29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

| Naslovna | O projektu | Saradniki program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Pre traiva sajta Monte ne grina

Dr. Sekula Drljevi, BALKANSKI SUKOBI 1905 - 1941.

Prenosimo tekst iz reprint izdanja knjige iz 1990. godine.

Antropologija Arheologija Arhitektura Crnom Gorom Dijaspora Film / Pozorite Humor, satira i karikatura Istorija Knjievnost Likovna umjetnost Muzika Religija Strip

Naklada: Harmica Press, Meteor Film, Zagreb Biblioteka: Harmica Recenzija i Pogovor: Dr Danilo Radojevi Lektor: Kata Zalovic Fister Tisak : NISPRO Vjesnik, Graficka proizvodnja, 1990 za Izdavace: Harmica press: Meho Masic Meteor Film: Vladimir Rostohar 2000 primjeraka SADRAJ Predgovor: Dr. Danilo Radojevi Svjedok vremena Uvod Davanje ustava Bombaka afera Kolainska afera Uoi knjaevog jubileja Proglaenje Crne Gore kraljevinom Crnogorsko-turski rat godine 1912. Paieva audiencija Crna Gora u svjetskom ratu godine 1914. Druga okupacija Crne Gore i njeno pripojenje Srbiji Postanak Jugoslavije Narodni ustanak u Crnoj Gori Ustavotvorna skuptina Crna Gora i Hrvatska u borbi protiv vidovdanskog ustava Borba Seljako-demokratske koalicije s beogradskim imperijalizmom Diktator priprema svoj dolazak Diktatura Kralja Aleksandra Diktatura knjaza Pavla Duhovni lik Crne Gore Fusnote

PREDGOVOR Dr. Danilo Radojevi SVJEDOK VREMENA

www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html

1/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Knjiga Sekule Drljevia Balkanski sukobi 1905-1941. obuhvata tri i po desetljea sudibnskih lomova u ivotu crnogorskog naroda, kada su balkanskim prostorima dominirali vrtlozi politikih sudara, projekti stvaranja "velikih" drava i pogreni ciljevi koji su oglaavani za narodne. Sva ta pitanja i sporovi i danas su, u najveem intenzitetu, prisutni. Zato ona pobuuje na razmiljanje o logici "ponavljanja" istorije nekih naroda, u svoj otrini zla, i u starijim mentalitetskim okvirima. Iako ima memoarsku fakturu, ona donosi, u velikom stupnju, objektivnu sliku prijelomnih dogaaja i njihovijeh aktera, pa je sluila, i slui, jednom broju istoriara za rekonstrukciju toga perioda. ivotni put dr. Sekula Drljevia ima amplitude koje su rezultirale i iz tragine istorije crnogorskog naroda. Visoku politiku karijeru poeo je u Crnogorskoj vladi, kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova (1909), a zatim kao ministar financija i graevina (1912-1913). Za narodnog poslanika izabran je 1913. godine; svojim govorima pokazao se kao obrazovan i vjet orator. Pred prvi svjetski rat objavio je S. Drljevi broruru Borba za carinsku, vojnu i diplomatsku uniju izmeu Crne Gore i Srbije, u kojoj je propagirao tadanja svoja shvaanja o porijeklu Crnogoraca i politiku budunost Crnogorske drave. Za vrijeme austro-ugarske okupacije Crne Gore (1916-1918) Sekula Drljevi bio je deportiran u logor Karistein (Austrija), gdje je agitovao meu crnogorskim zarobljenicima za ujedinjenje Crne Gore i Srbije. On je u logoru izabran u jedan odbor za ujedinjenje Crne Gore i Srbije, u kome je bio i Marko Dakovi, istaknuti voa crnogorskih potuenika i lan srpske teroristike organizacije "Crna ruka". Kad se vratio u Crnu Goru kooptiran je za poslanika u tzv. podgorikoj skuptini (13.XI.1918.). Taj njegov izbor bio je u skladu s njegovijem stavom, da se svi kulturni i ekonomsko-politiki problemi Crne Gore mogu rijeiti diplomatskom unijom sa Srbijom, to je ranije iskazao kao poslanik Crnogorske narodne skuptine (10.II.1914.). Trebao je vidjeti pogrome vojske, srpskih etnika pod komandom Koste Peanca i andarmerije, poslije prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, nad crnogorskim narodom, pa promijeniti miljenje. Poslije formiranja Kraljevine SHS, S. Drljevi je postavljen za naelnika u ministarstvu pravde, ali je ve nakon tri mjeseca, zbog svojih anticentralistikih uvjerenja i zloina koji su injeni nad crnogorskim narodom - podnio ostavku i otvorio advokatsku kancelariju. Prvi snani otpor centralistikoj vlasti iskazao je dr. Sekula Drljevi kao branilac (zajedno sa dr. . Topaloviem) u procesu generalu Radomiru Veoviu, montiranom da bi se zaplaio crnogorski narod. On je tada u nadahnutoj obrani, ispunjenoj vrstom argumentacijom o zloinima i unienju crnogorskog naroda, osudio centralistiki reim koji zanemaruje prava toga naroda, njegov posebni istorijski, kulturni i etiki put. Teorijski osmiljenu politiku aktivnost Sekula Drljevi poinje osnivanjem Crnogorske federalistike stranke (1922), za ijeg je predstavnika biran dva puta na poslanikim izborima. On se pokazao kao linost koja je "vrlo rano i vrlo energino manifestovala nezadovoljstvo novostvorenim stanjem u Crnoj Gori" 1). Ideja o ravnopravnosti i autonomiji Crne Gore jako je "uznemirila i zaplaila vladajue krugove i stranke" jer je to djelovanje moglo biti prihvaeno u "nezadovoljnim masama Crne Gore" 2). Zbog takvoga rada Drljevi je bio praen od strane policije, a na njegove istomiljenike vren je pritisak. Beogradska tampa je Drljevia istrajno napadala da u narodu vri "separatistiku" propagandu, a optuivan je da odrava i politike veze s hrvatskim politiarima, to je u shvaanju "bjelaa-unitarista bio sinonim izdajstva". 3) Prijevaran i neprijateljski odnos srpskog dravnog vrha i dvora prema Crnoj Gori tokom prvog svjetskog rata, naveo je S. Drljevia na tvrdnju da je sukob izmeu Crnogoraca i Srba baziran na suprotnosti karaktera tih dvaju naroda. Meutim, bitne su srpske hegemonistike koncepcije, koje i on sam napada, pa su spomenute karakterne osobine samo pomoni element. Zanimljivo je da S. Drljevi, kada govori o moguoj dravi jugoslavenskih naroda, koristi sintagmu "udruene zemlje". Svoje shvaanje pojma jugoslavenstvo S. Drljevi definira kao "gotovost zemalja junih Slavena da svoje politike individualitete" podrede zajednici u mjeri koja osigurava jedinstvo u "meunarodnim pravnim odnosima". On dalje kae da takvo jugoslavenstvo ne bi dovodilo "u opasnost bilo nacionalni individualitet koga od jugoslavenskih naroda, bilo samovladu koje zemlje", to se sve mora temeljiti na aktu "sporazuma jugoslavenskih zemalja". Dalje on zakljuuje da Jugoslavija mora biti "ili harmonija ravnopravnih interesa svih pod njenim nebom udruenih zemalja" ili nee postojati. 4) Problem je u tome, nastavlja Drljevi, to kod nekih postoje tendencije potinjavanja drugih zemalja i njihovih pretvaranja "u svoje teritorijalno proirenje", pa zato ne moe biti govora o jugoslavenstvu sve dok jugoslavenske zemlje ne bace "za sva vremena prokletstvo na imperijalizam" i odbace nastupe "imperijalistike vrtoglavice". 5) Tendenciozno svoenje ustanka Crnogorskog naroda (1919) na borbu za korist dinastije Petrovi-Njego, S. Drljevi je s pravom odbacio, istiui da je to bio "pokret naroda odrasla u slobodi, da dobije svoju slobodu". 6) Sekula Drljevi bio je i pjesnik, pa je i stihom odobravao borbu crnogorskog naroda za slobodu: "Nek' krv, onu staru svjetlost / dade naoj novoj zori / da se ovaj pokli ori / u slobodnoj Crnoj Gori". 7) Stalno radei na demaskiranju centralistikih i hegemonistikih snaga, S. Drljevi je uoavao sve leksike kamuflae koje primjenjuju vladajui krugovi i tampa u njihovoj slubi, da bi bila onemoguena borba za prava naroda. Takav je pojam "separatizam", koji je koriten da bi se suzbila borba za ljudska prava. On zna da je pravo na sopstvenu kulturu, istoriju i jezik neodvojivo od borbe za slobodu. Zato u Skuptini Drljevi kritikuje Istoriju srpskog istoriara Stanoja Stanojevia, u kojoj je falsifikovana, netano i najoskudnije prikazana crnogorska istorija. On to ini precizno i dokumentovano, ali ispoljavajui i povrijeeni ponos crnogorskog naroda. I pri kartiranju istorije ine se ista ogrjeenja, kao to je S. Drljevi zapazio u istorijskoj karti Vlada Marinkovia, na kojoj nije oznaena istorijska individualnost Crne Gore. U www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 2/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja zapazio u istorijskoj karti Vlada Marinkovia, na kojoj nije oznaena istorijska individualnost Crne Gore. U Skuptini je (16.II.1926.) izloio otroj kritici tampanje udbenika za crnogorsku ecu srpskom (ekavskom) varijantom; takve asimilatorske postupke on izvodi iz centralistike (srpske) politike koja je bila sve prosvjetne ustanove pretvorila "u policijsko-detektivske postaje". 8)

U borbi protiv crnogorske dravnosti, Crnogorci su uvjeravani da Crna Gora ne moe ekonomski opstati. Poznato je da likvidacijom crnogorske drave nije dolo do ekonomskog prosperiteta, ve je, kako je utvrdilo vie autora, crnogorski narod preko poreza plaao okupatoru to ga okupira. Sekula Drljevi je u Skuptini odrao govor (27.III.1926), u kome je rekao da kad Crna Gora ne bi bila pljakana u Kraljevini SHS, imala bi sve uslove "da bude relativno i bogatija i ureenija od svih ostalih zemalja". Politika, kulturna, etika, ekonomska i druga pitanja koja je pokretao S. Drljevi, osporavana su od pojedinih crnogorskih potuenika. Tako je odbaena i tvrdnja da postoji "crnogorsko pitanje", pa dr. Nikola kerovi, pored ostalih, kae da je "udnovato" to se govori o Crnogorskom pitanju kao o nekoj politikoj injenici kad ono "kao takvo ne postoji", ve da je rijeeno spomenutom podgorikom skuptinom. kerovi sve svodi na ekonomski status, injenicu da se manifestuje nezadovoljstvo, on objanjava time to se poloaj crnogorskog naroda u Kraljevini SHS "stvarno pogorao".9) Drljevi se borio protiv takvoga uskog, ekonomskog, gledanja na poloaj svoga naroda. U knjizi Centralizam ili federalizam S. Drljevi bavi se problemom teorije drave i prava.10) Pobijajui centralizam, on tvrdi da centralizam raa partikularizam, to opet razara centralizam. On tada jo nije nominirao crnogorsku naciju, ali govori o istorijskoj, kulturnoj, obiajnoj, moralnoj i hiljadugodinjoj posebnosti. On kao politiko-pravni teoretiar kritikuje shvaanje jugoslavenstva kao "narodnosti" i kae da je tu rije o dravnoj ideji, nalazei da je to dio strategije centralista koji oglaavaju da u Kraljevini SHS ivi "jedan", "troimeni" narod, Drljevi duhovito opovrgava sintagmama - "tronarodni narod" odnosno "vidovdanska narodnost". Drljevi kae da je centralizam uzrok to je Jugoslavija postala "balkanska satrapija u oima cijeloga civiliziranog svijeta" pa svoju tvrdnju dokumentuje pojedinim primjerima, kao to je paljenje porodice Zvicer. On pokree i pitanje beogradske Glavnjae (1927), to je imalo odjeka u javnosti. Pred uvoenje diktature kralja Aleksandra, Drljevi je traio pravo na samoopredjeljenje naroda, da "tekovina nae dravne zajednice bude slobodna Hrvatska sa slobodnom Slovenijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom pored slobodne Srbije, kao i ravnopravnost u upravljanju zajednikim poslovima koje "slobodne udruene zemlje svojom slobodnom voljom zajednikima proglase". Kritikujui centralizam (velikosrpsku hegemonistiku politiku) S. Drljevi je postigao "najvei domet u razvoju graanske politike misli" u Crnoj Gori 11. On je, zajedno s ostalijem crnogorskim federalistima, dao znaajan doprinos razvijanju svijesti o "istorijskoj individualnosti Crnogoraca, koju su odmah poslije ujedinjenja 1918.g. u Crnoj Gori mnogi negirali12. Zbog djelovanja s federalistikih pozicija bio je praen od strane policije, hapen, a pokuan je i atentat na njega. Raspadom Jugoslavije (1941) sruena je iluzija velikih sila koje su, uz "poteno" uvjeravanje srpskih strunjaka i politiara da na tijem prostorima ivi samo "jedan" "troimeni" narod, grabile da likvidiraju Austro-Ugarsku kao opasan primjer parlamentarne drave, u kojoj svi narodi slobodno razvijaju svoj kulturni identitet. Politiari velikih sila znali su za spomenutu prijevaru jer je o svakom balkanskom narodu postojala literatura, ali su se nadali da e srpski hegemonizam ponititi entitete naroda koji su se nali u novoj dravi. Meutim, dogodilo se suprotno: u vrijeme trajanja Jugoslavije izbili su veliki sukobi, u kojima je pojaano nacionalno osjeanje, zapravo potreba za njegovim njegovanjem, zbog asimilatorskih pritisaka hegemonog naroda. Sekula Drljevi je aprila 1941. godine bio uvjeren da je doao pogodan moment za situaciju crnogorske drave, ali je prihvatio pogrenog saveznika, okupatora, iako je u predratnom periodu isticao da je nemogue pribliavanje s Musolinijevom Italijom. Ubrzo je talijanska okupaciona komanda paktirala s velikosrpskim snagama u Crnoj Gori, pa je Sekula Drljevi konfiniran u San Remo, odakle se uspio vratiti u Zemun13. U proljee 1944. S. Drljevi preselio se u Zagreb, gdje je, u julu iste godine, formirao Crnogorsko dravno vijee. Poslije, kad je komandant crnogorskih etnika Pavle urii doznao da Draa Mihailovi planira nakon rata likvidirati crnogorske etnike, urii se odvojio od njega i pregovarao sa Sekulom Drljeviem, pa je postignut sporazum kojim urii priznaje Crnogorsko dravno vijee, a njegovi etnici postaju crnogorska narodna vojska, pod vrhovnom komandom Sekule Drljevia14. Pri kraju drugog svjetskog rata Sekula Drljevi je zaklan od etnika, u Judenburgu (Austrija). Knjiga dr. S. Drljevia Balkanski sukobi pisana je tokom rata, s namjerom da utjee na politika rjeenja koja su se oekivala nakon rata. U sreditu njegove panje stalno je prisutan odnos Srbije prema Crnoj Gori i stradanja Crnogorskog naroda. U uvodnom dijelu on daje borbu srpskog vladajueg sloja, predvoenog dinastijom Karaorevia, protiv Crne Gore i dinastije Petrovi-Njego. Naroito je bezobzirna borba poslije izvrenog masakra nad posljednjim dinastom Obrenovia (1903), kad su u Srbiji formirane militantne organizacije. U borbi protiv Crne Gore ukljuili su se i zagrebaki ("Obzor", "Pokret") i sarajevski listovi. Korijene takvoga odnosa zvanine Srbije prema Crnoj Gori ne vidi Sekula Drljevi u ostvarenju tajnog programa Naretanija . On zapravo negativni odnos srpske vlade prema Crnoj Gori izvodi iz velikog poraza srpske vojske u ratu protiv Turske (1876), kad je crnogorska vojska izvojevala sjajne pobjede na Vujem Dolu i u drugijem bitkama, te "izazvala divljenje cijele Evrope". Meutim, motivacije su druge, meunarodno priznanje crnogorske drave (1878), to je onemoguavalo pijemontske tenje Srbije. Drljevi uoava pojaanu protivcrnogorsku agitaciju agenata iz Beograda, odmah nakon donoenja crnogorskog Ustava (1905), ali ne istie da se propaganda protiv Crne Gore, dotad, zasnivala na tome da je to neustavna zemlja, zasnovana na linom reimu kralja Nikole, pa je donoenje ustava izmijenilo www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 3/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja je to neustavna zemlja, zasnovana na linom reimu kralja Nikole, pa je donoenje ustava izmijenilo situaciju. Zato su crnogorski potuenici u Beogradu forsirani da negiraju i ismijavaju ustavnost. Otuda su nastale persiflae u dramskom obliku "eti u parlamentu" i "eti van parlamenta".

Planovi da se Crnogorska drava razori ve su primijenjeni 1907. godine, kad su plaeni crnogorski potuenici, uz pomo srpske i austrougarske policije, organizirali unoenje u Crnu Goru bombi, s dvije strane, preko turske i preko austrijske granice. Kad opisuje dogaaje koji su nazvani "Kolainska afera", Drljevi ne zna za podatak da je tijem planom predvieno da etnici Koste Peanca upadnu u Crnu Goru. Drljevi uoava i metode srpske vlade, koja je kolovala jedan broj crnogorskih mladia, uvlaila ih u svoje planove i pretvarala u odredbe za borbu protiv zvanine Crne Gore. Ti su mladii prolazili kroz kolu "Sveti Sava" koja je imala specijalan program i bila namijenjena uenicima iz Makedonije, Kosova i Crne Gore. Na taj nain je, zakljuuje Drljevi, jo srpski kralj Milan odluio da od crnogorske ece stvara janiare. Glavni oslonac invazivne srpske politike, kako tano primjeuje Drljevi, postala je carska Rusija, koja se od osamdesetih godina XIX. stoljea oslanjala na srpsku radikalnu stranku i Nikolu Paia, kad je u pitanju njena balkanska politika. Agitacija nacionalistikih srpskih krugova o pijemontskoj ulozi Srbije na Balkanu, to ustvari znai realizaciju velikosrpske dravne ideje, dostigla je kulminaciju 1914, kad "Crna ruka", atentatom u Sarajevu, izaziva rat. Dozvolu za tu akciju, prema Drljevievom saznanju, N. Pai dobio je od ruskog cara, kome je Pai, prilikom audijencije, januara 1914, sugerirao laki preokret u Austro-Ugarskoj. S. Drljevi konstatuje da je ruski car bio malih duhovnih mogunosti i da nije znao predviati dogaaje. Dok je Srbija imala fiksirane ratne ciljeve, Crna Gora je ula u rat bez ratnog plana, ali Drljevi ne istie tu vanu injenicu jer je bio jedan od aktera koji su Crnu Goru, obesciljenu, gurali u rat 1914. godine. Meutim, uoio je traginost odluke kralja Nikole da prepusti vrhovnu komandu crnogorske vojske srpskoj grupi oficira, koji su podredili crnogorsku vojsku ciljevima srpske vlade i na kraju je likvidirali, da bi tako crnogorski dvor i vlada postali lak plijen srpske hegemonistike politike. Kad je u pitanju metoda razaranja crnogorske vojske i uloga ztv. "tajnog ugovora Crne Gore s Austrijom", kao falsifikata srpske policije i jednog crnogorskog potuenika, mi ne moemo traiti od dr. Sekule Drljevia da o tome preciznije pie, jer je tek 1968. godine crnogorski istoriar Risto J. Dragievi na temelju arhivskih istraivanja rekonstruisao nastanak toga monstrum-dokumenta.15. To vai i za mnoge druge vane injenice koje su za posljednja etiri i po desetljea publikovali mnogi istraivai 16. Sekula Drljevi, poto je imao literarne sklonosti, u ovoj knjizi (B. S.) je dao veoma uspjele skice dogaaja i linosti, pa ona spada u djela koja zadravaju panju italaca. Knjiga ima karakter i autotragedije jer on, dok govori o nesnalaenju drugijeh aktera vanih dogaaja, kao to je ruski car, slabo predvia kada izabire svog posljednjeg saveznika, Antu Pavelia koji je takoer mislio da preko okupatora moe hrvatskom narodu vratiti slobodu. Zajednika motivacija njihovih traginih odluka je tuna sudbina crnogorskoga i hrvatskog naroda pod srpskom hegemonijom, u meuratnom razdoblju. Miljenje Sekule Drljevia da su Crnogorci, kao i neki drugi juni Slaveni, porijeklom Iliri koji su primili slavenski jezik, nije rezultat izuavanja i zanemaruje vanu injenicu da je narod koji uspije nametnuti svoj jezik, i brojno i organizaciono jai. Znaajno je Drljevievo zapaanje da je pravoslavlje tokom crnogorske istorije dobilo poseban karakter, ali on nijednom rijeju ne spominje ukidanje autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve (1920). Knjiga Balkanski sukobi privlai iskustvom i mudruu, nosi u sebi poruku o potrebi borbe za ouvanje identiteta, ali i sumorne zablude. Savremeni italac e se lako snalaziti jer glavne motivacije balkanskih sukoba su i njegova realnost. Dr. Danilo Radojevi

Dr. D. Radojevi Svjedok vremena: Literatura

1). Dimitrije Dimo Vujovi, Crnogorski federalisti 1919-1929, Titograd 1981, 65. 2). C. o, 67. 3). Ibid. 4). Predgovor knjizi Savia Markovia tedimlije, Crna Gora u Jugoslaviji, Zagreb 1936. 5). Ibid. 6). "Hrvat", br. 755, 1922. 7). Ibid. 8). Crnogorci nee ekavicu, "Hrvat", br. 1795, 1926. 9). "Misao", 1, Beograd 1925, 69-72. 10). S. Drljevi, Centralizam ili federalizam, Beograd 1926. 11). D. D. Vujovi, Crnogorski federalisti 1919-1929, 401. 12). C. o, 398. 13). U Zemunu je imao advokatsku kancelariju. 14). Dr. Radoje Pajovi, Kontrarevolucija u Crnoj Gori. etniki i federalistiki pokret 1941-45, Cetinje 1977. 15). Risto J. Dragievi, "Tajni ugovor Crne Gore s Austrijom", Cetinje 1968. 16). Dr. Nikola kerovi, Crna Gora na osvitku XX. Vijeka, Beograd 1964; Isti: Crna Gora za vrijeme prvog svjetskog rata. Odnosi sa Srbijom. Kapitulacija, Titograd 1963; Niko S. Martinovi, Janko Vukoti i kapitulacija Crne Gore 1916, Cetinje 1957; M. Zelenika: Rat Srbije i Crne Gore 1915, Beograd 1954. itd.

Dr. Sekula Drljevi BALKANSKI SUKOBI 1905 - 1941 UVOD www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html

4/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

UVOD Pisano je mnogo o Crnoj Gori. Pisali su Crnogorci, ali jo vie drugi, oni koji su se divili borbi Crnogoraca. Dva spjeva, koja su, usamljena u knjievnosti junih Slovena, dosegla ponosnu visinu malog broja remek djela svjetske knjievnosti "Gorski Vijenac", i "Smrt Smail-age engia", himne su posvjeene podvizima crnogorskih seljaka. Od dolaska knjaza Petra Karaorevia na srpski prijesto 1903. godine pisalo se vie nego ikada, ali ne o Crnoj Gori, nego protiv nje. Svi koji su bili u slubi Karaorevia napadali su Crnu Goru. Meu njima je bilo i Crnogoraca, koji su uvijek nastojali da u svojim napadima budu najbezobzirniji. Niko nikoga ne mrzi tako, kao izdajnik izdanu domovinu. Zamah borbe Beograda protiv Crne Gore bila je u jednom trenutku tako snaan, da je u odvukao u tabor neprijatelja Crne Gore i mnoge kojima tamo nije bilo mjesto. Zagrebaki list "Pokret" gotovo ljubomorno je pazio, da ne zaostane mnogo za zagrebakim "Srbobranom". ak i "Obzoru" se, po koji put, znalo pomraiti zdravo gledanje na stvari. Ni njima, kao ni "Pokretu", nije bilo jasno, da time rade protiv interesa svog naroda. Voditi dobru politiku, znai znati predviati. Oni nisu predvidjeli mogue dalje posljedice takvoga svoga dranja i to se kasnije ispatalo. U doba te borbe i tih pometnji na slovenskom jugu ja sam uao u politiki ivot. U prvoj polovini 1907. godine, na Cetinju je formirana vlada dr-a Lazara Tomanovia. Prethodna vlada ostala je u manjini u Narodnoj skuptini i zbog toga je demisionirala. Tomanovieva vlada rekonstruirana je poetkom aprila 1909. godine. Tom prilikom ja sam uao u vladu, kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova. Od tada sam neprekidno uestvovao u politikom ivotu Crne Gore, u svim njenim borbama, u svim usponima i padovima, sve do beogradskoga pua 27. marta 1941. godine. Iz tog perioda crnogorske istorije elim poneto da sauvam od zaborava, a drugo, o emu se zlonamjerno obavjetavalo, elim predstaviti u pravom svjetlu. Meutim, dogaaji u ovom periodu, umnogome "stoje" prema dogaajima koji su im neposredno predhodili, u odnosu zakljuka prema svojim premisama. Zato je neophodno ukratko obuhvatiti i prethodnice tog vremena o kome je rije. Jo jedna napomena. Kroz sve vjekove turske vladavine na Balkanu Crna Gora je uspijevala odbraniti svoju nezavisnost od Turaka. Zahvaljujui nepristupanosti svojih gorostasnih brda i hrabrosti svojih sinova afirmisala se kao neosvojivi bedem protiv turskog nadiranja na Jadran. Mnogi su u njenoj misiji uvara Jadrana traili smisao njene dravnosti, zaboravljajui pritom na nekadanje borbe Zete (dananje Crne Gore) s Rakom. Za vrijeme borbi protiv Turaka, Crna Gora je uivala nepodijeljenu ljubav hrianskih zemalja, ije su brige, u to doba, bile udruene pod barjakom borbe protiv islama. Posebno je Venecija gledala na Crnu Goru kao na svoju predstrau na istonoj obali Jadrana. Tokom devetnaestoga vijeka balkanske zemlje uspjele su se osloboditi od Turaka, poto je njena mo ve bila slomljena brojnim ranijim ratovima s austrijskim i ruskim carstvom. Izgledalo je, da Turska, dranjem Sandaka, samo privremeno prikriva buduu misiju Crne Gore, da bude brana protiv eventualnih nadiranja novih balkanskih drava prema Jadranu. Iz toga se moe zakljuiti, da je Austrougarska monarhija, u vlastitom interesu, trebala biti naklonjena Crnoj Gori i pomagati njeno jaanje. Kasnije emo, meutim, vidjeti da, ne samo da se uporno borila protiv teritorijalnog proirenja Crne Gore, nego je u dva maha pomagala rad, za koji je vjerovala, da joj moe omoguiti da zauzme Crnu Goru. Nije ovo bio usamljen sluaj, da su austrougarski dravnici isputali iz vida trajne interese, trei za privremenim uspjesima. Godine 1918., zapadne sile su dale cijelu istonu obalu Jadrana, od Rijeke do Bara Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Smatrale su, da je usljed toga crnogorska dravna nezavisnost izgubila svoj raison d'etre (smisao postojanja). Inkorporiranje Crne Gore u Srbiju sprovedeno je nasilno (via facti). Srpska vojska okupirala je Crnu Goru odmah nakon povlaenja austrougarskih okupacionih trupa. Ne postoji, meutim, nikakav meunarodni ugovor, niti, uopte, bilo kakav meunarodni pismeni dokument, kojim bi Crna Gora bila predata bilo Srbiji, bilo Jugoslaviji. I tako, Crna Gora meunarodno pravno nije nikada postala sastavni dio Jugoslavije, ali je stvarno bila u sklopu zemalja, koje su je sainjavale. Bila je predata Beogradu i njegovoj vladavini na milost i nemilost. Time se nala u istom poloaju sa Hrvatskom i ostalim zemljama, iji je pravni poloaj u dravnoj zajednici Srbija izjednaila sa svojim teritorijalnim proirenjem i sebi zadrala pravo iskljuivog raspolaganja njihovom sudbinom. Naavi se u toj situaciji, prirodno je, da je Crna Gora, za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije, vodila upornu i teku borbu za poboljanje uslova svog ivota (poloaja). U toj borbi nala se na istoj strani barikada sa ostalim zemljama, koje su imale istu sudbinu, a naroito s Hrvatskom, s kojom je ostala nerazdruiva od poetka do kraja. Sve sukobe meu zemljama junih Slovena izazvala je Srbija. S tim u vezi bie (u ovoj knjizi) dosta govora i o njenim politikim ciljevima i o sistemu njene vladavine. Treba vidjeti moralni, etiki i politiki lik Beograda, da bi se moglo shvatili, zato je Jugoslavija onako postala, onako ivjela i onako nestala. Ima i onih koji tvrde, da je i Jugoslavija uinila jedno dobro djelo. Temeljno je izlijeila junoslovenske zemlje od zablude koja se zvala jugoslovenstvo. Meutim, meni se izgleda da je ono ostalo u tako runoj uspomeni samo zato to je oklevetano da je Jugoslavija njegovo ostvarenje. Ni kao zabluda nije zasluilo tako stranu sudbinu.

DAVANJE USTAVA
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 5/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Uzrok, koji je pretvorio mrnju u trajni odnos Srbije prema Crnoj Gori, jak je kao sudbina, i o tome e kasnije biti govora. injenicu postojanja mrnje, zbog toga, pojedinci ne mogu promijeniti. Mogu je samo na ovaj ili onaj nain iskoritavati. Mrnja, kao i svako duevno stanje, nije uvijek jednako intenzivna. Potreban je neki nadraaj, nekada je dovoljno i samo prisustvo omraenoga, pa da mrnja zbaci sa sebe pepeo mirovanja i izbije u svoj svojoj snazi. Podsticaj za mrnju Srbije (prema Crnoj Gori) bio je tok rata sa Turskom 1876. godine. U tom ratu Srbija je i tuena i osramoena. Crna Gora je svojom sjajnom pobjedom na Vuijem dolu izazvala divljenje cijele Europe. Osman-paa je zarobljen, Selim-paa poginuo, a Muktar-paa je s malim ostatkom pobijeene vojske pobjegao, ostavivi na bojitu, meu mrtvima, i sve oficire svog taba. Ruski car je pobjedu na Vujem dolu objavio svojoj vojsci u dnevnoj zapovijesti, u kojoj je istakao da je, po slavi, mala Crna Gora vea od Rusije. Dok je slava Crne Gore dostigla vrhunac, ugled Srbije pao je na nulu. Srazmjerno crnogorskom usponu i srpskom padu rastao je plamen srpske mrnje. Kasnije emo vidjeti, zato je Beograd pristupio otvorenom radu na unitenju Crne Gore, ipak tek po dolasku kneza Petra Karaorevia na srpski prijesto 1903.godine. Uprava nad Srbijom pripala je radikalima Nikole Paia, koji su je, uz neznatne prekide, zadrali za cijelo vrijeme vladavine kralja Petra i njegovog sina, kralja Aleksandra, sve do pred samu Paievu smrt. Pai je uivao veliko povjerenje Rusa. Stekao ga je nekadanjom borbom protiv Obrenovia i njihove politike oslanjanja na Austrougarsku. Pravce spolje politike Pai je usmjerio na Rusiju, ime je Srbija postala oslonac ruske politike na Balkanu. Rusija se, nije odrekla Crne Gore. Zadrani su tradicionalni odnosi, ali je Crna Gora mnogo izgubila od svoga nekadanjeg znaaja. To je Srbija osjetila, ali je znala, da Rusija Crnu Goru nije napustila. Ostajui uporno pri svome planu da uniti Crnu Goru, Srbija je odabrala zaobilazni put, da ne bi izazvala otpor Rusije. Organizovala je stvaranje unutranjih sukoba u Crnoj Gori, i istovremeno uplela borbu protiv Crne Gore u jugoslovenski pokret, kome se uspjela staviti na elo. Godine 1904., kralj Petar je krunisan u Beogradu. Beogradska tampa je, u vrijeme krunisanja naglaavala da je on prvi krunisani srpski kralj nakon propasti srednjovjekovne srpske drave. Da bi krunisanje bilo obavljeno sa to veim sjajem, pripreme su vrene gotovo godinu dana. Istovremeno je sveanostima krunisanja dat karakter politike manisfestacije svih junih Slovena. U Beogradu poinje izlaziti "Slovenski Jug", asopis koji je bio organ akcije za davanje takvog znaaja krunisanju. Poklik: "Juni Slaveni, ujedinite se!", nalazio se u svakom broju lista, odmah pored naziva lista. List je ureivao Ljuba Jovanovi-upa, koji je uivao veliki ugled meu kolegama akademcima. Trebalo je akademsku omladinu iz Zagreba i Sofije dovesti u Beograd na "kongres jugoslovenske akademske omladine". Kongres je trebalo odrati za vrijeme krunisanja. Delegacije beogradske omladine putovale su nekoliko puta u Zagreb i u Sofiju, i uspjele su. Zagrebaka i sofijska omladina dola je u Beograd, formalno na Kongres, a zapravo na krunidbene sveanosti. U toku sveanosti kralj Petar je posjetio Univerzitet. Doekala ga je "jugoslovenska omladina", uli su se glasovi: "ivio jugoslovenski car"! Sofijski akademci, kojima je, izgleda, tek sad bilo jasno, zato su pozvani u Beograd, da bi se ogradili od tih poklika, demonstrativno su napustili Beograd i preli u Zemun. O ovom incidentu beogradska tampa nije pisala, pa je ostao nezapaen. Krunisanjem je najavljena akcija Srbije za ujedinjenje junih Slovena. Beogradski jugoslovenski pokret bio je dobro organizovan. Na elu pokreta stajala je "Narodna odbrana". Njena revolucionarna sekcija zvala se "Crna Ruka". Vostvo i jedne i druge imali su u rukama srpski aktivni oficiri. Organ beogradske akademske omladine "Slovenski Jug" kasnije je nazvan "Pijemont". Cilj pokreta nije mogue jasnije istai. Ideolog pokreta, univerzitezski profesor Jovan Skerli, bio je voa te omladine. I "Narodna odbrana" i Skerli izjanjavali su se za federaciju junoslovenskih zemalja. Pokret je finansirala i davala mu pravac srpska Vlada. Crnogorska akademska omladina u Beogradu organizovana je posebno. Njoj je data dunost, da borbom protiv stanja u Crnoj Gori pripremi uspjeh budue revolucionarne akcije. Uklopljena u jugoslovenski pokret, akcija crnogorske omladine brzo je dobila znaaj akcije pokreta. Njoj je na raspolaganju stajala sva tampa pokreta. Bilo je oigledno, da je Crna Gora osuena na smrt. Prilike na jugu Austrougarske monarhije, o kojima e kasnije biti govora, bile su povoljne za akciju Beograda. Zato se uspio, relativno brzo, zatalasati jug Monarhije. Srpska omladina se bez rezerve stavila na raspolaganju Beogradu. Za njom se poveo i jedan dio zavedene hrvatske omladine. Srpski listovi: novosadska "Zastava", zagrebaki "Srbobran", "Srpska rije" i "Narod" iz Sarajeva i mnogi drugi, dobijali su direktive iz Beograda. Svi ti listovi napadali su Crnu Goru. Na hrvatsko-srpsku koaliciju Beograd je vrio odluan uticaj preko njene srpske komponente. 1) Pod tim uticajem i ona je zauzela stav protiv Crne Gore. Kroz pisanje zagrebakog "Pokreta" izbijale su njegove veze sa "Srbobranom". Knjaz Nikola bio je navikao, na napade iz Beograda. Meutim, iznenadilo ga je dranje Novoga Sada i Sarajeva, a zbunjivalo dranje koalicionakog Zagreba. Od njega se trailo davanje ustava Crnoj Gori. Daroviti i dovitljivi knjaz jo nije uviao, da su on i Crna Gora osueni na smrt bez obzira na politiki sistem u Crnoj Gori. Nije predviao, da e isti oni koji od njega trae ustav, kasnije biti vjerne sluge diktature Aleksandra Karaorevia. I, odluio se na davanje ustava. Nesumnjivo je na njega uticala i injenica, da je i ruski car uradio isto. Na Luindan 1905. godine, knjaz Nikola je proglasom objavio crnogorskom narodu svoju odluku o davanju ustava. Naredio je izbor narodnih zastupnika, njihov dolazak na Cetinje na Nikoljdan iste godine i da se pred njima ustav proita. Odmah po objavljivanju knjaevog Luindanskog proglasa, ne saekavi da vidi sadraj ustava, Beograd je, www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 6/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja Odmah po objavljivanju knjaevog Luindanskog proglasa, ne saekavi da vidi sadraj ustava, Beograd je, preko tamonje crnogorske akademske omladine, dao neku vrstu proglasa crnogorskom narodu pod nazivom: "Rije crnogorske univerzitetske omladine". Kompletan sadraj ove "Rijei" sraunat je radi izazivanja knjaza Nikole. Iz nje kipti srdba Beograda zbog knjaeve odluke o ustavnom ureenju Crne Gore. Osma taka te "Rijei" glasi: "Zdravo shvatanje nacionalnih interesa u novom ivotu Crne Gore uinie da sve separatistike tenje, antagonizam i provincijalni interesi, ukoliko bi se kosili sa stvarnim potrebama srpskoga naroda, moraju ustuknuti pred idejom slobode i ujedinjenja Srpstva".

Jasnije se nije moglo rei knjazu Nikoli, da se ne trai parlamentarna demokratija, ve njegova glava i pripojenje Crne Gore Srbiji. Crna Gora je od Srbije bila odvojena dravnom teritorijom turske carevine. ta je znailo traenje pripojenja Crne Gore Srbiji u ono doba vidjeemo kasnije, kad budemo govorili o aferi s bombama. Na Nikoljdan su se sastali narodni zastupnici na Cetinju. Proitan im je Ustav koji su izradili ljudi kolovani u Srbiji. On je kopija jednog od srpskih ustava (Srbija je poznata po bogatstvu ustavima). U cjelosti je prihvaena i srpska terminologija. I pored toga to je Crna Gora, za cijelo vrijeme teokratske vladavine imala svoje sabore, iako u Crnoj Gori rije "skuptina" znai neto sasvim drugo, ipak je naziv Sabor zamijenjen nazivom "Narodna skuptina". Domovina "Opteg imovinskog Zakonika" (Crnogorski graanski zakon, o kojem u kasnije ponovo govoriti) pozajmljuje pravnu terminologiju od Srbije, iji su svi zakoni, poevi od graanskog, prepisi tuih zakona! Zar je mogua vea kapitulacija pred drekom Beograda? Beograd je ipak nezadovoljan, i jo upornije, nastavlja borbu protiv Crne Gore, to emo kasnije vidjeti. Knjaz je poloio ustavnu zakletvu pred Narodnom skuptinom, i ona je rasputena. Prihvaena je ostavka dotadanje vlade, iji su ministri bili na poloajima i po nekoliko decenija. Sastav nove vlade knjaz je povjerio Lazaru Mijukoviu. Vlada je, po Ustavu, donijela Zakon o izboru narodnih zastupnika, koji je opet bio kopija srpskog zakona, i raspisala izbore, koji su odrani 1906. godine. Tada jo nije bilo politikih stranaka. Kako vlada nije imala svoje stranke, nije bilo ni vladinih kandidata za narodne zastupnike. Izborna borba nije se vodila izmeu stranaka, nego meu pojedincima, ali se osjetilo agitovanje agenata iz Beograda. im se sastala Narodna skuptina, poeli su se narodni zastupnici dijeliti u grupe. Prva ustavna vlada ostala je u manjini i demisionirala. Knjaz je ponudio vladu grupi, koja je u tom trenutku imala veinu. Predsjednitvo grupe prihvatilo je ponudu i kao kandidata za predsjednika budue vlade istaklo Marka Radulovia. Bio je beogradski ak, vrlo skromnih sposobnosti i gotovo potpuno beznaajan. Njegovi drugovi su govorili, da je izbor pao na njega jer je po godinama bio najstariji. Ja mislim da je to bilo zato, to su se jai iskljuivali meusobnim nadmetanjem, a njemu nije niko zavidio. Knjaz mu je povjerio sastav kabineta. Iako na poetku nejasno, osjeala se spremnost ove grupe da Crnu Goru dovede u podreen poloaj prema Srbiji. ak je jedan njen ugledan lan (Dr. Marui) predloio u skuptini, da se ubudue skuptina zove "Srpska narodna skuptina knjaevine Crne Gore". to je vie ta sklonost grupe izbijala na vidjelo, to je rasla tenzija u Skuptini. Pojedini narodni zastupnici poeli su naputati grupu. Vlada je dala ostavku i sastavljena je druga iz iste grupe, ali i ona je ubrzo ostala u manjini u skuptini. Nakon njenog demisioniranja sastavljena je vlada Dr. Lazara Tomanovia. Nasuprot tendenciji pretvaranja Crne Gore u pokrajinu kraljevine Srbije, Tomanovieva vlada istakla je princip uvanja dostojanstva Crne Gore, kao nezavisne drave. Poele su otrije politike borbe u Crnoj Gori. Srpski izaslanik na Cetinju bio je Joca Jovanovi-Pion. To je onaj isti Joca Jovanovi, koji je bio srpski izaslanik u Beu za vrijeme ubistva austrougarskog prijestolonasljednika Franja Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine. Prema njegovim izvjetajima o stanju u Crnoj Gori, u Beogradu su doli do zakljuka, da je doao pogodan trenutak, da se pristupi izvoenju plana za ubistvo knjaza Nikole i unitenje Crne Gore. Na Cetinje su poslate bombe.

BOMBAKA AFERA Bombe za Crnu Goru spremila je i poslala revolucionarna organizacija "Crna ruka". Saraivali su kapetan Jaa Nenadovi, ordonans-oficir i roak kralja Petra, i Nikola Vukoti, kapetan u kraljevoj gardi. Bombe su poslate u Crnu Goru preko dva pravca. Jedan je bio preko Turske; odnio ih je preko Sandaka Vaso ulafi, seljak iz Vasojevia, crnogorskog plemena na granici prema Turskoj. Pravac druge poiljke bio je preko Austrougarske, eljeznicom od Beograda preko Zemuna do Rijeke, a odatle laom do Kotora. U to doba carinski pregled putnika iz Srbije bio je u Zemunu tako strog, da je bilo nemogue neprimijeeno prenijeti i zamotuljak duvana, a kamoli koveg s bombama. Zemunska policija pobrinula se da budu proputene. Vlada na Cetinju bila je oko mjesec dana prije toga obavijetena da se u Beogradu sprema atentat na knjaza Nikolu. Ponaanje zemunske policije dokazuje, da je to znao i austrougarski izaslanik u Beogradu. Beograd je oigledno znao, da mu u ovom sluaju policija susjedne dvojne monarhije nee praviti potekoe. To dokazuje injenica, to su za prenoenje ovih bombi, pored ostalih, angaovani i vodei lanovi crnogorske omladinske organizacije u Beogradu: Todor Boovi, Marko Dakovi i Jovan onovi. Nosioci bombi stigli su sretno u Kotor. Tu su smjestili koveg s bombama, a oni su, njih oko osam, etali po Boki. as su u Kotoru, as u Risnu, as u Herceg Novom. Dolazili su im roaci i prijatelji iz Crne Gore, iz krajeva blizu granice sa Bokom. Odravali su konferencije pred oima austrijske policije, koja ih je sve poznavala jo iz nedavnog procesa na Cetinju, u kome su zbog svoga proglasa "Rije crnogorske univerzitetske omladine", o kome je ve bilo govora, bili na optuenikoj klupi. Prijatelji Crne Gore u Boki sve to paljivo posmatraju. Jasna im je namjera Austrougarske. Svaki sastanak zavjerenika i o svakom pokretu austrougarske vojske u Hercegovini, Dubrovniku i Boki javljaju na Cetinje. Zavjerenici alju kurire na Cetinje, da preko tamonjih pristalica zavjere ispitaju situaciju. Kuriri se vraaju i izvjetavaju. Kada su ocijenili da su prilike za izvrenje atentata na knjaza Nikolu sazrele, alju bombe na Cetinje. Bombe u kovegu preko Njegua nosi tipograf Stevan Rajkovi (jedan od bombonosaca). Stigavi sa ostalim www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 7/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja kovegu preko Njegua nosi tipograf Stevan Rajkovi (jedan od bombonosaca). Stigavi sa ostalim putnicima na Njegue, primjeuje poekoji udan pogled. Poinje ga muiti sumnja, ali ipak preovladava osjeaj da je to sluajno. Na Njeguima se putnici odmorie oko deset minuta i nastavie put za Cetinje. Na putu za Cetinje Rajkovi postaje sve nemirniji. Sumnju da je pod policijskom prismotrom nadjaava vjerovanje da nije. im je stigao na Cetinje, agenti tajne policije ga ne naputaju. Prate ga u stopu. Postaje mu jasno da je uhvaen. Niti bombe moe kod koga neprimijeeno ostaviti, niti ih moe gdje baciti. Dolazi na ideju da odnese koveg s bombama u policiju, i da ih sam preda. Misli da e mu biti blae sueno, ako kae da se pokajao, nego ako mu policijski agenti oduzmu bombe. Tako je i uinio. Bilo je to poetkom decembra 1907. godine. Vaso ulafi je sa bombama uhvaen na crnogorsko-turskoj granici.

Dvadesetak dana prije slanja bombi iz Beograda i tokom njihovog putovanja, i na Cetinju je bilo deavanja. Osjetila se jaka uznemirenost u grupi narodnih zastupnika, koji su u Narodnoj skuptini pomagali vladu M. Radulovia. Poeli su pojedinano i gotovo neprimjetno naputati Cetinje. Veina ih se povukla u svoja plemena, a manji dio je otputovao u inostranstvo, najvie u Srbiju. Oigledno je da su bili obavijeteni o pripremama u Beogradu, a znali su, da bi ih razjareni narod na Cetinju pobio nakon neuspjelog ili uspjelog atentata na knjaza. Na Cetinju je doneen zakon, kojim je ustanovljen poseban sud za suenje zavjerenicima. U sastav suda su uli predsjednik i lanovi Dravnog savjeta, predsjednik i lanovi Velikog suda (crnogorski Vrhovni sud) i svi predsjednici okrunih sudova. Javna rasprava poela je krajem maja 1908. godine. U toku rasprave tragovi zavjere doveli su do srpskog dvora zbog ega je srpski izaslanik napustio Cetinje. Time su prekinuti diplomatski odnosi izmeu Crne Gore i Srbije. Tek se nakon stvaranja kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije, vidjelo ne samo da niko nevin nije osuen, nego da presudom dosta krivaca nije ni obuhvaeno. Dok su prije svi poricali uestvovanje u zavjeri, kasnije su ga svi priznavali i traili i dobijali nagrade za to. Dodjeljivani su im visoki poloaji u dravnoj slubi, "nacionalne" penzije, postajali su senatori itd. U lancima beogradskih novina hvalili su se da su nosili bombe. ak su pisali i knjige o noenju bombi, koje je nagraivao i o svom troku izdavao dispozicioni fond Ministarstva spoljnih poslova. Kralj Aleksandar Karaorevi marljivo se isticao u nagraivanju onih, koji su se javno hvalili da su uestvovali u pokuaju ubistva njegovog eda knjaza Nikole. Za vrijeme svoje diktature imenovao je Jovana onovia za jugoslovenskog izaslanika u Tirani. I u Hrvatskoj je bilo naivnih ljudi, koji su se udili, da generali jugoslavenske monarhije prisustvuju sveanostima, koje su u Sarajevu prireivane uspomeni na ubicu austrougarskog prijestolonasljednika Franja Ferdinanda! Tek se u Jugoslaviji, grobu crnogorske dravne nezavisnosti, priznalo da su Crna Gora i knjaz Nikola poetkom novembra 1907. godine bili u poloaju pravedne nune odbrane. A ta se onda pisalo i govorilo? Beogradski listovi digli su paklenu dreku, da su knjaz Nikola i Dr. Tomanovi podmetnuli bombe, da bi mogli suditi svojim politikim protivnicima. Drani su mitinzi, na kojima se bacalo prokletstvo na "cetinjske tirane". Listovi u Zagrebu, Novom Sadu, Sarajevu i drugi, o kojima je prije bilo govora, nijesu u napadima zaostajali za Beogradom. ak su i u Zagrebu neki akademci odrali miting protiv Cetinja to je samo dokaz, da se zagrebako Sveuilite sve vie i vie pretvaralo u politiku podrunicu beogradskog Univerziteta. Beogradski dispozicioni fond uspio je i poneke strane novine uplesti u hajku protiv Crne Gore. Vidjeli smo, da je dvojnoj monarhiji odgovaralo donoenje bombi na Cetinje. Kasnije je titila uesnike zavjere. im su bombe na Cetinju otkrivene, crnogorska je Vlada zatraila od austrougarske Vlade izruenje zavjerenika. Istovremeno je poslala u Kotor biveg predsjednika vlade Lazara Mijukovia, da zatrai njihovo hapenje. U tom trenutku Marko Dakovi je bio u Kotoru, a Jovan onovi i Todor Boovi u Risnu. ef kotorske policije Jaroslav Buhar (eh) govorio je Mijukoviu, da ovu trojicu ne moe pronai. Meutim, policija je Dakovia prikrila, a onoviu i Booviu omoguila da otputuju u Srbiju. Neto kasnije i Dakovi je, poslije duega gostovanja kod svoga ujaka Petra Zimonjia, mitropolita bosanskog, stigao u Srbiju. Ostali su uhapeni. Nijesu ni oni izrueni Crnoj Gori, jer ih je kotorska porota proglasila nevinima. Prema miljenju porote bombe nijesu ni postojale. Beograd i Be u ovome su sluaju bili zajedno, ali ne iz istih razloga. I u Beogradu i u Beu su znali, da Crna Gora nema ni redovne vojske ni andarmerije. Znali su, da svaki Crnogorac od 16 do 60 godina ima od drave puku i odreenu koliinu municije te da je naoruani crnogorski narod jedina fizika sila u slubi pravnog poretka. Znali su i to, da bi plemena, iz kojih su zavjerenici, bila napadnuta od ostalih plemena u sluaju ubistva knjaza Nikole. Planuo bi graanski rat, prema kojem bi cetinjska vlada, usljed nedostatka bilo kakve svoje oruane sile, bila potpuno nemona. Bila bi neizbjena intervencija oruane sile neke od susjednih drava radi uspostave reda. Susjedi Crne Gore bili su Austrougarska i Turska, i jasno je, da moe doi u obzir samo intervencija Austrougarske. ak bi i Petrograd bio doveden u poloaj, da joj se ne protivi. I tako bi Austrougarska zauzela Crnu Goru. Zato su pokreti njene vojske u Hercegovini, okolini Dubrovnika i Boki bili kombinovani s onakvim njenim ponaanjem prema noenju bombi. ta bi Beograd dobio nestankom Crne Gore? Srbija i narod nita, ali bi dobila dinastija Karaorevia. Kralja Petra u to doba nije primao ni jedan dvor u Europi. Zna se, zato. Vladari onoga doba zastupali su gledite, da bi drugaijim dranjem ruili monarhistiki princip. Poslije poraza na Slivnici (srpsko-bugarski rat iz 1885.godine) i poslije toliko drugih nedaa, Srbija nije mogla svojim ugledom poboljati sudbinu svoga kralja. Naspram njega stajao je knjaz Nikola, pobjednik na Vujem dolu, cijenjen i potovan od svih europskih vladara. Uz to, bio je u rodbinskim vezama s dva ugledna i mona vladajua doma. Jedna ker knjaza Nikole bila je kraljica Italije, a druge dvije bile su velike ruske knjeginje. Uticajni, veliki knjaz Nikolaj Nikolajevi toliko je oboavao svoga tasta, da je bila iskljuena mogunost drugaijeg uklanjanja s puta osim ubistvom i unitenjem Crne Gore. I, Beograd se na to odluio. Jedina korist, koju od toga oekuje i koju uopte od toga moe imati, je, u tome da Kararorevii ostanu na slovenskome jugu jedina dinastija, navodno slovenska po porijeklu. Slanje bombi je isto www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 8/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja ostanu na slovenskome jugu jedina dinastija, navodno slovenska po porijeklu. Slanje bombi je isto dinastiki poduhvat.

Od srpskih dravnika jedini je Ljuba Jovanovi osjeao potrebu, i nakon unitenja Crne Gore godine 1918., da pokua sa Srbije skinuti odgovornost za taj odvratni zloin. U njegovim lancima "Sarajevski atentat i beogradska spoljanja politika", koji su objavljeni u beogradskim listovima "Novi ivot" i "Politika" u martu 1925. godine stoji doslovno ovo: "Zatim dolazi u Beograd poznati austrougarski poverenik . Nasti. On vara i provocira mladiske patriotske krugove, uvlai se u vojne radionice u Kragujevcu, gde od lakovernih ljudi izvara i izmami nekoliko vojnikih bombi, prenosi ih u drutvu notornih bekih agenata kroz celu habsburku teritoriju, od Zemuna do Kotora i naposljetku pokazuje ih sa velikim skandalom na Cetinju kao namenjene da uzmu ivot knezu Nikoli". Meutim, iskazima Jovana onovia i ostalih koji su nosili bombe, utvreno je , da . Nasti nije uestvovao u noenju bombi. Prije smo vidjeli, da je bombe iz Kotora na Cetinje donio Stevan Rajkovi, a ne Nasti. Tano je, da su oni, koji su nosili bombe, sluili interesima Austrougarske, jer u protivnom ona ne bi potpomagala noenje bombi, ali tano je i to, da su to radili kao agenti Beograda i njegove dinastije.

KOLAINSKA AFERA Godine 1908. Austrougarska je objavila aneksiju Bosne i Hercegovine. Nije inkorporirana ni u Austriju niti u Ugarsku, ve je postala njihov condominium. Aktom pripajanja BiH, dvojna Monarhija prekrila je Berlinski mirovni ugovor iz 1878. godine i izazvala protest njegovih potpisnika. Protestovale su i Crna Gora i Srbija. injenica da su se nale u istom poloaju, dala je povoda Beogradu da naredi svome poslaniku Jovanoviu da se vrati na Cetinje. Beograd je smatrao, da e uspostavljanjem diplomatskih odnosa s Cetinjem pojaati znaaj demonstracija protiv aneksije. Na taj korak Beograda Crna Gora je odgovorila odailjanjem posebnog izaslanika u Srbiju. Doekan je veoma sveano. U beogradskom pozoritu davala se "Balkanska carica" (prvi i posljednji put). Tim povodom ministar prosvjete Andra Nikoli pozdravio je knjaza Nikolu telegramom, koji je zavrio usklikom: "iveo knez Nikola, junak i pesnik!". Ovo je dokaz da Beograd umije, i te kako, biti slatkorjeiv. Ni poslije uspostavljanja diplomatskih odnosa, stav Crne Gore i Srbije nije bio isti. Srbija je traila kompenzacije, tj. da joj se ustupi neto od Bosne. Crna Gora je objavila, da se smatra osloboenom od svih ogranienja svoga suvereniteta nad Barom i Ulcinjem, koja su joj bila nametnuta lanom 29. Berlinskog ugovora 3) . Traila je Spi, t.j. strategijsko poboljanje poloaja Bara, i autonomiju za Bosnu i Hercegovinu. Dok Crna Gora nije propustila da trai bolji poloaj za Bosnu i Hercegovinu u Austrougarskoj monarhiji, dotle Srbija ostavlja to pitanje sasvim izvan kruga svojih interesa. Ova razlika u stavu, posljedica je dubokih razlika u pogledima na svijet uopte, a naroito razlika u shvatanju ideje dravnosti. Beogradsko poimanje dravnosti iskljuuje priznavanje posebnih interesa drugih jugoslovenskih zemalja. One su samo objekat briga Beograda, da povea teritorij Srbije. Jedina posljedica aneksione krize bila je za Srbiju uspostava njenih diplomatskih odnosa s Crnom Gorom. Meutim, im je uzrujanost zbog aneksije prestala, pokazalo se da u Beogradu nijesu odustali od svoga plana da unite Crnu Goru. Beogradska tampa digla je paklenu buku protiv Crne Gore. Razumije se, odmah su im se pridruili ve poznati listovi u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu. Svoj glas protiv Crne Gore digao je i kasniji predsjednik ehoslovake republike profesor T. Masarik. Tvrdili su, da je "poznati austrijski agent" ore Nasti predao uveni "Statut revolucionarne organizacije junih Slovena" crnogorskoj Vladi, neki ak knjazu Nikoli, i da su ga oni predali bekoj vladi. Svi su jednoglasno tvrdili, da je Nasti od poetka bio i uvijek ostaje agent austrijske Vlade, i niko nije htio postaviti pitanje: pa zar austrijska vlada ne dobija izvjetaje i dokumenta direktno od svojih agenata, nego preko vlade druge drave? Zar ima vlade na svijetu, koja sa svojim agentima opti preko posrednika i to preko neke strane vlade? Naravno, i Be se naao sa napadaima na Crnu Goru na istoj strani barikada. "Wiener Allgemeine Zeitung" tvrdi: "Originalni primjerak revolucionarnog statuta Nasti je predao knjazu Nikoli, a ovaj ga poslao bekom ministarstvu spoljnih poslova, gdje se i sada nalazi. Crnogorski Knjaz Nikola sigurno bi drugaije radio, da je mogao slutiti, da e svojim otkriima pripomoi aneksiji Bosne". U optuivanju Crne Gore Be ide dalje od Beograda i njegovih agenata. On tvrdi da je Crna Gora kriva to je Austrougarska anektirala Bosnu. Iz Bea nareuju svom agentu Nastiu, da i on optui Crnu Goru. I on izjavljuje da mu je Cetinje dalo novac za "Finale" i da mu je reeno da ne tedi nikoga. Dakle, agenta austrougarske monarhije, drave od preko 50.000.000 stanovnika, finansirala je mala Crna Gora! I to se usuuju proglasiti istinitim ne samo Beograd i njegovi agenti, nego ak i univerzitetski profesor T. Masarik. Na grobu Austrougarske monarhije, u Jugoslaviji, autori "Statuta revolucionarne organizacije junih Slovena" priznali su primjerak, o kojemu je ovdje rie, autentinim. 4) Cetinju je bilo jasno, da je ova novinarska kampanja protiv njega psiholoko pripremanje novog fizikog napada na opstanak Crne Gore. Nasluivalo se, da e Be i Beograd opet saraivati, kao to je to bilo prije, pri slanju bombi na Cetinje, i panja se usmjerila u tome pravcu. Bombaka afera izazvala je potres, od koga je bilo i ruevina. One, dodue, nijesu bile uoljive na irokim drumovina narodnog ivota, ali su njima bile neprohodno zatrpane mnoge stazice i putanjice, kojima se provlae tajni podsticaji za mnoge vane, ak i sudbonosne odluke. To nije ostalo neprimijeeno austrougarskom poslanstvu na Cetinju. To je navelo Be, da povjeruje u mogunost zavjere irih razmjera u Crnoj Gori. Nadali su se da e na taj nain postii ono, to nijesu uspjeli pomaui pri noenju bombi na Cetinje. www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 9/50

29. 11. 2013.

Cetinje.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Major Nikola Mitrovi, prilino uticajan meu svojim drugovima, dobro je vien u Bratonoiima, uglednom plemenu u Crnoj Gori. ivio je vie godina ne Cetinju, kao inovnik ministarstva vojske, i ima znatan broj linih poznanstava u Crnoj Gori. Bistar je i okretan. A onda je dolo ono, to je za njega bilo kobno. Bio je zet jednog biveg ministra, koji je u bombakoj aferi osuen na kaznu zatvora i nalazi se u kaznionici u Podgorici. Zbog svoje poznate privrenosti svom uri, penzionisan je kao nepouzdan, s pravom noenja oficirskih obiljeja, grba na kapi i sablje. To pravo redovno se ostavljalo penzionisanim oficirima. Mitrovi se sa Cetinja odselio u svoje pleme. Kua mu je u sredini plemena, odmah do kolskog druma, kojim svakog dana prolaze potanska kola izmeu Kolaina i Podgorice. Ovo je za Mitrovia prilika, da moe esto otii do Podgorice, to on i ini. U stalnom je kontaktu sa prijateljima. Stiu se svi uslovi, da Mitrovi privue panju onih koji trae mogunost da u Crnoj Gori organizuju akciju protiv Crne Gore. A.Jurkovi, dugogodinji je inovnik austrougarskoga poslanstva na Cetinju. Crnogorcima ga pribliava jedinstvo maternjeg jezika i srodnost mentaliteta. Ima prilian broj linih poznanstava na Cetinju, a neto i u unutranjosti. Upoznao je rodbinske veze pojedinaca i znaenje rodbinskih veza u Crnoj Gori. Poznavao se jo na Cetinju s majorom Mitroviem i znao zato se ovaj odselio sa Cetinja u svoje pleme Bratonoie. Kako je izmeu njih dogovoren sastanak, da li preko posrednika ili neposredno, dok je Mitrovi bio na Cetinju, ostalo je nepoznato. Tek, jednoga dana oni su se sastali, ali ni na Cetinju ni u Podgorici, jer su znali obojica, da su pod budnom panjom tajne policije, nego na treem mjestu. Mjesto, na kojemu kolni drum, koji ide niz Bratonoie, izlazi iz doline rijeke Morae u podgoriko polje, zove se Zlatica. Od svega 45 kua, koje su se tu nalazile, dvije su, uz sami drum, hanovi. Odatle do Podgorice ima oko 10 km. Zbog tolike blizine Podgorici, mjesto nije ni putniko odmorite na nekoliko minuta. Stvoreno je za sastanke onih, koji hoe da se uklone od oiju svijeta. Tu su se sastali major Mitrovi i A. Jurkovi u prvoj polovini 1908.godine. Po iskazima gazde, koji je obojicu od ranije poznavao i sastanak prijavio, Mitrovi je doao ranije. Uavi u kafanu, u sobu prema drumu, popriao je sa gazdom, sjeo do prozora i naruio kafu. Nakon petneaestak minuta doao je Jurkovi, pozdravio se s Mitroviem i sjeo za njegov sto. Mitrovi je naruio i za Jurkovia kafu. Kad su popili kafu, Mitrovi je rekao gazdi, da im namjesti u svojoj privatnoj sobi, gdje im niko nee smetati. Naruio je svinjskog pruta, sira i pola litre vina. Gazdi je to bilo sumnjivo. S vremena na vrijeme prislukuje na vratima. Govorili su dosta tiho. uo je riei: organizacija, plan, zavjera. U toku razgovora Jurkovi je rekao: "Za plan u se ja pobrinuti". Kada je zbog sastanka protiv Mitrovia pokrenuta istraga, priznao je, da se sastao s Jurkoviem, da su bili u gazdinoj privatnoj sobi, ali je sve drugo porekao. Tvrdio je, da se sluajno sastao s Jurkoviem, s kojim je stari poznanik. Na intervenciju austrougarskoga izaslanika dat je nalog da se istraga obustavi. Nije prekinuta, nego odgoena do dalje naredbe. Mitroviu je oduzeto pravo na noenje oficirskih inova, grba i sablje. Razlog nije naveden u slubenom listu, ali je javnost znala da je to zbog sastanka na Zlatici. Tako igosan tee se kretao. Smirio se kod kue. Tek nakon nekoliko mjeseci poeo je, ali rjee, dolaziti u Podgoricu. Ali, mirovao je samo prividno. Najprije je pridobio za zavjeru svog roaka potporunika Petra Mitrovia. Izloio mu je plan o organizaciji zavjere i dao mu uputstva, kome e se najprije obratiti. U prvom redu na neke najblie roake nekih osuenih u bombakoj aferi, zatim na poznatije beogradske agente. Zavjera je, osim Bratonoia obuhvatila i dva pogranina crnogorska plemena, Kue i Vasojevie. Sva tri plemena se granie jedno sa drugim. Vasojevia je dvije treine u Crnoj Gori, a jedna treina je pod Turcima. Iz Vasojevia ima dosta inovnika u Srbiji, gdje su se kolovali. Na zahtjev Beograda spremni su raditi kod svojih roaka u Crnoj Gori, da uestvuju u zavjeri. Sve to zna Major Mitrovi i daje uputstva, kako da se sudionici zavjere potrae u tome pravcu. im su beogradski agenti bili upueni u plan, obavijestili su Beograd, gdje je ideja prihvaena. Poslali su gimnazijalca Puniu Raia u Vasojevie, odakle je rodom. Raii su brojem jako i uticajno bratstvo. Od Crnogoraca u Beogradu Rai je jedini esto svraao u kuu predsjednika vlade Nikole Paia. Ostao je osoba najveega Paieva povjerenja sve do Paieve smrti. Pai ga je i poslao. Meu prvima, koji su u Vasojeviima dolazili u obzir, bio je podporunik Petar inovi, bistar, hrabar, sa svrenom podoficirskom kolom u Beogradu. Cijelo ljeto 1909.godine Rai je proveo u Vasojeviima. Agenti Beograda organizovali su zavjerenike u Vasojeviima, a zavjerenike u Bratonoiima i Kuima major Mitrovi. Tokom ljeta 1909. godine dovrene su i posljednje pripreme. Ustanovljen je i dan poetka akcije. Sluaj je htio da zavjera na samu sebe ispali metak, namijenjen Crnoj Gori. Umjesto ubistva izvreno je samoubistvo. U to doba na granici prema Turskoj nije bilo sve u redu. Smatralo se potrebnim, da po dvije ete pograninih bataljona uvaju strau na granici. Straa se mijenjala svakih 15 dana. Potporuniku Petru inoviu nareeno je da s etom ide na granicu. Meutim, bilo je ugovoreno, da za nekoliko dana zavjerenici dignu ustanak. inovi je imao gotovo najvaniju ulogu meu zavjerenicima u Vasojeviima. Njegov odlazak na granicu izuzeo bi ga od sudjelovanja u akciji zavjere, a njegov neodlazak bio bi otkaz poslunosti, to bi ga odvelo pred sud i u zatvor, dakle, opet bi bio izgubljen za zavjeru. Doveden u takvu situaciju on je odluio, da odmah digne ustanak i o tome obavijesti zavjerenike u Bratonoiima. Vjerovao je da e se zavjerenici u Vasojeviima prikljuiti njegovom ustanku, im za njega uju. Prije sam rekao, da je u Crnoj Gori bio sistem narodne milicije. Naoruani narod bio je i uvar dravne nezavisnosti i uvar pravnog poretka u dravi. Da bi narodu, u sluaju potrebe, bila pri ruci vea koliina municije, ona je bila smjetena u skladitima po plemenima. Skladita su bila u sredini plemena na kakvoj visoravni ili omanjem brijegu, gdje se mogu vidjeti sa vie strana. Jedina straa oko skladita bio je jedan uvar, jer je prava straa bio sam narod. Zato su skladita i pravljena na mjestima, kako bi narodu bila pri ruci. uvar je smio izdavati municiju zapovjednicima bataljona i eta samo po pismenoj naredbi www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 10/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

ruci. uvar je smio izdavati municiju zapovjednicima bataljona i eta samo po pismenoj naredbi zapovjednika brigade. U naredbi je moralo biti naznaeno kakvu municiju, i koliko treba izdati. U zavjerenikom planu za dizanje ustanka bilo je predvieno, da ustanak pone osvajanjem skladita municije. Time e se postii dvije stvari. Ustanici e se obezbijediti municijom, a bez municije e ostati protivnici ustanka, jer je svaki vojnik narodne vojske imao kod sebe najvie 120 naboja. Zato je inovi, odluivi se za ustanak, htio najprije osvojiti skladita municije. Poveo je etu prema skladitu. Skladite je bilo dosta po strani od puta, koji vodi prema crnogorsko-turskoj granici. Vojnici su znali, da idu na granicu, i to skretanje prema skladitu bilo im je sumnjivo. Poeli su aputati meusobno, jer se ve neko vrijeme meu njima poelo govorkati o zavjeri kao i o tome, da je i potporunik inovi zavjerenik. Njima nije promaklo ni to da su se neki aci, koji su toga ljeta doli iz Beograda, mnogo motali po selima. Tako apui doli su do skladita. U eti od oko 120 vojnika bilo ih je u zavjeri svega estorica. inovi je zatraio od uvara skladita, da otvori skladite, da vojnici uzmu municiju. uvar je zatraio naredbu od zapovjednika brigade. Na inovievo obeanje, da e naredba stii naknadno, uvar je stao pred vrata skladita i okrenuvi puku prema inoviu i vojnicima rekao: "Pucat u na svakoga, ko krene k vratima!" Nastalo je komeanje meu vojnicima. Dovikivalo se inoviu, da je izdajica. Zbunjen i preplaen, inovi je poeo govoriti protiv knjaza Nikole i vlade. Ve nakon nekoliko rijei bio je napadnut. Nekolicina su mu pritekli u pomo. U tom meteu inoviu je uspjelo pobjei u susjednu umu, koja je sasvim blizu. One koji su mu pomagali, vojnici su pohvatali i povezali. Kasnije su i inovia uhvatili i predali nadlenoj vlasti. Napad na skladite municije izvren je u septembruu 1909. godine. Na glas o inovievoj sudbini zavjerenici su poeli bjeati iz Crne Gore. Kako im je bila najblia crnogorskoturska granica, pobjegli su svi preko Turske u Srbiju. Punia Rai sa prijateljima na sam dan inovieve akcije, sjutradan major Mitrovi, dva porunika, jedan barjaktar, nekoliko gimnazijalaca i est vojnika. Vojni sud je zasjedao u Kolainu, mjestu najbliem plemenima u kojima je organizovana zavjera. Odbjegli zavjerenici su, svojim bijegom, pokazali sudu pravac, kojim treba povesti istragu, jer su sudu bile poznate njihove veze. Odmah se naao u zatvoru veliki dio zavjerenika, otkrivena su i neka pisma, koja su u toku zavjere jedan drugome pisali. Naavi se pred vlastorunim pismima, pojedinci su poeli priznavati. Kasnije, pri suoenju s onima, ija su pisma pohvatana, priznali su svi prisutni, koji su osueni. Sud je doao i do plana, po kojem su zavjerenici trebali napasti Podgoricu i, nakon toga, Cetinje. Oficiri, uesnici u zavjeri, svrili su podoficirsku kolu. Njihov strategijski plan bio je takav, da je bilo oigledno, da ga oni nijesu radili. To je onaj plan, koji je A. Jurkovi obeao majoru Mitroviu na sastanku u kafani na Zlatici. Na raspravi nijesu priznali, da su htjeli da ubiju knjaza Nikolu. Tvrdili su, da su htjeli poubijati samo ministre, knjaza zbaciti s vlasti, a za knjaza Crne Gore proglasiti prijestolonasljednika Danila. Sud je izrekao presudu krajem novembra 1909. godine. Od optuenih na smrtnu kaznu osueni su sedmorica, i to: jedan major, jedan porunik, dva potporunika i tri vojnika. Major i porunik bili su u bjekstvu. Nad prisutnima je izvrena smrtna kazna. Ostali zavjerenici osueni su na kaznu lienja slobode. Beograd i Be opet sarauju. Dok je u bombakoj aferi Austrougarska htjela izkoristiti zavjeru koja je stvorena u Beogradu, u ovom sluaju se Beograd prikljuio zavjeri, za koju je inicijativu dala Austrougarska. Radijus akcije majora Mitrovia bio je mnogo vei od radijusa akcije beogradskih agenata. Beograd je priao ovoj zavjeri iz istih razloga, koji su ga prije naveli na odailjanje bombi na Cetinje. Be se upustio u organizovanje zavjere iz istih razloga, zbog kojih se ranije odluio na pomaganje pri noenju bombi. U narodnoj skuptini pokualo se interpelacijom dati povoda vladi, da pred javnost iznese kolainsku aferu i rad njenih organizatora, koji nijesu obuhvaeni presudom vojnog suda. To nije uspjelo zbog protesta izaslanika Austrougarske monarhije. Knjaz Nikola je iskoristio svoje veze u Petrogradu, da o svemu bude obavijeten ruski car. Rusija je stavila do znanja Beu, da ona ubudue ne moe ostati ravnoduna prema postupcima protiv Crne Gore. Pai je opomenut, da Petrograd eli, da Cetinje ostane izvan opsega rada "Crne ruke". Savjetovano mu je, da promijeni stav prema Crnoj Gori. Austrougarska je potpuno izgubila nekada nemali ugled u Crnoj Gori. Beki izaslanik na Cetinju i inovnitvo poslanstva bili su bojkotovani. To je bio jedini uspjeh, koji je habzburka monarhija postigla zavjerom A. Jurkovia i majora Mitrovia. Beograd je uestvovanjem u zavjeri doao u drugaiji poloaj. Izvrene smrtne kazne nad osuenima na smrt dale su mu priliku, da ponovi besprimjerne napade na Crnu Goru. Beogradska tampa nije osuivala, nego urlikala. Na mitinzima je pozivana Europa, da u ime hrianstva razori pakao, koji se zove Crna Gora. I u tampi i u rezolucijama, koje su donoene na mitinzima, knjaz Nikola i njegovi ministri nazivani su krvolonim mesarima. Krvoloni su zato, to nijesu dozvolili, da im agenti Bea i Beograda lou krv. Mesari su zato, to su strijeljali one, koji su htjeli da ih pobiju. Beogradskoj urnebesnoj dreci odmah su se pridruili ve poznati listovi u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu. I zagrebaka akademska omladina, koja je podravala hrvatsko-srpsku koaliciju, odrala je miting, na kojem je donijela rezoluciju, iji sadraj na prvi pogled odaje da je pisana u urednitvu "Srbobrana". Sve se ovo dogodilo prije savjeta koji je Petrograd dao Paiu da promijeni dranje prema Crnoj Gori. Da slabi poznavaoci Beograda ne bi povjerovali, da je njegova uzbuna povodom strijeljanja osuenih na smrt bila izliv njegovih hrianskih osjeaja, elim podsjetiti na dva sluaja. Godine 1917. strijeljani su u Solunu pukovnik Dimitrijevi Apis, voa "Crne ruke", i njegovi drugovi. Tvrdilo se da je po njihovom nagovoru neko pucao iz daleka na regenta Aleksandra Karaorevia. Beograd je onako napao Knjaza Nikolu, to je strijeljao "sinove onih, koji su se s njim borili na Vujem Dolu". Za 22 godine postojanja Jugoslavije ne samo da u Beogradu nije odran ni jedan protestni miting, nego uopte ni jedan list nije napao Aleksandra Karaorevia zbog ubistva onih, koji su njegovog oca doveli na srpski www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 11/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

jedan list nije napao Aleksandra Karaorevia zbog ubistva onih, koji su njegovog oca doveli na srpski prijesto. Ovo podsjeanje na strijeljanje Dimitrijevia Apisa i drugova do danas je jedina upaljena svijea na nihovom grobu. 20. juna 1928. godine, ni sueni ni osueni, strijeljani su u narodnoj skuptini Beograda voa i uitelj hrvatskog naroda Stjepan Radi i njegovi drugovi. Ne samo da zbog toga nije odran ni jedan protestni miting u Beogradu protiv Aleksandra Karaorevia i njegove vlade, nego ih ni jedan beogradski list nije uopte osudio. Ova dva sluaja nesumnjivo dokazuju, da ona uzbuna zbog strijeljanja osuenih u kolainskoj aferi nije bila uzbuna savjesti, nego provala bijesa to nije uspio plan za unitenje Crne Gore. Dreka plaenih najamnika i zavedene mase namjetena je da neiskusnom pogledu prikrije bijes. U Jugoslaviji su pisali sasvim drugaije. Tvrdili su, da je zavjera majora Mitrovia imala tako iroke razmjere, da je obuhvatila cijelu Crnu Goru. Da je vojni sud ograniio svoje suenje samo na zavjerenike iz Vasojevia, Kua i Bratonoia po naredbi knjaza Nikole, da se ne bi vidjelo, da je cijela Crna Gora u zavjeri5). Kada je trebalo snositi odgovornost za zavjeru, tvrdili su da zavjera ne postoji, da su je izmislili knjaz Nikola i njegova Vlada. Kada je dolo vrijeme, da se dobije nagrada za uestvovanje u zavjeri, onda je zavjerenika bilo mnogo vie od broja, koji je obuhvaen presudom vojnoga suda. Sve to je za vrijeme Jugoslavije Beograd napisao o svojim bivim zavjerama protiv drugih zemalja, porazan je dokaz njegove moralne neuraunljivosti. Toliko je veliao zavjere i zavjerenike, da je zavjerenitvo pretvorio u moral javnog ivota. ak i pravoslavna crkva pomno je pazila, da i njene ruke budu viene u narodu, kada se zavjerama i zavjerenicima pletu vijenci slave. Zavjerenitvo je uspjelo postati nacionalna religija.

UOI KNJAEVOG JUBILEJA Kolainska afera je dokazala, da uspostavljanje diplomatskih odnosa izmeu Beograda i Cetinja, za vrijeme aneksione krize, nije bio orkan, koji bi oistio Srbiju od mrnje prema Crnoj Gori, nego samo vjetaka magla, koja je privremeno prikrila srpski vulkan, iz kojeg mrnja ni trenutka nije prestajala kuljati. Otkud na tako malom prostoru toliki ocean mrnje? Prije sam spomenuo, da je na sjaj crnogorske pobjede na Vujem dolu Srbija odgovorila mrakom zavisti i mrnje. Od tada se beogradsko dinastiko rivalstvo brinulo, da odnos Srbije prema Crnoj Gori bude neprestano osvijetljen plamenom mrnje. Kralj Milan Obrenovi ustezao se od napada na opstanak Crne Gore, ali nije alio ni truda ni novaca da uini sve, ime bi se, po njegovom miljenju, mogao, ako ne ubiti, a ono barem znatno umanjiti ugled crnogorske dinastije. Dao je da se napie jedna velika knjiurina, u kojoj su skupljene najskandaloznije afere, koje su ikada postojale, kao i one koje je balkanska mata mogla izmisliti, i izdao je pod naslovom: "Nekoliko krvavih slika iz Petrovi-Njegoeva doma". Kao pisac knjige figurirao je neki Savo Ivanovi, koji se bio preselio iz Crne Gore u Srbiju. Razumije se, da su u knjizi loe proli i knjaz Nikola i njegov prethodnik knjaz Danilo, ali je posebno otro napadnut mitropolit Petar II, pjesnik "Gorskoga Vijenca". Knjiga je preplavila jug Austrougarske monarhije. Poslata je potom iz Sarajeva svim profesorima, svetenicima, uiteljima, ljekarima, advokatima itd, u Bakoj, Banatu, Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. U Boki su pojedinci dobijali po pet i vie primjeraka. Svi su knjigu dobili besplatno i niko nije znao, ko je alje. injenica da je knjiga poslata iz Sarajeva, upuivala je na to, da je irena pod pokroviteljstvom B. Kalaja, guvernera Bosne i Hercegovine. Jedan srpski list u Novom Sadu upozorio je na irenje knjige s par reenica. Ovih dana, kae se u toj notici, objavio je u Beogradu kralj Milan svoju autobiografiju, a rasprodaje je B. Kalaj. To je najopsenije djelo te vrste u knjievnosti junih Slovena. Kod Hrvata i najveeg dijela Srba u Austrougarskoj knjiga je postigla uspjeh suprotan onome, koji je oekivao kralj Milan. Gotovo redovno spaljivana je neproitana. U Srbiji je knjigu dobio svaki pismeni ovjek. Meu Srbijancima, sudei po svemu, knjiga je postigla zavidan uspjeh. U svojim lancima, za vrijeme Jugoslavije, Krsto Cicvari je u vie navrata spominjao, da su ranije Crnogorce u Srbiji zvali Kezuni. Ni pobjeda na Vujem dolu ni knjiga kralja Milana nijesu uzroci mrnje, nego samo podsticaji da mrnja bukne. Njen je uzrok iskonski dubok. Ve sam spomenuo, da je u knjizi kralja Milana najgore proao pjesnik "Gorskoga Vijenca". Ja mislim ba zbog "Gorskog Vijenca". Tim spjevom, po kome je njegov autor ravan najveim svjetskim pjesnikim genijima, crnogorska misao preneena je u podruje apstraktnog i time je crnogorski pogled na svijet, uzdignut do filozofskih visina, dobio svoj konaan lik. Kroz taj spjev je postalo svima oigledno, da crnogorski pogled na svijet ne samo da nije jednak sa srpskim, nego mu je dijametralno suprotan. Postalo je jasno, da se ne radi o sporednim razlikama, nego o sutinskim suprotnostima. Vidjelo se, da Crna Gora i Srbija nijesu samo dvije zemlje, koje su ivjele zasebnim ivotom kroz sva stoljea svoje istorije, nego su to dva svijeta toliko udaljeni jedan od drugog, kao da ive na dva kontinenta. Najueniji i najdarovitiji Srbi pisali su mnogo o "Gorskom Vijencu" i svi su dokazali, da ga ne razumiju. Najdarovitiji meu njima, episkop dr Nikolaj Velimirovi, svom djelu o "Gorskome Vijencu" dao je naziv "Religija Njegoeva" i time dokazao, da ne shvata, da "Gorskim Vijencem" nije stvorena nikakva nova religija, nego izraen sistem morala i etike crnogorske religije. Nije Homer svojom Ilijadom izgradio svoju religiju, ve je sistematizovao grku religiju i uspostavio u njoj hijerarhijski red, postavivi Zevsa na elo bogova. Velimirovi je otac gluposti da je vladika Rade oboavao svjetlost. Knjiga toga "sluge bojeg oltara" kipti mrnjom protiv Crne Gore, koju naziva pustinjom, a Crnogorce ubrom ojkoviem, ime hoe izvrgnuti ruglu pojam crnogorskog pogleda na svijet, koji je izraen rijeju ojstvo. www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 12/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja izvrgnuti ruglu pojam crnogorskog pogleda na svijet, koji je izraen rijeju ojstvo.

Dr Branislav Petronijevi bio je profesor filozofije na beogradskome univerzitetu. U svom djelu "Filozofija u Gorskome Vijencu" dokazao je da nije razumio, ne samo "Gorski Vijenac", nego ak ni njegovu "Posvetu prahu oca Srbije". Zamjera pjesniku, to ne priznaje mogunost postojanja genija u malom narodu, iako se ve iz "Posvete" vidi suprotno. Tako ueni Srbi ne mogu razumjeti "Gorski Vijenac" zbog suprotnosti svoga pogleda na svijet sa onim u "Gorskom vijencu". Oni ne osjeaju spjev crnogorske religije i zato e im ostati zauvijek nerazumljiv. Ni ja ne razumijem niti u ikada razumjeti "Kotanu" Bore Stankovia zbog njenog meni suprotnog, srpskog pogleda na svijet. Ne razumijem, zato najbogatiji ovjek u mjestu redovno mora biti i najugledniji. Po crnogorskom pogledu na svjiet drutveni ugled nema nikakve veze ni sa bogatstvom ni sa siromatvom. Ugled se stie junatvom, mudrou, vjernou, istinitou, potenjem i umjerenou u ivotu. Onaj ko sjedini u sebi vei dio tih osobina - junatvo ne smije izostati - ugledan je ovjek bez obzira na to, je li bogat ili siromah. Dalje, nepojmljivo mi je da se taj ugledan ovjek mogao zaljubiti u ciganku Kotanu, a jo mi je nepojmljivije da se u nju mogao zaljubiti i predstavnik dravne vlasti. Ne samo junaci "Gorskoga Vijenca" nego uopte, nemogue je da se bilo koji Crnogorac zaljubi u ciganku. Takvu ljubav iskljuuje znaenje rase u crnogorskome pogledu na svijet. Kad god se u beogradskom pozoritu davala sveana predstava u ast nekog visokog gosta, redovno se prikazivala "Kotana" kao najizrazitiji predstavnik Srbije i njenog pogleda na svijet. Time se nuno namee njeno oponiranje "Gorskome Vijencu" kad god je rije o crnogorskom i srpskom pogledu na svijet, koje dijeli provalija, iz ijih mranih dubina izvire snana rijeka mrnje. Dok su Srbi ve odavno uoili dubinu ponora, koji ih dijeli od Crnogoraca, neto po "Gorskom Vijencu", a neto prouavanjem Crnogoraca, koji su se u Srbiju, od njenoga postojanja, poeli doseljavati, dotle je Crnogorcima, sve do stvaranja Jugoslavije, srpski pogled na svijet ostao nepoznat. Zato oni Srbe nijesu mrzjeli i zato su srpsku mrnju, ukoliko su iri slojevi naroda za nju uopte znali, smatrali samo pjenom, koju je na povrini mirnoga jezera privremeno stvorilo dinastiko nadmetanje. Tek u Jugoslaviji, kada su doli u blii kontakt sa Srbima, vidjeli su da su Crna Gora i Srbija dva suprotna pola i poeli su na mrnju odgovarati mrnjom. Do kog su se stepena Crnogorci razoarali nakon susreta sa Srbima u Jugoslaviji, lijepo ilustruje ovaj sluaj. U Podgorici se 1926. godine sastalo nekoliko izrazitih pristalica ujedinjenja sa Srbijom. U razgovoru se povela rije i o tome, ko od Crnogoraca ima najvie zasluga za ujedinjenje. Neko ree ovaj, neko onaj. Jedan, koji je skoro cijelo vrijeme utao, ree odlunim glasom: "Ja znam ko ima najvie zasluga". Svi ga malo zaueno zapitae: ko? Turska, odgovori on. Da nije ona izmeu nas i Srbije drala Sandak, mi bismo Srbe poznavali kao to ih danas poznajemo, i niko nas ne bi ujedinio. Svi se sloie, da je to tano. Da se vratimo Srbiji dinastije Obrenovia. Ve sam napomenuo, da kralj Milan nije prelazio granice borbe protiv dinastije Crne Gore, ali je nesumnjivo, sudei po odreenim simptomima, i ta eventualnost ulazila u njegove planove za dalju budunost. Dok je prije, u nekoliko mahova, naredio protjeravanje svih crnogorskih mladia iz Srbije, koji su bili doli iz Crne Gore na kolovanje, odjednom je poeo forsirati primanje crnogorske djece u kole u Srbiji. Davane su im stipendije i na mnogo drugih naina omoguavalo im se pohaanje kole. ak su oformljene posebne kole za njih i djecu iz Makedonije i Stare Srbije. Zvale su se Veernje kole Sv. Save. Njih nijesu pohaala djeca iz Srbije, nego samo djeca iz zemalja, za koje se predvialo, da e ih jednoga dana Srbija osvajati. Posebno su rado primali crnogorske mladie u beogradsku podoficirsku kolu. Turska je prevodila na islam djecu pokorenih balkanskih zemalja i od njih stvarala vojsku, po zlu poznatu pod imenom janjiari. Oni su odravali "red" u pokorenim zemljama. Kralj Milan se odluio, da od crnogorske djece stvori beogradske janjiare i uspio je. Ubistvo Aleksandra Obrenovia sprijeilo je da Obrenovii uivaju plodove svoga rada. Njihovu zamisao i s njihovim janjiarima ostvarili su kralj Petar Karaorevi i Nikola Pai. U bombakoj i kolainskoj aferi nijesu uspjeli, ali e oni, kao to emo kasnije, vidjeti borbu nastaviti,. Prije sam istaknuo, da je nakon kolainske afere Pai bio opomenut od Rusije, da promijeni dranje prema Crnoj Gori. Znajui za tu opomenu, crnogorska vlada je zatraila od srpske vlade da ukloni iz Beograda vodee linosti iz prolih dviju zavjera. Cetinje je reklo Beogradu, da u protivnom sluaju Crna Gora nee moi odravati diplomatske odnose sa Srbijom. Naavi se u takvom poloaju, Pai je neto uinio, ali ne ono to se od njega trailo, nego neto sasvim drugo. Prvo je priredio u narodnoj skuptini jednu interpelaciju na sebe povodom zahtjeva crnogorske vlade. U odgovoru na tu interpelaciju, meu ostalim, rekao je doslovno i ovo: "Crnogorska je vlada u vie prilika izjavljivala srpskom zastupniku na Cetinju, da jednoj prijateljskoj politici smetaju emigranti, koji ive u Srbiji i koji, po njenom verovanju i shvatanju, imaju veze sa elementima, koji remete poredak u Crnoj Gori, pa je zahtevala da se ti emigranti, koje je ona oznaila, udalje iz Srbije. Kraljevska vlada, stavljena tim zahtevom u teak poloaj, pretresala je to pitanje i traila je puta i naina kako bi mogla da izae u susret zahtevima crnogorske Vlade da izbegne prekid odnosa, a u isto vreme da se ne ogrei o zakone nae zemlje, koji dozvoljavaju prebivanje emigranata u naoj zemlji. Kad bi srpska vlada imala nesumnjivih i neospornih dokaza da su emigranti doista krivi, ona bi te dokaze uputila sudu i sud bi ih po naim zakonima osudio, a kraljevska vlada bi im odkazala gostoprimstvo. Ali, srpska vlada takvih dokaza u rukama nema. Jedanput je dobila isledna akta, predala ih sudu, i sud je na osnovu tih akata one, koji su bili optueni, oslobodio. Dakle, neospornih dokaza srpska vlada nema, a da opet poveruje Fridjungovim i Nastievim dokazima, to opet nije mogla da ini. Traei naina kako da zadovolji zahteve crnogorske Vlade, a da u isto vreme to odgovara zakonima naim, vlada je nala jedan put koji, po njenom miljenju, izgleda pogodan i koji moe zadovoljiti zahteve crnogorske Vlade, a da se u isto vreme ne ogrei o nae zakone. Ona je preko prijatelja savetovala emigrantima da, u www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 13/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Vlade, a da se u isto vreme ne ogrei o nae zakone. Ona je preko prijatelja savetovala emigrantima da, u interesu bratske sloge i velikom interesu srpskog plemena, dobrovoljno ostave Srbiju. I oni su primili taj savet, i izjavili da e u interesu tih odnosa otii iz Srbije." Prije smo, prilikom ispitivanja cilja, organizacije i rada dviju zavjera protiv Crne Gore, poznatih pod imenom bombaka i kolainska afera, ustanovili da su sudionici u tim zavjerama kasnije, u Jugoslaviji, priznali daleko vie, nego to je ustanovljeno presudama crnogorskih sudova. Znamo, da niko u Beogradu ne bi smio ni pomisliti na stvaranje tih zavjera bez odobrenja N. Paia. Pogotovo ne bi smjeli bez njegovog odobrenja u njima uestvovati dvorski oficiri i oficiri kraljeve garde. Pai ipak tvrdi, da nema "nesumnjivih i neospornih dokaza, da su emigranti doista krivi". Tano je, da janjiari nijesu krivi, nego sultan u ijoj su slubi. Ne trai se protjerivanje iz Beograda poznatih sudionika u zavjerama zbog njihove krivice, nego zbog krivice Paieve. Od Paia se trai da obustavi rad protiv Crne Gore, a ne od njih. Opomenom ruske vlade nijesu oni stavljeni na optueniku klupu nego Pai. Sve je to on znao, i zato je tvrdio da nema dokaza. On je znao da Fridjung nije bio svjedok protiv zavjerenika, o kojima se ovdje radi. Zna se, da na temelju iskaza . Nastia nikome nije sueno u bombakoj aferi. Srpski prijestolonasljednik ore i N. Pai, protiv kojih je Nasti svjedoio, bili su izvan dometa crnogorskoga suda. I ipak spominje Fridjunga i Nastia. Oigledno zato, da bi dao znak listovima u Beogradu i svojim agentima u Zagrebu, Novom Sadu i Sarajevu, da napadnu Crnu Goru. Zahtijevajui da se protjeraju neki od beogradskih janjiara, crnogorska vlada je traila od Paia, da obustavi rad protiv Crne Gore. Pai ih, meutim, alje iz Srbije u druge drave sa naredbom da odatle nastave rad protiv Crne Gore. Istovremeno svojoj dokazanoj smjelosti profesionalnoga zavjerenika doputa tvrdnju, da uopte nema dokaza, da su iz Beograda bombe noene na Cetinje. Pai je poslao Todora Boovia i Jovana onovia u Tursku, da svoje najamniko zanimanje nastave meu Crnogorcima, koji su tamo na radu. obajia s istim zadatkom alje u Sjevernu Ameriku, a Marka Dakovia na zaslueni odmor u vajcarsku. Kroz nekoliko mjeseci, im su prole jubilarne sveanosti na Cetinju, svi su se vratili u Beograd. Beogradu se uinilo, da je uspjeh, koji su imali njegovi delegati u Turskoj i Sjevernoj Americi, neznatan prema troku i nareeno im je da se vrate u Srbiju. Odnosi izmeu Crne Gore i Srbije, uoi knjaevog jubileja, na izgled su se poboljali, a ustvari je ostalo sve po starom.

PROGLAENJE CRNE GORE KRALJEVINOM Dolaskom na crnogorski prijesto 1851. godine, Knjaz Danilo I je zamijenio teokratiju svjetovnom vladavinom. Proglasio je Crnu Goru knjaevinom, a sebe knjazom. Pobjedom nad Turcima na Grahovcu 1858.godine, koja je ravna najslavnijim crnogorskim pobjedama, bljesnuo je kao munja kroz oblake i nestalo ga je. Ubijen je u Kotoru 1860. godine. U ono doba u Crnoj Gori se vjerovalo, da su prsti austrijske carevine umijeani u njegovo ubistvo. To vjerovanje kasnije nije niim poljuljano, i narod ga trajno odrava prenoenjem s koljena na koljeno. Knjaz Danilo nije imao sinova i naslijedio ga je na prijestolu sinovac Nikola, sin velikoga vojvode Mirka. Ubistvo strica zateklo je sinovca na kolovanju u Parizu, u liceju Luja Velikog. Imao je 19 godina. Godine 1910. proslavio je knjaz Nikola I. pedesetogodinjicu svoje vladavine. Crnogorski narod nije jednolina masa nego zajednica plemena, iju su posebnost izgraivala i vrsto uobliila daleka stoljea, davi joj trajnu izrazitost. Gradovi ne ulaze u sastav plemena. Pleme ima svoju omeenu teritoriju. Kroz stotine godina se jedva desi neka manja promjena u granicama izmeu plemena. Tokom cijele istorije Crne Gore, kroz cio njen narodni i dravni ivot, ne samo da se osjeaju plemena, nego je odluujue njihovo znaenje i njihov uticaj. Crna Gora je saradnja plemena. Njeno ratovanje je njihovo nadmetanje u davanju krvavih rtava za nezavisnost domovine. Plemena su u miru istaknute komponente dravnog ivota, a u ratu zasebne jedinice crnogorske vojske. Svi organi i graanske i vojne dravne vlasti u plemenu sinovi su plemena, i narod ih zove plemenski glavari. O taj nepisani zakon crnogorskoga dravnoga ureenja nikad se nije ogrijeio knjaz Nikola, kao ni njegovi prethodnici. Ugled i znaenje plemena vee je ili manje prema veem ili manjem broju krvavih rtava, datih za slobodu Crne Gore. Svako pleme ima veliki broj manjih ili veih bratstava. Bratstva su zajednice, koje imaju isto porijeklo, isto prezime i svijest o jedinstvu interesa svakoga lana bratstva u odnosu prema drugim bratstvima. Granaju se u porodice. Obino sve porodice jednoga bratstva ive grupisane, ali bratstvo nema svoju stalnu teritoriju kao pleme. ee pojedine porodice ive odijeljene od ostalih. Katkad se trajno preseljavaju u drugo pleme i time postaju lanovi toga plemena. Bratstva se nadmeu koje e u borbi svog plemena dati vie rtava u krvi za slobodu Crne Gore. Najuglednija su ona, koja su u ratovima davala relativno najvie rtava. Bratstvo se zove i Kua. 6) Kao za ugled plemena i bratstva, tako je i za ugled pojedinca junatvo nuna pretpostavka. Cijena koja se daje junatvu u Crnoj Gori, ovjekovjeena je u "Gorskom Vijencu", po kome je junatvo "pie najslae duevno, kojijem se pjane pokoljenja". Veliina ugleda i plemena i bratstva i pojedinca jednaka je veliini njihove vrijednosti za crnogorski narod.7) Plemena 8) su budno pazila, da se osjea njihov uticaj u ivotu drave i da ne zaostaju za uticajem drugih plemena. Prema tome, vladati u Crnoj Gori znailo je odravati ravnoteu meu uticajima plemena i tako uravnoteene uticaje spajati u jedinstvo dravne volje. Prirodno je da su plemena, u nadmetanju za uticaj www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 14/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja uravnoteene uticaje spajati u jedinstvo dravne volje. Prirodno je da su plemena, u nadmetanju za uticaj u dravi, jedno na drugo pazila, da su se meusobno kontrolisala. Ta uzajamna kontrola prisiljavala je plemena da paze, da nita ne urade, to bi nakodilo njihovom ugledu, i istovremeno odravala budnom njihovu spremnost, da se potinjavaju volji drave, kao zajednice svih plemena.

Meusobnom nadzoru plemena odgovarao je meusobni nadzor bratstava u plemenu. Bratstvo bratstvu nije proputalo ni najmanju greku. Bratstva su, pod vostvom svoga najuglednijega lana, pazila na rad svojih bratstvenika. Kao to slava svakog bratstvenika pripada cijelom bratstvu, tako i teret sramote svakoga bratstvenika nosi cijelo bratstvo. Kontrolisani su i pojedinac i bratstvo i pleme. I pojedinac i bratstvo i pleme kontroliu druge. Samo vjekovi i borba za samoodranje, ta dva najgenijalnija zakonodavca, udrueni s rasom, koja je sposobna za vie i najvie oblike ljudske zajednice, kadri su izgraditi takav sistem kontrole. Taj sistem je omoguio da naoruani narod, kao to je prije spomenuto, bude jedina oruana sila u slubi pravnog poretka. Takvu organizaciju naroda i drave zatekao je knjaz Nikola i zadrao ju je kroz cijelo vrijeme svoje vladavine. I dobro je uradio, jer nije mogue ni zamisliti pravni poredak sigurniji od onog, koji uva cio naoruani narod. Za cijelo vrijeme vladavine Knjaza Nikole u Crnoj Gori, nije bilo ubistva iz koristoljublja. Zar je mogu jai dokaz za moralnu snagu pravnog poretka? Njegovu primjernu vrijednost jednako dokazuje i onaj porazni neuspjeh dviju zavjera, o kojima smo prije govorili. Na dan dolaska Nikole na crnogorski prijesto Crna Gora nije imala ni jednog pisanog zakona. Mitropolit Petar I je 1798. godine donio "Zakonik obti crnogorski i brdski", koji je prethodno prihvatio crnogorski sabor. Zakon je dopunjen 1803.godine. Nije stupio na snagu. Bio je u suprotnosti s obiajnim pravom, koje je od njega bilo jae. Iako ga je sabor primio, iako ga je odobrio sv. Petar, kojega je narod jo za ivota smatrao svecem i ijem autoritetu nije bilo ravnoga u istoriji Crne Gore, ipak je narod ostao uporno vjeran ivotnim pravilima, koja su postavili vjekovi. Pjesnik "Gorskog Vijenca" vjerovatno misli na sudbinu zakona sv. Petra u svome stihu "nae gore ne trpe regule". Knjaz Danilo je 1855. godine donio zakon bez saglasnosti sabora. I ovaj zakon je proao kao i zakon sv. Petra iz istih razloga. Samo jedan njegov propis, koji govori o nasljeu, ostao je na snazi, jer je istovjetan s obiajnim pravom. Moe li biti jaih dokaza, da je crnogorska pravna svijest nesavladiva, kada se s njom doe u sukob. Vjernost naroda svojim pravnim obiajima izazivala je divljenje knjaza Nikole i pokazala put njegovoj vladavini. On je s ponosom isticao svoju vjernost pravcu, koji su vjekovi dali crnogorskom narodnom i dravnom ureenju. Nije mi namjera da piem o vladavini knjaza Nikole, jer je rije samo o dogaajima od 1905. do 1941. godine. Uostalom, knjaz Nikola je tako velik, da bi se moralo posebno pisati o njemu kao dravniku, kao vojskovoi, kao diplomati i kao pjesniku. Ali, kad je rije o pedesetogodinjici njegove vladavine, potrebno je neto rei i o vladavini, bar spomenuti neka od njegovih djela, koja su nesumnjivo trajne vrijednosti i neka od onih koja su karakteristina za njegovu vjeru u sebe. Ubrzo po dolasku na prijesto poeo je poboljavati organizaciju sudstva, uprave i vojske. Podizao je kole. Naravno, sve to u skromnim granicama ondanjih sredstava. Ali glavna mu je misao bila, kako da proiri granice Crne Gore. Pri prvoj pomisli na to, morao je misliti na rat sa Turskom. U rat se nije smio upustiti bez podrke Rusije. Meutim, knjaz Danilo je ostavio zategnute odnose s Rusijom. Trebalo je povratiti rusku vjeru u tradicionalnu odanost Crne Gore i osigurati rusku naklonost. O nekoj slubenoj posjeti nije moglo biti ni govora. Nije ak mogao obezbijediti ni to, da e biti primljen od ruskoga cara, ako privatno doe u Petrograd. Mladi knjaz je ipak otputovao u Rusiju. ekao je tri mjeseca u Petrogradu, da bude primljen. Uspio je upoznati se s jednim velikim knjazom, koji mu je sredio da ga primi car. Prvo primanje je trajalo 15 minuta. Knjaz je uspio, da mu car odredi vrijeme za drugi prijem, koji je trajao oko 45 minuta. Car ga je pozvao, da doe istoga dana na aj, da ga predstavi carici i velikim knjeginjama. Bio je jo dva puta u dvoru na aju. Knjaz Nikola je bio nedostian kozer. Car ga je primio u oprotajnu audijenciju, rastao se s njim kao sa svojim ljubimcem i obeao mu zatitu Rusije.9) Nakon povratka iz Rusije glavna briga knjaza Nikole bila je spremanje za rat i pripremanje situacije, koja bi mu omoguila da ga izazove. Tako je dolo do poznatoga Nevesinjskog ustanka i rata s Turskom godine 1876. Dolo je do pobjede na Vujem dolu, o kojoj smo prije govorili. Berlinskim ugovorom o miru iz 1878.godine, Crna Gora je teritorijalno utrostruena, a plodnou novih krajeva ekonomski je poveana 10 puta. Tako sretno zavrenim ratom podigao se ugled knjaza Nikole i Crne Gore u Europi do nesluenih visina i dat je podsticaj knjazu, da pristupi donoenju graanskoga zakona za Crnu Goru i daljem izgraivanju unutranjeg ureenja drave. Ostao je vjeito vjeran narodnim obiajima i uvao je pomno oblik drave kao zajednice plemena. U Crnoj Gori niko nije poznavao obiajno pravo bolje od knjaza Nikole. On je bio vrhovni sudac. Ne samo da je esto prisustvovao raspravama pred vrhovnim sudom, nego je, u dosta sluajeva, na albu jedne stranke, nalagao vrhovnome sudu, da ponovi suenje u dotinoj stvari. Neki put je, na albu stranke protiv presude vrhovnoga suda, pozivao stranke preda se, odrao raspravu i izrekao presudu. U tim sluajevima presudu bi odmah usmeno saoptio strankama a presudu u pismenoj formi stranke su dobivale od vrhovnoga suda redovnim putem. Crnogorci su s oduevljenjem ponavljali knjaevu krilaticu: "Ko ne doe preda me za esticu, ne vrijedi estice".10) Nije mogue snanije izraziti crnogorski idealizam u pravu. Nije mogue jae, naglasiti, da se u parnici ne radi toliko o ekonomskom interesu, koji je njom doveden u pitanje, koliko o pravu, za koje se parnicom bori. Ovo iznosim, da se vidi, otkud je knjazu bilo jasno, da crnogorski graanski zakon ne moe biti nita drugo do kodifikacija crnogorskoga obiajnoga prava. On ne moe biti ni prepis ni prerada tuih zakona. On mora biti samo crnogorski i niiji vie. Tako ogromnom poslu nije dorastao svaki profesor www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 15/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

zakona. On mora biti samo crnogorski i niiji vie. Tako ogromnom poslu nije dorastao svaki profesor graanskog prava. Mora se traiti pravni genij. Pa ni on mu nije dorastao, ako njegov pogled na svijet nije srodan, gotovo identian s crnogorskim pogledom na svijet. Mora osjeati Loven i djela njegova, da bi mogao iz crnogorskih pravnih obiaja stvoriti zakonski sistem, koji e pronijeti Evropom slavu svoga stvaraoca i biti ponos Crne Gore. To je bila misao knjaza Nikole. Traio je ovjeka, sposobnog za stvaranje velikih djela i naao ga je u gnjezdu velikana, u Dubrovniku, u osobi dr Baltazara Bogiia, redovnog profesora na Pravnom fakultetu univerziteta u Odesi i ruskog pravnog dravnoj savjetnika. I, otputovao je u Rusiju. Izloio je svoj plan ruskom caru Aleksandru II. Car je s oduevljenjem prihvatio prijedlog svoga ljubimca. Naredio je, da se profesoru Bogiiu da dopust na neodreeno vrijeme, a Bogiiu lino stavio na srce, da svesrdno primi veliki zadatak. Svojoj vladi car je dao uputstvo da Rusija snosi trokove oko izrade zakona. Knjaz je doveo sa sobom Bogiia u Crnu Goru. Imenovao ga je ministrom pravde, da bi mogao mjerodavno izdavati naredbe za potrebne predradnje, posebno za prikupljanje materijala. Bogii je sastavio komisiju od crnogorskih sudija, koji su bili poznati kao najbolji poznavaoci obiajnoga prava. Komisija je zasjedala na Cetinju a predsjedavao je Bogii. Prouavao je prikupljeni materijal i sabirao novi. Sjednicama je gotovo redovno prisustvovao knjaz. Uestvovao je u diskusijama ostajui uvijek ravnopravan sa ostalim lanovima komisije. Tome se Bogii divio nita manje nego knjaevom poznavanju obiajnoga prava. Kada je, nakon dugoga i napornoga rada skupljen i prouen materijal, Bogii je s materijalom i zapisnicima sjednica komisije otputovao u Pariz, da tamo izrauje zakon. lanovima komisije naredio je,da prikupljaju novi material i upotpunjuju prikupljeni. Kad je Bogii dovrio redakciju zakonskoga nacrta, vratio se na Cetinje i pozvao lanove komisije. Prouavala se mjesecima prva redakcija i novi materijal. Bogii je potom izraivao novu redakciju i ponovno sazivao komisiju i tako redom. Nakon mnogobrojnih redakcija i mnogobrojnih sazivanja komisije kroz vie godina ustanovljen je tekst crnogorskog "Optega imovinskoga Zakonika". Na zadnjoj sjednici komisije, na kojoj je Bogii proglasio prijedlog zakona dovrenim, knjaz je, estitajui Bogiiu, rekao: "Vae je djelo vee od pobjede na Vujem dolu". Zakon je objavljen knjaevim ukazom u martu mjesecu, a stupio je na snagu u julu 1888.godine. Januara 1898. godine objavljeno je knjaevim ukazom drugo izdanje "Optega imovinskoga Zakonika" s manjim izmjenama dopunama, koje je izvrio Bogii kao crnogorski ministar pravde. Zato "Opti Imovinski Zakonik"? Gotovo u svim dravama seljaci su ogromna veina stanovnitva. U Crnoj Gori nijesu bili samo brojem nadmoni, nego su bili i vladajui stale. Preko plemena imali su u rukama najvei dio dravne vlasti. Plemena su davala i ministre. Nikada nijedan crnogorski graanin nije bio crnogorski ministar. Uz to se graani nijesu isticali u ratovima. Zbog toga su seljaci gledali s visine na graane. Smatrali su ih, i danas ih smatraju, niima od sebe, i to ne kriju ni u odnosima svakidanjega ivota. Ni udobniji ivot graana ni njihovo vee bogatstvo nijesu mogli podii njihov ugled u oima seljaka. U takvim prilikama, i jo u zemlji u kojoj seljaci nisu samo stale, nego politiki narod, nije moglo biti ni govora o graanskom zakonu. Uostalom, radi se o regulisanju imovinskih odnosa cijeloga naroda, a ne samo graana. Zakonom je izgraen najvaniji dio ivotnoga poretka cijeloga naroda i zato je nazvan pravim imenom. Crnogorski "Opti Imovinski Zakonik" izazvao je veliku panju u Europi. Najpozvaniji meu pozvanima izrazili su se o njemu vrlo laskavo. Neki su u njemu vidjeli nedostino zakonodavno remek djelo. U svakom sluaju, on je jedno od najveih zakonodavnih djela devetnaestoga vijeka. On je, meu graanskim zakonima, usamljena kodifikacija obiajnog prava. Tek u novije doba krenula je istim putem Njemaka pri izradi svog novog graanskog zakona. Jednom prilikom, govorei o predradnjama za donoenje novoga zakona, poznati i priznati njemaki pravni ideolog Rajhzrehtfirer, dr Hans Frank rekao je da je Crna Gora ve 1888. godine uradila ono isto, to Njemaka hoe sada da uradi. Po "Optem Imovinskom Zakoniku," Bogii je slavan, a Crna Gora se s pravom dii, to je domovina toga zakonika. Pozivajui se na njega i na pobjedu na Vujem dolu, prilikom pedesetogodinjice svoje vladavine, knjaz Nikola se imao na ta pozvati. Uz to je mogao pokazati dobro ureenu upravu i sudstvo, odline puteve, kojima su povezani svi gradovi i gradii crnogorski, i broj pukih i srednjih kola znatan za ondanju finansijsku mo Crne Gore. Knjaz Nikola je, meutim, u Europi bio najvie poznat po tome, to je po ko zna koji put dao inicjativu za dogaaje od evropskog znaaja. Istorijsku zdravicu ruskoga imperartora Aleksandra III, u kojoj je velikoga vladara male Crne Gore nazvao "jedinim vjernim i iskrenim prijateljem Rusije", ula je cijela Europa. Svi evropski listovi pisali su o njoj mjesecima. Posjeta knjaza Nikole Petrogradu 1908. godine dovela je do sklapanja tajne vojne konvencije izmeu Rusije i Crne Gore. Njom je ustanovljena veliina subvencije, koju je Rusija davala za crnogorsku vojsku, a Crna Gora se obavezala da e uestvovati na poziv Rusije, u svakom ratu koji Rusija u Europi bude vodila. Ruski car Nikolaj tom prilikom pozdravio je crnogorskoga knjaza zdravicom, koja po toplini i srdanosti nije zaostajala za onom cara Aleksandra III. Juni Sloveni mnogo su cijenili i prijateljstvo knjaza Nikole s velikim hrvatskim biskupom trosmajerom. Knjaz Nikola je nesumnjivo jedan od najveih likova na evropskom jugoistoku u drugoj polovini devetnaestoga i poetkom ovoga vijeka. Njegova veliina kree se u grandioznim dimenzijama, koje pokazuje udaljenost od onog njegovog prvog puta u Petrograd do zdravice cara Aleksandra III, i udaljenost od zakona knjaza Danila do "Optega Imovinskoga Zakonika". Crnogorski narod i njegova Narodna skuptina zauzeli su gledite da logika istorijskog prava Crne Gore na www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 16/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Crnogorski narod i njegova Narodna skuptina zauzeli su gledite da logika istorijskog prava Crne Gore na naziv kraljevine i logika veliine knjaza Nikole daju Crnoj Gori pravo da se prilikom proslave pedesetogodinjice vladavine proglasi kraljevinom. Narodna skuptina je izglasala, i knjaz je potvrdio zakon, kojim je Crna Gora proglaena kraljevinom, a knjaz Nikola kraljem. Sve evropske drave pozdravile su proslavu pedesetogodinjice vladavine i proglaenje kraljevine estitkama kralju i Crnoj Gori. Ruski car je estitao preko svog posebnog izaslanika, znamenitog velikog knjaza Nikolaja Nikolajevia, koji se dovezao na jednom ruskom krstau u Bar. Isporuujui carevu estitku saoptio je kralju da ga je car imenovao maralom ruske vojske i predao mu zlatnu maralsku palicu ukraenu briljantima. 11) Italijanski kralj Viktor Emanuel i bugarski car Ferdinand doli su lino na Cetinje da estitaju kralju i Crnoj Gori. Ostale drave estitale su preko svojih poslanika na Cetinju. A Srbija? Ne samo da kralj Petar nije doao, nego je poslao na Cetinje svoga sina, prijestolonasljednika Aleksandra bez ijednoga ministra u pratnji. estitci se dao posve familijaran karakter. Doao unuk, da estita djedu. Na dan proglaenja crnogorske kraljevine list beogradske vlade "Samouprava" u svom uvodniku govori o nekakvom srpskohrvatskom narodu i njegovom ujedinjenju te uslovljava svoje estitanje Crnoj Gori toliko puta i s toliko stvari da se inilo kao da su Crna Gora i Srbija neposredno pred prekidom diplomatskih odnosa. Ostali beogradski listovi, izuzev par njih, tako su uno napadali kralja Nikolu i Crnu Goru, kao da su Crna Gora i Srbija u ratu. Naravno, Beogradu su odmah priskoili u pomo ve poznati listovi u Novom Sadu, Zagrebu i Sarajevu. Otrina njihovih napada na Crnu Goru prelazila je u bjesnilo. U ovom sluaju uivali su neogranienu slobodu u izraavanju misli. Inae su se s pravom alili na nedostatak te slobode. Proglaenje crnogorske kraljevine podstaklo je mrnju Srbije i izmamilo joj priznanje o planovima njenog budueg rada protiv Crne Gore. Crnogorska vlada je utke prela ak i preko takvog dranja Beograda i uzdrala se od prekida diplomatskih odnosa sa Srbijom. Zato je tako postupala otkrie dogaaji, koji su se dogodili ubrzo nakon proglaenja Crne Gore kraljevinom.

CRNOGORSKO-TURSKI RAT GODINE 1912.12) Jula mjeseca 1908.godine izvren je u Turskoj prevrat. Mladoturski oficiri u solunskom korpusu uspjeli su, relativno lako i brzo sruiti vjekovnu tursku despotiju i zamijeniti je parlamentarnom demokratijom. Proglasili su ustav. Ovom dogaaju, koji je znaio istorijsku prekretnicu i za Tursku i za hrianske narode na Balkanu, prethodio je sastanak engleskoga kralja s ruskim carem u Revalu i odluka o novoj reformskoj akciji u Turskoj ime je, izgleda, prevrat ubrzan. Preokret u Turskoj iznenadio je Evropu, a hriane pod turskom vladavinom prvo protresao groznicom nevjerice, a zatim bacio u delirijum radosti, koju izaziva pobjeda ivota nad smru. Oni koji su do jue drhtali pri samom imenu Stambola, odjednom su u njega uprli pogled enje i nade, kakav brodolomci s talasa upiru u daleku obalu. Despotizam, onesposobljen iznenadnim udarcem revolucije, brzo je doao sebi. Ve u aprilu 1909. godine kontrarevolucija u Carigradu uspjela je da obori novi reim. Korpus u Solunu bio je pod zapovjednitvom mladoturskih oficira. Oni su s vojskom krenuli na prijestonicu i osvojili je. Uspostavili su svoj reim, svrgnuli sa vlasti sultana Abdul-Hamida i doveli na prijesto Mehmeda V. Mladoturci su uzeli svu dravnu vlast u svoje ruke. Njihov reim se uvrstio. Dok se ovo dogaalo u Turskoj, Austrougarska monarhija je na putu svojih meunarodnih napora napravila dva koraka koji su imali znatan uticaj na dalji tok dogaaja na Balkanu. Uskoro nakon prvog mladoturskog prevrata, proglasila je aneksiju Bosne i Hercegovine, o emu smo prije govorili. Beu je bilo jasno da je revolucijom u Turskoj stvorena nova situacija na Balkanu, koja ne iskljuuje ni jednu eventualnost. Da bi, za svaki sluaj, dola u povoljniji odnos prema moguim promjenama na Balkanu, htjela je svom poloaju srednjeevropske drave dodati i poloaj balkanske drave. Moda je na nju kod donoenja odluke za izvrenje aneksije, uticala i bojazan, da bi novi revolucionarni mladoturski parlament mogao zatraiti i dolazak narodnih zastupnika iz Bosne i Hercegovine u Carigrad, budui da su pod sultanovim suverenitetom. im su se stiali protesti izazvani aneksijom, Austrougarska je napravila i drugi korak, koji je takoe imao znatan uticaj na novi tok dogaaja na Balkanu, to emo kasnije vidjeti. Godine 1909. dvojna monarhija stvorila je u Crnoj Gori zavjeru, o kojoj je naprijed bilo rijei pod imenom kolainska afera. Ve je reeno, da se nadala da e tom zavjerom doi u poloaj da zauzme Crnu Goru. Time je htjela postati susjed Albanije. Nije mogla jasnije otkriti svoje balkanske planove. Aneksija Bosne i Hercegovine navela je Rusiju na ideju da stvori odbrambeni savez balkanskih drava sa Turskom na elu. Htjela je suprotstaviti Austrougarskoj jedinstvo balkanskog fronta. arikov, ruski izaslanik u Carigradu, ispitivao je, koliko bi Turci bili skloni, da vide balkanske hrianske drave okupljene oko Stambola. Bugarsku i Srbiju nije bilo teko pridobiti za taj savez, jer su se osjeale jednako ugroenim eventualnim pohodom Habzburke monarhije na Solun preko Sandaka i dolinom Vardara. Izgledalo je da ni Grka pred takvom opasnou ne bi odbila takav savez. Pri kraju 1909. i u prvoj polovini 1910. godine obavljene su posjete bugarskog cara Beogradu, srpskog prijestolonasljednika Sofiji, srpskog kralja Carigradu i turskog prijestolonasljednika Beogradu. Ti potezi odavali su rad Rusije na stvaranju saveza balkanskih drava. Njime je trebalo osigurati lanove saveza od eventualnog napada Austrougarske, ali istovremeno i osigurati status quo na Balkanu, to nije bilo ni najmanje utjeno za hriane pod Turskom, www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 17/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja istovremeno i osigurati status quo na Balkanu, to nije bilo ni najmanje utjeno za hriane pod Turskom, kao ni za njihove sunarodnike u hrianskim dravama, lanicama saveza.

Odranje postojeeg stanja na Balkanu trebalo je biti nagrada za Tursku, to bi se putem saveza udaljila od Njemake a time i od sila trojnoga sporazuma, i pribliila Rusiji. Meutim, Turska je bila vezana na Njemaku mnogo vre, nego to se pretpostavljalo. Zbog toga je propala ideja tog balkanskoga saveza. U takvoj situaciji Rusija je savjetovala Bugarskoj i Srbiji, da njih dvije sklope odbrambeni savez protiv bilo kojeg treeg. One su prihvatile sugestiju Rusije i zapoele pregovore. Pregovori su bili mnogo tei i mnogo su due trajali, nego to se oekivalo. Trebalo je mnogo rada i mnogo sastanaka nadlenih ministara, da se sporazumiju oko podjele interesnih sfera na teritoriji Turske, svoje nesuene saveznice. Stanoje Stanojevi, profesor istorije na Beogradskom univerzitetu i poznati srpski dvorski istoriar, tvrdi da je ugovor o odbrambenom savezu izmeu Bugarske i Srbije sklopljen tek nakon prijetnje Rusa da e, ukoliko se to prije ne sporazumiju, Rusija dati pravac svojoj balkanskoj politici bez obzira na interese Bugarske i Srbije.13) Tako je dolo do "ugovora o prijateljstvu i savezu izmeu kraljevine Bugarske i kraljevine Srbije", koji je potpisan u Sofiji 29. februara 1912. godine. Njime su strane u ugovoru garantovale jedna drugoj politiku nezavisnost i teritorijalni integritet, obavezujui se da e, u sluaju napada tree drave ili vie njih, jedna drugoj pritei u pomo svim svojim snagama(l.1.). Dalje su se ugovarai obavezali, da e jedan drugome pomoi cjelokupnou svojih snaga i u sluaju da neka od velesila pokua anektirati, okupirati ili vojskom privremeno zaposjesti neki dio turske teritorije, ako jedna od njih utvrdi da su tim ugroeni njeni ivotni interesi i konstituiran casus belli (l. 2.). Ugovor vrijedi do 31.decembra 1920.godine. Moe se produiti samo "izriito sankcioniranim uzajamnim sporazumom ugovaraa" (l.5.). l. 7. ustanovljuje tajnost ugovora. "U sluaju da u Turskoj nastupe unutranji neredi, koji bi doveli u opasnost dravne i nacionalne interese strana u ugovoru ili jedne od njih, kao i u sluaju da se, usljed unutranjih ili spoljnih neprilika, u koje bi Turska zapala, otvori pitanje o odranju status quo-a na balkanskom poluostrvu, ona od ugovorenih strana, koja bi prva dola do uvjerenja, da bi zbog toga trebalo poeti oruanu akciju, obratie se motivisanim prijedlogom drugoj strani, koja je duna odmah pristupiti razmjeni stavova, i dati motivisan odgovor, ako se ne sloi sa svojom saveznicom. Ako se postigne sporazum za akciju, obavijestie se Rusija, i, ako se ona ne usprotivi, akcija e zapoeti. U sluaju da ne doe do sporazuma meu ugovaraima, predvieno je da se trai miljenje Rusije, koje je za njih obavezno. ("Tajni dodatak ugovoru, l.1.). Nekoliko mjeseci kasnije, 16. maja 1912. godine Bugarska je sklopila ugovor o odbrambenom savezu i sa Grkom. Njime se ugovarai ne samo izriito obavezuju, da e se suzdravati od agresije i provokacije prema turskome carstvu, nego sveano obeavaju, da e vriti moralni pritisak na svoje sunarodnike u Turskoj, da ostanu mirni. (l. 2.). Tajan je prema svakom treem (l. 4.), dakle i prema Srbiji, kao to je i bugarsko- srpski ugovor tajan prema Grkoj. Ugovoru je dodata deklaracija", koja sadri ovu odredbu: "Ako bi Grka izazvala rat s Turskom primanjem kritskih poslanika u svoj parlamenat protiv volje Turske, Bugarska se obavezuje samo na uvanje blagonaklone neutralnosti". Izloeni sadraj gornjih ugovora nesumnjivo dokazuje, da je od ugovaraa daleko i pomisao da napadnu Tursku. Uz to, iz heterogenosti njihovih temeljnih odredaba, a naroito onih koje se odnose na Tursku, jasno se vidi da njima stvorene obaveze nemaju nita zajedniko jedna s drugom. Ono, to obavezuje Bugarsku i Srbiju, nita se ne tie Grke i obratno. Ni pojedini od tih ugovora niti obadva zajedno, ne samo da ne daju nikakvu koaliciju za napad na Tursku, nego ni u sluaju napada Turske na Grku ne obavezuju Srbiju da joj pritekne u pomo, jer napad na Grku nije prema bugarsko-srpskom ugovoru casus foediris et vice versa. Defanziva pojedinih od njih uperena je i protiv lanova kasnijeg etvornoga saveza protiv Turske, ukoliko nisu ugovarai. Oni su i po svom trajanju razliiti. Dok onaj izmeu Bugarske i Sribje vai do 31.decembra 1920.godine, dotle onaj izmeu Bugarske i Grke vai samo do 16. maja 1915.godine. Koliko je od ugovaraa daleka ideja o ratu s Turskom, nesumnjivo dokazuje meusobna obaveza Bugarske i Grke, da se uzdravaju od agresije i provokacije prema turskom carstvu. Ne samo da se odriu uzbunjivanja svojih sunarodika u Turskoj, nego se obavezuju da e upotrijebiti sav svoj moralni uticaj na njih, da ostanu mirni. U "tajnom dodatku" bugarsko-srbskog ugovora predvia se, dodue, mogunost unutranjih nereda u Turskoj, ali je ostao potpuni mir u Turskoj, i na granici prema Bugarskoj, i na granici prema Srbiji za cijelo vrijeme, sve do same objave rata Turskoj od strane kasnijega etvornoga saveza. Nijesu nastupili ni meunarodni dogaaji, koji bi dovodili u pitanje postojee stanje na Balkanu. Kako je ipak dolo do etvornoga saveza protiv Turske i do objave rata? Kralj Nikola je bio poznat kao rijedak poznavalac Balkana, njegovih navika i znaenja dogaaja na njemu. Osjeao je duh Balkana, uao je u tajnu mnogostruko isprepletenih smjerova njegovih zemalja. Poznavao je u tanine i onu balkansku nevolju, poznatu pod imenom rivalstvo velikih sila. Usljed nedostatka snage da se frontalno bori s intrigama toga rivalstva, spaavao se protivintrigama. Pedeset godina njegove vladavine bilo je pedeset godina neprestane borbe za opstanak. Njegov sjajni talenat za provlaenje kroz tjesnace meunarodnih opasnosti, sudbina je naoruala ogromnim iskustvom. Imao je sve uslove da iznese pouzdan sud, kada se smiju praviti zapleti na Balkanu, a kad ne. Po shvatanju kralja Nikole, mladoturska revolucije morala je svakako imati veliki meunarodni znaaj, koji nije, kao posljedicu, predviao eventualne izmjene turske spoljne politike, nego je bilo u vezi s novom unutranjom politikom. Mladoturski program reorganizacije turskog carstva, ako bi bio uspjeno izveden, nuno bi znaio znatno jaanje turske imperije i stabilizovanje turske vladavine na Balkanu. Time bi nade balkanskih hrianskih drava u skorije osloboenje svojih sunarodika u Turskoj bile znatno umanjene, ako ne i konano propale. U sluaju, da dravnika mudrost mladoturaka dovede do stvaranja pravnog poretka, www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 18/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja ne i konano propale. U sluaju, da dravnika mudrost mladoturaka dovede do stvaranja pravnog poretka, koji bi osigurao ivot bez straha od samovolje, i do davanja irokih autonomija hrianskim pokrajinama, ime bi bio omoguen njihov kulturni i ekonomski razvitak, hrianske balkanske drave ne samo da bi uzaludno pokuavale buniti svoje sunarodnike u Turskoj i dizati ustanke, nego bi morale prema Turskoj zauzeti stav pun potovanja, kakav redovno zauzimaju male drave prema velesilama. Bile bi prisiljene da ostvarenje svojih planova za osloboenje svojih sunarodnika pod turskom vladavinom konano prepuste eventualnom sukobu izmeu evropskih velesila. Morale bi se konano odrei svoje samostalne akcije protiv Turske.

S druge strane, kralju Nikoli je, iz uloge Austrougarske u dvjema zavjerama protiv Crne Gore, bilo jasno da je dvojna monarhija skrenula pravac svoga pohoda na Balkan s puta Sandak - dolina Vardara - Solun na put Crna Gora -Albanija. Htjela je postati gospodar cijele istone obale Jadrana i od Albanije napraviti bazu za osvajanje Balkana. Trebalo je to prije aktivno pomoi albanske tenje za slobodom, za dizanjem ustanka u Albaniji. Time su se postizale dvije stvari. Spajanjem Crne Gore sa borbom Albanije za nezavisnost stvara se provalija izmeu albanskih tenji i austrougarskih planova, a uticajem Crne Gore potiskivan je uticaj dunavske monarhije u Albaniji. I drugo, ustankom u Albaniji onemoguava se reorganizacija Turske i istovremeno se Evropi dokazuje neophodnost konanog osloboenja balkanskih hriana od turske vladavine. Proslavu pedesetogodinjice svoje vladavine i prisustvo velikog knjaza Nikolaja Nikolajevia na Cetinju, kralj Nikola je iskoristio da bi upoznao Rusiju sa svojim planovima. U vezi s prilikama i mogunostima na Balkanu, kralj Nikola je predloio sklapanje etvornog saveza u svrhu objave rata Turskoj i molio je ruskog cara da ga ovlasti za rad na ostvarenju svog prijedloga. Zahvaljujui carevom povjerenju u mudrost i opreznost crnogorskog kralja, njegov prijedlog je prihvaen i data su mu traena ovlaenja. Naravno, ruska vlada je trebala da osigura nemijeanje velikih sila u eventualni rat na Balkanu. Kralj Nikola je odmah poduzeo korake za ostvarenje svog plana. Trebalo je ustancima u Turskoj dovesti do talasanja na Balkanu i time pomiriti evropsko javno mnjenje s mogunou oruanog napada balkanskih hrianskih drava na Tursku i pridobiti balkanske hrianske drave, da objave rat Turskoj. Takav raspored akcije nametala je logika same stvari i kralj se toga drao. Nikada u istoriji nije bilo teko potlaenima dokazivati potrebu ustanka protiv tiranije. Pogotovo to nije bilo teko mnogobrojnim i dugotrajnim vezama kralja Nikole u Albaniji i u Sandaku prema granici Crne Gore. Albanija je 1911. godine bila u plamenu ustanka. Ustanak je zadobio razmjere koje su privukle ogromnu panju Carigrada na tu stranu, a evropsko javno mnjenje toliko zatalasale, da je kabinetima evropskih velesila bilo jasno, da je ustankom dalja turska vladavina nad balkanskim narodima ozbiljno dovedena u pitanje. Turski garnizoni u Albaniji bili su preslabi za borbu protiv ustanka, i Carigrad je bio primoran da u Albaniju poalje posebnu vojsku pod zapovjednitvom Turgut-pae. Posljedica njegovih vojnikih uspjeha bio je ogroman broj albanskih izbjeglica u Crnoj Gori. I pored toga to su se u Crnoj Gori marljivo sakupljali prilozi za izbjeglice, ipak su se meu predstavnicima stranih sila na Cetinju pojavile sumnje da Crna Gora od nekud dobija sredstva za finansiranje ustanka. apat je sumnjiio Rusiju. Austrougarski ministar spoljnjih poslova jednom cirkularnom notom upuenom velesilama, optuio je Cetinje, da je organizovalo albanski ustanak. Crnogorski ministar spoljnih poslova, takoe jednom cirkularnom notom, upozorio je velesile na potekoe koje Crna Gora ima od ustanka na svojim granicama, i na opasne posljedice, koje bi ustanak mogao imati, skidajui s Crne Gore svaku odgovornost za posljedice. Time je poelo dopisivanje meu kabinetima velikih sila o Turskoj i prilikama u njoj. Nije izostao ni ustanak u Turskoj na granici Crne Gore prema Sandaku, u okolini Berana, koji je doveo i do sukoba crnogorskih i turskih pograninih trupa. Ovaj ustanak, kao i onaj u okolini akovice, javnost je protumaila kao posljedicu uznemirenosti koja je stvorena ustankom u sjevernoj Albaniji. Za cijelo to vrijeme vladao je potpuni mir na turskim granicama prema Srbiji, Bugarskoj i Grkoj, to nesumnjivo dokazuje, da one tada nijesu ni mislile na rat protiv Turske. Poto je ustancima, s uspjehom, prilike u Turskoj stavio na dnevni red razgovora u Evropi, kralj Nikola je poeo pregovore o stvaranju saveza za konani obraun s turskom vladavinom nad hrianskim narodima Balkana. Srbija je svojim poznatim dranjem prema Crnoj Gori, ovoj nametnula dunost da je zaobilazi. Na dokazano neprijateljstvo to je najblai odgovor. Jula 1912. godine, Cetinje je predloilo Sofiji savez hrianskih balkanskih drava i objavu rata Turskoj. Nekoliko dana kasnije, Cetinje se s istim prijedlogom obratilo i Atini. Vidovitom E. Venizelosu nije ostala neprimijeena Rusija za kulisama prijedloga, i odmah ga je prihvatio. Bugarska Vlada je kao uslov za svoj pristanak postavila zahtjev da Crna Gora tri mjeseca prije ostalih objavi rat Turskoj. Taj zahtjev obrazlagala je strategijskom potrebom, da se turska vojna sila to vie privue na sjever, i time omogui prilika ostalim saveznicima, da je napadnu s boka. S druge strane, trebalo je tim osigurati Bugarsku, da ne bude, kao vojniki najjaa, objekat napada cijele Turske snage, to bi bilo vrlo vjerovatno kada bi svi saveznici istovremeno objavili rat. Taj uslov bio je neprihvatljiv za Crnu Goru. Crnogorska vlada ga je odmah dostavila Venizelosu, upozorila na njegovu neprihvatljivost, i zamolila ga da intervenie kod I. Geova, da bi od postavljenog uslova odustao ili ga barem znatno ublaio. Zahvaljujui mudrom procjenjivanju situacije na Balkanu i u Evropi uopte, otroumnom i uvjerljivom izlaganju i odlunom dranju E. Venizelosa i dravnikoj uviavnosti i susretljivosti I. Geova, pregovori su tekli brzo i povoljno. Bugarska i Crna Gora su se sloile, da Crna Gora mjesec dana prije ostalih objavi rat Turskoj. U tom smislu konano formulisan prijedlog crnogorske vlade odnio je u Sofiju Koluev, bugarski izaslanik na Cetinju, poetkom avgusta 1912. godine. Bugarska je prijedlog primila na ministarskoj sjednici, odranoj pod carevim predsjedavanjem 13. avgusta, i time "rijeila najsudbonosnije od svih pitanja, koja su ikad imali rijeiti bugarski dravnici od osloboenja zemlje", kako to veli I. Geov u svome djelu "Lalliance balcanique". Time je bio sklopljen sporazum izmeu Crne Gore, Bugarske i Grke za napad na Tursku. Sad je trebalo za www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 19/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja Time je bio sklopljen sporazum izmeu Crne Gore, Bugarske i Grke za napad na Tursku. Sad je trebalo za njega pridobiti Srbiju. Taj zadatak je preuzela na sebe Bugarska, s obzirom na njen prije spomenuti savezni ugovor sa Srbijom, odnosno na l. 1. njegovog "tajnog dodatka". Pristupanjem Srbije sklopljen je etvorni sporazum za napad na Tursku. Tek nakon pristupanja Srbije trojnom sporazumu i na njen prijedlog, sklopile su ona i Crna Gora savezni ugovor od 14. septembra 1912. godine. Naravno i ovaj, kao i prije spomenuti dvojni ugovori, regulie samo odnose izmeu ugovaraa i nema nikakve veze sa sklopljenim etvornim sporazumom.

Brzi razvoj politikih dogaaja na Balkanu i u Evropi uopte ubrzao je objavu rata Turskoj. S jedne strane, jer su preporuke Austrougarske u Carigradu, da se Makedoniji i Albaniji daju autonomije dovodile u opasnost ivotne interese lanova etvornoga sporazuma, a s druge strane, uspjena diplomatska akcija ruskog ministra spoljnih poslova S. D. Sazonova prilikom njegove poznate posjete prijestonicama evropskih velesila upravo uoi rata, diktirali su brzu akciju. Na javnost u balkanskim dravama djelovala je kao ratni signal izjava, koju je dao S. D. Sazonov bekim novinarima na prolazu kroz Be: "Sve sam uinio, da sprijeim rat, ali ako ipak izbije, uspio sam ga lokalizovati i osigurati status quo ante". To prevedeno na obian jezik znai, da lanovi etvornoga sporazuma mogu dobiti u ratu, ali izgubiti ne. Crna Gora, kao to je bila duna po sporazumu s Bugarskom, prva je objavila rat Turskoj. Ne mjesec dana kasnije, kako je bilo ugovoreno, nego odmah nakon osam dana i ostali lanovi sporazuma objavili su rat. Crnogorska vojska je osvojila dio turske teritorije u Sandaku i Metohiji, osvojila je gradove Pljevlja, Bijelopolje, Berane, Pe i akovicu. Skadar nije mogla zauzeti, iako je dala velike rtve, upornim pokuajima da ga zauzme. Imala je oko deset hiljada mrtvih i ranjenih, to je ogroman broj u odnosu na ondanu brojnu snagu njene vojske. Morala je pribjei opsadi Skadra. Primoran glau, Skadar se predao pred sam kraj rata. Zauzela ga je crnogorska vojska. Meutim, nakon nekoliko dana morala ga je napustiti po odluci konferencije ambasadora velikih sila u Londonu. Odluka je donesena na zahtjev Austrougarske, koja je bila i ovlatena da upotrebom oruane sile protiv Crne Gore ovu primora na naputanje Skadra, ako ga ne bude htjela drugaije napustiti. Da bi dokazala kako je ozbiljno shvatila svoju ulogu egzekutora odluke ambasadorske konferencije, Austrougarska je izvrila mobilizaciju u Bosni i Hercegovini pa ak i koncentraciju vojske na granici prema Crnoj Gori. Crna Gora nije dobila ni najmanji dio turske teritorije, koji njena vojska nije osvojila, a izgubila je osvojeni Skadar. A Pai je ipak rekao ruskom caru prilikom svoje audijencije u Petrogradu poetkom 1914: "Mi smo njima (Crnogorcima) ustupili vei teritorij nego to su zasluili". Prvo, to nije bio Paieva teritorija, nego turska. Drugo, nije ga Crnoj Gori ustupio Pai, nego pobijeena Turska. I tree, nije Pai, prilikom pregovora o miru s Turskom, od nje traio niti mogao traiti ustupanje te teritorije, nego Crna Gora koja je tu teritoriju zauzela. Ili je moda htio rei, da ali, to po zavretku rata s Turskom nije objavio rat Crnoj Gori? Ova Paieva izjava ruskom caru ilustruje i Paia i njegov sud o snazi intelekta ruskoga cara, kada se usuuje da mu servira takvu smjelu kombinaciju neistine, gluposti i pakosti u vezi sa dogaajem, koji se nije desio prije dvije hiljada godina, nego prije nepunu godinu dana. U vremenu kada je to govorio predsjednik srpske vlade, Srbija je imala s Crnom Gorom ugovor o "savezu i prijateljstvu" od 14.septembra 1912. godine. Kasnije e posebno biti govora o ovoj Paievoj audijenciji. Sada se vratimo balkanskim "prijateljima i saveznicima". Tek to su prestale vojne operacije protiv Turske, nale su se Srbija, Grka i Rumunija u ratu protiv Bugarske. Bugarska tvrdi da je Srbija kriva za taj rat, a Srbija tvrdi, da je kriva Bugarska. Ja neu traivati krivca. elim samo konstatovati ovo. injenica, da su i Srbija i Grka bile protiv Bugarske, nesumnjivo dokazuje da su se njih dvije jo za vrijeme rata protiv Turske, sporazumjele da se odmah po zavretku ovog rata obraunaju s Bugarskom, s kojom su obadvije imale ugovore o "savezu i prijateljstvu". Ova injenica ostae za sva vremena jedna od najboljih ilustracija pojma fides balcanica.14) Prvi i posljednji savez etiri hrianske drave i njihov posljednji rat s Turskom posljednji je veliki zamah velikog crnogorskoga kralja.

PAIEVA AUDIJENCIJA Januara 1914.godine, predsjednika srpske vlade Nikolu Paia primio je u Petrogradu ruski car.15) O toku audijencije Pai je iz Petrograda 2. februara poslao opsean pisani izvjetaj kralju Petru u Beograd. Ve sam citirao neto iz toga izvjetaja. Poto je iznio tok razgovora o Grkoj, Rumuniji, Turskoj i Albaniji, Pai poinje izvjetaj o razgovoru o Crnoj Gori ovom znaajnom reenicom: "Zatim je preao razgovor na Crnu Goru, Bugarsku i Austriju". Neposredno poslije rata Srbije s Bugarskom i u vrijeme poznatog zavjerenikog rada Beograda protiv Austrougarske, Pai nije mogao jae naglasiti svoj neprijateljski stav prema Crnoj Gori, nego to je uinio uvrstivi je sa njima dvjema u istu kategoriju. Poevi tako svoj izvjetaj, Pai nastavlja: "O Crnoj Gori on (car) ree, on zna, da tamo stoji cio narod na naoj strani i eli ujedinjenje s nama". Poto je naveo ta je car rekao, Pai iznosi o emu je on cara obavijestio. Rekao mu je to se radilo u toku rata i kasnije (ne kae ta je rekao da se radilo) i da je crnogorski poslanik u Beogradu L. Mijukovi izjavio da e savjetovati kralju Nikoli, da to prije pokrene pitanje personalne unije Crne Gore sa Srbijom, jer bi poslije smrti kralja Nikole, to pitanje moglo biti opasno za cijelu crnogorsku dinastiju. Nakon tog Paievog referata caru, "car je estoko kritikovao dranje Crne Gore, i rekao da Crna Gora ne radi ispravno, kako je ona i sad u sporazumu s Austrijom, i kako je on sluajno tek jue uo od svog ministra, da Crna Gora ima na umu neke intrige protiv Srbije i njene dinastije, i da se zbog toga mora paziti, da se to zlo ne dogodi".
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 20/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Nikada ni jednom piscu o ruskom caru i o Paiu nee poi za rukom, da njih dvojicu tako vjerno prikae, kao to je to uspjelo Paiu u ovom izvjetaju o njihovom razgovoru o Crnoj Gori. Ruski car tvrdi, da zna, uz koga su misli i osjeanja crnogorskog naroda, a on je dokazao cijelome svijetu, da su misli i osjeanja njegovog ruskog naroda od njega udaljeniji nego sjeverni pol od junog. I ne samo to. On je dokazao cijelom svijetu da nema ni pojma ne samo o tome, u kom pravcu se kree razvitak njegovog ogromnog carstva, nego ni ta se radi u njegovom dvoru, a tvrdi da zna logiku sudbinskog puta Crne Gore, koja je imala svoju dravnost kroz sve vjekove svoje istorije. Pai tvrdi caru da mu je crnogorski poslanik u Beogradu rekao, da e to prije crnogorskom kralju predloiti personalnu uniju, da za njegove potomke to pitanje kasnije ne bi bilo opasno. Personalna unija znai ili nasilno detroniziranje kralja Nikole i njegovih potomaka, ili izmjenu crnogorskog ustava, obadvoje u korist dinastije Karaorevia. I car se ne sjeti da pita, u kakvu bi to veu opasnost mogli kasnije doi potomci kralja Nikole. Umjesto da to pita Paia, on mu pria, kao neko otkrie, ta je dan prije uo od svog ministra. Ne pada mu ni na kraj pameti da je njegov ministar to uo od Paia, nego Paiu prepriava Paievu priu kao svoje obavjetenje. Car je svojevremeno obavijeten o ulogama Srbije i Austrougarske u bombakoj i kolainskoj aferi, zna da je Crnoj Gori prije kratkoga vremena, na zahtjev Austrougarske, oduzet Skadar, i ipak se tako brzo i lako zapleo u mreu beogradskoga arobnjaka. Siromah car! Teko je rei, ko je vie za aljenje, on ili ogromno carstvo, kojem je bio na prijestolu. Kad smo ve kod ovako uspjele Paieve podvale, moram neto rei o rijei podvala. Napravljena je od glagola podvaliti. Ni ona, ni glagol, od kojeg je napravljena ne postoji ni u jednoj od zemalja koje su bile u sastavu bive kraljevine Jugoslavije, osim u Srbiji. Srbija je njena i otadbina i domovina. Za oznaku neije nelojalnosti prema drugom postoje izrazi: slagati, prevariti, obmanuti, zabluditi, baciti prainu u oi, nasamariti, prevesti ednog preko vode, izvui hasuru, nasankati, natociljati, zamazati oi, navesti na tanak led, biti nevjeran, intrigirati, ogovarati, klevetati i drugi. Podvaliti znai i ono, to svaki pojedini od njih znai i to svi skupa znae, i jo daleko vie. Dok su svi prije navedeni izrazi za nelojalnost istovremeno i oznaka poroka, dotle se podvaliti, u Srbiji, ne smatra porokom nego vrlinom. Paievi oboavaoci, kada su se htjeli o njemu najpohvalnije izraziti, govorili su: on podvali svakome. Imenica podvala nije oznaka jednog pojma, nego naziv za jedan moralni i etiki sistem, ime jedne religije. Nesrbijancu je nemogue ui u logiku tog sistema. Otud je domovina religije podvale i u politikim odnosima postala strailo za sve, koji s njom imaju posla, a posebno za susjede. Ne moe se rei za Nikolu Paia da je Mojsije religije Podvale, jer je ona postojala i prije njega, ali je, svakako, on njen najreprezentativniji predstavnik. Ipak je to slabo opravdanje za cara jedne od najjaih imperija na svijetu, to je s brzinom politikoga poetnika utrao u Paievu zamku. Razgovor izmeu cara i Paia preao je na Bugarsku i njenog kralja. Kako taj dio njihovog razgovora nema veze sa sukobima, o kojima je rije, ja u ga citirati samo onoliko koliko je u vezi s razgovorom o Austrougarskoj. "Na to ja (Pai) dodadoh, da mi (Srbi) s nae strane ne trebamo ipak njih (Bugare) grditi, nego moramo misliti, kako e jedinstvo Srbije i Bugarske biti koristno obojici, i da e moda doi vrijeme, kada bi se moglo neto odstupiti Bugarskoj, ako bi nas htjela pomoi kod reenja srpsko-hrvatskog pitanja. Na to zapita car koliko Srbohrvata ivi u Austriji i to oni sada veruju i ele. Ja mu odgovorih: preko est milijuna, i rekoh mu, gde ive. Ja mu rekoh i o Slovencima, da gravitiraju k Srbohrvatima i da e primiti srpskohrvatski jezik, jer je njihov dijalekat rav i oni su ve dugo izgubili nacionalnu samostalnost". "Ja sam tada priao caru, kakav je preokret nastupio kod Slovena u Austrougarskoj, kako mnogobrojni izjavljuju, Starevievi pristae, koji su prije oekivali spas od Austrije, sada uviaju, da njima ovaj spas moe doi samo od Rusije i Srbije, i da oni jedva ekaju priliku da vide ostvarene svoje elje; i tada mu rekoh, da emo mi dobiti vojnika iz onih zemalja, koliko budemo imali puaka". U nastavku razgovora car je izmeu ostalog rekao: "Ako Austrija ne prestane sa svojom antislovenskom politikom, to nee dobro svriti. Tada zapita on, koliko vojnika moe Srbija sada podii". Po Paievim rijeima, cijeli jug austrougarske monarhije prihvatio je velikosrpsku dravnu ideju i samo trai puke, pa da pone borba za njeno ostvarenje. Slovenci su spremni da se odreknu svoga jezika, a mnogi Starevianci eljno iekuju da srpska vojska ue u Zagreb. Treba samo pridobiti Bugarsku da pomogne Srbiji u ratu protiv Austrougarske. Ruski car nije natuknuo, nego sasvim jasno nagovijestio skori rat Rusije protiv dvojne monarhije. Duhovnom voi beogradskih revolucionara careve rijei bile su podsticaj za akciju. Organizacijama "Narodna odbrana" i "Crna ruka" nije mogao donijeti ljepi poklon iz Petrograda. Nesretni car nije moda ni slutio, da je svojim razgovorom s Paiem napunio revolver, iji su pucnji u Sarajevu objavili poetak svjetskog poara i bili mrtvako zvono njemu, njegovoj porodici i njegovom carstvu.

CRNA GORA U SVJETSKOM RATU 1914.GODINE Nije prolo ni punih est mjeseci nakon Paieve audijencije u Petrogradu, pri kraju prve polovine 1914. godine, u Sarajevu je ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Oi pune straha, ublaenog drhtavim zrakom nade, bile su uprte prema Beu i Petrogradu. Iako su oblani horizont arale privremena provedravanja, slutnje su ostale trajno teke. Neizvjesnost su prekinuli ultimativni zahtjevi, koje je Be postavio Beogradu u julu mjesecu. Znalo se, da e odgovor pisati Petrograd, a potpisati Beograd. Oekivao se evropski rat. Iako je odgovor na ultimatum dvojne monarhije bila briga Petrograda, Pai je ipak zatraio od crnogorske vlade da mu da svoje miljenje, kako bi trebalo odgovoriti na ultimatum. Htio je znati miljenje kralja Nikole. Istovremeno je pitao www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 21/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja miljenje, kako bi trebalo odgovoriti na ultimatum. Htio je znati miljenje kralja Nikole. Istovremeno je pitao da li bi Srbija, u sluaju rata s Austrougarskom, mogla raunati na neogranienu pomo Crne Gore. Crnogorska vlada je odgovorila, da u odgovoru na ultimatum treba posluati savjete Rusije, i da e Crna

Gora ui u rat, ako do njega doe. Crnogorska vlada je znala, da nee doi do rata, ako ga ne eli Rusija; u sluaju da zarati Rusija, Crna Gora je obavezna da joj se pridrui prema vojnoj konvenciji Crne Gore s Rusijom iz 1908.godine, kao to je prije reeno. Tako je Crna Gora ula u rat. Ni u poetku ni u toku rata Crna Gora nije sklopila ni s jednim od saveznika nikakav ugovor, kojim bi joj bilo osigurano teritorijalno proirenje ili ma kakva druga korist u sluaju pobjede. Pri sklapanju poznatog londonskog pakta iz 1915. godine, Crna Gora nije uestvovala, kao ni Srbija. Brige za Crnu Goru kralj Nikola je potpuno prepustio Rusiji, a posebno svome uticajnome zetu, velikom knjazu Nikolaju Nikolajeviu. Njegova vjera u iskrenost i mo te zatite bila je tako velika, da se on pravio kao da ne primjeuje mnoge, inae opasne intrige, s kojima bi, da te vjere nije bilo, sigurno stupio u borbu na ivot i smrt. U toku rata, prilikom jednog od njegovih dolazaka na Njegue, na front prema Kotoru, jedan od zapovjednika saoptio mu je, da se u vojsci jako osjea defetistika akcija agenata beogradske "Crne ruke". Kralj mu je rekao: "Ne boj se! Znam ja to, ali ja, moj dom i Crna Gora sigurni smo, dok je na ruskom priestolu dinastija Romanov. Due i ne traim". Kralj nije ni slutio kako je tano prorekao propast svoju, svoga doma, i Crne Gore. Njegova vjera u Rusiju jedino je objanjenje za njegov pristanak na neke prijedloge Beograda na koje on inae ne bi nikada pristao. Odmah u poetku rata Srbija je zatraila da, radi jedinstva zapovjednitva, njeni oficiri uzmu u svoje ruke vrhovno zapovjednitvo nad crnogorskom vojskom. Kralj Nikola je pristao. Za naelnika vrhovnog taba doao je general Boa Jankovi. Za njegovog pomonika imenovan je pukovnik Petar Pei, kasniji armijski general u Jugoslaviji, i s njima grupa oficira. Uzeli su potpuno u svoje ruke crnogorsku vojsku i njenu sudbinu. Veza Crne Gore sa saveznicima preko crnogorskoga primorja bila je zatvorena neprijateljskim podmornicama. Zbog toga su Rusija i ostali saveznici mogli slati ratni materijal i hranu za Crnu Goru samo preko Srbije. Slali su zajedno za Crnu Goru i Srbiju. Meutim, najvei dio poiljki, odreenih za Crnu Goru, Srbija je zadrala za sebe. Usljed toga, evo kako je bila opskrbljena crnogorska vojska: "40.000 crnogorskih golih, gladnih i bosih vojnika, naoruanih starim pukama i topovima s crnim barutom, bez hrane i sredstava za borbu".16) im je dobila zapovjednitvo nad crnogorskom vojskom, Srbija je Crnoj Gori postavila i drugi zahtjev. Traila je, da se napravi ugovor o rasporedu crnogorske vojske. I kralj Nikola je pristao. Tim ugovorom dvije treine cjelokupne crnogorske oruane snage, u jaini od 30.000 vojnika, stavljeno je na raspolaganje zajednikim operacijama u Bosni i Sandaku.17) Svega deset hiljada vojnika ostavljeno je za cijelu sjeverno-zapadnu, zapadnu i junu granicu Crne Gore i za njene posade prema Albaniji. Ostao je nezatien Loven, kapija Crne Gore. Sve po planu za unitenje crnogorske dravne nezavisnosti - i zapovjednitvo i ugovor o rasporedu vojske i ostavljanje vojske bez hrane i sredstava za borbu. Dovrivi uvoenje Crne Gore i njene vojske u zamku, u vojsku su pustili agente "Crne ruke", da agitujuju za pripajenje Crne Gore Srbiji. Beogradski najamnici dokazivali su crnogorskim vojnicima, da oni nemaju ni hrane ni ratnog materijala zbog toga, to kralj Nikola nee da ratuje s Austrougarskom, jer s njom ima tajni ugovor. Tvrdili su da je sva crnogorska vojska poslata u Bosnu i Sandak i da je Loven ostao bez odbrane zato to je kralj Nikola prodao Loven Beu i t.d. Todor Boovi, jedan od voa beogradskih agenata, doao je jednog dana meu regrute u Podgoricu i javno im odrao govor, kao na nekoj politikoj skuptini. Rekao im je da e Crna Gora i Srbija biti ujedinjene pod jednim kraljem. Ko e biti kralj, Petar ili Nikola, odluie Srbijanci i Crnogorci glasanjem. Budui da Srbijanaca ima daleko vie, jasno je u iju e korist biti glasanje. Ne samo da zbog toga ina izvrenoga u ratu nije strijeljan, nego uopte nije pozvan na odgovornost. Radilo se otvoreno ono, to se po Paievim rijeima ruskom caru, radilo tajno u ratu 1912. godine. Razlika je samo u tome to se prije moralo raditi zavjereniki, jer srpski oficiri nijesu imali ni pristupa u crnogorsku vojsku, a sad je imaju pod svojim zapovjednitvom. Kua je povjerena na uvanje palikui. Ve je reeno da su neprijateljske podmornice uspjele uspjeno blokirati crnogorsko primorje. Taj uspjeh im je omoguila njegova blizina Boki Kotorskoj. Budui da je opskrbljivanje preko Srbije ostavilo Crnu Goru bez iega, kralj Nikola je odluio da pomicanjem na jug udalji od Boke vezu Crne Gore sa morem, i time omogui saveznikim brodovima snabdjevanje crnogorske vojske. Naredio je zapovjedniku garnizona prema Albaniji, iji je jedini zadatak bio uvanje te granice, da okupira Skadar i luku sv. Jovana Meduanskog. Garnizon je izvrio svoj zadatak polovinom juna 1915.godine. Naelnik crnogorskog vrhovnog zapovjednitva, srpski general Boa Jankovi, protestovao je to je vrhovni zapovjednik crnogorske vojske izdao naredbu garnizonu bez njegovog pitanja i to je zauzet Skadar. Traio je naputanje Skadra. Kralj je odbio da udovolji njegovom zahtjevu i on je dao ostavku na poloaj naelnika vrhovnoga taba, i demonstrativno napustio Crnu Goru. Ponaanje Srbije je dostiglo besprimjeran vrhunac kada je srpska vlada diplomatskim putem dala ukor crnogorskoj vladi zbog zauzea Skadra i izjavila, da e drugaije postupati, ako se slian sluaj ponovi!
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 22/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Umjesto da iskoristi svoje pravo vrhovnoga zapovjednika i otpusti sve srpske oficire iz slube i naredi im da odmah napuste Crnu Goru, kralj Nikola je postavio za naelnika vrhovnog zapovjednitva dotadanjeg pomonika naelnika, srpskog pukovnika Petra Peia. Kralj Nikola je imao 74 godine i bio, iznemogao starac, bez ikoga. Da je bio samo 15 godina mlai, da je bio onaj poznati, ponosni i odluni knjaz Nikola, srpski oficiri ne bi stigli ni spakovati svoje kovege. Tako bi na vrat na nos pobjegli u Srbiju. Crnogorska vlada, umjesto da je od srpske vlade zatraila izvinjenje s napomenom, da je u protivnom sluaju prisiljena odgovoriti na uvredu prekidom diplomatskih odnosa, primila je ukor na znanje. Predsjednik te Vlade bio je general Janko Vukoti. Na ovu injenicu upozoravam zbog onoga to e kasnije doi. Bijes Srbije zbog ulaska crnogorske vojske u Skadar bio je u vezi sa njenim tajnim ugovorom s Albanijom. General Jankovi napustio je Crnu Goru, da bi dokazao Albaniji, da je crnogorska vojska bez njegovog znanja i protiv njegove volje ula u Skadar. Prijetnja srpske vlade da e drugaije postupiti, ako bi se slian sluaj ponovio, bila je upozorenje, da e Srbija oruanom silom napasti Crnu Goru, ako bi se usudila okupirati jo neko mjesto u Albaniji. Cetinje oigledno nije razumjelo ni postupak generala Jankovia ni opomenu srpske vlade, jer nije znalo za tajni ugovor izmeu Srbije i Albanije. Za njegovo postojanje doznalo se tek iz govora, koji je Nikola Pai odrao u Narodnoj skuptini u Beogradu 25. januara 1922. godine. Objanjavajui zato je izgubljen Skadar, Pai se pozvao na taj tajni ugovor, i dodao da mu je Srbija ostala vjerna i na mirovnoj Konferenciji u Parizu. Zbog toga nije ni traila Skadar s pozivom na pakt, sklopljen u Londonu izmeu zapadnih velesila i Rusije 1915.godine. Agenti "Crne ruke" neumorno su i nesmetano nastavljali pripremanje crnogorskog naroda i crnogorske vojske za izdaju sebe i svoje Crne Gore. Dokazivali su, da je general Jankovi napustio Crnu Goru zbog urovanja kralja Nikole s Austrougarskom. Crnogorska vlada nije objavila prijetnju srpske vlade zbog okupacije Skadra. Krila ju je kao najveu dravnu tajnu. Za nju su znali samo kralj i ministri. Time to je nije objavila preko poluslubenog lista i tim putem izazvala polemiku sa srpskom vladom zbog nje, uinila je samoubilaku greku. Da su Crnogorci znali da je Srbija protiv pripajenja Skadra Crnoj Gori, pri kraju 1915. godine, bili bi zarobljeni i srpski kralj i srpska vlada i srpska vojska. I sam kralj Nikola zaludu bi nareivao crnogorskoj vojsci da ih spaava svojom krvlju. Jo manje bi se moglo dogoditi, da svojim ropstvom plati njihovu slobodu. Sudbina crnogorske vojske dokazala je, da je gore pomenuta greka vlade, pomognuta njenim ranijim grekama, bila majka veleizdaje. Posljednjih mjeseci 1915. godine Srbiju je napala jaka vojska centralnih sila pod zapovjednitvom feldmarala von Makenzena. Napala ju je i Bugarska. Udarac je bio tako silovit, da srpska vojska nije uspjela dobiti ni jednu bitku, od Dunava do Kosova. Borbe njenih zatitnica bile su jedini znak njenog ivota. Unitilo ju je povlaenje u neredu. Ostaci ostataka srpske vojske bili su u pokretu preko K. Mitrovice prema Metohiji. Sa njima kralj, regent, vlada, narodna skuptina, vrhovno zapovjednitvo i izbjeglice. Put prema Solunu bili su im presjekli Bugari. Mogunost za dalje bjeanje ostala im je ili preko Crne Gore ili preko besputnih albanskih planina, uz rizik da budu poubijani zbog tekih uspomena iz rata od 1912. godine. Hoe li imati slobodan prelaz preko Crne Gore, zavisilo je od uspjeha crnogorske vojske, da borbama zaustavi ili znatno uspori nadiranje austrougarske vojske preko Sandaka. Razumije se, da nisu izostali telegrafski apeli na bratsku crnogorsku vojsku i njeno dokazano junatvo. Od straha se sve izbezumilo. Opkoljeni neprijateljem gotovo sa svih strana, srpski vojnici su bacali puke ili ih prodavali Albancima. U Kosovskoj Mitrovici kroz gomile svijeta prolazio je doboar i vikao: "Narode, naa junaka braa Crnogorci, potukli su Austrijance. Put za Crnu Goru je siguran". Umjesto nekadanjih opomena i prijetnji vladala je umilna poniznost. Takvi su moda svi ljudi ili bar ogromna veina. Stisni ga, piti, pusti ga, zvidi. Crnogorska vojska je uz ogromne rtve zadravala neprijatelja u Sandaku. Srbijanci su prolazili preko Crne Gore za Skadar i dalje. Kralj Nikola je sazvao Narodnu skuptinu. U najteim prilikama i u najgore vrijeme. Decembar mjesec, na nebu oblaci, na srcu kamenje. Crnogorski vrhovi bore se s meavom, duhovi s olujom crnih slutnji. Na poetku prve sjednice, na prijedlog vlade, skuptina je odluila da sjednice budu tajne. Kroz vie dana odrano je vie tajnih sjednica, nijedna javna. Vlada je proitala beznaajan izvjetaj o svom radu. itava povorka vladinih poslanika odrala je beznaajne govore. Govorili su i neki lanovi vlade. Ne samo da nijedan lan skuptinske opozicije, kojoj sam ja bio voa, nije govorio, nego ni upadicu nije napravio. To se shvatilo kao demonstracija protiv tajnosti skuptinskih sjednica. Opozicija ne govori vladi i njenoj veini, nego narodu. Odjednom je vlada generala J. Vukotia dala ostavku. Imala je povjerenje i Krune i Narodne skuptine. Zato ostavka? Niko nije mogao dati odgovor na to pitanje. Nakon krize od nekoliko dana vladu je sastavio Lazar Mijukovi. On je prije par dana doao iz Srbije, gdje je bio crnogorski namjesnik. To je onaj isti Mijukovi ije je politike planove iznio Pai u svom razgovoru s ruskim carem. Bilo je jasno da je kriza izazvana samo da bi on doao za predsjedika vlade, jer je inae ostalo sve po starom. Svak se plaio njegove misije kao i budue misije generala Janka Vukotia. Na dan 22. decembra zakazana je sjednica Narodne skuptine, da se predstavi nova vlada. Interesovanje publike je bilo ogromno. Nestrpljivo se oekivala vladina izjava i moj odgovor na nju. Narod je bio eljan jasnog uvida na dogaaje i vjerovao je da e mu ga moj sudar s vladom i dati. Ne samo da su prepune skuptinske galerije, nego je zaposjednut i prostor oko skuptine. ekali su, da bi to prije uli to je bilo u skuptini. Predsjednik vlade proitao je izjavu. Nakon konstatacije da je nova vlada preuzela upravu u najteim www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html

23/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja Predsjednik vlade proitao je izjavu. Nakon konstatacije da je nova vlada preuzela upravu u najteim asovima domovine, reeno je sasvim jasno da e nova vlada ostati vjerna pravcu rada i programu prole vlade i sasvim nejasno, da e se nastaviti rat. Ni rijei o spremnosti na povlaenje u sluaju neuspjeha u odbrani Crne Gore. Nije se uo ni jedan glas odobravanja.

Nakon kratkog govora jednog vladinog poslanika koji je odobrio vladinu izjavu, ja sam dobio rije. Poeo sam svoj dugi govor konstatacijom da je nova vlada, po svom vlastitom priznanju, vjerni uvar politike prole vlade u tolikoj mjeri, da zapravo i nije nova vlada, nego rekonstruisana stara. Iznio sam greke prole vlade od njenoga preuzimanja dravne uprave u aprilu 1913. godine, do dolaska nove vlade. Ustanovio sam, nabrajanjem injenica, da je prola vlada svojim naopakim radom izgubila povjerenje velikih saveznika i ostavila crnogorsku vojsku bez hrane i ratnog materijala. Upozorio sam, da je u izjavi, o kojoj se raspravlja, reeno jasno ono to nije smjelo biti ni nagovjeteno, t.j. da e se nastaviti politika prole vlade, a da je umotano u dvosmislenost ono to se narodu trebalo objaviti odluno i otvoreno, tj. da Crna Gora nee sklopiti separatni mir. Zavrio sam svoj govor izjavom, da je protiv Crne Gore skovana veleizdajnika zavjera. Upotrijebio sam krilaticu da je Crna Gora rtvovana za Gole planinu.18) Pozvao sam narodne poslanike da srue vladu, uzmu vlast u svoje ruke i spasu ast i slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda. Odgovorio mi je jedan lan vlade i dva narodna poslanika, lanovi bive vlade. Njihovi odgovori bili su veoma uni. ak su moj govor nazvali veleizdajom. Time su u oima naroda samo potvrdili tanost moje optube. Nakon njihovih govora skuptinske sjednice su odloene. To je bila posljednja sjednica Narodne skuptine kraljevine Crne Gore. Moj govor je imao ogroman uinak u narodu. To je dokaz da je on bio eksplozija zgusnutih sumnji i tekih briga cijeloga naroda. Munjevitom brzinom, od usta do usta, pronesena je Crnom Gorom strana rije, da je Crna Gora zavedena za Gole planinu. Njome su poinjali i zavravali ogoreni napadi na vladu i vrhovno zapovjednitvo. Talasi ogorenja sve vie su se pribliavali kralju. Jo uvijek je privezana za Sandak glavnina crnogorske vojske iako je otpala potreba zatite Srbijanaca. Oni su ve napustili Crnu Goru. Neki su doprili i do Draa. Hercegovaki odred, koji titi sjeverozapadnu granicu Crne Gore, uzmie pred neprijateljem prema Nikiu. Na Lovenu je par hiljada vojnika i nekoliko topova s crnim barutom. Prema njima artiljerija sa jedanaest neprijateljskih tvrava oko Kotora, topovi s neprijateljske ratne mornarice i oko dvadeset hiljada dobro opremljene pjeadije. Zapovjednitvo crnogorske vojske jo uvijek je u rukama srpskih oficira s pukovnikom P. Peiem na elu, iako je ve davno prestala "potreba jedinstva komande" srpske i crnogorske vojske. injenica, koja bode oi. Svako se pita zato ovi ne idu za svojom vojskom? to jo moraju da obave? Da imaju neki mrani zadatak, bilo je jasno. U zoru 24. decembra poela je uraganska topovska paljba na Loven i nije prestajala do njegovog osvajanja. Pod zatitom artiljerije poela je uz Loven nadirati neprijateljska pjeadija 25.decembra.*) Ba pred sam susret dana i noi, 27. decembra, zauzet je Kuk, klju lovenskog masiva. Lovensku svjetlost progutala je ta no. Loven je pao. Da tragediju zaini s malo komike, Pei je naredio, da palom Lovenu dou u pomo dva bataljona. Glavnina crnogorske vojske jo uvijek je vezana za Sandak. Rana zora ispratila je diplomatski kor s Cetinja za Podgoricu 29. decembra. Na Cetinju su kralj, vlada i vrhovno zapovjednitvo. Lazar Mijukovi je vjerovao da je doao as za ostvarenje njegove tajne zamisli. Oko podne je zatraio i dobio audijenciju. Podnio je kralju na odobrenje pismeni zahtjev kojim se trai od neprijatelja trodnevno primirje i odreivanje delegata za sklapanje mira. Kralj je odbio. Nakon uporne Mijukovieve borbe s kraljem naao se kompromis. Kralj je pristao na traenje primirja, a Mijukovi je odustao od traenja mira. Istog dana, oko 2 sata popodne, poslana su neprijatelju na Njegue dva parlamentarca sa zapeaenim pismom. Umjesto na tri, primirje je traeno na est dana. Petar Pei i ostali srpski oficiri iz vrhovnog zapovjedniva, koji su u junu napravili onoliku buku zbog ulaska Crnogoraca u Skadar, sad su se pravili kao da ih se nita ne tie traenje primirja. Nisu ni pitali, zato su otili parlamentarci. Istoga dana, predveer, odputovali su u s Cetinja za Podgoricu kraljeva porodica, vlada i vrhovno zapovjednitvo. Ostao je kralj s malom pratnjom od nekoliko ljudi. Tano u ponoi 29. decembra, pred svojim dvorom, uzjahao je kralj na konja. Njegovi pratioci odvezli su se njegovim kolima prije par minuta. ekae ga kod Crne Grede. Mjesto, na kome se put za Podgoricu prata sa zadnjim kuama na Cetinju. U gradu tiina, kao na groblju. Kroz mrtvo Cetinje jae na konju polumrtav kralj. Sam. Put mu osvjetljava slaba mjeseina. Konj ide lagano, kao za mrtvakim sandukom. S vremena na vrijeme zaustavi konja i okrene ga. Pogled mu se srete s manastirom, Orlovim Krem19) i Lovenom. S grobovima njegovih predaka. Gleda, gleda, gleda. Bog zna, koliko je puta zaustavljao konja, okretao se i gledao. Gledao je Cetinje, manastir, Orlov Kr i Loven. Gledao Crnu Goru. Sinji teret posljednjeg oprotaja sa crnogorskim svetinjama i s 55 godina svoje vladavine, jedva mu je dopustio da stigne do Crne Grede. Da pree put od nepunih pet stotina metara, trebalo mu je preko jedan sat. Do Rijeke Crnojevia kralj nije progovorio ni rijei. Svi su utali. Oko podne donijeli su parlamentarci odgovor austrougarskog generala Vebera fon Vebena. Postavljena su dva uslova za pregovore o primirju, da crnogorska vojska poloi oruje i da se predaju srpske trupe, ukoliko se nalaze na crnogorskom zemljitu. Kralj je odmah rekao, da su uslovi neprihvatljivi. Istog dana, 30. decembra poslije podne, kralj je odputovao iz Rijeke Crnojevia za Podgoricu. Glavnina crnogorske vojske jo uvijek je vezana za Sandak. im je kralj stigao u Podgoricu, odrana je zajednika sjednica vlade i vrhovnog zapovjednitva pod njegovim predsjedavanjem. Raspravljalo se o odgovoru austrougarskog generala. Vlada i oficiri vrhovnog zapovjednitva s pukovnikom Petrom Peiem na elu predloili su, da se prihvate uslovi koje je neprijateljsko zapovjednitvo postavilo za primirje i da se austrougarskoj vladi poalje prijedlog za pregovore o miru. Kralj je odbio predlog vlade i vrhovnog zapovjednitva odlunom izjavom, da nee sklapati mir prije Rusije. Sutradan, 31. decembra, vlada je predala kralju ovu ostavku potpisanu od predsjednika Lazara Mijukovia www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 24/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja Sutradan, 31. decembra, vlada je predala kralju ovu ostavku potpisanu od predsjednika Lazara Mijukovia i svih ministara:

"Vae Velianstvo! Vlada Vaeg Velianstva misli, da ne bi bilo ni s kojega gledita opravdano da Vae Velianstvo ostavlja zemlju u ovako kritinim trenucima, ve da ostane u zemlji i dijeli s narodom sudbinu, koja nas je snala. Kako je Vaoj vladi s druge strane poznato, da naa vojska nije u stanju dati dalje ikakav odpor, to Vam je maloas i predloila, da zatrai mir od neprijatelja. Vae Velianstvo to je odbilo, te je Vaa Vlada primorana ovim najutivije podnijeti ostavku i izjaviti, da od ovoga asa prestaje djelovati i snositi odgovornost za dalji razvoj dogaaja. Vaem Velianstvu najponizniji." Istoga dana naelnik vrhovnog taba pukovnik Petar Pei podnio je kralju pismeni izvjetaj Br. 9034, u kojem, poto je izloeno rasulo u vojsci, stoji doslovno: "Komande kotorskog i lovenskog odreda nemaju vie ni jednog topa. Vojska je gladna i s vrlo malo municije i nema izgleda da e se ovo stanje moi popraviti". Zatim se predlae: "Traiti mir s neprijateljem poto nije htio primiti prijedlog Kraljevske Vlade o primirju, koji je uinjen prije dva dana". Ostavljen od svoje vlade i od naelnika vrhovnog zapovjednitva, u narodu uzvitlanom vihorom one posljednje sjednice crnogorske Narodne skuptine, osjetivi se usamljen, zaljuljao se stari hrast i pao u zamku, nevjerniki podmetnutu. Pristao je, da njegova vlada trai mir, koji je i on zatraio telegramom caru i kralju dvojne monarhije. Zavoenje Crne Gore za Gole planinu postalo je svren in. Glavnina crnogorske vojske jo uvijek je vezana za Sandak. Sadraj odgovora austrougarske vlade bio je zahtjev da Crna Gora kapitulira. Poslije toga, dogaaji su jurili takvom brzinom, da su gotovo preskakali jedan drugog. Diplomatski kor otputovao je iz Podgorice za Skadar i dalje. Otputovala je i kraljeva porodica. Pukovnik Petar Pei napustio je Crnu Goru, a sa njim i ostali srpski oficiri iz crnogorskog vrhovnog zapovjenitva. Na Peievo mjesto, za naelnika vrhovnog zapovjednitva, postavljen je general Janko Vukoti. Da bi izvrio svoj zadatak, morao je dopustiti da bude zarobljen. U posljednjem trenutku, pred sam ulazak neprijateljske vojske u Skadar, proao je kroz Skadar za Italiju kralj Nikola. Da njegova tragedija bude malo i komina, s njim je otputovao i Lazar Mijukovi. Ostali ministri su doekali neprijatelja u Podgorici. Glavnina crnogorske vojske ostala je vezana za Sandak. Crnogorska vojska je zarobljena. Kakvu je misiju imao Petar Pei i je li je ispunio? Pustimo ga, da kae sam: "Kakva bi situacija bila za cjelokupan na narod, da kralj Nikola nije uputio Franji Josipu onu depeu, i da se je na Solunskom Frontu pored Srbske Vrhovne Komande nala i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u otadbinu, pored kralja Petra i kralj Nikola".20) Nakon ovakve izjave P. Peia suvian je svaki komentar o njemu kao naelniku crnogorskog vrhovnog zapovjednitva, kao i o njegovom zadatku. A Lazar Mijukovi i general Janko Vukoti? Oigledno je da bez njihove pomoi Pei ne bi postigao uspjeh, o kojem je rije u njegovoj izjavi. Oni, meutim, o svojim ulogama nijesu nikada dali izjave sline Peievoj. Zbog toga moramo traiti objanjenje u injenicama koje e uslijediti kasnije. U Jugoslaviji je Janko Vukoti primljen u vojsku kao divizijski general, tj. sa inom koji je imao. Kasnije ga je kralj Aleksandar unaprijedio u armijskog generala. Umro je kao aktivni general u Beogradu. Sahranjen je o dravnom troku na beogradskom groblju i to na mjestu koje je odreeno za stvaraoce Jugoslavije. Njegovi zemni ostaci nali su svoj vjeni mir pored grobova N. Paia, M. Vesnia i drugih. Sin Janka Vukotia ,oficir, ostao je u slubi na dvoru do kraja vladavine kralja Aleksandra. Bio je u njegovoj pratnji i prilikom njegovog ubistva u Marseju. Lazar Mijukovi je dobio u Jugoslaviji jednu od par najveih penzija, tj. penziju predsjednika vlade. Kralj Aleksandar je za vrijeme svoje diktature, ne samo njega, nego i jednog njegovog roaka postavio za lanove Vrhovnog zakonodavnog savjeta, tj. institucije, kojom je diktator zamijenio parlamenat. Poznavaocima Jugoslavije ove injenice same sve otkrivaju. Da ne bi ostao utisak, da su svi Srbijanci koji su bili u bijegu, preli preko Crne Gore za Albaniju, moram neto napomenuti. Jedan od njih, koji je Crnu Goru mrzio vie od ostalih, nije mogao dopustiti svojoj nozi da stane na crnogorsko tlo. Kako nije mogao jahati na konju, na nosilima su ga prenijeli albanskim planinama, preko Ljumkule, za Skadar. Bio je to kralj Srbije, Petar I Karaorevi.

DRUGA OKUPACIJA CRNE GORE I NJENO PRIPAJANJE SRBIJI Kao to se vidi iz teksta vladine ostavke od 31. decembra 1915.godine, cilj Lazara Mijukovia bio je ne samo da navede kralja da trai mir, nego i da ga zadri u zemlji, da bude zarobljen. Kralj je, ini se, tek u posljednjem trenutku prozreo plan i uspio da pobjegne. Nije se zadravao u Italiji, kroz koju je proao putujui za Neuilly kod Pariza, gdje je ostao do kraja rata. Sudei po odreenim znacima, kralj je odmah osjetio teinu svog poloaja. Bez crnogorske vojske, bez narodne skuptine, sam. Oko njega se skupila aka crnogorskih izbjeglica, inovnika i par bivih ministara. Meu njima je bio i bivi ministar A. Radovi, koji je zbog uestvovanja u bombakoj aferi bio osuen na petnaest godina robije i pomilovan 1913. godine, nakon zavretka posljednjeg crnogorsko-turskog rata. Kralj je ispustio iz vida istinu, da ne postoji mogunost pomirenja izdajnika sa izdanom domovinom. Zaboravio je mudrost stihova svoga velikoga www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 25/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja mogunost pomirenja izdajnika sa izdanom domovinom. Zaboravio je mudrost stihova svoga velikoga predka "Gorskom Vijencu":

"to se crnim zadoji avolom, Obeta se njemu dovijeka." U nedostatku izbora, a moda i pod uticajem laskanja, ponudio je sastav vlade A. Radoviu. On je prihvatio. Kasnije je u Jugoslaviji, preko beogradskoga dnevnika "Politika" izjavio da mu je reeno da prihvati, da sa tog poloaja prati rad kralja Nikole. Njegov naredbodavac je moda imao na umu i to, da e zvanjem biveg predsjednika vlade dobiti kvalifikaciju za buduu ulogu.21) Januara 1917.godine nareeno mu je da podnese ostavku. Data su mu uputstva i kako da izazove sukob i kako da obrazloi ostavku, da bi imao opravdanje za njegovu buduu ulogu. Podnio je prijedlog kralju Nikoli, kojim se predvia regulisanje pravnog poloaja kralja Nikole i njegovih sinova nakon pripajanja Crne Gore Srbiji. O pravnom poloaju Crne Gore i crnogorskog naroda u prijedlogu nema ni rijei. Ovaj prijedlog je prva izjava Srbije u kojoj ne eli ujedinjenje sa Crnom Gorom, nego njeno pripajanje sebi. Prema Paievoj balkansko - beogradskoj koncepciji ujedinjenja, Crna Gora je toliko vjekova vodila protiv Turske borbu za svoju dravnu nezavisnost samo zato, da bi jednoga dana mogla postati upravna jedinica beogradskog paaluka. Kralj Nikola je prijedlog odbio, a A. Radovi je dao ostavku motivisanu odbijanjem tog Paievog prijedloga. U toj injenici je Pai pronaao politiku bazu za novinsku kampanju protiv Crne Gore, koja je bila obustavljena od dana predaje ultimatuma austrougarske monarhije Srbiji. Osnovao je odbor od svojih agenata, po roenju Crnogoraca, i na elo postavio A. Radovia. Nazvao ga je "Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje" i stavio mu na raspolaganje potreban broj listova i njihovih urednika. Ponovljene su sve izmiljotine, kojima se borio Beograd protiv Cetinja od dolaska knjaza Petra Karaorevia za kralja Srbije. U martu 1917. godine abdicirao je ruski car. Poela je ruska revolucija. Na Paia je prestao djelovati strah od velikog knjaza Nikolaja Nikolajevia. I, on se odluio da dotadanji sistem borbe protiv Crne Gore, sistem podvale i korupcije, zamijeni frontalnim napadom. Jula 1917.godine donesena je na Krfu poznata deklaracija. Potpisali su je N. Pai, predsjednik srpske vlade i dr A. Trumbi, predsjedik Jugoslovenskog odbora. Srpska vlada i Jugoslovenski odbor izjavljuju da su se sloili, da se zemlje junih Slovena koje su bile u sklopu austrougarske monarhije, ujedine sa Srbijom i Crnom Gorom u jednu dravu pod dinastijom Karaorevia, i pod imenom Kaljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U izjavi se tvrdi da je sporazum napravljen "na temelju naela slobodnog samoopredjeljenja naroda", ali nema ni rijei o pravu zemalja, o kojima se radi, da plebiscitarnim glasanjem raspolau svojom sudbinom. To pravo se ne priznaje ak ni Crnoj Gori, koja je bila nezavisna drava i saveznik zapadnih velesila, s pozivom na osnovu ije vojnike moi je deklaracija i doneena i kod donoenja na kojem Crna Gora nije imala ak ni zastupnika kakav je bio Jugoslavenski odbor. Srpska vlada je Krfskom deklaracijom objavila aneksiju Crne Gore Srbiji u vremenu kada je Crna Gora imala na teritoriji Francuske svoga kralja i svoju vladu. U vremenu, u kojem srpska vlada ni najmanju stvar nije smjela uraditi bez pitanja zapadnih velesila, od kojih je ne samo zavisila njena sudbina, nego su je i finansirale, jednako kao i crnogorsku vladu, jasno je, da je Srbija za takav postupak prema Crnoj Gori morala predhodno imati odobrenje francuske vlade. Taj stav Francuske prema Crnoj Gori posljedica je silaska velikog knjaza Nikolaja Nikolajevia s politike pozornice. Ugledni francuski politiki krugovi prigovorili su francuskoj vladi da je pregrubo postupala prema Crnoj Gori i njenom narodu. Zbog tih prigovora ona je prebacila Paiu, da je stvar nespretno izveo. Da bi ispravio svoju greku, Pai je naredio svom "Crnogorskom odboru za narodno ujedinjenje", da naknadno odobri Krfsku deklaraciju. Ovim ponovnim ignorisanjem crnogorske vlade jo jednom je potvrdio aneksiju Crne Gore Srbiji. Nestankom dinastije Romanov nestala je i Crna Gora. Kralj Nikola je postao francuski zarobljenik. To je istorijska injenica. I Krfska deklaracija i kasnija okupacija Crne Gore od strane srpske vojske samo su obred ukopa umrle crnogorske slobode. Posljednjih mjeseci 1918. godine dolo je do sloma centralnih sila. Austrougarska vojska napustila je Crnu Goru. U to je stigla srpska vojska, dolazei sa solunskog fronta, i okupirala je. Ovom okupacijom ostvarena je aneksija Crne Gore, objavljena Krfskom deklaracijom. Zapovjednik okupacione vojske vodio je sa sobom veliki broj srpskih graanskih inovnika radi organizacije graanske vlasti u Crnoj Gori. Logici zadatka ove okupacije odgovaralo bi da je zapovjednik okupacionih trupa proglasom objavio crnogorskom narodu da je Crna Gora pripojena Srbiji, i pozvao ga da bude miran i da se pokorava vlastima. Ali domovina religije podvale ima svoju posebnu logiku. Nikola Pai nije mogao nita uraditi, a da omotom lai ne sakrije lik svome djelu. On eli da naknadnim falsifikovanjem volje crnogorskoga naroda opravda aneksiju, koju je objavio prije nekoliko mjeseci. Dao je uputstva u tom smislu. Okruni i sreski naelni organi su srpskog upravnog poretka, kojima u Crnoj Gori odgovaraju oblasni upravitelji i kapetani. Velika narodna skuptina je institucija srpskoga ustava, i nju crnogorski ustav ne poznaje. Zapovjednik je postupao prema uputstvima. Postavio je okrune i sreske naelnike i time je upravno ureenje kraljevine Srbije obuhvatilo i Crnu Goru. Zatim je naredio, da se napravi "pravilnik", po kome e sreski naelnici odrediti delegate za "Veliku narodnu skuptinu" i odredio dan njenog zasjedanja u Podgorici. ini se, da zapovjednik nije primijetio, da je on primjenom srpskog zakona o ureenju dravne uprave i srpskog ustava na Crnu Goru ostvario njenu aneksiju Srbiji prije sastanka svoje "Velike narodne skutine" u Podgorici i prije njenog glasanja za Paievu odluku, koju je sa sobom donio. Time je odluka izgubila onu politiku vrijednost, koju joj je Pai namijenio. Postala je toliko prozirna, da je ak pogled i najnaivnijeg oka u njoj vidio nasilje. Ve u prvoj polovini decembra 1918. godine, "Velika narodna skuptina" zasjedala je u Podgorici u zgradi monopola duvana. lanovi skuptine, izuzevi oko desetak njih, sve sami beogradski janjiari. Bilo je i www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 26/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

monopola duvana. lanovi skuptine, izuzevi oko desetak njih, sve sami beogradski janjiari. Bilo je i gimnazijalaca. Ipak su im za leima, u dvorani, iza skuptinskih klupa, bili etnici (komitadije) s pukama, redenicima i bombama. Oni garantuju da e skuptinari dobro glasati. Za leima etnika "probrana" publika. Posljednje rijei proitane odluke pozdravio je pljesak etnika i skuptinara. Ne poklici, nego urlanje: "ivio kralj Petar Karaorevi! ivio Nikola Pai!" Predsjednik skuptine jedva je uspio objaviti, da je odluka primljena. Publika, iako "probrana", nije dala ni jednog znaka odobravanja. Odlukom je svrgnut sa vlasti Kralj Nikola i njegovi sinovi u korist dinastije Kraraorevia, i odlueno je da se Crna Gora pripoji Srbiji. Prije je reeno, da su 22. decembra 1915. godine sjednice crnogorske Narodne skuptine odgoene. Crnogorski narodni poslanici i crnogorski oficiri bili su izreda internirani u Austriju i Maarsku. Dok su bili u internaciji, izglasana je Paieva odluka u Podgorici. Vratili su se u domovinu kao dravljani kraljevine Srbije. Srpska vojska, okupirajui Crnu Goru pri kraju 1918, godine ula je u nju istim putem, kojim je pri kraju 1915. bjeala, da ne bi bila zarobljena. Ula je u Crnu goru preko grobova Crnogoraca, koji su izginuli da ona, saveznika vojska, ne bude zarobljena. Bila je pod vodstvom oficira, koji su, spolja, liili na ljude. Njihova kasnija djela u Crnoj Gori dokazala su, da su zvijeri. Pri kraju teksta Krfske deklaracije reeno je da se Jugoslavija stvara, da bude "jak bedem protiv germanskog nadiranja". Velika Britanija i Francuska nijesu se stidjele da u temelje toga "bedema" uzidaju slobodu Crne Gore, svoga najmanjeg saveznika. Nijesu priznale crnogorskom narodu, saveznikom narodu, ni pravo, da plebiscitom odlui o svojoj sudbini. Amerika je prihvatila njihov stav prema Crnoj Gori. Zar je mogu jai dokaz da su i zapadnoevropska i amerika demokratija la i da su maska lai svi oblici njihovog ivota.

POSTANAK JUGOSLAVIJE Sjeveroslovenstvo i jugoslovenstvo geografske su oznake slovenskih naroda prema tome, da li ive na sjeveru ili na jugu Evrope. U drugoj polovini devetnaestog vijeka Rusija se zalagala za ideju solidarnosti slovenskih naroda, poznatu pod imenom panslavizam. Pod uticajem tog pokreta meu junoevropskim slovenskim narodima javila se ideja, da bi za njihove zemlje najbolje bilo da naprave jednu dravnu zajednicu, koja je po miljenju jednih, trebala biti konfederacija (Staatesbund), a po miljenju drugih federacija (Bundesstaat). Ta politika orijentacija poznata je pod imenom jugoslovenstvo. Od geografske oznake junih Slovena stvoren je politiki termin. Duhovnim ocem te orjentacije uopteno se smatra uveni hrvatski biskup J. J. trosmajer. U svakom sluaju, on je njen najvei predstavnik. Po njegovoj zamisli, tu ideju su trebali ostvariti Hrvati. trosmajer se nadao da e njenim ostvarenjem ne samo osigurati slobodu zemalja junih Slovena u njihovom odnosu prema drugim zemljama, nego da e i junoslovenske narode privui zapadno-evropskom pogledu na svijet, tj. pogledu legaliteta i evolucije, i time ih osloboditi od vizantinskog uticaja, tj. izlijeiti ih od vjere u zloin i revoluciju. Izgledalo je da su Hrvati i po svom geografskom poloaju, kao sjever junih Slovena, pozvani da ostvare zbliavanje njihovih zemalja. Uloga sjevera kod ujedinjenja njemakoga i italijanskog naroda nametala je tu analogiju. Kao dokaz da je trosmajer tu misiju namijenio Hrvatima dovoljno je podsjetiti, da je on hrvatsku akademiju nauka i umjetnosti u Zagrebu nazvao jugoslovenskom, ime ju je na nesumnjiv nain oznaio kao kulturni centar junih Slovena. Dolaskom knjaza Petra Karaorevia na prijesto kraljevine Srbije uvrstila se na vlasti radikalna stranka sa Nikolom Paiem na elu. Prije je reeno, da je on spoljnu politiku Srbije podvrgnuo uticaju Rusije. Time je Srbija postala uporite ruske politike na Balkanu i stekla rusku zatitu. Stvaranje velike Srbije postalo je istovjetno s jaanjem ruskoga utjecaja na Balkanu. To je osmjelilo Paia, da da jo vei zamah akciji za ostvarenje svojih velikosrpskih planova. Stvoren je itav niz revolucionarnih organizacija u Beogradu sa "Narodnom odbranom" na elu, ijim su radom upravljali aktivni oficiri. Da bi se stvorila velika Srbija, trebalo je pripojiti Srbiji sjeverne turske pokrajine, jug austrougarske monarhije i Crnu Goru. Akcija je povedena u sva tri pravca. Kako je bila organizovana i voena protiv Crne Gore, ve je izloeno. Akcija u sjevernim turskim pokrajinama nije mogla izbjei sukob sa istorodnom bugarskom akcijom u istim pokrajinama. Sukob se razvio u dimenzijama meusobnog unitavanja.22) Velikosrpska dravna ideja, im bi prekoraila granicu austrougarske monarhije naizbjeno bi dola u sukob sa hrvatskom dravnom idejom. Da bi zaobila strminu frontalnog sukoba, umotala se u plat jugoslovenstva. Profesor na Univerzitetu u Beogradu i ideolog velikosrpskih revolucionarnih organizacija dr Jovan Skerli postao je najgrlatiji borac za pobjedu trosmajerove politike orjentacije, a "Narodna odbrana" svojim "Statutom revolucionarne organizacije junih Slovena" propovijedala je federaciju jugoslovenskih zemalja. Tim putem se akcija za stvaranje velike Srbije uspjela ukljuiti u jugoslovenski pokret i tako maskirana stei pravo graanstva u zemljama na jugu Austrougarske. Tom uspjehu Beograda koji danas izgleda gotovo fantastian, pridonijele su ondanje prilike u dvojnoj monarhiji. Budimpeta je bila u otrom sukobu s Beom. Vrtlog sukoba zahvatio je i pravne temelje monarhije. Tim povodom je 1905. godine u Rijeci dolo do susreta predsjednika maarskog parlamenta dr Justa sa Franjom Supilom i dr A. Trumbiem. Posljedica njihovog vijeanja bio je sastanak predstavnika gotovo svih hrvatskih opozicionih stranaka u Rijeci. Doneena je istorijska Rijeka rezolucija iz 1905. godine, kojom su Hrvati pruili pomo Budimpeti u njenom sukobu s Beom. Dvije sedmice kasnije doneena je Zadarska rezolucija, kojom su dalmatinski predstavnici italijanske i srpske narodnosti prihvatili naela Rijeke www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 27/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja rezolucija, kojom su dalmatinski predstavnici italijanske i srpske narodnosti prihvatili naela Rijeke rezolucije. Orjentacija Rijeke rezolucije dovela je do formiranja Hrvatsko-srpske koalicije 1906. godine, a uz pomo maarske koalicione vlade dr. A. Vekerlea, do ruenja dotadanjeg reima grofa Kuena Hedervarija. Hrvatsko-srpska koalicija postala je politiko-stranako uporite vlasti u trojnoj kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Kasnije je Franjo Kout kao ministar trgovine, podnio maarskom parlamentu prijedlog zakona za novu eljezniku pragmatiku, protiv ega je Hrvatsko-srpska koalicija, odnosno njena delegacija hrvatskog Sabora, protestovala naputanjem parlamenta i Budimpete. Tim ueem u borbi za prava Hrvatske srpska komponenta koalicije postala je popularna kod Hrvata. Skretanjem pogleda hrvatskog naroda na tu stranu ostao je hrvatskom oku nezapaen zavjereniki dio velikosrpske akcije. Naravno, pomagala je i galama dr Jovana Skerlia za jugoslovenstvo.

im je u jugoslovenskom pokretu stekao pravo graanstva, Skerli je jugoslovenstvo kao politiku orjentaciju poeo pretvarati u jugoslovenstvo kao oznaku narodnog jedinstva Srba i Hrvata. Ne samo da Hrvati koalicionai nijesu primijetili da se radi o stvaranju ideoloke baze budue centralistike velike Srbije pod imenom Jugoslavija, nego su mnogi od njih pod uticajem Srba i koalicionaa, prihvatili taj falsifikat jugoslovenstva, a koalicionaka omladina gotovo sva. U borbi za prihvatanje tog falsifikata Skerli je iao tako daleko, da je ak tvrdio da je i Ante Starevi bio za narodno jedinstvo Srba i Hrvata. Dok je Hrvatsko-srpska koalicija skretala panju hrvatskog naroda na svoj rad za proirenje hrvatske autonomije, dotle se srpska inteligencija i srpska omladina u Hrvatskoj upisivala u beogradsku "Narodnu odbranu". Taj zavjereniki rad dopunjavao se uticajem Nikole Paia na djelovanje Hrvatsko-srpske koalicije preko Svetozara Pribievia, o emu je prije bilo govora u vezi sa jednom nonom posjetom njegovog brata Adama N. Paia u Beogradu. U kojoj mjeri su Hrvati koalicionai nesvjesno 23) sluili Beogradu, vidjelo se i prilikom politikoga procesa u Zagrebu protiv 53 Srbina. Govori hrvatskih advokata, a naroito govor dr Hinka Hinkovia, u sutini su bili zahtjev da se prizna velikosrpska dravna ideja u Hrvatskoj. Takvom stanju u Hrvatskoj odgovaralo je stanje u Bosni i Hercegovini. Za ilustraciju bosanskih prilika onoga vremena donosim u cjelini tekst zakletve, koju su polagali Bosanci i Hercegovci, lanovi "Narodne odbrane". "Ja (N.N.) zaklinjem se svemoguim Bogom i prahom mojih predaka, da u svim silama raditi na otcepljenju Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske Monarhije i na ujedinjenju sa majkom Srbijom. Ako bi makar i nehotino odao svoj sveti rad, neka mi sud srpske "Narodne odbrane" sudi kao izdajici srpskog naroda i plemena. Tako mi Bog pomogao; Amin." 24) Iz ranije navedenog se vidi, da je Nikola Pai, prilikom svoje audijencije u Petrogradu poetkom 1914. godine tano referisao ruskom caru o prilikama na jugu austrougarske monarhije. Takvo stanje zatekao je atentat u Sarajevu i poetak svjetskog rata. U ime tog stanja radio je "Jugoslovenski odbor", a ne u ime hrvatskog naroda, koji je kasnije, u Jugoslaviji, pod vostvom Stjepana Radia, ne samo odbacio politiku odbora, nego je proglasio izdajom. To stanje je, preko "Jugoslovenskog odbora" stvorilo sa Nikolom Paiem Krfsku deklaraciju, o kojoj je prije bilo govora. To stanje je ohrabrilo Svetozara Pribieviu da ba on, Srbin, 29. novembra 1918. godine, kao prvi potpisnik, podnese Saboru, Hrvatskom saboru, prijedlog da se "na temelju potpunoga prava narodnoga samoodreenja" proglasi nezavisna hrvatska drava i da se ona, ne vodei rauna o pravu samoodreenja hrvatskog naroda, odmah uniti njenim pretvaranjem u sastavni dio druge drave. Rijetko je kad neki politiki in, pri samoj svojoj pojavi na svijet, sebi tako pljunuo u lice. Da bi se koliko toliko olakala pojava tog i takvog prijedloga pred javnou, on je zavijen u la, da e ustavotvorna skuptina nove drave odluiti o formi vladavine, i to s kvalifikovanom veinom, koja iskljuuje mogunost majoriziranja. Nije Sabor hrvatskog naroda, nego sabor ondanjega stanja prihvatio je taj prijedlog i time ubio tek roenu hrvatsku dravnu slobodu. Odmah zatim Sabor je odluio, da "vrhovnu vlast" vri "Narodno Vijee Slovenaca, Hrvata i Srba", samo nije rekao u kojoj dravi, poto je Hrvatsku ve bio unitio glasanjem za Pribieviev prijedlog. Dok je Sabor prihvatao prijedloge i donosio odluke, narod je pred Sabornom crkvom na Markovom trgu, klicao: "ivjela hrvatska republika!" Niko se nije usudio da kae narodu da je Hrvatska izgubila i autonomiju, koju je dotad imala. U nedjelju, 24. decembra 1918.godine, sastalo se "Narodno Vijee" radi izbora delegacije za Beograd. Bila je no. Radilo se pod zatitom mraka. Svi pognuti. Jedni pod teretom straha, da narod ne otkrije njihov zloin izdaje domovine prije postignutog uspjeha, drugi pod teretom teke sudbine hrvatskoga naroda. Mogla je ostati uspravna, kao bor na Velebitu, samo gigantska snaga Stjepana Radia. S otvorenou viteza bez mane i straha objavio je rat nasilju izvrenim nad hrvatskim narodom. Svojim govorom u "Vijeu" te noi dokazao je da je bogodani voa naroda, da mu je Vjenost dala pravo na besmrtnost. Regent Aleksandar Karaorevi je 1. decembra 1918. godine primio delegaciju "Narodnog Vijea" u svom dvorcu u Beogradu. Jedan lan delegacije proitao je adresu "Vijea", a regent svoj odgovor. Time je objavljeno, da je stvorena kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Jugoslavija. Od toga dana svake godine 1. decembra Jugoslavija je slavila pobjedu podvale, korupcije i nasilja.

NARODNI USTANAK U CRNOJ GORI Odmah po sklapanju primirja izmeu centralnih i zapadnih sila, Crnogorci su napustili zarobljenike logore i logore interniranih u Austriji i Maarskoj. Tri godine tekog logorskoga ivota slomile su im i tijelo i duh. Radost to se vraaju slobodnom domu u slobodnoj domovini, ojaala je malaksalo tijelo i povratila svjeinu duha.
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 28/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Putovanje je u ondanjim prilikama bilo spojeno s posebnim potekoama. Trebalo je po nekoliko dana ekati na putovanje eljeznicom od jednoga mjesta do drugog. Na prozorima eljeznikih kola skoro sva stakla su bila polomljena. Govorili su da su ih porazbijali vojnici pri povratku s fronta. U kola je meava unosila snijeg, a bjesnila je epidemija panskog gripa. Ipak je Crnogorce, iako oronulog zdravlja, nosio zanos uskrsle slobode prema Crnoj Gori. U prvoj polovini decembra bili su svi u domovini, u koliko nisu usput pomrli ili ostali po bolnicama. Nali su Loven uzidan u temelje tvrave crnogorskog ponienja i sramote, ugaenu lovensku svjetlost, koja je kroz toliko vjekova bila usamljena na Balkanu. Mrak. Oko, naviklo na dan, zaludu nou trai put. Niko ne vidi, koraajui, gdje e stati. U podgorikoj odluci Nikole Paia je reeno da je kralj Nikola svrgnut sa vlasti za kaznu, to je pri kraju 1915. godine ponudio mir dvojnoj monarhiji. Crnogorci su znali, ko je kralja Nikolu naveo na nuenje mira i zato. Znali su, ko je crnogorsku vojsku doveo u poloaj, da bude zarobljena i zato. No, bez obzira na sve to, pitali su se kakav je zloin nuenje mira? I da je sklopio mir, zar bi to bio zloin i protiv koga? Crna Gora nije imala ugovor niti sa Srbijom niti sa bilo kojom od zapadnih sila, po kome bi bila obavezana da ide u rat. Jo manje je imala ugovor, kojim bi se odrekla prava na sklapanje separatnog mira. Prema tome, ne samo nuenje mira nego ni sklapanje separatnog mira ne da nije zloin, nego nije ni nelojalnost prema bilo kome, a najmanje prema Srbiji, koja je izazvala rat i ija je vojska, da ne bi bila zarobljena, spaena crnogorskom krvlju. Separatni mir mogao bi biti samo loa politika, kojom se Crnoj Gori oduzima pravo na koristi od pobjede zapadnih sila. Za lou politiku, po crnogorskom ustavu, odgovorna je crnogorska vlada, a ne kralj Nikola. No, ako pretpostavimo da je odgovoran kralj Nikola, otkud srpska vlada, vlada druge drave ima pravo, da mu sudi. Pa i uz pretpostavku da srpska vlada moe suditi crnogorskom kralju, po kom to zakonu, bojem ili ljudskom, moe Crna Gora zbog njegove krivice biti okupirana i crnogorski narod i njegova Narodna skuptina zarobljeni? Zar da se zbog eventualne kraljeve krivice crnogorskom narodu ne prizna ak ni pravo samoopredjeljenja, koje je priznato svim evropskim narodima, sveano datim izjavama zapadnih sila. Srbija je svojom okupacijom Crne Gore izmeu nje i sebe stvorila okean mrnje, koji niko nee preplivati za sve budue vjekove. Crnogorska sloboda nije u ratu podlegla, nego je ukradena; zbog toga crnogorski narod prema srpskom okupatoru ima pravo na upotrebu svih sredstava, koja su dozvoljena u sluajevima napadaja nepravde na pravdu. To je bio sud Crnogoraca o stanju koje su zatekli vraajui se iz zarobljenitva. Razmiljali su, ta da rade. U gradovima je vojska okupatora. Svako selo je pod budnom panjom beogradskih janjiara. Zabranjeni su i najmanji sastanci. Kretanje iz sela u selo dovodi u zatvor. Kada izdaja dovede vjernost na optueniku klupu, zna se kakve su kazne. Ipak su sela iz najblie okoline Cetinja uspjela, preko ena i djece, doi u vezu. To je katunsko i rijeko pleme. Sa ostalim plemenima nije bilo mogue sporazumjeti se tim putem. Ali se vjerovalo, da e se i ona povesti za primjerom ovih dvaju plemena, odakle im se pokazivao put kroz sve prole vjekove. Crnogorci su epski narod. Poznaju svoju prolost. Njihovo duhovno oko nikada ne isputa iz vida djela predaka. Njihovi asovi odmora od dnevnih briga ispunjeni su razgovorima o prolosti. Razumljivo je, da im se nametnula misao, da je Crna Gora prije preko dvjesta godina bila u slinom poloaju i da su uputstva za svoj rad traili u postupcima svojih predaka onoga vremena. Kad su se Turci uvjerili, da ne mogu silom pokoriti slonu Crnu Goru, pokuali su korupcijom razjediniti Crnogorce. I dijelom su uspjeli. Nalo se onih, koji su preli na islam i tim putem prihvatili tursku dravnu ideju, postali "Turci". Tako je Turska za svoju borbu protiv Crne Gore nala uporite u samoj Crnoj Gori. Crnogorci su dovedeni u poloaj da se odreku ili slobode, ili bratstva s domaim "Turcima" i da ih poubijaju. Odluili su se za ovo drugo i svoju odluku su izvrili na Badnje Vee. To je znamenito crnogorsko Badnje Vee, kada se rodio mali crnogorski bog, to jest od korupcije i izdaje oiena Crna Gora. Od tog vremena najvei crnogorski praznik je Badnje Vee. Oko njega se okree moralni i etiki sistem crnogorske religije kao planete oko sunca. Crnogorsko pravoslavlje konano se odvojilo od vizantijskog i postalo crnogoroslavlje, o emu e kasnije biti govora. Pri kraju 1918. godine Crnogorci se odluie, da obnove djelo svojih predaka ba na isti dan. Tano je da su ondanji domai "Turci" bili pretee beogradskih janjiara. Po jedinstvu cilja, tj. elje da unite crnogorsku dravnu slobodu slini su jedni drugima kao jaje jajetu. Ali, situacija Crne Gore nije bila ista u oba sluaja. Dok Turska nije imala svoju vojsku na Cetinju, Srbija ju je imala. Dok su Crnogorci bili naoruani kao i domai "Turci", sad su Crnogorci imali zarale puke, sakrivene ispod peina za vrijeme austrougarske okupacije, a janjiari dobro naoruani. Zvijezda badnje veeri ipak je 1918. godine okupila i oko Cetinja katunsko i rijeko pleme, iako gotovo goloruke. Potomci velikih stvaraoca Crne Gore vjerovali su da rtva za slobodu ne ostaje uzaludna i juriali su na okupatora i njegove topove. Ishod borbe ve unaprijed se znao. Nakon velikih rtava, velikog broja mrtvih i ranjenih, Crnogorci su se razbjeali po planinama, a na Cetinju su nasilje i korupcija slavili svoju pobjedu. Na glas o dogaajima oko Cetinja ustala su jo neka plemena. Svi su ustanci ugueni u krvi. Mali dio ustanika pobjegao je u Italiju, drugi su ostali u Crnoj Gori i, podijeljeni u manje ete, poeli su gerilsku borbu, koja je trajala do 1926. godine. Na neuspjele ustanke odgovoreno je kaznenim pohodima vojske i janjiara na sva plemena, koja su suestvovala u ustanku. Spaljivane su kue i unitavana pokretna imovina. Vrila su se okrutna nasilja nad starcima, enama i djecom. Spaljeno je preko 5.000 seljakih kua. Porodice, iji su lanovi uestvovali u ustanku, odnosno u kasnijim gerilskim borbama, ostavljene bez kua i pokretne imovine, ivjele su u peinama, ukoliko se nijesu mogle skloniti kod prijatelja. Njihovi odrasli lanovi bili su u zatvorima, u kojima su u najvie sluajeva poubijani. Ne samo lanovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 29/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja su u najvie sluajeva poubijani. Ne samo lanovi tih porodica nego i mnogi drugi ugledni Crnogorci poubijani su u zatvorima. Srpski oficiri i upravni inovnici dokazali su svojim zvjerstvima u Crnoj Gori, kako su jaki tragovi duge turske vladavine na Balkanu. Treba proi jo mnogo vjekova, da nekadanja balkanska raja prestane ii za turskim uzorima. Danas jo, u sluajevima vee podivljalosti, ona ak prevazilazi svoje uitelje.

U razdoblju od poetka 1920. do kraja 1924. godine bila je najjaa akcija gerilaca. U tim godinama su izvan zakona bili svi stavljeni Crnogorci, koji nijesu bili u slubi Beograda. Policijski organi i janjiari ubijali su ih slobodno, kao divlje zvijeri. Istovremeno je narod ekonomski unitavan i dovoen do prosjakog tapa. U sela, u blizini kojih bi poginuo neki dravni organ ili janjiar, slala se vojska i ostajala je tamo po vie mjeseci. Selo ju je moralo izdravati i plaati kontribuciju za plate oficira. Pretvarajui Crnu Goru u zgarite i groblje, Beograd nije ostavio nepoinjen nijedan zloin sve do spaljivanja majke s djecom. Voa jedne od crnogorskih ustanikih eta zvao se Petar Zvicer iz Cuca. Zviceri su jedno od uvenih bratstava u katunskom plemenu. Jedne zimske noi 1923.godine spaljena je u Cucama ena Petrova s njegovo troje djece. ena i djeca najprije su svezani u kui, da ne bi mogli pobjei, a onda je kua zapaljena u dva sata poslije ponoi. To je izvrilo dvanaest andara pod vostvom majora Kecmanovia. Pred kuom su vezali za trenju majku Petra Zvicera, staricu od oko 70 godina, da gleda kako gore u plamenu snaha i troje unuadi. Ona je poluela i umrla u ludnici u Danilovgradu. Lice jedne zemlje pretvoriti u takav pakao, kadra je samo dua, u kojoj je ivio pakao robovanja Turcima kroz toliko stoljea. 24) Cuce tvrde, da od tada svake zime, te noi u dva sata poslije ponoi leti ena s krilima od plamena nad mjestom, na kome je bila kua Petra Zvicera. Spaljena majka obilazi pepeo svoje spaljene djece. To je mjesto postalo crnogorsko svetilite. Nijedan Crnogorac ne proe pokraj njega, da ne ostane pred njim, gologlav, po nekoliko minuta u molitvi. 25) Petar Zvicer je poginuo 1926.godine. Te godine je i zavrena gerilska borba Crnogoraca. Najvei dio crnogorskih ustanika poginuo je u borbama poevi od kraja 1918. godine. Malo njih je zarobljeno, i gotovo svi su strijeljani, a sasvim neznatan dio ih se predao. Ovi su osueni na robiju. Oni, koji su emigrirali u Italiju, ukoliko nijesu tamo pomrli, zavrili su vrlo bijedno. Nakon vie godina vratili su se u Jugoslaviju. Njihove voe i neki od njih uli su u radikalnu stranku Nikole Paia i dobili su penziju. To je sudbina svih pobijeenih, koje bog nije odredio za junake tragedija. Da je srpski teror u Crnoj Gori bio reakcija na otpor crnogorske dravne ideje velikosrpskoj dravnoj ideji, a ne na crnogorsku gerilsku borbu kao takvu, dokazuje injenica da je u isto vrijeme i, mutatis mutandis, iz istoga razloga bio teror i u Hrvatskoj i Makedoniji. Isto kao u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj su beogradski janjiari vrili teror, uz dravne organe i pod njihovom zatitom. U po bijela dana janjiari su usred Zagreba, na Zrinjevcu i Jelaievu trgu, ubijali hrvatske rodoljube nekanjivo kao vrapce. Kad je tako bilo u glavnom gradu, zar je potrebno rei, kakvih zloina su bila poprita zabaena sela u Baniji, Lici i Dalmaciji. Beogradski janjiari su se u Crnoj Gori slubeno zvali "Organizovana omladina", a oni u Hrvatskoj "Organizacija jugoslovenskih nacionalista", skraeno "Orjuna". Bili su naoruani vojnikim revolverima, a u Crnoj Gori i pukama. U doba najbezobzirnijeg terora pitali su novinari vou janjiara, ondanjeg ministra unutranjih poslova, Svetozara Pribievia o prilikama u Hrvatskoj i Crnoj Gori. On je odgovorio, da se prilike sreuju i da e djelo pacifikacije brzo dovriti Orjuna i Organizovana omladina. Kraljevski ministar otvoreno je i javno priznao, da se zloini vre ne samo sa njegovim odobrenjem nego i po njegovim upustvima. Jedinstvom u ranije izloenoj patnji i kasnijom zajednikom borbom protiv beogradske strahovlade ovjekovjeeno je bratstvo Hrvata i Crnogoraca. Velebit i Loven su dokazali da su vrhovi istih planina.

USTAVOTVORNA SKUPTINA Nakon uspostavljanja svoje dravne vlasti u svim zemljama junih Slovena osim Bugarske, Beograd je prema jugoslovenstvu zauzeo novi stav. U svim izjavama regenta Aleksandra i vlade i svakodnevno u srpskoj tampi u Beogradu i drugim mjestima isticalo se da je kraljevina S. H. S. tvorevina srpske pobjede u ratu. Sve beogradske stranke, svi beogradski politiari bez izuzetka su zauzeli stav da je jugoslovenstvo vladavina Srbije nad ostalim zemljama junih Slovena, da je Jugoslavija proirena Srbija.26) Otud su izveli zakljuak, kojim je proglaena separatizmom, tj. veleizdajom svaka akcija za federativno ureenje dravne zajednice zemalja junih Slovena. U zemljama koje su prije bile u sastavu dunavske monarhije, centralizam se obrazlagao i narodnim jedinstvom. Da bi se osigurala pobjeda velikosrpske dravne ideje u ustavotvornoj skuptini, napravljen je Ersatzparlament pod imenom Privremeno narodno predstavnitvo. U njemu je trebalo iztraiti odnos snaga Beograda i njegovih agenata prema onima, koji su protiv centralizma, tj. protiv velike Srbije. Trebalo je ustanoviti dvije stvari, pravac u kojem e se korupcija razvijati, i obseg, u kom joj nasilje mora pritei u pomo. Dr Ivan Lorkovi s drugovima je pozvan u to predstavnitvo, da se vidi da li bio voljan poputati i dokle, a Stjepan Radi, da bi mu se oduzelo vrijeme za organizovanje hrvatskog naroda. Stjepan Radi nije doao u Beograd. Da je Privremeno narodno predstavnitvo bilo samo priprema za ustavotvornu skuptinu, dokazuje injenica to su ministri naredbama protezali srpske zakone na ostale zemlje ne vodei rauna o Ersatzparlamentu. Jednako su naredbama mijenjali zakone u svim zemljama osim Srbije. www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 30/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja parlamentu. Jednako su naredbama mijenjali zakone u svim zemljama osim Srbije.

Nakon nekoliko mjeseci promatranja situacije u privremenom predstavnitvu i u okupiranim zemljama Srbijanci su imali sljedeu sliku: Svi hrvatski seljaci bez izuzetka i neto graana pod vostvom Stjepana Radia nee da uju ni za velikosrbsku dravnu ideju ni za srpsku dinastiju. Znatan dio hrvatskog graanstva i grupa ugledne hrvatske inteligencije pod vostvom doktora Ivana Lorkovia prihvatili bi srpsku dinastiju, ali samo pod uslovom da ona prihvati jugoslovensku dravnu misao i federativno ureenje dravne zajednice. U Crnoj Gori veina bi bila za federativno ureenu jugoslovensku dravnu zajednicu, u kojoj bi Crna Gora bila ravnopravan lan federacije. Niko nije bio za centralizam osim beogradskih janjiara. Muslimani u Bosni i Hercegovini, organizovani pod vostvom dr M. Spahe, pod pritiskom velikosrpstva nastupaju oportunistiki. U Sloveniji je grupa dr G. arjava za centralizam ve samim tim, to je u sastavu stranke Svetozara Pribievia. Stranka dr A Koroca od straha, da joj grupa dra erjava preko Pribievia ne otme vlast, a time i znatan dio pristaa u Sloveniji, nastoji se pribliiti beogradskim politiarima, a naroito vladaru, i zbog toga, po pitanju ureenja drave, ulazi u beogradsku politiku aktivu. 27) Beograd je smatrao da je Makedoniju stekao u ratu protiv Turske iz 1912. godine i da se ona mora smatrati sretnom, to e joj se dati prilika da glasa za Srbijance kao svoje poslanike u konstituanti. Pitanje politike orjentacije Njemaca i Maara u Bakoj, Banatu i Baranji rijeeno je tako to veina njih nije uneena u birake spiskove. Hrvatska i Crna Gora su zadavale ozbiljnu brigu velikosrpskim planovima Beograda. Hrvatska samo svojom snagom i svojom jednodunou, a Crna Gora narodnim otporom protiv srpske okupacije i injenicom, da je kralj Nikola jo bio iv, te to je ambasadorska konferencija u Parizu odbila da prizna Crnu Goru kao sastavni dio Kraljevine S.H.S. Zbog toga su njih dvije bile rtve vrlo bezobzirnog nasilja. Poetkom februara 1919. godine odrana je u Zagrebu skuptina Radieve "Hrvatske puke seljake stranke". Otvorio ju je Radi. Govorei o nasilju u Hrvatskoj, Radi je izmeu ostalog rekao: "U dali preko Drave svukli su do gola ljude i tukli ih trnovitim batinama. Isto se dogodilo u Severinu, Rai, Popovai i Grubinom Polju, svagdje su ljude batinali i to samo za povik "ivjela republika". Meu svojim politikim zahtjevima Radi je posebno istakao hrvatsku republiku i hrvatsku konstituantu. Na ovaj i sline govore Stjepana Radia i na njegovo organizovanje hrvatskog naroda Beograd je odgovorio naredbom vojnog zapovjednitva, koja je objavljena krajem aprila 1919. godine, u slubenom organu "Narodne Novine". Njom je Hrvatska proglaena okupiranim neprijateljskim podrujem, te je objavljena primjena srpskog vojnog kaznenog zakona i na graanske osobe. Potpukovnik Petar Tesli u Bjelovaru izdao je naredbu, kojom je uvedeno batinanje. Po toj naredbi "uvreda kralja ili republikanstvo kanjava se (i za civile) s 25 batina". Ovakvim stanjem u Hrvatskoj i prije izloenim stanjem u Crnoj Gori pripremljeni su izbori za konstituantu, koji su odreeni kraljevim ukazom za 28. novembar 1920. godine. Crnogorskim federalistima je onemogueno isticanje kandidata. Proglaeni smo neprijateljima drave. Dokazivalo se, da smo mi duhovne voe crnogorskih gerilaca i da upravljamo njihovom borbom protiv drave i njenih organa. Zakljueno je da mi kao takvi nemamo prava biti narodni predstavnici.To je bilo slubeno opravdanje oduzimanja prava crnogorskom narodu, da raspolae svojom sudbinom. Meutim, to nije bio pravi uzrok za sprjeavanje nae kandidature. Ambasadorska konferencija u Parizu odbila je da prizna prikljuenje Crne Gore kraljevini SHS. Odbila je da prizna Paievu odluku "Velike narodne skuptine" u Podgorici kao izraz volje crnogorskog naroda. Kako je glasanje za konstituantu bilo tajno, kuglicama, znalo se da bismo mi dobili 80% kuglica. Beograd je pretpostavljao da mi kao narodni zastupnici ne bismo otili u konstituantu, nego bi zatraili od ambasadorske konferencije da naredi Srbiji evakuaciju Crne Gore. Time bi Srbija, u najpovoljnijem sluaju za nju, bila prisiljena na federaciju. Od straha pred tom eventualnou, Beograd je odluio, da po drugi put nasiljem falsifikuje volju crnogorskog naroda.28) Stjepan Radi. "U borbi za slobodu hrvatskog naroda ili u pobijediti, ili e me narod mrtvoga iz rova iznijeti". Ove rijei Radi je izgovorio nekoliko sati prije zloina u Narodnoj skuptini u Beogradu 20. juna 1928. godine. Pet srbijanskih stranaka istaklo je svoje kandidate, a crnogorska nijedna. Prijetnja policije da e biti zapaljena kua svakome ko ne bude glasao, dovela je na biralite, uraunavi veliki broj neuvedenih u birake spiskove, gotovo polovinu izbornika. Od deset mandata, koliko je pripadalo Crnoj Gori za konstituantu, etiri su dobile monarhistike stranke: radikalna, demokratska i zemljoradnika, a est republikanci i komunisti. Time se crnogorski narod, ak i u tim prilikama, na nesumnjiv nain izjasnio protiv dinastije Karaorevia i protiv velike Srbije. U Crnoj Gori 1920. godine nije bilo ni komunista ni republikanaca. Svi glasovi, koji su dani njima zbog nedostatka naih kandidata, su bili bili federalistiki, o to dokazuje injenica, to ni na jednim kasnijim izborima ni komunisti ni republikanci nijesu dobili nijednoga mandata, jer smo mi na svima isticali kandidate i bili birani. 29) Ako se uzme u obzir, da u birake spiskove nijesu uneeni poznati separatisti, kao ni oni koji su vodili gerilsku borbu, te s obzirom na veliku odsutnost uneenih u birake spiskove, takav izborni rezultat znai potpuni poraz Beograda. Uz ostale okolnosti, nesumnjivo je i ova pridonjiela, da su Velika Britanija i Francuska za cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije odbijale, da bilo kakvim pismenim dokumentom priznaju pripadanje Crne Gore kraljevini SHS. odnosno Jugoslaviji. Dopustile su Srbiji, da Crnu Goru uniti, a one su www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 31/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja pripadanje Crne Gore kraljevini SHS. odnosno Jugoslaviji. Dopustile su Srbiji, da Crnu Goru uniti, a one su se drale podalje, da ne bi bile sauesnici u zloinu.

Stjepan Radi je uspio istaknuti svoje kandidate samo u Hrvatskoj i Slavoniji. Kratkoa vremena i nasilje sprijeili su da ve tada svojom organizacijom obuhvati cio hrvatski narod. Dobio je 49 mandata od 93, koliko je svega pripadalo banskoj Hrvatskoj. Grupa dr Ivana Lorkovia, "Hrvatska zajednica", od koje je kasnije postala "Hrvatska federalistika stranka", dobila je 11 mandata. Centalizam je triumfovao u Srbiji, a u ostalim zemljama je dijelio uspjeh sa oportunizmom. Prije sastanka konstituante vlada je objavila svoj privremeni poslovnik, kojim je za narodne zastupnike propisana zakletva kralju odmah u poetku rada. Time je konstituanti oduzeto pravo, da raspravlja i odluuje o obliku vladavine. lan vlade je bio S. Pribievi, koji je hrvatskom Saboru podnio onaj prijedlog od 29. oktobra 1918. godine, u kojem je reeno, da e ustavotvorna skuptina odluiti o formi vladavine. Na to degradiranje konstituante Stjepan Radi je odgovorio zakljukom, da se "Hrvatska puka seljaka stranka" ubudue zove "Hrvatska republikanska seljaka stranka", skraeno HRSS i da ne ide u konstituantu. I Hrvatska stranka prava je zakljuila neodlazak u konstituantu. Kad su se narodni zastupnici Hrvatske zajednice" i "Hrvatske teake stranke", uvjerili da je Beograd nepopustljiv po pitanju centralizma, napustili su konstituantu uz izjavu da joj poriu pravo da donosi ustav obavezan za hrvatski narod. Srbijanci, njihovi agenti i potplaeni muslimani30) izglasali su ustav na Vidovdan 1921. godine. Istog dana je potpisao regent Aleksandar. Posebno je udeeno, da se daju pravni temelji velikoj Srbiji istoga dana, kad je u Sarajevu ubijen austrougarski prijestolonasljednik Franz Ferdinand. Aleksandar Karaorevi i Nikola Pai su vjerovali da je Vidovdanski ustav triumf sarajevskog zloina iz 1914. Godine. Sinovi domovine religije podvale vjerovali su da zloin moe triumfovati i da djelo nasilja i korupcije, Vidovdanski ustav, moe biti trijumf. Kasniji dogaaji su pokazali da je Vidovdanski ustav bio obnovljeni prvi in Vidovdanske tragedije iz 1389. godine. 31) On je bio poetak velike bitke, u kojoj su poginuli i voa Hrvatske i njenih saveznika Stjepan Radi i voa Srbije Aleksandar Karaorevi.

CRNA GORA I HRVATSKA PROTIV VIDOVDANSKOG USTAVA Beograd je vjerovao, da korupcija i nasilje mogu donositi zakone. On je vjerovao da je Vidovdanski ustav zakon i da je njegovim centralizmom za sva vremena ozakonjena vladavina Srbije nad ostalim zemljama koje je pobjeda zapadnih sila ugurala u sastav kraljevine SHS. Srbija je vjerovala da je centralizmom unitila patriotizam ostalih zemalja. Proglasila ih je separatistima, tj. veleizdajnicima. Nije vidjela da je tom svojom ludou veleizdaju pretvorila u vrlinu. Zaboravila je, da pojam domovina obuhvata vjernost svojih sinova. Proglasiti veleizdajom vjernost prema domovini ne znai obesastiti je, nego je pretvoriti u muenitvo, u svetinju. Srbija, hrianska zemlja, zaboravila je da je krst, nekada najprezreniji znak, postao simbolom najvee asti, od kada je na njemu razapeta vjernost. Srbija, zavedena ludou svojih voa, nije vidjela da Vidovdanski ustav nije grob patriotizma ostalih zemalja, nego kolijevka njihove mrnje prema Srbije. Umjesto da postane temelj snage, centralizam je postao otac raspada. Ustav, koji je trebao biti poetak konsolidacije, postao je poetak kraja. Odmah nakon njegovog proglaenja borba meu zemljama razvila se u dimenzijama borbe na ivot i smrt. Gerilska borba u Crnoj Gori dobila je svoje novo opravdanje u Vidovdanskom ustavu i nastavljena je pojaanom snagom. Protivnici svake zajednice sa Srbijom navodili su centralizam kao dokaz da Srbija nee pravednu i potenu zajednicu s ostalim zemljama, nego njihovo robovanje Beogradu. Ona nee Jugoslaviju, nego proireni beogradski paaluk. Nema drugog izlaza, nego, ili borba za osloboenje ili spremnost na robovanje. Srbija je, govorili su dalje, turski ak. Ona poznaje samo politiku prevare, kupovanja i ubijanja. Ko nije budala da se moe prevariti, toga kupuje, ko se ne moe kupiti, toga ubija. Ako nisi budala, ako nisi na prodaju i ako nee da te kolju kao jagnje, puku u ruke. Drugoga puta nema. Takav sud o situaciji stvorenoj Vidovdanskim ustavom, poeo je sve vie uzimati maha u Crnoj Gori. Na takvo stanje Beograd je odgovorio poveanjem broja ubistava i paljenjem kua, o emu smo prije govorili. Hrvatska je zauzela stav nepriznavanja Vidovdanskog ustava. Stjepanu Radiu je bilo jasno da je beogradsko Vidovdansko ludilo samo poetni stadijum borbe koja e biti i duga i teka. injenica, da u konstituanti nijesu bile zastupane tri zemlje: Hrvatska, Crna Gora i Makedonija, za njega je bila daleko znaajnija od Vidovdanskoga ustava. On je vidio da je Srbija okruena jedinstvenim stavom te tri zemlje prema Beogradu. Radieva ideja okruivanja Srbije je za Beograd najtea posljedica Vidovdanskog ustava. U takvim prilikama raspisani su izbori za narodnu skuptinu i odrani 18. marta 1923. godine. Uspjeli smo istai kandidate crnogorskih federalista. Na javne skuptine nismo smjeli ni pomisliti, ak ni na sastanke od nekoliko osoba. O naem pohaanju sela, iako su ba seljaci bili nae pristalice, nije moglo biti ni govora. Ubistva po selima i paljenja kua bili su u jeku. I po gradu smo se kretali najmanje to se moglo i samo bar po trojica zajedno. Razumije se uvijek s revolverima u depu, oekujui na svakom koraku napadaj janjiara. Tako potpuno odsjeeni od biraa ipak smo dobili dva mandata. Afirmisali smo svoje postojanje. Ostali smo, meutim, i dalje bez prava na bilo kakav politiki rad u narodu. Umjesto 49 mandata, koliko je dobio u izborima za konstituantu, Stjepan Radi je sada dobio 70 mandata. Ovi izbori nijesu donijeli, niti su mogli donijeti bilo kakvu promjenu stanja u dravi, ali su jako istakli tendenciju da se prilike razvijaju na tetu Beograda. Nemajui autoriteta, koji je nuna pretpostavka svake www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 32/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

tendenciju da se prilike razvijaju na tetu Beograda. Nemajui autoriteta, koji je nuna pretpostavka svake konstruktivne vlasti ljudi nad ljudima, Beograd je nastavio ubrzanim tempom, pretvaranje nasilja i korupcije u trajni sistem svoje vladavine. Time je u oima naroda poistovjeen Vidovdanski ustav i njegov centralizam sa nasiljem i korupcijom te je borba protiv vidovdanske drave dobila moralno opravdanje. ak su se i kod srbijanskih seljaka (a jedino se oni i radnici u Srbiji nisu ovajdili korupcijom ) poeli primjeivati znaci indiferentnosti prema dravi. Stjepan Radi, svjestan svoje moralne nadmoi nad Beogradom, na javnim skuptinama nije govorio, nego grmio. Skuptina u Zagrebu na Borongajskim livadama dana 14. aprila 1923.godine bila je u Hrvatskoj dotad neviena manifestacija hrvatske narodne snage, Radieve snage. Na skuptini je bilo oko 90.000 ljudi. Radi nije iao, nego letio na krilima svijesti i zanosa organizovanog naroda. Svaka njegova rije bila je s vrha jezika oteta narodu, svaka njegova misao iz narodne due izvaena, svaki njegov osjeaj od narodnoga srca pozajmljen. Prekidan je odobravanjem, koje je bilo nalik odjecima koje izaziva borba oluje s planinama. Mislim da u najbolje prikazati ondanje stanje u Hrvatskoj i njen odnos prema Srbiji, ako iz tog govornikog remek djela citiram ovo mjesto: "Ali to se ne zaboravlja, da je 30.000 seljaka bilo izbatinano i zatvoreno samo radi republikanstva i da su nae ene i djeca batinani, to se nee nikada zaboraviti. Nikad vie nee se nai ovjek u naim redovima, koji e rei, da smo mi i Srbi jedan narod. Krvnik i njegova rtva nijesu jedno. Srbijanski su seljaci krivi utoliko, kad o tome uju, da se jo nije digao protest. Nijedan list, nijedan politiar jo se nije naao, pa da je protiv tih zvjerstava to napisao". U tom istorijskom govoru Radi je objavio svoj plan o buduoj saradnji Hrvatske s Crnom Gorom i Makedonijom. Dok je govorima na javnim skuptinama potkopavao temelje vidovdanske tvorevine, Radi je primao Paieve delegate i sa njima razgovarao, pa ak i pregovarao,31) i istovremeno dao na znanje demokratima Ljubomira Davidovia, da bi pod odreenim uslovima njima pomagao. Pokazujui nasmijano lice prema Beogradu, ipak je u ruci drao bi. Napravio je s dr A. Korocem i s dr M. Spahom federalistiki blok. On je znao vrijednost saveza s ljudima, koje s njim ne vee jedinstvo cilja. I od loeg materijala bi je ipak bi. Tim postupcima pokuavao je ublaiti progone u Hrvatskoj idui pri tom pravo ka svome cilju. Jula 1923.godine Radi je doznao za odluku beogradske vlade da eli da ga zatvori, i preao je u Maarsku. Odatle je preko Bea i Pariza otputovao u London. Uspio je, da odreeni utjecajni krugovi uju njegova izlaganja o stanju u kraljevinin SHS i to je sve. London je bio zadovoljan svojim pandurom u Beogradu i nije bio voljan zbunjivati ga svojom intervencijom. Pred Boi 1923. Radi je iz Londona otputovao u Be, da bi bio blie dogaajima u Hrvatskoj. U Beogradu je bila homogena vlada radikalne stranke s Paiem na elu. Radikali su imali veinu u Narodnoj skuptini usljed odsutnosti hrvatskih narodnih poslanika. Stjepan Radi je odluio da Paievu vladu u parlamentu ostavi u manjini. Narodnim zastupnicima HRSS nisu jo bili verifikovani mandati, jer verifikacija nije traena. U vezi sa Radievim novim planom zatraena je i dobijena verifikacija 20 mandata i odmah je 15 narodnih poslanika dolo u skuptinu i zatrailo verifikaciju ostalih mandata. Da bi sprijeio ovu naknadnu verifikaciju, Pai je podnio ostavku vlade 24. marta 1924.godine. Istoga dana Paiev ef kabineta prenio mi je poziv, da posjetim Paia sjutradan u 11 sati prije podne u kabinetu predsjednitva Vlade. Tano u 11 sati bio sam kod efa Paievog kabineta. Pai me odmah primio. Kad sam se pojavio na vratima, ustao je iza pisaega stola i krenuo prema meni. Susret je bio vrlo srdaan. Pruio mi je ruku s rijeima: "Niste nita stariji nego to ste bili, kad smo se ono prvi put videli.32) "A Vi meni, gospodine Predsjednie, izgledate svjeiji i mlai, nego to ste onda bili". Sjeli smo oko okruglog stola u sredini kabineta. Pai: Gde ste, ovaj, Vi sada? Ja: Advokat sam u Zemunu. Pai: Jeste, Vi ste se u Hrvatskoj kolovali pa volite Hrvate. Ja: Kralj Nikola se kolovao u Parizu, pa je volio Hrvate. Vama su, gospodine predsjednie, sigurno, poznate njegove veze sa trosmajerom. Pai: Ja, ovaj Ustav nisam doneo sam. Ja: Pa jeste, i muslimani su glasali za njega. Pai: Da, Sulejmani 33) su glasali za Ustav, a Vi Crnogorci ne. Ja. Mi, Crnogorci, nismo ni bili u konstituanti. Vi ste onemoguili nau kandidaciju. Pai: Pa bilo je, ovaj, Crnogoraca. Ja: To su bili Vai janjiari. Pai: Koliko je ono Crna Gora poslala u skuptinu?
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 33/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Ja: Desetoricu. etiri monarhista i est komunista i republikanaca. Pai: Pa, ovaj, zar su Crnogorci za komunu i za republiku? Ja: Ne, nego su glasali protiv okupacije Crne Gore i protiv dinastije Karaorevia. Pai: Pa Aleksandar je unuk kralja Nikole. Ja: Ali crnogorski narod nije miraz keri kralja Nikole. Prola su davno vremena, kada su se zemlje dobivale u miraz. Crnogorski narod nije nikada izabrao Aleksandra za svoga kralja. Dinastija Karaorevia nema nikakve veze s istorijom crnogorskom kao ni s hrvatskom ni slovenskom. Pai: Da, ovaj, Radi je rekao u jednom govoru, da e poeti da radi zajedno sa vama Crnogorcima. Ja: On nee poeti nego nastaviti trosmajerovu saradnju s Crnom Gorom. Pai: Sada nema Radia. Ovi Vai dvojica u skuptini mogli bi glasati za moju vladu. Ja: Crnogorski narod ne dozvoljava nama federalistima, da glasamo za bilo koju vladu, dok je na snazi Vidovdanski ustav.34) Pai: Ovaj Svetozar, iz preka, izdat e one svoje i ui u moju vladu. Zato ne bi i Vi uli. Dat u Ti ministarstvo pravde. Ja: Pribieviu je svejedno, bio s Vama ili s Davidoviem. Njemu je glavno da slui Beogradu, kome je vazda sluio. A moji drugovi i ja imamo domovinu, a Vi, gospodine predsjednie, znate, kakve su obaveze prema domovini. U ostalom, ne moe Vam pomoi ni Pribievi ni mi. im dou Radievi poslanici, ostat ete u manjini. Pai: Mi one ostale Radieve mandate neemo overiti. Ja: Uinit ete nasilje. Eto Vam dokaz, da je vladavina nasilja nuna posljedica centralizma. Ali e doi dan, da neete ni nasiljem moi doi do veine. to ete onda raditi? Pai: Onda emo vladati bez skuptine. Ja: To je diktatura. To Vam je dokaz, da e Srbija na kraju morati zarobiti samu sebe, da bi mogla odrati u ropstvu nas ostale. Od toga i nas i vas moe spasiti samo federacija. Pai: Da, ovaj, ali ovi moji nee za to ni da uju. Stojan je neto slino pokuao, pa si video, kako je proao. Ne bih ni ja bolje. Nego, ovaj, hoe li da ue u moju vladu? Ja: Ja sam Vam, gospodine predsjednie, vrlo zahvalan na ljubaznoj ponudi, ali mi je nemogue. Sve to mogu, to je, da Vam poelim svaku sreu. Pai: Hvala Ti. I ja Tebi najlepe elim. Hvala Vam, to ste se odazvali mome pozivu. Rastali smo se prijateljski. Otpratio me je do vrata. Kad sam napustio kabinet N. Paia, bilo je prolo podne za nekoliko minuta. Sjutradan, 2.marta, Sv. Pribievi i 14 njegovih drugova napustili su demokratsku stranku Ljubomira Davidovia i osnovali Samostalnu demokratsku stranku. Meu njima su bila i dva lana verifikacionog odbora. Time je Pai dobio u odboru veinu od jednog glasa. Omogueno mu je da sprijeit verifikaciju mandata narodnih zastupnika HRSS i s Pribieviem mu je osigurana veina u narodnoj skuptini. Sastavio je vladu u zajednici s Pribieviem. Na postupak Nikole Paia, Stjepan Radi odgovorio je 1. Maja 1924. godine proglasom hrvatskog narodnog zastupstva za hrvatski narod. Sadraj toga proglasa je iznoenje cijele istine o stanju u dravi, to znai orkanski napad na Beograd i njegovu vladavinu. Uz strahote koje se rade u Hrvatskoj, iznose se i zloini dravnih organa nad narodom u Crnoj gori i Makedoniji. Konstatuje se da vlada nareuje "u Crnoj Gori sotonski muiti i ubijati crnogorske seljake i bive crnogorske oficire samo zato, to se protive beogradskom centralizmu". Proglas se posebno odnosi na Crnogorce. Da bi se osjetila slast Radieve rijei i dubina njegove misli, da sine bljesak njegova vitekog pogleda na svijet, donosim to mjesto u cjelini. "Brao Crnogorci! Mi smo Hrvati u najljepem djelu svoje knjievnosti 35) cijelu Crnu Goru nazvali velianstvenim rtvenikom slobode u najdivnijem hramu bojega podnebesja, a Vas smo Crnogorce proglasili ne samo uzorom junatva, nego i nedostinim primjerom jednostavnosti i potenja. Zato mi Hrvati ruimo Beogradski centralizam te Paievu korupciju i tiraniju jo napose radi toga, to svojim poganim rukama razvaljuju veliajni rtvenik crnogorske slobode i to Vas Crnogorce barbarski progone i sotonski mue. I da beogradski centralizam nije uinio nita drugo, nego to ovako sramotno i barbarski gazi ponos, potenje i slobodu Crne Gore i jo uz to Crnu Goru pretvara u jedno strano zgarite i grobite, - da je Paiev sistem samo to skrivio, mi se Hrvati nikada ne bismo mogli pomiriti ni s nikim drugim, koji bi poao istim tragom." Meutim, korupcija u Beogradu nije sjedila skrtenih ruku. Nastas Petrovi, narodni zastupnik radikalne stranke, bio je lan verifikacionoga odbora. Ljubomir Davidovi obavezao se da e mu dati mu ministarstvo www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 34/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja stranke, bio je lan verifikacionoga odbora. Ljubomir Davidovi obavezao se da e mu dati mu ministarstvo unutranjih poslova u svojoj vladi, ako glasa za verifikovanje mandata narodnih zastupnika HRSS. Usljed te transakcije Pai je ostao u manjini u verifikacionom odboru, a zatim i u skuptini. Dok se ovo u Beogradu dogaalo, Radi je iz Bea otputovao u Moskvu.

Pai je predao ostavku vlade. Novu vladu sastavio je Davidovi. Nastas Petrovi postao je ministar unutranjih poslova. Stjepan Radi pristupio je u Moskvi "Zelenoj internacionali". Vratio se u Zagreb 11. avgusta 1924. Nakon njegova govora na javnoj skuptini u Vrpolju i nekoliko izjava kralj je zatraio ostavku vlade Ljubomira Davidovia, iako nijedan lan Radieve stranke nije bio u vladi. Pai je u zajednici sa Sv. Pribieviem sastavio izbornu vladu. Razpisani su izbori za dan 8. februara 1925. Dana 23. decembra 1924. vlada je donijela ovu odluku: "1. Da se odmah rasturi Hrvatska republikanska seljaka stranka, koja je stupanjem u seljaku internacionalu postala sastavni dio komunistike internacionale. 2. Da se u budue zabrane svi zborovi, konferencije i svaki rad ove partije, kao to i izlaenje svih njenih publikacija, knjiga i novina. 3. Da se prema HRSS najstroe primijene propisi 18. l. Zakona o zatiti javnoga reda i poredka u dravi. 4. Da se odmah uzapte sve arhive i novine, publikacije i prepiska HRSS. 5. Da se hitno preduzme krivini postupak protiv vodstva HRSS." Kralj Aleksandar odobrio je vladinu odluku 1. januara 1925. To je bila kraljeva estitka Nove godine hrvatskom narodu. Zatvoren je Stjepan Radi i cijelo predsjednitvo HRSS. Poela su zatvaranja i progoni u Hrvatskoj, koji su odavali podpunu neuravnoteenost Beograda. Desna ruka Svetozara Pribievia, Veeslav Vilder, podtajnik ministarstva unutranjih poslova, trao je tih dana po Hrvatskoj kao bijesan pas. Sklanjali su se ljudi. Susreet s njim bio je opasan. Nimalo ga nije zbunjivalo, to se na svakom koraku sretao s krvavim tragovima svojih prijanjih zloina. Bio je sretan, to mu se dala prilika da zadovolji svoju janjiarsku krvolonost. Sve, to se tih dana dogaalo u Hrvatskoj, odavalo je da se ne radi o izboru narodnih zastupnika nego o oajnom pokuaju Beograda, da nasiljem dokae Stjepanu Radiu i hrvatskom narodu, da su stavljeni pred izbor: ili priznati velikosrpsku dravnu ideju ili biti uniten. Radi se sreo s tigrom u njegovu kavezu. Hoe li mu uspjeti da se spasi? Crnogorskim federalistima polo je za rukom istai kandidate. U Crnoj Gori gerilska je borba bila u stadiju malaksavanja, ali se jo osjeala i davala izgovor dravnim organima i janjiarima, da vre najstranije zloine. Dok su sve druge stranke, ak i komunisti, drali javne skuptine, mi federalisti nismo mogli ni konferencije. Mjesec dana prije izbora, mene je iz jednoga sela blizu Rijeke Crnojevia, jedan redarstveni pisar s deset andarma odveo u zatvor na Cetinje. Pustili su me iz zatvora na dan izbora u sedam sati poslije podne, tj. kad su vidjeli, da sam izabran za narodnoga zastupnika. Bez pismenoga rjeenja sam zatvoren, bez pismenog rjeenja sam puten. To je bilo protivno zakonu kao i samo zatvaranje, ali beogradski zakoni nisu bili obvezna pravila za postupak dravnih organa, nego instrument za obavjetavanje Europe o stanju u zemljama pod upravom Beograda. Dravnim zakonima se propisuje jedno. Dravnim organima se nareuje i oni rade drugo. Cio ivot je organiziran u skladu s religijom podvale. Od 7 narodnih zastupnika, koliko ih je svega birala Crna Gora, mi federalisti dobili smo 3, a po dva Paievi radikali i Davidovievi demokrati. Svatko zna, da bez nasilja i krae kuglica radikali i demokrati ne bi dobili nijedan mandat, ali nije odluivala volja crnogorskoga naroda, nego nevolja, u koju je zapala Crna Gora. Doli smo u Beograd, u Narodnu skuptinu. Zgrada jaionice preureena je za zasjedanje Narodne skuptine. Moda se to dogodilo sluajno, ali je svakako za parlamenat i njegovu sudbinu malum omen (lo znak). Osnovali smo zajedniki klub s narodnim zastupnicima njemake stranke pod vodstvom dra Stefana Krafta. Gledali su Srbijanci poprijeko i nas i njih. Ja sam doao iz zatvora u skuptinu, a dr. Kraft s tragovima etnikih udaraca na glavi.36) Spadamo zajedno. ekali smo pet dana, dok nam je predsjednitvo skuptine dodijelilo jednu sobicu za klub. Predsjednitvo HRSS sa Stjepanom Radiem na elu, jo je u zatvoru. Ostali zastupnici HRSS doli su u skuptinu. S njima su i narodni zastupnici Hrvatske zajednice. Oni su se prije izbora izjavili za republiku. Birani su kao kandidati HRSS i lanovi su njenoga kluba narodnih zastupnika, kojemu je predsjednik Pavle Radi, sinovac Stjepana Radia. Stjepan Radi se uvjerio u Parizu i Londonu, da su francuska i engleska vlada, zemlje, koje su gurnule pod vlast Beograda, ovome predale na milost i nemilost. Berlin i Rim bili su u to vrijeme u tolikoj mjeri zauzeti svojim brigama, da mu nisu mogli pomoi i kad bi htjeli. Uvidio je, da mu je demonstracija protiv Pariza i Londona, koju je napravio stupanjem u "Zelenu internacionalu", mnogo kodila, a nita koristila. Bilo mu je jasno, da mu ne preostaje drugo, nego redovitom unutranjom borbom okupiti ostale zemlje oko Hrvatske, dovesti Srbiju u parlamentu u manjinu i tim je staviti pred alternativu: ili predati vlast Hrvatskoj i njenim saveznicima ili pribjei diktaturi i tim objaviti rat ostalim zemljama na ivot i smrt, a cijelom svijetu www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 35/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja njenim saveznicima ili pribjei diktaturi i tim objaviti rat ostalim zemljama na ivot i smrt, a cijelom svijetu dokazati nemogunost postojanja drave SHS kao monarhije i uopte, njenu nemogunost pod vodstvom Beograda. Da bi mogao voditi tu borbu, nuno je bilo da spasi sebe i svoju vojsku od unitenja. To je mogao samo izbjegavanjem bitke u tome trenutku, tj. uzmakom. Radilo se samo o tome, koliko e morati uzmaknuti, stotinu ili vie stotina kilometara.

Stjepan Radi pokuao je spasiti vojsku manjim uzmakom. Narodni zastupnici HRSS odrekli su se republikanstva, priznali Vidovdanski ustav i stvorili u Narodnoj skuptini Hrvatski seljaki klub. S narodnim zastupnicima stranaka Davidovia, dra A. Koroca i dra M. Spahe napravili su "Blok narodnoga sporazuma i seljake demokracije" i time objavili njegov radni program. U drugoj taci toga programa trai se "monarhija engleskoga tipa". Prirodno je, da je shvaanju ljudi, iji su preci robovali Turcima toliko stoljea, pristupaan samo balkansko-begovski pojam monarhije. Sva druga shvaanja toga pojma za njih su nedostine apstrakcije. I Pai je poruio Stjepanu Radiu: ili da prizna Vidovdanski ustav i dinastiju Karaorevia bez ikakve definicije pojma monarhije ili e biti poniteni svi mandati narodnih zastupnika HRSS i stranka unitena. Stjepan Radi, da bi izbjegao bitku u trenutku tako povoljnom za protivnika, odluio se na povlaenje na cijelom frontu. Na sjednici parlamenta od 27. oujka 1925. Pavle Radi odrao je govor, u kome je priznao Vidovdanski ustav i dinastiju Kraorevia ne uslovljavajui to priznavanje bilo kakvom definicijom. Radikali su ponitili mandate predsjednitva HRSS. Ostale mandate su ovjerili, jedan dio uz ceremonijal, kojim se htjelo dokazati, da se ipak vodilo rauna i o zakonu. Nikola Pai je mislio, da je njegova pobjeda postala svren in. Stjepan Radi je vjerovao, da je svojim potezima spasio svoju vojsku od poraza i stvorio preduslove za veliku buduu borbu, koja e dovesti Beograd do osamljenosti i katastrofe. Prva rtva nove Radieve politike bio je voa janjiara u Hrvatskoj Svetozar Pribievi. Da bi dobio Radiev pristanak na zajedniku vladu s radikalima, Pai se morao odrei Pribievia, koji je bio preko dva decenija odano u slubi Beograda i njegove dinastije. Govorilo se meu radikalima, da je kralj traio od Paia, da rtvuje Pribievia. Akt o sporazumu izmeu Narodne radikalne stranke i Hrvatske seljake stranke podpisan je 14. srpnja. Sadraj ovoga "Sporazuma" je ponovljeno Radievo priznanje vidovdanskoga ustava i dinastije Karaorevia umotano u "radni program", zajednike vlade. Pai-Radieva vlada sastavljena je 18. srpnja 1925. U Paievu vladu uli su etiri narodna zastupnika HSS. Istoga dana kralj je abolirao postupak protiv Stjepana Radia i ostalih lanova predsjednitva stranke te su oni puteni iz zatvora. Narodni zastupnici Hrvatske zajednice shvatili su Radievo priznanje Vidovdanskoga ustava kao konanu kapitulaciju pred velikosrpskom dravnom idejom. Na prigovor, da je Radiev postupak smao strategijski nuno povlaenje, odgovarali su, da je i u tom sluaju to podpun slom hrvatske politike, jer e imati za posljedicu dezorganizaciju i raspad Radieve vojske. Nisu predviali, kao ni Nikola Pai, da Stjepan Radi moe uzmicati preko cijeloga kontinenta, pa da mu ipak vojska ostane jednako disciplinirana i sposobna za borbu. Nisu osjeali snagu vjere hrvatskoga naroda u Stjepana Radia i napustili su ga njih 11. Osnovali su Hrvatski federalistiki klub, a kasnije Hrvatsku federalistiku stranku pod vodstvom dra Ivana Lorkovia. Svoj postupak obrazloili su svojom poslanicom narodu od 9. Kolovoza 1925. Stjepan Radi uao je u vladu Nikole Paia kao ministar prosvjete 18. studenoga 1925. Hrvatski federalisti zauzeli su prema vidovdanskom ustavu i njime stvorenom poredku stav identian sa stavom crnogorskih federalista. Mi smo bili u parlamentu krajnja ljevica. U svojim govorima mi smo uspjeli nesumnjivo uglaviti, da drava vidovdanskoga ustava nije ostvarenje jugoslavenske politike orientacije, poznate od imenom jugoslavenstvo, nego svim drugim zemljama, osim Srbije, prevarom i nasiljem nametnuto ostvarenje velikosrpske dravne ideje. Dokazivali smo, da kraljevina SHS, kao organizovano nasilje Srbije, ne moe biti duga vijeka jednostavno zato, to je Srbija vie nego etiri puta numeriki slabija od ostalih zemalja, a kulturno zaostaje za nekima od njih po vie stoljea. Da se vidi ideologija, kojom smo oponirali centralistikom poredku vidovdanskoga ustava, citirat u, po skuptinskim stenografskim biljekama par pasusa iz moga govora, koji sam odrao u narodnoj skuptini 22. srpnja 1925. prilikom debate o deklaraciji Pai-Radieve vlade. "Iz vlastitoga iskustva nauili smo, da mali narodi vrlo teko stvaraju svoju nezavisnu dravu, a jo tee odravaju njenu meunarodnu samostalnost u odnosima s jaim dravama i narodima. Ta spoznaja dovela je prve sinove nae rase na misao o potrebi stvaranja zajednike jugoslavenske drave. Sve jugoslovenske zemlje, ukoliko su uspjele u svom istorijskom razvoju stvoriti posebne ekonomske, kulturne i politike individualitete, odriu se svoje politike samostalnosti i tenje za njom, u koliko dolazi do izraza u meunarodnim odnosima. Ali ta abdikacija na samostalni meunarodni individualitet nije bezuvjetna, nego je uvjetna; uvjetovana je zahtjevom, da sve zemlje, kojima je historijski razvitak dao posebni individualitet, budu dravopravno ravnopravne. Taj i tako uslovljen pristanak jugoslavenskih zemalja, da se pojavljuju u meunarodnom ivotu kao jedna jedinica, to je jugoslavenska dravna misao. Jugoslavenska dravna misao, diktirana naom tenjom za slobodom, treba da bude svim ujedinjenim zemljama garancija slobode, vea od one, koju bi mogle vlastitom snagom imati, a stabilnija od one, koju daju meunarodni savezni ugovori. Mogui maksimum garancije nae samostalnosti prema ostalim dravama i magna carta libertetum naih sloboda unutra, to je jugoslavenska dravna misao. www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 36/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja sloboda unutra, to je jugoslavenska dravna misao.

Njen je sadraj: jedinstvo prema ostalim dravama, jedinstvo dravnih emblema, pojmovno jedinstvo dravnog imena i ravnopravnost udruenih zemalja u meunarodnim odnosima. To je federalizam. Sistem federalizma, to je sistem uzdizanja drave nad svim udruenim zemljama, nad njihovim politikim, ekonomskim i kulturnim individualitetima. S te visine podjednake dominantnosti nad interesima svih centralizam baca dravu u nizine konguentnosti njenih interesa s interesima zemlje, proglaene za centralnu, survanje u vrtlog nezasitne centralne sebinosti. Politika centralizma, to je politika brisanja politikog, ekonomskog i kulturnog individualiteta svih udruenih zemalja u korist centralne. Kako ta politika brisanja izgleda, kada je provodi administracija s tradicijom osmanlijskih uzora, svi brisani smo ve dovoljno iskusili. Konsolidacija nae drave nemogua je na pravnim temeljima, koje joj daje vidovdanski ustav. To nesumnjivo potvruje itav na unutranji ivot od njegovog donoenja do danas. To do oiglednosti jasno dokazuju i proli izbori, u kojima su, da bi se dolo do ustavobraniteljske veine u parlamentu, upotrijebljena i morala biti upotrijebljena sredstva, koja su, sa andarskom bezobzirnou, pogazila sva osnovna graanska prava, garantirana tim istim ustavom. (Usklici odobravanja i pljeskanje kod opozicije). Svaki pravni poredak je sila, ali sila, koju odobrava veina graana kao pravednu. Ukoliko se pravni poredak vie pribliava kongruentnosti s pravnom svijeu graana, u toliko je vie u poloaju, da fiziku silu, u slubi svoga samoodranja, smanji i sluajeve njene primjene uini to rjeima. Drugim rijeima, ukoliko je moralni autoritet pravnoga poretka vei, u toliko je njegovo odravanje jeftinije. Finansijski izdaci za odravanje pravnoga poretka stoje u obrnutom razmjeru s visinom njegova moralnog autoriteta. Veliki broj andarmerijskih i vojnikih kasarni u naoj dravi nesumnjivo dokazuje, da vidovdanski ustav nema toga moralnoga autoriteta. Zbog toga mora fiziku snagu za svoje odravanje pojaavati do mjere, koja guta najvei dio naih financijskih sredstava i time iskljuuje mogunost pomaganja ekonomskih i kulturnih ciljeva naroda i ozbiljno prijeti, danas, u daljemu razvitku, da dovede do finansijskoga sloma. injenica, da Vidovdanskom ustavu nedostaje onaj autoritet, koji daje zakonima kongruentnost njihovih propisa s pravom svijeu naroda, prisiljava pobornike za njegovo odravanje, da gaze sve u nova i nova nasilja. Da se Vidovdanski ustav moe odravati samo nasiljem, dokazuju i svi zakonski projekti, koje centralizam podnosi ovom parlamentu. To, naposljetku, dokazuje i dananja vlada g. Paia i Radia. Da se do nje doe upotrijebljene su metode i sredstva, koja su, s bezprimjernom bezobzirnou, pokidala u najsitnije komadie ak i one najelastinije moralne okvire, poznate pod imenom balkanskog politikog morala. (Dugotrajno odobravanje i pljeskanje kod opozicije. Radikali ogoreno protestiraju)." Nakon borbe u parlamentu, koja je trajala nepunu godinu dana, nadmo nae ideologije nad ideologijom branitelja Vidovdanskog ustava postala je oigledna i najirim slojevima naroda. Bilo je isto tako jasno, da e naa ideologija u bliskoj budunosti okupiti pod svoj barjak sve zemlje osim Srbije, da e se ova nai usamljena. Strah od razvoja dogaaja u tom pravcu muio je Srbijance iznad svega. Sve njihove stranke, jednako one u opoziciji kao i one u vladi, ulagale su sav svoj trud, da sprijee takav tok dogaaja. Da bi taj cilj postigle, izbjegavale su meusobne koalicije i svaka od njih je teila da bude u koaliciji s nekom od stranaka drugih zemalja, a koalicijama njihovih stranaka nametale su se sa idovskom nasrtljivou. Razumije se, da je svaka koalicija nesrbijanskih stranaka smatrana zavjerom protiv drave i nju je, kao takvu, tretirao cijeli dravni aparat. Time se takva koalicija upozoravala na potrebu da primi u drutvo neku od srbijanskih stranaka, tj. da svoj rad stavi pod njenu kontrolu. Poloaj narodnih poslanika njemake stranke dr Krafta bio je sam po sebi vrlo teak. Razumljivo je, da su oni izbjegavali, da ga oteavaju svojim mijeanjem u teku borbu protiv Vidovdanskog ustava. Meutim, injenica da su u narodnoj skuptini imali zajedniki klub s nama, crnogorskim federalistima, stvarala je utisak da se oni mijeaju u dravnopravne sukobe. Da bi se eliminisao taj nepoeljni utisak, oni su napravili zajedniki klub 37) sa narodnim poslanicima srbijanske zemljoradnike stranke J. Jovanovia Piona, a mi sa hrvatskim federalistima, s kojima smo programski bili jedno. Poslije ulaska poslanika HSS u vladu, dravni organi i janjiari poeli su zazirati od teih nasilja u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Pod zatitom toga zaziranja od Stjepana Radia odrali smo u Podgorici 4. oktobra 1925.godine Kongres crnogorske federalistike stranke, na kojem je prihvaen program i statut stranke. Govorei o ureenju odnosa meu zemljama koje su ule u sastav kraljevine SHS, program trai da sve zemlje koje su u istorijskom razvoju postale posebne politike, ekonomske i kulturne jedinice, budu ravnopravni lanovi dravne zajednice. Programom se istie da je ravnopravnost zemalja uslov za pristanak na dravnu zajednicu. Crnogorska federalistika stranka je za vrijeme Jugoslavije bila jedina crnogorska stranka u Crnoj Gori. Njene pristae bili su uglavnom seljaci, vrlo malo graana. Beogradski janjiari su rasporeeni po raznim srbijanskim strankama, pod iju zatitu je i crnogorske graane odveo strah i interes. Federalisti, budui i po svojim pristalicama i po svojoj politikoj i socijalnoj ideologiji seljaka stranka, upotrebljavali su zeleni papir za svoje proglase, letke i za sva stranaka obavjetenja i uputstva.Time su zelenu boju, seljaku boju, boju prirode i njene slobode, prihvatili za svoju. Sve srbijanske stranke koristile su papir bijele boje. Kako je bijela boja znak kapitulacije, crnogorski narod prozvao je janjiare i uopte sve pristalice srbijanskih stranaka bjelaima, a federaliste zelenaima. Ti su nazivi tako uopteno prihvaeni, da su sve pristalice beogradskog centralizma sebe redovno nazivali bjelaima, a pristae federativnog ureenja www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 37/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

pristalice beogradskog centralizma sebe redovno nazivali bjelaima, a pristae federativnog ureenja Jugoslavije sebe su zvali zelenaima. I danas u Crnoj Gori tri boje, zelena, bijela i crvena (komunistika) vode meusobnu borbu. Dok je u Podgorici kongres crnogorskih federalista davao sankciju programu stranke, koji je, iz naih lanaka u zagrebakim listovima i naih govora u parlamentu i dotad bio poznat ne samo lanovima stranke, nego i cijeloj jugoslovenskoj javnosti, za to vrijeme je kralj Aleksandar, u potaji, smiljao plan za ruenje Nikole Paia. Uz pomo Paia i Pribievia prisilio je Radia na povlaenje svih njegovih snaga.Vjerujui da je pobijedio Radia, mislio je da mu vie ne trebaju janjiarske usluge Svetozara Pribievia u Hrvatskoj i napustio ga je. Da ne bi u oima Srbijanaca morao s Nikolom Paiem dijeliti "slavu" stvaraoca velike Srbije, udesio je da Pai postane nepodoban za predsjednika vlade zbog korupcije, i time ga u narodu moralno diskvalifikovao. Kao sredstvo za ruenje Paia posluili su mu Ljuba Jovanovi, potpredsjednik radikalne stranke, i Ljubomir Davidovi, predsjednik demokratske stranke. Zet Ljube Jovanovia, Dragia Stojadinovi, inspektor u ministarstvu trgovine i industrije, jednim lankom u beogradskom dnevniku "Novosti" od 22. februara 1926. godine, otro je napao Radu Paia, sina Nikole Paia, zbog korupcije. Dolo je do une polemike meu zainteresovanima. U vezi s tim, predsjednitvu narodne skuptine predata je interpelacija protiv korupcije. U interpelaciji je reeno, da na elu korupcionaa stoji sin predsjednika vlade Nikole Paia. Interpelaciju su potpisali narodni poslanici Demokratske stranke s Ljubomirom Davidoviem na elu. Supotpisali su je i dr M. Spaho i dr. A. Koroec sa drugovima, jer su znali da se interpelacija podnosi na mig kralja Aleksandra. Kraljev uticaj se osjetio i meu radikalskim narodnim poslanicima Nikole Paia. I oni su doli do zakljuka da je nemogu Paiev dalji opstanak na poloaju predsjednika vlade. Pobijeen od kralja i korupcije, Pai je predao ostavku vlade 4. aprila 1926.godine, i tako otiao s vlasti zauvijek. Otac domovine, kako su dotad zvali Nikolu Paia, uklonjen je iz politikoga ivota Srbije kao otac korupcije. Nikome, ni prije ni poslije ovog sluaja, korupcija nije bila smetnja za uestvovanje u javnom ivotu nesretne Jugoslavije. Vladu je sastavio jedan od najpoznatijih konrupcionaa, Nikola Uzunovi. Inae su vladu i dalje zadrali bivi radikali Nikole Paia uz saradnju Stjepana Radia. Pravi smisao galame koja se u parlamentu podigla protiv korupcije, ira javnost nije razumjela. Ona nije znala, da se nije radilo o borbi protiv korupcije nego o ruenju Nikole Paia. Ne shvatajui zakulisnu igru korupcionaa, javnost je traila da se borba protiv korupcije nastavi. Protiv korupcije se poelo govoriti na javnim skuptinama, na konferencijama, pa i u privatnim razgovorima. Tada je korupcija u pomo pozvala nasilje. Dravni organi poeli su progoniti sve one koji su govorili protiv korupcije. U tom trenutku mnjenju se pridruio Stjepan Radi, ministar prosvjete. Na javnim skuptinama u Novoj Gradiki, Poegi i Somboru objavio je rat beogradskoj korupciji. Nije potedio ni pojedine aktivne ministre. Imenovao ih je i naveo konkretne sluajeve njihove korupcije. Napao je dravni aparat, to se svojim nasiljima stavio u slubu korupcije. Ali, centralizam je bio neodriv bez nasilja i korupcije. Napadati njih bilo je isto, to i napadati Vidovdanski ustav i njime stvoreni poredak. Razumljivo je, da su u Stjepanu Radiu ponovno vidjeli ruitelja drave svi korupcionai poev od kralja pa nadalje. Stjepan Radi se osjetio nemonim, i podnio je ostavku. Ostavio je i dalje u vladi svoje predstavnike. Raspisani su izbori za oblasne skuptine i odrani 23. januara 1927.godine. Bez nasilja i falsifikovanja izbornih rezultata nijesu mogli protei nijedni izbori u Jugoslaviji, jer bi centralizam inae ostao u manjini, pa je prirodno da ni ovi nijesu mogli biti bez toga. Ipak su ovi izbori bili izuzetak u odnosu na ostale, po tome to su kotarski predstavnici ne samo javno agitovali, nego i vrili nasilja i falsifikate na tetu kandidata HSS, iako je bila u vladi zastupljena s nekoliko svojih ministara. To je dalo povoda Stjepanu Radiu da svoje ministre povue iz vlade i nastavi odlunu borbu protiv vidovdanske drave. Radi je odmah poeo s politikom zaokruivanja i izolacije Srbije. Poetkom februara 1927. ponudio je narodnim poslanicima Crnogorske federalistike stranke, da s narodnim poslanicima HSS osnuju zajedniki parlamentarni klub, koji e se zvati "Narodni seljaki klub". Ponuda je prihvaena s velikim zadovoljstvom. Stranke su zadrale dotadanja imena, ali jedinstvo politikog cilja ubrzo ih je pretvorilo u jedan politiki pokret, kojim su Hrvatska i Crna Gora ostale nerazdvojno vezane u svim borbama u Jugoslaviji sve do njenoga sloma. Koliko je Srbijance uznemirio ovaj akt Radieve politike mudrosti, otkrila je ponuda narodnih poslanika zemljoradnike stranke J. Jovanovia Piona da uu u parlamentarni klub HSS, pod uslovom da se ne pravi sporazum s crnogorskim federalistima. Ponuda je odbijena. Dok je Radi stvarao planove za borbu protiv centralizma, nasilja i korupcije, za to vrijeme su srpske stranke razjedali sukobi linih interesa i kraljeve intrige. Pala je i esta vlada Nikole Uzunovia, i novu vladu je Velja Vukievi sastavio od radikala, demokrata Ljubomira Davidovia i muslimana dr M. Spahe. Ova vlada je raspisala izbore za narodnu skuptinu i odrala ih je 11. septembra 1927.godine. Stjepan Radi uloio je znatan napor, da se prilikom ovih izbora Makedonija pridrui Hrvatskoj i Crnoj Gori u borbi protiv Beograda. U tu svrhu poslao je u Makedoniju Pavla Radia sa nekoliko narodnih poslanika. Meutim, nasilje u Makedoniji je bilo tako veliko, da je iskljuivalo mogunost da volja tamonjeg naroda doe do izraaja u bilo kom obliku. Sami pokuaj pojavljivanja jedne makedonske stranke Beograd je smatrao veleizdajom. Makedonci bi bili progonjeni za veleizdaju i u sluaju da pokuaju istai Hrvate, lanove HSS, kao kandidate za svoje narodne poslanike. NIta nije moglo izmijeniti injenicu da je Makedonija proglaena ratnim plijenom srpskih stranaka. Policijski slubenici napali su kamenjem Pavla Radia i drugove. Stjepan Radi je htio, da ja budem izabran u Hrvatskoj. Kandidovao me je u sremskom izbornom okrugu, u
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 38/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

upanijskom okrugu. U vezi s tim uz njega sam bio ja i jedan od govornika na javnim skuptinama u Sremu. Polovinom avgusta mjeseca, ba prilikom putovanja na skuptinu u Ilok, govorili smo o tekom poloaju samostalnih demokrata Svetozara Pribievia. Bilo je oigledno da u opoziciji ne mogu dugo izdrati usamljeni. Optereeni odgovornou za teke zloine poinjene u ranijih godina u Hrvatskoj, oni su ekali da ih beogradska politika nasilja opet pozove u slubu. Stjepan Radi je mislio da e biti bolje da ih on uzme kod sebe, nego da ponovno u Hrvatskoj vre janjiarske usluge Beogradu. Dezerterstvo Svetozara Pribievia, voe beogradskih janjiara bie gorka pilula za Beograd", ree Stjepan Radi, i mene ovlasti da radim na pridobijanju Pribievia nama. Taj Radiev plan ostao je tajna nas dvojice sve do poetka pregovora sa Pribieviem u Narodnoj skuptini. Kasnije smo se nekoliko puta, u razgovoru, vraali na to pitanje. Tano je da i taj savez ulazi u plan izolacije Beograda, ali se moralo viditi rauna i o ogromnom teretu Pribievievih grijeha kao i o mogunosti, da se on odvikne sluiti Beogradu, kojem je sluio cijeli ivot. Ipak je Radi svaki put ostao pri miljenju da je bolje da je s nama nego s Beogradom. to smo se vie pribliavali danu izbora, izborna borba je postajala sve ea. Ja sam otiao u moj upanijski kotar. Iako je moj izbor bio osiguran injenicom da me je Radi kandidovao, ipak sam morao voditi otru borbu zbog velikog broja protivkandidata. Odrao sam skuptine u svakom selu. Na skuptama je redovno prisustvovalo cijelo selo. Vrlo ljubazno su me doekivali, paljivo sluali, s velikim razumijevanjem odobravali i s poklicima ispraali. Skuptine u upanijskom kotaru spadaju meu najljepe uspomene moga ivota. Rezultat izbora nije, sam po sebi, donio nikakve promjene u politikoj situaciji. HSS je dobila 62 mandata. U Zagrebu su izabrani dr Ante Paveli, voa Hrvatske stranke prava, i dr Ante Trumbi, federalista. Glavni odbor crnogorskih federalista napravio je jednu veliku greku pri isticanju kandidata. Kandididovao je u cetinjskom okrugu nepouzdanu osobu. Meutim, glasai su o kandidatu bili bolje obavijeteni od glavnoga odbora te nijesu doli na glasanje. Njihovom apstinencijom smanjen je broj glasova na kandidatskoj listi, usljed ega je izgubljen i mandat u podgorikom okrugu. Cetinjski kotar, koji je uvijek bio neosvojiva federalistika tvrava, tim svojim postupkom napravio je tetu. Kasnije, za vrijeme diktature, vidjelo se, da je narod imao pravo. Onaj kandidat u cetinjskom kotaru, izdao je, otiao je u slubu diktature. Dokazalo se da bi bila vea teta da je izabran, od tete, koja je napravljena njegovim ruenjem. Narod ljude ne prouava nego ih osjea. Zbog toga je narodni sud o pojedincima uvijek pouzdaniji nego sud takozvane gospode. BORBA SELJAKO-DEMOKRATSKE KOALICIJE S BEOGRADSKIM IMPERIJALIZMOM Nikola Pai je izbjegavao dvije stvari. Pazio je da dvije velike srpske stranke, radikalna i demokratska, nikada ne budu istovremeno u vladi. Bojao se da bi tim jedinstvom srbijanskog fronta izazvao jedinstvo fronta ostalih zemalja protiv Srbije. S druge strane, drao je mnogo do toga da nasilja u ostalim zemljama, a posebno u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, to manje vre neposredno Srbijanci, ve je to radio preko svojih janjiara, sinova tih zemalja. Pored te dvije stvari, on je upotrebljavao terminologiju jugoslovenske politike orjentacije za oznaku pojmova srpskog imperijalizma i time uspjeno stvarao zabunu u irim slojevima. Dolaskom u vladu obadviju srpskih stranaka, i radikalne i demokratske, stvorena je srbijanska fronta. Odlaskom samostalnih demokrata Svetozara Pribievia u opoziciju nestalo je janjiara u Hrvatskoj. Sama upotreba termina jugoslovenstvo bila je preslaba, da maskira srpski imperijalizam. S vladom Velje Vukievia pojavio se srpski imperijalizam prvi put s maskom, kroz koju je lik maskiranog vidjelo i najnevjetije oko. Nametala se Radieva ideja o stvaranju koalicije sa samostalnim demokratima. Razgovori sa njima doveli su 10.novembra 1927. godine do Seljako-demokratske koalicije, skraeno SDK. Toga dana odrana je zajednika sjednica oba kluba narodnih poslanika. Doneena je rezolucija o osnivanju SDK. Ostali tekst rezolucije je beznaajan, ali istorijski znaaj ima injenica, da se tog dana kraljevina SHS rascijepila na Savi i Dunavu. Prema srbijanskom frontu stvoren je kontrafront. Stvoreni su suprotni frontovi dva pogleda na svijet, dva svijeta. Vlada Velje Vukievia je nekoliko puta rekonstruisana, ali su svaki put u vladi ostali radikali i demokrati, ostala je srbijanska fronta. Dr A. Koroec i dr M. Spaho su na vrijeme osjetili pripreme za veliku bitku i sklonili su se pod zatitu beogradskog imperijalizma. Mislili su da su svojim postupkom dokazali jezuitsku lukavost i istonjaku mudrost, a kasniji dogaaji su pokazali da je njihov voa bila kratkovidna briga malih ljudi za spaavanje svojih malih rauna. SDK je poela borbu u parlamentu traei jednakost poreskih obaveza. Ustanovljena je, na temelju slubenih podataka, strahovita nejednakost poreskog optereenja stanovnika Srbije i stanovnika ostalih zemalja, te se trailo, da se hitno donese zakon o neposrednim porezima, kojim e biti izjednaene poreske obaveze u svim zemljama. Vlada je priznala nejednakost poreskih obaveza, ali je odbila hitnost zakonskog projekta pozivajui se na tehnike potekoe. U stvari, hitnost je odbijena zbog toga, to je jednakost obaveza znaila smanjenje poreza u ostalim zemljama, a poveanje poreza u Srbiji, ime bi se u Srbiji izazvalo ogromno nezadovoljstvo. iroke narodne mase u Srbiji bile su za centralizam ba zbog te nejednakosti poreskih tereta i zbog troenja velikoga dijela poreza ostalih zemalja u korist Srbije. Ovim zahtjevom SDK napadnut je Vidovdanski ustav na njegovom najosjetljivijem mjestu i to s pozivom na 116. paragraf istog ustava, kojim je jednakost poreskih obaveza garantovana za sve dravljane. Ovaj na zahtjev jednako je uznemirio sve Srbijance, i one u parlamentu i one van parlamenta. Osjetilo se, da je cijeli smisao centralizma doveden u opasnost. Zato smo se onda odrekli svoje drave i pristali na
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 39/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja cijeli smisao centralizma doveden u opasnost. Zato smo se onda odrekli svoje drave i pristali na kraljevinu SHS, govorili su jedni. Zato smo ratovali, ako neemo imati koristi od svoje pobjede, govorili su drugi. ivjela majka Srbija! Napolje "preani" iz Beograda! - dovikivali su najradikalniji. Uzburkala se cijela Srbija. Beogradska tampa prozvala je SDK "preanskim frontom" i poela je otro napadati. Na nae prigovore da su Srbijanci prvi stvorili svoj front, odgovarali su nam da je srbijanski front dravotvorni, a na antidravni.

Narodni poslanici SDK odrali su sjednicu u Zagrebu 21. Januara 1928.godine. Na toj sjednici prihvaena je rezolucija, koja je bila odgovor na uzbunu Srbije. Proireni su zahtjevi i pootren je ton. Rezolucija poinje konstatacijom da je SDK jedna cjelina prema svim drugim parlamentarnim strankama i politikim faktorima uopte. Trai se vlada koncentracije svih stranaka i grupa, koje pristaju da se odmah uspostavi ne samo poreska ravnopravnost, nego i ravnopravnost na svim podrujima javnog ivota. Vlada koncentracije treba da povue prijedlog dravnog prorauna, koji je bila izradila vlada srbijanske fronte, i da izradi novi na principu ravnopravnosti. Istie se hitnost potrebe da se depolitizuje dravna administracija. Vlada srbijanske fronte naziva se izazivakom i separatistikom. Za SDK se tvrdi da nije "preanski front", kako je slubeno nazvana, nego front samoobrane protiv eksploatacije i hegemonije. U sluaju da se ne udovolji zahtjevima SDK prije budetske rasprave, rezolucijom se izjavljuje, da e se povesti najbezobzirnija borba protiv vlade Velje Vukievia u parlamentu, i da e se borba prenijeti u narod. Napominje se, da e opseg borbe obuhvatiti i Staru Srbiju i Makedoniju. Rezolucijom se od Srbijanaca trai da se odreknu najvanijih prednosti, za koje su smatrali da su ih sebi trajno osigurali centralizmom. To je u njihovim oima znailo da se odreknu cijelog smisla svoga pristanka na dravnu zajednicu sa ostalim zemljama. Zbog toga su smatrali rezoluciju objavom rata Srbiji. Nagovjetaj prenoenja borbe u Staru Srbiju i Makedoniju, u zemlje "koje su oni od Turske na sablji dobili", smatrali su besprimjernom provokacijom. Po njihovom shvatanju dravne zajednice, to je srbijansko, to je samo njihovo, a to pripada nekoj od ostalih zemalja, to je zajedniko svima. A srbijansko pravo pljake ostalih zemalja, to je pravo srbijanske pobjede u ratu. To su bili neophodni rekviziti definicije srbijanskog pojma dravne zajednice. Traiti uklanjanje ne svih, nego makar jednog od tih rekvizita iz definicije, bila je veleizdaja. Zato je zagrebaka rezolucija SDK proglaena veleizdajom, a SDK neprijateljem drave broj 1. Da bi unitio SDK, kralj je prilikom krtenja svog drugog sina, ponudio Stjepanu Radiu ulazak u vladu Velje Vukievia bez samostalnih demokrata. Radi je odbio. Uinjen je i drugi pokuaj. Udeeno je da Velja Vukievi podnese ostavku vlade i time omogui da cijela SDK ue u vladu, ali ne doputajui ni diskusiju o zahtjevima njene rezolucije. Ni to nije uspjelo, i ponovno je sastavljena vlada srbijanske fronte s Veljom Vukieviem na elu. Ovaj sporazum izmeu radikala i demokrata Ljubomir Davidovi je nazvao "tvrdim gradom, koji niko ne moe razoriti". Za ministra unutranjih poslova doao je dr A. Koroec. Bolje poznavaoce srbijanskih metoda ovo je jako zabrinulo. Iz iskustva se znalo da Srbijanci ovo ministarstvo daju nesrbijancu, kad god se spremaju na izuzetno teka nasilja i zloine. Bilo je jasno da su u temelje Davidovievog "tvrdoga grada" uzidane kobne odluke. Budui da se SDK nije dala unititi prevarom, odlueno je da se uniti zloinom. "Tvrdi grad" Ljubomira Davidovia bio je prva lasta diktature. Srbijancima je postalo jasno da oni Vidovdanskim ustavom nijesu osigurali vladavinu Srbije nad ostalim zemljama. injenica da su ostale zemlje po broju stanovnitva etiri puta vee od Srbije, omoguavala je da njihova koalicija dovede Srbiju u manjinu u parlamentu, i oduzme joj vladavinu. Time bi Srbija bila dovedena u poloaj da vodi borbu ili za federativno ureenje dravne zajednice ili za potpuno odvajanje od ostalih zemalja. Takav pravac razvoju buduih dogaaja nesumnjivo je dalo stvaranje ovakvih frontova, a oni se nijesu mogli izbjei na due vrijeme, jer su bili nuna posljedica neravnopravnosti ostalih zemalja sa Srbijom. Da ne bi dola u poloaj potlaene zemlje, a odbijajui i samu pomisao na federaciju, Srbija se odluila na nasilno ukidanje Vidovdanskog ustava, tj. na diktaturu, i skrenula je razvoj dogaaja u tom pravcu. Koncem februara poela je u Narodnoj skuptini borba dvije strane. U samom poetku bila je vrlo otra. Bilo je i tunjave. Predsjednik parlamenta kanjavao je pojedine narodne poslanike SDK iskljuenjem sa veeg broja sjednica. Poeo je kanjavanje iskljuenjem Stjepana Radia s tri sjednice. U znak solidarnosti s njim sa sjednica su izostali svi narodni poslanici SDK. Zatim je poelo iskljuivanje po vie njih istovremeno. Ako je neko, uprkos iskljuenjima, ostajao na sjednicama, skuptinsko obezbjeenje ga je izbacivalo napolje. Neke je policija morala iznositi. Meu narodnim poslanicima srbijanske strane organizovane su trojke i petorke za fizike napade na narodne poslanike SDK. Sve je govorilo da se Srbija sprema na neki sudbonosni preokret i da hoe za to da stvori opravdanje. Da bi omela tu namjeru, SDK je izjavila u parlamentu da nee uestvovati u raspravi dravnog prorauna prihoda i rashoda. Rekla je da to ini da bi skinula sa sebe ak i onu sjenku odgovornosti, koju bi primila samim uestvovanjem u diskusiji o njemu. Za sebe je zadrala pravo eventualnog uestvovanja u diskusiji o zakonu o finansijama. Tim svojim postupkom SDK je zaobila zasjedu, koja joj je bila namjetena. Izglasan je dravni budet za 1928. godinu. Kratak parlamentarni raspust koji je nastupio poslije toga, iskoristila je SDK za odravanje javnih skuptina. Svake nedjelje odravala se po jedna skuptina u Hrvatskoj i na svakoj se napadao poredak stvoren vidovdanskim ustavom. im se sastao parlamenat, SDK je poela voditi tehniku opstrukciju, koja je onemoguila i sami prelaz na diskusiju o predloenim vladinim zakonskim projektima. Redovno se raspoloivo vrijeme ispunjavalo diskusijom o zapisniku sa prole sjednice. Dokazalo se da SDK moe onemoguiti rad parlamenta. Nervoza Beograda i Srbije rasla je iz sata u sat. Beogradski listovi nijesu objavljivali govore lanova SDK, ali su na posebno istaknut nain donosili iz njih pojedine reenice, koje su bile podobne da pojaaju ogorenje Srbije. Ne samo to. U Beogradu je poeo izlaziti list "Jedinstvo". Znalo se da je to organ predsjednika vlade Velje Vukievia. On ga je finansirao. U broju "Jedinstva" od 14. jula 1928. izaao je lanak, kojim se dokazuje potreba ubistva Stjepana Radia. Uz to se znalo, da neki narodni poslanici, lanovi srbijanske fronte, inae poznate komite, esto nou idu u kraljev dvor. Svima nam je bilo jasno, da je Stjepan Radi www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 40/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja fronte, inae poznate komite, esto nou idu u kraljev dvor. Svima nam je bilo jasno, da je Stjepan Radi osuen na smrt. Niko od nas nije ni slutio da e zloin biti izvren u parlamentu.

DIKTATOR PRIPREMA SVOJ DOLAZAK Opstrukcija narodnih poslanika SDK u parlamentu mogla se savladati samo rasputanjem Narodne skuptine i novim izborima. Od njih se nije moglo oekivati drugo do pogoranje situacije na tetu Srbije, jer je nezadovoljstvo protiv Beograda bivalo iz dana u dan sve vee, a time i pouzdaniji izgledi SDK u pobjedu. Beograd je znao, da su dr A. Koroec i dr M. Spaho uz njega samo dotle, dok je jai. Opasnost da Srbija bude izolovana a njena vladavina unitena, bila je na pragu. To je ubrzalo uvoenje diktature. Da bi se diktatoru uspjeh osigurao, trebalo je ubiti Stjepana Radia, jedinog politiara, koji bi mogao voditi narod na barikade. Eto ko je i zato donio odluku, da se ubije Stjepan Radi. Za mjesto izvrenja ubistva parlamenat je izabran iz dva razloga. Prvo da bi se mjestom izvrenja zloina odgovornost zbog toga to vie udaljila od diktatora, da bi sa to vie uspjeha mogao dokazivati svoj alibi. Drugo, da bi se diktatoru pruila mogunost da parlamenat ukloni iz javnoga ivota kao zloinca i time bude na strani naroda u osuivanju uasnog zloina. Nesumnjivo je dobro smiljen plan za politiku i psiholoku pripremu diktature, kao jedinog izlaza iz situacije. Pakao ne bi imao ovom planu to zamjeriti. Da bi se vidjelo s koliko su lakoumnosti vodei beogradski politiari uestvovali u pripremanju diktature, dodau jo par injenica onima, koje sam prije naveo. Beogradska Narodna skuptina je obavjetena da e se sjednice meunarodne interparlamentarne unije odravati u Parizu u vremenu od 19. do 17. juna 1928.godine, i pozvana je da uestvuje preko delegacije svog interparlamentarnog odbora. Interparlamentarna unija bila je instrumenat saradnje parlamenata, na koju vlade pojedinih drava nijesu imale i nijesu smjele, bar ne javno, imati nikakvih ingerencija. Tim povodom na interparlamentarni odbor je 12. juna odrao sjednicu, na kojoj je odlueno, da naa delegacija krene u Pariz 15. juna. Predsjednik delegacije bio je dr Milan Stojadinovi, jedna od vodeih linosti Radikalne stranke. On je izjavio, da se dogovorio s predsjednikom vlade Veljom Vukieviem, da Stjepan Radi, kao lan delegacije, ne moe putovati u Pariz. Sutradan, 13. juna beogradski radikalski dnevnik "Vreme" donio je izjavu dr Stojadinovia s njegovim punim potpisom, u kojoj ponavlja ono, to je rekao na sjednici interparlamentarnog odbora, tj. da naa delegacija uopte nee putovati u Pariz, ako bi putovao i Stjepan Radi. Tek nam je 20. juna bilo jasno zato su predsjednik vlade i dr M. Stojadinovi sprijeili Stjepanu Radiu putovanje u Pariz. Predsjednik narodne skuptine bio je dr Ninko Peri, profesor na Pravnom fakultetu beogradskog univerziteta. Kao profesor prava, a i iz prakse, dobro je znao skuptinski poslovni red. Ipak je, protivno njegovim propisima i dotadanjoj praksi, dao rije Punii Raiu.38) Time mu je omoguio, da doe na govornicu, tj. prema Stjepanu Radiu, koji je sjedio u prvoj klupi. Rai je mogao i bez pitanja predsjednika doi na to mjesto, da bi omogui pucanje na Radia, ali je od najveeg znaaja za pravnu kvalifikaciju djela, to ve svojim dolazkom na govornicu nije otkrio svoju deliktuoznu namjeru. Ta okolnost uvjerljivo optuuje dr Ninka Peria za sauestvovanje u zavjeri protiv Stjepana Radia.39) Dana 20. juna prije podne Punia Rai je iz parabeluma ispalio pet metaka, od kojih dva na Stjepana Radia. Dvojicu je ubio, a trojicu teko ranio. Nakon izvrenog zloina, lagano je napustio skuptinsku dvoranu, proao kroz ministarsku sobu izmeu ministara i izaao iz skuptinske zgrade u grad. Ni skuptinska policija ni andarmerija oko skuptinske zgrade nijesu mu pravili smetnje. Tek poslije podne oko pet sati prijavio se ministru unutranjih poslova dr A. Korocu. Ovaj je naredio da ga pritvore. Zloinom, koji je bio tako krvav, ipak nije postignut cilj. Iako teko ranjen, Stjepan Radi je ostao iv. Zbog toga je odgoeno proglaenje diktature. Zavjerenici su se zbunili. Istog dana kralj je posjetio u bolnici ranjenog Stjepana Radia. Radi mu je rekao: "Zloinom u skuptini uniteno je sve. Ostao je samo narod i kralj". Kralju je bilo jasno, da ga je tim rijeima Radi stavio pred izbor: ili federacija ili razlaz. Narodni poslanici SDK 21.juna donijeli su odluku da napuste parlamenat, i napustili su ga. Kralja je zbunjivao i smrknuti pogled zaprepatene Evrope put Beograda i njegovog zloina. Cio plan okrenut je naglavake. Umjesto diktature i iste situacije, razjareni narod oko ranjenoga Radia. Kralj ipak nije odustao od diktature. Odgodio ju je, dok ne vidi to e biti sa Radiem. Zato nije ni pomiljao na rasputanje skuptine i na nove izbore. Da bi koliko toliko skrenuo pogled naroda s Radia na drugu stranu, naredio je poetkom jula 1928. godine Velji Vukieviu da podnese ostavku vlade. Ponudio je sastav koncentracione vlade ovjeku u dubokoj starosti, Aci Stanojeviu. On je bio jedini od srbijanskih politiara, za koga se moglo pretpostavljati da Radi vjeruje, da nije uestvovati u zavjeri protiv njega. Stanojevi je preko Radievog doktora zatraio, da ga Radi primi. Radi mu je istim putem odgovorio, da s njim, budui da je prvi potpredsjednik radikalne stranke, ni sada ni ubudue ne samo da nee o politici govoriti, nego nee uopte stupiti ni u kakav socijalni dodir. Radi je dodao, da to vrijedi za sve lanove skuptinske veine, dakle za sve radikale i demokrate, to ustvari znai za sve srbijanske politiare. I nakon takvog Radievog odgovora, kralj je nastavio manevrisanje sa savjetovanjima, ali je doskora povjerio sastav vlade dr A. Korocu, koji je zadrao i ministarstvo unutranjih poslova. Inae je ostala vlada srbijanske fronte, samo sada zaogrnuta mantijom katolikog svetenika. Dr. A Koroec pristao je da bude predsjednik te vlade u toj Narodnoj skuptini. Da bi se preporuio buduemu diktatoru, solidarisirao se s ubicama. O toj se injenici govorilo, u narodu uopte, a u hrvatskome narodu posebno, vrlo nepovoljno za dra Koroca, osobito kao svjetenika.
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 41/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Kad se oporavio toliko, da mu je doktor mogao dopustiti putovanje, Stjepan Radi je prevezen eljeznicom iz Beograda u Zagreb. Pretpostavljao je domau njegu bolnikoj, a i eznuo je za tim da se to prije oslobodi Beograda. Narodni poslanici SDK odrali su sjednicu u hrvatskoj sabornici u Zagrebu na Markovom trgu 1. avgusta 1928.godine, i donijeli su rezoluciju, koja je svojim sadrajem uvjerila Beograd, da je zloin u parlamentu, umjesto da bude opravdanje diktature, kako je zamiljen i pripremljen, postao sudbonosna prekretnica u ivotu kraljevine SHS. Rezoluciju je predhodno odobrio Stjepan Radi. Samostalni demokrati, koji su dotle bili uporni centralisti, prihvatili su zahtjev za federativim ureenjem dravne zajednice. Toga dana srbijanske stranke ostale su jedine centralistike stranke u Jugoslaviji. Time su Sava i Dunav definitivno postali granica dvaju nespojivih svjetova. Najvanija je 2. taka rezolucije, koja doslovno glasi: "Konstatirajui, da su kraljevine Hrvatska i Crna Gora - te sve narodne individualnosti predstavljene u Narodnom vijeu, - pristupile u dravnu zajednicu s kraljevinom Srbijom ne odriui se svojih historijsko-dravnih odnosa narodno-politiki individualiteta u korist ma koje druge od ujedinjenih zemalja, nego samo u korist dravne zajednice Srba, Hrvata i Slovenaca, pa da su akt od 1. prosinca 1918. i ustav od 28. lipnja 1921. upotrijebljeni za utvrenje hegemonije bive kraljevine Srbije nad svim ostalim zemljama i narodnim dijelovima, - izjavljujemo, da je u narodnoj svijesti dosadanje dravno ureenje u cjelini poniteno poznatim dogaajima, pa da emo povesti najodluniju borbu za novo dravno ureenje, koje e osigurati potpunu ravnopravnost svih spomenutih individualiteta. Daljnje odluke u ovom pravcu donijet e se, kada bude predsjedniku Stjepanu Radiu mogue da sudjeluje na sjednicama". injenica, to je rezoluciju odobrio Stjepan Radi osam dana prije svoje smrti, dala joj je znaenje Radievog politikog testamenta. Rezoluciju su 2. avgusta prihvatili: voa Hrvatske stranke prava dr Ante Paveli i voa Hrvatskih federalista dr A. Trumbi, i istog dana uli u klub narodnih poslanika Hrvatske seljake stranke. Tako je rezoluciju prihvatila cijela Hrvatska bez izuzetaka, i Crna Gora preko narodnih poslanika crnogorske federalistike stranke kao lanova SDK. Nijedna srbijanska stranka i nijedan srbijanski politiar nije prihvatio zagrebaku rezoluciju. Time je Srbija konano odbacila ideju dravne zajednice zemalja junih Slavena., Srbija je tim svojim stavom Zemlje koje su tada bile u sastavu Jugoslavije stavila pred izbor: ili da se pomire s robovanjem njoj ili razlaz. Stjepan Radi je umro 8. avgusta 1928. godine. Otpala je smetnja uvoenju diktature. Ipak je ostavljeno, da proe nekoliko mjeseci, da se ne bi primijetilo, kako se eljno oekivala Radieva smrt, a i da bi se, koliko toliko, umanjilo aputanje o zloinu u parlamentu na tetu diktatorovu. Trai se novi povod za diktaturu. Udeeno je, da ga daju obadvije srbijanske velike stranke, radikalna i demokratska. Kralj je pozvao u audijenciju predsjednika SDK dr-a Vladimira Maeka i Svetozara Pribievia. Primio ih je, svakoga posebno, 4. januara 1929. godine. Dr Maek je traio federativno ureenje dravne zajednice. Pribievi se sloio s njim. Poslije njih su primljeni u audijenciju Aca Stanojevi, voa radikalne stranke i Ljubomir Davidovi, voa demokratske stranke. Kralj im je rekao ta trai dr Maek. Sasluavi svoje klubove narodnih poslanika, Aca Stanojevi i Lj. Davidovi saoptili su kralju, da odbijaju zahtjev dr-a Maeka. Logika potovanja ustavnog poretka i potovanja naroda i njegove volje traila je, da se rjeenje tog sukoba izmeu centralizma i federalizma prepusti narodu i raspiu izbori za Narodnu skuptinu, ali je bila jaa logika srbijanskoga imperijalizma, koja je u sukobu nala povod za proglaenje diktature. Diktatura je bila posljednji i dugo pripremani napor Srbije da ostale zemlje potini svojoj vladavini.

DIKTATURA KRALJA ALEKSANDRA Kralj Aleksandar Karaorevi sveano je, pred parlamentom, poloio zakletvu, kojom se obavezao narodu, da e biti vjeran ustavu iz 28. juna 1921. godine. Manifestom od 6. januara 1929. godine objavio je taj isti kralj tome istome narodu, da ukida taj isti ustav. Sveano je objavio narodu, da gazi svoju sveano poloenu zakletvu! U manifestu su dva dragocjena priznanja. Citirau ih doslovno: "alosni dogaaji i razdori u Narodnoj skuptini pokolebali su kod naroda veru u korist ove ustanove". "Moja je sveta dunost, da svim sredstvima uvam dravno i narodno jedinstvo". Pozivanjem na zloin u skuptini potvreno je da je poinjen samo zbog toga da bi se njime pripremilo uvoenje diktature. A izjavom diktatora, da e "svima sredstvima" uvati dravno i narodno jedinstvo, priznato je, da se pribjeglo diktaturi samo radi obrane centralizma. Objavljen je rat federalizmu i federalistima, i to rat, koji e se voditi "svim sredstvima". Da bi mogao voditi taj i takav rat, kralj je uzeo svu dravnu vlast u svoje ruke. Narodu je naredio da mu se pokorava. Na dan kraljevog minifesta i nekoliko dana kasnije narod je ostao skamenjen. Niko nije nita govorio. Neto kasnije, apat je poeo ponavljati rijei "svima sredstvima". Svaka prijetnja kralja narodu sama po sebi je strana. A takva prijetnja, i to iz usta ovjeka, koji je ne priznajui svetost zakletve dokazao da mu nije nita sveto, izaziva jezu. apat je zgusnuo oblake crnih slutnji kao pred provalu oblaka. Po imenima ministara diktatorove vlade vidjelo se, da su u vladu ule vodee linosti srbijanske fronte.40) Na elu im je general, zapovjednik kraljeve garde. Ne moe se znati je li se srbijanska fronta upisala u diktatorovu gardu ili se garda upisala u srbijansku frontu. Da su postali jedno, jasno je. Opti je osjeaj, da prijetnja "svim sredstvima" nije samo kraljeva, nego prijetnja cijele Srbije ostalim zemljama, a naroito
www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 42/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja da prijetnja "svim sredstvima" nije samo kraljeva, nego prijetnja cijele Srbije ostalim zemljama, a naroito Hrvatskoj, kao najjaem predstavniku borbe za federalizam.

Istoga dana kada i kraljev manifest, objavljeni su "Zakon o kraljevskoj vlasti" i "Zakon o zatiti javne bezbednosti i poretka u dravi". Ni manifest ni ti zakoni nijesu izraeni za jednu no. Kada bi se i samo to znalo, to bi bio dovoljan dokaz da su audijencije od 4. i 5. januara, o kojima sam prije govorio, bile kolski primjer licemjerja. Igrao se kralj s narodom i njegovim voama kao maka s miem, koga je njegova zla sudbina namijenila da bude njen zalogaj. Dr Ante Paveli, voa Hrvatske stranke prava, ve 7. Januara osnovao je u Zagrebu, razumije se tajno, Ustaki pokret sa zadatkom da se revolucionarnim sredstvima izbori za hrvatsku dravnu slobodu. Diktator je nagovijestio borbu "svim sredstvima". Dr Paveli ju je prihvatio i napustio Jugoslaviju. Bilo mu je jasno, da se nema emu nadati od uvara evropskoga poretka, stvorenog versajskim diktatom i njegovim dodacima, te je sudbinu hrvatskoga naroda vezao za sile, koje su bile protiv tog poretka. Mi ostali politiari Seljako-demokratske koalicije ostali smo u zemlji, da spremnou na rtve odravamo vjeru naroda u slobodu. U Beogradu je osnovan "Dravni sud za zatitu drave". Bio je nadlean za sve politike delikte. Sudio je u prvoj i zadnjoj instanci. Bio je najoptereeniji sud u dravi. Prisustvovanje raspravama doputalo se samo najblioj rodbini. Zatvori u Hrvatskoj bili su prepuni. Vjeala u Beogradu nijesu bila nezaposlena. Hrvatska istorija sauvae imena objeenih. Rad toga suda i rad andarmerije i policije diktator je dopunjavao naruenim ubistvima. Politiari SDK bili su pod strogim policijskim nadzorom. Policijski agenti bili su im neprestano pred kuom. Praen je svaki njihov pokret. Prve pojave narodnog otpora diktaturi bile su povod za njihovo hapenje i interniranje.41) Ukoliko je pritisak diktature bivao tei, utoliko je s veim zadovoljstvom i nadom hrvatski narod pratio borbu dr-a A. Pavelia 42) s diktatorom. Prasak svake njegove bombe uo je cio narod. apat ga je donosio i zatvorenicima. Kako djeluju mata i apat jedno na drugo, to je tajna narodne due, ali se ini, da je daleko navjei dio narodnoga duhovnoga ivota djelo njihove saradnje. Svakako su njihove tvorevine bogovi, vile i narodna poezija. Dok je narod aputao i brojao dane diktaturi, diktator je pravio planove za trajno ureenje drave. Ali, za svaku sigurnost, odluio se da jednom predradnjom stavi na probu funkcionisanje budueg konanog ureenja. Poetkom oktobra 1929. godine objavljen je "Zakon o nazivu i podeli kraljevine na upravna podruja". Njime je drava nazvana Kraljevinom Jugoslavijom umjesto dotadanjeg naziva Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Podijeljena je na devet oblasnih jedinica, kojima je dat naziv banovine. Promjenu dravnog imena diktator je obrazloio potrebom, "da se i u slubenom nazivu kraljevine manifestira puno dravno i narodno jedinstvo". Promjena dravnoga imena, sama po sebi, nema znaaja, jer je narod dravu i dotad zvao Jugoslavija, ali je potrebno istai obrazloenje te promjene, jer je u njemu i uzrok za uvoenje diktature. Za ljubav centralizma i njegove to uspjenije borbe protiv federalizma diktator se odrekao trojstva u dravnom imenu. To je dokaz da je Srbija jo uvijek vjerovala da e ostale zemlje prihvatiti velikosrpsku dravnu ideju, samo ako joj sakrije lice feredom, izatkanom od jugoslavenske pree. Poetkom septembra 1931. godine, diktator je manifestom objavio narodu davanje svoga ustava. Ustavom su stvorena dva kolektivna dravna organa. Jedan je nazvan Narodna skuptina, a drugi Senat. Polovinu senatora imenuje diktator. Drugu polovinu osigurao mu je izborni zakon. I u Narodnoj skuptini diktatoru je izbornim zakonom osigurana ogromna veina. lanovi oba tijela biraju se javnim glasanjem. Zemlje nemaju ak ni pravo isticanja svojih kandidata. Moraju imati zajedniku kandidatsku listu sa drugim zemljama. Srbijanska fronta postala je svemona. Ovjekovjeena je vladavina Srbije nad ostalim zemljama. Ustavom predviena mogunost njegove izmjene je takva, da je iskljueno da bi narod mogao izmijeniti ustav legalnim putem. Ipak je od svih ustavnih propisa najinteresantniji lan 29. Njim je diktator definisao svoj pojam kralja. Ta definicija doslovno glasi: "Kralj je zatoenik narodnog jedinstva i dravne cjeline; on je uvar njihovih svakidanjih interesa." Njom je diktator postojanje Jugoslavije i dinastije Karaorevia vezao za postojanje centralizma tako nerazvojivo, da se ak posluio rijeju "zatonik", koja se upotrebljava samo u poeziji, ali u zakonima nikada. Znaenje te rijei sadri u sebi i kraljevu spremnost da po potrebi za centralizam rtvuje i ivot. Istim ustavom kojim je dravu nazvao Jugoslavijom, objavio je rat ideji dravne zajednice zemalja junih Slovena. Federalizam, a s njim i Seljako-demokratsku koaliciju, proglasio je krvnim neprijateljem drave i dinastije. Diktatura je od privremene administrativne mjere pretovorena u sistem tajne vladavine. Proglasivi kralja uvarom svakidanjih narodnih interesa, diktator je proglasio narod i dravu svojim vlasnitvom. Srbija je bila preslaba da bi mogla vladati nad ostalim zemljama samim nasiljem. Pozvala je korupciju u pomo. Ve od samog poetka korupcija je postala vrlo zapaena pojava u Jugoslaviji. Poelo se s "izvoznicama" i "uvoznicama", koje su znaile monopoliziranje trgovine s drugim zemljama za pristalice reima. Kad je dolo do skidanja sekvestara i pljake reparacija, korupcionai su postali snaan politiki faktor u dravi. U Beogradu, koji je do kraja 1918. bio poznat po svojim skromnim kuama i turskoj kaldrmi, poele su filmskom brzinom nicati viespratne palate. Ne iz mjeseca u mjesec, nego iz dana u dan Beograd je mijenjao lik. Za dvije decenije postao je velegrad. Njegova okolina, s Dedinjem na elu, naikana je raskonim vilama. Sjaj spomenika na Avali rjeito odaje ludilo ondanjih megalomanskih planova. www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 43/50

29. 11. 2013.

planova.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Za vrijeme diktature korupcionai su postali vladajui stale, na ijem je elu stajao kralj. Krali su ministri, njihovi pomonici i naelnici. Krali su generali. Sa svima njima zajedno dravu su pljakali dravni liferanti i poduzetnici dravnih radova. Ni ostali lanovi korupcionakoga stalea nisu stajali skrtenih ruku. U ministarstvima nijedna novana stvar nije se mogla obaviti bez posrednika. Veliki dio beogradskih advokata bavio se gotovo iskljuivo posredovanjem u ministarstvima. Tamo su imali svoje ortake, s kojima su dijelili "zaradu". Ne samo advokati, nego i znatan broj drugih iz beogradske "arije" koji su imali "veze", sticali su velika imanja od intervencija. Korupcionaki stale se naglo umnoavao ili, kako se to slubenim jezikom govorilo, neprestano je rastao broj vjernih kralju i otadbini. Ministarstvu vojske i mornarice dato je, od 1919.-1941.godine, redovnim, vanrednim i tajnim kreditima, oko stotinu milijardi dinara. Polovina te svote trebala se utroiti na naoruanje vojske. Godine 1941. dokazalo se da je najvei dio toga pokraden. Dokazalo se, da je vladavina nasilja pretvorila vojsku u nita i da ju je korupcija ostavila bez iega. Do kralja su dopirali glasovi, da se u narodu govorka da on najvie krade. Da bi uutkao ta govorkanja, kralj je s vremena na vrijeme davao znak beogradskoj tampi da napadne ponekoga korupcionaa. Napade je redovno poinjao beogradski dnevnik "Politika", u kojem je veinu dionica imao kralj. Taj ratoborni stav beogradskih listova trajao je po nekoliko nedjelja i prestajao na dati znak. I svoju Narodnu skuptinu kralj je upotrebljavao u istu svrhu. Tako je naredio lanu skuptine, bivem ministru saobraaja Andri Staniu, da u skuptini optui aktivnog ministra saobraaja, Lazara Radivojevia, da je pri gradnji eljeznica ukrao osamsto miliona dinara. Beogradski listovi su se tom aferom bavili preko mjesec dana. Kralj je vjerovao, da tim manevrisanjima uspjeno skree panju naroda sa sebe na drugu stranu. Kralj Aleksandar Karaorevi poginuo je u Marseju poetkom oktobra 1934. godine. Povodom njegove smrti, neki francuski listovi objavili su, da je u inostranstvu, dakle bez imanja u Jugoslaviji, ostavio preko dvjie milijarde franaka u gotovom novcu i u vrijednosnim papirima. Kad je stupio na prijesto nije imao nita. Rijetko je kada u svjetskoj istoriji neija vladavina ostala u tako runoj uspomeni.

DIKTATURA KNJAZA PAVLA Uz knjaza Pavla, kralj Aleksandar je testamentom imenovao jo dvojicu za kraljevske namjesnike. Meutim, knjaz je od samog poetka prigrabio diktatorsku vlast. Druga dvojica ostali su za cijelo vrijeme neprimijeeni. Knjaeva diktatura niti je bila manje krvava ni manje koruptivna od diktature kralja Aleksandra. Ubijanje seljaka od strane andarma po selima u Hrvatskoj uzimalo je sve vee razmjere. Maja 1935. godine zagrebaki nadbiskup stari dr Bauer doao je u Beograd i knjazu uruio memorandum, kojim je traio, da obustavi masovno ubijanje hrvatskih seljaka. U memorandumu su podrobno opisani sluajevi, u kojima su andarmi otvarali vatru na narod za vrijeme crkvenih sveanosti. Navedena su imena ubijenih i ranjenih. U Crnoj Gori je seljake osim andarmerije ubijala i vojska. Krajem juna 1936. godine seljaci su u veim grupama iz okolnih sela ili prema Cetinju. Pretpostavljajui, da hoe na Cetinju da odre javnu skuptinu, vojska je na njih pred samim gradom otvorila vatru bez ikakvog povoda. Bilo je sedam mrtvih i preko pedeset ranjenih. I knjazu Pavlu kao i kralju Aleksandru su dravni sud za zatitu drave i korupcionaki stale bili stubovi vladavine, a jemstvo njenog imuniteta bili su zloini andarmerije i policije. U svemu je iao oprobanim Aleksandrovim putevima. Vodio je borbu za centralizam "svim sredstvima". Pred sami poetak rata Njemake s Poljskom nastupio je preokret. Knjaz je naredio predsjedniku svoje vlade, da s dr Vladimirom Maekom potpie sporazum, kojim je Hrvatskoj data autonomija. 43) Sporazum je bio uslovan, jer se za njegovo ostajanje na snazi trailo naknadno odobrenje Narodne skuptine. 44) Diktatoru je data zakonska mogunost da nakon rata od njega odustane, tj. da naredi svojoj narodnoj skuptini, da ga ne prihvati. Ali, bez obzira na to, kao i na cinjenicu da se sporazumom nije dobilo ni slino onome, to je SDK traila rezolucijom od 1. Avgusta 1928. godine, sporazum ipak dokazuje, da je knjaz Pavle pomiljao na mogunost ulaska Jugoslavije u rat. Na tu misao upuivali su i govori hrvatskog bana dr I. ubaia. Prilikom svojih slubenih putovanja po Hrvatskoj dokazivao je potrebu solidarnosti hrvatskoga naroda s Beogradom u sluaju rata. Bilo je poznato da je ubai ovjek knjaza Pavla i da te govore dri po njegovoj elji. U skladu s tim predvianjima bila je i djelimina mobilizacija vojske. Javnost je sve to pratila s velikom zabrinutou. Zato je kao olakanje i ugodno iznenaenje primljeno pristupanje Jugoslavije Trojnome paktu 25. marta 1941.godine. Meutim, velikosrpski revolucionari, ija je organizacija uestvovala u svim zavjerama, poev od one protiv kralja Aleksandra Obrenovia 1903. godine, ve od ranije su bili pripremili dravni udar, koji su izveli u noi izmeu 26. i 27. marta 1941. godine. Upotrijebljeni su nii oficiri preko generala Simovia. Naviknuli na pustolovine, a pod uticajem novca iz Londona i naredaba iz Moskve, oteli su dravnu vlast i unitili dravu. Drava je najvee ljudsko djelo. Nju je najtee stvoriti, a lake od mnogih velikih ljudskih djela unititi. Talenat za umjetnost vladanja nad ljudima vrlo je rijedak. Mnogo je vie velikih pjesnika, slikara, muziara itd nego velikih dravnika. Jugoslavija je tako postala, tako ivjela i tako nestala, da cio pokuaj s njom mnogo lii na sudbinsku kaznu zemalja koje su bile u njenom sastavu. Soljea crnogorske dravne slobode dali su crnogorskom narodu snagu, da i u tom muilitu izdri do kraja www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 44/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

Soljea crnogorske dravne slobode dali su crnogorskom narodu snagu, da i u tom muilitu izdri do kraja u borbi za slobodu. Tom borbom je crnogorska dravna ideja potvrdila svoje pravo na ivot.

DUHOVNI LIK CRNE GORE Crna Gora je u svijetu poznata po vojnikom duhu svoga naroda. Ona je sa sobom spojila slavu, da je jedina od zemalja na jugoistoku Evrope koja se uspjela oduprijeti svim pokuajima Turske da je pokori svojoj dravnoj vlasti. Za sve vjekove svoje vladavine na Balkanu Turska je pokuavala da osvoji Crnu Goru i nikada u tome nije uspjela. Tu slavu Crne Gore ovjekovjeili su, uz ostale pjesnike, i pjesniki kraljevi Alfred Tenison i A. S.Pukin. U svojim pjesmama nazvali su Crnu Goru tvravom slobode. Nakon antikih grkih pjesnika i filozofa najvei pjesnik i filozof na Jugoistoku, crnogorski vladar i pjesnik Petar II Petrovi Njego, u svom najveem djelu "Gorski Vijenac", kae za Crnu Goru, da je "gnjijezdo junake slobode". Pojam junake slobode nema nijedan drugi narod Jugoistoka osim Crnogoraca. On stoji prema pojmu graanske slobode zapadnih "demokratija" u odnosu, u kome stoji istina prema lai. Junaka sloboda je pravo naoruanoga junaka, da u odbranu svoje asti upotrijebi oruje protiv svakoga, pa i protiv dravnih organa u toku njihovog slubenoga rada. Graanska sloboda je iluzija razoruanih ljudi da su slobodni. Pojam junake slobode uzidan je u temelje crnogorskoga pogleda na svijet, koji nema niega zajednikog s pogledom na svijet bilo kog drugog naroda na Jugoistoku, izuzevi narode koji pripadaju dinarskoj grupi. Rase su zajednice krvi, a narodi su istorijske tvorevine. Crnogorski narod po jeziku pripada slovenskoj jezinoj zajednici, a po krvi grupi onih naroda koji su poznati pod imenom dinarski narodi. Ovi narodi su, po savremenoj nauci o evropskim rasama, potomci Ilira, koji su, primivi jezike drugih rasa, napustili i svoje ilirsko ime, ali je ilirska krv u zajednici s geopolitikim poloajem i istorijom i dalje ostala stvaralac njihove kulture. Otuda postoji ne srodnost nego jedinstvo odreenih kulturnih oblika kod dinarskih naroda poev od Albanaca pa do Junih Tirolaca, koji su pogermanjeni Iliri. Elegije, koje su se u slavu pokojnika i njegovog rada recitiraju prilikom sahrane, zovu se naricaljke (tubalice). Najuvenija naricaljka u svjetskoj knjievnosti je Homerova "Odiseja", a najpoznatija crnogorska naricaljka je ona u "Gorskome Vijencu", kojom sestra oplakuje svoga poginulog brata Batria i sudbinu njegove djece, koja su njegovom pogibijom ostala bez oca, te bol njegovih sestara i sudbinu njegovog oca, koji je, izgubivi sina, ostao u starosti bez hranitelja. Kao i Homerovi Grci, naricaljke imaju svi narodi dinarske grupe, jednako Crnogorci kao i Njemci u junom Tirolu, a nemaju ih ostali narodi Jugoistoka. Sve naricaljke imaju istu metriku kao i Homerova "Odiseja" i jednako se skandiraju. Poznati srpski naunik Jovan Cviji istakao je razliku izmeu dinarskih naroda slovenskoga jezika i Srba, ali on je mislio da je ta nejednakost samo posljedica razliitih uslova, pod kojima su se odvojeno, u posebnim dravama, razvijali kroz sve vjekove istorije. Cvijiu nije bilo jasno da kultura nije samo tvorevina geopolitikoga poloaja i istorije nego i krvi. Jednako znameniti srpski naunik ivojin Peri, profesor beogradskoga univerziteta, kae da su Crnogorci etika i etnika posebnost. Ministar Velikonjemakoga Rajha A. Rozenberg u svom poznatom djelu "Mitovi dvadesetog vijeka" kae, da su junatvo i ast mitovi dinarskih naroda jednako kao i Germana, ime na nesumnjiv nain odvaja dinarske narode od ostalih naroda Jugoistoka. "Gorski Vijenac" je bljesak crnogorskog pogleda na svijet. Ne mogavi vojniki pokoriti Crnu Goru svojoj dravnoj vlasti, Turci su pribjegli vjerskoj korupciji. Pojedinci su poeli prelaziti u islam i tim putem postajati privrenici turske dravne ideje u Crnoj Gori, tj. postajati "Turci". Time su doli u sukob s crnogorskom dravnom idejom. Zbog toga, a ne zbog islama kao vjere, Crnogorci su dovedeni pred izbor:ili da poubijaju domae "Turke" ili da izgube dravnu slobodu. Cijenei vie dravnu slobodu od krvnoga srodstva s domaim muslimanima, oni su ih pobili na Badnje Vee godine 1702. Crnogorci su jedini narod na Jugoistoku, koji su imali svoju bartolomejsku no. Taj dogaaj je opjevan u "Gorskom Vijencu", u kojem je crnogorsko shvatanje svijeta, ovjeka i njegove sudbine na zemlji preneeno u oblast apstrakcije i stvoren filozofski sistem. Cijelo obrazloenje, koje je dato odluci o ubistvu odadnika od crnogorske drave, dokazuje da se nije radilo o religioznom fanatizmu, nego o reakciji na zloin izdaje domovine. To dokazuju i rijei vladike Danila: "Udri za krst, za obraz junaki" i njegov poziv da se "oltar pravi na kamen krvavi". Krst se spominje samo zato, to je izdaja krsta odvela putem zloina veleizdaje, a borba se vodi za obraz junaki, tj. za ast naroda i ast pojedinca, kojih nema bez slobode. To se vidi i iz govora igumana Stefana, koji za ast kae da je slava i svetinja narodna. Uostalom, na kamenu krvavom ne pravi se hrianski oltar, nego samo oltar narodne slobode. Po crnogorskom pogledu na svijet, istu cijenu kao i ast ima samo junatvo. ast je izuzeta od primjene bilo kojeg mjerila zemaljskih vrijednosti i preneena u carstvo religije, a junatvo je uzdignuto u nedogledne visine nad svim ostalim ljudskim vrlinama. Junatvo je "pie najslae duevno, kojijem se pjane pokoljenja". Ono je "vjena zublja vjene pomrine", koja "nit dogori niti svjetlost gubi" ("Gorski Vijenac"). Ljudska je dunost boriti se protiv zla, a samo je junatvo jae od svakoga zla. Zbog toga su bez junatva sve ljudske vrline pomrina, a junatvo je zublja, koja vjeno plamti, koja nikada svjetlost ne gubi. Na sjajniji prijesto junatvo nije nikada podignuto, niti mu je ikada od ove pjesme ljepa www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 45/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja svjetlost ne gubi. Na sjajniji prijesto junatvo nije nikada podignuto, niti mu je ikada od ove pjesme ljepa ispjevana.

Crnogorski pojam junatva nije isto to i pojam hrabrosti. ojstvo tj. vjernost zadanoj rijei i velikodunost prema slabijima, nuno je sadrano u definiciji pojma junatva, dok kod hrabrosti nije isti sluaj. Svaki junak je hrabar, ali svaki hrabar ovjek nije junak. Hrabar je i lopov, koji provali u tuu kuu, da je pokrade, ali nije junak. Svim pjesnikim genijima njihovi narodi daju grau za djela, koja im osiguravaju besmrtnost. Zbog toga najvea djela najveih pjesnikih genija potpuno razumiju samo sinovi njihovog naroda, jer ih samo oni osjeaju. Pjesnik "Gorskoga Vijenca" unio je u svoje djelo misao i osjeaj crnogorskoga naroda u tolikom stepenu, da crnogorski seljaci citiraju iz njega stihove, kao da su ga pisali zajedno s njegovim autorom. Crnogorci ive u "Gorskom Vijencu", a "Gorski Vijenac" ivi u Crnogorcima. Za Crnogorce ne postoji, ono ega nema u "Gorskome Vijencu", u kojemu je sadran moralni i etiki sistem crnogorskoga naroda, svi propisi crnogorske religije. Crnogorci, iako hriani, i to uglavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju "Gorskoga Vijenca". Zbog toga je crnogorsko pravoslavlje crnogoroslavlje. Znatno se odijelilo od ostaloga pravoslavlja pa i od srpskoga, koje za sebe kae da je svetosavlje, iako jo nijedan srpski pisac nije dao definiciju toga pojma. Ima jo jedan razlog, zbog koga crnogorska i srpska crkva nikada ne mogu postati jedna crkva. Cijela religiozna mistika crnogorske crkve sadrana je u udotvorstvu i svetiteljstvu crnogorskih svetitelja: sv. Vasilija Ostrokog i sv. Petra Cetinjskog. Nijednog od njih srpska crkva ne priznaje za svetitelje. Postoji i jedna vana istorijska injenica, koju treba istai. Za vrijeme turske vladavine na Balkanu srpska crkva je potpala pod carigradsku patrijariju i od nje se podpuno odijelila tek poslije prvog svjetskog rata. Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkve, pa ni od carigradske patrijarije. Da li je i ta okolnost neto pridonijela, da se crnogorsko pravoslavlje toliko udalji od ostalih, nije vano. Odluujua je injenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajui vjerni njemu vjerni samima sebi. Narodna i dravna organizacija Crne Gore, o kojoj sam govorio prije pod naslovom "Proglaenje Crne Gore kraljevinom", potpuno je samostalno izgraivana i jednako samonikla kao i crnogorski pogled na svijet i crnogorska religija. Crnogorski poredak nije djelo pojedinca, nego djelo koje je stvorila narodna pravna i politika svijest i na kojem je radila kroz mnoge vjekove. Stvaran narodnom borbom i narodnom svijeu taj poredak je postao narodna savjest. Zbog toga je neizbjean snaan otpor crnogorskoga naroda protiv svakoga pokuaja, da mu se nametne neko drugo ureenje. Dravna samostalnost Crne Gore za Crnogorce nije stvar njihove tatine, nego nuna pretpostavka za odranje istoe njihove rase i njihove kulture.

Fusnote: 1) Kad god su dogaaji stavljali Hrvatsko-srpsku koaliciju pred donoenje vanijih odluka, Svetozar Pribievi je slao u Beograd posebne izaslanike, da pita Nikolu Paia ta da radi. Godine 1913. poslao je u tu svrhu u Beograd svog brata Adama. Pai ga je primio nou u privatnom stanu radi davanja uputa. Adam je to iznio u svom lanku "Rad hrvatsko-srpske koalicije i srpske vlade na spreavanju rata 1913. god.", koji je objavljen u boinom broju beogradske "Pravde" 1937. 2) Austijska policija nije ga mogla pronai ak ni kao gosta bosanskog mitropolita. 3) l. 29 Berlinskog mirovnog ugovora iz 1878. godine odnosi se na Crnu Goru. Pored ostalih ima i ovu odredbu: "Crna Gora ne smije imati ni ratnih laa ni ratne zastave. Luka Bar i sve vode, koje pripadaju Crnoj Gori, ostaju zatvorene ratnim laama sviju naroda". Velike sile su priznale zahtjev Crne Gore da se ove odredbe ukinu na dan proglaenja aneksije Bosne i Hercegovine. Da bi potvrdile to priznanje, velike sile su naizmjenino slale po nekoliko jedinica svoje ratne flote u barsku luku, odakle su admirali s pratnjom dolazili na Cetinje, da u ime svojih vrhovnih zapovjednika estitaju knjazu Nikoli slobodu crnogorskoga mora. To je uz ostale, uradila i ratna mornarica Austrougarske monarhije. 4) Marta 1937 . godine u beogradskom dnevniku "Pravda" objavljen je lanak Adama Pribievia pod naslovom: "Pismo g. Adama Pribievia "Pravdi". Tamo izmeu ostalog, pie i ovo: "Statut, koji je Nasti objavio, bio je poslan za Petra Koia. ..... Dodajem, da je Milan Pribievi posle objavljenja Statuta valjda za "kaznu", bio premjeten iz zabitnog Kruevca u Beograd i dodeljen "Narodnoj Odbrani". To je bilo u vreme kralja Petra". Koi je poznati knjievnik i revolucionar iz Bosne. Milan Pribievi je u to doba bio aktivni srpski oficir i jedan od autora revolucionarnog statuta. Njega je "Narodnoj odbrani" mogao dodijeliti samo ministar vojske. Ne moe se jasnije rei, ija je bila ustanova "Narodna odbrana" i iji je bio ondanji tzv. jugoslovenski pokret. 5) Vidi Jovan onovi "Ustavne i politike borbe u Crnoj Gori", strana 250. 6) Sasvim drugo znaenje ima pojam Kue ili kune zajednice kao institucije graanskoga prava. 7) Jedinstvo mjerila za sve. I za svako pleme i za svako bratstvo i za svakoga pojedinca. Pravila bez izuzetka. Bratstvo Petrovii iz Katunskog plemena, iz sela Njegua, davalo je Crnoj Gori dravne i narodne voe preko dvije stotine godina i vazda je i za njega ostalo obavezno ovo pravilo, kao i za ostala bratstva crnogorska. Zato ono nije postalo niti je moglo postati dinastija, jer bi se to protivilo crnogorskome miljenju, da se ugled prilikom svake borbe za slobodu domovine i uopte u svakoj prilici mora ponovno www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 46/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja miljenju, da se ugled prilikom svake borbe za slobodu domovine i uopte u svakoj prilici mora ponovno sticati, odnosno opravdanost steenoga ponovno dokazati. Proglasiti sebe dinastijom znailo bi u budunosti se izuzeti od pomenutoga pravila, i time jednom steeni ugled proglasiti trajnim ne samo za bratstvo, nego i za pojedine njegove lanove. Meutim, pojedini lanovi bratstva Petrovia imali su ugleda samo utoliko, ukoliko su ga stekli svojom linom vrijednou. Zato ni crnogorski Ustav iz 1905. godine nije proglasio bratstvo Petrovia dinastijom. U 18. paragrafu nabrajaju se, kao lanovi vladalakoga doma, kralj, kraljica i njihovi potomci. Za ostale lanove bratstva izriito se napominje da nemaju "nikakvijeh prerogativa ni prava mimo ostalih crnogorskih dravljana". Od pravila o vrijednosti pojedinca nijesu izuzeti ni dravni organi. Ni najvei poloaj u dravnoj hijerarhiji ne poveava ugled pojedinca. U Crnoj Gori je dogma da ne daje poloaj ugled osobi nego osoba poloaju.

8) Rije pleme ima drugo znaenje kod ostalih junih Slovena. Kod njih pleme nekad oznaava narod, nekad rasu. Oni govore i o ruskom plemenu i o slovenskom plemenu. 9) Tok ove svoje prve posjete Petrogradu ispriao mi je knjaz Nikola na Rijeci Crnojevia za vrijeme balkanskog rata 1912. godine. Ja sam tada bio ministar finansija. 10) Deset soldi u Crnoj Gori zvali su estica. 11) Kralju Nikoli su krajem prvog svjetskog rata, 1918. godine, njegovi dotadanji saveznici oduzeli ne samo prijesto, nego i domovinu. ivei u Francuskoj kao izgnanik, zapao je u materijalnu bijedu. Zaloio je svoju maralsku palicu u jednoj zalagaonici u Parizu. Nije je mogao otkupiti i ona je prodata na javnoj aukciji. Kupio ju je jedan pariski jevrej. 12) Ve je spomenuto, da sam uao u vladu dr L. Tomanovia kao ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova prilikom rekonstrukcije vlade poetkom aprila 1909. godine. Istupio sam iz vlade 24. januara 1910. godine. Nakon demisije te vlade, novu vladu je sastavio general M. Martinovi 6. juna 1912. godine. Ja sam uao u vladu kao ministar finansija i urbanizma. Martinovieva Vlada dala je ostavku 25. aprila 1913.godine povodom zahtjeva konferencije ambasadora velikih sila u Londonu, da Crna Gora napusti Skadar. Vladu je sastavio genera Janko Vukoti. 13) Vidi St. Stanojevi "Srpsko-turski rat 1912. god.", pretampano iz "Ratnika" 1927. i 1928. godine, str. 49. "Ratnik" je bio organ srpskog glavnog taba, te je Stanojevievo djelo slubena istorija srpsko-turskog rata. 14) U "strogo povjerljivom pismu" ruskog ministra spoljnih poslova Sazonova ruskom ambasadoru u Londonu grofu Be nckendorfu stoji, izmeu ostaloga, i ovo: "Meutim, izvjetava na ambasador u Parizu u svojoj brzojavci broj 438 o gleditu, koje mu je saobio Novakovi, "da, ako se Srbija odrekne suverenog posjeda jedne jadranske luke, ona mora traiti bilo kakve kompenzacije u jednom drugom pravcu, naime proirenje svojih granica preko podruja, koje je u njenom ugovoru s Bugarskom uzeto u obzir, do linije uzdu rijeke Bregalnice ka Ohridskom jezeru, pri emu moraju pripasti Srbiji Prilep, Bitolj i grad Ohrid". Zbog toga je vrlo poeljno, da i Vi s Vae strane navedete Novakovia na otvorenu izmjenu misli i da mu sasvim odreeno izjavite, da takvo stanovite, koje vrijea Vama poznate temelje srpsko-bugarskog ugovora, od nas niti moe dobiti podpore niti nai simpatije". (Dr. M. Bogievi, "Die auswartige Politik Serbiens 1903.-1914., Band II. Diplomatische Geheimakten aus russischen, montenegrinischen und sonstigen Archiven. Nr. 745. Streng vertrauliches Schreiben des russischen Aussenminister an den russischen Botschafter in London, von 30 November (13. Dezember) 1912." str. 352. Stojan Novakovi je bio prvi delegat srpske mirovne delegacije u Londonu. Iz saoptenja grofa Benckendorfa Novakoviu, Paiu je bilo jasno, da se nema emu nadati od arbitrae ruskoga cara, koja je bila predviena ugovorom izmeu Bugarske i Srbije, i doao je na kobnu misao rata protiv Bugarske. Istraivanje dubljih uzroka i daljih posljedica Paieve sudbonosne odluke preputam piscima o Paiu. Hou samo da konstatujem, kako Rusija svojom opomenom nije uspjela sprijeiti srpsko-bugarski rat. Naprotiv, njena opomena bila je neopreznost, koja je ubrzala pripreme za rat. 15) Dr M. Bogievi , "Die auswartige Politik Serbiens, 1903.-1914.", Band I. . Geheimakten aus serbischen Archiven, Nr. 399, str. 418. Izvjetaj o toku svoje audijencije kod ruskoga cara koji Nikola Pai alje iz Petrograda kralju Petru u Beograd. 16) General Petar Pei, "Crna Gora u svjetskome ratu", u "Ratniku" iz 1925. godine, januarsko-februarski broj, str. 17. 17) General Petar Pei, "Crna Gora u svjetskome ratu", u "Ratniku" iz 1924. godine, novembarskodecembarski broj, str. 27. 18) Smisao te krilatice u Crnoj Gori je poznat iz narodnih pjesama, prema kojima je bitka na Kosovu 1389. godine izgubljena zato to je jedan od zapovjednika, Vuk Brankovi, zaveo za Gole planinu 12.000 oklopnika, te nisu uestvovali u bitci. *) Datumi su po starom kalendaru. 19) Brdo nad Cetinjskim manastirom, na kojem je sahranjen vladika Danilo, prvi duhovni i svjetovni voa Crne Gore iz bratstva Petrovia. 20) Petar Pei, "Komandovanje u ratu", lanak u beogradskoj "Pravdi" od 9. maja 1925. godine, br. 125. 21) Neki slabo obavijeteni beogradski agenti prebacivali su A. Radoviu, to je bio predsjednik crnogorske vlade u Francuskoj. Uutkao ih je jednim lankom u "Politici", u kome je izjavio da mu je reeno da prihvati, i www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html 47/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

vlade u Francuskoj. Uutkao ih je jednim lankom u "Politici", u kome je izjavio da mu je reeno da prihvati, i zato mu je to reeno. Koliko je meni poznato, Radovi je prva osoba na kugli zemaljskoj, koja se tako javno hvalila, da je kao predsjednik vlade jedne drave i njenoga kralja bio u slubi drugoga kralja i druge drave. Razumije se, domovina religije podvale nije tu osobu smatrala moralno diskvalifikovanom. Bio je lan Glavnoga odbora demokratske stranke Lj. Davidovia, lan jugoslovenskog parlamenta, viceguverner jugoslovenske emisione banke, lan uprave monopola duvana i, kao ljubimac kraljev, lan uprave mnogih banaka i drugih ustanova, kod kojih je sa tim poloajem povezan vei prihod. 22) Taj sukob se bio pretvorio u rat izmeu bugarskih i srpskih eta u Macedoniji. Ne samo da su se meusobno ubijale, nego su ubijale i jatake protivne strane. To meusobno klanje trajalo je do ugovora "o prijateljstvu i savezu" izmeu Bugarske i Srbije iz 1912. godine, kojim su interesne sfere podijeljene izmeu ugovaraa, kao to je prije reeno. 23) Kasnije, u Jugoslaviji pokazalo se, da su neki od njih ve tada bili izdali svoj narod. Svi koji su u Jugoslaviji napustili dr I. Lorkovia i prili Svetozaru Pribieviu, nesumnjivo su ve od prije bili beogradski agenti. 24) Tekst zakletve uzet je iz beogradskog dnevnika "Politika", broj od 1. maja 1929. godine, iz lanka pod naslovom "Legendarni ika Boa". U lanku, izmeu ostalog, stoji da je ika Boa bio trgovac u apcu i da je u vezi s beogradskim zavjerenikim radom u Bosni i Hercegovini "preturio milijone preko ruku". 25) Za cijelo vrijeme tih zvjerstava, koja ne mogu nai uzora ak ni u dugoj turskoj vladavini na Balkanu, nije se naao nijedan Srbijanac, koji bi osudio beogradsku vladu zbog njih. Nije se naao ni tzv. Srbin preanin, koj bi to uinio. Ne samo to. Kada sam ja u svome govoru, koji sam odr'ao u Beogradu u Narodnoj skuptini 16. februara 1926. godine, napao vladu zbog zloina u Cucama, narodni poslanici su digli zagluujuu viku, ne protiv vlade, nego protiv mene. U toj sramotnoj vici, Srbi preani su se nadmetali sa Srbijancima To vrijedi zapamtiti. 26) Stojan Proti se razilazio s Nikolom Paiem samo po pitanju na koji nain se najbolje osigurava vladavina Srbije. Po pitanju ureenja meusobnih odnosa u zemljama junih Slovena, meu Srbijancima se izdvajao profesor na pravnom fakultetu beogradskog univerziteta ivojim M. Peri. On je opte priznat kao jedan od najpoznatijih i najplodnijih pravnih pisaca na slovenskom jugu. Nije se politikom aktivno bavio u Jugoslaviji, ali je za cijelo vrijeme njenog postojanja u svojim mnogobrojnim raspravama, najvie na francuskom jeziku, dokazivao nu'nost njenog federativnog ureenja. Meu tim njegovim raspravama mnogo je zapaena ona pod naslovom: "Crna Gora u Jugoslovenskoj federaciji", objavljena u zagrebakom "Ekonomistu", avgustovsko-septembaski broj iz 1940. godine. U raspravi se dokazuje potreba da Crna Gora bude ravnopravan lan jugoslovenske federacije, jer je ona poseban istorijski, etiki i etniki individualitet. 27) Taj stav Muslimana i Slovenaca ostao je nepromijenjen za cijelo vrijeme trajanja Jugoslavije. Privremena prividna odstupanja bila su samo kratkotrajne koncesije javnome mnjenju. Prvom prilikom vratili su se oni na liniju, koja je ovdje obiljeena. 28) Radi isticanja federalistikih kandidata ja sam otputovao iz Zemuna, gdje sam bio advokat, u Crnu Goru. Ostao sam u domovini svega dvanaest dana. U Kolainu, gradiu moga plemena, boravio sam dva dana. Odmah nakon moga dolaska, u deset sati prije podne, dok sam stajao s nekoliko prijatelja pred kuom svoga brata, na mene je iz revolvera pucao policijski agent Bla'o Bokovi. Nije me pogodio. Protiv njega nije ni sprovedena istraga. Istoga dana jedan oficir ubio je u Pei na ulici moga roaka, koji se takoer zvao Sekula Drljevi. Oficiru je sudio vojni sud u Beogradu i oslobodio ga je s motivacijom da je ubijeni bio poznati separatista. Povodom istovremenog pokuaja ubistva u Kolainu i ubistva u Pei, "Daily Telegraph" i jo neki londonski listovi objavili su, da sam ja ubijen. Vijest su demantovali jugoslovenska ambasada u Londonu i beogradska novinska agencija. U engleskom Donjem domu interpeliran je ministar spoljnih poslova o sluaju. Na interpelaciju je odgovorio podsekretar istog Ministarstva, da uprkos demantiju sa srpske strane, mora konstatovati da je Sekula Drljevi ubijen. U vezi s tim dobio sam od gradonaelnika Zemuna 6. decembra 1920. godine Prez. akt br. 125 ovog sadraja: nm Od gospodina ministra unutranjih poslova u Beogradu stiglo je 6.XII.1920. broj 10127 sledee reenje: "Ministarstvo Inostranih Dela izvestilo je ovo Ministarstvo, da je list "Daily Telegraph" doneo da je Sekula Drljevi na svom izbornom putovanju kroz Crnu Goru ubijen od andarma. Kako ta vijest nije istinita, to pronaite dr Drljevia, koji se po izjavi njegovoga brata nalazi u Zemunu i saoptite mu elju Gospodina Ministra i Ministarstva Inostranih Dela, da on lino uputi telegrafski "Daily Telegraphu" svoj demanti. O rezultatu izvestite. Vrlo hitno". Nakon citiranog akta ministarstva gradonaelnik od mene trai odgovor. Istoga dana ja sam odgovorio gradonaelniku, da neu demantovati, jer je tano da je moga roaka Sekulu Drljevia ubio jedan oficir u Pei. Koliko je Beograd bio bijesan zbog toga moga odgovora vidjelo se u beogradskoj tampi. "Politika" u broju od 16. decembra 1920. godine poziva ambasadora Velike Britanije u Beogradu, da doe u Zemun, da me vidi. Mene naziva smutljivcem i podanikom Stjepana Radia. 29) U Crnoj Gori su sve beogradske vlade favorizovale komuniste i republikance, da bi nama nakodili, jer su nas smatrale veom opasnou za velikosrpsku dravnu ideju. Na posljednjim izborima 1938. godine komunistima je doputeno da kandiduju samo u Crnoj Gori. 30) Vlada se obavezala da e isplatiti begovima zemlju, koja im je bila oduzeta agrarnom reformom. www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html
48/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja -

30) Vlada se obavezala da e isplatiti begovima zemlju, koja im je bila oduzeta agrarnom reformom. 31) U bici na Kosovu 1389. godine poginuli su srpski knez Lazar i turski car Murat. 31) Paievi delegati Marko urii i dr Voja Janji posjetili su Radia u Zagrebu. O razgovoru s njima ak je napravljen i zapisnik, koji je Radi nazvao Markov protokol i time rekao, da je njegova vrijednost jednaka nuli. 32) Prvi na sastanak bio je pri kraju balkanskoga rata 1913. godine, kad sam u Beogradu bio crnogorski ministar finansija. 33) Tako je Pai zvao muslimane. 34) Za cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije mi, crnogorski federalisti, ostali smo u opoziciji. Nikada u narodnoj skuptini u Beogradu nijesmo kod glasanja izustili rije "za". 35) Ivan Ma'urani: "Smrt Smail-age engia". 36) U toku izborne borbe, bez ikakvog povoda, beogradski janjiari, zvani etnici, napali su dr Krafta fiziki i zadali mu teke povrede ije je posljedice dugo osjeao, i iji tragovi su se dugo primjeivali. 37) Po poslovniku Narodne skuptine narodni poslanik je imao pravo da govori pola sata, a kad govori u ime kluba onda sat i po. Crnogorski federalisti imali su tri poslanika, njemaka stranka pet, zemljoradnika stranka etiri, a za klub je trebalo imati est narodnih poslanika. 38) Ovo je onaj isti Punia Rai, preko koga je Nikola Pai 1909. godine organizovao protiv kralja Nikole zavjeru, o kojoj je prije bilo govora pod imenom kolainska afera. Rai je bio krunski svjedok u solunskom procesu protiv voe "Crne ruke" Dimitrijevia Apisa, u kojem je ovaj bio osuen na smrt i strijeljan. U Beogradu je bilo notorno da je Rai osoba od najveeg povjerenja i kralja Aleksandra i Nikole Raia. Njih dvojica su ga upotrebljavali u najpovjerljivijim misijama u Albaniji, Staroj Srbiji i Makedoniji. Bio je upuen u sve beogradske zavjere i komitske akcije, a u najveem dijelu njih je aktivno uestvovao. 39) Tok zloina u parlamentu opisan je u mom lanku, koji je pod naslovom "Dvadeseti jun godine 1928.", objavljen u "Boinici, seljakom prosvjetno-politikom zborniku i kalendaru" za 1912. godinu. 40) Ljubomir Davidovi i Mia Trifunovi govorili su za sebe da su opozicija, ali su prilikom svake revije trupa na Banjici, doli tamo, da s ostalim vjernicima pozdrave diktatora. 41) Ve 1929. godine Svetozar Pribievi je interniran u Brus, selo u unutranjosti Srbije. Pri kraju 1929. godine dr Vladimir Maek je u Zagrebu zatvoren i predan "Dravnom sudu za zatitu drave" u Beogradu. Marta mjeseca 1930. ja sam zatvoren u Zagrebu, gdje sam bio doputovao u vezi s procesom protiv dr Maeka. Istoga dana odveden sam u Beograd, a odatle u Sokobanju, mjesto na granici Srbije prema Bugarskoj, gdje sam bio interniran. To je bio poetak mnogobrojnih zatvaranja i interniranja, koja nijesu prestala za cijelo vrijeme diktature. 42) Poetkom druge polovne 1929.godine Dravni sud za zatitu drave osudio je na smrt dr. Antu Pavelia. 43) Sporazum je sklopljen 26. avgusta 1939.godine. 44) Sporazum je napravljen pozivajui se na 116. paragraf Uustava u kojem izriito stoji da je potrebno naknadno odobrenje Narodne skuptine.

SADRAJ Predgovor: Dr. Danilo Radojevi Svjedok vremena Uvod Davanje ustava Bombaka afera Kolainska afera Uoi knjaevog jubileja Proglaenje Crne Gore kraljevinom Crnogorsko-turski rat godine 1912. Paieva audiencija Crna Gora u svjetskom ratu godine 1914. Druga okupacija Crne Gore i njeno pripojenje Srbiji www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html
49/50

29. 11. 2013.

MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja Druga okupacija Crne Gore i njeno pripojenje Srbiji

Postanak Jugoslavije Narodni ustanak u Crnoj Gori Ustavotvorna skuptina Crna Gora i Hrvatska u borbi protiv vidovdanskog ustava Borba Seljako-demokratske koalicije s beogradskim imperijalizmom Diktator priprema svoj dolazak Diktatura Kralja Aleksandra Diktatura knjaza Pavla Duhovni lik Crne Gore Fusnote

www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_izmedju_1_i_2_svj_rata/balkanski_sukobi_1905_1941_sekula_drljevic.html

50/50