Beruflich Dokumente
Kultur Dokumente
Kad danas govorimo o srpskim liberalima, mi govorimo o jednoj pojavi koja ve i po najstroijim kriterijumima tradicionalne istoriografije, predstavlja predmet istorije. Od pada srpskih liberala prolo je trideset godina vreme dovoljno da se otvore vrata svih arhiva i njihovi fondovi uine dostupnim javnosti. U Srbiji to, naalost nije sluaj, niti je srpska istoriografija sazrela da to pitanje postavi na dnevni red svoijih istraivanja. Ali, o srpskim liberalima ne ute samo profesionalni istoriari. O njima se neprekidno i sistematski uti u svim javniom debatama u kojima su, od prvih poetaka srpske tranzicije s dolaskom Miloevia na vlast, otvorena mnoga druga, takorei sva druga pitanja komunistikog razdoblja. Liberali kao da su tabu tema. Istovremeno, dok se na analitikom nivou zaobilaze, na dnevno politikom, oni nisu sasvim zaboravljeni, ali nain na koji se o njima govori protivrei elementarnim injenicama. Upameni po sukobu sa federalnim partijskim vrhom, posebno sa Josipom Brozom Titom, s jedne strane, ali i po nesumnjivo najliberalnijem razdoblju sa stanovita slobode javne, pa ak i organizovane kritike postojeeg poretka srpski liberali se od dolaska Miloevia na vlast, a u kontekstu sve jasnije prevage antikomunistike legitimacije, odredjuju kao titoisti, komunisti. Posebna ironija je u tome to su autori ovih kvalifikacija gotovo redovno bivi konzervativni, pravoverni komunisti, koji su, krajem ezdesetih, nakon prvobitne lojalnosti, a u uslovima proirenih sloboda koje su od federalnog partijskog rukovodstva titili upravo srpski liberali, postali kritiari jugoslovenskog socijalizma. Njihova kritika, pritom, nije poticala sa liberalnih, nego obrnuto, sa pozicija neke od varijanti izvornog komunizma, najee praenog otvorenim ili prikrivrenim nacionalizmom. U naknadnoj interpretaciji, uloge su izmenjane: konzervatino je proglaeno liberalnim, a liberalno konzervativnim; rigidni, konzervativni komunisti antikomunistima, a liberali titoistima. Prolost je falsifikovana i umesto istorije, u kratkom razdoblju, stvoren je jo jedan u nizu srpskih politikih mitova. Kada se govori o liberalizmu u Srbiji, gledano u celini njegove moderne istorije, neophodno je imati na umu da ne postoji izvan realnog istorijskog konteksta. Doktrina liberalizma je proistekla iz drutvene relanosti moderne Evrope, sa kojom je stvarnost Srbije, kao i uostalom i stvarnost itavog Balkana, teko uporediva. U drutvu u kome individualizam i pluralizam, kao temeljni principi liberalizma, nikada nisu pustili dublje korene, i iji se glavni istorijski tok kree izmedju autokratije, populizma i militarizma, kao to je to sluaj Srbije, kriterijum liberalnosti pojedinih politiara ili politikih partija mora biti ne samo manje rigorozan i doktrinaran, nego to je jo vanije, moe se pronai samo u odnosu prema specifinim i istovremeno fundamentalnim pitanjima drutva i drave, dakle, u realnom istorijskom kontekstu: koliko su u tom odnosu prepoznatljive liberalne vrednosti. U protivnom, kada bi se istorija srpskog liberalizma pokuala svesti na doktrinarne liberale, u onom znaenju koje je difinisano u iskustvu zapadnih demokratija, onda takve istorije u Srbiji praktino ne bi ni bilo. Gledano u celini, za Srbiju XIX i XX veka sva fundamentalna pitanja svodiva su na dva osnovna: prvo je odnos prema vrednostima modernog doba, ili prema modernizaciji u najirem smislu to je ono to se esto odredjuje kao odnos Srbije prema Zapadu a drugo je nacionalni program Srbije kao izraz njenog odnosa prema susedima, posebno onima u ijim granicama se u trenutku nastanka nacionalnih drava na Balkanu naao znatan deo srpskog naroda. U krajnjoj liniji, oba pitanja mogla bi se svesti samo na ono prvo, modernizacijsko pitanje budui da je svaki
projekat unutranjeg razvoja, dakle, odnos prema modernizaciji, bio i do dana dananjeg ostao, nerazluivo povezan i neposredno zavisan od odgovarajueg programa nacionalne politike. Ukoliko se u ovakvom analitikom kljuu posmatra srpsko rukovodstvo 1969-1972, onda ono, uprkos komunistikoj ideolokoj provenijenciji, opravdano moe poneti liberalni predznak. Pojava srpskih liberala predstavlja sastavni deo procesa demokratizacije i nacionalne emancipacije koji je u celoj Jugoslaviji zapoeo sredinom ezdesetih, a iji je katalizator bio pad Aleksandra Rankovia, srpskog politiara koji je u socijalistikoj Jugoslaviji, s razlogom ili bez, simbolisao politiku integralnog jugoslovenstva, zasnovanog na kontzervativnoj komunistikoj ideologiji, koja je podrazumevala i centralizam sa srpskim predznakom. Otkoln od takve politike na idoelokom planzm praen sve veom decentralizacijom, kod svih naroda doveo je tokom II polivine ezdesetih, do pojaane afirmacije sopstvenog nacionalnog identiteta uz istovremenu krizu pa i naputanje juglsovenskog identiteta. U veini republika tadanja rukovodstva imaju manje ili vie slian politiki program. U jednom bitnom elementu, medjutim, srpski se sluaj, po mom miljenju, izdvajao. Srpski liberali stajali su u izrazitijem raskoraku sa nacionalzmom u sopstvenoj sredini i bili su njegovi neumoljivi protivnici. Srpski nacionalizam i program srpskih liberala nisu imali nikakvih dodirnih taaka. To je ono to e odluujue i trajno odrediti recepciju srpskih liberala u Srbiji. Dolaskom liberala na vlast, u Srbiji je dolo do redefinisanja nacionalne politike. Pored dva tradicionalna koncepta integralnog jugoslovenstva koje je bivalo sve slabije, iako je opstajalo, i (sve)srpstva koje je sve vie jaalo, deifnisana je i trea nacionalna pratforma, i to u krugu vladajue komunisitke elite. To je bio prvi pokuaj zvanine Srbije da u okviru jugoslovenske politike definie sopstveni nacionalni program koji izlazi iz okvira tradicionalne dileme srpstvo ili jugoslovenstvo i pretpostavljalo je radikalan oklon od dotadanje srpske percepcije Jugoslavije, domanantne ne samo u komunistikom razdoblju nego i u doba Kraljevine. Taj novi program Srbije definisan je u okviru projekta decentralizacije Jugoslavije koji e biti konano zaokruen Ustavom iz 1974, a koji su srpski liberali ne samo prihvatili nego i razumeli kao ansu za izgradnju Srbije kao moderne drave. Na sadrini tog programa neu se zadravati. Rei u samo to da je izgradnja moderne Srbije predstavljala samu sutinu programa srpskih liberala, njegov kajnji cilj i da su liberali stajali na stanovitu da je pretpostavka njegovog ostvarenja razdvajanje identiteta Srbije od Jugoslavije u izvesnom smislu, emancipacija Srbije od Jugoslavije. Po liberalima, i ekonomski ineres Srbije i interes njene demokratizacije, iziskivao je emancipaciju Republike od federalne vlasti. Po prvi put, srpski politiari stajali su na stanoviu da dravni centralizam u Jugoslaviji nije u interesu Srbije, te da u tom pogledu nema nikakve ratlike izmedju Srbije i drugih jugoslovenskih republika. Dotadanje jugoslovenstvo koje je padom Rankovia definitivno naputeno kao politiki program, srpski liberali su smatrali istroenim konceptom koji vie ne moe biti izvor leigitimiteta zajednike drave, jer je podrazumevao revolucionarno-komunistiki ideoloki sadraj koji je jo od poetka ezdesetih na svim planovima sve vie dolazio u krizu. Odgovor koji je na tu krizu dalo libelano rukovodstvo u Srbiji bio je sledei: za Srbiju je, jednako kao i za druge republike, Jugoslavija opravdana samo ka racionalna dravna zajednica, kao institucionalizovani sporazum o zajednikim interesima.
Okrenutost Srbiji ukljuivala je po prvi put i relativizaciju znaaja svesrpskog dravnog jedinstva. Otud oni eksplicite odbacuju stav da se prava Srba u drugim republikama tite u Beogradu. Bila je to, dakle, politika okrenutosti Srbije Srbiji srbijanska umesto srpske politike. Zato su srpski liberali stali uz ustavne amandmane, koji su zakljuno sa 1971. praktino ve bili zaokruili nov koncept federacije. Temeljni princip tog koncepta bio je sporazum. Svojim programom srpski liberali su postali prihvatljiv partner za druge u Jugoslaviji. To medjutim, nije bilo dovoljno. Trebalo je imati podrku federalnog vrha, s jedne, i same Srbije, s druge strane. Obe te podrke su, medjutim, izostale i srpski liberali su doiveli dvostruki poraz na federalnom vrhu i iznutra, u samoj Srbiji. Za federalni partijski vrh, pre svega za Josipa Broza Tita, srpski liberali predstavljali su opasnost ve samim tim to su isticali vanost institucija, jer su tako, iako posredno, dovodili u pitanje njegovu linu vlast. Takodje, insistiranjem na trinoj privredi, kao i irenjem granica unutranjih sloboda i zaziranjem od represivnih mera jednom reju svojim projektom modernizacije u celini, oni su ugroavali same temelje komunistikog poretka. Liberalima se posebno zameralo to to su bili popustljivi prema krugu kritikih intelektualaca okupljenom oko D. osia, u kome se sve otvorenije uobliavao svesrpski nacionalni program, kao i prema neomarksistikom filozofskom kruoku poznatom pod nazivom Praxis, iji su pripadnici s pozicija radikalne levice kritikovali jugoslovenski socijalizam, ostvarujui ogroman uticaj na studentski pokret 1968. Sve to zajedno, za federalni partijski vrh predstavljalo je dovoljan razlog za svrgavanje liberala. Ali, gledano iz istorijske perspektive, mnogo znaajniji je bio poraz srpskih liberala koji je doao iznutra, iz Srbije, koja je odbacila njihov nacionalni program, a sa njim i njihov modernizatorski projekt koji je od nacionalnog bio nerazluiv. To je bio poraz pred sve glasnijim i organizovanijim intelektualnim krugovima koji su na naputanje politike jugoslovenstva odgovorili povratkom na politiku svesrpstva. Dok je za liberale decentarlizacija zapoeta ustavnim amandmanima bila poetak novog koncepta Jugoslavije u kojoj e Srbija, oslobodjena balasta integralnog jugoslovenstva i svesrpstva, imati vie slobode da se razvija kao modrena drava, dotle je za opozicionu intelektualnu elitu ta ista decentralizacija znaila kraj Jugoslavije i otvaranje pitanja srpske nacionalne drave koje se ne moe reavati bez Srba van Srbije. Tada se, povodom ustavnih amandmana, prvo u krugovima kritike inteligencije u javnoj raspravi o ustavnom pitanju, a potom i u strukturama drave, uobliava sverpska nacionalna platforma, takorei do najsitnijih detalja. U javnoj debati posebno onoj na Pravnom fakultetu 1971, definisani su svi kljuni elementi one matrice u kojoj e se Ustav od 1974. osporavati sledeih 20 godina, sve do konanog raspada drave i ideoloki i pravni i politiki. Taj ustav ve tada je definisan kao konano razotkrivanje pravih namera jugoslovenskih komunista da budu delat srpske dravne ideje i srpske nacije u celini. Ugledni srpski intelektualci, potonji uticajni politiki ljudi, otvorili su tada i pitanje republikih granica i s njim u vezi poeli su da podseaju na stradanje Srba u NDH, dokazujui da Srbi ne mogu da ive zajedno sa Hrvatima.Ve tada, oni su srpskom narodu poslali poziv na otrenjenje. Svesni da je Ustav bilo nemogue promeniti bez konsensuza (ustavno pravo veta), najugledniji pravnici su tada objanjavali da se ustav moe menjati i vanpravnim putem, primenom prirodnog prava naroda na otpor i pobunu. tavie, otvoreno je i pitanje dalje uloge intelektualaca u drutvu, s obzirom na novu situaciju u koju je doveden srspki narod: umesto da svojim studentima tumae ustav i ue ih zakonitosti, oni, a posebno profesori prava, trebalo bi da dovode narod do svesti o pravu na pobunu. Ukratko, ustavna revizija krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih otvorila je srpsko nacionalno pitanje
i rezultirala formulisanjem svesrpske nacionalno-politike platforme kao jedine prihvatljive alternative centralistikoj Jugoslaviji. Liberali, koji su ovakvu platformu odbacivali u ime srbijanske politike platforme i koncepta Jugoslavije kao sporazumne zajednice, zapeatili su time svoju sudbinu u Srbiji koja e narednih trideset godina, sve do dananjeg dana, patiti od traume koja se zove Ustav 1974. Ironija novije srpske istorije je u tome da je upravo pod okriljem srpskih liberala, u atmosferi dotad nepoznatih sloboda u posleratnoj Jugoslaviji, rekonsolidovan srpski nacionalistiki projekt koji e sruiti i same liberale, a potom i Jugoslaviju. Na kraju, pokuala bih ukratko da srpske liberale, njihovu pojavu i njihovu sudbinu, smstim u istorijsku vertikalu. Fenome utanja koji prati srpske liberale, na slian nain prati celokupnu istoriju liberlaizma u Srbiji. U modernoj istoriji Srbije nesumnjivo je da je dominantna konzervativna, preciznije patrijarhalna, tradicionalistika politika opcija, konano definisana tokom poslednjih decenija XIX veka sa pojavom Srpske radikalne stranke. Ona je u fokus svoje politike delatnosti stavila program svenacionalnog dravnog ujedinjenja srpskog naroda, eksplicite stavljajui u drugi red sva pitanja unutranjeg razvitka Srbije, od materijalnog blagostanja do slobode njenih gradjana, ustavnosti i demokratije. Ova politika ideja, iji je simbol bio Nikola Pai, imala je alternativu u politikoj istoriji Srbije medju nekim drugim, malim politikim strankama, koje su sasvim suprotno razumevale strateke ciljeve Srbije kao okretanje sopstvenom razvitku, modernizaciji, vrednostima pojedince ii moderenog druva u celini. Liberlane ideje, ma kako slabane i makako loe sree bile, jesu sastavni deo istorijskog nasledja Srbije, one postoje kao jedna od tendencija njene moderne istorije. Kao i u novije doba, one su i ranije stajale u neposrednoj vezi sa odnosom prema srpskom nacionalnom pitanju, odnosno bile nerazluive od opredlejnja za takozvanu srbijansku politiku. Optuivani od radikala da vode politiku do plota, nosioci liberalne opcije, uglavnom okupljeni u Naprednoj stranci, odgovarali su: To nije tako sigurno da poiltika do plota ne valja odnosno da politika preko plota valja. Jer se moe i u politici, kao i u obinom ivotu desiti da se izgubi i do p lota kada se gleda preko plota. A Ljubomir Stojanovi je poetkom prolog veka upozoravao da onaj ko se odrie srbijanske politike, morao bi da lii na onog psa iz basne koji je svoj komad mesa video u vodi, pa potrao za njim i izgubio i onaj iz usta. Mi morarmo govorio je Lj. Stojanovi u svakom sluaju prvo voditi srbijansku politiku, jer ako nju vodimo onda moemo voditi i srpsku politiku. Ova dilema srpska ili srbijanska politika izgubila je na znaaju ulaskom u jugoslovensku dravu, odnosno ujedinjenjem Srba u jednu dravu. Ali, samo privremeno. Ona je zapravo potisnuta u istorijsko pamenje da bi u trenucima jugoslovenske krize uvek iznova bila oivljena. Krajem ezdesetih godina prolog veka, kada je ideologija jugoslovenstva konano istroena i prestala da bude realno mogui legitimacijski osnov zajednike drave, ta dilema je poslednji put postala centralno i, kako e se pokazati, sudbinsko pitanje i srpske i, posredno, jugoslovenske politike. U pitanju je bila kriza koncepta jugoslovenske zajednice koja je poticala iz injenice da, nakon naputanja revolucionarne ideologije jugoslovenstva, u Jugoslaviji vie nije bilo jedinstva u pogledu naina razumevanja zajednike drave. Na tu krizu, srpski liberali dali su jedan mogu istorijski odgovor, onaj koji su srpski politiari jo poetkom XX veka nazvali srbijanskim. Taj odgovor osporen je u samoj Srbiji. Sve ono to se posle dogodilo, tada je zaeto. Zato se danas, kada postaje sve jasnije da je zla sudbina liberalnog politikog projekta pretoena u zlu sudbinu itavog naroda, fenomen srpskih liberala namee
kao jedna od onih velikih tema ije rasvetljavanje predstavlja vitalni interes drutva, jer upuuje savremenike na sadrinu jedne istorijske alternative, koja je odbaena, a potom svesno i ciljano potisnuta u zaborav da bi oslobodila prostor mitovima i istorijskim falsifikatima. Zato je zbilja ohrabrujui poduhvat asopisa Ekonomist da osvetli tu altrernativu, da je vrati iz zaborava i pomogne da ona postane sastavni element nae istorijske svesti, a time i naeg identiteta. Re na skupu Srpski liberali 1969-1972. Olga Obradovi Helsinka povelja, novembar 2002.
njegovom politikom sudbinom, bila precizno definisana u ranijem politikom iskustvu novovekovne Srbije, koliko je ona doista bila kako stoji u naslovu ove knjige SRPSKA KRHKA VERTIKALA. Ali, ono ega je nesumnjivo bio savreno svestan, to je injenica da je srpski nacionalizam, bio i ostao pitanje svih pitanja moderne Srbije balast s kojim Srbija moe ii samo unazad do samog poetka. Na njemu se kae Nikezi prelamaju sva pitanja srpskog drutva. Jer, nacionalizam i nije pitanje, nego koncepcija smatra Nikezi. Protiv te koncepcije on se na elu Srbije borio onako kako je najbolje umeo i mogao. Upravo ta nepomirljivost sa velikosrpskim nacionalizmom bila je ono to e odluujue i trajno odrediti recepciju Marka Nikezia i srpskih liberala u Srbiji. osi je tu recepciju, koja je do danas ostala gotovo neupitna, a koju je on sam u doboroj meri sugerisao i podstakao, zaista najbolje formulisao zakljukom da Marko Nikezi sa svojom programskom sintagmom moderna Srbija nije razumeo egzistencijalni interes Srbije. Dilema srpska ili srbijanska politika ili, mogli bismo rei moderna ili Velika Srbija, samo je prividno izgubila znaaj ulaskom Srbije u Jugoslaviju. Ona je u trenucima jugoslovenske krize uvek iznova oivljavala, da bi krajem ezdsetih godina prolog veka, kao odgovor na istroenost ideologije jugoslovenstva kao legitimacijskog osnova zajednike drave, upravo s dolaskom Marka Nikezia na vlast, poslednji put postala centralno i, kako e se pokazati, sudbinsko pitanje i srpske i, posredno, jugoslovenske drave. Srbijanska politika Marka Nikezia i srpskih liberala definisana je u okviru projekta decentralizacije Jugoslavije koji e biti konano zaokruen Ustavom od 1974, a koji su srpski liberali ne samo prihvatili nego i razumeli kao ansu za izgradnju Srbije kao moderne drave. Po prvi put, srpska zvanina politika stajala je na stanoviu da politika dravnog centralizma u Jugoslaviji nije u interesu Srbije; da kako je Nikezi govorio ona ne samo da se kod drugih doivljava kao tenja za hegemonijom, nego vodi zapostavljanju same Srbije. Za Srbiju, smatrali su liberali, jednako kao i za druge republike, Jugoslavija je opravdana samo kao racionalna dravna zajednica, kao institucionalizovani sporazum o zajednikim interesima. Okrenutost Srbije sebi podrazumevala je i relativizaciju znaaja svesrpskog dravnog jedinstva. Otud srpski liberali eksplicite odbacuju stav da se prava Srba u drugim republikama brane u Beogradu. Zato su srpski liberali stali uz ustavne promene, koje su zakljuno sa 1971, praktino ve bile zaokruile nov koncept federacije. Temeljni princip tog koncepta bio je Jugoslavija kao sporazumna zajednica naroda koji su je stvorili. Svojim programom srpski liberali su postali prihvatljiv partner za druge u Jugoslaviji. To meutim, nije bilo dovoljno. Trebalo je imati podrku federalnog vrha, s jedne, i same Srbije, s druge strane. Obe te podke su, meutim, izostale i srpski liberali su doiveli dvostruki poraz na federalnom vrhu i iznutra, u samoj Srbiji. Za federalni partijski vrh, pre svega za Josipa Broza Tita, srpski liberali predstavljali su opasnost ve samim tim to su isticali vanost institucija, jer su tako, iako posredno, dovodili u pitanje njegovu linu vlast, ali i politiki monopol Komunistike partije. Takoe, insistiranjem na trinoj privredi, kao i irenjem granica unutranjih sloboda i zaziranjem od represivnih mera jednom reju, svojim projektom modernizacije u celini, oni su ugroavali same temelje komunistikog poretka. Liberalima se posebno zameralo to to su bili popustljivi prema krugu kritikih intelektualaca okupljenom oko D. osia, u kome se sve otvorenije uobliavao svesrpski nacionalni program, kao i prema intelektualcima, uglavnom filozofima, koji su s
pozicija radikalne levice kritikovali jugoslovenski socijalizam, ostvarujui ogroman uticaj na studentski pokret 1968. Sve to zajedno, za federalni partijski vrh predstavljalo je dovoljan razlog za svrgavanje liberala. Ali, gledano iz istorijske perspektive, neuporedivo znaajniji je bio poraz srpskih liberala koji je doao iznutra, iz Srbije, koja je odbacila njihov nacionalni program, a sa ovim i njihov modernizatorski projekat koji je od nacionalnog bio nerazluiv. To je bio pravi istorijski poraz pred sve glasnijim i organizovanijim intelektualnim krugovima koji su na naputanje politike jugoslovenstva odgovorili povratkom na politiku svesrpstva. Dok je za liberale decentarlizacija zapoeta ustavnim amandmanima bila poetak novog koncepta Jugoslavije u kojoj e Srbija, osloboena balasta integralnog jugoslovenstva i svesrpstva, imati vie slobode da se razvija kao moderna drava, dotle je za opozicionu intelektualnu elitu ta ista decentralizacija znaila kraj Jugoslavije i otvaranje pitanja srpske nacionalne drave koje se ne moe reavati bez Srba van Srbije. Tada se, povodom ustavnih amandmana, prvo u krugovima kritike inteligencije u javnoj raspravi o ustavnom pitanju, a potom i u dravnim strukturama Srbije, uobliava sverpska nacionalna platforma, takorei do najsitnijih detalja. Nova ustavna reforma ve tada je definisana kao konano razotkrivanje pravih namera jugoslovenskih komunista da budu delat srpske dravne ideje i srpske nacije u celini. Ustav od 1974. nije prihvaen, ali ne, ili bar ne na prvom mestu, zbog onoga to je u tom ustavu predstavljalo zaokret unatrag u pogledu politikog sistema, nego zbog naina na koji je on reio odnose meu federalnim jedinicama; ne zbog toga to je, vie nego prethodni ustavi, omoguavao linu vlast i simbiozu izmeu jedne i jedine partije i drave, niti zbog toga to je konano petrificirao reim bez ekonomskih sloboda i politike demokratije, nego zbog toga to je Jugoslavija od tzv. klasine federacije pretvorena u neku vrstu konfederacije. Ugledni srpski intelektualci, potonji uticajni politiki ljudi, teite su tada bacili, ne na pitanje politikih sloboda i demokratije, nego na srpsko nacionalno pitanje. Otvorili su pitanje republikih granica i s tim u vezi poeli su da podseaju na stradanje Srba u NDH, dokazujui da Srbi ne mogu da ive zajedno sa Hrvatima.Ve tada, oni su srpskom narodu poslali poziv na otrenjenje. Svesni da je ustav bilo nemogue promeniti bez konsensuza (ustavno pravo veta), najugledniji pravnici su tada objanjavali da se ustav moe menjati i vanpravnim putem, primenom prirodnog prava naroda na otpor i pobunu. tavie, otvoreno je i pitanje dalje uloge intelektualaca u drutvu, s obzirom na novu situaciju u koju je doveden srpski narod: umesto da svojim studentima tumae ustav i ue ih zakonitosti, oni, a posebno profesori prava, trebalo bi da nadalje dovode narod do svesti o pravu na pobunu. Ukratko, ustavna revizija krajem ezdesetih i poetkom sedamdesetih otvorila je srpsko nacionalno pitanje i rezultirala formulisanjem svesrpske nacionalnopolitike platforme kao jedine prihvatljive alternative centralistikoj Jugoslaviji. Liberali, koji su ovakvu platformu odbacili u ime srbijanske politike platforme i koncepta Jugoslavije kao sporazumne zajednice, zapeatili su time svoju sudbinu u Srbiji koja e narednih trideset godina, sve do dananjeg dana, patiti od traume koja se zove Ustav 1974. Ironija novije srpske istorije je u tome da je upravo pod okriljem srpskih liberala, u atmosferi dotad nepoznatih sloboda u posleratnoj Jugoslaviji, rekonsolidovan srpski nacionalistiki projekt koji e sruiti i same liberale, a potom i Jugoslaviju. I to je najznaajnije poraziti modernu Srbiju.
Re na promociji knjige Srpska krhka vertikala Marka Nikezia, izdava Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 18.12. 2003. Olga Obradovi