I O smislu Tvrtkovog krunisanja za kralja najvie govori arenga logoteta Vladoja iz Rake u povelji za Dubrovane od 10. aprila 1378.

Vjerovatno nije puki sluaj to se ba u ovoj "velikoj povelji", kako su je Dubrovani docnije spominjali, povelji kojom se na Tvrtka prenose prava srpskih vladalaca prema Dubrovniku, nalazi jezgrovito i jasno izloena jedna politika teorija naeg srednjeg vijeka. "Sugubi venac" se u ovoj povelji upotrebljava figurativno: on je dvostruk, jer odgovara dvjema dravama koje su dole pod Tvrtkovu vlast - Srbiji i Bosni. Kad se neto nie govori o krunisanju i kruni u konkretnom znaenju, rije je samo o bogodarovanom vencu. Figura o "sugubom vencu" moguda je samo tamo gje se otilo dalje od konkretnog znaenja krune kao predmeta i kao znaka vlasti. Postavlja se pitanje otkuda kod logoteta Vladoja "venac" u apstraktnom i dravnosimbolikom znaenju. Termin "venac" se u starijim srpskim spomenicima javlja u vie znaenja: kao venac muenika, kao venac pobjednika, kao venac mladenaca itd. Aleksandar Solovjev je istakao da srpski "venac" jeste obuhvatao sve to i grki "stefanos" te se pokuavalo sa odvajanjem insignije od ostalih znaenja, pomodu uvoenja nove rijei kao to je "dijadima". "Venac" i "Venanje" su posvedoeni u najstarijim srpskim izvorima. Predajudi vlast svome sinu Stefanu, Nemanja "ga vena i blagoslovi ga izvanredno, kao to blagoslovi Isak Jakova". Prelom je ipak predstavljalo krunisanje Stefana Nemanjida za kralja. Njemu je ved od prvih nasljednika pripisan nadimak Prvovjenani, to svjedoi o velikom utisku koji je krunisanje ostavilo na savremenike i na potomstvo. Od Milutinovog vremena ima vie pomena "venca" u srpskim poveljama. Poto upravo u ovo prelomno doba imamo najjai talas vizantinizacije u pravnoj i dravnoj sferi, ne iznenauje nimalo to se "venac" najvie upotrebljava u smislu realnog znaka kraljevske vlasti. Takoer nisu isezli pomeni "venca" kao neeg vieg od vladalakog znaka. To se kazuje u sankciji povelje kralja Milutina za manastir svetog Nikole u Hvosnu. "Bogodarovani venac" je ovdje odvojen od linosti koja ga nosi i pripada itavom nizu vladalaca. Aleksandar Solovjev ovdje podvlai da je "venac" personifikovan. Dalje govori da se ovdje: "prvi put u sr pskom pravu javlja shvatanje o kruni kao subjektu dravne vlasti". Za nau temu je zanimljivo jedno mjesto iz povelje cara Duana za Bogorodiin manastir u Arhiljevici, koje je promaklo Solovjevu. Na kraju arenge u kojoj se slavi Stefan Nemanja, Duan poinje da govori o "prvom vencu", koji odgovara srpskom kraljevstvu Nemanjida u preutno podrazumijeva drugi, koji odgovara osvojenim viznatijskim zemljama, do "sugubog venca" je samo jedan korak. Sve iznijeto govori da je shvatanje o vencu kao transpersonalnom simbolu vladalakog dostojanstva bilo poznato u Srbiji i da se ilavo odravalo. U Tvrtkovoj okolini je posredstvom logoteta Vladoja iz Rake, ovo shvatanje na izvanredan nain prilagoeno trenutnim potrebama. Pronaena je jedinstvena formula o dvostrukom vencu, koji je Bog darovao Tvrtku za dvije drave kojima je zavladao. Uenje o dvostrukom vencu oslanjalo se na tezu da je bosanski van nasljednik srpskih Nemanjida. Zato se u arengi povelje iz 1378. sasvim izriito

tvrdi da su se srpska gospoda, praroditelji banovi, preselili iz zemaljskog u nebesko carstvo i da je srpska zemlja ostala bez svoga pastira. Potreba da se to jae naglasi Tvrtkova srodnika veza sa Nemanjidima izazvala je, po svoj prilici, pojavu najstarijeg srpskog rodoslova. Sastavljen je, kako pokazuje Radojiid, u danima kad je Tvrtko bio ban negdje u srpskim zemljama koje su dole pod njegovu vlast, moda u manastiru Mileevi. Vrijedno je podvudi da se u arengi iz 1378. Nemanjidi uzimaju u cjelini kao vladajudi rod; oni su svi skupa "praroditelji" Tvrtkovi, ukljuujudi i tek preminulog cara Uroa. Nemanjidka porodina tradicija je svakako utjecala na uobliavanje i irenje genealoke tradicije bosanske banske porodice. U jednoj ranoj Tvrtkovoj povelji sredemo genealogiju porodce do Prijezde. Naslijee bosanskih praroditelja davalo je pravo da se venac, koji je po tekstu arenge venac gospode srpske, udvostrui i nazove "sugubim vencem". Preduslovi za izgraivanje doktrine o dvostrukoj kruni stvoreni su razvojem politikih dogaaja tokom osme decenije 14. st. Tvrtko nije koristio pojavu oblasnih gospodara u krilu srpskog Carstva da bi prigrabio susjedne srpske zemlje. Aktivniji na toj strani postao je tek kad se sudario sa agresivnodu upana Nikole Altomanovida. Upravo je to neprijateljstvo prema Nikoli dovelo Tvrtka u blii dodir sa srpskim zemljama i oblasnim gospodarima. Rezultat je bio savez sa knezom Lazarom i zajedniki rat i "rasap" Nikole Altomanovida. Kad je Tvrtko postao gospodar velike teritorije - od Lima do Neretve i od gornjeg Podrinja do mora - koja je jo nedavno bila u sastavu srpske drave, Tvrtko se naao pred vanom prekretnicom. Mogao je osvojene oblasti prikljuiti osnovnom bosanskom jezgru ili proiriti titulu. Tvrtko se odluio za ovaj drugi put. Naime, da se sa onim to je stekao i onim to je od ranije imao prikljui srpskoj dravi i istovremeno pojavi kao obnovitelj srpske monarhije. Poslije "raspa" Nikole Altomanovida, onim to je ostalo od Srpskog Carstva gospodarili su knez Lazar, Vuk Brankovid, ura Balid, Radi Brankovid i ban Tvrtko. Niko od njih nije mogao ozbiljno pomiljati da se pojavi u ulozi obnovitelja srpskog kraljevstva ili carstva, duboki jaz ih je dijelio od "svetorodnih" Nemanjida. U sutini se vlast bana Tvrtka nad srpskim teritorijama nije razlikovala od vlasti drugih oblasnih gospodara; ni on te zemlje nije dobio nasljeem ved osvajanjem. Ali njegov se poloaj znatno razlikovao od poloaja srpskih oblasnih gospodara: one je bio vladar jedne drave, pripadao je uglednoj vladalakoj porodici i bio uz to daleki roak Nemanjida. To mu je sve davalo mogudnosti da se pojavi u ulozi obnovitelja srpske monarhije. Tome cilju posluila je doktrina o "sugubom vencu". U arengi povelje o ukidanju kumerka solskog u Draevici on sebe takoe predstavlja kao jednog u nizu srpskih vladalaca. Ali Tvrtko ne ostaje smao pri izjavama, ved preuzima i prava koja su pripadala srpskim vladarima. On se osjeda vezan ugovorima i obavezan da potuje odredbe koje su bile na snazi izmeu sprskih kraljeva i Dubrovnika. Kad se bori za Kotor i kad najzad zagospodari njime, on podvlai da je to grad njegovih prethodnika. Dobro obavijeteni Dubrovani, koji su se pomirili s tim da Tvrtka prihvate kao srpskog kralja i titulisanju i pladanju sprskog dohotka, zapaali su da je poslije krunisan ja nastao obrt i u njegovom politikom djelovanju. Dvostruki venac, nije ostao samo politika teorija, bio je to istovremeno i politiki program na ijem se ostvarivanju radilo. Danas se sa sigurnodu ne

moe redi koliko je stvarno bio utjecaj Tvrtkov u Srbiji. Jireek je konstatovao da su Lazar i Vuk Brankovid odobrili in krunisanja, a Balidi ne. U prilog miljenju da je Tvrtko za Lazara i Vuka bio srpski kralj ide okolonost da su bili u dobrim odnosima i da su koordinirali svoje djelovanje. Lazaru je morala biti potrebna podrka kad je 1379. ruio Radia Brankovida i jo jednom u znaajnoj mjeri proirivao svoju vlast. U najpovoljnijem po Tvrtka sluaju, knez Lazar i Vuk Brankovid su ga priznavali za srpskog kralja i svoga vrhovnog gospodara. I u tom sluaju moramo praktino razlikovati u Tvrtkovoj kraljevini tri dijela: stare bosanske zemlje, zatim srpske zemlje koje su do krunisanja ili poslije dole pod neposrednu Tvrtkovu vlast i, najzad, srpske zemlje kojima su gospodarili srpski feudalci, gdje je Tvrtkova vlast bila posredna i teorijska. Vremenom je sve vie srastalo ono to je spadalo pod razne dijelove "sugubog venca". Jerusalimski mitropolit Mihailo, koji je 1387. boravio u Srbiji kod kneza Lazara, nije se obratio Tvrtku kad je trebalo preporuiti jerusalimske monahe da dobiju od Dubrovana zaostali tribut. To pokazuje da se sa kraljem u pravoslavnim crkvenim krugovima nije ozbiljno raunalo. To je dosta slabilo Tvrtkove pozicije u Srbiji i bilo svakako presudno za sudbinu obnovljenog srpskog kraljevstva. Upadljivo je da se znaci osamostaljivanja sprskih oblasnih gospodara opaaju upravo u vrijeme kad je Tvrtko poeo da vodi aktivniju politiku na Zapadu. Dogaaji iz 1389. nisu potpuno jasni: Tvrtko je u estokom neprijateljstvu sa igmundom Luksemburkim i prisiljava na predaju dalmatinske gradove, dok se Lazar poetkom godine miri sa igmundom posredstvom svoga zeta Nikole Gorjanskog. U junu su na Kosovu, na zemljitu Vuka Brankovida, ratovale zajedno vojske Tvrtka, Lazara i Vuka, dok se jula igmund spremao u pohod protiv "bosanskog bana", i slao poslanika Vuku Brankovidu, a u novembru provalio u Srbiju, u zemlje Lazarevih nasljednika. Upravo poslije Kosova se otkrila iluzornost i nerealnost Tvrtkovog kraljevstva. Lazar je pao, njegovi sinovi su postali osmanski vazali; Vuk se naao na strani igmunda Luksemburkog, a Tvrtkova politika se okrenula Zapadu. I teorijsko priznavanje Tvrtka za kralja u Srbiji je tad moralo prestati. Time je doivjela slom Tvrtkova koncepcija kraljevstva kao obnovljene srpske monarhije u kojoj je Bosna samo jedan dio. Kraljevstvo je ipak ostalo, njega se nije odrekao nijedan Tvrtkov nasljednik na prijestolju: ostala je titula u jo poneto iz Tvrtkovog doba, ali je drava postala samo i iskljuivo bosanska. Za vrijeme Dabie i Jelene, usljed sve jaeg osmanskog pritiska, sprske oblasti i bosanske dravne teritorije su definitivno odvojene. Kasnije je samo blijedila uspomena na karakter Tvrtkovog kraljevstva. Kad se u kancelariji kralja Ostoje u povelji za Dubrovane prepisivala arenga logoteta Vladoja iz 1378., izostavljeno je mjesto o "sugubom vencu" i vjenanju na srpsko kraljevstvo, ostalo je samo mjesto koje govori o gospodi srpskoj kao kraljevim praroditeljima. Igrom okolnosti najvjerniji Tvrtkovoj koncepciji ostao je kralj igmund Luksemburki. On je od pokorenih Bosanaca zahtijevao 1408. i 1410. da bude krunisan onako kako je Tvrtko u svoje vrijeme krunisan. Pamtilo se na igmundovom dvoru da je to krunisanje za dvije drave. Od igmunda je nastojanje da se krunie "sugubim vencem" sasvim razumljivo. On je stajao iznad

podijeljenosti na bosansku kraljevinu i srpsku despotovinu, kao vrhovni gospodar obje drave. II Okolnosti pod kojima je obavljeno Tvrtkovo krunisanje sasvim su slabo poznate. Vrijeme je utvrdio jubilar: Mitrovdan, 26. oktobar 1377. U pogledu mjesta krunisanja istraivai su jednoduni, oslanjajudi se na kazivanja Mavra Orbinija, koji se u prianju o Tvrtkovom krunisanju oigledno poslui nekim danas izgubljenim izvorom. Krunisanje je, po Orbiniju, obavio u manatiru Mileevi tamonji mitropolit. U prilog ove verzije se navodila okolnost da se manastir nalazio pod Tvrtkovom vladu, da je tu bio grob sv. Save, da je to vano mjesto nemanjidkog kulta. Za utvrivanje mjesta krunisanja manje je uzimana u obzir a renga povelje iz 1378. u kojoj se sasvim izriito kae: "idoh u srpsku zemlju...". Niko se, koliko nam je poznato, nije upitao da li je vjerovatno da bi Tvrtko za odlazak u Mileevu i u oblast koja je bila pod njegovom neposrednom vladu rekao "idoh u srpsku zemlju"? Prema arengi iz 1378. Tvrtko je iao u srpsku zemlju eledi da uvrsti prijesto svojih praroditelja, pa je tamo krunisan na kraljevstvo svojih praroditelja. Iz konteksta ne slijedi neminovno da se to odnosi na sprsku zemlju van Tvrtkove neposredne vlasti. Najvanije bi bilo utvrditi kako se u Tvrtkovoj kancelariji upotrebljava izraz "srpska zemlja". U povelji iz 1382. gdje se govori u djelovanju kraljevom " u zemlji bogomdanom mi kraljevstvu" spominje se podizanje grada " na primorju u upi Draevici". Termin primorje je suvie neodreen da bismo iz njega smjeli izvoditi zakljuke o tome kako su nazivani novosteeni srpski krajevi. U povelji dubrovanima se dio novosteenih zemalja, koje su pod neposrednom Tvrtkovom vladu, naziva se "pomorska zemlja" sasvim u duhu obiaja srpske kancelarije. Upravo upotreba naziva "pomorska zemlja" za prikljuenje srpske oblasti ini vjerovatnim da se i za zemlje u unutranjosti pod Tvrtkovom vladu mogao upotrijebiti izraz "srpska zemlja". Tim prije to granica koja je srpske zemlje koje su se nale pod Tvrtkovom vladu odvajala od ostalih nije bila za savremenike ni davnanja ni duboko usjeena. U prilog Orbinijeve verzije mogli bi se navesti neki docniji dogaaji. Kada je kralj igmund Luksemburki 1408. poslije viegodinjih ratova postigao znatniji uspjeh, nametnuo je jednom dijelu bosanske vlastele obavezu da ga krunie kao to je krunisao kralja Tvrtka. Krunisanje se nije obavilo, ni tad ni 1410. godine, jer se moglo zamisliti i ostvariti samo u granicama tadanje bosanske drave, a ne negdje u Despotovini. O obredu krunisanja se ne moe gotovo nita redi, iako je N. Radojiid tome problemu posvetio jednu malu knjigu. Za Bosnu je ipak proizalo veoma malo, jedino to da je Tvrtko morao da se podvrgne pravoslavnom obredu. III U povelji za Dubrovane iz 1378. sredemo i najranije zabiljeenu kraljevsku titulu. Uvrtavajudi sebe i niz srpskih vladara u kojima je gledao svoje praroditelje, Tvrtko je uzeo

srpsku vladarsku titulu. Pri tome je zaobiao carsku titulu i opredijelio se za kraljevsku. Motivi ovakvog postupka mogu se nasludivati. Duanovo carsko krunisanje je u nekim krugovima, prije svega unutar srpske crkve, smatrano za samostalan i nezakonit in, protivan ljudskim i boanskim zakonima. Meutim, ovo nije bio razlog Tvrtkove odluke da ne uzme titulu cara, ved okolnost da je morao imati saglasnost ugarskog kralja, svoga vrhovnog gospodara. Nezamislivo je da bi se Anujac saglasio sa krunisanjem za cara, pogotovo to nije ni priznavao carsku titulu Duana i Uroa. Tvrtko je dakle, uzeo srpsku kraljevsku titulu, ali sa elementima koji su se bili javili i uobiajili za vrijeme carstva. Ved oblik "Srbljem" stoji u vezi sa Duanovim "Srbljem i Grkom", dok je u staroj kraljevskoj tituli na prvom mjestu bila srpska ili raka zemlja. Dodata je Bosna, koja je zastupala sve bosanske teritorije koje su se u banskoj tituli posebno nabrajale. Profesor Mihailo Dinid je dokazao da "Pomorje" u carskoj tituli nije znailo pomorske zemlje iz nemanjidke kraljevske titule, ved dio oblasti osvojenih od Vizantije: "Pomorje je spadalo u grku zemlju ili Romaniju". Strogo uzevi Pomorju u Tvrtkovoj tituli nije odgovarala nijedna stvarna oblast, ono se pojavilo kao rezultat mehanikog preuzimanja srpske titulature. Vrlo rano se, meutim, pokuavalo identifikovati sa primorskim oblastima pod vladu bosanskih vladara. Pomorje je zamjenjivano sa "Primorje", koje je shvatano bukvalno kao oblast uz more. Tako se u ved u Tvrtkovoj povelji iz 1382. u potpisu javlja umjesto Pomorja Primorje. Pomorje se i docnije javlja u bosanskoj kraljevskoj tituli, ali je u najvedem broju sluajeva zamijenjeno Primorjem. Isti je sluaj i sa izrazom Zapadne strane u Tvrtkovoj tituli. Ni njima nije nita odgovaralo meu teritorijama kojima je Tvrtko teorijski ili stvarno vladao. I to je mehaniki preuzeti elemenat iz srpske carske titule, gdje je takoer oznaavao neki dio osvojenih vizantijskih zemalja. U razvoju titule bosanskih kraljeva ogleda se u optim crtama promjena u shvatanju kraljevstva. Za Tvrtka je ona jo mehaniki preuzeta i pokazuje mali napor oko adaptacije: Pomorje-Primorje, i proirenje na Hrvatsku i Dalmaciju u posljednim godinama. Ved prvi nasljednik Tvrtkov Stefan Dabia obnavlja u okviru kraljevske titulature itavu bansku titulu zadravajudi sve elemente iz srpske titule. Tako se uz "Srblje", uz Pomorje, Zapadne st rane i Bosnu javljaju ponovo: Humska zemlja, Donji Kraji, Usora, Soli i Podrinje. Titula bosanskih kraljeva se ustaljuje u obliku: kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim krajem, Usori, Podrinju, Soli, Zapadnim stranam i k tomu". Uz to postoji i krada verzija koja je blia prvobitnom srpskom obliku: "kralj Srbljem, Bosni i Primorju i k tomu". Sa srpskom titulaturom su preuzete i formule, u osnovi vizantijske, "b Hrista Boga Blagoverni" i "bogom postavljeni", ali se i naizmjenino upotrebljava i "milostiju boijom" iz bosanske banske titule. Postavi kralj, Tvrtko je postao i Stefan. Ime Stefan je bilo i ostalo sastavni dio titule bosanskih kraljeva i ujedno trajna uspomena na porijeklo kraljevstva. Tvrtku je ime Stefan postalo vanije od prvog linog imena. U aktima izdatim poslije krunisanja nikad nije upotrijebljeno samo ime Tvrtko, ved Stefan Tvrtko, a nerijetko samo Stefan. Svi Tvrtkovi nasljednici na bosanskom prijestolju su bili Stefani. Sluaj posljednjeg kralja je najilustrativniji. On je oigledno s krtenja nosio ime Stjepan, ali je u slubenim aktima

davano jo jedno Stefan, da bi se podvukla razlika. Odnekud je oblik Stefan smatran za biranu i sveanu formu koja vie odgovara kraljevskoj tituli. Obnavljajudi srpsko kraljevstvo, Tvrtko je na svome dvoru oivio dvorske slube i dostojanstva iz doba nemanjidkih kraljeva. Izostavio je titule i inove koje su dodijeljivali carevi: despota, desara, sevastokratora, a prihvatio one iz doba kraljevine: protovestijara, logoteta, stavilca. Preuzeti su i obiaji srpske kancelarije: bosanske povelje su dobile arengu, a istovremeno se poela upotrebljavati srpska diplomatska minuskula, koja de igrom sluaja dobiti ime "bosanica". U Tvrtkovoj povelji za Dubrovnik iz 1378. u tekstu se jasno razlikuju dvije linije, bosanska i srpska. Kralj potvruje ugovorne isprave svojih bosanskih predaka, a zatim svojih srpskih praroditelja. U "srpskom" dijelu se nalazi karakteristina formula "stvori milost kraljevstvo mi", koja se u srpskim poveljama javlja od 13. st., dok se u "bosanskom" dijelu kralj zaklinje dubrovanima. Tako se u jednoj povelji nastavljaju dvije tradicije ugovornih isprava. Krunisanje su pratile i promjene u heraldikim znacima. Tu nije moglo da bude neposrednog preuzimanja, jer Srbija nije poznavala grbove u pravom smislu, iako je znakova sa politikom simbolikom bilo. Izgleda da je lav, koji se javlja na peatima cara Uroa i na velikom zlatniku kralja Tvrtka, preuzet iz Srbije.