nikada do sada bila genuini
bosanskohercegovaki projekt (interesantno je, kako navodi
Aneli, da je i ustanak seljatva iz 1875. u istonoj Hercegovini
koji se danas jednoznano interpretira kao srpski narodni ustanak,
u svom povodu imao jasne socijalne komponente, prije nego je
etniki reinterpretiran od strane srpskih i crnogorskih agitanata),
ve je stvar ideolokog uvoza sa strane. Jasan, openito ljeviarski
stav u vremenima krize, izraen je u saopenju Predsjednitva
CKSKBiH iz 1988. godine u kojem se istaklo, navodi Aneli, da se
u BiH ne moe dati podrka organizovanju politikih skupova na
etnikoj osnovi (Aneli, 2009: 33). Prvi val etnike mobilizacije i
homogenizacije koji je otpoeo s tzv. antibirokratskom revolucijom
Miloevieve Srbije bio je tako odbijen. Dakako, ovaj stav CKSKBiH
krije jednu veliku istinu koju ljevica od svog osnivanja u BiH nosi u
temelju svog politikog djelovanja: etnonacionalistiko politiko
organiziranje i artikuliranje dezintegrirajue i samodestruktivno
po bosanskohercegovaku politiku zajednicu bilo je to jasno
tokom Drugog svjetskog rata, nakon prvih viestranakih izbora i
tokom rata u BiH, a naalost vie nego jasno je to nama dananjim,
openito kazano, dvodecenijskim rtvama etnonacionalistikog
destruktivizma. Etnonacionalistika identitetska pria u BiH po
119
pravilu zavrava u stravinim zloinima, genocidu, openitoj
destrukciji ljudskih ivota, materijalnih dobara, institucija,
prijetei opstanku samog drutva i kompleksnog tkanja
meuljudskih svakodnevnih interakcija. Ono to je bilo jasno
ljeviarima BiH ve sto godina, ono to je bilo kristalno jasno
poslanicima bosanskohercegovakog revolucionarnog konventa
1943. i 1944. godine, demokratskim snagama koje su izale
kao izborni pobjednici 1990. godine nikako nije bilo jasno. Bilo
kako bilo, potkraj osamdesetih dolazi do unutarnje diferencijacije
i demokratizacije unutar SK; najprije konfrontacije izmeu
radikalnih reformista i tvrdih komunista. Taj se sukob osjeao i
na nivou Jugoslavije pa su bosanski komunisti predlagali, to
navodi Aneli, mirnu podjelu SKJ na ideolokoj osnovi... to bi
dovelo do stvaranja dvije partije: tvre komunistike i liberalnije
socijalistike (Aneli, 2009: 35).
4. Postideoloki period (1990-danas): Slom Berlinskog zida doveo
je cjelokupnu Ljevicu Zapada u veliku identitetsku krizu. Ako je
prvobitni period karakterizirao bijeg od Desnice u potrazi za
pravom identitetskom artikulacijom Ljevice, postideoloki period
bosanskohercegovake pa i ire europske Ljevice karakterizira
svojevrsni bijeg udesno, jedno svojevoljno utapanje svog
naroitog identiteta u neem to se moe odrediti kao centar
(to je, mora se priznati ipak desno od lijevog). U postideolokom
centru u Europi deavala se svojevrsna fuzija lijevih i desnih ideja
pa i do tada nezamisliva zamjena teza: desnica je poela govoriti
o aspektima socijalne skrbi, a ljevica o restrikciji imigracije.
Takozvani trei put koji je jedno vrijeme plijenio panju i naih
socijaldemokrata i ostalih ljeviara, ipak se, kako je vrijeme
odmicalo pokazao kao jedna neokonzervativistika strategija,
kako primjeuje iek, koja je ustvari pokazala da onaj prvi put,
put neoliberalizma nema alternativu. U bosanskohercegovakom
kontekstu nakon 1995., naa ljevica se nala pred iskuenjem
pluralizacije ali one etnonacionalistike u emu je uestvovala i
sama Socijalistika internacionala. Potrebno je bilo etnicizirati
domau ljevicu, uostalom kao i ostale graanske inicijative, koristei
postideoloku zbunjenost Ljevice uope i time napustiti onu
diferentiu specifcu lijevog politikog artikuliranja na principima
klasne solidarnosti koja je nuno trans-etnika preorijentirajui je
unutar dominantnog etnopolitikog okvira. Aneli primjeuje:
Ovaj pluralizam na politikoj ljevici pojavio se u trenutku kada je
120
BiH de facto bila pod protektoratom meunarodne zajednice koja
je traila rjeenje za ograniavanje uticaja nacionalistikih partija.
U meunarodnim krugovima uslijedila je ideja da partije priblino
socijaldemokratske orijentacije postanu nacionalni pandani
vladajuim nacionalistima. Tako bi od SDP postala bonjaka
organizacija politike ljevice (Aneli, 2009: 39) kako se i danas
uporno karakterizira ne samo od strane tvrdokornih nacionalista,
ve i nekih nezavisnih intelektualaca ime se ti intelektualci
svrstavaju, htjeli ne htjeli, u slubu dominantnog rastakajueg
etnonacionalistikog diskursa, koji svoje intelektualne projekcije
temelji na biopolitikom prebrojavanju etnikih krvnih zrnaca.
Pa ipak ove kritike ukazuju s pravom na jedan simptom koji je
od presudnog znaaja za budunost ljevice u BiH, a to je da
ona, to je prije mogue, mora izai iz neodgovorne i zavodljive
postideoloke prie i upustiti se u proces ideoloke kristalizacije,
odnosno jasne lijeve politike artikulacije, dakako pouena
negativnim iskustvima iz prolosti, odnosno opasnostima
ideolokog hegemonizma, koji poiva na sistematskom gaenju
ljudskih prava i sloboda.
Rezimirajui ljeviarsku priu mora se primijetiti sljedee: u BiH je, do
sada, samo ljevica dokazala da moe ponuditi drugaiju naraciju drutvene
solidarnosti, da je u stanju naravno u zavisnosti od specifnih drutveno-
historijskih okolnosti ponuditi uinkovitu, funkcionalnu alternativu grupnog
identitetskog mobiliziranja nasuprot desnoj identitetskoj naraciji koja poiva
na etnikoj mobilizaciji. Po pravilu ljevica se fokusira na klasnu mobilizaciju,
u emu je njen polazini hendikep, s obzirom na tradicionalno slabiju klasnu
izdiferenciranost politike zajednice kakva je BiH odnosno njezin, kako
Latinka Perovi konstatira, tradicionalni otpor modernizaciji. Nepostojanje
jake radnike klase to je openiti hendikep svih socijalistikih revolucija
Istone Europe, opa neobrazovanost i neprosvijeenost koje pogodno
djeluju u prilog rada vjerskih zajednica u BiH, tih generatora i inkubatora
nacionalizma u itavoj bivoj Jugoslaviji, Poljskoj i slinim zemljama,
nepostojanje artikulirane burujske klase bile su i ostale neke od kljunih
prepreka snanijem profliranju ljevice u BiH. To je vidljivo u identitetskim
ideolokim lutanjima od samog poetka ljeviarenja 1909. pa sve do
danas: frakcionake fragmentacije koje su manje ideoloke prirode,
ve pitanja linih razilaenja, koketiranje s nacionalistima, staljinistika
eksperimentiranja itd. Unato svemu, ljevica je pokazala da u BiH postoji
mogunost izvanetnikog politikog artikuliranja, da je mogue iznai tu
121
taku drutvene solidarnosti izvan etniko-vjerske percepcije politikog
zajednitva, napose, da je mogue govoriti o izvan-etnikim takama
politike mobilizacije u BiH, to naruava orijentalistike stereotipove o BiH
kao tradicionalnom duboko podijeljenom drutvu. Ono to je najvanije,
ljevica, moja je generalna ocjena, je u stanju ponuditi integrativnu,
nasuprot dezintegrativnim politikim naracijama.
U nunom okretanju od politiki-konfuznog ili ak a-politinog centra i
samoparalizirajuih postideolokih tlapnji, ljevica mora iznova stei snagu
svoje politike artikulacije drutvene solidarnosti, a ta se snaga mora
traiti samo lijevo od centra. Ta snaga se ne sastoji u nekolicini genijalaca,
briljantnih politikih analitiara, usamljenih pojedinaca koji pola svog
politikog angamana troe na opravdavanje svojih istonih grijehova.
Takav izgled odaje jednu elitistiku auru koja ne moe mobilizirati ire
drutvo ne samo u BiH nego i svakoj drugoj demokratskoj zemlji. Uasni
zloini i represija, koji su u ime lijeve ideje vreni u BiH, ve su poodavno
kritiki razmotreni i osueni od strane mahom lijevih intelektualaca s
kraja osamdesetih i poetkom devedesetih, a osim toga, nakon stravinog
genocida i totalne destrukcije naeg drutva od 1992. 95. koja je izvrena
u ime etnonacionalistikih mobilizacija, te trajnog ponienja graana koji
ive u etnonacionalistikim ustavnopravnim okvirima od 1995. dobrim
dijelom anulirani, nisu nikakav razlog da se danas s ponosom ne osvrnemo
na nae pretke koji su 1943. i 1944. ponudili jednu duboko humanu i
pravedniju viziju nae politike zajednice.
Veliko je pitanje moemo li, analogno padu komunistike ideologije,
oekivati i pad etnonacionalistike ideologije onog trenutka kada graani
prestanu vjerovati u njene metafore i fraze, kada ove izgube mobilizirajuu
snagu, ili kada se nakupi dovoljno cinike distance kod obinih graana
prema nametnutim etnopolitikim interpretativnim obrascima stvarnosti?
Da li je razlono u skorije vrijeme oekivati to vrijeme kad e pripadnici
etnopolitikih elita izgubiti mo da ita krau u odbranu svoje povlatene
politike pozicije, da prestanu govoriti o ugroenosti, vitalnim nacionalnim
interesima, narodnom biu, zavjerama? To su, ini se pitanja svih pitanja
nae politike zajednice, na koja je za sada teko ponuditi odgovor.
Situaciju dodatno uslonjava isprepletenost etnopolitike s religijom, pa bi
razraun s etnopolitikim obrascem ujedno bio kao strategija odbrane
moi interpretiran, ustvari kao razraun s religijom samom.
122
7.2. Bonjaki sabor i posljednje naciotvorno iskuenje
U bosanskohercegovakim medijima se tokom 2009. godine najavljuje
odravanje drugog (D. Lati), odnosno treeg(N. Mulabegovi)
Bonjakog sabora, u organizaciji Vijea kongresa bonjakih intelektualaca,
a koji treba da se odri u septembru, odnosno u oktobru. Cilj ovog teksta
nije da utvrdi da li je rije o drugom ili treem saboru (premda, prema meni
dostupnim saznanjima, operiram samo s jednim takvim skupom iz 1993.
na kojega u se u tekstu referirati), niti da se utvrdi njegova legitimnost,
s obzirom da ga saziva samo jedna od bonjakih institucija Vijee
kongresa bonjakih intelektualaca. U ovom tekstu pretrest u samu ideju
saborovanja kulturno-politike elite ili jednog njezinog dijela jedne etnike
grupe u multietnikoj zemlji kakva je BiH, dakle u zemlji ija je nacionalnost
pluralna, jer joj nedostaje etniki homogeni dominantni referent. Osobito,
s tim u vezi, bit e pretresene nosee intencije za sazivanje jednog takvog,
etniki ekskluzivnog skupa, kojima je, ini mi se, implicitna potreba za
donoenjem jednog temeljnog dokumenta nacionalnog programa
koji bi neizostavno temeljio svaki budui potez politikih predstavnika
bonjakog naroda u BiH.
U svjetlu politiko-ekonomske krize koja potresa BiH ve nekoliko decenija,
te ratnih zbivanja ije tekovine etnike podjele i diskriminacija po etnikoj
osnovi u svim sferama javnog ivota predstavljaju temelj ustavno-pravne
politike organizacije ove zemlje, nadalje zastoji na putu ka euro-atlanskim
integracijama, te konstantno osporavanje bosanskohercegovakog
suvereniteta od strane srbijanskog politikog vrha, nekolicina bonjakih
intelektualaca osjetila je potrebu da uradi svojevrstan inventar stanja
bonjakog naroda u BiH, da razmotri njegovu poziciju u odnosu
prema druga dva konstitutivna naroda, te da pokua artikulirati
temeljne postulate za dalje politiko djelovanje. Oito je u pozadini ovih
zahtjeva jedno duboko nezadovoljstvo nekih bonjakih intelektualaca
dosadanjim djelovanjem bonjakih politikih predstavnika (ponajprije
lidera SDA i SBiH kao dvije vodee bonjake politike stranke). Jedan
od tih intelektualaca, Demaludin Lati te intencije obrazlae sljedeim
rijeima: elimo ujediniti bonjaku i bosansku energiju, obratiti se gradu
i svijetu, postaviti minimume ispod kojih ni jedan politiki predstavnik
Bonjaka nee smjeti ni moi ii (Lati u Dizdarevi, 2009: 28). S tim u
vezi, novi bonjaki sabor se doivljava kao projekt konanog defniranja
nacionalnog programa i nacionalnih interesa Bonjaka u evropskoj BiH,
dravi u kojoj ive zajedno sa Srbima i Hrvatima (Alispahi, iz Mandal,
123
2009: 6). Sa slinom idejom postavljanja minimuma ispod kojih se ne
smije ii, naravno u daleko dramatinijim okolnostima u septembru 1993.
godine bio je sazvan i prethodni sabor, pa je utoliko potrebnije u kontekst
s njim dovesti ovu novu inicijativu.
Problem noenja s pluralnim referentom nacionaliteta, ili bolje rei,
nedostatak dominantnog, noseeg referenta u BiH, na kojemu bi se po
klasinom dravotvornom modelu izgradila nacionalna drava, samo se
dodatno umnoio na prvom i za sada posljednjem suoavanju bosanskih
Muslimana sa samima sobom iz 1993. Diskusije na tom Bonjakom saboru
pokazale su da meu vodeim bonjakim intelektualcima i politikim
predstavnicima ne postoji koherentan stav o tome ko su uistinu Bonjaci,
to svjedoi o trajno prisutnom rivalitetu razliitih identitetskih naracija
meu samim Bonjacima. Filandra opisuje stanje pred 1991. godinu na
sljedei nain: bonjaki demokratski, liberalni i antikomunistiki pokret
u Bosni sve vrijeme uvao se jedino u uskom krugu nacionalno svjesnih
intelektualaca, koji su se ve tada na prste jedne ruke mogli izbrojati, unutar
zatvorenih mladomuslimanskih krugova i jednom broju linosti unutar
struktura same Islamske zajednice (Filandra, 1998: 359). Kompromitacija
lijevog diskursa u svim segmentima drutvenog promiljanja, koji je, sa
svoje strane, pokuavao pluralitet bosanskohercegovakog etnikog
referenta (ne)uspjeno odravati u dijalektikoj napetosti uvene formule
nae politike zajednice saete u i-i-i i ni-ni-ni, pa tako i po pitanju nacije,
uistinu je u prvi plan, 1990. godine isturila antikomunistiku struju meu
Bonjacima mahom koncentriranu oko Islamske zajednice. Upravo po
svojoj antikomunistikoj platformi, bonjako nacionalno buenje s kraja
osamdesetih se ni po emu nije razlikovalo od nacionalnog buenja Srba
i Hrvata, kako u Srbiji i Hrvatskoj tako i u samoj BiH. Uistinu, primjeuje
Bogdan Denitch, vjerske zajednice sluile su kao svojevrsni nacionalni
repozitorij, pribjeite nacionalnih osjeanja. Naime, Religija ovdje slui
tek kao nacionalni oznaitelj. (...) crkva... je postala repozitorij nacionalnog
identiteta (Denitch, 1994: 132). Meutim, teko mi je sloiti se s Filandrom
kako je rije o demokratskoj i liberalnoj grupi ljudi, a jo tee govoriti o
stupnju nacionalne svjesnosti meu onima koji su pripadnici, kako sam
Filandra kae zatvorenih mladomuslimanskih krugova.
124
Mladomuslimanski svjetonazor upravo transcendira nacionalne granice
fokusirajui se oko ideje opeg muslimanskog bratstva
75
. Tom pokretu
ne samo da je strano svako nacionalistiko homogeniziranje, nego je
i sutinski iliberalan. Naime, islam ne preferira naciju kao takvu, on
je samo tolerira (M. Handi). Zbog univerzalizma, kod muslimana je
religijska pripadnost, pripadnost islamskoj kulturi, dugo bila primarnija od
nacionalne pripadnosti (Cvitkovi, 2004: 299). Tako e prije biti da se na
kraju XX stoljea Bonjacima desila repriza s poetka stoljea, kada su s
uvoenjem modernog parlamentarnog ivota u BiH poziciju artikulanta
nacionalnnih interesa zauzele protumoderne snage unutar tog naroda.
Tako i s poetka devedesetih, pripadnici zatvorenih mladomuslimanskih
u svojoj doktrinarnoj sutini, anacionalnih snaga s univerzalistikim
pretenzijama pozvani su da artikuliraju partikularni nacionalni interes.
Takav jedan nesrazmjer i neadekvatnost bonjakog odgovora, odrazit
e se u daljem politikom ivotu Bonjaka i BiH kao ope nesnalaenje i
lutanje nove bonjake politike elite okupljene oko Stranke demokratske
akcije (SDA), stranke islamskog kulturno-povijesnog kruga kako se u
svojim poecima ona samodefnirala. Ove openite identitetske magline
novoosnovane stranke ubrzo su morale biti rastjerane usljed pojaanja
etnonacionalne homogenizacije u svom neposrednom susjedstvu. S tim
u vezi izdvojio bih Proglas SDA od 10.6.1991. godine u kome ova stranka
iznosi svoj stav o etnikom pitanju:
Potvrujemo punu saglasnost sudionika ovog skupa u ocjeni
da taj izbor jeste i da moe biti samo suverena i cjelovita BiH,
kao domovina Bosanskih Muslimana. Kao otadbina svih
jugoslavenskih Muslimana. Za taj izbor spremni smo boriti se.
(...) Bosna i Hercegovina je domovina Muslimana, Srba, Hrvata
i svih graana koji u njoj ive. Ona nije djeljiva jer je izmjeana.
(...) Opredjeljujemo se za BiH kao graansku republiku u kojoj e
biti potovana sloboda i prava ovjeka i graanina i nacionalna
prava naroda i manjina, u kojoj e vladati ekonomska i politika
demokracija. (...) Muslimani su spremni dio svog nacionalnog
suvereniteta prenijeti na graanski suverenitet BiH.
75
Ustvari, upitno je iz dananje perspektive koliko je uenje Muslimanske brae 1920-tih
koje sluilo kao inspiracija domaem mladomuslimanskom pokretu ustvari bilo anacionalno:
Povijesno gledano, arapski nacionalizam i islamistiki pokreti imaju zajednika neka naela:
potragu za jedinstvenom kolektivnom svijeu, elju za obnovom arapskog jezika i kulture, a
poslije Drugog svjetskog rata i antiimperijalizam (El Alaoui, 2009: 4).
125
Pozivamo bosanskohercegovake Srbe i Hrvate da na isti nain dio
svog nacionalnog suvereniteta prenesu na graanski suverenitet
BiH. Suverenitet biH jeste zalog nacionalnog suvereniteta svakog
od nas (Filandra, 1998: 379-80).
Iz reenog jasno je vidljivo da se SDA uglavnom pridrava ljeviarske
identitetske naracije BiH kao domovine Muslimana, Srba i Hrvata, ali i
prijedlog da se taj prvi bosanskohercegovaki drutveni ugovor iz 1943.
sada u novim okolnostima etnikog homogeniziranja obnovi, naime
da ugovorne strane: Muslimani, Srbi, Hrvati i svi graani koji ive u BiH
dio svog nacionalnog suvereniteta prenesu na graanski suverenitet
drave. Strane u ovom svojevrsnom konsocijacijskom ugovoru, jasno se
razaznaje, su etniki kolektivi i nedefnirani graani koji u toj zemlji ive.
ta ovo praktino znai? Po mom sudu to predstavlja jasno dovrenje
etnopolitike rekonstrukcije BiH. U odsustvu integrativne i u odreenoj
mjeri nadnacionalne ideologije kao to je to bio komunizam, s jedne, ili
liberalno-demokratskog okvira, s druge strane, na scenu stupa, kako to
ini naziva, jedan udan ideal: politika drava bez politikih graana
(ini, 1988: 53).
Princip etnonacionalnog politikog organiziranja (kolektivnog odreenja)
sadri paradoks po kojem zasnivanje jedne multietnike politike
zajednice na striktnom etnikom principu moe znaiti samo jedno
iskljuenje drugih, njihovu diskriminaciju pa ak i negaciju. Etninost ne
moe posluiti kao openiti okvir za konstituciju politike zajednice,
pogotovo ne multietnike zajednice, jer u jednom takvom kontekstu
etnonacionalistikog rekonstruiranja multietnike politike zajednice, ne
moe se biti etnian u nekom openitom smislu. Zato je odnos etnopolitike
drave prema etniji samo etniki pa je njegovo izdavanje za dravno kao
openito licemjerno. Odnosno jedini nain da se openitost postigne je,
i u tome je tajna djelominog komunistikog uspjeha u BiH, da se bude
pod zastavom, da parafraziram Slavoja ieka, anonimnog graanstva
republike. Samo u jednom takvom openitom okviru, etninost u svom
punom smislu, koji je uvijek partikularistiki, mogla bi imati svoje mjesto
u izgradnji te politike zajednice, istovremeno emancipirajui graanina,
a ne obrnuto, za to su se zalagale sve tri etnonacionalistike stranke u
svojoj anti-komunistikoj platformi, koja ih je, ustvari, jedino povezivala
1990. godine.
126
Nakon zdruene agresije velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma
i zaokruenja meunarodno posredovanog mirovnog plana etno-
teritorijalne podjele BiH, koga su predloili Owen i Stoltenberg 1993.
godine, 27. septembra odran je takozvani Bonjaki sabor s namjerom
da se izvre dodatne politike pripreme za izjanjavanje u ime Bonjaka-
Muslimana u BiH o predloenom mirovnom sporazumu (Heimovi,
2008: 71). Budui da su se graani BiH na Referendumu za nezavisnost
BiH ve godinu i pol prije, jasno opredijelili o budunosti svoje politike
zajednice, traenje partikularnog izjanjavanja Bosanskih muslimana o
tom istom pitanju moe se tumaiti jedino kao okretanje lea graanskom
republikanizmu i dovrenju etnike mobilizacije meu Bonjacima.
Meunarodni medijatori predloili su plan za stvaranje unije tri etniki
zasnovane republike, ustvari tri mini nacionalne drave koje bi vremenom,
najvjerovatnije dovele do disolucije takve unije. ini se nevjerovatnim da
je nekome uope moglo pasti na pamet da se stvori unija tri meusobno
krajnje ekskluzivistika nacionalizma, jer ekskluzivistiki nacionalizam
ne osigurava smislenu osnovu za stvaranje stabilnog, narodnog,
demokratskog reima koji moe stei i ouvati legitimitet, osobito u
modernim nacionalno heterogenim drutvima (Denitch, 1994: 128).
Nijedan drugi mirovni plan za BiH nije tako eksplicitno prizivao etno-
teritorijalno naciotvorstvo u BiH u potpunosti uvaavajui rezultate
kampanje genocida i etnikog ienja koja je u proteklu godinu i po rata
uzrokovala neviene patnje i razaranja za milione bosanskohercegovakih
graana. Ovaj nevieni, od meunarodne zajednice sponzorirani pokuaj
delegitimacije i konane razgradnje bosanskohercegovake vlasti i njezinih
institucija uz opsene vojno-politike pritiske, van svake sumnje uticao
je i na suavanje diskurzivnih identitetskih obrazaca kod Bonjaka i to u
tolikoj mjeri da po prvi put (sreom i jedini put do sada) bonjaki politiki
predstavnici zamjenjuju skuptinske klupe stolicama u hotelu Holliday Inn,
isto onako, kako su godinu-dvije prije njih, srpski politiki predstavnici,
jasno voeni eljom da razgrade institucije SRBiH konstituirali Skuptinu
Srpske Republike BiH. U tom svjetlu, Bonjaki sabor je predstavljao jo
jedno etnopolitiko paratijelo, neka vrsta etnonacionalnog konventa,
konstituirano na tragu slinih paratijela srpskih i hrvatskih nacionalista
u BiH. Naputanje institucija i okretanje lea legalnim procedurama u
ma kakvim okolnostima, ne moe se drugaije shvaati do sauea
u delegitimaciji bosanskohercegovakog ustavno-pravnog poretka.
Ovaj akt etnonacionalne partikularizacije, kako je ve reeno, izvrio je
transformaciju politikog subjektiviteta s opeg na posebno, s opeg
graanstva na posebne kolektivitete i time se izveo iz sfere republikanskog
127
legitimiteta. Ne smijemo smetnuti s uma da je politika mo legitimna
samo kada se provodi u skladu s ustavom (pisanim ili nepisanim) (Rawls,
2003: 41).
Bilo kako bilo, Bonjaki sabor, primjeuje Heimovi, bila je posljednja
historijska prilika na kojoj su bonjaki politiki, vjerski i kulturni predstavnici
raspravljali i o moguoj nacionalnoj dravi Bonjaka-Muslimana i podjeli
BiH (Heimovi, 2008: 71). Vano je u vezi s tim primijetiti da su tadanji
bonjaki politiki prvaci bili prvi u historiji BiH koji su raspravljali o
mogunosti disolucije svoje zemlje. Od okvira opstanka svih graana
ukljuujui i Bonjake, na Saboru se moglo uti, BiH je sada postala okvir
za egzistencijalnu ugroenost i konani nestanak ove etnike grupe.
Zastraujui pristanak aktera meunarodne zajednice, ali i pristanak dijela
legalnih bosanskohercegovakih vlasti na etno-teritorijalnu perspektivu,
od tada e kao teki oblak pratiti svaku krizu i razgovore o preustroju ove
zemlje kako za vrijeme rata tako i poslije jer je etno-teritorijalnost priznata
kao legitimna politika pozicija. Ne treba smetnuti s uma da je ta pozicija
ishodina za politiku elitu Republike Srpske i dananjim pregovorima oko
ustavnih reformi. Dilema koju je tih burnih dana Izetbegovi iznio pred
domau javnost Ili narod, ili drava u svjetlu ovih tajnih pregovora, trebala
je proizvesti ubjeenje da je razgovor o stvaranju manje drave bonjakog
naroda sada stvar jednog racionalnog izbora. Legitimaciju takvom pristupu
trebao je dati Bonjaki sabor. Jedan od rijetkih glasova razuma u tom
periodu najveeg iskuenja bonjakog naciotvorstva doao je od Omera
Ibrahimagia u jezgrovitom pismu upuenom Aliiji Izetbegoviu i Reisu
Ceriu 22. jula 1993. godine, s naslovom: Nema dileme: narod ili drava:
Kad god su Bosanci imali i najmanju priliku da sami odluuju o
svojoj sudbini, oni su to inili na najbolji mogui nain. Sjetite se
Deklaracije ZAVNOBiH-a 1943. godine iz Mrkonji-Grada kojom
prilikom je obnovljena dravnost BiH. Zato dilema da li sauvati,
u ovom tekom trenutku za BiH, narod ili dravu, nema svoje
utemeljenje ni u ovoj najteoj situaciji za BiH. Zato? Zato to je
narod pokazao spremnost da brani svoju dravu, jer zna da bez
drave (ono to preivi) ne bi imao budunost. Paradoksalno
jeste, da je danas Bosni i Hercegovini i njenom narodu najtee u
njihovoj historiji, ali, s druge strane, BiH i njen narod nikada nisu
stajali bolje (Ibrahimagi, 1995: 55).
128
Nije lako ponititi meunarodnopravni subjektivitet, svjesni su toga bili i
akteri meunarodne zajednice i velikosrpski i velikohrvatski nacionalistiki
krugovi. Budui da se BiH tako izvana nije mogla ponititi, tim prije to je
trebalo, uz sve pritiske, uiniti iznutra, to znai, uz bonjaki pristanak
obesmisliti legalne institucije bosanskohercegovake drave, izmaknuti
joj podlogu meunarodnopravnog subjektiviteta i poeti ex nihilo, no
ovaj put iz perspektive tri odjelita etnika partikulariteta koji bi stupili
u neki meusobni konfederativni ugovor. Drugim rijeima, primjeuje
Ibrahimagi:
Hoe, dakle, od jedne historijski cjelovite BiH da naprave jednu
ahistorijsku vjetaku dravnu tvorevinu
76
, da bi je sutra izmeu
sebe podijelili, guei u sendviu zamiljenu dravu Bosanaca
muslimana, kako bi ih vremenom sveli na jednu vjersku sektu bez
ikakve politike budunosti (Ibrahimagi, 1995: 56).
Nedostatak dominantnog nacionalnog referenta na nivou drave, uz sve
komplikacije koje je sobom nosio u uasnom kontekstu ratnih razaranja
i genocida, jo je vie, Sabor je to pokazao, otean introspekcijskim
bonjakim uvidom, koji ih je suoio s nedostatkom jo jednog, kljunog
elementa za razvoj nacionalne svijesti: nedostatak nedvosmislenog
odgovora na pitanje Ko smo mi, Bonjaci?. Dakle ono jedino to se
inilo pouzdanim i okonanim pitanje nacionalnog imena pokazalo
se dvojbenim. Zaista, ko su Bonjaci? Samo Bosanski muslimani? Ili
svi slavenski muslimani irom bive Jugoslavije? Ili je to jedinstveni
bosanskohercegovaki narod koga sainjavaju pripadnici triju konfesija
koje su se vremenom, uglavnom usljed nacionalistikih uticaja Beograda
i Zagreba nacionalizirale? S druge strane, jedno preciznije odreenje
bonjatva bilo je neophodno iz etno-teritorijalistike perspektive, kako
bi se stekli osnovni elementi i kriteriji za odreivanje budueg dravnog
prostora. Dakle, ve u samom odreenju koherentnog, odjelitog referenta
etnike subjektivnosti neto nije timalo. Muhamed Filipovi, koji je
prema vlastitom kazivanju, igrom sluaja dospio na ovaj skup u Holiday
Innu, ponudio je defniciju integralnog bonjatva. Naime, Bonjaci su
dio jedinstvenog bosanskog naroda iz ega bi se moglo zakljuiti da
Bonjacima mogu biti potencijalno svi graani BiH, ili:
76
Uputno je danas porazmisliti, nakon 15 godina od uspostave dejtonske BiH, u kojoj mjeri
je ova zemlja danas proizvedena kao ahistorijska vjetaka dravna tvorevina u potpunosti
izloena vjetrometini etnonacionalistikih dezintegracionih snaga, ime su se Ibrahimagieve
slutnje dobrim dijelom ostvarile.
129
Ko smo mi Bonjaci? Mi Bonjaci smo onaj dio naeg prvobitnog
bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bia ove
zemlje, ostvaruje unutar tog bia povijesni smisao i sadraj ove
zemlje i nosi njeno povijesno i dravno pravo (Heimovi, 2008:
72).
Ako su Bonjaci dio prvobitnog bosanskog naroda
77
, onda kao takvi mogu
biti nositelji samo dijela bosanskog povijesnog i dravnog prava, ime
se vraamo na problem pluraliteta meusobno jednakih nacionalnih
referenata. Ovaj pokuaj samodefnicije jasno demonstrira razornost
naciotvornog pristupa u BiH koji podrazumijeva etniko razgranienje
tog su-dionitva u tvorbi drutveno-politike zajednice. Dodatnu zabunu
unijela je defnicija bonjatva kao nacionalnog imena svih slavenskih
muslimana bive SFRJ i Bosne kao njihove matine domovine, kao to
je naprimjer Hrvatska matina domovina svih Hrvata. Ova defnicija
je opet nedostatna u tome to ne prua koherentno razumijevanje
etnikog specifkuma junih Slavena muslimana. to je s Makedoncima
ili Slovencima islamske vjeroispovijesti? Konfesionalna pripadnost nije
dovoljna za etniku odjelitost, a jo manje za dravotvornost. Dakle, s
jedne strane, teite samodefniranja na etnikom elementu - prvobitni
bosanski narod iskljuuje konfesionalnu jednoobraznost, a s druge, fokus
na konfesionalnom odreenju iskljuuje etniku jednoobraznost. Moda
je najnepreciznija ponuena defnicija koju je formulirao Alija Isakovi,
ustvari i najpreciznija: Ne osjeam potrebu da sebi ili vama objanjavam
nae tradicionalno ime Bonjak, ime naeg jezika bosanskog i ime nae
zemlje BiH (Heimovi, 2008: 72). Bonjako etniko opredjeljenje je, tako,
delegirano u sferu individualnog opredjeljenja i kao takvo legitimirano
kao politiki fakat, ali je istovremeno ono nedostatno i neuvjerljivo
za svakovrsni etniki esencijalizam i homogenizacijske manipulacije
etnopolitikih elita. U svakom sluaju, do dananjeg dana ta referentna
defnicija bonjatva nije formulirana ono je ostalo, s jedne strane
77
ini se da ovo pitanje i dalje ostaje neodgovoreno. U jednom tekstu iz 2007. godine Filipovi
zakljuuje: Zbog okolnosti koje smo ocrtali, u pitanju defnicije i davanja zadovoljavajueg
odgovora na pitanje o tome ko smo to mi Bonjaci, susreemo se sa mnogim problemima
koji ograniavaju nae istraivake mogunosti i sposobnosti da na ta pitanja odgovorimo,
pa je neophodno, prije svega, prokriti put jednoj misli koja e biti osloboena svih naslaga
predrasuda, krivih poimanja, namjerno stvorenih i podravanih zabluda ili zamraivanja ovog
pitanja, koje je samo po sebi, kako e se jasno pokazati, ali samo za onog ko ima hrabrosti i
sposobnosti da historiju i drutvo posmatra s obzirom na ono to oni jesu, a ne s obzirom na
tradiciju naih miljenja o njima, najee sasvim pogreih, veoma jasno i o kojemmoemo imati
relevantne i utemeljene spoznaje (Filipovi, 2007: 110).
130
individualnim opredjeljenjem graanina ili, u etnopolitikom kontekstu,
ono to politike elite koje sebe smatraju artikulatorima bonjakog bia
rade kad govore u terminima bonjatva. Etnopolitika praksa nedvojbeno
pokazuje, da se unutar njezinih okvira, bonjatvo daje kao neto jednako
s islamskom vjeroispovijeu, barem u nominalnom smislu, meu
graanima BiH, a po potrebi i ire, ponajprije u regiji Sandak u Srbiji i Crnoj
Gori. Da ne bi bilo zablude na pitanje Ko je Bonjak. Odgovor je: Bonjak
je musliman. Ovdje imamo subjekt i predikat; da bi predikat mogao biti
subjektu predikat, subjekt mora sadravati elemente predikata (Reis-ul-
ulema dr. Mustafa ef. Ceri, prema: Dani, br. 187, Sarajevo 5.1.2001.; str.
18). Ova jezgrena ideoloka formulacija bonjatva koja dominira meu
bonjakim etnopolitiarima na granici je logike suvislosti. Ako je Bonjak
musliman, onda je Pakistanac Bonjak. Nadalje, Reisova apodiktika tvrdnja
po kojoj je stavljen znak jednakosti izmeu Bonjaka i muslimana onda
se ne uklapa u ostatak tvrdnje po kojoj, da bi da bi predikat mogao biti
subjektu predikat, subjekt mora sadravati elemente predikata, jer kako
iz Reisovog stava proistie, jedini element koji sadri subjekt Bonjak je
element muslimanstva, a ne samo jedan od elemenata. Shodno tome, ako
je musliman jedan od elemenata subjekta, onda koji su to drugi elementi,
ali ve iza toga Reis stavlja taku. Ovaj etnonacionalistiki jalovi posao
autoreferencijalnosti postepeno se transformirao, kako je odmicao Sabor,
u jedan jo jaloviji posao inae tijesno skopan s procesom naciotvorstva:
odreenje nacionalnog dravnog teritorija. Ma kako nerazgovijetno
etniko-konfesionalno odreenje bonjatva kao u sutini politikog
redukcionizma s obzirom na multietniki kontekst bosanskohercegovake
politike zajednice, diktiralo je, logino, i svojevrsni teritorijalni
redukcionizam. Naime, kako dati plauzibilan odgovor na pitanje koji je to
teritorij etnokonfesionalno odreene budue bonjake nacije. Budui da
je, svjesni su saborski emisari, cilj ouvanja BiH u njenim meunarodno
priznatim granicama, nerealan (?), odnosno, veli Edib Bukvi, lan Izvrnog
odbora SDA:
sada kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer
ga nae komije nisu htjele (isto kao da je rije o izgradnji nekog
seoskog puta zbog kojeg komije nee da pomjere meu A.M.)
ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj s nama borile, mi
moramo defnirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj
koji e biti ono za ta emo se boriti i to emo, uz boiju pomo,
za sva vremena sauvati (...) dosadanja BiH sa svoja tri naroda,
postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugorono,
131
Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu
zajedniku dravu. Ovaj e rat jednog dana zavriti formiranjem
nacionalnih drava Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i,
eventualno Makedonaca (Heimovi, 2008b: 71).
Ovaj iskreni bonjaki etnonacionalni redukcionizam u teritorijalnom
smislu, po Bukviu trebao bi slijediti sljedee principe:
neophodno je defnirati prostor drave muslimanskog naroda, koji e
zadovoljiti sljedee kriterije:
- da je to kompaktan prostor koji se moe braniti;
- da ima svoj izlaz na more;
- da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih
Muslimana (Heimovi, 2008b: 71)
Profesor Ibrahim Buatlija, republiku muslimanskog naroda vidi kao temelj
ili okosnicu budue BiH:
onda bi osovina od Bihaa do Foe fgurirala kao osnova armature
za BiH, koja ima sad drugu armaturu od Neuma-Kleka pa do
Brkog. Bez te armature nema drave (Heimovi, 2008b: 72).
Duh Invinciblea kao nalog za bonjakom naciotvornou najjasnije je
izrazio poslanik Ejub Topi iz Bihaa:
ako BiH, srcolika, okvirna, meunarodno priznata, ako borba za
nju vodi u propast muslimanski narod i nemogunost opstanka,
onda mi to ne smijemo dozvoliti. (...) s potpisom [Owen-
Stoltenbergovog plana - A.M.] se defnitivno dobija meunarodno
priznati prostor za muslimanski narod. Koliki je toliki je, kakav je
takav je ... (Heimovi, 2008b: 72).
Epilog Sabora pokazao je da je, na sreu, razum prevladao osjeaj
beznaa, pa je Owen-Stoltenbergov plan odbijen. BiH je ostala jedinim
politikim okvirom unutar kojega mogu postojati Bonjaci, a bosanski
Muslimani postali su Bonjaci, koji, valjda voeni Isakovievim uvidom,
od tada uglavnom nisu osjeali potrebu da sebi i drugima objanjavaju
svoje narodno ime. Na alost, kao indirektna posljedica legitimacije
etnohomogenizirajuih identitetskih naracija i ideja o samoj mogunosti
podjele zemlje, odnosno kao indirektna posljedica ovog neuspjelog
132
izleta u naciotvorstvo, nastupila je dugotrajna faza pojaane etnicizacije
svih institucija drave, kao faza etnikog kristaliziranja. Ako inicijativa
stvaranja etnike bosansko-muslimanske zemljice (Tuman) drave nije
uspio biti nametnut na Saboru, zasigurno su pregovarai s Invinciblea i
njihovi saradnici predvodnici bonjake etnopolitike pristupili njenom
reformuliranju s ciljem konanog zaokruivanja nacionalnih institucija
parazitirajui na legalnim institucijama Republike. Od 1993. do 1995.
godine Bonjaci su tako de facto, premda ne i de iure dobili svoju vojsku,
policiju, sudove i druge institucije. Ta institucionalna erozija rezultirala je
time da su kraj rata doekali kao de facto trea strana u sukobu, a Republika
BiH ostala je pukim poasnim pojmom ispranjenim od bilo kakvog
smislenog sadraja. tavie, ime RBiH postalo je sinonim za bonjake
vlasti (Bosnian Muslim Government).
Ma kako ga pravdali, svaki iskljuivi etniki partikularizam i Bonjaka
i Srba i Hrvata, pokazuje se krajnje opasnim za te narode, jer rezultira u
gubitku upravo onog to su svojim partikularistikim nacionalizmom
htjeli zatititi kulturni i politiki identitet svog etnikog kolektiva.
Dok se bosanski Srbi i Hrvati u tim procesima etnikog mobiliziranja
programski utapaju u identitetske kulturne i politike artikulacije svojih
matica, Bonjaci, eventualnim gubitkom cjelovitog dravnog okvira,
identitetski se zgunjavaju na kulturne i politike dimenzije islama, koji je
po svojoj prirodi, vidjeli smo, anacionalan. Tako su sutinski ciljevi buenja
nacionalne svijesti s poetka devedesetih godina XX stoljea, u krajnjem,
anti-nacionalni i sebeponitavajui, uzaludni, i ako se imaju u vidu poinjeni
zloini i razaranja, tragino besmisleni.
Etnonacionalistiki obrat iz 1990. godine u BiH je temeljno protresao
dravu, jer je promijenio njezinu openitu namjenu. Naime, sada je uloga
drave, politike zajednice uope, kao uvarice opeg dobra, na zdruenoj
antikomunistikoj platformi, preinaena u iskljuivu ulogu uvarice
partikularnog, dakle neega to bismo mogli nazvati etnikim dobrom.
Voeni idejom propitivanja samih temelja na kojima poiva komunistika
BiH, etniki lideri su zagovarali, i oko toga postigli konsenzus, za
uspostavu novih odnosa izmeu konstitutivnih kolektiviteta. Svodei
se na partikularne perspektive, ablje perspektive samo moje etnije,
obesmislili su openitu ravan jedne politike zajednice, pa samim tim i
ope dobro. tavie, ope dobro je odbacivano kao foskula iza koje se
navodno krije mogunost jedne etnije nad drugom. Jednom, kada drava
postane uvarica partikularnog, a ne opeg dobra, onda u krajnjem,
133
vie nee biti ni potrebe za tom dravom, jer se partikularno dobro sada
konstituiralo kao sebi-dovoljno, zaokrueno, naprosto ope. Nadalje,
takve politike zajednice u kojima dominiraju partikularistike naracije,
dakle one koje ne poivaju na refeksiji o opem dobru, neizbjeno su
autoritarne organizacije, jer povlauju jednu partikularistiku naraciju
nasuprot drugih. Ako se, promiljajui ideju novog bonjakog sabora,
jedan partikularni konstitutivni element, u ovom sluaju bonjaki narod,
lati projekta konanog defniranja nacionalnog programa i nacionalnog
interesa Bonjaka u evorpskoj BiH, dravi u kojoj ive zajedno sa Srbima
i Hrvatima nije jasno, kako jedna takva partikularna perspektiva moe
obuhvatiti i one druge partikularne perspektive, ukoliko sama nema
pretenzije da sebe uspostavi kao ope. Neto vie o takvim pretenzijama
sebe-projekcije partikularne perspektive u sferu openitosti u svjetlu
novog sabora moemo saznati od sazivaa. Mulabegovi ustvruje da je
najvanije shvatiti da nema nikakve razlike izmeu interesa bonjakog
naroda i interesa drave BiH, te da se izmeu toga moe staviti znak
jednakosti (Mulabegovi u Dizdarevi, 2009: 28). Stavljanje jednakosti
izmeu jednog elementa dravnosti, osobito etnikog, i drave vie
je nego poziv na takvu pretenziju, s jedne strane, dok s druge strane, u
praksi moe znaiti samo defniranje partikularnog, u smislu konanog
defniranja nacionalnog programa i nacionalnog interesa Bonjaka. U tom
smislu, taj poziv nije nita drugo do ponavljanje poziva na konsocijacijski
dogovor tri nosiva etnika stuba BiH koji je inaugurirala SDA svojim
proglasom od 10.6.2009., naime da svi Bonjaci, Srbi, Hrvati dio svog
nacionalnog suvereniteta prenesu na graanski suverenitet BiH, na
nacionalnu ravan, ime se ostvaruju preduslovi za zloslutno ponavljanje
kruga destrukcije koga smo proli od tog juna 1991. pa do danas. Premda,
ovaj put, dogaaji bi se mogli odvijati na malo drugaiji nain. Kako je
ve naslueno Dejtonskim okvirom, BiH je sve vie postajala ahistorijska
dravna tvorevina, unutar koje se i kod bonjake politike elite sada
javila ideja o defniranju svog pareta suvereniteta kroz novu saborsku
artikulaciju nacionalnog programa i interesa. U stvari, poziv SDA iz juna
1991. godine bio je uvelike preuranjen za same Bonjake: te daleke 1991.
Bosanski muslimani ili Bonjaci nisu dio svog nacionalnog suvereniteta ni
mogli prenijeti na graanski suverenitet BiH jer ga nisu bili ni defnirali.
Danas bi to upravo i mogli uiniti na nekom novom saboru i stati tako
rame uz rame sa svojim srpskim i hrvatskim nacionalistikim kolegama,
koji strpljivo ekaju bonjaku nacionalnu kristalizaciju i homogenizaciju,
te bratski vezati svoje tri partikularistike identitetske zastave potpisujui
konsocijacijski ugovor o mirnoj dezintegraciji zemlje, koja je, kako izgleda,
134
svima postala obesmiljenim teretom.
Dakle, kako uope govoriti o cjelini iz perspektive njezinog jednog dijela
koja iskljuuje druge perspektive. Potreba za samodefniranjem (nacionalni
program) podrazumijeva identitetsko razgranienje prema drugom koje se
time implicitno priznaje kao ve samodefnirano i odjelito. Nije zgoreg pri
tome podsjetiti se, da gotovo po pravilu svi zapadnobalkanski nacionalni
programi, pisani i nepisani, odravaju injenicu da postojee etnike
granice ne korespondiraju postojeim administrativnim granicama
(Klemeni/agar, 2004: xiii).
Budui da se nadnacionalno identifciranje mora odbaciti kao
hegemonistiko nadnacionalno se uvijek pokazuje kao mehanizam
za dominaciju ili veinske ili najmonije drutvene grupacije tim prije,
potrebno je razmiljati o mogunostima jednog liberalno-demokratskog,
graanskog okvira, koji ima svoj korijen u komunistikoj defniciji
BiH kao ni srpske, ni hrvatske, ni muslimanske odnosno i srpske, i
hrvatske i muslimanske (1. Deklaracija ZAVNOBiH-a) unutar koje graani
ostvaruju svoja zagarantirana individualna prava i slobode (2. Deklaracija
ZAVNOBiH-a). Ova neutralizacija etnikog faktora, uz naglaavanje
individualnih prava i sloboda, predstavlja solidan osnov za emancipatorsku
dimenziju, koju podrazumijeva jedno graansko drutvo. U svom eseju
Prilog jevrejskom pitanju Karl Marx kae: Emancipacija drave od
religije nije emancipacija zbiljskog ovjeka od religije (Marx, 1976: 71).
Da li bi se moglo, razmiljajui o bosanskohercegovakom politikom
kontekstu kojim dominira identitetska naracija etnije, a koja, sama, u
veoj ili manjoj mjeri, obiluje etnokonfesionalnim vokabularom, zakljuiti
s Marxom, naime da jedna emancipacija bosanskohercegovake drave
od etnije ne znai, kako obino nacionalistiki intelektualci zakljuuju, i
emancipaciju zbiljskog ovjeka od etnije. Kao i Marxova kranska drava
kojoj religija nuno postaje sredstvom, etnopolitika BiH je drava u
kojoj etnija postaje sredstvom, ustvari, ona je kako Marx pokazuje drava
licemjerja, jer se prema etniji odnosi etniki, ili domainski (Vlaisavljevi),
ne politiki. Njoj nasuprot stoji demokratska drava, koja etniju stavlja,
da parafraziram Marxa, meu ostale elemente graanskog drutva.
Premjetanje etnije u sferu graanskog drutva ne samo da ne dokida
etniju, nego je, sada kao graansko pravo i politiku slobodu, uvruje
izmiui je iz ruku etnopolitikih poduzetnika, koji je upotrebljavaju kao
sredstvo u odravanju organizacije drave licemjerja. Uvrujui je sada
kao politiku slobodu jednu meu drugima u kompleksnoj politikoj
135
zajednici istovremeno se, kako Marx primjeuje, dovrava i politika
emancipacija graanina, koja nipoto ne ukida zbiljsku religioznost ili
etniko pripadanje. Marx nastavlja kako razdvajanje ovjeka na Jevreja
i graanina drave ... na religiozna ovjeka i graanina drave, nije la
protiv dravno-graanskog ivota, ona je sama politika emancipacija
(Marx, 1976: 66). U obrnutom sluaju, kada se drava prema etniji odnosi
etniki, dospijevamo u situaciju drave, kako to ini opisuje, bez
politikih graana, odnosno takva drava je nedovrena drava, drava,
naime, u kojoj je etnika pripadnost temeljna odredba koja zahtijeva
podreenje svih drugih odreenja. Koja su to odreenja? Kao prvo, takva,
licemjerna, etnika drava je ne-pravna drava. Naime, ona prelazi preko
elementarne injenice jedne pravne drave u smislu da je jedno pravo
apsolutno jedino unutar posebno odreenog prostora, te apsolutizira
jedno pravo, pravo kolektivnog odreenja (pripadanja) nad svim drugim
pravima. Odnosno, linija delimitacije pojedinog prava u njenom sluaju
nije odreena drugim pravom, kao u sluaju pravne drave, ve pukom
politikom moi. Apsolutizacija jednog prava ili slobode na tetu drugih,
sutinska je odlika tiranije, jer se njome de-apsolutiziraju, ili relativiziraju
sva druga prava i slobode. Dakle, ako je sutina prava pravnim subjektima
(svim graanima) omoguiti izbor, onda povlatenje ili apsolutizacija
jednog prava nad drugima taj izbor ili radikalno suava, to se deava
u totalitarnim drutvima, ili ga radikalno obesmiljava, to se deava u
iliberalnim demokratijama kao to bosanskohercegovako etnopolitiko
drutvo, pa se deava da je unato pobrojanim fundamentalnim slobodama
i pravima graanina u samom Ustavu BiH njihova provedba i pozivanje na
njih besmisleno. Pravo kolektivnog, u naem sluaju, etnikog odreenja
(kao neko klasnog) preferirano naim ustavnopravnim poretkom, kao
apsolutizirano, onda poiva na oduzimanju ili znaajnoj redukciji prava na
individualno samoodreenje, pa je kao takvo duboko anti-emancipacijsko.
U jednom takvom svjetlu, ideja bonjakog sabora koja priziva upravo
takvo kolektivno odreenje jedne etnije, koje e ak, kako se zamilja, biti
obavezujue za svakog pripadnika tog naroda, odreenje kao jedinstvena
platforma ili nacionalni program je sutinski antiemancipatorski in.
Nema sumnje da bi i eventualni bonjaki nacionalni program mogao biti
takav, jo jedan u nizu od onih dokumenata, koji su ustvari alopojke o
ugroenom biu naroda, o povijesnim nepravdama, koje su poinjenje,
postajui tako zalogom za nova stradanja i na taj nain uklopiti u deskripciju
balkanskih politika kao hiper-emotiviziranih identitetskih naracija. Naime,
ako se pravo na gnev jednog naroda prihvati kao politiko pravo, ono se
136
ne moe osporiti ni pripadnicima drugog naroda (bez obzira kako bi se
taj gnev i pravo na gnev obrazlagali [u svojim nacionalnim programima]);
a dva gnevna naroda suprotstavljena jedan drugom jeste formula
meunacionalnog sukoba (Pavlovi: 1988: 317). O tri sukobljena naroda
sa tri svoja etnika programa razraenog gnjeva da i ne govorimo. U ovom
svjetlu, tzv. nacionalni programi, dokumenti donjeg praga ispod kojega
se ne smije, dokumenti koji, poput Memoranduma SANU lamentiraju
nad injenicom da jedino taj narod nije reio svoje nacionalno pitanje,
niti je dobio dravu kao ostale nacije (Memorandum iz Pavlovi, 1988:
330), samo dodatno emocionaliziraju politiku to je upravo suprotno
od onoga to se zaista eli postii tzv. nacionalnim programima zrelost
jednog naroda. Tome nasuprot, zrelost i pojedinca i naroda podrazumeva,
po iniu, deemocionalizaciju politike (Perovi, 2009: 18). Na kraju,
potrebno je prisjetiti se rijei velikog knjievnika Czeslava Milosza koji
poentira: A ja sam se prema nacionalistima odnosio sa gaenjem;
smatrao sam ih tetnim glupacima koji drekom i buenjem uzajamnih
mrnji meu raznim nacionalim grupama oslobaaju sebe od dunosti da
misle (Milosz, 1985: 143), jer bi se u tome mogla kriti i svrha zagovaranja
nacionalnih programa za nae narode koji se svode na zahtjev da konano
umni ljudi iz naeg naroda domisle nekoliko jednostavnih formulacija
naeg kolektivnog identiteta da bi se na taj nain olakao ivot za sve
druge koji jesu i koji e tek doi, da se nakon to su ih naizust nauili, ne
moraju uputati u avanturu vlastitog, nedajboe kritikog promiljanja.
Ako bi mi bilo doputeno da Bonjacima (ali istovremeno i Srbima i
Hrvatima) ponudim njihov nacionalni program, on bi se morao obratiti
svakom pojedincu iz tih naroda i glasio bi: njegujte vlastito miljenje,
argumentirano raspravljanje uvaavajui poziciju vaeg sugovornika
i taka, to nije nita drugo do varijacija na Kantov prosvjetiteljski poziv
individui da izae iz samoskrivljene nezrelosti i da se bez skrupula koristi
moima vlastitog razuma. Svaki drugaiji nacionalni program oslobaa
cijele narode od dunosti da misle, to je recept za katastrofu tog naroda
koji postaje masa fanatika, radikala i isfrustriranih jedinki.
137
7.3. Graanski nacionalizam, supstancijalistiko graanstvo i pokuaji
artikulacije bonjake etnopolitike
Nakon ostvarenja pogodnosti etniki istih teritorija (sluaj Republika
Srpska i etniki homogeni dijelovi FBiH), etnopolitika posee za
mimikrijskim mehanizmima graanskog nacionalizma prema unutra
(svom etniki omeenom teritoriju) razvijajui institucionalne prakse
klasinih nacionalnih drava, ovaj put s jasnom etnikom veinom, koje se
sabiraju u formuli etnija-teritorija-nacija (to je jedna mini-nacionalna drava
u kojoj dominira jedan narod u etnikom i politikom smislu gospodarei
njenim vitalnim institucijama), dok prema vani na dravnom nivou
tee djelovati prema konsocijacijskim naelima (razvijajui pervertiranu
koncepciju ravnopravnosti naroda na paritetnom principu). U Bosni i
Hercegovini naii emo i tu na jedan specifkum bonjaki graanski
nacionalizam koji ne poiva na svom etniki omeenom teritoriju, ve
na perspektivi preureenja cijele BiH kao graanske drave. I na tom
mjestu najee se deava podmetanje teza namjernog ili nenamjernog
mijeanja jednog, na dominantnoj etniji osnovanog republikanskog
modela i liberalno-demokratskog modela. Ovaj drugi najee se podvodi
pod prvi i tumai se kao perfdna bonjaka strategija za izgradnju jedne
dominantno bonjake, unitarne BiH.
to se tie mogunosti uspostave bonjaki dominantne unitarne
bosanskohercegovake drave, stvari nisu tako jednoznane. Najprije,
ako slijedimo analogiju na primjeru Republike Srpske kao etniko-
administrativnog teritorija (mini-nacionalne drave) u kojem dominira
srpski narod, kritizirati bonjaki veinski nacionalizam kao graanski
ima danas smisla samo na onim podrujima (nekih 20-30% od ukupnog
teritorija BiH) gdje Bonjaci ine dominantnu etniku grupu. I u tom smislu
svaka takva kritika je dobrodola. Bonjake etnopolitike oligarhije
su se osobito u poratnim godinama dobro okoristile etniki oienim
prostorima. Ali, s istih pozicija moemo kritizirati i srpski i hrvatski veinski
nacionalizam ako se teritorijaliziraju na ovaj nain, pa onda moemo
govoriti i o tim nacionalizmima kao o graanskim. Graanski nacionalizam
koji se pripisuje pogreno samo Harisu Silajdiu isto tako moe se pripisati
Miloradu Dodiku ako ga defniramo kao nacionalizam veinske nacije na
datom, etniki omeenom (u biti ratom ostvarenom) prostoru. Projicirati
bonjaki nacionalizam na cijeli teritorij BiH je diskutabilno Bonjaci ne
ine natpolovinu veinu u BiH, a tradicionalno, bosanskohercegovake
institucije (barem od 1943.) poznaju mehanizme zatite kolektivnih
138
prava, te je u promiljanju bilo kakvog ustavnog preureenja nemogue
zamisliti da e BiH ostati bez takvih kolektivistikih institucionalnih
aranmana. Dakako, u glavama bonjakih politikih voa stvari malo
drugaije izgledaju zbog ega i graanski nacionalizam, koji je kljuni
dio platforme vodeih bonjakih nacionalistikih / graanskih stranaka,
u etnopolitikom okviru za rezultat ima isto to i etniki separatistiki
nacionalizam bosanskih Srba i Hrvata: naime ono to Hobsbawm odreuje
kao posebni narodnosni osjeaj (prema Brubaker, 2004: 137), odnosno
etnicitet. Govor bonjakih nacionalistikih politiara o graanskoj
Bosni koji se upotrebljava osobito u predizborne svrhe mobiliziranja
bonjakog birakog tijela, za posljedicu ima stvaranje jakog osjeaja
zasebite narodnosti (bonjake), pa se graanski nacionalizam kod
Bonjaka u politikoj praksi pokazuje uglavnom kao etniki nacionalizam.
On se obraa graanima BiH koji ovu zemlju osjeaju svojom pri emu je
svoja zemlja supstancijalitet, stvar-u-svijetu koju samo treba prepoznati i
prisvojiti, a nju defniraju mahom bonjaki historiari i intelektualci u formi
milenijskog bonjakog kontinuiteta, od koga su se tokom XIX stoljea
odrodili braa po krvi Srbi i Hrvati kojima danas treba otvoriti oi. Na
kraju ispada da graani koji ovu zemlju osjeaju svojom, na koje apelira
bonjaka politika elita jesu Bonjaci koji se u nacionalistiko-politikoj
percepciji samorazumijevaju kao temeljni, odnosno dravotvorni narod
BiH.
U sferi politike pragmatike, sama injenica da ova koncepcija dolazi od onih
ljudi koji su openito percipirani kao etnike politike voe (Izetbegovi,
Silajdi, Reis-ul-ulema Ceri, u novije vrijeme) diskreditira ovu ideju na
samom startu. Tako govor o bosanskohercegovakoj graanskoj dravi, u
kojoj je politiki subjekt neto kao bosanska nacija, poprima jednu sasvim
etniko-nacionalistiku boju u smislu po kojem ona postaje historijska
(dakle, kulturna i u krajnjem etnika) naracija o zajednikom porijeklu,
to je sr defnicije etniciteta kako ga vidi A. Smith. S pravom se ovoj
supstancijalistikoj graanskoj opciji moe prigovoriti tendencija da se uz
pomo inae legitimnih (graanskih) demokratskih naela i praksi, kao to
je naelo jedan ovjek jedan glas ustanovi i odri etnopolitika strategija
veinske etnike grupe da politiki legitimira svoju dominaciju. U takvim
sluajevima opravdano se strahuje da bi veinska etnika grupa uspjela
nametnuti vlastitu (u biti etniku) koncepciju dravnog kontinuiteta kao
supstancijalistiku koncepciju o dravotvornom narodu na koju e se
graanska opcija nadovezati, dajui ovoj formi dominacije civilizirani
izgled.
139
Ona se otkriva etnikom i u jo jednom smislu, o kojemu je pisao Ugo
Vlaisavljevi. On smatra da je val nacionalno-oslobodilakih ratova koji je
zapljusnuo Jugoslaviju s kraja osamdesetih i poetka devedesetih godina
20. stoljea predstavljao preokret u kolektivnom etnikom vlasnitvu nad
trgom i trnicom (Vlaisavljevi, 2008: 62). Upranjeno mjesto imperijalnog
gospodarenja nad bosanskohercegovakim javnim prostorom, unutar
kojega se jedino moe stvoriti graansko drutvo, uvijek je bilo zaposjedano
novim, ideolokim (stranim, ako se hoe), ali uvijek kolektivistikim
sadrajem. Uspostavljanje nae vlasti (dakle ne vie strane, imperijalne
A.M.) nije moglo proi bez obnavljanja (neke vrste praetniciteta A.M.)
Uretnizitt-a (Vlaisavljevi, 2008: 62). Komunistika ideologija ga je
pronala u ideolokom obnavljanju junoslavenske etnike prazajednice
(Vlaisavljevi, 2008: 62), a nacionalistika, kada su u pitanju bonjaki
graanski nacionalisti u formi ideolokog obnavljanja prabosanske
etnike prazajednice. Tako da ono to naprimjer Ivan Lovrenovi pripisuje
komunistikom re-apropriranju javnog prostora -
Titov partizanski pokret od 1943. se ubrzano transformira te
se od avnojevske i zavnobihovske protodemokratske samo-
legitimnosti, pretvara u vojsku i reim koji se na kraju rata i poslije
njega s ogromnim vikom zle strasti iskaljuje na graanskom
elementu, i gdje se nikad ne moe jasno razlikovati pradavni
socijalni od ideoloko-politikoga, a ovaj od nacionalno-
konfesionalnog motiva (Lovrenovi, 2009b: 34)
- moe, uz manje preformulacije, biti primijenjeno i na etnopolitiko
apropriranje, s tim to je ovaj, drugi val osvajanja javnog prostora
i uspostavljanja nae vlasti bio ponovno poduzet kao pothvat re-
etnicizacije, ali sada kao posljednji i radikalni pothvat stvaranja istinske
monoetnike dravne vlasti (Vlaisavljevi, 2008: 62).
Tek na tom osnovu re-etniciziranog javnog prostora i teritorija ima
smisla graanskoj opciji upuivati standardne kritike: graanska opcija
je represivna jer potire kulturne razlike, jer doputa povlateni poloaj
veinskoj naciji; graanska opcija prije pripada vokabularu proste drave-
nacije iz XIX stoljea, neprijateljski je nastrojena prema kolektivnim
pravima a svako potiskivanje kolektivnih prava i razlika (uz neizbjene
vulgarno-pojednostavljujue analogije s SFRJ) dovodi do krvoprolia. U re-
etniciziranom kontekstu, sugerira Vlaisavljevi, kao pripadnici dominantne
140
etnike grupe ponaamo se prema drugom domainski, odnosno u formi
gostoprimstva kao udomaivanje stranca (Vlaisavljevi, 2008: 59).
Javna sfera i javne institucije i pripadajue im procedure u jednom takvom
prostoru su takoer po-domaene, sutinski privatizirane: Budui da je
gostoprimstvo bilo najprisniji oblik susreta s Drugim, najvanija dimenzija
suivota je ostala zatoena u privatnoj sferi. Tradicionalnom meuetnikom
saobraanju nedostaje javni prostor (pa tako i istinska privatnost privatnog
prostora) (Vlaisavljevi, 2008: 59). Za razliku od nacionalistiki nastrojenih
bosanskih Srba i Hrvata, koji kroz ispolitiziranu fantazmu matinih drava
nadomjeuju svoje nacionalno identitetsko zaokruenje, koje im, sa svoje
strane. omoguuje jednoznano domainsko gazdovanje na odreenom
teritoriju (koje se u svom ekstremnijem vidu izraava u stavovima o Bosni
ili njihovom dijelu BiH kao srpskoj ili hrvatskoj zemlji), kod bonjakog
domaina tu nailazimo na problem. Nacionalistika fantazma matine
drave moe samo biti usmjerena prema BiH
78
a koju istovremeno mora
dijeliti s Drugima, dakle nikada ne moe biti domainom u punom smislu
78
Premda u novije vrijeme i kod dijela Bonjaka oajnika potreba za utemeljenjem (koje
istovremeno znai i identitetsko raskorjenjivanje) poprima patoloke razmjere u niim
izazvanoj potrebi etnike identifkacije s turskom maticom, koju je glavni i odgovorni urednik
magazina Dani nazvao indikativnim imenom: turenje. Nasilje koje smo svjedoili u povodu
fudbalske utakmice Hrvatska Turska u mjesecu junu 2008. kada su se bonjaki navijai
reprezentacije Turske poistovjeivali s reprezentacijom Turske, zoran je prikaz identitetskog
framinga. Upravo na ovakvim primjerima imamo priliku uivo vidjeti kako nacionalni identitet
nije neto to ve postoji i samo na nas eka da ga otkrijemo, ve se neumorno stvara zamilja
i to iz nae dananje, dnevno-politike perspektive, to potvruje tezu Benedicta Andersona
o naciji kao zamiljenoj zajednici. Upranjeno mjesto homogenog nacionalnog identiteta se
u nasilnikoj praksi ispoljava u pokuaju konstrukcije vlastitog nacionalnog identiteta gotovo
iskljuivo u razlici, odnosno bolje rei u opreci, i to to je mogue vie nasilnoj, spram Drugog,
odnosno na njegovoj negaciji koja svoj najvii izraz ima u genocidu. Puka pripadnost Bosni
isuvie je mala razlika spram Drugog koji takoer pripada toj zemlji. Dakle, zamiljaju se one
identitetske komponente po kojima se takve opreke spram drugog mogu najjae naglasiti, gdje
se Drugi moe pojaviti kao najudaljeniji (Iz takve perspektive zaista se moe zakljuiti kako
je Bosanskom Muslimanu blii muslimanski brat iz Indonezije od njegovog susjeda Srbina
ili Hrvata). Dakako, te udaljujue komponente ne nalaze se u Bosni i njenoj viestoljetnoj
tradiciji suivota, ve izvan Bosne u Zagrebu Njemakoj, u Srbiji Rusiji, odnosno u
Turskoj (ili nekoj drugoj zemlji islamskog svijeta), pa ih je potrebno inkorporirati i prikazati
kao trajnim, differentia specifca elementom ovog ili onog narodnosnog bia. Pri tome je
bonjako identifciranje s turskim identitetom najtraginije, ne samo zato to je to identifkacija
s okupatorskom silom koja je ugasila bosansku dravnost u petnaestom stoljeu i istrijebila
bonjako-muslimansku inteligenciju u zametku u devetnaestom stoljeu na ijoj negaciji se
temelji moderni politiki identitet Ataturkove Turske, ve i stoga to je znak jednakost izmeu
rijei Bonjak i Turin ostvarenje dugo sanjanog sna sljedbenka ideologije Radovana Karadia
i Mate Bobana koji su prije pokolja svojih bonjakih susjeda u njima najprije isprojicirali Turke,
dakle one najudaljenije. Upravo gotovo kao niti u jednom drugom pojmu u rijei Turin
preklapaju se udaljavajue nacionalistike utemeljivake fantazme bosanskohercegovakih
konstitutivnih naroda.
141
te rijei. Zato je nacionalistiki obojeni projekt etnikog zaokruivanja
Bonjaka, konstituiranja njegovog politikog identiteta istovremeno i
proces njegove dekonstitucije.
Kljuno pitanje svake budue ustavnopravne arhitektonike BiH glasi
onda: kako iznai poseban politiki aranman koji e drati identitete
bosanskohercegovakih naroda s onu stranu prisile konstitucije i
zaokruivanja? Odnosno Koliko prazno mjesto dominantne veinske
nacije namjesto izvora konfikta i frustracije moe postati izvorom
slobode? I tu smo na tragu jedne pluralistike graanske opcije koja
govori o graanima BiH nosiocima najrazliitijih identiteta, kao njezinim
dravljanima. Samo je do sada, kako se vidi, ljeviarska perspektiva prihvatila
taj izazov pokuavajui odbaciti graanski uhodani model nacionalnog
dravotvorstva, koji poiva na dominantnoj etnikoj jezgri. Naalost, taj
pokuaj nije uspio. Iz istog razloga zbog kojeg nije uspjela graanska
konstitucija bosanskohercegovake politike zajednice, naime zbog
nedostatka subjekta politike artikulacije u vidu razvijenog burujskog
sloja, pao je i socijalistiki projekt rekonstrukcije nae zajednice. Nedostajao
je referentni nositelj politike artikulacije proletarijat. Socijalistiki
poredak je tako u same svoje temelje ugradio etniki konstitutivni moment
i, kako su gore pomenute analize Sunyja i Bunce pokazale, ostao je u stvari
generatorom etnopolitike. Upravo u nedostatku proletarijata i u SSSR i u
SFRJ, pa time i u BiH, socijalistika vlast mogla je referirati samo na etnose
i taj kompromis je na kraju doveo do toga da su institucije socijalistike
politike postale institucije etnopolitike.
Promiljati bosanskohercegovaku aktuelnu situaciju iz perspektive
njezine pluralistike cjeline, a ne iz ablje perspektive njezinih
konstitutivnih elemenata, dakle iz partikularne perspektive. Misliti
iz pluralistike cjeline ne znai pak misliti sa stanovita veine, nego
prosto znai uzimati u ozbiljno razmatranje i interese svih drugih aktera.
Meutim, takvo postupanje najprije treba jake demokratske institucije,
to je nemogue u svim dosadanjim izvedbama autoritarne Bosne. Zato
bismo mislili tako, a ne drugaije? Pa upravo zbog kompleksne kompozicije
bosanskohercegovakog pluralnog drutva, jer e se i najvei nacionalist
sloiti da je BiH sloena drava koju ine njena tri konstitutivna naroda.
Za iole smislen pristup pluralistikoj perspektivi potreban je diskurs pravde
kao prve vrline svake pristojne politike zajednice.
142
7.4. Ne teritorij ve demokratske institucije
Do ega dovodi ta stalna odgoda demokratske rekonstrukcije
bosanskohercegovake politike zajednice? Dosadanja politika praksa
dejtonske Bosne pokazuje da je kolektiv (narod, konstitutivni narod,
nacija) kljuni nosilac prava u emu je dejtonski ustav samo nastavlja
autoritarne politike prakse, kakva se u ovoj zemlji razvijala od 1945.
godine. Premda lan II.3 Ustava nudi katalog individualnih prava i sloboda,
procedure izbora i odluivanja u zakonodavnim, sudskim i izvrnim
organima su dominantno kolektivistike, odnosno u tom kontesktu
individualne slobode i prava nemaju politiku relevanciju, pa se moe rei
da je cjelokupni politiki okvir BiH kolektivistiki etnopolitiki. Unutar
njega se graanin ne moe artikulirati, niti biti politiki relevantan ukoliko
ne nastupa kao pripadnik ovog ili onog konstitutivnog kolektiva. U jednom
takvom kontekstu zagarantirana individualna prava i slobode u BiH
odnose se na sve i ni na koga posebno, jer u politiki relevantnom smislu
graanin koji je navodni nosilac prava moe da se pojavi ili kao graanin-
pripadnik ovog ili onog naroda ili kao graanin-pripadnik manjine (Drugi).
Tako prava i slobode graanina pripadnika ove ili one konstitutivne
grupe postaju openito selektivna i etniki partikularizirana. Naprimjer,
pravo na ivot postaje partikularizirano kao pravo na ivot sa svojima, ako
graanin eli biti relevantan u politikom smislu. U suprotnom, to je do
puka irelevancija u etnopolitikom kontekstu glas Bonjaka iz Republike
Srpske za bonjakog predsjednika tog entiteta? Pravo na slobodu i
sigurnost osobe-pripadnika tog naroda realizira se meu svojima. Pravo
na pravino sasluanje u graanskim ili kriminalnim procesima uglavnom
je, uz par izuzetaka, puka farsa ako ti ne sude tvoji sudovi. Ustvari, izjava
premijera Republike Srpske da je za RS neprihvatljivo da nam sude sudije
muslimani i da odbijaju albu Vlade RS-a koja je pravno utemeljena (Dodik,
2008) upravo odraava sutinu etnike partikularizacije politike zajednice
u njenim vitalnim poljima (sudska vlast) na kojima bi trebala poivati
moderna drava na principu openitosti (jednakost svih pred zakonom).
Nedostatak ovog opeg elementa jednakost svih graana politike
zajednice pred zakonom - koji je posebno vidljiv u pukom nabrajanju
individualnih prava i sloboda bez ikakve politike relevancije, te vladavina
partikularnog principa, oznauje ne samo nedostatak dravnog okvira,
ve i nedostatak, kako je ve ukazano, izuzetno znaajne emancipatorske
dimenzije modernog demokratskog drutva u naoj zemlji. Naravno, i
emancipatorska dimenzija je etniki partikularizirana, pa je otuda zahtjev
Milorada Dodika, da njemu kao Srbinu, sude iskljuivo srpski suci, potpuno
143
pravedan iz partikularno-etnike perspektive. Takav zahtjev se, dakle moe
smatrati pravednim u etno-kulturnom smislu.
S druge strane, nikad defnirana kolektivna prava, odnosno razloni osnov
za pozivanje na pravo veta za zatitu vitalnog nacionalnog interesa, ve
deceniju i po slui za najprizemnije manipuliranje politikih voa kolektiva,
razvijajui se polako u pouzdan mehanizam strategija odravanja na
vlasti. Osim toga, ako graanin nije konstitutivan, onda govorimo o
konstitutivnim narodima. Meutim, ako se i sloimo s Josephom Razom
da su prava u interesu svojih vlasnika (Raz, 2005: 57) moramo se
upitati kako to izgleda grupno vlasnitvo nad nekim pravom u sluaju
konstitutivnog naroda u BiH? Na koji subjekt, na koga tano nosioca prava
u tom sluaju referiramo? Kako to izgleda kada je grupa uistinu vlasnik
nekog prava? Vidimo da su danas nosioci individualnih i kolektivnih
prava u BiH u najmanju ruku nejasni. Prvi (graani) su konkretno-ivui,
ali politiki irelevantni, (od njih je ispranjena politika i javna sfera), a
drugi su apstraktno-imaginarni (etnike grupe), predstavljaju politiki
relevantnu koncepciju (konstitutivnog) naroda do koje se dolo u procesu
grupotvorstva kojeg predvode i oblikuju etnopolitike elite.
ta znai pravo veta za zatitu vitalnog nacionalnog interesa po pitanju
teritorijalne organizacije? Najprije, u svakodnevnoj (etno-)politikoj praksi,
kolektivno pravo konstitutivnog naroda na teritorijalnu organizaciju, znai
dalje ohrabrivanje postojanja etniki homogenih politikih teritorijalno-
administrativnih jedinica, koje su tokom rata ostvarene ilegalnom
upotrebom oruane sile, etnikim ienjem i genocidom, a nakon rata
raznim diskriminatornim praksama i pritiscima na cijelom teritoriju BiH.
Dakle, rodno mjesto tog kolektivnog prava su nasilne i diskriminatorne
prakse od 1991. godine (s osnivanjem prvih SAO Srpskih autonomnih
oblasti) pa do danas. Krvava historija ozbiljenja ovog kolektivnog prava
i njegovo dalje ohrabrivanje i provoenje ga dovodi u koliziju sa svih
13 individualnih prava i sloboda kako su precizirane lanom II.3 Ustava
BiH. Priznanje kolektivnog prava na teritorijalnu organizaciju ohrabruje
procese etno-teritorijalizacije koji su, barem u ovom dijelu svijeta, na
najtjenji nain povezani s pitanjem identiteta, te samim tim nalaze se
u neraskidivoj vezi s kolektivnim pravom na veto po pitanju identiteta
konstitutivnog naroda. Raspad Jugoslavije 1991.-1995. pokazao je da
je teritorij gotovo kljuna rije etnikog identiteta, odnosno identiteta
konstitutivnog naroda. Bit u slobodan zakljuiti, da je teritorij kljuna
metafora tog cijelog procesa etnopolitikog oblikovanja ili, jo bolje
144
proizvodnje (framing) naroda, odnosno njegovoga grupotvorstva. Prisjetit
emo se slogana s poetka etnopolitikih kampanja, s kraja osamdesetih,
koji sugeriraju da je Srbija svuda tamo gdje god se nalaze srpska groblja.
Ti slogani, metafore narodnosnog zgrunjavanja i kristalizacije moni
instrumenti etnike homogenizacije i grupotvorstva jasno ukazuju
na neodvojivost teritorija i etnikog identiteta. Ili pogledajmo svjeije
primjere: vrlo uticajna fraza u Beogradu, pred samo proglaenje kosovske
nezavisnosti, sugerira da Srbija nije zainteresirana za teritorij gdje Albanci
ine veinu, ali ono to je nedopustivo je da se srpski pravoslavni manastiri,
koji su od vitalnog znaaja za same temelje srpskog nacionalnog identiteta,
ukljuujui i srpska groblja, ostanu izvan Srbije. Odnosno, gubitak tih
kosovskih teritorija je ravno gubitku due srpstva, srpskoga naroda.
Nadalje, ienje prostora etno-teritorijalnosti ne treba biti promatrano
neovisno od kompleksnijeg procesa oblikovanja naroda kao ope politike
ienja: pokajniko ienje
79
nae narodne due, kulturno ienje
treba oistiti jezik, historiju, knjievnost i umjetnost od tragova Drugog.
Drugim rijeima, etno-teritorijalizacija, koja poiva na ilegalnoj upotrebi
sile i genocidu u ratu, te na raznim diskriminatornim praksama i pritiscima
u miru, predstavlja vitalan dio samog procesa proizvodnje, ili zamiljanja
naroda.
Za kolektivna prava i njihovo ostvarivanje u praksi, sasvim je dukije, ako
im je polazna osnova:
a. pravo sva tri konstitutivna naroda da budu zastupljeni u
zakonodavnim, izvrnim i sudskim organima, te da imaju
jednaka prava uea u procesima donoenja odluka, ali
bez teritorijalizacije, ili
b. pravo na teritorijalnu organizaciju, odnosno ako
teritorijaliziramo gore navedeno kolektivno pravo.
Ove dvije polazne osnove, teritorijalna i eksteritorijalna, sasvim razliito
djeluju na ostvarenje ostalih kolektivnih, ali osobito individualnih
prava, kako je prethodna analiza pokazala. Ako je naglasak stavljen na
teritorijalizaciju, onda je daleko lake na ratom oienom etnikom
teritoriju vriti diskriminatorne i segregacijske prakse prema onima iji to
79
Srbi su se tim pokajnikim inom (iskopavanje kostiju) iznova posrbljivali i hristijanizirali.
Tu se na delu videlo dejstvo oseanje greha zbog toga to smo tami neseanja i politike lai
prepustili svoje bliske pretke. A otkopavanjem motiju njihova smrt postala je osmiljena kao
rtva. Naa briga za njihove moti vraala je nas same korenima nae kulture za koju su preci
i pokojnici uvek bili svetinja, a u nacionalnom stradanju uvek se videla rtva za daleko neko
pokolenje (vidi Nikola Koljevi, Otadbinske teme, Beograd: ITAKA, 1995); str. 37.
145
teritorij vie nije, odnosno koji su Drugi. Iz ovog konteksta, zatim, slijedi
agresivnije i netolerantnije prakticiranje kolektivnih prava na identitet
konstitutivnog naroda, na organe javne vlasti; obrazovanje (p)ostaje izrazito
segregacijskog karaktera, upotreba jezika i pisma agresivnija, naglaenija
upotreba nacionalnih simbola, zastava, te ekskluzivistiko njegovanje
duhovnog i vjerskog nasljea kao preferiranje jedne kulture nad drugima,
zakljuno s etniki istim sistemom javnog informiranja. Moe li pravo
na etno-teritorijalnu organizaciju biti povlateno ukoliko teti koncepciji
opeg dobra zemlje, odnosno dobrobiti, slobodi i dostojanstvu njezinih
stanovnika, njihovoj jednakosti pred zakonom i tome slino.
Legitimno je sada upitati se u kom smislu kolektivno pravo na teritorijalnu
organizaciju slui zajednikom ili opem dobru (Raz, 2005: 64)? U BiH,
kompaktnost etnikih teritorija, stvorena je ilegalnom upotrebom sile
i genocidom, te diskriminatornim praksama poslije rata, dakle krajnje
nedemokratskim, tavie zloinakim metodama, odravanje ega ni u
kom sluaju ne moe biti smatrano opim dobrom. Ako, s tim u vezi, imamo
u vidu da samo demokratska politika moe adekvatno da odgovori na
razliite interese i perspektive razliitih potkultura (Raz, 2005: 407), onda
nikakva teritorijalizacija, nedodirljivost kolektivnih prava, koja zaustavlja
dijalog i javnu debatu, ve samo jedna demokratska politika i demokratska
praksa i rasprava, te jake demokratske institucije mogu izai u susret
interesima najprije svih graana BiH ponaosob, a potom i svih, razliitih
grupa. Ne teritori,j ve demokratske institucije, ne etnika, ve demokratska
mobilizacija lozinka je svake demokratske transformacije, osobito one
ustavnopravne u BiH.
7.5. Izlazak iz palanke?
Na kraju, zato se bosanskohercegovaki, ali openito i ostali narodi
Zapadnog Balkana najee artikuliraju u formi etnonacionalizma? Zato
se radije odluuju za govor o etnikim teritorijama nego o demokratskim
institucijama? Zato uglavnom na taj nain shvaaju modernizaciju? Naime,
cilj etnomobilizacije konano stvaranje nacionalne drave samo zvui
moderno: nema tu zahtjeva za modernim demokratskim institucijama i
procedurama, a jo manje garancije slobode svim graanima u bitnom
smislu je etniki, ili jo preciznije palanaki (Konstantinovi, 2006).
Namjesto institucija i procedura na djelu je teritorijalno pitanje, etnika
homogenost. Planirana nova, proirena drava, ustvari je proirena naa
palanka. Drugim rijeima, dovrenje nacionalnog projekta ne vidi se u
146
institucionalnom zaokruenju, utvrivanju i garanciji individualnih prava i
sloboda pojedinaca, ve u teritorijalnom zaokruenju, utvrivanju i garanciji
kolekvnih prirodnih prava i sloboda koje se razumijevaju kao etniki
homogena distribucija na zacrtanom teritoriju. Nasuprot emancipatorskoj
dimenziji, na djelu je proizvoenje mitoloke naracije o etnogenezi, u kojoj
se evocira slika, doarava ivot etnonacionalne zajednice izvan historije,
kao u nekoj vrsti zaustavljenog vremena, to jest venosti. Narod je shvaen
na nepromenljiv entitet koji ostaje jednak samom sebi kroz vreme
(olovi, 2008: 119). U tome je sutinska karakteristika palanakog duha.
Unutar jednog takvog konteksta, obino se zakljuuje da historinost,
ovovremenost, ovostranost, odsustvo izvanvremenih principa, ukratko,
sve ono to sobom donosi modernizam u najirem smislu rijei, dovodi
do nihilizma, moralnog relativizma, koji ne poznaje razliku izmeu dobra
i zla i tome slino. Ovaj naivni, palanaki platonizam u pozadini je svakog,
pa esto i onog najplemenitijeg nastojanja nesretne svijesti da restaurira
vjene vrijednosti i prljavu stvarnost s njome samjeri. No, nije li upravo
rije o potrebi za obnutim gledanjem na problem? Naime, nije li kako to
Konstantinovi opaa, stvar u tome da do nihilizma dolazimo upravo stoga
to poriemo vrijeme, vremenitost, historinost? Nihilizam razara vrednosti
jer, tako, razara vreme (Konstantinovi, 2006: 83). Upravo se nihilizam
javlja iz nae upravljenosti ka vjenom, izvan-vremenom, koja istovremeno
mora biti i upravljenost protiv nae egzistencije, koja je dubinski povijesna,
upuena na razumijevanje i komunikativno konstituiranje u odreenom
drutveno-historijskom konekstu u kome se nalazimo. Isto tako, rekli
bismo, nasreu, kako pie olovi, ne postoje samonikli autohtoni, iz
specifnosti tla ili jezika proistekli kulturni identiteti, nego samo oni koji
se konstruiu u komunikaciji s drugima, koji su plod te komunikacije
(olovi, 2008: 105). Onda bi upravljenost protiv vlastite povijesnosti
bila upravljenost protiv sebe, ime se potvruje nihilizam, kako onaj
individualni tako i kolektivni. Konstantinovi zakljuuje: Ovaj nihilizam
duha palanke zasnovan na vernosti vrednostima koje se suprotstavljaju
vremenu (pokuajem njihovog obogotvorenja) i tako ponitavaju jer se
bacaju u nitavilo venosti, ak je, izgleda dublji i fatalniji od nihilizma iste
negacije (Konstantinovi, 2006: 84).
Premda zaodjenuta u historijske metafore, naracija o etnikoj autohtonosti,
koja je u temelju etnike mobilizacije, nema za cilj prikazati historijski
kontinuitet prisustva odreenog etnosa na odreenom teritoriju, ve
dospijevanje izvan historije, do neke ahistorine jezgre, supstancijaliteta
tog etnosa. Paradoksalno je da su, s etnopolitikim preokretom s kraja
osamdesetih, taj zadatak ahistorijskog utemeljenja etnosa, na sebe
147
preuzeli historiari. Cilj tog postupka je dospjeti do svojevrsne, kako je
olovi naziva geoloke sraslosti odreenog etnosa i prostora, izii iz
promjenljive i varljive historinosti (u kojoj kao narod samo gubimo) i
da sada kao geoloki fakat etnos istinski postane nesumnjivom stvari-u-
svijetu, odnosno da se etnos promatra iskljuivo sub speciae aeternitatis.
Racionalno pitanje se postavlja, zato bismo uope jo, nakon svega,
osobito nakon genocida, ratnih zloina, uasnih razaranja, etnikog
ienja, fagrantne diskriminacije, imali razumijevanja za politike koje
se temelje na ahistorinim projekcijama etnopolitike? Zato jo uope
imati sluha za frustracije koje proistiu iz politiki oktroiranih, sistematski
poticanih nevolja s nacionalim identitetom? Zato ulagati uasne napore
da se iznae takav politiki aranman koji bi mogao balansirati izmeu
raznorodnih, meusobno iskljuivih, unutar i izvan sebe dezintegrirajuih
palanakih perspektiva? Zato ne uloiti konani napor na izgradnji
neega sasvim drugaijeg od ovog to imamo, jednog demokratskog
drutva? Zato svojim pristankom da uope ta etno-mobilizacijska pitanja
smatramo razlonim, realnim, ustvari legitimirati te palanake odnose ija
je, kako se iz dosadanjeg prikaza vidi, osnovna karakteristika hronino
atrofranje institucija usljed stalne dominacije koncepta partijske nad
konceptom pravne drave (Stojanovi, 2008: 194)? Legitimacija takvog
sistema se niim ne moe opravdati. Zato? Zato to u jednom takvom
predmodernom politikom modelu politika ne predstavlja nain za
artikulaciju i reavanje drutvenih konfikata, ve se razume kao sukob,
kao rat u kome je, protiv politikih protivnika dozvoljeno upotrebiti sva
sredstva (Stojanovi, 2008: 190). Zato to politiki protivnici nisu bili
razumevani kao saradnici na zajednikom poslu ostvarenja opteg dobra,
ve kao krvni neprijatelji (Stojanovi, 2008: 191). Zato to ne postoje
granice u onome to se moe rei (..) pa se ta pena rei smatrala velikom
slobodom govora, ali je, u sutini, ona tu slobodu pretvarala u anarhiju
(Stojanovi, 2008: 191). Ta ratnika politika svojim stalnim pomjeranjem
granica prava uz pomo grube politike moi, svojim stalnim generiranjem
krize i konfikta iznuruje graane i razara samo tkivo drutvenosti. U
njezinim okvirima problemi se ne reavaju, ve se iz faze u fazu samo
dodatno komplikuju. Dileme se otvore u tolikoj meri da se pokretanjem
svake sledei odloi zatvaranje svih prethodno otvorenih, pa se u tom
udrobljavanju potpuno izgube osnovni cilj i prvobitne namere (Stojanovi,
2008: 197). Da bismo odgovorili na ova i slina pitanja prethodno je
potrebno odgovoriti na sljedee, u biti elementarno pitanje: na temelju
ega uope neko od nas moe traiti preutno odustajanje od pravne
drave, koncepcije opeg dobra i fundamentalnih ljudskih prava i sloboda?
148
8. U ETNIKOM KAVEZU: ZATVORENIKOVA DILEMA I NJENE
IMPLIKACIJE U ETNOPOLITICI BOSNE I HERCEGOVINE
Sluei se fgurom zatvorenikove dileme koja u politikom ivotu odslikava
tenziju izmeu podsticaja za saradnju i egoizma (Stojanovi, 2005:
403), pokuat u identifcirati mehanizme kolektivistike, unutaretnike
saradnje koja se, rekli bismo danas, s mjerom inducira u situaciji
predizborne etnopolitike homogenizacije. U tom smislu, poi emo od
pitanja svih pitanja bosanskohercegovake politike zajednice, koje se
svaki put iznova aktuelizira nakon svakih viestranakih izbora od 1990.
godine do danas: Otkuda to da veina graana svaki put iznova glasa
za one politike partije koje istupaju sa naglaenom nacionalistikom
retorikom? Iskustva s nacionalnim strankama, ili bolje rei etnopolitika
iskustva u protekle dvije decenije, koja su se u svojoj najradikalnijoj formi
pokazala posebno destruktivnim po bosanskohercegovaku politiku
zajednicu bilo kroz postupke ratnih razaranja i zloinstava, bilo kroz manje
ili vie suptilne forme diskriminatorskih praksi, dala bi nam za pravo da
pitanje postavimo na sljedei nain: Otkuda to da se veina graana
svaki put iznova opredjeljuje za najgoru politiku opciju? injenica je
da od 1990. do 2006. godine graani Bosne i Hercegovine, unato javno i
poesto masovno iskazivanom prijeziru prema etnopolitikim elitama i to,
to je posebno interesantno, svojim etnopolitikim elitama, na dan izbora,
u tajnosti glasake kabine vrijedno zaokruuju imena svojih nacionalnih
lidera. Zato je tome tako? Spreman sam tvrditi da danas u BiH ne
postoji ozbiljan graanin, koji bi se usudio iskreno tvrditi da e vladajua
nacionalistika garnitura donijeti odsudne promjene. Ako bih se usudio
tvrditi da oko bilo ega u ovoj zemlji postoji konsenzus, rekao bih, da je to
konsenzus oko sljedeeg stava: svi znamo da nikakvih promjena nee biti.
Pa ipak, taj isti graanin ve na sljedeim izborima pohrlit e na glasako
mjesto da svoj glas dade svojima. Iako se u posljednje vrijeme uz Bosnu i
Hercegovinu esto vezuje metafora duboko podijeljenoga drutva ipak,
prema rezultatima istraivanja UNDP
80
vie od osam od deset ispitanika
deklariu se kao dravljani BiH, dok samo 14 posto njih ima iskljuivi
identitet, tj. onaj koji iskljuuje elju za bilo kakvom povezanou sa
zajednikom dravom (Baanovi, 2007: 26). Ovaj prilino solidan procent
pa makar on znaio priznavanje administrativnog fakta, a ne pitanje
identiteta (Baanovi, 2007: 27) na kojemu bi se mogla graditi pristojna
80
UNDP: The Silent Majority Speaks: Snapshots and Visions of the Future of Bosnia and
Herzegovina, prema Vuk Baanovi: Glas tihe veine, Dani, Sarajevo: 5.10.2007. str.: 26-27.
149
demokratska politika odaje sliku jedne jo uvijek dovoljno nerasvjetljene,
tajne Bosne:
Radi se o onoj mnogobrojnoj populaciji nae zemlje za koju
znamo da je nezadovoljna, ljudima koji, uprkos svemu gledaju
svoja posla, ne glasaju, jer, ili ih to ne zanima, ili se jednostavno
mire sa etnonacionalistikim radikalizmom i katastrofalnom
ekonomskom situacijom u koju takva politika dovodi BiH, mislei
da se tu nita ne moe uiniti i da moe biti i gore. Radi se dakle, o
latentnoj, politiki neprofliranoj populaciji, vie zainteresovanoj
za varijante jedinstva nego za podjelu, ije bi interese neke novije i
mudrije politike opcije u BiH morale znati prepoznati (Baanovi,
2007: 27).
Jo gore, i kada se odlue da izau na izbore, nai glasai izgleda da duboko
vjeruju da se sve odluuje negdje drugdje, mimo njih, [oni] su razoarani
u politiku. Uvjereni su da se politiari bave politikom samo zbog vlastitih
interesa i materijalnog dobra(Fjodorov, 2006: 28). Jo poraznije, a tome
nas ui viedecenijsko etnopolitiko iskustvo, sama identifkacija tihe
veine u opasno visokom procentu u bosanskohercegovakom politikom
defaultu, ne znai poziv za mudrije politike opcije da vjeto artikuliraju
tu ogromnu snagu, ve naprotiv, poziv je to etnopolitiarima da se zabrinu
zbog do sada traljavo odraenog posla etnikog homogeniziranja, te da
svojski prionu na daljoj homogenizaciji, ako ele dobiti sljedee izbore
pomou zapaljive retorike, novog sijanja straha od drugoga i drugim
pomagalima iz prebogatog arsenala etnike homogenizacije. Umjesto
da bude common ground za novi politiki preobraaj BiH, taj podatak e
lideri etnopolitikih zajednica itati na sljedei nain: zar jo uvijek ima
toliko neosvjeenih Bonjaka, Srba i Hrvata?.
Zato je to tako? Moda zato to je na vladajui, etnopolitiki okvir takav
da se graanin kao politiki relevantan moe pojaviti samo kao pripadnik
ovog ili onog naroda. Politiki projicirani apriori etnikog pripadanja,
kao sutinske karakteristike samorazumijevanja nae politike zajednice,
podrazumijeva ovo narodnosno identifciranje iskljuivo u performativnom
smislu, podrazumijevajui niz propisanih djelovanja kojima se etnika
pripadnost stalno iznova potvruje. Na ovaj nain prizivani narodnosni
osjeaj ustvari proizvodi skupove kulturno-politiki priznatih djelovanja,
koji se u simbolikom univerzumu prepoznaju kao konstitutivni elementi
identiteta toga kolektiva. Etniki identitet je postao primarnim politikim
150
identitetom, a budui da je takav reducirajui ... on je istovremeno i
apolitiki identitet (ai, 2007: 14). On tako postaje realnost od koje
treba polaziti u razmatranjima politikih rjeenja bosanskohercegovake
krize, realnost o kojoj se mora voditi rauna. Moglo bi se onda ustvrditi
da je etnopolitika u BiH evoluirala gotovo do svojih krajnjih granica i po
procedurama i pravilima koje je sama trasirala, pa u budunosti, na izborima
2010., 2014. i dalje moemo oekivati samo smjene etnonacionalistikih
oligarhija, a da cijeli dravno-pravni okvir koji generira krizu i samim tim
potrebu za etnopolitikim organiziranjem, ostane netaknut. Krajnji njezin
cilj je prerastanje etnije u naciju, formiranje svoje nacionalne drave koja
podrazumijeva rastakanje bosanskohercegovakog okvira. Ostaje pak
da se rasvijetli individualna perspektiva obinog graanina ove zemlje.
To namjeravam uiniti preko dileme zatvorenika s nadom da u barem
donekle proniknuti u mehanizam etnopolitike vladavine.

Ali prije nego se upustim u ogled, smatram vanim ukazati na, rekao bih,
zavodljivu opasnost otpoinjanja kritike s pozicija racionalnog izbora.
Upravo za otklon od takvog jednostranog gledita, vano je potraiti
podrku od modela promiljanja kakav je zatvorenikova dilema. Naime, s
obzirom da vladajua politika dovodi do svakojakog unazaivanja situacije
obinog graanina rat, genocid, diskriminacija, segregacija, pauperizacija,
neviene razmjere privatizacijske pljake i korupcije (da samo otponemo
s nabrajanjem) ima li ita racionalnije nego takvoj politici okrenuti lea?
Ako prihvatimo da postupak racionalnog ponaanja postaje ekvivalentan
maksimiziranju korisnosti pojedinca (Stojanovi, 2005: 291), onda se
etnopolitika praksa pokazuje kao viestruko tetna za pojedinca. Ovakav
pristup, koji se moe okarakterizirati kao reintegracija politike i ekonomije
pod zajednikom paradigmom i deduktivnom strukturom (Green/Shapiro,
1994: 1), zasigurno se nalazi u pozadini brojnih domaih naivnih analiza,
ali i stava predstavnika meunarodne zajednice koji kae vi ste sami
glasali za te ljude koji se, danas nakon petnaest godina od potpisivanja
Dejtonskog sporazuma granii s opakim cinizmom. Tako uenje izraeno
u pitanju zato glasamo onako kako glasamo, kad vidimo sami gdje nas
to vodi poiva na pretpostavci kako su i glasai i politiari racionalni
maksimizatori interesa ili korisnosti (Green/Shapiro, 1994: 2-3). Veliko je
pitanje, pokazuju Green i Shapiro, da li su racionalne individue izvorita
politikog fenomena (Green/Shapiro, 1994: 10). Koja bi to bila obiljeja
bosanskohercegovakog individuuma danas? Njega ne treba posmatrati
u izolaciji od ostatka istonoeuropskog prostora, osobito onog rubnog
prostora u kojem nestaju otri rubovi europskog politikog, ekonomskog
151
i kulturnog kruga. Valerij Fjodorov, individuuma tih rubnih drutava,
karakterizira na sljedei nain:
Osnovna izmjena, primijetna u postkomunistikoj Rusiji, odnosni
se na individualizam, ali ne kao slobodni izbor pojedinca, nego
kao posljedica bezizlaznosti. (...) Individualizam koji se pojavio u
Rusiji svodi se na svako za sebe. To nije odgovorni individualizam
kakav se prakticira na Zapadu i ne polazi od toga da kako kau
klasici liberalizma srea pojedinca proizlazi iz ope sree drutva.
To je divlji individualizam kao to je divlji i ruski kapitalizam. Svako
radi i misli samo na sebe. Sva naa istraivanja pokazuju da e
veina ljudi, prui li im se prilika, prevariti dravu ili ukrasti od nje
radi vlastitog probitka. Naravno, ne zbog toga to je ruski narod
lopovski ili lo, nego zato to ga je postojea verzija kapitalizma
stjerala u kut (Fjodorov, 2006: 28).
Bosanskohercegovaki individuum je divlji individuum kojega potpiruje
divlji kapitalizam, koji je etnokapitalizam, te politiku uistinu doivljava
kao prijevaru u kome je najvanije nasamariti onog drugog i pri tome
unosno zaraditi. Ako analiziramo onaj sektor drutva koji bi trebao biti
u najizravnijem dodiru s individualnim preferencijama, interesima i
inicijativama, dakle civilni sektor, stanje je jo poraznije. Ako prihvatimo
da postoje dva obrasca razvoja civilnog drutva u ovisnosti od historijskih
okolnosti i tradicija politike kulture (Hudson, 2003: 214) onaj od dna
prema vrhu, po kojem se graanske grupe spontano formiraju i utiu na
vlast, direktno ili indirektno (Hudson, 2003: 215), te onaj od vrha prema
dnu, po kojem je vlast ona instanca koja inicira ili na neki drugi nain
ohrabruje formiranje graanskih grupa stvaranjem procedura i politika
koje zauzvrat stvaraju uslove za ustanovljenje grupa (Hudson, 2003:
215), vrlo teko emo dati jednoznani odgovor za nedopustivo slabaan
civilni sektor u BiH. Upravo ta njegova slabanost moe nam biti od
pomoi da procijenimo status i snagu individuuma u ovom drutvu. Ako
je model od dna prema vrhu prirodan model formiranja mree civilnog
drutva u jednoj zemlji, koje je doprinijelo jaanju graanstva i ostvarenju
pluraliteta njegovih ciljeva, drugi model je vie interventne prirode. Uz
adekvatnu koncepciju opeg dobra, interventno iniciranje graanskih
udruga moe se pokazati plauzibilnim pothvatom. Tako su, naprimjer, u
poslijeratnoj Njemakoj, od 1945. (...) saveznici nametnuli demokratski
oblik vladavine Nijemcima koji su potom postali socijalizirani prema
demokratskim obrascima djelovanja na nacionalnom i lokalnom nivou
152
... to je za rezultat imalo promjenu njemake politike kulture (Hudson,
2003: 215). Gorbaovljeva politika glasnosti jo jedan je, istina manje
uspjean, primjer iniciranja graanskog sektora odozgo prema dole. Za
pretpostaviti je da je iznenadni raspad SSSR usporio tako trasiran proces
promjene politike kulture ruskog drutva. Bosanskohercegovaki model
razvoja civilnog drutva, moe se rei, predstavlja kategoriju za sebe. On je
najblii modelu koga bih nazvao izvana prema dole. Ne moe se negirati
da je potkraj socijalizma bilo pokuaja formiranja i razvoja civilne inicijative
odozdo prema gore, meutim rat je prekinuo taj prirodni razvoj da bi ve
u ratu uslijedila intervencija izvana, koja je vremenom stvorila jednu cijelu,
ali gotovo iskljuivo na NGO reduciranu subkulturu, s vrlo malo uticaja
prema vlasti, s jedne strane, a jo manje rezultata, kada je rije o promjeni
politike kulture. Osim toga, ako pri svemu tome imamo u vidu injenice
koje govore da je veina nevladinog sektora najznaajnijim dijelom
potpomognuta donatorskim sredstvima izvana, a kako vrijeme odmie,
strategije domaih nevladinih organizacija zasnivaju se sve vie na donor-
driven strategijama, a sve manje na realnom stanju i potrebama, situacija
postaje jo pesimistinija (Abazovi, 2006: 226).
Istovremeno, nakon postratne konsolidacije, etnopolitika vlast je
otpoela sa svojom intervencijom prema dole, ali formirane graanske
udruge osobito udruge rtava rata i veterana - na taj nain postale su
svojevrsni kontrolni punktovi, isturena komandna mjesta etnopolitike
vlasti, odnosno take kristalizacije narodnog jedinstva, koje po potrebi,
svojim djelovanjem obavljaju za vlast postupak discipliniranja graanstva
unutar poeljnog kolektivnog identitetskog konteksta. Ta praksa
manipuliranja oktroiranim udrugama, osobito je vidljiva u vrijeme
predizbornih kampanja. U svom osvrtu na probleme razvoja civilnog
drutva u Rusiji, George Hudson identifcira etiri kljuna elementa za
uspjeh jednog odozgo-prema-dole modela: a. vlast treba ohrabrivati
formiranje graanskih grupa; b. vlast treba da ograniava vlastitu mo
da bi ojaala potencijal civilnog drutva kao nositelja liberalizma onih
sredinjih vrijednosti graanskih sloboda i prava u kontekstu zajednice
koja ohrabruje civilno drutvo; c. graanske grupe treba da nastanu kao
odgovor na djelovanje vlasti; d. Graanske grupe treba da svoje odluke
donose demokratski u skladu s dogovorenim naelima (Hudson, 2003:
216). Dakako, ve na prvi pogled je jasno, da su etnonacionalistike vlasti
na svim nivoima u BiH, prilino ravnodune prema graanskim grupama,
a da ne govorimo koliko je uputno u bosanskohercegovakom sluaju
etnike segregiranosti uope govoriti o graanstvu, ukoliko ono nije i
153
samo etno-graanstvo. Naime, u zemlji gdje se svaki javni istup etniki
kodifcira, gdje politika relevancija graanina poinje i zavrava na
njegovom ili njezinom lanstvu u onoj ili onoj etnikog grupi, graanska
inicijativa je duboko obesmiljena. Drugo, bosanskohercegovakoj
vlasti ni na kraj pameti nije poticanje nositelja liberalizma tog meu
etnopolitiarima najomraenijeg koncepta, koji ukida razlog postojanja
etnopolitike, premda e, s druge strane, tolerirati, pa ak i podravati NGO-
reducirani, donor-driven civilni sektor kao marginalnu subkulturu, kao
jedine pozornice ili oduka na kojoj nekolicina gnjevnih graana, mahom
liberalno nastrojenih intelektualaca, mogu nesmetano iskazivati svoje
frustracije. Tree i etvrto, uz nekoliko izuzetaka, teko se moe rei da
reducirani civilni sektor, mahom izvana nametnuti, nastaje kao odgovor na
djelovanje domae vlasti. On nastaje u projekcijama centrala izvan.
Na taj nain problem je lociran u sferi individualnih preferencija i
opredjeljenja, osobito individualnog samorazumijevanja u etnopolitikom
kontekstu. Kako sam najavio, ovu dramu samorazumijevanja pokuat u
osvijetliti preko tipa problema koji se namee u dilemi zatvorenika, uz
specifnu bosanskohercegovaku kontekstualizaciju.
Pretpostavite da ivite u jednom totalitarnom drutvu i jednoga
dana, na vae zaprepaenje bivate uhapeni i optueni za izdaju.
U policiji vam priopavaju da ste spremali zavjeru protiv vlasti s
ovjekom koji se zove Smith, koji je takoer uhapen i pritvoren
u odvojenoj eliji. Istraitelj zahtijeva da priznate. Vi protestirate
i tvrdite da ste neduni; da uope ne poznajete tog Smitha. Ali
taj va trud je uzaludan. Vrlo brzo vam postaje jasno da vai
istraitelji nisu zainteresirani za istinu; iz nekih svojih razloga oni
samo ele da nekoga osude. Nude vam sljedeu pogodbu:
Ako Smith ne prizna, a vi priznate i svjedoite protiv
njega, bit ete puteni. Izii ete kao slobodan ovjek,
dok e Smith, koji je odbio suradnju, biti osuen na 10
godina robije.
Ako Smith prizna, a vi to odbijete uiniti, situacija e biti
obrnuta on e biti osloboen, a vi ete biti osueni na
desetogodinju robiju.
Ako, meutim, obojica priznate, dobit ete po 5 godina
robije.
Ali, ako nijedan od vas ne prizna, dokazi za osudu protiv
obojice bit e nedostatni. Moda ete biti zadrani u
154
pritvoru do godinu dana, ali e vas obojicu, na kraju
morati pustiti.
Na kraju, reeno vam je da je Smithu ponuena istovjetna
pogodba; ali vi niste u mogunosti da ga kontaktirate i nema
naina da saznate to e on uraditi. Problem je u sljedeem: Uz
pretpostavku da vam je u takvoj situaciji jedini cilj da u zatvoru
provedete to je mogue manje vremena, pitate se ta treba da
uinite? Priznati ili ne priznati? (...) Isprva, moe vam izgledati da
ne moete dati odgovor, ukoliko ne znate to e uiniti Smith. Ali
to je iluzija. Problem ima savreno jasno rjeenje: Bez obzira to e
uiniti Smith, vi treba da priznate (...) jer e vas priznanje najbre
izvui iz zatvora togod Smith uradio. I do sada je sve dobro. Ali
sada nastupa kvaka. Sjetite se da je Smithu ponuena istovjetna
pogodba. Uz pretpostavku da nije rije o glupom ovjeku, on
e takoer zakljuiti na isti nain kao i vi, pa e priznati. Tako e
rezultat biti da ete obojica dobiti po pet godina robije. Ali, da ste
obojica postupili suprotno, bili biste obojica puteni za samo godinu
dana. U tome je kvaka. Racionalno slijedei svoj vlastiti interes,
obojica zavravate mnogo gore nego da ste drugaije postupili.
To je ono to dilemu zatvorenika ini dilemom. To je paradoksalna
situacija: vi i Smith zavrili biste mnogo bolje da ste simultano
uinili ono to nije u vaem individualnom interesu (Rachels,
2003: 145-47).
Dilema zatvorenika javlja se, kao prvo, u situaciji u kojoj su interesi ljudi
dotaknuti ne samo onim to oni rade ve i onim to rade drugi ljudi
(Rachels, 2003: 147), te kao drugo, u situaciji u kojoj na paradoksalan
nain, svi zavravaju u goroj poziciji ako djeluju na osnovu svojih
individualnih interesa nego ako tako ne rade (Rachels, 2003: 148). Premda
je cijeli sluaj fkcija, nai svakodnevni ivotu obiluju situacijama u kojima
moramo vagati izmeu egoistinog djelovanja, djelovanja na osnovu
vlastitih interesa i benevolentnog djelovanja, djelovanja pri kojima u obzir
uzimamo dobrobit drugih ljudi kao i svoju (Rachels, 2003: 148).
155
Iz perspektive slijeenja vlastitih interesa pred vama se otvaraju
sljedee mogunosti:
Bit ete u najboljem poloaju u situaciji kada ste vi
egoist dok su drugi ljudi benevolentni. Izvlait ete
korist iz njihove dareljivosti, a da im pri tome ne morate
istu uzvraati (Uovoj situaciji bili biste ... slobodni
strijelac)
Manje dobra situacija bila bi ona u kojoj bi svi bili
benevolentni. Vie ne biste imali tu prednost da
ignorirate interese drugih ljudi, ali barem biste imali
prednosti koje idu uz injenicu da drugi paljivo uzimaju
u razmatranje vae interese (To je situacija uobiajene
moralnosti)
Loa, ali ne i najgora, bila bi ona situacija u kojoj je
svako egoistian. Pokuavali biste zatiti vlastite interese
premda biste imali vrlo malo pomoi od bilo koga. (To je
Hobbesovo prirodno stanje)
I napokon, najgora situacija bila bi ona u kojoj ste vi
benevolentni dok su drugi egoisti. Drugi e vam zabijati
no u lea kada god to njima ide u prilog, dok vi neete
moi uzvratiti istom mjerom. U svakoj prilici ostajali
biste kratkih rukava. (Moemo vas u ovakvoj situaciji
nazvati gubitnikom); (Rachels, 2003: 148-49).
Upravo u situaciji potpunog slijeenja svojih najvlastitijih interesa,
dospijevamo u hobsijansku dunglu, situaciju u kojoj je svima oito gore
nego to bi bilo da smo pristali na saradnju. Da bismo dilemu izbjegli,
potreban nam je drugi provodiv sporazum, ovaj put sporazum da se
potuju pravila zajednikog, potovanja vrijednog drutvenog ivljenja
(Rachels, 2003: 149). Stanje hobsijanske dungle je pretpolitiko stanje,
stanje opeg nepovjerenja, takozvanog rata svih protiv svih, utemeljeno
na preferencijama sirovog egoizma i ono se znaajno razlikuje od
bosanskohercegovake dungle kao verzije pretpolitikog stanja
utemeljenog na egoistikim preferencijama etnopolitikih poduzetnika,
u kojem su, da parafraziram Fjodorova, bosanskohercegovaki graani,
nakon to im je obesmiljena svaka mogunost politike artikulacije
kao graana, satjerani u kut, odnosno u etniki skrojeni zatvor u
kojem je jedini individualizam koji se moe pojaviti, ustvari egoizam.
Bosanskohercegovako pretpolitiko stanje proizvedeno je i stalno
iznova se obnavlja politikim sredstvima u irokom dijapazonu od
156
izbornih listia, preko institucionalizirane prakse etnikih razliitosti, koja
je diskriminatorna, uz ogranienu upotrebu nasilja do samog rata. Zato u
Bosni i Hercegovini treba govoriti o dilemi etnikog zatvorenika.
Petnaestogodinje etnopolitiko iskustvo graanina BiH, uinilo ga je u
politikom smislu reduciranim na lanstvo u ovom ili onom konstitutivnom
narodu. U politikom smislu, a to je uglavnom pred izbore, graanin
BiH se ne pojavljuje kao individuum, ve kao pripadnik konstitutivnog
naroda, veeg kolektiva, pa se sumnja i nepovjerenje u drugog, kakvo
inae iskazuje u svome svakodnevnom egoistikom odnoenju, kako
Fjodorov karakterizira, svako za sebe, sada projicira na etniki drugog.
Svakodnevna egzistencijalna borba projicira se u politiku borbu za goli
opstanak vlastitog naroda. Poput nekog udbenikog primjera, onda,
graani BiH jesu zatoenici etniki omeenih zatvora, ije se zidine zidaju
od sumnje u iskrenost onog etniki drugog, od straha od drugog i straha
za vlastiti opstanak (svi izbori od 1990. pa do danas u svom podtekstu
imaju govor o opstanku naeg naroda). Istovremeno graani su svjesni da
se nalaze u zatvoru, da njihovi uvari ne mare puno za njihove interese,
da se na tom principu ne moe dostojanstveno ivjeti, da nikome od nas
bilo skupno, bilo individualno nema napretka u izoliranosti, da takozvana
nacionalna opcija ne moe iznjedriti nikakvu znaajniju promjenu, jer se
osniva na zatvaranju, vlastitoj i nesrei drugih. S dolaskom izbora, u glavi
etnopolitikog zatvorenika javlja se opet ista dilema:
1. Ako A, B i C glasaju protiv stranaka s nacionalistikim programom,
postigli bismo rezultat prve klase: s vlasti bi sili oni koje i A i B i C
smatraju odgovornim za svoju teku egzistencijalnu situaciju. Bio
bi to gotovo idealno-tipski racionalni izbor koji bi maksimizirao
korisnost individuuma;
2. Ako A glasa za svoju etnopolitiku elitu, a to ne uine B i /ili C, iz
perspektive A uslijedit e rezultat druge klase: naime, premda e
unutar korpusa A i dalje vladati oni koji ga ve petnaest godina
dre u nepovoljnom poloaju, razbijanje etnike homogenosti kod
B i/ili C, dakle strane koja je sve prva poela i koja je odgovorna za
stradanja i nevolje koje su uslijedile, budi nadu u promjene; osim
toga, rezonira A: budui da su oni prvi poeli, red je i da se prvi
promijene;
3. Ako A, B i C glasaju za svoje etnopolitike elite, uslijedit e
rezultat tree klase: bit e sve kao i do sada, kako smo navikli, bez
znaajnijih previranja; premda e poloaj A ostati nepovoljan,
157
ali nastavit e se i nepovoljna pozicija B i C; neemo prosperirati
ni mi ni oni, pa je u nekom negativnom smislu zadovoljena
elementarna pravinost. Ovo je ujedno i stav neke negativne
racionalnosti koji je odlino izraen u rezultatima istraivanja s
poetka teksta, odnosno u stavu moglo bi biti gore;
4. Ako A ne glasa za svoju etnopolitiku elitu, a to uine B i/ili
C, uslijedit e rezultat etvrte klase, dakle, najgori rezultat: u
etnopolitiki ustrojenoj dravi, homogenost B i C e se pojaati, a
etnika grupa kojoj pripada A e se isfragmentirati, bit e slaba da
se suprotstavi onima iz B i C, te se ionako loa pozicija u kojoj smo
mi iz A moe dodatno pogorati.
Premda bi bilo najbolje rjeenje i za A, B i C da se odlue za prvu
alternativu i time za rezultat prve klase, koji moe dovesti do promjena
u eljenom pravcu i poboljanja poloaja svih i svakoga, jer bi naputanje
etnikih okvira oznailo i naputanje kolektivistiki utemeljene politike
sfere, odnosno prodor iz ne-politike u sferu politike, to bi sa svoje strane
otvorilo prostor za graanina i njegove inicijative, ipak, izmeu A, B i C ne
postoji dovoljno povjerenja ne zaboravimo da etnopolitike elite stalno
induciraju nepovjerenje, osobito pred izbore. Jedan ne moe biti siguran
da e drugi pristati da djeluje protiv vlastitih politikih interesa koji su
u etnopolitikoj dravi uvijek etniki interesi. Kao i u dilemi zatvorenika,
graani bi daleko veu korist imali ako ne bi slijedili svoj etnopolitiki
interes, ako bi pristali barem jednom da ne opstanu, odnosno ako bi slijedili
opi interes, koji podjednako u obzir uzima i interes onog etniki drugog,
jer zna da bez njegovog ne moemo govoriti ni o napretku moga naroda u
okvirima jedne te iste politike zajednice. Meutim, jedan je uvjeren i biva,
osobito pred izbore, uvjeravan u destruktivne namjere onog drugog, pa mu
odluuje uzvratiti istom mjerom daje svoj glas nacionalistikoj politici
svoje grupe kao najmanje loe ali najizvjesnije pristupano rjeenje; to je
karta koja e mu donijeti najmanje gubitka, jer svi gube podjednako. Sve
druge alternative su manje sigurne i mogu pogorati sadanji, ionako lo
poloaj. Ovaj tip racionaliziranja svakako pojaava i anonimnost glasanja
koja je, na alost, postala dobrim zatitnim sredstvom od javne kritike s
obzirom da njegova tajnost osigurava da niko drugi ne moe saznati za
stavove glasaa (Barry, 1995: 291). Pored anonimnosti, jo jedan faktor
doprinosi ovom racionaliziranju najmanje loe alternative: to je spoznaja
da je moj glas ipak samo jedan glas, jedna kap u moru glasova koja,
kakogod da glasam, ne moe znaajno, odnosno uope uticati na ishod
glasanja. tavie, ak i ako na izborima pobijedi ona politika opcija koja
158
je direktno usmjerena protiv mojih iskrenih preferenci, moje glasanje to
nee uiniti iracionalnim jer jedan glas ne moe (normalno) uticati na
ishod (Barry, 1995: 291).
Na prvi pogled, moe se rei da u BiH politike voe odgovaraju na
preference glasaa, s obzirom da izborni rezultati uglavnom potvruju
etnopolitiki reim, ali paljivije razmatranje individualnih preferenci
koje se svode na rezultat druge klase, ili prevedeno na svakodnevni jezik,
produljenje vlastitog nepovoljnog poloaja, govori nam o znaajnom
iskrivljenju individualnih preferenci u javnoj sferi. Vjeto voena
predizborna kampanja u irem kontekstu govora mrnje i iskljuivosti,
incidenata, sijanja nepovjerenja, priom o ugroenosti opstanka, vjeto
uspijeva prevesti individualne u kolektivnu preferencu. Etnopolitike
oligarhije su usavrile vjetinu iskrivljavanja ili transformiranja individualnih
preferenci glasaa u eljenu kolektivnu preferencu, ili u diktiranu percepciju
svijeta. Ta vjetina poiva na uspjenom konstruiranju politikog konfikta
i krize kao etnikih putem vladajuih interpretativnih okvira (Brubaker,
2002:174). Ona se sastoji iz uokvirivanja (framing) ili enkodiranja odreenih
postupaka, izjava, dogaaja uz pomo vladajuih interpretativnih obrazaca
kao etniciteta na djelu to sa svoje strane poluuje moan efekt feedbacka
oblikujui naredna iskustva i pojaavajui nivo grupstva (Brubaker, 2002:
174). Uokvirivanje kao usmjeravanje percepcije i perspektive svijeta
i interpretiranje kao konstruiranje pokazuju nam da etnicitet, rasa i
nacionalnost postoje samo u i pomou naih percepcija, interpretacija,
kategorizacija i identifkacija. One nisu stvari u svijetu ve perspektive
svijeta. One podrazumijevaju etnicizirane naine gledanja (i ignoriranja),
konstruiranja (i fabriciranja), zakljuivanja (i pogrenog zakljuivanja),
sjeanja (i zaboravljanja). Ove podrazumijevaju etniki orijentirane okvire,
sheme i naracije ... koje ih aktiviraju (Brubaker, 2002: 174-5). Na izborima
2006. kao okidai naracija etniciziranih naina gledanja, posluile su parole
tipa ukinut emo Republiku Srpsku, otcijepit emo Republiku Srpsku,
trei entitet kao jedini nain zatite jednakopravnosti sva tri konstitutivna
naroda.
Izmijetanjem politikog subjektiviteta graanina u pretpolitiku sferu
odsudne borbe za opstanak naroda, graanin, a da nuno toga nije
ni svjestan, tako ne glasa kao graanin, ve kao A, B ili C, odnosno,
demos postaje etnos koji individualnim inom glasanja graanina
ustvari samo potvruje svoju performativnu prirodu kao niza djelovanja
samopotvrivanja etnike pripadnosti i jedinstva. Zato su svi dosadanji
159
slobodni izbori u BiH bili uglavnom mali popisi stanovnitva, a ne politiki
izbori. Dakako da moemo lamentirati nad ovakvim tokom politike
proizvodnje pretpolitikih zajednica, pa ukazivati da bi bilo racionalno
izabirati politiku koja e pojaavati javni interes ili ope dobro, koje zahtijeva
uzimanje u obzir interesa svih, da u bosanskohercegovakom sluaju ne
moe biti prosperiteta za grupu A ako se grupe B i C nalaze u nepovoljnom
poloaju i obrnuto. To bi nalagala kvaka iz dileme zatvorenika spoznaja
da emo mnogo bolje proi ako saraujemo, odnosno ako ne slijedimo
sebine interese, u politikom smislu, interese svoje grupe. Meutim,
poticanje napetosti, iskljuivosti i nepovjerenja od strane etnopolitikih
elita, distorzira rezoniranje ovakve elementarne racionalnosti, osvjetljujui
nam jedan sasvim drugaiji tip racionalnosti. Etnopolitiki poduzetnici
zaista je rije o poduzetnicima, jer poslaniki mandat, mjesto u vlasti i
administraciji predstavljaju unosni posao koji sobom nosi vrlo malo rizika
ne obraaju se svojim glasaima kao lanovima javnosti, graanima, ve
kao lanovima odreenih, partikularnih, pretpolitikih grupa, sklapajui
takve programe koji e maksimizirati ovaj partikularni, a ne javni interes.
Kao uspjeni poslovni poduzetnici, oni tako na najbezbjedniji nain
osiguravaju plasman i prodaju svojih proizvoda svojim potroaima
(glasaima) na osnovu uspjene propagandne kampanje, koja pobuuje
upravo onaj tip potreba potrebnih za potronju njihovog proizvoda
obraajui se njihovom strahu i poticanjem nepovjerenja. Drugaije u
etnopolitikom okruenju i ne moe biti jer je etnopolitika proizvodnja
permanentne etnike krize i stanja ugroenosti i to modernim sredstvima
propagiranja (emocionalnom propagandom, vjerskim marketingom)
(ai, 2007: 14). Upravo prisustvo dileme zatvorenika u drutvu navodi
individue da glasaju za politike koje nisu u njihovom interesu, naime u
interesu graana kao lanova javnosti (Barry, 1995: 290).
U situaciji u kojoj je graanin sabijen u kut, u kojoj je javna sfera graanske
inicijative poharana, drugaije orijentirane kognitivne perspektive i
interpretativni obrasci, koji bi mogli posluiti kao komeptitivni takmaci
etnikom uokvirivanju, gube ubjedljivost, bivaju demobilizirani
81
,
81
O strategijama demobilizacije populacije u Srbiji i Hrvatskoj pie V.P. Gagnon: ove
strategije su bile usmjerene protiv ovih dijelova stanovnitva koji su se aktivno mobilizirali
protiv interesa konzervativnih elita i koji su pozivali na fundamentalne promjene struktura
ekonomske i politike moi u Srbiji i Hrvatskoj. Konstruiranjem slika izvanjske prijetnje i
provociranjem nasilnog konfikta du etnikih linija u njihovoj strategiji nasilja, elite su nastojale
da promijene fokus politikog diskursa od pitanja promjena ka tekim nepravdama koje su
navodno naneene nevinim i na taj nain demobilizirati uutkivanjem i marginalizacijom
one koji su predstavljali najveu prijetnju statusu quo: politiki mobiliziranom stanovnitvu i
oporbenim elitama koje su ih mobilizirale (Gagnon, 2004: 180).
160
gube svoju snagu i bivaju ve i prije same politike borbe prisiljeni na
kapitulaciju. Tako se redovno deava da pripadnici grupa A, B i C premda u
njihovim svakodnevnim ivotima etnicitet ne igra neku znaajniju ulogu,
premda su razoarani u politiku i znaju da lociraju izvor konfikta, naime,
da on dolazi odozgo kao neto to uzburkavaju politiari koji gledaju
samo svoje vlastite interese (Brubaker, 2002: 180), ipak u danima ili
bolje rei mjesecima konfikta, u danima predizborne kampanje, etnike
kategorije postaju otro omeene grupe ujedinjenje osjeajem intenzivne
solidarnosti i animirane jednom sveobuhvatnom distinkcijom izmeu nas
i njih. Nasilje samo pojaava osjeaj grupstva, koje opada kako se ivot
vraa u normalu (Brubaker, 2002: 181). Vraanjem ivota u normalu,
uspostavljanjem novih-starih etnikih vlasti, graani bivaju preputeni
sebi i svom privatnom egoizmu svakodnevnoj skrbi za sebe uglavnom
na rubu egzistencije. Jo jednom, kao i na svim slobodnim izborima do
sada, obavljeno je etniko uokvirivanje putem nametanja interpretativnih
obrazaca koje su strateki upotrijebile etnopolitike elite da bi (jo jednom)
uspjeno zamaskirale interese klana, klike ili klase (Brubaker, 2002: 174).
161
9. PRAVDA ZA BOSNU I HERCEGOVINU
Nakon nekog vremena elja za samoouvanjem sabrala ih je u gradovima;
no kada su bili tako skupljeni bez umjetnosti vladanja zlo je zavladalo
njima, te su se opet nali u propasti i razaranju. Zeus se uplaio da itav rod
ne bude istrebljen te im posla Hermesa koji je nosio potovanje i pravdu da
poslue kao sreujua poela gradova, te pomirljivih i prijateljskih veza.
Hermes je upitao Zeusa kako da razdijeli udorednost i pravednost meu
ljude: da li ih dijeliti tako kao to su razdijeljena umijea; dakle tako da njima
raspolae samo nekolicina ... Svima, ree Zeus, elio bih da svatko ima udio,
jer ne mogu postojati gradovi ako samo nekolicina raspolae vrlinama.
82
9.1. BiH drava ispranjena od sadraja Fenomenologija
etnonacionalizma
ta tano podrazumijevamo kad kaemo da BiH nije drava u punom
smislu rijei? Prije svega, to znai da ne postoji onaj okvir politiki,
institucionalni, pravni unutar kojega individuum, graanin drave, moe
imati i uivati svoju slobodu. Samo u okvirima dravne politike zajednice,
sloboda individuuma uope ima nekog smisla. ta vie, sloboda ovjeka
postoji uope samo kao politika sloboda, i to upravo sloboda realno
postojeeg pojedinca u svoj njegovoj ili njenoj razliitosti ili osebujnosti.
Hegel zakljuuje da bi ono supstancijalno u zbiljskom djelovanju ljudi i u
njihovu miljenju vrijedilo, opstalo i samo sebe odravalo, to je svrha drave
(Hegel, 1966: 44). On naglaava da je drava upravo taj presudni okvir
za realizaciju slobode, jer predstavlja jedinstvo opeg, bitnog htijenja i
subjektivnoga (Hegel, 1966, 44). U emu je znaaj opega?
Hegel ukazuje da ono openito u dravi jest u zakonima, u opim, umnim
odreenjima (Hegel, 1966: 45). Modernu demokratsku dravu upravo
karakterizira emancipiranje od partikularnog, subjektivnog u formi
opega, pri emu se emancipiranost odnosi na uviavnost ope volje da
je sistem slobode slobodan razvoj njenih momenata (Hegel, 1966: 53).
Tako drava kao ono ope na svoj nain ukida razliku po roenju, staleu,
obrazovanju, zanimanju, kad roenje, stale, obrazovanje, zanimanje
proglasi nepolitikim razlikama, kad bez obzira na te razlike svakog lana
naroda proglaava ravnopravnim uesnikom narodnog suvereniteta
82
Plato, Protagoras u Dialogues, prema F. Neumann, Demokratska i autoritarna drava
(Zagreb: Naprijed, 1974), 121.
162
(Marx, 1976: 63). Prepreku vladavini openitosti u svom spisu Prilog
jevrejskom pitanju Marx vidi u neemancipiranosti od partikularnog,
osobito onoga to on naziva dravnom religijom kada zakljuuje da se,
naime drava emancipira od religije kao drava kada se emancipira od
dravne religije, tj. kada drava kao drava ne priznaje nikakvu religiju
(Marx, 1976: 61).
Gledano iz ovog ugla, moglo bi se zakljuiti da BiH nije drava u pravom
smislu rijei jer joj nedostaje ono emancipirajue ope, odnosno, jer je
ona vladavina partikularnog, pri emu je ono dominantno partikularno,
dravno partikularno ustvari dravna religija, odnosno dravna etnija
(konstitutivni narod). Partikularno se time ispreava pred emancipacijom u
opem, istovremeno onemoguujui okvir za, Hegelovim rijeima kazano,
realizaciju slobode pojedinca unato ustavnoj odredbi katalogu ljudskih
prava i sloboda. tavie, namjesto da se taj problem rijei, ispostavlja se
jedno miljenje, da bi se u opemu, ako se ono uspostavi, ono partikularno,
odnosno one zbiljske razlike istopile u svom partikularnom znaenju.
eljeni iskorak k emancipirajuem opem pokazuje se, usljed takve
vladajue interpretacije, kao nesretni dvokorak k porobljavajuem,
nerefektiranom obiajnosnom, dakle ne-politikom, na kojemu se niti jedna
politika zajednica kao drava ne moe ustanoviti. To istrajno prebivanje u
nerefektiranoj obiajnosti direktno onemoguava pojavljivanje subjekta
politike zajednice graanina, bez kojega ta zajednica moe u najboljem
sluaju biti zaviajem kako se inae u velikosrpskim, velikohrvatskim,
na kraju i u ideolokim projekcijama politikog islama, Bosna uope i
pojavljuje. Uronjenost u samorazumljivu obiajnost, znai bezupitno
slijeenje zadatih drutvenih uloga, unaprijed propisan pravac ivota
pojedinca u okvirima romantine tradicije koji je a-politiko tavorenje. Dok
savremena politika refeksija takvo bivanje transformira u etnografske
muzeje, kodifcira u paragrafma antropoloke publicistike, kod nas se
ono nerijetko izdie u vrhunski beskonfiktni politiki ideal. Demokratska
politika zajednica upravo hoe konfikt, jer samo konfikt raa graanina;
ona hoe pluralitet ak meusobno nesamjerljivih pogleda i shvaanja
unutar jakih politikih okvira u kojima e biti onemogueno nametanje.
Marx u prilog tome zakljuuje:
Daleko od toga da prevlada ove zbiljske razlike, ona [drava]
naprotiv egzistira samo pod njihovom pretpostavkom, osjea se
kao politika drava i istie svoju openitost samo u suprotnosti
163
prema ovim svojim elementima. Samo tako, iznad posebnih
elemenata drava se konstituira kao opost (Marx, 1976: 63).
Bez okvira opeg, na djelu je rasap partikulariteta, vladavina razlike i
najrazliitijeg egoizma unutar kojega se uspostavljaju odnosi vladavine
jaeg politiki monijega, u tom stalno trajuem ratu svih protiv svih.
Naime, ono to se isprva inilo kao civilizacijski in doputanja razlike,
slabljenjem okvira openitosti, postalo je inom stalnog tlaenja razlika.
Izjednaavanjem partikularnog i drave naime, njezinom redefnicijom
kao zajednice naroitog ovog i naroitog onog konstitutivnog naroda
ukinuto je odvajanje pojedinca kao lana partikularne, etnike zajednice
i tog istog pojedinca kao apstraktnog graanina drave. Dravna vlast
je postala vlast naega naroda (partikulariteta). Openito se najednom
pokazalo praznom apstrakcijom, nametanjem, a partikularno pak onom
pravom, konkretnom formom, pa se, kako opisuje Isaiah Berlin, dolo u
situaciju da se narav individua koje sainjavaju jednu grupu oblikuje i ne
moe razumjeti izvan naravi te grupe defnirane pojmovima zajednike
teritorije, obiaja, zakona, sjeanja, uvjerenja, jezika, umjetnikog i
religijskog izraaja, drutvenih institucija, naina ivota (Berlin, 2000:
590). Doslovno se, miloevievski opisano, desio narod kao neka vrsta
organskog stapanja partikularne forme ivota, njegova mobilizacija i
homogenizacija, koja se u izostanku opega okvira, odnosno vladavine
zakona, obavlja nasuprot drugoj partikularnoj formi i na njezinoj negaciji,
kao i na negaciji graanina. Oi graana i predstavnika meunarodne
zajednice odjednom bivaju uprte u narodne predstavnike, predstavnike
suprotstavljenih partikulariteta, drutvenih grupa od kojih se sada oekuje
dogovorno upravljanje dravnom zajednicom.
Meutim,
Suglasnost suprotstavljenih grupa interesa u vezi s posebnim
problemima ne mora zbog puke injenice kompromisa ujedno
biti i u interesu naroda. Ukoliko do takvih sporazuma dolazi na
podrujima na kojima drava nema svojeg zakonodavstva radi se
zaista o najboljoj metodi donoenja odluke, jer u takvim prilikama
drava svojim nemijeanjem pokazuje da narodni interesi nisu
nuno u pitanju. Postoji li, meutim, dravno rasuivanje, onda
povlaenje drave u ulogu posrednika i uzdizanje u sporazum
meu grupama moe znaiti prihvaanje neijeg diktiranja
narodnoj volji (Neumann, 1974: 120).
164
U bosanskohercegovakoj etnopolitikoj praksi je pak, kroz negaciju
graanina na djelu, kako Neumann primjeuje, diktat narodnoj volji, jer,
prema njemu, bit demokratskog politikog sistema svodi se na donoenje
politiki odgovornih odluka. Jedini kriterij demokratskog karaktera
administracije je puna politika odgovornost voe administracije i to
ne spram posebnih interesa, nego spram svih biraa (Neumann, 1974:
120). U ovoj analizi negacije graanina kao mehanizmu nacionalistike
vladavine moda bi mogao pripomoi stari Marxov pojam otuenja.
Naime, ovaj pojam oznaava prokletstvo koje prisiljava najamnog radnika
da proizvodei bogatstvo za drugog, proizvodi sopstveno materijalno
i moralno poricanje: da bi zaradio za ivot, on mora da ga izgubi (Seve,
2008: 2-3). Zbilja, unutar nacionalistikog razvrgavanja opeg nije li na
djelu jedan proces otuenja kao prokletstva koji prisiljava graanina da
uestvuje u proizvodnji nacije, najprije i najee kroz izbornu podrku
nacionalnim liderima, kroz slijeenje i reproduciranje homogenizirajuih
diskurzivnih i praktinih obrazaca uz pomo kojih on ili ona performira
svoju partikularnu pripadnost, za svoje nacionalne, politike elite pri
emu, proizvodei naciju, proizvodi istovremeno i mehanizam moi za
drugog (svog politikog predstavnika), istovremeno proizvodei svoje
politiko i moralno samoporicanje kroz odbijanje emancipacije u opem,
poricanje kao graanina koje isuvie esto prati i materijalno poricanje.
Udahnjujui ivot svojoj naciji, istovremeno graanin ili graanka
oduzima svoj individualni ivot, preostajui egzistirati jo samo kao puka
osobnost, koja svoj politiki stav u ravni svakodnevnog ivota uglavnom
iskazuje u nezainteresiranosti za politiku i politiko. Kada ponosito
objavljuje da je politika ne interesuje
83
, istovremeno podrazumijeva da
je uope ne interesuje ope dobro, ope, osobito ureenje nae politike
zajednice u kojoj ivimo, te na kraju, i vlastita emancipacija. Graanin
koga pak ne interesuje ope dobro onda nije graanin ve puka osoba,
a osobom mogu upravljati samo neposredni, partikularni osobni interesi,
egoizam u najrazliitijim svojim oblicima, koji je komplementaran
partikularnom etnikom jer je politiko od strane mnotva osoba sada
delegirano naim politikim predstavnicima koji se bore za ouvanje nas
u naoj partikularnosti. Ovo sveope spreavanje razdvajanja graanina
83
Moda Franz Neumann najbolje objanjava ovaj fenomen: Ta se injenica psihologijski
obino naziva apatijom. Izraz je koristan ukoliko ne zaboravimo da se tim izrazom mogu
oznaiti tri duevna stanja: u doslovnom smislu stav nije me briga; epikurejski pristup koji
smatra da politiki ivot nije ono podruje na kojem bi ovjek trebao ili mogao ozbiljiti svoje
mogunosti; te potpuno odbacivanje politikog sistema bez ikakve anse da se djelotvorno
izrazi alternativa. Sva tri tipa apatije u razliitom stupnju idu na ruke demagozima i svi vode
cezarizmu (Neumann, 1974: 118).
165
na pripadnika jedne ili vie partikularnih formi drutvenog ivota i na
graanina drave, to stalno mobliziranje u partikularnosti i istovremeno
demobiliziranje u stvarima oposti, Hegel i Marx upozoravaju, u isti mah
spreava njegovu ili njenu politiku emancipaciju.
84
Etnonacionalistika drava kao jedna partikularistika drava, drava
vladavine jedne ili vie partikularnih formi drutvenog ivota u kojoj je ta
partikularnost sredstvo vladavine, upravo zato jer se prema partikularnom
odnosi jo samo partikularno, je, rekao bi Marx, drava licemjerja. Tome
nasuprot, ondje gdje je politika drava dostigla svoju pravu izgraenost,
tamo ovjek vodi dvostruki ivot nebeski i zemaljski ... ivot u politikoj
zajednici, u kojoj se on javlja kao drutveno bie, i ivot u graanskom drutvu
u kojemu djeluje kao privatan ovjek (Marx, 1976: 63-4). Ogranienje koje
stupa uvoenjem openitosti, predstavlja nuan korak, odnosno uvjet iz
kojega proizlazi osloboenje, a drutvo i drava jesu ona stanja u kojima
se sloboda, ta vie, ostvaruje (Hegel, 1966: 47). Otuda posezanjem za
opim, drava se emancipira od partikularnog (etnosa i religije, naprimjer),
to ne znai da se od istog emancipira i individuum sam, naprotiv, tek sada
on ili ona bivaju slobodni za svoje samoodreenje i autonomno djelovanje
u svom posezanju za ovom ili onom partikularnom formom drutvenog
ivota i samoizgraivanju unutar njezinih okvira. Upravo opi okvir, a ne
vladavina ba tog partikularnog u svojoj nasuminosti sile, ono je to
graaninu omoguuje zatitu njegovih ili njenih ljudskih prava i sloboda.
Marx zakljuuje:
Ta ljudska prava su djelimino politika prava, prava koja se
ostvaruju samo u zajednici s drugima. Sudjelovanje u zajednici
i to u politikoj zajednici, u dravi, ini njihov sadraj. Ta prava
potpadaju pod kategoriju graanskih prava, koja, kako smo
vidjeli, nipoto ne pretpostavljaju neprotivrjeno i pozitivno
prevladavanje religije (Marx, 1976: 72).
Ili, da proirimo, ona ne pretpostavljaju neprotivrjeno i pozitivno
prevladavanje bilo koje od partikularnih formi drutvenog ivota. Opi
okvir, dakle, uope omoguuje da ta prava i slobode imaju smisla, a njegov
84
Namjesto emancipacije graani ostaju upleteni u mreu partikularistike ideologije, odnosno
doxe kako je defnira Bourdieu. Abazovi navodi kako prema Bourdieu doxa jeste prihvatanje
mnogo stvari koje ljudi zapravo ne poznaju, pa iako ona implicira praktino znanje ljudi nemaju
instrumente da shvate svoje iskustvo i da govore o njemu. Stoga oni koji su pod dominacijom
pristaju na mnogo vie nego to bismo mi povjerovali, ali i na mnogo vie nego to to oni sami
i znaju (Abazovi, 2006: 221).
166
nedostatak unato izrijekom pobrojanom katalogu ljudskih prava i sloboda
u Ustavu BiH, ta prava i slobode obesmiljava i onemoguuje njihovu
primjenu u stvarnom ivotu politike zajednice. S druge strane, opi okvir
onemoguuje hobsijansku borbu partikularizama, onemoguuje ili znatno
oteava pojavu najmonije partikularne forme, izvlaei joj politiki tepih
ispod nogu, jer je delegira u sferu graanskog drutva, sferu pluraliteta
ravnopravnih partikularnih formi, u sferu javne rasprave kao ravnopravnog
sugovornika s drugim formama. Vladavina opeg ili apstraktnog tako
daje jedini smisleni okvir onom partikularnom i subjektivnom, pa se,
upozorava jo Montesquieu, u jednoj dravi, to jest u drutvu u kojem
ima zakona sloboda moe sastojati samo u tome da se moe initi ono to
se smije htjeti, a da se ne bude prinuen initi ono to se ne smije htjeti
(Montesquieu, 2001: 111).
Suprotno tome, vladavina partikularnog ozakonjuje u skladu sa svojim
principom rata svih protiv svih jo samo opu permisivnost htijenje i
injenje onoga to se ne smije htjeti. iek zakljuuje kako se
etniki fundamentalizam zapravo temelji na tajnom, jedva
skrivenom SMIJE!... referenca na neku strastvenu dubinsku
etniku identifkaciju nas nipoto dodatno ne obuzdava, nego
naprotiv, djeluje kao poziv na oslobaanje Smije! smije
povrijediti vrsta pravila mirnog suivota ... smije se odavati
patrijarhalnim obiajima koje politika korektnost zabranjuje,
smije ak i mrziti, ratovati, ubijati i silovati... (iek, 2008: 28).
Veliko, oslobaajue SMIJE (a pred izbore, rekli bismo MORA!) kljuna
je vrijednosna odrednica etnonacionalistikog diskursa koja stalno
iznova i svaki put sve dalje postavlja granice prihvatljivog. Sasvim je
onda koherentna unutarnjoj logici takvog permisivnog diskursa, izjava
demokratski izabranog politikog voe, koji zabacuje koplje permisivnosti,
koja bez uvijanja glasi:
ta god ko rekao u BiH, moram rei da je za RS neprihvatljivo da
nam sude sudije muslimani i da odbijaju albu Vlade RS-a koja
je pravno utemeljena. Mi mislimo da je to tako samo to su oni
Bonjaci i negativno su nastrojeni prema RS-u. Neka kae ta god
ko hoe, ali mi vidimo tamo ujdurmu koja je napravljena (Dodik,
11.12.2008.).
167
Samo iz dosljednosti logikom slijedu etnonacionalizma, jedan od vodeih
ljudi u najjaoj politikoj stranci u BiH, moe javno izjaviti da Jevrej ne moe
biti predsjednik BiH i da pri tome uope ne shvaa da je problem to to
je izgovorio, jer on to naprosto SMIJE izgovoriti. Tako govore demokratski
izabrani politiki predstavnici, istovremeno potpuno negirajui jedan od
temeljnih principa pravinosti demokratskog drutva, naime, principa
jednake mogunosti pristupa svih graana jedne politike zajednice javnim
slubama. Ovo sveope smije! otkriva se kao sutinski antidemokratsko
postupanje, ovo injenje, kako veli Montesquieu, onog to se ne smije
htjeti, odraz je nae sutinski nedemokratske zajednice, ija je prva vrlina
ne, kako bi to Rawls rekao pravda, ve strah. Istina, strah se, osobito u
faistikoj politikoj misli, smatra integrativnim principom politikog
sistema, meutim, budui da je etnika supstanca bosanskohercegovakog
drutva heterogena, strah se zadrava na integraciji partikularnog,
odnosno, sukladno faistikoj integracijskoj funkciji, pridonosi stvaranju
narodne zajednice uvjetovane egzistencijom neprijatelja kojeg se mora
eljeti fziki unititi. Politika tu ne znai konstrukciju dobrog drutva nego
unitenje neprijatelja. Sve religija, umjetnost, rasa, klasni sukobi moe
biti ili postati politikim (Neumann, 1974: 121). Sveopa permisivnost
uvela je za princip strah pojedinca za vlastitu opstojnost, osobito nakon
ratnih djejstava, od ope nesigurnosti, stalnog vanrednog stanja, do
ponovnih etnikih mobilizacija, kontinuirane nestalnosti istovremeno
paralizirajui njegov ili njenu potrebu da se zatiti, osigura, to sa svoje
strane diktira razvijanje sasvim naroite, partikularne mree solidarnosti
zasnovane na meusobnim egzistencijalnim interesima. U kontekstu ire
politike krize u bivoj Jugoslaviji iskonstruiran je onaj etno-religijski oblik
grupnosti ili solidarnosti u iznuenoj hobsijanskoj dungli nasumine
sile i razaranja kao najpristupaniji. Religija je tradicionalno utoite
pred najezdom straha (za vrijeme komunizma i utoite nacionalistikih
osjeanja), nasumine permisivnosti monika, pa je najprirodnije za njom
posegnuti u situaciji stalne egzistencijalne ugroenosti utei se Bogu
pred zemaljskim silnicima. Budui pak da je u BiH religija kljuna diferentia
specifca etnike grupnosti, vladajue partikularnosti, strah kao presudna
motivacijska sila u drutvu tako postaje nepresunim rezervoarom etnike
mobilizacije, a ova nepresunim rezervoarom politike moi.
Sveopa permisivnost i strah koji je neizbjeno prati sada postaje
mehanizmom proizvodnje eljenog partikularizma. Berlin citira Buharina:
168
Proleterska prisila, u svim svojim oblicima, od egzekucija do
prisilnog rada, predstavlja, ma kako paradoksalno zvualo, metod
oblikovanja komunistike ovjenosti od ljudskog materijala iz
kapitalistikog perioda (Berlin, 2000: 209).
Moe li se ova plodna reenica dalje smisleno parafrazirati, odnosno
kontekstualizirati unutar bosanskohercegovake politike zajednice, pa
da glasi otprilike ovako: Etnopolitika prisila, u svim svojim oblicima sveope
permisivnosti od genocida, etnikog ienja do raznih otvorenih i suptilnih
diskriminatornih praksi i institucija ma kako paradoksalno zvualo,
predstavlja metod oblikovanja etnonacionalistike ovjenosti od ljudskog
materijala iz socijalistikog perioda. Odnosno, ne predstavlja li ona jedno
ponavljanje metode dravotvornog naciotvorstva uz masovne zloine,
genocide, etnike ininjeringe i diskriminaciju kakvu ovjeanstvo poznaje
od XIX stoljea pa na dalje? Kako god da kontekstualiziramo ovu praksu
o kojoj govore Buharin i Berlin, teko da se moe skriti sljedea istina da
svako takvo utjerivanje u partikularitet
prema ciljevima koje ti drutveni reformist vidi, a oni ne vide,
znai negiranje njihove ljudske sutine, znai ponaati se prema
ljudima kao objekatima bez vlastite volje, dakle znai degradirati
ih. Zbog toga lagati ljudima, varati ih, to jest, koristiti ih kao
sredstva za moje, a ne njihove, samostalno osmiljene ciljeve, ak
i ako su oni u njihovu vlastitu korist, znai, u biti, postupati prejma
njima kao prema podljudima, ponaati se kao da su njihovi ciljevi
manje vani i sveti od mojih vlastitih. U ime ega uope mogu
opravdati prisiljavanje ljudi da rade ono to nisu htjeli ili za to
nisu dali saglasnost? Samo u ime neke vrijednosti koja je via od
njih samih, ali ne moe biti vie vrijednosti od samog individuuma
(Berlin, 2000: 209).
Jasno je na bosanskohercegovakom primjeru sveope permisivnosti,
da ukoliko pojmovi neprijatelj i strah sastavljaju energetske principe
politike, nemogu je demokratski politiki sistem, bez obzira na to da li se
strah poizvodi izvana ili unutra. Montesquieu je ispravno zapazio da strah
stvara i podrava diktature. (...) Egzistencija i manipulacija straha je ono to
ljude pretvara u svjetinu (Neumann, 1974: 122).
Defniranje graanstva prema etnikoj ili vjerskoj pripadnosti pokazuje
se na primjeru BiH svakodnevnom najgrubljom povredom temeljnih
169
ljudskih prava i sloboda. Kao partikularno, ono ne moe za sebe zahtijevati
bezuslovnost i nunost, pa je stoga kontingentno. Drveni poret
etnikoga graanstva pokazuje se upravo onoliko kontingentnim koliko je
kontingentno bilo i defniranje graanstva na osnovu spola i imovinskog
statusa i kao takvo, ono predstavlja sistemsku greku, antidemokratski virus
dejtonske BiH, koji irokom dijelu bosanskohercegovakog graanstva
onemoguuje jednak pristup javnim slubama s odurnim antisemitskim i
antiromskim konotacijama. Jo Thomas Paine u svojoj studiji Dissertation
on First Principles of Government ukazuje:
Pravo glasanja za politike predstavnike primarno je pravo
kojim se zatiuju sva druga prava. Oduzeti ovo pravo jednako
je reduciranju ovjeka na status roba, jer se ropstvo sastoji u
povrgavanju volji drugoga... (Paine u Nelson, 2006: 289).
Onda na pitanje s poetka: ta tano podrazumijevamo kad kaemo da
BiH nije drava u pravom smislu rijei?, treba odgovoriti da to znai da BiH
nije moderna demokratska drava, odnosno da je ona u najboljem sluaju
politika zajednica sa sistemskom grekom koja dovodi do toga da se u
Ustav ugraeni katalog ljudskih prava i sloboda, ipak ignorira i ne provodi.
Odgovor na pitanje zato je to tako treba potraiti u antidemokratskom
reduciranju graanstva, koje proistie iz doktrinarnog partikularizma, koje
graanina BiH shvaa u ogranienosti, odnosno partikularnosti njegove
ili njezine ivotne forme etnike pripadnosti. Posljednji politiki trendovi
u BiH jasno upuuju da je namjesto demokratske tranzicije na djelu
svojevrsna tranzicija u etniku diktaturu. Neumann poentira:
ini se da do transformacije demokracije u diktaturu dolazi onda
kada politiki sistem odbacuje svoj liberalni element i pokuava
svojim lanovima nametnuti neko vjerovanje, izopujui one koji
to vjerovanje ne prihvaaju. To je uspjeno onda kada, po rijeima
Johna Deweya, stignemo u razvojni stupanj na kojem neodreen
i tajnovit osjeaj straha zahvati stanovnitvo (Neumann, 1974:
122).
Pravo pitanje za budunost BiH onda nije moemo li uope govoriti o
liberalno-demokratskom preustroju nae politike zajednice, nego kada
s njime otpoeti. Kada napokon o BiH progovoriti emancipatorskim
diskursom? Kada prestati s antidemokratskim, u biti faistikim
integrativnim principom politike zajednice i ozbiljno se posvetiti drugom
170
tipu drutveno-politike integracije o kojem govori Franz Neumann:
Demokracija nije naprosto politiki sistem poput svakog drugog;
njezina bit sastoji se u izvravanju velikih drutvenih promjena
koje maksimiraju ovjekovu slobodu. Samo se tako demokracija
moe integrirati; njezin je integrativni element moralan, bez
obzira na to da li se radilo o slobodi ili pravdi (Neumann, 1974:
121).
9.2. Apstraktni graani vs. apstraktnih naroda
U promiljanju izlaza iz bosanskohercegovake politike krize, liberalno-
demokratskoj koncepciji se najee predbacuje kako uvijek implicira
da postoje samo individue potpuno apstrahirane od mree drutvenih
oblika i stilova ivota. Nasuprot tome, spremno e se ponuditi realistiki
pristup, konkretni pristup koji kae kako su ljudi ve uvijek pripadnici
ovog ili onog naroda, a zemlja, kakva je naa, sastoji se od tri takva
konstitutivna naroda koji su meusobno suprotstavljeni, pa je to injenica
na terenu, koju treba potivati i od koje treba polaziti u analizama
bosanskohercegovake politike situacije i alternativama za njeno
rjeenje. Ovaj stav bi trebalo razluiti na dva, meusobno povezana stava
(prigovora), prvog ideolokog usmjerenog na nedostatnosti liberalno-
demokratske koncepcije u kontekstu duboko-podijeljene
85
vieetnike
zajednice, i drugog, flozofskog (s politikim implikacijama, dakako), koji
se tie govora konkretnog, govora injeninog stanja stvari na terenu
iz kojega treba izvui odreene pouke vezane za mogui preustroj nae
politike zajednice.
Prvo, nekoliko openitih rijei o ve poslovinoj kritici same mogunosti
liberalne demokratije u BiH. Kao prvo: niko ozbiljan ko zastupa liberalnu
poziciju danas nee se drznuti da ustvrdi kako individue postoje u
nekom zrakopraznom prostoru. Takvi postulati jo samo se mogu uti
iz usta neinformiranih kritiara liberalno-graanskog modela. Drugo,
nijedan zastupnik liberalno-graanske pozicije nee negirati da je
individuum ve uvijek pripadnik ovog ili onog naroda, ali istovremeno i
pripadnik/pripadnica najrazliitijih aflijativnih grupa i udruga unutar
85
Zato stavljam duboko podijeljene pod navodnike? Za mene je prava mjera duboke
podijeljenosti Kosovo, Kipar, Liban, pa ak i Belgija gdje gotovo da ne postoje interakcije
izmeu drutvenih konstitutivnih grupa, to se za BiH ne moe tako olako rei.
171
kojih izraavaju svoje najrazliitije interese. Iz injenice nepostojanja
epistemolokog prioriteta narodnosnog grupiranja, na osnovu kojega
bi ta vrsta grupne aflijacije pretendirala na prvenstvo prolaza u jednoj
kompleksnoj politikoj zajednici, liberalni demokrat zakljuuje da svi
vidovi meuljudskog udruivanja treba da budu to je mogue vie
izjednaeni u javnoj sferi, unutar koje treba da postoji mogunost
njihovog meusobnog argumentiranog sueljavanja oko najvanijih
pitanja cjelokupne zajednice, a da intervencija iz politike sfere, koja je
prethodno oiena od povlatenih kolektivizama, bude dozvoljena samo
u sluaju afrmativne akcije, odosno u situaciji kada je jedna ili vie grupa
dovedena u neravnopravan poloaj, to je utvreno kroz javnu raspravu i
ubjedljivu argumentaciju, koja poiva na kritici odreenih diskriminatornih
praksi. Tree, ono to promie oku u kritici konkretnih upuenih onim
koji se bave apstrakcijama i teorijskim recepturama, jedna je opasna
implikacija: realisti, ti biljenici stvarnog stanja na terenu preutno sami
podrazumijevaju poput nekadanjih klasinih liberala da postoje
drutvene grupe narodi potpuno apstrahirani od kompleksne mree
drutvenih interakcija i formi, dakle upravo ono to pripisuju da liberalizam
radi s pojedincem. Na djelu je esencijalizam, jer se u takvim interpretacijama
narodne grupe tretiraju kao injenice, stvari-u-svijetu. Kao da postoje
arhetipske ljudske grupe sa svojim htijenjem, koje kao takve stupaju,
poput kakvog odjelitog organizma, na drutveno-politiku pozornicu, ve
zgotovoljene, u sebi zaokruene stvari-u-svijetu koje trae svoje legitimno
mjesto pod Suncem. Zato sam zagovarao i dalje tvrdim da postoji samo
jedna apstraktnija kategorija od projiciranog liberalnog individuuma, a
to je komunitaristiki kolektiv, ili jo konkretnije konstitutivni narod, kada
je BiH u pitanju. Dakle, na ovakav klasini prigovor liberalnoj poziciji koji
poiva na tvrdnji da ne postoji takvo to kao apstraktni graanin, jedinka
u nekom zrakopraznom prostoru, dakle graanin koji ne pripada nekom
skupu ljudi, ovoj ili onoj drutvenoj grupi, ili ako se hoe u BiH, ovom ili
onom konstitutivnomnarodu, liberal bi mogao odgovoriti parafrazirajui
Leibnizovu formulu za razrjeenje spora izmeu racionalista i empirista
na sljedei nain: da, zaista nema niti jednog graanina koji ne bi pripadao
nekoj ili vie grupa, osim graanina samog. Bilo kakva drutvena grupa
opstoji kroz pojedinca u uzajamnom odnosu unutar kojega grupa ili grupe
pripadnosti nude naraciju smisla, dok joj pojedinac, zauzvrat omoguuje
ivot, postojanje, dalji razvoj i irenje njezinog diskurzivnog obrasca.
Kada govorimo o govoru injenica ili realnosti, u flozofskom smislu to
uope moe znaiti konkretni govor o stanju stvari na terenu? Govor
172
zbiljski konkretnog, jasno je to jo od Hegela, konkretnog shvaenog
zdravorazumski, govor je zamjenica: ovo, ovdje, i sada. Svaki, pa i
najbenigniji pokuaj takvog govora koji bi se usudio rei ovo ovdje i
sada je takvo i takvo ve naputa govor konkretnog jer podrazumijeva
deskripcije, koje opet podrazumijevaju odreene drutveno-prihvatljive
obrasce interpretacije kao i teorijsku pozadinu. Naprosto, konkretna stanja
na terenu ili stvari-u-svijetu openito ne ine nae stavove istinitim; mi
[ve uvijek] odabiremo da smatramo odreene razloge dobrim razlozima
u smislu po kojem oni doprinose zadovoljenju naih elja i projekata na
odreeni nain (Pinkard, 1996: 50). ak i ako prihvatimo deskripciju ovog
ovdje sada kao govor konkretnog uz sve rezerve Quineovog shvaanja o
nedokuivosti reference ili Hegelovog nauka o neinteligibilnosti jednog
takvog koncepta, morat emo brzo uvidjeti da je taj govor o ovom ovdje
sada neto najapstraktnije to moemo zamisliti.
Mogli bismo nastaviti ovu flozofsku raspravu, da govor realnosti nema
svoje, moram rei, pogubne politike posljedice koje u ovdje samo
nagovijestiti: ako se u flozofskom smislu pokazuje da je govor realnosti
nemogu, u politikom smislu govor realnosti uvijek je ideoloki govor
ime samo otkriva svoju interpretativnu narav! On se uvijek pokazuje
opasnim, jer je prvenstveno namijenjen uutkivanju ili onemoguavanju
svake alternativne vizije, interpretativnog obrasca. Konkretno, u naem
sluaju, govor realnosti koji podrazumijeva uvaavanje etnopolitikih
injenica, te pozivanje na dijalog i raspravu unutar tih stvarnosnih,
etnopolitikih pravila, za cilj moe imati samo jedno: onemoguiti
svaku alternativu etnopolitici. On kao da govori: razgovarajmo unutar
etnopolitike matrice o etnopolitici, potiskujui u stranu da je sama
etnopolitika problem. Pa tako etnopolitika postaje svojevrsni Denkverbot,
pa nam jo samo unutar njezinih okvira preostaje da vidimo moe li se ona
malice uljuditi, civilizirati, pripitomiti. Moe se rei da je svaki ideoloki
govor govor realnosti, govor o nultim takama kao sami Ur-sprache i kao
takav predstavlja pravi esencijalizam. To trenutno, ovo ovdje i sada stanje
stvari na terenu tretira se kao stvar u svijetu, kao datost, neka konstanta
koja implicira da je tako oduvijek bilo te se na osnovu nje konstruira
prolost (npr. BiH kao polumilenijsko iskustvo paralelnog i odvojenog
suivota, kao milet sistem, itd.) i budunost (npr. BiH kao troentitetska
etnika federacija / konsocijacija, itd.). Ovaj pristup je fatalistiki i kao
utopljen u vladavinu partikularnog, neemancipatorski.
173
to bi znailo, iz ove perspektive, uope pretpostaviti da je neki, ovdje
konkretno liberalno demokratski emancipatorski diskurs, kod nas
nerealan? Najprije, to znai prihvaanje, kako smo maloas vidjeli, da je
trenutni diskurs moi jedini realni i polazna pretpostavka za svaki dalji
razgovor o drutveno-politikoj transformaciji. U flozofskom smislu to bi
znailo potvrdu da je horizont naeg razumijevanja i samorazumijevanja,
semantika naeg vokabulara temeljno odreena trenutnom politikom i
ekonomskom moi, odnosno, to bi znailo, ve unaprijed, za referentan
prihvatiti onaj diskurs koji smo kritizirali i htjeli odbaciti. Badiou jasno
upozorava: Treba poi od onoga to ne postoji da bi se predloilo neto
novo (Badiou, 2008: 121). ta uope znai kritizirati etnonacionalizam
prihvaajui polazine pretpostavke na kojima se ve temelji
etnonacionalistika vladavina? to bi znailo da su ameriki i francuski
flozof prosvjetiteljstva, politiki republikanci krenuli u kritiku monarhijske
vladavine, prethodno prihvaajui, tada nairoko rasprostranjeno uvjerenje
o nunosti postojanja monarha za svako mogue dravno ureenje dakle,
onu dominantnu predstavu koju je samorazumljivo prihvaala veina
francuskih graana i amerikih kolonista prije izbijanja revolucija? Bili bi
osueni tada na privid promjene dok bi sutina stvari, kae Badiou, ostala
na strani prihvaanja. Takva kritika ostala bi u okvirima samog poretka
protiv kojega se privobitno ustremila. Govor realnosti, a s njime i kritika
koja uvaava injenice realnosti pokazuje se kao ideoloki govor, govor
sutina (Engels), kao ivo tkivo dominantnog diskursa moi koji daje privid
promjene, neeg novog, a da se, sutinski, nije promijenilo nita. Kritika
etnonacionalizma, koja uvaava etnike realnosti na terenu, odnosno koja
ne kritikuje sam mehanizam politike proizvodnje etnije koja predstavlja
srce dominantnog diskursa moi, nije nikakva kritika nego apologija
te vladavine. Danas rei da je nemogue promiljati transformaciju
bosanskohercegovake politike zajednice bez reference na etnike
realnosti na terenu znai isto to je prije 200 godina znailo govoriti da je
nemogue promiljati neki novi nain politikog organiziranja drutvene
zajednice bez reference na Kralja. Referiranje na realnosti politike
zbilje drugo je ime za apologiju mehanizma ugnjetavanja i dranje moi
podalje od masa. Prihvatiti etnike realnosti na terenu u prijevodu znai,
kae Badiou, ivjeti bez ideje, dakle bez onoga to ne postoji, a ivi bez
ideje hoe da kae ivi bez moi (Badiou, 2008: 120). Dakle, imperativ
da se ivi s onim to postoji, svodi se na imperativ da se ivi bez moi,
upravo onako kako ogromna veina graana BiH i ivotari. Zakljuio bih
rijeima Thomasa Painea za koga je takozvani govor realnosti i injenica
na terenu u najboljem sluaju vrsta politikog sujevjerja. U konkretnom,
174
bosanskohercegovakom sluaju, po mom sudu, nije mogue naprosto
krenuti od stvarnosti paralelnih etnikih svjetova, zato to je poricanju
stvarnosti odvojenih i u sebe zatvorenih nacionalno-politikih zajednica
prethodilo jedno korjenito poricanje, a potom i brutalno negiranje jedne
multi-etnike politike zajednice, pa je stvarnost odvojenih nacionalnih
politikih zajednica bila proizvedena etnikim ienjem i genocidom, a
njihove meusobne granice povuene tenkovskim gusjenicama. Upravo
je bezrezervno priznavanje te stvarnosti put u produbljivanje sukoba i
dalju proizvodnju netrpeljivosti, jer paralelizam u etnonacionalistikom
imaginariju treba krunisati stvaranjem paralelnih mini nacionalnih drava.
Toj na realitetu utemeljenoj koncepciji mora se suprotstaviti drugaija
koncepcija, naprimjer ona liberalno-demokratska, koja istrajava na
pokuaju uspostave deesencijalizirane politike zajednice unutar koje
se nijee pravo prolaza bilo kojoj sveobuhvatnoj projekciji, prisiljava ih
se na argumentiranu raspravu unutar javnog prostora, koja, na kraju ne
raspolae realnou i ne govori govorom injenica, gdje izostaje povlateni
govornik realnosti, injeninog stanja stvari na terenu po emu se i ne
moe nazvati ideologijom. Ondje gdje po mom sudu treba suprotstaviti
liberalno-demokratsku koncepciju i koncepciju priznanja realnosti je
pitanje legitimiteta, koje se moda ponajbolje odslikava u dijalektikoj
napetosti izmeu kolektivnih i individualnih prava, te izmeu pravde za
narode i pravde za graane.
Veina doktrina o ljudskim pravima poiva na pretpostavci da imati pravo
znai priznati autonomiju osobe kao moralnog subjekta sposobnog da
vri izbor (Barry, 1995: 241-42). Shodno tome, kolektivno pravo, pravo na
pripadanje ovoj ili onoj grupi (ukljuujui tu i etniku i vjersku grupnost)
onda bi moralo poivati na takvom jednom priznanju autonomije
individuuma kao moralnog subjekta, koji je u stanju sam svojim
potencijalima vriti odabir svojih, vlastitih grupnih aflijacija. Etno-religijski
nacionalistiki svjetonazor polazi od sasvim suprotnog naela na osnovu
pretpostavljene supstancijalnosti grupe pripisuje joj se jo i moralna
autonomija, koja je svoj odabir i to obino u nekoj primordijalnoj formi
samog ina roenja pojedinca kao pripadnika ove ili one grupe po sebi
davno (uglavnom je tu rije o ahistorijskim kategorijama), od iskona
uinila. Dakle, sada ne bira pojedinac iz svoje slobode grupu, ve grupa
kao neki nadsubjekt, iz svoje predeterminiranosti, nad-determiniranosti
(Althusser), bira pojedinca (ma to god on ili ona o tome mislila).
175
Da se razumijemo: na pitanje o priznanju prioriteta kolektivnih prava
moglo bi se potvrdno odgovoriti, ali samo ako postoji razlona
argumentacija u prilog tezi da su ova ugroena
86
. I to, kada referiramo
na kolektivna prava, onda moramo pristati jo i na to da ne postoji neki
povlateni tip kolektiviteta na koga bi se posebno ta zatitna prava mogla
odnositi dakle, u ovom sluaju kolektivna prava etnikih grupa i naroda
moraju ii pod ruku s kolektivnim pravima seksualnih manjina, rodnim
pravima, pravima svih onih fnih razlika izmeu drutvenih grupa itd. kao
ravnopravni takmaci za zatitu. Utoliko prije, jer ne postoji neki poseban
tip individuuma graanina koji se titi individualnim ljudskim pravima; u
suprotnom, govorili bismo o drutvu aparthejda (a u BiH je upravo o tome
rije).
Dakle, tamo gdje su ugroena prava nekoga kolektiva, potrebno ih je
zatiti kako bi se prvobitna (naprimjer, nakon etnikog ienja, genocida
ili institucionalnog rasizma) ili pravedna (pravedna prema obrascima
i kriterijima koji vae za razumne obrasce javnog opravdanja stavova)
ravnotea uspostavila. Tamo gdje se razlika pojavila u svojoj otrini,
mjerama zatite kolektiva, kojega se ta razlika posebno tie, kojega
posebno oznauje i ini ga ranjivim u svom isticanju, ona treba da nestane,
da se vrati u normalu neprimjeivanja. To je pravi smisao metafore o
sljepoi spram razlika, izmeu ostalog i etnikih, a ne njihovo potiranje,
kako se obino pripisuje u intelektualnim raspravama onima koji zastupaju
ovo liberalno-demokratsko naelo. Ne govorimo o unitenju naih
meusobnih grupnih razlika, ve o njihovom nepotrebnom isticanju
kako bi (p)ostale funkcionalnim karikama u pluralnom, sveobuhvatnom
mehanizmu svakodnevlja. Svako drugaije posmatranje koncepcije
kolektivnih ljudskih prava, osim u ovom korektivno-afrmativnom smislu,
nuno tei onda njihovoj apsolutizaciji, politikoj instrumentalizaciji (kao u
bivoj Jugoslaviji), koja sa svoje strane mora ii na tetu prava, kako drugih
kolektiviteta, tako i na tetu individualnih ljudskih prava i sloboda.
Zbog toga, iza gotovo svakog poziva na zatitu takozvanih vitalnih
nacionalnih interesa u BiH (kolektivnih prava konstitutivnih naroda), stoji
osionost i bahatost etnopolitike oligarhije, koja u proizvodnji i odravanju
86
Dovoljno je u prilog racionalnosti etnike ugroenosti naprimjer Srba u BiH, prisjetiti
se arsenala argumenata iz 1990/91. godine tipa: Srpska djeca e morati uiti arapski jezik u
mejtefma, srpska muka neja bit e suneena, srpski graani se bacaju kao hrana lavovima u
sarajevskom zoolokom vrtu, itd.
176
diskursa ugroenosti kolektiva, vidi klju svoje politike agende, koja joj
omoguuje dalju prevlast. U tom smislu, ostvarenje svojega legitimiteta,
etnopolitika oligarhija stjee etno-teritorijalnim preustrojem BiH, bilo
kao konsocijacije, bilo kao etno-teritorijalne federacije ili konfederacije.
Govor etnikih i kulturnih razlika, prioriteta kolektivnih nad individualnim
pravima, smiljeno zasjenjuje onaj pravi, jedini relevantni govor govor
stutinskih politikih razlika u kome se jasno odslikava taj odnos gospodara
i roba, vladajueg i ugnjetenog. Govor kolektivizma znai uvijek da e,
iza skrivena, ostati aica odabranih sinova i mueva koji e, ponajprije
zahvaljujui ratom steenim bogatstvom, ipak na koncu donijeti kljune
odluke na osnovu svojih najprivatnijih interesa, sada prikazanih kao
openarodnih. Stati u stranu kolektivistikog govora, u krajnjem znai,
ugnjetenome koji je uvijek pojedinac, oduzeti jo jedan argumentirani
prigovor, znai odravati ga to je due mogue u sferi neizrecivog, gole
boli i tako prolongirati na due staze svaki smislen otpor. Unutar tako
konstruiranog etnopolitikog konteksta, nemogue je voditi konstruktivne
politike razgovore upravo zbog pretpostavljenog paralelizma odvojenih
svjetova, koji da bi ostao paralelizmom, mora poivati na sebi-dovoljnom
monologu, iskljuenju drugih iz svoje komunikativne zajednice, koji,
ustvari, opstaje na neumornoj proizvodnji samo nae komunikativne
zajednice, uporno interpretirajui svakodnevne dogaaje (putem svojih
medija najprije) u iskljuujuem, etniki konfiktnom svjetlu. Jedan aksiom
takve etnopolitike deliberacije mogao bi se nai u stavu koji je izrekla
poslanica SNSD u dravnom parlamentu Duanka Majki koji glasi: Mi smo
ovdje da branimo svoj stav, pa makar bio i pogrean (Majki, 2009). U tome
je sva malicioznost etnopolitikog stava koji se suprotstavlja standardnom
stavu liberalno-demokratske politike: Mi smo ovdje da pokuamo uraditi
ispravnu stvar.
Eto, to je ukratko kontekst unutar kojega opstaje ta stvarnost odvojenih
i u sebe zatvorenih nacionalno-politikih zajednica, koju sada naprosto
prema realistima treba uvaiti. Dakle, ako bismo zaista naprosto poli
od takvog realiteta i upustili se u dijalog dijalog tri monologa tri
odvojena svijeta, onda bi vrhunski domet takvog dijaloga bio ono to
svakodnevno gledamo na dnevnicima: slaganje oko toga da se ni oko
ega ne slaemo. U tom svjetlu bi dijalog takve naravi samo potvrdio nae
meusobno razdaljavanje. S druge strane, da bi dijalog uope bio neto
vie od monologa on podrazumijeva spremnost na ukljuenje pozicije
drugog u tkanje vlastite argumentacije. Tako pri donoenju politike
odluke NSRS ili Federalnog parlamenta moralo bi se voditi rauna o optici
177
drugog, osobito manjinskog, da bi politika odluka imala legitimitet, iru
opeprihvaenost. Moemo li zamisliti iole vanijeg politikog aktera u
RS koji se pri politikoj deliberaciji vezanoj za odluku o preimenovanju
gradova u sebi barem pita: A ta bi o tome rekli Hrvati ili Bonjaci?. Kao
to je teko zamisliv neki politiki akter iz bonjakog nacionalnog bloka
koji bi se pitao ista manjinska pitanja dok, naprimjer, uvodi vjeronauk u
vrtie. Spremnost ukljuenja drugog u vlastita promiljanja, a osobito
u proces donoenja politike odluke, ukazao bi na prisustvo spremnosti
da irimo horizont ljudi koje smo spremni smatrati svojim, pripadnicima
grupe na koju bi se odnosila naa rije mi. Ali irenje horizonta mi je
suprotno dominantnoj intenciji reduciranja onog mi jer se drukije
paralelizam svjetova ne bi mogao proizvoditi, a im se on ne bi mogao
proizvoditi, onda bi etnopolitiki poduzetnici ostali bez vlastitih sredstava
za proizvodnju moi. Dakle, zamisliti takvog etnopolitiara je nemogue,
jer se odjelita u-sebe-zatvorenost temelji na odstranjenju drugog (etnikim
ienjem otvorenim, ratnim, ili pritajenim diskriminacijom i pritiscima,
iskljuenjem iz javnog diskursa, itd.). A tamo gdje se iskljuuje drugi, tu je
svaki dijalog besmislen.
Jedna liberalno-demokratska pozicija ukazuje na to da bi vlastima trebalo
biti omogueno da uspostave posebne mjere u svrhu promoviranja
jednakosti izmeu drutvenih grupa, naroda, odnosno izmeu graana kao
pripadnika ovog ili onog kolektiviteta. Takve mjere mogu podrazumijevati
posebne planove i programe afrmativna akcija koji e biti koriteni
radi, naprimjer, poboljanja etnike zastupljenosti u organima vlasti,
odnosno umanjenja ili potpunog ukidanja diskriminacije u svim oblastima,
posebno politikoj, iroj drutvenoj, ekonomskoj, kulturnoj i obrazovnoj
oblasti. Drugim rijeima, najuvjerljiviji razlog za uvoenje grupnih prava
je kada e sustav grupno-utemeljenih prava za one koji pate od sustavnih
nedostataka biti nain za ispunjenje uvjeta liberalnog egalitarizma da neki
ljudi ne bi trebali imati manje prilika i sredstava od drugih u sluaju kada je
do nastajanja situacije nejednakosti dolo iz okolnosti za koje sami nisu bili
odgovorni (Berry prema Benhabib, 2007: 11). Ali, mora se dopustiti da o
ugroenosti kolektiva sada ne treba da govore samo politiki predstavnici,
koji tvrde da zastupaju interese tog kolektiva. U skladu s intencijama
deliberativne demokratije, raspravu treba spustiti u samo drutvo i
njegov neizbjeni pluralitet. Da pustimo samim pripadnicima ugroenog
kolektiva da progovore o svojoj ugroenosti. U suprotnom, podravamo
jedan posebno opasan oblik grupnog esencijalizma (Benhabib), koji
hegemonistiki pretpostavlja da svi pripadnici njegove (etnike) grupe
178
nuno dijele isti svjetonazor.
Na kraju, Pippa Norris nudi defniciju etnikog identiteta kao drutvenog
konstrukta s dubokim kulturalnim i psiholokim korijenima utemeljenim na
nacionalnoj, kulturno-jezikoj, rasnoj ili religijskoj pozadini (Norris, 1999:
2). Preciznija defnicija etnike grupe, konstitutivnog naroda u BiH, mogla
bi da glasi da ona predstavlja drutveni konstrukt utemeljen na religijskoj
i politikoj pozadini, koji osigurava politiki i kulturno oportuni osjeaj
pripadanja jedino u susretu s drugim i drugaijim. Takav konstrukt podriva
slobodu bosanskohercegovakog graanina zbog specifne drutveno-
politiki strukturirane uloge koja mu se propisuje, a karakteriziraju ga
fraze, metafore i diskurzivni obrasci, koji na prvi pogled imaju pretpolitiku
(u znaenju nadilaenja kontingencije trenutnog historijskog, politikog
trenutka) teinu jer se izraavaju u terminima krvne etnike pripadnosti,
predodreenosti roenjem itd. mada su u biti itekako efkasna orua
politike dominacije.
Otuda, ravnopravnost naroda, kako je propisana Dejtonskim ustavom i
kakva se provodi u etnopolitikoj praksi u BiH, za nunu posljedicu ima
najgrublju neravnopravnost graana, odnosno fagrantnu diskriminaciju
individualnih prava i sloboda. To je stoga to imperativ ravnopravnosti
konstitutivnih naroda nema nita sa stvarnom ravnopravnou naroda,
jer da ima, Bonjak ili Hrvat mogao bi kao potpredsjednik Republike
Srpske u sluaju smrti predsjednika obavljati tu funkciju; jer Milorad
Dodik ne bi panino insistirao na kvotama enitetskog glasanja time jasno
stavljajui do znanja da su tzv. federalni Srbi ustvari polu-Srbi. Ako se pak
ovdje ne radi o ravnopravnosti naroda (a o ravnopravnosti graana da i
ne govorimo), onda o emu se tu radi? Jasno i glasno: o ravnopravnosti
etnopolitikih oligarhija, o politikom i interesnom balansu etnopolitikih
elita, koje odravaju tu cijelu etnopolitiku matricu u ivotu. Ali, BiH ne
treba promatrati izolirano od svoga okruenja. Monik tako primjeuje
da se u postkomunistikim drutvima oblikuje nova vladajua klasa;
ta se klasa najprije oblikuje kao politika klasa. Kao politika klasa ona
prisvaja poluge ekonomskog i drutvenog gospodstva koje e je, tako
se nada uzdii u trajnu vladajuu klasu rubnih drutava (Monik, 1999:
59). Onda, nije li interes naroda, interes njegovih elita, koje su se trenutno
nametnule pomou nasilja i zastraivanja? Ne slijede li one tako obrazac
postkolonijalnih politikih strategija karakteristian za politike klase
postkomunizma koje poivaju prema van na podreenom partnerstvu
s metropolitanskim elitama, prema unutra na klijentelizmu i korupciji,
179
na unitavanju domaih civilnih drutava i onemoguavanju nadzora
odozdo (Monik, 1999: 65).
S tim u vezi, moja osnovna hipoteza mogla bi glasiti da problem ne lei,
kako se obino u paualnoj kritici libealnog pristupa tvrdi, u koncepciji
jedan ovjek jedan glas ve u nepostojanju volje ili imaginacije da se
nadie etnopolitiki koncept koji taj princip iskrivljuje i pretvara ga u njegovu
suprotnost. Taj koncept svakako nije lako nadii. Cijela je tradicija u modernoj
BiH kolektivistikog samorazumijevanja kojega u najirem smislu nazivam
koncepcijom ravnopravnosti naroda. U svakom od najvanijih modernih
politikih dokumenata od 1943. godine temelja bosanskohercegovakog
politikog subjektiviteta, BiH se odreuje istovremeno i kao drava svojih
graana ali i kao drava ravnopravnih naroda koji u njoj ive. Upravo na
podlozi ovakvog dvojakog odreenja bosanskohercegovake politike
zajednice, a imajui u vidu poluvjekovno politiko iskustvo, a upravo u
cilju saznavanja kuda treba da idemo, treba podvui nekoliko sljedeih
momenata. Naime, politiko samorazumijevanje BiH sve do dananjeg
dana fokusiralo se gotovo iskljuivo oko ideje ravnopravnosti naroda,
a ne oko ideje politike jednakosti graana, koja je temelj ustavnosti
u modernom demokratskom smislu. Iskazano terminima savremene
politike flozofje, moe se zakljuiti da su principi na kojima je poivala
bh. politika zajednica uvijek poivali na principima etnike jednakosti,
jednakosti kolektiviteta, a ne na principima etike jednakosti, jednakosti
individualnih graana. Premda su sva ustavna odreenja BiH od 1946.
do 1995. referirala na ovu dvostrukost graana i naroda, u autoritarnim
drutvenim praksama socijalizma i etnonacionalizma, politika jednakost
graanina nije bila nita vie do praznog pojma. Marginalizacija
kategorije graanskog, te usredotoenost na modele koncepcije politike
ravnopravnosti etnikih kolektiva poev od famoznog etnikog kljua
kojega su inaugurirale vlasti socijalitike Bosne, uinila je diskriminatorne
prakse prema graaninu samorazumljivim, tavie reducirale su samu
mogunost politikog djelovanja i artikulacije na etniku determinantu.
U zemlji, u kojoj je ionako vladao represivni jednopartijski sistem, to vrlo
usko polje politikog djelovanja graanina, u Bosni je dodatno bilo sueno
etnikim flterom, koji je zamiljen da osigura politiku ravnopravnost ne
individua graana, ve kolektiva, odnosno naroda, ustvari etnikih grupa.
Socijalistika odreenja BiH kao zajednice ravnopravnih naroda tako su,
zasigurno nehtijui, stvorila preduslove za politizaciju etnikih grupa.
Politika podobnost i ak podsticanje etnike razliitosti sada kao jedinog
naina politikog djelovanja uope, uinila je, da se s padom socijalistikog
180
samoupravnog sistema, politiko organiziranje shvati gotovo iskljuivo kao
etniko-politiko organiziranje. Potpuna politika irelevancija graanskog
(dakle, politikog) u politikoj praksi socijalistike Bosne, uinila je prelaz sa
socijalizma u nacionalizam sasvim normalnim. Oba sistema su totalitarna,
jer ni jedan ni drugi nikakvog znaaja ne pridaju slobodnom graaninu,
ve uvijek samo nekom kolektivu. Gubljenje jakog autoritarnog politikog
okvira, kakav je bio jugoslavenski i socijalistiki s kraja osamdesetih,
rezultiralo je 1990. godine potrebom za politikim utvrivanje etnike
razliitosti, ovaj put u atmosferi straha i neizvjesnosti. Narodi su trebali
biti uvreni, samostojni u svojoj razliitosti, ukratko trebali su postati
neovisnim politikim subjektima da bi i dalje mogli biti ravnopravni. Za
postizanje punog politikog subjektiviteta, ostao je jo samo jedan korak
teritorijalno zaokruenje. Povlaivanje koncepcije ravnopravnosti naroda,
politiko prakticiranje tih razlika, tako je, na prvi mig krize poprimilo
logian slijed za sve nas izuzetno tragian rezultirajui u ratnoj uspostavi
teritorijalnih cjelina, etnikih entiteta.
Dvostruko samorazumijevanje BiH kao drave jednakih graana i
ravnopravnih naroda, nakon pedesetogodinje prakse, izrodili su se u
sljedee: koncepcija politike ravnopravnosti naroda ili koncepcija etnike
jednakosti, koja je bila povlatena u odnosu na koncepciju jednakosti
graana, nije mogla garantirati politiku ravnopravnost graana, odnsono
etiku jednakost svakog bosanskohercegovakog graanina u njegovom ili
njenom dostojanstvu i slobodi. Zato je BiH i u svojoj socijalistikoj i u svojoj
etnonacionalistikoj formi bila neslobodno drutvo, koje je uvijek davalo
politiku vlast kolektivu, odnosno politikim elitama, koje vode kolektiv nad
graaninom pojedincem. U tome je uzrok svih naih disfunkcionalnosti,
kako onih bivih, tako i onih dananjih. Pri tome, ne treba se zanositi da
je ravnopravnost naroda uistinu i ostvarena, bilo u socijalistikom, bilo
u etnonacionalistikom sistemu. Princip ravnopravnosti naroda pokazao
se i u jednom i u drugom sistemu kao strategija demobilizacije
87
procesa
suzbijanja svake politike opozicije putem homogenizacijskih procesa,
pa je, po mom miljenju, nemogue govoriti o bilo kakvom obliku
ravnopravnosti naroda bez prethodne etike jednakosti graanina.
87
Vidi V.P. Gagnon, The Myth of Ethnic War / Serbia and Croatia in the 1990s ,Ithaca and
London: Cornell University Press, 2004.
181
Zato, o tome, da li su bosanskohercegovake etnike grupe (konstitutivni
narodi i Ostali) pravedno ustavno zatiene u svome kolektivitetu, trebamo
raspravljati samo nakon toga to raspravimo da li ustav nae zemlje i njezini
zakoni pravedno tite individualnu slobodu i dostojanstvo graanina.
Zato? Jednostavno zato to je cilj demokratije moralni cilj dostojanstva
i vrijednosti individuuma (Dewey, 1938: 303). Svakoj konstitutivnoj zatiti
kolektiva u BiH onda mora prethoditi jedna konstitutivna zatita graanina,
nikako obrnuto, kako je danas ozakonjeno Dejtonskim ustavom, koji je
svojom politikom razlike odravanja politikog ekvilibrija etnikih razlika
rezultat virulentnog nacionalistikog rata i koji stalno generira, samom
svojom konstitucijom, krizu s katastrofalnim posljedicama rata u odsustvu.
Drugim rijeima, graanin BiH mora htjeti ustavni poredak koji e ta prava
i slobode bezuslovno tititi ak i kada je ogromna veina javnosti sklona da
ih zanemaruje, da njima manipulira, da ih omalovaava i blati. Ukoliko je
bosanskohercegovako drutvo pluralno, a jeste, utoliko vie trebamo
htjeti jedan takav ustavni poredak jer potovanje individualnih sloboda
obezbjeuje modus vivendi koji je neophodan za stabilnost pluralistikih
drutava. Ono takoer obezbjeuje da veina stanovnitva, a ne samo
lanovi ideolokih grupa koji su privremeno dominantni, moe relativno da
napreduje (Raz, 2005: 112). Mi u BiH ne moemo se naprosto odreivati o
tome elimo li podrati pravo graanina na samoodreenje, koje se temelji
na koncepciji temeljnih ljudskih prava i sloboda, koje imaju prioritet nad
svim drugim formama samoodreenja. Mi se ne moemo odreivati o
tome elimo li plaati porez ili ne, elimo li obavezno obrazovanje ili ne. Ne
treba zaboraviti, na kraju, da niti jedna osoba ne moe biti slobodna izuzev
u drutvu slobodnih ljudi. Briga za individualnu slobodu vodi direktno brizi
za stanje drutva u cjelini (Raz, 2005: 140), a etnopolitika BiH je moda
drava slobodnih pripadnika avangarde naroda, no nipoto nije, kako smo
vidjeli zemlja slobodnih ljudi.
Da li bi pomijeranjem teita na pravo graanina na samoodreenje,
teita na etiku jednakost graana BiH svih ponaosob, dakle graana
BiH bez obzira na njihove grupne lojalnosti, istovremeno bili u prilici da
postignemo i koncepciju ravnopravnosti naroda, ili etnike jednakosti?
Vrlo je teko dati jednoznaan odgovor. No jedno je sasvim izvjesno
barem nas na takav zakljuak upuuje poluvjekovno iskustvo ivljenja u
modernoj politikoj bosanskohercegovakoj zajednici kojom vlada princip
etnike jednakosti - u Bosni i Hercegovini kao zajednici ravnopravnih
naroda graani su nejednaki, diskriminirani i znaajno reducirani u svojim
182
individualnim slobodama i pravima. U sutini u Bosni i Hercegovini kao
zajednici ravnopravnih naroda nisu jednaki i ravnopravni ni graani ni sami
narodi. Kao takva, BiH je u svom modernom samorazumijevanju drava
neravnopravnih naroda i neslobodnih graana.
Stanje steeno hiperpolitizacijom etnikog principa, sada postaje, ne tek
jedno u nizu politikih stanja, ve, ni manje ni vie, prirodno stanje stvari,
jedan fatalistiki konstrukt za kojega retorika liberalne demokratije samo
moe biti prazna i nerealna, odnosno neprirodna. Jo poraznije, priroda je
ravnoduna prema umnosti, pa je svaki pokuaj racionalnog utvrivanja,
naprimjer, principa zatite vitalnih nacionalnih interesa, svaki pokuaj
neke racionalne kritike analize tog prirodnog stanja interpretiran u
dobronamjernom smislu kao naivan, utopijski, ili u malignom smislu, kao
unitaristiki. U tom smislu, vladajui etnopolitiki poredak pokazuje se u
svom najviem stadiju oneovjeenja, neljudskosti, kako samo priroda zna
biti neovjena i neljudska. Jo se oekuje da se taj neljudski, nepolitiki
poredak nagradi politikim priznanjem u formi onih ustavnih rjeenja koja
bi uvaila politike / prirodne realnosti na terenu. Pa tako danas govorimo
o nacionalizmu s ljudskim likom
88
, isto onako beskorisno, kako smo prije
dvadeset godina poeli govoriti o socijalizmu s ljudskim likom, kao da ne
znamo da ne moe postojati socijalizam i nacionalizam s ljudskim likom.
To su dva autoritarna, kolektivistiki utemeljena poretka oneovjeenja
za koje je graanin, koji je prethodno ispranjen od bilo kakvog sadraja,
samo prazna ljutura podesna za svakojako ideoloko oblikovanje.
Klju po kojem se postie dvostrukost odreenja BiH kao zajednice
ravnopravnih naroda i graana nije etniki, ili kako se kod nas ve odomailo
nacionalni, ve etiki, odnosno graanski. Izazov za multikulturalnu
demokratiju nije u tome da bude slijepa prema kulturama ve da bude
pravina prema svim individuama bez obzira na njihovo kulturno nasljee.
Pravinost, zauzvrat, favorizira demokratsku podrku onih kulturalnih
praksi koje su kompatibilne s potovanjem prema individuama, odbijajui
one prakse koje to nisu (Gutmann, 2003: 57; kurziv: A.M.). S druge strane,
biti pravian prema grupama zanemarujui individuuma znai poploati
put represiji i ugnjetavanju, pa stoga, u biti, samo je graansko drutvo
uistinu pluralno i podsticajno za razvoj kulturalnog pluralizma slavei
bogatstvo razlika. Etniki podijeljeno, konsocirano drutvo, premda se na
prvi pogled ini senzitivnim prema pluralitetu, to nije, jer taj pluralitet nije
88
Jedan od tvoraca reinterpretacije nacionalizma s ljudskim likom je i bivi Visoki predstavnik
Paddy Ashdown koji je dugo pokuavao u nacionalistima vidjeti reformiste.
183
interaktivan, ve mehaniki zbir u sebi odvojenih, unutar sebe povieno
homogenih entiteta. Zato je najizravniji nain odbrane kulturalnog
opstanka upravo odbrana ljudskih prava (Gutmann, 2003: 77), a ne
kolektivnih prava. Dvostruko odreenje BiH, tako e po mom miljenju,
doi do izraaja samo ako etniku jednakost potinimo etikoj jednakosti
svih i svakoga u BiH. Ukratko, suoen s dilemom da li prihvatiti princip
jedan ovjek-jedan glas ili princip dejtonske Bosne koji glasi jedan glas
milion ljudi, svim svojim biem sam za onaj prvi princip. S tim u vezi,
ponudio bih jedan rortijevski zakljuak: pobrinimo se za slobodu graanina
i ravnopravnost naroda e se pobrinuti za sebe. Na kraju, ljudska prava
su instrumenti zatite i potovanja individua kao kreativnih subjekata.
Demokratske drave, stoga, trebaju dati prioritet osnovnim pravima nad
zahtjevima kulturalnih grupa koji su inkompatibilni s tim pravima, bilo
da se grupa naziva nacijom, kulturom ili samom dravom (Gutmann,
2003: 79). Za takvo neto potreban je moralni osnov, a njega nalazimo u
koncepciji pravde kao, rekao je Rawls, prve vrline drutvenih institucija.
9.3. Pravda i problem legitimacije
Pitanje pravde u BiH neizbjeno, ini mi se, prati onaj lani izbor izmeu
preureenja nae politike zajednice, koja bi bila ili pravedna prema
narodima ili prema graanima. Ne ulazei na ovom mjestu isvue duboko
u problematiku, konfrontirao bih ova dva modela na osnovu principa
legitimiteta, koji, kako smatra Habermas, zahtijeva od zakonskog okvira
jedne zemlje da bude priznat od graanina na takav nain da se graanin
osjea njegovim zakonodavcem.
Najprije, nekoliko rijei o etnopravdi. Zadatak etnopravde bio bi u
najmanjem da obezbijedi ravnopravnost naroda i graana kroz insistiranje
na demokratskim i simetrinim principima uz najoptimalniji mogui okvir
zatite i afrmacije individualnih graanskih prava i sloboda. Iskustvo
etnopolitike, nas je pak do sada, moglo nauiti da kolektivno simetrino
predstavljanje niti titi niti afrmira individualne graanske slobode i prava,
i ne samo to, ono im proturjei.
Naime, etniko uspostavljanje demokratije protivrjei sutini
demokratije: etnos eliminie suverenog graanina kao nosioca
demokratije. Nacionalna pripadnost graana izdvojena je kao
bitna za ovjeka kao takvog. Ona navodno obuhvata sve dimenzije
ljudskog. Ona je apsolutna i nedodirljiva politika injenica i
184
vrijednost, pogotovo u vienacionalnim dravnim i politikim
zajednicama. Kolektivna prava i slobode ljudi koje proistiu iz
njihove nacionalne pripadnosti, obuhvataju i sva ostala kolektivna
prava i slobode koje proistiu iz drugih kolektivnih pripadnosti
ljudi kao pojedinaca, kako ona koja se tiu socijalne pripadnosti,
tako i ona koja se tiu spolne ili vjerske pripadnosti. Nacionalisti
smatraju da ustavna i pravna zatita etnikog kolektiviteta
automatski podrazumijeva kako zatitu ostalih kolektivnih
pripadnosti ljudi, tako i zatitu njihovih individualnih prava i
sloboda kao pojedinaca. Samo onda kada se pretvori u apsolutni
princip regulacije i samoregulacije drave i graanskog drutva,
etniko postaje neto to je naelno protiv principa suverenog
graanina (Sekuli, 1991: 22-23).
U jednom flozofskom smislu, mislim da je plauzibilno tvrditi da svako
pretvaranje grupstva u apsolutni princip regulacije i samoregulacije drave,
svaka institucionalna esencijalizacija, utire put autoritarnim politikim
praksama. Ali vratimo se na koncepciju apsolutizacije etnikog, odnosno
etnopravde. U tom kontekstu, ta znai ispunjenje pravednosti prema tri
ovdanja naroda i njihovoj potrebi opstanka i gradnje svog nacionalnog
identiteta? Kao prvo, svako pozivanje na opstanak, dosadanja povijesna
iskustva nas ue, predstavlja predvorje tiranije, a u najboljem sluaju najava
je neke skore redukcije graanskih prava i sloboda. U situaciji takvoga
redukcionizma, nije li onda pravda za narode konsocijacija zasnovana na
ekonomskoj, politikoj i policijskoj dominaciji u kojoj su samo etnopolitike
elite ravnopravne, dok u atmosferi ni-mira-ni-rata odravaju svoj poredak
projekt stvaranja mini-nacionalne drave - na diskriminaciji i segregaciji?
Uope, da li je legitimna intencija etnopolitikih elita koje predvode svoje
narode da njihov narod odre kao etno-teritorijalni politiki partikularitet,
ako je jedini nain da se to postigne ilegalna upotreba sile, masovni zloini
sve do genocida (u fazi rata) i segregacija (poslije rata). Etnopravda za
bosanskohercegovake narode u svom najidealnijem obliku sastojala bi se
u stvaranju njihovih nacionalnih drava.
185
Ali, s obzirom da je pravda moralna kategorija, ozbiljenje etnopravde kao
nacionalno samozaokruenje pokazuje se kao temeljna nepravda, bilo
da je rije o njenoj ratnoj fazi etniko ienje i genocid, bilo da je rije
o njenoj mirnodopskoj, zakonskoj fazi diskriminacija i segregacija
89
. Ta
poslijeratna faza, kao posljednja faza ostvarenja ravnopravnosti naroda,
ili etnike jednakosti u BiH, je sutinski nemoralna: najvei zloinac i
najvei humanist kao lanovi svojih etnikih kolektiva, u koncepciji etnike
jednakosti, potiru svoje meusobne razlike. Tako najvei zloinac moe
sasvim legitimno biti najvei heroj, a najvei humanist sasvim legitimno
izdajnik i strani plaenik. Boris Buden primjeuje kako nije neznanje o
zloinima to to nacije spreava u katarzi, nego slaganje s tim zloinima. Svi
koji su htjeli znati za njih, mogli su znati, i znali su. U Hrvatskoj se pokazalo
da nacija kao takva ne eli isporuiti Haagu svoje zloince; nacija kao
takva vjeruje da moe bez problema ivjeti s vlastitim zloincima, vlastiti
zloini za nju nisu nikakav problem (Buden, 2007). Na takvim temeljima
poivaju projekti nacionalnih dravica u BiH i na Balkanu, to predstavlja
nepremostivu crnu rupu u njihovoj naraciji legitimiteta. Ostvarenje
nacionalnog projekta podrazumijeva ivljenje s vlastitim zloinima,
gdje nacija kao takva vjeruje da moe bez problema ivjeti s vlastitim
zloincima, da oni za naciju nisu nikakav problem. Dobro, ali onda je nacija
problem, to je moj odgovor otprilike (Buden, 2007). Drugo, iz perspektive
etnopravde, naprimjer, odluka Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti
bosanskohercegovakih naroda na cijelom teritoriju BiH je vrhovna
nepravda, jer razbija ili do daljnjeg odgaa proces potpunog nacionalnog
zaokruenja, oteava nacionalnu teritorijalizaciju i samim tim stvaranje
nacionalne drave. Dakako, na tom mjestu javlja se niz nedoumica. Za
ostvarenje takve zajednice, najprije je potrebno da postoji vie zasebnih
drutava, meutim da li je to zaista sluaj s bosanskohercegovakim
narodima u BiH, ma koliko se njihove elite upirale da to pokau? Ja se ne bih
usudio takvo to kategoriki ustvrditi. Zagovornici prioriteta kolektivnih
prava polaze od mjesta do kojeg tek treba doi; naime, pretpostavlja se
faktika datost tri odjelite nacije-kulture, koje su prekidom rata usporene
u projektu ostvarenja vlastitih nacionalnih drava pod rukovoenjem
svojih etnopolitikih elita.
89
Pogledajmo samo obrazovni sistem. Osim diskriminatornih, ali etnokulturno pravednih
praksi dvije kole pod istim krovom, danas u naoj zemlji egzistiraju tri obrazovna programa
u slubi nacionalistikih politika, u kojima jedan nastavnik ui djecu da im se domovina zove
Hrvatska, drugi da je to Republika Srpska, a trei da je to BiH; Vidjeti Amra Zimi: rtve svog
(ne)znanja, Strogo pov. , br. 12, Sarajevo, april 2006 (22-25); 24.
186
Meutim, do toga tek treba doi daljom segregacijom, gaenjem
individualnih prava, diskriminatornim praksama i openito jaanjem
ekonomske i politike moi novih nacionalistikih elita. Postavljam pitanje,
zato kao supstancijalitet priznajemo neto to jo nije ostvareno? U ratu
osvojeni teritorij jo uvijek ne znai zasebnu, osvojenu, odjelitu kulturu.
Nije li najvea nona mora nacionalista injenica da govorimo jezikom
(jezicima) koje moemo razumjeti, da dijelimo isti drutveno-historijski
kontekst, da se, htjeli-ne htjeli nanovo ustanovljuju najrazliitije socijalne
interakcije, koje Dejton vie ne moe pratiti?
Da zakljuim, biti pravedan prema narodima u BiH (etnopravda) u
etnopolitikoj bosanskohercegovakoj zajednici znai biti pravedan
prema njihovim politikim elitama koje ele osigurati svoju apsolutnu vlast
kroz teritorij (entitet, etno-teritorijalnu federalnu jedinicu, kofederalnu
republiku, svjedno). Svako pozivanje na pravednost prema ovdanjim
narodima implicira pozivanje na opstanak tih malih tiranija narodnih
oligarhija. Ova koncepcija ima onda ozbiljnih problema s legitimitetom.
Po mom dubokom uvjerenju pravda za sve ovdanje narode, kako one
konstitutivne, tako i one manjinske, ujedno je i pravda za sve ovdanje
graane, a ona se zove demokratskom funkcionalnom socijalnom dravom
ravnopravnih naroda i graana. U jednom takvom smislu, pravda ini
moralni osnov zajednitva graana i dri ih na okupu i onda kada se ne slau
ili se sukobljavaju (Pavievi, 2008: 69). Ali ona se ne postie proteiranjem
kolektivnih nad individualnim slobodama i pravima.
Postavlja se onda pitanje kako bi izgledale, barem u najopenitijem smislu,
konture prema graanima pravedne bosanskohercegovake politike
zajednice. Smatram da je dobra polazna osnova misaoni model izvorne
pozicije (original position) John Rawlsa, a na temelju pretpostavljenog
vela neznanja (veil of ignorance) kao hipotetike situacije ili misaonog
eksperimenta u kojoj se postavljaju graani da bi izabrali najbolje principe
drutvenih odnosa, koji e biti podjednaki prema svakom individuumu. Ali,
promiljanje o principima pravde nije mogue postii bez vela neznanja,
koja misaoni eksperiment obogauje dodatnim restrikcijama po kojima se
od uesnika u eksperimentu oekuje da ignoriraju znanje o svemu onome
to ih ini onima koji jesu u stvarnom ivotu. Dakle, potrebno je u zagrade
staviti i klasni status, nadarenosti, dob, spol, religijske svjetonazore i
koncepcije dobrog ivota. Sa te pozicije, Rawls tvrdi, mogue je sloiti se oko
temeljnih principa pravinog i egalitaristikog drutva, jer, pretpostavlja
autor, da e u situaciji izvorne pozicije uesnici usvojiti takozvanu strategiju
187
to manjeg rizika, jer niko od uesnika, ne zna to i ko e biti u tom novom
drutvu, sa kakvim e se predispozicijama roditi, u kakvom okruenju e
ivjeti, itd. Prema Rawlsu principi oko kojih e se postii konsenzus, principi
pravde bili bi sljedei: Svi bi se, pretpostavlja Rawls, sloili oko vanosti
garancije temeljnih individualnih prava i sloboda, koje bi individuama
omoguile ostvarenje vlastite koncepcije dobrog ivota. Drugi princip, ili
princip diferencije dopustio bi drutvene nejednakosti, ali samo ukoliko
su usmjerene u korist manje uspjenih. Konstanta je Rawlsovog miljenja,
i tako se ogoreno protivio vaeem apstraktnom kapitalistikom principu
jednakosti mogunosti, ublaavanje posljedica prirodne lutrije, odnosno
nepravde, koja proizlazi iz nejednake distribucije sposobnosti i nadarenosti,
klasne pozicije naih roditelja, mjesta naeg roenja i tome slino.

U takvoj situaciji lanovi zajednice se nalaze iza takozvanog vela neznanja,
koji je neophodan za dalju deliberaciju oko temeljnih principa pravde na
kojima ta zajednica treba u budunosti da poiva, jer kako na tragu Rawlsa
Kis upozorava neznanje ih osuuje na nepristrasnost. Svako e glasati kao
da glasa za svakog drugog (Kis, 2003: 76-77). Ako ovaj pravac razmiljanja
primijenimo na bosanskohercegovaki politiki kontekst, trebalo bi kroz
flter vela neznanja, pored pravinih zahtjeva za individualnom jednakou
graana te zahtjeva za pravinim pristupom javnim slubama i distribuciji
resursa, propustiti i zahtjeve za narodnom jednakou, odnosno
jednakou etnikih kolektiva. Dakle, u dodatku Rawlsovoj hipotetikoj
situaciji izvorne pozicije mogao bi se pridodati i sljedei element: naime,
veo neznanja nalagao bi da zamislimo da ne znamo da li emo biti roeni
kao Bonjaci, Srbi, Hrvati ili kao pripadnici Ostalih, tavie, da ne znamo da li
emo ivjeti u onom dijelu BiH gdje je moj narod veinski ili manjinski. Naime,
imovinsko stanje, rod, konfesionalno opredjeljenje, ali i etnika pripadnost
ni na koji nain ne mogu predstavljati temelj na osnovu kojega bi zavisila
jednaka politika prava graana jedne politike zajednice. Ustvari, ovi
elementi bi mogli predstavljati metafzike temelje zajednice isto onako
kako je radnika klasa predstavljala metafziki temelj socijalistike
Jugoslavije, ime se cjelokupna politika zajednica izvela najprije iz sfere
prava, a potom, zbog svoje partikularne predodreenosti i same politike,
pa bi sfera politikog odluivanja postala sfera dogovaranja i pregovaranja,
iji ishodi zavise od trenutne konstelacije politike moi. Ova i slina
odreenja, dakle, nisu moralno relevantna i njihovo znanje, kao takvo, samo
moe oteati promiljanje o pravinim principima cjelokupne zajednice,
jer bi ih dovelo do zakljuaka, koji bi favorizirali vlastita odreenja i poziciju
i samim tim naruila bi se jednakost svih graana u politikim pravima i
188
slobodama. Dakle, svako znanje partikularnih injenica o individualnoj
situaciji graanina, moralo bi biti stavljeno u zagrade kao i znanje
partikularnih injenica vezanih za historiju i aktuelno politiko stanje u
zemlji. Graanima bi preostala opa znanja o tome kako funkcionira jedno
moderno pluralno drutvo i o poziciji individualnog graanina u njemu, uz
znanja, u generalnim crtama, o ljudskim pravima i slobodama.
Zato? Zato to govorimo o opim principima pravde za bilo koju modernu
politiku zajednicu, odnosno o poziciji simetrinosti koja graane dovodi
podjednako u kapacitet slobodnih i jednakih moralnih subjekata. Dakle,
ako se s Rawlsom sloimo da je pravda prva vrlina drutva, isto onako kako
je istina prva vrlina naune teorije, onda se moramo sloiti, da isto onako
kako su za formuliranje istinite naune teorije neka znanja neophodna, a
druga irelevantna, isto tako za formuliranje relevantnih principa pravinosti
jedne politike zajednice moramo prihvatiti da su neka znanja neophodna,
a druga irelevantna. Isto tako je i s linom kapacitiranou za jedan takav
pothvat lina nekapacitiranost je irelevantna, kako za Rawlsove principe
pravde, kao to je irelevantna za tablicu mnoenja.
Pitanje koje se onda postavlja glasi: koje bi principe pravde poelio za
jednu takvu politiku zajednicu? Kao individuum, a u skladu s Rawlsovim
argumentom, svakako u iz perspektive jednog takvog neznanja htjeti
ponajprije za sebe osigurati uivanje najireg mogueg spektra ljudskih
prava i sloboda, koji bi predstavljao sigurnu branu od nepravednog
tretmana mene kao graanina, lana date politike zajednice. Takoer, kako
slijedi prema principu diferencije prema Rawlsu, poeljet u ravnopravan
pristup javnim slubama, a kada je u pitanju redistribucija resursa,
zasigurno u podrati takve imovinske razlike, koje bi ile u prilog onim
lanovima zajednice, koji se nalaze u najnepovoljnijem poloaju s obzirom
da ne znam kako u proi na prirodnoj lutriji. Kao tree, veo neznanja bi nas
sprijeio da znamo da li emo biti lanovi zajednice kao pripadnici jednog
od konstitutivnih naroda ili Ostalih, da li emo ivjeti u onim podrujima
zemlje gdje pripadnici moje etnike grupe ine veinu ili manjinu. Princip
pravde u ovom sluaju zasigurno bi mogao nalagati sljedee: ne bismo
htjeli takvu politiku zajednicu u kojoj bi graanstvo (dravljanstvo) bilo
ekskluzivno ve inkluzivno; htjeli bismo zajednicu u kojoj graanstvo ne
bi bilo supstancijalno, koje ne bi poivalo, ili u to je mogue manjoj mjeri
da poiva na mitu o temeljnim narodima, na naraciji iz koje bih ja i moja
grupa mogli biti iskljueni. Dakle, kao pripadnik jedne ili vie drutvenih
grupa (ovaj misaoni eksperiment ne moramo samo zadrati u etnikim
189
okvirima), a podsjeam, ne znam iji u lan biti, zasigurno u onda htjeti
da ne budem diskriminiran zbog svoje aflijacije ovoj ili onoj grupi, a za
svaki sluaj, ako moja grupa iz bilo kojeg razloga bude manjinskom, htjeti
u se osigurati adekvatnim mehanizmima pozitivne diskriminacije. Naelo
pravde, u ovom sluaju, nalagalo bi ivot u politikoj zajednici i to takve
vrste gdje nijedna grupa ne bi imala politiko prvenstvo prolaza.
Da nema vela neznanja, moda bih i mogao poeljeti da moja grupa ima
to prvenstvo, ali ono to zasigurno ne bi htio je, da ako moja grupa bude
manjinska, moj susjed tek na osnovu svoje pripadnosti veinskoj grupi ima
privilegije i osiguran probitak. Formula pravednosti bi tada nalagala da s
obzirom da niiji poziv na pripadnost ovoj ili onoj grupi ne bi imao osnova
za prvenstvo prolaza, stvorile bi se pretpostavke za jednaki tretman svakog
graanina ponaosob bez obzira na obuhvatne doktrine koje oni mogu
dijeliti. Nadalje, s obzirom da ne znam da li u pripadati Bonjacima, Srbima
ili Hrvatima, ili pak nekom od manjinskih naroda, da li bih kao pravedno
rjeenje za nau politiku zajednicu mogao podrati neto kao koncepciju
konstitutivnog naroda, koji bi bio povlaten u kljunim javnim institucijama
i procedurama politikog odluivanja? Svakako, ako u ve biti roen kao
pripadnik ovog ili onog naroda, hito bih da mi to bioloko odreenje ne
bude hendikep pa bih kao pravedne podrao one mehanizme koji bi dali
dovoljno zatite naroitim narodnosnim artikulacijama, ali ne bih mogao
oekivati iz toga neki posebni povlateni status, jer i dalje ne znam da li
u biti lanom neke manjinske zajednice. Onda, s obzirom da ne znam
kojega u naroda biti pripadnik, ono to bih mogao poeljeti za sebe, kao
pripadnika nekog naroda unutar jedne multietnike politike zajednice,
svakako je to da moja grupa koja god ona bila - bude u situaciji da ima
pristup najirim mehanizmima zatite svog kolektivnog identiteta. Na kraju,
iz hipotetikog neznanja vlastite narodnosti naime, da li u pripadati
jednom od konstitutivnih naroda (veinski narodi) na odreenom teritoriju
ili pak nekom manjinskom narodu, onda je zadnje to bih poelio jedan
takav politiki ustroj u kojemu e moja etnika pripadnost predstavljati
kljunu, odreujuu karakteristiku politikog i javnog ivota, odnosno
gdje e narodna pripadnost imati veliku relevanciju osim u sluajevima
ciljanog krenja prava i sloboda i sistematske diskriminacije.
Na osnovu izloenog, moe li se formulirati onda princip pravde kao
nepristrasnosti u jednom multikulturnom drutvu kao to je nae na
sljedei nain naime da bi se osobe u izvornoj poziciji i iza vela neznanja
opredijelile za dva specifna principa pravde iz kojih bi mogle uslijediti
190
reforme bosanskohercegovakih institucija, a koje bi glasile:
1. jednakost u pristupu najirem spektru osnovnih prava i sloboda
za svakog graanina BiH;
2. etnike nejednakosti pravedne su samo ako za posljedicu imaju
poravnavajue dobrobiti za svakoga, a posebno za lanove
drutva koji su u najnepovoljnijem poloaju, dakle, manjine bile
one konstitutivne (za poetak) ili ne.
Drugim rijeima, nema niega nepravednog u akcijama pozitivne
diskriminacije, kojima se popravlja poloaj onih lanova drutva koji su
zbog svoje etnike pripadnosti u nepovoljnijem poloaju, a indirektno
se popravlja poloaj svih drugih lanova drutva, jer se stvara povoljniji
sigurnosni i demokratski ambijent. Posezanje za ovakvom hipotetikom
strategijom posvjedoilo bi nau spremnost, ili bolje rei politiku zrelost,
koja bi poivala na odluci da
potraimo shvatanje pravde koje spreava da se upotrebljavaju
sluajnosti prirodne obdarenosti i sluajnosti drutvenih okolnosti
kao merila za politiku i ekonomsku prednost. [Ovi principi]
izraavaju rezultat odbacivanja onih vidova drutvenog sveta koji
s moralne take gledita izgledaju proizvoljno (Rawls, 1998: 31).
Ovako formulirana pravila igre ustanovljuju jedan liberalno-demokratski
okvir unutar kojeg tek moemo govoriti o pluralitetu drutvenih formi bez
prvenstva prolaza. Na taj nain pokazuje se, da liberalna demokratija ne
samo da ne potire razlike, ve tek u njezinim okvirima one mogu doi do
svog punog izraaja.
9.4. Umjesto zakljuka o naelu dravnog razloga
Ukazivanje na bauk liberalizma skriva razorno djelovanje bauka
nacionalizma, koji se kroz svoju etnopolitiku praksu pokazuje upravo kao
delegitimirajui za prava kolektiva za koga tvrdi da ga predstavlja. Svako
cementiranje takvog stanja, kako u formi entiteta, tako i u formi etno-
teritorijalizma, cementira i takve delegitimirajue prakse, koje ne dovode
ni do ravnopravnosti naroda, a kamoli graana, potvrujui Monikov uvid
kako u konanici nije slobodan onaj narod koji se uhvatio u nacionalistiku
klopku (Monik, 1999: 17).
191
Pitanje pravde za politiku zajednicu u BiH moe se samo razmatrati
kao pitanje pravde za svakog graanina BiH. Takav pristup pokazuje da
su etnopolitiki aranmani dubinski nepravedni i da imaju problem
s legitimitetom. Istina, problem s vlastitim legitimitetom vladajuih
etnopolitika jo uvijek se u punoj mjeri nije pojavio u javnoj sferi s
obzirom da etnopolitika podstie mitovski pristup politikom po osnovu
dihotomije prijatelj-neprijatelj. Sve dok poiva na toj dihotomiji, nee ni
biti potrebe za javnim argumentiranjem i sueljavanjem, pa je jedan od
imperativa opstanka etnopolitike to stalno odravanje izvanrednog stanja
i egzistencijalne narodne ugroze.
to se tie strahovanja od dominacije formule jedan ovjek jedan glas,
treba primijetiti sljedee: zato se ova formula stalno iitava u etnikom
kodu? Kao da jedan ovjek iscrpljuje svoj javni i politiki ivot u svom
etnikom pripadanju. Taj jedan ovjek nije samo pripadnik neke etnike
grupe, ve i niz drugih grupa. Prema tome, nije u toj demokratskoj
formuli problem, ve u etnopolitikom okviru unutar kojeg se tog jadnog
jednog ovjeka stalno i nepogrjeivo reducira na pripadanje ovom ili
onom narodu. Namjesto demokratskog principa jedan ovjek jedan
glas, treba mijenjati etnopolitiki okvir unutar kojega se taj jedan ovjek
uope ne pojavljuje kao jedan ovjek. Ako se neko plai preglasavanja
(etnikog) unutar te formule, onda neka se svojski baci na demontiranje
i transcendiranje etnopolitikog okvira unutar kojega namjesto formule
jedan ovjek jedan glas suvereno, ve dvadeset godina, vlada sramna,
anti-demokratska formula jedan ovjek (jedan voa) milion glasova
(milion biolokih lanova kolektiva koga ovaj navodno predstavlja).
Kritiari liberalistike koncepcije esto karikiraju shvaanja drutvenog
pluralizma istiui kako, naprimjer, mi-anarhisti, mi-ene, mi-ribolovci
nema podjednaku teinu kao mi-Qebecois, mi-Srbi, mi-crnci itd., pa
dalje tvrdi kako je takvo shvaanje drutvenog pluralizma besplodno u
svom relativizmu i kao takvo neupotrebljivo da objasni, ono to se moe
nazivati dravnim razlogom, odnosno raison d etre bilo koje politike
zajednice, pa tako i BiH. Dakle, tamo gdje ne pomae epistemologija, jer se
epistemoloki ne moe dokazati drutveni prioritet mi-Qebecois nad onim
mi-anarhisti, u pomo se nerijetko priziva ontologija, koja se, propitujui
o dravnom razlogu, pita to je to to ini neku politiku zajednicu ba
tom i takvom politikom zajednicom, pa se izmeu onog mi-Qebecois i
mi-anarhisti, uvodi ontoloka diferencija, kao da naprimjer etniko-mi
na neki nain tek omoguuje svaku drugu mi-identifkaciju, naime da je
192
ono preduslov, ono ope i kao takvo, prethodi svakoj partikularnoj mi-
identifkaciji. Tome je suprotstavljeno relativistiko shvaanje pluralizma,
po kojem jedino ope, koje se doputa da prethodi partikularnom je
ustvari zakon, institucije i procedure demokratske drave, unutar kojega
se mogu pojavljivati partikularne mi-identifkacije i osjeati se kao kod
kue. Otuda, jedina ontologija, po kojoj etniko-mi treba da ima prioritet
nad drugim mi-identifkacijama (ene, anarhisti, lovci, homoseksualci
i drugi) da bi se na nju referiralo kao na dravni razlog drava naeg
naroda, je ontologija moi koja je po defniciji nasilje. Dakle, nema niega
nunog u etnikom osjeaju koji bi mogao posluiti kao dravni razlog
meu svim drugim, beskrajnim oblicima drutvenog grupstva izuzev
njegove razmjerne prijemivosti za iniciranje drutvenih mobilizacija, koje
rezultiraju u uspostavi i odranju moi. Osim toga, ve je ranije pokazano
kako etnos i ne moe biti dovoljnim dravnim razlogom. Na slian nain se
mogu instrumentalizirati rasne, klasne i nacionalne identifkacije, ali one
ne mogu biti dravnim razlozima.
Relativisti se zadovoljavaju epistemolokim uvidom o odsutnosti
dovoljnog dravnog razloga, te politiko-epistemolokim, po kojem se
jedna od identitetskih naracija, usljed povoljnih politikih uslova, izdvaja
oformljujui opravdanje (opet ostajemo tek na nivou epistemologije)
postojeeg politikog poretka, time postajui ono to se moe nazvati
dravnom ideologijom, time tek i ontologijom. Ono na to relativisti
ne pristaju je da se iz njene koherentnosti zakljuuje kako je konano
pronaena uspjena formula u kojoj se otkriva taj sklad neke mi-identifkacije
i politikog poretka, koji mu daje prednost nad drugim koncepcijama.
Naprosto, svijet nam ne osigurava bilo kakav kriterij izbora izmeu
alternativnih metafora, ve moemo samo usporeivati jezike ili metafore
meusobno, a ne s neim to je izvan jezika i to se zove injenicom
(Rorty, 1989 CIS: 20). Ovakav ontoloki govor, kao esencijalizam, poiva na
uvjerenju da su neka svojstva stvari njima instrinsina, da to ne bi bile iste
stvari ako bi im ta svojstva nedostajala (Rorty, 2005). Naracija o dravnom
razlogu poiva na uvjerenju da ona u sebi sadri upravo te, a ne neke
druge, instrinsine elemente na osnovu kojih jedna vrsta mi-identifkacije
prethodi svakoj drugoj (nedravotvornoj?).
U suprotnom, ontologizirati pitanje dravnog razloga znai implicirati
da uistinu postoji jedan jedini pravi nain ili razlog za bilo koje dravno
organiziranje, u krajnjem, to znai ideologizirati. Svaki dravni razlog
koji se, kako se vidi na poetku poglavlja, iscrpljuje u partikularnom
193
(dravotvornom mi-identifciranju na temelju etnije ili rase), otkriva ne
samo ontologiju moi, nego i to, s obzirom da se sada naspram vladajueg
partikulariziranog dravotvornog razloga (drava moje etnije) stvara
mehanizmima moi (od policijsko-vojne sile do budetske distribucije)
cijela hijerarhija vrijednosti, odnosno povlatenosti i razvlatenosti, pa
ak i negacije drugaijeg, da jedan takav poredak poiva na ugnjetavanju,
diskriminaciji i strahu. Arash Abizadeh upozorava:
ak i ako prihvatimo da drutvena integracija zahtijeva
nestrategijsko djelovanje i da zahtjevano nestrategijsko djelovanje
nuno ovisi o zajednikom osjeajnom identitetu (npr. etnika
mi-identifkacija: A.M.), iz toga ne slijedi da je nestrategijsko
djelovanje koje je nezamjenljivo za drutvenu integraciju zahtijeva
i zajedniku nacionalnu javnu kulturu. Ljudi se mogu osjeajno
identifcirati jedni s drugima iako ne dijele iste partikularne norme
ili uvjerenja; povjerenje koje je nuno za drutvenu integraciju
ne ovisi o zajednikoj kulturi; nacionalno-kulturalni diverzitet
moe poveati cijenu, ali ne iskljuuje postizanje viih stupnjeva
komunikacijske transparencije; (...) [moemo govoriti o] osjeaju
pripadnosti politikoj zajednici, koji se postie ako i samo ako
se osoba identifcira s veinom [dravnih] glavnih institucija i
nekim od njenih glavnih praksi, i osjea se u njima kao kod kue
(Mason,2000) (Abizadeh: 2002: 507).
Drugim rijeima, kada bi se u partikularnom etnikom-mi-identifciranju
iskljuivo iscrpljivao dravni razlog, drava kao to je BiH davno bi nestala
sa scene. Upravo u postojanju ovakve drave krije se neodredivost
reference dravnog razloga: naime, da bismo imali dravni razlog kao
odredivu referencu, onda bismo morali odgovoriti na sljedee pitanje:
Kada tano jedna drava prestaje biti drava? Moda se odgovor na
ovo pitanje nalazi u blizini odgovora na vano pitanje iz sfere analitike
flozofje, kojeg postavlja Williamson: kada gomila pijeska prestaje biti
gomila pijeska ako s nje uzimamo jedno po jedno zrno pijeska? (Rorty,
2005). Dakle, kada tano, prilikom oduzimanja kojeg zrna pijeska za
hrpu pijeska vie ne moemo tvrditi da je hrpa pijeska? Odnosno, koliko
tano zrnaca pijeska ini jednu hrpu pijeska hrpom pijeska? Ako ne
moemo sa sigurnou dati plauzibilan odgovor ak na tom ostenzivnom
nivou, utoliko se teom ini zadaa davanja odgovora na pitanje kada
jedna drava prestaje biti dravom ako joj oduzimamo jedan po jedan
atribut dravnosti?. ak i jedna drava pojaano ogoljena od bilo ega
194
to bi se moglo podvesti pod nestrategijskim djelovanjem jo postoji?
Ako govorimo o tome da nema konsenzusa o njezinom postojanju, pri
tome zaboravljamo i to da ne postoji konsenzus o njezinom ukidanju.
Pogreno je, naime, u temeljima BiH drave traiti etnos kako u prolosti,
tako i u budunosti: to vodi iskljuivom nacionalizmu kada govorimo u
prolosti to je naracija o, ustvari, temeljnom narodu BiH iz kojih proistie
da je BiH od davnina bonjaka, odnosno srpska ili hrvatska; kada pak
pomenemo budunost, govorimo o etniki utemeljenim republikama-
entitetima oienim od onih drugih (bilo ratom, bilo poratnim oblicima
diskriminacije) iji nestabilni, krhki savez treba da ini osnovnu strukturu
nae politike zajednice u budunosti. Da poopim, pogreno je u jednoj
politikoj zajednici kakva je BiH traiti utemeljujui partikularni element
iz koga bi se onda tek izvodio bilo kakav dravotvorni razlog. Potraga
za takvim temeljima ve je unaprijed, ovako ili onako odluena i njezina
naracija rezultira u ideolokom konstruktu unutar kojega se koherentnim
eli uiniti uvjerenje da takvog temelja / razloga ima i da je u ovom ili
onome, ili pak da takvog temelja nema, pa stoga takva drava u biti ne
postoji niti treba postojati. Pluralistiki relativisti u tome prepoznaju
rodno mjesto ontologija moi, odnosno mehanizme tlaenja razlika koji
se snagom politike moi ulanavaju u specifan hijerarhijski poredak
temeljnih, vanih i nevanih razlika.
Pa onda, na emu se moe temeljiti neka mogua nestrategijska
integrativna naracija u BiH? Bilo bi poeljno da jedna takva naracija
ima povijesni kontinuitet, s jedne strane, ali i otvorenost u dimenziji
budunosti. Mislim da se odgovor krije u rijei dom. Abizadeh, nije zgoreg
ponoviti, navodi Masona koji govori o osjeaju pripadnosti politikoj
zajednici, koji se postie ako i samo ako se osoba identifcira s veinom
[dravnih] glavnih institucija i nekim od njenih glavnih praksi, i osjea
se u njima kao kod kue (podvukao, A.M.). O kui govore i pluralistiki
relativisti kad se zalau za postizanje takvog zakonskog i institucionalnog
okvira unutar kojega bi sve razlike pojedinih partikulariteta, a ne samo
neke, mogle doi nesmetano do izraaja vodei se, u kontekstu klasinih
prigovora o raskorijenjenosti ili apstraktnosti liberalnog graanina,
Ryanovim uvidom da niko zdrave pameti ne moe smatrati da podrka
liberalnom individualizmu implicira da moramo konstruirati nae ivote iz
apstraktnog nitavila (Ryan, 2005: 35). Pluralistiki relativisti, na alost, na
raspolaganju imaju u tu svrhu samo liberalnu demokratiju sa svim svojim
nesavrenostima. to pak o tome svjedoi historija BiH? Nije li ova zemlja
tradicionalno bila domom prezrenih: trikleto kletih, Jevreja, izbjeglih
195
Karaorevia, raznih politikih neistomiljenika, komunistikih bandita i
terorista, danas muslimana? Nije li dakle, ona bila Hia (Dizdar), tradicijski
domom za one ugroene, koji bi da ive u svom uvjerenju, da gledaju svoja
posla, da budu puteni na miru u svojoj razliitosti i da putaju druge da
budu u njihovoj razliitosti? To ope doputanje nastanjivanja i stanovanja
poiva, upozorava Martin Heidegger, na dozvoljavanju neemu onome
ili ovome da se na ovaj ili onaj nain pojavi kao prisutno (Heidegger,
1992b:), pa je onda, zakljuuje Heidegger, to doputanje stanovanja ustvari
sutina graenja. Naime, samo ako smo sposobni za stanovanje moemo
graditi (Heidegger, 1992b:). to se tu uope ima graditi? Prostor za
nastanjivanje. Ali puka nastamba je ini se samo manji dio stanovanja kao
naeg ukupnog postojanja na zemlji, a ono se, osim u nekim radikalnim
liberalistikim vizijama, ne odvija u zrakopraznom, apstraktnom prostoru,
ex-nihilo ve u dijeljenom prostoru s drugima, pa je ono neizbjeno su-
dioniko etiko-politiko nastanjivanje (dwelling). Znaaj tekovina su-
dionikog nastanjivanja, sa svoje strane, nije u njihovom predstavljanju,
popisu, ime postaju nosivi elementi neke partikularne identitetske
konstrukcije koja se kanonizira, ve je sama mogunost graenja.
10. TEST PRAVINOSTI: LIBERALNA DEMOKRATIJA VS. ETNOKRATIJA
SLUAJ BRKO DISTRIKTRA BOSNE I HERCEGOVINE
U BiH su na djelu dva suprotstavljena politika aranmana etnopolitiki,
koji poiva na institucionalizaciji etnikih razlika; u ideolokom smislu
on poiva na primordijalistikim koncepcijama konstitutivnih naroda
koji tvore BiH, te liberalno-demokratski, koji poiva na institucionalizaciji
apstraktne jednakosti stanovnika graana dijela BiH koji se slubeno zove
Brko Distrikt BiH, kao i na praksi detronizacija etnikih razlika bez njihovog
negiranja, to je primjereno multietnikom kontekstu ove administrativno-
teritorijalne jedinice lokalne samouprave. U vrijednosnom, odnosno
etikom smislu koji je u sreditu naih dananjih rasprava o vrijednosnim
orijentacijama bosanskohercegovakih politikih elita, prvi model
karakterizira politiko limitiranje prava, dok onaj drugi, pravno limitiranje
politike. Razmotreni iz aspekta pravinosti, ako zajedno s Rawlsom
smatramo da je pravda prva vrlina drutvenih institucija, isto onako kako je
istina prva vrlina misaonog sistema (Rawls, 1995: 3), prvi model se temelji
na koncepciji pravinosti prema narodima, dok se drugi model temelji na
koncepciji pravinosti prema svim graanima date drutveno-politike
196
zajednice. U nizu prethodnih radova, tvrdio sam i vjerujem uspjeno
pokazao da koncepcija pravinosti prema narodima, ne samo da ne
podrazumijeva pravinost prema graanima, nego esto poiva na njenoj
sistematskoj negaciji. Kada striktno govorimo o pravinosti, mislim da sam
u preanjim raspravama uspio pokazati da se u dnevnopolitikoj praksi
pravinost prema narodima pokazuje kao pravinost prema njegovim
politikim elitama, koje su u politikoj borbi izvojevale pravo da artikuliraju
interese kolektiva. Ostalo je pak otvoreno sljedee pitanje; naime, da li
aranman koji se temelji na pravinosti prema graanima podrazumijeva
ujedno i pravinost prema narodima, ili predstavlja njenu negaciju, kakva
se esto pretpostavlja u dobronamjernim kritikama mogunosti liberalno-
demokratske rekonstrukcije BiH. U tom smislu smatram eksperiment
Brko Distrikta BiH posebno uputnim za pokuaj odgovora na ovo pitanje,
s obzirom da je to jedini dio BiH u kojem dominiraju elementi liberalne
demokratije.
U svojoj Prvoj odluci iz 1997. predsjedavajui arbitar Arbitranog tribunala
za Brko, Roberts Owen, iskusni ameriki pravnik, najavio je temeljni
princip iz kojeg e se derivirati pravac argumentacije, koja e dovesti do
formulacije Konane odluke, godinu dana kasnije. U Paragrafu 93 Odluke
on odreuje:
Radije nego da preda trofej jednoj ili drugoj strani, vaniji princip
koji se nametnuo Tribunalu bio je iznalaenje takvog politikog
rjeenja koje e biti najpravinije prema svim stanovnicima
branske opine (italik: A.M.).
Predsjedavajui arbitar Owen je time istakao svoju opredijeljenost da
donese odluku u skladu s odredbama Aneksa II Dejtonskog sporazuma,
osobito, za nau dananju raspravu vane alineje 3 koja glasi:
Ukoliko se strane drugaije ne dogovore, procedura (arbitranog
procesa) odvijat e se u skladu s UNCITRAL-ovim odredbama.
Arbitri e primjenjivati relevantne principe prava i pravinosti
90
.
90
U paragrafu 93 Odluke, u engleskom izvorniku koristi se rije equitable, dok u 3. alineji
Aneksa II Dejtonskog sporazuma rije equity. U Englesko hrvatskosrpskom rjeniku, R.
Filipovi ur. (Zagreb: Zora, 1963), pod equitable ponuena su sljedea znaenja: pravedan,
pravian, nepristran; dok se pod equity nude sljedea znaenja: pravednost, pravinost,
nepristranost; jur pravda, zakonodavstvo, obiajno pravo, pravedan zahtjev; vrijednost nekog
posjeda bez obzira na terete i obveze; (str. 326).
197
Paragraf 93. Prve odluke Arbitranog tribunala izraava onda jasnu intenciju
da donese rjeenje, koje e biti pravino za sve stanovnike spornog
podruja, vodei se relevantnim pravnim principima. Sama odluka koju je
predsjedavajui arbitar donio nakon godinu dana tako je utemeljena na
relevantnim principima prava imajui u vidu da predsjedavajui arbitar
dolazi iz jednog liberalno-demokratskog konteksta to su mu se relevantnim
uinila svakako prava koja karakteriziraju liberalno-demokratski poredak,
odnosno poredak, kako ga karakterizira Franz Neumann, u kojem pravo
ograniuje politiku (Neumann, 1974: 113). Takoer, princip pravinosti na
osnovu kojih je doneena odluka jasno ukazuju da se on odnosi na sve
graane spornog podruja. Ovi vrijednosni principi, kako e biti jasno u
samoj Konanoj odluci iz 1999., tako e diktirati cijeli, u BiH jedinstven
institucionalni dizajn budueg distrikta.
Dakle, ono to je presedan, s obzirom na cijeli etnopolitiki kontekst drave
BiH je sljedee, naime da je Konanom odlukom Arbitranog tribunala
izvrena:
1. reafrmacija principa pravinost za sve graane, bez eksplicitnog
nabrajanja narodnih grupa, kako je uinjeno u samom Ustavu BiH
iz ega je naravno uslijedio i specifan, dejtonski institucionalni
dizajn bosanskohercegovakog konsocijacijskog aranmana, i
2. reafrmacija liberalno-demokratskih principa prava koja se temelji
na openitosti prema kojoj pravo mora biti pravilo koje ne
spominje posebne sluajeve ili individue, nego je prihvaeno
unaprijed da bi se odnosilo na sve sluajeve i osobe u apstraktnom
smislu (Neumann, 1974: 91);
Na taj nain, predsjedavajui arbitar, a vrijeme je to i potvrdilo, stvorio
je pretpostavke za minimum politike i pravne jednakosti graana
datog podruja, jer je odbacio grupno-senzitivni, inae diskriminatorni
princip nabrajanja grupa, pristavi da osobe i situacije razmatra grupno-
nesenzitivno, dakle apstraktno, imenujui ih tek stanovnicima branske
opine. Tako je Konanom odlukom eksplicitno naznaeno da e
(paragraf 34.) Distrikt postojati kao ustanova pod suverenitetom BiH
u onim oblastima koje spadaju u nadlenost zajednikih ustanova BiH,
dok e u pogledu ostalih pitanja Vlada Distrikta funkcionirati po principu
samouprave.
198
U svojih gotovo deset godina postojanja, uz sve politike i ekonomske
potekoe iji je izvor uglavnom izvan Distrikta samog i dolazi kao refeks
irih, konstantnih etnopolitikih mobilizacija, osobito u vrijeme izbora,
ova autonomna jedinica lokalne samouprave pokazala se funkcionalnom,
kao mala, dakako nimalo ruiasta oaza liberalne demokratije u moru
etnopolitikih previranja, koja kontinuirano potresaju cijelu zemlju.
Liberalno-demokratski koncept, na primjeru Brko Distrikta je, a ponajprije
zahvaljujui senzibilnosti predsjedavajueg arbitra u vidu feksibilnog
pravnog okvira, za tih deset godina doivio svoju kontekstualizaciju
u multietniki konstituiranoj zajednici. Supervizor za Brko, vlasti i
institucije Distrikta, uglavnom, s veim ili manjim uspjehom, akomodiraju
suprotstavljene grupne interese bez veih potresa i kriznih situacija, to
je, sa svoje strane rezultiralo uspostavom multietnike vlasti uz zaista
minimalne mehanizme proporcionalnog zastupanja
91
, multietnikog
kolstva, sudstva i policije uz povremene minimalne procedure afrmativne
akcije usmjerene na odranje pravinog etnikog balansa i to po precizno
utvrenim pitanjima.
U ekonomskom smislu, ovaj liberalno-demokratski projekt multietnike
zajednice pokazao se jo uspjenijim. Duboko svjestan neprijateljskog
okruenja Distrikta, kojega entitetske etnopolitike jo uvijek gledaju
kao budui plijen, Owen je instalirao takav fskalni okvir, koji je vrlo
brzo omoguio ekonomsku samoodrivost ovog aranmana lokalne
samouprave. Ekonomski prosperitet i samoodrivost Distrikta, nije mogla
neopaeno promai uvijek gladnim budetima etnopolitiki konstituiranih
entiteta, ije se bdijenje nad vitalnim nacionalnim interesima pokazuje iz
godine u godinu sve skupljim poslom. Tako je jedno od rijetkih pitanja oko
kojega politike elite odnosno politiki zastupnici etnikih potpornjeva
91
U Nalogu supervizora od 6.5.2008. godine izmeu ostalog se kae: Imajui takoe u vidu da
multietnika struktura Skutine Brko Distrikta iziskuje uspostavljanje ravnotee izmeu intere-
sa konstitutivnih naroda, tako da nijedan narod ne moe ostvariti nepravinu prednost u odnosu
na neki drugi, stoga bi bilo potrebno uvesti zatitni mehanizam kojim se u odgovarajuim okol-
nostima spreava preglasavanje bilo kojeg od konstitutivnih naroda u skuptini Brko Distrikta,
a u isto vrijeme, ipak, vodei rauna o tome da se takvim mehanizmom ne ometa rad Skuptine
Brko Distrikta (...) Izmjenjenim Statutom uspostavlja se mehanizam kojim se spreava pregla-
savanje nekog konstitutivnog naroda u Skuptini, uspostavlja se efkasniji sistem glasanja u
Skuptini i predvia zastupljenost nacionalnih manjina tako to se uvode jo dva poslanika
mjesta u Skuptini. Afrmativni glas najmanje jedne treine poslanika svakog konstitutivnog
naroda koji su prisutni i glasaju bie neophodan za odluke o pojedinim konkretnim pitanjima
kako bi se sprijeilo preglasavanje konstitutivnog naroda u Skuptini. Ova pitanja su nabrojana
u Statutu i ukljuuju pitanja religije, kulture, obrazovanja, jezika, budeta, prostornog planiranja,
nacionalnih praznika i spomenika (http://ohr.int/print/?content_id=41661 od 27.11.2008.).
199
bosanskohercegovake konsocijacije postiu konsenzus, jest upravo
fskalni pritisak na Distrikt. U svakom sluaju, potvrda uspjenog
funkcioniranja ovog dijela BiH, dola je s vie instanci, ukljuujui i onu
najviu u zaudnoj hijerarhiji dejtonske arhitektonike, Vijea za provedbu
mira koje je u svom kominikeu od 3.2.2005. konstatiralo sljedee:
Mnogi od konkretnih uvjeta Odluke ve su ispunjeni. To ukljuuje
povratak izbjeglica, povrat imovine, rekonstrukciju infrastrukture,
odravanje izbora i uspostavljanje izvrnih i zakonodavnih organa
vlasti, neovisnog sudstva i policije, te multietnikog kolstva. Jo
se uvijek radi na tome da se osigura potpuna revitalizacija privrede
u Distriktu, zavretak reformi i harmonizacija zakonske regulative
ime se ukida meuentitetska linija razgranienja unutar Distrikta
i osigurava da multietnike i demokratske institucije vlasti u
Distriktu funkcioniraju efkasno i stalno, te da entitetske institucije
kao i institucije BiH u potpunosti prihvate status Distrikta kao
neovisne administrativne jedinice i tako ispune zahtjeve Konane
arbitrane odluke.
Nadalje, upravo svjestan nepomirljivog etnopolitikog konteksta openito,
a posebno kada je u pitanju sporno podruje Brkog, zbog kojega su
pregovori voeni u Dejtonu bili dovedeni u pitanje, predsjedavajui
arbitar je u formuliranju svoje konane odluke morao povesti rauna
o kompetitivnim etnikim zahtjevima, te samoj prirodi arbitranoga
spora u kome su uestvovala dva etniki ustrojena entiteta. Namjesto
oekivanog oportunistikog pristupa, koji bi legitimirao teritorije steene
ratnim djejstvima, kako je ve uinjeno u Mostaru, odnosno pristupa koji
se u veoj ili manjoj mjeri zadrao u ostatku BiH, Owen se opredijelio za
koncepciju kondominija
92
. Owen defnira kondominij na sljedei nain: U
paragrafu 9. Konane arbitrane odluke za Brko utreno je da se:
Na osnovu obaveza koje su preuzeli BiH i oba entiteta u pogledu
neodlonog provoenja odluke Tribunala, i od dana koji odredi
supervizor, smatrat e se da su entiteti delegirali sva svoja
ovlaenja vezana za upravljanje u predratnoj opini Brko, novoj
92
Kondominij podrazumijeva vrenje vlasti nad istim podrujem dviju ili vie drava
istodobno na temelju meusobnog sporazuma. U nekim sluajevima kondominij predstavlja
samo privremenu mjeru dok se napokon ne rijei sudbina jednog podruja; npr. (...) Sudan
je bio kondominij Velike Britanije i Egipta od 1898. do nezavisnosti., Opa i nacionalna
enciklopedija u 20 knjiga, Knj. 11 (Zagreb: Pro leksis / Veernji list: 2006), 114.
200
ustanovi multietnikoj demokratskoj vladi poznatoj kao Brko
Distrikt Bosne i Hercegovine pod ekskluzivnim suverenitetom
Bosne i Hercegovine.
Tako je Brko Distrikt BiH odreen kao kondominij dva entiteta, ime
je Owen uspio izbjei, kao prvo win-lose situaciju u cijelom sporu,
preokreui je u win-win ishod i ono jo vanije, uspio je izbjei ustavnu
prepreku stvaranja jednog novog, dakle, treeg entiteta. Meutim ve je
jasno iz navedenog paragrafa 9., da se uloga entiteta uglavnom iscrpljuje u
delegiranju svojih ovlatenja na administraciju novouspostavljene jedinice
lokalne samouprave, te da ne bi bilo zabune u vezi s ovim inom, Owen
je u istom paragrafu eksplicitan, naime, da e se Pravni efekat sastojati u
trajnom prestanku ovlaenja oba entiteta na teritoriji opine i njenom
ponovnom uspostavljanju u obliku jedinstvene administrativne jedinice.
Tako de iure, Distrikt Brko prelazi u posjed oba entiteta, no de facto, u
skladu s paragrafom 9., entiteti se istovremeno razvlauju na spornom
podruju transferom svojih ovlasti na novu administraciju Distrikta,
temeljem ega ovaj dio BiH sasvim autonomno upravlja svojim teritorijem,
ime se pokazuje sva fktivnost koncepta kondominija. Paragraf 11
Konane odluke precizira:
Po uspostavljanju novog Distrikta, njegova cjelokupna teritorija
(tj. predratna opina Brko) e postati zajednika svojina (tzv.
condominium) koja istovremeno pripada i jednom i drugom
entitetu: teritorija RS e obuhvaati cijelu opinu, to vai i za
teritoriju Federacije. Pa ipak, entiteti nee imati nikakvih ovlatenja
unutar granica Dsitrikta, kojim e upravljati unitarna vlada. (...) Nee
se dozvoliti nikakva podjela Distrikta na etnikoj osnovi. (podvukao
A.M.).
Meutim, ovo neuklapanje, ili fktivno uklapanje liberalno-demokratske
jedinice lokalne samouprave u ustavnopravni poredak etnopolitike BiH
jo je vidljivije u sljedeem, naime, da do svoje, u budunosti projicirane
pune integracije u institucije BiH, Brko ostaje na svojevrsnoj politikoj i
pravnoj istini.
Politikoj: Distrikt nije ni na koji nain (osim u konsultativnoj formi Ureda
Distrikta pri Vladi BiH) politiki zastupljen ni u institucijama BiH, niti
entiteta.
201
Pravnoj: u sluaju spora s entitetima ili dravom ne postoji apelaciona
instanca pred kojom bi se mogao pojaviti kao pravni subjekt. Tako, da
paradoks bude vei, krajnji autoritet za ovaj dio BiH, do daljenjeg ostaje
u rukama Arbitranog tribunala, de iure, a de facto, rukama vremenog
amerikog pravnika koji ivi i radi u Washingtonu D.C. To se jasno vidi u
Konanoj odluci, odnosno paragrafma 13. i 67. kojima se regulira da
Tribunal zadrava ovlatenje da u sluaju znaajnog nepridravanja
od strane jednog entiteta izmijeni Konanu odluku ako bude potrebno.
Takoe je utvrena i mogunost alternativnog rjeenja koje predlae
supervizor za Brko uz saglasnost Visokog predstavnika:
Da bi se supervizoru dala mogunost za donoenje alternativnog
rjeenja, Tribunal e sauvati jurisdikciju nad ovim sporom sve
dok supervizor uz odobrenje Visokog predstavnika ne obavijesti
Tribunal: (a) da su dva entiteta u potpunosti ispunila svoje
obaveze da podre uspostavljanje novih ustanova opisanih u ovoj
Odluci i (b) da u opini Brko te ustanove funkcioniraju efkasno
i, po svemu sudei, trajno. Sve dok ne bude o ovome obavijeten,
Tribunal e zadrati pravo da po potrebi modifcira ovu Konanu
odluku u sluaju znaajnong nepridravanja njenih odredbi od
strane jednog od entiteta.
Razliite temeljne vrijednosne orijentacije u institucionalnom dizajnu
politike zajednice, dovode do potpune nesamjerljivosti ova dva politika
aranmana. Ako imamo u vidu da je jedan od kljunih preduslova za
nastavak integracije BiH u EU prethodna integracija Brko Distrikta u
ustavnopravni poredak BiH, onda se nalazimo pred gotovo nemoguim
zadatkom, jer je rije o dva potpuno suprotstavljena, meusobno
iskljuujua politika aranmana. Potpuna integracija mogla bi da znai:
ili prenoenje etnopolitikog modela na sam Distrikt, koja bi rezultirala
po svemu sudei na podjelu ovog dijela BiH prema linijama razgranienja
dosegnutim do 21.11.1995., ime bi bio izvren povrat u neko pred-
dejtonsko stanje, ili bi integracija mogla da ide u pravcu irenja elemenata
liberalne demokratije u ostatku zemlje, to je takoer, malo vjerovatna
opcija u ovom trenutku. Ili, e pak najvjerovatnija biti trea opcija, u skladu
s dosadanjim iskustvom, status quo-a.
Naime, cijela dilema oko budunosti statusa Brko Distrikta u BiH, najbolje
je izraena u Izvjetaju ICG o Brkom od 2.6.2003. godine i moe se svesti na
kljuno pitanje na koje Tribunal mora odgovoriti: Kako uspjeno okonati
202
proces pune integracije Distrikta u dravu BiH, ali na nain da ta integracija
ouva i zatiti ovlasti Brkog kao autonomne samouprave s garancijom
ustavnog statusa Distrikta uz odranje entiteta?
ICG, ne bez razloga, vezuje poloaj multietnikog Brko Distrikta kao
autonomne samouprave u konstelaciji bosanskohercegovake drave,
koju karakterizira podjela na etniki konstituirane entitete. Drugim
rijeima, glavni razlog opstojnosti specifnog statusa Distrikta vezuje se
uz postojanje etnikih entiteta.
Moe se zakljuiti, da je rjeenje Tribunala po kome je Brko proglaeno
Distriktom Bosne i Hercegovine, doprinijelo stvaranju odrivog mira
u periodu postkonfiktne rekonstrukcije na nain izgradnje institucija
i uvoenja praksi, koje ako ne onemoguavaju, barem oteavaju
procese etnikih homogenizacija i time ponovno izbijanje etnikog
konfikta. Opravdanim se pokazalo zauzimanje integrativnog, liberalno-
demokratskog pristupa od strane Tribunala, jer je politiki aranman Brko
Distrikta BiH doprinio promociji drutvene integracije biveg spornog
podruja neetnikim pristupom u pogledu teritorijalnosti, stvaranjem
pretpostavki za zakone koji e prevazilaziti etnike granice, te za integraciju
javnih institucija.
S druge strane, sve dok je preovlaujua interpretacija Dejtonskog ustava,
i politiki aranman koji iz nje proistie u Bosni i Hercegovini, utemeljen
na etnikom principu - princip etnike jednakosti, a ne graanski princip
etike jednakosti individualnih graana u svom ljudskom dostojanstvu i
slobodi - i mehanizmima koji nastaju oko zadovoljenja etnike jednakosti,
postojat e jasna potreba za postojanjem Distrikta kao specifne jedinice
lokalne samouprave pod jurisdikcijom Arbitranog Tribunala, ili nekog
drugog meunarodnog tijela izvan etnopolitiki konstruirane BiH.
Istovremeno, etniki intonirana politika arhitektonika BiH i njezinih
entiteta, svakodnevna praksa to pokazuje, bez nadzora i pritiska
predstavnika meunarodne zajednice ne predstavlja plauzibilan temelj
za stabilnu i funkcionalnu politiku, osobito ne multietniku demokratsku
zajednicu. Upravo se fokus meusobne iskljuivosti suprotstavljenih
etnikih politika locirao u svoj svojoj destruktivnosti, o emu svjedoi
i prijetnja prekidom dejtonskih pregovora, u podruju Brkog ija je
sporna oblast i rjeenje postignuto arbitranim postupkom, postalo
nekom vrstom mehanizma akomodiranja geopolitikih tektonskih
ploa (State Department: Briefng on Brko, March, 8, 1999). Nain na koji
203
je taj problematini fokus rijeen u Konanoj odluci pravnom fkcijom
kondominija, de iure priznanjem, no istovremenim de facto demontiranjem
etno-teritorijalnih zahtjeva, te njihovim nepovratnim transferom u
procedure i institucije lokalne administracije, koje se uz odreeni
meunarodni nadzor pokazalo uglavnom uspjenim, bi mogao promijeniti
percepciju cijele bosanskohercegovake krize. Iskustvo Distrikta nas ui da
bi formula za akomodiranje kolektivistiki utemeljenog konfikta mogla
glasiti: ne teritorije, ve institucije; ne teritorijalne granice ve pravne
granice politike. Moe se rei da se u dobroj mjeri ispunilo oekivanje
Arbitranog tribunala izraeno u paragrafu 44. Konane odluke koje se te
davne 1999. u Brkom, a naalost, danas u veem dijelu BiH, graniilo s
nauno-fantastinim ciljem:
Tribunal oekuje da e se, uz poveanje stepena demokratije
u oblasti Brko i smanjenje zastraivanja i propagande protiv
povrataka, kao i uz aktivniju podrku programa povrataka
od strane Federacije, umanjiti postojee predrasude srpskih
raseljenih lica u vezi povratka u predratne domove i istovremeno
poveati odliv raseljenih lica iz Brkog, to e olakati proces
dvosmjernog povratka. Pored toga, moe se osnovano oekivati
da e se, uz poveani broj povrataka raseljenih lica iz oba entiteta,
ublaiti radikalno nacionalistiko raspoloenje u oba entiteta, te
tako smanjiti opa napetost u BiH.
Iz ovog konteksta, da li je jeres upitati: moemo li uope zamisliti jednu
ustavnu konvenciju na dravnom nivou BiH, koja bi upravo voena
relevantnim principima prava i pravinosti, sebi postavila zadatak da,
parafrazirajmo paragraf 93 iz Prve odluke Arbitranog tribunala, iznae
takvo politiko rjeenje koje e biti najpravinije prema svim stanovnicima
BiH? Dakle, moemo li uope za BiH zamisliti takav poredak u kome e
pravo ograniavati politiku, a ne, kao to je sluaj danas, politika pravo,
pa se, ime obiluje naa zakonodavna praksa, zakoni u urnom postupku
donose prema mjeri uticajnih etnopolitikih lidera?
Zato do sada nije razmatrana mogunost da se i pozitivna i negativna
iskustva Brko Distrikta uzmu kao vani elementi promiljanja izlaska cijele
zemlje iz krize? Zato se poesto s cinizmom odnosi prema ovom dijelu
BiH? Nekoliko je oitih razloga, a ponajprije onaj politiko-pragmatiki,
po kojem prelazak na liberalno-demokratski model podrazumijeva
detroniziranje etabliranih etnopolitikih elita i ustaljenih diskurzivnih
204
obrazaca etnike mobilizacije, koji u kontekstu postojeeg izbornog
zakona osiguravaju politiku pobjedu. U politiku mo uaneni etniki
politiki poduzetnici nee bezbolno napustiti centre uticaja i odluivanja.
Drugi, nazovimo ga ekonomski prigovor po kojem Brko Distrikt kao
projekt meunarodne zajednice, ili jo eksplicitnije kao ameriki projekt
egzistira iskljuivo zahvaljujui basnoslovnim donacijama. Dakako, Distrikt
je upravo zahvaljujui odredbama Konane odluke stekao sve preduslove
da postane samoodriva administrativna cjelina to on danas i jeste. Trei
prigovor spekulira o tijesnoj vezanosti Supervizora i Distrikta, naime,
ukidanje ove funkcije rezultiralo bi krahom Distrikta. Istina, bez aktivne
ukljuenosti OHR-a, posebno supervizora i njegovog Ureda u Brkom
na implementaciji Konane odluke, plan o Brko Distriktu BiH, utvren
Konanom arbitranom odlukom za oblast Brko, ne bi se mogao realizirati
u ovako kratkom roku od 8 godina, ve bi trajao znatno due vrijeme.
Supervizor za Brko, koji je ujedno i zamjenik Visokog predstavnika, i dalje
je garant za meunarodni reim nadzora (koji) mora neogranieno ostati
na snazi u oblasti Brko (paragraf 8.) s ime se sve strane jednoglasno
slau (isto, paragraf.8). Naravno, moe se spekulirati o tome da institucija
Supervizora u Brkom, uostalom, kao i institucija OHR u cijeloj BiH,
predstavlja taj labavi okvir zahvaljujui kojem sve stoji na okupu. Ali,
moe se spekulirati i obrnuto. A ta ako je institucija supervizora potrebna
Brkom da ovu multietniku zajednicu zatiti od etno-teritorijalnih i
nacionalistikih pretenzija entiteta i etnopolitikih vlastodraca?
etvrti prigovor, tijesno vezan za prethodni, je etnokulturalne prirode i
fokusira se na artifcijelnosti jednog takvog aranmana kao neke vrste
imitacije zajednitva. U intevjuu Mostu Radija Slobodna Europa, Ivan
ijakovi saima ovaj prigovor na sljedei nain:
Ja znam situaciju u Brkom, imam tamo prijatelje i esto odlazim.
Tamo samo postoji neka vrsta pritajenosti zbog dominacije
predstavnika meunarodne zajednice, ali i tamo vlada podeljenost
po ulicama, po kvartovima, po kolama. To je, naalost, samo
imitacija nekog zajednitva... Iako su pod istim krovom, kole
funkcioniu potpuno odvojeno, imamo dva razliita sistema
obrazovanja. Istina, moram da priznam da meu mladima ima
nekog spontanog pokuaja da se to prevazie, ali to vrlo teko
ide. Svako ima svoje kafane, svoje parkove, svoja mesta gde
odlazi, tako da je to, naalost, samo imitacija nekog zajednitva.
205
Bez ulaenja u ire eksplikacije moe se ukratko odgovoriti na neke od
izneenih tvrdnji, da samo ponem od najbanalnijih: grad ima samo jedan
park. to se tie kolstva, ve vie od pet godina na djelu je multietniko
obrazovanje, dakle jedan a ne dva razliita sistema obrazovanja. U svom
izvjetaju iz 2007. godine naslovljenom kao Iskustva steena kroz reformu
obrazovanja u Brkom, OSCE izvlai ovakav zakljuak:
Oni koji se protive bilo kakvoj promjeni u nainu na koji je
obrazovanje sada ustrojeno u BiH skloni su tomu da navode
razliite jezike i kulturu i identitete tri konstitutivna naroda u BiH
kao razloge za odravanje statusa quo. Za njih je to izbor izmeu
asimilacije i ouvanja vlastitog identiteta. Ono to je do sada
nedostajalo su dokazi, a ta injenica istinitost ove tvrdnje ozbiljno
dovodi u pitanje. Obrazovanje u Brkom pruilo je potrebne
dokaze. Ono je pokazalo da se uenici razliitih nacionalnosti
mogu mijeati u kolama bez gubljenja svog vlastitog
nacionalnog identiteta (OSCE, 2007: 26).
Nadalje,
Iskustvo iz Brkog ukazuje na injenicu da se zahtjevi za tri
razliita jezika mogu ispotovati u okviru jednog sustava i da nitko
ne mora odustati od jezika kojim govori, radi integriranja. (...) Tzv.
nacionalna skupina predmeta uvedena je kao privremena mjera
da bi se zadovoljile specifne potrebe svakog konstitutivnog
naroda. Nastavni predmeti iz ove skupine esto su koriteni kako
bi se dobilo to je mogue vie samostalnosti unutar obrazovnog
sistema. Nasuprot tome, nain izuavanja nacionalnih predmeta u
Brkom doputa djeci da ih izuavaju zajedno, kao i u odvojenim
skupinama. U uporabi je takav nastavni plan i program u kojem
se najvie etvrtina, do treina gradiva nacionalnih predmeta u
osnovnim kolama razlikuje, dok srednjokolci nastavu mogu
pohaati zajedno ak 90 posto vremena (OSCE, 2007: 26).
ta rei o etniki separiranim kafanama i kvartovima? Lini ton
ijakovievog argumenta mi doputa da uzvratim istom mjerom, naime,
kafane koje ja posjeujem u Brkom su multietnike sudei prema
etnikom sastavu posjetitelja koje prepoznam. A kvartovi? Odgovorit u
protupitanjem: funkcionira li, naprimjer, amerika demokratija uprkos
preovlaujuim afektivnim orijentacijama njezina stanovnitva, da
206
uglavnom svoja mjesta stanovanja odabiru u kvartovima u kojima ive
pripadnici njihve rasne ili etnike grupe? Upravo se o tome i radi, naime
o iznalaenju takvog ustavnopravnog poretka ili aranmana koji e
apstrahirati rasnu ili etniku obojenost, gdje etniki ili rasni zahtjevi nee
imati prioritet nad drugim politikim artikulacijama i zahtjevima, gdje su
graani prisiljeni zadovoljenje svojih interesa traiti samo s onim drugim
u javnoj raspravi i mrei ostalih demokratskih procedura i institucija. Znam
da je mnogim domaim primordijalistima, detektorima neprirodnosti
toliko artifcijelnosti i previe, ali im ne mogu pomoi. Na alost, u BiH takvi,
etniki zahtjevi nalaze se u samom temelju ustavnog poretka o njima se
ne raspravlja, jer ih suvereno artikuliraju etnopolitike elite, niti se upuuju
na verifkaciju kroz procedure, jer su oni sami proceduralni verifkatori.
Dakako, ako multietninost shvaamo po oktroiranom ideolokom obrascu
nunog meusobnog ljubljenja, odnosno po obrascu bratstva i jedinstva,
koji namjesto procedura i pravnih odnosa nudi izvanpolitike kategorije
zasnivanja politike zajednice na afektivnosti kao to je ljubav, onda je DC
uistinu neka imitacija zajednitva, upravo toliko vjetaka koliko, usudio
bih se rei, i svaki liberalno-demokratski aranman. Ne postoji, kada
govorimo u savremenom politikom, liberalno-demokratskom kontekstu,
mogunost zasnivanja politike zajednice na nekim vizijama organskog
zajednitva, autentine jedinstvenosti. tavie, takva oekivanja su
opasna i imaju autokratske pretenzije. Liberalno-demokratski kontekst
upravo zahtijeva konfikt, razliitost, nepomirljivost, sav raspoloivi arsenal
artifcijelne imaginacije.
U flozofskom smislu, ova bojazan od artifcijelnosti koja samo konfikte
koji su neto trajno, sutinski dri u formi pritajenosti, dok se oni,
valjda u svom prirodnom okruenju, kada do njega doe sticajem
drutveno-politikih okolnosti, opet ne ispolje, poiva na, rekao bih,
ideolokoj, esencijalistikoj pretpostavci da je mogua beskonfiktna
politika zajednica, da je ustvari, to neko normalno, prirodno stanje, a
da su naa drutva jo daleko od ostvarenja tog ideala. To je uvjerenje
da se sve potencijalno-konfiktne proturjenosti nekako ve mogu
izmiriti u hijerarhijskom sistemu vrijednosti. U biti, to je jedna totalitarna
pretenzija, koju Isaiah Berlin zove prosvjetiteljskom utopijom, naime, vizija
drutva u kome vie ne postoji neki ozbiljniji vid konfikta (Gray, 2006:
21). Projekcija neke prirodnosti potisnute artifcijelnim institucionalnim,
politikim i pravnim konstrukcijama, kosi se sa shvaanjima moderne
politike zajednice po kojima se niti jedna takva zajednica ne moe
207
zasnivati na nekoj nerefektiranoj obiajnosti, odnosno na tradicionalnim
uzusima, tojest, konvencijama koje strukturiraju subjektivne ivote i
oekivanja uesnika u toj ivotnoj formi (Pinkard, 1996: 123). Namjesto
oslukivanja afekata ljubavi i mrnje, prirodnosti i neprirodnosti, odnosno
artifcijelnosti, korisnije e biti, u sluajevima promiljanja perspektiva
neke politike zajednice, postaviti pragmatistiko pitanje i to u formi u
kojoj ga postavlja William James, naime: what is the cash value? (koja je
gotovinska vrijednost?). Dakle, upitajmo se koja je gotovinska vrijednost
nekog aranmana, koncepta, odnosno, da li on funkcionira ili ne? James je,
naime postavio
jedno, naizgled neduno, metodoloko pitanje: Ako dopustimo
da je izvjesna ideja ili uvjerenje istinito Kakve e konkretne
razlike u ma ijem stvarnom ivotu proizlaziti iz te istinitosti?
Koja e se iskustva razlikovati od onih koja bi nastala ako bi
uvjerenje bilo lano? Ukratko, koja je vrijednost u gotovini [cash
value: A.M.] te istine, izraena u pojmovima iskustva?
93
. Ili,
moemo to parafrazirati na sljedei nain: da li pojam svijeta
kakav jest po sebi moe biti plodotvoran za ivot?
94
. Ili, kakva
e konkretna razlika u ma ijem stvarnom ivotu proizlaziti iz
njegove istinitosti? Pragmatisti na elu sa Jamesom sloit e se da
odgovor na to pitanje ne prua nikakvu praktinu razliku u ma
ijem stvarnom ivotu (Mujki, 2005:).
Kakve konkretne razlike u stvarnom ivotu stanovnika Distrikta proizvodi
administrativno-politiki aranman kreiran u Konanoj odluci? Analogno
tome, da li pojam potisnutosti etnikih konfikata u Distriktu, koji su
neto prirodno i samo ekaju svoj pravi moment da isplivaju u svojoj
destruktivnosti, moe biti plodotvoran za ivot te zajednice? Odgovor
na prvo pitanje je uvjerljiv, naime, nakon osam godina svog postojanja,
gotovo nepodijeljeno je miljenje, da se Distrikt pokazao kao uspjean
i funkcionalan eksperiment, koji je kao nijedan drugi dio BiH pokazao
mogunost revitalizacije multietnike i demokratske lokalne zajednice.
tavie, moglo bi se smatrati da bi receptura distrikta mogla olakati
promiljanja o putu izvan etnike teritorijalnosti koja ve skoro dvije
decenije potresa ovu zemlju. Moglo bi se argumentirano ustvrditi da ako bi
se takvo rjeenje moglo odrati na due staze, ono bi moglo posluiti kao
93
Vilijem Dems: Pragmatiko shvatanje istine iz Dems, 116-17.
94
Richard Rorty: Religious faith, intellectual responsibility, and romance iz The Cambridge
Companion to William James, Ruth Anna Putnam ed. (Cambridge University Press, 1997), 86.
208
smjernica za uspostavu, ili to ne rei, rehabilitaciju modela multietnikog
i prosperitetnog drutva. Prihvaanje, da se ozbiljno u razmatranje uzme
drugi stavak dileme, koji se temelji na tezi o pritajenosti trajno prisutne
prirodne konfiktnosti, uklapa se u dominantni etnopolitiki diskurs o
BiH kao duboko podijeljenom drutvu kao inherentnoj trajnoj odlici nae
zajednice. Naravno, nije mjesto ovdje pretresati argumentaciju za i protiv te
teze, oko koje spor ve isuvie dugo traje. Barem u ovom stoljeu buenja
velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma uz suuea reaktivnog
bonjakog nacionalizma, koja su dovodila do konfikta u BiH, jasno su
uvezeni u ovu zemlju, naprimjer proglaenjem NDH i Miloevievom
antibirokratskom revolucijom. tavie, jedini genuini konfikti proizvedeni
u BiH, koliko je meni poznato, desili su se 1993. u sukobu 5. korpusa ARBiH
i autonomaa Fikreta Abdia u etniki homogenoj Cazinskoj krajini, i u
vidu septembarske pobune u etniki oienoj Banja Luci, ali ti konfikti
ne idu u prilog tezi o BiH kao historijski duboko podijeljenom drutvu.
Ono to nesporno jeste injenica, elaborirao sam vie puta, da je BiH
nakon rata od 1992. do 1995. uistinu, ponajprije zahvaljujui ilegalnoj
upotrebi sile i ratnim zloinima, postala duboko podijeljeno drutvo u
etnikom smislu. No uprkos tome, ini mi se neizbjenim opet postaviti
pragmatistiko pitanje: unutar kojeg ustavnopravnog okvira te podjele
mogu biti prevaziene na zadovoljstvo svih graana? Na raspolaganju
su, sutinski, samo dva modela: etnopolitiki i liberalno-demokratski.
Jasno je, pokazuje nam to svakodnevna dejtonska praksa, da etnopolitiki
model ne samo da ne prevazilazi podjele, nego ih i dalje generira kroz
cijelu mreu diskriminatornih praksi i institucionalnih obrazaca. tavie,
etnopolitiki poredak, inducirajui podjele opstaje na vlasti, pa se, iz jednog
pragmatistikog konteksta moe s pravom pitati: ele li akteri etnopolitike
uope prevazii podjele na zadovoljstvo svih graana? Naalost, ovo je
samo retoriko pitanje. ta je s liberalno-demokratskim okvirom? Brko je
za vrijeme rata bilo poprite masovnih ratnih zloina i razaranja, te je kraj
rata doekalo u stanju izuzetno duboke etnike podijeljenosti sa tri etnike
opine koje su operirale po tri razliita pravna sistema: Republike Bosne i
Hercegovine, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, te Republike Srpske i na
taj nain bili ogledalo cjelokupne bosanskohercegovake etnopolitike
zbilje. Nakon Konane odluke, na tako podijeljeno drutvo, ili bolje rei
separatna drutva, nametnut je takav aranman u kome preteu liberalno-
demokratski elementi olieni u znaajnoj deinstitucionalizaciji razlika uz
potivanje injenice etnikog pluraliteta, koji se uz sve tekoe pokazao
funkcionalnim, upravo za sve stanovnike tog podruja. Zar upravo u ovom
institucionalnom smislu on onda ne predstavlja dobru polaznu osnovu za
209
promiljanje o rehabilitaciji bosanskohercegovake politike zajednice, jer
se pokazao kao okvir unutar kojega se ne povlauje niti jedan tip razlika
negirajui drugi, to je u temelju etnopolitikog zahtjeva koji skonava
u zahtjevu za etno-teritorijalnim zaokruenjem? Prednost liberalno-
demokratskog aranmana, koji se efkasno uspijeva nositi sa izazovima
potisnute etnike konfiktnosti, nalazi se u njegovom utemeljujuem
principu, koji je sroen u paragrafu 4, Konane odluke, naime principu
pravednog i pravinog rjeenja, pri ijem razmatranju su u obzir uzeti svi
stanovnici Distrikta.
U zakljuku moglo bi se, rijeima Adama Moorea, rei sljedee:
Prvo, Bosna sama je jo uvijek jedna nedovrena drava.
Egzistencija Brkoga e uvijek biti upitna sve dok takva politika
realnost postoji. Drugo, ekonomska i drutvena tranformacija
Brko Distrikta bilaje izuzetno uspjena uprkos mnotvu izvanjskih
sila koje su se svrstale protiv njega. Funkcionalne multietnike
institucije, efkasan krivini i sudski sistem i relativno visok
stepen ekonomskog razvoja ini Distrikt, kako primjeuje jedna
NVO oglednim modelom za ostatak zemlje (ICG, 2003: i) a ne
diskreditiranim anomalinim eksperimentom. tavie, mogue je
da elementi inovativne rekonceptualizacije Robertsa Owena, po
pitanju odnosa izmeu teritorija i politike vlasti mogu uspjeno
biti prilagoeni i primijenjeni na druge sline etno-teritorijalne
konfikte poput onih u Jerusalimu, Mosulu ili Mitrovici. U
najmanjem, razvoj Brkog tokom protekle decenije daje razloga
za propitivanje uobiajene pretpostavke da je teritorijalna podjela
jedini ustaljeni prostorni pristup kada su takvi konfikti u pitanju
(Moore, 2008: Manuscript).
ini se da smo pred nerazrjeivom dilemom: u buduem institucionalnom
redizajnu cijele BiH, koja bi trebala ii u skladu s mapom puta koju diktira
Bruxelles i koja podrazumijeva ustavne promjene, taj redizajn bi mogao
zauzeti dva mogua pravca:
a) etnopolitiko ujednaavanje cijele BiH preustroj BiH kao (kon)
federacije tri etniki ustanovljena entiteta, koji bi podrazumijevao i
etniki preustroj Distrikta, po svemu sudei prema preddejtonskoj
liniji razgranienja, koju je Supervizor ukinuo prije dvije godine.
Ova opcija, sa svoje strane, prijetila bi ponovnim izbijanjem
sukoba s obzirom da je pitanje Brkoga u Dejtonu dovelo gotovo
210
do prekidanja pregovora. S druge strane, teko je oekivati da e
predsjedavajui arbitar Owen, koji je svojom pozicijom objektivno
jo uvijek krajnja instanca po pitanju sporne oblasti, prihvatiti
etniko komadanje ovog uspjenog projekta, protivno temeljnim
naelima pravinosti, koji su u njenom temelju;
b) liberalno-demokratsko ujednaavanje cijele BiH preustroj BiH na
principu pravinosti za sve graane BiH, po modelu kakav se ve
pokazao uspjenim na primjeru Distrikta. I ovo je konfiktna opcija
s obzirom na ve uanene dominantne pozicije etnopolitikih
elita, koje ne bi prezale od izbijanja novog sukoba i novog vala
etnikih homogenizacija, kako bi se zatitio ostvareni teritorijalni
posjed;
c) status quo BiH bi nastavila postojati s dva suprotstavljena
aranmana: etnonacionalistiki i liberalno-demokratski koji bi,
svaki sa svoje strane zahtijevao neku formu izvanjske supervizije.
Ova opcija je najmanje konfiktna, no podrazumijeva i dalje
stalnu dozu nestabilnosti, ustavne promjene, koje bi se izvrile
na osnovu datog stanja na terenu, bile bi povrne inei BiH i
dalje nedovrenom dravom. No ipak, istini za volju, ova opcija,
pod pretpostavkom nastavka eurointegracijskih procesa koji
podrazumijevaju ujednaavanje naeg ustavnopravnog poretka
s onim Europske unije, ila bi u jednoj uistinu irokoj perspektivi
k liberalno-demokratskom ustavnopravnom ujednaavanju cijele
BiH, pa se moe smatrati drugim najboljim rjeenjem.
211
Literatura:
Abazovi et.al. 2007 : (Abazovi D, urak N, Seizovi Z, Nermina
ai, Turalo S) Ethnic Mobilization in Bosnia and Herzegovina,
(Bolzano: European Academy,
Abazovi, 2006: Dino Abazovi: Civilno drutvo: Procesi
integracija vs. Procesi ouvanja, Zenike sveske 03/06; 223-228;
Abazovi, 2007: Dino Abazovi: O meubilansu uinka rada
meunarodne zajednice u BiH od decembra 1995. do marta
2007. socioloki aspekti, Primjer BiH: odrivi koncepti ili stranputice
meunarodne zajednice?, Zbornik radova, Fondacija Heinrich Boll,
Sarajevo.; 133-147;
Abulof, 2009: Uriel Abulof, Small Peoples: The Existential
Uncertainty of Ethnonational Communities, International Studies
Quarterly, Vol. 53, No. 1; pp:227-248;
Ani, 2007: Mladen Ani: Jedan ovjek jedan glas ili hodte
nami vi na viru, Status br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 163-72);
Anderson, 2006: Benedict Anderson, Imagined communities
(London, New York: Verso);
Archibugi, 2003: Danielle Archibugi: A Criotical Analysis of the
Self-determination of Peoples: A Cosmopolitan Perspective,
Constellations, Vol. 10, No. 4, 2003: 488-505;
Baanovi, 2007:Vuk Baanovi: Glas tihe veine, Dani, Sarajevo:
5.10.2007. str.: 26-27.
Barry, 1995: Norman P. Barry, An Introduction to Modern Political
Theory, 3
rd
Edition (The MacMillan Press LTD);
Benhabib, 2007: Seyla Benhabib: Deliberativna demokracija i
multikulturalne dileme, Status br. 11, proljee; 8-25;
Biserko, 2008: Sonja Biserko: Rusija i njen uticaj na Balkanu,
Latinka Perovi: Snaga line odgovornosti, Olivera Milosavljevi ed.
(Beograd: Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji), pp: 267-300;
Bougarel et. al., 2007: The New Bosnian Mosaic / Identities,
Memories and Moral Claims in a Post-War Society, Xavier Bougarel,
elissa Helms, and Ger Duijzings, eds. (Burlington: Ashgate);
Brubaker, 2002: Rogers Brubaker: Ethnicity without groups,
Arch.Europ.Sociol., XLIII, 2; 163-189;
Brubaker, 2004: Rogers Brubaker, Ethnicity Without Groups
(Cambridge, Massachusetts and London, England: Harvard
University Press);
212
Buchanan, 1997: Allen Buchanan: Theories of secession;
Philosophy and Public Afairs, Princeton: Winter, Vol. 26, Iss. 1.
Buden, 2007: Boris Buden: Nacija u kontejneru, http://www.h-
alter.org/print.php?id=6266 (12.09.2007.);
Bunce, 1999: Valerie Bunce, Subversive Institutions / The Design and
the Destruction of Socialism and the State (Cambridge University
Press,);
Calhoun, 1993: Craig Calhoun: Nationalism and Ethnicity,
Annual Review of Sociology, Vol. 19; 211-139;
Cigar, 1995: Norman Cigar, Genocide in Bosnia / The Policy of
Ethnic Cleansing, (College Station: Texas A&M University Press);
Cvitkovi, 2004: Ivan Cvitkovi, Sociologija religije (Sarajevo: DES)
olovi, 2008: Ivan olovi, Balkan teror kulture (Beograd: XX
Vek);
olovi, 2009: Ivan olovi: Samo su kriminalci shvatili patriotsku
propagandu, Intervju, Dani, Sarajevo, 6.2.2009. (64-66);
osi, 1995: ta je stvarno rekao Dobrica osi, Milan Nikoli prir.
(Beograd: Dragani);
Daalder, 2000: Daalder Ivo H., Getting to Dayton / The Making of
Americas Bosnia Policy (Washington D.C.: Brookings Institution
Press);
Davidson, 1985: Inquiries Into Truth and Interpretation (Oxford:
Clarendon University Press);
Dedi, 2008: Kako smo poraeni u Daytonu, Mirha Dedi prir.,
Slobodna Bosna, 30.10.2008.; 46-52.
Denitch, 1994: Bogdan Denitch, Ethnic Nationalism / The
Tragic Death of Yugoslavia (Minneaopolis, London: University of
Minnesota Press);
Dewey, 1987: John Dewey: Democracy and Education in the
World of Today, LW, vol. 13; 294-303;
Divjak, 2001: Jovan Divjak,: The First Phase, 1992-93: struggle for
survival and genesis of the Army of Bosnia-Herzegovina, The War
in Croatia and Bosnia and Bosnia-Herzegovina 1991-1995, Branka
Maga and Ivo ani eds., (London, Portland Or.: Frank Cass); pp.
152-178;
Dizdarevi, 2009: Zija Dizdarevi: Neka Bonjakog sabora,
Sarajevo, Osloboenje, 29.08.2009.; 29-29.
Dobozi, 2003: Eva Dobozi: Dekonstrukcija konstrukcije
graanske demokratije, ljudskih prava i obrazovanja u demokratiji
i za demokratiju, urnal za sociologiju, broj 1, jesen 2003, (22-38);
213
Durakovi, 1993: Nijaz Durakovi, Prokletstvo Muslimana
(Sarajevo: Osloboenje);
ini, 1988: Zoran ini, Jugoslavija kao nedovrena drava
(Novi Sad: Knjievna zajednica);
El Alaoui, 2009: Hicham Ben Abdallah El Alaoui: Povratak u
budunost arapskog svijeta, Le Monde diplomatique, god. VI, br. 8,
Zagreb, kolovoz, 2009.; 4-6.
Filandra, 1998: air Filandra, Bonjaka politika u XX. stoljeu
(Sarajevo: Sejtarija);
Filipovi, 2007: Muhamed Filipovi, Ko smo mi Bonjaci? (Sarajevo:
Prosperitet);
Fjodorov, 2006: Intervju s Valerijem Fjodorovim, direktorom
Sveruskog centra za ispitivanje javnog miljenja, Jutarnji list,
Zagreb, 30.9.2006., str. 28-29.
Friedman, 1996: Francine Friedman, The Bosnian Muslims / Denial
of a Nation (Westview Press);
Gagnon, 2004: V.P. Gagnon, The Myth of Ethnic War / Serbia and
Croatia in the 1990s (Ithaca and London: Cornell University Press);
Gow, 1997: James Gow, International Diplomacy and the Yugoslav
War / Triumph of the Lack of Will (New York: Columbia University
Press);
Gray, 2000: John Gray, Two Faces of Liberalism (New York: The New
Press);
Green/Shapiro, 1994: Donald P. Green / Ian Shapiro, Pathologies
of Rational Choice Theory / A Critique of Applications in Political
Science (New Haven and London: Yale University Press);
Gutmann, 2003: Amy Gutmann: Identity in Democracy (Princeton,
Oxford: Princeton University Press, 2003).
Hanum, 1993: Hurst Hanum: Rethinking Self-Determination,
Virginia Journal of International Law Vol. 34:1; (1-69);
Heimovi, 2008: Esad Heimovi: Bonjaci sami sa sobom (I),
Sarajevo, Dani, 17.10.2008.; 70-72;
Heimovi, 2008b: Esad Heimovi: Drava kao avlija, ali naa
(III), Sarajevo, Dani, 31.10.2008: 70-72;
Heidegger, 1992: Martin Heidegger: The Question Concerning
Technology, Martin Heidegger Basic Writings: from Being and
Time (1927) to the Task of Thinking (1964), David Farrell Krell ed.
(San Francisco: Harper Collins);
Heidegger, 1992b: Martin Heidegger, Miljenje i pevanje
(Beograd: Nolit);
214
Holbrooke, 1998: Richard Holbrooke, To End a War, (New York,
Random House);
Horowitz, 2003: Donald L. Horowitz: Electoral Systems: A Primer
for Decision Makers, Journal of Democracy, Vol. 14, October 2003;
115-127; p. 116.
Hudson, 2003: George Hudson: Civil Society in Russia: Models
and Prospects for Development, The Russian Review 62 (April):
212-22;
Ibrahimagi, 1995: Omer Ibrahimagi, Bosna i Bonjaci / Drava i
narod koji su trebali nestati (Sarajevo: Svjetlost);
Ibrahimagi, 2001: Omer Ibrahimagi, Srpsko osporavanje Bosne i
Bonjaka (Sarajevo: Magistrat);
James, 1907: William James, Pragmatism (New York, Bombay, and
Calcutta: Longmans, Green, and Co.);
Jovanovi/Arsenijevi, 2007: Neboja Jovanovi, Damir
Arsenijevi: Bespua politoloke zbiljnosti, Re, no.75/21,
Beograd; 173-189;
Klin 1998: Walter Klin: Ljudska prava i federalizam, Dijalog 1 /
98, Sarajevo, 1998.: 94-105.
Kari, 2004: Fikret Kari, Bonjaci i izazovi modernosti (Sarajevo:
El-Kalem);
Kasapovi, 2005: Mirjana Kasapovi, Bosna i Hercegovina:
podijeljeno drutvo i nestabilna drava (Zagreb: Politika kultura);
Kasapovi, 2007: Mirjana Kasapovi: Metodoloki problemi
kritike konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini, Status
br. 12, Mostar, zima 2007 (str.: 136-44)
Kecmanovi, 2006: Nenad Kecmanovi: Sve je isto iako njih
nema, NIN, Beograd, 10.8.2006., 51-52.
Kecmanovi, 2007: Nenad Kecmanovi, Nemogua drava (Banja
Luka: Glas Srpske);
Kis, 2003: Janos Kis, Constitutional Democracy, (Budapest, New
York: CEU Press);
Klemeni/agar, 2004: M. Klemeni and M. agar, Yugoslavias
Diverse Peoples / A Reference Sourcebook (Santa Barbara: ABC Clio
Inc.);
Kordi, 2006: Snjeana Kordi: Kultura kao kriva politika
identiteta, Knjievna republika 4/9-10, Zagreb; 192-199;
Lijphart, 1999: Arend Lijphart, Patterns of Democracy: Government
Forms and Performance in 36 Countries (New Haven: Yale University
Press);
215
Lovrenovi, 2006: Ivan Lovrenovi: Civiliziranje nacionalizama,
Sarajevo, Dani, 8.9.2006.
Lovrenovi, 2007: Ivan Lovrenovi: 4B+3S+3H=3BiH, Dani,
Sarajevo, 12.1.2007. (18-19);
Lovrenovi, 2009: Ivan Lovrenovi: Kojim smjerom, Hrvati?,
Dani, Sarajevo, 6.2.2009. (22-25);
Lovrenovi, 2009b: Ivan Lovrenovi: BiH drutvo manjina,
Sarajevo, Osloboenje, 28.2.2009., 34-35;
Lustick, 1997: Ian S. Lustick: Lijphart, Lakatos, and
Consociationalism, World Politics, 1997;
Mandal, 2009: Fadil Mandal: Kongres bez lidera, Sarajevo,
Dnevni avaz, 23.05.2009.; 6.
Marx, 1976: Karl Marx: Prilog jevrejskom pitanju iz Marx / Engels,
Rani radovi (Zagreb: Naprijed)
Mercier, 2008: Jeremy Mercier: Demokratija u krizi, Le Monde
diplomatique, br. 27, Nin, Beograd, januar; str.: 20.22;
Michnik 1997: Adam Michnik: Gray is Beautiful: Thoughts on
Democracy in Central Europe, Dissent, Vol. 44, Spring 1997;
Milosavljevi, 2008: Olivera Milosavljevi (ed.), Latinka Perovi:
Snaga line odgovornosti, (Beograd: Helsinki odbor za ljudska
prava u Srbiji);
Milosz, 1985: eslav Milo, Zarobljeni um (Beograd: BIGZ);
Monik, 1999: Rastko Monik, Koliko faizma (Zagreb: Arkzin);
Moraze, 1976: Moraze et.al, Historija ovjeanstva: kulturni i
nauni razvoj, Devetnaesto stoljee IV / Ekspanzija Zapada, Svezak
V / Knjiga III (Zagreb: Naprijed )
Mufti, 2002: Edhem Mufti, Bonjaka ljevica (Sarajevo, DES);
Mujki, 2007: Asim Mujki:We, the Citizens of Ethnopolis,
Constellations, Vol. 14, No.1, Blackwell Publishing Ltd., pp. 112-28;
Mujki, 2008: Asim Mujki, We, the Citizens of Ethnopolis (Sarajevo:
University of Sarajevo Center for Human Rights);
Neumann, 1974: Franz Neumann, Demokratska i autoritarna
drava (Zagreb: Naprijed);
Nimni, 1997: Ephraim Nimni: Marx, Engles and the National
Question u The Rights of Minority Cultures, Will Kymlicka ed.,
(Oxford University Press);
Norris, 1999: Pippa Norris: Ballots not Bullets: Testing
Consociational Theories of Ethnic Confict, Electoral Systems
and Democratization (Harvard University: John F. Kennedy
School of Government), Paper for the International Conference
216
on Institutional Design, Confict Management and Democracy in
the Late Twentieth Century, Kellogg Institute, University of Notre
Dame, 9-11 December 1999.
Norris, 2005: Pippa Norris: Do power-sharing institutions work?
/ Stable democracy and good governance in divided societies,
Paper for presentation at the Quality of Government Conference,
Goteborg University, 17-19 November 2005.
Ott, 1998: Heinrich Ott: Skrivena flozofja federalizma, Dijalog 1
/ 98, Sarajevo: 91-3; 91.
Owen, 1995: David Owen, Balkan Odyssey (San Diego, New York,
London: A Harvest Book; Harcourt Brace & Company);
Pavlovi, 1988: Dragia Pavlovi, Olako obeana brzina (Zagreb:
Globus);
Perovi, 1991: Latinka Perovi, Zatvaranje kruga Ishod rascepa
1971-1972 (Sarajevo: Svjetlost);
Perovi, 1991: Latinka Perovi, Zatvaranje kruga Ishod rascepa
1971/72 (Sarajevo: Svjetlost);
Perovi, 2008: Latinka Perovi: Jugoslavija je bila naa prva
Evropa razgovor sa Latinkom Perovi vodila Olivera Milosavljevi,
Latinka Perovi: Snaga line odgovornosti, Olivera Milosavljevi ed.
(Beograd: Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji), pp: 16 152;
Perovi, 2009: Latinka Perovi: Stvarnost nakon komunizma,
Politika, 20.3.;
Perovi, 2009b: Latinka Perovi: Politika je u Srbiji pionirski
posao, Politika, Beograd, 18.3.2009.;
Pinkard, 1986: Terry Pnkard: Freedom and Social Categories in
Hegels Ethics, Philosophy and Phenomenological Research, Vol. 47,
No. 2 (December); pp: 209-32;
Pinkard, 2005: Terry Pinkard, Hegels Phenomenology / The
Sociality of Reason (Cambridge University Press);
Quine, 1969: Willard van Orman Quine, Ontological Relativity and
Other Essays (New York: Columbia University Press);
Rachels, 2003: James Rachels, The Elements of Moral Philosophy,
IV Edition (McGraw-Hill);
Rawls, 1998: Don Rols, Teorija pravde, (Beograd: JP Slubeni list,
Podgorica: CID);
Rawls, 2003: John Rawls, Justice as Fairness / A Restatement
(Cambridge Mass., London England: The Belknap Press of Harvard
University Press);
Raz, 2005: Dozef Raz, Etika u javnom domenu (Podgorica: CID,
217
2005),
Reilly, 2001: Benjamin Reilly, Democracy in Divided Societies
/ Electoral Engineering for Confict Management (Cambridge
University Press);
Reilly, 2001: Benjamin Reilly, Democracy in Divided Societies
/ Electoral Engineering for Confict Management (Cambridge
University Press);
Reilly, 2002: BenjaminReilly,: Electoral Systems for Divided
Societies, Journal of Democracy, Vol. 13, Number 2, april 2002;
156-170; p. 156.
Sekuli, 1991: Gajo Sekuli: Nacionalizam protiv demokratije,
Forum ovek i pravo, Br. 3-4, Beograd, (22-25).
Stojanovi, 2005: Boo Stojanovi, Teorija igara / Elementi i
primena (Beograd: Slubeni glasnik)
Stojanovi, 2007: Nenad Stojanovi: Konsocijacija vajcarska i
Bosna i Hercegovina, Pregled, Vol. LXXXVII, No. 3-4; Sarajevo, maj-
august; 63-89;
Stojanovi, 2008: Dubravka Stojanovi: Steeplechase. Politika
kultura kao prepreka modernizacije Srbije u Latinka Perovi,
Snaga line odgovornosti (Beograd: Helsinki odbor za ljudska
prava u Srbiji, 2008); 188-201;
Suny, 1993: Ronald Grigor Suny, The Revenge of the Past /
Nationalism, Revolution, and the Collapse of the Soviet Union
(Stanford University Press);
ai, 2007: Nermina ai, Izvan politike (Sarajevo: Fakultet
politikih nauka);
ai, 2007: Nermina ai: Meunarodna zajednica u BiH od
decembra 1995. do marta 2007. politoloki uvidi, Primjer BiH:
odrivi koncepti ili stranputice meunarodne zajednice?, Zbornik
radova, Fondacija Heinrich Boll, Sarajevo.; 47-69;
Vlaisavljevi, 2008: Ugo Vlaisavljevi: Strana i naa vlast izmeu
gostoprimstva i trgovine, Mostar, Status, br. 13, jesen/zima: 57-63;
Weber, 1969: Max Weber: Drutvena stratifkacija i klasna
struktura, Teorije o drutvu / Osnovi savremene socioloke teorije,
Parsons T., et al. (Beograd: Vuk Karadi), str. 550- 55;
Zakaria, 2003: Fareed Zakaria, The Future of Freedom / Illiberal
Democracy at Home and Abroad (New York, London: W.W. Norton
& Company);
218
Napomena:
U izradi ove knjige koriteni su dijelovi sljedeih, ve ranije objavljenih
tekstova, kako slijedi:
1. Bonjaki sabor i posljednje naciotvorno iskuenje, Godinjak
2008/09, Fakultet politikih nauka, Sarajevo, 2009; 103-118;
2. Polazita institucionalnog dizajna u Bosni i Hercegovini i politike
elite komparativna analiza Brko distrikt BiH i ostatak BiH /
dodir demijurga, Politika elita u Bosni i Hercegovini i Evropska
unija / Odnos vrijednosti, Nerzuk urak (ur.), (Sarajevo: Institut za
drutvena istraivanja FPN, 2009); pp.: 153-168;
3. Bosna i Hercegovina: Drava bez principa i graana, Odjek br.1,
vol. LXII, Sarajevo 2009 (73-77);
4. 1941. i (de)konstitucija bonjakog politikog identiteta, Kultura
sjeanja: 1941 / Povijesni lomovi i svladavanje prolosti, S. Bosto, T.
Cipek, O. Milosavljevi eds. (Zagreb: Disput, 2008); 51-68;
5. Perspectives and Political Development of Bosnia and
Herzegovina, Survey, Sarajevo, October 2008; 27-33;
6. The Signifcance of Kosovo from the Point of View of Bosnia and
Herzegovina, Spirit of Bosnia, Vol. 3 No.2/2008.
7. Citizens Right to Self-Determination vs. Collective Right to Self-
Determination: a Bosnian Tale, Bosnian Studies Vol. II, No. 1 /2008,
Sarajevo (46-56);
8. Asim Mujki, Zarije Seizovi, Dino Abazovi: Country Specifc
Report: Bosnia and Herzegovina, The Role of Human and Minority
Rights in the Process of Reconstruction and Reconciliation for
State and Nation-Building: Bosnia and Herzegovina (Bolzano:
European Academy, EURAC Research, MIRICO, Sixth Framework
Programme, 2008);
9. O perspektivama postdejtonske BiH, Ustavne promjene u BiH,
Swiss Agency for Development, Nezavisne novine, Centar za
ljudska prava univerziteta u Sarajevu, 2008; (131-156); (takoer i
na engleskom jeziku:) On perspectives of post-dayton Bosnia and
Herzegovina, Constitutional Changes in BiH, (77-102);
10. Ideoloki problemi konsocijacijske demokratije u Bosni i
Hercegovini, Odjek, Vol. LXI, No. 1; Sarajevo, proljee 2008, (3-17);
11. Trei entitet (II) Bauk liberalne demokratije krui Bosnom, Status,
br. 12, Mostar, zima 2007; (154-162);
12. Zatvorenikova dilema i njene implikacije u etnopolitici Bosne i
219
Hercegovine, FPN Godinjak 2007, Sarajevo; (31-44);
13. Bosna i Hercegovina kao etno-teritorijalna federacija: Federativna
Narodna Republika Bosna i Hercegovina, Odjek, Sarajevo: ljeto
2007, Godina LX, br. 2; 3-12.
14. Religion and Neoliberalism, Forum Bosnae: Unity and Plurality in
Europe, Part II, No. 39/07; Sarajevo, 2007.: 39-52.
15. Bosna i Hercegovina i izazovi konsocijacije, Odjek 1, Sarajevo,
proljee 2007; 6-12;
220