1

Ahmet ALIBAI (prireiva): HISTORIJA OSMANSKE DRAVE hrestomatija

2 Ahmet ALIBAI (prireiva):

HISTORIJA OSMANSKE DRAVE

HRESTOMATIJA

IZDAVA: FAKULTET ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU ZA IZDAVAA: PROF. DR. ENES KARI GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: PROF. DR. ENES KARI UREDNIK: DOC. DR. ISMET BUATLI RECENZENTI: PROF. DR. ENES KARI DOC. DR. ISMET BUATLI, LEKTOR: HURIJA IMAMOVI DIZAJN NASLOVNE STRANE: TARIK JESENKOVI DTP: SUHEJB DEMAILI TAMPA: EL-BEJAN ZA TAMPARIJU: NEDIB PROZORAC DIPL. ING. TIRA: 200

NAPOMENA: Hrestomatije Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu imaju karakter nastavnog prirunika i strogo su interne naravi.

HISTORIJA OSMANSKE DRAVE

HRESTOMATIJA
priredio Ahmet Alibai

Fakultet islamskih nauka u Sarajevu Sarajevo, 2005.

SADRAJ
PREDGOVOR ......................................................................................9 OD OSNIVANJA DO KUUK KAJNARDE .................................13 A. NASTANAK I RAZVOJ OSMANSKOGA BEJLUKA ......................................13 1. Anadolija u doba nastanka Osmanskoga bejluka..................13 2. Nastanak Osmanskog bejluka: Osman-bej i gaza....................16 3. Politiko stanje u pokrajinskoj oblasti: Osmanlije i turkmenska plemena ........................................... 19 4. Prelazak u Rumeliju: osvajanje i naseljavanje ....................... 21 5. Nastanak i pad prve centralistike drave............................... 26 6. Doba obnove............................................................................ 28 B. STVARANJE CARSTVA ...........................................................................31 1. Od drave do carstva ...............................................................31 2. Doba nezadovoljstva i unutranji problemi.............................. 35 3. Od aldirana do Kaira: Rjeavanje istonjakog problema i hilafet ............................ 38 C. CARSTVO I VELELJEPNOST ............................................................... 43 1. Postizanje stanja drave cijeloga svijeta: Boanska odgovornost ............................................................ 43 2. Napredovanje osmanskih snaga na zapadu i istoku ............... 44 3. Od nadmoi na Sredozemlju do Indijskog okeana .................. 49 4. Osvajanje Kipra i od Lepanta do itva-Toroka: vjena drava ..51 D. POLJULJANA OSMANSKA SNAGA: SLABLJENJE I TRAGANJE ZA NOVIM MOGUNOSTIMA ............................. 56 1. Unutranji nemiri, slabosti u upravljanju i ratovi ................. 56 2. Nada za lo tok: reforme, pokuaji i neuspjesi .................... 60 3. Pokuaj konsolidacije: porodica Kprl ................................ 62 E. KRAJ OSMANSKOGA SPOKOJA: RASTAKANJE ..................................... 65 1. Povlaenje od Bea do Karlovaca: Poraz .............................. 65 2. Ponovna konsolidacija nakon Karlovaca i pripreme za revan ...................................... 67 3. Na istoku polovine pobjede, na zapadu iscrpljujui ratovi .... 70 4. Najdui period mira i kraj ugodnoga oputanja ................... 73

5 Kemal Beydilli OD KUUK KAJNARDE DO PROPASTI ................................... 75 A. POETAK DUGOGA KRAJA: KUUK KAJNARDA I POSLIJE .................... 75 1. Reforme u doba Abdulhamida I ............................................ 76 2. Pripajanje Krima Rusiji ......................................................... 78 3. Osmansko-rusko-austrijski ratovi .......................................... 79 B. UOAVANJE POTREBE ZA PROMJENAMA: NOVO UREENJE .................... 83 1. Reforme u doba Selima III ..................................................... 83 2. Osmansko-francuski, osmansko-ruski i engleski ratovi i sporazumi ............................................................................... 87 3. Kraj novoga ureenja: fijasko ................................................ 90 C. NOVI PODUHVATI I KRAJ KLASINOGA PORETKA ............................... 91 1. Dolazak na vlast Mahmuda II: Novi udarac ........................ 91 2. Mir sa Engleskom i kraj prvoga saveza sa Rusima ................. 94 3. Srpski ustanci .......................................................................... 94 4. Grko razdoblje ..................................................................... 95 5. Navarin, osmansko-ruski rat i nezavisnost Grke ............... 98 6. Egipatski problem .................................................................. 99 7. Reforme u doba Mahmuda II ................................................. 101 8. Rjeavanje egipatskog problema i pitanje moreuz ............ 104 9. Tanzimatski ferman i Ferman o reformama (Islahat Ferman)...105 10. Dogaaji u Vlakoj i Moldavskoj problem izbjeglica i Krimski rat (1853-1856) .................. 106 11. Poslije Krimskog rata ........................................................ 109 D. CARSTVO U RASPADU I ABDULHAMID II ........................................ 114 1. Abdulhamidova vladavina i reakcije .................................... 118 2. Ermensko pitanje .................................................................. 119 3. Dogaaji na Kreti i osmansko-grki rat (1897) .................. 121 4. Makedonsko pitanje ............................................................. 122 5. Dogaaji u arapskim pokrajinama ....................................... 125 6. Kraj Abdulhamidove vladavine ........................................... 127 E. GODINE PROPADANJA: USTAV, SVJETSKI RAT I PREGOVORI ................ 129 1. Doba obnovljenoga ustava: Raspadanje Carstva ................ 129 2. Osmansko-italijanski rat i balkanski ratovi: gubljenje posljednjih teritorija u Africi i na Balkanu ........... 131 3. Poetak kraja: svjetski rat ................................................... 134 4. Primirje i mir: godine raspada ............................................ 139

6 Halil Inalcik UNUTRANJE UREENJE .......................................................... 145 A. DRAVA ........................................................................................ 145 Osmansko poimanje drave i klasnog sistema ............................. 145 B. DVOR ............................................................................................ 151 C. CENTRALNA UPRAVA ..................................................................... 166 Carsko vijee (Divan-i humayun) i njegovi lanovi.................. 166 inovnitvo ............................................................................... 179 D. POKRAJINSKA UPRAVA I TIMARSKI SISTEM ..................................... 183 Pokrajinska uprava ................................................................... 183 Raja i Timar .............................................................................. 191 Spahijska konjica ...................................................................... 194 Uprava i timarski sistem .......................................................... 198 Halil Inalcik PRIVREDNI I DRUTVENI IVOT .......................................... 201 OSMANSKI GRADOVI I MREA CESTA, GRADSKO STANOVNITVO, CEHOVI I TRGOVCI .................................. 201 Sistem imareta, razvoj Istanbula i njegov uspon kao ekonomskog sredita ...................................................................................... 201 Mrea carskih cesta, karavan-saraja i konaita ..................... 208 Gradsko stanovnitvo, cehovi i trgovci ..................................... 214 Halil Inalcik RELIGIJA I KULTURA ............................................................... OBRAZOVANJE, MEDRESE I ULEMA ...................................................... Hari medrese .......................................................................... Dahil medrese .......................................................................... 229 229 232 233

Benjamin Braude i Bernard Lewis KRANI I JEVREJI U OSMANSKOJ DRAVI: FUNKCIONIRANJE JEDNOG PLURALNOG DRUTVA ...... 237 Ekmeleddin Ihsanoglu KULTURA MIRNOG SUIVOTA (IZBOR) ............................. 280 Osmanski millet sistem ............................................................. 280 Post-tanzimatski period ........................................................... 284 Savremeni primjeri miroljubive koegzistencije iz Istanbula ..... 288 Epilog ........................................................................................ 290

7 Bernard Lewis OSMANSKO OTKRIE EVROPE ............................................ A. KONTAKTI I UTICAJI .................................................................. B. POSREDNICI ................................................................................ C. RELIGIJA ................................................................................... D. NAUKA I TEHNOLOGIJA ............................................................. E. ZAKLJUNA RAZMATRANJA ......................................................... 291 291 322 359 375 397

Asli irakman OD SVJETSKOG UASA DO EVROPSKOG BOLESNIKA: EVROPSKE PREDSTAVE O OSMANSKOM CARSTVU I DRUTVU OD 16. DO 19. STOLJEA ................................. 413 Od miljenja do injenica: turski karakter i drutvo ............... 417 arolikost i jednoobraznost: turski karakter ............................ 419 Utisci i uticaj: osmanska politika ............................................. 427 Zakljuak .................................................................................. 435 Fikret Kari ISTONO PITANJE: PARADIGMA ZA HISTORIJU MUSLIMANA BALKANA U XX. VIJEKU ............................... 441 Justin McCarthy STANOVNITVO OSMANLIJSKE EVROPE PRIJE I POSLIJE PADA CARSTVA ............................................ 456 Grke, bugarske i srpske procjene stanovnitva ....................... 457 Osmanlijska dravna statistika ................................................ 461 Sluaj Makedonije ............................................................... 466 Populaciono rjeenje i razmjena stanovnitva ........................ 466 Stanovnitvo i nove dravne granice ....................................... 468 Grka .................................................................................. 468 Bugarska ............................................................................. 469 Jugoslavija .......................................................................... 470 Sudbina balkanskih muslimana ................................................ 471 Dodatak I: Metodologija i zbrajanje ....................................... 472 Korekcije po pokrajinama ................................................. 475 Dodatak II: Osmanlijski okruzi unutar novih granica balkanskih drava ..................................................................... 476 IZVORI ......................................................................................... 486

PREDGOVOR

Ovo nije klasini udbenik iz historije Osmanske drave niti pretenduje da to bude. Ova hrestomatija, kao i istoimeni predmet, koncipirani su tako da studentu ponude tek onoliko historije koliko je potrebno da bi mogao razumjeti unutranje ureenje ove najdugotrajnije velike muslimanske drave u povijesti, kao i kulturu koja je pod njenim patronatom nastala te njene odnose sa Evropom. Prvi dio predstavlja pregled politike i vojne historije Osmanske drave koji su za Historiju Osmanske drave i civilizacije (ur. E. Ihsanoglu) napisali F. Emecen i K. Beydilli. On bi studenta trebalo da upozna sa periodima, znaajnim datumima, dogaajima, akterima i procesima est stoljea duge osmanske historije na tri kontinenta. Drugi dio se bavi unutranjom organizacijom u funkcioniranjem Osmanske drave u klasinom periodu. Jo jednom je trebalo donijeti teku odluku i izabrati izmeu neto starijih i kraih tekstova doajena osmanske historiografije Halila Inalcika i recentnih ali znatno obimnijih tekstova Mehmeta Ipirlija. Odluili smo se za Halila Inalcika a studentu ostaje da konsultuje Ipirlija i druge tekstove ukoliko za tim osjeti potrebu. S obzirom da nije mogue adekvatno obraditi sva pitanja iz ove oblasti, izabrali smo nekoliko najvanijih tema: osmanska koncepcija drave i drutvenog ureenja, dvor, organizacija pokrajina, struktura gradova, profesionalne asocijacije, kolski sistem, odnos izmeu drave i vjerskog establimenta te osmanski model pluralnog drutva. Trei dio tematizira susret Osmanlija i Evropljana, a posebno evoluciju evropskih predstava o Osmanlijama i osmanskih predstava o

10 Evropljanima, evropskoj renesansi, znanstvenoj i tehnikoj revoluciji, kranstvu itd., te kako su te percepcije uticale na predstave Evropljana i Osmanlija o sebi, njihovo ponaanje i politike. Upravo je ovaj dio posebno relevantan za dananjicu. Nakon itanja ovog dijela jasno je da stare predrasude na obje strane ive i danas i da snano utiu na politike procese u Turskoj a posebno u Evropi. Posljednja dva teksta su vezana za posljedice propadanja i raspada Osmanske drave na Balkanu. Paljivi posmatra historije Balkana, a posebno Bugarske, Kipra, Bosne i Kosova, u zadnjih petnaest godina mogao je lahko primijetiti kako snaan uticaj na stvarnost ovog regiona ima prolost, daleka i bliska. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu i sukoba na Kosovu koriteni su simboli i imena te evocirani dogaaji iz osmanskog perioda radi mobilizacije razliitih skupina za rat. Jedna je politika stranka u Bosni i Hercegovini slike iz ovog perioda pokuala iskoristiti u svojoj predizbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini 2000. godine. Relevantne vlasti su taj TV spot brzo zabranile. Gradivo obraeno u ovoj hrestomatiji relevantno je za dva najvanija procesa u jugoistonoj Evropi: proces ozdravljenja i pomirenja i proces evropskih integracija, te za globalno najvaniji proces izgradnje mostova izmeu Istoka i Zapada. U svjetlu tek zaetog procesa ustanovljavanja istine, pravde i pomirenja u Bosni, kao i rasprava o mjestu koje Turska kao nasljednica Osmanske drave treba imati u ili spram Evrope, nepristrano izuavanje ovog vanog perioda balkanske historije ini se mudrom investicijom studentskog vremena. Ovo gradivo bi trebalo pomoi u ruenju razliitih mitova o osmanskoj vladavini to su prisutni kod razliitih naroda jugoistone Evrope. Postoji nada da e ovaj predmet demitologizirajui osmansku historiju pomoi u pripremi svrenika Fakulteta islamskih nauka za njihovu drutvenu misiju. Cilj je da studenti naue govoriti o osmanskoj historiji na nain koji e biti prihvatljiv kako onima koji tu historiju smatraju dijelom svoje nacionalne ili vjerske historije (Turci, Bonjaci, Albanci i drugi), tako i onima koji osmansku vlast smatraju najveom nesreom koja je zadesila njihov narod u historiji. To nije lahko postii, ali nije ni nemogue. Posebno je vano da muslimanski studenti osmanske historije razumiju da glorificiranje osmanske historije ne slui niemu. Autor ovih redova

11 je prisustvovao visokim znanstvenim i vjerskim susretima na kojima je neosjetljiva prezentacija osmanske historije uticala na promjenu kako atmosfere tako i zakljuaka sa tih skupova. To je iskustvo uveliko doprinijelo oblikovanju ovoga predmeta. Koristim se ovom prilikom da zahvalim dekanu, kolegama, prevodiocima i tehniarima koji su pomogli da ova hrestomatija doe do ruku studenata. Posebnu zahvalnost dugujem Orijentalnom Institutu u Sarajevu i dr. Fikretu Kariu za ustupanje materijala, te sarajevskom uredu WUS Austrija, koji je finansijski pomogao razvoj nastavnog programa za ovaj predmet te jednim dijelom i nabavku literature za fakultetsku biblioteku i izradu ove hrestomatije. Konano, zahvalnost ide i Ministarstvu vanjskih poslova Norveke koje je doniralo sredstva za prijevod poglavlja Krani i Jevreji u Osmanskoj dravi: funkcioniranje jednog pluralnog drutva preko Kotorske mree o religiji u pluralnim drutvima. Ahmet Alibai dumade l-uhra 1426 H. juli 2005.

Rodoslov osmanskih sultana 12

Gunduz Alp (Gndz Alp) Ertugrul Gazi (Erturul Gazi) 1. Osman Gazi /umro 1324./ 2. Orhan Gazi /1324-1362./ 3. Murad I /1362-1389./ 4. Jildirim, Bajezid I (Y1ld1r1m Bayezid) /1389-1402./

Sulejman elebi (Sleyman elebi) /1402-1411./

Musa elebi (Ms elebi) /1411-1413./

Mustafa Duzmede (Mustafa Dzmece) /1421-1422./

5. Mehmed I /1413-1421./ 6. Murad II /1421-1444; 1446-1451./

Isa elebi (s elebi) /1403-1404./

7. Mehmed II Osvaja (Fatih) /1444-1446; 1451-1481./ 8. Bajezid II (II. Bayezid) /1481-1512./ 9. Javuz Selim I (I. Selim, Yavuz) /1512-1520./ 10. Sulejman I Zakonodavac (I. Sleyman, Kann) /1520-1566./ 11. Selim II /1566-1574./ 12. Murad III /1574-1595./ 13. Mehmed III /1595-1603./

15. Mustafa I /1617-1618; 1622-1623./

14. Ahmed I /1603-1617./

17. Murad IV /1623-1640./

16. Osman II /1618-1622./

18. Ibrahim /1640-1648./

20. Sulejman II (II. Sleyman) /1687-1691./ 23. Ahmed III /1691-1695./

19. Mehmed IV Lovac (IV. Mehmed Avc1) /1648-1687./

21. Ahmed II /1691-1695./

22. Mustafa II /1695-1703./

26. Mustafa II /1757-1774./ 28. Selim III /1789-1807./

27. Abdulhamid (Abdlhamid) /1774-1789./

24. Mahmud /1730-1754./

25. Osman III /1754-1757./

29. Mustafa (1807-1808.)

30. Mahmud II /1808-1839./ 31. Abdulmedid (Abdlmecid) /1839-1861./

32. Abdulaziz (Abdlaziz) /1861-1876./

33. Murad V /1876./

34. Abdulhamid II (II. Abdhamid) /1876-1909./

35. Mehmed V Read (V. Mehmed Read) /1909-1918./

36. Mehmed VI Vahdeddin (VI. Mehmed Vahdeddin) /1918-1922./

Abdulmedid Halifa (Abdlmecid Halife) /1918-1924.

13
Feridun E.mecen

OD OSNIVANJA DO KUUK KAJNARDE

A. NASTANAK I RAZVOJ OSMANSKOGA BEJLUKA

1. Anadolija u doba nastanka Osmanskoga bejluka

Nastajanje Osmanskoga bejluka, o emu danas gotovo jedine izvore predstavljaju predanja, neposredno je u vezi sa politikim, drutvenim i ekonomskim uvjetima u kojima se nalazila Anadolija u 13. stoljeu. Do kraja ovoga stoljea kad se na historijskoj sceni pojavila osmanska dinastija koja vodi porijeklo od plemena Kaji (Kay), Anadolija je ve bila turski i islamski prostor. Poznato je da je proces islamizacije i turcfikacije Anadolije zapoeo jo prije pobjede kod Malazgirta 1071. godine koja predstavlja prvi korak u turskom osvajanju cijele Anadolije, to se dogodilo u srazmjerno kratkom vremenu. Naseljavanje turkmenskih zajednica na zapad iz sredinjih dijelova Azije sa prostora bliih Perziji i Azerbejdanu bilo je uzelo maha jo od 11. stoljea u vrijeme nastanka Selduke drave, a sada se ono odvijalo jo intenzivnije. Turkmenske su zajednice vodile polunomadski nain ivota. Zbog toga su u Seldukoj dravi, koja je imala sjedilaki sistem, naseljavane u

14 pograninim podrujima kako ne bi remetile unutranji poredak drave. Istovremeno je Selduka drava na ovaj nain uvrivala pozicije za osvajanja prema Siriji i Anadoliji. Selduke snage koje su osvojile Anadoliju i nastanile se na ovome prostoru imale su strukturu u kojoj je dominantan bio turkmenski elemenat. Stvorivi u Anadoliji nezavisnu dravu, Selduci su, isto kao i Drava Velikih Selduka sa kojom su bili organski povezani, upuivali turkmenske zajednice iz unutranje Azije, iz Perzije i Azerbejdana na granice prema Bizantu. Vjerovali su naime da e se na taj nain stvoriti potrebni uvjeti, s jedne strane na prostorima gdje su politike prilike bili nesreene, s druge strane na onim prostorima koji su tek bili osvojeni ili su bili cilj narednih osvajanja. Smatrajui da bi nove doseljenike grupe mogle unijeti pometnju u sjedilaki ivot i u dravni sistem koji su stvarali tokom cijeloga jednog stoljea, i Selduci su ove velike zajednice upuivali u osjetljiva podruja na granici ne remetei pri tome njihovu strukturu. Meutim, dva-tri stoljea kasnije Osmanlije su vodili drugaiju politiku prema doseljenicima Turkmenima; razbijali su njihovu plemensku strukturu na manje grupe koje su onda vezivali za zemlju. Nastanjeni du granica Turkmeni su nastavljali sa svojim tradicionalnim nainom ivota. Upadali su na bizantske teritorije i steeni su plijen koristili kao izvor ekonomske moi koja je bila potrebna i za politiku snagu. Selduka je vrhovna vlast uspijevala odrati autoritet i pored stanovitih problema. No, najezda Mongola pred kojom se Selduka drava podijelila, predstavljala je veliku opasnost za Anadoliju; ona e otvoriti put novom i sasvim neoekivanom toku dogaaja; ona e stvoriti uvjete za nova zbivanja koja e se odraziti ne samo na historiju Bliskoga istoka nego i na historiju Evrope, pa e se ak posljedice ovih zbivanja osjeati i u nae doba. Kako se pod pritiskom Ilhanida Selduka drava u Anadoliji razjedinjavala, u graninim su se podrujima postepeno poeli javljati nezavisni ili poluzavisni turkmenski bejluci. Povlaei se u strahu pred najezdom Mongola, turkmenska su se plemena nastanjivala u velikim skupinama na visoravnima srednje i istone Anadolije, i du istone bizantske i zapadne anadolske granice. Kako su izgubili svoje ranije panjake, Turkmeni su se sada masovno naseljavali na planinskim

15 podrujima uz Crno more i na planinama koje se pruaju od Kastamona do Antalije. Uz njih je bio veliki broj ejhova i dervia koji su odavno imali vanu ulogu u duhovnom ivotu turkmenskih plemena. Oni su doprinijeli uvrivanju islama meu Turkmenima i preoblikovanju ranije tradicije alperen u tradiciju gaze. Jasno svjedoanstvo o njihovome djelovanju predstavlja srazmjerno veliki broj tekija meu turkmenskim plemenima nastanjenim u pograninim predjelima. S druge strane, jedan dio sjedilakoga stanovnitva iz srednje i istone Anadolije gradski elemenat koji je elio iskoristiti mogunosti, uenjaci, umjetnici, trgovci, zanatlije, zemljoradnici dolazili su na ove nove prostore, naseljavali su se u postojeim gradovima, kasabama i selima, i ovdje su se nastavljali baviti svojim poslovima. Na taj su nain oni ponijeli vanu ulogu u stvaranju infrastrukture ekonomskoga ivota u turkmenskim bejlucima koji su postajali samostalni. U ovoj su organizaciji posebno vano mjesto imale cehovske zajednice. Osim toga, mevlevije predstavnici visokoga islama u starim seldukim centrima pod vlau Ilhanida drali su da novi bejluci imaju svijetlu budunost, pa su nastojali stei utjecaj osobito na porodice prvaka. Tako su doprinosili slabljenju utjecaja nesunitskog elementa i uspostavljali su ravnoteu preuzimajui utjecaj u viem drutvenom sloju; u centrima bejluka oni su osnivali svoja sredita mevlevihane. Sve ove promjene predstavljaju zajedniku karakteristiku bejluka koji su se poeli formirati posebno u zapadnoj Anadoliji. Turkmenski su bejluci samo prividno pripadali Selducima koji su ostali pritijenjeni u srednjoj Anadoliji i koji su priznavali vlast Ilhanida, a zapravo su u zapadnoj Anadoliji aktivno djelovali protiv njih stvarajui male drave. Turkmenskim je bejlucima ila na ruku i politika agonija u kojoj se nalazio Bizant a u kojem je centralni autoritet ve bio oslabio. Selduko su naslijee pod svoju zatitu uzeli Karamanidi; oni su zauzeli staru prijestolnicu Selduke drave i tako zadobili istaknutu poziciju meu bejlucima. Pred drugim su turkmenskim plemenima vatreno branili svoju politiku i ideju da su oni nasljednici Selduka. Moda je njihova najkarakteristinija odlika to to su elemente svoje vlastite strukture unijeli u klasini srednjoistoni dravni sistem. Karamanidi su bili prvi koji su turski proglasili administrativnim i knjievnim jezikom,

16 to je otvorilo put vrlo znaajnom procesu koji e postati primjer drugim formiranim bejlucima; utjecaj ovoga procesa osjeat e se i do naih dana. Bez sumnje e ga na najbolji nain voditi Osmanlije. Jedina snaga koja je u posljednjoj etvrtini 13. stoljea bila konkuretna Karamanidima jesu Germijanidi, bejluk koji je nastao u Ktahiji i njenoj okolini na granici Bizantske drave. Meutim, mo Germijanida, koji su uspjeli proiriti svoju vlast do zapadne Anadolije, vremenom je slabila zbog dijeljenja zemlje meu lanovima porodice, to je bio postupak u njihovome poimanju drave. Tako su turkmenske grupe na prostoru utjecaja Germijanida stvarale samostalnu vlast. Neke od ovih grupa naprimjer Karesidi, Ajdin i Saruhanidi uspjeli su opstati zahvaljujui pobjedama na moru. Na isti su nain svoj opstanak obezbijedili Menteenidi, dok su se u oblasti Sinopa i Kastamonua nalazili Dandaridi, u istonom dijelu crnomorskog primorja unutar granica grke drave Trapezunt bejovi epni, zatim u oblasti Antalije Hamidi i Tekenidi, u srednjoj Anadoliji nastale su Eretna i drava Kadija Burhaneddina, u istonoj i junoj Anadoliji Ramazanidi i Dulkadiridi; i najzad, jedan mali bejluk koji u poetku ni po emu nije bio drugaiji od ostalih a koji se nalazio na malom prostoru stijenjen izmeu Germijanida i Dandarida. Bio je to Osmanski bejluk koji e sve vie preuzimati novu ulogu u historiji zapadne Anadolije. Tako e biti postavljeni temelji procesu koji e kasnije usmjeriti tok svjetske historije.

2. Nastanak Osmanskog bejluka: Osman-bej i gaza

Dosta je teko dati pouzdane podatke o tome kada se pojavio i na koji je nain djelovao Osman-bej koji se smatra osnivaem bejluka koji po njemu nosi ime Osmanskoga bejluka. Naime, ne raspolaemo pouzdanim podacima o prvom periodu osmanske historije i o politikim dogaanjima u tom periodu. Potekou predstavlja to to ne postoje pisani izvori iz ovoga vremena osim onih koji imaju karakter predanja i bizantskih hronika koje o njima govore. Naa znanja o prvim godinama osmanske historije zasnivaju se na djelima napisanim u 15. stoljeu i

17 isprepletenim predanjima koja zapravo odraavaju poimanje tog vremena. Predanja koja se mogu nai u izvorima kao to su historije Aikpaazadea, Oru-beja, Nerija i takoer anonimnih pisaca trebalo bi detaljno istraiti i tek tada bi se moglo doi do pouzdanih podataka o tom najranijem periodu osmanske historije. Prva saznanja koja uglavnom imaju karakter predanja odnose se na samu linost Osman-beja. Osmanovo pojavljivanje na historijskoj sceni i njegovo sticanje atributa voe gaze spominju se u izvorima koji govore o Osmanovim vezama sa ejhom Edebalijem, kao i u ejhovom kazivanju o Osman-beju. Bizantski pak izvori iz tog vremena govore o Osmanovim aktivnostima u oblasti koja je u dotino vrijeme pripadala emiru iz Kastamonua. Nesumnjivo je da je pleme Kaji, nastanjeno u Stu i okolini, dobilo ime po Osman-beju zbog toga to je on bio na elu plemena i to je stekao slavu u borbama. Poznato je naime da su se turkmenske plemenske organizacije podijelile i da je svaki ogranak dobio ime po svome voi. Ova pak zajednica, koja se sastojala iz vie ogranaka, nije dobila ime po Osmanovom ocu Erturulu ili po njegovom djedu Gndzu Alpu nego po Osmanu. To je, bez sumnje, u vezi s utjecajem Osman-beja u plemenu i, kako smo gore ve spomenuli, osobito s njegovim uspjesima u borbama protiv Bizanta koji su ga uinili slavnim. Osim toga, Osman-bej je bio zaetnik osamostaljivanja bejluka. Ratovi koji su se vodili pod njegovim vodstvom donijet e krupne promjene u sistemu i strukturi drutva, donijet e postepeno stvaranje temeljnih elemenata hijerarhije koja e unijeti poredak u srazmjerno rasutu i nesreenu strukturu pokrajinske oblasti: nastanak politike vladavine ostvarit e se zahvaljujui objedinjavanju turkmenske tradicije i poimanja islamske gaze-dihada, makar ovo poimanje u poetku bilo sasvim uproeno. Osman-bej koji je vladao prostorom od Eskiehira do granica Burse i Iznika u poetku se nije uputao u iznenadne i neizvjesne sukobe sa bizantskim vladarima u susjedstvu. Naprotiv, on je nastojao uvrstiti dobre odnose s njima. Zapravo je njegov glavni cilj bio Iznik. Osman je u svome bejluku gazu uinio ideologijom. Ovo je doprinijelo da mu se pridrui narod iz nekih turkmenskih plemena iz okoline, pa ak i neki bizantski prvaci. Prvi pokazatelji njegove moi bili su ovi: pred-

18 stavljao je prijetnju za Iznik i 1302. godine on je odnio pobjedu nad bizantskim snagama. Od tog je vremena poela da se iri Osmanova slava; njegovo se ime sa atributom voe gaze poelo spominjati i u drugim turkmenskim bejlucima. Pritisak na Iznik i Bursu Osman je pojaao posebno nakon povlaenja Katalana, plaenika koje je Bizant uzeo kao ispomo (1304). Bizantinci su organizirali odbrambenu liniju i tako stvorili bedem pred vojskom Osman-beja, no njihovi napori da je zaustave nisu bili uspjeni. Pronosilo se kazivanje kako je Osmanbej sveta, legendarna linost u voenju gaze. Ovo je, zajedno sa jo nekim razlozima, imalo vanu ulogu u jaanju ljudstva u Osmanskom bejluku. Od tog e vremena glavni cilj Osmanskoga bejluka, kao i drugih turkmenskih emirata, biti da slijede osvajaku politiku protiv darulkufra prostor koji pripadaju nemuslimanima. Ova se politika tumaila pojmovima gaze i dihada koji uporite nalaze u islamskim izvorima. Istovremeno se ona podudarala sa pojmom alperen u ogusko-turkmenskoj tradiciji. Ova zajednica gazija osvajaa, kojoj je na elu stajao Osman-bej, pripadala je kulturnom krugu drugaijem od sjedilake islamske kulture, onome koji nije nosio elemente narodnoga tarikata, tasavufa, epske knjievnosti, obiajnog prava to su bili iroko rasprostranjeni u pokrajinskim oblastima. elju za osvajanjima poveavali su ratniki duh i ponesenost ratnim plijenom, a sve je to odreivalo politiki cilj bejluka kojemu se na elu nalazio ve proslavljeni Osmanbej. Polagano se poeo razvijati pojam Osmanlija i razvio se toliko da vie nije obuhvatao samo narod u pokrajinskoj oblasti nego i lokalno stanovnitvo zateeno na tek osvojenim prostorima. Osmanski bejluk se ve bio formirao i poeo se iriti prema Bizantu postajui sve snaniji. Ulazio je u period kada e dati novi pravac odnosima sa susjednim turkmenskim bejlucima i kada e nastojati da ih vee uz sebe. Upravo je pripajanje ovih bejluka imalo velikoga znaaja u stvaranju uvjeta za osvajanja i za jaanje ljudske komponente. Snaenje Osmanlija i njihovo uvrivanje u Rumeliji, kao i politika koju su vodili prema drugim bejlucima, poprimili su sada ire dimenzije. Sva ova dogaanja prije svega treba dovoditi u vezu sa gazom.

19

3. Politiko stanje u pokrajinskoj oblasti: Osmanlije i turkmenska plemena

Dok je Osmanski bejluk u godinama svoga nastajanja djelovao uglavnom na granici prema Bizantu, neka su druga turkmenska plemena ostala u unutranjim krajevima, a emirati koji su se nalazili u blizini obala poeli su voditi gazu namjeravajui da izau na more. Bejluci Mentee, Ajdin, Saruhan i Karesi usmjerili su svoja osvajanja na ostrva i obale u Trakiji. Meutim, bile su to teke borbe sa ishodima samo ogranienoga znaaja. S druge strane, Osmanlijama je geografski poloaj omoguavao bolje prilike za osvajanja i za ubiranje ratnoga plijena. Isticanje u prvi plan mogunosti sticanja ratnoga plijena zbog pogodnoga geografskog poloaja dovodilo je Osmanlijama veliki broj pristalica. U Ahmedijevu djelu, koje se smatra prvim osmanskim izvorom, sa hvalom se govori o ovoj dimenziji gaze i o tome kako Osmanlije veliki znaaj pridaju pravednosti, to je, kako u Behdetu-ttevarih navodi krullah, podstaknulo mnogobrojne ratnike iz okolnih krajeva da se pridrue Osman-beju. Tako su Osmanlije poeli zadobijati na svoju stranu vojnu snagu susjednih bejluka i narod koji je predstavljao uporite te snage. Osmanlije su se najprije drali politike da tite narod pred pritiskom i utjecajem monih Germijanida i u tom su pogledu isticali svoju odanost principima pravednosti. Oni su se najprije ukljuili u borbe koje je s Germijanidima vodio bejluk Karesi, jedan od onih s kojima su Osmanlije graniili. U ovim su se borbama stavili na stranu Karesida i pruali su im pomo. Po postignutom uspjehu Osmanlije su jedan dio osvojenoga prostora ostavljali u lino vlasnitvo, jedan su dio namijenili da se koristi kao timar, a uglednike bejluka Karesi ukljuivali su u svoj vojni sistem. Tako su postigli pripajanje ovoga bejluka. Jedan dio teritorija koje su pripadale bejluku Germijanida Osmanlije su dobili uspostavljajui s njima rodbinske veze, a jedan su dio teritorija otkupili od bejluka Hamida. Kupovina teritorija pokazivala je ekonomsku mo Osmanskoga bejluka, to je doprinijelo da susjedni siromani bejluci u Osmanlijama vide snagu. Gotovo sve bejluke u zapadnoj Anadoliji

20 Osmanlije su prisajedinili u doba Murada I i Bajezida Jildirima. Jedini bejluk koji e im se jo dugo opirati, izuzimajui kratki period nakon Timurovoga osvajanja, bili su Karamanidi koji su sebe smatrali legitimnim nasljednicima Selduka. U osvajakoj politici to su je Osmanlije vodili prema anadolskim bejlucima posebno panju privlai njihovo nastojanje da uspostave zakone. Dok su s jedne strane isticali staru ogusku tradiciju i nadmo plemena Kaji, s druge su strane primjenjivali islamski pojam darulbagi. Osobito je ovo drugo predstavljalo primjer njihove odanosti islamskom pravu. Karamanide su Osmanlije okarakterisali kao razbojnike to s lea napadaju islamsku dravu koja vodi gazu. Svoju politiku prema Karamanidima Osmanlije su formulisali u reenici kad jedna gaza predstavlja smetnju drugoj gazi, onda protiv nje treba voditi veliku gazu. Ta borba izmeu dva muslimanska bejluka u poetku se jednostavno nazivala ratom, no kasnije e je osmanski historiari tumaiti uspostavljanjem reda i zakona, dakle sofisticirano kako i jeste odgovaralo uvjetima njihovoga vremena. Pritisak na susjedna turkmenska plemena Osmanlije su pojaali u vrijeme Murada I, naroito nakon to su preli u Rumeliju i uspostavili blie kontakte sa Bizantom. U doba ovoga vladara Osmanlije su doli sve do Konje i vrili su jo vei pritisak na Karamanide. Napredovanje Murada I, s jedne strane na teritoriji koja je pripadala Hamidima a s druge strane prema Amasiji, unijelo je veliku pometnju u bejlucima Dandarida i Karamanida. Osmanlije su u bitki na ravnici pred Konjom (Frenkyazs) 1387. godine porazili Karamanide i zauzeli grad Konju. Najzad su Karamanidi, koji su bili preuzeli zatitu nad drugim turkmenskim bejlucima poneseni idejom da su nasljednici Selduka, morali priznati nadmo Murada I. Tako u Anadoliji nije ostao nijedan bejluk koji bi mogao prkositi Osmanlijama. I bejovi u zapadnoj Anadoliji iskazali su im svoju potinjenost. Ovi uspjesi Murada I imaju karakter znaajnog koraka na putu objedinjavanja Turaka u Anadoliji. Moglo bi se diskutovati o tome kako su novu vlast prihvatili narodi u anadolskim bejlucima ije su teritorije Osmanlije osvojili ili u onima koji su sami priznali potinjenost Osmanlijama. Ipak, to to osmanski sistem jo nije bio centraliziran, to je socijalna struktura u Osmanskom

21 i u drugim bejlucima imala zajedniku kulturnu osnovu, zatim davane znaaja lokalnoj aristokraciji i politika ukljuivanja ovih u vlastiti sistem, propagiranje gaze i ratnoga plijena, i najzad slava steena u borbama, sve je to umanjilo eventualno negodovanje naroda i omoguilo da se pripojeni bejluci lake prilagode novim uvjetima.

4. Prelazak u Rumeliju: osvajanje i naseljavanje

Kad je Orhan-bej, sin Osman-beja, zauzeo Bursu (1326), Iznik (1331), Izmit (1337) i oblast Kodaeli, prostore koji su dosta dugo bili pod blokadom, i kad je prisajedinjen bejluk Karesi (1334), stvorili su se uvjeti da se pred Osmanlijama otvore novi ciljevi. Bili su to poluostrvo Galipolje i Trakija, oblasti koje su priobalni turkmenski bejluci dobro poznavali. Unutranji nemiri u Bizantskoj dravi (1341-1347) bili su jo jedna pogodna prilika za Osmanlije da planiraju prelazak u Rumeliju. Osvajanjem znaajnijih bizantskih utvrenja koja su pruala otpor i predstavljala karike u lancu odbrane, Osmanlije su stekli mogunost da se uvrste na granici prema Bizantu. Ovo im je istovremeno olakalo uspostavljanje vlasti u Mramornom bazenu. Time je i prelazak u Rumeliju postao jo blii. Poznato je da su u prelasku i uvrivanju Osmanlija u Rumeliji znaajnu ulogu imali emiri bejluka Karesi koji su dobro poznavali poluostrvo Galipolje i Trakiju. Osmanlije su u doba Orhan-beja u Rumeliji stekli atribut predvodnik gaze. Teritorija koja je ranije pripadala bejluku Karesi a koja se pruala do zaljeva Edremit i do Mramornoga mora sada je postala osmanska pokrajinska oblast; uprava nad njom povjerena je princu Sulejmanu. enidba Orhan-beja 1346. godine sa kerkom Kantakuzena koji se spremao preuzeti prijestolje, njih je dvojicu uinila saveznicima, to je Osmanlijama olakalo dolazak na Galipolje. Istovremeno se ovakvim novim razvojem dogaaja ostvarivala osmansko-bizantska saradnja irokih razmjera. Ovo je saveznitvo na kratko vrijeme Kantakuzenu otvorilo put prema Istanbulu, a na dugo vrijeme predstavljalo je poetak naseljavanja Osmanlija u Rumeliji. I doista su osmanske snage

22 zahvaljujui ovome stekle mogunost da dobro upoznaju poluostrvo Galipolje i Trakiju. Uz dodatnu pomo bivih vojskovoa iz bejluka Karesi, koji su ranije u vie navrati prelazili na ovu stranu, Osmanlije su nainili prvi znaajan korak u osvajanju Rumelije. No prie o prelasku u Rumeliju koje su u osmanskim hronikama ispriane kao predanja, nemaju nikakvu historijsku vrijednost. Sulejman-pai, koji je bio na elu osmanskih snaga to su 1349. i 1352. godine odlazile u pomo Bizantu, Kantakuzen je u vrijeme ovoga drugog pohoda povjerio tvravu impi u blizini Bolajira. Osmanlije su tako dobili vanu utvrdu koju vie nisu napustili nego su je pretvorili u svoju krajinu. Otpoeli su sa upadima na Galipolje, poluostrvo koje je imalo ekonomski znaaj, pa i u pravcu Trakije. Galipolje je osvojeno kratko nakon jednoga zemljotresa koji se dogodio 1354. godine. Tako je Trakija ostala jedini cilj. Ni smrt Sulejman-pae nije prestavljala prepreku za dostizanje tog cilja. Osvajanjem Edirne neposredno prije stupanja u posljednju etvrtinu 14. stoljea Osmanlije su stekli jo veu snagu. Ovim je zapoeo novi period za historiju Balkana, pa i za historiju Evrope. Prelazak i naseljavanje Turaka u Rumeliju odvijali su se sistematski. Ove pokrajinske oblasti u koje su se naseljavali gazije bejovi koji su dolazili iz Anadolije (kao to su Hadi Ilbeji, Evrenosidi, Mihalidi) sve su se vie razvijale, pa su mogunosti koje su se pruale na tek osvojenoj zemlji privlaile u Rumeliju stanovnitvo koje je u Anadoliji ivjelo u oskudici. Osmanlije su podravali ovo preseljavanje naroda; oni su na razliite naine, nekada milom a nekada silom narod slali na ovu stranu. Takozvani tahrir-defteri iz 15. i 16. stoljea koji se odnose na Balkan svjedoe o ovome doseljavanju naroda iz Anadolije, pa je neosnovano svako poricanje ovoga procesa. Osmanska osvajanja nisu se vodila silom nego su se mahom ostvarivala sklapanjem dogovora i miroljubivom politikom, to je u odreenoj mjeri moglo doprinijeti dugotrajnom opstanku Osmanlija. U ovome svakako veliku ulogu ima i to to se veoma vodilo rauna da se prema nemuslimanima primjenjuje islamsko erijatsko pravo. Isticanje u prvi plan principa pravednosti koji proizilazi iz ovoga prava, kao i njegovo pedantno primjenjivanje, obezbijedilo je potinjenost lokalnoga elementa koji je bio pod tekim politikim i vjerskim pritiskom zbog nesreene politike strukture

23 Balkana. Naime, narod koji je ivio u velikoj neizvjesnosti zbog politikih sukoba meu lokalnim gospodarima, te izmeu Maarske i Bizanta, kao i zbog katoliko-pravoslavnoga suprotstavljanja, prihvatao je osmansku upravu koja je obeavala sigurnost sreene drave. U krajevima koji su se smatrali prostorom darulharba zato to nisu prihvatili poziv na potinjenost i koji su tako postali izloeni prvim snanim i otrim upadima osmanskih krajikih bejova ili estim udarima akindija, stanovnitvo se razbijalo i povlailo u planine, no esto se dogaalo da se to isto stanovnitvo samo od sebe vraalo na svoju zemlju uvidjevi promijenjene uvjete u novom poretku to se stvarao nakon uspostave osmanske vlasti. S druge strane, primjenjivanje timarskog sistema na osvojenim prostorima znailo je uspostavljanje sreenije uprave. Osmanlije su jednim dijelom ukljuivali u timarski sistem i lokalne prvake, a neke su vojne grupe, nita u njima ne mijenjajui, prikljuivali osmanskoj vojnoj organizaciji (kao to su vojnuci, martolozi, eflaci). Na taj su se nain dokidala prava koja su bivi feudalni gospodari imali nad lokalnim stanovnitvom; balkanski su seljaci dobivali status slobodnih osmanskih seljaka. Na tvrdnje kako su feudalni gospodari i nakon osmanskih osvajanja zadravali svoja biva imanja i kako su im Osmanlije davali velike povlastice treba gledati s oprezom, budui da su poznati struktura timarskoga sistema i mogunosti njegovoga mijenjanja. Sada su se na Balkanu poele formirati nove krajine, a na prostorima koji su s napredovanjem osvajanja postajali bive krajine razvijali su se gradovi, kasabe i sela. Ovo je bilo neophodno za funkcioniranje osmanskoga vojnog i ekonomskog mehanizma. Kako je u svojoj osnovi timarski sistem u neposrednoj vezi sa ivotom sela, Osmanlije su podsticali, s jedne strane doseljavanje stanovnitva iz Anadolije, a s druge strane zadravanje lokalnoga stanovnitva na njegovoj zemlji. Iz tahrirdeftera moe se vidjeti kako se ovo doseljavanje iz Anadolije nije dogodilo naglo i odjednom nego se odvijalo tokom stolje, 15. i 16., pa u odreenoj mjeri i tokom 17. Kroz ovaj proces Turci su naseljavali prostore Trakije, Makedonije, sjeverozapadne Rumelije, Dobrude i Varne. U toponimiji ovih krajeva postoje svjedoanstva da su turski dervii imali znaajnu ulogu u naseljavanju Turaka ovdje, to opet pokazuje da

24 se naseljavanje Rumelije Turcima odvijalo pod slinim uvjetima kao i naseljavanje Anadolije. U doba Murada I (1362-1389) koji je svojim ofanzivama posebno u Anadoliji i na Balkanu uspio Osmanski bejluk pretvoriti u dravu, nove su potrebe zahtijevale stvaranje novoga vojnog sistema i uvoenje krupnih promjena u dravnoj organizaciji. Tako su postavljeni temelji centralistikoj strukturi. Murad I doveo je u vazalski poloaj feudalne kneevine koje su nastale nakon raspada Duanovoga carstva, to je stvorilo velike promjene u politikoj strukturi na Balkanu. Napredovanje prema Balkanu, koje se ostvarivalo u tri pravca, povremeno je nailazilo na otpor ujedinjenih lokalnih snaga. Osmanlije su ak ponekad bili u situaciji da se moraju braniti pred protunapadima. Saveznitvo pape i italijanskih drava sa lokalnim elementima na Balkanu povremeno je odgaalo osvajanje. Uprkos svemu ovome, politika koja je Osmanlije vodila njihovome cilju da zauzmu ove prostore vie puta e potvrditi, ak i u kasnijim periodima, da ih nee biti lahko potisnuti sa Balkana. Poslije pobjede u ernomenu 1371. godine srpski kneevi u Makedoniji, bizantski imperator i bugarski kralj priznali su osmansko sizerenstvo. Ipak, balkanske zemlje, ohrabrene porazom osmanskih akindija u Ploniku (kod Bilee, prim. rec.) za vrijeme jednoga njihovog upada u Bosnu 1388. godine, udruile su se u zajednike snage s ciljem da Osmanlije sasvim potisnu sa Balkana. Stvaranje ovoga saveza znaajno je utoliko to pokazuje koliko su neosnovane tvrdnje da su se Osmanlije proirili na Balkanu zbog vojne slabosti ovdanjih zemalja. Murad I uspio je razbiti otpor Bugara i tako sprijeiti njihovo prikljuivanje ovome savezu, a Kosovska bitka (1389) koju je vodio protiv udruenih snaga nosi veliki znaaj zbog posljedica koje su uslijedile. Ova je bitka Osmanlijama za kratko vrijeme obezbijedila veliku vojnu i politiku prednost. U junom toku Dunava vie nije bilo snage osim Ugara koja bi im se mogla suprotstaviti. Sada je pred Osmanlijama bio otvoren put prema sjevernoj Srbiji, srpski despot doveden je u poloaj vazala, stvorile su se mogunosti za napredovanje prema Makedoniji, Srbiji, Albaniji i Bosni. S druge strane, osvajanje Bosne koja e dugo ostati pod osmanskom vlau predstavljalo je poetak krupnih promjena u etnikoj, socijalnoj, politikoj, ekonomskoj i kulturnoj strukturi ove oblas-

25 ti. U Bosni je ak irenje islama uzelo vie maha nego i u jednom drugom kraju u Rumeliji. Razlozi irenja islama u Bosni dosta su detaljno razmatrani i uglavnom se istie da su se pripadnici heretike bosanske crkve (bogumili) opredijelili za islam pod osmanskom vlau zbog toga to su bili izloeni velikim pritiscima i progonima od strane feudalnih velmoa i katolike crkve. Takoer se istie da se islam ovdje nije irio naglo nego postepeno, te da su u tome vanu ulogu imali neki ekonomski i socijalni razlozi jednako koliko i bogumilski faktor. Osim toga, ukazuje se da je irenju islama u Bosni doprinijelo to to je lokalni elemenat prihvatanjem islama dobivao odreenu poziciju u osmanskoj vlasti i jaao svoj poloaj. Meutim, dosadanjim razmatranjima nije dovoljno istraena duhovna uloga tekija i dervia; ovaj je momenat prilino zapostavljen. S druge pak strane, rezultati istraivanja, osobito onih nainjenih prema osmanskim arhivskim izvorima, pokazali su da su neosnovane tvrdnje kako je osmanska vlast imala negativnoga utjecaja na stanovnitvo na junom Balkanu, kako je sprijeila njihovo nacionalno organiziranje, te kako su osmanska osvajanja usporila ukljuivanje balkanskoga elementa u tokove evropske kulture i civilizacije. Ma koliko su osmanska osvajanja prouzrokovala promjene kod lokalnih elemenata na ovome prostoru, ona su omoguila ouvanje njihovoga identiteta. Tako su naprimjer Albanci, koji su se nalazili pod snanim vjerskim, etnikim i kulturnim pritiskom Grka i Slavena, u velikom broju primili islam i tako sauvali svoju etniku strukturu. Takoer je sprijeena slavizacija Vlaha i Grka i odbijeni su pritisci katolika Ugara i Latina. Tako su uvrivanje osmanske vlasti i sistem pravednosti koji se primjenjivao u okviru islamskoga prava, te vrsta centralistika uprava, doprinijeli opstanku balkanskih naroda, drugim rijeima doprinijeli su ouvanju mozaika koji stvaraju balkanski narodi. ak je poznata injenica da su povlatene crkve kasnije postale sjedita u kojima se organizirao otpor protiv osmanske vlasti. Miljenje da je u ouvanju identiteta balkanskih naroda ulogu odigrala nadmo lokalnoga naroda nad novim osvajaima u ekonomskom, kulturnom i socijalnom pogledu proizilaze iz nepravilnoga razumijevanja osmanskoga pravnog i ekonomskog sistema i naina njihove primjene. Dok su Trakija, Makedonija i sjeveroistona Bugarska postali prostori toliko gusto naseljeni Turcima porijeklom iz Anadolije da

26 e predstavljati vana uporita pri daljim osvajanjima, u Bosni i u Albaniji je islam iroko prihvaen meu lokalnim stanovnitvom, to je omoguilo sigurno uvrivanje Osmanlija na Balkanu. Ove vrste pozicije obezbijedit e potencijal koji e prevladati veliku krizu u Anadoliji 1402. godine i isto tako imat e vanu ulogu u buduem napredovanju Osmanlija koji e dosezati ak do Budima.

5. Nastanak i pad prve centralistike drave

U vrijeme kad je Murad I poginuo na Kosovu, Osmanski je bejluk ve bio stekao vanu ulogu u Anadoliji i Rumeliji i ve je imao obiljeja drave. Dolaskom na prijestolje Bajezida I (1389) Osmanska drava poela je slijediti novu politiku. Vazalska politika Murada I zamijenjena je neposrednim pripajanjem teritorija Osmanskoj dravi. Vijest o smrti Murada I izazvala je odreena kretanja u Anadoliji i na Balkanu. Saznavi za ustanak anadolskih bejova koji su bili u poloaju vazala Bajezid se odmah uputio u Anadoliju (u zimu 1389/90) i njihovu je teritoriju direktno pripojio osmanskoj zemlji; bivi bejluci postali su osmanski sandak kojemu su na elo postavljeni upravitelji iz sredita. Ove mjere Bajezida I svele su svu opoziciju u Anadoliji na dva glavna centra; ostali su bili jo samo Konja i Sivas koji su mu svojom snagom mogli prkositi. Istovremeno ti potezi Bajezida I po kojima je dobio nadimak Jildirim (Yldrm) (u znaenju Munja, prim. prev.) predstavljaju prvu primjenu politike u pravcu stvaranja snane centralistike drave kojom upravlja jedna ruka. I u primjeni takve politike Bajezid Jildirim je u prvi plan stavljao svoje svojstvo voe gaze i vlast je uspostavljao sukladno ovoj ideji. Poto je dokinuo krajike bejluke, on je 1397. potisnuo Karamanide iz njihova dva uporita, a 1398. razbio je i dravu Kadija Burhaneddina kojoj se sjedite nalazilo u Sivasu. Zatim je porazio bejluke u srednjoj i istonoj crnomorskoj oblasti. ak je Bajezid I, kojemu je sredite hilafeta u Kairu dodijelilo titulu sultana gazij, krenuo na krajeve u istonoj Anadoliji koji su pripadali Mamelukom sultanatu i osvojio je gradove Elbistan i Malatju. Ova nagla politika prema istoku odvela ga je na prostore koji su

27 bili, jedni pod Timurovim utjecajem, drugi pod vlau Mameluka, zbog ega je doao u neposredan dodir sa ove dvije velike sile. S druge strane, Bajezid I je istu politiku primjenjivao prema balkanskim dravama i prema Bizantu elei da objedini osmansku teritoriju. On je Istanbul stavio u blokadu, te potpuno porazio bugarsko kraljevstvo i despotovinu u Dobrudi. Pohodom na Vlaku razbio je upade Ugara na ovaj prostor. Ovako je bio u poziciji neposredne opasnosti za Veneciju i Ugarsku ime je stvorio opu napetost u Evropi. Uz papinu podrku ponovo je oivio krstaki duh, pa su otpoele velike pripreme koje su imale za cilj da se Osmanlije potpuno potisnu sa Balkana i da se Istanbul zatiti od osvajanja. Velike krstake snage koje su se okupile u Budimu ubrzo su poraene kod Nikopolja (1396). Ovaj posljednji poraz krstaa, koji su arili i palili svuda kuda su prolazili i vrili nasilje nad lokalnim pravoslavnim stanovnitvom, s jedne je strane uvrstio uvjerenje da osmanske snage ne mogu biti potisnute iz Rumelije, s druge je strane u islamskom svijetu veoma poveao ugled Bajezida Jildirima kao gazije. Bajezid je najzad mogao pojaati blokadu Istanbula. Za razliku od svojih podanika, bizantski je imperator duboko vjerovao da se Istanbul moe spasiti jedino uz pomo koja e doi izvana. Osvajanje Istanbula sada je bilo izvjesno. Meutim, Bajezidovo napredovanje u Anadoliji koje je uslijedilo nakon njegovoga uspjeha na zapadu, neposredno ga je suoilo sa Timurom; a Timur je postajao sve jai na istoku i, kao nasljednik Mongola, sebe je proglasio suverenim monikom u Anadoliji. Pogorani odnosi sa Mamelucima ostavili su gaziju sultana samoga naspram Timura; anadolski bejovi, protjerani sa svojih prostora tek pripojenih osmanskoj zemlji, kao i svi oni koji su bili nezadovoljni snanom centralistikom politikom, Timura su vidjeli kao svoga spasioca. Pored vojnih uspjeha Bajezid I je provodio promjene koje e omoguiti transformaciju iz pokrajinskog bejluka u dravu i tako uvrstiti osmansku vlast. On je nastojao da stvori osnove na kojima e se graditi uvjeti za tursko-islamsku centralistiku dravnu upravu, nastojao je da obezbijedi provoenje finansijskoga sistema koji se oslanja na ilhanidsku tradiciju i da ostvari upravljanje neposredno iz centra; organizirao je sistem sultanskih vojnika (kap kulu) i gulama. Vane vojne i upravne poslove povjerio je vojnicima kapikulu koji su bili neposredno njemu podreeni i dovodei

28 tako pod kontrolu mone svojeglave lokalne plemie, turkmenske bejove i one bejove koji su u pokrajinskim oblastima postajali sve snaniji, postavio je temelje centralistikoj dravi. S druge strane, nastojanje da se usvoji visoko islamsko shvatanje postepeno je potiskivalo gazu u njenom tradicionalnom znaenju. Bajezid Jildirim nije vie bio gospodar jednoga krajikog bejluka; on je dostigao poloaj sultana jedne islamske drave u kojoj su se nastojale stvoriti institucije. Ovaj proces to je vodio stvaranju centralistike drave uprkos negodovanjima koja su dolazila iz tekija i od dervia, zaustavljen je porazom u bitki kod Ankare. Timur se jedno vrijeme nije mogao odluiti da krene na Bajezida koji je pobjedom kod Nikopolja stekao veliki ugled. Timurov je cilj bio da kao nasljednik Selduka i Ilhanida sauva nepromijenjeno stanje u Anadoliji i da zaustavi snage koje mu se suprotstave. Zapravo, on je Osmanlije vidio kao jedan od krajikih bejluka u zapadnoj Anadoliji koji treba njemu biti potinjen. Kad je Bajezid Jildirim poremetio ravnoteu u Anadoliji i pokazao svoje tenje da ovdje ostvari jedinstvo, to je znailo nanoenje udarca njegovome atributu zatitnika i gospodara ovoga prostora. I tako je 28. jula 1402. godine na polju ubuk (kod dananje Ankare, prim. prev.) brojna Timurova vojska teko porazila Osmanlije. Ovaj je poraz imao posljedice toliko krupne da e one promijeniti tok osmanske i svjetske historije. Sruena je centralistika drava Osmanlija, u Anadoliji su ponovo bejluci zagospodarili svojom zemljom a Osmanlije su pali u poloaj bejluka koji priznaje Timurov suverenitet. Sukob meu sinovima Bajezida Jildirima oteao je obnavljanje ranijeg stanja; na prevazilaenje krize koja je vladala u tim godinama i na ponovno uspostavljanje centralizma trebalo je ekati pola stoljea.

6. Doba obnove
Nakon udarca to im ga je nanio Timur, Osmanlije su ostali stabilni u Rumeliji koja je zahvaljujui monim krajikim bejovima uspjela sauvati svoju cjelovitost. Zapravo, Osmanlije su zahvaljujui ovdanjem ljudskom potencijalu i materijalnim izvorima uspjeli da se ponovo organiziraju.

29 Bajezidovi su sinovi najprije bili priznali vlast najstarijem bratu, princu Sulejmanu, ali je u Anadoliji sve vie sijala zvijezda Mehmeda elebija. Borba za vlast izmeu Sulejmana, Isaa, Musaa i Mehmeda elebija trajala je do 1413. godine. Jedinstvo je uspostavio Mehmed elebi objedinjavanjem osmanske zemlje u Anadoliji sa onom u Rumeliji. Istovremeno je obezbijedio za sebe podrku monih krajikih bejova, korisnika timara i vojnika kapikulu. Ovo doba unutranjih sukoba koje je trajalo od 1403. do 1413. godine u osmanskim se izvorima spominje kao fetret devri. Period od 1413. do osvajanja Istanbula predstavlja doba u kojem je uglavnom ostvarena obnova drave. U ovome je procesu veliku ulogu imalo shvatanje centralistike drave koju je uspostavio Bajezid I. Poto je pobijedio brau i okonao graanski rat, Mehmed elebi je, nastojei da uspostavi jedinstvo u Anadoliji, vodio pomirljivu politiku prema bejovima u Anadoliji i Rumeliji, prema lokalnim plemiima, Bizantincima, Venecijancima koji su imali trgovake interese u Anadoliji, prema Rodoskim vitezovima i enovljanima. U svim svojim djelovanjima u ovome periodu blage politike stalno je vodio rauna, na jednoj strani o Timurovoj vojsci koja je i dalje upadala na prostor Anadolije, na drugoj strani o krstakoj opasnosti koja je mogla doi iz Evrope. Osmanski prinevi u Bizantu takoer su predstavljali veliku opasnost. Naime, bizantski imperatori su preko njih raspirivali borbu za vlast. ak su i neki pogranini bejovi i vojnici kapikulu nastojali da ovu opasnost pretvore u vlastitu korist. Period interregnuma je dravu gotovo doveo na rub propasti. Ova atmosfera straha bila je glavni razlog da se u Fatihovu kanun-namu unese taka o bratoubilatvu. Nakon smrti Mehmeda elebija (1421) Murad II se suoio sa bunom svoga amide Mustafe. Teko je uspio poraziti amidu koji je vladao u Rumeliji, a onda je doao u sukob sa svojim mlaim bratom Mustafom. Princ Orhan, koji se kao talac nalazio u Bizantu, predstavljao je veliku opasnost i za Murada II i za njegovoga sina Mehmeda. Nakon vladavine Mehmeda elebija koja je kratko trajala ali je bila od ivotne vanosti, obnova Osmanske drave veoma je uznapredovala sa njegovim sinom Muradom II koji je nastojao objedinjavati i ouvati teritorije. Murad II je naime nastojao rijeiti probleme koje nije uspio Mehmed elebi. Doba Muradove vladavine predstavlja oivljavanje

30 Osmanske drave. Poto je s mukom uspio ukloniti svoga mlaeg brata Mustafu kojega je podravao Bizant, prisilio je Dandaride i Karamanide da se povuku; doveo je pod svoju vlast bejluke Ajdin, Mentee i od Hamida ogranak Teke koji je u doba Mehmeda elebija bio prisiljen na povlaenje. Zbog utjecaja koji je na Anadoliju imao Timurov sin ahruh, Murad II je prema Karamanidima i Dandaridima vodio srazmjerno pomirljivu politiku. S druge strane, Bizant, Srpska despotovina, zatim Grka despotovina na Peloponezu i Vlaka iskoristile su doba pometnje u Rumeliji i vratile su dio zemlje koji su ranije bile izgubile. Jedno su vrijeme Osmanlije vodili suzdranu politiku u Rumeliji plaei se novoga krstakog saveza, ali je politika gaze oivjela nakon to je osvojen Solun 1430. godine i napravljen ugovor sa Venecijom. Cilj je bila Ugarska pa su pripreme ubrzane posebno nakon smrti ugarskog kralja Sigismunda (1437). Ponovo su oivjeli osvajaki pohodi, slomljeni su upadi Ugara u Srbiju i Vlaku, 1439. nanesen je udarac Srpskoj despotovini i pod blokadu je doveden Beograd, klju prema Srednjoj Evropi. Meutim, poraz koji su ovdje doivjeli 1440. godine u velikoj je mjeri poremetio poloaj Osmanlija na Balkanu. Sada su Osmanlije vodili odbrambeni rat da se odupru iznenadnim napadima Ugara. U ovome tekom periodu Murad se vratio pomirljivoj politici i u Rumeliji i u Anadoliji. Iako je 1444. godine ustupio prijestolje svome sinu Mehmedu, bitka kod Varne bila je vana prekretnica koja je odredila sudbinu Osmanlija na Balkanu. Ova pobjeda, i nakon nje Druga kosovska bitka 1448. uvrstile su pozicije Osmanlija na Balkanu, a u Evropi su stvorile ope beznae. Obje su ove pobjede pribliile i osvajanje Istanbula. U poetku se Murad II nije opredijelio za izrazito islamsko poimanje i centralizirani dravni sistem kao to je inio Bajezid I. On je posvetio panju uspostavljanju odreene ravnotee izmeu spahija, nomadskih turkmenskih plemena i vojnika kapikulu. ak je oivjela stara oguska tradicija pred nastojanjem ahruha, Timurovog sina, da nastavi sa oevom politikom prema Anadoliji. Isticanjem preimustva plemena Kaji nastojali su se slomiti prodori Timurovog nasljednika u Anadoliju. Vezanost za ovu ogusko-turkmensku tradiciju koja je imala odraza i na osmansku historiju 15. i 16. stoljea, i koritenje turskoga kao knjievnog jezika predstavljaju rezultate ovih nastojanja.

31

B. STVARANJE CARSTVA

1. Od drave do carstva
Nakon smrti Murada II (1451) i dolaska na prijestolje njegovoga sina Mehmeda, Osmanska drava e prerasti u imperiju. Sa dogaajima koji su uslijedili ona se toliko uveala da je izraz drava postaje nedovoljan. S druge pak strane, treba rei da izraz imperija upotrijebljen za Osmanlije ima znaenje koje nije sinonim sa istim evropskim; termin Osmanska imperija ne sadrava pojmove imperijalan i kolonijalizatorski nego podrazumijeva etniku i drutvenu strukturu drave, sveobuhvatnu politiku koja se vodila, centralistiku upravu i sistem vladavine, odnosno nosi znaenje devlet-i aliyye (visoka drava). Izraz drava je skroman da iskae ovu ideju sveobuhvatnosti. Temelji carstva su bez sumnje postavljeni u doba Mehmeda II. Napredovanje je svoju najviu taku doivjelo u doba sultana Sulejmana Velianstvenog. Sa vladavinom Mehmeda II ponovo je oivjela osvajaka i centralistika politika i turkmenska osvajaka tradicija idealizirana je u visokim islamskim okvirima. Jedina prepreka u primjenjivanju svjetske politike Mehmeda II bio je Bizant, drava predvodnica krstake opasnosti koja je remetila cjelovitost osmanske teritorije. Stoga je najprije trebalo rijeiti ovaj problem. Uprkos opiziciji na elu sa iskusnim dravnikom velikim vezirom andarlijem Halil-paom koji se plaio iznenadnih opasnosti iz vremena Murada II i reagiranja zapadnog kranskog svijeta, mladi se sultan, pod utjecajem svoga lale Zaganosa, upustio u rjeavanje tog problema. Istanbul je trebalo osvojiti prije eventualnih priprema i organiziranja saveznitva na zapadu. Ovako znaajno osvajanje mladom

32 e sultanu, sa atributom vladara koji je dostigao radosnu vijest to ju je donio poslanik islama, pouzdano obezbijediti izuzetno mjesto u cijelom islamskom svijetu. S druge strane, osvajanje Istanbula obezbijedit e Mehmedu II vanu poziciju u unutranjoj politici i poveat e njegov autoritet, pruit e mu mogunosti da sigurnije provede reforme za centralistiku upravu koju je namjeravao uspostaviti. Istovremeno, to e biti znaajan korak u razbijanju snaga izvan centra. Kad je prijestolnica Bizanta, pritijenjena sa svih strana, odbila da se preda, prema islamskom pravu nastupila su tri dana pljake. Obeani ratni plijen podigao je moral vojnicima i najzad je 29. maja 1453. godine ovaj prvi i posljednji veliki grad Bizanta doao pod vlast Osmanlija. Za tri dana sve je bilo svreno; Mehmed II, koji je uao u grad i dostigao slavu da s pravom ponese titulu Fatiha (Osvajaa, prim. prev.), naredio je da se Istanbul brzo gradi. Gradsko se stanovnitvo bilo povuklo, ali ga je vladar pozivao na povratak obeanjem da e biti osloboeno od poreza. Davao je slobodu zarobljenicima plaanjem otkupnine. Tako je nastojao naseliti Istanbul. U tom je cilju preduzimao i druge mjere pa je dobrovoljnim ili prisilnim nastanjivanjem oivio prijestolnicu i njenu okolinu. Tako je Mehmed II sa titulom Osvajaa Rima postao njegov stvarni nasljednik. Neki su ga savremeni bizantski historiari nazivali imperatorom Rima zbog toga to je osvojio centar imperije. A sultan Mehmed Fatih je ovaj naziv vidio kao politiko sredstvo za ideal jedna drava jedan vladar na svijetu i objedinjavao ga u svojoj linosti sa titulama gazije i hana iz islamsko-turske tradicije. Ovo pak i na istoku u islamskom svijetu, i na zapadu u kranskom svijetu znai apsolutnu vlast. Uostalom, politika koju je primjenjivao na bivoj bizantskoj zemlji predstavlja manifestaciju njegovoga atributa nasljednik Rima. I osmanski historiar 16. stoljea, poznati ejhulislam Kemalpaazade, opisuje ovu njegovu politiku prema bizantskim teritorijama nakon osvajanja. Sa gledita unutranje politike osvajanje Istanbula je Fatihu pruilo priliku da savlada neke mone porodice. Pogubljenje velikog vezira andarlija Halil-pae koji je svojevremeno odigrao glavnu ulogu u pokuaju njegovoga svrgavanja sa prijestolja (dogaaj Buuktepe) dobro organiziranom janjiarskom bunom, pokazuje da je okonano doba

33 kada su ugledne porodice uestvovale u vlasti. Nakon toga je Fatih vane dravnike dunosti, pa i dunost velikog vezira povjeravao svojim neposrednim podanicima i na taj je nain svu vlast uzeo u svoje ruke. Zahvaljujui ovome on se hrabro upustio u provoenje ekonomskih, vojnih i pravnih reformi. Sultan Mehmed Fatih, koji je nakon osvajanja Istanbula uzeo svu vlast u svoje ruke kao apsolutni gospodar, ponovo je razvio bajrak dihada i poeo iriti svoje teritorije. Uslijedili su brojni pohodi u Evropu i u Anadoliju. U Rumeliji su jedna po jedna oiene sve bizantske despotovine. Pohodi prema Srbiji (1454. i 1455.), koja se uspjela oporaviti i tako otvoriti put upadima Ugara na Balkan, pokazali su snagu Osmanlija; konano prisajedinjenje dogodilo se u vrijeme unutranjih nemira koji su izbili nakon smrti srpskog despota Brankovia 1458. Kraj despotovine oznailo je zauzimanje Smedereva (1459). Za vrijeme ovih ratovanja 1456. godine dogodila se jedna bezuspjena blokada Beograda koji je imao kljunu poziciju na Balkanu pa prema tome i za napredovanje prema srednjoj Evropi. S druge strane, u borbama od 1458. i 1460. godine potpuno je prisajedinjen Peloponez. U ovome su vanu ulogu imali sukobi izmeu pravoslavaca i katolika. Lokalni pravoslavni Grci pruili su podrku Osmanlijama protiv upad Venecijanaca na Peloponez, kako zbog vjerskih sukoba tako i zbog trgovakih interesa; ak su 1463. godine Osmanlijama predali Argos. Tako je, nakon kopnenih napada i blokade Peloponeza od strane Venecijanaca koji su na obalama ovoga poluostrva drali vana trgovaka mjesta (Anabolu, Nauplia, Modon i Koron), zapoeo rat koji e trajati esnaest godina (1463-1479). Iako je rat izmeu Venecije i Osmanske drave jo jednom pokazao nemo Osmanlija na moru, ipak je s jedne strane nanio udarac trgovakim interesima Venecije, a s druge strane prouzrokovao uznemirenost kod Venecijanaca i uope u zapadnom svijetu zbog prisustva Osmanlija u Egejskom moru i na Peloponezu. U potrazi za saveznicima protiv Osmanske drave Venecija se otisnula na istok i napravila ugovor sa dravom Akkojunlu. Tako se nakon osvajanj Osmanlija, koji su 1463. godine napredovali prema Bosni, savezu izmeu Ugara, Venecije i Iskender-bega koji je u Albaniji bio na elu bune, pridruio i jedan saveznik sa istoka, i Osmanlije su bili okrueni sa svih strana. Ovo je

34 saveznitvo dalo novu nadu Evropi; ponovo se Evropa ponadala da e se Osmanlije moi potisnuti, ak je napravljen i plan raspodjele snaga. Ofanzivom saveznikih pomorskih snaga u blizini Galipolja prvi put su ozbiljno zauzeta utvrenja na Bosforu i nainjene su snane tvrave s obje strane Dardanela. Tako se pokazalo da se osmanska prijestolnica mora braniti od Dardanela. Meutim, iako su Osmanlije povremeno dolazili u teku situaciju, upustili su se u vrlo vanu operaciju na kopnu protiv Venecijanaca. Ponovo su uzeli Peloponez i prodirali su do pred samu Veneciju. Najzad je rat izmeu dvije zemlje okonan mirom koji je uspostavljen 1479. godine. Okonanje ovoga rata omoguilo je jau ofanzivu osmanskih pomorskih snaga. U vrijeme bezuspjenog osvajanja Rodosa 1480. godine vojska je iskrcana u italijanski grad Otranto i tako je uspostavljen vaan most za osvajanje Italije. Meutim, smrt Mehmeda Fatiha 1481. zaustavila je Osmanlije u osvajanju rimske crvene jabuke. Ipak, ova su dogaanja obezbijedila Osmanlijama da steknu kontrolu nad Anadolijom i obalama Peloponeza. Kako je to istovremeno znailo i mogunost kontroliranja Crnoga mora, bio je ovo veoma znaajan razvoj dogaaja. Jo prije sukoba sa Venecijom grka drava Trapezunt, koja je predstavljala posljednji ostatak Bizanta, osvojena je i uklonjena pohodima s kopna i mora (1461). Tako su istone crnomorske obale dospjele pod osmansku vlast. Dovoenjem Krima pod protektorat (1475), osvajanjem enovljanskih kolonija (Kefe, Azak), te dovoenjem Moldavske u poloaj vazalske kneevine koja je morala plaati hara, Crno more je pretvoreno u tursko jezero i trgovina koja se odvijala na ovome moru potpuno je dola pod kontrolu Osmanlija. U isto su se vrijeme krupne promjene dogaale i u Anadoliji. Pred Osmanlijama su Karamanidi predstavljali problem koji je trebalo rijeiti. Ovaj je problem Osmanlije suoio sa vladarom drave Akkojunlu, Uzun Hasanom koji je gospodario Iranom. I kad su Karamanidi konano savladani 1468., jo je dugo potrajao otpor bejova na Torosu koji su bili potinjeni Karamanidima. Ovo je stanje dovelo do sukoba izmeu Osmanlija i Mameluka koji se dogodio u ukurovi. Uzun Hasan je preuzeo pokroviteljstvo nad anadolskim bejovima slijedei politiku od koje je prieljkivao da ga naini drugim Timurom; on se nalazio na

35 elu konfederalne drave nastale ujedinjenjem turkmenskih plemena. Ova se drava sa sreditem u Dijarbakru za kratko vrijeme proirila do Azerbejdana i zauzimala je veliki prostor. Njeno saveznitvo sa Zapadom, uzimanje pod svoju zatitu i Trapezunta i Karamanida i Isfendijarida, te ofanzivna djelovanja ove drave u Anadoliji koja su predstavljala opasnost za osmansku vlast, odvest e Fatiha u neizbjean rat. Godine 1472. udruena vojska Akkojunlu i Karamanida sravnila je sa zemljom Tokat i dola do Akehira. Na to je Fatih krenuo u pohod, i u mjestu Otlukbeli porazio dravu Akkojunlu koja je vodila rat klasinom tukmenskom taktikom i orujem. Ovaj sukob iji je ishod odredila upotreba vatrenoga oruja vie se moe okarakterizirati kao odbrana koja je imala za cilj da ukloni opasnost nego kao osvajaki rat kojim se eljela proiriti teritorija. Za sigurnost anadolskih teritorija od velikog je znaaja bilo kontroliranje linije od Bajburta do ebinkarahisara. Ostaci Karamanida poraeni su u pohodu na Toros 1474. godine. U to su se vrijeme pokuali pod vlast dovesti i Dulkadiridi. Naime, i oni su bili uzrok napetosti u odnosima izmeu Osmanlija i Mameluka. Kroz ove politike aktivnosti na prostoru Anadolije i Rumelije stvaralo se Osmansko carstvo sa sreditem u Istanbulu. Jaanjem centralistikog sistema dravne su institucije dobivale svoj konaan oblik a na ovaj se nain razvijala i politika snaga. U Anadoliji je uspostavljeno politiko jedinstvo, a krupni problemi koje je prouzrokovalo doba interregnuma u velikoj su mjeri bili prevazieni.

2. Doba nezadovoljstva i unutranji problemi

Fatihovo nastojanje da uvrsti centralistiki sistem, zatim ekonomske mjere koje je preduzimao kako bi se obezbijedila materijalna potpora neophodna za budua osvajanja, jaanje dravnog monopola u trgovini, uvoenje novih poreza, pokuaji da se u dravnu imovinu pretvori zemlja koja je pripadala zadubinama (vakufima) ili je bila privatna svojina sve je ovo bilo razlog da se pojave mnogobrojne grupe nezadovoljnika.

36 Preko ejhova i dervia kojima se oduzimala zemlja nezadovoljstvo se irilo u niem sloju stanovnitva, u narodu koji je morao davati sve vie poreza, a preko uglednih porodica koje su gubile raniju mo i preko dravnika to su se borili za vlast nezadovoljstvo se prenosilo i na vii sloj gdje se stvarala tajna opozicija. Posebno je krupnu ulogu ova grupacija imala u borbi za vlast meu Fatihovim sinovima, Bajezidom i Demom, do koje je dolo nakon Fatihove iznenadne smrti 1481. godine. Jo za Fatihova ivota, oko njegovoga sina Bajezida okupila se jedna grupa nezadovoljnika sultanovom politikom. Borbi za vlast novu je dimenziju dalo pojavljivanje Dema kao sljedbenika Fatihove politike. Meutim, Gedik Ahmedpaa i Ishak-paa, koji nisu primijetili nezadovoljstvo u niem sloju stanovnitva nego su ovo vidjeli samo kao politike nesuglasice, stvarali su opoziciju protiv politikog i ekonomskog djelovanja Karamanija Mehmed-pae, velikog vezira posljednjih godina Fatihovog ivota; svoje su pristalice nali u janjiarima i u Bajezidu. Oni su svojim djelovanjem otvorili pred Bajezidom put koji ga je odveo do prijestolja. Demov dolazak u Istanbul sprijeio je Ishak-paa, pa ga je Bajezid preduhitrio i zaposjeo prijestolje (1481). Gedik Ahmed-paa, miljenik janjiara, bio je pozvan iz Otranta; on je iskoriten da se otkloni opasnost od Dema. Tako je Bajezid, sada u pravom smislu rijei, postao gospodar drave. Nakon toga se rijeio Gedika Ahmed-pae i Ishak-pae kako oni ne bi bili prepreka njegovim buduim akcijama koje e poduzeti pod utjecajem grupe to je bila njegov stvarni oslonac. Vladavina Bajezida, koji se jo sigurnije uvrstio na prijestolju poto je Dem pobjegao na Rodos, predstavlja doba kad su primirena osvajanja koja je Fatih munjevito vodio. Dem je i dalje bio razlog to je Bajezid morao voditi blagu i pomirljivu vanjsku politiku. Naime, Dem je sada bio u rukama Evrope i u poziciji pijuna u meunarodnim politikim igrama. Dok su i Rodoski vitezovi i papa i Francuzi i Ugari namjeravali da ga iskoriste za razliite ciljeve nekad za materijalne, a nekad za politike interese njegova smrt 1495. godine dala je novi pravac osmanskoj vanjskoj politici. Bajezid je jo 1484. krenuo prema Moldavskoj kako bi pokazao svoju osvajaku snagu i prikljuio osmanskoj teritoriji Kiliju i Akkirman koji su imali vanu poziciju u trgovini sa sjevernim stepama. Tako su

37 Osmanlije zatvorili puteve koji se sputaju od sjevera prema Crnom moru i nastojei da prodru u Moldavsku doli su u neposrednu vezu sa Poljacima (1493-1496). ak su osmanske akindije i Tatari 1498. godine upadali na Galiciju i Podoliju. Takoer su uniteni ostaci Karamanida koji su bili Demove pristalice. Meutim, rat sa Mamelucima u ukurovi prijetio je da e se zavriti porazom Osmanlija; borba je ipak zavrena bez konanog ishoda. Ako se izuzmu akcije akindija du granica prema Ugarskoj, panju privlai da je Bajezid napustio blagu politiku prema Veneciji koju je primjenjivao osobito nakon dogaaja sa Demom i da se nije dvoumio upustiti se u rat kad je on postao neizbjean. Ovaj je rat predstavljao vanu prekretnicu u osmanskoj historiji; naime, ovaj je dogaaj usmjerio gazu i dihad prema Egejskom i Sredozemnom moru protiv Venecije i panije, pa ak i omoguio sputanje Osmanlija prema Crvenom moru protiv Portugalaca. Osmanska je flota toliko ojaala da se mogla mjeriti sa venecijanskom. Osim toga, akcije turskih gusara na Sredozemlju poele su predstavljati ozbiljnu opasnost. Osmanlije su uz potporu svoje flote zauzeli vrlo vane mletake baze (Modon, Koron, Lepant). I kao to su osmansko-venecijanski ratovi predstavljali poetak osmanske nadmoi u Sredozemnom moru, tako su Osmanlijama obezbijedili novu poziciju u uspostavljanju ravnotee snaga. Kako su Osmanlije predstavljali veliku osvajaku silu na prostoru Evrope i Sredozemlja, oni su bili raspoloeni odgovoriti na pozive u pomo to su dolazili 1482. godine od muslimana iz Andaluzije. Meutim, zbog dogaaja sa Demom svoju namjeru nisu mogli ostvariti. Neposrednu su pomo andaluzijskim muslimanima pruali osmanski gusari u Sredozemnom moru. Godine 1492. panjolci su Andaluziju ponovo osvojili i sada su predstavljali prijetnju za sjevernu Afriku. Osmanski pomorac Kemal Reis, koji se nalazio u zapadnom Sredozemlju, u vie je navrata dolazio do Andaluzije i pomagao muslimanima da preu na obale Sjeverne Afrike. Ovi prelasci odvijali su se u razmacima tokom 16. stoljea, ak je jedan broj andaluzijskih muslimana (Mudedden, Morisko) doveden na june anadolske obale i ovdje nastanjen. Osim muslimana u Osmansku su se dravu doseljavali i Jevreji koji su trpili pritisak panjolaca.

38 Jedan od razloga koji je u izvjesnoj mjeri doprinio sklapanju mira sa Venecijom 1503. godine bilo je pojavljivanje nove opasnosti u Anadoliji. ah Ismail uspostavio je Safevidsku dravu koju su uglavnom inila turkmenska plemena u Anadoliji; propagiranje ove nove politike i vjerske ideologije prouzrokovalo je u Anadoliji pobune irokih razmjera. Bajezid se naao u tekoj situaciji zbog ove velike opasnosti. Osim toga on je bio svjedok borbama za prijestolje meu svojim sinovima. Na kraju je Selim uz podrku janjiara prisilio oca da odstupi i on je zaposjeo prijestolje. Bajezidovo doba karakteriziraju otpor i nezadovoljstvo prema reformama iz vremena sultana Fatiha. Sada su se nastojali rijeiti problemi koji su nerijeeni ostali iza Fatiha, nastojalo se u potpunosti uvesti erijatsko pravo, a to je bio povod politikim, finansijskim i drutvenim promjenama; u tom su smislu preispitani porezi, a konfi- skovana privatna i zadubinska svojina vraena je njihovim vlasnicima. Bajezid je poduzeo jo neke mjere kojima je ispunio elje svome osloncu visokim vjerskim uglednicima, pa i krugovima opozicije. Njegovi savremenici hvale ga kao pravednog i pobonog vladara, ak ga uzdiu do stepena izabranika (velija).

3. Od aldirana do Kaira: Rjeavanje istonjakog problema i hilafet

Za Osmanlije koji su poetkom 16. stoljea prilino pokazivali sklonost da uvedu sunizam kao dravnu politiku, od ivotne je vanosti bila opasnost koja se pojavila na istoku. ah Ismail je kao dravnu politiku i ideologiju uzeo iizam i u Anadoliji je stekao mnogo pristalica. ak je safevidska propaganda imala prilinoga odjeka meu turkmenskim plemenima koja su bila nezadovoljna ekonomskim i upravnim mjerama osmanske centralistike vlasti. ah Ismail je slobodno djelovao u Anadoliji jo u vrijeme vladavine Bajezida II. On je uputio na sve strane svoje izaslanike koji su se nazivali halifama; tako je stvorio podlogu za izbijanje velikih nemira. Posebno je buna pod vostvom ahkulua Baba Tekelija naprosto pretvorila Anadoliju u pakao. Selim, koji je jo

39 kao princ uoio ozbiljnost ove situacije, krenuo je da joj se suprotstavi odmah po dolasku na prijestolje (1512-1520). Istovremeno on se kanio sukobiti i sa Mamelucima koji su toliko izgubili mo da vie nisu bili u stanju tititi ni sveta mjesta. Tako je Selim obustavio osvajanja prema Evropi. Pohod protiv Safevida Osmanlije su proglasili gazom protiv bezbonika i nevjernika. Bespotedno su progonili safevidske halife u Anadoliji i njihove pristalice. Ipak, nigdje u izvorima ne postoje podaci o tome da je 40.000 ljudi posjeeno u godinama kad se dogodila bitka kod aldirana. Osim toga, sasvim je jasno da je tehniki bio nemogu sukob ovakvih razmjera za tako kratko vrijeme u onodobnim uvjetima. Najzad su osmanske snage naoruane vatrenim orujem u aldiranu u kratkom vremenu razbile i porazile safevidsku vojsku (1514). Osmanlije su bili stigli do Tebriza, ali su se vratili zbog zamora vojske i zbog tekih zimskih uvjeta. Ova je pobjeda uvrstila osmansku vlast u Anadoliji. Zemlja Dulkadirida (Mara) osvojena je u junu 1515. godine. Nakon toga su najprije Dijarbekir a onda i drugi gradovi u ovoj oblasti, jedan po jedan doli pod osmansku vlast. Posebno je Dijarbekir bio sredite mnogih turskih drava koje su nakon Selduka nastajale u istonoj Anadoliji. Kao to se vidi na primjeru drav Safevida i Akkojunlu, ovdje su bile uspostavljene azerbejdanska, zatim perzijska i iraka vlast, svaka od ovih sa centrom u Dijarbekiru. Bilo je to mogue bez sumnje ponajprije zbog velikog broja turkmenskih plemena na ovome prostoru. Sada su pak istonom i jugoistonom Anadolijom zavladali Osmanlije. Tako su stekli dosta pogodnu poziciju da se uvrste protiv safevidske opasnosti, a i da se ire prema Azerbejdanu i Iraku. Osim toga, preuzeli su kontrolu nad putem svile od Tebriza do Halepa. Neka su se turkmenska plemena u ovoj regiji priklonila Safevidima, neka su pak prebjegla u Perzija zbog toga to je u Anadoliji uspostavljen osmanski sistem vladanja. Oni koji su ostali na prostoru Anadolije stvorili su novu organizaciju koju su Osmanlije nazvali Boz-ulus. No sunijskoafijska plemena na ovome prostoru nazvana Kara-ulus bila su pokorna Osmanlijama i odigrala su vanu ulogu u ratovima sa Perzijom. Osvojeni su mnogi gradovi koji su pripadali Mamelucima u vrijeme njihove vladavine u istonoj Anadoliji (Antep, Mara) i zabiljeeno je napredovanje prema mamelukim prostorima. Pohod na Egipat koji je

40 uslijedio nakon ovoga doveo je Osmanlije u poloaj jedine snane islamske drave u prednjoj Aziji. Ovo je pak predstavljalo uporite za irenje duhovnih misija. U to su se vrijeme u Evropi zbivale vane promjene, poelo je doba geografskih otkria. Portugalci su plovei oko Rta dobre nade stigli do Indije; od 1502. godine poeli su nanositi teak udarac arapskim trgovcima, pa tako i trgovini u Sredozemnom moru. Oni su bili velika opasnost za Basranski zaljev, pa ak i za sveta mjesta, zbog uplovljavanja u Crveno more. Mameluki sultan, koji je ostao prilino nemoan pred portugalskom opasnou, zatraio je pomo od Osmanlija. Na to su mu Osmanlije jo u doba Bajezida pruili pomo u laama, pa i u drugim potrebama. No to nije bilo dovoljno. Portugalci su blokirali Arapsko poluostrvo. Ova je situacija natjerala lokalno stanovnitvo i vlast da trae neposrednu pomo od Osmanlija kojima je sve vie rastao ugled gazija. Tako su svi ovi politiki, ekonomski i vjerski razlozi naveli Selima I da iznenada krene na Egipat. Samo, ovdje se javio problem zakonskoga opravdanja za pohod koji se kanio preduzeti. Pohod protiv Safevida bilo je lahko opravdati, ali na koji se nain islamskom svijetu mogao objasniti pohod na jednu sunitsku islamsku zemlju? U ovoj su situaciji Osmanlije iskoristili svoje ranije iskustvo. Kao to su uinili u sluaju sa anadolskim turkmenskim bejlucima, Osmanlije su i Mameluke proglasili vladarima koji provode nasilje nad svojim podanicima. I opasnost od Portugala pomogla je da se nae opravdanje za pohod na Egipat sa uporitem u zakonu. Isticalo se naime kako je pitanje asti otkloniti kransku opasnost pred Mekom, Medinom i drugim svetim mjestima. Osmanlije su bili jedina snana drava koja je to mogla uiniti. Osmanske su topnike snage porazile Mameluke u dvije bitke koje su se dogodile 24. augusta 1516. godine u Merdidabiku i 22. januara 1517. godine u Ridanije. Iako su ulini sukobi u Kairu potrajali jo neko vrijeme, Osmanlije su u srazmjerno kratkom vremenu stekli kontrolu nad Egiptom i ovdje uveli svoju vlast; otpor Mameluka bio je slomljen. Ipak, unutranji su sukobi ovdje potrajali sve do vremena Sulejmana Velianstvenog. Osvajanjem Egipta Osmanlije su preuzeli zatitu svetih mjesta i stekli visoku poziciju u islamskom svijetu. Za Osmanlije je osvajanje Egipta i Sirije bilo veoma vano i u ekonomskom pogledu; s ovim je dogaajima oivjela i trgovina u Sredozemnom moru.

41 Osvajanjem Sirije i Egipta poela je vladavina Osmanske drave nad arapskim svijetom i ona e potrajati sve do raspada Carevine. Ovaj se period i danas povremeno naziva dobom mranjatva, i to u velikoj mjeri pod utjecajem propagande koju su razvijale zapadne zemlje u 19. stoljeu. Uprkos nekim slabostima Osmanlija u upravljanju u posljednjem periodu njihovoga postojanja, oni su preuzeli na sebe zatitu svetih mjesta, oni su ih odbranili u brojnim ratovima protiv zapadnoga svijeta, a upravo su ova mjesta bila prvi cilj kranskoga Zapada. Sve je ovo znailo zatitu opstanka arapskoga svijeta. I sve je ovo znailo da je u to vrijeme odgovornost za sve nesree koje su zadesile Zapad stavljena na teret Osmanlija. Osim toga, poznato je da je pod osmanskom vlau dolo do jaanja urbanizacije na prostorima gdje su ivjeli Arapi, da je u velikoj mjeri oivjela trgovina, da je trgovaka mrea sa centrom u Istanbulu omoguila povezanost arapskog svijeta sa Srednjim Istokom, Anadolijom, jugozapadnom i sjeveroistonom Evropom. Ukidanje mameluke vlasti dalo je osmanskoj vladavini novi oblik. Aktuelno je postalo pitanje hilafeta koje je jo od ranije bilo predmet razmiljanja. Danas se sa sigurnou zna da je u 18. stoljeu nastala pria o tome kako je Selim I preuzeo hilafet od halife Mutevekkila kojega je doveo u Istanbul uz ceremoniju to je odrana u damiji Aja Sofija; u savremenim djelima nema nikakvih podataka o ovome. Meutim, to to se preuzimanje hilafeta nije dogodilo ovako kako se kazuje u prii ne znai da sultani poslije Selima I nisu nosili titulu halife. Kao to se navodi u novijim radovima, Osmanlije nisu preuzeli hilafet putem nasljedstva nego su smatrali da imaju prirodno pravo na to s obzirom na znaenje koje ova titula ima. Uostalom, jo od vremena Murada I osmanski su sultani sebe nazivali halifama, kao to su inili i vladari drugih muslimanskih zemalja. Selimovo zauzimanje Egipta za Osmanlije je znailo sticanje jo jaega oslonca. Ovim je osvajanjem Selim preuzimao na sebe odbranu hdimul-Haremejn Meke i Medine. Upravo zbog ove pozicije zatitnika on je u Istanbul doveo abasidskoga halifu i donio svete amanete, i tako je ojaao svoju poziciju kod muslimanskih vladara i njihovih podanika. Ova je pozicija postala jo izrazitija u vrijeme sultana Sulejmana. U to su se vrijeme koristili i nazivi hilfet-i kubra (veliki hilafet), immet-i uzm (visoko predvodnitvo) i halfe-i

42 muslimn (halifa muslimana). One su izraavale sveobuhvatno poimanje hilafeta i u svome su znaenju nosile i misiju koju Bog preporuuje. Kao to se vidi, Osmanlije su hilafet poimali unekoliko drugaije od Abasida. Kod Osmanlija je hilafet znaio pruiti sigurnost na putevima kojima se odlazi na had, tititi sveta mjesta, braniti islam i dovesti sve muslimane pod zatitniki svod; ovo je shvatanje hilafeta objedinjeno sa tradicijom gaze. Poznato je da Lutfi-paa naziva sultana Sulejmana imamom svoga doba zbog toga to je putem gaze vjeru irio, titio i uvao. Ovo je stanje bilo povod da od 16. stoljea Osmanlije u praksi jo vie vode rauna o principima erijatskoga prava i da obiajno pravo, kao i raspolaganje finansijama tumae u okvirima erijatskoga prava. Kasnije, posebno u vrijeme raspada Carevine, Osmanlije su poeli naglaavati da je njihov sultan halifa svih muslimana, nastojei da na taj nain spasu autoritet u islamskom svijetu. U vezi s ovim treba podsjetiti na ugovor koji je 1727. napravio Ahmed III sa perzijskim vladarem Erefom Hanom i na to da su Osmanlije posebno jako isticali svoje poimanje hilafeta 1774. godine u vrijeme problema sa Krimskim kaganatom. Ovo e jo vie doi do izraaja u 19. stoljeu.

43

C. CARSTVO I VELELJEPNOST

1. Postizanje stanja drave cijeloga svijeta: Boanska odgovornost

Poto je osmanska politika snaga dovoljno uvrena na istoku, ponovo je mogla oivjeti gaza prema zapadu. Osmanlije su se sada mogli pripremati da postanu nova snaga u odreivanju ravnotee u svjetskoj politici. Ovako je zapoelo doba kad su Osmanlije preuzeli aktivnu ulogu ne samo u vojnim operacijama nego i u evropskoj diplomaciji. Ova je politika dovela Osmansku dravu u poziciju jednoga od tri carstva u Evropi koja su se smatrala svjetskima (Habzburka imperija, Ruska carevina i Osmansko carstvo). Svakako je u ovome velikoga utjecaja imalo politiko i vojno djelovanje u doba sultana Sulejmana (1520-1566) koji je meu svojim podanicima stekao slavu pod imenom Zakonodavac (Kanuni). Unutranje reforme provedene u njegovo doba i predanost provoenju zakona, nove promjene u dravnoj organizaciji i u birokraciji, nastojanja da pravo bude pouzdano i sigurno, preuzimanje liderstva i zatite nad sunitskim svijetom, kao i preuzimanje boanske misije protiv Safevida na istoku i kranskoga svijeta na zapadu, zatim nastojanje da se obiajno pravo tumai u okvirima erijatskoga, stavljanje u prvi plan principa pravednosti, promjene u strukturi drutva sve je ovo 16. stoljee oznailo stoljeem sultana Sulejmana Zakonodavca. Proces razvoja Osmanskoga carstva je kroz stalna napredovanja prema zapadu i kroz vojne uspjehe doivio vrhunac u doba ovoga sultana. Uenjaci koji su pisali o osmanskim reformama, pa i neki dravnici, prikazivali su ovaj period kao vjeni ideal, i to ve krajem 16. stoljea kad su se poele primjeivati odreene slabosti u sistemu; ova se dravna politika vodila

44 kao nastavak temeljne strukture tradicionalnih Osmanlija sve do kraja 18. stoljea kad e evropski utjecaji postati izraeniji. S druge strane, problemi sa kojima se suoila Habsburka imperija ratovi koje su vodili sa nacionalnim monarhijama kao to su Engleska i Francuska, nemiri nakon pojavljivanja protestantizma kao novoga vjerskog pitanja i veliki problemi koje je ono stvorilo unutar Habsburke imperije, predstavljali su pogodnu sredinu u kojoj e se Osmanlije lake zainteresirati za Evropu. Postojale su dvije vane prepreke koje je trebalo svladati da bi oivjela gaza. Jedna je bio Beograd, kljuno mjesto za osmanska osvajanja koja e se usmjeriti prema srednjoj Evropi, druga je bio Rodos, prepreka koju je svakako trebalo svladati za operacije irokih razmjera u Sredozemnom moru. Osim toga, Rodos se nalazio na takvom mjestu da je bio prepreka i za veze sa Egiptom koji je postao nova osmanska pokrajina (ejalet) znaajna u ekonomskom pogledu. Isto tako, Rodoski vitezovi smjeteni na ovome ostrvu predstavljali su veliku opasnost kao kranska jedinica najblia anadolskim obalama. Sulejman Velianstveni je tako jo na samom poetku svoje vladavine osvajaki bajrak razvio protiv Beograda i Rodosa koje je svojevremeno za cilj imao jo sultan Mehmed Fatih, no nije mu polo za rukom da ih osvoji. Ovo je bio znak da e se krenuti u veliku ofanzivu, ne samo na kopnu put srednje Evrope nego i na moru; zaivio je plan o ofanzivama na dva fronta. Stoga je zauzimanje Beograda 1521. i odmah zatim Rodosa 1522. godine predstavljalo klju vojnih uspjeha Osmanlija na zapadu i isto tako stvaranje znaajne zaleine koja je dva-tri stoljea omoguila osmanskoj snazi da bude utjecajna u Evropi.

2. Napredovanje osmanskih snaga na zapadu i istoku

U Evropi je sijala zvijezda Karla V iz dinastije Habsburgovaca koji je zaposjeo njemako i panjolsko prijestolje poslije uspjeha u borbi za carstvo sa Francuzima. Rat to je zapoeo izmeu Karla V koji je carsku krunu ponio 1519. godine i francuskog kralja Fransoe I koji pak nije htio da se pomiri sa ovom situacijom, stvorio je povoljne uvjete

45 za upliv Osmanlija u evropsku politiku. Karlo je 1525. godine zarobio Fransou, pa je ovaj zatraio pomo od Osmanlija. Osmanlije nisu propustili ovu priliku i krenuli su put Ugarske. Uostalom, o ovome su oni ve neko vrijeme razmiljali. Bitkom kod Mohaa 1526. godine gdje je poginuo ugarski kralj, razbijena je u srednjoj Evropi odavno najmonija linija odbrane kranstva prema Osmanlijama. Istovremeno je ovo bio prvi korak za razbijanje ugarskih teritorija i za vojne operacije koje e otvoriti put postepenom prisajedinjenju cijele Ugarske. Iako su njihove snage ule u Budim, Osmanlije su smatrali da Ugarsku ne treba cijelu dovesti pod vlast izuzimajui Srijem koji je imao strategijsku vanost za uvanje Beograda nego da je treba uiniti tampon dravom koja e imati vazalski poloaj prema Osmanskoj. Ovakav je stav vjerovatno bio dio uravnoteene politike koju je sultan Sulejman namjeravao voditi u Evropi. Zapravo, politika dovoenja u podanitvo bila je jedna od osmanskih osvajakih metoda i imala je za cilj ublaiti reakcije koje bi moglo stvoriti osvajanje; pokrajina koja se vremenom navikne na osmansku vlast kasnije se potpuno prisajedini. Ugarsko je prijestolje sada trebao naslijediti Jano Zapolja kojega su za kralja izabrali ugarski plemii. Meutim, izabiranjem Zapolje za kralja stvorena je klima za jednu vrstu borbe oko nasljedstva. Jer Ferdinand, brat Karla V koji je gospodario njemakim krilom Carstva, polagao je pravo na ugarsko prijestolje istiui svoje srodstvo za bivim ugarskim kraljem Lajoem, pa je osvojio zapadne dijelove Ugarske. Borba koju je on vodio sa Zapoljom odreivala je u glavnim crtama osmansku politiku prema Ugarima do 1541. godine. Istovremeno je poprilino zabavila i njemako krilo Carstva, pa je tako posredno obezbijedila pomo Francuzima; ak je ova borba protestantizmu, koji je potpuno poremetio ravnoteu u Evropi, pruila priliku da odahne. Pohod od 1529. godine imao je za cilj da se prui zatita Ugarskoj a ne da se opsjeda Be. Meutim, kako naprosto nije bilo vojske protiv koje e se voditi rat, osmanska je vojska prodrla sve do Bea i opsjednula ga. Ova je opsada imala velikoga utjecaja na uspostavljanje kranskoga saveza u Evropi; u sklopljeni je savez morala ui i Francuska koja je svojevremeno zatraila podrku Osmanlija i zahvaljujui njima oslobodila se pritiska Habsburgovaca. Francuska je porekla svoje veze sa Osmanskim carstvom, a protestanti

46 su se okrenuli protiv Osmanlija. Opsada Bea je prekinuta. Bilo je za to vie razloga: nedovoljna pripremljenost, nedostatak logistike potpore, klimatski uvjeti i nove prilike koje su nastale u Evropi. Za vrijeme ovoga pohoda Osmanlije su priznali Zapoljino kraljevstvo i ono je tako steklo sigurnost pred Osmanlijama. Na ovaj je nain ugarska zemlja podijeljena na tri dijela: jedan je dio pripao Ferdinandu koji je nosio krunu Bohemije i Ugarske, drugi dio sa centrom u Budimu pripao je Zapolji, a trei Srijem izmeu Dunava i Save, pripao je Osmanlijama kao njihov sandak. Saveznitvo koje je Francuska sklopila sa Osmanlijama za ijom je pomoi stalno osjeala potrebu (iako se povremeno drala neodluno) predstavljalo je vano krilo ravnotee meu evropskim dravama. Francuska nije uvijek bila pouzdan saveznik, ali su od ovoga saveznitva Osmanlije u velikoj mjeri imali politike koristi; ono im je prualo mogunost da dobivaju informacije. S druge strane, za operacije koje e se voditi u Evropi posredno je veliku vanost imalo poznavanje stanja sa protestantizmom i njegovim irenjem. Iako su Osmanlije povremeno pruali pomo protestantima, nikada to nije bilo neposredno uplitanje i neposredna pomo. Pohod na Alamaniju od 1532. godine koji je za neposredan cilj imao monarha, okonan je padom Kszega. Za vrijeme ove borbe monarh je bio primoran da prizna protestantizam kao vjersku i politiku instituciju i tako su se protestanti u velikoj mjeri oslobodili pritiska katolik Habsburgovaca sve vrijeme dok je za imperiju postojala opasnost od Osmanlija, od 1533. do 1546. godine. ak e sredinom 16. stoljea protestanti u Osmanlijama vidjeti svoju nadu; na osmanskoj su zemlji oni mogli slobodno manifestirati svoju vjeru to su smatrali idealnim uvjetima oni koji su ivjeli na prostorima Habsburke imperije. Osmanska politika prema Ugarima promijenila se 1540. godine kad je umro Zapolja. Ponovo se rasplamsalo pitanje nasljedstva Ugarskoga kraljevstva. Nakon pohoda kojemu je povod bilo Ferdinandovo opsjedanje Budima, ovaj je prostor pretvoren u osmansku pokrajinu pod upravom beglerbega i doveden je pod neposrednu vlast iz centra. Zapoljin mlai sin Sigismund Jano poslan je u Erdelj. Istoni i sredinji dio Ugarske postao je osmanski ejalet, a sjeverni i sjeverozapadni dio bio je pod kontrolom Ferdinanda. Ovaj je drugi prostor sada predstavl-

47 jao glavni cilj za Osmanlije koji su eljeli stvoriti sigurnosni pojas oko Budimskog ejaleta. Osvajanje Budima prouzrokovalo je veliko uznemirenje u cijeloj Njemakoj.* Njemako-ugarska operacija koja je imala za cilj Petu okonana je bezuspjeno. Godine 1543. Osmanlije su preduzeli novi pohod za sigurnost Budima i zauzeli su strategijski vana mjesta (Siklo, Estergon, Stolni-Biograd). Godine 1544. je beglerbeg Budima nastavio sa ovim osvajanjima i jo proirio granice. Ugovor napravljen 1547. obuhvatao je sada i habsburkog monarha a ne samo Ferdinanda kao to je bilo u ranijem ugovoru iz 1533. Tako je Ferdinand, koji je priznao nadmo Osmanlija u srednjoj Evropi, prihvatio davanje haraa za ugarske zemlje koje je imao u rukama. Ovo je pak znailo priznavanje osmanskih prava nad ugarskom zemljom koja je bila u Ferdinandovim rukama. Ferdinandova politika prema Erdelju ponovo je unijela napetost, no u operaciji koju su Osmanlije preduzeli suene su granice Erdeljske kneevine i ovdje je formirana provincija pod upravom beglerbega sa sreditem u Temivaru. Tako su dovedene pod zatitu ugarska zemlja i oblast Erdelja koje su Habsburgovci eljeli za sebe. Ferdinand je bio primoran da prihvati sve ove promjene. Meutim, sukobi na granicama i uzajamno napadanje i dalje su se nastavljali. Nakon Sigetvara, zadnjeg pohoda Sulejmana Velianstvenog, sukobi su i dalje trajali ali nisu prerastali u ozbiljan rat. Jedan drugi pohod, koji je takoer imao za cilj uzimanje teritorija pod zatitu, dogodio se 1538. godine prema Moldavskoj i osmanske granice sjeverno od Crnog mora proirene su zauzimanjem Bendera i Ozije. Sulejman Velianstveni koji je ponovo rasplamsao gazu prema zapadu, na istoku se pokazao kao zatitnik sunizma pred iitskim svijetom i to sa atributom najznaajnijeg predstavnika islamskoga svijeta. Iako su se aktivnosti prema istoku odvijale pod veoma tekim uvjetima, one su u prvom planu imale za cilj osujetiti safevidsku opasnost za istonu, pa i za centralnu Anadoliju. Pobune grup koje su bile pod utjecajem jake safevidske propagande poprimile su opasne dimenzije (1527). Ovome je stanju doprinijelo i odsustvo odgovarajuih upravnih mjera u Anadoliji. Pobune su se javljale jedna za drugom i dovele su Sulejmana Velianstvenog u teku situaciju jo na samome poetku njegove vladavine.

48 Opi popisi obavljeni u to vrijeme donijeli su nove obaveze turkmenskim plemenima koja su bila navikla na srazmjerno slobodan ivot; njihove su velike plemenske strukture podijeljene na manje zajednice, to je zahtijevala centralistika vlast; njihova stanita ljetna i zimska upisana su u deftere; nametnute su im finansijske i upravne obaveze. Sve je ovo dovelo do politike nesigurnosti. Ove su bune narastale na podsticaj Safevida, ali su u kratkom vremenu uguene snanim mjerama koje je preduzela osmanska vlast. No, na istoku su problemi i dalje trajali. Najzad, sukobi na granici u kojima se lokalni gospodar Bitlisa eref-han priklonio Safevidima, a safevidski emir Ulama-han Osmanlijama, zatim situacija sa gospodarem Bagdada Zlfikar-hanom koji se pobunio protiv Safevida i sklopio savez sa Osmanlijama, okrenuli su Osmanlije prema istoku i poveli su ih u rat koji je ve svakako postao neizbjean. Osmanlije su jo prije ovih zbivanja napravili ugovor sa Habsburgovcima. U operaciji 1534. godine koja se naziva pohodom na dva Iraka, poto je obuhvatala i perzijski i arapski Irak, zauzeti su Tebriz i Bagdad. Tako je obezbijeena potpuna kontrola puta svile i isto tako je pod kontrolu uzet put zaina Basra-Bagdad-Halep. Iako Osmanlije nisu dugo drali Tebriz, oni su se bili dobro uvrstili na srednjem istoku. Vlast nad Bagdadom se odrala. Emir Basre ponudio je pokornost Osmanlijama. Stvaranjem pokrajine pod upravom beglerbega sa sreditem u Bagdadu obezbijeena je sigurnost trgovakih puteva. Drugi pohod na Iran 1548. godine zavrio se ponovnim zauzimanjem Tebriza. U ovome je pohodu vanu ulogu odigralo to to se Elkas Mirza, brat aha Tahmasba, priklonio Osmanlijama. Iako im ni ovaj put nije polo za rukom da zadre Tebriz, Osmanlije su sada mogli upadati na teritoriju Gruzije. Uspostavili su etiri sandaka u oblastima Tortum i Agdakale i tako obezbijedili sigurnost za ove upade. Kako bi stvorili prepreku safevidskim napadima, uspostavili su ejalet sa sreditem u Vanu, koji je obuhvatao i Hakkri, imajui za cilj da na ovaj nain Safevide dre u samo odreenom pograninom prostoru. Uprkos tome sukobi na granicama nisu prestajali. Safevidski napadi uzdrmavali su sigurnost kako istone i jugoistone Anadolije tako i Bagdada, pa su Osmanlije krenuli u trei pohod na Iran. Kako je osmanska vojska prodrla do Nahivana, Safevidi su doli u teku

49 situaciju pa su zatraili primirje. Godine 1555. u Amasiji je napravljen ugovor kojim su vjerski sukobi izmeu Osmanlija i Safevida svedeni na podnoljivu mjeru. Istovremeno je ovaj ugovor predstavljao osnovu za druge koji su uslijedili. Osim toga, ovim su ugovorom Osmanlijama priznali vlast Safevidi, Bagdadska oblast, Kars i svi koji su ivjeli na prostoru Atabegler. Ovaj prvi osmansko-iranski ugovor potrajao je do 1578. godine. Ratovi protiv Irana stvorili su velike neprilike u pogledu logistike potpore to je Osmalijama pokazivalo da e njihova vlast u Azerbejdanu i u Iranu, ukljuujui i Tebriz, biti kratkoga vijeka. Ovo e iskustvo Osmanlije u velikoj mjeri iskoristiti 1578. godine kad su ponovo krenuli na Iran. S druge pak strane, imajui u vidu ovako teke uvjete uope se i nije mislilo na trajno ostajanje na novoosvojenim prostorima, nije se vodila politika trajnoga osvajanja; ovi su ratovi uglavnom imali za cilj da se zastrae Safevidi i da se upusti u neke politike manevre koristei se tekim stanjem Safevida. Ovi su ratovi proglaeni uzvienim vjerskim zadatkom (farz-i ajn) a to je podrazumijevalo ukidanje nepravde koju su nad muslimanskim stanovnitvom provodili oni to su skrenuli s pravoga puta. Naime, ovi su ratovi odigrali vanu ulogu u uvrivanju ugleda Osmanlija u islamskom svijetu i u potvrdi pozicije halife.

3. Od nadmoi na Sredozemlju do Indijskog okeana

U 16. stoljeu su uspjehe biljeile ne samo osmanske snage na kopnu nego i one na moru. Od vremena sultana Fatiha osmanska je flota postajala sve jaa; velika su napredovanja ostvarena posebno zahvaljujui vjetim pomorcima koji su izrasli iz gusarskih jedinica. Vanu ulogu u jaanju osmanske flote imale su osmanske pomorske akindije (ovdje, gusari) koji su u 15. stoljeu, dijelom samostalno a dijelom kao regularni pripadnici osmanske flote, vodili gazu i dihad na obalama sjeverne Afrike. Dolaskom na elo flote Barbarose Hajredinpae zapoele su i na moru borbe sa Habsburgovcima, kao to su se vodile na kopnu. Dok su se na kopnu Osmanlije sukobili sa njemakim

50 krilom Habsburgovaca, na moru su uli u velike sukobe sa panjolskim krilom ove imperije koje je imalo pred sobom Atlantski okean, ali je jo od ranije eljelo uspostaviti vlast na Sredozemnom moru i proiriti se na obale sjeverne Afrike. U ovim je sukobima velika bila uloga Francuza; oni su pruili podrku Osmanlijama na Sredozemnom moru kako bi imperija bila pritijenjena s dvije strane. Osmanskim osvajanjem Rodosa u znaajnoj je mjeri osiguran pomorski put do Egipta, i Kipar je predstavljao jedinu prepreku za potpuno preuzimanje vlasti nad istonim Sredozemljem. Barbarosa je 1538. godine poveo rat koji je vie bio taktiki nego krvava i nemilosrdna borba, i u Prevezi je porazio savezniku flotu. Tako je zapoela osmanska nadmo na zapadnom Sredozemlju. Ova je nadmo uvrena stranim porazom panjolske flote pred Alirom 1541. godine, u bitki koju je vodio monarh lino, zatim zajednikim osmansko-francuskim operacijama 1543., 1552. i 1553. god., te osvajanjem Derbe, vane panjolske baze 1560. godine. Pokuaj maltekih vitezova da prekinu gusarske akcije bio je bezuspjean. Moda je upravo ovaj neuspjeh prvi korak do njihovoga potpunog poraza koji se dogodio 1571. godine. Godine 1538. druge su osmanske pomorske snage krenule na put prema Indijskom okeanu. Od kad su osvojili Egipat, Osmanlije su stalno nastojali da budu pravi zatitnici svetih mjesta i da vrate staru ivost trgovakim putevima. Dok su na jednoj strani u Sredozemnom moru zadavali udarac panjolskoj operaciji na sjevernu Afriku, na drugoj su se strani upustili u sukob sa Portugalom koji je stigao do Indije, preuzeo put zaina i oteavao trgovinu u Sredozemlju, i posebno je predstavljao opasnost za sveta mjesta. Za ovu je operaciju vaan bio i poziv u pomo muslimanskih zemalja na indijskom poluostrvu; za njih je Portugal, koji je ugrozio njihove trgovake interese, predstavljao pravu opasnost. Iako pohod na Indiju pod komandom Hadima Sulejman-pae nije bio uspjean, prisustvo Osmanlija u ovim vodama prilino je unijelo nemir meu Portugalce i smanjilo je mogunost njihovoga kretanja. Osim toga, osvajanjem vanih mjesta kao to su Aden i Zebid, te zauzimanjem Jemena, ovdje je formirana pokrajina pod upravom beglerbega. zdemir-paa je stajao na elu snaga koje su osvojile Eritreju, pa je i ovdje osnovan ejalet. Jedna bitka protiv Portugalaca

51 voena je i u Basranskom zaljevu. Sve su ove akcije nanijele udarac Portugalu koji je prenosio zaine preko mora i tako sticao veliko bogatstvo. Posebno su se osmanskim osvajanjem vanih taaka u Crvenom moru i Basranskom zaljevu od 1540. godine na stare trgovake puteve vratile lae i karavani natovareni robom. Tako je oivjela trgovina na Sredozemlju. Sirijske luke, Kairo i Aleksandrija vratile su se u svoje sjajne dane. Osmanlije koji su imali vlast s obje strane Crvenoga mora bili su prepreka kako za trgovake ciljeve Portugalaca tako i za njihove vjerske misije kojima su odredite bila muslimanska sveta mjesta. U ovom su se periodu jako razvili Halep, Tripolis (Sirija), Damask, Kairo i Aleksandrija koji su predstavljali izlaze Basranskog zaljeva na Sredozemlje i ponovo su ivjeli svoje zlatno doba. Neki su od ovih gradova postali tipini osmanski, razvijajui svakodnevni nain ivota i kulturu po uzoru na Istanbul. Osmanski utjecaj u vodama Indijskoga mora poeo se smanjivati krajem 16. stoljea kad su Portugalci potisnuti i kad su njihovo mjesto zauzeli Englezi i Holanani.

4. Osvajanje Kipra i od Lepanta do itva-Toroka: vjena drava

Politika stalnoga ratovanja i prema istoku i prema zapadu voena u vrijeme sultana Sulejmana postepeno se naputala u doba njegovih nasljednika. Sjajni projekti velikog vezira Sokullu Mehmed-pae, koje je pod onovremenim uvjetima bilo prilino teko ostvariti, ostali su samo na papiru. Projekti su bili ovi: otvoriti Suecki kanal i voditi odluniju politiku u Indijskom moru; uspostaviti sigurnije veze sa sunitskim svijetom u srednjoj Aziji tako to bi se onemoguila namjera Moskovske kneevine koja je na sjeveru bila osvojila Kazan (1552) i Astrahan (1556) i tako ojaala svoju poziciju da uzme pod kontrolu historijske trgovake i hodoasnike puteve to su ili od srednje Azije prema zapadu; povezati kanalom Don i Volgu kako bi se omoguio izlaz na Kaspijsko more; pruati konkretniju podrku andaluzijskim muslimanima. Pothvatu povezivanja kanalom Dona i Volge nije se ak ni pristupilo.

52 Jedan dio osmanskih snaga prodro je do Astrahana, ali je pokuaj opsade zavren bez uspjeha (1569). Zapravo su Osmanlije u to vrijeme svu svoju panju bili usmjerili na Kipar. Kipar je bio krupna prepreka na prilino ivom pomorskom trgovakom putu Egipat-Istanbul. Ostrvo je bilo u rukama Venecijanaca i kranski su gusari uz podrku Venecije esto napadali trgovake i lae sa hodoasnicima. U to se vrijeme ve svakako osjeala napetost u odnosima sa Venecijom zbog nekih ozbiljnih dogaaja na bosanskoj granici. Tako je uprkos ugovoru iz 1567. donesena erijatska fetva sa obrazloenjem da je Kipar nekada bio muslimanski prostor i objavljen je rat. Znaajna mjesta na Kipru, Lefkoa (Nikozija) i Magosa, osvojena su u tekim okrajima; poto je Kipar zauzet, ovdje je uspostavljen ejalet (1570-1571). Iako nije stigla na vrijeme kranska flota koja se poela pripremati poto je Venecija zatraila pomo (kranski savez od 20. maja 1571.), ona je kod Lepanta porazila osmansku flotu. Ovaj je poraz nanio udarac osmanskoj nadmoi koja je trajala jo od 1538. No kranski svijet od ovoga poraza Osmanlija nije imao druge koristi osim kratkotrajne nade. Kad je ojaana osmanska flota naredne godine isplovila na Sredozemno more i saveznike snage prisilila da se povuku iz vod pred Modonom i Navarinom, kranski svijet, osobito panjolci, pao je u veliko beznae. Ovo je beznae poraslo kad su Osmanlije 1574. godine osvojili Tunis. Bitka u kojoj su se neposredno susrele dvije sile jedna na istoku, druga na zapadu predstavljala je kraj panjolske budunosti u sjevernoj Africi, odnosno kraj panjolske osvajake politike prema ovome prostoru. Ugovor nainjen 1581. godine udaljio je jednu od druge ove dvije velike sile. ak ni osmansko-englesko zbliavanje koje se dogodilo u to vrijeme nije vie pokrenulo Osmanlije u operaciju irokih razmjera. Osmanske su se pomorske snage sasvim primirile, to je ak vodilo njihovome slabljenju. Pobjeda kod el-Kasrul-Kebra 1578. koja je okonana smru portugalskog kralja i koja je na odreeni nain pripremila uvjete da Portugal doe pod vlast panije, istovremeno je Osmanlijama pruila mogunost da nadiru do najzapadnijih dijelova sjeverne Afrike. Uprkos tome, Osmanlije nisu na Atlantiku ostvarili utjecajnu politiku. U to su vrijeme Osmanlije naime bili sa svim svojim snagama na istoku u borbi sa Safevidima. Mir sklopljen jo 1555. godine poremeen

53 je dogaajima na istonim granicama, zatim pokuajem sklapanja saveza sa sunitskim Uzbecima koji su u to vrijeme stvorili snanu dravu, te unutranjim nemirima u Iranu. Pohod na Astrahan 1569. godine imao je za cilj otvoriti izlaz na Kaspijsko more sa kavkaske strane. Razlozi zbog kojih je vojska okrenuta u ovome pravcu bili su laka logistika potpora i ratni plijen koji se mogao oekivati na Kavkazu gdje su se nalazili krani Gruzijci. U ovome su pohodu na Kavkaz, istina, osvojeni iroki prostori u irvanu i Gruziji, i osmanska je vojska stigla do Kaspijskoga mora. Koristei se iskustvima iz ranijih operacija, ovaj put je cilj bio zaposjesti Azerbejdan to se u velikoj mjeri i uspjelo. Uspostavljena je vlast u Revanu, Tebrizu, Gendu, Karabagu, a osvojen je i iranski Irak. Na istoku su uspostavljeni odnosi za Uzbecima. Abdulah-han je zauzeo Herat. Ovo je dovelo u teku situaciju Abasa I koji je tek bio doao na prijestolje i on je pristao na primirje. Ugovorom koji je potpisan 1590. godine on je priznao nadmo Osmanlija. Ovaj je ugovor zanimljiv i zbog onih njegovih dijelova koji se odnose na vjeru. Osmanlije su njime uspjeli potisnuti tebarrlik to znai nepotivanje trojice halifa osim hazreti Alija, zatim hazreti Aie i ashaba. Na ovome su Osmanlije insistirali i u ugovoru iz 1555. godine i u svim e se kasnijim ugovorima ovaj vjerski momenat stalno stavljati u prvi plan. Tako su Osmanlije pruali duhovnu podrku sunitskom svijetu i pokazivali svoje svojstvo zatitnika vjere. No bilo je nekih razloga koji su i Osmanlije naveli da potpiu ovaj ugovor. Na jednoj strani, remetila se unutranja stabilnost i pod utjecajem razliitih drutvenih i ekonomskih razloga javljale su se odreene slabosti u osmanskom unutranjem mehanizmu, s druge strane, nakon podueg mira na zapadu su ponovo poeli puhati vjetrovi rata; istono pitanje trebalo je rijeiti to prije. U srazmjerno dugom vremenu mira na evropskom tlu Osmanlije su do kraja uspijevali zadrati i nametnuti svoje politiko prisustvo. Ovo se posebno moglo osjetiti u vrijeme kad se birao kralj Poljske. Krajem 16. stoljea uestali su napadi Osmanlija na teritoriju Poljske. Zanimanje za sjever kako u doba kraljevanja Henrija, brata francuskog kralja arla IX, tako i u doba moldavskog vojvode Bathorija, imala je za cilj sprijeiti Habsburgovce i Moskovsku kneevinu da djeluju u sjevernim

54 oblastima koje su za Osmanlije bile prilino vane sa gledita trgovine i strategije. Jer Vlaka, Moldavska i prostori sjeverno od Crnoga mora predstavljali su skladite ivenih namirnica odakle se snabdijevala ak i osmanska prijestolnica. Meutim, pogranini incidenti sa Habsburgovcima prerasli su u rat. Ugarska teritorija u rukama Habsburgovaca jo je od ranije predstavljala prostor za koji su Osmanlije zainteresirani. U vrijeme mira koji je trajao od 1568. godine Habsburgovci su du granica stvorili sistem odbrane protiv Osmanlija i podstiui Slavene i Ugare da se naseljavaju na granici prema Bosni, nainili su vrstu liniju. Posebno su u gornjoj Ugarskoj na vanim mjestima napravili nove utvrde. Jer jo je od 1550. godine bilo poznato da Osmanlije ele gradove sa velikim rudnim bogatstvima koji su se nalazili s druge strane ove linije odbrane. Najzad, dogaaji iz 1587. godine na granici prema Budimskom ejaletu, te oni iz 1588. na bosanskoj granici okrenuli su ponovo osmansku politiku prema Ugarskoj. Rat je zapoeo 1593. i trajao je etrnaest godina.* Habsburgovci su ovaj rat iskoristili za svoju politiku prema Evropi; nastojali su ga prikazati kao borbu izmeu muslimana i krana. Ovo je urodilo plodom jer su mnogi dobrovoljci, protestanti i katolici doli na ugarski front. Imperator Rudolf II svoju je vojsku proglasio titom cijeloga kranskog svijeta. Prilazak Vlake, Moldavske i Erdelja neprijateljskoj strani doveo je Osmanlije u teku situaciju. Iz ovih je oblasti prestala pristizati hrana. Presjeen je put preko Dunava koji su Osmanlije koristili za snabdijevanje municijom i drugim potrebama. Prvo vrijeme rata za Osmanlije nije bilo osobito uspjeno. Estergon, sjeverno od osmanske granice pao je 1595. godine. Pohodom na Vlaku povratila se ravnotea poremeana ovim neuspjehom. Ali, kako je rat krenuo nepovoljno, na elo osmanske vojske stao je lino Mehmed III; Osmanlije su najprije zauzeli Eger i nakon toga su u Haovi (Mezkeresztes) teko porazili udruenu njemako-ugarsku vojsku koju je predvodio nadvojvoda Maksimilijan. Meutim, ova pobjeda Osmanlijama nije donijela nita znaajno. Bitke su se vodile u Rabu, Varadinu, Kanii, Stolnom Biogradu i Budimu. Ali, na jednoj strani pobuna protestantskog Erdelja protiv Habsburgovaca, a na drugoj strani akcije aha Abasa na istoku i unutranji nemiri bili su razlozi zbog

55 kojih su obje strane htjele sklopiti mir. Ugovor o miru koji je 1606. godine potpisan u itva-Toroku je, istina, osigurao osmansku vlast nad onim dijelom ugarske teritorije gdje su formirana dva vana ejaleta, Eger i Kania, no on je istovremeno pokazao da Osmanlije od tada vie nee moi polagati prava na ugarsku zemlju koja je u habsburkim rukama. Ovaj ugovor predstavlja taku prekretnicu u historiji osmanske diplomacije; prihvaen je nakon susreta predstavnika dviju strana i to na teritoriji koja ne pripada nijednoj od njih, to je bila novina u odnosu na dotadanju praksu. Osim toga, ovakav je nain sklapanja mira stavio monarha u istu ravan sa osmanskim sultanom. Ovo je dugo ratovanje na kraju pokazalo i pad jednoga shvatanja: Osmanlije su napustili ideju o vladanju cijelim svijetom koje su se drali od vremena sultana Fatiha. Poljuljana je ideja o vjenoj dravi, pokazale su se slabosti u vojnoj nadmoi, okonano je klasino doba spahija. Pad timarskoga sistema prouzrokovao je nove promjene koje e se duboko odraziti na osmanski upravni, drutveni i ekonomski sistem.

56

D. POLJULJANA OSMANSKA SNAGA:

SLABLJENJE I TRAGANJE ZA NOVIM MOGUNOSTIMA

1. Unutranji nemiri, slabosti u upravljanju i ratovi

Dugotrajni ratovi koje su Osmanlije vodili sa Safevidima i Habsburgovcima nepovoljno su se odrazili na glavne dravne institucije, na drutveni ivot, na vlast i finansijske prilike u dravi. Uzroci ovim slabostima to ih onovremeni osmanski pisci nazivaju tagayyr ve fesd (promjene i rastrojstvo) po njihovom su miljenju bili: poljuljani autoritet sultana, dovoenje na vane dravnike dunosti nesposobnih pojedinaca, slabljenje u sistemu devirme i u janjiarskim grupama, prazna dravna blagajna. Znaci slabljenja poeli su se javljati u doba sultana Sulejmana Velianstvenog, a primjetni su postali u doba Murada III (1574-1595); izlaz je trebalo traiti u oivljavanju i ponovnoj primjeni institucija i zakona iz vremena sultana Sulejmana. Ovo klasino miljenje vladalo je do 18., ak i do 19. stoljea kad je manje- vie prevladala naklonost evropeizaciji. Meutim, uvjeti su ovdje umnogome bili drugaiji: Osmanlije e poprilino zakasniti u hvatanju koraka sa novim svjetskim sistemom koji se razvijao na Zapadu i sa novim shvatanjima. Naime, ovo nije ni bilo mogue s obzirom na to da je sistem u svijetu kojemu su Osmanlije pripadali bio sasvim drugaiji, kao i s obzirom na shvatanje drave koje su oni razvili; nije se ni moglo oekivati da Osmanlije neposredno prihvate moralne vrijednosti okrenute materijalnome koje su omoguile brzi razvoj Evrope niti ekonomski sistem okrenut kolonijalizatorskom nainu miljenja. Teko je oekivati da su Osmanlije mogli uhvatiti korak sa novim sistemom.

57 Od poetka 16. stoljea stanovnitvo je naglo naraslo, to je sa sobom donijelo ozbiljne probleme. Novi narataj kojemu se nije moglo dodijeliti zemljite kao nadarbina naao je izlaz u obavljanju posla vojnika (kapikulu i sekbani) u slubi kod begova, paa i u saraju. Ratovi sa Habsburgovcima jasno su pokazali vanost pjeadije pod vatrenim orujem zbog ega se poveao broj janjiarskih grupa i plaenikih jedinica opremljenih pukama, dok je smanjena potreba za spahijama korisnicima timara. Isto tako, pae su u slubu uzimali plaenike (sekbane) koji koriste puke. Osim toga, ameriko srebro koje se od 1580. godine pojavilo na osmanskom tritu dovelo je do inflacije. Plaa dravnih slubenika i vojnika zadrala je istu vrijednost ali su cijene porasle, to je bio jedan od razloga za socijalne nemire. Blagajna se praznila pa su uvedeni novi porezi, ak i neki vanredni porezi. U unutranjosti drave vlast je pojaavala pritisak na narod. Svi su ovi razlozi doveli do pojave razbojnitva irokih razmjera u Anadoliji. Posebno su grupe pobunjenika nazvanih delali prouzrokovale velike nemire u Anadoliji za vrijeme ratova sa Iranom. Ovim su se grupama priklanjali sekbani (plaenici) i levendi (samostalne grupe) koji su se okupljali da bi uestvovali u ratovima, a kad se rat zavri ostajali su bez slube, bez posla i zanimanja. Godine od 1595. do 1610. predstavljaju doba krupnih unutranjih nemira. Pobunjene voe nekada su bili iz redova obinih sekbana, nekada iz redova buntovnih begova i paa. U bunama koje su predvodili Karajazidi i Kalenderoglu uestvovali su pored sekbana i spahije koji su ostali bez timara. U Anadoliji je u to vrijeme bilo pravo razdoblje strahote. Sela su naputana to je dovelo do depopulacije Anadolije; u to je vrijeme vladao veliki bijeg (byk kagnlk) kazano rjenikom osmanskih slubenih dokumenata. Ove su grupe naroito otro kanjavane u periodu od 1607. do 1610. godine. U nadvladavanju buna koje e se kasnije pretvoriti u pobune monih begova i paa protiv dravnog autoriteta, osmanska vrhovna vlast primjenjivala je silu, ali isto tako i politiku poputanja i ustupaka. Nekima je pobunjenim voama dodjeljivana uprava nad sandakom ili ejaletom. Bune Danbolatoglua i Maanoglua u Siriji i Libanu prerasle su u pravu borbu za osloboenje. Organizirane bune u kojima su uestvovale sreene jedinice lake su se nadvladavale nego one koje su izazivale

58 neorganizirane grupe (1607); za ove se druge nikada nije znalo kada i kako mogu buknuti u Anadoliji. Osmanska je vlast ponekad koristila sekbane iz Anadolije protiv janjiara i vojnika kapikulu koji su kontrolisali centar. Ponekad je sukob izmeu sekbana i vojnika kapikulu okrenula u svoju korist. Vrijeme ekonomskih, drutvenih i politikih promjena koje su se duboko odrazile na cjelokupan osmanski dravni sistem istovremeno ukazuje na doba kad slabi osmanska ideologija gaze i osvajanja. Ma koliko se tokom 17. stoljea snano osjeao utjecaj osmanske vojne sile, Osmanlije su se sada ipak morali boriti da zadre svoje prisustvo u srednjoj Evropi. Na istoku su pak ulazili u iscrpljujue ratove od kojih nisu imali gotovo nikakve politike koristi. Politiki uspjesi iz vremena sultana Sulejmana sada su se jo samo prieljkivali; izuzimajui jedan kratak period u drugoj polovini 17. stoljea, san o vojnim uspjesima nikada se vie nije ostvario za Osmanlije koji su se, uprkos slabostima, jo dugo uspjeli odrati. Dok su trajale borbe protiv Habsburgovaca, Osmanlije su, pored unutranje krize, na istoku bili suoeni sa safevidskom opasnou. Safevidski ah Abas I prisajedinio je Uzbeke poto je prihvatio ugovor iz 1590. godine, a onda je krenuo put osmanskih teritorija. Abas je razbio snane turkmenske snage i doveo ih u ravnoteu prema dravnom centru; tako je stvorio sistem slian osmanskom i krenuo u pohod na Azerbejdan. U periodu dugom trinaest godina, do 1603., Osmanlije nisu u Azerbejdanu primjenjivali politiku sistematskog naseljavanja i uvrivanja svoje vlasti, pa tako nisu ni mogli staviti pod svoju kontrolu iitski narod u ovoj oblasti. Osmanska se vlast vie ogledala u dranju strategijski vanih pozicija i u kontroliranju glavnih puteva. Razlozi za ovakvu politiku bila su dugotrajna ratovanja na zapadu, unutranja kriza i nedovoljnost fi- nansija. Iskoristivi ovu situaciju ah Abas je lahko zauzeo centre kao to su Tebriz, Revan, Gende, Derbend, Nahievan. On je nastojao da Osmanlije ekonomski blokira; put svile je namjeravao okrenuti u Benderabas, grad koji je tek bio podigao u Basranskom zaljevu. Takoer mu je plan bio da moskovski put usmjeri na ovu stranu. U tom je smislu uspostavio dobre odnose posebno sa Englezima. Nasuprot tome, Osmanska drava je zabranila izvoz u Iran bakra i drugih vrijednih ruda. Zbog ovakvoga djelovanja aha Abasa, Osmanlije su u vie navrata preduzimali pohode na istok

59 protiv Irana. Meutim, ovi su pohodi zavravali samo potiskivanjem delalija. Kad su najzad 1607. godine uguene pobune delalija i posebno buna koju je vodio Danbolatoglu, Kujudu Murad-paa je krenuo na Tebriz (1610). Ugovorom koji su dvije strane postigle 1612. godine Safevidima je priznata vlast nad zemljom koju su zauzeli. Odlueno je da Iran svake godine alje svilu jer je ovaj artikl bio vrlo vaan za osmansku ekonomiju. Stavke to se odnose na vjeru zadrale su istu vanost koju su imale u ugovorima iz 1555. i 1590. godine. Meutim, ovaj ugovor nije donio nikakvo rjeenje. Osmanlije nisu pokazivali namjeru da odustanu polagati pravo na Azerbejdan. Osmansko-iranski sukob u ovoj oblasti potrajao je i u kasnijim periodima. Za vrijeme rata to je zapoeo 1615. godine opkoljen je Revan i uvrena je vlast u Karsu, ali je rat ipak zavrio neuspjehom Osmanlija. Godine 1618. postignut je mir s uvjetima slinim onima u ugovoru iz 1612. Tako je zavrena druga etapa istonjakog problema; Osmanlije su se vratili na granice koje su uspostavljene u vrijeme sultana Sulejmana. Meutim, Osmanlije su uporno nastavljali sa borbama na istoku. Za njih je to bilo vano sa stanovita sigurnosti u Anadoliji. Trea etapa borbi sa Iranom ovaj put se vodila u Iraku. ah Abas je osvojio Bagdad i sjeverni Irak (1624), to je Osmanlije uvelo u novi sukob. Pohodi iz 1625. i 1629-1630. imali su za cilj povratiti Bagdad, kao vano mjesto u ekonomskom pogledu, no oni nisu dali nikakvih rezultata. Osmanska drava koju su potresali unutranji nemiri to su se neposredno odraavali na vrhovnu vlast, tek je u vrijeme Murada IV, koji je uspio obnoviti autoritet centra, sve svoje snage mogla okrenuti na istok. Ovome je doprinio i Tridesetogodinji rat u Evropi (1618- 1648), pa Osmanlije vie nisu morali svoje snage drati na zapadu. Najprije su krenuli na Azerbejdan i 1635. godine osvojili su Revan. Meutim, nisu mogli uspostaviti vlast nad Azerbejdanom. Godine 1638. Bagdad je ponovo doao pod vlast Osmanlija. Mirovnim ugovorom iz Kasr-i irina sklopljenim 1639. godine odreena je, moe se rei, konana granica izmeu ove dvije zemlje. Osmanlije su se ovim ugovorom odrekli svojih ideala o Azerbejdanu, a Safevidi su priznali osmansku vlast u Bagdadu, ehrizoru, Vanu i Karsu. Tokom 17. stoljea dvije su zemlje drale ravnoteu prema ovim prirodnim granicama i dugo su

60 vremena izbjegavale ozbiljne situacije koje su mogle dovesti do rata. No iako su Osmanlije sada mogli mirnije ostvarivati svoju politiku ouvanja zapadnih teritorija i upustiti se u borbu protiv novih snaga koje su se pojavile na zapadu i sjeveru, oni su stalno vodili rauna o istonjakom problemu.

2. Nada za lo tok: reforme, pokuaji i neuspjesi

Odsustvo autoriteta poetkom 17. stoljea do ega su doveli ratovi i unutranja kriza dalo je snagu vojnicima kapikulu koji su kontrolirali vlast u centru, a pae koji su se borili za vlast upravo njih su iskoristili za svoje ciljeve. Od vremena Ahmeda I u osmanskom je sultanskom sistemu naputen obiaj (bratoubistvo) koji se primjenjivao u doba Murada III i Mehmeda III, to je donijelo i novo shvatanje nasljedstva. Ahmed I (1603-1617) nije dirao svoga brata nego mu je ak ostavio otvorenim put do vlasti. Tako se kod Osmanlija u sistemu nasljeivanja postepeno uvrstio obiaj da na prijestolje dolazi najstariji lan vladarske porodice. Meutim, borba za vlast se nastavljala u centralnom vladarskom krugu. Odsustvo autoriteta dalo je mo i mogunost za utjecaj svima u saraju pa tako i majkama sultana. Osman II (1618-1622) koji je mlad doao na vlast elio je povratiti autoritet, postati moan vladar kao to su bili njegovi preci, vratiti Osmanlijama mo koju su gubili, slomiti snagu vojnika kapikulu kojih se broj bio jako uveao i koji su bili stalna prijetnja vlasti. Posebno je ovaj posljednji njegov cilj izaao u prvi plan. Mladi i neiskusni sultan preduzeo je mjere po nagovoru svojih neposrednih saradnika; najprije je nastojao reorganizirati janjiarske grupe koje su se bavile trgovinom i zanatima a nakon toga je, vrativi se sa pohoda na Hotin, pod izgovorom da ide na had namjeravao da proe kroz Anadoliju i da formira vojsku od sekbana, najljuih neprijatelja vojnika kapikulu i od egipatskih konjanika. Meutim, ova se zamisao zavrila krvavom bunom (1622), jedinom u osmanskoj historiji koja je voena protiv sultana lino. Osman II je udavljen. U centru je zavladala atmosfera terora. Ovako su janjiari neoekivano spoznali

61 svoju stvarnu snagu. Meutim, ovo je izazvalo veliki revolt, najprije u Istanbulu a onda i u unutranjosti. Veina janjiara koji su sada nazvani ubicama sultana uniteni su pod snagom ovoga pritiska. Namjesnik Erzuruma Abaza Mehmed-paa podigao se da navodno osveti sultanovu krv. Ovladao je srednjom i istonom Anadolijom i borio se sa vojnicima kapikulu. Ova je velika pobuna nadvladana tako to je voa poslan za namjesnika u Bosnu (1628). Meutim, ubistvo Osmana II odgodilo je stvarno sreivanje stanja ak u 19. stoljee. Uprkos slabostima u centru, osmanska politika nije izgubila gotovo nita od svoje moi na zapadu. Poetkom 17. stoljea Kozaci su predstavljali prijetnju za trgovake puteve na sjeveru, izali su na Crno more koje je svim svojim obalama pripadalo Osmanlijama, pa su ak prodirali do Istanbula; Osmanlije su im se morali suprotstaviti. Jo od ranije je Krimski hanat brinuo o Kozacima u Ukrajini, ali zbog dogaanja u ovoj oblasti kod Osmanlija je sada ponovo oivjela politika prema sjeveru. U vrijeme dugotrajnih ratova osmanski upadi na teritoriju Poljske znatno su oslabili. Meutim, sigurnost Moldavske sada je zahtijevala da se ponovo ponu zanimati za Poljsku i ukrajinske Kozake. Poljski je problem, nakon djelovanja Iskender-pae (1620), prouzrokovao pohod na Hotin u kojem je uestvovao lino Osman II. U ovome pohodu nije ostvaren vojni uspjeh, ali je uvrena sigurnost Moldavske (1621). Na sjeveru su se ukrajinski Kozaci pribliili Poljskoj i Rusiji, pa su upadali i na osmansku teritoriju zbog ega su predstavljali veliku opasnost. No oni su u nekoliko pohoda za jedno vrijeme bili razbijeni (1625). U mirovnom ugovoru izmeu Osmanlija i Poljske glavna je tema bio kozaki problem. Od tog su vremena Osmanlije, u cilju sigurnosti kneevina koje su im bile potinjene (Vlaka, Moldavska, Erdelj), namjeravali prekinuti njihove veze sa susjednim zemljama. Namjeravali su naime uspostaviti odbrambeni pojas. Bio je to nastavak politike koju su ve primijenili stvarajui jedan odbrambeni pojas s onu stranu crnomorskih obala kako bi mogli kontrolirati trgovinu sjeverno od Crnoga mora. Osmanlije su htjeli proiriti oblast Silistre- Akkerman tako da ona obuhvati i Bender, i kasnije osnovati ejalet u Egeru i Kamenici. Na taj bi nain zaokruili odbranu. ak se politika zatite sjevera trebala proiriti toliko da u poslednjoj etvrtini 17. stoljea obuhvati i Ukrajinu.

62

3. Pokuaj konsolidacije: porodica Kprl

U prvoj polovini 17. stoljea Osmanlije su uspjeli nai odreeno rjeenje za istoni problem, pa su se sada ponovo mogli okrenuti dogaanjima u Evropi. Stanje u evropskim zemljama uzdrmanim Tridesetogodinjim ratom omoguilo je Osmanlijama da odahnu. To to Osmanlije nisu preduzimali pohode protiv Habsburke monarhije koja se nalazila u tekom stanju u ovome za cijelu Evropu tekom periodu tumailo se kao uspjeh austrijske diplomacije. Meutim, Osmanlije su se u to vrijeme zanimali za drugu stranu. Zauzimanje Rodosa i Kipra u Sredozemnom moru osiguralo je pomorske trgovake puteve, ali je Kreta jo uvijek predstavljala vrst bastion. Vana mjesta na Kreti kao to su Kaneja i Kandija pripadali su Mlecima. Mleci su neposredno pratili razvoj dogaaja na moru. Osmansko-mletaki odnosi su se prilino poremetili na Sredozemlju, a gusarske su akcije ovdje igrale vanu ulogu. Osmanska mornarica do tada nije imala znaajnijih operacija u vodama Sredozemnoga mora, nije se uputala u ozbiljne sukobe nego je samo kontrolirala obale. Kad su se Osmanlije uputili prema jedinom mletakom utvrenju u istonom Sredozemlju, shvatili su u kojoj su im mjeri pomorske snage oslabile. Iako su i Mleci uveliko bili izgubili svoju raniju snagu, oni su ipak pruili neoekivan otpor. Godine 1645. osvojena je Kaneja a 1646. Resmo (Retim), no stvarna je nadmo bila na strani Venecije. Mleci su blokirali moreuze i Izmir, pa su tako presjekli put snabdijevanja, to je bilo razlog da borbe potraju due. Opsada Kandije dogodila se tek 1648. godine. Osmanska flota koja je 1656. krenula u pomo, unitena je na ulazu u Dardanele. Istanbul je bio blokiran, to je prouzrokovalo velike nestaice u prijestolnici. Mleci su zauzeli Limni i Bozdaadu (Thenedos). Ovo je teko stanje izazvalo veliku paniku. ekao se autoritativan spasilac. Budui da to nikako nije mogao biti sultan Mehmed IV, tada jo dijete, oekivalo se da dravu spaava veliki vezir koji e vladati umjesto sultana. I spasilac je pronaen: bio je to vezir Kprl Mehmed-paa. U to je vrijeme politika situacija u zemlji bila prilino nemirna. Nakon smrti Murada IV 1640. godine u centru su ponovo poeli sukobi. U sukobu su naime bili odredi vojnika kapikulu, ulema, veziri i saraj.

63 Red koji je uspostavljen u kratkom vremenu i to silom, ak gotovo terorom, ponovo se poremetio nakon smrti Murada IV. Autoritet Ksem Sultan, majke Murada IV i sultana Ibrahima, osobito je porastao u doba Ibrahimove vladavine. Kad je na prijestolje doao Mehmed IV (1648), djeak od sedam godina, borba za vlast vodila se izmeu Ksem Sultan i sultanove majke Turhan Sultan. Sukob je zavren tako to je Ksem Sultan ubijena 1651. godine. Ovo odsustvo autoriteta u centru imalo je za posljedicu jo slobodnije djelovanje snaga u unutranjosti zemlje. Veliki vezir Kprl Mehmed-paa (1656), koji je imao veoma velika ovlatenja, najprije je razbio mletaku blokadu i povratio Limni i Bozdaadu. Nakon toga je namjeravao krenuti put Krete, ali su ba u to vrijeme u Evropi izbili novi problemi. Nakon Tridesetogodinjeg rata uestali su osmansko-habsburki sukobi u Erdelju. U ovim je ratovima Erdelj, kao tvrava protestanata, predstavljao ravnoteu prema Habsburgovcima. Bio je to srazmjerno veliki uspjeh za Osmanlije. Meutim, za vrijeme pohoda na Kretu, u Erdelju je izbio pokret za nezavisnost. Pokuaj ugovora sa vedskom i samostalno djelovanje ove pokrajine izazvalo je revolt Osmanlija. Koprl, koji je prema Evropi elio nastaviti politiku sultana Sulejmana, vrlo dobro je znao mjesto Erdelja u toj politici. Ova je regija bila jedna vrsta mosta izmeu Ugarske i Poljske; osim toga imala je veliku vanost u politici prema sjeveru kojoj su Osmanlije odavno posveivali veliku panju. Zbog djelovanja Rakocija II (1655) Kprl je napustio plan o Kreti i 1658. godine on je krenuo prema Erdelju. Osnovao je ovdje novi ejalet (Varat) elei tako da sauva i zatiti Erdelj (1660). Meutim, jo prije nego to je rijeen problem sa Erdeljem, u Anadoliji je buna pod vodstvom Abaze Mehmed-pae dostigla iroke razmjere. Abaza Mehmed-paa podigao se sa ciljem da ovlada Anadolijom i pridobio je narod obeavi ekonomske i drutvene reforme; njegov je ustanak krvavo uguen (1659). Konsolidacija je opet uspostavljena silom i prolijevanjem krvi. Kad je Kprl Mehmed-paa umro 1661. godine, problem Krete i Erdelja jo nije bio sasvim rijeen, ali je autoritet drave bio uspostavljen i u centru i u unutranjosti. Osmanski politiki ivot poprimio je novi oblik i finansijski su izvori ojaani. S ovim su Osmanlije uli u novo razdoblje obnove. No plodovi e ove obnovi potrajati samo do 1683. godine.

64 I doista je ponovo oivio duh gaze i osvajanja. Na mjesto Kprl Mehmed-pae doao je njegov sin Ahmed-paa; i on se posvetio Erdeljskom problemu. Godine 1662. osmanska vojska ula je u Erdelj. Ovo je pak predstavljalo poetak novoga rata sa Habsburgovcima nakon dugo vremena. Godine 1663. Osmanlije su osvojili Ujvar (Novi Zamky) u Slovakoj i dostigavi tako svoju najudaljeniju granicu na zapadu ovdje su osnovali ejalet. Naredne godine 1664. jedan je dio osmanske vojske poraen dok je prelazio rijeku Rabu u Mogersdorfu kraj Sent Gottharda. Ali, kako su i Habsburgovci imali velike gubitke i kako su se bojali francuske ekspanzije, nisu bili spremni za rat veih razmjera, pa su zatraili sklapanje mira. Tako je 1664. godine potpisan mirovni ugovor u Vasvru. Ovim su ugovorom Osmanlije postigli svoje ratne ciljeve; potvreno je da je Erdelj pod osmanskom vlau. Nakon toga su se Osmanlije okrenuli Kreti koja je neko vrijeme ostala zapostavljena. Osmanske snage su se 1666. godine iskrcale na Kretu i pripojile je osmanskoj teritoriji. Poto su razrijeili viegodinje probleme oko Erdelja i Krete, Osmanlije su sada postavili novi cilj za osvajanje. Bila je to Ukrajina. Ukrajinski Kozaci nalazili su se pod pritiskom Rusa i Poljaka. Naime, Rusi i Poljaci su podijelili Ukrajinu i granicu je predstavljala rijeka Dnjepar. Kozaci meutim ovo nisu htjeli prihvatiti pa su se pobunili; zatraili su pomo od Osmanlija. Tako se pred ovima otvorio novi prostor koji ih je jo od ranije zanimao. Osmanlije su Kozake uzeli pod svoju zatitu i zapoeli su sukob sa Poljskom i Rusijom. Osmanska je vojska nadirala prema Poljskoj i na ovome je putu osvojila Kamenicu. Ovladali su Podolijom pa se sjeverni odbrambeni pojas pomjerio jo vie prema sjeveru. Kako je osmanska vojska napredovala sve do Lavova, Poljska je zatraila primirje. Mirovnim ugovorima potpisanim u Bucau (1672) i Zorawni (1676) Podolija i Kamenica ostavljene su Osmanlijama. Tako je osmanska granica sjeverno i zapadno od Crnoga mora dostigla svoju najudaljeniju liniju. Ovdje je formiran ejalet Podolija i Kamenica ime se eljela postii sigurnost tog prostora. Kozaci u Ukrajini nalazili su se pod zatitom Osmanlija. Pohodom na ehrine u blizini Kijeva 1678. godine osvojeno je ovo vano utvrenje na Dnjepru i sravnjeno je sa zemljom. Osmanskoruski mirovni ugovor iz 1681. godine potvrdio je da je zapadna Ukrajina pripala Osmanlijama.

65

E. KRAJ OSMANSKOGA SPOKOJA: RASTAKANJE

1. Povlaenje od Bea do Karlovaca: Poraz

Sva su ova zbivanja stvorila u Evropi novi strah od Turaka; oslabljeno Osmansko carstvo ponovo je pokrenulo svoje osvajake snage. Doba stabiliziranja koje je zapoelo sa Kprl Mehmed-paom nastavljeno je i u vrijeme njegovoga sina. Nasljednik ovoga posljednjeg, veliki vezir Merzifonlu Kara Mustafa-paa koji je bio Kprlijev zet stabiliziranu je snagu pokazao u Poljskoj i Ukrajini u prvim godinama svoga slubovanja i postigao je najsjeverniju liniju osmanske granice. Slijedei je korak ovoga velikog vezira bio odrediti novi vaan cilj kako bi produio ponovo oivjelu ideologiju gaze. Meutim, niko nije predvidio da e ovaj san o osvajanju uskoro stvoriti novi problem i novu krizu. Pojavila se vrlo vana prilika koja je mogla pomoi u postizanju ovakvoga cilja, pa je ona iskoritena kao povod za novi pohod. Cilj je bio Be a prilika problem u srednjem ugarskom kraljevstvu. Srednje ugarsko kraljevstvo bio je prostor na sjeveru, u gornjoj Ugarskoj pod vlau Habsburke monarhije. Ovaj je prostor postao novo samostalno kraljevstvo a njegov su narod bili protestanti. Pritisak izrazitih katolika Habsburgovaca naiao je na otpor kod protestanata Ugara, pa je njihov voa Tkli Imre osnovao zasebnu dravu i obratio se Istanbulu s prijedlogom da Osmanlije uzmu pod svoju zatitu osamostaljenu pokrajinu. Na to su 1682. godine zapoele pripreme za pohod. Jedan je dio osmanskih snaga uao u mjesto Kaa, centar srednje Ugarske, i Tklija posjeo na prijestolje. Monarh Leopold koji je u to vrijeme ve svakako bio zabavljen Francuskom nije elio rat na dva fronta, pa je pokuao obnoviti mirovni ugovor iz Vasvra.

66 Meutim, u ovome nije uspio. Veliki vezir Kara Mustafapaa bio je spreman za rat, a Habsburgovci su sebi traili saveznike. Habsburki monarh je traio pomo da se zaustavi ovaj osmanski pohod koji je on proglasio pokretom protiv zapadnoga kranskog svijeta. Na ovakvo je saveznitvo blagonaklono gledala ak i Francuska s kojom su Habsburgovci bili u neprijateljstvu. Osmanska vojska prodrla je do Bea u julu 1683. godine i carski je grad bio okruen. No ova opsada nije dala rezultata. Dolaskom u pomo poljskih snaga, zdruena njemako-poljska sila porazila je Osmanlije pred Beom. Osmanska vojska morala se povui u Beograd. Ovaj je poraz Evropi donio novo uzbuenje a za Osmanlije je predstavljao kraj osvajakih snova. Osmanlije nisu primijetili da je ovaj kratki uspjeh, koji je potrajao svega etvrt stoljea, ostavio skrivenom slabost vojnih tehnikih mogunosti. Period od poraza pred Beom do 1699. sasvim je jasno pokazao ovu istinu. Godine 1684. Habzburka monarhija je napravila svetu ligu sa Poljskom i Venecijom. Osmansko carstvo moralo je voditi rat na sve strane u Evropi. Venecija je Osmanlije napala u Dalmaciji i Bosni, Habsburgovci su napali Budim a Poljaci Kamenicu. Osmanlije su se uspjeno suprotstavili Veneciji i Poljskoj, ali su iz sukoba sa Habsburgovcima izali poraeni; izgubili su najprije Ujvar a onda 1686. godine i Budim. Naredne je godine Venecija napala Peloponez. Habsburgovci su preuzeli sve ugarske teritorije do Beograda. Ovaj se tok i dalje nastavio. Izgubljen je Beograd, kapija prema srednjoj Evropi, ali je ponovo vraen 1690. godine. No poraz u Slankamenu sasvim je ugasio nadu da e se ugarske teritorije vratiti Osmanlijama u ruke. Kad je Rusija pristupila ligi 1686. godine, krenula je sa sjevera i napala Azov. Ali, kako su Habsburgovci stupili ponovo u rat sa Francuskom, Osmanlijama se ukazala prilika da predahnu. Godine 1693. Habsburgovci su opsjedali Beograd ali im nije polo za rukom da ga osvoje. Osmanlije su krenuli u protunapad i okruili Varadin, no nisu ga uspjeli zauzeti. Habsburgovci su bili na kapiji Balkana. Rat se nastavio 1695. godine u Temivaru. Osmanlije su ovdje postigli uspjeh pa ih je opet ponijela osvajaka politika. Meutim, poraz u Zenti 1697. godine predstavljao je kraj i vie se nije vidio nikakav izlaz osim prihvatanja primirja. Jo jedna linost iz porodice Kprl, veliki vezir

67 Amdazade Husejinpaa pohitao je sklopiti mir da bi vojsci umornoj od ratovanja pruio mogunost za konsolidaciju i da bi obezbijedio unutranji mir. Mirovnim ugovorom postignutim u Karlovcima 1699. godine Osmanlije su priznali vlast Habsburgovaca na ugarskim teritorijama. Tako je Beograd postao pogranina oblast. Temivar je ostao Osmanlijama, Peloponez i Dalmacija preputeni su Veneciji, a Kamenica i Podolija Poljskoj. Tako su naputene teritorije za koje su se Osmanlije borili jo od 1526. godine. Potpuno je ukinut odbrambeni pojas oko Vlake i Moldavske. Sada su Osmanlije nalazili spas u tome da ovim dvjema kneevinama pridaju jo veu vanost. Na drugoj su strani Rusi zauzeli Azov i tako stupili na obale Crnoga mora. Ovaj period velikih ratova poremetio je ravnoteu i na Balkanu. Srbi, Albanci i Grci podigli su ope bune istiui kao razlog teke poreze; zapravo je u ovome odreenu ulogu imalo nagovaranje to je dolazilo izvana. ak se u ove dogaaje ukljuilo i muslimansko stanovnitvo. Istovremeno su se delalije ponovo poeli buditi. Rat je Osmanlijama bio veoma skup i zbog pomanjkanja finansijskih izvora i u pogledu ljudske snage. Sada je poinjao period kad je Austrija u pravom smislu rijei ojaala i kad je svoj utjecaj, zbog ekonomskih koristi, usmjerila prema Balkanu. Uprkos tome, rastakanje Osmanske drave koje je u srednjoj Evropi zapoelo 1683. godine na Balkanu e se razvijati tokom tri stoljea, to je bilo sasvim neoekivano. Ovakav je tok prije svega bio posljedica politike trajnog i sistematskog uvrivanja na ovome prostoru. Poraz pred Beom Osmanlijama je pokazao njihove upravne i vojne slabosti, i isto tako primorao ih da se ipak pomire sa nadmoi Zapada. Tako su Osmanlije uli u doba kada e izlaz traiti ne u svojoj dravi nego na Zapadu.

2. Ponovna konsolidacija nakon Karlovaca i pripreme za revan

Ovaj veliki slom koji se dogodio u periodu od esnaest godina i skonao mirovnim ugovorom u Karlovcima, prouzrokovao je nova potresanja u osmanskom upravnom, ekonomskom i drutvenom us-

68 trojstvu. Posebno u Rumeliji stvarale su se vojne grupe od muslimana da bi se izmirile potrebe za ljudstvom u ratovima. Ove su grupe tokom vremena toliko osnaile da su u 18. i 19. stoljeu odigrale vanu ulogu u historiji Balkana. Bilo je to vrijeme kad je muslimanskotursko stanovnitvo na Balkanu moralo ne samo da titi svoju zemlju od napada koji su dolazili izvana nego da se bori i sa nemuslimanima sa kojima je ivjelo zajedno. Iako je osmanska vrhovna vlast preduzimala odreene mjere da olaka stanje naroda nakon rata i nastojala obezbijediti mir, ona je ipak bila suoena sa novom krizom. Bio je to Edirnski dogaaj (Edirne Vakas, 1703) koji je buknuo etiri godine nakon uspostavljanja mira. Ovaj je dogaaj zavrio svrgavanjem Mustafe II i pogubljenjem ejhulislama Fejzulah-efendije koji je radio na uspostavljanju mira zajedno sa dravnicima kao to su Amdazade Husejin-paa i Rami Mehmed-paa, i koji je poprilino bio stekao autoritet. U buni to su je podigli vojnici kapikulu bez sumnje je bilo dubokog utjecaja promjena koje su se razvijale od 1683. godine. Naime, bunu su prouzrokovali ekonomski i drutveni razlozi. Kriza e lahko pronai povod da bukne. I ovaj su put to bile plae. Odredi vojnika kapikulu postali su prilino mnogobrojni u vrijeme rata. Meutim, mjere preduzete u periodu mira izazvale su revolt ove kategorije vojnika. Osim toga, odgovornost za veliki poraz prebaena je na njih, to je poljuljalo njihov ugled. To to se sultan nalazio u Edirni u jednoj je mjeri izazvalo nespokojstvo istanbulskog stanovnitva, naroito esnafa koji su poslovali za saraj. Naglo rastui ugled ejhulislama Fejzulah-efendije i njegova namjera da igra na politiki autoritet, dovela je nespokojstvo do vrhunca. ak je cilj bune u poetku bio ejhulislam lino. I doista je u toku bune Fejzulah-efendi nemilosrdno ubijen. Mustafa II povukao se sa prijestolja a na njegovo je mjesto doao Ahmed III. Nije se ovo tek jednostavno odigralo. Jer u toku ove bune po prvi put su se mogli vidjeti pokuaji da se nae alternativa Osmanlijama. Meu pobunjenicima se vodila prepirka oko toga da li da se uope vie na elo drave dovede neko iz dinastije Osmanlija. Predlagalo se ak da njihovo mjesto zauzmu druge ugledne porodice kao to je ona krimskih hanova, pa ak i porodica Ibrahimhan koja je, inae, bila potomstvo Sokullu Mehmed-pae.99 Bile su to ideje koje se nikada nisu ostvarile. No i samo to to su postojale, pokazuje

69 kakav je bio nered koji je doveo do Edirnskog dogaaja. U odreenom je smislu razumljivo da su odredi kapikulu prieljkivali model drave u kojoj e oni moi neposredno uzeti uea u vlasti. Nakon Edirnskog dogaaja mnogo se radilo na uspostavljanju unutranjega mira, no u irokim je razmjerama to postignuto tek 1718. godine. Nakon postizanja mirovnog ugovora u Karlovcima, bilo je nekih pokuaja usmjerenih protiv habsburke vlasti, posebno u Erdelju; pobunili su se Ugari. Meutim, Osmanlije se ovim sluajem nisu mogli ozbiljno pozabaviti. U isto je vrijeme dolo do izraaja vedsko-rusko suparnitvo oko Poljske. vedska je pokuala pokrenuti Osmanlije da djeluju na njenoj strani, no ovo nije nailo na podrku osmanskog dravnog vodstva. Ipak, ova dva dogaaja gurnula su Osmanlije u novi rat. vedski kralj Karlo XII sklopio je ugovor sa ukrajinskim Kozacima i napao je Ruse, ali je kraj Poltave doivio potpuni poraz. Kralj je sa svojim saveznikom kozakim hatmanom umakao na osmansku teritoriju. Ovaj dogaaj, kao i ruska politika prema Crnom moru, uinili su rat neizbjenim. Car Petar I uao je u Moldavsku i dok je napredovao du rijeke Prut, osmanska ga je vojska natjerala da se vrati. Naavi se u takvoj situaciji ruski je car predloio mir, to je veliki vezir Baltadi Mehmed-paa i prihvatio poto je procijenio da je u boljoj poziciji od cara (1711). Ovaj je mirovni ugovor protumaen kao pobjeda. Moda je Baltadi procijenio ovakav ishod povoljnim umjesto da krene u napad za koji nije mogao znati kako bi se zavrio. Jer godine poraz jo su uvijek bile svjee u sjeanju, a u onima koje su slijedile vrlo se jasno mogao sagledati poloaj odreda kapikulu. Mirovni ugovor, potpisan 1711. godine tek je dvije godine kasnije, 1713., stupio na snagu. Ohrabreni ovim uspjehom Osmanlije su panju usmjerili prema Veneciji koja je ve trideset godina vladala Peloponezom. Venecija je u to vrijeme bila znatno oslabila i izgubila preimustvo u istonom Sredozemlju. Istiui problem Crne Gore Osmanlije su doli na Peloponez (1715) i zauzeli veliki dio ovoga poluostrva. Grko stanovnitvo na Peloponezu nije bilo zadovoljno katolikom mletakom vlasti ovdje; ak je nakon mletakog zauzimanja Peloponeza jedan dio lokalnog grkog stanovnitva zajedno sa muslimanskim preselio na ostrva u Egejskom moru i na obale zapadne Anadolije. Ovo e preseljavanje tra-

70 jati jo u 18. i 19. stoljeu emu e doprinijeti i neki ekonomski razlozi, i tako e se brojno poveati grko stanovnitvo u zapadnoj Anadoliji. Poraz Venecije uznemirio je i Habsburgovce, pa su 1716. godine zajedno sa svojim saveznikom Venecijom krenuli u rat. U bezuspjeno zavrenom osmanskom pohodu koji je za cilj imao Austriju izgubljen je Temivar. Nakon jo jednog poraza u Petrovaradinu 1717. godine pao je i Beograd, u to vrijeme znaajna osmanska vojna baza. Mirovnim ugovorom iz Poarevca (1718) Venecija je, istina, izgubila neke teritorije, ali su Habsburgovci dobili Temivar, dijelove Vlake i Beograd, i na taj su nain uznapredovali u odnosu na stanje utvreno Karlovakim mirom. Nakon Karlovaca Osmansko carstvo uspjelo je djelimino nadoknaditi gubitke koje su mu nanijeli Rusija i Venecija, ali je u istom tom periodu potpuno izgubilo Ugarsku koja mu je bila cilj jo od 16. stoljea. Gubitak Beograda bio je dogaaj koji e zaprijetiti opstanku Osmanlija na Balkanu. Poslije konsolidiranja snaga i dobre pripreme prvi e ciljevi drave Osmanlija biti sigurnost Balkana Beograd i srednja Evropa.

3. Na istoku polovine pobjede, na zapadu iscrpljujui ratovi

Zbog stalnih gubitaka u srednjoj Evropi od 1699. godine, Osmanlije su napustili osvajaku politiku; oni su sada budno pratili zbivanja u Evropi. U periodu ove pomirljive politike osjetili su potrebu da se okrenu kulturnim i tehnikim dostignuima zapadnih zemalja koje su u ovom pogledu bile nadmonije od njih. Tako je poeo prilino raskoan period koji se naziva Doba lala (Lle Devri). Bio je to period oznaen novim razvojem pod utjecajem Zapada, kako na polju tehnike tako i u oblasti umjetnosti, arhitekture i knjievnosti. No u to je vrijeme dolo do frakcioniranja izmeu onih koji su slijedili pomirljivu politiku i grupa kojima se ovo novo stanje nije dopadalo. Posebno se rasplamsao revolt protiv grupe okupljene oko Nevehirli Damada Ibrahim-pae zbog njenoga rasipnikog i luksuznog naina ivota. Kad je konano 1730. godine buknuo ustanak, ve je bila zavrena prva faza osmansko-iranskih sukoba koji su trajali od 1723. godine do tada.

71 Rat s Iranom smatrao se neizbjenim zbog unutranjih nemira u ovoj zemlji. Afganci su vrili pritisak na posljednjeg safevidskog vladara; oni su ovladali istokom Irana. S druge su strane Rusi krenuli prema Derbendu i Bakuu. U takvoj su situaciji Osmanlije primijenili plan napada na Iran s tri fronta; pravci su bili Hamadan-Kirmanah, Azerbejdan i Juna Kavkazija. Poslednji safevidski ah Tahmasb, sin sultana Husejina, zatraio je pomo od Osmanlija i Rusa protiv Afganaca. On je napravio ugovor sa Rusima poto su uli u Baku 1723. godine nakon ega su Osmanlije i Rusi meusobno pregovarali o podjeli zapadnoga Irana. Meutim, bio je to pokuaj bez rezultata. Osmanlije su uli u Kirmanah, Hamadan, Revan i najzad u Tebriz, i zavladali su oblastima Gende i Gruzija. U to je vrijeme afganski vladar Eref-han, pozivajui se na hilafet, zatraio nazad zapadni Iran koji je bio u rukama Osmanlija. Na to su Osmanlije po prvi put hilafetu dali politiko tumaenje i vrlo su jasno rekli da je hilafet jedan, te da se po erijatu ne moe dopustiti postojanje vie od jednoga hilafeta. Ovaj sluaj sa hilafetom kasnije e se posebno istaknuti u Krimskom problemu. To to je Iranom vladao Afganac Nadir-han pripremilo je teren za dogaaje koji e odrediti sudbinu Osmanlija na ovome prostoru. Pad Nihavenda pa i Tebriza izazvao je nemire u Istanbulu. Kad je 1730. godine sultan Ahmed III odluio da lino predvodi pohod, dogodila se velika buna koja je sultana stajala prijestolja. U toj su buni unitavane sve promjene koje su u Istanbulu bile uvedene. Kad je Mahmud I (17301754) stupio na prijestolje, prvi mu je zadatak bio da ukloni pobunjenike. U to je vrijeme zapoeo i drugu fazu ratova protiv Irana. U ovoj drugoj fazi osmansko-iranskih sukoba Osmanlije su uspjeli ponovo ui u Tebriz. No ubrzo su shvatili da e biti teko odrati se ovdje, pa su ugovorom iz 1732. Iranu prepustili Tebriz, Kirmanah, Hamadan i Luristan, dok su irvan, Dagestan i Gruzija ostali pod osmanskom vladavinom. No kako je Nadir-han postajao sve moniji, ugovor je izgubio vrijednost. Sukob Osmanlija sa Iranom rasplamsao se od 1733. godine kad je Nadir-han potpuno preuzeo vlast i proglasio se ahom (1736). Osmanlije su u poetku zabiljeeli uspjehe, meutim uskoro je Nadir-han obezbijedio preimustvo. Iste su godine, 1736., Osmanlije bili suoeni sa novim problemima u srednjoj Evropi to ih je

72 onemoguilo da se valjano pozabave istokom. Kad je na zapadu postignut mir 1743. godine, sukobi na istoku ponovo su se rasplamsali. Nadirhan je prijetio Mosulu i Karsu. Najzad su ugovorom postignutim 1746. godine zavreni ratovi to su u razmacima trajali od 1723. godine i u zadnje se vrijeme vodili na osmanskoj zemlji. Obje su se strane vratile na granice utvrene mirovnim ugovorom iz Kasr-i irina. U ovom su periodu u prvi plan izbila nastojanja Nadir-aha da sunitski svijet koji su predstavljali Osmanlije privoli da pravno prizna iizam. Nadir-ah je htio da se kao peti mezheb (pravna kola) prihvati daferijski i da se iizam u islamskom svijetu izjednai sa sunizmom. U velikoj je mjeri razlog za ovo nastojanje bio politike prirode. On se nadao da e postati vjerski poglavar i da e se na taj nain izvui iz stanja uklijetenosti izmeu sunitskih carstava, Osmanskog i Baburovog. elio je naime da se pojavi kao trea, ali priznata sila. Njegov pokuaj da uspostavi vezu izmeu sunizma i iizma i izvue Iran iz politike usamljenosti nisu prihvatili Osmanlije koji su shvatili vanost politike snage hilafeta; isto je tako ovaj pokuaj izazvao revolt ekstremnih iita. Novi razvoj dogaaja na zapadu u vrijeme druge faze perzijskih ratova, a posebno historijsko djelovanje Rusije koja se neposredno zanimala za Crno more i sjeverni prostor, primorali su Osmanlije da se bore za vlastiti opstanak. Rusi su napali i osvojili Azov koji su ranije bili okupirali ali su ga 1713. godine prepustili Osmanlijama; oni su takoer zaposjeli i Krim. Uz to su i Austriju privukli na svoju stranu, pa je Austrija iznenada napala Bosnu i Vlaku. Bosanski beglerbeg Hakimoglu Ali-paa odbio je ovaj napad (1737). I na vidinskom su frontu zabiljeeni odreeni uspjesi. Godine 1738. zauzeta je Orova a nova je pobjeda ostvarena pred Beogradom. Rusi su potisnuti sa Krima nakon ega su se sasvim povukli, a u ovome je udjela imao neuspjeh Habsburgovaca. Dnjepar je ponovo pripao Osmanlijama. Opkolili su i Beograd. Svi su ovi uspjesi drave Osmanlija Habsburgovce prilino potresli. Dok je Osmansko carstvo sve svoje snage usmjerilo na ovaj front, Rusi su zauzeli Hotin i Jai. No Austrija, koja se nala u tekoj situaciji, pristala je na mir i predala je Beograd. Posredovanjem Francuske ovdje je 1739. godine potpisan ugovor; Austrija je vratila mjesta koja je uzela ugovorom iz Poarevca. Potvrene su bosanske granice, one nakon Karlovakog mira. Tako je prestala opasnost za Moldavsku i Vlaku. I Rusi

73 su napustili mjesta koja su bili zauzeli. Tako su Osmanlije, neoekivano velikim uspjehom prevazili ovo potresanje. Nakon ovih borbi uslijedit e dug period mira i oputanja.

4. Najdui period mira i kraj ugodnoga oputanja

Osamnaesto stoljee predstavlja doba kad se u Evropi javljaju nova politika kretanja. I Osmanlije su se sasvim drali mirovne politike i napustili su ranije shvatanje gaze. Ali kad su prilike zahtijevale rat, nisu ga izbjegavali. Potreba koja se osjeala za mirom i spokojem predstavljala je temeljnu politiku osobito onih dravnika koji su stasali neposredno iz birokracije. U ovom je opredjeljenju ulogu imala i nezavidna pozicija koju su Osmanlije imali u odnosu na Evropu. Rusija i Austrija su lahko mogle stvoriti savez kakav bi Osmansko carstvo primorao da vodi rat na irokom frontu. Sve je ovo utjecalo na uspostavljanje dugog mirnog perioda koji je potrajao gotovo trideset godina. Nakon uspjeha iz 1739. godine Osmanlije su vrlo dobro shvatili vanost diplomacije u ravnotei evropskih drava i neposredno su se osvjedoili da ratovi ne donose uvijek konaan ishod. Oni su budno pratili hod zbivanja u Evropi. ak nisu pokazali zanimanje za sukobe u koje ih se htjelo uvui. Posebno je Ragib Mehmed-paa, dravnik obrazovan neposredno u birokraciji, uoio vanost ovoga mirnog perioda u voenju vanjske politike. Osim toga, u ovome su se dobu zbile vane promjene na udaljenim teritorijama Carstva kao to su sjeverna Afrika, Egipat, Sirija i Bagdad. Naime, vremenom je oslabila veza ovih prostora sa centrom, pa su moni namjesnici ili grupe mogli vladati kako su eljeli. ak su bune, u Egiptu pod vodstvom Bulutkapana Ali-beja (Ali Bej el-Kebr) i u Siriji pod vodstvom Zahira Omera prouzrokovale velike pometnje koje su jo vie dole do izraaja u narednim godinama. S druge pak strane ovaj je period mira Osmanlijama dosadio uprkos nekim unutranjim dogaajima. U sjeanju je ivjela biva mona Osmanska drava. Jedan je broj dravnika naprosto vrebao priliku da ponovo oivi nekadanju mo i obnovi uspjeh iz 1739. godine. Oekivana prilika ukazala se konano sa Poljskim problemom i odkrinula je vrata ratu. Veliki vezir Muhsinzade Mehmed-paa, koji je bio protiv rata, svrgnut je sa ovoga poloaja.

74 Nakon smrti poljskog kralja Augusta III 1763. godine velike su se evropske sile umijeale u izbor novoga kralja, pa je udrueni ruskopruski pritisak 1764. godine za kralja nametnuo Stanislava Ponjatovskog. Time je ruski utjecaj u Poljskoj porastao. Poljski front koji se protivio ruskom utjecaju u zemlji osnovao je konfederaciju i zatraio zatitu Osmanlija. Snage konfederacije su pred Rusima prebjegle na osmansku teritoriju. Rusi su za to vrijeme uli u gradi Baltu i razruili ga. Na to su Osmanlije objavili rat, a ustvari su u vojnom pogledu bili nedovoljno pripremljeni. Za dravnike koji su bili opsjednuti snom o novim osvajanjima ovaj se rat pretvorio u pravu tragediju. Vojne i upravne slabosti u punom su svjetlu izale na vidjelo. Zapravo, ni Rusija ovaj rat nije eljela ali je pobrala uspjeh vodei borbu jednom rukom protiv Osmanlija. Ruska je vojska napredovala od Ukrajine do Dunava, ula je u Vlaku i Moldavsku, okupirala je Krim (1771). Rusi su sukob prenijeli i na Sredozemno more i uz podrku Engleza spalili su osmansku flotu u emama (1770). Osmanlije su ostali zbunjeni pitajui se kako su se to Rusi spustili do Sredozemlja. Rusi naime nisu imali ni tehniku ni vojnu sposobnost da to postignu. No Osmanlije nisu bili predvidjeli stav Engleske. Poto nakon primirja sa Rusima 1772. godine zbog Krima nije mogao biti postignut dogovor, Rusi su napali na kavkaski front, preli su Dunav, uli u Hadiolu Pazar i porazili Osmanlije na poloaju Kozluda. Mirovnim ugovorom potpisanim nakon toga 1774. godine u mjestu Kuuk Kajnarda Rusi su se povukli sa osmanskih teritorija, ali su Osmanlije morali prepustiti nezavisnost Krimskom hanatu. Tada su Rusi preuzeli ulogu duhovnog zatitnika pravoslavnog stanovnitva. Moda je ovaj dogaaj pripremio teren novim zbivanjima ija e cijena biti gubljenje teritorija! Po prvi put je Crno more, koje se do tada smatralo osmanskom privilegijom, otvoreno za rusku trgovinu, to predstavlja drugi vaan dogaaj i to sa gledita ekonomije. No Osmanlijama je vie od svega drugoga vaan bio Krim. Iako su sva ova zbivanja vodila potpunom gubitku Krima, ovaj je prostor jo neko vrijeme predstavljao vanu taku u vanjskoj politici Osmanskoga carstva.

S turskog Kerima Filan (Izvor: Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija Osmanske drave i civilizacije, Sarajevo, Orijentalni institut, 2004, 1-76)

75 Kemal Beydilli

OD KUUK KAJNARDE DO PROPASTI

A. POETAK DUGOGA KRAJA: KUUK KAJNARDA I POSLIJE

Kad je Abdulhamid I stupio na prijestolje (1774-1789), osmanskoruski rat (1768-1774) koji je zapoeo u vrijeme njegovoga prethodnika Mustafe III, sada je bio u svojoj posljednjoj fazi. Drava je s jedne strane bila zabavljena ovim ratom, s druge je strane morala rjeavati nemire to su se pojavili u raznim pokrajinama i traiti izlaz za rastue ekonomske nedae. elja Abdulhamida I da nastavi rat protiv Rusa nije dala dobrih rezultata zbog stalnoga neuspjeha na vojnom polju. Kad su Osmanlije pretrpili posljednji poraz na Kozludi (u blizini Varne) i kad se Serdar Muhsinzade Mehmed-paa, potpuno slomljen, morao povui u umnu, Osmanlijama nije preostalo nita drugo nego da prihvate teke uvjete koje su Rusi postavili. Mirovni ugovor potpisan je 21. jula 1774. godine u Kuuk Kajnardi. U ovome ratu koji je pruski kralj Fridrik II nazvao ratom slijepih i oravih dvije su strane vodile borbe sve goru od gore. Rusija je ostvarila pobjedu ne zato to je uistinu bila nadmonija nego zato to je Osmansko carstvo bilo u gorem stanju od nje. Ugovor iz Kuuk Kajnarde bio je za Osmansko carstvo najtei nakon onoga potpisanog u Karlovcima 1699. godine. Sada je granicu izmeu dvije zemlje predstavljala rijeka Bug; Krim, Koban i Budak

76 ostali su jo samo obavezni prema hilafetu u vjerskim pitanjima, dok su se u politikom pogledu odvojili od sklopa Carstva i postali samostalni. Ovaj razvoj dogaaja predstavljat e prvi korak na putu pripajanja Krima ruskim teritorijama. Drugo vano obiljeje ovoga ugovora bili su lanovi prema kojima se Rusiji dalo pravo da titi pravoslavno stanovnitvo u Osmanskoj dravi. Upravo je ovo cijeli ugovor uinilo nepovoljnim za Osmanlije zbog toga to e kasnije Rusija, pozivajui se na ove dijelove mirovnoga ugovora, davati sebi za pravo da se mijea u unutranje prilike u Osmanskoj dravi. Uz to, osmanskim trgovakim laama dozvoljen je slobodan prolaz kroz moreuze. Nakon potpisivanja ovoga tekog ugovora Austrija je jedan dio Moldavske (Bukovinu) prisajedinila svojim teritorijama, a Osmanska drava je to samo mirno posmatrala. Bio je to jo jedan pokazatelj posustalosti u dravi Osmanlija (1775). Nakon ovoga osmansko-ruskog rata koji je potrajao gotovo est godina Osmanska drava konano je shvatila da ne moe izai na bojno polje sa nesreenom vojskom. Ovaj poraz pred Rusima koji nisu imali vojsku ni opremljenu ni pripremljenu kao druge evropske zemlje, sasvim je jasno pokazao slabost drave Osmanlija. Susjedi Poljske Austrija, Rusija, Pruska izmeu 1772. i 1795. godine namjeravali su dravu meusobno podijeliti. To to tada nije doivjela sudbinu da potpuno nestane sa geografske karte Evrope moe zahvaliti samo velikim zemljama koje ovome poslu nisu pristupile. Prema tome, postojanje drave od ovoga doba, a posebno tokom 19. stoljea zavisilo je od snage i interesa velikih evropskih drava.

1. Reforme u doba Abdulhamida I

Reforme provoene u mnogim oblastima predstavljaju vano obiljeja doba Abdulhamida I. Nakon 1774. godine Osmanska drava bila je zabavljena nadvladavanjem nekih buna na svojoj teritoriji (Peloponez, Egipat, Liban) koje su se dogodile nakon Kajnarde, zatim ulaskom ruske flote 1770. godine u Sredozemno more, ratom protiv Perzije to

77 je planuo 1775. godine i posebno Krimskim problemom; uz sve ovo u dravi se pristupilo nekim reformama. Meutim u ovome pogledu nije ostvaren velik i trajan uspjeh. Reforme su uglavnom ostale ograniene na odreene pokuaje u podruju vojne organizacije, ali nisu ostvarene nikakve korjenite promjene. Tada je uklonjena organizacija levenda. U doba velikih vezira Kara Vezira Mehmedpae (1779-1781) i Halila Hamid-pae (1782-1785) iz Francuske su dovedeni vojni strunjaci koji su radili na reformiranju tobdijskog i minerskog korpusa. Osim toga, radilo se na poveanju postojeih brzih topnika koji su uspostavljeni u vrijeme Mustafe III. Da bi se spremili za rat protiv Rusije, ili koji drugi mogui, Osmanlije su napravili nova utvrenja na obalama Rumelije i Kavkaza, i posebno na obalama moreuza. Uz pomo Barona de Totta 1773. godine otvorena je kola pod nazivom Rijazije (Riyaziye Mektebi) u kojoj je vano mjesto pripadalo obrazovanju iz matematike. Neto kasnije ova je kola premjetena u brodogradilite i proirena (1776). Godine 1784. koli je dodata i jedna inenjerija. Preduzimanjem ovakvih mjera eljele su se podmiriti tehnike potrebe vojske; uz to, u dravi se nastojao reformisati i poloaj spahija sa timarom. Meutim, nedostajalo je hrabrosti da se preduzmu bilo kakve reforme u janjiarskoj organizaciji gdje je zapravo potreba za promjenama bila najvea. Trebalo je obnoviti i osmansku mornaricu koju su Rusi spalili u emama 1770. godine. Na ovome je najvie radio Dezajirli Gazi Hasan-paa. Pregledana su sva brodogradilita u Istanbulu, na Egejskom, Mramornom i Crnom moru, pa se pristupilo izgradnji laa koje su mogle odgovarati onodobnim potrebama. U ovo se vrijeme radilo i na oivljavanju tamparije. Naime, poslije smrti Ibrahima Muteferike tamparija je radila jo samo kratko vrijeme; nakon toga je prestala funkcionirati zbog odsustva zanimanja za nju. Godine 1782. tamparija je ponovo proradila zahvaljujui najvie Bejlikiju Raid-efendiji.

78

2. Pripajanje Krima Rusiji

Mirovnim ugovorom iz Kuuk Kajnarde Krim je postao nezavisan, no ovim nije bila zadovoljna ni jedna ni druga strana. Samostalsnot Krima Rusija je vidjela kao prvi korak na putu pripajanja ovoga poluostrva svojoj teritoriji; dovoenje Krima pod svoju vlast Rusija je smatrala pitanjem od ivotne vanosti. Mir iz Kajnarde pretvorit e se samo u primirje. Upadi Rusa na Krim i njihova tajna okupacija postali su jo oigledniji u doba hana ahina Giraja, ruskoga pristalice. Za to je vrijeme Osmanska drava bila uznemirena zbog opasnosti koja e nastati pripajanjem Rusiji Krima sa muslimanskim stanovnitvom. Jer prelazak Krima u ruke Rusije znaio je neposrednu opasnost za Istanbul. Ova situacija pokazuje da je zabrinutost za Krim proizilazila ne samo iz vjerskih osjeanja nego jo vie iz brige za vlastiti opstanak. Dogaaji na Krimu to su ih prouzrokovali Rusi i kriza to su je stvorili unutranji nemiri dostigli su takve razmjere da se jo samo mogao oekivati novi rat Osmanske drave protiv Rusije. Meutim, drava Osmanlija jo se nije osjeala spremnom za ovakvu borbu. Ugovor nainjen u Ajnalikavaku 10. marta 1779. godine kao posljedica ovako bespomonoga stanja nije donio nikakvih znaajnijih promjena osim to je potvrdio stanje Krima koje je odreeno jo ugovorom u Kuuk Kajnardi. Uprkos dogovoru o samostalnosti Krima, o povlaenju ruskih vojnika, o priznavanju ahina Giraja za hana i potivanju sultana kao halife, sporovi su se i dalje nastavili. Ruska carica Katarina II namjeravala je vlast na Krimu uspostaviti postepeno, korak po korak; ona je svoju namjeru i ostvarila. Pod izgovorom bune to je izbila protiv ahina Giraja ona je poslala na Krim ruske snage koje su poluostrvo sasvim okupirale i proglasile pripajanje Krima Rusiji. Osmanska drava imala je u vidu nepovoljne uvjete u kojima se nalazila odsustvo discipline meu vojnicima, nedovoljnu spremnost za rat, finansijske nedae; s druge strane raunala je s tim da nee dobiti nikakvu pomo od Engleske i Francuske koje su bile zabavljene Oslobodilakim ratom u Americi i zbog toga i same u dugotrajnom, meusobnom sukobu. Tako Osmanskoj dravi nije preostalo nita drugo osim da prihvati svren in pred koji ju je Rusija dovela;

79 jednom vrstom potvrde izdate 8. januara 1784. godine Osmanska je drava zvanino priznala pripajanje Krima Rusiji.

3. Osmansko-rusko-austrijski ratovi
Osmanska drava je strpljivo podnijela pripajanje Krima Rusiji postupkom svrenoga ina; smatrala je ovo prisilnim privremenim rjeenjem i nastavljajui s pripremama za rat, konani je obraun odgodila za budua vremena. Pripajanje Krima Rusiji izazvalo je preseljavanje stanovnitva; na stotine hiljada muslimana naputali su svoju domovinu i preseljavali na teritorije u granicama Osmanske drave. Tako je Osmansko carstvo po prvi put bilo svjedok munoj selidbi svoga stanovnitva, to e u narednim godinama biti jo ei dogaaj. Ovaj gubitak je na savjesti cijeloga muslimanskog svijeta otvorio duboku ranu i bio je uzrok velikoga revolta. Katarina II namjeravala je Krim pretvoriti u vojnu bazu koja e biti dobra zaleina u njenoj politici irenja na raun osmanskih teritorija. No ona je zapravo gajila mnogo vee ambicije prema osmanskoj zemlji. Ove ambicije, poznate pod imenom Grki projekat, imale su za cilj podjelu Osmanske carevine i vraanje u ivot nekadanjega Bizanta. Koliko je ovaj plan za caricu bio vaan, pokazuju slijedee situacije: cariin unuk roen 1779. godine dobio je ime Konstantin; carica je dala da se izrade karte koje prikazuju kako e se zemlja Osmanlija podijeliti; o ovome je ak imala vrlo ozbiljne pregovore sa austrijskim vladarem Jozefom II u gradu Mohilow. Engleska, Francuska i Pruska budno su pratile cijeli ovaj razvoj dogaaja zauzimajui stav na strani Osmanske drave. Ambicije Katarine II postale su gotovo komine kad je svome unuku Konstantinu dovela dojilje sa ostrv u Egejskom moru kako bi ga hranila grkim mlijekom. Obilazak Krima koji su pompezno obavili dva saveznika vladara i njihov prolazak ispod slavoluka na kojem je pisalo Put za Bizant (maj 1787) podigao je politiki pritisak do najvie take. Ohrabrena energinim djelovanjem velikog vezira Kode Jusuf-pae i umorna od strpljivosti Osmanska drava je predloila Rusiji pregovore oko rjeavanja spornih

80 taaka, to je Rusija odbila. Bio je to povod da Osmanlije Rusiji objave rat (17. august 1787). est mjeseci nakon ove objave rata Austrija je zbog saveznitva sa Rusijom otvorila rat protiv Osmanske drave (9. februara 1788.), to je izazvalo veliku zbunjenost kao neoekivan i nepredvien dogaaj. Iako jo uvijek neobavljenih priprema za rat, Osmanska drava se upustila u borbe na oba fronta, no neprijatelj je imao dovoljno vremena za pripreme. U poetku su Osmanlije zabiljeili neke uspjehe, posebno protiv Austrije, ali nisu jednako uspjeno mogli nastaviti rat koji e dugo potrajati. Nedovoljna uvjebanost vojske i odsusutvo svake discipline, te nastavljanje s ratnim operacijama i u zimskim mjesecima, to Osmanlijama nije odgovaralo, imalo je za posljedicu opi poraz Osmanlija u borbama na kopnu i gubljenje vanih utvrenja kao to je Hotin. Uz to, ni sukob na Crnom moru u kojem je osmansku flotu predvodio Dezajirli Gazi Hasan-paa Osmanlijama nije donio oekivani uspjeh, a ni ruska opsada vrlo vanog utvrenja na Dnjepru nije mogla biti zaustavljena. Vijesti o gubljenju Ozije i o pogubljenju oko 25.000 nezatienih civila potresle su Istanbul pokazujui zastraujue opasne dimenzije ovoga rata. alostan od ovih vijesti Abdulhamid I se razbolio i umro (7. maja 1789). Ovaj nepovoljan tok rata nije mogla u drugom pravcu okrenuti ni nada koja se javila sa dolaskom na prijestolje Selima III. Rusija je okupirala Vlaku i Moldavsku. Austrijske su snage u novom pohodu zabiljeile krupne uspjehe u Srbiji i Bosni, i najzad su zauzele Beograd (8. oktobra 1789). U zimu 1789-90. Austrija i Rusija eljele su mir. vedska je bila u ratu sa Rusijom; 11. jula 1789. godine napravila je ugovor sa Osmanskom dravom i tako pojaala pritisak na Rusiju. Sada je Katarina II ostala uklijetena izmeu dva fronta. Slian je bio poloaj Austrije. Austrija se naime morala na jednoj strani baviti bunama u Holandiji i Ugarskoj, a savez izmeu Osmanlija i Pruske, postignut nakon dugotrajnih pregovora, predstavljao je otvaranje novoga fronta za Austriju. Francuska revolucija koja je izazvala duboki nemir u mnogim evropskim zemljama, a u Austriji posebno zbog njene geografske blizine Francuskoj, bila je vaan dogaaj za Osmansku dravu jer je donijela povoljnije uvjete za mirovne pregovore. Pruska nije eljela da Austrija iri svoje teritorije niti da izae kao pobjednik iz rata sa Osmanlijama; ona je planirala da i sama izvue ko-

81 rist od ovoga rata irenjem vlastitih terotorija (Plan Hertzbert). Nakon postizanja ugovora sa Osmanlijama Pruska je prisilila kralja Leopolda II (1790-1792) koji je tek bio stupio na prijestolje da potpie ugovor na Rajhenbahu (Reichenbach) (27. jula 1790). Prema ovome ugovoru Austrija je prihvatila da sjedne za pregovaraki sto s Osmanlijama; tako su dvije zaraene strane postigle dogovor o prekidu sukoba (18. septembra 1790). Mirovni pregovori to su zapoeli povlaenjem iz rata Austrije pod prijetnjama Pruske, zavrili su nakon dugotrajnoga pogaanja potpisivanjem ugovora o miru u Sistovu (Svitov) (4. augusta 1791). Ovim je mirovnim ugovorom Osmanska drava ponovo dobila svoje granice od prije rata. Austrija je napustila sva osvojena osmanska mjesta, ukljuujui i Beograd, samo izuzimajui neka nevana pomjeranja granica. Rat, okonan ugovorom u Sistovu, u historiji je znaajan i po tome to je to posljednji osmansko-austrijski rat. Od sada e Austrija sasvim jasno vidjeti da je mui ista bolest kao Osmansku dravu i da joj prijeti isti neprijatelj kao Osmanskoj dravi. Jer, ruski utjecaj na slavensko i pravoslavno stanovnitvo na Balkanu, i podrka Rusije ovdanjim nacionalnim interesima bili su prijetnja i za Austriju koja je, kao i Osmanska drava, unutar svojih granica imala slavenski elemenat. Rusija se u nastojanju da koristei Slavene proiri svoju vlast i prostor svoga utjecaja mogla sprijeiti jedino zajednikim politikim djelovanjem Austrije i Osmanske drave; situacija e ostati ovakva do samoga kraja. Kako je Austrija bila nagovorena da se povue iz rata, Katarina II je sada morala privui na svoju stranu vedsku koja je bila u ugovoru sa Osmanskom dravom i prekinuti sukobe s ovom zemljom (Ugovor Mrle, 14. august 1790). Tako su osmanska i ruska drava dole u situaciju da same nastave rat; Pruska nije imala namjeru ratovati protiv Rusije uprkos ugovoru to ga je imala sa Osmanlijama. Selim III je bio odluan u namjeri da nastavi ratovati. On je elio vratiti Krim koji je bio povod ratu i krajnji cilj rata. Meutim, nesreenost osmanske vojske i u ovom smislu sve gora situacija, nisu davali nadu da e se rat uspjeno nastaviti. Osmanska vojska ak nije uspjela sprijeiti neprijateljsko osvajanje kljunih taaka kao to su Kilija i Ismailija (oktobar-novembar 1790). Uostalom, to to se u ovim kritinim danima veliki vezir birao

82 izvlaenjem ili klanjanjem istihare jasno pokazuje nemo drave Osmanlija. Najzad, poslednji poraz vojske u Mainu (11. jula 1791) pokazao je ne samo da Osmanlije ne mogu pobijediti neprijatelja nego da se ne mogu ni odrati pred njim, pa je mirovni ugovor u Kalasu postao neizbjean (11. august 1791). Delegati dviju strana potpisali su mirovni ugovor u Jaiju nakon vrlo tekih pregovora (10. januar 1792). Tako je Osmanska drava morala konano odustati od svoje elje da povrati Krim; granicu je morala povui sa rijeke Bug do Dnjestra i tako Oziju i prostor oko nje prepustiti Rusiji. Na obali ovog novodobijenoga prostora uskoro je podignuta Odesa koja je postala centar ruske mornarice na Crnom moru (1796). Ugovor iz Jaija pokazao je da zapravo vae ugovori koji su ranije potpisani izmeu dvije zemlje (1774, 1779, 1784). Rusija je vratila Vlaku, Moldavsku, Bender, Ismailiju, Kiliju, Akkerman i Budak to ih je bila zauzela u toku ratovanja. Uz to, preciziran je osmanskoruski utjecaj u Kavkaziji i Osmanska je drava ovdje morala napraviti odreene ustupke.

83

B. UOAVANJE POTREBE ZA PROMJENAMA:

NOVO UREENJE

1. Reforme u doba Selima III

Posljednji ratovi i pretrpljeni teki porazi jasno su pokazali da drava sa svojom tronom strukturom nee moi opstati pred evropskim zemljama. Stoga je bilo neophodno uspostaviti opi red i poredak u svim institucijama na kojima je drava poivala. Ovi su poslednji porazi i gubici pokazali da prije svega treba provesti vojne reforme i da vojsku treba preurediti po uzoru na evropske zemlje. Tako e se sve promjene provoditi po evropskom modelu, to je mnogo vie bila stvarna potreba i ivotno pitanje nego slijepa zadivljenost Evropom. Temeljito reformiranje svih dravnih institucija i uvoenje promjena koje odgovaraju zahtjevima i potrebama vremena nazvano je nizam-i dedid (NizmCedd) novo ureenje. Novo je ureenje zamiljeno sveobuhvatno i imalo je visoke ciljeve. Ovaj je proces promjena najvie bio usmjeren na vojnu oblast zbog vrlo izraenog nastojanja da se vojnici obue i discipliniraju prema evropskom modelu, i da se stvori moderna vojska. Glavni su naime ciljevi promjena to su se uvodile bili: obrazovani i disciplinirani vojnici prema evropskim mjerilima i stvaranje moderne vojske; ukinuti janjiarski korpus od kojega vie nije bilo nikakve koristi i koji je ve odavno prestao biti vojna organizacija; razbiti utjecaj grupa koje su imale stavove iste kao janjiarski korpus i suprotstavljale se uvoenju svake i najmanje promjene; uhvatiti korak sa razvojem nauke, umjetnosti, trgovine i uope civilizacije to se u Evropi ve ivjelo. Kako snana i savrena vojska u jednoj dravi treba imati

84 oslonac u opoj strukturi te drave, u savrenom upravljanju vrhovne vlasti, u svim dravnim institucijama koje moraju biti pouzdane i odgovarati potrebama vremena, i najzad u ekonomskoj moi drave, novo ureenje treba posmatrati u kontekstu svih ovih zahtjeva; novo ureenje obuhvata promjene koje se odnose na sve ove oblasti ivota u dravi. A to to se najprije pristupilo reformiranju vojske i to se prije svega drugoga vanost dala obnovi oruanih snaga, bila je potreba koju su nametnuli nedavni porazi. Prvi korak u pripremanju reformi bio je zahtjev odreenim dravnicima i tovanim uenjacima da naprave projekte u kojima e iznijeti svoje prijedloge reformi. Ovi su projekti bili znaajni u tom smislu to su mogli pokazati razliita miljenja o promjenama koje treba napraviti u cijeloj dravi, a posebno u vojsci. Meu ponuenim miljenjima Selim III se opredijelio za one reformatorske ideje koje su iznalazile korjenita rjeenja. Tako je odluio da se uz janjiarski korpus stvori nova vojska (nizam-i dedid) obrazovana i sreena prema evropskom modelu, i da se vojne tehnike jedinice osavremene. Uporedo s ovim trebalo je raditi na reformiranju postojeih vojnih korpusa, onoliko koliko su to prilike dozvoljavale. Meutim, vrlo brzo se pokazalo da se janjiari protive ne samo novom sistemu nego uope obuavanju ak i po starom sistemu. U poetku se nije naroito osjeala reakcija na odluku da se organizira nizam-i dedid, a razlog tome su svakako bili posljednji porazi, pa je donesena odluka da se takav korpus osnuje i u Anadoliji. U ovome je veliki uspjeh pokazao namjesnik Karamana Abdurrahman-paa. U cilju reformiranja janjiarskog korpusa, odlueno je da se janjiarima daje obuka u odreene dane u sedmici. Posebno su preduzete mjere u pogledu janjiarskih dozvola esama koje su se koristile kao pravo na plau to se naplaivala jednom u tri mjeseca, koje su imale svoje trite kao svaka roba i mogle su se kupovati i prodavati; sada je trebalo traiti nain da se sprijei njihova cirkulacija kupoprodaja kako ih civili, koji nisu janjiari, ne bi mogli zloupotrebljavati. No kako ova nova mjera nije odgovarala ne samo janjiarima nego ni irim masama, ona je izazvala ope nezadovoljstvo. Tako su upravo posjednici esama, koji inae nisu bili pripadnici vojske, najvie pot-

85 pirivali janjiare protiv nizam-i dedida. Propaganda protiv novoga ureenja vodila se pod parolom da je obuka nevjernika. Ovakve su pobune vrlo brzo pokazale da janjiarski korpus i sve jedinice koje su uz njega nee prihvatiti nikakve reforme; to je pak znailo da se sve planirane promjene mogu uvoditi samo u korpusu nizam-i dedid. Reforme su se provodile i u drugim korpusima kao to su muarski (humbarac ), minerski (lag mc ) i tobdijski (topu). Na taj su nain iz ovih korpusa odstranjeni svi oni od kojih nije bilo nikakve koristi i kojima je samo vano bilo primiti plau (ulufe). Iz mnogih su evropskih zemalja, posebno iz Francuske, dovoeni strunjaci koji su pomagali u unapreenju ovih korpusa. Preoblikovanje mornarice bio je posao za sebe. Novo ureenje u pomorskim snagama regulisalo je novi, detaljni zakon kojim je zavedena stroga disciplina. Iz Francuske i vedske dovedeni su inenjeri za rad na izgradnji i odravanju laa. Zapoelo se sa gradnjom laganih i brzih laa u francuskom stilu umjesto ranijih tekih i sporih, i u kratkom vremenu stvorena je nova flota u mnogo boljem stanju od bive. Da bi se podmirile potrebe nove mornarice, uz uvoenje odreenih promjena, proirena je ve postojea Pomorska inenjerska kola koja je otvorena 1773. U ovoj se koli uilo i pomorstvo i izgradnja laa. Pored ove, otvorena je i Kopnena tehnika kola (1795). Takoer je u okviru ove druge kole otvorena tamparija i ustanovljena je biblioteka kako bi se obezbijedile knjige, njihovo prevoenje i tampanje za potrebe obje kole. Za provoenje svih ovih promjena u vojsci i mornarici, kao i za primjenu drugih programa novoga ureenja trebala je jaka finansijska potpora. Stoga je stvoren novi nezavisni fond pod nazivom irad-i dedid (Ird- Cedd) novi prihodi. U ovaj su fond usmjereni odreeni porezi to su se ubirali iz nekih kancelarija, te prihodi iz drugih novouspostavljenih vrela. Kad je Selim III doao na prijestolje, finansijska je uprava u Osmanskoj dravi bila u potpunom haosu. Vladini namjetenici na elu ejaleta i utjecajni pojedinci u regijama (ajani i razni nasilnici) zloupotrebljavali su svoja prava i kompetencije, to je imalo za posljedicu potpuno nefunkcioniranje mehanizma. Ekonomska je kriza dostigla ve-

86 like razmjere, emu su svakako doprinijeli i dugotrajni ratovi. Mjere koje je u ovom smislu preduzeo Selim III nisu ile mnogo dalje od promjena u okviru staroga tradicionalnog sistema. Ipak, uspostavljeni su autoritet i disciplina, to je obezbijedilo sigurnost i mir. U isto vrijeme preureeni su ejaleti u Anadoliji i Rumeliji. Vodilo se rauna o postavljanju sposobnih i iskusnih namjetenika. Ovo je stvorilo uvjete da kadije valjano obavljaju svoj posao, da od naroda ne trae novca vie no to je uredbom predvieno, da stanu na put nepravdi i da je kazne. Izdati su novi zakoni o timarima i zeametima tako da su se prihodi sa onih slobodnih (mahlul) usmjeravali u dravnu riznicu. Meutim, sve su preduzete ekonomske mjere jo uvijek bile daleko o toga da odgovore na potrebe drave i vremena. Meu glavnim mjerama u ovoj oblasti bila je ona to se odnosila na odjeu; preporuavalo se izbjegavanje skupih materijala i koritenje onih domaega porijekla . Meutim, ova mjera tednje nije dala krupnije rezultate. I ono to je uinjeno na polju trgovine takoer nije otilo dalje od nekih sitnijih promjena u okviru ranijega sistema. Iako je postojala svijest o tome da je trgovina vrelo bogatstva za jednu dravu, u ovoj se oblasti nisu preduzele korjenite mjere i nije se primijenio merkantilizam koji je u Evropi ve dugo bio prisutan. Uinjeni su neki naivni pokuaji koji, uostalom, i nisu bili ekonomini, kao to je kupovanje laa od strane nekoliko dravnika i poslovanje s njima. Do vremena Selima III veze sa evropskim zemljama odravale su se preko njihovih poslanika u Istanbulu. Osmanska drava nije imala svoje poslanike koji su stalno boravili u evropskim centrima. Tako su se veze Osmanske drave sa vanjskim svijetom ostvarivale preko stranih poslanika i njihovih prevodilaca koji su veinom bili iz redova domaih kranskih podanika. Meu osmanskim dravnicama bilo je zanemarljivo malo onih koji su znali bilo koji strani jezik. Za predstavljanje Osmanske drave u centrima stranih drava i za neposredno upoznavanje evropskih zemalja trebalo je otvoriti stalna poslanstva i postaviti stalne poslanike. Stoga su poslanici upueni u vee evropske centre, u London (1793), Pariz (1797), Be (1797) i Berlin (1797). Ova su poslanstva pruila mogunost za sticanje drugaije naobrazbe osmanskih intelektualaca; oni su sada uili strane jezike i upoznavali se sa pogled-

87 ima koji su vladali u savremenim evropskim dravama. Po povratku u zemlju ovi su intelektualci bili prozor otvoren prema Evropi. Na ovaj se nain u Osmanskoj dravi poela stvarati manjina okrenuta Zapadu. A tako se iako teko otvarao put promjenama u tom smislu to su u voenju vanjske politike, osim domaih krana, poeli uestvovati i Turci; vremenom e Turci potpuno preuzeti vanjsku politiku.

2. Osmansko-francuski, osmansko-ruski i engleski ratovi i sporazumi

U vrijeme kad se pristupilo reformama i kad su se one uvodile u ivot, dravu su potresali politiki problemi. Bune i ratovi u pokrajinama ometali su uvoenje predvienih promjena u istoj mjeri koliko i nedovoljnost kadra koji je provodio reforme. Veliki broj ajana u zemlji, kako u Anadoliji tako i u Rumeliji gdje je jo vie bilo onih monih i samostalnih (Mahmud-paa u Skadru, Jilikoglu Sulejmanaga u Silistri, Pazvandoglu Osman-paa u Vidinu), nisu uvaavali autoritet centralne vlasti. Pored ovih osamostaljenih ajana, Srbi i Crnogorci su se prihvatili oruja da povedu borbu za osloboenje. U Egiptu su u sukobu bili namjesnici i vojska sastavljena od podanika (Klemen); njih je nadvladao Mehmet Ali i preuzeo vlast u svoje ruke. Ako svemu ovome dodamo vehabijske bune u Arabiji i nered koji su u Anadoliji stvorili razni lokalni nasilnici, mogu se sagledati teki uvjeti u kojima su se nastojale uvesti reforme. Najvei udarac izvana koji se u ovom periodu dogodio Osmanskom carstvu bio je napad Francuske na Egipat 1798. godine i Bonapartino lahko izvedeno osvajanje Egipta. Francuska, koja je Buroaskom revolucijom drugim narodima davala podstreka za oslobodilaku borbu, nije naputala politiku kolonijalizacije i irenja svojih teritorija. Bonaparta je elio potisnuti iz Sredozemlja Englesku koju je smatrao velikim neprijateljem Francuske, pa je planirao Engleskoj nanijeti udarac osvajanjem Egipta, poto je to bila najvanija taka na putu za Indiju. Ugovorom potpisanim 17. oktobra 1797. godine u Kampoformiu Francuska je sa Austrijom podijelila teritorije koje su pripadale Mletakoj republici i

88 dospjela je na bive mletake prostore na Jadranskoj obali i na neka ostrva (Korfa, Zenta, Ajamavra, Kefalonija); tako je postala neposredni susjed Osmanskoj dravi. Uznemirenost koju su Osmanlije osjeali prema Francuskoj zbog ideja o revoluciji, nakon ovoga napada u koji naprosto nisu eljeli povjerovati, pretvorila se u otvoreno neprijateljstvo i oruani sukob. Poduhvat potiskivanja Francuske iz Egipta nadilazio je snagu Osmanske drave. Meutim, francusko osvajanje tako vanoga uporita olakalo je Visokoj porti da u Evropi nae velike saveznike u koaliciji koja se borila protiv Francuske. Tako je protiv Francuske napravljen savez sa Rusijom 3. januara 1799. i sa Engleskom 5. januara 1799.; zahvaljujui ovome sporazumu ruska je flota po prvi put imala mogunost da se prolaskom kroz Bosforski moreuz otisne na Sredozemno more. Od tada e jedan od glavnih ciljeva ruske politike biti da tu mogunost, koju je ovim sporazumom stekla privremeno, pretvori u svoje trajno pravo; tako e postati aktuelno pitanje moreuza. Osmansko-ruski sporazum znaajan je stoga to predstavlja prvi primjer da snage dviju drava, koje su se do tada susretale samo na bojnom polju, djeluju protiv zajednikoga neprijatelja, makar i sa razliitim ciljevima. Bonapartino prisustvo u Egiptu, njegova elja da opsjedanjem utvrenja Akka uzme pod kontrolu nove teritorije (5. maja 1799) zavrila se porazom koji mu je nanio Dezzar Ahmedpaa i zbog dogaanja u Francuskoj Bonapartinim naputanjem Egipta i preputanjem uprave generalima. U jednoj su vojnoj operaciji saveznik francuske snage poraene i uskoro su se morale povui iz Egipta, to je utvreno ugovorom (30. august 1801). Ali, sada je Osmanskoj dravi ostalo da svede raune sa svojim saveznicima. Engleska je traila da joj se prepusti Egipat a Rusija je krane na bivim mletakim ostrvima koja je uzela od Francuske, te na Peloponezu i na ostrvima u Egejskom moru potpirivala protiv Osmanlija. Osim toga, Rusija je eljela uiniti trajnim pravo da prolazi kroz moreuze. Sve je ovo Osmansku dravu zbliilo sa Francuskom; trebalo je to prije napraviti mir sa ovom zemljom. Tako je Pariskim ugovorom od 25. jula 1802. godine okonano neprijateljstvo izmeu dvije zemlje koje je poelo zauzimanjem Egipta. Poto je Francuska napustila Egipat, Osmanska je drava morala

89 preduzeti neke upravne mjere u ovoj svojoj dalekoj i vanoj pokrajini. Najprije se pristupilo uvoenju discipline meu Klemenima (vojska sastavljena od podanika), stvarnim gospodarima Egipta koji su se jo od prije suprotstavljali osmanskoj vlasti. U to se vrijeme na historijskoj sceni pojavio Mehmed Ali-paa. On je u Egipat dospio sa vojskom koja je bila upuena da se bori protiv Francuza. Iskoristio je nesreenu upravu u ovoj pokrajini i u kratkom vremenu stekao politiki autoritet toliko da vrhovna vlast gotovo nije imala izbora kad je njemu povjerila poloaj namjesnika u Egiptu (juli 1805). Na ovaj je nain pitanje Egipta rijeeno, ali e upravo ovo rjeenje kasnije otvoriti isto pitanja samo u jo irim i opasnijim dimenzijama. Svakako su se i na Osmansku dravu odrazili ratovi koje je Francuska pod Napoleonom vodila u Evropi i veliki uspjesi koje je tada postigla. Teki porazi to ih je Francuska nanijela zemljama koje su stvorile savez protiv nje, usmjerili su Osmansku dravu da se u vanjskoj politici priblii Francuskoj. Dolaskom u Istanbul francuskog poslanika, generala Sebastianija (august 1806) veze izmeu dvije zemlje postale su jo vre. Osmanska drava je smatrala da samo Francuska moe nanijeti teak udarac Rusiji koju je smatrala svojim velikim neprijateljem u budunosti, pa je tako procijenila kako je najbolji potez okrenuti se Francuskoj. Na nagovor francuskog poslanika u Istanbulu smijenjeni su kneevi u Vlakoj i Moldavskoj, poznate pristalice Rusije, i ukinut je savez iz 1799. ime je dokinuto i pravo ruskim ratnim laama da prolaze kroz moreuze. Ovo je do usijanja dovelo osmansko-ruske odnose i ak navelo Englesku, koja je podravala Rusiju, da se okani svoje neutralne pozicije prema Osmanskoj dravi. Sada je Osmanska drava vidjela da e dopasti u veliku opasnost ako se rusko-engleske flote upute na Istanbul, pa je na proteste i zahtjeve Rusije i Engleske morala pristati da vrati svrgnute kneeve i da obnovljenim sporazumom dopusti ruskim laama prolaz kroz moreuze. No francuske pobjede u Evropi potpuno su promijenile osmansku politiku i savez sa Rusijom je odgoen. Na to je Rusija okupirala dvije kneevine (oktobar 1806). Poto je Engleska pruala podrku Rusiji, Osmanska drava se morala suoiti sa ratom protiv obje ove zemlje. Kratko vrijeme nakon izbijanja rata engleska mornarica je,

90 iskoristivi slabost utvrenja u Dardanelima, prola kroz ovaj moreuz, dola nadomak Istanbula i usidrila se pred Prinevskim ostrvima (20. februar 1807). Opa panika u prijestolnici ubrzo je nadvladana vojnim mjerama koje je savjetovao francuski poslanik general Sebastiani i pretvorila se u odluan otpor. Na obale su postavljeni topovi i tako je formirana odbrambena linija. Engleska je flota vidjela da e ostati priklijetena u Mramornom moru pa joj nije preostalo drugo nego da se vrati ne uinivi nita osim to je jedno vrijeme unijela pometnju (1. mart 1807). Engleska je flota napala Aleksandriju ali je ovaj napad Mehmed Ali-paa odbio.

3. Kraj novoga ureenja: fijasko

U vladavini Selima III taku prekretnicu predstavljaju 1805. i 1806. godina. Kad je vlast pokuala zavesti nizam-i dedid u Rumeliji, javio se snaan otpor protivnik tog novog ureenja. Selim III se morao povinovati pobunjenicima, pa su reforme ovdje doivjele potpuni neuspjeh (Drugi edirnski dogaaj, 1806). Njegovo okretanje francuskoj politici, naputanje osmansko-rusko/engleskog saveza i najzad, izbijanje rata sa ovim dvjema zemljama (1806) dakle, brojni unutranji i vanjski dogaaji doveli su do vrhunca veliko nezadovoljstvo koje se osjealo prema poduhvatu Selima III i cjelokupnoga kadra nizam- i dedida; sve je ovo bilo povod za opu pobunu u zemlji. Kad je vezira Kse Musa-pau i ejhulislama Topal Ataullah-efendiju izdala opozicija kojoj su stajali na elu, s njima zajedno propalo je i novo ureenje. Pobuna koju je u Istanbulu na Bosforu zapoeo manji broj vojnika u kratkom se vremenu proirila na cijeli grad i meu vojnicima pripadnicima starih odreda. Selim III, iz nekoga nepotrebnog osjeaja samilosti, nije htio upotrijebiti silu. On je ponitio provoenje cijeloga novoga ureenja i predao je pobunjenicima na milost i nemilost sudbinu kako reformi i reformatora tako i svoju vlastitu. Najzad je 29. maja 1807. godine sultan svrgnut i pobunjenici su postigli svoj puni uspjeh.

91

C. NOVI PODUHVATI I KRAJ KLASINOGA PORETKA

1. Dolazak na vlast Mahmuda II: Novi udarac

U ljeto 1807. godine izgledalo je da je poduhvat uvoenja promjena (nizam-i dedid) u Osmanskom carstvu ostao u prolosti. Pristalice promjena bili su razbijeni, pogubljeni ili ponegdje skriveni. Sada su gospodari drave bili oni koji nikako nisu eljeli drutvene i vojne promjene; to su poglavito bili janjiari i svi koji su s njima bili organski povezani. No nije trebalo mnogo vremena da se vidi kako ovakvo stanje nee dugo potrajati. Novi sultan Mustafa IV (29. maj 1807 28. august 1808) morao je biti na strani pristalica staroga poretka koji su ga doveli na vlast, pa je prirodna posljedica ovakve veze bila njegovo zauzimanje stava protiv reformi nizam-i dedid. A zapravo on e biti svrgnut s prijestolja prije nego to e imati priliku da jasno kae svoje miljenje i otvoreno pokae svoj stav o reformama. I dok se u Istanbulu dogaala smjena vladara i unitavalo novo ureenje, na frontu se vodio rat sa Rusijom. Kad je do vojske stigla vijest da su reformatori svrgnuti, i vojnici su podigli bunu s istim ciljem; od pristalica promjena glavu je spasio samo onaj ko je uspio pobjei. Dok su se u ovome opem meteu pristalice staroga i novoga poretka razvrstavali na suprotne frontove, u Tilsitu su se sastali Napoleon i ruski car Aleksandar I i svoje su nesporazume skonali dogovorom koji e biti na tetu Osmanske drave (7. juli 1807.). U tom periodu, kad je drava i u unutranjoj i u vanjskoj politici bila u velikim problemima, pristalicama reformi polo je za rukom da u linosti Alemdara Mustafapae, prvaka iz Rusuka, stvore novoga snanog lidera. Pljakanja i ubistva koja su

92 provodili janjiari brzo su pokazala koliko je Selim III bio u pravu kad je htio reforme, pa je Alemdar Mustafa-paa na nagovor reformista to su se okupili oko njega krenuo u akciju. Preporuio se kao pomo novom sultanu, na to mu je dozvoljen dolazak u Istanbul gdje je preuzeo svu kontrolu u svoje ruke. Mustafa IV je u ovome dogaaju vidio volju da se na vlast ponovo dovede Selim III. Da bi sebe osigurao, on je posegnuo za dobro isprobanom metodom: izdao je dozvolu da se ubiju i njegov stric bivi sultan, i njegov brat Mahmud, poslednja osoba iz dinastije. Selim III je doista ubijen, dok je Mahmud, lake povrijeen, uspio umai (28. jula 1808). Tako je Alemdar, kad je s mukom uspio ui u saraj, postavio na prijestolje Mahmuda. Dolaskom na prijestolje Mahmuda II, Alemdar Mustafa-paa imenovan je velikim vezirom. Tako su se na vlasti nali pristalice promjena. U kratkom vremenu u kojem je bio veliki vezir (28. juli - 16. novembar 1808) Alemdar, koji je svojim strogim ponaanjem sijao strah oko sebe, upustio se u nekoliko vanih poslova. Najprije je ukinut odred jamaka (janjiarskih pomonih trupa) na Bosforu koji je odigrao vanu ulogu u pobuni protiv Selima III i kanjene su njihove kolovoe. U redovima janjiara najprije su Kse Musa-paa i Ataullah-efendi smijenjeni, a kasnije pod nekim izgovorom potpuno uklonjeni. Nakon toga su ajani, to su se osamostalili i proglasili lokalnim autoritetima koristei bune u Anadoliji i Rumeliji, kao i ratove na frontovima, pozvani u Istanbul kako bi se natjerali na pokornost centralnom autoritetu i na saradnju s vlau. Sporazum koji je postignut izmeu, na jednoj strani, ajana to su odgovorili na poziv centra i na drugoj strani dravnika i uleme (29. septembar 1808) poznat je pod nazivom Dokument o saglasnosti (Sened-i Ittifak). Na ovome sastanku raspravljalo se o buntovnom raspoloenju u janjiarskom korpusu koje je ve dugo trajalo, o pobunama i bezakonju meu janjiarima; najzad je zakljueno da meu janjiarima treba zavesti red, pa su ustanovljene mjere koje e se u tom cilju preduzeti. No jo je vanije bilo to to je donesen zvanini dokument koji je sadravao prava i povlastice za ajane, lokalne autoritete, njihove obaveze prema dravi i stav kakav e drava imati prema njima. Ovaj dokument, koji je morao potvrditi i mladi vladar, jedini je ovakav u osmanskoj historiji. Njime je ozakonjeno postojanje ajana kojih se broj stalno poveavao u Anadoliji

93 i Rumeliji, a nekim pravima koja su njima priznata baena je sjenka na suverenitet vladara. Postojanje ovakvoga dokumenta bio je razlog da novi vladar, koji e se kasnije pokazati kao izrazito snana linost, osjeti mrnju prema Alemdaru, koji je i sam bio ajan, i da mirno posmatra njegovo uklanjanje. Uz sve ovo treba prihvatiti kao realan postupak to da je drava, koja nije raspolagala vojskom dovoljno snanom da pokori ajane, u onovremenim uvjetima napravila ovakav dokument i da je ajanima dala odreenu poziciju ak postiui sporazum s njima. Znaajan poduhvat u Alemdarovom uvoenju reformi predstavlja pokuaj da se stvori nova vojska pod nazivom Novi sekbani (Sekban-i Dedid, tur. Sekban- Cedd). No ovaj korpus je sruen dok je jo bio u osnivanju. Naime promjene koje su se namjeravale uvesti u janjiarski odred nisu ostvarene zbog protivljenja Mahmuda II; on je bio uznemiren sve veim utjecajem Alemdara, pa je procijenio da mu je korisno zadrati janjiare na svojoj strani. Dodue, uvedene su neke mjere: oduzeto je pravo na plau, takozvane esame, od onoga sloja koji nije pripadao regularnoj vojsci i janjiarima je zabranjeno da se bave drugim poslovima osim vojnih. Naravno, sve je ovo stvorilo duboko neprijateljstvo janjiara prema Alemdaru. Oni su samo ekali priliku. A vjesnici pravoga trenutka za njih su bile slijedee situacije: izmeu Alemdara i biveg kadra novoga ureenja okupljenog oko njega, na jednoj strani, te sultana i saraja, na drugoj strani, vodila se borba za utjecaj koja je naprosto bila neizbjena; iako je bio otar i surov ovjek, Alemdar se u nevjerovatno kratkom vremenu navikao na istanbulske uvjete i poloaj ga je zanio; doao je u sukob sa ljudima koji su mu vjerno sluili, pa je vremenom ostao usamljen i udaljen od svih. Sve je ovo bio znak dobre prilike. U noi izmeu 15. i 16. novembra 1808. godine janjiari su se podigli na bunu i napali su Alemdara u njegovoj kui. Meutim, buna janjiara nije prestala sa Alemdarovom smru. Kako je buna okrenuta protiv drugih dravnika, pa ak i protiv saraja, Mahmud II je naredio pogubljenje svoga brata Mustafe IV osiguravi tako svoj poloaj kao jedini predstavnik dinastije. Janjiari su postigli to su htjeli, pa je po njihovom raunu ustanak bio uspjean. Korpus Novih sekbana je rasputen, jedan dio oficira je pogubljen, zapaljene su kasarne Levent i Selimije u kojima se nalazila vojska novoga ureenja, a tamparija na Haremu (skdar) je, kao snano oruje no-

94 voga ureenja, opljakana i djelimino spaljena.

2. Mir sa Engleskom i kraj prvoga saveza sa Rusima

Dok su u dravi trajali ovi nemiri smjena sultana i krvave bune u Evropi su se odvijali znaajni dogaaji. Francuska pod Napoleonom uspjeno se borila protiv savez sklopljenih protiv nje; Austriju je porazila, Prusku okupirala a Rusiju prisilila na mir. (Erfurt, 12. oktobar 1808). Engleska je ostala usamljena pred Francuskom, pa joj je najvie odgovarao mir sa Osmanskom dravom. Kako se nakon dogaaja sa Alemdarom javnost u Istanbulu okrenula protiv Francuske, poto je u njoj vidjela najveu podrku novom ureenju i reformama, i Osmanska je drava bila spremna za mir sa Engleskom. Najzad je ratno stanje koje je izmeu dvije zemlje trajalo od 1807. godine okonano ugovorom postignutim 5. januara 1809. godine u Kala-i Sultanijje. Poto je Francuska u pregovorima sa Rusijom voenim u Tilsitu i Erfurtu donijela odluke na tetu Osmanske drave, mir sa Engleskom ubrzo se pretvorio u savez. Najvanije je u ovome dogovoru izmeu Osmanske drave i Engleske bilo to to je Engleska prihvatila da moreuzi budu zatvoreni za strane ratne brodove. Ratno stanje sa Rusijom koje je trajalo od 1806. godine, meutim, zavreno je nepovoljno po Osmansku dravu, to se i moglo oekivati s obzirom na stanje u kojem se drava nalazila. Ugovorom u Bukuretu postignutim 28. maja 1812. godine Osmanska drava prepustila je Rusiji Besarabiju i kao granicu je prihvatila liniju rijeka Prutue Dunava povlaei se tako na raun svojih teritorija. Drugi vaan lan ugovora bio je priznavanje nekih privilegija Srbima.

3. Srpski ustanci
Prvi nacionalni ustanak na Balkanu dogodio se u Srbiji. Srpski ustanak zapoeo je kao pobuna protiv lokalnih janjiara i ajana, ak je

95 u tom smislu imao podrku od Visoke porte. No postepeno se pretvorio u pravi nacionalni ustanak pod vodstvom Karaora Petrovia (1804). Srpski ustanci to su se odvijali openito kao rat et nali su podrku u Rusiji koja je Srbima pruala jaku vojnu pomo u vrijeme osmanskoruskog rata od 1806. do 1812. godine. Austrija je bila protiv toga da se u blizini njenih granica stvori Srbija koja je dunik Rusiji, a Rusija je u to vrijeme ula u veliku bitku protiv Francuske (Napoleonov pohod na Moskvu 1812). Ovo je pak dalo priliku Osmanskoj dravi da ne ostvari onaj lan iz Ugovora u Bukuretu koji se odnosio na Srbe i da ustanak stavi pod kontrolu (oktobar 1813). Meutim, srpski se ustanak ponovo javio kad je Milo Obrenovi izabran za velikoga kneza (juli 1814). Poto je Francuska pretrpjela teak poraz od Rusije i Napoleon prestao biti opasnost za Evropu, Rusija se ponovo mogla vratiti pitanju Srbije. Osmanska drava nije eljela ovakvu intervenciju, ak se bojala da ovo pitanje bude tema pregovora, pa zbog toga ak nije htjela uestvovati na Bekom kongresu. Tako je Osmanska drava procijenila da treba priznati Miloa Obrenovia kao velikoga kneza i pristala je da Srbiji dadne status samostalne kneevine (1816). Samostalnost Srbije potvrena je kasnije u ugovorima sa Rusijom nainjenim u Akkermanu (7. oktobra 1826) i u Edirni (14. augusta 1829). Jednim dokumentom izdatim u septembru 1830. godine zvanino je priznato stvaranje samostalne Srbije i nasljedno pravo porodici Miloa Obrenovia.

4. Grko razdoblje
Poznato je da su Grci u Osmanskoj dravi imali posebno mjesto. Grci su u veini ivjeli na Peloponezu, na ostrvima u Egejskom moru i u Tesaliji, ali ih je openito bilo u svim dijelovima Carstva. Jedan dio grkoga stanovnitva bavio se trgovinom, brodoprevozom, bankarstvom i slinim poslovima, pa je tako bilo bogatih Grka koji su stalno odravali veze sa Zapadom. Pripadnici uglednih grkih porodica koje su ivjele u istanbulskom kvartu Fener, gdje se nalazila i patrijarija, zauzimali su visoke dravnike poloaje. Dugo su godina

96 oni drali u rukama vanjsku politiku i slubu prevodilaca na Sultanskom divanu, pa su im tako sve dravne tajne bile dostupne (1669-1821). Ugledni su Grci takoer kao kneevi/prinevi dovoeni na elo samostalnih kneevina poput Vlake i Moldavske (1711/16- 1821). Tako su Grci u ovim krajevima postajali utjecajni; enidbom su se povezali sa lokalnim uglednim porodicama, ovdje su sticali veliki imetak tako to su svoje bogatstvo prenosili u ove kneevine, daleko od centra i od oiju, i posebno su koristili ovdanju dominaciju pravoslavne crkve. Drugim rijeima kazano, oni su pljakali i iskoritavali rumunski narod. Tako je stanje u ovim kneevinama bilo pogodno da upravo ovdje procvjeta ideja o helenizmu, ideja o ivotu Bizanta nakon Bizanta; ovo je ope stanje doprinijelo razvoju grkih sredita. Stoga nije udno to je prvi grki ustanak iz 1821. godine izbio ovdje. Poznato je da su Rusi za vrijeme osmansko-ruskog rata potpirivali ustanak Grka i uope svih pravoslavnih podanika. Ali opa zadivljenost helenizmom raspoloenje koje je zahvatilo cijelu Evropu bilo je izraeno u vrijeme humanizma i renesanse kad je naglo poraslo zanimanje za antiko doba. Evropski aristokrati i intelektualci iz reda buroazije tokom cijeloga svoga kolovanja uili su klasini grki jezik, staru grku knjievnost, filozofiju i mitologiju, pa su tako postajali dobrovoljni zagovornici helenizma i grkoga pitanja. Razlog za to to je grki ustanak naiao na iroko odobravanje u Evropi i izazvao veliki odjek bila je zanesenost kulturom iji su neposredni nosioci grki podanici u geografskom smislu nasljednici stare i klasine civilizacije. Bilo je ak Evropljana, zanesenjaka helenizmom, koji su s osjeajem divljenja prema klasinoj grkoj civilizaciji to su je uili od rane mladosti kroz obrazovanje i to su je prihvatali uporedo sa svojom vlastitom, dolazili na Peloponez da se zajedno sa Grcima bore protiv Turaka. No, oni su ovdje doivljavali razoarenje. Za njih je bilo neprijatno iznenaenje to to ovdje nisu nalazili gotovo nita od onoga to su nauili o grkoj civilizaciji, to nisu susretali mitoloke junake, to nisu zaticali klasinu grku kulturu, pa ak ni jezik. Prva organizacija koja je sebi za cilj postavila helensko pitanje bilo je Drutvo prijatelja heterija filika (Hetairia ton Philikon) osnovano 1814. godine u Odesi. Drutvo je djelovalo pod zatitom

97 ruskog cara, a glavni su mu ciljevi bili oivjeti bivi Bizant, pokrenuti iroke narodne mase na grki ustanak i na ovaj se nain izboriti za prvi cilj. Drutvo je u kratkom vremenu proirilo svoje ogranke po cijeloj osmanskoj teritoriji i ukljuilo u svoje redove grku patrijariju, kneeve Vlake i Moldavske i bogate porodice sa Fenera. Pripreme koje su Grci ve uveliko obavljali buknule su u ustanak kad je pogubljen Tepedelenli Ali-paa sa sinovima. On je u Janjini drao pod strogom kontrolom Grke i naprosto im nije dao oka otvoriti. Njegovim je pogubljenjem nestalo glavnoga autoriteta. Prvi je ustanak u Vlakoj podigao Aleksander Ipsilanti, carev autant grkoga porijekla (februar 1821). Naime, raunalo se s tim da na ustanak koji se podigne u Vlakoj i Moldavskoj Osmanska drava ne moe poslati svoju vojsku bez dozvole Rusije, to je bilo u skladu s ugovorom iz Bukureta od 1812. godine. Osim toga, postojala je nada da e se ustanku prikljuiti Rumuni, Bugari i Srbi. Uporedo sa ovim ustankom podignut je i drugi, i to na Peloponezu pod vodstvom Demetriosa, Aleksanderovog brata (mart 1821). Meutim, ustanak podignut u dvjema kneevinama nije zahvatio ire narodne mase kako se oekivalo. Razlog ovome je to rumunski narod nije htio prolijevati krv za helensko pitanje i to jednostavno nije imao nikakvoga razloga da vie eli grku nego osmansku vlast. Uz to, nije se ostvarilo prieljkivano ukljuivanje Bugara i Srba u ustanak. Aleksanderove su snage u kratkom vremenu poraene a ni oekivana podrka od cara nije dola, to je bilo posljedica Metternichova utjecaja. Metternich je isticao kako u ovakvoj vrsti ustanaka mora postojati podrka legitimnih vladara, pa je naredio da se Aleksander uhapsi. Meutim, ustanak koji je podignut na Peloponezu naao je podrku u narodu, pa se u kratkom vremenu proirio i krajem aprila 1821. godine zahvatio je cijelu srednju i junu Grku. U ovome je ustanku muslimansko stanovnitvo, to je ve stoljeima ivjelo sa Grcima na istoj zemlji, bilo izloeno stranom genocidu; muslimani su masovno ubijani i njihovi imeci otuivani. Grki su ustanci u Istanbulu izazvali veliki gnjev. Grka gospoda sa Fenera koja je sve do tada uivala tovanje, vodila ugodan i bogat ivot i zauzimala vane poloaje u dravi, sada je izgubila i vlast i ugled. Neki trgovci i gospoda sa Fenera, zatim nekoliko mitropolita i sam patrijarh Gregor V

98 pogubljeni su kao veliki izdajnici (23. aprila 1821) poto je utvreno da su bili pripadnici Hetaireia ton Philikon i da su umijeali prste u ustanak. Istu su sudbinu doivjeli i prevodioci na Sultanskom divanu za koje se pokazalo da su imali udjela u ustanku i da su izdajnici. Ustanak na Peloponezu potrajao je dosta dugo. Osmanskoj vojsci nije polo za rukom da ga u kratkom vremenu ugui. To je pak izazvalo neke reakcije u evropskim zemljama. U Evropi se povela nemilosrdna propaganda protiv Turaka. Da bi uguila ustanak, Osmanska drava je bila prinuena zatraiti pomo egipatskog namjesnika Mehmeda Alipae. Intervencijom Mehmeda Ali-pae, koji je raspolagao discipliniranom i sreenom vojskom i mornaricom po evropskom modelu, za kratko su vrijeme postignuti veliki uspjesi u guenju ustanka. I upravo kad je grki ustanak bio gotovo sasvim uguen, novi je ruski car Nikola I zaprijetio Osmanskoj dravi ratom. Izmeu dvije zemlje je u Akkermanu potpisan ugovor (7. oktobra 1826) sa toliko tekim uvjetima kakvi mogu biti samo nakon tekoga poraza vojske. Iako je iz ove krize izlazila kao veliki dobitnik, Rusija jo uvijek nije bila zadovoljna. Uspjeno djelovanje egipatskih snaga na Peloponezu koje su ruile posljednja uporita pobunjenika i tako privodile kraju ustanak to je trajao ve nekoliko godina, bilo je razlog da pristupe sporazumu Engleska i Rusija, kojima je inae prieljkivani ishod bio nezavisna Grka, makar to u poetku bio samo status autonomije. (Protokol iz Petersburga, 4. april 1827). Pristupanjem i Francuske ovome protokolu (Protokol iz Londona, 6. juli 1827) postalo je izvjesno stvaranje nezavisne Grke u emu su, kako se vidi, vanu ulogu odigrale velike evropske zemlje.

5. Navarin, osmansko-ruski rat i nezavisnost Grke

Osmanska drava je odbila odluke koje su donijele tri velike zemlje u korist grkih pobunjenika smatrajui da je to mijeanje u njene unutranje poslove. Na to je saveznika mornarica iznenada napala zdruenu egipatsko-osmansku flotu koja se nalazila u Navarinu (20. novembar 1827). Nesrea to ju je prouzrokovao napad u Navarinu taj

99 moderni krstaki pohod u Evropi je primljena s radou. Osmanska drava mogla je samo protestirati zbog ovoga napada preduzetog bez objavljivanja rata. Poslanici tri zemlje napustili su Istanbul to je dovelo do daljeg zatezanja odnosa: Engleska je na sebe preuzela potiskivanje egipatskih vojnika sa Peloponeza, Francuska je takoer svoje trupe iskrcala na Peloponez, a Rusija je otila jo dalje, objavila je rat Osmanskoj dravi (april 1828). U ovome ratu ruska je vojska okupirala istonu Anadoliju i dola do Edirne. U isto je vrijeme englesko-francuska intervencija na Peloponezu pomogla da se grki ustanak ipak zavri na tetu Osmanlija. Mirovnim ugovorom sainjenim u Edirni 14. septembra 1829. godine Osmanska drava morala je priznati stvaranje nezavisne grke drave. Ovaj je teki ugovor znaio jo jedan poraz Osmanske drave pred Rusijom. U toku ovoga rata po prvi put su bugarska i ermenska raja ostvarila fiziku vezu sa Rusijom. Ovakav razvoj dogaaja predstavlja poetak vrlo krupnih problema koji e se ticati ova dva naroda. Stvaranje Grke uskoro e aktualizirati egejski problem i pitanje vlasti nad ostrvima, to e takoer predstavljati teku posljedicu spomenutoga poraza. Treba se sjetiti masovnoga ubijanja muslimanskog stanovnitva koje je stoljeima ivjelo na Peloponezu, zatim pljakanja privatnih bogatstava i dobara koja su pripadala zadubinama (vakufima) kao tekih dogaaja koji su preputeni zaboravu. Francuska je iskoristila ovu za Osmansku dravu teku situaciju, pa je smislila izgovor da okupira Alir (5. jula 1830), to je bacilo veliku sjenu na sudbinu Carstva.

6. Egipatski problem
Stanje je za Osmansku dravu postalo jo tee kad je Mehmed Alipaa u Egiptu, koristei opu situaciju u zemlji, krenuo osnovati nezavisnu dravu. Mehmed Ali-paa je u Egiptu stvorio strogu upravu u emu mu je pomogla Francuska i prisilnim je mjerama sredio ekonomsko stanje, poveao dravne prihode i stvorio vojsku i mornaricu prema savremenim kriterijima. Njegovo napredovanje prema Siriji, pa onda

100 i prema Anadoliji nije mogla zaustaviti osmanska vojska ve svakako nesreena i vie puta poraena u sukobima sa vanjskim neprijateljima. Kad su egipatske snage pred Konjom porazile vojsku kojom je komandovao veliki vezir lino (12. decembar 1832), pred njima se otvorio put do Istanbula. Egipani su prodrli do Konje (2. februar 1833) pa su se i Istanbul i osmanska dinastija nali pred ozbiljnom opasnou. Poto je Francuska pruala pomo Mehmedu Ali-pai a Engleska nije pokazala zanimanje za dogovor sa Osmanskom dravom, ova nije imala izbora: prihvatila je pomo cara Nikole I. Ruska flota uplovila je u Bosfor i iskrcala vojsku na Bejkoz (5. aprila 1833). No, mijeanje Rusije izazvalo je reakciju Francuske i Engleske, i na kraju je ipak zaustavljeno dalje napredovanje egipatskih snaga. Sa egipatskim je namjesnikom u Ktahiji 14. maja 1833. godine postignut dogovor kojim je Mehmed Ali-paa postao namjesnik ne samo Egipta nego jo Krete, Sirije, Dedde i Adane. Ovako je Osmanska drava izgubila teritorije koje je jo 1516-1517. osvojio sultan Selim Javuz. Iako je pobunjeni namjesnik kao pobjednik bio doao nadomak Istanbula i Mahmuda II, ipak nije ostvario cilj da dobije samostalnu dravu. Obje su strane dogovor u Ktahiji smatrale privremenim sporazumom na osnovu kojega e se svoditi pravi rauni. Ugovor napravljen 8. jula 1833. godine na Hnkar Iskelesi sa Rusima, koji su dobrovoljno pohitali u pomo Osmanlijama i svoju uslugu pruili kao svren in, garantirao je da e ruske snage doi u pomo Mahmudu II u sluaju da egipatski namjesnik ponovo krene put Istanbula. Prema tajnom lanu ovoga ugovora koji je bio na snazi osam godina, moreuzi su bili otvoreni za Rusiju, dok su za druge zemlje ostali zatvoreni. Ovim uspjehom da moreuze otvori za sebe a zadri ih zatvorene za svoje neprijatelje Rusija je zapravo dobila neku vrstu vlasti nad Osmanskom dravom, to je opet stvorilo veliku zabrinutost na Zapadu. Engleska i Francuska morale su sada obznaniti da nee prihvatiti nikakve promjene u statusu moreuza. Ova je kriza zaustavljena, tanije zamrznuta intervencijom austrijskog dravnog kancelara Metternicha i pristankom Rusije da dijeli sa Austrijom privelegije koje je stekla na Hnkar skelesi. Ugovor napravljen izmeu Austrije i Rusije (Mnhengretz, 18. septembar 1833) predviao je zatitu i uvanje Osmanske drave i izriito spreavanje egipatskog

101 namjesnika da eventualno prenese svoju vlast na osmanske teritorije na Balkanu u sluaju da osmanska dinastija bude svrgnuta.

7. Reforme u doba Mahmuda II

Nije sluajno to su reformatorske aktivnosti u doba Mahmuda II zapoele ukidanjem janjiarskog korpusa. Od dogaaja sa Alemdarom (1808) nije napravljen nikakav znaajan poduhvat u cilju reformiranja vojnih institucija. Meutim, stanje u kojem se drava nalazila jasno je pokazivalo da ivotnu vanost ima potreba za discipliniranom i obuenom vojskom prema zapadnjakim mjerilima. Nema sumnje da je sultan Mahmud II vojsku namjeravao reformirati primjenjujui obimne i uspjene reforme koje je Mehmed Ali-paa proveo u Egiptu. Naime, uspjesi sreene egipatske vojske dihadijje, dovedene na Peloponez u vrijeme grkog ustanka, pokazali su u kojoj su mjeri janjiari i druge osmanske vojne snage nesreene i beskorisne. Uspjeh egipatskih snaga u guenju ustanka stvorio je ope oduevljenje u javnosti prema obuenoj i discipliniranoj vojsci, to nije promaklo panji Mahmuda II. Tako je sultan poeo preduzimati odgovarajue mjere. On je planirao iskonstruirati pobunu janjiara, to je trebao biti povod da se ovaj korpus potpuno ukine. Kad su 15. juna 1826. godine janjiari nesmotreno posljednji put iznijeli kazane, to je bio znak njihove pobune, za sultana to nije bilo nikakvo iznenaenje. Ovaj je dogaaj obiljeio kraj janjiarskog korpusa, kraj onih koji su s njima bili u saradnji i posebno bektaijskih dervikih tekija (17. juni 1826). Nakon ovoga dogaaja pristupilo se stvaranju nove i moderne vojske (Askir-i Mansre-i Muhammediyye). Ukidanje janjiara koji su predstavljali u centru smjetenu konzervativnu snagu i oruanu trupu tradicionalnoga poretka, predstavljalo je prvi korak na putu neophodnoga savremenog sreivanja dravnog mehanizma. Tako e zapoeti provoenje reformi kroz koje e se po prvi put iskazati i primijeniti principi koji e kasnije dati pravac reformama u doba Tanzimata. Ovi su principi sasvim razliiti od ranijih reformistikih pokuaja. Jer sve

102 do sada se pod reformama podrazumijevalo stvaranje novih institucija koje e ivjeti uporedo sa starima, a stare e ostati netaknute. Meutim, sada su reforme znaile naputanje tradicionalne strukture, znaile su stvaranje novih institucija i uporedo s njima uvjeta koji e dokinuti stare institucije. Stoga nije pogreno smatrati da je 1826. godine, kad se pristupilo reformama u ovom smislu, pravi poetak Tanzimata. Stvaranje obuene i moderne vojske po evropskim kriterijima vie od svega je zahtijevalo jaku finansijsku potporu. Stoga su prihodi od poreza, koji su se u najveoj mjeri koristili ondje gdje su se prikupljali za izmirenje potreba te pokrajine, sada usmjeravani u centar kako bi se mogle podmiriti trokovi ovih veoma skupih reformi. Slijedea je mjera bila poveavanja poreza. Od 1826. godine do proglaenja Tanzimata u ovom je pogledu uraeno puno novih stvari. Meu najvanijima je svakako bilo otvaranje Ministarstva vakuf ime su bogatstva zadubina (vakufa) stavljena pod dravnu kontrolu. Teilo se naime racionalnom troenju i koritenju imovine zadubina kao finansijskog vrela za ope reforme, osobito za vojne potrebe (1834). Takoer se teilo da porezni sistem tog vremena (vremena Mahmuda II) izmiruje trokove moderne vojske; vojni su trokovi inili 70% ukupnih dravnih prihoda. Promjene u oblasti upravljanja i finansija obezbijedile su jaanje centralnoga autoriteta. Drava se uspjeno rjeavala samostalnih voa, ajana i drugih nasilnika. Gotovo sve pokrajine okupile su se pod upravom centralnog autoriteta izuzimajui egipatskog namjesnika Mehmeda Ali-pau; on je bio jedini izuzetak u tom pogledu. Velike su promjene nainjene u centralnoj vlasti i u organizaciji vlade; nastojala se stvoriti kompletna organizacija i birokracija jedne moderne drave. Sada je po prvi put vlada formirana prema evropskom uzoru. I titula velikoga vezira promijenjena je u glavni (ili prvi) ministar (30. marta 1838). Meu reformama u doba Mahmuda II posebnu vanost ima osnivanje razliitih vijea, svakoga sa odreenom zadaom. Vijea su sada bili organi u kojima se raspravljalo o dravnim pitanjima, u kojima su se donosile odluke i pripremali zakoni. Za pravne je poslove bilo zadueno vijee Meclis-i Vl-y Ahkm- Adliyye, za upravne poslove Drr-y Bb- Al, za vojne poslove Dr- r-y Askeri. Osim ovih 1838. godine osnovano je jo nekoliko vijea koja su se bavila

103 poslovima poljoprivrede, trgovine, industrije i javnih radova. Tako su stare dravne isntitucije svoje mjesto ustupile novima. Na polju obrazovanja nisu napravljene velike promjene. Oivljene su neke stare ustanove i otvorene nove koje su trebale odgovarati savremenim potrebama. Tehnike kole, pomorska i kopnena, otvorene 1773. i 1795. godine, vremenom su bile sasvim zanemarene, pa su se sada nastojale ponovo oivjeti. Preseljene su na druga mjesta i promijenjen je njihov nastavni program. S druge strane, javila se potreba za obrazovnim ustanovama u kojima e se pripremati kadrovi za rad u dravnim kancelarijama. I u oblasti obrazovanja prednost se davala vojnim potrebama. Tako je 1827. godine otvorena jedna medicinska kola za potrebe vojske. Bio je to prvi ozbiljan udarac uenju medicine u medresama. Mnoga su djela prevoena sa evropskih jezika na turski, iznalazili su se turski prevodni ekvivalenti za pojmove iz novih oblasti, za tehnike i naune termine. U ovome su pogledu veliki doprinos dali anizade Ataullah-efendi (u. 1826) i Hoda Ishakefendi (u. 1834). U to su se vrijeme po prvi put uenici poeli slati u inostranstvo na kolovanje o dravnom troku, to je predstavljalo vrlo znaajan korak. Jo su dvije kole otvorene 1831. i 1834. godine. Jedna je bila Muzika sultanska kola (Muzka-y Hmyn Mektebi) u kojoj su uili muziari koji su doli na mjesto bivega mehtera. Druga je bila Vojna kola za obrazovanje oficira (Mekteb-i Ulm- Harbiyye) organizirana po francuskom uzoru. Osim ovih kola koje su, prije svega, stvarane sa ciljem da se podmire potrebe vojske, otvarale su se civilne obrazovne institucije prvog i drugog stepena za kolovanje dravnih slubenika, kao to su kola za sudsko obrazovanje (Mektebi Marif-i Adl) i kola za knjievno obrazovanje (Mekteb-i Ulm-i Edeb). Meutim, ove su kole bile ograniene samo na Istanbul. Tako je njihov broj bio nedovoljan i uope nisu dale oekivane rezultate. Godine 1831. poele su izlaziti prve osmanske novine pod nazivom Takvm-i Vekayi. Kao prve novine na turskom jeziku one su zauzele mjesto uz druge koje su jo ranije poele izlaziti na stranim jezicima. skdarska tamparija to se od 1802. godine nalazila na Haremu i samo povremeno radila sada je ponovo prenesena u Istanbul (1824) i sastavljena sa tamparijom koja e tampati prve novine (1831). Ovako proirena poela je, osim novina,

104 tampati i knjige (vojne, medicinske) pa je ponovo stekla raniji znaaj. Prvi popis stanovnitva, uspostavljanje karantine i pote predstavljaju vane korake u ostvarivanju reformi u doba sultana Mahmuda.

8. Rjeavanje egipatskog problema i pitanje moreuz

Stanje dogovora izmeu egipatskog namjesnika i Mahmuda II pretvorilo se u junu 1839. godine u oruani sukob i konani obraun. Egipatske su snage kod Neziba ponovo porazile osmansku vojsku (24. juna 1839) i opet su sebi otvorile put do Istanbula. Kad je vijest o porazu stigla u Istanbul, Mahmud II je ve bio umro. Na prijestolje je doao njegov mladi sin Abdulmedid (1. juli 1839). Osim ovome tekom porazu, on je bio svjedok situaciji da je admiral Ahmed Fevzipaa lino otplovio s mornaricom u Aleksandriju i predao je Mehmedu Ali-pai. Zbog ovoga poraza osmanske vojske trebalo je oekivati zatitniku intervenciju Rusije, shodno Ugovoru na Hnkar skelesi. Meutim, Engleska nije eljela da se ovakva intervencija ostvari, pa je vrila pritisak na Mehmeda Alija. Jednom notom koju su u dogovoru pripremile ostale etiri zemlje (Austrija, Pruska, Rusija i Francuska) garantirano je da e Visoka porta ekati ishod poteza koje e u ovome pogledu napraviti velike zemlje i da nee stupiti u bilateralne dogovore sa Mehmedom Alijem. Tako egipatsko pitanje vie nije bilo samo stvar izmeu pobunjenog namjesnika i Osmanske drave nego problem koji zanima sve zemlje (27. juli 1839). Rjeavanje egipatskog pitanja za osmansku politiku koju je sada vodio ministar vanjskih poslova Mustafa Reid-paa, izgledalo je mogue pritiskom na Mehmeda Alija uz pomo Engleske koja je ve ugovorom u Balti (16. septembar 1838) stekla mnoge privilegije u oblasti trgovine. Najzad je tanzimatski ferman, objavljen 3. novembra 1839. godine, nosio nadu da e doprinijeti povoljnom rjeavanju ove krize. Sporazum postignut u Londonu 12. jula 1840. godine, u kojem je bila izostavljena Francuska kao saveznica Mehmeda Alija, obeana je sultanu pomo protiv egipatskog namjesnika. Vojni pohod to je uslijedio, kao i ne-

105 zadovoljstvo u Siriji egipatskom upravom koje se pretvorilo u opi otpor i bunu, nisu ostavili Mehmedu Aliju nikakvu mogunost da uspije. Na kraju se Mehmed Ali morao zadovoljiti poloajem namjesnika samo u Egiptu, istina s nasljednim pravom (ferman od 24. maj 1841). Rjeavanje egipatskog problema povuklo je za sobom i rjeavanje pitanja moreuz. Namirilo se osam godina od Ugovora u Hnkar Iskelesi i vie nije bilo izgleda da se on obnovi. Tako su sve strane u Londonu potpisale novi ugovor koji precizira pravni status moreuz (Londonska konvencija o moreuzima od 13. jula 1841). Prihvaeno je i zagarantirano kao ope pravilo da u vrijeme mira moreuzi ostanu zatvoreni za ratne brodove svih zemalja. Ova internacionalizacija u statusu moreuza donijela je sa sobom i ograniavanje osmanskoga zakona.

9. Tanzimatski ferman i Ferman o reformama (Islahat Ferman )

Tanzimatskim fermanom (Tanzimat Ferman ) proglaenim 3. novembra 1839. godine poela je nova epoha u Osmanskom carstvu. Poznato je da su neki principi iz ovoga fermana (sigurnost ivota, imetka i asti, zabrana konfiskacije, pravedno oporezivanje i sreeno i pravedno regrutovanje) u doba Mahmuda II ve bili provedeni ili se pak to namjeravalo. Tanzimatskim fermanom eljelo se: pruiti i garantirati graanska prava u modernom smislu, dokinuti lou vladavinu i stvoriti drutvo u kojem e u pogledu linih prava muslimanski i nemuslimanski podanici biti izjednaeni. Uz to je objavljivanje ovoga fermana imalo neke politike ciljeve. Bila je to tenja da se Osmanska drava ukljui meu liberalne zemlje Evrope, da se stekne blagonaklonost Engleske i Francuske, te da se na ovaj nain uspostavi ravnotea sa simpatijama koje je u Evropi stekao egipatski namjesnik kako bi se iznalo to povoljnije rjeenje za pitanje Egipta i problem moreuz. Kad je egipatski namjesnik Mehmed Ali, imajui sve ovo u vidu, protumaio Tanzimatski ferman kao krupan potez protiv njega, nije se prevario. Ferman koji je govorio o ravnopravnosti muslimanskih i nemusli-

106 manskih podanika u pogledu linih i graanskih prava predstavljao je ruilaki udarac temeljnom poretku drave koja je poivala na islamskim osnovama, pa ovakva prava u njoj nisu bila zastupljena; bio je to udarac na drutvenu strukturu koja je uspostavljena uporedo sa dravom koja se vremenom razvijala i postigla svoj konaan oblik. Ravnopravnost to ju je donio Tanzimat jo je vie dobila na snazi priznavanjem politikih prava nemuslimanskim podanicima u Fermanu o reformama (Islahat Ferman , 18. februara 1856). Meutim, provoenje u ivot odredaba ovoga fermana nailazilo je na otpor. Krvavi sukobi izmeu muslimanskih i nemuslimanskih podanika predstavljali su najvei unutranji problem u ovome periodu. Oni su otvorili put ne samo potpirivanju nego i neposrednom mijeanju stranih zemalja. Tako su se u muslimansko-kranski sukob u Deddi (1857) umijeali Englezi iskrcavajui svoje vojnika na kopno. Krvavi dogaaji u Libanu (1841-1846, 1860-1861) i Damasku (1860-1861) ne samo da su prouzrokovali politiki pritisak nego su vrlo ozbiljno povukli za sobom mogunost intervencije zdruene Evrope na elu sa Francuskom. U Rumeliji (posebno u Bosni i Hercegovini i u Bugarskoj) irili su se nemiri, mjestimino je bilo i sukoba. Ope nezadovoljstvo muslimanskoga naroda pretvorilo se u ideje koje su imale za cilj stvaranje u Istanbulu tajnoga drutva pod nazivom Zatita erijata (Mudafa-i eriat) i svrgavanje Abdulmedida, te vraanje staroga poretka. U isto su se vrijeme pojaavali sporovi i opa netrpeljivost meu nacijama. Ovome je u velikoj mjeri doprinijela pravoslavna crkva koja je smatrala da su najvie ugroene njene privilegije to ih je stekla svojim posebnim statusom u Carstvu; sada su prava meu svim crkvama bila izjednaena. Sporovi i sukobi koji su se pojavili meu muslimanima i kranima, produbili su se meu samim kranima to je imalo za posljedicu stvaranje novih samostalnih crkava kao to su bugarska (1870), rumunska (1865), katolika ermenska (1830), protestantska ermenska (1848).

10. Dogaaji u Vlakoj i Moldavskoj problem izbjeglica i Krimski rat (1853-1856)

107 Nemiri iz 1848. godine izazvali su opu pometnju u Evropi, kao to je bilo i 1830. Nemiri su se pretvorili u revolucije podijeljenih nacija. Otpori maarskih i poljskih rodoljuba ozbiljno su zaokupirali Rusiju i Austriju, a stvorili su problem i Osmanskoj dravi. Borci za nacionalna pitanja, pritisnuti ruskim snagama, nali su izlaz u bjeanju na osmanske teritorije. Ovo je pak Osmansku dravu dovelo na sam prag rata sa Austrijom i Rusijom. Pobuna se javila i u Vlakoj i Moldavskoj. Rumunski se narod podigao protiv ruskoga utjecaja i kontrole uspostavljene ovdje osobito nakon Ugovora u Edirni 1829. godine, protiv Organske uredbe (Rglement Organique) koju su Rusi silom objavili i uspostavili, i protiv kneevske vlasti koja je ovu uredbu primjenjivala. Visoka porta je kao vrhovna vlast nad ovim prostorima pratila zbivanja i bila spremna intervenirati, pa je i u ovome problemu bila suoena sa Rusijom. Rusija je zatraila da joj se izrue rodoljubi to su prebjegli na osmanske teritorije. Visoka porta je to odbila iako je ovo imalo za posljedicu prekidanje politikih veza (17. septembar 1849) i neposredno je zaprijetilo izbijanjem rata. Ovakav stav Osmanske drave naiao je na opu podrku liberalnih evropskih vlada i evropske javnosti. Kasnije je i ovo bio jedan od razloga da evropske zemlje stanu uz Osmansku dravu u velikom ratu protiv Rusije iz 1853. godine. Problem izbjeglica rijeen je tako to je dozvoljeno onima koji su eljeli da se nasele na osmanskim teritorijama, onima koji su uli u dravnu slubu odobreno je pristupanje islamu i, najzad, onima koji su tako eljeli dozvoljeno je da se nasele u drugim zemljama. Dogaaji u dvije kneevine pak rijeeni su u pregovorima sa Rusijom. Meutim, u Vlakoj i Moldavskoj je ruski utjecaj i dalje rastao dok se osmanski potpuno gubio. Zahlaenje odnosa sa Rusijom pretvorilo se u novu krizu 1853. godine Rusija je naime otvorila pitanje prava katolika, dakle Francuza, na sveta mjesta. Istaknuvi u prvi plan svoju poziciju zatitnika pravoslavaca Rusija je Osmanskoj dravi predloila stvaranje vjenoga saveza kojim je zapravo eljela staviti Osmansku dravu pod svoj utjecaj. S tim je ciljem u Istanbul uputila specijalnoga poslanika Menikofa. Uprkos njegovom agilnom posredovanju Osmanlije su odbili ovaj prijedlog, to je za Rusiju bilo dovoljno da objavi rat. U julu 1853. godine Rusija je okupirala Vlaku i Moldavsku. Engleska i Francuska

108 pak nisu mogle dopustiti Rusiji da postupa na svoju ruku, pa su sklopile sporazum s Osmanskom dravom (12. marta 1854) i zatraile od Rusije da napusti okupirane teritorije. Kad je Rusija odbila ovaj zahtjev, pristupile su ratu na strani Osmanske drave (23. mart 1854). Glavni je front u ovome ratu bio na Krimu. Sam je rat znaajan zbog toga to se pretvorio u veliki evropski i to je na odreeni nain pokazao tok buduih modernih ratova. Odlazak na Krim na stotine hiljada vojnika sa svom potrebnom opremom, i to sa udaljenosti od nekoliko desetina hiljada kilometara, izgradnja eljeznice u vojne svrhe, uspostavljanje telegrafskih linija, operacije mornarice sa oklopnim brodovima i parobrodima dovoljno pokazuje dimenzije ovoga rata. Osmanska prijestolnica od svoga osnivanja nije primila vie i domaih i stranih vojnika, nije primila vie ranjenika i ratne opreme niti je imala ivlji diplomatski saobraaj. Visoki trokovi u ovome ratu po prvi put su otvorili kapiju zaduivanju u stranim zemljama. Dugotrajni krvavi sukobi zaraenih strana podstaknuli su saveznice da iniciraju promjenu pravne strukture, koja je zapravo davala oblik osmanskom drutvu, u korist nemuslimanskih podanika. Rat je zavren pobjedom iako uz teke gubitke. Na mirovnim pregovorima odranim u Parizu promjene koje su dogovorile saveznike zemlje prihvaene su kao zvanian dokument sadran u Fermanu o reformama to je objavljen 18. februara 1856. godine. Tako su nemuslimanski podanici u pogledu politikih prava dobili punu i apsolutnu ravnopravnost sa muslimanskim graanstvom. Pariki ugovor od 30. marta 1856. godine imao je za cilj da zatvori puteve napredovanja Rusije na raun Osmanlija. I time to su nemuslimanskim podanicima data politika prava eljela se zapravo Rusija sprijeiti da na raun neravnopravnosti ostvaruje svoje ciljeve. Crno more je postalo neutralno pa je onemoguen eventualni ruski napad sa ove strane. Najzad, garancije u vezi sa Vlakom i Moldavskom osigurale su udaljavanje Rusije od ovih prostora koje je ona u svakom sukobu sa Osmanlijama koristila za svoje ciljeve. Prirodno je bilo da ovakav ugovor garantira cjelovitost Osmanske drave i njeno ukljuivanje u evropsku zajednicu uz koritenje evropskog prava. Meutim, vrlo se brzo pokazalo da su ove garancije samo obeanja na papiru. Pariki ugovor pokazao je (ne)ravnoteu u Evropi; potrajao je dok Francuska,

109 kao glavna drava garanter, nije doivjela teki poraz pred prusko-austrijskom vojskom (1870-1871). Ovaj je poraz Francuske potpuno promijenio ravnoteu meu zemljama u Evropi. A ovaj je dogaaj Rusiji pruio priliku kakvu je odavno oekivala i ona je objavila ukidanje odluke o neutralnosti Crnoga mora. Ovo su prihvatile i druge zainteresirane stane na sastanku u Londonu (13. marta 1871). Tako je Rusija stekla mogunost da se ponovo naorua u pravcu Crnoga mora i da se pripremi za novi rat u kojem e osvetiti poraz na Krimu.

11. Poslije Krimskog rata

Dvadeset godina od Ugovora u Parizu 1856. do ruskog rata koji e buknuti 1877. godine protekle su u Osmanskoj dravi u znaku ustanaka i krvavih sukoba, traenja novih autonomija ili zahtjeva da se uveaju postojee privilegije, dugova koji su sve vie rasli i 1875. godine doveli do bankrotstva drave i, najzad, u znaku svrgavanja Abdulaziza i tekih dogaaja to su nakon ovoga uslijedili. Status koji su kneevine Vlaka i Moldavska dobile Ugovorom iz Pariza bitno se promijenio kad je za obje kneevine izabran jedan knez (Aleksandar Kuza). Ovaj je izbor bio prvi korak do ujedinjenja. Priznala ga je i Osmanska drava, i to na insistiranje Francuske (ferman od 2. decembra 1861). Novi je knez pristupio radikalnim reformama, posebno je vodio otru borbu sa patrijarijom oduzevi joj velika bogatstva kojima je raspolagala. Knez je najzad 1865. godine proglasio samostalnost Nacionalne rumunske crkve. Kako je u novonastaloj situaciji slabio utjecaj Rusije na ovome prostoru, uz podrku ove zemlje stvorena je opozicija koja se otro suprotstavila reformama i na kraju je knez svrgnut (23. februara 1866). Za novog je kneza izabran Karol. Osmanska drava nije podrala novoga kneza. Uprkos tome on je stupio na prijestolje, to je dovelo do napetosti izmeu ujedinjenih kneevina i vrhovne vlasti. Meutim, izbijanje krize na Kreti olakalo je priznavanje Karola koji je inae imao podrku Francuske, pa je knezu poslan novi ferman kojim je on zvanino priznat. Na ovaj je nain vrhovna vlast pokazala da ne ulazi

110 u formalne detalje pravne ovisnosti koja je ve svakako postojala samo na papiru. Kratko vrijeme nakon toga novi je knez doao u zvaninu posjetu Istanbulu, to je oznailo kraj napetosti. Nemiri na prostorima gdje je zajedno ivjelo muslimansko i nemuslimansko stanovnitvo pretvorili su se u krvave sukobe zbog stranih utjecaja i intriga. Prave primjere ovakvih dogaaja predstavljaju krize u Libanu i Siriji 1860-1861. godine. Nemiri meu maronitima i Druzima, odnosno meu muslimanima i kranima podstaknutim Engleskom i Francuskom, prerasli su u sukobe i najzad se pretvorili u bunu koja je i jednu i drugu stranu stajala ivota na hiljade ljudi. Isto je tako sukob u Damasku dostigao velike razmjere. Otrom intervencijom osmanske vlasti koju je predvodio Fuad-paa dogaaji su smireni bez neposrednog uplitanja stranih zemalja. Ipak, posljedica ovih dogaanja bila je nova upravna struktura u Libanu. Ovoj su pokrajini novom uredbom date nove privilegije. Vlast je preputena mjeovitim vijeima u kojima su proporcionalno bili zastupljeni predstavnici narod. Uz to, prihvaeno je da veliki dio poreza koji se ovdje ubiru ostaju za podmirivanje lokalnih potreba. Na poloaj upravitelja mutasarifa povlatenoga Libana doveden je David-efendi; bio je to prvi kranin sa titulom pae (juni 1861). Nakon smrti Mehmeda Alija i njegovoga sina Ibrahim-pae (1849) u vrijeme pa Abasa (1849-1854) i Saida (1854-1863) nije se dogodila znaajnija promjena u pravnom statusu Egipta prema Osmanskoj dravi. No Ismail-paa (1863-1879) je iskoristio slabost Abdulaziza i poveao samostalnost Egipta. U vrijeme njegove vladavine otvoren je Sueski kanal (17. novembra 1869), to je doprinijelo porastu znaaja Egipta. Ismail-paa je uspio da promijeni do tada vaei red nasljeivanja i da uspostavi nasljedstvo sa oca na sina, kako je on i elio (26. maja 1866). Ovo je pak izazvalo velika neprijateljstva u vladajuoj porodici. Osim toga, on je najvie doprinio uspostavljanju finansijskih vrela za potporu, osobito u inostranstvu, grupama (Mladoturcima) koje su predstavljale opoziciju Abdulazizovoj vlasti. Povlastice kao to je titula hediva (podvladara) dodijeljena Ismailpai (5. maj 1866), odobrenje da povea kopnenu vojsku i mornaricu i, posebno, otvorena mogunost da uzima zajmove od stranih zemlja (1873) ubrzo su odvele u propast

111 Egipat pod vlau Ismail-pae koji se jo upustio u ratove u Sudanu i Eritreji sa ciljem da proiri svoje teritorije. On je prodao Englezima vlasnitvo nad Sueckim kanalom kojega je veliki dio bio u njegovim rukama (novembar 1875), to je kasnije dovelo cijeli Egipat pod englesku okupaciju i kontrolu. Godine 1879. Ismail-paa je smijenjen a na njegovo je mjesto postavljen Tevfik-paa (1879-1892). Srbija, samostalna od vremena Mahmuda II, jaala je svoj poloaj u svakom osmansko-ruskom ratu i vremenom je svoju pravnu vezu sa Osmanskom dravom svela na najmanju mjeru. U septembru 1862. godine tvrave Sokod i Uice preputene su Srbiji. Povlaenjem osmanskih garnizona iz Beograda, abca, Smedereva (18. aprila 1867) Srbiji su se otvorila vrata da i pravno postane neovisna drava. Grka, osnovana 1830. godine uz intervenciju stranih zemalja, ni jednog trenutka nije potisnula svoju veliku elju da iri teritorije na raun osmanskih. Grka je u tolikoj mjeri koristila prilike da je na poetku Krimskog rata stala na stranu Rusije iako saveznice na to nisu gledale s odobravanjem. Fuad-paa je zbog ovoga zauzeo odreeni stav prema Grkoj. Meutim, kad je Engleska Grkoj dala Sedam ostrva koja je preuzela 1815. godine, bio je to krupan korak naprijed na putu do Velike Grke i bizantskog sna (1864). elja za ujedinjenjem Krete sa Grkom postojala je jo od stvaranje Grke. Grka je nastojala biti potpora ostrvu u pobunama koje su izbile 1866. godine. Osim toga, sa ostrva su dolazili prigovori da je ondje slaba vlast, te se Kreti opet pri ruci nala Grka. A pokazalo se da je, zapravo, konani cilj bio Enosis. Intervencija velikih zemalja to je u ovakvim situacijama ve prelo u prirodnu pojavu pretvorila je ovaj problem u meudravni. Poeli su dolaziti zahtjevi da se na Kreti provedu reforme irokih razmjera, od onih u upravi do reformi u posjedovanju teritorija. Openito je zahtjev za provoenje reformi bio poetak puta koji je vodio prema samostalnosti i dovodio na svome kraju do nezavisnosti. Tako je ovaj put izabran i za ujedinjenje Krete sa Grkom. Bio je to jedini i siguran metod u cijelom procesu raspada carstva. Pobuna na Kreti smirena je vojnom operacijom, diplomatskim aktivnostima, dolaskom velikog vezira Ali-pae lino na ostrvo i provoenjem brojnih reformi. Ferman o reformama na Kreti izdat 14.

112 februara 1868. godine ozvaniio je stvaranje mjeovitih vijea u kojima su proporcionalno bili zastupljeni predstavnici muslimanskog i grkog naroda. Time je vlast na Kreti stekla samostalnost. Provedene su korjenite reforme u oblasti upravljanja i finansija. Panslavistike aktivnosti to su se razvijale pod vodstvom Rusije nale su odjeka meu Slavenima na Balkanu. Posebno je mnogo pristalica bilo u bugarskom narodu gdje su djelovanja revolucionarnih komiteta i teroristikih eta poela uzimati velikoga maha. Ni preduzete mjere ni imenovanje Midhatpae na poloaj namjesnika Dunavske pokrajine (1864), ni svi njegovi napori nisu bili dovoljni da zaustave ovaj proces. Uspostavljanjem bugarskog egzarhata Bugari su dobili svoju nacionalnu crkvu, i granice svoje budue samostalne drave vidjeli su na mjestima koja su prihvatila autoritet nove crkve. Iste je godine Francuska poraena u prusko-njemakom ratu to je poremetilo ravnoteu u Evropi, pa je Rusija stekla mogunost da svoje aktivnosti razvija sistematski. Panslavistiki pokret dovest e do velikog rata koji e planuti 1877. godine, a u ovome e krupnu ulogu imati general Ignatjev, ruski poslanik u Istanbulu. Sva su ova djelovanja prouzrokovala nered u Hercegovini 1875. godine u koji e se umijeati i Crna Gora. Umirivanje pobunjenika sprijeio je Ignatijev svojim igrama. Pred divljanjem eta su muslimani u Bosni i Hercegovini bili primorani prihvatiti se oruja. Politika Mahmuda Nedim-pae (1871-1876) koji je imenovan za velikog vezira nakon smrti Ali-pae (7. septembra 1871), kao i lini poloaj Abdulaziza, za kratko su vrijeme unitili stabilnost u vlasti. Osmanska drava bila je u tekim krizama koje su otvarale put vanjskim intervencijama. Kad se ovome dodaju nerazumne mjere u upravljanju, kao i u finansijskoj politici, jasno je koliko je drava u svakom pogledu bila oslabljena; velika finansijska kriza dogodila se 1875. godine. Dvadesetogodinja avantura uzimanja zajmova zavrena je finansijskim bankrotstvom, to je stvorilo ogromno nezadovoljstvo meu zajmodavcima u Evropi prema Osmanskoj dravi. Na prijedlog ruskog poslanika Ignatjeva donesena je odluka o odlaganju isplate dugova i kamata. Bio je to vjet manevar koji je Osmansku dravu ostavio samu naspram Rusije. Ustanci i krize u Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, zatim sastanak predstavnika velikih drava u Istanbulu sa zahtjevom

113 za opim reformama, njihovo raspravljanje o sudbini Carstva i nastojanje da diktiraju neke vane odluke, ukljuujui i naputanje teritorija (Konferencija u Istanbulu, decembar 1876), bili su vjesnici osmansko-ruskog rata. Osmanski su dravnici mislili da se ovaj poguban tok dogaaja moe zaustaviti uspostavljanjem ustavne vlasti, pa su se sloili u odluci da svrgnu Abdulaziza. Godina 1876. u kojoj su se na prijestolju smijenila tri sultana zavrena je objavljivanjem ustava (merutijeta, tur. merutiyet) 23. decembra. Odluka o prihvatanju ili odbijanju zahtjeva koje su postavljale drave uesnice Istanbulske konferencije namjeravalo se prenijeti na novo vijee koje e se uspostaviti poslije izbora. Meutim, ovaj je potez protumaen kao istonjako lukavstvo i odbijen je. U tom je smislu Konferencija bila neuspjena, a to je znailo da je doao trenutak da Rusija objavi rat. Abdulaziz je vojnim udarom svrgnut i nekoliko dana kasnije on je izvrio samoubistvo (4. juna 1876). Na njegovo je mjesto doao Murad V liberalnih shvatanja, no on je samo tri mjeseca kasnije svrgnut pod izlikom da je duevni bolesnik. Njega je naslijedio Abdulhamid (31. augusta 1876) za kojega se mislilo da je pristalica ustavne vlasti. Ova nestabilnost u vrhovnoj vlasti dovela je dravu u jo tei poloaj. Poznato je da je ustavna vlast oprobana prvi put u Tunisu, tom dalekom i samostalnom dijelu carstva, proglaavanjem ustava u vrijeme Muhameda Sadik-pae (29. januara 1861). Sada je ista pojava bila mogua na svim teritorijama pod upravom Visoke porte, ali ovakva je situacija bila vie posljedica zabrinutosti za vanjsku politiku nego promijenjenih uvjeta u zemlji; upravo e to predstavljati jednu od najslabijih taaka novoga doba. Novi je sultan prvom prilikom opozvao velikog vezira Midhat-pau koji se smatrao tvorcem ustava i ustavnoga doba (5. februara 1877) i protjerao ga je iz zemlje; na samom kraju rata s Rusijom koji se zavravao tekim porazom Osmanske drave, raspustio je vijee smatrajui ga najodgovornijim za poraz (13. februara 1877); ukinuo je ustav i u kratkom vremenu uspostavio vrst reim koji se zasnivao na njegovom autoritetu. Sve je ovo doprinijelo ionako prisutnoj opoj inertnosti.

114

D. CARSTVO U RASPADU I ABDULHAMID II

Ugovor u San Stefanu (3. mart 1878) kojim je zavren veliki ruski rat, te Berlinski kongres i sporazum (20. juni-20. juli 1878) koji su u odreenoj mjeri preuredili Sanstefanski ugovor tako to se sada vodilo rauna i o interesima drugih zemalja i koji su sprijeili opi evropski rat zbog osmanskog naslijea samo u rukama Rusije, kao to je bilo u Krimskom ratu, oznaili su gubljenje irokih prostora koji su stoljeima pripadali Osmanskoj dravi. Srbija, Crna Gora i Rumunija postale su nezavisne drave. Ugovor u San Stefanu stvorio je veliku Bugarsku koja se pruala od Crnoga mora do Srbije i od Rumunije do Egejskog mora. Najprije je bila podijeljena na tri dijela, Makedoniju, Istonu Rumeliju i malu Bugarsku kneevinu. Istona Rumelija bila je stekla samostalnost ali ju je 1885. godine Bugarska kneevina stavila pod svoju upravu. Makedonija je vraena Osmanskoj dravi, pa je na taj nain ponovo mogla biti uspostavljena kopnena veza sa teritorijama u Rumeliji koje su ostale u rukama Osmanske drave, kao i sa Albanijom koja je u ovome procesu raspadanja Carstva definirala svoje nacionalne ciljeve i traila izlaz za sebe. Bosna i Hercegovina ostavljena je da je okupira i uzme pod svoju upravu Austro-Ugarska slomivi otpor lokalnoga muslimanskog stanovnitva. Neke su albanske teritorije i luke trebale pripasti Crnoj Gori, to je dovelo do nove krize. Grka je iskoristila ove prilike i svoju teritoriju proirila za Epir i Tesaliju. U istonoj se Anadoliji nastavila ruska okupacija; Erzurum i Dogubajazit vraeni su Osmanskoj dravi ali je Kars ostao u rukama Rusije. U istonoj Anadoliji u pokrajinama u kojima su ivjeli Ermeni uvodile su se reforme koje su se odnosile na njihov poloaj, no poznati lanovi u mirovnom sporazumu koji ih je trebao zatititi od napada Kurda i erkeza otvorili su ermen-

115 sko pitanje koje je posijalo sjeme velike opasnosti podjele Anadolije. Engleska se pokazala prijateljem tako to se zauzela da se sprijei rusko napredovanje u ovome dijelu Anadolije, ali je onda zauzela Kipar (4. aprila 1878). Obaveza da plati visoku ratnu odtetu jo je vie oteala politiku hipoteku Osmanske drave naspram Rusije. A povrh svih ovih dogaaja bilo je masovno preseljavanje muslimanskoga stanovnitva sa prvoosvojenih teritorija koje je, izloeno nemilosrdnom ubijanju od strane novih osvajaa, u panici naputalo svoj imetak i svoju zemlju i odlazilo na sigurne teritorije to su ostale u rukama Osmanske drave. Ovo preseljavanje stanovnitva predstavlja najznaajniji nacionalni dogaaj u prolom stoljeu koji je otvorio probleme to e se morati rjeavati dugi niz godina, probleme prehrane, smjetaja i zdravstvene zatite na stotine hiljada ljudi to su nagrnuli u velike gradove, u prvom redu u Istanbul. Bugarska, znatno uveana sa prisajedinjenom Istonom Rumelijom, obezbijedila je na svojoj teritoriji veinsko bugarsko stanovnitvo ubijanjem i protjerivanjem muslimana Turaka. injenica da ovaj problem, i pored tolikih ubijanja i protjerivanja postoji i danas, vjerovatno je najbolji pokazatelj koliko je u to vrijeme na prostoru Bugarske bilo mnogobrojno muslimansko-tursko stanovnitvo. Djelovanja komiteta i et u Bugarskoj, koja je nakon pripajanja Istone Rumelije bacila oko na Makedoniju i oekivala da vrati granice to su joj poklonjene u San Stefanu, prouzrokovalo je reakcije okolnih zemalja (Grke, Srbije) zbog njihovih pretenzija na istu teritoriju, i samim tim intervenciju velikih zemalja (Engleske, Francuske, Rusije, Austro-Ugarske) koje su pruale podrku balkanskim zemljama. Pitanje Makedonije dovelo je do najvie take krizu na Balkanu koja je potrajala gotovo do samoga poetka Prvog svjetskog rata. Opi raspad Osmanske drave dostigao je vrhunac kad su Francuzi okupirali Tunis (1881) a Englezi Egipat (1882). Kad je 1875. godine Osmanska drava objavila svoju finansijsku propast, radi reguliranja tekih dugova uspostavljena je Uprava dravnih dugova (Dyn- Ummiyye) u kojoj su bili predstavnici meunarodnih zajmodavaca. Ova je institucija uzela pod svoju kontrolu najvea dravna bogatstva i stranci su sami uzimali svoja potraivanja i visoke kamate. Ta opa nesreenost i rasap Drave zahtijevali su otar

116 i autoritativan reim u doba Abdulhamida, kao to biva uvijek i svuda gdje se dogode ovakve nesree. Otrina i autoritativnost odlike su Abdulhamidove vladavine koju su kritiari nazvali apsolutistikom. Ovakva je vladavina bila u neposrednoj vezi sa stvarnou u kojoj se nalo Carstvu u raspadanju ona je bila prirodna posljedica stanja. Slabosti koje i inae proizilaze iz situacije kad vlada jedan ovjek, u velikoj su mjeri zaklonile stvarno stanje, odnosno nunost ovakve vladavine, i u optubama upuenim Abdulhamidovom dobu postao je uobiajen izraz apsolutistika vladavina. Proces raspadanja Carstva nastavio se u cijelom periodu od kraja velikoga ruskog rata (1878) do svrgavanja Abdulhamida II (1909). I pored toga u dravi su se pokuale provesti neke neophodne promjene. Posebno se panja posvetila obrazovnom sistemu, vojsci, saobraaju i mrei komunikacija kao oblastima koje e odrati Abdulhamidov reim, pa tako i Carstvo. Mjere preduzete u obrazovanju proizale su iz Abdulhamidovog miljenja da je od ivotne vanosti obrazovanje muslimanskoga naroda koji je on smatrao nedovoljno zrelim za ustavnu upravu. Jer, nemuslimansko stanovnitvo u Carstvu dobivalo je savremenije obrazovanje u svojim kolama u kojima su mogunosti bile znatno bolje od onih to su ih pruale klasine obrazovne ustanove (lokalne kole, medrese) za muslimanski narod. Posebno je rad mnogobrojnih stranih kola, koje su bile izvan dravne kontrole, pogorao ionako slabo ope stanje u obrazovanju. Promjene koje su nainjene u oblasti obrazovanja predstavljaju najvanije aktivnosti u ovome periodu. Znaajan porast broja osnovnih i srednjih kola iptidaija i rudija, te idadija i najzad sultanija, koje su bile ustanove viega obrazovanja, kao i uiteljskih kola (Drl-muallimn), predstavljaju krupan korak u periodu kad je drava raspolagala sasvim ogranienim mogunostima. I pored toga je obrazovni program u ovim kolama jako zaostajao za programima u slinim obrazovnim ustanovama u evropskim zemljama, pa ak i za onim programima koji su se primjenjivali u nemuslimanskim i stranim kolama u samoj zemlji. Kanjenje sa otvaranjem univerziteta (Drl- fnn), institucije koja prua najvei doprinos intelektualnom ivotu, nastojalo se nadoknaditi u doba Abdulhamida. Univerzitet je otvoren 1900. godine. Uz druge obrazovne ustanove univerzitet je imao

117 vanu ulogu u kolovanju intelektualaca koji e djelovati u doba drugoga ustava (drugoga merutijeta) i prvoga perioda Republike. Veliki poraz u osmansko-ruskom ratu 1877-1878. pokazao je koliko je neophodno modernizirati i dovesti u red vojsku kako bi se mogla oduprijeti moguim, osobito ruskim napadima. Abdulhamid II nastojao je promijeniti neto u vanjskoj politici da ne bi ostao osuen na politiku Engleske i Francuske poto je lino bio svjedok njihovim posljednjim okupacijama i prisvajanju teritorija. U ravnotei meu evropskim zemaljama on je Njemaku vidio kao novu utjecajnu snagu. U pribliavanju Njemakoj pak vidio je ne samo nain da uspostavi politiku ravnoteu nego i mogunost da preuredi svoju poraenu vojsku, poto se uvjerio u veliku vojnu snagu Njemake, posebno u posljednjem ratu sa Francuskom. Uz to, njemaka je vojna industrija jo ranija otkrila osmansko trite gdje je ve imala znaajne narudbe oruja. Pokuaji u ovome smjeru najzad su dali pozitivne rezultate i 1882. godine njemaka vojna delegacija poela je s radom na moderniziranju osmanske vojske. Godine 1885. je delegacija na elu sa Goltzpaom preuzela vanu ulogu u reformiranju vojnih kola, meutim nije mogla nita znaajno uiniti u pogledu praktinih vojnih vjebi i poduavanja rukovanju orujem zbog toga to to sultan nije htio dozvoliti. U to se vrijeme osmanska flota sastojala od velikog broja ratnih brodova to su novcem posuenim iz inostranstva kupljeni u vrijeme Abdulaziza. U Abdulhamidovo doba flota je potpuno zanemarena. U tom se pogledu Abdulhamid prepustio miljenju Ali-pae i Fuad-pae koji su veliku mornaricu smatrali nepotrebnom. Modernizacija vojske namjeravala se ostvariti samo onoliko koliko e biti dovoljno da vojska pomogne odravanje reima. Meutim, poznato je da je upravo vojska bila glavni akter u ruenju istoga tog reima. I politika prema vojsci, i to to su promjene u sistemu obrazovanja pomogle kolovanje onih krugova koji e biti protivnici reima, pokazuju na kako se osjetljivim temeljima gradila unutranja politika. Razvoj saobraaja i komunikacija predstavlja takoer znaajne promjene u Abdulhamidovo doba. Saobraaj je doprinosio da se preostale teritorije drave mogu drati na okupu; mrea komunikacija-je imala znaaja u odravanju Abdulhamidove vlasti. S druge pak strane, telegraf

118 je odigrao vanu ulogu u ruenju Abdulhamidovog reima. Odnos koji je drava imala prema eljeznici odraava prisustvo stranog kapitala i politiku utjecaja velikih drava. Pored engleskog i francuskog, njemaki je kapital u veoj mjeri bio zastupljen u projektu izgradnje eljeznice do Bagdada, to je neposredno bilo u vezi sa novim ciljevima Njemake u njenoj politici prema Istoku. Grupisanje meu dravama je inae postalo sredstvo borbe. Kad je eljezniki put okrenut prema jugu i prema Bagdadu a ne prema istonoj Anadoliji, koju je Rusija smatrala prostorom svoga utjecaja pa se usprotivila gradnji eljeznice u ovome pravcu, javila se bojazan da e eljeznica ugroziti engleske interese. Bio je to povod da se Kuvajt uzme pod kontrolu i da se zatvore basranski izlazi, a sve pod izlikom da se pojaa sigurnost puteva koji idu prema Indiji. Za strani kapital uloen u izgradnju eljeznice u Anadoliji i Rumeliji Osmanska drava morala je napraviti veoma velike ustupke. Taj je strani kapital dugo godina predstavljao glavnu stavku u vanjskoj politici i u odravanju politike ravnotee. Projekat eljeznice prema Hidazu, odnosno projekat koji je imao za cilj omoguiti da se eljeznicom stigne do svetih islamskih mjesta i da se tako olaka izvravanje vjerske obaveze hada, iskoriten je za vraanje povjerenja u vlast. Bio je to projekat Abdulhamidovog doba za koji je napravljena najvea propaganda. Istovremeno je izgradnja ove eljeznice sasvim jasno mogla iznijeti na vidjelo koliko su se arapski ejhovi i beduini suprotstavljali vlasti u Istanbulu. Tako je ova eljeznika linija, izgraena uz veliko zalaganje Osmanske drave i uz pomo islamskoga svijeta, postala sredstvo Abdulhamidove politike koju je on htio obznaniti cijelome islamskom svijetu.

1. Abdulhamidova vladavina i reakcije

Abdulhamidovo odbacivanje ustavnosti i zatvaranje parlamenta, te uspostavljanje vladavine koja se temeljila na njegovom autoritetu izazvalo je reakciju jednoga sloja intelektualaca, pristalica ustavnosti, no oni su bili srazmjerno malobrojna grupa. Stoga dugo vremena nisu predstavljali ozbiljnu opoziciju. Proglaavanju ustava je u doba Abdulaziza posebno

119 doprinio pokret Mladoturaka (Jn Trkler); otpoinjanjem doba ustavnog poretka (merutijeta) ovaj je pokret izvrio svoju historijsku dunost. Stvaranje znaajnije opozicije poelo je tek sa Drutvom osmanskog jedinstva (Ittihad-i Osman Cemiyeti) koje je tajno osnovano 1889. godine. Kasnije je ovo drutvo promijenilo ime u Jedinstvo i napredak (Ittihat ve Terakki Cemiyeti ITC) (1895) i u svojim je redovima imalo predstavnike civilne i vojne iroke opozicije. Kad je djelatnost Drutva postala javna, drava ga je stavila pod svoju kontrolu. ivot slobodarskih duhova, pa i tampe, postajao je sve tei, i gotovo je sasvim blokiran uspostavljanjem cenzure. To je bio razlog da lanovi Drutva emigriraju i da svoju djelatnost nastave putem razliitih novina i asopisa koje su izdavali. Iako je nakon nekog vremena postignut dogovor sa Abdulhamidom, pa su se neki lanovi Drutva vratili u zemlju (kao Mizandi Murat-bej), jedna aktivna opoziciona grupa sa Ahmedom Riza-bejom na elu nastavila je iz Evrope napadati Abdulhamidov reim. Kad je Damad Mahmudpaa, pripadnik osmanske dinastije, emigrirao (decembar 1899), ovaj je dogaaj opoziciji dao novu snagu. Ideje koje je razvio njegov sin, princ Sabahattin objavljene su kao rjeenje kako e se Carstvo odrati u svojoj cjelovitosti i kako e ekonomski napredovati (1902). Kad je Drutvo jedinstva i napretka privuklo u svoje redove i oficire, bio je to poetak ozbiljne opasnosti koja e zaprijetiti Abdulhamidovoj vladavini. Svu slabost reima koji se temeljio na linoj i autoritativnoj vladavini jasno su odraavali: opozicija sainjena uglavnom od intelektualaca, sve izraeniji problem Ermena, rat sa Grkom (1897), naputanje samostalne uprave na Kreti i pripajanje ovoga ostrva Grkoj, problemi u Makedoniji i uspostavljanje samostalne uprave na ovome prostoru (1903), nemiri u arapskim pokrajinama koji su prijetili otcjepljenjem, potpadanje pod utjecaj stranih zemalja zbog kapitulacija i, najzad, kao posljedica svega ovoga, teka ekonomska kriza.

2. Ermensko pitanje
Berlinski kongres strogo je predviao provoenje reformi u korist Ermena u est pokrajina u istonoj Anadoliji (Erzurum, Van, Bitlis,

120 Dijarbekir, Sivas, Harput) gdje su ivjeli Ermeni. Onovremena je uprava u ovih est pokrajina ukljuivala, prema dananjoj teritorijalnoj podjeli, slijedee pokrajine: Erzurum, Erzindan, Van, Agri, Hakkari, Mu, Bitlis, Siirt, Dijarbekir, Elazig, Mardin, Bingl, Malatju, Sivas, Amasiju, Tokat i djelomino Giresun. Reforme su uvijek znaile dokidanje osmanske uprave, a samostalnost je znaila poetak puta koji vodi odvajanju i nezavisnosti. Najznaajnija etapa na ovome putu bila je sticanje podrke velikih drava i evropske javnosti. Ovaj se cilj postizao primjenom teroristikih metoda i prebacivanjem krivice na suprotnu stranu; naime, izazivali su se krvavi sukobi, ak i po cijenu ubijanja vlastitoga naroda. Stalni scenario po kojem se odvijala ovakva igra bili su divljaki napadi na susjede muslimane i izazivanje odmazde, a onda se obostrano ubijanje Evropi predstavljalo kao genocid nad kranima ime se obezbjeivala njena brza intervencija i pomo. Krvave akcije ermenskih revolucionarnih komiteta dostigle su vrhunac u devedesetim godinama. Dogaajima izazvanim u oblasti Sasun (okolina Mua i Dijarbekira) htjela se privui panja i obezbijediti intervencija Evrope (1893-1894). Izazivanjem krvavih sukoba u Istanbulu (1895) i napadom na Osmansku banku (1896) ermenski je problem prenesen u samu prijestolnicu. Naredne su godine protekle u krvavim sukobima izmeu Ermena i muslimana, i posebno Kurda u pokrajinama u kojima je ivjelo mjeovito stanovnitvo. Najzad je za metu izabran Abdulhamid lino. Ermenski atentat pripremljen u vrijeme uobiajenoga sultanovog odlaska petkom na namaz sultan je izbjegao za dlaku tako to je zakasnio izai iz damije poto je njegov razgovor sa ejhulislamom potrajao nekoliko minuta due nego obino (21. juli 1905). To to je opozicija odobrila ovaj napad na linost sultana, to su pera tog vremena sa alou primila vijest o ovome trenutku kanjenja i to su slavili ermenske teroriste kao uvaene lovce pokazuje u kojoj se mjeri osjealo nezadovoljstvo Abdulhamidovim reimom. Zbog svih ovih dogaaja vlada je odluila preduzeti mjere protiv ermenskih krvavih djelovanja, nastojala je neto uiniti da se obezbijedi mir i sigurnost. Meutim ovi su pokuaji vlade Evropi predstavljeni kao ubijanje i zloini prema kranima. Sva je krivica baena na muslimane a krani su predstavljeni kao bezgrjeni stradalnici koji su uvijek izloeni nasilju. Zatvarale

121 su se oi pred mnogobrojnim muslimanskim rtvama a bez pogovora su se kao istiniti prihvatali podaci o kranskim gubicima. Ovakva su zbivanja nastavila biti sutina ermenskoga problema.

3. Dogaaji na Kreti i osmansko-grki rat (1897)

Status koji je 1868. godine Kreti dao Ali-paa ponovo je razmatran na Bekom kongresu i tada je donesena odluka da se pristupi novim reformama u korist Grka. Formiran je parlament sa grkom veinom i napravljen je novi ugovor koji je davao ire slobode u vlasti (oktobar 1878, Ugovor u Halepu). Meutim, poto je konani cilj Grka na Kreti bio ujedinjenje sa Grkom (enosis), nemiri su i dalje trajali; dakle, neposredni uzrok nemira nije bila slabost vladajueg mehanizma. To je bio razlog da se na kraju ipak ogranie ovlatenja parlamenta i da se na ostrvu nametne autoritet namjesnika (1889). Ove su mjere prizvale intervenciju Evrope na to je uslijedio zahtjev da se imenuje namjesnik kranin. Pritisak drugih drava i pomo koju je pruala Grka naoruanim etama naveli su Abdulhamida na odluku da ponovo sazove parlament. Meutim, krvavi sukobi izmeu muslimanskog i kranskog stanovnitva i dalje su se nastavili. Deset hiljada grkih vojnika iskrcalo se na ostrvo (februar 1897) i poubijalo muslimane. Ovaj je in aktualizirao stav da se ostrvu dadne samostalnost, pa su otpoeli pregovori meu dravama. Neposredna pomo Grke pobunjenicima na Kreti nije ostala ograniena samo na ostrvo nego su se sline aktivnosti pojavile i na osmansko-grkoj granici. To je stvorilo ratnu atmosferu izmeu dvije drave. Grke bande i vojne jedinice toliko su pojaale svoje napade, potpirujui na taj nain rat, da je situacija postala nepodnoljiva i za neodlunog, bojaljivog i predostronog Abdulhamida; najzad je Osmanska drava objavila rat Grkoj (18. aprila 1897). Rat protiv Grke zavren je velikom pobjedom (18. decembar 1897). Uprkos tome, pod pritiskom izvana odlueno je da se za namjesnika imenuje kranin. Tako se ostrvo odvojilo od Osmanske drave. Ostalo mu je jo da se ujedini sa Grkom. Grki princ Jorgi poslan je za izvanrednog komesara na ostrvo to je predstavljalo prvi kor-

122 ak do konanoga cilja. Osmanskim vojnicima koji su se nalazili na ostrvu omogueno je da se povuku. Nakon toga je osmanski moralni i materijalni utjecaj na ostrvu naglo slabio. Muslimansko stanovnitvo naputalo je Kretu i ostrvo je de facto dolo pod grku vlast. Javnost u Osmanskoj dravi nije znala gotovo nita o ovom alosnom dogaaju; sve su vijesti o Kreti cenzurirane. Tako je Kreta bila preputena zaboravu i bol zbog gubitka ostrva samo se jo u dui nosila.

4. Makedonsko pitanje
Na Berlinskom kongresu (1878) Makedonija je vraena Osmanskoj dravi i sada je predstavljala novu pojavu u osmanskoj teritorijalnoj podjeli. Sastojala se iz Tri pokrajine (Vilyet-i selse), Solun- BitolaKosovo i ukljuivala je gradove Serez, Ohrid, Skoplje (skp) i Bitola (Manastr). Stanovnitvo je bilo mjeovito, muslimansko i nemuslimansko, i razliitih nacija. Za ovu su se pokrajinu, vanu i u strategijskom i u trgovakom pogledu, zanimale ne samo susjedne drave ije su manjine ovdje ivjele, nego i velike zemlje koje su pratile kakvi se politiki utjecaji ovdje razvijaju. Sa Sanstefanskim ugovorom Bugarska je dobila nove elje za irenjem teritorije; jedan od njenih ciljeva bila je Makedonija. Makedonija je, naime, postala poprite sukoba grke, bugarske i srpske politike ali i grkih, bugarskih i srpskih bandi. Bila je to posljednja osmanska teritorija na Balkanu i svaka opasnost koja bi mogla imati za posljedicu gubljenje ovoga prostora stvarala je osjeaj uasa kod osmanskih muslimana i Jevreja. Sa osmanskim osvajanjima na ovaj se prostor proirilo i nastanilo albansko stanovnitvo, ovdje se razvila albanska kultura i albanski je utjecaj postao snaan. Zbog mnogobrojnosti albanskoga stanovnitva za ovaj se prostor posebno zanimao zakanjeli albanski nacionalizam. Na meudravnoj konferenciji odranoj krajem 1876. godine u Istanbulu (Ugovor u Tersane) Osmanska drava je mogla vidjeti koliko se mnogo govori o teritoriji pod imenom Makedonija. Velike su drave pripremile poseban program reformi, kako za Bosnu

123 i Hercegovinu tako i za ostale teritorije u Rumeliji. Prema ovome programu Rumelija se dijelila na dva dijela. Prvi dio obuhvatao je Bugarsku, drugi Makedoniju. Sve stanovnitvo koje ivi na ovim prostorima, bez obzira na vjeru, sektu ili naciju, uestvovat e u vlasti i formirat e se samostalna uprava koja e imati garanciju drugih drava. Visoka porta odbila je ovakav program reformi, a to je, kao to je poznato, izazvalo osmansko-ruski rat 1877-1878. godine. Nakon tekoga poraza u ovom ratu odran je Beki kongres kada su ove reforme proglaene obaveznim i tako je njihova primjena postala neizbjena. Reforme su se morale provesti ne samo u Bugarskoj i Istonoj Rumeliji koje su dobile status samostalnosti nego i u onim oblastima koje su vraene Osmanskoj dravi, to je dokumentom ozvanieno. Visoka porta bila je obavezana da ovdje primijeni iste one reforme koje je prihvatila za Kretu 1868. godine. Detalje o reformama trebala je odrediti meudravna komisija. Na konkretne intervencije 1880. godine da se ostvare odredbe velikih drava o reformama, Visoka porta je morala pripremiti program reformi pod nazivom Poredak u pokrajinama u Rumeliji. Meutim, bojazan da bi se Makedonija mogla izgubiti, kao to je bio sluaj sa Kretom, predstavljala je ozbiljnu prepreku za konkretizaciju ovoga programa, pa ga Abdulhamid nije potvrdio. U cijelom su ovome procesu velike drave esto mijenjale smjer svojih interesa i stalno su bile u meusobnom nesporazumu, to je Visokoj porti ostavilo dovoljno prostora za manevar; nesporazumi u politici Engleske i Francuske koje su predstavljale drugu grupu zainteresiranih strana naspram austro-ugarske i ruske politike, odgodili su gubljenje ove posljednje teritorije u Rumeliji. I dalje su neprestano pristizali zahtjevi da se preduzmu efikasne reforme. Pritisci na Visoku portu u ovom smislu pretvorili su se, zapravo, u izliku za druga mjesta u Osmanskoj dravi na koja su velike zemlje bacile oko a svoje su ciljeve skrivale iza paravana reformi u Makedoniji; trebalo je i na drugim mjestima dobiti itav niz raznih ustupaka i obeanja koja e voditi sticanju novih ekonomskih povlastica, a ove e biti snaan udar na osmansku blagajnu. Drugim rijeima, Makedonsko pitanje bilo je sredstvo kojim se Osmanska drava drala pod kontrolom, kojim se mogla eksploatirati jer je naprosto bila dovedena pod politiku prijetnju i u poloaj ekonomske kolonije.

124 Godine 1902. stanje u Makedoniji bilo je veoma nemirno i napeto. Djelovanja bandi nastavljala su se do krvavih sukoba. Visoka porta nije eljela velikim dravama dati ozbiljnoga povoda da obnove zahtijev za reforme, pa je iste godine formirala komisiju da utvrdi mjere koje treba preduzeti da se stanje popravi. Bugarske su revolucionarne organizacije pripremile ustanak koji je planuo u septembru 1902. godine, to je svu panju skrenulo na ovaj prostor. Kako Visoka porta nije eljela pruiti priliku za stranu intervenciju, proirila je mjere koje je namjeravala hitno preduzeti. Poetkom decembra donesena je odluka da se u ovu pokrajinu imenuje namjesnik sa irokim ovlatenjima i sa zvanjem glavni nadzornik umumi mufeti (umm mfetti). Za mufetia je imenovan Husejin Hilmi-paa (8. decembra 1902). U isto je vrijeme Visoka porta prihvatila program reformi za Makedoniju (23. februara 1903) koji su pripremile vlade u Beu i Petersburgu to je bar na neko vrijeme dalo nadu da e se problem rijeiti. Reforme su podrazumijevale promjene u finansijama, preureivanje upravne organizacije, proirivanje vojnih mjera i andarmerijske organizacije, kao i zaustavljanje djelovanja bandi, to meutim nije bilo dovoljno susjednim zemljama koje nisu mogle dozvoliti da na ovaj nain njihove pretenzije prema Makedoniji ostanu neostvarene. Tako je vrijeme do ljeta 1903. godine prolo u krvavim sukobima i u neprestanim napadima bandi. U noi izmeu 2. i 3. augusta zapoeo je Ilindenski ustanak koji je za kratko vrijeme uguen. Ustanak, naime, nije imao punu podrku Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije (IMRO). Meutim, intervencija velikih drava vie se nije mogla sprijeiti. Na Visokoj porti je nezadovoljstvo izazvala otvorena podrka bugarske vlade prema pobunjenicima; ustanak je tako potpirivan. Isto tako su u Makedoniji bugarski komiteti stali iza krvavih akcija. Sve je ovo bilo razlog da veliki vezir Ferid-paa izrazi spremnost za rat sa Bugarskom, ali ga je primirila Abdulhamidova oprezna i hladnokrvna politika, jer je sultan prezao od ruske intervencije. Izbjegavajui oruani sukob sa Bugarskom Abdulhamid je deset godina odgodio Balkanski rat koji e planuti 1912. godine. Isto je tako u jesen 1903. godine izbjegao jo jedan osmansko-ruski rat. U septembru 1903. godine vladari Austro-Ugarske i Rusije sastali su se u Mrztegu i izradili novi program reformi. Kad su ga prihvatile

125 Engleska, Francuska i Italija, ponuen je Visokoj porti kao sveobuhvatan program (oktobar 1903). Zbog velikih pritisaka Visoka porta je morala prihvatiti ovaj novi program reformi koji je teko povrijedio njenu nezavisnost i prava kao vrhovne vlasti. Prihvaeno je da se u Makedoniji provedu reforme kao to je bilo i na Kreti. Iznova je ustrojena finansijska, upravna i vojna organizacija, i to pod meudravnom kontrolom. Meutim, krvavi sukobi bandi i unutranji nemiri potrajali su sve do Balkanskog rata, dakle do konanog gubljenja ovoga prostora.

5. Dogaaji u arapskim pokrajinama

Stanje u pokrajinama u kojima je ivjelo mjeovito stanovnitvo, kao to su Liban i Sirija problemi u upravljanju i sukobi izmeu muslimana i nemuslimana dovelo je do proglaavanja Libana 1861. godine samostalnom oblasti (mutasarr fl k) u kojoj je za namjesnika postavljen nemusliman. Na taj je nain sprijeena konkretna intervencija stranih drava. Osmanska je vlast u arapskim pokrajinama imala potekoa zbog odreenih okolnosti kao to je mjeovita struktura stanovnitva koju su sainjavali razliiti elementi, i sveta mjesta za koja su se zanimale strane sile. Kad je i iz ovih pokrajina sakupljena vojska i poslana u rat protiv Rusije 1877-1878. godine, meu stanovnitvom se razvilo neraspoloenje prema osmanskoj vlasti. Interesovanje za sveta mjesta kao to je Palestina, koje se u Evropi vodilo pod sloganom mirovni krstaki pohod, kao i zanimanje sa kolonijalizatorskim ciljevima za istone oblasti, vremenom su postajali sve izraeniji, emu su doprinijele cionistike djelatnosti pojaane u doba Abdulhamida; otvaranje ovih oblasti prema zapadnjakom kapitalu postalo je sredstvo politike koju su velike zemlje ovdje razvijale. Od kako je Egipat doao pod vlast Engleske, osmanski je utjecaj ovdje slabio takorei iz dana u dan. Vehabije, koji su jo od prvih pobuna pokazali da su protiv osmanske vlasti i protiv osmanskoga shvatanja vjere, izabrali su oblast Nedid u Arabiji za sredite svoga

126 djelovanja. Odavde su irili svoj utjecaj reagirajui na svaki poraz koji doive od Osmanlija. Tako su mnoga arapska plemena i ejhovi, na elu sa saudijskom dinastijom, u Abdulhamidovo doba otvoreno pokazivali elju da se odvoje; ove su se elje posebno razvijale pod utjecajem engleske politike. Hidaz se 1840. godine oslobodio okupacije egipatskog namjesnika Mehmeda Alija i ponovo je doao pod osmansku vlast. Tako su u ovu oblast i dalje postavljani osmanski namjesnici. Meutim, stvarnu su vlast ovdje imali uglednici iz Meke njihova je rije bila glavna. Zanimanje centra za ovu oblast jako je poraslo pred kraj stoljea zahvaljujui unapreenju pomorskog saobraaja i izgraenim eljeznikim putevima (kao to je eljeznika pruga do Hidaza koja je 1908. godine stigla do Medine). Sada je mnogo vie vjernika dolazilo obaviti dunost hada i to iz razliitih dijelova svijeta, a ovo je dalo novu snagu islamskoj politici. Zanimljivo je da se ba u ovo doba poela pridavati vea panja zdravstvu i da je uspostavljena karantina. Ovi su potezi bez sumnje predstavljali elju da se suzbiju velike epidemije to se javljaju u doba hada (kao to su bile epidemije kolere 1865. i 1893). No predstavljali su istovremeno i poteze islamske politike. Zadravanje ove oblasti pod osmanskom upravom bilo je u vezi sa islamskim pogledima tog vremena na liniji panislamizma. Djelovanja u ovome smislu posebno su izazvala neprijateljstvo engleske politike i jaala su arapsku elju za samostalnou. Ustanci u Jemenu (1889) to su planuli u doba Abdulhamida ugueni su uspjenim vojnim pohodom pod komandom namjesnika Hidaza Ahmeda Fevzipae koji je potpuno savladao ustanike u Sani. No ustanak se ponovo rasplamsao 1895. godine. Namjesnik u Jemenu Husejin Hilmi-paa dvije se godine borio sa ustanicima do smirivanja bune. Godine 1902. ponovo je podignut ustanak koji je sada predvodila velika organizacija na elu sa Imamom Jahjom. U ovim je ustancima ivot izgubilo na hiljade osmanskih vojnika. Oni su ostavili dubokog traga na savjesti javnosti. Pretvorili su se u teku bitku i potrajali nekoliko godina sve do kraja postojanja Carstva.

127

6. Kraj Abdulhamidove vladavine

Oekivati od Abdulhamidove vladavine da zaustavi raspad Carstva bilo bi nepravedno i suprotno prirodi stvari. Jer utjecaj koji su u rasapu i raspadu Carstva uope mogli imali pojedinci ili dravnici svodio se samo na ubrzavanje ili usporavanje ovoga procesa. Trideset godina po Abdulhamidovom dolasku na vlast Carstvo je bilo u takvom stanju da mu reforme nita nisu mogle pomoi, upravni mehanizam bio je u raspadu iznutra, Carstvo je, naime, bilo u stanju spremnom da se raspadne i nestane sa historijske scene. U istom je tom vremenskom periodu Carstvo izdijeljeno (de facto i de iure) zbog tekih gubitaka teritorija. Na razliite su naine izgubljene Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Rumunija, Bugarska, Istona Rumelija, Kreta, Kipar, Egipat, Tunis i neka mjesta u istonoj Anadoliji (kao to je Kars). Sporna je bila i politika vlast u arapskim pokrajinama koje su, pravno gledajui, doista pripadale Osmanskoj dravi, pa je izgledalo da joj pripadaju i u svakom drugom pogledu. Meutim, velika se snaga troila na ustanke na rubnim dijelovima Arabijskog poluostrva (Jemen). Bilo je jo samo pitanje dana kad e se Anadolija podijeliti. U istonoj je Anadoliji prijetilo ermensko pitanja. Zemlje u Rumeliji, ukljuujui i Makedoniju, stekle su samostalnost i preputene su meudravnoj kontroli; samo ih je jedan korak dijelio od potpunoga gubitka. Finansijska kontrola Uprave dravnih dugova (Dyn- Ummiyye) doprinijela je jo veem slabljenju vlasti i brem materijalnom ali i moralnom padu muslimanskog stanovnitva u Anadoliji i Rumeliji, krajevima koji su predstavljali najvaniju dravnu teritoriju. Osmanska drava bila je u neopisivo tekoj situaciji: uzastopne kapitulacije i poslovi finansirani stranim kapitalom upravljali su bogatstvima na teritorijama koje su joj jo bile preostale; visina nacionalnog dohotka bila je za aljenje; nemuslimanski podanici, bogati i nezainteresirani, jo su samo sa zadovoljstvom gledali propadanje drave i u tom su smislu nesebino pruali pomo; ekonomske institucije i poslovanja bili su osmanski isto onoliko koliko je to bila Osmanska banka sasvim finansirana stranim kapitalom. Bila je to drava bez nade u vlastiti ivot koja je izlaz vidjela u aroliji da su parlament i ustavna uprava lijek za svaku

128 bolest. To, pak, to je iznevjereni osmanizam svoje nade vezivao za islamizam i turcizam i u ovome traio svoj spas pokazuje koliko je slab bio duhovni ivot u dravi, pokazuje svu slabost i bespomonost njenoga stanja. Djelovanje Drutva Jedinstvo i napredak koje je predstavljalo organiziranu opoziciju Abdulhamidovom reimu, a posebno utjecaj Drutva na vojsku, bili su presudni momenti da se u ljeto 1908. godine drava vrati ustavnoj upravi koja se smatrala lijekom za svaku bolest. Razvoj dogaaja u Makedoniji utjecao je na osmanske snage stacionirane u Solunu i na ovdanje oficire koji su bili protivnici Abdulhamidovog reima na taj nain da ih je ponijelo liberalno i intelektualno raspoloenje i da su preuzeli na sebe obavezu spaavanja i oslobaanja drave. Dogaaji kao to je atentat na oficire u Solunu koji su bili pristalice Abdulhamida i na neke efove policije, zatim odlazak Enver-beja i Nijazi-beja sa vojnicima u planinu i njihov otvoreni ustanak protiv postojee vlasti da bi se proslavili kao junaci koji su domovinu spasili od tiranije, te nemilosrdno ubistvo Abdulhamidovog poslanika emsi-pae od strane pripadnika Drutva izazvali su straan tok zbivanja i prisilili su Abdulhamida da pree na ustavni reim i da proglasi ustav (23. maja 1908).

129

E. GODINE PROPADANJA: USTAV, SVJETSKI RAT I PREGOVORI

1. Doba obnovljenoga ustava: Raspadanje Carstva

Prvih nekoliko sedmica po objavljivanju ustava prole su u znaku prenaglaene i neiskrene prisnosti, jedinstva i zajednitva to su ih manifestirali svi, muslimani i nemuslimani. Povod za prvi udarac ustavnome poretku predstavljao je pokuaj da se na izborima za novi parlament biraju i kandidati iz onih krajeva koji su jo samo pravno bili vezani za Osmansku dravu a ve su odavno imali svoje stvarne upravitelje. Istoga dana kad je Austro-Ugarska objavila zvanino pripajanje Bosne i Hercegovine kojom je upravljala jo od 1878. godine, i Bugarska je proglasila svoju nezavisnost i carevinu (5. oktobra 1908), a Grka je pripojila Kretu (6. oktobra 1908). Nakon trideset dvije godine pauze novi parlament je sazvan 17. decembra 1908. Vei dio novoga parlamenta dralo je Drutvo jedinstva i napretka. Pored muslimanskih predstavnika (Turaka 147, Arapa 60, Albanaca 27) u parlamentu su se nalazili i predstavnici Grka (26), Ermena (14), Jevreja (4) i Slavena (10). Prvu vladu formirao je Kmil-paa (13. januara 1909). Na intervenciju Jedinstva i napretka nova je vlada uskoro dala ostavku, a za novog je velikog vezira imenovan Husejin Hilmi-paa, poznat po svojoj naklonosti Jedinstvu i napretku (14. februar 1909). U toku naredna dva mjeseca parlament je bio poprite otre politike borbe izmeu Jedinstva i napretka i njegovih protivnika. Dana 13. aprila 1909. (31. marta) dolo je do pokreta koji se stavio protiv ustavne vlasti i zahti-

130 jevao potpunu primjenu erijata, ostavku vlade i zatvaranje parlamenta (Dogaaj od 31. marta). Meu najvanijim zbivanjima koja su poluila ovakav pokret treba spomenuti Drutvo islamskoga jedinstva ( ttihdMuhammed Cemiyeti) koje je djelovalo protiv Jedinstva i napretka kao i njegovo glasilo Volkan sa otrim perom Derviem Vahdetjem, zatim stavove i jedne i druge strane koji su otkrivali nespremnost za parlamentarni sistem, ubistvo Hasana Fehmija, pisca-novinara u opozicionom listu Serbest, za koje je optuivano Jedinstvo i napredak, opu uznemirenost to su je u vojsci i civilnoj birokraciji stvorile reforme i, najzad, nezadovoljstvo konzervativnih vjerskih krugova koji su bili pod razliitim utjecajima, te njihovo prenoenje nezadovoljstva na ulice, to je izazvalo krvavu reakciju. Husejin Hilmi-paa dao je ostavku, a njegovo je mjesto zauzeo Tevfik-paa. Objavio je da e kao veliki vezir potovati i Ustav i erijat. Iako je obeao pomilovanje pobunjenicima, dogaaji se vie nisu mogli zaustaviti. Neredi u Istanbulu i guenje reakcionarnog pokreta irtida koji je bio dostigao takve dimenzije da je prijetio ustavu, izazvali su reakciju modernista koji su odigrali glavnu ulogu u objavljivanju ustava i oficira rumelijskog korpusa sa centrom u Solunu. Pripremljene su specijalne snage Operaciona vojska (Hareket Ordusu) da ugue pobune u Istanbulu. Operaciona vojska krenula je u Istanbul pod komandom Husejina Husni-pae, komandanta Solunske divizije, a u Jeilkju se stavila pod komandu Mahmuda evket-pae, komandanta vojske (22. aprila 1909). Po dolasku Operacione vojske u Jeilkj, poslanici u Istanbulu odrali su zasjedanje kojemu je predsjedavao Said-paa, predsjednik Gornjeg doma u parlamentu i pozdravili su vojnu operaciju. Abdulhamid je u poetku svjesno ostao po strani ne mijeajui se i ne zauzimajui nikakav stav, poto je sebe sada smatrao vladarem ustavnoga poretka. Meutim, on je nemijeanje, zapravo, pobrkao sa pozicijom pasivnoga posmatraa tekih dogaanja; uskoro je vidio da su dogaaji poprimili dimenzije koje prijete njegovoj vladavini. Kad su pobune u Istanbulu uguene i Operaciona vojska preuzela kontrolu, poslanici u Istanbulu odrali su novi sastanak, sada kao Narodna skuptina (Meclis-i Umm-i Mill) (27. aprila 1909). Ova je skuptina na elu sa predsjednikom Said-paom donijela odluku o svrgavanju sultana. O

131 odluci je sultan obavijeten putem specijalno izabrane delegacije od etiri lana i fetve u kojoj su bile iznesene sve optube protiv njega. Abdulhamid je sa uom porodicom protjeran u Solun gdje je ostao do Balkanskih ratova 1912. godine Novi sultan Mehmed V Read (27. april 1903 - 3. jula 1918) uskoro je preuzeo vlast, stvorio jednopartijsku diktaturu i postao samo igraka u rukama Drutva jedinstva i napretka. Svoju slabost da je zadovoljan svim to Vlada uradi nastojao je prikriti iza paravana vladara ustavnoga poretka. Privremeno ushienje i zavaravajue zajednitvo to ih je stvorilo objavljivanje ustava ponovo su potisnuti krupnim unutranjim i vanjskim problemima. U zemlji su se nastavili sukobi izmeu opozicije i vlasti (Jedinstva i napretka). Politika koja je imala za cilj da se razliiti elementi Jedinstva i napretka iz svih vjera i svih nacija u Dravi objedine oko ideje turcizma i oko centralnoga autoriteta, kao i sva djelovanja u ovom pravcu kako u parlamentu tako i u lokalnoj vlasti, samo su poveali postojee nemire. Na istoku je dolo do pobune Kurda, a u Adani do pobune Ermena (1909). U Rumeliji se nezadovoljstvo Albanaca, izraavano kroz pojaana nacionalna djelovanja sa zahtjevom za samostalnost ili nezavisnost, pretvorilo u otvoreni ustanak (1910). Guenje silom albanskog ustanka i posjeta sultana Reada Skoplju, Kosovu, Pritini i Bitolji gdje je u velikom broju ivjelo albansko stanovnitvo, nisu pomogli da se popravi postojee stanje i da se uspostavi mir izmeu Albanaca i vlasti, odnosno Jedinstva i napretka.

2. Osmansko-italijanski rat i balkanski ratovi: gubljenje posljednjih teritorija u Africi i na Balkanu

Posljednje osmanske teritorije u sjevernoj Africi, Tripoli i Bengazi napali su Italijani koji su jo od ranije pokazivali pretenzije prema ovome prostoru (1911). Porta je bila sasvim zateena ovim napadom. Ne samo da u toj dalekoj pokrajini nije na vrijeme preduzela odgovarajue mjere nego je ovdanje vojne jedinice poslala na jemenski front. Italijanskom su napadu otpor mogle pruiti samo snage formi-

132 rane od lokalnoga stanovnitva (sunusije) pod komandom osmanskih oficira dobrovoljaca kao to su bili Enver-paa i Mustafa Kemal-paa. Napad Italijana nastavljen je bombardiranjem nekih osmanskih gradova na obali Sredozemnog mora (Bejrut, 24. februara 1911), okupiranjem nekih ostrva (Rodosa i ostrv Dodekaneza) i napadom na Dardanele (18. aprila 1912). Ovaj je napad u zemlji prouzrokovao itav niz sukoba i otrih polemika koje su ak dovele do rasputanja parlamenta (18. januara 1912). Grupe koje su predstavljale opoziciju Jedinstvu i napretku, i osobito oficiri u vojsci koji su bili na strani opozicije (HalskrnZbitn) nisu dopustili da se vojska umijea u politiku, pa je tako ostala izvan kontrole Jedinstva i napretka. Raskol u vojsci i promjene u vladi pokazale su svu politiku nestabilnost. Veliki kabinet, formiran pod rukovodstvom Gazi Ahmeda Muhtar-pae koji je tako dugo ekao ovu priliku, (22. jula 1912) nije donio ni mir u unutranjoj politici ni rjeenje za italijanski rat. I isto tako nije zaustavio izbijanje rata koji su zapoele balkanske zemlje u dogovoru sa ciljem da podijele posljednje osmanske teritorije u Rumeliji. Savezu balkanskih zemalja (Grke, Srbije, Crne Gore i Bugarske) dosta je doprinio rat sa Italijom ali isto toliko i pogrena politika koju su vodile vlade Jedinstva i napretka. Otar stav uz primjenu sile prema Albancima prouzrokovao je njihov novi ustanak 1912. godine. Konflikt oko crkve, koji je predstavljao jedan od razloga neslaganja meu balkanskim zemljama i ve dugo trajao u Makedoniji izmeu Srpske i Bugarske nacionalne crkve na jednoj strani i Grke patrijarije na drugoj strani, rijeen je jednim zakonom koji je donijelo Drutvo jedinstva i napretka (9. jula 1910, Zakon o crkvama). I to je olakalo postizanje dogovora meu ovim zemljama protiv Osmanske drave. Koliko je Osmanska drava, sa svojim krajnje nestabilnim politikim ivotom, i diplomatski i vojno bila nespremna za rat pokazuje to to je, uprkos svim vjesnicima opasnosti, usred italijanskoga rata otputen veliki dio vojske u Rumeliji, da bi vojnici ponovo bili pozvani na oruje kad su balkanske zemlje objavile mobilizaciju, to je imalo za posljedicu nesreenost i oslabljenost vojske. Tek e se kasnije vidjeti da izjave velikih drava o tome kako su protiv rata i kako se stanje na Balkanu nee promijeniti bez obzira na ishod rata koji bi uprkos njihovome stavu

133 izbio, uope nee vaiti u sluaju tekoga poraza Osmanske drave; ove bi izjave ostale na snazi samo da se balkanskim dravama dogodio poraz. Kako su sve prilike pokazivale da e na Balkanu izbiti rat, Porta je morala okonati sukob sa Italijom prihvatajui sve gubitke. Tripoli i Bengazi preputeni su Italiji (sporazumom u Ouchyju 15. oktobra 1912). Okupacija Rodosa i ostrva Dodekaneza nastavljena je pod izlikom rata sa Grkom. Tako je Osmanska drava izgubila i posljednje teritorije u sjevernoj Africi. Balkanski rat to se vodio u Albaniji, Makedoniji i Trakiji (septembar- oktobar 1912) zavren je tekim porazom. Bugari su zauzeli Edirne i napredovali sve do atalde. Bitolu su zauzeli Srbi, a Solun Grci. Osmanska drava izgubila je posljednje teritorije na Balkanu prve koje je osvojila u Rumeliji. Posljedica poraza bile su migracije velikih razmjera. Ponovo se preivljavao dogaaj iz devedeset tree i na stotine hiljada rumelijskih muslimana naputali su svoju zemlju ili su bili izloeni nemilosrdnom unitavanju od strane neprijatelja. Nakon ovoga tekog poraza Ahmed Muhtar-paa je sa svojim velikim kabinetom dao ostavku a na njegovo je mjesto doao jedan drugi starac, Kmilpaa (29. oktobra 1912). Uz posredovanje velikih drava zapoela je mirovna konferencija u Londonu (16. decembra 1912). Otpoinjanjem mirovne konferencije izgubljene su Edirne gdje se jo uvijek pruao otpor pod komandom ukri-pae, izgubljena je cijela Rumelija ukljuujui i istonu Trakiju, te ostrva u Egejskom moru. Albanija je 29. novembra proglasila nezavisnost i velike su drave ovo stanje priznale (17. decembra 1912). Kmil-paa nije pristao da njegova vlada preuzme odgovornost za ove teke dogaaje, pa je konferencija prekinuta (6. januara 1913), a velike su sile pojaale pritisak na Osmansku dravu da prihvati ishod rata. U Istanbulu je Drutvo jedinstva i napretka izvrilo udar pod vodstvom Talata i Envera (pohod na Visoku portu, 23. januara 1913), i na poloaj velikog vezira doveden je Mahmud evket-paa. Meutim, stanje se nije promijenilo; vlada je zvanino prihvatila sve uvjete pobjednik preputajui Edirne Bugarima i prihvatajui granicu na liniji EnosMidia (30. maj 1913, Ugovor u Londonu). Kad je veliki vezir Mahmud evket-paa ubijen u atentatu (11. juna 1913), na njegovo je mjesto

134 doao Said Halim-paa, predstavnik Jedinstva i napretka. A stvarna je vlast bila u rukama lider Drutva, Talata, Envera i Demala. Dok su u Istanbulu trajali ovi nemiri, savez meu balkanskim zemljama pretvorio se u oruani sukob zbog djelidbe osmanskih teritorija. Bugarska, koja je uzela najvei dio u ovoj djelidbi, upustila se u rat protiv druga tri saveznika (29. juni 1913) meu kojima je bila i Rumunija, nezadovoljna ovim stanjem. Novi rat na Balkanu bio je dobra prilika da se spase Edirne. Osmanske su snage krenule u rat uprkos upozorenjima i prijetnjama Engleske i okupirale su Edirne i Krklareli ne naiavi na ozbiljan otpor (21. jula 1913). Drugi balkanski rat zavren je Ugovorom u Bukuretu 10. augusta (1913). Dobar dio osmanske zemlje oduzet je od Bugarske. Osmansko-bugarski mirovni ugovor potpisan je 29. septembra 1913. u Istanbulu. Rat na Balkanu zavren je drugim mirovnim ugovorima napravljenim sa Grkom (Ugovor u Atini, 14. novembra 1913) i Srbijom (Ugovor u Istanbulu, 14. marta 1914).

3. Poetak kraja: svjetski rat

Rat sa Italijom, a osobito balkanski ratovi, jasno su pokazali i politiku i vojnu slabost u dravi. Politika usamljenost se kao velika opasnost pokazala sa ponovnim buenjem ermenskog pitanja neposredno poslije balkanskih ratova. Ovo je pak znailo da je red doao na dijeljenje Anadolije. Pritisak Rusije uz podrku Engleske i Francuske ponovo je aktualizirao 16. taku Sanstefanskog ugovora. est pokrajina u kojima su ivjeli Ermeni podijeljene su na dvije grupe (u prvoj su grupi bili Erzurum, Trabzon i Sivas, a u drugoj Van, Bitlis, Harput i Dijarbekir) i na njihovo su elo postavljena dva stranca za inspektore s ovlastima da imenuju i smjenjuju sve slubenike ukljuujui i namjesnike. Ukinuti su kurdski odredi Hamidije, a ermenski jezik koristio se naporedo sa kurdskim i turskim. Na taj su nain u istoj mjeri i pod meunarodnom garancijom priznata prava Ermenima koji su predstavljali malobrojno stanovnitvo u odnosu na veinsko muslimansko koje su sainjavali Turci i Kurdi. A sve ovo znailo je da ova oblast nije vie pod kontrolom

135 drave. Shodno sporazumu koji je napravljen sa Rusijom (Muamele, 8. februara 1914) ovo je stanje priznato i ozvanieno dravnim dokumentom punopravnim u meunarodnom pravu. Ermenske reforme najzad su uspjeno provedene i tako su realizirane odredbe Sanstefanskog ugovora koji je dugo vremena bio odloen, a onda i odredbe Berlinskog ugovora. Kad su se ermenske reforme konkretno poele primjenjivati, planuo je svjetski rat. Sasvim je sigurno da je u pribliavanju Osmanske drave Njemakoj u toku 1914. godine i u njenom slijepom ulasku u rat na strani Njemake odreeno mjesto imalo i ermensko pitanje. Kad je Osmanska drava izgubila nadu da e se pribliiti Engleskoj i Francuskoj i da e dobiti hitni zajam, politika joj usamljenost nije ostavila drugoga izbora; jedini je izlaz bio pribliiti se Njemakoj koja je u politici irenja prema Istoku slijedila put vlastitih koristi. Ponovo se eljela reformirati poraena vojska uz pomo njemakih delegacija, kao to je bilo nakon dogaaja iz devedeset tree. Uskoro je stigla njemaka vojna delegacija na elu sa generalom Limanom von Sandersom (14. decembra 1913), a nakon kratkoga vremena delegaciji se pridruio i Goltz-paa. Rusija se usprotivila postavljanju Von Sandersa za komandanta Prvoga korpusa koji se nalazio u Istanbulu. I druge su dvije zemlje izrazile svoje nezadovoljstvo ovim potezom. Zbog ovih pritisaka Von Sanders je smijenjen sa ove i imenovan na dunost glavnoga nadzornika. Osim toga, jedan je engleski general zaduen za reformu mornarice i jedan francuski za reformu andarmerije. Ova su angairanja stranaca primirila krizu koja je bila na pomolu, ali nisu ublaila politiku napetost. Kad je ubrzo nakon toga izbio svjetski rat (objavljivanjem rata Rusiji od strane Njemake, 1. augusta 1914), pokazalo se koliko je Drutvo jedinstva i napretka napravilo pogrean korak pribliavajui se Njemakoj. Lideri Drutva su mislili da bi se budunost drave mogla osigurati pobjedom Njemake, a da bi pobjeda saveznica imala za posljedicu ne samo gubljenje preostalih arapskih teritorija nego i podjelu Anadolije, pa su jedno vrijeme ostali po strani pratei razvoj dogaanja. I umjesto da su izabrali najpovoljniju mogunost, pourili su ui u rat vjerujui, pod utjecajem njemake propagande, da e ova zemlja vrlo brzo zavriti rat kao pobjednica. Nisu dali pravo rijei onima koji su drugaije mislili niti su posluali njihove prijedloge da se jo malo saeka.

136 Prva etapa puta koji je dravu odveo u rat ostvarena je tajnim ugovorom sklopljenim sa Njemakom. Pregovori za sporazum koji je potpisan dan nakon to je Njemaka objavila rat Rusiji, 2. augusta 1914. godine, zapoeli su 26. jula. Sporazum su pripremili veliki vezir i ministar vanjskih poslova Said Halim-paa, ministar rata Enverpaa, ministar unutranjih poslova Talat-bej i predsjednik skuptine Halil-bej. Ovaj se dogaaj drao u tajnosti od Demal-pae koji nije podravao ovakav savez, ali i od drugih poslanika, pa i od samoga sultana. Druga taka sporazuma predviala je ulazak u rat Osmanske drave u sluaju da Njemaka i Rusija zarate. A ustvari je rat izmeu ove dvije drave ve bio poeo prethodnoga dana. Trei lan sporazuma predviao je komandovanje njemake vojne delegacije osmanskom vojskom. U sporazumu uope nije naznaeno ta e Osmanska drava dobiti ako se rat zavri pobjedom. Dva njemaka broda, Gben i Breslau, koji su se nalazili u Sredozemnom moru, uputili su se prema Dardanelima pod izlikom da se sklanjaju od Engleza. Ovim je brodovima dozvoljeno da uplove u moreuz (11. augusta 1914), to je Osmansku dravu neposredno uvlailo u rat. Ovaj je dogaaj stvorio krizu koja se nastojala prevazii tako to su brodovi otkupljeni i to su im imena promijenjena. Meutim, kako je na brodovima ostao njemaki oficirski kadar i sva posada, saveznice nisu bile nimalo umirene ovim razvojem dogaaja. Drugi znaajan korak koji je Porta uinila koristei ratno stanje bio je ponitavanje kapitulacija (9. septembra 1914, sa vaenjem od 1. oktobra). Sve zemlje kojih se ova odluka ticala morale su je prihvatiti. Meutim, najotrija reakcija dola je od saveznice Njemake, to je izazvalo zauenost, ali i pored toga nije shvaeno kao opomena. Rat se vodio na njemako-francuskom fontu, a kad je zaustavljeno napredovanje Njemake, prenio se na ruski front. Brze i sjajne pobjede pruale su veliku nadu Drutvu jedinstva i napretka, njegovi su se lanovi zanosili u snovima: zamiljali su kako e panturanskom politikom vratiti turske krajeve to su tada bili u rukama Rusije a ova je zemlja ve pokazivala znake rasapa i kako e srueno carstvo oivjeti na drugim geografskim prostorima. Osmanska flota u koju su bili ukljueni i brodovi Javuz (Yavuz) i Midilli (bivi njemaki brodovi) otisnula se u vode Crnoga mora pod komandom njemakog admirala, i prema

137 planu koji je zajedno sa njemakom vrhovnom komandom pripremila Trojka Enver, Talat i Demal ruske su luke iznenada napadnute i bombardirane (29. oktobar 1914). Ovaj je pak dogaaj bio svren in; Osmanska drava bila je sada uvuena u rat. Sve se ovo odvijalo bez znanja vlade, ak bez znanja sultana i velikog vezira; stoga je izazvalo veliko iznenaenje. Saveznice su na ovaj napad odgovorile objavljivanjem rata Osmanskoj dravi (Rusija 3. novembra, Engleska i Francuska 5. novembra). Osmanska drava je 11. novembra uzvratila objavom rata ovim zemljama, a 14. novembra proglasila je veliki dihad i pozvala sve muslimane na vjerski rat. Meutim, ne samo da se nije mogao zbiti veliki dogaaj da se dignu na pobunu milioni muslimana koji su ivjeli pod vlau saveznica, nego ni vjerski osjeaji arapskog stanovnitva koje je jo bilo u sastavu Osmanske drave nisu bili nimalo dirnuti; na njihova je vjerska osjeanja Engleska jo ranije izvrila presudan politiki utjecaj. Engleska je Arape podsticala na ustanak i potpirivala njihove elje za slobodom. Prekinula je pravne veze izmeu Osmanske drave i Egipta, koji je ve svakako bio pod njenom kontrolom i ovdje je proglasila kraljevinu pod svojom dominacijom (18. decembar 1914). U svjetskom je ratu osmanska vojska morala ratovati u Rusiji, Iraku, Palestini, Siriji, Egiptu, Arabiji, na Dardanelima i na Galiciji. Njene su snage koritene uglavnom prema elji Njemake da se ostvare njemaki ciljevi i podmire njemake potrebe na frontu. Tako je ruski front otvoren samo da bi se rasteretio njemaki front, iako nisu bile napravljene odgovarajue pripreme. Slabo opremljene osmanske snage pod komandom Enver-pae doivjele su teki poraz kod Sarikamia u kojem je poginulo 90.000 vojnika (novembar-decembar 1914). Pohod na Suecki kanal pod komandom Demal-pae pretvorio se u avanturu koja nee nita doprinijeti nacionalnim ratnim ciljevima, pretvorio se u fijasko sa veoma velikim gubicima (kao to e se desiti i sa drugim pohodom na Suecki kanal pod komandom pukovnika Von Kresa 27. jula 1916). U isto su vrijeme saveznice uplovile u Dardanele i zauzele Istanbul. Njihov je cilj bio pristizanje u pomo Rusiji i potpuno potiskivanje Osmanlija (januar 1915). Kako je osmanska mornarica doivjela poraz (18. marta 1915), rat se prenio na kopno gdje su nastavljeni teki sukobi; na desetine hiljada vojnika izgubilo je ivot. Uz

138 velike napore i velike rtve saveznice su ovdje ipak poraene. No rat u Dardanelima (Galipolje) pokazao je sve slabosti koje su postale jo dublje nakon nesree u Sarikamiu na ruskom frontu, pokazao je odsustvo povjerenja prema ermenskom stanovnitvu. Jo pred osmansko-ruski rat 1828-1829. godine Ermeni su saraivali sa neprijateljem. Da bi se ovakva situacija sprijeila i da bi se stvorila sigurnost, kao prinudna mjera postalo je aktualno pitanje preseljavanja Ermena dublje u unutranjost zemlje (27. maja 1915). U oblastima koje su Rusi okupirali ermensko je stanovnitvo zajedno sa mijeanim rusko-ermenskim snagama provodilo genocid, to se onda pretvorilo u civilni rat sa muslimanskim stanovnitvom koje je ovdje ivjelo. U ovoj borbi izmeu muslimana i Ermena ubijeno je mnogo vie muslimana nego Ermena, to se i danas namjerno preuuje i izbjegava vidjeti, dok se u svrhu propagande i danas navode preuveliane brojke poginulih Ermena. Emiri Hidaza i Nedda stali su na stranu Engleza i podigli se na ustanak izazivajui oruane sukobe; tada su izgubljeni Hidaz i Meka (1916). Samo je do kraja rata (januar 1919) Medinu branio Fahri-paa i od Engleza i od Arapa. Na frontovima u Iraku i Siriji formirana je vojska Jildirim (Yldrm, maj 1917) koja je bila potpomognuta njemakim jedinicama. No kako je postalo jasno da se nee moi nadoknaditi gubici u Iraku, Siriji i Palestini, i da se ne moe zaustaviti propadanje, prihvaena je ostavka velikog vezira Saida Halim-pae a na njegovo je mjesto doao Talat-paa (3. februar 1917). Godinu 1917. oznaila su dva dogaaja koja su imala velikog utjecaja na dalji tok svjetskoga rata. U Rusiji se dogodila komunistika revolucija i Sjedinjene Amerike Drave ule su u rat na strani saveznica (Njemakoj su objavile rat 6. aprila 1917). Velika ruska revolucija unijela je jo vie pometnje na front. Kad je sa komunistima, spremnima na mir, napravljen Ugovor u Brestlitovsku (3. marta 1918), rat je za Rusiju bio zavren. Ali na frontu u istonoj Anadoliji postalo je aktualno zauzimanje Batuma, Ardahana i Karsa, oblasti koje su u porazu iz devedeset tree bile izgubljene. Ovdje su borbe nastavljene uglavnom sa Ermenima i najzad su spomenute oblasti osvojene. Na Kavkazu su nastale tri republike, Ermenija, Gruzija i Azerbejdan. Meutim, uskoro su sve tri pale pod komunistiku vlast i postale su dio sovjetskoga carstva.

139

4. Primirje i mir: godine raspada

Nakon smrti sultana Reada (3. jula 1918) u vrlo je nesretno doba na prijestolje doao Mehmed VI Vahdeddin (1918-1922), posljednji osmanski sultan. Bilo je to vrijeme kad su istanbulskim nebom mogli letjeti neprijateljski avioni i kad su mogli grad zasipati bombama. Frontovi u Palestini, Siriji i Iraku potpuno su propali; Englezi su zauzeli Bagdad (11. mart 1917), Jerusalim (18. decembra 1917), Damask (1. oktobra 1918) i Halep, a Francuzi Bejrut (6. oktobra 1917), Tripoli i Iskenderun (14. oktobra 1917). Vojne akcije to su nastavljene i tokom 1918. godine stvorile su jo vee beznae i potpuno su sruile upravnu i ekonomsku strukturu. Ope je propadanje ubrzalo povlaenje Bugara iz rata. Teki porazi na zapadnom frontu i nagovjetaji unutranjih nemira prisilili su Njemaku i Austro-Ugarsku, koja je ve svakako bila u rasapu, da pristanu na primirje (3-4. novembra 1918). Veliki vezir Talat-paa dao je ostavku kako bi mogao Osmanskoj dravi otvoriti put za pregovore (8. oktobra 1918); na njegovo je mjesto doao Ahmed Izzet-paa koji je svojevremeno bio protiv ulaska u svjetski rat (19. oktobar 1918). Tako je zavreno doba vlasti Drutva jedinstva i napretka. Primirje koje je postignuto nakon kratkotrajnih pregovora potvrdilo je potpuni poraz Osmanske drave. Ovo je primirje pokazalo da Osmanska drava nee moi opstati kao samostalna i da e mir imati teke uvjete, uvjete koji e odgovarati svim dogovorima i planovima o podjeli to su ih saveznice napravile jo dok je rat trajao (sporazum Sajks-Piko (Sykes-Picot) 1916). Odredbe Ugovora iz Mondorosa znaile su samo jedno: da e se sve to postoji u dravi predati pobjednicima. Njemaki e oficiri i vojnici biti demobilizirani. Predat e se sve utvrene pozicije. Vojska e se raspustiti. Liman von Sanders napustit e vojsku Jildirim kojom je komandovao i predati je Mustafi Kemal-pai ije se ime proulo u bitki na Dardanelima (Galipolje) i u pobjedama na istoku protiv Rusa. Mustafa Kemal-paa, koji je sve vrijeme kritiki pratio tok rata, prvi je stavio otvorene primjedbe na teke odredbe primirja i u tom je smislu upozorio velikog vezira Ahmeda Izzet-pau. Poto je rasputena vojska Jildirim, on je na poziv Izzet-pae doao u Istanbul. Istog se dana velika neprijateljska mornarica usidrila pred sarajem Dolmabahe i okupira-

140 la grad (13. novembra 1918). Izzet-paa je dao ostavku (8. novembra 1918) i svoje je mjesto ustupio Tevfik-pai. Politiki nemiri to su se javili u zemlji zbog postignutoga primirja bili su izraz nezadovoljstva prema Drutvu jedinstva i napretka. estoko se diskutovalo o krivici i odgovornosti za rat, a to je povuklo za sobom ukazivanje na razliita bezakonja. Preispitivalo se i analiziralo preseljavanje Ermena, ali se sa optuujuim dokazima nije dolo ni do kakvoga rezultata. Partija slobode i saveza (Hrriyet ve tilf Partisi) koja je predstavljala novu politiku snagu, konano je dola na vlast kad je Damad Feridpaa imenovan velikim vezirom (4. marta 1919). S druge pak strane, u raznim dijelovima Anadolije i Rumelije koji su se nalazili pod neprijateljskom okupacijom, ili su bili suoeni sa ovakvom opasnou, pristupilo se formiranju lokalnih grupacija koje su se nazvale Odbrana prava (Mdfaa-i Hukk). Ermeni su okupirali Kars (19. aprila 1919), Italijani Antaliju (29. aprila 1919) i Kuadasi (13. maja), a Grci Fethije (11. april). Nakon ovih uslijedile su francuska i engleska okupacija Urfe, Antepa i Adane. No veliko je negodovanje narod pokazao kad su Grci zauzeli Izmir 15. maja 1919. godine i krenuli dublje u Anadoliju. Netrpeljivost, proizala iz historije, podstaknula je nacionalni otpor protiv ove okupacije. Otpor e se proiriti po cijeloj Anadoliji. Saveznice nisu ni slutile da podravajui grku invaziju ine dobro djelo; javit e se revolucija u Anadoliji koja e stvoriti novu Tursku. Buenjem nacionalne svijesti u Anadoliji pojavili su se i autoriteti u Samsunu, Sivasu, Erzurumu i Trabzonu, te u susjednim regijama. Mustafa Kemalpaa imenovan je za nadzornika vojske. Stavljeno mu je u zadatak da uvede mir i sigurnost u oblastima gdje je to bilo potrebno, jer su se zemlje pobjednice alile na nesigurnost, naloeno mu je da raspusti vojsku i da prikupi sve oruje. Kad se Kemal-paa pojavio u Samsunu (19. maja 1919), nacionalno buenje dobilo je priliku da se pretvori u organizirani otpor. Aktivnosti Mustafe Kemala odmah su izazvale zabrinutost kod saveznica, pa su zatraile da se on opozove sa dunosti na kojoj se nalazio, to je Porta i uinila. Mustafa Kemal-paa ponudio je ostavku u vojsci zbog velikih pritisaka iz Istanbula i objavivi da se okree sudbini naroda nastavio je organizirati nacionalni otpor. Odrani su kongresi u Erzurumu (23. jula 1919) i Sivasu (4. septembru 1919). Donesene

141 su i objavljene vane odluke: da je domovina cjelovita i nedjeljiva u svojim nacionalnim granicama, da narod ima pravo na odbranu protiv strane okupacije i strane agresije, da e se, u sluaju slabosti i nemoi centralne vlade, formirati privremena vlada u Anadoliji. Lokalne grupacije narodnog otpora objedinjene su u Organizaciju za odbranu prava u Anadoliji i Rumeliji. Mustafa Kemal izabran je za predsjednika ove Organizacije. Nacionalni pokret to se razvijao u Anadoliji namjeravao se uguiti Snagama vojne policije (Kuv-y nzibtiyye) pod komandom Anzavur-pae. Anzavur-pau je na historijsku scenu izvela vlada u Istanbulu koja se nalazila pod kontrolom zemalja pobjednica. Ovaj neuspjeli pokuaj zavrio je ostavkom vlade Damada Ferid-pae pa je novu vladu formirao Ali Riza-paa (2. oktobra 1919). Nova je vlada smatrala da treba uspostaviti kontakt sa nacionalnim otporom, pa je odran sastanak sa Mustafom Kemal-paom u Amasiji. U toku ovoga susreta donesene su neke odluke posebno u vezi sa novim izborima (Sastanak u Amasiji, 22. oktobra 1919). No zakljueno je kako nije bezbjedno da se nova skuptina saziva u Istanbulu. Ovaj je momenat vaan zbog toga to pokazuje koliko se razmiljalo unaprijed. Na jednom sastanku koji je odran u Sivasu odlueno je da Predstavnika delegacija (Heyet-i Temsiliyye) koja je vodila nacionalni pokret, ubudue djeluje u Ankari (29. oktobra 1919). Pripremljen je i objavljen jedan dokument (Misak- Milli) u kojem su definirani nacionalni ciljevi i nacionalne granice. Skuptina, koja je ipak sazvana u Istanbulu (12. januara 1920) prihvatila je i objavila ovaj dokument. Bio je to historijski dogaaj (17. februara 1920), cijelom je svijetu objavljena volja turskoga naroda. Na to su grke snage na zapadu prele u napad s namjerom da proire okupirane teritorije, a na istoku su Ermeni pojaali svoje krvave nasrtaje. Okupacione su snage u Istanbulu silom ule u dravne institucije i pojaale svoju kontrolu nad gradom (16. mart 1920). Skuptina je rasputena, a poslanici su prebjegli u Ankaru. Ponovo je na poloaj velikog vezira doveden Damad Ferid-paa (5. aprila 1920) i pritisci su prestali. Nova je vlada svu svoju nemo pokazala osuivanjem na smrt Mustafe Kemal-pae (11. maja 1920). Pregovori za mirovni sporazum odravali su se u Parizu. Mir koji su saveznice bile pripremile predviao je potpuno rasparavanje

142 Osmanske drave; Turcima nisu namjeravale ostaviti ak ni ono malo teritorije na koju se svela Osmanska drava. U zapadnoj Anadoliji grka je okupacija trebala poprimiti iroke dimenzije, tako velike da se ostvari san o Bizantu; cijela je Trakija bila predviena za Grku. Na istoku se planiralo osnivanje Ermenije, a jug i jugozapad planirani su za francuski i italijanski utjecaj. Oblast moreuz trebala je biti pod posebnom i samostalnom upravom. Odlueno je da se Kurdima na istoku dadne pravo da osnuju posebnu dravu, ako oni za to izraze elju godinu dana nakon potpisivanja ugovora, s tim da e takva drava biti pod kontrolom Engleske. Mirovni sporazum sa ovakvim uvjetima nije bio nita drugo do smrtna presuda; razmatran je 22. jula 1922. godine na Sultanskom divanu. U opem beznau i pod prijetnjom da e saveznice Istanbul prepustiti grkim snagama, osmanska je strana pristala da njeni delegati potpiu mirovni sporazum (10. augusta 1920, Sporazum Pariz/Sevr). Meutim, sultan ovo nije htio potvrditi. Naime, sporazum je potvrdio samo grki parlament. Meutim, uprkos mirovnom sporazumu Grci su nastavili sa krvavom okupacijom u zapadnoj Anadoliji. Dvadeset treeg aprila 1920. godine u Ankari je formirana Velika narodna skuptina (Byk Millet Meclisi). Na svome historijskom zasjedanju 19. augusta skuptina je proglasila izdajnicima domovine lanove Sultanskoga divana koji su prihvatili Sevreski sporazum i delegate koji su stavili svoj potpis na sporazum; skuptina je cijelom svijetu objavila da sporazum ne priznaje. Napadi Ermena na istoku nastojali su se zaustaviti snagama pod komandom Kzima Karabekir-pae, a napredovanje Grka na zapadu formiranjem Komande zapadnog fronta (Ali Fuad Debesoj, Ismet Inni) koja e predstavljati sreenu vojsku sastavljenu iz pojedinanih grupacija nacionalnoga otpora. Borba protiv Ermena najzad je okonana pobjedom. Ugovorom sainjenim u Gmr (2/3. decembar 1920) vraeno je sve to je bilo izgubljeno u ratu iz devedeset tree i tako su zavrili ermenski snovi. Sporazumom o prijateljstvu sainjenim sa Sovjetima (16. marta 1921) vlada u Ankari je uvrstila svoju poziciju. Saveznice su davale znake spremnosti da se ublae uvjeti mira. S tom je namjerom odrana Londonska konferencija (februar 1921) koja se smatra vanim korakom na putu priznavanja vlade u Ankari. Ovoj je vladi, naime, priznato pravo da zastupa

143 Anadoliju. U to je vrijeme postignuta druga Innijeva pobjeda protiv grkih snaga, to je bio krupan znak da e se promijeniti zla sudbina naroda (31. mart 1921). Sada se ve nasluivalo da put koji Anadoliju vodi do slobode ide prema moru; ovim se putem moraju potisnuti grke snage. Bitka kod Sakarje pod vodstvo Mustafe Kemal-pae (3. septembra 1921) predstavljala je teak udarac grkim snagama koje su se nalazile nadomak Ankare. Ova je pobjeda bila povod da se sa Francuskom napravi mirovni sporazum (20. septembra 1921). Sevreski sporazum sada se mogao pocijepati. Nacionalne snage, koje je spremio Mustafa Kemal-paa kao glavni komandant, najzad su zapoele veliku ofanzivu (27. augusta 1922). Tridesetog augusta grke su snage teko poraene i razbijene, a glavni komandant grke vojske zarobljen. Turske snage ostvarile su veliku pobjedu; potpuno su potisnule grke okupatorske snage i oslobodile zapadnu Anadoliju. U Izmir su ule 9. septembra 1922. U Istanbulu se sa zanimanjem pratila velika pobjeda; mnogi su bili iznenaeni ovim neoekivanim razvojem dogaaja. Poraz grkih snaga pokrenuo je Englesku koja je zapravo bila potpora Grkoj; jedan za drugim pristizali su zahtjevi za prekid vatre. Na pregovorima u Mudanji bez velikoga je napora postignuta odluka o povlaenje neprijateljskih vojnika iz Anadolije i Trakije (11. oktobra 1922). Posljednji osmanski veliki vezir Tevfik-paa nije prihvatao pokuaje pomirenja sa vladom u Ankari. Na mirovnu konferenciju koja se trebala odrati u Lozani saveznice su pozvale i vladu iz Istanbula; Tevfik-paa je poziv prihvatio. U Ankari je veliko nezadovoljstvo izazvao i ovaj poziv saveznica i odaziv Tevfik-pae. Bio je to povod da se donesu neke hitne historijske odluke. Polemika o ovoj situaciji koncentrirala se na pitanje opstanka institucije sultanata. Dana 1. novembra 1922. proglaeno je ukidanje sultanata. Tevfik-paa je podnio ostavku (4. novembra 1922). Vahdeddin nije postavio novoga velikog vezira i na taj je nain prihvatio odluku vlade u Ankari. Zabrinut za vlastiti ivot napustio je Istanbul i prebjegao u Englesku (16. novembra 1922). Vahdeddinov odlazak iz domovine izazvao je duboko nezadovoljstvo patriota. Velika turska nacionalna skuptina odmah ga je svrgnula a za halifu je imenovala Abdulmedid-efendiju (16. novembra 1922). Mirovni ugovor u Lozani (25. juli 1923) rijeen je povoljno i Oslobodilaki je rat zavren pobje-

144 dom. Objavljivanjem republike (29. oktobra 1923) i izborom Mustafe Kemal-pae za predsjednika stvorena je nova drava, Republika Turska sa centrom u Ankari (13. novembar 1923). Predstojale su korjenite reforme; jedna od njih bila je ukidanje institucije hilafeta (3. maja 1924). Posljednji halifa Abdulmedid-efendi i svi pripadnici osmanske dinastije morali su napustiti zemlju.

S turskog Kerima Filan (Izvor: Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija Osmanske drave i civilizacije, Sarajevo, Orijentalni institut, 2004, 77-158)

145 Halil Inalcik

UNUTRANJE UREENJE

A. DRAVA

Osmansko poimanje drave i klasnog sistema

Kako se Carstvo razvijalo, tako se mijenjalo i osmansko poimanje drave. Ve smo pokazali kako su Osmanlije proirili shvatanje pograninog rata u ime islama (gaza) - temeljnog i nepromjenljivog naela Carstva, pa je prirodno da se drava, koja je smatrala odbranu i irenje islama svojom najvanijom djelatnou, strogo pridravala erijata. Dok je Carstvo jo bilo pogranina kneevina, administrativni i zakonodavni poslovi bili su u rukama uleme koja je dola iz razvijenijih sredita zalea. Prvi osmanski veziri bili su pripadnici uleme, a osmanski dokumenti iz prve polovine etrnaestog stoljea pokazuju kako su ve u ovo vrijeme inovnike tradicije bliskoistonih drava nale svoje mjesto u osmanskoj upravi, te su kasnije postajale sve dominantnije. U ranom je petnaestom stoljeu anonimna kronika, pisana u suglasju s tradicijama krajita, otro kritizirala razvoj inovnike prakse u doba Bajazida I primjenu sistema knjienja i popisivanja, potom provoenje finansijske politike u svrhu poveanja prihoda dravne riznice i usvajanje osmanskoga robovskog sistema. U ovom razdoblju inovnici su dolazili iz seldukih sredita u Anadoliji, iz Irana i Egipta, te su vrsto usadili blis-

146 koistono shvatanje dravnitva i uprave u novom carstvu koje se brzo razvijalo. Takvo shvatanje drave razvilo se u predislamskom razdoblju te je prelo u abasijski hilafet preko unajmljenih perzijskih i kranskih pisara. Izmijenjeno je izmeu jedanaestog i trinaestog stoljea te je pod utjecajem turkijsko-mongolskih tradicija srednje Azije prelo Osmanlijama. Prema arapskom povjesniaru Taberiju, sasanijski vladar Peroz je (459-484.), na optubu da je osiromaio narod porezima, odgovorio: Nakon Boga bogatstvo i vojska daju potporu vladaru i osiguravaju njegovu snagu. Hosroe I (531-579.) izrazio je drugaije miljenje: Pod pravednom i umjerenom vlau narod e vie proizvoditi, porezni e prihodi narasti, a drava e se obogatiti i osnaiti. Pravda je temelj mone drave. U djelu pod naslovom Kutadgu Bilig ije je pisanje dovreno 1069. za jednog vladara turkijske dinastije Karahanija u srednjoj Aziji, izraava se isto poimanje drave koje e se nai u svim islamskim djelima o politikoj teoriji: Nadziranje drave zahtijeva veliku vojsku. Izdravanje vojske zahtijeva veliko bogatstvo. Da bi se pribavilo to bogatstvo, ljudi moraju biti bogati. Da bi ljudi bili bogati, zakoni moraju biti pravedni. Ako se zanemari bilo koja od ovih postavki, drava e propasti. Pravda u ovoj teoriji drave znai zatitu podanika od zlostavljanja predstavnika vlasti, a posebno od nezakonitih poreza. Osiguranje te zatite bila je najvanija dunost vladara. Temeljni cilj takve politike bio je odrati i ojaati mo i ugled vladara S obzirom da je vladareva mo smatrana temeljem cjelokupnog ustrojstva drutva. Potreba za poveanjem dravnih prihoda i snage zahtijevala je vladavinu pravde, koju su sasanijski vladari i muslimanske halife ostvarivali na vie naina. Vladar je mogao u utvreno vrijeme sazvati carsko vijee na kojem bi, okruen svojim visokim slubenicima, sasluavao pritube naroda protiv vlasti i neposredno ih rjeavao. Ako bi vladar bio u lovu ili na vojnom pohodu, mogao je primiti pismene albe podanika. Znao je poslati uhode u pokrajine da istrae sluajeve ugnjetavanja. Svaka istonjaka drava zadrala je razvijenu tajnu slubu kao jednu od svojih temeljnih ustanova. Da bi to dramatinije prikazali takav oblik pravde, sasanijski vladari su obiavali dva

147 dana svake godine stajati kao obine osobe pred velikim magom vjerskim voom - i sasluati svaku pritubu protiv svoje vladavine. Hiljadu godina kasnije istu ustanovu primjenjuju i selduki sultani u Anadoliji, koji bi se jednom u godini pojavili na kadijinom suditu u prijestolnici. Ako bi se pojavio tuitelj protiv sultana, on bi odgovarao pred kadijom. Ranoosmanski narodni ep u gazijskoj tradiciji govori o istovjetnom poimanju drave. Dervi Sari Saltuk savjetuje Osmana Gazija: Budi pravedan i nepristran, ne izazivaj kletve siromanih, ne kinji svoje podanike... budno pazi na svoje kadije i namjesnike. Djeluj pravedno, tako da uzmogne ostati na vlasti i zadrati pokornost svojih podanika. Osmanlije su primili ovo poimanje drave u obliku mijenjanom od jedanaestog stoljea turkijsko-mongolskim tradicijama seldukih i ilhanijskih carstava. Perzijske tradicije o dravi smatrale su pravdu milou i naklonou vladareve apsolutne vlasti, dok je pravinost vlasti, prema istima, ovisila o vladarevim etikim kvalitetima. Turkijske tradicije srednje Azije, s druge strane, u pravdi vide nepristranu primjenu tr ili yasa - zbornika zakona koje je uveo osniva drave. Suverenitet i tr su dva nerazdvojna naela. Prema natpisima Gk-Turaka, nastalima 735. godine, idealna je vladavina ona koja se provodi u skladu s tr. Nakon prelaska na islam mongolski hanovi u Iranu s potovanjem su uvali na posebnom mjestu Dingiskanov yasa (zakonik) i u njemu traili upute za voenje drave. Stare turkijske tradicije o dravi, prilagoene ivotu u stepama, imale su takoer drugaiji stav prema finansijama i porezima. Kutadgu Bilig daje savjet vladaru: Otvori svoju riznicu i razdijeli svoje bogatstvo. Neka se tvoji podanici raduju. Kada bude imao mnogo sljedbenika, zaponi sveti rat i napuni riznicu, a S obzirom da interes obinog naroda uvijek lei u njegovom trbuhu... nemoj im uskraivati hranu i pie. Natpisi Gok-Turaka iz osmog stoljea izraavaju isti pogled, te su turkijski vladari smatrali svojom dunou prirediti svojim podanicima, kao simbolinu gestu, velike gozbe na otvorenom. Vladari koji nisu prireivali ovakva slavlja nisu bili cijenjeni. Stari osmanski izvori kazuju da je na osmanskom dvoru u popodnevno vrijeme svirala

148 muzika da bi narod mogao doi i jesti. Carska kuhinja dijelila je hranu svakome ko bi doao u dvor. Navodi se da je veliki vezir Mehmeda Osvajaa rekao da drava mora skupljati bogatstvo, ali da vladar mora djelovati po zakonu da ne bi izazivao svoje vojne jedinice uskraivanjem novca. Tako je osmansko poimanje drave, premda je u osnovi bilo bliskoistono, zadralo neke stare turkijske tradicije. Staro indoperzijsko djelo Zrcalo za prineve obino uporeuje vladara s pastirom, a njegove podanike sa stadom. Bog povjerava podanike pastiru da bi ih on zatitio i vodio pravim putem, pa je potpuna pokornost vladaru dunost podanika. Osmanski sultani su, poput svih islamskih vladara, svoje podanike, i muslimane i nemuslimane, smatrali rajom - to znai stadom. Njihovi fermani neprestano ponavljaju da im je Bog povjerio raju. Sultanova dunost kao poglavara islamske zajednice bila je da vodi raju putem erijata, putem Boije volje. Teorija hilafeta, kakvu su iznijeli islamski pravnici, po mnogo emu je istovjetna sa starom bliskoistonom teorijom drave. No, S obzirom da je pridravanje erijata postalo prvenstvena dunost vladara, dolo je do temeljite promjene u bliskoistonim shvatanjima drave. Cilj vlasti od tada je ostvarenje ideala islama, a vlast je prestala biti sama sebi svrha. U praksi su se, ipak, islamske drave pridravale starijih tradicija bliskoistone drave, koju su uvijek uvali inovnici koji su ih uinkovito nadzirali. U drugoj polovini petnaestog stoljea osmanski inovnik i povjesniar Dursun-beg napisao je: Vladavina utemeljena samo na razumu zove se sultanski yasak; vladavina utemeljena na naelima koja osiguravaju sreu na ovom i buduem svijetu zove se boanska politika ili erijat. Poslanik je propovijedao erijat. No, samo vlast vladara moe zavesti takvu politiku. Bez vladara ljudi ne mogu ivjeti u skladu i mogli bi posve propasti. Bog je dodijelio ovu vlast samo jednoj osobi i ta osoba, radi odravanja dobrog ureenja, zahtijeva potpunu pokornost. Dursun-beg izjednaava dravu s apsolutnom vlau vladara i smatra pravdu najvanijim svojstvom za njezin opstanak. Temelji drave

149 i drutva su zakon i pravda, koje Dursun-beg definira kao potovanje umjerenosti u svim stvarima i zavretak ugnjetavanja. Drutvo bez pravde ne moe preivjeti. Temeljna naela bliskoistone teorije drave ostala su tako nepromijenjena sve do osmanskih vremena, unato utjecaju erijata i grke politike misli. Osmanska uprava temeljila se na tim naelima, koja su vidljiva u svim njezinim tijelima vlasti i u svim dravnim djelatnostima. est naela, pripisanih sasanijskom kralju Hosroeu I, saimaju naela pravedne vladavine: odreivanje poreza prema seljakovoj sposobnosti plaanja i spreavanje zloupotrebe pri njihovom prikupljanju, spreavanje privilegiranih da ugnjetavaju slabe i mijeaju se u ivote i imovinu naroda, zatita glavnih javnih cesta, gradnja karavan-saraja i mostova te poticanje navodnjavanja, ustrojavanje vojske, imenovanje pravednih namjesnika i sudaca u pokrajinama, te, napokon, spreavanje napada vanjskog neprijatelja. Radi ispunjavanja tih dunosti Sasanije su uspostavili etiri grane uprave: politiki odjel, sudstvo, riznicu i kancelariju, ali je najvaniji dio vlasti pripadao Carskom vijeu, koje je vladar sazivao kako bi uo albe protiv vlasti i ispravio nepravde. Te osnovne zadae bliskoistone drave ostale su nepromijenjene sve do postanka Osmanskog carstva. Ista poimanja upravljala su klasnim sistemom u bliskoistonoj dravi. Drutvo se dijelilo u dva zasebna sloja: prvi vladar, te ministri i upravitelji kojima je prenio svoju vlast, i drugi - porezni obveznici, raja. Nasiruddin iz Tusa (1201.-1274.) je u skladu sa starim perzijskim tradicijama dalje podijelio vladareve sluge u dvije grupe: vojniki sloj, koji je imao politiku mo, i inovnike. Te grupe nisu plaale poreze. Porezni obveznici bili su podijeljeni, prema svojim privrednim djelatnostima, na zemljoradnike, trgovce i stoare. Toj su grupi neki dodavali i gradske zanatlije. U djelu indijskog porijekla Kelila i Dimna navodilo se da e, ako ova podjela ne bude strogo odravana, uslijediti propast i bezakonje. Prema Nizamulmulkovom priruniku dravnitva iz dvanaestog stoljea pod naslovom Sijasetname, vlasti su mogle sprijeiti bezakonje samo zadravanjem svake osobe u njezinom drutvenom sloju i prema onome to je zabiljeeno u slubenim popisima. Potkrijepivi

150 svoje gledite navodima iz Kurana i Muhamedovim predajama, islamski pravnik Ibn Tejmijje (1263.-1328.) je pokuao to gledite o drutvenoj stratifikaciji uiniti dijelom erijata. Osmanlije su se pridravali iste podjele na slojeve, pa su podijelili narode novoosvojenih podruja, i muslimane i nemuslimane, u vojniki sloj i raju. Na Balkanu u petnaestom stoljeu prihvatili su hiljade kranskih konjanika u vojniki sloj unato njihovoj vjeri. Vojnike grupe u anadolskim kneevinama koje su pripojene Carstvu dobile su povlastice osmanskoga vojnikog sloja. Podanici koji su se bavili trgovinom i zemljoradnjom, bilo muslimani bilo krani, na Balkanu ili u Anadoliji, smatrani su rajom i plaali su poreze. Vojniki sloj inili su svi koji su bili direktno u sultanovoj slubi, sve vojnike skupine koje nisu bile ukljuene u proizvodnju, vjerski slubenici i inovnici te njihove porodice, srodnici, sluge i robovi. Sloj poznat kao izuzeta raja dobio je odreena izuzea od plaanja poreza i neke povlastice u zamjenu za posebne slube dravi. Oslobaanje iz poloaja pripadnika raje i ulazak u vojniki sloj zahtijevali su poseban ukaz sultana, koji je rijetko dodjeljivan. Da bi seljaki sin uao u vojniki sloj, u uobiajenim okolnostima, morao je imati odreene veze s tim slojem ili se dobrovoljno boriti na granici ili u sultanovim pohodima. Kao nagradu za slubu sultan je mogao izdati povelju kojom mu je darivao status pripadnika vojnikog sloja. Ipak, Sulejman I opozvao je porezna izuzea koja su ranije dodijeljena onima koji su uli u vojniki sloj na taj nain, a ne kao potomci vojnikih predaka. Smatralo se kako prelazak iz poloaja pripadnika raje u poloaj pripadnika vojnikog sloja predstavlja krenje temeljnih dravnih naela jer je raja bila neophodna za proizvodnju i plaanje poreza. Osmanski pisci ranoga sedamnaestog stoljea smatrali su naputanje toga naela glavnim uzrokom propadanja Carstva.

151 Halil Inalcik

B. DVOR

U bliskoistonoj dravi je stepen blizine vladaru odreivao vanost pokrajina i pojedinih osoba. Pokrajine su bile suverenove dobro zatiene zemlje, a grad iz kojeg je vladao bio je podnoje njegova prijestolja ili prebivalite njegova sultanata. Njegov dvor bio je izvor svake moi, koristi i sree. Dravom se upravljalo pred njegovim vratima, a dunosnici uprave bili su njegovi robovi. Osmanski dvor u Istanbulu, poput carske palae u Ktesifonu i Bagdadu prije njega, odlino je izraavao ovu ideju. Turci, kao i Bizantinci, nikada nisu smatrali pretendenta na carsko prijestolje zakonitim vladarem sve dok ne bi zavladao prijestolnicom ili podrujem za koje se vjerovalo da je mjesto gdje se nalazi sveta mo. Tek nakon zauzimanja Carigrada - sjedita bizantskih careva - Mehmed Osvaja smatrao se zakonitim nasljednikom vladara Rimskog Carstva. Stoga je, im je uao u grad, objavio: Odsad je moja prijestolnica Istanbul. Zapovijedio je da se odmah prie izgradnji dvora u sreditu grada na mjestu foruma Tauri. Osmanske prijestolnice su do tada bili gradovi Bursa u Aziji (1326.-1402.) i Edirne u Evropi (1402.1453.). Nova prijestolnica je spojila dva kontinenta. Mehmedov dvor je dovren 1455. godine, ali mu se uskoro vie nije sviao S obzirom da se usred grada sultan osjeao nesigurnim. Stoga je 1459. zapovijedio da se izgradi novi dvor na uzvienju s kojeg se mogao nadgledati Bosfor i Mramorno more. Vei dio dvora bio je gotov do 1464., a zidine koje su ga okruivale do 1478. godine. Novi dvor inio je gotovo odvojen grad s vrtovima, lovitima i paviljonima te je etiri stoljea ostao rezidencija osmanskih sultana. Po svome planu dvor je podsjeao na staru vladarsku rezidenciju u Edirnama jer se, poput nje, sastojao od Unutranjeg (enderun) i Vanjskog (birun) dijela. Iznad prostorije za sastanke Carskog vijea podignut je

152 toranj nazvan Kua pravde kako bi simbolizirao ideju da vladar treba vidjeti sve nepravde nanesene podanicima. Sultan je provodio svoj privatni ivot u Unutranjem dvoru, irokom dvoritu koje je sa svih strana bilo okrueno haremom i drugim zgradama. Sve slube i odjeli koji su regulirali sultanove veze s vanjskim svijetom zauzimale su drugo dvorite. Vrata poznata kao Vrata sree, koja su povezivala dva dvorita, bila su mjesto gdje je sultan primao podanike, dijelio pravdu, vrio vlast i prisustvovao sveanostima s prijestolja koje je postavljano u takvim prilikama. S desne strane Vrata sree nalazila se prostorija s kupolom u kojoj se okupljalo Carsko vijee. Iza te prostorije bila je prijestolna odaja gdje je sultan primao dravne velikodostojnike i strane veleposlanike. Sultanov dvor bio je stvarno sredite vlasti. Namjesnici, vojni zapovjednici i svi koji su vrili vlast u vladarevo ime dolazili su iz dvora i bili su sultanovi robovi - sluge. Stoga je dvor bio i vie od puke vladarske rezidencije. U njemu su sultanovi robovi dobivali posebno obrazovanje nakon kojeg su postavljani na visoke dravne poloaje. Sistem koji je poznat kao robovski (kul) sistem bio je temelj Osmanske drave. P. Giovio napisao je 1537. da je kul onaj ko se slijepo i bespogovorno pokorava sultanovoj volji i naredbama. Kao u Abasijskom carstvu i islamskim sultanatima u Egiptu i Iranu, Osmanlije su takoer stvorili robovsku vojsku i povjerili upravne poloaje posebno kolovanim robovima. Tako je sultan, povjerivi vlast samo onima koji su mu bili duni bespogovornu odanost, osiguravao svoju apsolutnu vladavinu. On, sultan, moe ih uzdii i unititi bez ikakve opasnosti. U starom Iranu vladajui ahemenijski rodovi posjedovali su velike robovske vojske, a turkijski i mongolski vladari srednje Azije uzimali su poglavare poraenih plemena u svoje osobne svite. Osmanlije su usvojili robovski sistem na inteligentan i dosljedan nain. Ve je u treem desetljeu petnaestog stoljea uenjak Yaziciolu mogao napisati da sultan moe osigurati svoj poloaj samo ako posjeduje dravnu riznicu i robove. Na poetku sljedeeg stoljea Ibn Kemal zabiljeio je da nijedan rob ne moe dominirati nad drugima ili poeljeti sultansku vlast jer su svi robovi u sultanovoj slubi jednaki.

153 U Evropi je Makijaveli tano primijetio da je Osmansko carstvo bilo apsolutna monarhija utemeljena na ropstvu. Predosmanske islamske drave koristile su robove uglavnom za vojnu slubu. inovnitvo, iz ijih su redova birani veziri, ostalo je u rukama domaih muslimana, posebno uleme. Osmanlije su slijedili isto takvo naelo do sredine petnaestog stoljea kada je Mehmed Osvaja zapoeo prenositi svoje vladarske ovlasti prije svega robovima. Njegovi veliki veziri bili su svi robovskog porijekla sve do imenovanja Nianci Mehmeda, inovnika iz stare porodice iz Konje, koji je na vezirske dunosti postavljao inovnike i pripadnike uleme. Nakon Osvajaeve smrti janjiari su, na poticaj starih paa robovskog porijekla, ubili Nianci Mehmeda i vukli njegovo mrtvo tijelo istanbulskim ulicama. Novoga sultana su prisilili da prihvati da e od tad na poloaj velikog vezira uzdizati samo osobe robovskog statusa. U etrnaestom stoljeu veina robova bili su ratni zarobljenici, S obzirom da je po erijatu petina svih ratnih zarobljenika bila vlasnitvo sultana. Istovremeno, djeca plemenitih porodica u novoosvojenim podrujima bila su ponekad odvoena u dvor kao taoci. Trite robova bilo je drugi izvor robovske snage. Prema jednoj procjeni, u sedamnaestom stoljeu dvadeset hiljada zarobljenika dolazilo je godinje samo u Istanbul. Ipak, u petnaestom i esnaestom stoljeu dankom u krvi -devirme - pribavljana je veina robova, a zapisi pokazuju da je taj sistem funkcionirao ve potkraj etrnaestog stoljea. Kada je u esnaestom stoljeu trebalo prikupiti danak u krvi, sultan bi fermanom postavio povjerenika i janjiarskog oficira za svaki okrug. Pod nadzorom lokalnog kadije i spahije povjerenstvo u svakom selu je pozivalo svu muku djecu izmeu osam i dvadeset godina i njihove oeve, te je biralo samo one djeake koji su im se inili sposobnima. Danak u krvi je ukljuivao samo djecu kranskih seljaka koji su se bavili poljoprivredom i nije obuhvaao gradsku djecu niti sinove jedince. Povjerenstvo je biljeilo ime svakog djeteta i njegov opis u registar te je slalo djeake u grupama od stotinu do stotinu i pedeset janjiarskom agi u Istanbul. Jedan osmanski izvor iz ranog sedamnaestog stoljea opisuje izuzee muslimana Turaka od danka u krvi: Ako postanu sultanovi

154 robovi, zloupotrijebit e ovu povlasticu. Njihovi roaci u pokrajinama tlait e raju i nee plaati poreze. Suprotstavljat e se sandakbegovima i postati pobunjenici. No, ako kranska djeca prime islam, oni postaju revni vjernici i neprijatelji svojih roaka. Jedino su u Bosni porodice koje su prele na islam davale djeake u danak u krvi. Vlasti su danak u krvi smatrale izvanrednim nametom koji je plaala raja, a ne porobljavanjem svojih vlastitih podanika. To je bila doista okrutna mjera i, premda su neke porodice, osobito u siromanim planinskim podrujima, dobrovoljno davale djecu, izvori ukazuju na to da je narod obino pokuavao izbjei ovaj danak koji se prikupljao svakih tri do sedam godina, prema potrebi. Jedan izvor procjenjuje broj djeaka koji su godinje uzimani dankom u krvi u esnaestom stoljeu na hiljadu, dok drugi navodi broj od tri hiljade. Kada bi ovi mladii stigli u Istanbul, najbolji od njih birani su za paeve (i olan) na dvoru, a izboru je ponekad predsjedao i sam sultan. Paevi su potom odlazili na dvor u Istanbulu i Edirnama gdje su bili posebno obuavani, dok su ostali, prije nego to bi bili rasporeeni u janjiarski korpus, iznajmljivani za jedan ili dva dukata turskim seljacima u Anadoliji. Prema osmanskim izvorima, Mehmed Osvaja uveo je taj postupak da bi djeaci nauili turski jezik i turske obiaje. Pod strogom stegom evnuha paeve su dvije do sedam godina pouavali njihovi dvorski odgojitelji, a potom su prolazili drugi odabir koji se zvao ikma. Najsposobniji su ulazili u slubu dviju komora sultanova dvora - Velike i Male komore - dok se ostatak upuivao u konjike odrede pod zapovjednitvom centralnih vlasti (kapikulu). U esnaestom stoljeu bilo je sedam stotina paeva u dvije dvorske komore. Oni su nastavljali svoje obrazovanje i istovremeno vjebali jahanje, gaanje lukom, maevanje, hrvanje i bacanje koplja. Svaki je takoer uio neku posebnu vjetinu ili umijee za koje je imao dara. Evropski posmatrai biljee da su temperament i sposobnosti svakog djeaka paljivo razmatrane. Djeaci koji su pokazivali smisao za vjerske znanosti, pripremali su se za vjerske pozive; oni koji su bili vjeti u pisarskom umijeu, pripremali su se za karijeru u inovnitvu. Sultani su pokazivali veliko zanimanje za njihov odgoj, posebno Bajazid II koji ih je ponekad dolazio lino ispitivati.

155 Prema Menavinu, koji je i sam bio pa, dvorsko je obrazovanje imalo za cilj proizvesti ratnika-dravnika i odanog muslimana koji e istovremeno biti uen i vrstan govornik, uglaen te duboko ljubazan i poten. No, temeljni cilj toga obrazovanja bio je usaditi uenicima potpunu pokornost i odanost sultanu. Putopisac Rycaut zabiljeio je da su se koristila sva sredstva da bi se mladiima, koji su stjecali obrazovanje u dvorskoj koli i koji su bili predodreeni za vrenje najviih dunosti u Carstvu, usadio taj ideal. Oni su uili da je smrt u sultanovoj slubi najvei blagoslov. Bijeli evnusi na dvoru (ak aga) strogo su nadgledali i disciplinirali paeve. Svaki trenutak njihovog vremena bio je odreen. Ustajali su, spavali, jeli, odmarali i igrali se u odreeno vrijeme. Nisu mogli razgovarati gdje god i kad god su htjeli, bio im je zabranjen pristup u svijet izvan dvora. Vodili su ivot neenja, a na dvoru su ostajali obino sve dok nisu imali dvadeset i pet ili trideset godina ivota. Svaki njihov postupak bio je nadziran. Krenje pravila kanjavano je odmjeravanjem kazni prema prijestupu - javnim ukorom, batinanjem po tabanima, istjerivanjem ili smrtnom kaznom. U doba Selima I bilo je etrdeset bijelih evnuha kojima je zapovijedao glavni bijeli evnuh (kap agas ), nadglednik cijelog dvora i sultanov apsolutni zamjenik u dvoru. Davao je preporuke sultanu za sva dvorska imenovanja i unapreenja te je bio osoba njegova potpunog povjerenja u dravnim poslovima. Ipak, s porastom utjecaja ena na dvoru, haremski crni evnuh (harem agas ) postao je neovisan i povremeno moniji od glavnog bijelog evnuha. Paevi su obino dobivali etverogodinje obrazovanje u jednoj od Komora. Nakon jo jednog odabira najsposobniji su odlazili u odaje rezervirane za osobnu slubu sultanu, a ostali u sultanovu konjicu. Postojale su etiri odaje u privatnoj sultanovoj slubi: Osobna odaja (has oda), Riznica (hazine), Ostava (kiler) i Ratna odaja (seferli oda). Nakon slube u Velikoj i Maloj komori paevi su sluili u tri posljednje odaje te su mogli, nakon jo jednog odabira, dospjeti u Osobnu odaju. etrdeset paeva Osobne odaje posluivali su direktno sultana. Brinuli su se za njegovo dotjerivanje, odjeu i oruje, a nou su drali strau. Upravitelj Osobne odaje (has oda bas ) bio je najblia osoba sultanu i nikada ga nije naputao. Nakon glavnog bijelog evnuha on je bio

156 najvaniji velikodostojnik na dvoru. Sulejman I je 1522. godine uzdigao svoga upravitelja Osobne odaje Ibrahima na ast velikog vezira. Pod upraviteljem Osobne odaje bili su jo silahdar (silahdar), koji je pratio sultana s njegovim maem, potom rikabdar (rikdbddr) - sultanov dra stremena, ohadar (uhadar) koji je odravao sultanovu odjeu, dilbend-oglan (dlbend oglan ), koji je odravao njegovo rublje i sirkatib (s r katibi), sultanov povjerljivi sekretar. ezdeset paeva obino je sluilo u odaji Riznice, koja je uvala sultanove dragocjenosti. U Ostavi je sluilo trideset paeva, a nakon 1679. njihov se broj poveao na trideset i pet. Oni su pripremali i posluivali jelo sultanu. Ratna odaja uvedena je u ranom sedamnaestom stoljeu sjedinjavanjem peraa rublja, posluitelja kupelji, brijaa, muziara, pjevaa i drugih u jednu odaju. Ta je odaja oko 1679. godine brojala ukupno 134 ovjeka. Nakon slube u ovim odajama najsposobniji paevi odlazili su u Osobnu odaju, dok su se drugi pridruivali sultanovoj konjici. Paevi koji su dovrili slubu, diplomiravi u Osobnoj odaji kao vii zapovjednici starije age, postavljani su na poloaje pokrajinskih namjesnika, u upravu odjela za slubu Vanjskog dvora ili na zapovjednika mjesta u janjiarskom korpusu ili sultanovoj konjici. U ovim je odajama 1475. godine bilo osamdeset paeva, 1568. etiri stotine osamdeset i osam, a 1612. devet stotina. Bez obzira na to jesu li bili grkog, srpskog, bugarskog, albanskog, ugarskog ili ruskog porijekla mladii su raskidali sve veze sa svojom prolou. Na dvoru su dobivali potpunu muslimansku i tursku naobrazbu s obzirom da su im svi uitelji bili turski muslimani. Iznad svega, bili su sultanovi robovi. inili su sultanovu svitu i bili su potpuno ovisni o njemu u svim stvarima. Anadolske Turke niti bilo koju drugu grupu nisu smatrali sebi jednakima. Za njih, kao i za dinastiju, sveti je rat bio najvii ideal, vrsta ujedinjavajue ideologije. Vanjska sluba obuhvaala je sve odjele koji su se brinuli o sultanovim vezama s vanjskim svijetom. U nju su ulazile upravne i ceremonijalne slube te sultanova stajaa vojska. Zapovjednici razliitih grupa bili su miralem (mir alem), kapidibaa (kap c bas ), kapidilarehaja (kap c lar kethdas ), mirahor (mirahur), akirdibaa (ak rc ba ), anigirbaa (anigir ba ) i aubaa

157 (avu ba ). Uz njih su postojali i vojni zapovjednici janjiarski aga, zapovjednici sultanovih konjanikih odreda (sipahi blkleri agalari), glavni oruar (cebeci ba ) i glavni topnik (topu ba ). O ostalima e biti govora poslije. Miralem je bio uvar simbola sultanove vlasti: zastava, konjskih repova, atora i vojne glazbe. On je novoimenovanim namjesnicima sveano predavao zastavu i konjske repove simbole sultanove vlasti. Poetkom sedamnaestog stoljea upravljao je odjelom sa 1063 sluga, od kojih su 835 bili atorske sluge. Kabidibaa glavni vratar bio je zapovjednik vratara koji su uvali vanjske ulaze u dvor. Ta grupa, organizirana kao vojna jedinica, sastojala se 1510. od pet stotina momaka, a 1660. imala ih je ve 2007. Njegov zamjenik, kapidilarehaja, te aubaa ima li su dunost odravati red i protokol na sastancima Carskog vijea. Kapidilarehaja okupljao je i najavljivao tuitelje na Carskom vijeu te bio odgovoran za izvoenje kazne batinjanjem po tabanima. Pod njim su se nalazili zapovjednici jedinica, takoer poznati kao kapidibae, koji su bili upotrebljavani za poslanstva, za prenoenje zapovijedi pokrajinskim namjesnicima, te kao inspektori i nadglednici izvrenja kazni. Mirahor i njegov pomonik, nii mirahor, bili su odgovorni za ivotinje, tale, koije i nosiljke, bilo unutar bilo izvan dvora. Njegov odjel je 1540. godine brojao 2080 ljudi, a do poetka sedamnaestog stoljea popeo se na 4233. Meu ostalim ukljuivao je konjuare, sedlare, kovae, veterinare i mazgare. Godine 1547. postojao je sestrinski odjel u pokrajinama koji je zapoljavao hiljade ljudi i bio odgovoran za odravanje panjaka i uzgoj rasplodnih i prijevoznih ivotinja. ekirdibaa glavni sokolar bio je na elu odjela odgovornog za carske ptice za lov. Uz tri pododjela na dvoru postojala je velika pridruena organizacija u pokrajinama. Raja koja je radila za ovaj odjel bila je izuzeta od poreza u zamjenu za lovljenje i dresiranje sokolova, a 1564. godine bilo je oko 3500 pripadnika raje koji su se bavili tim poslom. anigirbaa glavni kua i ljudi pod njegovim vodstvom posluivala su jelo lanovima Carskog vijea, koji su dorukovali i ruavali u sobi za sjednice vijea, te dvorili goste na gozbama u ast stranih veleposlanika, koje su odravane u istoj prostoriji.

158 aubaa zapovijedao je auima (cavu), kojih je u esnaestom stoljeu bilo 300, a 1670. godine 686. Oni su se brinuli o disciplini i protokolu na sastancima Carskog vijea i dvorskim ceremonijama, nadzirali su vojnu disciplinu na ratnim pohodima, a sluili su takoer kao izaslanici i glasnici. Prenosili su zapovijedi u pokrajine te uruivali nagrade i razrjeenja. T A B L I C A 1.
Enderun (Unutranja sluba) a) Age aga kapije (aga Porte) aga saraja (dvorski aga) bijeli evnusi has-odabaa (upravitelj osobnih odaja) silahdar (maonoa) ohadar rikabdar dulbend oglan (posteljinar) Birun (Vanjska sluba) a) Age janjiarski aga Ejalet (pokrajinska uprava) beglerbeg beglerbeg beglerbeg ili sandakbeg beglerbeg ili sandakbeg beglerbeg ili sandakbeg mirahor (carski konjuar) sandakbeg ili subaa

b) vie odaje has oda (osobna odaja) hazina (riznica) kiler seferli oda (odaja za pohode)

miralem (zastavnik) kapidibaa (upravitelj vratara) (dra stremena) akirdibaa (glavni sokolar) anigirbaa (glavni kua) age sultanove konjice aubaa (glavni au) muteferike (elita) bostandibaa (glavni vrtlar) kapidijski ehaja debedibaa (glavni oruar) tobdibaa arabadibaa (glavni kolar)

subaa sandakbeg subaa

c) nie odaje bujuk oda (velika odaja) kuuk oda (mala odaja)

b) centralna vojska spahije (est konjikih odreda) debedije (oruari) tobdije (topnici) arabadije (kolari) janjiari

subaa ili spahija s timarom spahija s timarom

d) ademije (novaci u koli za paeve)

c) dvorski slubenici kapidije (vratari) sluge u carskim stajama aije (kuhari) bostandije (vrtlari)

spahije s timarom

d) ademi oglani (janjiarski novaci)

robovi i djeaci prikupljeni deviromom

e) turk oglani (novaci iznajmljeni turkim seljacima)

159 Sinovi paa i vazalnih gospodara inili su poseban odjel muteferika u Vanjskoj slubi (mteferrika). Primali su dnevnice i sudjelovali na sveanostima u svojim blistavim odorama. Tih est oficira, zajedno s janjiarskim agom i zapovjednicima sultanovih odreda konjice, uivali su povlasticu da na ratnim pohodima mogu jahati pored sultana, pa su stoga nazivani agama stremena. Kada su imenovani na poloaj izvan dvora, postajali su sandakbegovi ili beglerbegovi, dok su pripadnici njihove pratnje dobivali timare u pokrajinama. Odjeli drugog reda u Vanjskoj slubi ukljuivali su vrtlare koji su njegovali dvorske vrtove u Istanbulu, kuhare koji su radili u dvorskim kuhinjama, krojae i druge zanatlije. Tablice 1 i 2 prikazuju relativnu vanost ovih razliitih odjela. T A B L I C A 2.
USPOREDBA UREENJA OSMANSKOG DVORA U RAZLIITIM GODINAMA
GODINA janjiari ademi oglani (janjiarski novaci) bostandije(vrtlari) debedije (oruari) tobdije (topnici) top arabadije (vozai zaprega s topovima) sluge u carskim stajama aije (kuhari) ehl-i hiref (zanatlije) terzije (krojai) ador mehteri (postavljai atora) alem mehteri sipah (konjica) kapidije (vratari) kapidibae (glavni vratari) muteferike (elita) aui tersane neferi (radnici u Arsenalu) sikar halk (sokolari) anigiri sake (vodonoe) 1480. 10.000 ljudi ? ? ? 100 ? 800 120-160 ? 200 200 100 3 000 400 (?) 4 ? 400 ? 200 20 ? 1568. 12.789 ljudi 7745 ? 789 1204 678 4341 629 647 396 620 620 11 044 ? ? 40 ? ? ? ? 25 1609. 37.627 ljudi 9406 ? 5730 1552 684 4322 1129 947 319 871 228 20 896 2 451 ? ? ? 2364 592 ? ? 1670. 53.849 ljudi 4372 5003 4789 2793 432 3633 1372 737 212 1078 102 14 070 2 146 83 813 686 1003 ? 21 30

160 Slubenici razliitih odjela mogli su nakon odreenog vremena, u sklopu odabira (ikma), biti unaprijeeni ili premjeteni na nove dunosti. U esnaestom stoljeu ta su se unapreenja i zamjene odvijali svakih dvije do osam godina. Prilikom dolaska na prijestolje svakoga novog sultana provodila se ikma u koju je bila ukljuena veina slubenika dvora. Kada je 1649. na prijestolje doao Mehmed IV, premjeteno je oko tri hiljade paeva. Tablica 1 je grafiki prikaz premjetaja u vrijeme provoenja reizbora (ikma). Detaljno razraen sistem protokola i unapreenja odreivao je mjesto svakog pojedinca unutar dvorske organizacije. Starost osobe bila je openito pravilo za unapreenja, ali su pojedinci izvanrednih sposobnosti mogli napredovati bre. Svaka je osoba primala dnevnu plau prema svom inu. U esnaestom stoljeu novak u Odaji primao je osam aki dnevno, dok je upravitelj Osobne odaje dobivao sedamdeset i pet. Odjea se dijelila etiri puta godinje. Vii slubenici (aga) odlazili su u mirovinu nakon to su napunili odreen broj godina starosti. Vii dvorski slubenici koji su sluili kao namjesnici stjecali su iskustvo i vjetinu u upravnim i vojnim poslovima. Najistaknutiji od njih mogli su postati beglerbegovi Rumelije, to je bilo najvie namjesniko mjesto, nakon ega su mogli biti unaprijeeni za vezira u Carskom vijeu u Istanbulu. Lutfi-paa, jedan od velikih vezira Sulejmana I, opisao je u autobiografskoj crtici ivot u dvorskim ustanovama: Pisac ove rasprave najslabiji je od Boijih robova, Lutfi-paa, Abdulmuinov sin. Zahvaljujui dareljivosti sultana, ovaj ponizni ovjek odgojen je u Unutranjem dvoru od vremena rahmetli sultana Bajazida (ije je boravite raj). Na pragu osmanske dinastije bio sam dobro raspoloen prema njima Boga radi, i dok sam bio u Unutranjem dvoru, prouavao sam mnoge vrste znanja. Nakon uspona na prijestolje Njegova velianstva sultana Selima I napustio sam dunost ohadara, te uao u slubu Vanjske slube kao muteferika s prihodom od pedeset aki dnevno. Potom su mi povjereni poloaji kapidibae, miralema i sandakbega Kastamona, beglerbega Karamana i Ankare, te napokon, u vrijeme naeg sultana Sulejmana, dunosti vezira i velikog vezira. Kada sam, ponizan i

161 nesavren, napustio dvor, druio sam se s mnogim pripadnicima uleme, pjesnicima i ljudima kulture, te sam pokuavao do krajnjih granica oplemeniti svoju osobnost prouavanjem znanosti. Odanost Lutfi-pae bila je tipina. Sve do sedamnaestog stoljea nepokorni paa bio je rijedak izuzetak. Ukoliko bi kapidibaa donio naredbu za njegovo pogubljenje, on bi obavio svoje molitve i, pomiren sa smru, predao svoj vrat krvniku znajui da niti lokalno stanovnitvo, niti sultanovi robovi u njegovoj sviti ne bi nita riskirali za njega. Robovski sistem zahtijevao je od svih, ukljuujui sultana, da potpuno potuju njegova pravila i tradicije. Poput paeva, i sam je sultan uio s nastavnicima u odreene dane u tjednu. Morao je brino provoditi ceremonijal i postupati prema obiajima koji su odreivali ak i rijei to ih je morao upotrebljavati u odreenim prilikama. Ni u haremu sultan nije bio slobodan. S izuzetkom tako snanih linosti poput Mehmeda Osvajaa, Selima I ili Murata IV, osmanski sultani nisu bili vie od pukih kotaia u mehanizmu. U tom pretjerano ureenom sistemu paevi su se pokuavali istaknuti svojom inteligencijom i sposobnostima meu sebi jednakima, podnosei takav ivot u nadi da e jednog dana pobrati velike nagrade. Odgojeni u vjeri da rade na Boijem putu, osjeali su svojom dunou uspostavu vladavine Boije rijei u svijetu. Ta su vjerovanja davala smisao njihovim ivotima. Dvorski slubenici pratili su sultana na pohodu, ali ni tada nije bilo nikakvih promjena u ustrojstvu dvora. Paevi su dobivali oruje i konje, a svaki dvorski odjel u Vanjskoj slubi ionako je bio ustrojen kao vojni. U bici i kod Mezkeresztesa 1596. godine intervencija dvorskog odreda od deset hiljada ljudi u posljednji je tren odluila ishod. Od vremena Makijavelija evropske autokracije su se poele zanimati za osmanski robovski sistem. M. Baudier je 1624. godine napisao da su red i nain na koji su ovi mladii obueni dokaz da Turci nisu zadrali od barbarstva nita osim imena. U opisivanju osmanskog robovskog sistema 1688. godine Rycaut je napisao da je taj sistem ako se dobro promisli i odvae, jedno od najboljih politikih ureenja u svijetu, i nipoto najslabiji stup Osmanskog carstva. Lybyerovo miljenje da se

162 ovaj sistem moda razvio pod utjecajem Platonove Drave potpuno je bez temelja. Harem - dio dvora potpuno rezerviran za sultanove ene i obitelj - inio je dvor unutar dvora te je bio, kao i u svakom drugom turskom kuanstvu, privatno mjesto u koje je strancima zabranjen pristup. Njegovo ureenje bilo je dopuna robovskog sistema i bilo je slino ureenju organizacije paeva. Taj je vid njegove posebnosti esto zaboravljan zbog irenja neobinih pria. ene za sultanov dvor bile su paljivo birane izmeu ratnih zarobljenica ili su pronalaene na tritima robova. Dodue, ene nisu bile podvrgnute danku u krvi. Godine 1475. bilo je 400 robinja u Topkapi dvoru i 250 u Starom dvoru. Te su djevojke, poput paeva, prolazile kroz dugo razdoblje obrazovanja i obuke. Nakon dolaska na dvor ivjele su zajedno u dvije velike sobe - Velikoj i Maloj odaji, i bile su poznate kao novakinje (ademi; acemi). Pod strogim nadzorom nadglednice aja-kadune (kahya kadin) one su odrastale u profinjene i vjete ene. Uile su sva naela islama, istovremeno stjecale vjetine ivanja, vezenja, plesa, pjevanja, sviranja, lutkarstva ili pripovijedanja, svaka prema svojim sposobnostima. Novakinje su s vremenom postizale inove darija (cariye), agrid (agird), gediklija (gedikli) i usta (usta). (Valja primijetiti da su ova hijerarhija i posljednja tri naziva isti kao i u ustrojstvu cehova, a bili su koriteni i u inovnitvu. Osmanski je obiaj bio da su se svaka vjetina ili zanat trebali nauiti kroz sistem egrtmajstor.) Na isti nain na koji su paevi promicani iz Ostave u Osobnu odaju, uste su birane iz redova gediklija da bi obavljale posebnu slubu za sultana. ene najvieg ranga - uste, koje bi sultan odabrao za svoju lonicu odlikovale su se naslovom has-odalik (has odalik) ili hasekija (haseki). Sve do vremena Sulejmana I osmanski su sultani uzimali i keri stranih vladara za svoje zakonite ene. Sulejman je sklopio vjerski brak s ruskom robinjom Rokselanom, poznatom kao Hurrem Sultan. U razdoblju izmeu 1574. i 1687. godine, kada e na dvoru prevladavati utjecaj sultanove majke (valide sultan), sultani nisu sklapali zakonite vjerske brakove. Same sultanove majke nisu bile zakonite ene prema erijatu. U sedamnaestom stoljeu Osman II i Ibrahim I bili su izuzeci

163 u tome jer su oni sklopili vjerske brakove. Ipak, etiri sultanove odabranice (haseki), etiri je broj zakonitih ena u islamu, odlikovale su se naslovom kaduna (kadin) i dobivale su poseban poloaj. Haseki koja je rodila sultanu dijete, imala je posebne povlastice. Sveano ovjenana i odjevena u samurovinu, prilazila je poljubiti sultanovu ruku. Dobivala je i poseban apartman u haremu za svoju vlastitu upotrebu. ena koja je prva rodila sina, imala je prednost pred svim drugima i naslov ba-kadune (ba-kad n). Slubenice harema, kao i paevi, primale su dnevnu plau i dodatak u odjei, s tim da je svaki odjel imao posebnu odoru. ene iznad ina usta ukraavale su svoju odjeu krznom. Sultanova majka je bila apsolutni autoritet u haremu, dok je glavni crni evnuh - aga harema (harem agas ili darussaade agas ) - stajao u istom odnosu prema njoj kao i glavni bijeli evnuh - kapu-aga (kap agas ) - prema sultanu. Kako je rastao utjecaj sultanove majke nakon 1574., tako je rasla i mo glavnog crnog evnuha, koji je napokon postao najmoniji slubenik dvora. Pripovijeda se da su se ene harema, im bi ule sultanove srebrom optoene papue, smjesta skrivale od pogleda jer je bila uvreda susresti sultana licem u lice. Svaka ena koja je prekrila pravila hijerarhije harema bila je kanjena, jer ako je neka novakinja osvojila sultanovo srce, to je umanjivalo prava ena vieg ranga (usta) i utjecaj sultanove majke, koja je sama paljivo birala ene koje e spojiti s vladarem. Prema predaji, najdraa Sulejmanova ena Rokselana preselila je 1536. godine harem iz Starog u Novi dvor, te je tako zadobila snaan utjecaj nad sultanom i dravnim poslovima. elei osigurati prijestolje svojoj djeci, Rokselana je postigla da Mustafa, sin njezine suparnice, bude pogubljen. Neka od pisama koje je napisala Sulejmanu sauvala su se u arhivima dvora, i u jednom od njih stoji: Moj gospodaru, tvoje odsustvo raspalilo je u meni vatru koja se ne da ublaiti. Smiluj se ovoj napaenoj dui i pouri s odgovorom da bih u njemu uzmogla nai barem malo utjehe. Moj gospodaru, kada bude itao moje pismo, poeljet e da si napisao vie da bi iskazao svoju udnju. Kada sam itala tvoje pismo, tvoj sin

164 Mehmed i tvoja ker Mihrimah bili su pored mene, a suze su tekle iz njihovih oiju. Njihove suze su me izludile ... Pita se zato sam ljuta na Ibrahim-pau. Kada, uz Boiju pomo, budemo ponovno zajedno, objasnit u ti i saznat e uzrok. Veina dvorskih djevojaka udavala se za paeve kada su oni naputali dvor zbog odlaska na slube izvan njega. Napokon, trebalo bi istaknuti da su robovski sistem prihvatili ne samo sultan, nego i svi nivoi vojnog sloja. Sultanov dvor bio je primjer za rezidencije vezira i dravnika u prijestolnici te namjesnika u pokrajinama. Zakon je traio da u pokrajinama beglerbegovi, sandakbegovi i subae (suba ), pa ak i spahije na selu, imaju pratnju razmjernu prihodu koji primaju od nadarbina. Da bi uveali svoj utjecaj, neke pae su drale vei broj robova u kuanstvu nego to je bilo propisano. Naprimjer, Rustem-paa je u vrijeme svoje smrti imao 1700 robova. Nakon svakog ratnog pohoda pae su sultanu predlagali da dodijeli timare njihovim robovima koji su se istaknuli nekim posebnim zaslugama. Rob je tako naputao painu pratnju i postajao spahija. Paevi nekih vezira preli su nakon smrti njihovih gospodara direktno na sultanov dvor. Robovi koji su pripadali osobama vojne klase takoer su imali vojni status. Biti sultanov rob u osmanskom je drutvu bila ast i povlastica, pa zapravo prijevod rijei kul kao rob navodi na krivi zakljuak. Islamski su zakoni obino smatrali slobodu temeljnim, a ropstvo prolaznim stanjem. Osloboenje robova od ropstva smatralo se hvalevrijednim inom koji je vjera poticala. Bio je mogu zakonit islamski brak s robinjom. Premda su turske obiteljske tradicije i plemenske veze oblikovale osmansko drutvo u njegovom formativnom razdoblju, robovi su postupno dobivali na vanosti. Majke i odgojitelji osmanskih sultana obino su imali robovsko porijeklo, a povjesniar Dukas napisao je da se Murat II odnosio prema robovima kao prema brai. Nekadanji vlasnici su ipak jo posjedovali odreena prava nad osoboenicima, od kojih je vano spomenuti nasljedno pravo, to je bio vaan faktor u irenju robovskog sistema. Trgovci su davali prednost stvarnim ili osloboenim robovima kao poslovnim zastupnicima, pa kadijski registri pokazuju da su

165 osloboenici inili najbogatiju i najutjecajniju skupinu u velikim osmanskim gradovima. Robovski sistem je bio vaan u kulturnom, kao i politikom te ekonomskom ivotu. Dvorska kola obrazovala je umjetnike i uenjake, ba kao i muziare i inovnike te zanatlije, koji su radili za sultana i stvorili neke od najboljih i najizvornijih djela osmanske civilizacije. Dvor je bio glavno stvaralako sredite u osmanskoj kulturi. Naprimjer, veliki arhitekt Sinan (1490?-1588.) izvorno je bio djeak koji je putem danka u krvi doao iz Kajserija. Profesionalno obrazovanje stekao je tokom svoga dugogodinjeg rada u vojsci i graditeljskom uredu na dvoru, postavi napokon sultanov glavni arhitekt i autor mnogih djela diljem Carstva, ukljuujui damije Sulejmanije i Selimije u Istanbulu i Edirnama. Na dvoru su se razvili osmanski umjetniki stil i aristokratski nain ivota koji su sultanovi robovi rasprostranili posvuda po Carstvu. Klasina osmanska knjievnost i graditeljstvo razvili su se kao dvorske umjetnosti. Od petnaestog stoljea dvorski arhitekti podigli su graevine u prepoznatljivom osmanskom stilu diljem Carstva, od Konje do Sarajeva. Veina pjesnika i pisaca imala je neki oblik veza s dvorom. Bajazidove knjige rauna pokazuju da je oko dvadeset pjesnika redovno primalo sultanov novac. Sline su poticaje primali i povjesniari. Pored narodnih pripovjedaka, pisanih u ranom razdoblju na jednostavnom turskom, dvorski pjesnici i pisci u slubi Mehmeda Osvajaa stvarali su djela na visokom, knjievnom perzijskom. Nije trebalo dugo da se pojavi dvorska povijest, pisana na turskom uz imitiranje kienog perzijskog stila. S vremenom je nastala posebna osmanska kola historiografije. Osmanska je kultura ostala u sutini dvorska kultura, pa je zbog toga postala sterilna. U esnaestom stoljeu dosegla je klasinu savrenost, ali, ograniena na slubu dvoru i zatvorena za vanjske utjecaje, postupno je izgubila svoju ivotnost.

166 Halil Inalcik

C. CENTRALNA UPRAVA

Carsko vijee (Divan-i humayun) i njegovi lanovi

U bliskoistonoj dravi pravosue je smatrano najvanijom djelatnou vlasti. Premda je veliki divan, prethodnik osmanskog divana (divan-i humayuna), koji se sastajao u odreeno vrijeme da bi sasluao pritube ljudi i ispravljao nepravde, izvorno bio vrhovni sud, istovremeno je bio i najvii organ vlasti. Ta je ustanova odgovarala bliskoistonom poimanju drave i zadrala je svoju vanost jo od sasanijskih vremena. U seldukoj Anadoliji, koja moe posluiti kao primjer najblii osmanskoj praksi, sultan je dolazio dvaput sedmino na veliki divan posluati pritube potlaenih. Sluajevi koji su se mogli rijeiti u okviru erijata, predavani su kadiji, dok su upravna pitanja predavana lanovima divana. Egipanin emsuddin, ljekar Bajazida I, napisao je: Osmanski vladar sjeo bi rano ujutro na iroku, uzdignutu sofu. Narod je stajao poneto udaljen, na mjestu s kojeg je mogao vidjeti sultana, a svako ko je pretrpio nepravdu mogao je doi k njemu i izrei svoju albu. O sluaju se odmah presuivalo. Sigurnost u zemlji je tolika da niko ni u kojem dijelu Carstva ne bi dodirnuo potpuno natovarenu devu koju je njezin vlasnik ostavio i nekamo otiao. Bertrandon de la Brocquiere posjetio je dvor Murata II u Edirnama i opisao kako se divan sastajao u to vrijeme: Proli smo kroz prva vrata koja su se otvorila prema unutra, a koja su uvala trideseterica robova naoruanih toljagama. Ako bi bilo ko

167 pokuao ui bez doputenja, prvo bi ga opomenuli da se povue, no ako bi bio uporan, odbili bi ga svojim kolcima... Kada je spomenuti izaslanik (Milana) uao, dali su mu da sjedne pored ulaznih vrata. Kada god dolazi neki izaslanik, to se dogaa gotovo svakodnevno, il fait porte. Faire porte u Francuskoj bi znailo biti primljen od strane kralja. Ono to mi nazivamo Court du Roy, Turci nazivaju Porte du Seigneur. Kada bi sultan uao, poao bi do galerije koja je bila po strani, gdje mu je bilo pripremljeno prijestolje. To je bila neka vrsta leaja podstavljena barunom i poviena za etiri-pet stepenica. Sultan bi sjeo na leaj, prema njihovom obiaju, kao to sjede krojai dok su na poslu. Tada su pae, koji su ekali na drugom mjestu pokraj galerije, doli pred sultana. Kada su uli u galeriju, svako ko je po obiaju prisustvovao divanu, zauzeo je svoje mjesto. Smjetali su se uzdu zidova to je mogue dalje od sultana. Pojam kapu (kapi) ili dergah-i ali - Visoka Porta - odnosio se izvorno na mjesto na kojem je sultan sasluavao molbe i vodio dravne poslove te eventualno doao predstavljati osmansku vladu. Oko 1475. godine Mehmed Osvaja je prestao osobno predsjedavati sastancima Carskog vijea. Ipak, S obzirom da nije mogao zanemariti temeljnu dunost da osobno saslua pritube, dao je da se u Kui pravde naini prozor s kojeg e imati pogled na prostoriju za sastanke. Kroz taj prozor mogao je pratiti pritube i rasprave. Jedan zapadni izvor opisao je taj prozor na sljedei nain: Na kraju tajne galerije nalazi se mali etvrtasti prozor koji slui kao mjesto za sluanje. To je reetka ispletena od vrbovih iba sa zastorom od krepa ili crnog tafta, a naziva se i opasnim prozorom zbog toga to bi vladar mogao kad god zaeli vidjeti i uti sve, a da ga niko ne vidi ili zna je li uope ondje ili nije. Bilo bi vrlo opasno sakriti ili preutjeti neto, jer se na ovim sjednicama raspravljalo o svim vrstama poslova, javnih i privatnih. Kada bi velikodostojnici zauzeli svoja mjesta na Carskom vijeu, tuitelji su dobivali doputenje da uu i zasjedanje bi zapoinjalo. Carsko vijee nikada nije izgubilo svoje izvorne znaajke vrhovnog suda. Murat III jedne prilike je napustio mjesto za sluanje da bi

168 se pridruio sjednici Vijea im je vidio da se zanemaruju podanika pitanja. Time je osigurao da dobiju punu panju. Ahmed I uredio je da se rasprave Vijea u odreenim prilikama odravaju u njegovom prisustvu, a naredio je vioj ulemi da prisustvuje sudskom procesu u Carskom vijeu protiv Kasim-pae pod optubom da je tlaio narod. U osamnaestom stoljeu Carsko vijee prestalo se sastajati na dvoru, te je prenijelo sve poslove uprave u rezidenciju velikog vezira. Mustafa III je ipak 1766. godine naredio da se ono sastaje na dvoru najmanje jednom sedmino jer Carsko vijee je prvotno osnovano da bi sultan mogao uti albe onih koji su pretrpjeli nepravdu. Kada bi otili na molitvu petkom, odjahali u lov ili poli u ratni pohod, osmanski bi sultani osobno sasluavali pritube podanika S obzirom da narod mora osjetiti da se sultan brine za njegovu dobrobit. Na dan proljetne ravnodnevnice (nevruz) 1591. godine, dok je Murat III stolovao u svojoj ljetnoj palai na obali mora, skupina stanovnika Galate prila je amcima i predstavila svoju tubu protiv galatskog kadije. Sultan je odmah razrijeio kadiju. (U starom Iranu vladari su odravali veliko vijee na nevruz, sveti dan, da bi sasluali pritube naroda.) Bez obzira na svoj drutveni poloaj svako se mogao direktno obratiti Vijeu, a pripadnici raje slali su izaslanstva u Istanbul radi rjeavanja vanih pitanja. To je imalo za posljedicu da su pravda i sigurnost bile najvee u podrujima najbliima prijestolnici. U udaljenijim podrujima pritube su ile na sudove lokalnih kadija koji su biljeili prigovore u svoj registar i upuivali formalnu pismenu pritubu ili, ako je sluaj bio neodloan, slali svoga predstavnika u Istanbul. Istraga o pritubama i ispravljanje prigovora smatrani su najvanijom dunou Carskog vijea. Pritube su se obino odnosile na teak teret oporezivanja, zloupotrebe u prikupljanju poreza ili ugnjetavanje stanovnitva od strane lokalnih vlasti. Sultan je ponekad pokuavao zadovoljiti narod velikim gestama, pa je pritom uklanjao zakonske formalnosti i zanemarivao interese dravne riznice. Stoga je narod, bez obzira radi li se o anadolskim Turcima ili balkanskim kranima, upuivao svoje poglede prema sultanu kao najviem predstavniku pravde i simbolu milosti, koji je mogao ukloniti sve nepravde.

169 Grupa ljudi iz Denizlija je 1661. godine poslala izaslanstvo da se pritui na ugnjetavanje jednog lokalnog uglednika. No, lanovi Carskog vijea, pod utjecajem optuenog, nisu se obazirali na optube sve dok tuitelji nisu zavapili: Ako ovdje nema pravde, kamo da onda idemo? uvi to, sultan, koji se nalazio iza zastora, naredio je poseban sastanak Carskog vijea za sljedei dan. Uspostavilo se da su tuitelji bili u pravu, pa je optueni odmah pogubljen. Stranci su takoer koristili sultana kao posljednje pribjeite. Naprimjer, kada su se Englezi 1648. godine eljeli poaliti na poveanje carina, a veziri im uskratili direktan pristup sultanu, zapalili su katran u bakrenim vedrima privrenima na jarbole sedam engleskih brodova tako da je vatra bila vidljiva iz dvora. Vladar je primijetio vatru i poslao svoga glavnog aua da saslua pritubu. Takoer, bilo je mogue uputiti albu Carskom vijeu protiv presude lokalnog kadije. U tome sluaju, ovisno o prirodi sluaja, tuba se predavala istom sudu na ponovno sasluanje ili se prenosila na novi sud u istom podruju. Carsko vijee direktno je sasluavalo pritube protiv dunosnika dravne uprave. Prilikom vrenja pravde sultan je esto pribjegavao drugim nainima koji su bili tipini za bliskoistonu dravu, ukljuujui odailjanje istraitelja i dounika te objavljivanje adalet-nama (adaletname). Ponekad bi se sultan preruio i osobno vrio preglede. Sulejman I obiavao se preruavati u spahiju, a Ahmed II u mevlevijskog dervia, pa bi se tako maskirani mijeali s podanicima. Murat IV je na svojim tajnim obilascima naredio nemilosrdno pogubljenje mnogih smutljivaca, nadajui se da e tako osnaiti povjerenje naroda u vladarsku i svoju osobnu vlast. Osnovna dunost velikog vezira bila je s vremena na vrijeme provjeriti sigurnost prijestolnice i nadzirati trine cijene, te o stanju toga izvjetavati sultana. Vladar je drao vojsku i pokrajine pod nadzorom tako to je potajno slao dvorske robove da skupljaju obavijesti. U pokrajinama su lokalni kadije bili opunomoeni vriti slubene inspekcije, a od njih su zahtijevani i izvjetaji. Adalet-nama, drugo sredstvo pravde, bila je openita sultanova objava koja je pobrojavala i zabranjivala, pod prijetnjom stroge kazne,

170 zloupotrebe koje su poinile vlasti u nekom odreenom podruju ili diljem Carstva, a bila je objavljivana narodu te je svako, ko bi zaelio, mogao dobiti njezinu kopiju od kadije. Ista prava na albe imali su i janjiari i spahije, koji su se okupljali pred dvorom da bi izrazili svoje pritube protiv dravnih slubenika. Ti protestni skupovi su ponekad ak prijetili sultanovoj vlasti. Kada su 1588. godine spahije plaeni novcem ija se vrijednost smanjila za pola, dobili su od ejhul-islama fetvu kojom se dokazivalo da je to bila nepravda. Potom su otili na dvor zatraiti smrt Mehmed-pae, autora finansijske reforme. uvi na svome prikrivenom prozoru njihove albe, sultan ih je elio zanemariti. No, kada su ga lanovi Vijea upozorili da bi to bilo preopasno, naredio je da se Mehmed-paa i glavni defterdar (defterdar) pogube. Upotrebom sile za postizanje pravde postavljen je opasan presedan. Robovska centralna vojska (kap kulu) pobunila se 1632. godine i ula u dvor. Prijestolje je bilo postavljeno pred Vratima sree odakle je sultan mogao uti pritube pripadnika svoje vojske. Svi dravni dostojanstvenici, ulema i vojni zapovjednici stajali su oko sultanova prijestolja da bi raspravili uzroke pobune, ali su vojnici objavili da je veliki vezir izdajica sultana i drave, te su ga pred vladarevim oima sasjekli na komade. Taj je in bio povreda sultanove vlasti jer je samo njemu pripadala mo izvrenja vie pravde. Nakon to je Mehmed II prestao osobno predsjedavati raspravama na Carskom vijeu, dunost ispitivanja albi i sasluavanja sluajeva prelazila je obino na velikog vezira, kojem su vojni suci (kadiasker) Rumelije i Anadolije, kao i lanovi Carskog vijea, pomagali u sluajevima koji su bili u okvirima erijata. Nakon sastanaka Carskog vijea sultan bi primao njegove lanove u odaji iza Vrata sree da odobri i potvrdi njihove odluke. Pristupali su mu prema utvrenom redu. Prvi koji bi ulazio, bio je janjiarski aga, a nakon njegova odlaska ulazili bi kadiaskeri. Potom su dolazili veliki vezir i ostali veziri, defterdari i niandije (nianc ). Defterdari su odlazili nakon izvjetaja o finansijskim pitanjima i preputali velikom veziru da preda izvjetaj o dnevnim djelatnostima i primi sultanove potvrde posebno vanih imenovanja i odluka. U istoj je prostoriji sultan primao strane veleposlanike i novoimenovane namjesnike, vojne zapovjednike i kadije. Inae,

171 kad god bi poelio proitati neku zapovijed direktno, napisao bi je vlastitom rukom i poslao je velikom veziru preko glavnog bijelog evnuha. Prije donoenja vanih odluka sultan bi pozivao velikog vezira ili ejh-ul-islama na dvor da bi raspravljali sami ili zajedno s drugima kojima je vjerovao. Naprimjer, nakon to se Vijee 1597. godine razilo, Mehmed III je pozvao velikog vezira i jo jednog vezira u paviljon pored mora gdje su raspravljali o ratu s Austrijom. Osim ovih tajnih savjetovanja sultan je mogao, prije donoenja vanih odluka, sazvati savjetodavno vijee kojim bi predsjedavao on ili veliki vezir. Na vijeanje bi pozvao ejh-ul-islama, vanije vezire i vojne zapovjednike te druge savjetnike, koji bi svi slobodno izraavali svoja miljenja. Prije napada na Memeluke Selim I odrao je takav sastanak na kojem je donesena odluka o ratu. Ako bi veliki vezir poelio odrati takav sastanak, morao je prvo dobiti sultanovo doputenje. Ipak, neka izvanredna savjetodavna vijea donijela su odluku o svrgavanju sultana i uspostavi prijelazne vlasti. S obzirom da je najvanija dunost vlasti bilo vrenje pravde, Carsko je vijee u sutini bilo vrhovni sud. No, u osmanskoj je dravi sluilo i kao neka vrsta kabineta koji je raspravljao i donosio odluke o svim dravnim pitanjima i imenovanjima. U skladu s tradicionalnim bliskoistonim poimanjem drave, glavne djelatnosti vlasti sastojale su se od tri odvojena dijela: politikog, pravosudnog i finansijskog. Ouvanje dravne moi, odranje unutranje sigurnosti i odbrana drave od stranih neprijatelja bili su, u osnovi, politika pitanja i nalazili su se u odgovornosti vezira. Dvojica kadiaskera predstavljali su pravosudnu, a defterdari finansijsku vlast. Osim njih tu je bio i niandija, koji je predstavljao dravnu kancelariju. On je ovjeravao da su naredbe i pisma, to ih je objavljivalo Carsko vijee, u skladu s ustanovljenom praksom i dravnim propisima. Takoer, stavljao je na dokumente sultanov slubeni monogram, tugru (tugra), potvrujui njihovu zakonitost. Nositelji tih etiriju slubi, koje su poznate kao stupovi drave, predstavljali su vladarevu vlast na Carskom vijeu i imali su pravo osobnog pristupa sultanu. Bili su odgovorni samo njemu, a moglo im se suditi pred kadijom samo u graanskim parnicama. Jedino je sultan mogao donijeti presudu

172 u vezi s njihovim obavljanjem javnih dunosti. Prijedlog da se sudi glavnom defterdaru zbog uzimanja mita bio je 1596. godine odbijen jer glavni defterdar djeluje na temelju sultanovog ovlatenja i upravitelj je dravne riznice u sultanovo ime. Dosad nije bilo istrage o njegovom slubovanju. Rumelijski beglerbeg, izvorno zapovjednik svih spahija-timarnika u pokrajinama, oduvijek je imao povlasticu sjediti s vezirima na Carskom vijeu i sudjelovati u raspravama. Sulejman I potvrdio je tu povlasticu. Ponekad je ovu slubu obavljao veliki vezir. S porastom vanosti mornarice, u drugoj polovini esnaestog stoljea veliki admiral (kapudan-i derya) bio je biran iz redova vezira, pa je tako stekao pravo da sjedi na Carskom vijeu. Janjiarski aga i drugi vojni zapovjednici te ejh-ul-islam sudjelovali su na vanrednim zasjedanjima. ejh-ul-islam nije imao politiku vlast. Jednom je, tokom vladavine Selima I, ejh-ul-islam Ali Cemali svojevoljno doao na sjednicu Carskog vijea na kojoj se raspravljalo o smrtnoj kazni za stotinu i pedeset slubenika dravne riznice. Proglasivi presudu protivnom erijatu, zatraio je audijenciju kod sultana. ejh-ul-islamovo mijeanje razbjesnilo je autoritativnog Selima I. Sultan mu je rekao da su njegove rijei bile povreda sultanove vlasti te da niko nema pravo ili nadlenost preispitivati ono to sultan zapovijeda ili zabranjuje. Sultan je u klasinom razdoblju Carstva prenosio svoju politiku i izvrnu vlast samo na vezire. Dok je vladar bio u pokrajinama ili na pohodu, jedino su oni imali pravo sazvati prema vlastitoj volji vanredno vijee da bi sasluali tube. Mogli su donositi presude, ukljuujui i smrtnu kaznu. Na Carskom su vijeu koristili svoje ovlasti uz znanje ili na nalog velikog vezira. Velikom veziru sultan je prepustio pravo da djeluje kao njegov potpuni zamjenik u primjeni politike i izvrne vlasti. Kanun-nama Mehmeda Osvajaa ovako opisuje velikog vezira: Znajte da je veliki vezir, prije svega, glava svih vezira i zapovjednika. Vei je od svih ostalih ljudi. On je u svim stvarima sultanov apsolutni zamjenik. Defterdar je zamjenik u dravnoj riznici, ali pod nadzorom velikog vezira. Na svim sastancima i na svim sveanostima veliki vezir zauzima mjesto prije svih drugih.

173 Veziri, ulema, namjesnici, vojska i raja predavali su svoje molbe i zahtjeve velikom veziru koji ih je, ako je smatrao potrebnim, prenosio sultanu da osigura njegovo odobrenje. Potom je izdavao naredbu koja je nosila sultanov peat. Sva imenovanja prvo su se predoavala velikom veziru. Kao sultanov potpuni zamjenik mogao je poduzimati i odreene mjere bez savjetovanja s vladarem: Niko, ak ni ostali veziri, ne smije se mijeati u odnose velikog vezira sa sultanom niti u njegove tajne odluke. Vladar mu je povjeravao vlastiti peat kao simbol slube apsolutnog zamjenika, a vraanje peata znailo je njegovo razrjeenje. Kada bi veliki vezir preuzeo glavno zapovjednitvo na ratnom pohodu, njegova bi mo dosegla vrhunac S obzirom da je tada mogao donositi odluke bez savjetovanja sa sultanom te obavljati imenovanja i razrjeenja po svojoj volji. Poloaj velikog vezira kao vojnog zapovjednika i sultanova apsolutnog zamjenika u upravljanju zemljom, koji bi bio nezamisliv u ranijim islamskim dravama, bio je posve uobiajen u Osmanskom carstvu. Prvi veliki vezir koji je imao ovakvu mo, bio je andarli Hajreddin za vrijeme vladavine Murata I. Mehmed II stvorio je prototip klasinog osmanskog vezira postavljanjem svojih robova na to mjesto. Njima je povjeravao, kao vlastitim zamjenicima, potpunu vlast i centralni poloaj u dravi. Prvi je takav primjer bio Mahmud-paa, koji je obnaao dunost velikog vezira bez prekida od 1455. do 1468. godine. Tokom vladavine Murata II postojalo je suparnitvo izmeu Halil-pae, inovnika iz redova uleme, i rumelijskog beglerbega koji je zapovijedao pokrajinskom vojskom. Mehmed Osvaja za neko je vrijeme objedinio poloaje velikog vezira i rumelijskog beglerbega u osobi Mahmud-pae. Ipak, neka su ogranienja u ovlastima velikog vezira osiguravala poloaj sultana. Dva su velika vezira bila pogubljena zbog navodnog prieljkivanja sultanske vlasti, Ibrahim-paa 1536. i Nasuh-paa 1614. godine, ali su neki moni veziri ipak uspijevali prouzrokovati smjenu sultana. No, vlast velikog vezira nije bila neograniena. Prije donoenja bilo koje vane odluke veliki vezir morao se bezuvjetno posavjetovati s ostalim lanovima Carskog vijea. Razlog za kanjavanje Ibrahimpae bio je njegov obiaj da djeluje bez savjetovanja s ostalim vezirima. Prema tome, elni ljudi finansijskih i pravosudnih grana vlasti bili su

174 na svojim podrujima direktni predstavnici sultana koji je imao potpuni nadzor nad imenovanjem na te poloaje. Murat II je imenovao jednog od svojih bliskih suaradnika, Uvejs-pau, na poloaj defterdara, da bi se suprotstavio prevelikom utjecaju velikog vezira Sokollua (Sokolovia). Veliki je vezir imao pravo nadgledati defterdara, ali, prema rijeima Kanun-name Mehmeda Osvajaa: bez defterdarove naredbe niti jedna aka nee ui ili izai iz dravne riznice. Defterdar je, s druge strane, morao predavati mjesene izvjetaje velikom veziru. Zahtjev za defterdarovim razrjeenjem morao se uputiti direktno sultanu. Istoga popodneva nakon zasjedanja Carskog vijea na dvoru veliki vezir, defterdar i kadiaskeri odravali su vijeanja u svojim rezidencijama da bi raspravili poslove slubi kojima su upravljali. Veliki vezir nije zapovijedao janjiarima, najvanijim vojnim korpusom. Janjiarski aga, kojeg je sultan direktno imenovao, odravao je odvojeno vijeanje u svojoj rezidenciji, gdje se bavio pitanjima janjiara i sasluavao tube koje su se ticale njegovih vojnih jedinica. Morao je, s druge strane, obavijestiti velikog vezira prije bilo kakve molbe koju bi htio uputiti sultanu. K tome, veliki je vezir birao inovnika zaduenog za janjiare, koji je djelovao kao oficir za osoblje u janjiarskom korpusu to mu je davalo odreeni upravni nadzor. Kada sultan ne bi osobno iao na vojni pohod, jedan je dio janjiara ostajao u pozadini. Vrlo su rijetko svi janjiari stavljani pod zapovjednitvo velikog vezira. Od druge polovine esnaestog stoljea veliki admiral predsjedavao je odvojenim vijeem koje se bavilo pomorskim pitanjima i tubama koje su nastajale u mornarici, te predlagao i vrio imenovanja i razrjeenja. Veliki je vezir imao pravo posjeivati i s vremena na vrijeme pregledavati Arsenal. Glavni bijeli evnuh nadgledao je slubenike dvora i upravu nezavisno od velikog vezira, a utjecao je na sva imenovanja i unapreenja na dvoru direktnim molbama sultanu. Veliki je vezir mogao pak uputiti sultanu zahtjev za razrjeenje glavnog evnuha i postavljanje vlastitog kandidata. Ulema je predstavljala najsnanije sredite moi u dravi, neovisno od velikog vezira. Kadiaskeri Anadolije i Rumelije bili su upravni slubenici odgovorni za primjenu vjerskog zakona. Imali su ovlasti imenovati i razrjeavati kadije i vjerske dostojanstvenike. Oni su davali konanu odluku o tubama u okviru erijata. ejh-ul-islam, istanbulski

175 muftija i poglavar uleme, nije smatran pripadnikom vrhova vlasti, ali je ipak s vremenom zadobio snaan utjecaj na dravne poslove. Radi imenovanja novog ejh-ul-islama veliki je vezir upuivao molbu sultanu, koji pak nije morao prihvatiti njegov prijedlog. Tako je 1598. godine, unato snanom pritisku velikog vezira Yemii Hasan-pae da se prihvati njegov kandidat, sultan na taj poloaj postavio svoga odgojitelja. Hasan-paa je bio u neprekidnom sukobu sa ejh-ul-islamima, uspjeno ishodivi razrjeenje jednog od njih, Sunullaha. S druge strane, veliki vezir Cerrah Mehmed se, u pokuaju da ouva sklad, savjetovao s velikim vezirom? (ejh-ul-islamom) o svim vanim dravnim pitanjima. Optube u ejh-ul-islamovoj fetvi mogle su uzrokovati svrgavanje sultana i, podjednako, propast mnogih velikih vezira. ejh-ul-islam bio je poglavar uleme. Upuivao je molbe za imenovanja, unapreenja i razrjeenja osoblja medresa velikom veziru, a od esnaestog stoljea dobio je ovlasti po kojima je predlagao imenovanja i razrjeenja kadija vanih podruja, stekavi tako uinkovit nadzor nad cijelom ulemom. Kao to je veliki vezir bio apsolutni predstavnik sultanove izvrne vlasti, tako je ejh-ul-islam postao apsolutni predstavnik sultanove vjerske vlasti. Ta razliita ogranienja onemoguavala su velikom veziru da stekne mo jednaku sultanovoj, ali je on u svojstvu vladareva apsolutnog zamjenika imao pravo nadgledati i ispitivati sve odjele dravne uprave, te je tako ouvao neovisnost svoje uprave i jedinstvo svoga nadzora. Nijedno imenovanje ili razrjeenje nije moglo biti obavljeno, niti je ijedna sultanova zapovijed mogla biti objavljena bez potvrde velikog vezira. Postalo je uobiajeno da sultan ne bi trebalo da odbije niti jednu odluku Carskog vijea ije bi potvrivanje veliki vezir predloio. Neovisnost velikog vezira bila je nepromjenljivo naelo bliskoistone drave. U vlastoruno napisanom ukazu kojim se Murad-paa imenuje na poloaj velikog vezira, Ahmed I je ustvrdio: Ne prihvativi niije preporuke i zahtjeve, prenio sam na tebe poloaj velikog vezira i poslao ti svoj peat. Navodi se da je 1656. godine Kprl Mehmed prihvatio poloaj velikog vezira pod uvjetom da sultan nee odbiti niti jedan prijedlog koji bi on predloio; da e samo on odluivati o svim imenovanjima i razrjeenjima; da sultan nee imati drugog savjetnika o

176 dravnim poslovima osim velikog vezira; da dvor nee tititi nikoga od njegovih suparnika te da e sve klevete protiv njega biti zanemarene. Kandidat za poloaj velikog vezira obino je bio drugi vezir, ali su glavni bijeli evnuh, sultanova majka ili sultanov odgojitelj esto igrali vanu ulogu u stvarnom odabiru. Novi se veliki vezir, ne mogavi sauvati svoju neovisnost, obino oslanjao na podrku janjiara i uleme ili je pak pokuavao produiti mandat dodvoravanjem nekoj od dvorskih klika. Veliki veziri autokratskih sultana kao to je bio Selim I ostajali su u sjeni, dok su drugi, poput Gedik Ahmeda (veliki vezir 1474., vezir 1481.-1482.) ili Kopruli Mehmeda (1656.-1661.) imali diktatorske ovlasti. Izvor moi Gedik Ahmeta bio je janjiarski korpus, a Kprl Mehmeda dvor. Do uvoenja sistema kaveza novi je sultan dolazio u prijestolnicu s ljudima koji su sluili na njegovu dvoru dok je obavljao slubu pokrajinskog namjesnika. Njihovi pokuaji da prebace politiku vlast u svoje ruke snano su utjecali na osmansku unutranju politiku. Odgojitelj Mehmeda Osvajaa, Zaganos, snano se protivio velikom veziru andarl Halilu i ohrabrivao novog vladara da zapone opsadu Carigrada. Nakon osvajanja Carigrada Zaganos je naredio pogubljenje svoga suparnika i zamijenio ga na mjestu velikog vezira. Kada je Selim II doao na prijestolje, doveo je u nepriliku ostarjeloga velikog vezira Sokolovia djelujui po savjetima svoga nekadanjeg odgojitelja. Izmeu 1579. i 1599. godine odgojitelj Murata III i Mehmeda III Sadeddin vodio je glavnu rije u upravljanju domaom i vanjskom politikom drave, to je slubeni dvorski povjesniar prokomentirao rijeima da su poslovi sultanata bili potpuno ovisni o njegovom miljenju. Pojavom ustanove kaveza miljenje vladareve majke postalo je glavni faktor u imenovanju vezira. Ibrahim je 1596. godine postao veliki vezir tek nakon insistiranja majke Mehmeda III Safije Sultan. No, niti jedna od majki sultana nije bila tako utjecajna kao ena Ahmeda I, Koem Sultan, koja je u savezu s janjiarima odigrala vanu ulogu u svim promjenama velikih vezira i svim promjenama na prijestolju do dolaska Mehmeda IV na vlast. Nadzirala je cjelokupnu dravnu politiku sve dok 1651. godine majka Mehmeda IV, Turhan Sultan, nije naredila da je zadave. Sultanov ejh bio je jo jedan skriveni faktor koji je utjecao na odluke vlasti. Svaki je sultan imao ejha koji je sluio kao njegov duhovni

177 mentor i koji je mogao, vjerovalo se, prorei budunost i osigurati Boiju pomo, poput amana koji su sluili paganskim turkijskim vladarima srednje Azije. Tokom opsade Carigrada Mehmed II stalno je traio duhovno vostvo svoga ejha Akemseddina. S obzirom da nije mogao predvidjeti dan pada Carigrada, ejh je napisao da vojnicima nedostaje vjere i pozvao da im se hitno imenuje nemilosrdni i strogi zapovjednik. Duhovni savjetnik Murata III ejh Scca, pripadnik helvetijskog dervikog reda, bio je toliko utjecajan da je svako, ko bi traio neko visoko mjesto, morao obavezno njega prvog posjetiti. Najpoznatiji od ovih ljudi bio je ejh Ahmeda I. Hdai Efendi, koji je ne samo poticao sultanovu vjersku gorljivost, nego se mijeao i u politiku. Preporuio je, naprimjer, prihvaanje mirovnog sporazuma s ruskim izaslanikom pod uvjetom da Rusi napuste utvrde Terek, Astrahan i Kazan, potom je pourivao da se puste utamnieni kadije, te savjetovao da se Ahmed-paa postavi za namjesnika Egipta. Javno je mnijenje takoer imalo vei utjecaj na odreivanje osmanske politike, nego se to openito priznavalo. Ve u drugoj polovini esnaestog stoljea postojao je savez izmeu brojnih pripadnika vojske centralnih vlasti (kap kulu) i zanatlija. Mnogi od njih su i sami postali zanatlije ili trgovci, dok su ostali ulagali svoj novac u trgovake pothvate i lihvarstvo. Stanovnitvo Istanbula uvijek je bilo spremno sudjelovati u nemirima koji su se obino dogaali tokom razdoblja finansijskih i ekonomskih neprilika. Javno mnijenje obino bi podravalo te ustanke, a ejh-ul-islamova fetva bi davala pravni izraz podrci naroda. Tipian primjer takvih pobuna bili su neredi koji su doveli do svrgavanja sultana Ibrahima 1648., Mehmeda IV 1687., Mustafe II 1703., Ahmeda III 1730. i Selima III 1807. godine. Narodni ustanak mogao je obino biti uspjean samo u suradnji s vojnim jedinicama centralnih vlasti. Ipak, 1651. narod Istanbula ustao je protiv vlasti janjiarske hunte. Sve do sedamnaestog stoljea seljaki ustanci u pokrajinama bili su rijetki S obzirom da je zakon zabranjivao raji noenje oruja. No, bijeg seljaka sa zemlje bio je oblik pasivnog otpora koji je kod vlasti izazivao isto toliko nemira kao i ustanci jer je liavanje drave njezinih prihoda i posjednika timara njihovih izvora dohotka potkopavalo vojnu snagu Carstva. Ugroene bjeanjem seljaka sa zemlje, vlasti su poele poduzimati mjere u korist raje, ponekad provodei i smanjivanje poreza.

178 elja osmanskih sultana da pridobiju naklonost javnog mnijenja prisiljavala ih je na pravino postupanje. Ako je vladar bio nepopularan, u narodu bi se proirile glasine da nije potivao erijat ili da je pio vino ili inio druge protuzakonite stvari. Tiranin Murat IV redovno je pio, a istovremeno je bio najnemilosrdniji zagovornik zabrane alkohola. U namjeri da se prikau privrenima erijatu, sultani su s vremena na vrijeme izdavali ope naredbe da se kanjavaju oni koji su zanemarivali molitve ili krili ramazanski post te da se zatvaraju krme i javne kue. Nikada nisu proputali zajedniku molitvu petkom u damiji i esto su dijelili milodare siromanima i derviima. Prilikom godinje Svetkovine rtve (Kurban-bajram) hiljade ovaca, samo u Istanbulu tri hiljade, bile su obredno klane i dijeljene siromanima. Sultan je u Meku i Medinu slao godinji dar vrijedan desetine hiljada dukata, a polazak te povorke i njezin prolazak putem do svetih mjesta pratile su velike sveanosti i parade. Sultani su se oduvijek plaili vjerskih voa, posebno narodnihih ejhova i dervia koje su pokuavali uiniti ovisnima ili ih pokoriti strogim mjerama. Ti ejhovi i dervii obino su bili glavni promotori opozicionih pokreta. Naprimjer, tokom vladavine Mehmeda III propovijedi jednog ejha u Istanbulu toliko su uzbunile narod, da su ga vlasti protjerale iz grada, ali su zbog protesta naroda bili prisiljeni dopustiti njegov povratak. Murat IV pogubio je 1639. godine ejha nakibendijskog dervikog reda, zvanog Mahmud, koji je postao pretjerano utjecajan, a u Ilgnu ejha iz Sakarye koji je privukao oko sedam do osam hiljada sljedbenika. Gubljenje nezavisnosti velikog vezira bio je glavni uzrok politike krize u prvoj polovini sedamnaestog stoljea. Kprl Mehmed imenovan je 1656. godine velikim vezirom s diktatorskim ovlastima, a njegov ga je sin Ahmed naslijedio na tom poloaju (1661.-1676.). Pod upravom dvojice velikih vezira Kprl dravni su poslovi voeni u rezidenciji velikog vezira, dok su sjednice Carskog vijea izgubile svoju staru vanost. Sultan je bio obavjetavan pisanim izvjetajima. On bi ih potom vraao nakon vlastorunog dodavanja svojih zapovijedi i elja. Nakon to je vlast prenijeta u rezidenciju velikog vezira, veziri, lanovi Carskog vijea, pali su u sjenu, dok su tri slubenika koji su bili direktno u slubi velikog vezira dobili na vanosti. To su bili ehaja-beg (kethda bey), vezirov pouzdanik za politika i vojna pitanja; aubaa (avu bai),

179 koji je primao albe i tube na Carskom vijeu, te reisulkutab (reislktab), koji je dugo vremena bio glavni sekretar Carskog vijea i uvar dravnih sporazuma i propisa. Na sastancima u rezidenciji velikog vezira svaki je od tih slubenika zapravo predstavljao lana vlade, a nakon 1720. godine dodijeljen im je in vezira. U devetnaestom stoljeu te su slube postale ministarstva unutranjih poslova, pravosua i vanjskih poslova. Istovremeno se defterdarova rezidencija razvila u velik, neovisan odjel. U odreene dane u tjednu defterdar je prisustvovao sastancima u rezidenciji velikog vezira. Prije donoenja vanih odluka veliki vezir je odravao openita savjetodavna vijeanja.

inovnitvo
Osmanska praksa u upravi i inovnitvu bila je rezultat i produetak stare tradicije predislamskih bliskoistonih drava. Podjela zaduenja unutar uprave bila je u skladu s tim tradicijama. Islamska politika teorija priznavala je ljude pera pored ljudi maa i ljudi vjere kao stupove uprave, a u predosmanskim muslimanskim dravama elni je poloaj u vlasti, s naslovom vezira, zauzimao onaj ko bi se istaknuo u dravnoj kancelariji ili riznici. Pisarsko umijee smatralo se jednom od praktinih znanosti. Unutar toga poziva postojala su dva glavna ogranka: dopisivanje i finansije, svaka sa svojim specijaliziranim vjetinama za koje je bila potrebna obuka. inovnik je stjecao obrazovanje u samim uredima, koji su bili ustrojeni prema sistemu egrt-majstor kao i svaki zanatlijski ceh. Iz sigurnosnih razloga pisarsko je umijee bilo u mnogim razdobljima tajno znanje. U emevijsko i abasijsko doba samo su lokalni kranski i perzijski pisari imali dovoljno iskustva u tehnici voenja finansija i uprave, te su dugo monopolizirali javne poslove hilafeta. Kalkaendi (1355.-1418.) je razlikovao tri vrste pisara: one koji su pisali naredbe to su se slale namjesnicima i slubenicima, one koji su skupljali dravne prihode i utvrivali njegove izvore, te one koji su nadgledali imenovanja i plae ljudi koji su bili zadueni za odbranu zemlje i drutvenog reda. Te vrste inovnika odgovarale su osmanskoj

180 praksi. Prva skupina inovnika sluila je pod reisulkutabom i njegovom pratnjom, druga je radila u dravnoj riznici, a trea pod niandijom. Naelnik dravne kancelarije, niandija, esto je dolazio iz redova uleme. Mnogi inovnici Carskog vijea stekli su obrazovanje kao paevi na dvoru, ali su osmanski pisci esnaestog stoljea kritizirali tu praksu jer su smatrali da je uvoenje robova u inovnitvo protivno tradiciji i propisima. Obino su roaci i sluge inovnika ulazili u urede kao naunici (agird), gdje su dugo sluili pod vostvom vieg sekretara, kalfe (kalfa). Sticali su potrebne vjetine i znanje te su razvijali odreene specijalnosti. Postojali su i profesionalni prirunici za poslove sekretara, a najstarije od njih napisali su perzijski sekretari u abasijskoj slubi. Sekretari su upotpunjavali svoje obrazovanje u vjerskim i pravnim znanostima odlascima na predavanja u damije. Naelnici odjela (hacegan) nadgledali su rad kalfi i pomagali im razviti vlastite vjetine. Kao i u cehu, egrt je postajao sekretar nakon to je proao ispit i dobio odobrenje svojih nadreenih, koji su potom unosili njegovo ime u popis kandidata (mlazim). Postojao je odreen broj sekretara u svakom uredu. Naprimjer, propis iz 1732. odreuje broj sekretara u Carskom vijeu na pedeset - dvadeset egrta i trideset kandidata. Ako bi sekretar umro, njegov bi sin, ako je bio primjeren, zauzimao njegovo mjesto, inae bi jedan od kandidata dolazio na taj poloaj. Najvaniji je uvjet bio pokazivanje profesionalne sposobnosti viim sekretarima ureda. Potom bi oni predloili ime svoga kandidata velikom veziru, koji bi ga predloio sultanu. Kada je odobrenje prihvaeno, izdavanjem vladarske povelje zakljuivane su formalnosti imenovanja. Godine 1537. bilo je osamnaest sekretara direktno ukljuenih u oblikovanje carskih ukaza, od kojih su se jedanaesterica specijalizirala za politike i upravne naredbe, a sedmerica za finansijske ukaze. Uredi su zapoljavali sekretare i egrte. Godine 1568. bilo je 222 sekretara u odjelima dravne riznice, dok ih je potkraj osamnaestog stoljea bilo vie od sedam stotina. Osim centralnih vlasti, jedan je broj povjerenstava, poput povjerenstava dravne kovnice, carina i itarica, uz neke vojne organizacije, poput janjiarskog korpusa, ljevaonice topova ili arsenala, imao vlastite urede. U pokrajinama su namjesnici, kadijski sudovi i brojni vaniji vakufi imali svoje osoblje za poslove sekretara, a u svakoj je utvrdi postojao inovnik koji

181 se brinuo za raune posade i personalna pitanja. Odgovorni povjerenik, uz sekretara-pomonika, imenovao se prilikom svakog dravnog poduhvata, bilo da se radilo o gradnji, rudarstvu, manufakturi ili poljoprivredi. Stoga je konani broj sekretara bio mnogo vei od ogranienog broja osoblja koje je radilo u uredima centralnih vlasti. Na kraju esnaestog stoljea Ali Efendi je napisao da je jedan broj sekretara povremeno zaraivao za ivot pisanjem molbi i kopiranjem rukopisa. Hiljade popisa i doslovno milioni dokumenata koji se jo uvaju u turskim arhivima dokaz su da je Osmansko carstvo bilo inovnika drava. Kao u svim islamskim dravama sekretari su i u Osmanskom carstvu bili osnovni element uprave. Oni su oblikovali vladarske ukaze, predlagali upravne mjere, pripremali zakone i propise te nadzirali njihovu primjenu. Naelnik dravne kancelarije uvijek je bio i lan Carskog vijea, a postoji nekoliko primjera da su se neki od niandija uspinjali i na poloaj velikog vezira. Kada je Osmansko carstvo nakon 1699. provodilo miroljubivu, reformistiku politiku i pridavalo veu vanost diplomaciji, sve je vei broj velikih vezira dolazio iz inovnikog sloja. Prije toga razdoblja veina je velikih vezira bila iz redova vojnike klase. Karijera niandije obino je slijedila poseban obrazac. Nakon dugotrajne slube kao teskeredija (tezkerecy), jedan od sekretara koji su pisali ukaze Carskog vijea, i stjecanja iskustva itanjem molbi, praenjem rasprava i pisanjem nacrta fermana, ulazio bi u ured reisulkutaba, koji je bio naelnik ureda vezanih uz poloaj velikog vezira. Potom bi postajao naelnikom dravne kancelarije. U slubi vezira bili su povjerljivi sekretari, dobro upueni u tradicionalna naela dravnitva, a upravo su oni bili odgovorni za uspjeh nekolicine velikih osmanskih dravnika. Za vrijeme vladavine Sulejmana I, naprimjer, glasoviti Celalzade iz redova sekretara, postao je tajni savjetnik velikog vezira Ibrahim-pae. Potom je kao niandija od 1525. do 1557. bio vrlo aktivan u upravi i izradi nacrta zakona. Slavni veliki vezir Mehmed-paa Sokolovi (1564.-1579.) nije donosio niti jednu odluku o dravnim pitanjima prije nego se savjetovao sa svojim povjerljivim sekretarom Feridunom, koji je sluio kao naelnik dravne kancelarije izmeu 1573. i 1581. godine. Sekretar po imenu Samizade Mehmed savjetovao je velike vezire iz porodice Kprl. Sultanovi

182 povjerljivi sekretari nisu, ipak, postali tako utjecajni kao to su bili u mamelukom Egiptu S obzirom da je osnovno naelo osmanske drave bilo da ne smije biti posrednika izmeu sultana i velikog vezira. Sekretari su openito odgovorni za uvoenje tradicionalnih bliskoistonih naela u upravljanje Osmanskim carstvom. Predstavljali su politike i svjetovne interese drave nasuprot ulemi koja je predstavljala erijat. Glavna im je briga bila odravanje neovisnosti politike vlasti i uvrivanje centralne vlasti, a potom poveanje prihoda i zatita raje. U razdoblju propadanja Carstva oni su, unato suprotstavljanju uleme, uveli reforme i smatrali prihvaanje evropskih ideja u upravi i na drugim podrujima jedinim nainom da se spasi Osmansko carstvo. Reformatorski veliki veziri Koca Ragib, Halil Hamid i Mustafa Reid bili su svi profesionalni inovnici. U Osmanskom carstvu, kao i u svim islamskim dravama od vremena Emevija i Abasija, od inovnika se zahtijevalo posjedovanje enciklopedijskog znanja, pa su stoga oni pokazivali zanimanje na svim poljima praktinog i korisnog znanja, za knjievnost, jezik, kaligrafiju, pravo, povijest i filozofiju ili geografiju, temelje kalendara, mjernitvo i poljoprivredu. Ulema nije imala direktnog interesa na ovim poljima, pa su stoga najbolja djela na tim poljima rad profesionalnih sekretara. Najvei osmanski enciklopedist Katib elebi (1608.-1657.) bio je sekretar Carskog vijea. Povijesna i politika djela koja su sastavili pripadnici inovnitva najbolje izraavaju bliskoistone tradicije o dravi, a upravo su ovi ljudi, zajedno s robovima koji su obrazovani na vladarevu dvoru, odigrali vanu ulogu u stvaranju osmanske kulture. Ipak, inovnici nisu uvijek djelovali u najboljem interesu drave. Od sredine esnaestog stoljea mito je postalo rairena pojava, ak i u vrhu uprave. Krivotvorenje fermana postalo je kanjivo odsijecanjem ruke ili smru, ali je unato strogim kaznama jedan od glavnih uzroka nereda u sistemu bilo davanje nekoliko povelja za jednu nadarbinu od strane sekretara. Istovremeno, stalno je opadanje vrijednosti ake, bez odgovarajueg porasta plaa, poticalo mito. Dvojica su inovnika dravne riznice objeena, a esterica otputena 1595. godine jer su primili mito. Veliki je vezir 1598. kaznio sekretare, rekavi pri tome: Svojim brojnim podmuklostima imate za cilj potkopati red u dravi.

183 Halil Inalcik

D. POKRAJINSKA UPRAVA I TIMARSKI SISTEM

Pokrajinska uprava
Od najranijeg razdoblja osmanski su sultani imenovali po dva predstavnika vlasti za upravljanje nekim podrujem: bega, koji je dolazio iz vojnikog sloja i predstavljao sultanovu izvrnu vlast, te kadiju iz redova uleme, koji je predstavljao sultanovu sudsku vlast. Beg nije mogao kazniti nikoga bez kadijine presude, a kadija nije mogao osobno izvriti nijednu od svojih presuda. U donoenju odluka i primjeni erijata i kanuna kadija je bio neovisan od bega. Zapovijedi je primao direktno od sultana, kojem se takoer mogao osobno obratiti molbom. Osmanlije su takvu podjelu vlasti u pokrajinskoj upravi smatrali vanom za njezin uspjean rad. Dok je jo bila samo pogranina kneevina, osmanska je drava bila podijeljena na vladarev sandak i sandake koje je sultan povjeravao na upravljanje svojim sinovima. Sandak je bio upravna jedinica pod vojnim upraviteljem - sandakbegom (sancak beyi) - koji je od vladara primao sandak (zastavu) kao simbol vlasti. S brzim irenjem podruja pod osmanskom vlau na Balkanu nakon 1361. godine postalo je nuno - kako bi se odrao nadzor - da se imenuje beglerbeg, koji je bio nadreen svim sandakbegovima. Murat I postavio je svoga odgojitelja ahina na to mjesto, stvorivi u Rumeliji prvi beglerbegluk (beylerbeyilik). Murat I postavio je kasnije svoga sina Bajazida za namjesnika novoosvojenih oblasti na istoku sa sjeditem u Kutahji. Kada je Bajazid I 1393. godine preao u Rumeliju, osjetio je potrebu za stvaranjem

184 anadolskog beglerbegluka s prijestolnicom u Kutahji, koji bi ukljuivao cijelu zapadnu Malu Aziju. Stvorio je i trei beglerbegluk s glavnim gradom u Amasji, koja je takoer bila sjedite jednog osmanskog princa. Sve do sredine petnaestog stoljea bila su to jedina tri beglerbegluka u Osmanskom carstvu. Do kraja su predstavljala jezgru Carstva. Vidjeli smo da je uspostava osmanske uprave u evropskim oblastima tokom razdoblja osvajanja bila postupan proces. Izmeu podruja koja su organizirana kao sandaci pod direktnom osmanskom vlau i podruja otvorenih za sveti rat, postojala je neka vrsta tampon zone, bilo kao pogranino podruje, bilo kao vazalna drava. Begovi na granici bili su nezavisniji od centralne vlasti nego begovi blii prijestolnici, a dolazili su iz porodica kao to su Evrenuzolu ili Mihalolu, koje su drale svoje namjesnike poloaje na nasljednoj osnovi. Poloaj tih begova unutar Osmanskog carstva bio je slian poloaju Osman Gazija u doba selduke vladavine. Na njihovim su podrujima spahije obino bili njihovi robovi ili sluge. U vazalnim su dravama Osmanlije obino ostavljali autonomiju u domaim poslovima, ali su prisiljavali vazalne vladare da daju pomone jedinice za ratne pohode. Neka podruja radije su stavljali pod upravu begova, dok su u drugima osnivane vazalne kneevine. Ipak, u petnaestom i esnaestom stoljeu vlasti su obino stavljale novoosvojena podruja pod izravnu upravu sandak-begova, nad kojima su ponekad potom imenovali beglerbegove.Tako su nastajali novi beglerbegluci. Nastanak novih beglerbegluka bio je gotovo uvijek dugotrajan proces, esto odreen vojnim razlozima. Naprimjer, bilo je potrebno da proe razdoblje izmeu 1463. i 1580. godine prije nego to je pokrajina Bosna, prvobitno u sklopu Rumelije, postala poseban beglerbegluk, ustrojen radi suprotstavljanja Austriji. Beglerbegluk Ozu nastao je potkraj esnaestog stoljea od sandaka zapadne crnomorske oblasti kao bedem protiv Kozaka. Godine 1520. postojalo je samo est beglerbegluka u Carstvu, a do kraja vladavine Sulejmana I bilo ih je esnaest. Alirski beglerbegluk stvoren je i povjeren Hajreddinu Barbarossi 1533. godine u pokuaju da se ujedine sve pomorske snage protiv Karla V. Veliki admiral Barbarossa ujedinio je pod svojom upravom Alir, koji je sam osvojio, i trinaest sandaka na obalama i otocima Sredozemnog mora. Nakon posljednjeg desetljea esnaestog stoljea beglerbegluci, poznati sada kao ejaleti (eyalet), bili su ogranieni

185 u svojoj veliini. Oko 1610. godine u Carstvu su postojala trideset i dva ejaleta. Oni su prikazani na tabeli 3. T A B L I C A 3.
POPIS BEGLERBEGLUKA

BEGLERBEGLUK Rumelija Anadolija (zapadnaMala Azija) Rum Trabzon (Trebizond) Bosna Karaman Kefe Dulkadir (Zulkadirijje) Erzurum Dijarbekir Musul (Mosul) Haleb (sjeverna Sirija) am (Damask; juna Sirija) Trablus-am Misir (Egipat) Jemen (s Adenom) Dezair-i bahr-i sefid (Egejsko otoje) Dezair-Garb (Alir) Kars Bagdad Van Tunis Basra Lahsa (el-Hasa) Budim Trablus-Garb Temivar ehrizor Habe (Abesinija) Kibris (Cipar) ildir Rakka

GLAVNI GRAD Edirne; kasnije Sofija i Bitola Ankara i Kutahja Amasja i Sivas Trabzon Sarajevo Konja Kaffa Maras Erzurum Dijarbekir Mosul Halep Damask Tripoli (Libanon) Kairo Zabid, Sana Galipolje Alir Kars Bagdad Van Tunis Basra el-Katif Budim Tripoli (Libija) Temivar ehrizor Suakin i Dida Nikozija ildir Ruha

VRIJEME OSVAJANJA 1361.-1385. 1354.-1391. 1392.-1397. 1461. 1463. 1468.-1474. 1475. 1515. 1514. 1515. oko 1516. 1516. 1516. 1516. 1517. 1517.-1538. 1354.-1522. 1516. 1534. 1534. 1533. 1534. 1538.-1546. oko 15501526.-1541. 1551. 1552. 1554. 1555--1557. 1570. 1578. 1571.

VRIJEME OSNIVANJA oko 1362. 1393. 1413. oko 1578. 1580. 1468.-1512. 1568. 1522. 1533. 1515. 1535. 1516. 1517-1520. oko 1570. 1517.-1522. 1540. 1533. 1533. 1580. 1535. 1548. oko 1573. 1546. 1555. 1541. 1556. 1552. ? 1557. 1570. 1578. oko 1600.

186 Vlasti su mogle uvesti timarski poredak samo u onim podrujima gdje je postojao sistem sandaka, a osmanski pravni poredak i osmanska uprava vrsto uspostavljeni. Timarski sistem nije bio na snazi u pokrajinama Egipat, Bagdad, Abesinija, Basra i Lahsa, koje su stoga sauvale odreenu lokalnu samoupravu. Sultan je smjestio janjiarske posade u svaku od tih pokrajina i imenovao namjesnika, defterdara i kadiju. Pokrajinski prihodi nisu bili podijeljeni spahijama kao timari, nego je namjesnik nakon plaanja svih vojnih i upravnih trokova pokrajine - morao poslati u prijestolnicu utvrenu godinju svotu, poznatu kao salijana (salyane). Te su pokrajine stoga postale poznate kao salyane-pokrajine. Uprava nasljednih sandaka koji su pripadali plemenskim poglavarima u nekim podrujima istone Anadolije bila je, pak, drugaija. U tim sandacima, poznatim kao hukumet-sandaci (vladini sandaci), svi su prihodi pripadali nasljednom plemenskom begu, od kojeg se, pak, zahtijevalo da - na sultanovu zapovijed - sudjeluje na pohodu s odreenim brojem vojnika. U vanim gradovima toga podruja sultan je obiavao postavljati kadiju i stacionirati janjiarsku posadu. Tako je postojao odreen broj autonomnih pokrajina koje su bile izuzete od direktne osmanske vlasti. Postojale su salyane- i hukumet-pokrajine, kranske vazalne kneevine Moldavska, Vlaka, Transilvanija, Gruzija, erkezija, a u sedamnaestom stoljeu i kozaki hetman, dok su se meu podlone muslimanske kneevine ubrajali i Krimski hanat, Mekanski erifat i, privremeno, Gilan. Pokrajine Tripoli, Tunis i Alir sauvale su svoj izvorni karakter pograninih pokrajina. U esnaestom stoljeu osmanske su vlasti polagale pravo na teoretsko vrhovnitvo nad Mletakom republikom, Poljskom i Habsburkom monarhijom, dravama koje su im plaale danak, kao i nad Francuskom kada je Franjo I zatraio osmansku pomo i sklopio savez s Osmanlijama. No, tipina osmanska pokrajina bila je ona u kojoj je na snazi bio timarski sistem. Potreba za izdravanjem velike carske vojske na osnovama srednjovjekovne ekonomije potakla je uspon tog sistema, koji e oblikovati pokrajinsku upravu Carstva i njegovu finansijsku, drutvenu i agrarnu politiku. Sve je to nastalo kao odgovor na vojne potrebe drave.

187 Nestaica kovanog novca bio je temeljni problem bliskoistonih carstava. Zlato i - to je jo vanije - srebro bili su temelj novanog sistema, pa je drava, suoena s nestaicom tih metala, imala potekoa u finansiranju svojih velikih pothvata, a posebno u odravanju velike stajae vojske. Seljaku je pod tim uvjetima bilo nemogue plaati glavni porez - desetinu (uur) - u gotovini, pa ga je plaao u naturi. No, srednjovjekovna drava nije praktino imala nikakvog naina skupljanja i pretvaranja u novac poreza koji su se plaali u naturi, pa je stoga obino prodavala izvore prihoda zakupnicima poreza. Na taj nain je drava gubila dio prihoda i nije skupljala dovoljno sredstava potrebnih za vojnike plae. Stoga je postalo uobiajenom praksom da se dravni poljoprivredni prihodi dodjeljuju vojnicima, koji su ih prikupljali direktno, umjesto plae. Taj sistem raspodjele prihoda sa zemlje bio je uobiajena praksa u bliskoistonim islamskim carstvima. Sline vojne nadarbine u Bizantskom carstvu bile su poznate kao pronije, a njihovi su perzijski ekvivalenti bili timari. Prema tom sistemu konjanik-spahija stanovao je u selu koje je ujedno bilo i izvor njegovih prihoda, te mu je bilo lahko skupljati desetinu - porez na prinose plativ u naravi. Tako je vojnik zamijenio zakupnika poreza, pa je na njeg prela odgovornost pretvaranja desetine u novac. Jedna je od prednosti toga sistema leala u injenici da je konjanik, glavni element srednjovjekovne vojske, mogao lahko odravati svoga konja u selu u kojem je ivio. U Bizantskom carstvu i njegovim dravama-nasljednicama od seljaka se zahtijevalo da posjedniku nadarbine daje godinje po jedna kola drva i krmiva te pola kola sijena. Uz to je bio duan odraivati tlaku na zemlji posjednika nadarbine i prijevozne slunosti. To je bio sistem koji su Osmanlije nali kada su osvojili Balkan, pa je bilo jednostavno pretvoriti pronije u timare. S vremenom su na isti nain pretvorili u timare velika privatna imanja, koja su posjedovali kranski velikai, te neka zemljita koja su pripadala samostanima. Timarski sistem bio je od najranijih vremena posebnost osmanskog poretka. U klasinom razdoblju Carstva spahije, posjednici timara, inili su vei dio osmanske vojske. Spahija je bio tipini srednjovjekovni konjanik koji je koristio uobiajeno hladno oruje. U osmanskoj vojsci vatrenim orujem koristili su se uglavnom janjiari. Prema jednoj

188 procjeni, oko 1475. godine - kada je konjica pod zapovjednitvom centralnih vlasti brojala tri hiljade pripadnika, a janjiari est hiljada, bilo je dvadeset dvije hiljade spahija u Rumeliji i sedamnaest hiljada u Anadoliji. Stoljee kasnije, tokom vladavine Sulejmana I, procjenjivalo se da je bilo est hiljada pripadnika konjice centralnih vlasti, dvanaest hiljada janjiara i etrdeset hiljada spahija u pokrajinama. U namjeri da uspostavi timarski sistem i odrava stalni i centralizirani nadzor, vlada je do pojedinosti morala odrediti sve izvore prihoda u pokrajinama i nainiti popise koji e pokazati raspodjelu ovih izvora. Neposredno nakon osvajanja nekog podruja, a potom svakih dvadeset ili trideset godina kada bi promjene u poreznom dohotku postale oite, povjerenik nazvan il-jazidi (il yazicisi) odlazio je u to podruje da bi odredio izvore prihoda. U detaljnom popisu popisivao bi ime svake glave porodice u svakom selu i priblinu veliinu zemlje koju je posjedovao. Kod svakog sela navodio je punu svotu novca koji je trebalo ostvariti od desetine, potom poreza na poljoprivredno dobro u novcu, koji su muslimani plaali pod imenom resmi-ift (ift resmi) a krani ispenda (ispence), te drugih prigodnih poreza, poput globi ili poreza na vjenanje. Povjerenik je na taj nain odreivao veliinu prihoda koji je trebalo dati svako selo. Kada je popis bio gotov, prikupljao bi se prihod od sela koji je bio rezerviran za sultana (tj. za centralnu dravnu riznicu), vezire i begove, a ostatak bi se razdijelio meu spahije kao timari i zeameti (zeamet). Zeamet je formalno bio subaina (subasi) nadarbina, s godinjom vrijednou izmeu dvadeset i stotinu hiljada aki. Nadarbina s godinjim prihodom od vie od stotinu hiljada aki nazivala se has (has). Potom bi se prireivao drugi - sumarni popis - koji je sadravao prikaz prihoda hasova, zeameta ili timara, dok je kanunnama na poetku prvog - detaljnog popisa pokazivala visinu prihoda i naine na koji e ih spahije dotinog sandaka prikupljati. Seljak je plaao svoje poreze u skladu s tim propisima i nije mogao mijenjati poloaj sve do novog katastarskog popisa. U sluaju nesporazuma, ti su popisi sluili kadiji pri donoenju presuda. Timar je bio nedjeljiva i nepromjenljiva jedinica. Centralne su vlasti zadravale kopiju svakoga od tih popisa u uredu naelnika kancelarije, koji je odgovarao za popise. Beglerbeg pokrajine dobivao je drugu kopiju.

189 Povrno reeno, timarski sistem podsjea na evropski srednjovjekovni feudalizam, ali postoje i bitne razlike meu njima. Da bi uspostavila timarski poredak, drava je morala uspostaviti apsolutni nadzor nad zemljom koji nee ometati nikakva privatna vlasnika prava. Slijedei primjer ranijih muslimanskih drava, osmanske su vlasti objavile da je sva obradiva poljoprivredna zemlja vladareva mirija (miri), tj. da pripada dravi. Jedini izuzetak bila je zemlja u privatnom vlasnitvu - mulkovi (mulk) te posjedi pod upravom vakufa (vakf), iji se poloaj mogao promijeniti sultanovom voljom. Prema postavkama toga sistema, poljoprivredna zemlja pripadala je dravi. Seljak koji je radio na njoj, imao je status nasljednog zakupca koji je u zamjenu za svoj rad dobivao zemlju na uivanje. Seljakova prava na zemlju prelazila su s oca na sina, ali seljak nije mogao prodati zemlju, darovati je ili prenijeti na nekoga drugog bez doputenja. Ipak, utjecajne osobe su stalno pokuavale zadobiti privatno vlasnitvo nad zemljom. Kao u Abasijskom hilafetu i Bizantskom carstvu, i u Osmanskom je carstvu borba izmeu drave i pojedinaca za posjedovanje zemlje bila jedan od najvanijih problema njegove drutvene povijesti. Kada bi drava oslabila, dolazilo bi do iznenadnog poveanja veliine zemljita u privatnom vlasnitvu ili pod upravom vakufa, ali kada bi vladar uspostavio snanu centralnu vlast, dokidao bi privatna vlasnika prava i vakufe te ponovno uspostavljao dravnu upravu nad zemljom. Bajazid I i, posebno, Mehmed Osvaja slavni su zbog takve vrste reformi. Kada je Mehmed Osvaja provjeravao sve zemljoposjede diljem Carstva oko 1470. godine, ustanovljeno je naelo da se svi vakufi, koji nisu dobili sultanovu potvrdu ili ije zgrade ili namjena vie nisu postojali, vrate pod dravni nadzor. Na taj je nain vie od dvadeset hiljada sela i imanja postalo dravnom zemljom. Mehmed je proveo tu reformu da bi poveao broj konjanika, posjednika timara. U Anadoliji je ostavio neto zemlje u posjedu zemljovlasnika i dervia iz nekadanjih islamskih drava, ali je od svakog od njih zahtijevao da poalje potpuno naoruanog konjanika u vojsku. Tokom vladavine njegova nasljednika Bajazida II dolo je do odbacivanja tih reformi. Njihovi protivnici tvrdili su da reforme nisu u skladu sa erijatom, pa se veina zemlje u privatnom vlasnitvu i veina vakufa vratila ranijim vlasnicima. Selim

190 I i Sulejman I, iji su vojni pothvati zahtijevali sve vie i vie spahija, vratili su se Mehmedovoj politici. Oko 87 % zemlje 1528. godine imalo je status mirije i pripadalo je dravi. S porastom broja spahija u tom razdoblju irio se i opseg mirijske zemlje na utrb starih zemljoposjednikih porodica i uleme. S obzirom da je sve vie pripadnika vojnikog sloja oekivalo timare, drava je prisvajala sve vie zemlje, ali je od kraja esnaestog stoljea ponovno poela gubiti nadzor nad dravnom zemljom, to su osmanski autori smatrali glavnim razlogom propadanja Carstva. Timarski sistem bio je sistem fragmenitranog posjedovanja gdje su drava, spahija i seljak istovremeno imali prava na istu zemlju. Spahija, koji je drao timar, imao je neka prava nadzora nad zemljom, te je u tom svojstvu nazivan vlasnikom zemlje. Ustvari, ono to je spahija dobivao od drave nije bila sama zemlja nego ovlast da prikuplja utvrenu koliinu prihoda od stanovnika na odreenom zemljitu. Drava mu je dala prava na zemlju kako bi mu zajamila prihod. Spahija je imao jo neka prava. Provodio je dravne zemljine zakone i mogao je ugovorno dati u zakup neobraenu zemlju zainteresiranim seljacima nakon to primi unaprijed plaene zakupnine. Seljak je pak, sa svoje strane, preuzimao dunost da stalno radi na zemlji i plaa propisane dae. Nije mogao promijeniti upotrebu zemlje, bilo da je u pitanju oranica, vrt ili livada. Ako bi bez razloga zemlju ostavio neobraenu tri godine, spahija ju je mogao dati drugome. Ako bi se bilo ko naselio na neobraenu zemlju unutar granica timara, spahija bi primao od njega zakonski utvrene dae. Da bi proirila podruje obradive zemlje, drava je nagraivala svakog spahiju koji bi naseljavanjem seljaka na svojem timaru poveao veliinu obraenog zemljita. Za svoje vlastite i potrebe odravanja stoke, spahija je dobivao jedan ift (ift) zemlje, jedinicu koja je prema mjestu varirala od 60 do 150 dunuma (dnm), a ponekad i vinograd ili vonjak. Ni spahija niti bilo koji njegov srodnik nisu mogli zaposjesti zemlju koju je drala raja, a u drugoj polovini esnaestog stoljea spahijska imanja u cijelosti su davana seljacima. Prema tome, spahije-timarnici su imali poloaj slubenika vlasti koji su provodili dravne zemljine zakone.

191 Glava porodice iz redova raje mogla je drati ift koji je bio dovoljan za izdravanje jedne porodice, ali nije mogao dobiti vie. Nakon njegove smrti sinovi su obraivali imanje zajedniki, ali se ift nije moglo dijeliti. Osim desetine, seljak u posjedu ifta plaao je spahiji tzv. ift resmi, godinji porez od dvadeset i dvije ake. Ta daa, koja se isprva plaala umjesto radnih slubi, bila je ekvivalent sijena, krme, drva i radnih usluga koje je seljak bio duan davati posjedniku nadarbine u bizantsko vrijeme. Kao to smo vidjeli, Osmanlije su pokuavali to je vie mogue mijenjati radne slube plaanjem utvrene dae u novcu.

Raja i Timar
Isto tako, u namjeri da mu zajami njegove prihode, drava je spahiji dala neka prava nad rajom. U najirem smislu rijei u raju (reaya) - bilo da je rije o muslimanima ili kranima - su ulazili proizvoai, podanici Carstva koji su imali porezne obaveze, za razliku od vojnikog sloja. U uem smislu rijei raja su bili poljoprivrednici, za razliku od stanovnika gradova i nomada, koji su imali drugaiji poloaj. Spahija je uz timar dobivao takoer zemlju i seljake na njoj. U petnaestom stoljeu raja je bila osnovni element u svim poljoprivrednim poduhvatima jer je bilo vie dostupne obradive zemlje nego radne snage koja bi je obraivala. Malobrojnost seoskog puanstva i obilje neobraene zemlje na timarima doveli su do stalne borbe izmeu posjednika timara da namame raju jedan od drugoga. Spahija ija bi raja pobjegla, izgubio bi prihode, pa je stoga zakon zabranjivao raji naputati svoja naselja i odlaziti na druga podruja. Spahija je imao rok od petnaest godina tokom kojeg je mogao natjerati odbjeglog seljaka da se vrati na njegovu zemlju. No, da bi to uradio, bila mu je potrebna kadijina presuda. Ako bi neko drugi, ko je plaao desetinu, doao i radio na naputenoj zemlji, spahija vie nije mogao prisiliti odbjeglog seljaka na povratak, nego je samo mogao traiti od njega ift resmi. Ako bi se seljak poeo baviti zanatom u gradu, morao je platiti naknadu poznatu kao ift bozan akesi - naknada za prekidanje ifta - koja je iznosila

192 malo vie od jednog zlatnog dukata godinje. Nakon toga spahija ga vie nije mogao natjerati na povratak na zemlju. ini se da su se u esnaestom stoljeu prilike promijenile. Sve ukazuje kako je stanovnitvo Carstva brzo raslo jer se poveala veliina obraene zemlje. Zemljini popisni defteri iz vremena Sulejmana I pokazuju znatno vea podruja obraene zemlje nego raniji defteri. Vrijednost zemlje i zemljinih prihoda poveala se. Zakoni protiv odbjeglih seljaka postali su manje strogi i poticali su odljev stanovnitva iz sela u gradove. ini se da je u ovom razdoblju obraena zemlja dosegla svoju gornju granicu koju je postavila tehnologija toga doba. Drava je spahiji dala i druge ovlasti, uinivi ga takoer odgovornim za red u selu. Polovina novca od globa koje su plaali seljaci za manje prijestupe, pripadala je spahiji, a polovina sandakbegu. Ipak, globe je mogao odreivati samo lokalni kadija. Spahija je mogao uhapsiti prijestupnika, ali nije imao punomo dosuditi globu. Spahija je ivio na selu, koje je bilo sastavni dio njegovog timara, i obavljao svoje vojne dunosti, ali se nije bavio poljoprivrednom proizvodnjom. Kako bi spahiji omoguile ivot na selu, osmanske kanunname obavezivale su seljake na manje radne obveze. Morali su spahiji sagraditi staju, ali ne i kuu. Morali su dopremiti desetinu na spahijino imanje ili na trnicu, ali ne i ako je trnica bila udaljena vie od dana puta. Morali su pomoi u kosidbi spahijine njive, ali ne i dopremiti sijeno u njegov tagalj. Ako bi spahija doao u selo, seljak mu je morao pruati gostoprimstvo tri dana izdravanjem i njega i njegova konja. Zakoni su takoer prihvatili obiaj da seljaci spahiji daju darove na blagdane. U nekim oblastima ostao je obiaj da seljaci rade jedan do tri dana na spahijinom imanju. Kanunnama svakog sandaka nabrajala je poreze i radne obaveze koje su trebali davati seljaci, a spahije nisu mogli nametnuti neke druge. Vlasti su pridavale veliku vanost tome, pa su zapravo glavni stavci u kanunnamama bili oni koji su ureivali odnose izmeu spahije i raje. Spahija je mogao izgubiti timar ako bi se ponaao suprotno propisima. Na taj nain raja je bila u nesumnjivo sretnijem poloaju nego kmetovi srednjovjekovne Evrope, s tim da je glavna razlika bila u tome to se osmanski seljak nalazio pod zatitom centralizirane drave i njezina nezavisnog pravnog sistema. Ipak, sultanovi ukazi o stanju raje, koji

193 su se pojavili ve u petnaestom stoljeu, pokazuju da su spahije i begovi zloupotrebljavali svoje povlastice. Pokuaj spahija da nastave s nekadanjim feudalnim obiajima bio je glavni uzrok zloupotreba. Seljaci su se alili na nezakonite i pretjerane globe, a posebno su se alili na naviku sandakbegova i kadija da ostaju u njihovim kuama pod isprikom odravanja reda i potrage za osumnjienima, te pritom prisiljavaju seljake da besplatno hrane njih, njihovu brojnu pratnju i ivotinje. Seljaci su se takoer alili na to kako su spahije pokuavali prikupiti novac preko nezakonitih nameta i uzimanjem desetine u novcu, umjesto u naravi. Sulejman I izdao je vei broj ukaza kojima je zabranjivao takve postupke. Veina raje u Osmanskom carstvu bili su zemljoradnici vezani uz timare i hasove. No, unutar toga sloja bilo je i socijalnih razlika. Osmansko, kao i bizantsko, pravo dijelilo je seljatvo prema tome dri li jedan ift ili pola ifta, dok je bezemljae klasificiralo prema njihovom branom statusu i prema tome im odreivalo poreze. U nekadanjim bizantskim i balkanskim zemljama Osmanlije su zatekli nepopisane grupe bezemljaa, poznate kao elefteroi - slobodni. U osmanskom su razdoblju pripadnici raje koji su pobjegli sa zemlje ili nisu zabiljeeni u defterima, sinovi koji su pobjegli iz oinskog doma i nepopisani nomadi, bili tretirani kao jedan sloj. Bezemljai su radili kao privremena poljoprivredna radna snaga ili stalni zemljoradnici na timarskoj zemlji, pri emu su posjednici timara primali od potonjih desetinu i poreze za raju, koji su bili prikupljani po dunumu zemlje. Ako bi bezemljai ostali tri godine na istom mjestu, postajali bi raja dotinog spahije. Drava je stalno pokuavala naseliti bezemljae i nomade. Robovi-napoliari inili su drugi sloj, iji je poloaj blisko podsjeao na poloaj zapadnoevropskih kmetova. Oni su obino bili ratni zarobljenici ili kupljeni robovi koje su sultan i utjecajni pripadnici vladajueg sloja zapoljavali na svojim posjedima i vakufima. S obzirom da oni koji su doli u posjed takve zemlje nisu mogli koristiti rad raje koja je bila popisana u defterima, pokuavali su privui nepopisanu raju ili naseliti robove na zemlju kao zemljoradnike. Tako je osnovana veina imanja koja su pripadala vladajuem sloju. Taj sistem koriten je od najranijih godina Osmanskog carstva, ali se proirio tek potkraj esnaestog stoljea.

194 Drava je takoer koristila napoliare za uzgoj rie i druge poljoprivredne poduhvate koji su podmirivali potrebe dvora i vojske. U namjeri da oivi prazna sela oko Istanbula, Mehmed Osvaja je u njih naseljavao ratne zarobljenike dajui im poloaj nadniara. Oni nisu mogli sklapati brak izvan svoje zajednice i morali su davati dravi polovinu svoje etve. Ipak, u esnaestom stoljeu nadniari su stekli poloaj raje. Engleski putnik Henry Blount primijetio je oko 1634. godine da je timarski sistem imao za cilj zastraiti stanovnitvo u pokrajinama i osigurati da zemlja bude dobro obraena. Jedan od glavnih ciljeva te ustanove bio je, zapravo, osiguravanje javnog reda. Sigurnosni sistem, koji je dopirao sve do sela, omoguavao je zatitu raje od razbojnitva te progon i kanjavanje zloinaca. Subae i sandakbegovi bili su odgovorni za red u svojoj oblasti, te su povremeno obilazili sandak i hvatali razbojnike. Sandakbeg je imao iskljuivu dunost izvravati tjelesne kazne koje je odredio kadija.

Spahijska konjica
Prije svega, timarski sistem je imao za cilj osiguravati vojnike za sultanove vojne jedinice, tj. odravati velike konjanike snage koje su bile pod nadzorom centralnih vlasti. Spahija koji je drao timar imao je vlastitog konja, bio je naoruan lukom, sabljom, titom, kopljem i buzdovanom, te je - ako bi prihodi s njegova timara prelazili odreenu svotu - nosio oklop. Na svakih tri hiljade aki timarskog prihoda spahija je morao opremiti jednog potpuno naoruanog konjanika - debeliju (cebel). Begovi su opremali takvog konjanika na svakih pet hiljada aki prihoda. Na poetku esnaestog stoljea spahija koji je uivao timar u vrijednosti od devet hiljada aki nosio je oklop i sa sobom vodio tri konjanika i nosio ator. Sandakbegovi su tako okupljali veliki broj konjanika u svojoj pratnji. to je bio vei broj konjanika, to je sandakbeg uivao vie potovanja. Stoga je vrlo teko odrediti veliinu spahijske vojske, ukljuujui sve konjanike.

195 Kada bi sultan zapovijedio odlazak na ratni pohod, spahije bi se pod zapovjednitvom subae okupljali pod sandakbegovu zastavu. Sandakbegovi su se okupljali pod beglerbegovu zastavu, a svaki se beglerbeg prikljuivao sultanovoj vojsci u vrijeme i na mjestu kako je bilo nareeno. Sultan bi tada izvrio pregled svoje vojske. Posjednici timara inili su lahku konjicu, te su u bici zauzimali poloaj na krilu, gdje su oblikovali polumjesec koji im je omoguavao brzo okruivanje neprijatelja. S obzirom da ove vojne jedinice nisu plaane iz centralne dravne riznice i da su njihovi konji bili izmoreni potkraj ljeta, pokuavali su se vratiti kui do poetka jeseni. Razdoblje za voenje ratnog pohoda trajalo je od marta do oktobra, pa je osmanska vojska bila najslabija uoi jeseni. Uoivi tu injenicu, neki su evropski vojskovoe, poput Hunyadija, uvijek napadali Osmanlije u to vrijeme. Timari su dodjeljivani na molbu viih oficira. Sultan je na temelju te molbe izdavao ukaz, ovlastivi primatelja na timar odreene vrijednosti. Kada bi se u nekom sandaku ispraznio timar tolike vrijednosti, beglerbeg bi novom posjedniku davao potvrdu - teskeru (tezkere). Novi je posjednik od centralnih vlasti na temelju te potvrde dobivao sultanovu povelju o primanju timara. To je bila nuna procedura prilikom dodjele timara prvi put, ali su poslije beglerbegovi mogli, zakonskom snagom vlastitih povelja, davati timare do vrijednosti od 5999 aki u Rumeliji i 2999 aki u Anadoliji. U petnaestom stoljeu, posebno u pograninim podrujima, mnogi su spahije drali timare samo na temelju sandakbegove ili ak subaine potvrde. U esnaestom stoljeu centralne su vlasti pootrile nadzor nad dodjeljivanjem timara. Isto tako, posjednik timara nije mogao biti lien posjeda bez sultanove naredbe. Strogi centralni nadzor razlikuje osmanski timarski sistem od evropskog feudalizma. Osim toga, ovdje nije bilo hijerarhije ili vazalnog odnosa na evropski nain. Da bi neko uope bio kandidat za timar, morao je biti iz vojnog sloja. Bilo je apsolutno zabranjeno davati timare raji. Sin je nasljeivao vojni status samo ako je njegov otac bio pripadnik vojnog sloja ili sultanov ili begov rob. Osmanlije su kao vojni sloj prihvaali i pripadnike ekvivalentnog sloja u novoosvojenim dravama, pa su tako mnogi kranski feudalci postali spahije, posjednici timara. S vremenom su oni ili njihovi sinovi prelazili na islam. U petnaestom i esnaestom stoljeu

196 velik dio spahijske konjice bio je, poput janjiarskog korpusa, sastavljen od robova. Samo oni muslimani, Turci, koji su se dobrovoljno borili i istaknuli se posebnim zaslugama tokom vojnog pohoda ili na granici, ili su pak bili sljedbenici pograninih begova, mogli su dobiti timare. Statistiki podaci iz 1431. godine iz pogranine oblasti u Albaniji pokazuju da su 16% spahija bili nekadanji kranski feudalci, 30% Turci iz Anadolije, a 50% su bili robovi sultana ili begova. Kadije, episkopi i dvorski miljenici dobili su preostalih etiri posto timara. Kasnije je udio spahija turskog porijekla postupno opadao. Sinovi umrlih spahija dobivali su timare u odnosu prema vrijednosti timara koji je posjedovao njihov otac. Ako je, naprimjer, umrli imao timar vrijedan izmeu deset i dvadeset hiljada aki, prvi je sin dobivao timar vrijedan etiri hiljade, a drugi timar vrijedan tri hiljade aki. Ako je oev timar bio vrijedan izmeu dvadeset i pedeset hiljada aki, prva tri sina dobivali su timare vrijedne est, pet i etiri hiljade aki. Oevi nisu mogli oporuno ostavljati svoje nadarbine kao u zapadnom feudalizmu. Ako spahija ne bi obavljao svoje vojne dunosti tokom sedam godina, izgubio bi svoj spahijski status te bi bio upisan u defter kao pripadnik raje i davao poreze. Nije bilo spomena o plemstvu po krvi u timarskom sistemu. Ako bi spahija, koji je bio lien posjeda, otiao u roku od sedam godina na ratni pohod, mogao je na zapovjednikovu molbu ponovno dobiti timar. Postojale su velike razlike unutar timarskog sloja. Begovi, koji su dobivali hasove i zeamete, obino su dolazili iz dvorskih slubi. Beglerbegovi su dobivali godinje od est stotina hiljada do milijun aki prihoda. Sandakbegovi su imali hasove vrijedne od dvije stotine do est stotina hiljada aki. Subae su posjedovali hasove ili zeamete vrijedne od dvadeset do dvije stotine hiljada aki. U petnaestom stoljeu spahije su prosjeno primali po dvije hiljade aki prihoda godinje. U esnaestom stoljeu prihodi su im se poveali na tri hiljade aki. U prvom desetljeu esnaestog stoljea sandakbegov godinji prihod iznosio je etiri do dvanaest hiljada zlatnih dukata, dok je u istom razdoblju bogatstvo najbogatijih mjenjaa novca i trgovaca u Bursi rijetko prelazilo etiri hiljade. Begovi i posjednici zeameta inili su najbogatiju skupinu osmanskog drutva. Nasuprot tome, godinji prihod prosjenog spahije bio je u petnaestom stoljeu od trideset do

197 etrdeset zlatnih dukata, dok je janjiar i graditeljski majstor zaraivao otprilike isto. Za posebne zasluge spahija je mogao dobiti poviicu od 10% vrijednosti njegovog timara, te tako poveati svoj godinji prihod do stotinu zlatnih dukata. No, za dobivanje zeameta trebalo je da se istakne doista posebnim djelima jer su ti posjedi bili rezervirani gotovo iskljuivo za robove sultana ili za djecu begova. Kasnije su begovi zloupotrebljavali svoju vlast preputanjem timara nekvalificiranim ljudima u zamjenu za mito. U esnaestom stoljeu mnoge osobe su, izvorno sa statusom raje, postali spahije. Sulejman I nije imao izbora, pa je legalizirao takav priliv spahija, ali je kasnije poduzeo stroge mjere kako bi sprijeio one koji nisu sinovi spahija u tome da nadalje dobivaju timare. Stalna potranja za timarima bila je vaan faktor u unutranjoj politici Osmanskog carstva tokom klasinog razdoblja. Spahije kojima su bili oduzeti posjedi, pripadnici centralne vojske i dobrovoljci u pograninim oblastima vrili su stalni pritisak kako bi dobili timare. Potreba za zemljom koja bi se raspodijelila kao timari, prisiljavala je dravu da poduzima nova osvajanja. Pripadnici centralne vojske su, osim toga, prieljkivali rat kao sredstvo dobivanja posjeda S obzirom da su janjiari, koji su pokazali junatvo u borbi, dobivali timare i zeamete. Potreba za timarima je stoga bila pokretaka sila u osmanskom irenju. Postojalo je i veliko suparnitvo izmeu anadolijskih dobrovoljaca i pripadnika pljakakih jedinica, koji su oekivali timare, i spahija iz zalea koji su ih ve drali. Te napetosti objanjavaju zato su u prvoj polovini petnaestog stoljea pogranine snage u Rumeliji esto zauzimale nepomirljivo stajalite prema centralnim vlastima. Problem timara objanjava antipatiju izmeu starih spahija u nekadanjim anadolskim kneevinama i nedavno uspostavljenog osmanskog poretka. Osmanlije su ostavili neke od nekadanjih spahija u posjedu njihovih imanja, umirovivi one kojima nisu vjerovali, ali neprijateljstvo izmeu lokalnih spahija i onih koje je imenovao sultan nastavilo se. U pobunama u Izmiru i Saruhanu 1416. godine, te ustanku u Karamanu 1468.-1511. godine lokalni su spahije djelovali kao voe. Slino tome, tokom pobune prineva za vrijeme vladavine Sulejmana I siromani ili posjeda lieni spahije i drugi koji su traili timare ili stalne prihode okupili su se oko pobunjenih prineva.

198 Samo je dio dravnih prihoda bio raspodijeljen kao timari. Dravni su prihodi 1528. godine porasli na 9.650.000 zlatnih dukata, od ega je samo 37% bilo raspodijeljeno kao timari. Oko 50% pripadalo je direktno sultanu, tj. dravnoj riznici. Velik dio toga prihoda dolazio je sa zemlje rezervirane za vladareve hasove, dok je ostatak dolazio od poreza koje su plaali trgovci u gradovima, carina i rudnika. Samo je centralna dravna riznica imala ovlatenje prikupljati dizju (porez koji su plaali nemuslimani), koja je 1528. godine iznosila 750.000 zlatnih dukata. Sultan je dijelio vei dio prihoda riznice janjiarima i konjici centralne vojske kao plae u gotovini. Ostatak se troio na odrede koji su uvali utvrde, na trokove dvora te izgradnju i popravku javnih graevina. Timari se nisu dodjeljivali samo vojsci, nego i dvorjanima i inovnicima, kao oblik plae ili stalnog prihoda. Naprimjer, aui, muteferike i sekretari u dravnim uredima mogli su dobiti timare ili zeamete, a sultan je ak mogao dodijeliti svojim miljenicima prihode timara i hasova pod nazivima kao to su novac za cipele ili novac za krmivo. U drugoj polovini esnaestog stoljea dodjeljivanje timara za nevojne svrhe poraslo je i postalo vaan faktor u slomu timarskog sistema.

Uprava i timarski sistem

Kao upravna organizacija timarski je sistem - od beglerbega do spahije - predstavljao sultanovu izvrnu vlast. U pokrajinama su spahije imali nekoliko upravnih dunosti. inili su neku vrstu policijskih snaga zaduenih za zatitu raje na selu te su istovremeno imali vane dunosti u skupljanju poreza i primjeni zemljinih zakona. Na elu pokrajinske uprave stajao je beglerbeg koji je predstavljao sultanovu vlast u pokrajini. Sasluavao je i presuivao sporove koji su se odnosili na spahije i provodio sultanove ukaze. Beglerbegovi vanih pokrajina, poput Egipta, imali su in vezira i mogli su upotrebljavati svoju vlast na posve nezavisan nain, uz pravo da razrjeavaju kadije i kanjavaju smru. Beglerbegu su bili podloni timarski defterdar (timar defterdari) i defterski ehaja (defter kethdasi), koji su regulirali pitanja u vezi

199 s timarima, te defterdar riznice (hazine defterdari), koji je upravljao izvorima prihoda to su pripadali centralnoj dravnoj riznici. Svaki je slubenik imao vlastiti ured. inovnici i njihovi uredi koji su bili podloni beglerbegu, bili su ustrojeni po uzoru na prijestolnicu, pa se begler-begovo vijee sastojalo od ehaje (kethuda) - upravitelja - koji je djelovao kao njegov zamjenik, sekretara - teskeredije (teskereci), koji se brinuo za dopisivanje, te gore spomenutih slubenika koje je imenovao sultan. Beglerbegovo vijee bavilo se uglavnom poslovima u vezi s timarima, tubama protiv spahija i albama naroda. Kada je bilo potrebno, gradski je kadija sudjelovao u raspravi. Neki su beglerbegluci bili finansijski autonomni. Pod nadzorom beglerbega defterdar riznice podmirivao je sve trokove od pokrajinskih prihoda, a potkraj godine sastavljao je zavrni raun i slao eventualne vikove u dravnu riznicu. Od samog je poetka sandak bio glavna upravna jedinica Carstva. Vei broj sandaka inio je beglerbegluk ili ejalet (eyalet). Jedan od sandaka bio je poznat kao pain sandak i nalazio se pod direktnom upravom beglerbega. Nekoliko manjih jedinica - subailuka (sub l k) - inilo je sandak, a sami subae ivjeli su u gradovima i zapovijedali spahijama koji su ivjeli u selima u njihovim oblastima. U veim selima svakog subailuka nalazio se slubenik poznat kao eribaa, koji je organizirao spahije za vojni pohod i okupljao ih pod subainom zastavom. Beglerbegovi hasovi bili su raspreni po raznim sandacima, a hasovi sandakbegova po subailucima. Slino tome, udjeli u nekoliko sela inili su zeamete subaa i timare spahija. Sistem je imao za cilj proiriti podruje pod nadzorom beglerbega i sprijeiti bilo koga da ondje dominira. Druga podjela u pokrajinama bila je organizirana prema kadilucima (kadilik) - podrujima pod sudskom i upravnom vlau kadije. Kadija je ivio u gradu, odakle je svoje zastupnike slao u razliite zajednice u kadiluku i otvarao sudove. On je ponajprije bio sudac koji je izvravao erijat i kanun, ali je istovremeno imao i zadau nadzora provoenja sultanovih upravnih i finansijskih ukaza. U tom je svojstvu bio nadzornik finansijskih poslova, koji je imao zadatak odmah obavijestiti vlasti o bilo kakvim nezakonitim djelatnostima dravnih slubenika. Na temelju sultanovih naredbi ponekad bi kadija provodio osobnu inspekciju u pokrajini.

200 Kadije su inili kimu osmanske uprave. U petnaestom stoljeu kadija je mogao postati sandakbeg ili beglerbeg. Velik je broj kadija zloupotrbljavao svoje iroke ovlasti. S obzirom da je broj kadija bio ogranien, postojalo je veliko suparnitvo za te poloaje, kao to je postojalo i suparnitvo za timare. Budui kadije mogli su ekati godinama na kandidatskoj listi, pa su se odmah nakon imenovanja nastojali obogatiti. Kasnije su kadije imenovani na vrijeme od samo jedne godine. Sredinom esnaestog stoljea u stotinama medresa irom Anadolije toliko se mnogo uenika pripremalo za zvanje kadije, da su postali veliki teret za dravu. Organizirali su se u bande i zapoinjali ometati ivot u gradovima i pljakati sela. Trei stup pokrajinske uprave bio je defterdar riznice, koji je - poput svoga ekvivalenta u centralnoj upravi - predstavljao interese centralne dravne riznice. Kao i kadija, i defterdar je bio neovisan. Mogao je direktno komunicirati s prijestolnicom i mogao je podii albe protiv beglerbega i drugih dunosnika uprave. S druge strane, beglerbeg je mogao razrijeiti kadiju ili defterdara riznice koji bi zloupotrijebili svoj poloaj, ali je o tome prvo morao obavijestiti prijestolnicu. Prema tome, postojao je istinski sistem meusobnog nadzora i provjere u pokrajinskoj upravi. Centralizacija vlasti imala je za cilj spreavanje pretjeranog jaanja paa u pokrajinama. Janjiarske posade, koje su bile osnovane u vanim gradovima, bile su jo jedna sila koja je spreavala lokalne vlasti da djeluju samovoljno. Veliina tih posada varirala je od tri stotine do hiljadu i pet stotina ljudi, ovisno o veliini grada. Posade su djelovale samo po sultanovim naredbama, a beglerbegovi nisu imali vlasti nad tim vojnicima koji su nastupali u ime sultanove vlasti protiv vanjskih i unutranjih neprijatelja. Spreavali su sukobe izmeu muslimana i krana, pratili veleposlanike na njihovim putovanjima i uvali karavane i novac kada se prenosio u centralnu dravnu riznicu. S poveanjem nemira u pokrajinama u drugoj polovini esnaestog stoljea svi su gradovi - veliki ili mali - poeli dobivati janjiarske posade. Kako je slabila centralna vlast, u sedamnaestom stoljeu stvarna je mo u prijestolnicama udaljenih pokrajina, poput Alira, Egipta ili Bagdada, prela u njihove ruke, otvorivi put za oblikovanje novog vladajueg sloja u pokrajinama.

201 Halil Inalcik

PRIVREDNI I DRUTVENI IVOT

OSMANSKI GRADOVI I MREA CESTA, GRADSKO STANOVNITVO, CEHOVI I TRGOVCI

Sistem imareta, razvoj Istanbula i njegov uspon kao ekonomskog sredita

U tradicionalnom bliskoistonom carstvu drava je poduzimala javne radove poput izgradnje i odravanja kanala, nasipa, cesta, mostova i karavan-saraja jer je promoviranje trgovine i poljoprivrede bogatilo vladarevu riznicu. Muslimanski povjesniar Et-Taberi (umro 923.) zapisao je da su Sasanije smatrali gradnju gradova, sela, cesta i mostova osnovnom vladarevom dunou. U islamskom razdoblju shvatanje javnih radova kao pobonih ili milosrdnih djela istisnulo je tu tradiciju i stoga su takva djela, makar ih izvodio vladar, smatrana neovisnim ustanovama izvan podruja dravnih djelatnosti. Oslanjajui se na bliskoistonu tradiciju, Osmanlije su pokuavali preoblikovati svoje prijestolnice Bursu, Edirne i Istanbul u velike gradove poveavanjem njihovog stanovnitva i

202 poticanjem njihovog razvoja kao trgovakih sredita. To najbolje ilustrira primjer Istanbula. Prije osmanskog osvajanja stanovnitvo Istanbula palo je na izmeu trideset i etrdeset hiljada dua. Nakon osvajanja Mehmed II nije mogao, prema islamskom pravu, onemoguiti svojim vojnicima da pljakaju grad, S obzirom da se nije dobrovoljno predao. No, sultan je svoju buduu prijestolnicu htio zaposjesti to je mogue manje oteenu. U godinama koje su uslijedile nakon osvajanja poduzeo je mjere kojima je elio preoblikovati Istanbul u najveu prijestolnicu svijeta. Prvo, pokuao je navesti izbjeglice da se vrate uz obeanje da e im njihova imovina biti vraena, a sloboda vjere i rada potivana. Pustio je na slobodu one zarobljenike koji su mu pripali kao dio plijena i naselio ih je u etvrti Fener, te ih je ak na neko vrijeme oslobodio plaanja poreza. Drugo, naredio je pokrajinskim upraviteljima da poalju etiri hiljade porodica iz Rumelije i Anadolije da se nasele u Istanbulu, objavivi kako e tim pridolicama podariti naputene kue u gradu. Nisu morali biti muslimani, ali su barem neki od njih morali biti bogati ljudi, trgovci i zanatlije. Te zapovijedi nisu nikada potpuno izvrene. Mehmed Osvaja potom je izabrao i doveo u Istanbul trgovce, imune ljude i zanatlije iz vanijih gradova koje je osvojio, naselivi tako krane iz Amasre (1459), Stare i Nove Fokeje (1460.), Trapezunta (1461.), Korinta i Arga u Moreji (1458. i 1463.), Karamana (u 1470-im), Eubeje (1473.) i Kaffe (1475.). Prema savremeniku J. M. Angiolellu, u kratkom vremenu ovi su doljaci izgradili izvanredne domove i crkve. Osobe koje su prisilno naseljene u grad, nisu ga mogle napustiti, ali su bile izuzete od nekih poreza i slubi. Mehmed Osvaja pokuao je uiniti Istanbul univerzalnom metropolom slubeno priznavi duhovne voe grke pravoslavne, armenske i jevrejske zajednice te omoguivi njihovu prisutnost u gradu. Nakon osvajanja Egipta Selim I ukinuo je poloaj nagida kako bi onemoguio da postane suparnik glavnom rabinu u Istanbulu. Tokom petnaestog i esnaestog stoljea Osmanlije su poticali useljavanje Jevreja iz Evrope, kao elementa koji je donosio trgovinu

203 i bogatstvo. Tokom vladavine Mehmeda Osvajaa toliko se mnogo Jevreja naselilo u Istanbulu da su do 1477. inili treu po veliini skupinu u gradskom stanovnitvu, nakon muslimana i Grka. Radi proizvodnje hrane koja je bila potrebna gradu i dvoru, Mehmed Osvaja je naselio tridesetak hiljada seljaka zarobljenih tokom pohoda na Srbiju i Moreju u trideset i pet nenastanjenih sela nedaleko od Istanbula. Kako bi ih sprijeio da ne naputaju zemlju, zadrao ih je u ropskom poloaju to nije odgovaralo uobiajenoj osmanskoj praksi. Popis stanovnitva Istanbula i Galate iz 1477. pokazuje u tabeli 5 kako je izgledao sastav njihova stanovnitva.

T A B L I C A 5.
ZAJEDNICA Muslimani Pravoslavni Grci Jevreji Armenci Grci iz Karamana Evropljani, svi u Galati Nemuslimani iz Kaffe Romi UKUPNO BROJ PORODICA 9.486 3.743 1.647 434 384 332 267 31 16.324

U popis vjerovatno nisu uli pripadnici vojnog sloja. Ukupan broj stanovnika Istanbula bio je izmeu osamdeset i stotinu hiljada. Izgradnja imareta (imaret) - javnih zgrada koje su izdravali vakufi - omoguila je da Istanbul dobije niz javnih slubi i trnica. To je igralo vanu ulogu u rastu grada. Imaret je bila stara bliskoistona ustanova koju su Osmanlije usvojili tokom izgradnje Burse, Edirnea i drugih gradova. Bio je to skup ustanova - damija, medresa, bolnica, putnikih prenoita, vodovodnih instalacija, cesta i mostova osnovanih s pobonom ili dobrotvornom namjerom, te ustanova koje su davale prihod za njihovo odravanje poput svratita, trnica, karavan-saraja,

204 kupaonica (hamama), mlinova, bojadisaonica, klaonica ili narodnih kuhinja. Vjerske i dobrotvorne ustanove bile su obino grupisane oko damije, dok su se trgovaki sadraji nalazili u blizini ili na nekom prikladno ivahnom mjestu. Ovi imareti bili su vaan dio u planovima svih osmanskih gradova. Davali su im poseban karakter i sve su donedavno dominirali obzorjem veih i manjih gradova Anadolije i Balkana. Osnivai imareta obino su ih organizirali kao vakufe. Povelja o darivanju (vakfijje) sastavljala se pred kadijom, uvodila u njegove spise, a potvrivao ju je sultan. Ustvari, u islamskom drutvu dobrotvorne ustanove su gotovo uvijek osnivane kao vakufi. To je osiguravalo kontinuirano postojanje javne slube ili ustanove, S obzirom da je vakuf zauvijek odreivao prihode iz nekog izvora za neke dobrotvorne svrhe, bez umanjenja kapitala. Na temelju pravne fikcije tvrdilo se da od vremena darivanja samo Bog ima vlasnika prava nad vakufom, tako da se - bez obzira na promjene vlada ili drava - osiguravala opstojnost javne slube. U vakufskoj povelji, zapisanoj u kadijinom popisu, osniva vakufa je odreivao njegovu svrhu, uvjete i oblike upravljanja, te je imenovao njegovog muteveliju (mutevelli) - glavnog upravitelja. Ipak, u Osmanskom carstvu drava je nadzirala i potvrivala sve vakufe S obzirom da su imali osobinu neogranienog vlasnitva. Vakuf je bio finansijski i upravno autonomna fondacija. Darovatelj je imenovao muteveliju i, u velikim vakufima, obino i nadzornika - nazira (nazir). Mutevelija je bio odgovoran za sve poslove u vezi s vakufom i poduzimao je mjere za prikupljanje i poveanje njegovih prihoda. Ta je sredstva koristio da ispuni uvjete darivanja, plati zaposlenike fondacije te za trokove odravanja i popravaka. Nazir je ispitivao ispunjavaju li se uvjeti darivanja, a jednom godinje najvaniji slubenici i zaposlenici sastajali su se da rasprave jesu li ostvarene obaveze koje odreuje povelja fondacije. Na tom skupu moglo se postaviti pitanje otputanja mutevelije. Drava je preko lokalnog kadije i posebno postavljenog nadzornika slubeno kontrolirala raune svih vakufa. Cilj tih mjera opreza bio je osigurati da te ustanove ispunjavaju svoje funkcije. Sistem vakufa stvorio je kulturne i trgovake komplekse graevina u Istanbulu. Svaki vaniji osmanski grad imao je veliku damiju i

205 bezistan. Mehmed Osvaja je, pretvorivi crkvu Aja Sofiju (Hagia Sophia) u Veliku damiju, naredio da se izgradi bezistan kao dio njegove zadubine. Sa svojim kamenim kupolama i eljeznim vratima koja su odolijevala poarima i pljaki, bezistan je bio monumentalna graevina u slubi zatite ne samo vrijedne robe za trite, nego takoer novca i nakita gradskih bogataa. Njegovi vratari, noni uvari i trgovaki posrednici bili su pod nadzorom vlasti. Duani su graeni oko vanjske strane bezistana, a svaka je skupina duana prostirui se na obje strane ulice inila jednu trnicu koju su zauzimali zanatlije, koji su se bavili istim zanatom, ili trgovci koji su prodavali istu vrstu robe. Te trnice bile su obino natkrivene kamenim svodovima, poput trnice u Istanbulu, ili bi pak ostajale formirane kao uliice pune otvorenih duana koji su se nalazili u sjeni drvea. U bezistanu Mehmeda Osvajaa bilo je 118 duana sa skladinim prostorima, a izgraena su i 984 duana na oblinjim trnicama. To e podruje postati glavno poslovno sredite Istanbula, danas poznato kao Natkrivena trnica (Kapali arija). Izgradnja bezistana, gdje su se mogli skupljati trgovci i gdje se mogla prikupljati roba, obino je igrala vanu ulogu u razvoju osmanskih gradova. Orhan je jo 1340. sagradio bezistan u Bursi koji je do danas ostao poslovno sredite grada. Trgovaka sredita nastajala su oko bezistana u svim veim osmanskim gradovima na Balkanu, poput Tatar-Pazardika, Plovdiva, Sarajeva, Sofije, Skoplja, Bitole (Monastira), Sera i Soluna. U sedamnaestom stoljeu putopisac Evlija elebija dijelio je osmanske gradove u dvije vrste, one koji imaju i one koji nemaju bezistan. Mehmed Osvaja okupio je 1459. vodee ljude Carstva i zatraio od svakoga od njih da izgradi imaret u kojem dijelu grada eli. Veliki vezir Mahmud-paa i, kasnije, drugi veziri izgradili su lijepe imarete u sreditu grada i oko Zlatnog roga. Graevine posveene javnom dobru podizane su oko damije koja je nosila darovateljevo ime, te su se ljudi ubrzo naselili oko tih imareta i osnovali nove etvrti. Istanbul je tako zadobio svoj karakteristian turski izgled. Izmeu 1463. i 1470. godine Mehmed Osvaja sagradio je Veliku damiju i oko nje osam medresa, kolu za djecu, biblioteku, bolnicu, dva prenoita za putnike i javnu kuhinju. U blizini je izgraena velika

206 trnica s 318 duana da bi se te javne ustanove mogle izdravati. est stotina uenika pohaalo je nastavu u tim medresama, dok su prenoita svakog dana ugoavala stotinu i ezdeset putnika. Putnici, uenici, vakufski slubenici i siromasi iz susjedstva dobivali su hranu iz javnih kuhinja. Dva ljekara, strunjak za one bolesti, bolniar i apotekar sluili su u bolnici kojom su upravljali povjerenik i njegov pomonik. Dva bolnika kuhara pripravljali su hranu pod ljekarovim nadzorom, a postojala su i dva posluitelja kojima je vakufska povelja nalagala da s bolesnicima postupaju ljubazno. Bolnica je prihvaala pacijente koji nisu mogli priutiti pozivanje ljekara kui ili kupovinu lijekova. Jo dvije bolnice, jedna za ene i jedna za nemuslimane, utemeljene su kasnije. Jednom na tjedan ljekar je posjeivao siromane bolesnike kod kue i dijelio im lijekove. Svi dnevni trokovi bolnice, koji su se penjali na pet zlatnih dukata, podmirivani su iz prihoda fondacije. Mehmed Osvaja osnovao je i druge imarete u Istanbulu. Doseljenici iz Burse i drugih anadolskih gradova naselili su se oko njegove fondacije izvan gradskih zidina u Ejupu, koji je poslije izrastao u velik i poseban grad iji su vakufi ukljuivali devet damija i odgovarajue ustanove. Da bi se podmirili trokovi tih fondacija, Mehmed je u Istanbulu sagradio trnice (bilo je 260 duana u Galati i 783 u Istanbulu, ne ukljuujui one u i oko bezistana), trinaest kupaonica, po nekoliko bojadisaonica, pekara, skladita, radionica svijea, prea za ulje te etrdeset i etiri mlina. Samo su vakufi s prihodima koji su dodijeljeni odravanju damije, nekadanje crkve sv. Sofije, godinje davali prihod od trinaest hiljada zlatnih dukata. Sultan Mehmed, prema rijeima savremenika povjesniara Nesrija, stvorio je Istanbul. Njegovi nasljednici, Bajazid II i Sulejman I, ene iz osmanske dinastije, dravnici, ulema i trgovci iz toga razdoblja pomogli su brzom rastu Istanbula osnivanjem imareta u drugim podrujima grada. Prema slubenom popisu iz 1546. godine postojalo je 2517 vakufa iji osnivai nisu pripadali osmanskoj dinastiji, a taj je broj povean za jo 1600 novih vakufa tokom sljedeih pola stoljea. Osmanski sultani su uspjeli razviti Istanbul u veliku carsku metropolu. Sa stanovnitvom od etiri stotine hiljada dua Istanbul je bio najvei grad u Evropi u prvoj polovini esnaestog stoljea. Pretpostavlja se da

207 je u drugoj polovini toga stoljea broj stanovnika porastao na osam stotina hiljada. Podmirenje gradskih potreba za hranom i vodom postao je veliki problem. Vlasti su stoga poduzimale mjere da se zaustavi priliv novih doseljenika, pa se u sedamnaestom stoljeu broj stanovnika nije mijenjao. U to vrijeme 40% stanovnitva su bili nemuslimani. Galata, u kojoj je bilo doputeno naseljavanje Evropljana, postala je sredite meunarodne trgovine. Sredinom sedamnaestog stoljea u Istanbulu su bile 152 damije, 126 medresa, 100 karavan-saraja i oko hiljadu blokova stambenih zgrada koje su podigli sultani, pae i nii uglednici. Redovna opskrba grada, dvora i vojske hranom te opskrbljivanje zanatlija sirovinama bio je jedan od glavnih faktora koji su odreivali rigidno monopolistiki karakter osmanske ekonomije sa strogim dravnim nadzorom nad trgovinom. Drava je regulirala i nadzirala sve, od udaljenog proizvoaa do trgovca na malo. Cijene hrane bile su utvrene ve tokom proizvodnje. Jedino su trgovci s dravnim odobrenjem kupovali proizvode te su provoene stroge mjere kako bi se sprijeilo krijumarenje. Zalihe su prenoene u posebno oznaena mjesta za vaganje, odakle su dijeljene predstavnicima trgovakih gildi. Velikim trgovcima i brodovlasnicima konfiskovala se njihova roba ili brodovi ako bi bili uhapeni u krijumarenju ili profiterstvu. Trgovci koji su dobili povlastice da u odreenim podrujima kupuju ovce ili penicu za Istanbul, preuzimali su zadau dopremanja odreene koliine tih proizvoda svake godine i imenovali su svoga jamca. Potreba za opskrbljivanjem Istanbula hranom povezivala je razliita podruja proizvodnje u Carstvu s jednim sreditem i bila je jedan od glavnih faktora u stvaranju integrirane ekonomije. injenica da su sredinom sedamnaestog stoljea gradske pekare trebale 250 tona penice dnevno ukazuje na veliinu potreba ovog grada. Vane prehrambene namirnice poput ita, ulja, soli ili ovaca mogle su lako dospjeti u Istanbul morem, pa je do druge polovine sedamnaestog stoljea broj brodova koji su prevozili hranu dolazei svake godine na istanbulske dokove dosegao dvije hiljade. U Istanbul su neprestano pritjecali penica, ria, eer i zaini iz Egipta; stoka, itarice, jestive masti, med, riba i krzno iz podruja sjeverno od Crnog mora; itarice

208 i krzno iz Tesalije i Makedonije; vino i drugi sredozemni proizvodi iz Moreje i egejskih otoka. Podruja blizu prijestolnice bila su takoer zavisna o istanbulskom tritu. Iz Tekirdaga je dolazila traka penica, iz Konstance i Mangalije penica iz Dobrude. Drvo se uvozilo iz Izmita. Dobruda, niija zemlja u srednjem vijeku, postala je itnica Istanbula nakon to je tamo osnovano na stotine sela i izgraeni dravni itni silosi u lukama. Ria iz doline Marice i zapadne Trakije bile su osnovna roba za dvor i vojsku. S ravnica Bugarske, Makedonije i istone Trakije trgovci su u istanbulske klaonice redovno slali ovce i goveda. Kao sredite tranzitne trgovine i centar za daljnji izvoz, te kao izvoznik manufakturnih proizvoda, Istanbul je inio ekonomsko vorite izmeu regija. ini se da je izvoz pamune robe iz Merzifona, Tosve, Tire, Bergama, Denizlija, Larende, Bora i Nigde u Anadoliji, u zamjenu za prehrambene proizvode za Istanbul iz Rumelije i sa sjevera, stimulirao proizvodnju pamune tekstilne robe u tim mjestima. Istovremeno se u Istanbulu razvila proizvodnja odjee, svilenih i vunenih predmeta. U trgovakom trokutu izmeu sjevernog crnomorskog podruja, Istanbula i Anadolije mnogo je novca dolazilo i odlazilo iz Istanbula. Drava je troila puno svojih prihoda na dvor i vojsku u Istanbulu, dok je veliki dio toga novca odlazio u Anadoliju i na Balkan.

Mrea carskih cesta, karavan-saraja i konaita

Istanbul je bio krajnji cilj karavanskih puteva, ba kao to je to bio za pomorske trgovake pravce. Prema jednom opisu, sredinom sedamnaestog stoljea est do deset karavana dolazilo je svake godine iz Irana, dvije iz Basre te tri do etiri iz Halepa. Svaka tri mjeseca karavane su odlazile prema Iranu i srednjoj Aziji. Jedna je karavana godinje dolazila iz Dubrovnika, jednom mjeseno iz Poljske i jedna svakih osam dana iz Izmira. Postojala su tri vana glavna puta koji su spajali Balkan i Istanbul. Antika Via Egnatia iz albanskih luka preko Ohrida, Bitole i Soluna; veliki vojni put kroz Beograd, Sofiju i Plovdiv, te put od podruja

209 donjeg Dunava preko doline Tunde i Edirnea. Karavanski put iz Irana i Anadolije vodio je u Istanbul preko Bolua, Izmita i Gebze, a on se kod Izmita spajao s cestom iz Ankare. Hodoasniki put iz Arabije i Halepa spajao se s glavnim putem iz Irana kod Gebze, nakon prelaska Izmitskog zaljeva kod Dila, s one strane Iznika. U petnaestom i esnaestom stoljeu uobiajeni put iz Istanbula za Bursu iao je morem preko Mudanve, ali se ini da je u sedamnaestom stoljeu put iz Gebze preko pristanita Dil za Bursu postao vaniji. Istanbul je na taj nain povezan preko Burse s Foa esme, Hiosom i Izmirom. Premda je Istanbul postao najvee trite u Carstvu, Edirne i Bursa nisu opadali. Ustvari, izrasli su u najvee gradove i trgovaka sredita Balkana i Anadolije. Konstantin Jireek napisao je o osmanskom prometu da jo od pada Rimskog carstva niti jedna drava u Evropi nije posvetila toliku panju sistemu cesta. Osmanlije su odravali u dobrom stanju rimsku cestu izmeu Istanbula i Beograda te su poboljavali i popravljali oteene dionice sve do Beograda s grubo tesanim kamenjem. Takoer su sagradili potpuno nove ceste uzdu ovog puta. Neka sela uz glavne puteve imala su zadau graditi i odravati ceste, te su zbog obavljanja tih slubi njihovi stanovnici izuzeti od plaanja izvanrednih poreza. Teretna kola mogla su proi cestom od Beograda do Istanbula za mjesec dana. Selim II preao je 1566. godine istu razdaljinu za samo petnaest dana. U Rumeliji i sjevernom crnomorskom podruju teka se roba prevozila teretnim kolima; u planinskim krajevima mazge su bile normalno sredstvo prijevoza. Tokom pohoda na Beograd 1521. drava je unajmila trideset hiljada deva iz Anadolije i Arabije da bi se prevezao teki vojni teret. Oko deset hiljada teretnih kola prevozilo je brano i jeam iz podunavskih regija. I drava i pojedini trgovci unajmljivali su od nomada deve, konje i mazge. Perzijske karavane sastojale su se obino od tri ili etiri stotine ivotinja, ali su ih neke imale i po hiljadu ili vie. Te su ivotinje obino unajmljivali i vodili turkmenski nomadi. U kasnom petnaestom stoljeu moglo se za oko devet zlatnih dukata unajmiti konja za put od Tabriza do Burse i natrag. Kako bi se osigurala lahkoa i sigurnost putovanja na glavnim putevima, sultani su na njima gradili graevine koje su potpomagali

210 vakufi te su dodjeljivanjem velikih posjeda poticali dravne i dvorske slubenike da ine isto. Neke od njih bile su velike graevine, poput imareta u gradovima, samo to bi ovdje glavne graevine bile svratita, karavan-saraji i, moda, mostovi. Damije i pratee dobrotvorne ustanove bile su manje vane. Naprimjer, Murat II je 1443. preko rijeke Ergene pokraj Edirnea sagradio veliki kameni most dug 392 metra sa 174 luka. Na poetku mosta sagradio je prenoite koje je prualo zatitu i hranu putnicima, damiju i medresu. Podmirivao je trokove prenoita i odravanja mosta prihodom prodavaonice boze, kupaonice i duana. Te prihode upotpunio je prihodima karavan-saraja, kupaonica i duana koji su bili izgraeni u Edirneu. U blizini je naselio ljude, uglavnom nomadske Turkmene, da bi uvali i odravali most, zbog ega su bili osloboeni plaanja poreza. Na drugoj obali rijeke naselio je ratare-vojnike (yaya). S vremenom je stanovnitvo oko ove jezgre poraslo, te je nastao grad Uzunkpr. Tamo je 1456. godine ivjela 431 porodica. Drugi primjer je imaret koji je izgradio Ahmedpaa Hercegovi (Hersek Ahmed-paa; umro 1517.) na cesti IstanbulDamask, kod prvog odmorita nakon Izmitskog zaljeva i koji je poslije prerastao u grad Hersek. U etrnaestom i petnaestom stoljeu pogranini velikai su osnivali sline ustanove na zemlji koju su osvojili, pa su te jezgre poslije postale osmanska kulturna i upravna sredita. Grad Sarajevo izrastao je oko imareta koji je osnovao pogranini velika Isa-beg, a imaret koji je osnovao Minnet-beg na cesti Sofija-Edirne bio je jezgra Tatar Pazardika, jednog od najvanijih trgovakih gradova Bugarske. Veliki vezir Ibrahim-paa sagradio je u istom gradu, na glavnom vojnom putu prema srednjoj Evropi, jo jedan karavan-saraj koji je prema izvjetaju Evlije elebije dominirao gradom kao utvrda. Imao je dvije stotine soba i osamdeset stanova gdje su ugledni ljudi mogli odsjesti sa svojim porodicama. Sobe su okruivale dvorite koje se nalazilo u sjeni velikog drveta, dok je vanjsko dvorite s ribnjakom u sredini moglo primiti pet do est hiljada konja. Sluge su danju i nou primali putnike muslimane i nemuslimane. Nakon sumraka donosili su svakom gostu zdjelu orbe, trucu hljeba i svijeu, a svaki je konj dobivao po vreu zobi. Nakon veernje molitve zasvirala bi muzika u karavan-saraju i

211 vrata bi se zatvorila. Svakog jutra, prije nego to bi vrata ponovno bila otvorena, gostioniar bi upitao ljude koji su ondje proveli no jesu li togod izgubili. Ako bi otvorio vrata ne uinivi to, bio bi odgovoran za bilo koji gubitak i morao ga je platiti. Izaslanik cara Svetoga Rimskog carstva Busbecq putovao je u Istanbul 1555. godine u konjskoj zaprezi i ostavio opis karavan-saraja u Niu. alio se da u njemu se nita ne ini u tajnosti, sve je na otvorenom i svako moe vidjeti ta drugi radi. No, dopali su mu se stanovi u karavan-saraju: Imaju nekoliko odvojenih stanova za smjetaj. Niko ne moe zabraniti njihovu upotrebu, oni su otvoreni svima, bilo kraninu bilo jevreju, bilo bogatom bilo siromanom. ak ih koriste bashaws (pae) i sanziacs (sandakbegovi) kada putuju. Dok sam bio u njima, mislio sam da sam ugoen na dvoru nekog princa. U povelji svoga vakufa Mehmed Osvaja traio je da se prema svim putnicima koji su odsjedali u prenoitu iji je on bio osniva dobro odnosi i da se podmiruju sve njihove potrebe. Hanovi su nudili tri dana besplatne hrane i smjetaja nakon ega je putnik morao otii. Te graevine, graene u pravilnim razmacima du glavnih puteva, pokazivale su rasprostranjenost osmanske civilizacije. U osmanskom razdoblju samo u Bosni i Hercegovini sagraena su 232 svratita, osamnaest karavan-saraja, trideset i dva prenoita (hana), deset bezistana te etrdeset i dva mosta, meu kojima se nalaze i takva remekdjela poput mostarskog mosta izgraenog 1566., sarajevske Kozije uprije iz polovine esnaestog stoljea i trebinjskog mosta. Skromnije graevine od prenoita, poput izvora, fontana, molitvenih prostora i malih gostionica, takoer su graene uzdu glavne ceste. Lokalni dobroinitelji obino su ih gradili kao pobone fondacije. Time su podmirivane sve potrebe putnika na cestama iz Istanbula za Damask, Erzurum i Beograd, obino besplatno. Neke pae bili su prerevni u osnivanju takvih ustanova. Kada je veliki vezir Mahmud-paa 1637. godine smijenjen, bio je optuen za gradnju nepotrebnih svratita koja su bila teret za stanovnitvo. Vaan faktor pri osnivanju ovih vakufa bila je ustanova temlika - vladarskog darovanja vlasnikih prava. Dravnici i dvorske ene mogli su se obratiti sultanu s planom za dobrotvorni poduhvat i dobiti u

212 vlasnitvo komad zemlje koji je u nekim sluajevima mogao ukljuivati i po nekoliko sela. Oni bi ga potom oporuno darovali za dobrotvorni poduhvat koji su osnovali, osiguravi time ne samo vlastiti spas na buduem svijetu, nego i stalan i siguran prihod za svoje porodice i potomke koji su bili imenovani za mutevelije pobonih fondacija. Druga i trea generacija potomaka osmanskih uglednika esto je uivala ugodne mirovine obavljajui dunost vakufskih mutevelija, ime je nastao poseban sloj zemljoposjednika. Karavan-saraji i bezistani bili su snano utvreni protiv razbojnika. Busbecq nije putovao cestom izmeu Budima i Beograda zbog straha od razbojnika zvanih hajduci, a bilo je mnogo primjera da je otiman novac koji je pripadao dravi. U esnaestom stoljeu stanje je bilo bolje od stanja u sedamnaestom stoljeu kada vojska esto nije uspijevala suzbiti velike bande pljakaa naoruanih pukama. Razbojnik po imenu Kara Haydarolu djelovao je oko 1647. godine u planinskim predjelima nedaleko od Eskiehira, napadajui karavane koje su ile za Istanbul iz Irana, Damaska i Izmira. Svladan je uz velike potekoe. Sredinom sedamnaestog stoljea kranski je razbojnik s pet stotina ljudi izveo noni prepad na bezistan u Bitolj i nije naiao ni na kakav otpor. Vlasti su stoga poduzimale mjere da bi se odrala sigurnost na cestama, osnivajui zavije (zaviye) i smjetajui derbendije (derbenci) - uvare prolaza - blizu gorskih prijevoja, gazova i mostova. esto je cijelo stanovnitvo nekog sela bilo odgovorno za javnu sigurnost i odravanje odreene ceste ili mosta za to su bili izuzeti od davanja nekih poreza. Ako bi derbendije napustili svoja mjesta, bili bi dovoeni natrag silom. Sredinom esnaestog stoljea drava je postavila 2288 seoskih porodica u Anadoliji i 1906 u istonom Balkanu za derbendije. Ustanove koje su se posebno brinule za sigurnost putnika na cesti nazivale su se zavije. Zavije su igrale vanu ulogu u Osmanskom carstvu, posebno u vrlo ranom razdoblju, i bile su prototip kasnijih imareta. Zavija je bila pobona fondacija koju je osnivao ejh ili dervi da bi ugostio putnike u gradovima ili, ee, du udaljenih i osamljenih cesta i prijevoja. ejh ili dervi koji je osnovao zaviju, primio bi od vladara komadi zemlje

213 u vlasnitvo te bi ga darovao svojoj fondaciji. On i dervii koji su se okupljali oko njega, radili bi na zemlji, ime su osiguravali dovoljno sredstava za ivot i podmirivali trokove zavije iji su nasljedni upravitelji, poput mutevelija drugih pobonih fondacija, bili ejh i njegovi potomci. U ranoosmanskom razdoblju zavije su igrale vanu ulogu u naseljavanju turskih useljenika na granici i u podrujima koja su osvojili Osmanlije. Dervii ili siromani useljenici koji su se predstavljali kao dervii dolazili su iz Anadolije u novoosvojeno podruje, birali esticu zemlje i organizirali zaviju, osiguravi od sultana dokument kojim se potvrivalo da je dotini zemljini posjed vakuf za zaviju. S obzirom da su pripadnici zavije bili osloboeni od nekih poreza, novi su se useljenici gomilali na njihovim zemljama i tvorili jezgre novih turskih sela. Na taj je nain nastala veina turskih sela osnovanih u etrnaestom stoljeu. Ta konaista sluila su istovremeno kao sklonita za novopridole useljenike, a ak i za gazije. ejhovi koji su osnivali zavije, pripadali su razliitim vjerskim redovima, ali mnogi su nosili naslov ahija (ahi). U novoosvojenim podrujima Trakije ahije su osnovali stotine zavija. Pokret ahija bio je vie drutvena organizacija nego vjerski red. O njemu je Ibn Battuta, koji je 1333. posjetio Anadoliju, ostavio sljedei iv opis: Oni postoje u svim zemljama Turkmena Er-Ruma, u svakom podruju, gradu i selu. Nigdje na svijetu ne postoji niko ko bi se mogao uporediti s njima u brinosti prema strancima i gorljivosti u posluivanju hrane i zadovoljavanju potreba, u spreavanju ruku nasilnika i ubijanju slubenika redarstva i onih nitkova koji im se pridruuju. Ahija je, u njihovom govoru, ovjek kojega su okupljeni lanovi, zajedno s drugim mladim neoenjenim mukarcima i onima koji su prigrlili beenstvo, izabrali za svoga vou. Ahija gradi konaite i opskrbljuje ga tepisima, svjetiljkama i drugom potrebnom opremom. Njegovi saradnici rade tokom dana da zarade za ivot te nakon podnevnog namaza donose mu svoju cjelokupnu zaradu i njome kupuju voe, hranu i druge stvari potrebne u konaitu. Ako tokom dana neki putnik doe u grad, daju mu smjetaj.

214 Kako se Osmansko carstvo razvijalo u snanu centraliziranu dravu, vlasti su ukidale veinu zavija jer su do poetka esnaestog stoljea mnoge od njih izgubile svoju pravu funkciju, a istovremeno su jo uivale osloboenje od poreza. Vlasti ih nisu mogle koristiti za finansijske i vojne svrhe sve dok su imale status vakufa. Stoga je drava ukinula one zavije koje nisu bile smjetene na cestama i nisu sluile putnicima, te one koje nisu troile svoje prihode na dobrotvorne djelatnosti zbog kojih su bile osnovane. Drava je eljela ukinuti vakufe i prisvojiti zemlju. Sredinom esnaestog stoljea bilo je 1100 konaista u Maloj Aziji. Sulejman I dopustio je osnivanje zavija na cesti za Erzurum kako bi se oivjela sela unitena u perzijskim ratovima.

Gradsko stanovnitvo, cehovi i trgovci

Tradicionalno bliskoistono poimanje drutva priznavalo je ratare, trgovce i zanatlije kao tri proizvoaka sloja. Posljednje dvije skupine inile su gradsko stanovnitvo, s zanatlijama na niim stepenicama na drutvenoj ljestvici. Sultan je zapovijedio pripadnicima svakog sloja da nose odjeu koja e ukazivati na njihov poloaj u drutvu. Zanatlijama i vlasnicima duana bilo je zabranjeno oblaiti luksuzne odjevne predmete koji su bili rezervirani za vie drutvene slojeve. Gradsko stanovnitvo Carstva, poput seoskog stanovnitva, bilo je podijeljeno u dvije vrste: muslimani i nemuslimani, ali je to bila klasifikacija koju je nametnuo erijat i koja nije odgovarala stvarnim drutvenim i ekonomskim podjelama u drutvu. Trgovci i zanatlije, kako muslimani tako i nemuslimani, pripadali su istom sloju i uivali ista prava, dok su se bogati jevrejski, grki i armenski trgovci oblaili i ponaali kao muslimani. S vremena na vrijeme sultani su pokuavali ispuniti zahtjeve erijata izdavanjem zakona koji su zabranjivali nemuslimanima da se odijevaju kao muslimani, da posjeduju robove i jau konje, ali ti ukazi nisu bili uinkoviti. Cehovi su takoer ponekad pokuavali diskriminirati nemuslimane prema erijatu, ali je to obino bilo motivirano poslovnim suparnitvom.

215 Kada nisu radili, pripadnici razliitih vjera ivjeli su u odvojenim etvrtima grada. Imali su svoje vlastite vjerske voe. Osmanski gradovi su uvijek imali odvojene muslimanske, kranske i jevrejske etvrti, a i Romi su imali vlastite etvrti bez obzira na vjeru. U svakoj muslimanskoj etvrti nalazio se imam, kao vjerski poglavar zajednice, i ehaja (kethuda) kao njen svjetovni predstavnik. Sveenici i rabini vrili su istu funkciju u nemuslimanskim etvrtima predstavljajui svoje zajednice pred vlastima. Takvo stanje nije spreavalo dobre odnose izmeu muslimana i nemuslimana. Muslimani su se esto enili nemuslimankama koje nisu morale promijeniti svoju vjeru, ali su njihova djeca morala biti muslimani. U osmanskim gradovima zanatlijski cehovi davali su glavni poticaj ekonomskom ivotu, a lanovi cehova imali su velik udio u stanovnitvu. Korijeni cehova u islamskom svijetu nisu jasni, ali se ini da postoje velike slinosti izmeu islamskog i evropskog srednjovjekovnog cehovskog sistema. Prema openito prihvaenoj teoriji, korporacije grko-rimskog svijeta nastavile su postojati i pod islamskom upravom, a do desetog su stoljea zadobile potpuno islamski karakter. U tome su stoljeu Karamatijci / Karamiti, koji su se pojavili kao predstavnici vjerskog, drutvenog i politikog pokreta protiv vlasti abasijskih halifa, organizirali cehove u ovoj borbi. Islamski cehovi postali su karamatijska bratstva, ba kao i strukovna udruenja. Nakon mongolskih provala u trinaestom stoljeu sufijski su redovi i, posebno, etika futuvveta izvrili velik utjecaj na cehove. Drutva futuvveta, koja su osnivali mladi neoenjeni radnici u velikim gradovima, podsjeaju na bratovtine u Rimskom carstvu. Prema etici futuvveta savrena osoba je onaj ko je velikoduan, portvovan, samodiscipliniran, pokoran svojim nadreenima i trijezan. Prijem u takvo udruenje zahtijevao je simbolinu sveanost, nakon koje je etika futuvveta usaena novaku. Taj je pokret, poznat kao pokret ahija, tokom trinaestog i etrnaestog stoljea prevladavao u anadolskom drutvu. U gradovima je svaka zanatlijska skupina bila organizirana prema naelima futuvveta, pod vostvom ahija kojeg bi majstori izabrali iz svojih redova. S obzirom da tokom toga razdoblja nije bilo snano centralizirane vlasti, ahije su vrili neke javne funkcije i postali politika snaga u gradovima. Ustvari, od svoga nastanka

216 islamski su cehovi predstavljali narodnu opoziciju protiv vladajueg vojnog i upravnog sloja. U ranom razdoblju ahije su igrali vanu ulogu u osmanskoj dravi i drutvu, ali ih je drava s rastom apsolutizma i jaanjem centralne vlasti sve vie i vie stavljala pod nadzor. U gradovima je pokret ahija jednostavno postao cehovsko udruenje, ali etika futuvveta ipak je nastavila postojati u okviru zanatlijskih cehova. Pretjerano je rei da je drava stvorila i nadzirala osmanske cehove ili da su oni inili drutveno nediferenciranu zajednicu. U bliskoistonom drutvu skupine sa zajednikim idealima i interesima udruivale su se prema odreenom obrascu, a isti su se obrazac i, obino, isti nazivi mogli nai na dvoru, u vojsci, medresama, vjerskim redovima i cehovima. Najvaniji lan tako ustrojene skupine bio je obino ovjek koji ju je predstavljao vanjskom svijetu i vodio njezine vanjske poslove. Osmanlije su ga nazivali ehaja, Arapi ejh, dok je u trinaestom stoljeu u Anadoliji bio poznat kao ahi. U cehovima su majstori zanatlije birali za ehaju jednog od vlastitih lanova koji je mogao provoditi cehovske propise i uspjeno u njihovo ime upuivao molbe vlastima. Ovaj je izbor bio od najvee vanosti S obzirom da se ceh bez ehaje nije smatrao nezavisnim. Kada bi se skupina zanatlija unutar ceha eljela osamostaliti, izabrala bi ehaju i registrirala se kod kadije kao nezavisan ceh. Majstori zanatlije mogli su, ako su eljeli, ukloniti ehaju i suprotstaviti se mijeanju vlasti u izbor novoga. Postoji odreen broj dokumenata o odbijanju ehaja od strane cehova jer su ih namjesnik ili kadija eljeli nametnuti, pa su vlasti, ustvari, bile primorane potovati autonomiju cehova. U srednjovjekovnom drutvu te su zajednice traile vjersko i moralno opravdanje za svoje postojanje i svoje propise, pa je stoga na elu svakog ceha bio ejh koji je predstavljao moralni i vjerski autoritet. Premda je ejh u arapskim zemljama postao glavni upravitelj ceha, on je u sreditu Osmanskog carstva - Rumeliji i Anadoliji, ostao na poloaju vjerskog voe. ejh je igrao vanu ulogu u cehovima: predvodio je sveanosti primanja za cehovskog egrta i majstora, izricao i provodio kazne unutar ceha. Bio je biran iz redova iskusnih cehovskih majstora koji su bili dobro upoznati s etikom futuvveta. U bliskoj vezi sa ejhom

217 bio je slubenik koji je vodio sveanosti. Vlasti su komunicirale s cehovima preko ehaja koji su takoer skupljali i dostavljali vlastima poreze koje su cehovi bili duni. Nad cehovskim ehajama nalazio se gradski ehaja od kojeg su se traile upute u vezi s pitanjima koja su bila zajednika svim cehovima i koji je s ostalim uglednicima predstavljao grad pred vlastima. Vaan lan ceha bio je i jigitbaa, slubenik koji je upravljao unutranjim poslovima ceha. On je takoer biran iz redova starih i iskusnih majstora te je, svaki put kada bi ehaja bio odsutan, preuzimao njegovu dunost. Kupovao je sirovine na trnici i raspodjeljivao ih majstorima, provjeravao jesu li gotovi proizvodi sukladni cehovskim odredbama i dostavljao ih drugim cehovima i duanima. Njegova je dunost takoer bila obavijestiti ejha ako je neko prekrio cehovske propise te obavijestiti njega i ehaju o svakoj osobi koja je traila unapreenje u majstorsko zvanje. U nekim je cehovima jigitbain pomonik obavljao iste dunosti. Svaki je ceh takoer birao jednog ili dva ehl-i hibre, strunjake iz redova majstora s dobrim poznavanjem zakuastih pitanja dotinog zanata. Oni su davali miljenja o kvalitetu robe, rjeavali razmirice, pomagali pri odreivanju trine cijene i birali radnike. Izbor tih strunjaka bio je od posebne vanosti u cehovima finih zanata poput svilarstva. U nekim su cehovima k tome ehl-i hibre vrili neke od dunosti ehaje i jigitbae. U veim i razvijenijim cehovima tih je est ljudi inilo odbor poznat kao esterica, no u mnogim cehovima spominju se samo ejh, ehaja ili jigitbaa. Ti su slubenici dolazili iz redova majstora, ali nain njihova izbora nije jasan. ini se da su kandidati na ove poloaje imenovani konsenzusom i da su se nakon izbora, ako nije bilo protivljenja kandidatu, svi majstori pojavljivali pred kadijom kako bi ubiljeili izbor u njegove popise. Osmanski cehovi pridravali su se utvrenih pravila i propisa. Opi zakoni, naela i ceremonije razvili su se tokom stoljea, s tim da su mnogi od njih bili utvreni u prirunicima futuvveta, potvrdnim poveljama i fermanima. lanovi ceha raspravljali su i odluivali o svakom novom propisu koji je potom unoen u kadijine spise. Nakon upisivanja smatralo ih se zakonski valjanima. Tome bi trebalo dodati propise poznate kao ihitisab, kojima su se utvrivale cijene i kvalitet

218 i oko kojih su se sporazumijevali cehovski majstori i predstavnici vlasti, te ih na kraju potvrivao sultan. Drava se mijeala u ustrojstvo cehovskih udruenja uglavnom s ciljem da osigura porezne prihode iz toga izvora i primjenu ihitisaba. Ihitisab je bio stara islamska ustanova. Bliskoistona drava smatrala je svojom najvanijom dunou zatititi stanovnitvo od nepravde i ukloniti uzroke pritubi podanika. Kuran nalae da radi dobrobiti islamske zajednice vlast treba aktivno podravati opeprihvaene drutvene standarde i zabrane. To je postalo dio vjerskog zakona pod nazivom hisba i ihitisab, a njihova primjena bila je jedna od halifinih dunosti. U praksi su se propisi hisbe uglavnom odnosili na trgovinu, a cilj im je bio spreavanje prevara i pekulacija, odreivanje prikladnih cijena na trnicama te nadziranje ispravne teine utega i kvaliteta robe. Tako su naini nadziranja cijena te vaganja i mjerenja, koji su se koristili u starim bliskoistonim dravama, ukljueni u okvir erijata pod nazivom hisba. Osmanska je drava striktno primjenjivala ihitisab, ponovno ispitujui prilikom uspona na prijestolje svakoga novog sultana njegove zakone koji su se odnosili na cehove. Nadzirala je sve utege i mjere te je muhtesib - slubenik koji je provodio ihitisab - stalno patrolirao trnicama kako bi osigurao provoenje tih zakona. Odvodio je njihove prekritelje pred lokalnog kadiju, biujui ih i globei prema kadijinim odlukama. Oznaavao je odreene materijale, poput drva, crijepa ili sukna, prema njihovom kvalitetu i zabranjivao prodaju neoznaene robe. Lokalni kadija i muhtesib imali su ovlasti da prilagode cijene na trnici koje su se odreivale prema utvrenom postupku. Istaknuti lanovi zajednice i cehovski ehl-i hibre sastajali bi se u kadijinom prisustvu. Utvrivali bi koliinu i kvalitet sirovina, pridodavali trokove rada i odreivali trinu cijenu uz uraunatih oko 10% ili, ako bi se upoljavala struna radna snaga, najvie 20% profita. Ponekad je sam sultan provjeravao popise istanbulskih trinih cijena. Drava je postavila odreen broj uvjeta za prodaju sirovina i gotove robe na trnicama da bi se nadzirale cijene, sprijeilo pekuliranje i prikupljali dugovi. Roba za gradsko trite morala je ui u grad kroz posebna vrata, odakle je bila prevoena kroz odreene ulice do tano utvrenih trnica ili karavan-saraja. Tamo je prodavana pod nadzorom

219 deurnih slubenika. Vrijedna roba morala se u potpunosti prodavati preko posebnih posrednika pod dravnim nadzorom. Nakon vaganja robe u prisutnosti cehovskih predstavnika i oporezivanja prema koliini davano je doputenje za njezinu prodaju. Cehovski predstavnici ehaja i jigitbae - kupovali su ondje njihovu robu ili sirovine te su ih dijelili meu cehovskim majstorima. Drava je od cehovskih majstora prikupljala porez koji se ubirao od svakog duana te porez na odreenu proizvedenu robu. Postojao je takoer porez na prodaju, plaan po teini ili po komadu, koji se ubirao od proizvoda prodanih na trnici. Posebne kanunname odreivale su visinu ovih poreza za gradove i trnice svake pokrajine. Koncentracija cehova na odreenim trnicama i prodaja njihove robe u odreeno vrijeme pomagale su dravi u prikupljanju dugovanja. Ako bi se zanatlije rasprili da izbjegnu njihovo plaanje, drava bi ih prisilila da se vrate na trnicu. Drava se uplitala u ustrojstvo cehovskih udruenja samo radi zatite interesa centralne riznice ili uope javnosti, ali se nije mijeala u njihova unutranja pitanja. Ipak, cehovski propisi priznavali su viu dravnu vlast. Kadija je biljeio sve izbore i odluke nekog ceha. Ako lanovi ceha ne bi mogli rijeiti sporove meu sobom ili kazniti prijestupnike protiv cehovskih propisa, preputali bi sluaj dravnim vlastima, prethodno se posavjetovavi s lokalnim kadijom. Tek su se potom pojavljivali pred Carskim vijeem u prijestolnici. Drava je obino pridavala vanost ouvanju tradicionalnih cehovskih propisa. Prije nastanka centraliziranog Osmanskog carstva cehovi su bili mnogo slobodniji i jai. Potkraj trinaestog i na poetku etrnaestog stoljea nije bilo snane centralne vlasti u Anadoliji te su ahije na elu utjecajnih cehova, kao to je primijetio Ibn Bettuta, posjedovali veliku mo i utjecaj. U to su vrijeme lanovi cehova nosili oruje i kanjavali prijestupnike. Takoer, ceh nije bio samo ekonomska organizacija, nego i skupina povezana iznutra snanim drutvenim sponama, proeta vjerskom i mistinom atmosferom futuvveta i potivanjem sveca zatitnika s kojim ga je povezivala tradicija. U osmanskom je razdoblju, nakon to je ehaja zauzeo ahijino mjesto, oslabio vjerski karakter ceha. Cehovski slubenici zapoeli su pozivati dravu da sve vie sudjeluje u unutranjim poslovima ceha da bi sauvali vlastiti utjecaj. Postalo je

220 uobiajeno da nakon izbora dobivaju povelju od carskog namjesnika, ime su jaali vlastiti autoritet unutar ceha. Uz pomo drave uspjeli su se suprotstaviti novim strujanjima koja su prijetila cehovskom sistemu i o kojem su obino ovisili njihovi materijalni interesi. Poput Memluka, Osmanlije su gotovo uvijek pruali potporu starijim cehovskim majstorima i pokuavali sauvati tradicionalni cehovski sistem. Njihova konzervativna politika proizilazila je iz miljenja da bi svaka inovacija uvukla drutvo u nered i bezakonje te bi stoga dravna riznica mogla izgubiti izvore prihoda. Kada god bi eljeli da drava djeluje u njihovom interesu, cehovski majstori bi se uvijek pobrinuli istaknuti to dravnim predstavnicima. Napokon, interesi uprave i vojske zahtijevali su stabilnost cijena i kvalitet robe. Ta konzervativna politika nastavila se sve do devetnaestog stoljea, kada su osmanski reformatorski dravnici usvojili evropske liberalne ideje, to je sprijeilo bliskoistonu ekonomiju da se oslobodi ogranienja cehovskog sistema i onemoguilo razvoj snanog osmanskog graanskog sloja. U devetnaestom stoljeu uvoz evropskih tvornikih proizvoda onemoguio je djelovanje cehova te su cehovi nakon 1840. godine, suoeni s evropskim industrijskim kapitalizmom, ekonomski uniteni. Ekonomskim rjenikom kazano, cehovski je sistem bio pokuaj da se zadovolji zakon ponude i potranje pri sueljavanju s nekim tekoama. Cehovski predstavnici kupovali su sirovine na tritu, odreivali prodajnu cijenu na veliko i rasporeivali ih majstorima S obzirom da su do modernih vremena zbog primitivnog prometnog sistema materijali bili dostupni samo u ogranienim koliinama. Sirovine su morale doprijeti do cehova kojima je bilo stalo do potene cijene, a nisu smjele pasti u ruke drugih zainteresiranih ili pekulanata. Morali su se razdijeliti cehovskim majstorima tako da niko od njih ne ostane nezaposlen, to je bio glavni razlog postojanja cehovske organizacije. Nestaica sirovina esto je u osmanskim gradovima izazivala skupou i nezaposlenost te predstavljala ozbiljan ekonomski problem. Nestaice su mogle nastati zbog zgrtanja zaliha i pekuliranja, zbog pokuaja nekih zanatlija da kupe previe sirovina, zbog interesa drugog ceha za isti materijal ili zbog toga to su materijal kupili trgovci iz drugog podruja druge zemlje, koji su nudili vee cijene. Cehovi su traili dravni nadzor

221 da bi se zatitili od prvog do posljednjeg sluaja, pa je sultan izdavao ukaze kojima se odreivalo kanjavanje profiterstva i doputalo stranim trgovcima kupovanje robe na trnicama tek kada bi lokalno stanovnitvo zadovoljilo svoje potrebe. Ponekad je drava u potpunosti zabranjivala izvoz nekih vanih sirovina. Drugi i trei sluaj, koji su nastajali zbog konkurencije meu cehovima, mogao se sprijeiti samo zajednikom kupovinom sirovina na veliko i njihovom pravednom podjelom. Ceh bi dobio sultanovu povelju kojom se spreavalo da sirovine padnu u tue ruke te dobivao monopol na proizvodnju. Bilo je nuno ograniiti broj duana i radionica zbog ograniene koliine dostupnih sirovina. S obzirom da je postojala slina nestaica radne snage, posebno strunih zanatlija, slubenici cehova su takoer nadzirali raspodjelu radne snage. Naprimjer, u Bursi bi se tkalci baruna okupljali tono odreenog dana u sedmici na posebnom mjestu na kojem bi ih cehovski ehl-i hibre dodjeljivali razliitim majstorima. Svrha takvog sistema bila je pronai kvalificirane radnike i sprijeiti konkurenciju meu majstorima u tome. Drugi ekonomski faktor koji je odreivao postojanje cehovskog sistema bila je ogranienost trita. Ekonomski sistem u zaetku i primitivan promet doveli su do toga da je veina gradskih cehova radila samo za ogranieno lokalno trite koje se sastojalo od grada i okolnih sela. Nadalje, u petnaestom je stoljeu veina osmanskih gradova bila mala. Bilo je potrebno regulirati proizvodnju u uvjetima ogranienog trita, to je takoer odreivalo neke posebnosti ovih cehova. Prvo, nuna ogranienja dovela su do ograniavanja broja duana i radionica koje su pripadale nekom cehu i, drugo, bilo je potrebno zatititi trite od vanjske konkurencije. Drava je stoga davala svakom cehu monopol unutar grada ili jasno odreenog podruja, te nije smjelo biti konkurencije unutar ceha jer je svaki majstor zanatlija morao imati mogunost prodavanja vlastitih proizvoda unutar toga ogranienog podruja. Proizvedena roba morala se uskladiti s jasno utvrenim standardima. Bili su odreivani nain proizvodnje, vrste sirovina, alat i posebni sadraji radionica. Ehl-i hibre i jigitbae stalno su nadzirali proizvodnju, a gotovi proizvodi bili su pregledavani jo jednom prije

222 prodaje. Proizvodi su mogli biti prodavani samo na posebnim trnicama ili duanima, a u nekim su cehovima jigitbae i ehaja prodavali naveliko gotovu robu. U cilju odravanja ravnotee izmeu proizvodnje i trita samo su kvalificirani majstori imali pravo otvoriti vlastite duane to se provodilo djelimino zahvaljujui tradiciji cehova, a djelimino zbog interesa priznatih majstora. Bilo je krajnje teko postati majstor i, povrh toga, otvoriti vlastiti duan. Kandidat je mogao dobiti naslov majstora nakon tri do pet godina provedenih u stjecanju iskustva i vjetina, nakon ega je prolazio ispitivanje i sveanost tokom koje mu je ejh pripasavao pregau, simbol stupnja majstora. Njegovo naukovanje bilo je razdoblje stroge stege i odricanja, proeto nejasnom simbolikom i retorikom pokreta futuvveta. Njihova etika usaivala je u egrta potpunu poslunost, skromnost i prezir prema bogatstvu te ga pouavala da pohlepu i konkurenciju smatra najgorim moralnim nedostacima. Novoprimljeni majstori dobivali su alat i radionicu pod nadzorom starijih majstora. Mnogi su novi cehovski majstori, u nedostatku kapitala za otvaranje duana, radili za starije lanove kao kalfe, plaeni poslovoe, ili ulazili u ortake odnose. Ipak, unato rigidnoj strukturi, ve su u petnaestom stoljeu postojale drutvene i ekonomske razlike u osmanskim cehovima. Naprimjer, meu tkalcima baruna u Bursi postojala je razlika izmeu majstora koji su posjedovali razboje i duane, i majstora koje su ovi prvi zapoljavali. Neki od vlasnika radionica imali su i po pedeset razboja, to je predstavljalo ulaganje u glavnicu od 2500 do 3000 zlatnih dukata. Tkalci baruna su ipak inili razvijen ceh koji je proizvodio vrijednu tkaninu za vanjsko trite. Ako se neki majstor u nekom od tradicionalnijih cehova, poput koara, dovoljno obogatio i osamostalio, morao je napustiti ceh, te je smatran trgovcem. U mnogim cehovima u velikim osmanskim gradovima poput Istanbula, Burse, Soluna ili Edirnea, posebno u onima koji su proizvodili za vanjsko trite, sve je vie rasla drutvena i ekonomska razlika izmeu lanova cehova, koji su postali kapitalistiki poduzetnici, i onih koji su bili njihovi zaposlenici. U tim se gradovima brzo poveavala proizvodnja u cehovima. Naprimjer, u Istanbulu je broj radionica brokata, koji je

223 bio slubeno odreen na stotinu, narastao 1564. godine na 317 te ga ni sultanovi ukazi nisu mogli spustiti na slubenu veliinu. Tokom esnaestog stoljea gradsko stanovnitvo Osmanskog carstva poraslo je za oko 80%, pa je to za posljedicu imalo rast trita za cehove i stvorilo povoljno stanje za majstore koji su radili za plau i kalfe u cehovima, ohrabrivi ih da se upuste u samostalne poslovne poduhvate. Mnogi od njih otvarali su duane u razliitim gradskim etvrtima i zapoinjali proizvodnju. Cehovski poglavari nisu im se mogli uspjeno suprotstaviti kao nekad, te su otpadnici ne samo uspijevali dijeliti poveanu dobit cehovskih majstora, nego su istovremeno i potkopavali cehovske propise i nadzor. Promijenili su uobiajene obrasce proizvodnje, smanjili kvalitet proizvoda i prodavali ih jeftinije. Uveli su nove trendove i poticali potranju. U pokuaju da se ouva monopol na tritu koje se irilo, stariji su majstori poticali vlasti da poduzimaju mjere protiv konkurenata, tvrdei ustrajno kako se radi o nevjetim poetnicima koji nisu ni potpuno ovladali svojom vjetinom niti dobili majstorsku svjedodbu, te su smanjivanjem kvaliteta i poveanjem cijena tetili narodu i potkopavali dravne propise ihitisaba. Kada su njihovi suparnici uveli modu iljatih vrhova cipela, obuarski ceh Istanbula optuio ih je pred vlastima za navoenje ljudi na put ispraznosti i nemorala. Stariji majstori borili su se do kraja da se zatvore duani onih koji su uvodili tehnike inovacije. Snana podrka osmanskih vlasti tradicionalnom cehovskom sistemu spreavala je razvoj odvojenih udruenja radnika i poslovoa te kapitalistikih majstora kao u Evropi. Konzervativna politika vlasti jaala je monopol starijih cehovskih majstora. Majstori koji su posjedovali radionice, zapoeli su ostavljati razboje u nasljedstvo svojim sinovima, zetovima ili roacima, a u to su vrijeme naslovi majstora, ehaje i jigitbae postali nasljedni i prelazili su s oca na sina ili, vrlo esto, starijem poslovoi. Napokon, do poetka osamnaestog stoljea ta imovina i naslovi izgubili su svaku vezu s zanatom i zanatstvom. Poeli su jednostavno oznaavati zakonito vlasnitvo. Ulazak pripadnika vojske centralnih vlasti (kapikulu) u gradske cehove bio je jo jedan faktor u propadanju osmanskoga cehovskog sistema. Njihove vojne povlastice oslobaale su ih od nadzora muhtesiba ili kadije, omoguivi im izmjene cehovskog ustroja u vlastitu korist. esto su zanemarivali slubeno odreene trine cijene, smanjivali

224 kvalitet proizvoda i otvarali duane gdje god su htjeli, bez prethodnog primanja majstorske svjedodbe. esto su prisiljavali ugledne majstore da stupaju u ortake odnose i dijele dobit, te je, to je najgore od svega, njihovo pekuliranje sirovinama prolazilo nekanjeno. Svi ti faktori igrali su veliku ulogu u opadanju tradicionalnog cehovskog ustroja i propasti osmanskih zanata openito. U bogatim gradovima novi su cehovi osnivani kao ogranci starih da bi proizvodili nove vrste roba i izvodili pojedine etape proizvodnje. Naprimjer, koari koji su izraivali kou u razliitim bojama inili su posebne cehove, poput sukaa i tkalaca svile u tekstilnoj industriji. U velikim su gradovima ljudi koji su radili u istom zanatu, ali na dvije razliite trnice, mogli formirati posebne cehove. Ako je skupina koja je radila u specijaliziranoj grani zanata postala dovoljno velika, birali su ehaju i pojavljivali su se pred kadijom kako bi ga obavijestili da ele postati ceh. Glavni cehovi esto su se protivili tome odbijajui priznati izabranog ehaju i tvrdei da su majstori novog ceha nekvalificirani. U takvom sluaju odobrenje vlasti bilo je od velike vanosti za osnivanje ceha. Vlasti bi potvrdile postojanje ceha ako to ne bi bilo protivno propisima hisbe ili bi tetilo interesima stanovnitva. Povezani cehovi su se esto meusobno borili, dok su cehovi u poloaju poduzetnika mogli dovesti druge u ovisan poloaj. Ovisni ceh nazivao se jamak (yamak). Naprimjer, u visokorazvijenoj industriji svile u Bursi, trgovci svilom inili su ceh iji su lanovi djelovali poduzetniki. Kupovali su uvezenu sirovu svilu u bezistanu i davali su je cehu sukaa da od nje izrade preu, potom cehu bojadisaa da je oboje te napokon prodavali pripremljenu svilu tkalcima. Jamaci su ponekad pokuavali zbaciti prevlast veih cehova odbijanjem rada. No, S obzirom da su takvi postupci izazivali nezaposlenost i pad poreznih prihoda, vlasti su obino podravale vodee cehove. Stvaranje novih skupina bio je ipak dinamiki aspekt cehovskog sistema i njihov je broj varirao prema veliini i bogatstvu grada. U Istanbulu je bilo oko stotinu i pedeset vanih cehova. U petnaestom stoljeu u Bursi je bilo oko ezdeset, a u sedamnaestom stoljeu u Manisi oko pedeset cehova. (Procjenjuje se da je u starom Rimu bilo stotinu i pedeset zanatlijskih udruga, a u srednjovjekovnom Kairu dvije stotine i deset.)

225 Osmanski su se cehovi razlikovali po stupnjevima razvoja prema bogatstvu gradova i potranji vanjskih trita, ali je postojala opa tendencija prema neogranienom sistemu proizvodnje u velikim gradovima. Domaa industrija razvila se izvan cehovskog sistema. U Anadoliji se, naprimjer, tkalaka kuna radinost koja je opskrbljivala trgovce pamunim suknom irila iz gradova u sela i veina njezine proizvodnje bila je namijenjena stranim tritima. U industrijskoj proizvodnji koja je redovno opskrbljivala dravu materijalima velikog obima postoje naznake kapitalistikog naina proizvodnje. Naprimjer, industrija vune u Solunu koja je svake godine proizvodila hiljade bala obinog vunenog sukna za dvor i janjiare, razvila se pod dravnim nadzorom i zapoljavala hiljade jevrejskih porodica. Proizvodila je vunene proizvode za cijelo Carstvo i strana trita. Godine 1664. odreeno je da se sve radionice koje su proizvodile fino crno sukno za dravu koncentriraju na jednom mjestu. Kako bi zadovoljila vlastite potrebe za vatrenim orujem i barutom, drava je u Istanbulu otvorila vlastite tvornice sa stotinama radnika. Bile su finansirane dravnim kapitalom, a njima su upravljali dravni povjerenici. Tokom Kiparskog rata 1571. godine tvornica baruta u istanbulskoj etvrti Kagithane proizvodila je sedamnaest tona baruta mjeseno. Privatnici ipak nisu slijedili taj obrazac. Premda je u Istanbulu i Bursi postojao odreen broj mjesta gdje su radnici radili zajedno, osmanska se industrija openito nije nikada razvila iznad nivoa sistema opskrbe. Naunici, nadniari i robovi predstavljali su veinu radne snage u cehovima. U tkalakoj industriji Burse robovi vini zanatu bili su glavni izvor radne snage, a svoju su slobodu osiguravali nakon tkanja dogovorene koliine sukna. Slobodni radnici koji su se iznajmljivali bili su obino kalfe koji nisu imali kapitala i koji su obino bili unajmljivani na sedminoj osnovi. Naunici su najee bili djeca ili mladii koje su roditelji poslali majstoru da naue zanat. Prema ugovoru majstor bi se obavezao pouiti egrta zanatu tokom odreenog vremena, obino za 1001 dan. Roditelj bi iznajmljivao svoje dijete i primao paualnu svotu od majstora tokom trajanja ugovora. Nakon toga egrt bi radio bez nadnice ili za malu sedminu svotu, te bi se - prema cehovskoj etici - majstoru morao u svemu pokoravati. Majstor se sa svoje strane morao

226 prema njemu odnositi kao prema vlastitom sinu. Najvea briga majstora bila je da su radnici mogli otii usred tjedna ili da su naunici mogli mijenjati majstore. Da bi to sprijeili, traili su intervenciju drave. Neki su cehovi zapoljavali ene. U osmanskim gradovima sukanje svile i predenje pamuka bili su obino preputeni enama i djeci. Tako su i siromane gradske ene mogle zaraditi za ivot. Cehovi za predenje pamuka su s vremena na vrijeme pokuavali nagovoriti vlasti da sprijee trgovce u kupovanju pamuka na trnicama jer je to onemoguavalo zapoljavanje ena. U bliskoistonom drutvu zanatlije su igrali vaniju ulogu u politici nego se dosad esto mislilo. U knjizi Ogledalo za prineve nauava se da e vladar koji ne brani gradske trgovce i zanatlije napokon pasti, to su povijesni dogaaji i potvrdili. Snaga svake vlasti koja bi izgubila potporu gradskog stanovnitva bila je oslabljena, a gradski podanici bi u sluaju napada strane sile bjeali neprijatelju. Vladajui vojni sloj stoga je nastojao zadobiti naklonost lokalnih prvaka i uglednika koji su bili predstavnici svojih podruja. U gradovima su ulema, bogati trgovci i slubenici cehova preuzimali na sebe predstavljanje gradskog stanovnitva. Oni su se, naprimjer, pojavljivali pred kadijom da bi se potuili na nekog dravnog slubenika ili traili ukidanje nezakonitog poreza, a oni su takoer slali izaslanstva pred Carsko vijee u Istanbul. Vlasti su obino smatrale prikladnim prihvatiti njihove zahtjeve. Prije vladavine Mehmeda II i od kraja esnaestog stoljea, kada su centralne vlasti bile slabe, ovi su prvaci, koji su zajedniki predstavljali interese grada, postali vrlo utjecajni. Mogli su prisiliti svakog namjesnika koji im se nije sviao da napusti svoj poloaj, tako da niti jedan slubenik dravne uprave nije mogao obavljati dunost bez njihovog odobrenja i posredovanja. Neki su gradovi, poput Kajserija i Sarajeva, dobili vane povlastice, ukljuujui osloboenje od poreza i zabranu ulaska vojske u grad. Te su povlastice bile tako iroke da su neki savremeni pisci smatrali ova mjesta slobodnim gradovima i ak gradovima republikama. Najuinkovitiji nain na koji su se zanatlije mogli suprotstaviti vlastima bio je zatvaranje duana i prestanak proizvodnje, to je ekvivalent bijegu seljaka sa zemlje. Tipian primjer je ustanak zanatlija u Istanbulu 1651. godine. Kada je drava pokuala prisiliti zanatlije da

227 kupe neku zaplijenjenu robu po previsokim cijenama i povui iz opticaja zlatni novac otkupom po treini stvarne cijene, velika se gomila uputila pred Carsko vijee zatraiti pravdu od velikog vezira. Bili su otjerani, pa su sljedei dan zatvorili duane i okupili se pod svojim barjacima. Prema jednom oevicu, okupilo se oko 150.000 ljudi, od kojih su mnogi nosili oruje, uspijevajui napokon prisiliti sultana da otpusti velikog vezira. To je bio prvi dogaaj koji je doveo u pitanje mo janjiarske klike koja je u to vrijeme tiranizirala dravu. Kao i u drugim bliskoistonim dravama nii slojevi gradskih zanatlija uvijek su se protivili vladajuem vojnom sloju. Tokom vojnih pobuna sultan bi traio potporu cehova, dok su janjiari, traei osvetu, pljakali i palili duane u Istanbulu. Potkraj esnaestog stoljea stanje se ipak promijenilo. Sve je vie janjiara poelo ulaziti u cehove te su vojne pobune zadobile sve izraeniji narodni karakter. Trgovci su, kao i zanatlije, u osmanskim gradovima i diljem cijelog Bliskog istoka osnivali cehove. Postojale su dvije vrste trgovaca, oni koji su trgovali lokalnom i cehovskom proizvodnjom i koji su imali nii status, te oni koji su vodili karavansku i prekomorsku trgovinu. Prva je skupina bila poznata kao esnaf (esnaf), naziv koji se koristio i za vlasnike duana i zanatlije, a druga se skupina obino nazivala tudar (tuccar) i bazirdan (bazirgan) - trgovci. Vlasnici esnafskih duana bili su podloni propisima ihitisaba i organizirani prema cehovskom sistemu, dok ihitisab nije vaio za velike trgovce, koji su predstavljali istinske kapitaliste u bliskoistonom drutvu. Nije bilo niega to je moglo sprijeiti njihove poduhvate i onemoguiti neogranieni rast njihovih bogatstava. Ustvari, drava je poticala njihove poduhvate. Vii upravni sloj - pae, begovi, dvorski slubenici i bogati vakufi - iji su pripadnici mogli prikupiti dovoljno bogatstva u gotovini, ulagali su svoj novac preko tih trgovaca. Ustanova pod nazivom mudareba, oblik poslovne operacije u kojoj bi ulaga ulagao novac u trgovaki poduhvat karavanom ili brodom, bila je rairena u Osmanskom carstvu. Luksuzna roba poput dragulja, skupih tkanina, zaina, boja i miomirisa, predstavljala je veinu prekomorske trgovine. Veliki trgovci su stoga najvie radili s takvom robom, a veina njih vodila je svoje poslove u bezistanu. Iz sloja bogatih trgovaca, koji su inili utjecajnu

228 skupinu u gradovima, dolazili su zakupnici poreza. Neki su bili izrazito bogati, poput dvojice trgovaca iz Burse koji su 1480. godine kao partneri zajedniki uloili jedanaest hiljada zlatnih dukata u trgovinu s Egiptom. Za usporedbu, talijanski trgovac Andrea Barbarigo imao je sredinom petnaestog stoljea ukupni kapital od samo petnaest hiljada zlatnih dukata. Dokumenti kadija biljee bogatstvo ljudi koji su umirali u velikom osmanskom gradu Bursi u drugoj polovini petnaestog stoljea. Oni pokazuju da je 26% umrlih posjedovalo manje od dvadeset zlatnih dukata, 58% izmeu dvadeset i dvije stotine, a 16% iznad dvije stotine. Prema tome, estina stanovnitva bila je dobrostojea, dok je vrlo bogatih - s imovinom vie od dvije hiljade dukata - bilo 1,3%. To su bili trgovci, novari, draguljari i svilari. Njihovo bogatstvo inili su novac, nepokretna imovina, muki i enski robovi, svila i druge fine tkanine. Glavni su izvor toga bogatstva bili trgovina svilom, manufakture i kreditni poduhvati. Od druge polovine esnaestog stoljea porodice koje su potjecale od oficira centralnih vojnih jedinica zadobile su nadzor nad zakupom poreza i zapoele su dominirati gradovima, i drutveno i politiki. Taj razvoj iao je paralelno s opadanjem bliskoistone meunarodne trgovine i slabljenjem trgovakog sloja.

229 Halil Inalcik

RELIGIJA I KULTURA

OBRAZOVANJE, MEDRESE I ULEMA

Takprlzadeovo shvatanje znanja i njegova podjela znanosti prua nam polaznu taku za prouavanje znanja i obrazovanja koje se stjecalo u medresama u Osmanskom carstvu. Taskopruluzade razlikuje etiri stupnja znanja - duhovno, misaono, usmeno i pisano - koja se mogu uporediti s teorijom stvaranja u islamskom misticizmu. Duhovne znanosti on dijeli u dvije grupe primijenjene i teorijske. Dalje ih dijeli na znanosti utemeljene samo na razumu i znanosti utemeljene na islamskoj vjeri. Stoga sve znanosti ulaze u jednu od sljedeih sedam skupina: A.Kaligrafske znanosti: vrste pisama, stilovi pisanja itd. B.Usmene znanosti: arapski jezik i fonetika, leksikografija, etimologija, gramatika i sintaksa, retorika, prozodija, pjesnitvo, kompozicija, povijest i druge knjievne znanosti. C.Misaone znanosti: logika, dijalektika. D.Duhovne znanosti. Duhovne znanosti Taskopruluzade dijeli na: a) Teorijske racionalne znanosti: opa teologija, prirodne znanosti, matematika. b) Primijenjene racionalne znanosti: etika, politologija.

230 c) Teorijske vjerske znanosti: Kuran i Poslanikova tradicija, kao i znanosti posveene njihovu tumaenju - egzegeza Kurana, prouavanje Poslanikovih predaja, islamska teologija te naela islamskog prava i pravne znanosti. d) Primijenjene vjerske znanosti: primijenjena etika, pravila pristojnosti, ihitisab i svi predmeti povezani s muslimanskim ivotom i bogoslujem. Cilj cjelokupnog znanja i, posebno, svih duhovnih znanosti, jest upoznavanje Boga. U hijerarhiji znanosti postoji jo jedna skupina, u kojoj su one rasporeene prema svojoj korisnosti i gdje se korisne znanosti poput politike nazivaju fenn. Znanosti su, slino tome, podijeljene na dobre i loe. Dobre su one znanosti koje pomau vjeri; znanosti poput astrologije su loe. U svojim vjerskim gleditima Taskopruluzade naginje misticizmu. Po uzoru na El-Gazalija, on zastupa miljenje da je kontemplacija potreban dodatak duhovnim znanostima. Kontemplacija je predmet mistinih znanosti, iji je cilj spoznaja boanskog, mistinog znanja koje ovjek moe postii kada se asketizmom i meditacijom odvoji od zanimanja za ovozemaljsko. Znanstvenik koji prouava samo egzoterijske vjerske znanosti je siromah, izdvojen od viih realnosti. Taskopruluzade je smatrao da svaki uenik mora prouavati sve znanosti jer se one meusobno nadopunjuju u oblikovanju jedne cjeline. ovjek koji posveti svoj ivot samo jednoj grani znanja, udaljen je od boanske istine. Osnovni element u islamskom obrazovanju bio je muderis (muderris), ovjek s velikim autoritetom u vjerskim i duhovnim znanostima. On je takoer mogao biti strunjak na nekom posebnom polju; no svaki je uenik morao, prije bilo ega drugog, stei obrazovanje u vjerskim znanostima. Slino, morao je imati dobre temelje u svim vidovima poznavanja arapskog jezika - jezika znanosti. Ako je ueniku bilo potrebno struno obrazovanje, putovao je bilo kamo gdje je bilo poznatih znanstvenika na tome polju i traio svjedoanstvo o sposobnosti u toj znanosti. Vaan je bio sam muderis, a ne ustanova. Prva osmanska medresa osnovana je u Izniku 1331. godine kada je dotadanja zgrada crkve dodijeljena poznatom uenjaku Davudu

231 iz Kajserija. U kasnijim godinama, kada bi osmanski sultan poelio osnovati koju novu medresu, pozvao bi uenjake iz starih anadolskih kulturnih sredita poput Konje, Kajserija, Aksaraja ili iz drugih sredita u islamskom svijetu, iz Perzije, Turkestana, Egipta ili Sirije. Za vladavine Murata II Alauddin iz Tusa (umro 1482.) i Fahruddin, koji su dovedeni iz Perzije, poveali su slavu osmanskih medresa koje su se ubrzano razvijale. Tokom formativnog razdoblja osmanske kulture u etrnaestom i petnaestom stoljeu osmanska je ulema putovala u Egipat, Perziju ili Turkestan da bi upotpunila svoje obrazovanje sluajui velike uenjake i znanstvenike tih zemalja. Radi prouavanja egzegeze Kurana i pravne znanosti odlazili su prije svega u Egipat i Perziju. Mehmed el-Fanari, Ali el-Fanari, ejh Bedruddin i drugi putovali su u ove zemlje. U petnaestom su stoljeu uenjaci kao to su Saaduddin et-Taftazani i Sejjid erif el-Durdani, poznati u vjerskim znanostima, uspjeno djelovali na podrujima pod vladavinom Timurove dinastije, te je sve vie uenika odlazilo onamo uiti od njih. Radi prouavanja matematike osmanska je ulema obino odlazila u Samarkand. Mehmed Osvaja alio se da, premda je uspostavio veliko carstvo, njegova drava nema uleme uporedive s ulemom drugih zemalja. Od pripadnika domae uleme mogao se ponositi s Mulla Husrefom i Hodazadeom. Nakon osvajanja Istanbula pretvorio je osam crkava u medrese za osmericu slavnih uenjaka. Kada je izmeu 1463. i 1470. godine sagradio svoju damiju, podigao je oko nje osam medresa poznatih kao Sahn-i seman ili Semaniye, i opet dodijelio po jednu svakom od osam uenjaka. Te kamene medrese, lijepi primjeri osmanske arhitekture toga razdoblja, bile su sagraene s obje strane damije; bilo je osam viih medresa, za struno obrazovanje, i osam niih medresa koje su pripremale uenike za vie medrese. Dnevna plaa muderisa zaduenog za svaku pojedinu medresu bila je pedeset aki, to je bilo jednako vrijednosti oko jednog zlatnog dukata. Svaka je medresa imala devetnaest soba i jednu uionicu. Petnaest soba bilo je namijenjeno uenicima-strunjacima, poznatim kao danimend, koje bi muderis birao meu apsolventima nie medrese. Ti su uenici dobivali po dvije ake dnevno od prihoda od zadubina i hranu iz konaita za siromane. Svaka je medresa imala darovanu biblioteku, a postojala je

232 i posebna - opa biblioteka. Muderis je birao jednog od danimenda za svoga pomonika koji je ponavljao predavanja i nadzirao disciplinu uenika, te za to dobivao pet aki na dan. Od uenika se zahtijevalo da sve svoje vrijeme posvete uenju. U ovom razdoblju Semaniye su bile najvie rangirane obrazovne ustanove u Carstvu. Nie je bila rangirana medresa Darul-hadis, koju je osnovao Murat II u Edirneu, a ispod nje bile su pak medrese koje su osnovali raniji sultani u Bursi. Nieg su stupnja od ovih vladarskih ustanova bile zadubine velikih dravnika u ta tri grada ili u pokrajinama. Najpoznatije od njih bile su medrese Ali-pae u Edirneu, ihabeddinpae u Filibu (Plovdiv), Mahmud-pae u Istanbulu, Eski Ali-pae u Bursi i Ishak-begova u Skoplju. Na njihovom nivou bile su medrese osnovane u Anadoliji prije Osmanlija. Osmanske medrese dijelile su se u dvije osnovne skupine. Prva skupina, poznata kao hari (hari) - vanjske medrese, davala je uvod u temelje znanja, tj. u arapski jezik i misaone znanosti. kole iz druge skupine, dahil (dahil) - unutranje medrese, pruale su obrazovanje u viem znanju, tj. u vjerskim znanostima. One su se, takoer, dijelile prema stupnjevima:

Hari medrese
a) Nie medrese, poznate kao ibtida-yi hari, pouavale su uenike osnovama arapske gramatike i sintakse, logike, skolastike teologije, astronomije, geometrije i retorike. Te su medrese bile poznate kao tedrid-medrese, prema komentaru Sejjida erifa na Tedrid, teoloko djelo Nasiruddina iz Tusa koje je bilo glavni udbenik tokom kolovanja u njima. Bile su poznate i kao medrese od dvadeset jer su muderisi primali po dvadeset aki dnevno. b) Sljedee po rangu bile su medrese zvane medrese od trideset ili miftah-medrese, prema njihovom glavnom udbeniku, EsSakkakijevom djelu o retorici Miftah. Ovdje se se pouavale retorika i knjievnost.

233 Veina medresa od dvadeset i trideset nalazila se u provinciji. c) Iznad ovih dolazile su medrese od etrdeset i medrese od pedeset, koje su u Istanbulu, Edirneu i Bursi osnivali prinevi, enske pripadnice vladajue dinastije ili veziri. Uenici su sluali temelje tumaenja Miftaha, prijelazni teaj skolastike teologije zasnovan na Adududdinovom djelu Mavakif, te stjecali vie obrazovanje u pravu na temelju El-Marginanijevog djela El-Hidaje.

Dahil medrese
a)Dahil medrese od pedeset, poznate kao ibtida-yi dahil, osnivale su sultanske keri, prinevi ili veziri. Na niem nivou u njima je pouavana Hidaja, na srednjem nivou uila su se naela prava iz EtTaftazanijevog spisa Talavih, a na naprednom nivou prouavala se egzegeza Kurana na temelju Ez-Zamaherijevog djela El-Keaf. b)Iznad njih nalazilo se osam pripremnih medresa Mehmeda Osvajaa, poznatih kao tetimme ili musile-yi sahn. c)Na najviem stupnju bile su medrese Semaniye, gdje su uenici izuavali skupinu od tri predmeta islamsko pravo, tumaenje (egzegezu) Kurana ili skolastiku teologiju, retoriku i srodne predmete te se posveivali stjecanju obrazovanja iz pojedinih predmeta. Sulejman I uveo je vanu promjenu u hijerarhiji osmanskih medresa. Oko damije koju je sagradio u Istanbulu osnovao je izmeu 1550. i 1556. godine etiri ope medrese te jo dvije za izuavanje pojedinih podruja, jednu za znanost o hadisu (hadis) - Poslanikovoj tradiciji, i drugu za medicinu. Posljednjima je dao najvii stupanj, uspostavivi tako hijerarhiju medresa koja je postojala sve do kraja Osmanskog carstva. Svaka od nekoliko stotina medresa diljem Carstva pripadala je nekom od jedanaest stupnjeva. Medrese su bile koncentrirane u nekim velikim gradovima. U Edirneu ih je 1529. godine bilo etrnaest. U sedamnaestom stoljeu samo je u

234 Istanbulu bilo devedeset i pet medresa, a do devetnaestog stoljea njihov se broj poveao na 170, od ega su njih etrdeset i devet osnovali pae, trideset i pet ostali pripadnici vladajueg sloja, trideset i pet ulema, dvadeset i est sultani, dok su preostale osnovali drugi pojedinci. Medresa je, i u predosmanskom i u osmanskom razdoblju, bila ustanova koju je pomagao vakuf te je obino bila dijelom zajednikog kompleksa graevina damije, konaita i drugih dobrotvornih ustanova. Mutevelija toga kompleksa povjeravao je muderisu novac koji je bio odreen za medresu. Muderis je bio odgovoran za izbor uenika, za isplaivanje toga novca uenicima i slugama te za opu upravu medrese. Time je medresa postala samodovoljna jedinica, autonomna ustanova unutar vakufa. Muderis je bio imenovan vladarskim ukazom. Ulema se regrutirala iz medresa. Islam u naelu ne prihvaa za posrednika izmeu Boga i ovjeka bilo kakav sveeniki sloj koji predstavlja vjersku vlast. Ipak, napokon je nastala ulema, vjerska skupina slina sveenikom sloju u starim bliskoistonim civilizacijama, koja je igrala vanu ulogu na svim podrujima drutvenog i politikog ivota. Ulema je imala dvostruku ulogu tumaa i izvritelja islamskih zakona. Muftije (mufti) su vrili prvu od ove dvije dunosti, a kadije drugu. Oni su bili odgovorni za primjenu erijata u dravi. Vlast drave, zasnovana na fizikoj sili, bila je u praksi dominantan vid postojanja drave, ali prema islamskoj teoriji vlast drave bila je tek sredstvo za primjenu erijata: Drava je podreena religiji. Zbog toga je ulema smatrala svjetovne vlasti sebi podreenima i trudila se ostvarivati tu teoriju. Svoj je autoritet u pitanjima erijata ulema pripisivala kompetenciji u znanostima. Kandidat koji je elio ui u redove uleme, morao je prvo stei znanje koje je bilo potrebno za istinsko razumijevanje Kurana. Jedan pripadnik uleme morao je zatim potvrditi njihovo znanje. Taj in potvrde bio je veza u obliku lanca koji se protezao sve do saradnika (ashaba) Poslanika Muhameda: Ulema su nasljednici Poslanikova znanja.

235 T A B L I C A 6.
MUDERIS Ibtida-yi hari Hareket-i hari Ibtida-yi dahilgradski Hareket-i dahil Msile-yi sahn KADIJA kadija gradia (20-150 aki) kadija (150-300 aki) kadija 32 vana grada (300 aki) MUFTIJA muftija muftija muftija

Muderis (20-50 aki)

Muderis (50-60 aki)

Sahn-i Seman Ibtida-yi altmili Hareket-i altmili Musile-yi Suleymaniye Suleymaniye Darulhadis

kadija od 500 aki (kadija Meke, Medine, Edirnea, Burse, Kaira, Damaska, Halepa i Jeruzalema) kadija Istanbula kadiasker Anadolije kadiasker Rumelije

muftija

Muderis (60-100 aki)

ejh-ul-islam

U Osmanskom carstvu postojala je stroga hijerarhija u redovima uleme - meu muderisima, muftijama i kadijama - i strogi sistem unapreenja. Tabela 6 pokazuje osnove toga sistema. Muderisi hari-medresa ili apsolventi medresa Semaniye mogli su postati kadije u malim gradovima, sa zaradom od 50 do 150 aki dnevno. Vie kadijske dunosti, koje su donosile zaradu od tri stotine i vie aki dnevno, bile su smatrane najviim poloajima u vjerskim i pravnim zanimanjima te su ovi kadije bili poznati kao mule (molla). Naprimjer, kadija koji je imao plau od tri stotine ili vie aki, mogao je postati defterdarem Carskog vijea. Muderis u Semaniye ili nekoj drugoj vioj medresi mogao je postati mula s primanjima od pet stotina aki i s mogunou da bude unaprijeen na dunost kadije Istanbula ili, kasnije, kadiaskera. Kadija koji je zaraivao pet stotina aki dnevno mogao je postati niandija u Carskom vijeu. Prema tome, njima su - pored vjerskih i pravnih zanimanja - bila otvorena i najvia mjesta u upravi. Mnogi od njih postali su vezirima i zadobili mone politike poloaje. Kadiaskeri Rumelije i Anadolije, kadija Istanbula i kadije osam najveih gradova bili su najvii pripadnici uleme. Oni su sa ejh-ulislamom na elu prisegom potvrivali pravo na dolazak na prijestolje svakog novog sultana. Prilikom svrgavanja sultana s vlasti ova je

236 skupina uleme potvrivala i legalizirala silazak s prijestolja. Ipak, ne bi trebalo zaboraviti da je vjerski poglavar islamske zajednice uvijek bio sultan-halifa, te da je ulema uvijek obavljala vjersku vlast u njegovo ime. U Osmanskom carstvu mo postavljanja i svrgavanja pripadnika uleme uvijek je ostajala u rukama sultana i njegovog velikog vezira te je predstavljala svjetovnu vlast. ejh-ul-islam je ipak zauzimao poseban poloaj. ejh-ul-islam je bio poglavar uleme, imenovan vladarskim ukazom i biran sve do esnaestog stoljea izmeu muderisa istaknutih svojom uenou. Njegova je dunost bila izdavanje fetvi, tj. davanje pismenih odgovora na osnovu standardnih vjerskih autoriteta na svako pitanje koje se odnosilo na erijat. U naelu nije dobivao nikakvu naknadu za vrenje svoje dunosti. I svako drugi s priznatim vjerskim autoritetom mogao je izdavati fetve, a svako vanije mjesto ili vei grad imalo je muftiju koji je obavljao ovaj posao. U pokuaju opisa vanosti ejh-ul-islama, zapadni su ga promatrai uporeivali s papom. Kanun-nama Mehmeda Osvajaa izjednaavala je njegov poloaj s poloajem velikog vezira, dok je protokol zahtijevao da ejh-ul-islam uiva veliko potovanje. Sve do druge polovine esnaestog stoljea nije postojao obiaj smjenjivanja ejh-ul-islama. Kao predstavnici erijata oni su pokuavali djelovati neovisno od dravne vlasti. Tokom esnaestog stoljea, kako je erijat postajao sve dominantniji u dravnim poslovima, paralelno je rastao i politiki utjecaj ejh-ul-islama. No, istovremeno su, u istom omjeru, oni postajali sve ovisniji o dravnim vlastima. ejh-ul-islam je prvi put doao do svjetovne moi kada je zadobio nadzor nad kadijskim poloajima, dio izvrne vlasti koji je bio vrsto vezan za dravnu vlast. Od toga je vremena pravo da imenuju kadije sa zaradom od vie od etrdest aki dnevno i kadija s titulom mule prela s kadiaskera na ejh-ul-islame. (Izvor: Halil Inalcik, The Ottoman Empire: The Classical Age 13001600 (London: Phoenix Press, 2000).

237 Benjamin Braude i Bernard Lewis

KRANI I JEVREJI U OSMANSKOJ DRAVI: FUNKCIONIRANJE JEDNOG PLURALNOG DRUTVA

Skoro pola milenija, Osmanlije su upravljali najraznolikijim carstvom u historiji. Ovo polietniko i multireligiozno drutvo je zauujue dobro funkcionisalo. Muslimani, krani i Jevreji su jedni uz druge izvravali svoje vjerske dunosti i izuavali nauku obogaujui tako svoje meusobno razliite kulture. Pravno nasljee i praksa svake zajednice bili su potovani i na snazi u cijelom Carstvu, posebno propisi line prirode poput propisa o smrti, braku i nasljeu. U to doba nastala su brojna djela napisana na desetinama razliitih jezika. Svi podanici ovog Carstva imali su, u razliitom obimu, otvorena vrata za napredak i uspjeh. U vrijeme svog vrhunca, Osmanlije su stvorili drutvo koje je omoguilo veliki stepen regionalne autonomije, ali je u isto vrijeme postojala fiskalno odriva i vojno jaka centralna vlast sa izrazito velikim finansijama. Osmansko carstvo je klasini primjer pluralnog drutva. Jedan brini istraiva slinih drutava u junoj Aziji opisao ih je na nain koji se jako dobro podudara sa osmanskim svijetom. On kae: ... arolikost ljudi je vjerovatno prva stvar koja pada u oi posjetiocu... To je arolikost u doslovnom smislu, jer se oni mijeaju, ali ne i sjedinjavaju. Svaka zajednica se pridrava svoje religije, kulture i jezika, svojih ideja i puteva. Oni se, kao pojedinci, susreu, ali samo na pijacama, kupujui jedni od drugih. To je pluralno drutvo sa razliitim zajednicama koje ive jedna uz drugu, ali i odvojeno unutar istog politikog ureenja. ak, i u sferi ekonomije postoji podjela rada prema rasnoj osnovi (J. S. Furnivall, Colonial Policy and Practice (New York, 1956), str. 304-305).

238 Uz sve svoje mahane, pluralna drutva su uistinu omoguila razliitim zajednicama ljudi da ive zajedno uz minimalan broj krvoprolia. Takva drutva su ostvarila veliki uspjeh na tom polju, ako ih uporedimo sa nacionalnim dravama koje su ih naslijedile. Posljednjih godina, naunici su se posvetili izuavanju etniciteta i etniki raznolikih drava potaknuti saznanjem o brojnim etnikim sukobima koji zadaju velike probleme mnogim nacionalnim dravama. Naalost, veina ovih studija je historijski i geografski ograniena. One se rijetko osvru na islamski svijet, uprkos injenici da je jedna od najtrajnijih multietnikih drava bilo posljednje islamsko, odnosno Osmansko carstvo. Dominantne teme u posljednjim studijama o Bliskom istoku jesu upravo nacionalizam s jedne strane, te modernizam s druge strane, dok se zanemaruju religiozna i lokalna pitanja. Trajna vanost religije i zajednice postala je isuvie oigledna i ozbiljna, tako da nane studije o njihovom porijeklu i vanosti poprilino kasne. Upravo ova knjiga nastoji odgovoriti ovim potrebama. Tema koju smo spomenuli je toliko sloena i iroka tako da bismo lahko mogli napisati nekoliko tomova o njoj. Uzimajui u obzir prostor, ali ponekad i dostupnost izvora, primorali su nas da izostavimo neke teme koje bi se mogle sasvim opravdano uvrstiti ovdje poput manjih kranskih sekti u zemljama arapskog govornog podruja, jevrejska zajednica u Bagdadu i portreta nemuslimana u muslimanskoj prozi, drami i narodnoj knjievnosti. Nadamo se da e teme o kojima smo ovdje diskutovali potai dalja istraivanja na mnogim vanim poljima koje smo ovdje razlono izostavili. Politika Osmanlija prema svojim kranskim i jevrejskim podanicima jeste dio ireg modela prema kojem se ureuju odnosi izmeu muslimana i nemuslimana a koji se pojavio za vrijeme islamske vladavine. Prije nego to je osmanski dvor poeo sticati mo u XIV stoljeu, islam je zavladao kranskim postojbinama na Bliskom istoku, cijelom sjevernom Afrikom, Iberijskim poluotokom i veim dijelom mediteranskih otoka. Sasvim je oito da je teko donijeti generalan stav o poloaju nemuslimana na tako velikom prostoru i u tako dugom vremenskom razdoblju. Ovaj zadatak ini jo teim injenica da postoje dva oprena mita vezana za

239 muslimansku toleranciju, odnosno netoleranciju. Jedan islam predstavlja netrpeljivim, netolerantnim i nasilnim. Najbolji prikaz ovog miljenja moe se vidjeti u Gibbonovom legendarnom portretu fanatinog ratnika koji juri iz pustinje sa Kuranom u jednoj i sabljom u drugoj ruci nudei svojim rtvama jedan izbor od mogua dva. Drugi mit je onaj koji nam govori o meuvjerskoj i meurasnoj utopiji u kojoj muslimani, krani i Jevreji rade zajedno u jednakosti i harmoniji za vrijeme zlatne ere slobodnog intelektualnog pregnua. Oba ova mita su relativno nova, tuno iskrivljena i produkti su evropske, a ne islamske historije. U srednjem vijeku ni kranstvo niti islam nisu se pohvalno odnosili prema vjerskoj toleranciji; no, nisu ni osuivali injenicu da ista ne postoji kod drugih. Kranstvo je optuivalo islam zbog pogrenih uenja, a ne zbog prisilnog nametanja islama, to je dugo smatrano normalnim nainom uvjeravanja. Optuba za nemilosrdno ugnjetavanje dola je sa renesansom. Vlastiti identitet kranske Evrope, ugroene od strane Turaka, sa drevnim Grcima koji su odolijevali Perzijancima, navela je Zapad da zakljui kako se mora boriti za slobodu protiv orijentalnog despotizma. Ovo je pokrenulo novi nain promiljanja islamskog Orijenta. On je jo vie dobio na snazi u XVIII stoljeu za vrijeme prosvjetiteljstva koje je pronalo nove optube zbog vjerske netrpeljivosti. Naravno, bilo je mnogo sigurnije kritikovati islam nego kranstvo u zemljama gdje je Crkva imala odreenu mo, a gdje je islam navoen kao najodvratniji primjer. Najbolja ilustracija za ovo jeste Volterovo djelo Mahomet. Drugi mit o meuvjerskoj utopiji je nastao malo kasnije, u doba vjerske reformacije kada je islam upotrebljavan kao sredstvo pomou kojeg su neki protestanti pobjeivali svoje oponente. Odreene grupacije su iskazivale afinitet islamu kao striktno monoteistikoj religiji, a neki su, ak, isticali tursku toleranciju i poredili je sa katolikom represijom. Sa prosvjetiteljstvom je i ovaj mit ojaao. Ponekad su Orijentalci, Turci i Perzijanci, koriteni kao sredstvo za drutvene komentare i kritiku Zapada. Ruso je smatrao kako Turci nisu ni bolji ni gori od krana, a Herder je povukao razliku izmeu plemenitog i hrabrog Salahuddina i perfidnih i izopaenih krana (Jean-Jacques Rousseau, The First and The Second Discourses, ed. Roger D. Masters, New York, 1964, str.

240 61 n and Johann Gottfried von Herder, Reflections on the Philosophy of the History of Mankind, ed. Frank E. Manuel, (Chicago, 1968, str. 375). U XIX stoljeu se pojavljuje romantizam sa svojim kultom panije za kojeg su nam najbolji primjeri djela pisaca poput Theophila Gautiera, Victora Igoa i Washintona Irvinga. Ovaj pokret iri panski romantiarski mit od kranske prema muslimanskoj paniji. Ovakve tendencije su podupirali i evropski Jevreji. Naime, njihovi kranski susjedi su im govorili kako su oni Semiti i Orijentalci, tako da su se Jevreji identificirali sa drugim Semitima i Orijentalcima, a posebno sa Arapima iz panije. Veoma znaajne osobe jevrejskog porijekla poput Benjamina Disraelija i Henricha Heinea okrenuli su se muslimanskoj paniji gdje su nalazili duevni spokoj, te pristup i model za svoje netolerantne susjede. Na ovaj nain, oni su uveliko doprinijeli evropskoj glorifikaciji srednjovjekovne islamske tolerancije koja se desila u vrijeme zlatnog doba Andaluzije. Istina je, kao uvijek, negdje izmeu ove dvije krajnosti. Poloaj nemuslimana u islamu uope, te u Osmanskom carstvu posebno je mnogo sloeniji i delikatniji od ova dva isuvie uprotena primjera. Prije nego to se posvetimo pitanju tolerancije, odnosno netolerancije u islamu, potrebno je navesti odreene definicije. Prvo, ta mi podrazumijevamo pod tolerancijom? Da li je to nepostojanje diskriminacije ili nepostojanje progona? Drugo, ta oznaava termin islam? On moe oznaavati originalni islam, odnosno ono to muslimani smatraju Boijom objavom poslaniku Muhammedu, a koja je sauvana u svetoj knjizi Kuranu. S druge strane, islam moe oznaavati postepeno razvijanje te objave, i to od strane pravnika i teologa koje je rezultiralo stvaranjem impozantnog korpusa islamskog prava, teologije, tradicije i prakse. Na kraju, postoji jo jedna definicija islama prema kojoj je on kopija kranskog svijeta i civilizacije, ali ne i kranstva, odnosno to je jedna civilizacija nastala u okrilju islama, a koja obuhvata mnogo toga to nije islamsko, ili je, pak, protivno islamu u prvom i drugom znaenju tog termina. Prema ovome, islam ne oznaava ono to su muslimani duni vjerovati shodno principima njihove vjere, ve sve ono to oni misle i ine bilo to dobro i loe. Drugim rijeima, ovdje se misli na islamsko drutvo i civilizaciju onakve kakvi su nam poznati iz

241 historije i naih opservacija. U ovome radu termin islam koristit emo onako kako je opisan drugom i treom definicijom, odnosno kao razvijeni korpus prava i tradicije, te kao civilizaciju koja je nastala pod uticajem ovog korpusa. to se tie tolerancije, ovaj pojam se obino razumijeva kao volja vladajue religije da koegzistira sa ostalima. Muslimani su obino pripadnike drugih religija podvrgavali raznim oblicima diskriminacije, no to nije ukljuivalo progone. Tako islam, po jednoj definiciji nije, a po drugoj jeste tolerantan. Dok su progoni bili rijetki i neuobiajeni, obino zbog specifinih okolnosti, diskriminacije je uvijek bilo. Ona je, zaista, bila potrebna, svojstvena tom sistemu i propisana erijatom i praksom. esto se kae kako je islam egalitarna religija. To je svakako tano ako uporedimo islamsko ureenje za vrijeme svoje pojave sa indijskim sistemom kasta na istoku, ili privilegovanom aristokracijom u kranskoj Evropi na zapadu. Ovako gledan, islam je, uistinu, religija jednakosti u ijem okrilju se razvilo egalitarno drutvo. Islam ne priznaje kaste niti aristokraciju. No, pojedinci u islamu su eljeli nametnuti ova dva principa s vremena na vrijeme. Sve je to u suprotnosti sa islamom i nema veze sa njim. Kada bi se takve stvari desile, savjesni i poboni muslimani bi takav in osuivali i proglaavali neislamskom novotarijom. Ipak, islam poznaje, i u sebi sadri neke osnovne neravnopravnosti ili nejednakosti kako u svojoj doktrini tako i u praksi. Meu njima su najvanije tri. To je neravnopravnost izmeu gospodara i roba, ovjeka i ene, te vjernika i nevjernika. Meu muslimanima je bilo mnogo radikalnih pokreta drutvenog i vjerskog protesta koji su osuivali i eljeli sruiti barijere koje su s vremena na vrijeme postojale izmeu bogatih i siromanih, povlatenih i obinih, Arapa i nearapa, bijelaca i crnaca. Sve ove barijere su smatrane oprenim istinskom duhu islamskog bratstva. No, nikada nisu postojali pokreti koji bi se opirali ovim trima osnovnim neravnopravnostima koje su odreene Kuranom i detaljno ureene erijatom, a koje su ene, robove i nevjernike stavili u podreeni poloaj. Sve tri podreene kategorije imale su svoje mjesto u drutvu i smatrane su neophodnima za njegovo uspjeno funkcioniranje. Ove

242 kategorije su imale svoju ulogu, iako su se povremeno javljale sumnje oko nevjernika i njihovog poloaja u drutvu. Postoji, svakako, jedna veoma vana razlika izmeu ove tri kategorije. ene nisu mogle postati ljudi, robovi su mogli biti osloboeni, ali samo zakonitim postupkom i voljom gospodara, a ne roba. S druge strane, nevjernici su sami izabrali svoj put. Oni su dobrovoljno odabrali svoj poloaj, odnosno svojom voljom, kako bi to kazali muslimani. Stoga bi nevjernici sasvim lahko mogli promijeniti svoj poloaj. Sa islamskog gledita, nevjernici su bili ljudi kojima je ponuena posljednja i savrena Boija objava pa su je oni voljno i nepromiljeno odbili. Dakle, kada su u pitanju tri drutveno podreene grupacije, samo je nevjernik samovoljno odabrao svoj poloaj. Njegova su pravna ogranienja, sveukupno, bila najlaka za podnijeti. Upravo ove razlike mogu objasniti potrebu koja se osjeala da nevjernik, vie nego ena ili rob, pokae ili u najmanju ruku simbolizira svoju inferiornost. Kuran sasvim jasno govori da nema prisile u vjeru rijeima la ikrahe fi d-din (2: 256). Iako se u posljednje vrijeme ovaj ajet tumai vie kao rezignantan stav nego kao poticaj za toleranciju, generalno se prihvatalo ovo posljednje stajalite. Prema muslimanskom zakonu i praksi, ljudi se ne smiju prisiljavati da mijenjaju vjeru. No, i ovdje postoji jedno veoma vano ogranienje. Prisile nema samo u sluaju ako je ovjek pripadnik jedne monoteistike, objavljene religije. Islam priznaje judaizam, kranstvo i, pomalo misteriozne Sabejce kao ranije, nepotpune i prevaziene oblike samog islama, jer sve spomenute religije sadre istinske elemente boanske Objave. (Pogledaj prvi tom, prvo poglavlje knjige koje je napisao C. E. Bosworth). Islamska drava pokazuje toleranciju prema zajednicama koje propovijedaju ove tri religije. Njima je dozvoljeno da praktikuju svoju vjeru u odreenim uslovima i da imaju visok stepen lokalne autonomije. Za razliku od njih, islamska drava nije naklonjena i tolerantna prema politeistima i idolopoklonicima. Oni, po Zakonu, biraju izmeu Kurana i maa koji bi u odreenim okolnostima mogao biti zamijenjen ropstvom. U ovom, kao i u mnogim drugim sluajevima, praksa islama se pokazala mnogo blaom od pravila i uenja. U kranskom svijetu situacija je bila suprotna. Misteriozna i nedovoljno precizno

243 identificirana grupa, Sabejci, omoguavala je da se pravnim tumaenjem isti stepen tolerancije prui i prema pripadnicima zoroastrizma u Perziji, Hindusima u Indiji, kao i nekim drugim grupacijama. Muslimanskim zakonom i praksom, odnos muslimanske drave i nemuslimanskih zajednica koje su imale odreenu zatitu i prema kojima se tolerantno postupalo ureivao je ugovor pod imenom zimma. Oni koji su imali koristi od toga bili su poznati kao ehlu-zimme, ljudi s kojima je nainjen ugovor, ili, krae kazano, zimmije. Musliman u srednjem vijeku, je poput srednjovjekovnog kranina vjerovao kako jedno on slijedi pravu vjeru i kako e se svi oni koji pripadaju nekoj drugoj vjeri priti u vjenoj vatri Pakla. No, za razliku od srednjovjekovnog kranina, musliman nije elio provoditi Boiju pravdu na Zemlji, nego je dozvoljavao nemuslimanima, zimmijama da praktikuju svoju vjeru, grade svoje bogomolje i da u velikoj mjeri kreiraju svoje ureenje, pod uslovom da jasno priznaju prvenstvo islama i nadmo muslimana. Samo priznavanje znailo je i odreena ogranienja koje je erijat nametnuo zimmijama. ini se da korijeni ovih ogranienja seu daleko unazad sve do prvog perioda islama i prvih bitaka, tako da su i ta ogranienja vojne prirode. Kada su arapski muslimani po prvi put zauzeli ogromne teritorije, bili su kao osvajai manjina i okrueni veinskim pokorenim narodom. Stoga su im bile potrebne odreene sigurnosne mjere koje e titi vladajuu i osvajaku klasu. Kao to se to esto deavalo u ranom periodu, njihovi postupci, iako su bile odreene mjere predostronosti, proglaeni su svetim i postali su dio erijata. Dakle, ono to je u poetku bilo sigurnosno ogranienje, postalo je pravnom i drutvenom normom. Ogranienja su ukljuivala i odreene zabrane kada je u pitanju nain odijevanja zimmija, ali i ivotinje koje su jahali kao i oruje kojim su se sluili. Postojale su i zabrane za izgradnju zgrada i bogomolja. Te graevine nisu smjele biti vie od damija. Nove se nisu smjele graditi, a stare su se mogle restaurirati. Krani i Jevreji su morali nositi oznake na svojoj odjei. Odatle potie i uta znaka koju je prvi uveo bagdadski halifa u devetom stoljeu, i kasnije to prenio na zapadne zemlje gdje se ona koristila za Jevreje u Srednjem vijeku. ak, kada bi posjeivali javna kupatila, hamame, oni su morali nositi jasno odreene

244 oznake koje su im visile oko vrata kako bi se razlikovali od muslimana za vrijeme kupanja. Od njih je zahtijevano da ne budu buni tokom svojih ceremonija, da se previe ne istiu, te da sve vrijeme iskazuju potovanje islamu i pokornost muslimanima. Veina ovih ogranienja bila su drutvenog i simbolinog karaktera, a ne stvarna i praktina. Nevjernicima su najtee bile ekonomske, odnosno novane dadbine koje su morali plaati. Naime, oni su morali plaati vei porez. Ovo ureenje muslimani su preuzeli od prijanjih carstava poput Bizantije i Perzije. Meu naunicima postoje razliita miljenja o tome koliko su ozbiljno provoeni zakoni o posebnim porezima za nevjernike. Ondje gdje postoje dokazi za to, poput dokumenata iz jedanaestog stoljea koji govore o porezima koje su morali plaati pripadnici jevrejske zajednice, uoavamo da su te takse jako teko pogaale siromane. Ove novane razlike izmeu vjernika i nevjernika, kada je u pitanju porez, bile su na snazi u itavom islamskom svijetu sve do XIX stoljea i nisu ukidane. Druga ogranienja su, pak, varirala shodno okolnostima. Sve u svemu, stie se utisak da su ta ogranienja vie zanemarivana nego to su provoena. Ovaje nemar je bez sumnje rezultat jednim djelom zbog ogranienih ovlasti koje je srednjovjekovna drava imala kada su u pitanju mase kojima je vladala, a drugim djelom zbog injenice da su vladari esto sami izbjegavali da nametnu ova neugodna ogranienja i zabrane. S vremenom su ova ogranienja postala dijelom islamskog naina ivota. Njihova simbolina svrha je, kao i u mnogim drugim drutvima i okolnostima, bila da pokae ko pripada vladajuoj grupaciji a ko ne, i da istakne razliku izmeu njih. Poloaj zimmija je bio openito podnoljiv, ali nesiguran. Poniavanje je bio neodvojiv dio ovakvog ureenja. Muslimanski pisci su esto koristili arapsku rije zull, ponienje, prezrenost i podlost, kako bi opisali odgovarajui osjeaj prisutan kod nemuslimanskih, posebno jevrejskih podanika. Uprkos svemu ovome, njihov poloaj je bio mnogo bolji od poloaja nekrana i kranskih heretika u srednjovjekovnoj Evropi. Za razliku od Jevreja u veem dijelu Evrope, krani i Jevreji pod muslimanskom vlau rijetko su bili protjerivani i mueni. Oni nisu ograniavani niti smjetani u geta i to je bila zvanina politika Carstva.

245 Nisu postojala zabranjena podruja i mjesta za nemuslimane izuzev dva sveta grada u Arabiji i jo ponegdje. Iako je nasilje bilo rijetko, ono se povremeno deavalo, i moda bi bilo korisno nainiti klasifikaciju progona koji su se desili, ili, bolje kazano, klasifikaciju opravdanja za poinjena djela koje su progonitelji navodili. U predmoderno doba najea opravdanja bile su tvrdnje kako nemuslimani prekorauju svoj ovlasti, kako se ponaaju arogantno i uzdiu. Ovo nam otkriva jednu fundamentalnu politiku ideju u islamu, a to je ideja ili ideal pravde. Vodea politika ideja kod muslimana bila je upravo pravda kao osnovni smisao vladavine, glavna osobina autoriteta i temeljna vrlina dobrog vladara. Definicija pravde se mijenjala kroz razne periode islamske historije. U ranom periodu, pravda je obino oznaavala provoenje Boijeg zakona, ureenje i primjenu erijata. Kasnije, kada su muslimanski vladari znatno zanemarili erijat, pravda je prestala biti kriterij po kome se prepoznavao dobar ili lo vladar. Sam pojam pravde bio je sinonim za balans, harmoniju i odravanje drutvenog i politikog reda. Sve je trebalo biti na svome mjestu, odnosno svaka grupacija trebala je davati ono to je duna, a dobivati ono to im po pravu pripada. U oba sluaja, nemuslimanski podanici su imali odreeno mjesto i ulogu. Ako bi prekoraili granice koje su im postavljene, to bi, u prvom sluaju, znailo krenje zakona, a, u drugom, naruavanje drutvenog balansa, a samim time su zaprijetili drutvenom i politikom redu. Problemi su nastajali kada bi se uoilo kako Jevreji ili krani dobijaju previe bogatstva ili moi, i u tome javno uivaju. Locus classicus za ovo je masakr koji se desio u Granadi 1066., koji se obino opisuje kao reakcija protiv monih i raskonih jevrejskih vezira. Drugi oiti primjer ovakvih osjeaja i stanja se desio u Kairu 1301. kada je pretjerano rasipnitvo i bahato ponaanje jednog kranina izazvalo vlasti koje su naloile da se zimmijama nametnu zakoni koji ograniavaju raskonost, ali i druga ogranienja. Uzevi zakon u svoje ruke, muslimanske bande u Kairu i drugim gradovima Egipta i Sirije su unitile poprilian broj sinagoga i crkvi kao i neke kue u vlasnitvu Jevreja i krana. Drugo opravdanje koje su progonitelji navodili jeste optuba nemuslimana da su saraivali sa neprijateljima islama. Ovo se deavalo

246 u doba kriarskih ratova kada su se neke kranske zajednice na muslimanskim teritorijama poistovjetile sa kriarima. Nakon odlaska kriara, oni su morali biti kanjeni. Ovo se nije direktno odnosilo na Jevreje. Oni nisu voljeli kriare, ali su ponekad bili zahvaeni osjeajem gnjeva i prezira prema nemuslimanima, te proglaavani nelojalnim podanicima muslimanske drave to i nije bilo bezrazlono. Za vrijeme mongolske invazije nailazimo na jo oitiji primjer. Kriari su uspjeli uspostaviti samo male drave du sirijske i palestinske obale; Mongoli su osvojili srce islama i unitili hilafet stvarajui na taj nain nemuslimansku dominaciju nad glavnim centrima islama po prvi put nakon dolaska Poslanika. Mongolski vladari su smatrali kako e im dobro posluiti krani i Jevreji - lokalni stanovnici koji su znali jezik i obiaje, a nisu bili muslimani, te su ih postavljali na odreene dunosti na samome dvoru. Kasnije, kada su sami Mongoli prihvatili islam i prisvojili muslimanske stavove, nemuslimani su morali platiti cijenu za usluge koje su u prolosti inili paganskim vladarima. lanovi nemuslimanskih manjina su odigrali slinu ulogu u skorije vrijeme kada su na razne naine pomagali i koristili evropskim silama da steknu dominaciju i uticaj nad islamskim svijetom. Neki lanovi tih zajednica, posebno oni iz viih klasa, identificirali su se sa evropskim silama, prisvojili njihov jezik, kulturu, a ponekad i dravljanstvo. Nakon to su imperijalistike sile skonale i Evropa se povukla, opet su neki morali platiti cijenu za svoje priklanjanje drugoj strani. Trea vrsta progona je ona koja se deavala u periodima kada je na snazi bio strogi i militantni islam. S vremena na vrijeme, pojavljivali su se pokreti ili vladari koji su insistirali na potrebi da se vjera oisti. Oni su eljeli ukloniti sve novine i dodatke koji su vjekovima iskrivile vjeru, i tako se vratiti pravom islamu kojeg je prakticirao Poslanik i njegovi ashabi. Takvi pokreti bi obino uzrokovali talase netolerancije koji su pogaali ne samo muslimane, nego i nemuslimane koji su bili podanici muslimanske drave. Ove pobone reforme obino su rezultirale strogim provoenjem ogranienja i podreivanjem nevjernika. Slino su inili mesijanski i milenijski pokreti koji su nastajali u periodima nereda i pobuna. Srednjovjekovni Muvehhiduni (Almohadi) iz Sjeverne Afrike i panije su jedni od njih. No, sline pojave imamo

247 u nekim modernim nacionalistikim i reformistikim pokretima koji proklamuju mesijanstvo i tvrde kako e neke karizmatine i mesijanske voe na zemlji uspostaviti kraljevstvo Boije, odnosno novu ideologiju. U ovom procesu nema mjesta za toleranciju prema onima koji odbijaju nova otkrovenja i one koji nee ili ne mogu se identifikovati sa zaetnicima i promotorima tih otkrovenja. Ovim vrstama tortura koje potiu iz naroda moemo dodati jo dvije koje su mnogo ueg karaktera i djelo su vladara. Jedna se prilino esto deavala: finansijski nameti. Kada vladar zapadne u finansijske potekoe, najjednostavniji nain da se domogne novca je da stavi na snagu neke nepovoljne i ve zaboravljene zabrane, ili da nametne nove, a sve nemuslimanima koji su tada vie voljeli platiti vladaru a kako bi opozvali njegove odluke. Drugi sluaj bi se deavao kada bi se vladar naao u kakvoj nepovoljnoj situaciji zbog sukoba sa nekim monim ljudima i vladajuim krugovima u glavnom gradu. Tada bi vladar pomo traio mobilizirajui bande najee na raun nemuslimanskih podanika. No, ta su to generalno muslimani osjeali prema svojim podanicima-zimmijama? Na poetku je neophodno istai jednu veoma bitnu stvar. Ne postoje pouzdani podaci o uroenom neprijateljstvu prema Jevrejima ili bilo kojoj drugoj grupi koje bi bilo ekvivalent antisemitizmu u kranskom svijetu. Ipak, nema sumnje da su postojala negativna osjeanja. Ovo su jednim djelom bila normalna osjeanja dominantne grupacije prema svojim podanicima. Onaj ko paljivo prouava bilo koje drugo drutvo moe povui istu paralelu. Drugim djelom, ova osjeanja muslimana bila su rezultat njihovog prezira prema onima koji su imali priliku prihvatiti istinu, a koji su svojom voljom izabrali da ustraju u zabludi. I konano, esto su optube muslimana bile upuene protiv jedne skupine, ali ne i protiv ostalih podanika. Sve u svemu, za razliku od kranskog antisemitizma, muslimanski stav prema nemuslimanima nije podrazumijevao zavist, strah ili mrnju, ve jednostavno prezir i neuvaavanje. To se ispoljavalo na razne naine. Muslimanska literatura obiluje polemikim stvaralatvom koje je napadalo Jevreje i krane. Negativne osobine su pripisivane podanikim religijama i njihovim sljedbenicima obino sociolokim i religioznim rjenikom, veoma rijetko su upotrebljavani rasni i etniki

248 termini, iako se to ponekad deavalo. Koriten je pogrdan jezik koji bi esto znao biti jako grub. Uobiajeni atributi za Jevreje bili su majmuni, a za krane svinje (vidi Kuran, 2: 61, 5: 65). U modernim politikim kontroverzama moemo nai paralele sa ovom upotrebom ivotinjskih izraza za pogrde. Pozdravi za krane i Jevreje razlikovali su se od onih upuivanih muslimanima, bilo da se radi o pisanoj rijei ili razgovoru. Kranima i Jevrejima je bilo zabranjeno da nadijevaju svojoj djeci izrazito muslimanska imena, a za vrijeme Osmanlija ak i imena koja su u religiji bila ista, poput Josipa i Davida, morala su biti razliito pisana i izgovarana za sve tri religije. Postojao je jedan broj razlika ovakve vrste koje su nemuslimani prihvatili i koje su, poput zakona o odijevanju, bili dio diskriminacijske simbolike. Pored negativnih strana, takoer su postojale i one dobre. Odnosi izmeu ovih zajednica i muslimanske drave bili su ureeni zakonom, zimmom, odnosno ugovornim odnosom koji je morao postojati izmeu muslimanske drave i podanikih zajednica. erijat je definisao status sljedbenika ovih religija. Oni su se stoga morali pridravati tog statusa u skladu sa Boijim zakonom. Ako im zakon zabranjuje da ne prekorauju odreene ovlasti, on u isto vrijeme zabranjuje muslimanima da im uskrauju date ovlasti. Ponekad emo uoiti neke rijei potovanja prema zimmijama, njihovom monoteizmu, uenju, statusu ljudi koji su posjedovali od Boga objavljenu knjigu, iako je sve to nadvisio Kuran. Ponekad emo uoiti kako pokretai progona i tortura dobro paze da svoje djelo opravdaju erijatom. Uobiajeni dokaz bi glasio da su Jevreji ili krani prekrili ugovor i prekoraili svoj status. Na taj nain su prekrili uvjete ugovora sa islamom, tako da ga se ni muslimanska drava ni narod nee pridravati. S druge strane, kada bi se u nekim prilikama radnje protiv njih proglasile oprenim zakonu, svako djelovanje bi se prekidalo. Ono to ide u prilog pozitivnom stavu prema zimmijama bio je praktini zakljuak da su oni bili od koristi. Vladali su vjetinama koje su bile potrebne muslimanima, a koje muslimani nisu stekli, ili nisu mogli stei. U odreenim periodima, kada je uoeno da su nemuslimani jako ukljueni u trgovinu i finansije, ponekad, naroito u kasnijim stoljeima, uoit emo kako im se pripisuju tzv. neiste trgovine. Poput ostalih jo vidljivije neugodnih radnji, ovi poslovi su ukljuivali

249 trgovinu dragim metalima, bankarstvo, diplomaciju, kao na primjer, poslovanje sa strancima koje su strogi muslimani smatrali neistim i opasnim po duu onih koji su saraivali sa njima. Stvarno stanje i uslovi zimmija su se znatno mijenjali kroz stoljea. Jedna od najvanijih injenica koja je direktno odreivala odnos prema kranima i Jevrejima imala je malo veze sa erijatom, zimmijskom oholou i uobraenosti, islamskim revivalizmom ili mesijanstvom, finansijskim problemima ili nepopularnou vladara. Mnogo je lake biti tolerantan kada se osjeate monim, nego kada ste slabi i ugroeni. Nemo ili jaina muslimanske drave, te, openitije, odnosi islama sa vanjskim svijetom direktno su uticali na strogu provedbu ili, pak, nemaran odnos prema ogranienjima koje je erijat uspostavio. Ne udi injenica da se poloaj nemuslimanskih podanika pogoravao u muslimanskoj dravi kako je muslimanski svijet postajao slabiji i siromaniji u poreenju sa sa kranstvom. Stroije su primjenjivani zakoni i ogranienja, a ponekad bi se deavala neka vrsta drutvene segregacije, iako to nije bilo esto. Od vremena kriara, XII i XIII stoljea, pa naovamo desila se jedna promjena u omjeru snaga izmeu islama i kranskog svijeta koja se reflektovala u pogoranom poloaju nemuslimana na muslimanskom istoku. U ovakvome miljeu Turci Osmanlije su postali sila. Poloaj krana i Jevreja se sve vie pogoravao u prethodnim stoljeima kako se i sam islam naao u pometnji i meteu. Uspon ove nove i jake dinastije obeao je promijeniti tok tih dogaaja. Ekspanzija Osmanlija iz malih, rubnih podruja muslimanskog i kranskog svijeta podsjetila nas je neke prizore arapskih osvajanja iz ranog perioda. Od XIV do polovine XV stoljea, Osmansku drava je sainjavala muslimanska manjina koja je vladala kranskom veinom. Uspjeh osmanlijskog prodora na podruja Bizantije i Balkana olakavalo je i postojanje vjerskog raskola koji je pokorene narode udaljio od njihovih navodnih kranskih saveznika. Meutim, za razliku od svojih arapskih prethodnika, Osmanlije su imale brojne modele za saradnju sa svojim podanicima. Pored normi koje su razvile ranija mediteranska i bliskoistona carstva, a koje su postale dio islamske civilizacije, Osmanlije su imali druge primjere i modele poput islamske tradicije,

250 osobnog poznavanja Bizantijaca i raznih obiaja turskog naroda. Svi ovi modeli, zajedno sa svim onim to su iziskivala tadanja vremena, oblikovalo je osmanlijsku politiku prema nemuslimanima. Grci su bili prvi narod koji je doao pod osmansku vlast. Poetni odnosi izmeu ova dva naroda nije bio odnos osvajaa i pokorenog. Tokom stoljea ratovanja, Turci i Grci su razvili jednu vrstu zajednike kulture na granicama. Promjenljivi savezi, alijanse i granice izbrisali su neke razlike, ali je na kraju trijumfalna osmanska drava bila isto muslimanska, voljna da koristi usluge svojih kranskih podanika (vidi prvo poglavlje Metina Kunta u drugom tomu). Nije postojala Byzance apres Byzance. No, ako Osmanska drava nije bila Bizantija, onda nije bila ni muslimanska teokracija, ako teokraciju razumijevamo kao vlast iji je vladar boanski i ije je zakone ureivalo sveenstvo. Dakle, odluka Osmanlija da ostaci ortodoksnog sveenstva kontroliu svoju ortodoksnu populaciju nije bila proizvod teokratskog instinkta. Ovo je bila jako praktina politika odluka. Slina razmiljanja navela su Osmanlije da se okrenu vjerskim voama drugih zajednica koje su pokorili. Pored svojih oiglednih i praktinih prednosti, odluka da se ovim zajednicama dopusti jedan stepen autonomije bila je u skladu sa tradicijom islamskog zakona. Ipak, to nije bila jedina osnova na kojoj su Osmanlije gradile svoju politiku. Postoje dvije institucije koje su jako mnogo uticale na ivot nemuslimana. One nemaju gotovo nikakve osnove u islamskom zakonu, a jedna ga je, ak, i naruavala. Surgun je sistem prisilnih migracija. On je imao dvije funkcije. Prva je da slui kao kaznena deportacija odreenih osoba, a druga da bude drutveno-ekonomska politika koja e uticati na cijele zajednice. Nakon viestoljetnog rata izmeu Osmanlija i Bizantije, vlasti su surgun koristile kao sredstvo prisilne kolonizacije da bi se naselila poruena podruja. Prisilne migracije su bile dio politike u Bizantiji, i kod ranijih vladara, ali islamsko carstvo ih nikad nije upotrebljavalo kao ekonomsko sredstvo. tavie stav islamskog prava je u cijelosti bio protiv deportacija nemuslimana iz mnogih razloga. Osmanski surgun je doveo Turke iz Aksaraja u Anadoliju, Armene iz Ankare, i Jevreje iz Soluna da nasele Konstantinopol. Nakon osvajanja Kipra, koriten je

251 isti sistem da se taj otok naseli Turcima koji su bili bez zemlje. Surgun nije bio protiv krana i Jevreja, kao takvih, i njegovi dugoroni efekti su veinom bili dobri i za Carstvo i za naseljeni narod. No, poetak je bio bolan jer su nemuslimani bili veina osmanskih podanika u to doba, i oni su podnijeli najtei teret. Oni koje je prisilna migracija zahvatila smatrali su to propau jer je to znailo nestanak davno izgraenih zajednica, gubitak zemlje, tradicionalnih mjesta poslovanja, i sve to bez ikakve izvjesnosti da e preivjeti migracije, ili da e nova naselja biti bolja. Zbog takvih drastinih mjera i injenice da je to bio prvi politiki korak Osmanlija koji se odnosio na njih, surgun je mnogo vie uticao na stavove Armena i Jevreja prema Osmanlijama nego li nemarni odnos prema lokalnoj autonomiji koja je strukturalno znaila nastavak statusa quo ante (O surgunu i Jevrejima pogledati tom prvi, esto poglavlje, Joseph Hacker). S druge strane, Grke i, uope, ortodoksne krane koji su sainjavali veinu nemuslimanskog stanovnitva vie je pogodio gubitak njihove politike dominacije i nezavisnosti, dok je surgun zajedno sa robstvom i hapenjima predstavljao samo jedan dio opeg pustoenja. Ma kako uznemirujui, surgun nije provoen stalno. Prisilni migranti su rijetko pomjerani drugdje nakon prve migracije. Druga osmanska institucija koja se odnosila na nemuslimane bila je stalnog karaktera. To je bila devirma, periodina regrutacija neoenjene muke djece koje je Carstvo uzimalo od kranskih seljaka. Ovaj zakon je uglavnom nametan Slavenima i Albancima, ponekad, u ranijim periodima, Armenima, a rijetko Grcima i Jevrejima. Devirma je bila na snazi od XIV do kraja XVII stoljea, ali najuspjenija i najefektnija je bila do XVI stoljea. Tana koliina ovog poreza i vrijeme njegovog uzimanja je varirala, no njegovo provoenje imalo je za cilj da se s vremena na vrijeme odreeni broj krana uvjeba kao osmanski vojnici i birokrate, da prime islam i postanu Turci. Iako su neki krani u ovome vidjeli dobru priliku da jedan lan njihove porodice doe do kakve uticajne funkcije, veina porodica kao i ortodoksna crkava ovaj namet je doivjela kao teko breme. Za razliku od surguna, devirma je bila dotad neviena institucija na Bliskom istoku jer ni islamska, ni prijeislamska carstva nikada nisu primjenjivala takav nain ureenja drave. tavie, akti koji su ureivali

252 ovaj sistem bili su u istoj suprotnosti sa duhom zimme. Islam je dozvoljavao da se za vrijeme ratovanja pokoreno stanovnitvo uzima u roblje, no kada zavlada mir, takav namet je prestajao vaiti. Kako nieg slinog ranije nije bilo u islamu, devirma je bila osmanska novina. Surgun i devirma su bili dijelovi osmanske politike koja je prodrla u ivot zimmijskih zajednica nasilnije od svih ostalih. Iako su glavarina i ostali porezi bili teko breme, oni nisu u potpunosti unitili ivote krana i Jevreja. Kako se omjer izmeu nemuslimana i muslimana u Carstvu smanjivao, muslimani su osvajanjem Sirije i Egipta 1517. postali znaajna veina ... prvo je surgun, a onda i devirma sve manje i manje pogaala zimmije. Voe lokalnih zajednica su sve vie posredovale kada je u pitanju politika vlade. Sistem po kom su voe kranskih i jevrejskih zajednica funkcionisale pod osmanskom vlau zvao se millet. Rije millet doslovno znai vjerska zajednica, a u XIX stoljeu koristi se za naciju. Navodi se da je sultan Mehmed II nakon osvajanja Konstantinopola postavio Gennadiosa Scholariosa za patrijarha tog grada, sveenika poznatog po svom neslaganju sa stavovima latinskog zapada. To mu je omoguilo da bude vrhovni poglavar svih ortodoksnih vjernika u Carstvu. Mehmed je postao veoma cijenjen i poznat po injenici da je patrijarhu Gennadiosu i Ortodoksnoj crkvi dao mnoge privilegije koje su omoguile zajednici ekonomsku i pravnu autonomiju. Patrijarh je bio zaduen za poreze koje je zajednica morala plaati, a drava je zauzvrat podravala patrijarhovu vlast. Takoer se navodi kako su slini dogovori napravljeni sa Armenima i Jevrejima. Istraivanja koja su napisana u ovim tomovima otkrivaju injenicu da su mnoge prihvaene injenice i detalji vezani za millet sistem vjerovatno neprecizni, te da je mnogo pretjerivanja kada je u pitanju njegova sistematina priroda (Pogledaj tom prvi, tree, etvrto i esto poglavlje, kao i tom drugi, prvo poglavlje, Benjamin Braude, Kevork Bardakijan, Joseph Hacker i Amnon Cohen). Ovaj sistem nije primjenjivan svugdje podjednako, te ga je mnogo bolje i preciznije definisati kao seriju ad hoc sporazuma koji su pravljeni godinama, a koji je davao svakoj velikoj vjerskoj zajednici jedan stepen pravne autonomije i ovlasti uz pristanak Osmanske drave. Mo je bila u

253 rukama laika ili religioznih osoba zavisno od zajednice, vremena i mjesta. Stepen prema kojem je vodstvo zajednice bilo lokalno ili na razini cijelog Carstva takoer je varirao. Mehmedovo priznavanje grkog patrijarhata u Konstantinopolu, gradu u kojem je prisustvo ekumenskih autoriteta bilo tradicionalno, znailo je da su ortodoksni vjernici imali, makar teoretski, predvodnika na razini Carstva. Konstantinopol je morao priznati autonomiju bugarskom Ohridu i srpskoj Pei. S druge strane, patrijarsi iz Antiohije, Jerusalema i Aleksandrije, koji su imali bogatiju historiju, ali manje duhovnosti, pokazali su slab otpor nareenjima koja su stizala iz glavnog grada nakon to su doli pod osmansku vlast. Tvrdnja Konstantinopola kako ima autoritet nad svim ortodoksnim vjernicima u Carstvu bila je konzistentna sa ekumenskim tenjama ka univerzalnom autoritetu, a odlino se uklapala sa tvrdnjom samih Osmanlija da oni imaju univerzalno carstvo koje je naslijedilo tradicije Bizantije i Rima. Posljedica ove osmanske prakse jeste injenica da su milioni redovnika Ortodoksne crkve, govornika slavenskog, romanskog, semitskog i mnogih drugi jezika administrativno bili imenovani kao Rumi, doslovno Romani, to znai grki ortodoksi. Izgleda udno da su narodi koji su u skorije vrijeme dokazivali i branili svoje razliite srpske, grke, bugarske, vlake, crnogorske, hercegovake, makedonske, albanske, jugoslovenske, rumunske, arapske, sirijske, libanske i jordanske nacionalne identitete u prolosti mogli prihvatiti ovako sveobuhvatno zajedniko ime ili obiljeje. Naravno, jednim dijelom ovo ime nisu oni izabrali. Islamski inspirisano osmansko shvatanje je priznalo prvenstvo vjerskog srodstva i ekspanzionistiki imperativ svojstven ekumenskom patrijarhatu, i omoguilo da Konstantinopol eljno primi due koje smatrao pravno svojim. Prihvatanje Ruma, ipak, nije znailo tek puko pokoravanje naredbama iz prijestolnice. To se slagalo sa vienjem koje su o sebi imali barem neki Rumi (oigledno oni bogatiji i obrazovaniji). Meu narodom Ruma pojavio se prezir prema latinskim i monofizitskim suparnicima i odreeni ponos zbog bizantijskog carskog nasljea i konstantinopolskog patrijarhata (Pogledaj tom prvi, deseto poglavlje, Richard Clogg). Na prostorima Bliskog istoka na kojima se govorilo

254 prvo aramejskim, a kasnije arapskim, oni krani koji su ostali vjerni bizantijskoj crkvi, suprotstavljajui se tako monofizitskom uenju i islamu, prvobitno su nazivani melkitima, u prijevodu kraljeviima. Nakon uspjeha Vatikana da na katolianstvo prevede neke ortodokse koji su govorili arapskim jezikom, ovaj termin je sada ukljuivao katolike koji su govorili arapski, i uniate koji su imali grko obredoslovlje. Iako je u poetku ovaj termin koriten u pogrdnom smislu od strane lokalnih voa, on je nosio oznaku plemenitosti i otmjenosti, ukazujui na jednu imperiju kojom su se ti ljudi ponosili. Tokom XIX stoljea ovo je jako dobro iskoristila Romanova imperija, tzv. trei Rim, koja je ortodoksne vjernike koji su govorili arapskim jezikom jako vezala za cara, rusku otadbinu i crkvu u Saint Petersburgu. U jugoistonoj Evropi, to je bio Vlah koji je govorio grkim jezikom, Riga Velestiniul (tako je bio poznat na rumunskom jeziku, a na grkom su ga zvali Rigas Velestinlis ili Pheraios), ije su revolucionarne akcije za ponovno oivljenje Bizantije rezultirale njegovim pogubljenjem od strane Osmanlija. Vie romantiarski nego li istinito, sada ga proglaavaju ranim muenikom modernog grkog nacionalizma. Iako je etnika struktura drugih zajednica bila jednostavnija, administrativna ureenja zaArmene i Jevreje bila su mnogo kompleksnija. Oni su imali razliite potrebe i tradiciju to je uzrokovalo da teko prihvate ortodoksne Grke u Konstantinopolu za svoje predvodnike. Za razliku od Grka, Armeni nisu imali patrijarhat u Konstantinopolu prije turskog osvajanja (Pogledaj tom prvi, etvrto poglavlje, Kevork Bardakijan). Njihovi crkveni centri su bile nadbiskupije u Ejmiacinu (Etchmiadzin) i Cilici, i obje su bile izvan osmanskih granica. Kako Mehmed nije elio da mu podanici imaju autoritete van zemlje, on je poticao i pomagao razvoj armenskog crkvenog centra u Istanbulu. No, patrijarhat u Istanbulu je naiao na indiferentne, pa, ak i oprene stavove Armena koje je trebao predvoditi. Nadalje, Mehmedovi nasljednici nisu bili dosljedni kao on kada je u pitanju opiranje autoritetima izvan zemlje. Jevreji nisu imali problem zbog injenice da dotad nisu imali predvodnika unutar Carstva. Oni ga nisu imali ni izvan zemlje. Takozvani Vrhovni rabinat Osmanskog carstva koji je uspostavljen

255 nakon 1453. bila je institucija iji predstavnici vjerovatno nisu imali nikakvog uticaja izvan Istanbula, i koja nije preivjela centrifugalne pritiske koje su u velikoj mjeri uveli Jevreji emigranti sa Iberijskog poluotoka tokom prvih decenija XVI stoljea. U isto vrijeme Selimovo osvajanje Sirije i Egipta proirilo je teritoriju Carstva koje je sada obuhvatalo zemlje u srcu islama, brojne jevrejske zajednice koje su govorile arapskim jezikom i drevne kranske crkve na Istoku (Pogledaj tom drugi, prvo poglavlje, Amon Cohen i drugo poglavlje, Muhammed Adnan Bakhit). Kopti, maroniti, jakobiti i ostale manje sekte sada su ule pod okrilje Osmanlija. Dosljedni svojim ad hoc politikim mjerama, osvajai su uglavnom bili zadovoljni da po lokalnim uslovima ubiru poreze i reguliraju odnose sa crkvenim autoritetima. Kada su Osmanlije pokorile vei broj katolikog stanovnitva u istonoj Evropi, lokalni namjesnici su pravili sporazume u tim podrujima. Naravno, postojale su vidne i znaajne razlike izmeu zimmija u Siriji i Egiptu i onih u Anadoliji i Rumeliji. Gotovo cijeli milenij drevne zajednice Istoka ivjele su u okrilju islama, tako je osmansko osvajanje znailo samo dolazak drugog muslimanskog vladara. Jevrejski i kranski starosjedioci u zemljama gdje se govorio arapski su se lingvistiki asimilirali sa muslimanskim stanovnitvom. Njihova osobenost je bila sve manje oigledna. Uporedo sa ovom injenicom, njihov broj je drastino opao, a uticaj na drutvo neznatan. Iako su imali viestoljetno iskustvo sa islamom, zimmije koje su govorile arapski jezik nisu samostalno pregovarale sa osmanskim vlastima. Od XVI do sredine XIX stoljea, oni su mahom prihvatali za svoje predstavnike i voe svoju bogatiju i brojniju brau u vjeri koji su se nalazili izvan arapskih prostora. Patrijarhate u Jerusalemu i Aleksandriji su tada, na primjer, vodili Grci. S druge strane, Kopti, koji nisu imali takve vanjske saveznike, ostali su najmanje ambiciozni krani u tim krajevima (Pogledaj tom drugi, deveto poglavlje, Doris BehrensAbouseif). Institucionalna ureenja koja su preovladavala tokom prvih stoljea osmanske vladavine oblikovala su vanjski oblik ivota zajednica, ali jako rijetko i njegovu sadrinu. Zapadna shvatanja svakodnevnog ivota pod osmanskom vlau naruena su i iskrivljena brojnim krivim predodbama. Za kranski svijet i njegove nasljednike rijei Turin

256 i Turska nose sloene emocionalne asocijacije koje nemaju veze sa islamom. Za stanovnike istone Evrope posebno, tradicionalna slika turskog tiranina postala je dijelom nacionalnog folklora. Ovaj portret Turina nastao je iz vie razloga. Prvi jeste strah koji se uvukao u um Evrope tokom dugih razdoblja u kojima su Turci prodirali u srce tog kontinenta, i kada se inilo kako su oni prava prijetnja samom opstanku kranskog svijeta. Kasnije su zapadni putnici, koji u turskom drutvu nisu mogli prepoznati vrijednosti uobiajene za njihove zemlje, bili slijepi prema stvarnim, ali razliitim vrijednostima osmanskog poretka. Tako su nali potvrdu za antipatiju i odbojnost prema Turcima u kazivanjima kranskih podanika koji su bili njihov glavni izvor informacija. ak i noviji istraivai koji imaju simpatije prema islamu nastoje tu vjeru poistovjetiti sa Arapima, a Turke okriviti za dekadencu koju oni nisu uzrokovali, nego, zapravo, zaustavili i za neko vrijeme promijenili njen smjer. Dobar primjer koji nam pokazuje kako su putnici i istraivai pogreno shvatili i interpretirali uslove nemuslimana moemo nai u rijei raja. Prema zapadnim putnicima, koji su se ugledali na veinu zapadnih historiara, rije raja znai stoka i upotrebljavana je za kranske podanike Osmanske drave, iji je zvjerski stav prema podanicima izraen ovim terminom. Ipak, kada pogledamo praksu Osmanlija i njihovu upotrebu ovog termina, otkriemo kako on sve do XVIII stoljea nije koriten za krane kao takve, nego za svo produktivno stanovnitvo u itavom Carstvu koje je plaalo porez, bez obzira na vjeru. U biti, taj termin se odnosio na sve koji nisu bili dio civilnog ili vojnog aparata vlasti (Pogledaj tom drugi, osmo poglavlje, Kemal Karpat). Tako su i muslimanski seljaci bili raja, ali, s druge strane, ne i kranski konjanici. Sama rije potie od arapskog korijena koji znai pasti, voditi na pau, i moda ju je mogue bolje prevesti sa rijeju stado, a ne stoka, izraavajui tako dobro poznatu ideju vlasti kao pastira koja je preuzeta iz Psalma (Psalmi, 79: 13, 95: 7, 100: 3), a koju dijele i kranstvo i islam. irina zapadnog uticaja na Tursku moe se vidjeti i kroz injenicu da se od kraja XVIII stoljea do danas zapadnjako krivo tumaenje ovog termina prenijelo i na samo Turke, koji su ga poeli koristiti i povremeno upotrebljavati u tom znaenju.

257 Ove krive predodbe Zapada su kasnije doraene i jo vie rairene tokom XIX stoljea kao posljedica borbe balkanskih naroda protiv Osmanskog carstva a za sticanje nezavisnosti. Oslobodilaki i nacionalistiki pokreti protiv Osmanlija u XIX stoljeu su ponovo oivjeli i stavili u upotrebu moni stereotip muslimana kao tiranina, ije otjelovljenje i primjer je bilo tursko-osmansko carstvo. Treba kazati kako nisu svi kreatori mitova u XIX stoljeu radili protiv Turaka. Posebno meu Jevrejima se razvijala odreena vrsta naklonosti prema Osmanlijama koja je ak uticala na pisanja jednog od pionira u modernoj jevrejskog historiografiji, Heinricha Graetza. Ova naklonost se esto odnosila na politike simpatije prema Osmanlijama, tako da su Jevreji uope smatrani, a ponekad i proglaavani u Evropi kao proturski element. U ovo nae doba pojavio se jo jedan izvor dezinformacija. Poznato je da je irenje nacionalnih pokreta na Balkanu i Bliskom istoku krenulo sa ruevina Osmanskog carstva, i svi ti pokreti su imali svoje nacionalne mitove o osloboenju kao i linu, nacionalnu vrstu historiografije. Poput veine osloboenih naroda, balkanski, a kasnije i arapski nasljednici Osmanskog carstva nastojali su da za sve neuspjehe, poraze i padove njihovih drutava krivnju prebacuju na lou vladavinu prolih, carskih vladara. esto mnogo elokventniji u evropskim jezicima od Turaka, i sa boljim pristupom zapadnoj audijenciji, uspjeli su ubijediti mnoge zapadne istraivae kako je njihova verzija historije tana. Grci su prvi narod od svih osloboenih koji su zaveli Zapad. Helenska prolost, ma koliko udaljena od historijske svjesnosti Grka, bila je esencijalni dio evropske misli, i upravo iz te perspektive su Evropljani gledali na borbu Grka protiv Osmanlija. Na ovaj nain su novi grki stavovi naili na otvorena vrata u Evropi. Raseljavanje stanovnitva, pustoenje, nestabilnost, nesigurnost, korupcija, spletkarenje, podmiivanje i prevare su smatrani pogrekama osmanskog porijekla. Upueniji istraiva moe primijetiti kako se ovi grijesi ne mogu direktno pripisati Turcima, ve ortodoksnoj hijerarhiji iji su monici, ipak, bili povezani sa osmanskom teokracijom. Tokom svojih sukoba drugi podaniki narodi, Slaveni, Vlasi i Moldavci su prihvatili i usvojili grke optube. No, oni su i same Grke stavili na listu optuenih, jer

258 su oni, i laici i crkvene linosti, esto funkcionirali kao mlai partneri Turaka u njihovoj dominaciji nad Balkanom. Jasno je da su odnosi Grka i Turaka bili najsloeniji. Sentimentalni pogled na historiju nije pravedan kada su u pitanju stvarna ostvarenja i uspjesi Grka pod osmanskom vlau. Osmanlije su dopustile grkoj zajednici da nekoliko stoljea vodi brigu o svome fizikom opstanku, jeziku, osjeaju za historiju, kulturnim tradicijama i vjerskom integritetu. U jednoj molbi napisanoj krajem XVII stoljea, grki patrijarh Jerusalema daje priznanje carskoj vlasti rijeima: Pogledajte kako je na Gospod, Svemilosni i Sveznajui, jo jednom zatitio istu i svetu ortodoksnu vjeru... On je iz niega podigao ovo mono carstvo Osmanlija, i postavio je na mjesto naeg Rimskog (Bizantijskog) carstva koje je poelo, na odreen nain, odstupati od uenja ortodoksne vjere, pa je On uzdigao carstvo Osmanlija vie nego li ijedno drugo kraljevstvo, da bi nam pokazao da je to rezultat Boanske volje, a ne ljudske moi.. Svemoni Gospod, je potom nas smjestio u okrilje tog kraljevstva, jer samo Bog mo i snagu posjeduje, da bi ono za narode Zapada bedem i brana, a za nas, narode Istoka, sredstvo spasenja bila. Iz ovih razloga On je u srce osmanskog sultana usadio naklonost i elju da uini slobodnim uenja nae ortodoksne vjere i da ta uenja titi, to je suvino dobro djelo, ak do te mjere da otro kanjava one koji odstupaju od vjere svoje, kako bi im pred oima stalno bogobojaznost bila. (Rudi Paret, Sure 2, 256: la ikraha fi d-din. Toleranz oder Resignation? Der Islam, 45 (1969), str. 249-300). Za mnoge je Carstvo bilo jedno iroko polje za lini uspjeh i napredak. U tu svrhu, Grci su bili voljni da rade i daju vane doprinose. Shodno tome, neki grki pisci u XVIII stoljeu imali su vie razumijevanja, ak i osjeaja ala za osmanskom vladavinom nego li njihovi potomci danas. Bogati i pismeni ljudi su esto koristili osmansku velikodunost i zatitu. Isto je i sa Crkvom, njeni predstavnici su esto potpomagani od strane Osmanlija koji su provodili njihove edikte. Oni su imali razloga da budu proosmanski. Prema onome to mi znamo, osjeanja nepismenih i siromanih nisu bila isto i jednostavno antiturska iako im je ivot bio mnogo tei. Naime,

259 njihov bijes je mnogo vie bio usmjeren prema grkim plemiima. Zato bi bilo mnogo preciznije govoriti o nekoliko grko-turskih odnosa, ne samo zbog injenice da su razliiti dijelovi stanovnitva imali svoje privilegije i obaveze, nego i zbog toga to su razliita podruja stanovnitva - od mijeanih grko-muslimanskih naselja do onih suprotnih, isto grkih - imala promjenljive stepene autonomije koja je graniila sa potpunom nezavisnou. Ovome treba pridodati da je svakodnevni ivot Grka zavisio od dvije stvari: generalnog stanja osmanske vlasti i administracije, i poloaja drugih manjinskih zajednica u Carstvu. Po cijenu pretjerane generalizacije stvari u podruju gdje ima premalo pravih naunih studija, predstavljamo sljedeu grubu emu grko-osmanske historije. Najraniji period od 1300. do 1450. karakteriu odreeni pokuaji meusobnog zbliavanja meu narodom jer Grci nisu imali mono vostvo. Odnosi izmeu grkih i turskih vladara su stalno mijenjali oblik, od saveznikih do neprijateljskih. Nakon osvajanja Konstantinopola pojavilo se ustrojstvo patrijarhalnog vostva u okviru stabilnog politikog okruenja, u kojem, meutim, poloaj Crkve nije bio lahak. Za Konstaniopolski patrijarhat bili su usko vezani bogati grki trgovci koji su imali tenje da postanu bizantijska aristokracija. Ovaj period je trajao od 1450. do 1600. godine. Od 1600. do 1800. bogate porodice iz Fenera, istanbulskog distrikta u koji je 1601. premjeten Patrijarhat, poveale su svoje bogatstvo i politiki uticaj na svoje zajednice, ali i Carstvo u cjelini. Feneriti su meu Grcima kontrolisali i manipulisali izborom patrijarha i njegovih zvaninika onako kako je to odgovaralo interesima njihovih konkurentnih porodica. U cijelom Carstvu Feneriti su kontrolisali kneevine u Moldaviji i Vlakoj koje su davale poreze, a uz to su vodili dragomanat, koji je pomagao u oblikovanju vanjske politike Osmanlija, kao i dragomanat za pomorske jedinice, iji je voa sluio kao visoki osmanski admiral koji je upravljao mnogim egejskim otocima. Od 1600. do 1800. osjea se pojaan evropski uticaj na Grke u vjerskom, ekonomskom, intelektualnom i politikom smislu. Protestantski i katoliki misionari kao i izaslanstva koja su ih titila borili su se za uticaj u Konstantinopolu. Grki trgovci koji su ranije razvijali poslove u ortodoksnim zemljama istone Evrope, sada su

260 trgovali na Zapadu. Pogrene predodbe evropskog prosvjetiteljstva, koje su poele prodirati u intelektualni ivot Grka, potakle su nove oblike politikog promiljanja u dijaspori. Grka crkvena hijerarhija je na ovakav razvoj dogaaja gledala sa nepovjerenjem i sumnjom. Ona se borila protiv takvih politikih formi najbolje to je mogla, no, kako su one najproblematinije nastajale izvan Carstva, odnosno, isuvie izvan dohvata patrijarhovog autoriteta, sveenstvo nije moglo uraditi mnogo. Najdrastinije promjene desile su se tokom XIX stoljea, neto prije 1800. pa do 1923., poevi sa francuskom okupacijom Jonskih otoka kojima su vladali Mleani, a koji su graniili sa osmanskom Grkom. Poslije toga uslijedio je grki rat za nezavisnost (1821.-1832.) koji je zavrio prisilnim migracijama Grka iz Turske i Bugarske u samu Grku nakon sporazuma u Lozani (1923.). Tokom istog perioda ortodoksna crkva na slavenskim i podrujima gdje se govori arapski jezik postaje jako nemirna i nepokorna pod grkim uticajem. Period u kome se poela razvijati velika ideja kako Grka treba upravljati svim teritorijama koje su bile pod njenom vlau u prolosti, odnosno ideja o stvaranju jedne vrste neo-Bizantije, skonala je sramnim povlaenjem iz svih podruja nazad u stjenovite predjele na kraju balkanskog poluostrva. Nita bolje i temeljitije od politikih i geografskih transformacija Grka nije prola ni promjena kada je rije o njihovom historijskom identitetu i svjesnosti. U XVIII stoljeu oni tvrde da su Rimljani, a u XIX da su Heleni. Prijelomna taka u ovoj transformaciji bilo je stvaranje nezavisnog grkog kraljevstva. Prije toga, mnogi Grci u osmanskim zemljama smatrali su se Rimljanima, odnosno, istonim Rimljanima, nasljednicima Bizantije. Prvaci grkog prosvjetiteljstva su propagirali ideju helenizma, ideju povratka slavi drevnih i paganskih Helena. Kljuna osoba svega ovog bio je Adamantios Koraes (1748.1833.), naunik, uenjak i obrazovan ovjek koji je odigrao kljunu ulogu u intelektualnom buenju Grke. No, intelektualci i trgovci koji su formulisali ovakve ideje u dalekim evropskim centrima grke dijaspore, poput Koraesa koji je mnoge godine proveo u Monpeljeu i Parizu, nisu bili borci. Grki gortaci i seljaci, gusari i hajduci koji su godinama vodili dugu bitku protiv Osmanlija gledali su na helenizam kao na neprijatelja koji je

261 bio jednako odbojan kao i prelazak na islam. Narod je eznuo da vrati rimsku prolost, odnosno kranski Konsantinopol, a ne pagansku Atinu. Sauvani spomenici klasine Grke bili su misteriozni grkim seljacima koliko i tekovine faraonskog Egipta fellahinima (seljacima), svi oni su na to gledali kao na djelo nekih drevnih dinovskih ili genijalnih pokoljenja. Kasnija zalaganja Egipta i Grke za ovo historijsko nasljee nastalo je u XVIII i XIX stoljeu kao posljedica evropskih arheolokih otkria i evropskog koncepta etnikog i teritorijalnog nacionalnog jedinstva. Drugi, vanjski element koji je imao veliki uticaj na Grke i Carstvo uope bila je Francuska revolucija. Ideje Revolucije, sloboda i jednakost, vidno su naruavale tradicionalni poredak. Udruene sa francuskim vojnim uspjesima, ove ideje su postale najopasniji izazov Osmanskom carstvu na kraju XIX stoljea. Sporazumom iz Kamp Formia 1797. godine, podijeljena je Mletaka republika, te su teritorije Mleana du jadranske obale na kojoj su bile Osmanlije dodijeljene Francuskoj. Sa ovih ostrva Francuska je pokrenula kampanju na grke podanike u Carstvu. Drali su govore, pravili ceremonije na kojima se podsjealo na drevnu slavu i slobode Helena i njihov obeani povratak. Ono to je bilo jo vanije, francuski intelektualci su uspostavili kontakt sa pobunjenicima i disidentima na kopnu a poele su se iriti i glasine kako Francuska namjerava aneksirati neke dijelove Grke. Na kraju, cilj je bio Egipat, a ne Grka, no samo prisustvo Francuske du granice osmanske Evrope pokazalo se jako uznemirujuim. Neposredni uzrok grkog ustanka, koji je kasnije rezultirao grkim kraljevstvom, moemo nai u centralistikoj politici sultana Mahmuda II. Krajem XVIII i poetkom XIX stoljea trgovake i pomorske snage Grka su veoma uznapredovale. Oni su bili pod zastavom Osmanlija, koji su bili neutralni tokom kljunih godina revolucionarnih i napoleonskih ratova, i to im je donijelo jako dobre trgovake prednosti. Slaba i odve decentralizirana administracija Osmanskog carstva u to doba otvorila im je priliku da razviju svoje line administrativne, politike, pa, ak i vojne institucije. Lokalni vladari i dinastije koje su upravljale veinom Grke bili su uglavnom muslimani. Oni su predsjedavali velikim grkim provincijama, ali su imali grke ministre, agente, pa ak i grke vojne snage. Pokuaj Mahmuda II da vrati direktni uticaj i autoritet centralne

262 vlade predstavljao je teku povredu sloboda koje su Grci ve uivali. Tako je odbrana ovih sloboda kao i stjecanje novih podstaklo borbu Grka protiv osmanske vlasti. Francuska okupacija nekih dijelova Grke imala je dodatni znaaj jer je ona predskazala proces okupacije, napada i pobuna koji e pogoditi Carstvo u njegovom posljednjem stoljeu. Francuzi na Jonskom moru, Rusi u Armeniji i Britanci u Egiptu, svi oni su na razne naine koristili osvojene teritorije koje su bile u sastavu ili u blizini Carstva kao bazu iz koje e poticati disidente na pobunu. Rusi su pomogli ustanak Armena, a Britanci su finansirali i dali naoruanje za pobunu Arapa. U svakom sluaju pobune, vanjske snage su pomogle i podstakle oivljavanje prolih mitova koji su imali malo veze sa aktualnom svijeu pobunjenika, ali koji su nastavili ivjeti kada je borba zavrena. Helenistiko ponovno buenje jako malo je pomoglo borbi naroda protiv Osmanlija. Na kraju je, ipak, helenizam proglaen glavnim uzrokom pobune i pobjede. Na alost onih koji su sanjali ponovnu Bizantiju, ideja o Heleni iskljuila je ortodoksne narode koji nisu govorili grkim jezikom kao barbare. Na ovaj nain ranije vrste veze izmeu Srba, Bugara, Makedonaca, Moldavaca, Vlaha i Grka poinju slabiti. Promjena grkog duha i stvarnosti imala je jo vei uticaj na milione Grka koji su ostali u Carstvu jer su mnoge ideje, politiki stavovi, pa, ak i jezik nove grke kraljevine bili strani i neobini. Bilo kako bilo, stvaranje nove drave stvorilo je velike potekoe grkim zajednicama u Osmanskom carstvu da bi ih na kraju u potpunosti ta injenica kotala ivota. Centralna tema u grkoj historiji tokom osmanske vladavine bio je osjeaj izgubljenog carstva. Zlatno doba Grke bila je Bizantija. Klasina prolost je odbaena kao barbarski paganizam. Pod osmanskom vlau patrijarhat u Konstantinopolu je predstavljao jednu vrstu nasljedne drave Justinijanovog carstva. Njene granice, ukoliko ih je crkvena biskupija ikako imala, bile su granice Carstva. U osmanskom okrilju ortodoksno vostvo moglo je pretendirati za najiru i najveu teritoriju. Ponovno pojavljivanje Helene skinulo je masku i neodreenost sa grke pozicije pod Osmanlijama. No, snovi o carstvu nisu mogli nadvladati stvarnost drave. Na kraju su Grci bili primorani da izaberu ogranienu

263 stvarnost, a izgube, ako ne i napuste, mnogo vei san. Razlika izmeu armenske stvarnosti i sna je bila jo oitija. Armeni su stalno bili u sreditu gotovo svake borbe u historiji Bliskog istoka i esto su bili osuivani na poraz. U jednom ili drugom vremenu, Grci, Perzijanci, Arapi, Mongoli, Rusi i Turci bili su njihovi neprijatelji. Periodi armenske nezavisnosti bili su kratki i rijetki. Armeni su se najvie ponosili svojim ranim prihvatanjem kranstva i odlunom pripadnou monofizitskim uenjima, odnosno nauci o Kristu koju su dijelili sa Koptima u Egiptu i jakobitima u Siriji. Iako su Armeni, poput Grka, sanjali o svojoj vladavini, sjeanje na takvu vladavinu bilo je mnogo bljee. Razasutost armenskog naroda zajedno sa ponovnim gubicima uveliko su uslonjavali te snove. Dok su Grci mogli imati mesijanska ubjeenja o ponovnom osvajanju Konstantinopola, Armeni nisu imali ni jednog centra na koji bi mogli polagati svoje pravo. Proces osvajanja, egzila i politikog buenja na novoj zemlji - pomjeranja iz Armenije Vana i Ararata i kasnije Kapadokije u malu Armeniju Cilicije tokom XI stoljea - koji je sauvao teritorijalnost Armena, uslonio je njihovo historijsko sjeanje stvarajui nove, sporne nacionalne centre. Nadalje, njihova pomjeranja nisu im dala odmora niti oporavka. Pobjegli su u Ciliciju od Turaka Selduka, ali je njihova nova domovina postala bazom za kriare. Oni koji su ostali u staroj Armeniji stoljeima su trpili zbog ratova poput selduko-bizantijskih, te pljakakih pohoda Turkmena i na kraju borbe Osmanlija i Safevija za tu zemlju. Proces raseljavanja nastavljen je dobrovoljno i surgunom zbog kojeg su mnogi Armeni otili u podruja Crnog mora, na Balkan, u istonu Evropu, kao i u Iran i Indiju. Za vrijeme vrhunca osmanske moi, XV-XVII stoljee, Armeni nisu igrali nikakvu znaajniju ulogu (Pogledaj tom prvi, sedmo poglavlje, Robert Mantran). Privilegije koje je Armenima dao ah Abbas, voa safevijskog Irana, koji je gradio veliki trgovaki centar u svojoj prijestolnici, Isfahanu, privukle su ih na istok. Jevrejska trgovaka mo u Osmanskom carstvu onemoguila je da armenski trgovci znaajnije napreduju prema zapadu. U XVII stoljeu, nakon pada Safevija, dijeljenja Irana na veliki broj ratobornih frakcija, osmanskog irenja na teritorije koje je prije drala Perzija i slabljenja jevrejskog uticaja u

264 trgovini, Armeni poinju sticati znaajno mjesto u ivotu Carstva. Njihov poloaj se jo vie poboljao u XIX stoljeu. Oni su tada bili carinski slubenici, bankari mjesnim paama, nabavljai skupocjenih roba, kovai novca i ljudi koji su vodili trgovinu sa udaljenim zemljama. ak i tokom ovog perioda njihove pojaane aktivnosti u trgovakim centrima za uvoz i izvoz u Istanbulu, Halepu i Izmiru, veina armenskog stanovnitva ostaje ono to je bili stoljeima, seljaci u Anadoliji. Osoba koja je u ovom podruju inicirala glavni pokret za armensko buenje stekla je samo osnovno obrazovanje. Mekhitar od Sivasa (1676.-1749.) formirao je armenski katoliki red koji je trebao pomoi da se pokrene oivljavanje kulture i vesternizacija njegovog naroda. Mekhitarski sveenici oivjeli su armenski jezik, njegovali armensku knjievnost, irili zapadne ideje preko prijevoda, pokrenuli naune i puke novine, uspostavili mreu kola i stavili temelj za modernu armensku historiografiju. Sve ovo je dolazilo iz manastira izvan Osmanskog carstva u koje su ti sveenici protjerani od njima neprijateljske armenske crkve. Tokom XVII i XVIII stoljea, pred tradicionalnim vostvom armenskih zajednica stajala su dva izazova. Prvi je doao od skoro postalih bogataa, bankara, kovaa novca i trgovaca koji su se tada zvali amiri. Drugi izazov je oivljavanje kulture sa katolikom primjesom koje su inspirisali mekhitaristi. Amiri su stekli mo i presti u armenskim zajednicama. Kao sluge i savjetnici osmanskih zvaninika u prijestolnici i provincijama, oni su bili u boljem poloaju da predstavljaju Armene od predvodnika crkve (Pogledaj tom prvi, deveto poglavlje, Hagop Barsoumian). Tokom XVIII stoljea armensko sveenstvo pariralo je amirima dijelei sa njima mo. Ustvari, konstantinopolski patrijarsi su koristili uticaj amira u prijestolnici da unaprijede lini poloaj nad drugim sveenicima. Katoliki izazov nije doekan sa lahkoom. Naposljetku, 1830. godine, potpomognuti Francuzima koji su se smatrali zatitnicima katolikih interesa u Carstvu, armenski katolici primaju priznanje od osmanskih vlasti da imaju pravo na posebnu zajednicu, millet. Iako se problem armenskih katolika, barem povrno, inio zavrenim, armensku zajednicu su razdirala brojna unutarnja neslaganja i svae. Veim dijelom ovog perioda, armenske misli bile su usredotoene

265 vie na samu zajednicu nego li na osmanske vlasti. Nadahnuti idejama prosvjetiteljstva i politikim revolucijama koje su nakon njega uslijedile u Evropi, neki armenski mislioci polovine XIX stoljea ire nove ideje koje su ograniavale ovlasti i autoritet vladajue amirsko-sveenike koalicije. No, ve uspostavljeno vostvo svoje uporite nalazi u boanskoj istini Biblije koja je, po njihovim tvrdnjama, zahtijevala pokoravanje armenskim i osmanskim vlastima. Snage koje su zahtijevale ograniavanje takoer su se borile da svoja liberalna ubjeenja to vie prenesu na stanovnitvo obrazujui armenske seljake u Anadoliji ija je dobrobit dugo bila zanemarena, ili su oni tako tvrdili. Usred ovih rasprava, voe armenskih zajednica, koji su izgradili uinkovit modus vivendi sa osmanskim predstavnicima, shvataju kako im je poloaj ugroen od jedne neoekivane strane, same osmanske drave za koju su tvrdili kako joj se mora biti pokoran. Reformski dekret iz 1856. godine imao je vei uticaj na armensku zajednicu nego na bilo koji drugi segment u Carstvu. Sada su direktno Osmanlije odluivale o pitanjima sveenike kontrole, participaciji cijele zajednice kod biranja vjerskih voa, prirode sveenikog poretka i samih ideja ureenja, a sva ova pitanja potakla su duboke podjele meu Armenima. Kada su u pitanju Grci i Jevreji, ova pitanja nisu bila predmet primarnih kontroverzi, tako da ih ove osmanske reforme, koje su oni prihvatili, nisu pogodile na isti nain. Ipak, u armenskoj zajednici, problem reformi morao se najmanje javno rijeiti sa osmanskim vlastima, a one u poetku su stale na stranu novih mislilaca, liberalnih zastupnika i protivnika tradicionalnog vostva. Ove najavljene reforme nisu potrajale dugo, no njihovo postojanje, ak i za kratko, poremetilo je tradicionalne metode politike i drutvene kontrole koje je omoguavala osmanskom drutvu da funkcionie. Politiki sukob unutar zajednice postao je jo opasniji jer je dobrano ukljuio osmanske vlasti. Usvojen je ustav koji je predstavljao osnovu za organizaciju i predstavljanje armenskog naroda kroz veinu preostalih decenija osmanske vladavine. Ovaj isti dokument i danas ureuje pitanja Armena u Siriji i Libanu. Tokom ranog ustavnog perioda, postojalo je mnogo razloga da e se poloaj Armena u Carstvu i dalje popravljati. Provoenje reformistikih dekreta otvorilo je nove mogunosti za zapoljavanje

266 u vladinim institucijama. Dolazak evropskih firmi omoguio je nove poslove za ljude od zanata. Pozorite, muzika i umjetnost privlae talentovane Armene u prijestolnicu (Pogledaj tom prvi, ertnaesto poglavlje, Roderic Davidson). Takozvani Armenski nacionalni ustav sveano je najavio novo doba nade i mogunosti za sve Armene u Carstvu. To je uistinu bio izvanredan dokument. Priznavao je pravo svim lanovima zajednice da imaju pravo uea u odreivanju svojih poslova, i uveo je velik stepen autonomije. Suprotno tome, susjedna armenska zajednica u Ruskom carstvu bila je u mnogo gorem poloaju. Sve njihove sveenike imanovao je car, koji je, takoer, imao pravo da izabere poglavara crkve na osnovu finalne liste koju je predlagalo Armensko vijee. Tome treba pridodati kako je ruska vlada imenovala upravitelja koji je nadgledao, pa, ak, i vladao katolicima u Ejmiacinu. Kasnije je ruska vlada poduzela jo drastinije korake. Odredili su da se u armenskim kolama koristi ruski jezik, i prisilno konfiskovali svu imovinu Armenske crkve. Bilo kako bilo, Rusija je tvrdila da je zatitnik osmanskih Armena. Kada je Rusija osvojila Kavkaz poetkom XIX stoljea i stvorila provinciju Armenija, sa armenskom administracijom i armenskim vojnicima na granici sa Osmanskim carstvom, probudile su se nade meu Armenima koji su njegovali nacionalistike ideje Zapada da bi oni zajedno mogli povratiti nezavisnost. Pokret za nacionalnu nezavisnost bi najvjerovatnije stekao mo ma kakvu politiku Osmanlije provodile, ali osmanska podrka politici koja je nesmotreno potkopala autoritet tradicionalnog vostva u Istanbulu doprinijela je slabljenju tog elementa koji je saraivao sa vlastima. Umjesto toga i protivno Osmanlijama, glasovi evropski inspirisanih Armena i glasovi Armena iz istonih provincija, koji su bili na udaru kurdskih i turskih pljakaa koji su koristili bezakonje i loe upravljanje, sada su jako preovladavali armenskom zajednicom. Tragino po Armene, njihove nade o nacionalnoj nezavisnosti predstavljale su najvei prijetnju turskom nacionalizmu koji se raao. Osmanski Turci su mogli izgubiti Grku, Srbiju, Bugarsku, Albaniju, ak i arapske zemlje, a da jo uvijek imaju teritorijalno odrivu nacionalnu dravu. Armeni su bili integrirani sa muslimanskim stanovnitvom mnogo

267 vie od bilo kojeg drugog kranskog naroda. Njihova nesrea bila je da su se tokom prolih stoljea morali dobro slagati sa Kurdima, Turcima i ostalim muslimanima kako bi zajedno sa njima ivjeli u istim selima i gradovima. Oni su zajedno sa svojim muslimanskim susjedima dijelili dobar dio istone i june Anadolije. Za Turke bi gubitak zemalja koje su naseljavali Armeni - teritorije koja se pruala od Kavkaza do Mediterana - znailo propast za Tursku. Sa poetkom Prvog svjetskog rata, poela je strahovita borba izmeu Turaka i Armena. Zavrila je tragino. Godine 1915., prema nekim istraivaima, nestalo je negdje oko milion ili milion i po Armena. Jo jednom se ponovila tragina historija Armena. Historija Jevreja pod osmanskom vlau tekla je suprotno od Grka i Armena. Vrhunac osmanskih Jevreja bio je tokom XVI i XVII stoljea, a pad su doivjeli u XVIII i XIX stoljeu. Najznaajniji datum bila je 1492., godina protjerivanja Jevreja iz panije. Prije dolaska iberijskih Jevreja, broj osmanskih Jevreja bio je neznatan i oni su govorili grkim ili turskim jezikom. Oni su bili podijeljeni u Rabinsku zajednicu, odnosno sljedbenike talmudskog judaizma, i u malu Karaitsku zajednicu, sektu koja je nastala u VIII stoljeu nakon raskida sa talmudskim judaizmom. Zajedno sa ostalim osmanskim podanicima, obje zajednice bile su podvrgnute prisilnim migracijama. Iako je bilo nekoliko pojedinanih izuzetaka, ini se da veina Jevreja u prvim decenijama osmanske vladavine nije bila bogata kao oni kasnije, kada su osmanske vlasti iz praktinih razloga otvorili kapije svojih zemalja iberijskim izbjeglicama. Od svih drava u mediteranskom podruju, samo je Osmanska drava trebala vjeto, zanatsko stanovnitvo i jedina je imala administrativni aparat koji je mogao upravljati hiljadama imigranata. Bio je to spoj potrebe i mogunosti koji je otvorio vrata Jevrejima. Broj i kulturna profinjenost ovih imigranata ubrzo je preplavila starosjedilake zajednice, koje su se kasnije, uz nekoliko izuzetaka,asimilirale u iberijsko-jevrejsku kulturu. Grki i turski jezik su zamijenili ladinom, tj. jevrejsko-panskim. Historiju iberijskih Jevreja su, takoer, integrirali u svoju. Od svih zimmijskih zajednica, samo su iberijski Jevreji bili osmanski podanici svojim izborom, a ne kao rezultat osvajanja. Ova karakteristika i razumljiva antipatija prema Evropi posebno ih je istakla u odnosu na kranske zajednice, to je u

268 oima ostalih podanika izazvalo sumnju, a u oima vladara prihvatanje. Jevrejski izvori iz XVI stoljea opisuju Carstvo kao raj koji je doao nakon dugog vremena progona i torture. Ovakva slika Carstva ostala je jaka i tokom iduih stoljea. Tokom ranog period nakon izgnanstva osmanski Jevreji su postali stabilna zajednica. Njihova kulturna i materijalna dostignua bila su uspostavljanje trgovine i industrije, rast i procvat intelektualnog ivota, uee Jevreja u glavnim tokovima osmanskog poslovanja, i, sa odreenim ogranienjima, njihova primjetna uloga u nauci te politikim i diplomatskim poslovima. Krajem XVI i poetkom XVII stoljea ova slika napretka, bogatstva i uticaja poinje da se mijenja. Jevrejsko useljavanje u Osmansko carstvo i kontakt sa Evropom prestaje te poinje doba emigracija. Razlog za ova deavanja bio je dvostruk. Jednostavno kazano, glavni izvor useljenika iberijskih Jevreja je presuio. Oni koji su eljeli otii istono to su i uradili, kao i ostali koji su izabrali da se nastane u Evropi i Novom svijetu. Drugo, ekonomske mogunosti u Carstvu su postajale sve manje i manje. U XVII stoljeu, industrija vunenog tekstila u Solunu, koja je bila najvei pojedinani poslodavac Jevreja u cijeloj zemlji, suoava se sa brojnim krizama od kojih se vie nikad nee oporaviti. Posljedica ovog pada bilo je smanjenje ekonomske osnove zajednice i to ju je primoralo da slijedi promjenljive tokove meunarodnog poslovanja u vrijeme kada su se oblici trgovine mijenjali. Kako je ovaj centar slabio, veze koje su osmanski Jevreji uspostavili sa sunarodnjacima u Italiji postaju sve slabije i neprofitabilnije. Osmanski Jevreji nisu mogli prenijeti svoju mreu u centralnu i istonu Evropu. Iako su tamo postojale velike jevrejske zajednice, oni su bili Akenazi i zbog toga nisu bili pogodni za uspostavu porodinih veza o kojima je ovisila mrea Sefarda. Grci i Armeni imali su etnike i porodine veze u istonoj Evropi koje su se pokazale superiornijim od jevrejske mree. Ovo nas vodi do drugog razloga jevrejskog pada, odnosno, poveanog suparnitva krana, posebno Armena i Grka, ali kasnije i arapskih krana. Krani su imali prednosti u brojanom smislu, bilo ih je mnogo vie od Jevreja, i u obrazovanju, jer su svoju djecu slali u kranske kole i esto u Evropu i evropske univerzitete, dok su Jevreji,

269 izgubivi poslovne veze sa Zapadom, bili skueni na svoje resurse unutar Osmanskog carstva. Krani su, takoer, imali prednost patronata od strane njihovih crkvenih ustanova (to je nedostajalo Jevrejima) i od kranske Evrope, koja je prirodno bila naklonjena kranima, a na raun Jevreja, i to se sada smatra evropskom, a ne turskom zaslugom. Tako je poetkom XVII stoljea, citiraemo samo jedan meu brojnim primjerima, jedan Armen zamijenio Jevreja na mjestu carinskog slubenika u Halepu, a pomogao ga je francuski konzul. Sve to se desilo u vrijeme promjena u ekonomiji kada je bilo pojaano suparnitvo i nepovjerenje. Nacionalizam nikada nije imao podrku meu Jevrejima kao kod ostalih zajednica u Carstvu, ali je kombinacija misticizma i mesijanstva koja je kulminirala u Sabatskom pokretu krajem XVII stoljea bila jednako rairena i tetna osmanskim vlastima. Mistina uenja i razmiljanja postojala su meu Jevrejima mnogo stoljea. Lurijanska kabala kao uenje sa naglaenim mesijanskim imperativom vue svoje korijene iz Osmanskog carstva. To je doktrina koju su u jevrejskom svijetu najvie rairili Safidi, a koje je sa Sabataijem Sevijem i njegovim mesijanskim tvrdnjama privuklo panju masa. Kako su se mesijanske vijesti irile, Jevreji u i izvana Carstva se pripremaju za dolazak Mesije, inili su djela kajanja, posebne molitve i post. Oni koji su bili praktiniji prodali su svoja dobra, spakovali torbe i spremali se za ponovno okupljanje prognanika u Palestini. Osmanske vlasti u Istanbulu, previe zaokupljeni ratom protiv mletake Krete, nisu odmah pokuali uguiti ovaj pokret. Ipak, na kraju su obuzdali njegove najproblematinije dijelove hapenjem Sabataija Sevija i navodnim ubjeivanjem da primi islam. Otvoreni napadi sad su jenjavali. Neki njegovi sljedbenici prihvataju islam javno. No, veina ih ostaje Jevrejima, a mnogi su i dalje vjeruju u Sabateija. Socijalna pozadina i drutveni uticaj sabatianizma nisu potpuno ispitani kao oni duhovni. Postoje tvrdnje kako su osmanski Jevreji nakon perioda iscrpljenosti i razoarenja ponovo uspostavili mo i autoritet rabinskog vostva i da su u tom procesu izgubili vrela svoje ekonomske i kulturne sposobnosti. Ipak, iako su se prvi znaci pada pojavili neto

270 ranije, najvjerovatnije je sabatianska pobuna ubrzala i pogorala proces koji je ve bio u toku. Meu osmanskim Jevrejima nije bilo intelektualnog buenja kao onog koji je oivio kulturni ivot Grka i Armena. Ni u hebrejskom, niti u jednom od njihovih dijalekata oni nisu iznjedrili naunike ili pisce koji bi se mogli uporediti sa grkim Koreasom ili armenskim Mekhitarom, ni po kvalitetu niti po uticaju. Vremenski najblii pokuaj vidimo kod bosanskog rabina Yehude Alkalaja (1798.-1878.) koji je od 1834. pa naovamo napisao nekoliko knjiga i pamfleta u kojima govori o uspostavi jevrejskih kolonija u Palestini kao dijelu programa jevrejskog samospasenja. Ovaj pokuaj da se u jevrejskom ivotu primjene lekcije nauene iz srpske i grke renesanse nije imao nikakav uticaj meu osmanskim Jevrejima. Alkalaj je tek nedavno stekao neku vrstu retrospektivne historijske vanosti kao pretea cionizma. U XIX stoljeu Jevreji, kao krani i muslimani, prolaze kroz fazu sukoba, odnosno borbe izmeu reformista i konzervativaca. Kod muslimana, Grka i Armena pobijedili su reformatori. No, kod Jevreja oni gube. Zbog ovoga su Jevreji platili ceh. U poreenju sa njihovim kranskim susjedima, oni su ostali daleko iza. Jevreji su svoju podrku dali turskim reakcionarnim snagama to nije iznenaenje. Godine 1826. unitenjem janjiarskog korpusa, starog vojnog ureenja sa kojim su Jevreji imali vane veze, predstavljalo je teak udarac za njih. Uspon Rusije i rast ruskog uticaja nisu bili od pomoi Jevrejima u Osmanskom carstvu. Kasnije u ovom stoljeu desio se odreeni procvat trgovine sa Zapadom u Solunu. No, uprkos poboljanom obrazovanju kojeg je vidno potpomogao jevrejski savez Alliance Israelite Universelle, sav taj trud doao je isuvie kasno (Pogledaj tom prvi, jedanaesto poglavlje, Paul Dumont). Oni su bili noeni okolnostima koji su vodili nestanku Osmanskog carstva i transformaciji itave regije. Jezik se jedva spominje kada govorimo o glavnim zajednicama u Osmanskom carstvu. Kada vidimo ulogu koju je jezik odigrao u odreivanju nacionalnog identiteta na Zapadu, njegovo zanemarivanje u osmanskom kontekstu je veoma vano. Grci, Armeni, Jevreji kao i Kopti i neortodoksni krani u arapskim zemljama imali su razliite liturgijske

271 jezike. No, jezik obreda nije nuno bio jezik koji se upotrebljavao na ulici ili u kui. Dok je sveenstvo Grke ortodoksne crkve etniki i lingvistiki pripadalo iskljuivo Grcima, crkvene opine i pastve inile su poliglotne mase koje su govorili skoro onoliko jezika koliko ih je u Carstvu bilo. Na Balkanu se govorio slavenski, a u Rumuniji, rumunski jezik. Na jugu Anadolije bilo je ljudi koji su govorili arapskim. U samoj Anadoliji, prema nekim istraivaima iz XIX stoljea, veina lanova Crkve nije uope znala grki, jer je njihov maternji jezik bio turski ili armenski (Roderic H. Davidson, Reform in the Ottoman Empire, 18561876, Princeton, 1963, str 62). Poetkom XIX stoljea, pod uticajem helenistikog trenda u grkim zajednicama, pokuao se nametnuti grki jezik ortodoksnim vjernicima koji su komunicirali sa vie drugih jezika. Rijei helenistikog prosvjetitelja Danijela od Moschopolisa najbolja su ilustracija osjeaja kulturne nadmoi koji ga je vodio u njegovoj misiji: O vi to govorite albanskim, vlakim, bugarskim i ostalom jezicima sretni budite. Spremite se da Grcima postanete I svoje barbarske obiaje, govor i jezik napustite (Clogg, str. 9). Nijedna druga zajednica nije bila tako jeziki razliita kao Rumi, no lanovi armenskih crkvi, Gruzijci, katolici i kasnije protestanti, nisu nuno govorili armenski. Prema misionarskim izvjetajima, vjerovatno pola armenskog stanovnitva u Anadoliji govorilo je turski jezik. Kako su se uenja o nacionalizmu irile u ovim zajednicama, takve jezike anomalije postaju problemom. Situaciju su pogorali pozivi na jeziku reformu koji su dominirali kulturnim ivotom Armena i Grka tokom XIX stoljea. Dok su se nacionalistike elite zalagale za mitski klasini jezik oien od raznih dijalekata, velike mase ljudi koje su oni smatrali nacijom nastavile su govoriti razliitim jezikom. Za Jevreje i druge krane u Carstvu takve jezike anomalije nisu bile tako zbunjujue. Osmanski Jevreji su govorili raznim jezicima. U centralnim podrujima dominirao je ladino, no neke manje zajednice na Balkanu govorile su grkim. U kurdskim podrujima carstva postojale su jevrejske zajednice koje su govorile kurdskim, dok su ostali priali

272 jednim dijalektom drevnog aramejskog jezika. Dalje prema jugu Jevreji iz Halepa, Damaska, Bagdada, Egipta i Palestine uglavnom su govorili arapskim. Kako je nacionalizam neznatno uticao na ove zajednice, nije bilo potrebno ukloniti jezike razlike. Za sve njih, hebrejski je ostao jezik obreda i nauke, te, ponekad, jezik knjievnog izraza. Jevreji su obino koristili hebrejsko pismo da zabiljee jezike kojima su govorili. U osmanskoj Siriji i Egiptu, krani su govorili arapskim. Koptski i sirijski jezik zadravaju se samo u liturgiji. Ove zemlje su bile jeziki ujedinjene mnogo vie od ostalih regija. Mnoga stoljea islamske vladavine obezbijedila su trijumf arapskom nad ostalim jezicima koji su ranije postojali. Meu ovim zajednicama jezik nije bio proet sakralnim karakterom koji ga ini kulturnom odrednicom nacionalizma. Ma koliku sakralnu vrijednost neki jezik imao, ona je bila u pisanoj rijei, a ne u govoru. Tako su grki ortodoksi, Jevreji, Armeni i mnogi sirijski krani pisali raznovrsnim jezicima u njihovim vanim liturgijskim spisima. Govorni jezik je bio sredstvo komunikacije meu ljudima, a ne sredstvo razlikovanja meu njima. U XIX stoljeu jezik poprima drugu ulogu, no u osmanskom carstvu nikada nije stekao vanost kao u Evropi. Religija je bila mnogo vanija od jezika kada je u putanju odreivanje identiteta. Kao to smo vidjeli tokom XVII, XVIII i XIX stoljea Osmansko carstvo se suoilo sa jako neposlunim kranskim stanovnitvom. Protivnike sile Carstva su jako eljele iskoristiti ovu neposlunost. Anarhistike ideje evropske misli, doba prosvjetiteljstva, liberalizam i nacionalizam potkopali su razliite pretpostavke osmanskog drutva. Mone maine evropskog kapitala i industrije unitile su osmansku ekonomiju. Svakom ovom udarcu se moglo oduprijeti na razne naine, ali nita nije moglo zaustaviti kombinovane udarce. Za vrijeme ovih unutarnjih i vanjskih izazova, Carstvo je pokazalo jedan stepen strpljenja, genijalnosti i fleksibilnosti koja je posrnula u posljednjim decenijama. Religijske misije su bile jedno od najranijih sredstava kojima je Evropa stekla uticaj u Carstvu. Bujica takvih aktivnosti desila se poetkom XVII stoljea. Za evropske katolike i protestante osmanske zemlje su bile neto poput sporedne predstave u borbi za i protiv reformacije. Konstantinopol je predstavljao mjesto gdje su se obje

273 strane borile za neutralne, ortodoksne due. Iako su propovjednici imali nekog uspjeha u ubjeivanju trenutnog patrijarha da se prikloni jednom ili drugom uenju, grki ortodoksi nikada se nisu pridruili nijednoj strani. Zapadna crkva je imala vie uspjeha sa Armenima i kasnije sa kranima u Siriji i Egiptu. Misionarski napori rezultirali su stvaranjem intelektualnog uporita na osmanskoj teritoriji. kole i tamparije koje su osnovali misionari pomogle su u irenju zapadnih ideja. Od svih izazova s kojima su se Osmanlije suoavali, najopasnijim se pokazala ideja vanjskog protektorata. Na poetku ova vrsta protektorata ili zatite bila je ograniena na krane i Jevreje koji su lokalno angaovani za usluge stranaca kao vicekonzuli, prevodioci, poslovni agenti i sluge. Ovako uposlena osoba je dobijala dekret koji je nosio naziv berat, ije su take liile diplomatskom imunitetu, ukljuujui u nekim primjerima i izuzimanje od osmanskog kriminalnog sudstva, kao i smanjenu carinu, namete i druge poslovne privilegije (Pogledaj tom prvi, trinaesto poglavlje, Charles Issawi). Sa stajalita islamskog prava ovaj dekret je svog vlasnika premjetao iz poloaja zimmije neemu to je jako liilo na status stranog dravljanina. Status zimmija je bio podloan erijatu i njegovoj primjeni od strane vlasti, no poloaj stranih dravljana, onako kako je nastao pod osmanskom vladavinom, regulisan je takama meunarodnih ugovora i sporazuma. U osnovi, ovaj poloaj je zavisio od balansa moi izmeu jedne i druge drave, tako da su shvatanja vojne sigurnosti, diplomatskog saveznitva i ekonomskih prednosti u praksi odreivale njegovu primjenu. Dok je Osmansko carstvo bilo monije od svojih suparnika, ova elastinost nije bila problem. No, kad je Carstvo poelo propadati, neki oblici evropskog protektorata postaju sve vie privlani. Krani i Jevreji koji nisu imali nikakvog osnova za dekret o zatiti poinju da ih dobijaju i tako se razvila jaka trgovina. Suoivi se sa takvim naruavanjima zakona, osmanske vlasti, koje su prethodno dozvoljavale stranim diplomatskim predstavnitvima da izdaju dekrete, sada same poinju da ih izdaju direktno svojim podanicima, nemuslimanima, pa, ak i muslimanima. Veliki broj izdanih dekreta unitio je suparniku nadmo onih koji su ga imali a direktna osmanska prodaja uklonila je negativni uticaj distribucije koju su vrile strane vlade.

274 Kako je berat poeo gubiti na vanosti, pojavio se novi oblik stranog uplitanja. Mone drave su sve vie polagale pravo na zatitu cijelih zajednica. Rusi su polagali pravo na Rume, Francuzi na katolike. Britanci i Pruska su se takmiili za zatitu malih protestantskih zajednica i to prenosili na brojano vanije Jevreje. Na kraju, tvrdnje o pravu na zatitu su dovele do dodjeljivanja dravljanstva mnogim kranima i nekim Jevrejima (Pogledaj tom prvi, etrnaesto poglavlje, A. Uner Turgay). Poetkom XIX stoljea Rusija dodaje Armene svojoj listi tienikih zajednica. U strahu od porasta ruskog uticaja, Osmanlije sprjeavaju slanje darova i novca u Ejamiacin, prijestolnicu armenskih katolika (Catholicosate) koja je bila u ruskim rukama. Glavni dragoman ruske ambasade kazao je vodeim osmanskim slubenicima da ne razumiju vanost te prijestolnice. On je rekao da e millet koji je privren i odan svojoj vjeri i crkvi biti odaniji dravi, pa e tako armenska lojalnost Osmanskoj dravi biti ojaana ako su oni vezani sa Ejamiacinom. Osmanski inovnik mu je na to odgovorio rijeima: Da, da, sada razumijem vanost ovog pitanja. Ali, na vama je da nam pokaete dobar primjer u tome, kojeg emo mi naravno slijediti. Onda je nastavio priati o muslimanskom stanovnitvu u ruskim provincijama Kazanu i Astrahanu iji bi vjerski ivot imao koristi ako bi se vezali sa islamski hilafetom i potinili svoje vjerske voe glavnom islamskom vijeu u Istanbulu. Kada vidimo kako ovo daje snagu i osjeaj jedinstva njihovim religijskim aktivnostima i na taj nain poveava njihovu privrenost ruskoj dravi, mi emo prirodno poduzeti neophodne mjere da pojaamo veze Armena sa Ejmiacinom. (Cevdet Paa, Tezakir, uredio Cavid Baysun, Ankara, 1963, tom trei, str. 236-237). Sada kad su Evropljani polagali pravo na zatitu cijelih zajednica, Osmanlije su polagale isto pravo nad muslimanskim zajednicama pod kranskom kontrolom. Oni su razvili ideju politikog panislama u okrilju hilafeta, institucije koja je odavno bila mrtva, ali je oivljena za ovu svrhu. Sporazum u Kuuk Kajnardi 1774., kojeg su Rusi vjeto iskrivili, omoguio je zakonski uvod za carsko pravo na intervenciju. Hilafet je trebao nainiti slian tekst za osmansku intervenciju u korist Krimskih Tatara ija je politika pokornost sultanu prisilno objavljena. Ovo je bila dobra osnova da se suprotstavi monim dravama jer su

275 Rusija u centralnoj Aziji, Francuska u Aliru i Britanija u Indiji imale dobar broj muslimanskog stanovnitva. Ova opasnost, ipak, nije bila tako jaka da sprijei evropsku intervenciju koja je sada postala jo profinjenija i bolje smiljena. Uinkovitim metodom pokazalo se evropsko sponzorstvo unutranjih reformi koje je za cilj imalo izjednaavanje podanika u Carstvu. Da bi sprijeila jo drastinije mjere vlada izdaje dekret Hatt-i humayun 1856. godine koji je u Evropi postao poznat po injenici da je njime proglaeno jedinstvo svih ljudi, muslimana i nemuslimana. Po uzoru na ovaj proglas, Devdet paa, visoki vladin inovnik i britki posmatra deavanja u Carstvu, zapisao je reakciju muslimanskog i nemuslimanskog stanovnitva. U skladu sa ovim fermanom muslimanski i nemuslimanski podanici imaju ista prava. Ovo je imalo veoma tetan uticaj na muslimane. Ranije, jedna od etiri take koje su usvojene kao osnova mirovnih sporazuma bila je da su krani imali odreene privilegije pod uslovom da ne naruavaju suverenitet i autoritet vlasti. Sada je pitanje (posebnih) privilegija izgubilo znaenje, po ovim uredbama vlade nemuslimani imaju ista prava kao i muslimani. Mnogi muslimani su poeli negodovati: Danas smo izgubili naa sveta, nacionalna prava, za koja su se svojom krvlju izborili nai oevi i djedovi. U vrijeme kad islamski millet vlada, lien je svetog prava. Ovo je dan alosti i plaa za islamske narode. Za nemuslimane ovaj dan, kada su iz poloaja raje preli u jednak poloaj sa vladajuim milletom, bio je dan radosti i veselja. No, patrijarsi i drugi duhovni poglavari nisu bili zadovoljni jer su njihovi poloaji bili obuhvaeni fermanom. Druga taka je bila da su sve zajednice bile jednake, iako su ranije zajednice u osmanskoj dravi bile rangirane, tako su muslimani bili na prvom mjestu, onda Grci, Armeni pa Jevreji. Neki Grci su ovom prigovorili kazujui: Vlasti su nas stavili u isti poloaj sa Jevrejima. Bili smo zadovoljni sa islamskom supremacijom. Rezultat svega ovog su bila smrknuta lica veine onih koji su prisustvovali javnoj objavi fermana koja je protekla u jako mranoj atmosferi. Samo na licima nekolicine francuske gospode koji su

276 nosili islamsku nonju mogli su se primijetiti izrazi radosti. Neke kljune osobe ove vrste viene su kako govore: Ako su nemuslimani raireni meu muslimanima, susjedstva e se izmijeati, cijene nae imovine e porasti i udobnosti civilizovanog ivota bie rairene.Ovo je bio razlog njihovog zadovoljstva (Isto, I: 67-68). Uprkos Devdetovom skeptinom miljenju, uloeni su ozbiljni napori da se ova reforma provede (Pogledaj tom prvi, osamnaesto poglavlje, Enver Ziya Karal). Naalost, ovaj sekularni i egalitaristiki (u religijskom, ne socijalnom smislu) odgovor centrifugalnim snagama religije i nacije naiao je na malo podrke. Protiv njega je radilo etablirano sveenstvo vjerskih zajednica, revni zagovarai novih nacionalnih entiteta i branitelji muslimanskih privilegija (O ovome zadnjem pogledaj tom drugi, etvrto poglavlje, Moshe Maoz i peto poglavlje, Samir Khalaf). Osmanlije su pokuale uspostaviti neku vrstu patriotske odanosti koja je ranije ujedinila razliite etnike i kulturne elemente u Francuskoj i Britaniji. No, u Carstvu nije postojala slina politika tradicija, a u XIX stoljeu narastajui pokreti za ujedinjenje bili su formirani na razliitim pretpostavkama i odslikavali su drugaija historijska stanja. Vrsta moi koja je proistekla iz italijanskog ujedinjenja (Risorgimenta) i njemakog buenja bila je bazirana na praiskonskim instinktima. Ove nove ideje o nacionalizmu vie bi sluile raspadu nego ujedinjenju Carstva. Godine 1862. Ali paa, u to doba osmanski premijer, pie traginu, proroansku poruku svom ambasadoru u Parizu: Italija, koja je sada naseljena samo jednom rasom koja pria isti jezik i praktikuje istu vjeru, doivjela je mnoge potekoe na putu svog ujedinjenja... Procijeni ta bi se desilo u Turskoj kada bi se dala sloboda svim razliitim nacionalnim tenjama koje revolucionari i sa njima neke vlade ele unaprijediti tamo. Bilo bi nam potrebno stoljee i rijeke krvi da uspostavimo stabilne dravne odnose (Bernard Lewis, Ali Pasha on Nationalism, Middle Eastern Studies, 10 (1970), str. 77). Nekoliko decenija kasnije, nadahnuti ujedinjenjem Italije i Njemake, Osmanlije pokuavaju napraviti pokret baziran na onome to

277 su smatrali slinim praiskonskim instinktima. Oni su propagirali politiku panislamizma koji je uveliko koriten za sticanje odreenih poena od dravnih ureda u Evropi. On je sada transformiran u prodoran poziv itavom islamskom svijetu od strane sultanovih glasnogovornika. S ovom politikom Osmanlije su mogle omoguiti osnovu za nastavak osmanskog jedinstva, ali je panislamizam samo pogorao napetosti i podjele izmeu muslimana i nemuslimana bez postizanja ikakvog politikog uspjeha. Kako je politika panislamizma skupljala svoje sljedbenike i kako je Carstvo bivalo sve ugroenije od strane svojih kranskih protivnika, stanje osmanskih krana se pogoravalo. Problemi nisu dolazili toliko zbog teke neimatine i torture koliko zbog kontradikcije izmeu ekonomske snage i politike nemoi. Govorei o Grcima, engleski putnik Adolphus Slade zapisao je nekoliko zapaanja koja su se mogla primijeniti i na druge zajednice. Turci su poinili greku zbog koje su zaalili kada su dozvolili Grcima da stiu bogatstva i grade karijeru kao slobodni ljudi, a u isto vrijeme su ih igosali kao inferiorna bia.... Analizirajui motiv ovog univerzalnog osjeaja meu rajom protiv osmanske vladavine, shvatamo kako se on ne krije u neposrednom suprotstavljanju koje pogaa ovjekovo fiziko stanje, ve u irokom osjeanju koje vie prezire uvredu nego povredu, kad se prekoravanje vie osjea nego napad... Turski klaun je mogao vrijeati obrazovanog Grka, turski balavac napasti grkog svetenika, turska plesaica ismijavati grku damu. to je bijes bio rjei, osjeaj je bio gori, iako nikad nije bio ispoljen, sama izloenost njemu bila je bolna. Naveer bi neki mrzovoljni paa prolazei pored njihovih kua moga narediti grkoj gospodi da utrnu svijetlo, da ugase muziku ili bi policija mogla ujutro privesti gazdu kod kojeg se deavala neka zabava da odgovara zato to je njegovo veselje uznemirilo komije. Ovo su bile prave rane turske torture, istinski uzroci grkog revolta pojaani sa injenicom da su obrazovani ljudi i inteligencija bili na strani razjarenih ljudi. Tako je uinak bijelih turbana i utih nanula oznaen kao i onaj kojeg je uzrokovalo perje i crvene potpetice gorde i poprilino neobrazovane francuske aristokracije (Adolphus Slade, Turkey, Greece and Malta, London 1873, I: 216 i II: 92-93).

278 Ovaj Slajdov prikaz jako nam je poznat. Oronuli aristokrata uvjeren u svoju uroenu superiornost zaboravlja fatalne promjene koje se deavaju oko njega, dok nie klase uzimaju pouku od generacija koje su pretrpjele torturu preuzimaju kontrolu nad velikim prostranstvima osiromaenih nasljednih vladara. Dugo vremena Osmanlije su ignorisale ili pokuavale ignorisati pobunjenike drutvene, ekonomske i ideoloke snage unutar Carstva. Njihov historijski instinkt im je govorio da glavna vojna opasnost dolazi izvana. Sukladno tradicijama srednjovjekovnog islama zimmije su otpisani kao ponizni i nemoni. Ovaj imid se polahko poeo mijenjati neto prije Slajdovog opisa. Cijenu ove promjene u shvatanju na kraju su platili sami krani. Pritube poniznih podanika Carstvo je moglo ravnoduno odbaciti, ali tvrdnje i zalaganja tih podanika za suverenu naciju moglo je lahko postati razlogom za rat. Tokom XVIII i XIX stoljea poloaj krana se promijenio u oima muslimana. U poetku, oni su bili zimmije, ljudi koje je titio islam, i koji su imali svoje mjesto i obaveze koje je uredila tradicija. Ako bi postali previe arogantni ili previe ljubazni prema neprijateljima, bili bi osuivani. No, kada je Evropa stekla veliku mo, neki krani i Jevreji dobijaju poloaju neprijatelja u dravi. Njihovo mjesto, obaveze i privilegije odreivale su strane sile, a ne tradicija. Na kraju su cijele zajednice stekle status tienika. Ljude vie nije titio islam, zatitu su im pruale Rusija, Francuska i Engleska. Prema erijatu oni su se pokuavali odrei tienikog ugovora, zimme, kako bi postali strani dravljani, odnosno podanici daru l-harba, kue rata, a ne daru l-islama, kue mira. Ipak, ako su bili podanici kue rata, odnosno teritorije pod nemuslimanskom vlau koju su pravnici smatrali prikladnom za borbu, onda vie nisu uivali zatitniki status ak ni drugostepenog dravljanstva. Osmanlije i reforme su nudile rjeenje za ovaj problem. No, svi napori su propali. Niko nije mogao u isto vrijeme biti graanin suverene nacije, tienik neke strane sile i podanik navodnog egalitarnog carstva. Ni fizika ni politika nisu dozvoljavali takve stvari, barem ne zadugo. Postojali su jo neki problemi. U XIX i XX stoljeu, muslimanski seljaci, onemoali i osiromaeni tekim nametima i ratom, vidjeli su kako njihovi kranski susjedi, osloboeni ovih nameta, uveavaju svoje

279 bogatstvo i broj. U istom periodu primjetan je porast muslimanske srednje klase ije su ih tenje doveli u direktan sukob sa Grcima, Armenima i u neto manjem obliku sa Jevrejima. Ovo je stvorilo snanu osnovu da se ove manjine uklone sa uticajnih poloaja (Pogledaj tom prvi, devetnaesto poglavlje, Feroz Ahmad i etrnaesto poglavlje, Charles Issawi). Panislamizam je bio osmanski odgovor percipiranoj sveprisutnoj pankranskoj prijetnji. On je predstavljao pokuaj transformacije religijsko-politikog nagona u politiko-religijsku politiku. Ovo je indirektno dovelo do opasnosti od svetog rata kako bi se stekao cilj islamskog jedinstva pod vostvom osmanskom sultana i halife. U sluaju takvog rata, poloaj zimmija bi bio osjetljiv, ali bi poloaj onih koji su tvrdili kako su tienici suparnikih nacija u ratu bio uistinu crn. Ovo je bila cijena koju su krani na kraju platili zbog osmanskog priznavanja njihovog suverenog statusa. Osmanlijama je trebalo dugo vremena da je naplate. ak i u posljednjim decenijama XIX stoljea, u jeku grkoturskog rata, vlasti nisu ugroavale grke podanike u Carstvu koji su molili za grku pobjedu. Osjeaj muslimanskog stanovnitva prema nemuslimanima vremenom je postao veoma neprijateljski. Desilo se mnogo nereda i poneki masakr. Mladoturska revolucija 1908., sa svojim obeanjima o ustavu i osmanizmu, nije ispunila svoje ciljeve. Gorke nedae Prvog svjetskog rata i dogaaji koji su uslijedili iza njega zapeatili su sudbinu osmanskog oblika pluralne koegzistencije.

S engleskog preveo Mirza Sarajki (Izvor: Benjamin Braude i Bernard Lewis, Introduction u B. Braude i B. Lewis, ed., Christians and Jews in the Ottoman Empire: The Functioning of a Plural Society (New York: Holmes & Meier Publishers, 1982), tom I, str. 1-33).

280 Ekmeleddin Ihsanoglu

KULTURA MIRNOG SUIVOTA (IZBOR)

Osmanski millet sistem

Osmanska drava, koja je osnovana 1299. godine u zapadnoj Anadoliji kao mala carevina i koja se kasnije proirila na zemlje tri kontinenta, daje zanimljiv primjer muslimanskog vjersko-kulturnog pluralizma koji prakticira jedna svjetska sila. Kako emo vidjeti na slijedeim stranicama, osmanski pluralizam je jasan nastavak prethodnih islamskih tradicija pluralizma koje su bile prisutne u mnogim muslimanskim zemljama, ali je unaprijeen i nastala je nova sinteza pod nazivom sistem milleta. Ovo je prvenstveno bio rezultat meudjelovanja islamskog prava i osmanskog obiajnog prava (urf). Naravno, i povijesno iskustvo kao i doprinos nemuslimana bili su od koristi u stvaranju ovog sistema. Tako je jedan od glavnih pokazatelja primjene kulturnog pluralizma u osmanskoj dravi takozvani sistem milleta (zajednica). Osmanska politika prema nemuslimanima bila je zasnovana na ovom sistemu koji je stanovnitvo organizirao na osnovu vjere i sekte i odredio odnos ne samo izmeu zajednica i drave nego i meu samim zajednicama. Drutvo su uglavnom inili muslimani i nemuslimani. Faktor koji je odreivao status pojedinca u drutvu i njegov odnos spram drave bio je vjera. Svi muslimani su spadali u Millet-i islam, nezavisno od njihove rase, kulture, jezika ili ak sekte. Tako su Millet-i islam inili

281 Turci, Arapi, Kurdi, Albanci, Bosanci, Lasi itd. Nemuslimani su bili organizirani u druge millete, oko razliitih crkvi poput pravoslavne (Grci, Bugari i Srbi), katolike, gregorijanske (Gruzijci, Armeni), a jevreji su bili organizirani oko sinagoge. Ope je prihvaeno da je sistem milleta pokrenuo sultan Mehmed II (Osvaja) nakon zauzimanja Istanbula. Prema njegovoj uredbi, pravoslavni patrijarh, kojeg je izabrao pravoslavni narod, bio je vjerski i upravni poglavar svih pravoslavaca i prisustvovao je Divan-i Hmayun (Carskom savjetu) u ime svoje zajednice. Ovaj princip je kasnije proiren i na ostale zajednice. Tako je drava nemuslimanima dodijelila vjersku slobodu kao i sigurnost za njihove ivote i vlasnitvo. Definicija graanskog civiliziranog (medeni) drutva koju je dao Kinalizade Ali Efendi (osmanski intelektualac iz 16. stoljea) dobro oslikava funkciju sistema milleta: Civilizirano drutvo se sastoji od razliitih grupa i protivnikih milleta koji se udrue, postignu dogovor i ive u miru i skladu. Nemuslimani su imali neku vrstu autonomije u mnogim sferama poput vjere, obrazovanja, porodinog zakona i drutvene solidarnosti. Svaki millet je osnivao jake organizacije da bi se ispunile ove funkcije. Osmanska vlast je bila ograniena na administraciju, finansije, vojsku i pravdu, dok su milleti u nadlenosti imali obrazovanje, drutveno osiguranje, vjerske obrede, brak, miraz, alimentaciju i nasljedstvo. Svaki millet je imao odvojen sud i osmanska vlast je uglavnom primjenjivala njihove presude. Voe zajednica su mogli nametati poreze i odreivati program. Skoro da i nije bilo dravne kontrole u crkvama i kolama. Svaki nemusliman je imao pravo da tui vou zajednice ili muslimanskog slubenika, i da se pozove na Carski savjet u tom sluaju. Dok su nemuslimani u privatnom i porodinom pravu primjenjivali vlastite zakone, bili su podloni muslimanskom krivinom pravu. Morali su plaati dvije vrste poreza: dizju (za zatitu koju su im muslimani pruali) i hara (za zemlju). ene, djeca, starci, robovi, bolesnici i ljudi od vjere nisu morali plaati dizju. Vjerovatno se psiholoki pokreta za opstanak sistema milleta treba traiti izvan osmiljenog djelovanja politikog centra da otui zatiene manjine od drutva kao cjeline. To se vie ini kao prirodan rezultat

282 odreenog administrativnog duha i mehanizma s ciljem da se osigura drutveni balans tako to e se odrati vjersko-kulturni pluralizam kao glavni parametar socijalno politike diferencijacije u socijalno politikom ivotu i institucionalizaciji. Nekoliko primjera iz ranih stoljea pod osmanskom vladavinom e pokazati primjenu sistema milleta u stvarnom ivotu. im je osvojio Istanbul, 1453. god, sultan Mehmed II se obratio ljudima rekavi im da se mirno vrate kuama, i da nastave prakticirati svoju vjeru i trgovinu. Osvaja je objavio da e Narodi Knjige, tj. sljedbenici svetih, objavljenih religija, zadrati svoj poseban status pod zatitom drave. Izabran je novi patrijarh. Osvaja je postavio Gennadiosa II na mjesto novog patrijarha, graanskog i vjerskog poglavara pravoslavnog milleta i prenio na njega titulu glavnog guvernera u osmanskoj slubenoj hijerarhiji. Grki historiar Kritovoulos, Gennadiosov savremenik, pie da ga je Sultan imenovao patrijarhom i visokim svetenikom krana, i povjerio mu, pored mnogih drugih prava i povlastica, vlast nad crkvom i cijelom njenom moi i autoritetom, nita manje od onoga to je mogao uivati pod prijanjim vladarima. Sultan je prava krana zasnovao na ahdnami (poslanici) donijetoj carskim ukazom. Ova poslanica, koja se u originalu nalazi u Britanskom muzeju u Londonu, sadri vane stavke poput zatite manjina, slobode govora, obrazovanja na vlastitom jeziku kao i vjerske, kulturoloke i ekonomske slobode. Drugi primjer duha pluralizma iz 15. stoljea je obeanje sultana Mehmeda II Osvajaa u Bosni i Hercegovini 28. maja 1463. godine kojim garantira sigurnost i zatitu franjevcima. U ovoj poslanici pie: Mehmed, sin Murat-hanov, vazda pobjedonosni! Zapovijed asnoga, uzvienoga sultanskoga znaka i svijetle tugre osvajaa svijeta, jest sljedea: Ja, sultan Mehmed-han, (dajem) na znanje cijelom svijetu (puku i odlinicima), da su posjednici toga carskoga fermana, bosanski duhovnici, nali moju veliku milost, pa zapovijedam: Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka (mirno) stanuju u mom carstvu. A oni, koji su izbjegli, nek budu slobodni i sigurni. Neka se povrate i neka se bez straha u zemljama moga carstva nastane u svojim samostanima. Ni moje visoko

283 Velianstvo, ni moji veziri, ni moji slubenici, ni moji podanici, niti iko od stanovnika moga carstva neka ih ne vrijea i ne uznemiruje, ni njih, ni njihov ivot, ni njihov imetak, ni njihove crkve. Pa i to, ako bi iz tuine doveli kojega ovjeka u moju dravu, da im je doputeno. Budui da sam spomenutima milostivo dao tu carsku Zapovijed, ja vas ovime pozivam da prihvatite moju veliku zakletvu! Tako sultan prua maksimalnu zatitu bosanskim franjevcima i njihovom vlasnitvu. On ohrabruje one koji su u ratu pobjegli da se vrate u svoje manastire. Lino im garantira potpuni mir, udobnost i slobodu. I obeava da ih nee uznemiravati ni pojedinci, ni vlast. Dozvola koju je Mehmed II dao patrijarhu jerusalemskom godine 862. po Hidri (1457-8 n.e.) je slian povijesni dokument. Odnosi se na dokumente koji su izvorno iz vremena Poslanika Muhammeda i drugog Halife Omera i ije kopije uva patrijarhat. Dokument proiruje carsku zatitu na sva sveta mjesta patrijarhata i njegove posjede, prepoznaje vjersku vlast nad oblastima i potvruje nekadanja prava i povlastice. Jo jedan primjer iz drugog dijela carstva je dekret koji je sultan Selim izdao u maju 1517. godine kada je uao u Jerusalem. Dekret je izdat patrijarsima u i oko Jerusalema. Dokument koji je dat armenijskom patrijarhu Serkisu garantirao je sva nekadanja religijska prava i institucije krana. Moglo bi se navesti jo ovakvih primjera iz klasinog perioda osmanske povijesti i mogli bi se citirati mnogi dokumenti kao i povijesni dogaaji koji oslikavaju sline primjene. Ali ja bih ovdje elio navesti primjere iz perioda modernizacije. Za razliku od klasinog perioda gdje se uobiajena praksa oslanjala na islamske i osmanske obiajne zakone, u periodu modernizacije sistem je prevaziao ove osnove i donio nove forme miroljubive koegzistencije koje su se zasnivale na nekim modernim pravnim principima. U jednom javnom govoru iz 1830. godine sultan Mahmud II kae: Meu podanicima, ja razaznajem da ko je musliman, taj je u damiji, ko je kranin, u crkvi, ko jevrej, u sinagogi. Drugim danima meu njima razlike nema. U jednom drugom govoru u umnu, umen u dananjoj Bugarskoj, 5. maja 1837. godine Mahmud II je rekao: O

284 Grci, Armeni i Jevreji! Svi ste vi, kao i muslimani sluge Boije i moji podanici. Imate razliite vjere, ali ste svi pod zatitom dravnih zakona i moje carske volje. Plaajte poreze koji su vam dodijeljeni, jer se koriste za vau sigurnost i dobrobit. Takve tvrdnje i izjave principa jednakosti bile bi utjelovljene u jedan formalni dokument i javno izreene carstvu na otvorenoj sveanosti da bi stekle pravnu vrijednost. Ovaj dokument koji je nazvan Carska objava Glhana ili Tanzimat Fermani proitan je 1839. godine.

Post-tanzimatski period
Do Carske objave iz 1839. godine, kako je ranije spomenuto, tolerancija i zatita koja se pruala nemuslimanima se zasnivala uglavnom na vjerskom i obiajnom pravu. Ipak, nakon Tanzimata, stvoreno je sistematinije pravno ustrojstvo i napravljene su neke kodifikacije. ak su se i izgradnja i rukovoenje nekih nemuslimanskih vjerskih mjesta finansirali iz dravnog trezora. Glhane Hatti Humayunu je vjerovatno prvi korak u procesu promjene kada se osmansko drutvo zajedno sa politikim i administrativnim institucijama zvanino otvorilo prema Zapadu i poelo potpadati pod njegov utjecaj. Tokom ovog procesa postojao je pokuaj da se osmanske tradicionalne vrijednosti i institucije pomire sa zapadnim institucijama i sistemima i doneseno je nekoliko reformi o potivanju prava ljudi. Najznaajnija novina u vezi s ljudskim pravima bio je princip jednakosti podanika. Najokantnije obeanje je bilo da e se reforme primjenjivati, bez izuzetka, na narod islamski i ostale narode meu podanicima carskog sultanata. Stavljajui na prvo mjesto jednakost muslimana i drugih naroda (ehl-i Islam ve milel-i sire) dokument je zamijenio ideju osmanskog patriotizma ili osmanizma koji je bio kozmopolitski koncept za sistem milleta koji se oslanjao na religiju; i tako je zamijenio pojam dominantne grupe (hkim millet). Svi vladini ogranci kao i pozicije bili su otvoreni nemuslimanima koji su imali koristi od novih politikih i administrativnih prava. Kako su bili

285 izuzeti iz vojnog sluenja, unaprijedili su se u obrazovanju i trgovini i tako stekli neto povlateniji status. Osmanizam se razvio uz mnogo reformi. Kada je Abdulmedid putovao u Rumeliju, jednakost Osmanlija razliitih vjera je potvrena; svi su bili zemljaci. Jedan ferman je 1850. godine nemuslimanima otvorio pristup vojsci ali je njegova primjena odgoena. Obrazovna komisija je predvidjela kole u kojima ne bi bilo vjerske razlike. Krani su bili ukljueni u rad trgovinskog suda i bili su zatieni trgovinskim zakonom. Kao rezultat pritiska Britanaca i Amerikanaca, vlada je 1850. godine potvrdila razliite vjerske identitete prihvatajui protestante kao odvojen millet. Veina protestanata su preli sa armenijske gregorijanske crkve na protestantizam, to je naljutilo armenijsko sveenstvo. Neke reforme su uvedene u sistem milleta nakon Tanzimata i Islahat Fermana. Ovim drugim se od svake zajednice trailo da osnuje komisiju koja bi organizirala vlastitu administraciju. Odluke komisija bi bile predate Uzvienoj porti na odobrenje. Svaka komisija bi pripremila uredbu. Tako je Uredba grkog patrijarha Rum Patri i Nizamati stupila na snagu 25. aprila 1861. godine. Slino je Uredba armenijske zajednice Ermeni Milleti Nizamnamesi stupila na snagu 18. marta 1863. godine a uredba Jevrejske zajednice Yahudi Milleti Nizamnamesi 22. marta 1865. godine. Apsolutna vlast vjerskih poglavara nad vjerskim zajednicama je mnogo oslabila i obini ljudi su poeli uestvovati u zajednici i dravnim poslovima. Ovakve reorganizacije su doprinijele ideji da se stvori parlament koji bi se sastojao od predstavnika milleta. Nemuslimani su 1855. godine proglaeni sposobnim za vojnu slubu. Stari porez za izuzimanje iz vojske (dizja) je ukinut. Ali je bilo oigledno da mnogi krani nisu eljeli sluiti vojsku, a mnogi muslimani je nisu eljeli sluiti pod kranskom komandom. Tada je uveden novi porez za izuzimanje iz vojske (bedel-i askeriyye). Hatti-i Humayun od 18. februara 1856. je ponovo potvrdio princip predstavljanja, odreujui vee uee nemuslimana u provincijskim savjetima i, po prvi put, predstavnitvo nemuslimana u Vrhovnom savjetu. Ali je ovaj naglasak na osmanizmu bio paralelan sa reafirmacijom prava nemuslimanskih milleta i sa reformom administracije svakog milleta kako bi se naglasilo njegovo prisustvo. Tako je odran dualizam osmanizma i sistema milleta.

286 Ideja osmanizma zasnovanog na pravednoj zastupljenosti u administraciji i jednakim pravima je takoe prihvaena kao vaan princip u Ustavu iz 1876. godine (Kanun-i Esasi). Na Meclis-i Umumi (Parlament), prvom osmanskom parlamentu, bili su prisutni predstavnici nemuslimanskih podanika i uestvovali su u zakonodavnim aktivnostima. Nemuslimani su osloboeni statusa zimmija i postali su graani sa jednakim pravima. Osmanske arhive svjedoe o promjenama koje su nastale nakon deklaracije Tanzimata u vezi sa statusom i ophoenjem prema nemuslimanima u carstvu. Slijede neki zanimljivi primjeri uzeti iz arhiva: Crkve i hramovi su ponekad graeni sa podrkom dravnog trezora. Naprimjer, pismo iz 1872. godine izraava zahvalnost naroda na zavretku gradnje crkve u Prencanu, Yenipazar (Kosovo). Slino je Meclis-i Vkela izdala rezoluciju u vezi s gradnjom hrama za Druze u Suwaidu, Sirija, za ije trokove i zemljite e novac dodijeliti osmanski trezor. Nije bilo neobino da ak sultan da donaciju za dovravanje gradnje crkve. Postoji arhivski dokument, peticija koju su predali neki nemuslimani u gradu Bergosu, u Islimye sandaku, u Bugarskoj 1869, da se zavri gradnja crkve sa novcem koji bi bio dar od sultana. Dokument sadri potvrdan odgovor od sultana koji je izdao irade u vezi s tim. Nije bilo iznenaujue da muslimanski halifa podrava gradnju crkve, jer su krani, poput muslimana, bili podanici muslimanske drave i njihova vjerska prava je trebalo tititi i podravati. Vjerska prava i interese nemuslimanskih podanika osmanska drava je potovala i u inostranstvu. Naprimjer, jednim fermanom je dodijeljeno 10.100 franaka 1891. Marunidskoj koli da se izgradi u Rimu. Na slian nain su zadovoljene vjerske potrebe ljudi iz inostranstva. Abdulhamid II je 1886. dozvolio gradnju crkve za abesinijske sveenike i opatice u Jerusalemu, a abesinijski kralj je izrazio zahvalnost. Potovanje za druge vjere, osim islama, ticalo se raznih aspekata ivota, ukljuujui i ekonomske. Jedan ferman iz 1847. godine nalae da u gradu Yeniehr-i Fener (Grka) pijaca treba biti otvorena srijedom, a ne srijedom i nedjeljom, jer je krani nedjeljom ne mogu posjeivati. Period vladavine sultana Abdulhamida II se najbolje oslikava u

287 slijedeem izvjetaju koji je objavljen u Bulletin de lAlliance Israelite Universelle 1893. godine: Postoji samo nekoliko zemalja, ak i meu onima koje se smatraju najprosvjetljenijim i najcivilizovanijim, gdje jevreji uivaju veu jednakost od Turske. Sultan i vlada porte prema jevrejima pokazuju najveu mjeru tolerancije i liberalizma. U svakom pogledu Abdul-Hamid dokazuje da je dareljiv vladar i zatitnik svojih izraelskih podanika... U ovako pogodnog okruenju, mnogi osmanski graani armenijskog, jevrejskog i grkog porijekla dostigli su znaajne titule i odrali pozicije u osmanskoj administraciji i birokraciji. Meu Armencima tu su bili Artin Dadyan Paa (1830-1901), Kapriyel Noradunkyan Paa (1852-1941) i Ohannes Kuyumcuyan Paa (18581933) koji je sluio u Ministarstvu vanjskih poslova, Agop Kazazyan Paa (1833-1891) i Mikael Portukal Paa (1842-1897) koji je sluio u Ministarstvu finansija. Takoe Sakiz Ohannes Paa je radio u Ministarstvima obrazovanja, vanjskih poslova i finansija, a Garabet Artin Davut Paa (1816-1873) sluio je u Ministarstvima vanjskih i unutranjih poslova, a bio je i guverner Libanona (1861). Dr. Kapriyel Paa Sevyan (1822-1900), dr. Istepan Paa Aslanyan (1822-1902), dr. Dikran Petimalciyan Paa (1840-1894) i dr. Antranik Gircikyan Paa (1819-1894) imali su vane pozicije u svojoj struci. Jevreji su takoe preuzeli znaajne pozive u osmanskim zemljama. Meu tim pozivima bile su i sadaret kaymakame, pozicije vojnog oficira, savjetnika, sudije i pae. Naprimjer, Leon od Izmira je sluio kao osmanski savjetnik u Parizu. Mnogi jevreji su bili lijenici-oficiri u vojsci kao Ilya Kohen, Isak Molho, pukovnik Ilyas Bey Modyano. Drugi lijenici poput Jak Pae Mandila radili su kao dravni slubenici. Sudije poput Samuela Effendija u Serresu, i Haskiel Gabaya u Uskdaru, javni tuilac Muiz Zeki Albala u Sirozi i Manastiru su samo neki od primjera jevreja u osmanskoj birokratiji. Kako su se nemuslimanske zajednice ekonomski razvijale i sticale politiku mo, poele su tenzije i konflikti meu njima a drava ih je pokuavala sprijeiti i zatititi ugroene strane. Naprimjer, zbog gore navedenih razloga kao i zbog provokacija od strane nekih evropskih diplomata i drava, ostali nemuslimani su poeli ispoljavati neke antijevrejske stavove. Ustvari, tokom devetnaestog stoljea bilo je na

288 desetine krvnih osveta irom Turske i egejskih otoka. Osmanski vladari su bili ti koji su pokuavali zatititi, sa razliitim uspjesima, njihove jevrejske podanike.

Savremeni primjeri miroljubive koegzistencije iz Istanbula

U ovom posljednjem dijelu knjige, posmatrat emo tri postojea primjera vjersko-kulturnog pluralizma u Istanbulu koji ivo oslikavaju osmansko naslijee u naem vremenu. Prvi je Darlaceze kompleks, dok su drugi i trei Kuzguncuk i Ortaky distrikti, gdje vjerske graevine sljedbenika razliitih vjera stoje jedna pored druge i tako ine znamenit model ak i danas. Darlaceze je dobrotvorna institucija koju je sultan Abdulhamid II osnovao u Istanbulu 1895. godine kao utoite za siromane, a osnovana je uz pomo dravnog trezora. Drava je pomno pratila gradnju, rad i upravu institucije. Kompleks su takoe potpomogle donacije, milostinja, a kasnije i vlastiti prihodi. Od tada, damija, crkva i sinagoga stoje jedna pored druge u Darlaceze kompleksu. Ovdje se brine o siromanim i starim nezavisno od njihove vjere ili sekte. Izgradnja grke crkve pod nazivom Aya Yorgi je zavrena u oktobru 1895. a crkva je otvorena u novembru 1896. godine. Armenijska crkva pod nazivom Surp Astvadzadzin (Meryem Ana) je otvorena 17. maja 1898. godine. Na zahtjeve katolike zajednice, sultan Abdulhamid II, osniva i zatitnik ovog kompleksa, je 6. aprila 1896. godine izdao carski dekret za izgradnju i katolike crkve. Slian dekret je izdat i za izgradnju sinagoge za jevreje. Naravno sva ova mjesta za molitvu su imala svoje vjerske slubenike koji su tamo sluili. Administracija je uvijek pazila na vjerske dane i rituale, a hrana je posluivana svim lanovima, svih vjera. Kako se broj nemuslimana smanjivao u kompleksu, dolo je do izmjena u bogomoljama. Kada se broj lanova katolike i pravoslavne zajednice znatno smanjio, grka crkva je dodijeljena svim kranima. Armenijska crkva i sinagoga su zatvorene 1964. godine jer nije bilo

289 nijednog lana ovih zajednica. Crkva i sinagoga su obnovljene 1992. i otvorene 3. maja iste godine zbog sedam nemuslimana koji su odsjeli u kompleksu. Sinagoga vie ne radi ali ostaje vrijedan simbol vjerskog mozaika jednog multikulturalnog grada. to se tie slijedeeg oitog primjera miroljubive koegzistencije raznih vjera i kultura, on se jasno vidi u distriktu Kuzguncuk, koji je bio prvo jevrejsko naselje u azijskom dijelu Istanbula. Evropski jevreji su ga smatrali zadnjom takom na putu do svete zemlje tako da su se oni koji nisu mogli doi do svete zemlje nadali da e se naseliti u Kuzguncuku, tu ivjeti i biti pokopani. Kasnije su, pored jevreja, Grci, Armeni i muslimani naselili Kuzguncuk. U ovom distriktu postoje damije, crkve i sinagoge koje odraavaju demografsku strukturu stanovnitva. Meu njima je jo uvijek izrazita koegzistencija dvije grupe vjerskih graevina. Kuzguncuk damija (1952) i armenijska crkva Surp Krikor Lusarovi (1835) stoje jedna do druge. U drugoj ulici se nalaze Beth Yaakov sinagoga (1878) i crkva Ayios Yeoryios jedna do druge. Ovakva blizina spomenutih vjerskih graevina (kao i drugih u okolini) jasno i izrazito odraava miroljubivu koegzistenciju naroda u gradu. Oigledno je da je bilo potpuno prirodno i uobiajeno da ljudi grade svoje najsvetije graevine odmah pored onih koje su pripadale sljedbenicima drugih vjera. Veoma slina situacija se moe vidjeti preko Bosfora u Ortakyu, gdje jevrejska, armenijska, grka i turska zajednica mirno ive zajedno. O ovoj injenici svjedoi postojanje mnogih vjerskih graevina koje su veoma blizu jedna drugoj. Navest u nekoliko primjera: Etz Ha-Hayim sinagoga je izgraena u kasnom esnaestom stoljeu; crkvu Surp Asdvadzadzin sagradio je Senekerim Balyan u ranom osamnaestom stoljeu; damiju Ortaky je sagradio armenijski arhitekt Nigogos Balyan 1854. godine, tokom vladavine Abdulmedida, a crkva Ayios Fokas je izgraena 1856. godine.

290

Epilog
Ovaj kratki pregled pristupa islama narodima koji pripadaju drugim kulturama i vjerama, ilustriran sluajevima i primjerima iz rane islamske povijesti, kao i iz perioda osmanske Turske, otkriva da je taj pristup imao istinsku pluralistiku perspektivu. To je, ustvari, duh koji stoji iza stoljeima duge miroljubive koegzistencije naroda raznih vjera i kultura pod osmanskom vlau. Multinacionalni, multikulturalni i multivjerski sistem koji je utvren, osiguravao je toleranciju i sklad meu narodima. Vidimo da se na ovaj sistem esto ukazuje u akademskim raspravama kada se govori o temama koje su povezane sa dijalogom i koegzistencijom civilizacija, posebno glede prenoenja uzornih osobina kao to su vjerska i etnika tolerancija u dananjem smislu, da bi se pobrinulo za ljude razliitih vjera, jezika i rasa da mogu ivjeti i raditi zajedno u miru, na osnovu jednakosti, potivajui zakone i univerzalna ljudska prava, to bi stvorilo istinsku kulturu mira. Duh i filozofija koji stoje iza islamskog pluralizma openito, a posebno u osmanskom sistemu milleta, zbog kojeg su uspjeli opstati djelotvorno i uspjeno stoljeima, imaju mnogo da kau o naem modernom problemu miroljubive koegzistencije. Kada bi se ova povijesna ostavtina podrobno prouila, posebno njena vjerska i kulturoloka tolerancija, vjerujemo da bismo izvukli vanu lekciju o izgradnji mirne i humane budunosti.
S engleskog dr. Enes Kari i ermana eta (Izvor: Ekmeleddin Ihsanoglu, A Culture of Peaceful Coexistence, Istanbul, IRCICA, 2004, str. 39-67)

291

Bernard Lewis

OSMANSKO OTKRIE EVROPE

A. KONTAKTI I UTICAJI

Prva osmanska drava nastala je na granici izmeu islama i kranstva u Anadoliji. Njen je vladar koristio titulu vladara granice ili, ponekad, voa gazija, tj. voa pograninih boraca u svetom ratu. Turski pjesnik iz 14. vijeka, ija je saga o Osmanlijama ujedno i prvi pisani osmanski historijski izvor, definira gaziju kao instrument Boije religije... Boijeg istaa koji isti zemlju od prljavtine politeizma... Boiji sigurni ma. Vremenom, sa napretkom i usavravanjem osmanskog naoruanja i velikim irenjem osmanske moi, prvobitna kneevina je prerasla u dravu, a drava u carstvo. Ali Osmansko carstvo je, i dalje, ostalo tako ureena drava, koja je od svojih poetaka bila proeta osjeajem misije u svetom ratu. U ovom svetom ratu Evropa je bila granica koju su Osmanlije, a i mnogi drugi muslimani, gledali na gotovo isti nain kao to e Evropljani gledati na Sjevernu i Junu Ameriku u periodu od 16. do 18. vijeka. Iza sjevernih i zapadnih granica leale su bogate, barbarske zemlje i njihova misija bila je da u njih donesu religiju i civilizaciju, red i mir i da, za to vrijeme, ubiru uobiajeni danak od pionira i ljudi koji su ivjeli i radili u pograninim podrujima. Kraj osmanske ekspanzije,

292 zatvaranje granice, donio je temeljne promjene, kako unutar samog Osmanskog carstva, tako i u osmanskoj percepciji onoga to se nalazilo iza te granice. U fazi carstva, osmanski sultani vidjeli su sebe kao legitimne nasljednike bizantijskih careva, to se ogledalo ak i u tituli koju su obino koristili: Sultan-i Rum, tj. rimski sultan. Zauzimanjem Konstantinopolja 1453., sultan Mehmed II, od tog dogaaja poznat kao Osvaja, stavio je krunu na svoja osvajanja. Dva dijela starog carstva, Azija i Evropa, bili su u njegovim rukama; stara carska prijestolnica sada je bila sjedite njegove vlade. Nije iznenaujue to turski hroniari nude mnogobrojne opise osvajanja Konstantinopolja. Najraniji od njih, pripovijesti o gazijama i onima koji su ih naglas veliali, jednostavni su i direktni. Gazijski historiar Oru (Oru) to opisuje ovako: U Jedrenu je bilo izliveno oruje veliko poput zmajeva, a muskete spremne. Sultan Mehmed je iz Jedrena krenuo prema Istanbulu i ponio ovo oruje sa sobom. Kada je ovo oruje bilo postavljeno i kada je poelo da puca sa svih strana, unitilo je kule i zidine utvrenja Istanbula i nevjernici unutar njih nisu mogli da postignu pobjedu za koju su se borili. Vladar Istanbula bio je hrabar i nije molio za milost. Sveenici su govorili kako, prema onome to pie u Evaneljima, ovaj grad nije mogao biti zauzet. Vjerujui u njihove rijei, on je sa svake strane postavio puke i muskete kako bi odbranio kule. Dok su njegovi ljudi ulazili u tvravu, govorili su sve same besmislice. Sauvaj Boe, hulili su protiv Poslanika i govorili besmislene rijei. Zbog njihovog ponosa, svemoni Bog posla na njih ovaj uasni poraz. Sultan Mehmed, sin sultana Murata, podstaknut i noen revnou, ree: ,,U ime Boije! i naredi pljaku. Gazije su sa svih strana silovito nadirale, a u tvravu su se probili kroz prolaze i pukotine koje su napravili neprestanom paljbom svojih puaka. Nevjernike unutar tvrave pogubili su maem. Put za ostale vojnike bio je otvoren. Oni su doli kroz rovove i postavili merdevine uz zidine kula i popeli se uz njih. Popevi se na tvravu, zbrisali su nevjernike koji su bili u njoj i potom uli u grad. Pljakali su i silom otimali plijen od nevjernika. Uzimali su njihov novac i posjede, a njihove sinove i keri uinili

293 robovima. Sultan Mehmed je naredio i pljakanje kua. Tako je uzeto sve to je moglo biti uzeto. Muslimani su uzeli toliko plijena da je bogatstvo sakupljeno u Istanbulu, otkad je izgraen prije 2400 godina, postalo dio bogatstva gazija. Pljakali su tri dana, a poslije treeg dana, pljakanje je bilo zabranjeno. Istanbul je zauzet u utorak, 21. rebiul-evvela, godine 857. [to odgovara 29. maju, 1453.]. Ovakva vrsta pripovijedanja, pisana obinim turskim jezikom za obine ljude, odslikava vienje gazija na granici. Prefinjenija osmanska historiografija esnaestog vijeka prikazuje neto drugaiju sliku. Ta velika oblast, taj jaki i uzvieni grad... od gnijezda grijeha pretvoren je u prijestolnicu slave i asti. Plemenitim naporima muslimanskog sultana, zli zvuci zvona besramnih nevjernika zamijenjeni su muslimanskim pozivom na molitvu, tim slatkim zvukom koji se ponavlja pet puta na dan, zvukom vjere slavnih vjerskih obreda, a ui gazija bile su ispunjene melodijom ezana. Crkve koje su bile unutar grada, ispranjene su od njihovih odvratnih idola i oiene od njihovih prljavih i idolopoklonikih neistota; njihove slike bile su naruene i nagrene, a podizanjem mihraba i minbera, mnogi manastiri i kapele postali su mjesta kojima bi pozavidjeli i rajski vrtovi. Hramovi nevjernika pretvoreni su u damije vjernih, a zraci svjetlosti islama otjerali su vojske mraka sa tog mjesta koje je tako dugo bilo boravite prezira vrijednih nevjernika dok su zraci zore prave vjere odagnali jezivo crnilo tlaenja, jer je rije blagorodnog sultana, neumitna kao sudbina, postala vrhovna rije u vladavini ovog novog podruja... Sa Konstantinopoljem kao prijestolnicom, za muslimanskog nasljednika paganskog i kranskog Rima bilo je prirodno da sljedei korak preduzme ka zapadu. Osmanske snage su napredovale na oba kraja Jadranskog mora. Na sjeveru, osmanska konjica je stalno napadala i upadala na teritorije blizu Venecije. Na jugu su konsolidirali svoje pozicije na albanskoj obali i zauzeli oblinja ostrva. U augustu 1480., jedna osmanska mornarika ekspedicija pod komandom Gedik Ahmedpae, koji je bio kapudan (veliki admiral) osmanske flote, razvila je jedra, zaplovila iz Valone u Albaniji i zauzela italijansku luku Otrant.

294 Sljedeeg proljea paa je sakupio nove ekspedicione snage radi pojaanja desantne osnovice, kao i zbog irenja osmanskih osvajanja u Italiji. Godine 884., [kae hroniar], Gedik Ahmed-paa zaplovio je sa monom flotom do poluostrva Apulija. Stigavi tamo, uz Boiju pomo i podrku sultana, koji je odsjaj Boiji na zemlji, na juri je zauzeo apulijsku tvravu, koja lii na tvravu Konstantinopolja. Osvojio je veliku teritoriju. Hramovi idola postadoe damije islama, a pet puta na dan odzvanjao je ezan, koji je pozivao na budnost samog Muhammeda, neka je mir s njime. Ali, sultan Mehmed Osvaja je ve umirao i njegova smrt je prekinula paine planove od kojih se mnogo oekivalo. Rijeima neto kasnijeg turskog historiara: Dok Sultan nije preselio na drugi svijet, on (Gedik Ahmed) ostade u Apuliji i zapoe veliko osvajanje. Nakon smrti sultana Mehmeda, Gedik Ahmed je otiao da pozdravi sultana Bajazita, a nevjernici su izazvali muslimanima mnoge nevolje. Ovo se zavrilo tako to su nevjernici ponovno zauzeli Apuliju, a od muslimana koji su tamo bili, neki su poginuli, a neki, nakon hiljadu muka i nevolja, pobjegli... Tokom borbe oko nasljednitva izmeu novog sultana Bajazita II i njegovog brata Dema, osmanska vojska bila je povuena iz Otranta, a plan za osvajanje Italije bio je odloen i, konano, naputen. Lahkoa sa kojom su nekoliko godina kasnije (1494-1495) Francuzi uspjeli da zauzmu italijanske drave jednu za drugom i to bez gotovo ikakvog otpora ukazuje na to da bi Turci, da su samo ostali dosljedni u svojim planovima, osvojili vei dio, ili cijelu Italiju bez pretjeranih potekoa. Jedno tursko osvajanje Italije 1480. godine, dok je renesansa tek poinjala, promijenilo bi svjetsku historiju. Ali, iako je Italija ostala neosvojena, osmanski osjeaj za carsku misiju ostao je i dalje jak i osmanska vojska je napredovala duboko u teritoriju Evrope. Njihov cilj je bio da odu jo dalje. Od esnaestog vijeka naovamo, u turskim izvorima esto se spominje daleki i legendarni grad koji se zvao Kizilelma, ili Crvena jabuka. Ovo ime je, navodno, poteklo od izgleda

295 zlatne kupole velike crkve koja je postojala u tom gradu. Grad Crvena jabuka konani je cilj tursko-muslimanskog osvajanja i njegovo zauzimanje stavit e peat na dihad i konanu pobjedu islama. Taj grad bio je poistovjeivan sa mnogim kranskim prijestolnicama koje su bile cilj turske vojske: prvo Konstantinopolj, potom Budimpeta, a onda u razliita vremena: Be i Rim. I zaista, Turci su osvojili Konstantinopolj, vijek i po drali Budimpetu, dva puta opsjedali Be, a jedno vrijeme je izgledalo kao da e ugroziti i sam Rim. Za vrijeme vladavine Sulejmana Velianstvenog (1520.-1566.), Carstvo je bilo na vrhuncu moi. U Evropi su osmanske vojske, koje su ve gospodarile Grkom i Balkanom, napredovale preko Maarske kako bi izvrile opsadu Bea 1529. Na Istoku su se osmanski ratni brodovi sukobili sa Portugalcima u Indijskom okeanu, dok su se na Zapadu muslimanski vladari sjeverne Afrike, izuzev Maroka, potinili osmanskom sizerenstvu i time doveli muslimansku pomorsku silu u zapadna mora, pa ak i do Atlantika gdje su gusarski brodovi iz sjeverne Afrike napadali i zalazili ak do Britanskih ostrva. Jo jednom, kao u prvim danima, inilo se da napredovanje islama predstavlja smrtnu prijetnju kranstvu. Krstaki ratovi su bili mrtvi, dihad je zauzeo njihovo mjesto. Riard Noulz (Richard Knolles), elizabetanski historiar koji je pisao o Turcima, izraavao je ope osjeanje Evrope kada je govorio o turskom carstvu kao o neposrednoj opasnosti za itav svijet. ak i na dalekom Islandu, u luteranskom Molitveniku koji je bio u upotrebi u crkvama, Bog se preklinje da ih spasi od lukavstva pape i terora Turaka. Da ovo posljednje nije bio samo strah bez osnova, pokazuje i pojava magrebskih gusara 1627. godine na Islandu, odakle su na trite roblja u Aliru poveli nekoliko stotina zarobljenika. Pobjede Sulejmana Velianstvenog oznaavale su vrhunac turskog uspona i poetak njihovog pada. Osmanska vojska povukla se ispod Bea, a osmanska flota iz Indijskog okeana. Jo neko vrijeme je samonametnuta fasada osmanske vojne moi uspijevala da prikrije realno opadanje osmanske drave i drutva. U Maarskoj su Turci i krani nastavili da vode bitke bez rezultata, a Turci su tek 1683. bili u stanju da, po drugi put, pokuaju da zauzmu Be. Ali, bilo je suvie

296 kasno i ovoga puta njihov poraz bio je konaan. U nekim dijelovima svijeta, naroito u tropskoj Africi i jugoistonoj Aziji, islam je nastavio da napreduje. Meutim, u Evropi je islam doivljavao presudni i odluujui poraz, koji su osmanske pobjede neko vrijeme prikrivale i odlagale, ali ne i sprijeile. Odgovor evropskog kranstva na prvi veliki dihad, bili su rekonkvista i krstaki ratovi. Odgovor na drugi talas islamskog prodora, kulminirao je u ekspanziji Evrope, koja e, kasnije, biti poznata kao imperijalizam. Nije iznenaujue to je ta ekspanzija poela na dva suprotna kraja Evrope, u zemljama koje su i same bile pod muslimanskom vladavinom: na Iberijskom poluostrvu i u Rusiji. Ona se, potom, irila sve dok nije progutala gotovo itav islamski svijet. Godine 1492., vojska Ferdinanda i Izabele osvojila je posljednje muslimansko uporite u paniji. Dotle je evropski kontraudar bio ve uveliko u toku. Ponovno zauzimanje Portugalije bilo je zavreno jo 1267., skoro dva i po vijeka prije ponovnog zauzimanja panije. Godine 1415., Portugalci zauzimaju Setu na sjevernoj obali Maroka, ime prenose rat u neprijateljski tabor. Tokom esnaestog vijeka Portugalci su uinili odluujui napor kako bi se uvrstili u Maroku. Nakratko su okupirali Tanger, a nekoliko baza na jugu zadrali su mnogo due. Meutim, veliki portugalski poduhvat u sjevernoj Africi zavren je njihovim porazom od strane Marokanaca u bici kod El-Kasru l-kebira, 1578. godine. panci su, takoer, u slinom naletu ponovnog zauzimanja svojih nekadanjih teritorija, slijedili svoje poraene bive gospodare od Evrope do Afrike, a u periodu izmeu 1497. i 1510., zauzeli su brojna mjesta du sjevernoafrike obale, od Melilje u Maroku pa sve do Tripolija, daleko na istoku. Ovaj njihov poduhvat, kao i onaj portugalski, na kraju je bio bezvrijedan. U svakom sluaju, njihov cilj bio je ogranien: sasjei u korijenu svaki pokuaj muslimanskog oporavka i povratka i zatititi svoje obale i brodovlje od muslimanskih gusarskih brodova. Kada je osmanska mornarika sila poela da dominira Sredozemljem, panci su odbacili svaki ozbiljan pokuaj da osvoje sjevernu Afriku i bili su, kao i Portugalci, sasvim zadovoljni to su zadrali tek nekoliko jakih uporita sa malim garnizonima.

297 Pravi kontraudar zapadne Evrope protiv Istoka, doao je sa sasvim druge strane svijeta. Kada je Vasko da Gama stigao u Kalikut, objasnio je da je tu doao ,,u potrazi za kranima i zainima. Bio je to sasvim kratak i otvoren prikaz motiva koji su doveli Portugalce u Aziju, kao to je moda, uz odgovarajue ispravke, i prikaz dihada na koji su, na neki nain, portugalska putovanja predstavljala dugo odlagani odgovor. Meu Portugalcima koji su plovili ka Istoku, postojao je jak sentiment vezan za ideju kranske borbe. Na velika putovanja i otkria gledalo se kao na vjerski rat, kao na nastavak krstakih ratova i rekonkviste i to protiv istih neprijatelja. U istonim vodama su muslimanski vladari, u Egiptu, Turskoj, Iranu i Indiji, bili glavni protivnici Portugalaca iju su dominaciju i prekinuli. Nakon Portugalaca, sa Zapada su doli drugi prekomorski narodi, koji su zajedno uspostavili zapadnoevropsku dominaciju u Africi i junoj Aziji, a koja je trajala sve do dvadesetog vijeka. Toliko je sigurna bila njihova nadmo, da su Evropljani ak bili u stanju da se bore jedni protiv drugih na istonim bojitima, i to zarad povremene koristi koju su od toga imale lokalne vlasti. Jedan takav dogaaj postao je poznat. Godine 1622. perzijska vojska je uz pomo Engleza istjerala Portugalce koji su bili zauzeli luku Ormus u Perzijskom zalivu. Ova pobjeda se slavi u jednoj perzijskoj epskoj pjesmi, a perzijski historiar tog vremena opravdava ovo privremeno saveznitvo: Situacija se sada promijenila, poto je jedna grupa Engleza dola na poklonjenje na safevijskom dvoru i rekla da su oni spremni da vojno pomognu kad god ah poeli da povrati Ormus. Oni su objasnili ahu da su oni neprijatelji Portugalaca, te da njihovo uzajamno neprijateljstvo potie od nekih sektakih razlika. Nakon ponovnog zauzimanja Ormusa, Englezi su rekli da e brodovi iz drugih luka pod engleskom kontrolom osigurati da Portugalci ne povrate svoja uporita. ah Abbas je odluio da prihvati ponuenu pomo Engleza. I kao to kae poslovica: Iako je voda iz kranskog bunara neista, ona samo pere mrtvog Jevrejina, pa emu onda strah?

298 U jednoj knjizi napisanoj 1580. godine, jedan osmanski geograf upozorava sultana na opasnosti koje prijete islamskim zemljama, kao i na remeenje islamske trgovine, to je sve rezultat prisustva Evropljana na obalama Amerike, Indije i Perzijskog zaliva. On savjetuje sultana: Treba prosjei kanal od Sredozemlja do Sueca i neka velika flota bude spremna u sueckoj luci; a onda e, sa zauzimanjem luka Indije i Sinda, biti lahko otjerati nevjernike i dotjerati dragocjenu robu sa ovih mjesta u nau prijestolnicu. Na nesreu po Osmanlije, njegov prijedlog, koji su jo raniji sainili Venecijanci, nije bio posluan. Umjesto toga, osmanski sultan i njegov glavni protivnik, kralj panije, postigli su primirje koje je obojici vladara ostavilo slobodu da se bore svako protiv svojih heretika: sultan protiv iranskih iija, a kralj protiv protestanata iz sjeverne Evrope. Suecki kanal je otvoren tek vijekovima nakon toga, a i tada je sluio potrebama jednog drugog carstva. Osmanske pomorske ekspedicije u Indijskom okeanu tokom esnaestog vijeka bile su neuspjene protiv superiornih brodova i naoruanja Portugalaca. Isti ovakav scenario oporavka, ponovnog osvajanja i kontranapada, moe se primijetiti i u drugoj evropskoj zemlji koju su bili osvojili i njome vladali muslimani u srednjem vijeku, to jest, u Rusiji. U poreenju sa mavarskom vladavinom u paniji, dominacija Zlatnih hordi u Rusiji bila je mnogo kraa, a i efekat joj je bio ogranien. Pa ipak, tatarski jaram ostavio je dubok trag u ruskom sjeanju. Ruska rekonkvista poela je neto kasnije od iberske. Dimitrije Donski, veliki knez Moskovske kneevine, porazio je Tatare 1380. godine u estokoj bici kod Kulikovskog polja. Iako slavljena u ruskoj historiji i legendama, ova pobjeda nije bila odluujua, poto su dvije godine kasnije Tatari ponovo odjahali prema sjeveru, opustoili ruske zemlje i zauzeli Moskvu, gdje su ponovno uspostavili plaanje danka. Tek 1480. godine, podjele izmeu samih muslimana omoguile su Ivanu Velikom od Moskve da se oslobodi plaanja svakog danka i zavisnosti. Poput panaca i Portugalaca, ali sa neuporedivo veim uspjehom, Rusi su se, zbacivi jaram, dali u potjeru za svojim bivim gospodarima. Duga i ogorena bitka protiv Tatara sa Volge zavrena je ruskim

299 zauzimanjem Kazana 1552. godine. Ova odluujua pobjeda omoguila im je da, bez veih potekoa, napreduju du cijelog toka Volge i zauzmu luki grad Astrahan 1556. Rusi su sada kontrolirali Volgu i doli do Kaspijskog mora. Savladali su veinu svojih muslimanskih neprijatelja tokom svog prodora ka jugu i sada su, direktno, upadali na teritorije Osmanskog carstva i krimskih Tatara. Svjesni opasnosti, Osmanlije su pokuali da joj se suprotstave. Zapoela je velika ekspedicija na Astrahan sa ciljem da se grad zauzme i iskoristi kao baza islamskog odbrambenog sistema. Dio tog plana bio je da se iskopa kanal koji bi povezao rijeku Don sa Volgom, a kroz koji bi osmanska flota mogla da se kree izmeu Crnog i Kaspijskog mora. Ovo bi omoguilo Osmanlijama da uspostave redovnu vezu sa muslimanskim vladarima centralne Azije i tako formiraju vrstu prepreku svakom daljem ruskom prodoru na jug ili na istok. Ovaj projekat je potpuno propao. Tatarski hanovi sa Krima neko vrijeme su uspijevali da odbijaju ruske napade i sauvaju svoje veze sa osmanskim sultanima, koje su prihvatali kao svoje sizerene. Za neko vrijeme, Crno more je ostalo pod tursko-muslimanskom kontrolom, a izmeu Krima i Istanbula odvijala se vrlo znaajna trgovina, prije svega trgovina hranom i robovima istonoevropskog porijekla. Ali, sada je put velikom ruskom prodoru u Aziju bio otvoren. Dok su pomorski trgovci zapadne Evrope plovili oko Afrike udobno se smjestivi u obalskim gradovima june i jugoistone Azije, ruski vojnici i administratori, praeni ruskim trgovcima i seljacima, ili su kopnenim putem ka Crnom moru, Kaspijskom moru, ka planini Pamir i dalje prema Pacifiku. U njihovoj ekspanziji u Aziji i Africi, istonim kao i zapadnim Evropljanima, pomogla je njihova vojna i tehnoloka superiornost. Na svom napredovanju prema istoku, Rusi se nisu susreli ni sa kakvom znaajnijom silom; zapadnoevropska carstva, sa brodovima graenim tako da mogu da izdre oluje na Atlantiku, bila su u prednosti po pitanju navigacionih umijea i pomorskog naoruanja sa kojima nije mogla da se mjeri nijedna azijska zemlja. Samo je na jednom mjestu na evropskom kontinentu jedna muslimanska zemlja, Osmansko carstvo, koja je iako u opadanju jo uvijek bila najmonija u cijelom islamu, tvrdoglavo odolijevala napredovanju

300 kranske Evrope prema Balkanu, Egeju i Konstantinopolju. No, ak i za vrijeme odupiranja Evropi, Osmanlije su sve vie i vie potpadali pod evropski uticaj, a da bi se odbranili, ak su se i obavezali da usvoje odreeni broj evropskih obiaja i naina ivota i rada. Ove promjene prisilile su muslimane da se prema njima prilagode, to je za njih bilo bolno. Naviknuti da na ostatak svijeta gledaju sa udobne visine njihove istinite vjere i superiorne sile, sada su se nali u situaciji u kojoj su, do tada prezreni nevjernici, stalno jaali. Prema njihovom sopstvenom historijskom gledanju, muslimani su bili nosioci Boije istine sa svetom dunou da tu istinu predaju ostatku ovjeanstva. Kua islama (daru l-islam), iji su oni bili dio, bila je otjelotvorenje Boije svrhe na zemlji. Njihovi suvereni bili su Poslanikovi nasljednici i uvari poruke koju je on donio od samog Boga. Islamska drava bila je jedina istinski legitimna vlast na zemlji, a islamska zajednica jedina posjednica i uvarka istine i prosvjetljenja, spolja okruena sa svih strana mrakom barbarizma i nevjernitva. Boija milost prema njegovoj zajednici bila je pokazana kroz njihovu mo i pobjede koje su odnosili na ovom svijetu. Tako jeste i tako je oduvijek bilo, jo od Poslanikovih dana. Ova uvjerenja, naslijeena jo od najranijih muslimanskih vremena, bila su uvjerljivo pojaana velikim osmanskim uspjesima iz petnaestog i esnaestog vijeka i ponovo oivljena privremenim, ali znaajnim pobjedama koje su muslimani, ponekad, odnosili i u osamnaestom vijeku. Muslimanima je bilo teko da se prilagode jednom svijetu u kojem tok dogaaja nije odreivala islamska sila, ve kranski neprijatelj i u kojem je sam opstanak muslimanske drave mogao povremeno da zavisi od pomoi, ili ak dobre volje nekih od kranskih vladara. Dok su ruski kozaci i portugalske karavele ugroavale islamske zemlje kako sa sjevera, tako i sa juga, teritorije u unutranjosti, od centralne Azije preko Bliskog istoka do sjeverne Afrike, jo uvijek su zadrale nezavisnost. Od esnaestog do devetnaestog vijeka, u periodu evropske ekspanzije sa oba kraja, pojavilo se pet centara moi u islamskom svijetu: u Indiji, centralnoj Aziji, Iranu, Osmanskom carstvu i u Sjevernoj Africi. U Indiji, iako su inili manjinu stanovnitva, muslimani su neko vrijeme odravali politiku premo. U esnaestom vijeku, Timurija Baber [1438.-1530.] je upao iz centralne Azije i

301 osnovao novu dinastiju. Pod njegovom vladavinom i vladavinom njegovih nasljednika, takozvanih careva Mogula, islamska dominacija u Indiji ula je u svoju konanu i najistaknutiju fazu, a koja se zavrila njihovim krajnje fatalnim susretom sa zapadnim Evropljanima. Dalje na sjeveru u centralnoj Aziji, slom islamiziranog mongolskog hanata koji je vladao tim prostorima, ostavio je za sobom niz manjih muslimanskih drava na irokom potezu izmeu Kaspijskog mora i Kine. Oni su se, takoer, suoili sa prodorom Evropljana, s tim to su to sada bili Rusi, koji su ih ubrzo osvojili i inkorporirali u Rusko carstvo. Na suprotnom kraju islamskog svijeta, u sjevernoj Africi, Maroko je, tokom nekoliko vijekova, opstajao kao nezavisna monarhija, dok su se Alir, Tunis i Libija potinili osmanskom sizerenstvu, ali su njima vladali lokalni vladari. Svi oni su, tokom devetnaestog i dvadesetog vijeka, bili inkorporirani u francuske, panjolske i italijanske imperije. Samo su dvije drave uspjele da preive opu propast: Turska i Iran. Iako je nezavisnost i jedne i druge, s vremena na vrijeme, bivala ugroena, ipak nije nikada bila u potpunosti izgubljena. Nakon poetnog portugalskog podsticaja, aktivnosti zapadnih Evropljana u Aziji uglavnom su bile vezane za trgovinu i pomorstvo, to je tek postepeno vodilo ka ustanovljenju politike dominacije. Ona je ak i tada bila ograniena, uglavnom na junu i jugoistonu Aziju i istonu Afriku, tako da je na Bliski istok imala samo indirektan uticaj. U centralnim teritorijama su politiki i strateki interesi zapadnih sila dugo bili od mnogo manjeg znaaja, nego interesi sila centralne i istone Evrope. Bilo kako bilo, konsolidacija portugalske, a kasnije i engleske i holandske sile u Aziji i Africi, znaila je da su Bliski istok, Iran i Osmansko carstvo bili skoro potpuno okrueni, Rusima du sjevernih granica i zapadnim Evropljanima sa obje strane. I upravo je ovo okruenje, a ne, kako se nekad mislilo, oplovljavanje Afrike od strane Portugalaca, bilo uzrok koji je vremenom doveo do smanjenja i skretanja trgovine zainima. Ova trgovina, koja je vijekovima ila preko Crvenog mora i Perzijskog zaliva do Sredozemlja i Evrope, a od koje se Bliski istok, koji je bio na toj ruti, bogatio, sada je bila skrenuta na okeanske puteve, a na oba kraja su je kontrolisali Zapadnjaci.

302 Ove su promjene bile spore i njihov efekat nije brzo shvaen. Paljiv promatra, poput carskog izaslanika u Istanbulu, Ogije Zislen de Buzbek (Ogier Ghiselin de Busbeck), u jednom pismu iz 1555. godine, ali se to Evropljani rasipaju snage u potrazi za plijenom i zlatom po Indijama i Antipodima preko ogromnih okeanskih prostranstava, dok je sam opstanak evropskog kranstva ugroen od Turaka. Ova prijetnja nije nestala ak ni krajem sedamnaestog vijeka. Godine 1683., Turci su uinili svoj drugi i posljednji pokuaj da zauzmu Be. Nakon mnogo sedmica, osmanska vojska bila je prisiljena da odustane od opsade i ubrzo je bila natjerana u panino povlaenje. Tadanji osmanski hroniar pria ovu priu sa karakteristinom kratkoom i iskrenou: Jedan zarobljenik je uhvaen i ispitan. Ree da je austrijski imperator poslao pisma na sve strane, molei za pomo sve kraljeve kranske, te da mu je samo kralj Poljske, taj prokleti izdajnik po imenu Sobjeski, lino i sa vojskom pritekao u pomo i sa vojnicima i atamanima iz Litvanije i 35 000 konjanika i pjeadije poljskih nevjernika. Austrijski je vladar poslao i svoje ljude zajedno sa pojaanjem koje je uspio da dobije od ostalih krana, sa konjicom i pjeadijom imao je 85 000 ljudi, odabranih Germana sa 40 000 konjanika i 80 000 pjeaka, to je zajedno inilo 120 000 nevjernika. Svi su oni bili skupljeni na ovom mjestu i, prema izvjetajima, namjeravahu da napadnu vojnike islama koji su bili u rovovima oko Bea... Ovaj osmanski hroniar ni ne pokuava da sakrije katastrofu koja je uslijedila: ...sve to je bilo u carskom [osmanskom] taboru, novac i oprema i dragocjenosti, sve je ostavljeno i pade u ruke ljudi iz pakla. Prokleti nevjernici su sa svojom vojskom (razbila se da Bog da), doli u dvije kolone. Jedna od njih je, napredujui du obale Dunava, ula u tvravu i jurnula na rovove. Druga je zauzela carski vojni logor. Od invalida koje su zatekli u rovovima, neke su pobili, a neke zarobili. Nekih 10 000 ljudi je bilo u rovovima i nisu bili sposobni za bitku, jer su zadobili rane od puaka, musketa, topova, mina, kamenja i drugog oruja, a neki nisu imali ruku ili nogu. Ove su odmah pogubili maem. Kada su nali nekoliko hiljada svojih zarobljenika,

303 oslobodili su ih i pustili. Uspjeli su da zaplijene toliko novca i zaliha, da se to ne da opisati. Stoga ni pomiljali nisu na to da gone vojnike islama, da su to uinili, bilo bi jo tee. Neka nas Bog sauva. Bio je to katastrofalan poraz takvih razmjera, da se nikada neto ovakvo nije dogodilo od nastanka Osmanskog carstva. Prvi turski pokuaj da zauzmu Be 1529. godine, iako nije bio uspjean, ipak je zavren nekom vrstom patpozicije, sa kojom su Osmanlije jo uvijek predstavljali glavnu prijetnju srcu Evrope. Druga opsada i drugo povlaenje 1683. godine, bili su sasvim razliita stvar. Ovoga puta je poraz bio jasan i nedvosmislen, a povlaenje praeno stranim porazima na bojnom polju i gubitkom teritorije i gradova. Osjeanja Osmanlija vezana za ove preokrete, opisuje jedna popularna pjesma iz tog vremena, alopojka za gubitkom Bude, koju su krani povratili 1686. godine: U damijama vie nema namaza Ni u fontanama abdesta vjernika Nekad gusto naseljena mjesta sad su pusta Austrijanci uzee nau lijepu Budu. U neto prozainijem tonu, jedan osmanski oficir koji je posjetio Beograd za vrijeme austrijske okupacije, zabiljeio je da su novi gospodari unijeli neke promjene u samom gradu: od nekih damija su napravili kasarne, a od nekih skladita municije i vojne opreme. Minareti su jo uvijek stajali, ali sa jednog od njih skinut je vrh, ime je minaret pretvoren u sahat-kulu. Kupatila su, takoer, ostala, ali su prepravljena u stanove. Samo je jo jedno javno kupatilo bilo u funkciji. Kue i duani du obale Dunava pretvoreni su u vinske krme. Siromani podanici su, kae on, postali jo siromaniji i potlaeni od strane Germana. Karlovaki mirovni sporazum, potpisan 26. januara 1699. godine, oznaio je kljunu taku preokreta ne samo u odnosima izmeu Osmanskog i Habzburkog carstva, ve, ak i vie, izmeu kranstva i islama. Tokom proteklih vijekova, Osmansko carstvo bilo je vodea sila islama, to se ogledalo u hiljadugodinjem konfliktu sa zapadnim kranskim susjedima. Dok je realna snaga islama u odnosu na Evropu

304 u mnogim podrujima opadala, ova promjena bila je neko vrijeme skrivena kako od krana, tako i od samih muslimana. Meutim, nakon povlaenja iz Bea i vojnih i politikih poraza koji su potom uslijedili, jedna nova vrsta odnosa postala je oigledna objema stranama. Evropa je jo uvijek imala problem Turaka, ali to je sada bio problem neizvjesnosti koji je proizilazio iz turske slabosti, a ne iz prijetnje turske sile. Islam, koji su crkve ve odavno prestale da smatraju neprijateljem na polju religije, sada vie nije predstavljao ak ni vojnu prijetnju. I na turskoj strani nalazimo znake jedne nove svijesti o tome kako zemlje koje lee izvan granica nisu vie samo divljina naseljena glupim i nevjernim barbarima, koje samo treba zauzeti, prevesti u pravu vjeru i potiniti po sopstvenom nahoenju, ve da je u pitanju opasan neprijatelj koji predstavlja prijetnju itavoj budunosti Carstva. Ve od poetka esnaestog vijeka bila je jasna opasnost koja je prijetila od zapadne pomorske sile. Lutfi-paa, veliki vezir Sulejmana Velianstvenog, pria kako je jednog dana sultan Selim I (1512.-1520.), osvaja Sirije i Egipta, rekao svom glavnom savjetniku: Moj je cilj da osvojim zemlju Franaka. Savjetnik mu je na to odgovorio: Sultane moj, ti ivi u gradu koji ivi od mora. Kada more nije bezbjedno, brodovi ne dolaze. A kada nema brodova, nema ni blagostanja Istanbulu. Sultan Selim je ve bio na samrti kada se odigrao ovaj razgovor i on nita nije uinio u vezi s tim pitanjem. Lutfi-paa je ponovo naeo razgovor na ovu temu sa Sulejmanom, rekavi mu: Meu prethodnim sultanima bilo je mnogo onih koji su vladali kopnom, ali tek nekoliko onih koji su vladali morem. U voenju rata na moru, nevjernici su nadmoniji od nas. Moramo ih nadvladati. Turci ih nisu nadvladali, a lekciju su nauili na sopstvenom pragu u katastrofalnom porazu koji su doivjeli u velikoj pomorskoj bici kod Lepanta 1571. godine. To je bio straan udarac, ali Osmanlije, to je bilo karakteristino za njih, nisu ni pokuali da ga prikriju. Jedan turski dokument iz tog vremena citira izvjetaj alirskog beglerbega koji opisuje ishod klasinim turim stilom: Carska flota se susrela sa flotom bijednih nevjernika, ali se Boija volja preokrenula. Znaajno je i to to, dok je ova bitka u evropskim analima poznata po imenu grke pomorske luke blizu koje se i odigrala, u turskim

305 hronikama ona je prosto poznata kao singin, to je turska rije za straan poraz ili bezglavo povlaenje. Ali ova bitka nije bila toliko odluujua kao to se isprva inilo, i Osmanlije su uspjeli da povrate vei dio svojih pomorskih snaga u Sredozemlju, kao i da sauvaju sve svoje posjede od napada. Jedan turski hroniar pie da je sultan Selim II (1566.1574.) pitao velikog vezira Mehmed-pau Sokolovia koliko bi kotala izgradnja nove flote kako bi se zamijenili brodovi uniteni kod Lepanta. Veliki vezir je odgovorio: Mo naeg Carstva je tolika, da kada bismo eljeli da opremimo itavu flotu srebrnim sidrima, svilenim jarbolskim uadima i satenskim jedrima, mogli bismo. Poraz osmanskih snaga u Evropi bio je daleko ozbiljniji i daleko spremnije shvaen i prihvaen. Rezultat tog poraza bio je gubitak velikih provincija i pojava jedne nove prijetnje ostalim, i, to je najvanije, donio je temeljnu promjenu u odnosima izmeu samog Carstva i njegovih susjeda i neprijatelja. elei da ublae posljedice ovog poraza Turci su prvi put pribjegli jednoj novoj strategiji, diplomaciji i usvojili su novu taktiku, taktiku traenja pomoi od zapadnoevropskih zemalja, u ovom sluaju Engleske i Holandije, koje bi posredovale u njihovo ime i napravile protivteu neprijateljski nastrojenim snagama njihovih najbliih susjeda. Postojali su i raniji pokuaji ovakvih pregovora sa zapadnim silama. Sulejman je uao u neku vrstu dogovora sa francuskim kraljem Fransoom I protiv habzburkih snaga. Francuzi, kao i njihovi evropski neprijatelji, gledali su na taj dogovor kao na saveznitvo. Turci su, pak, na taj dogovor gledali neto drugaije. Jedan turski autor iz esnaestog vijeka pie: Francuski beg [ova titula umanjuje titulu monarha na nivo guvernera neke osmanske pokrajine] je uvijek izjavljivao svoju privrenost [autor upotrebljava tursku rije intisab, koja se obino upotrebljavala u kontekstu odnosa izmeu nekoga ko je zavistan i podreen prema svom patronu] Pragu Gnijezda Sree i uvijek pokazivao svoju odanost Porti, u kojoj prebiva mo... Naavi se pod opsadom i nakon savjetovanja sa svojim vezirima i savjetnicima uvidio je da se svi oni slau kako je najmudrija i najbolja odluka da potrae i nau zaklon kod sultanskog trona koji je obuhvatao cio svijet.

306 Stoga je francuski beg poslao ambasadora u Istanbul da trai pomo i da preda ovu poruku: Nemilosrdni neprijatelj nas je osvojio i nadvladao uz pomo zloinakog kralja zloslutnih Ugara. Ako bi sultan svijeta velikoduno blagoizvolio odbiti napad ovog prokletog pomagaa naih neprijatelja, mi bismo onda bili u stanju da se protiv njega borimo i imali bismo snage da osujetimo njegove zle namjere. Kao robovi zahvalnosti Gospodaru Velianstva, rado bismo povili glave i poklonili se jarmu njegove poslunosti. Slavni i velikoduni sultan, veli historiar, ganut osjeajem saaljenja prema zloj srei jadnog Francuza, odlui da mu pomogne, te je tako osmanska vojska krenula da kazni i izgrdi proklete i beskorisne Ugare. 1552. godine, postojale su ak i zajednike francuske i turske operacije usmjerene protiv panskih luka, koje se samo usput spominju u nekim, ali ne i u svim osmanskim historijskim pripovijestima. Pred kraj esnaestog vijeka postojala je izvjesna korespondencija sa engleskom kraljicom Elizabetom I, i to o raznim temama, ukljuujui i povremeno spominjanje potencijalno ujedinjenog fronta protiv zajednikog panskog neprijatelja. Ali ovo nisu bili sistematski pregovori i inicijativa je uglavnom dolazila od strane Zapada. to se Turaka tie, njima je nedostajala istrajnost, a i nisu imali nikakve rezultate. Meutim, nakon drugog poraza kod Bea, pojavila se nova vrsta diplomacije koja je postavila model za budua vremena. Tokom osamnaestog vijeka meu Osmanlijama se sve vie razvijala svijest o tome da oni nisu vie carstvo islama koje se suprotstavlja kranstvu, ve samo jedna od nekoliko drava, meu kojima mogu postojati saveznici, isto tako, kao i neprijatelji. Ovu ideju nije bilo lahko prihvatiti i ona je ak i krajem osamnaestog vijeka jo uvijek nailazila na otpor. Turska je bila u ratu i sa Rusijom i sa Austrijom. Napravljen je prilino ubjedljiv prijedlog da bi bilo korisno zakljuiti sporazume sa vedskom, koja je, takoer, bila u ratu sa Austrijom i sa Prusijom, koja bi mogla da zbuni Austriju iz pozadine. Tako su sa obje zemlje pojedinano, 1789. i 1790. godine, zakljueni sporazumi koji su prerasli u vojno saveznitvo. Turci su, do tada, ve dugo bili sviknuti na koegzistenciju sa evropskim silama, pa ak i na neki

307 vrstu odnosa za koje su oni obino koristili rijei poput prijateljski i prijateljstvo. Evropljani su, povremeno, na ove odnose gledali kao na saveznitva. Turci nisu nikada i sama ideja saveznitva sa kranskim vlastima, pa makar i protiv drugih krana, bila im je strana, a nekima i odvratna. Vojni sudija anizade, osudio je takvu vrstu saveznitva kao protivnu erijatu, i kao potporu ovim rijeima citirao je ajet iz Kurna: O vi koji vjerujete! Ne inite Moje i vae neprijatelje svojim prijateljima. Vojnog sudiju je nadglasao glavni muftija Hamidizade Mustafa-efendija, koji je citirao rijei Poslanika (da e Bog pomoi ciljevima islama uz pomo ljudi koji nisu iz islama), kao i druge tekstove i argumente. Ovo miljenje je prevladalo, mada su ga mnogi smatrali neprihvatljivim. Samo se u jednoj oblasti dihad starog tipa jo uvijek nastavljao u zapadnom Sredozemlju. U zemljama Magreba, nezavisnoj kraljevini Maroko, kao i u Aliru, Tunisu i Tripolitaniji, teritorijama pod nominalnim osmanskim sizerenstvom, stanje vjeitog dihada protiv kranstva ostalo je, barem teoretski, na snazi. Dihad se vodio vie pomorskim nego vojnim sredstvima i ostao trajan problem za kranske drave. Za Evropljane su lutajui brodovi sjeverno od afrikih zemalja bili pirati. Oni su, pak, same sebe smatrali borcima u dihadu, a u najgorem sluaju su mogli biti opisani kao gusari. Ono to je za Evropljane bilo piratstvo na otvorenom moru, to je za sjevernoafrike zemlje bio pomorski dihad protiv neprijatelja vjere. On je donosio bogate nagrade u novcu za zarobljene brodove i njihove tovare, kao i jednu dodatnu prednost koju evropski gusari nisu imali. Naime, prema erijatskom zakonu, nevjernici zarobljeni u dihadu, mogli su se zakonito prodavati kao roblje. Ako su ikako mogli da dogovore sopstveni otkup, po trinoj cijeni, utoliko bolje za njih. Ako ne, ostali bi robovi u vlasti svojih novih gospodara. Gusarenje sjevernoafrikih brodova, tolerirano i, ponekad, ak podsticano zbog rivalstva evropskih sila, nastavljeno je i tokom osamnaestog vijeka. Amerika revolucija i Napoleonovi ratovi dali su jedan novi znaaj sjevernoafrikim zemljama, a uurbano nadmetanje evropskih zaraenih strana za zadobijanje njihove dobre volje, kao i za koritenje njihovih kapaciteta, izuzetno je ojaalo njihovu poziciju. Od 1815. godine, meutim, oni vie nisu bili potrebni, pa su zapadne sile,

308 sada ve ukljuujui i Sjedinjene Drave, preduzele odlunu akciju kako bi zaustavile ovu prijetnju zapadnim komunikacijama i transportu. Jedna interesantna slika iz toga doba o nekim aspektima odnosa izmeu zapadnih vlada i magrebskih gusara, moe se nai u izvjetaju jednog osmanskog ambasadora u Madridu 1787.-1788. Kao predstavnik sultana, nominalnog sizerena alirskog bega, ambasador je bio prilino zabrinut zbog jednog sporazuma nedavno potpisanog izmeu bega i panskog kralja. Zato je iskoristio priliku da porazgovara o ovoj temi sa begovim emisarom u Madridu koji mu je pruio svoja uvjeravanja: Sporazum o primirju (musaleha) koji su Alirci postigli sa panijom u potpunosti je na njihovu tetu. Prema ovom sporazumu, trebalo je da panci otkupe svojih 1250. zarobljenika u Aliru, i to po cijeni od 1000 reala za svakog. Zabavni dio ovoga je u sljedeem: kada je, nakon sporazuma, novac stigao u Alir, Alirci su uzeli cijelu sumu za zarobljenike koji su ve bili umrli u zarobljenitvu, a panci nisu mogli nita da urade po tom pitanju. Prema ovim dokumentima, panski kralj je, takoer, obavezan da, pored poklona vladaru Alira, petsto kesa novca, dragog kamenja i druge robe, plati i zamanu sumu novca u zamjenu za mir, kao i da im da materijal potreban za mornaricu i vojnu opremu... Takoer je bilo i neto vie od stotinu alirskih zarobljenika u paniji koje je, prema sporazumu, Alir trebalo da otkupi za novac. Umjesto toga su rekli; Ne trebaju nam ti izdajnici i kukavice. Da nisu takvi, ne bi ni bili zarobljeni. panci su, zbunjeni ovakvim postupkom, sakrili to od drugih drava. Da bi okonali ovu stvar, napisali su privatno pismo vladaru Maroka i rekli: Ako ih vi hoete, mi emo ih osloboditi zbog vas. Ovaj se, podstaknut islamskom solidarnou, sloio sa time i zarobljenici su bili osloboeni i predati njemu. On je svakome od njih dao neto novca za trokove i odjeu i poslao ih natrag u Alir. panci su, elei da spase obraz, proirili glas kako su ovo uradili kao odgovor na molbu marokanskog vladara. Ukratko, vjerska postojanost Alira impresionirala je nevjernike i prisilila pance da se potine. Jednog dana u Madridu razgovarao sam sa jednim vanim alirskim uglednikom i tom prilikom ga upitao: Zato sa njima sklapate mir kad imate toliko koristi od njih? On je odgovorio:

309 Naa je dobit zaista ogromna. Ovaj e mir potrajati najvie tri godine, a za to vrijeme mi zadravamo nau prethodnu dobit. to se sadanjeg vremena tie, skupljamo dovoljno za dvije ili tri godine i ne trpimo nikakve gubitke. Ovim je htio da kae kako mir nije nita vie doli mrtvo slovo na papiru. Uprkos nekim povremenim uspjesima osamnaesti vijek je, sveukupno gledano, bio lo za islamske drave, a svijest samih muslimana o njihovoj promijenjenoj poziciji ogledala se na mnogo naina. Do ove promjene dovelo je nekoliko uzajamno povezanih faktora. to se poslovanja sa Evropom tie, na vlade zemalja Bliskog istoka uticala je sve vea sloenost, a kao rezultat toga i sve vea cijena naoruanja, a time i rata. Na njihovu trgovinu i njihove unutranje ekonomije nepovoljno je uticala velika inflacija tokom esnaestog i sedamnaestog vijeka. Ovi procesi bili su ubrzani i tehnolokom nazadnou, ili tanije, nedostatkom napretka u oblasti poljoprivrede, industrije i saobraaja unutar zemalja Bliskog istoka. ini se da je velika prekretnica po pitanju cijena poela pred kraj esnaestog vijeka. To je bila bliskoistona posljedica jednog ireg procesa koji je bio proizvod poremeaja izazvanog prilivom amerikog zlata i srebra. Kupovna mo ovih dragocjenih metala bila je vea u Osmanskom carstvu nego na Zapadu, ali manja nego u Iranu i Indiji. Za perzijskom robom, naroito za perzijskom svilom, vladala je velika potranja kako u osmanskim zemljama, tako i u Evropi, u kojoj, meutim, nije bilo tolike potranje, ni po koliini, ni po stalnosti, za bilo kojim osmanskim proizvodom. Dva najvanija osmanska izvozna proizvoda za Evropu bila su: itarice i tekstil. Ovaj potonji se, u svoje vrijeme, ponajvie sastojao od tekstilnih preraevina, ali je i ta trgovina postepeno smanjena, dok je jedino pamuna tkanina neto due ostala znaajan proizvod koji se izvozio sa Bliskog istoka na Zapad. Sastav robe kojom se trgovalo doivio je ogroman preokret u drugom smjeru, jer je sada Evropa slala na Bliski istok tekstilne preraevine, ukljuujui indijsko platno, a uvozila je sirove materijale poput pamuka, mohera i, naroito, svile, ponajvie iz Irana. Nije iznenaujue to to, uprkos prilivu zlata i srebra sa Zapada, osmanski izvjetaji biljee hronini ne-

310 dostatak dragocjenih metala, kojih nije bilo dovoljno ak ni za potrebe kovanja novca. Dok je poljoprivreda izvukla neku korist od uvoenja dvije nove vrste usjeva sa Zapada, duhana i kukuruza, opa situacija bila je u tehnolokoj i ekonomskoj stagnaciji. Evropska poljoprivredna i industrijska revolucija nisu imale uticaja na zemlje Bliskog istoka, niti su meu njima imale parnjaka. Bliskoistona industrija nastavljala se u formi runih zanata koji su cvjetali sve do pred kraj osamnaestog vijeka i koji su pokazivali tek neke, ili nikakve, znake tehnolokog usavravanja. Ove promjene su, takoer, uticale i na sposobnost Osmanlija da odravaju vojna sredstva, da nabave sirovine neophodne za izgradnju brodova, kovanje oruja, pa ak i za spravljanje baruta. Ovo je, sigurno, bio jedan od faktora koji su uticali na stalno opadanje osmanske vojne efikasnosti, to je, samo po sebi, bilo dio jednog ireg procesa u kojem je mo Osmanskog carstva bila smanjena i oslabljena u odnosu na mo njegovih suparnika. Otkrie i kolonizacija Novog svijeta pomjerili su teite svjetske trgovine na Atlantski okean i na otvorena mora oko june Afrike i juga Azije. Sredozemlje i Bliski istok, iako jo uvijek mnogostruko znaajni, gubili su velikim dijelom, kako na ekonomskoj vanosti, tako i u pogledu prednosti koje im je davao njihov centralni poloaj u odnosu na tri kontinenta: Evropu, Aziju i Afriku. Otvaranjem okeanskih puteva Sredozemlje i Bliski istok nisu vie bili tako znaajni kao nekada. U skladu sa time je i Osmansko carstvo, kao sredozemna i bliskoistona sila, izgubilo na ugledu. Evropska ekonomska dominacija na Bliskom istoku bila je poduprta i odravana na mnogo naina. Dok je uvoz proizvoda sa Bliskog istoka na Zapad bio ogranien i, ponekad, zabranjen zatitnim carinama, trgovina sa Zapada na Bliski istok bila je zatiena sistemom kapitulacija, koji je izrastao u pravo slobodnog i neogranienog ulaska robe. Termin kapitulacija (od latinskog capitula to znai zbornik tj. dokument sa pobrojanim stavkama), koristio se u osmanska vremena za oznaavanje privilegija koje su kranskim dravama odobravali osmanski i drugi muslimanski vladari, a po kojima su graani kranskih drava mogli da borave i trguju na muslimanskim teritorijama, ne podlijeui pritom

311 ni fiskalnim ni drugim nepogodnostima koja su ti isti muslimanski vladari nametali nemuslimanskim podanicima. Prvobitno su ove, prividno, odobravane kao akt milosti i udostojenja od strane monoga monarha prema poniznom moliocu. Ovaj odnos se ogleda u jeziku ovih dokumenata u kojima se rijei poput: odanost, podreenost, pa ak i ropstvo (rikijjet), koriste kako bi se opisao pojedinani lini odgovor primaoca. Sa progresivnim opadanjem moi muslimanskih drava i sa promjenom uspjenog odnosa izmeu njih i njihovih kranskih susjeda dolo je do toga da su kapitulacije davale mnogo vee privilegije u odnosu na njihovu prvobitnu namjeru i svrhu. One su podrazumijevale izuzee od lokalnog zakonodavstva i oporezivanja, a graani drava koje su posjedovale kapitulacije bili su odgovorni samo svojim konzularnim sudovima. Ve krajem osamnaestog vijeka ovakva zatita neke evropske sile donosila je vane komercijalne i fiskalne prednosti. Ova praksa je sve vie rasla i uz pomo nje su evropske diplomatske misije distribuirale berate, dokumente ili potvrde o zatiti prekoraujui time svoja kapitulatorna prava. Prvobitna svrha ovih certifikata bila je samo da zatiti lokalno zaposlene inovnike i zastupnike u evropskim konzulatima. Oni su, meutim, bivali zloupotrijebljeni i prodavani ili dodjeljivani sve veem broju lokalnih trgovaca koji su, na ovaj nain, zadobijali privilegiran i zatien status. Isprva su Turci problem svog slabljenja i opadanja vidjeli u razlozima isto vojne prirode, te su predloili i lijek vojne prirode. Kranska vojska se pokazala nadmonijom u odnosu na muslimansku vojsku na bojnom polju; dakle, mora da postoji neka prednost u usvajanju oruja, tehnika i metoda obuke pobjednika. Osmanski zvaninici i drugi pisci napisali su brojne zabiljeke u kojima se zalau za ovu ideju. Jednu od njih napisao je i Ibrahim Muteferika, maarski unijata koji je primio islam, i odtampao je u Istanbulu 1731. godine. To je bila jedna od prvih knjiga koju je izdala prva turska izdavaka kua koju je osnovao sam Ibrahim. Oigledno posveena administrativnim i taktikim pitanjima, knjiga je podijeljena na tri odjeljka. Prvi skree panju na znaaj dobro ureenih sistema vladavine i opisuje njihove razliite tipove koji postoje u Evropi. Drugi dio razmatra vrijednost naune geografije, kljua za poznavanje kako

312 svoje, tako i teritorije susjeda, kao neophodnog dijela vojne vjetine i kao pomo administraciji. U treem dijelu autor daje prikaz razliitih tipova oruanih snaga koje postoje u evropskim dravama, zatim prikaz njihovih metoda obuke, komandne strukture, metode borbe i njihovih vojnih zakona. Ibrahim se starao da izrazi svoju odgovarajuu odvratnost pri opisivanju franakih nevjernika i njihovih metoda u ovoj oblasti. No, u isto vrijeme on jasno stavlja do znanja da je franaka vojska jaa i bolja od osmanske, te kako Osmanlije moraju da ih oponaaju ako ele da opstanu. Lekcija je bila nauena. Godine 1729. jedan francuski plemi, grof De Bonval, stie u Tursku gdje prihvata islam, uzima ime Ahmed i stupa u osmansku slubu. 1731. godine biva zaduen za reformu artiljerijskog korpusa. kola za vojnu ininjeriju bila je osnovana 1734., a sljedee godine Bonval je dobio zvanje pae i in artiljerijskog zapovjednika. Ovaj eksperiment se, postepeno, iscrpljivao i na kraju bio zavren, ali je 1773. godine poeo jedan novi i to sa otvaranjem kole za pomorsku ininjeriju. Uvoz vojnih instruktora sa Zapada, uglavnom iz Francuske, ali i iz drugih evropskih zemalja, radi obuke turskih oficira u novoj vjetini ratovanja, donio je brojne znaajne posljedice. U njih se ubraja i jedan novi odnos izmeu uitelja nevjernika i uenika muslimana, koji su sada morali da potuju kao mentore i vodie iste one koje su navikli da preziru. tavie, morali su da primaju instrukcije na barbarskim jezicima za koje do tada nisu osjeali potrebu da uope naue. Morali su da ih naue kako bi razumjeli svoje instruktore, kako bi mogli da itaju knjige o obuci i artiljerijske prirunike. Ali, kada bi jednom nauili francuski, nalazili bi da je neko drugo tivo mnogo interesantnije i eksplozivnije. U istom periodu pojavila se jo jedna inovacija od neuporedive vanosti: tamparstvo. U ovome je Ibrahim Muteferrika odigrao znaajnu ulogu. tamparske maine su u Tursku pred kraj petnaestog vijeka donijeli Jevreji izbjeglice, a jevrejske tamparije su osnovane u Istanbulu, Solunu i drugim gradovima. Za Jevrejima su doli i Jermeni i Grci koji su u osmanskim gradovima postavili i svoje tamparske maine na svojim jezicima. Ove su, meutim, imale odobrenje za rad pod strogim uvjetom da ne smiju da tampaju knjige na turskom ili arapskom

313 jeziku. Ova zabrana ostala je na snazi sve do ranog osamnaestog vijeka kada je i ukinuta, velikim dijelom zahvaljujui Saidu elebiju, sinu jednog ambasadora koji je bio postavljen u Parizu 1721. Prva knjiga pojavila se u februara 1729. godine. Kada je tamparija nasilno zatvorena 1742., ve je bilo odtampano sedamnaest knjiga, od kojih se veina bavila historijom, geografijom i jezikim pitanjima. tamparija je ponovno otvorena 1784. i od tada se tamparstvo rairilo po cijelom Bliskom istoku. No, sve u svemu, uticaj Zapada zadugo je ostao slab, uglavnom zbog toga to je prodor evropskih ideja dosegao samo do vrlo male grupe ljudi. ak je i ovaj ogranieni uticaj bivao zadravan, a ponekad i suzbijan, reakcionarnim pokretima poput onog koji je 1742. godine doveo do unitavanja prve turske tamparije. Iako je vojni poraz bio glavni podsticaj za rastue prihvatanje zapadnih ideja, njegov efekat je, na neki nain, bio oslabljen tokom ranog osamnaestog vijeka, kada su, neko vrijeme, Osmanlije bili u stanju da se dobro dre uprkos tekoama, pa ak i da zabiljee neke uspjehe. Ali, prvobitni podsticaj bio je obnovljen nepogreivom snagom nakon serije dogaaja koji su uslijedili krajem osamnaestog vijeka. Prvi udarac bio je Kuukkajnardijski mirovni sporazum, kojim je ratificiran katastrofalan poraz Osmanlija od strane Rusa i kojim je Rusija dobila ogromnu teritorijalnu, politiku i trgovinsku premo. Drugi udarac bila je ruska aneksija Krima 1783. godine. Iako to nije bio prvi teritorijalni gubitak, ipak je bio znak jedne znaajne promjene. Prethodni gubici su se dogaali na osvojenim teritorijama naseljenim kranskim stanovnitvom sa malim grupama turskih vladara i doseljenika. Krim je bio drugaiji: njegovo stanovnitvo predstavljali su muslimani turskog govornog podruja, a njihovo prisustvo na Krimu poticalo je jo od vremena mongolskih osvajanja tokom trinaestog vijeka, a moda ak i od ranije. Ovo je bila prva predaja jedne muslimanske teritorije nastanjene muslimanskim narodima, a time i gorak udarac muslimanskom ponosu. Trei ok doao je iz Francuske gdje je, prvi put od vremena krstakih ratova, zapoela vojna invazija na srce bliskoistonog islama. 1798. godine vojna ekspedicija kojom je komandovao general Bonaparta iskrcala se u Egipat koji je tada bio osmanska provincija i

314 zauzela ga bez nekih velikih potekoa. Francuska okupacija nije dugo trajala, te je provincija ubrzo zatim vraena pod muslimansku upravu. Meutim, ova epizoda je pokazala kako strateki znaaj tako i vojnu slabost arapskih zemalja, koje su dotle bile zaklonjene iza moi, i jo vie, iza autoriteta Osmanskog carstva. Jo vea posljedica ovog treeg dogaaja bio je prodor novih ideja Francuske revolucije u islamske zemlje. Ovo je bio prvi idejni pokret iz Evrope koji je probio barijeru koja je razdvajala svijet nevjernika od svijeta islama i prvi koji e izvriti dubok uticaj na muslimansku misao i djelo. Jedan od razloga za ovakav uspjeh kada su svi prethodni pokreti propali, bez sumnje, lei u injenici da je francuska revolucija bila sekularna po prirodi, tj. ona je predstavljala prvi veliki drutveni i intelektualni preokret u Evropi iji se ideoloki izraz nije sastojao iz religijskih termina. Slini raniji evropski pokreti poput: renesanse, reformacije, naune revolucije i prosvjetiteljstva nisu imali uticaja na islamski svijet, ak su proli nezapaeno. Moda je glavni uzrok tome to su svi ovi pokreti bili, u manjoj ili veoj mjeri, kranski po izraajnoj formi i iji je prodor stoga bio sprijeen intelektualnom odbranom islama. Sekularizam kao takav, naravno, nije bio posebno privlaan muslimanima, ak naprotiv; ali jednu ideologiju koja nije bila kranska muslimani su mogli da uzmu u razmatranje sa distance koju nije bilo mogue imati kada se radilo o doktrinama koje su bile umrljane rivalskom religijom. U takvoj jednoj sekularnoj, ili bolje reeno, religijski neutralnoj ideologiji muslimani su se ak mogli nadati da e nai talisman koji bi im odao tajne zapadnog znanja i napretka, koji, pritom, nee ugroziti njihovu sopstvenu tradiciju i nain ivota. U poetku, vladajue elite Turske nisu ove dogaaje posmatrale u tom svjetlu. Kako se revolucija iz Francuske irila na druge evropske zemlje, oni su na nju jo uvijek gledali kao na unutranju stvar Francuske ili, u najboljem sluaju, kao na unutranju stvar kranstva. Osmansko carstvo, kao muslimansku dravu, nije doticao haos koji se odigravao u kranskim zemljama, a samo Carstvo bilo je imuno na zarazu ove kranske bolesti. Neki su u tome ak vidjeli moguu korist. U januaru 1792. godine, Ahmedefendija, lini sultanov sekretar, zabiljeio je u svom dnevniku da je revolucija, odvlaei panju evropskih sila i nudei jo jedan mamac

315 za njihovu pohlepu, olakala ivot Osmanlijama. U duhu pobonosti zakljuuje: Neka Bog pomogne da se prevrat u Francuskoj proiri poput sifilisa [firengi] i na druge neprijatelje Carstva, neka ih nagna u stalni meusobni sukob i tako postigne korist naem Carstvu. Amin. Nema sumnje da je upravo ovo uvjerenje o sopstvenoj imunosti na ova dogaanja dovelo Turke do toga da odbiju otvorenost Rusa za zajedniku akciju protiv Francuske, pa ak i mnogo skromniju molbu koju su, zajedno, podnijeli austrijski, pruski i ruski izaslanici, a ta je da sprijee Francuze da u Turskoj nose trobojne kokarde. Osmanski historiar Devdet-paa navodi ovaj razgovor: Jednoga dana doao je glavni austrijski tuma kod glavnog sekretara, Raid-efendije, i rekao: Neka Bog kazni ove Francuze onako kako zasluuju, mnogo su nam patnje izazvali. Za Boga miloga, kada biste im barem strgli ove kokarde sa glava! Na ovu molbu, Raidefendija je odgovorio: Prijatelju moj, nekoliko puta smo vam rekli da je Osmansko carstvo muslimanska zemlja. Niko od nas ne obraa nikakvu panju na te njihove znake. Mi priznajemo trgovce iz prijateljskih zemalja kao goste. Oni nose kakve god eire hoe i na njih kae kakve god znake ele. I da na glavu stave korpe sa groem, nije stvar Uzviene Porte da ih pita zato to ine. Uzrujavate se ni zbog ega. Oktobra 1797. godine, prema Sporazumu iz Kampoformija, Francuzi su ukinuli Mletaku republiku i njenu imovinu podijelili sa Austrijom. Oni sami su anektirali Jonska ostrva i neka mjesta na obali gdje su se graniile Albanija i Grka. Francuska i Turska, vjekovni prijatelji, sada su postali i susjedi, ali je staro prijateljstvo uvehnulo pod pritiskom. Kontrast izmeu helenskih graana francuske Republike i raje osmanske Grke nije se mogao sakriti, niti kontakt izmeu njih izbjei. Ubrzo je osmanski guverner Moreje poeo da alje uznemiravajue izvjetaje u Istanbul. Uprkos izjavama prijateljstva prema Uzvienoj Porti, govorio je on, Francuzi imaju ozbiljne hrave namjere prema njoj. Kao nasljednici Venecijanaca, ak su planirali da zahtijevaju povratak i drugih bivih venecijanskih posjeda, poput ostrva Krita i same Moreje. Ali ni to nije bilo sve. Postojali su i alarmantni izvjetaji o skupovima

316 i ceremonijama odmah iza granica Carstva na kojima su drani govori o slobodi i jednakosti, pa ak i o ponovnom uspostavljanju slave stare Helade. Ovoga puta, kada je novi ruski ambasador govorio o ovim stvarima, kao i o prijetnji koju dogaaji u Francuskoj predstavljaju za sve ustanovljene reime, pae su ga sluale sa mnogo vie panje, a Ahmed Atif-efendija, glavni osmanski sekretar, napisao je visokom dravnom savjetu memorandum o austrijskom i ruskom pozivu Osmanlijama da im se pridrue u koaliciji protiv Francuske, kako bi se sprijeilo irenje revolucije. Ovakvo novo i drugaije miljenje zahtijevalo je objanjenje i Ahmed Atif-efendija ga je briljivo izloio: U pogledu maloprije napomenutih opaanja, pitanje koje treba razmotriti je sljedee: da li Carstvu prijeti ista opasnost kao i drugim dravama, ili ne? Dodue, iako je Carstvo od poetka sukoba odabralo poziciju neutralnosti, ipak se nije uzdralo od pokazivanja dobre volje i prijateljstva, ponaajui se pritom kao da praktino pomae francuskoj Republici, i to do te mjere da je izazvalo seriju protesta od strane drugih sila. U vrijeme kada je Francuska bila pod velikim pritiskom i pogoena nestaicama i glau, Carstvo je dopustilo obilan izvoz robe iz Bogom zatiene zemlje, kao i transport te robe do francuskih luka, spaavajui ih time od gladi. Zauzvrat, Francuska republika i njeni generali nisu se uzdrali, ni rijeju ni djelom, od pokuaja da podriju temelje Carstva, pogotovo u vrijeme podjele Venecije, kada su uzeli ostrva i etiri grada na kopnu blizu Arte - Butrint, Pargu, Prevez i Vonicu; njihov in oivljavanja oblika vladavine iz vremena stare Grke, kao i uvoenje reima slobode u ovim mjestima otkriva njihov zli naum kojem nije potreban ni dalji komentar ni dalje objanjenje. I ovdje su Grci i drugi kranski podanici Carstva, a ne samo muslimani, bili ti koji su smatrani za ranjive i podlone uticajima. No, 1. jula 1798. godine, Bonapartina ekspedicija na Egipat iskrcala se u Aleksandriji i inaugurirala jednu novu eru u islamskoj historiji. Tadanji nedostatak svijesti i nevjerica muslimana vezana za aktuelne dogaaje ogleda se u ovom izvjetaju iz dnevne hronike egipatskog historiara Dabertija koji on daje o ovim neuvenim dogaajima:

317 U nedjelju, 19. dana svetog mjeseca ramazana ove godine (1213./1798.), pisma stigoe u Kairo po pismonoama iz morske luke Aleksandrije. U njima je pisalo da je u etvrtak, 8. dana toga mjeseca, deset engleskih brodova stiglo u luku i zaustavilo se u blizini obale, u vidokrugu svih gradskih itelja, a ubrzo je stiglo jo petnaest brodova. Ljudi iz luke ekali su da vide ta ovi hoe, a mali amac je doplovio do obale i u njemu deset ljudi. Oni su se iskrcali i susreli sa uglednicima grada, kao i sa reisom postavljenim od vladara Es-Sejjida Muhammeda Kerima. Bili su upitani za svrhu dolaska, a oni su odgovorili da su Englezi i da su doli u potrazi za Francuzima koji su otplovili sa velikom silom prema nepoznatom odreditu. Ne znamo, rekoe oni, koji je njihov cilj, a bojimo se da bi mogli da vas napadnu i da vi neete moi da se odbranite od njih, a ni da ih sprijeite da se iskrcaju. Es-Sejjid Muhammed Kerim nije prihvatio ovu izjavio i posumnjao je da je sve to zamka. Otro im je odgovorio. Na to su izaslanici Engleza odgovorili: Mi emo ekati na naim brodovima i osmatrati luku. Od vas neemo traiti nita do pomo u vodi i namirnicama koje emo platiti. Ali ovo je odbijeno uz odgovor: Ovo su sultanove zemlje i niti Francuzi niti bilo ko drugi ima ta da trai ovde. Zato, odlazite od nas! Ubrzo nakon toga, engleski izaslanici razvie jedra i vratie se, kako bi potraili namirnice na nekom drugom mjestu van Aleksandrije i kako bi se ispunila Boija odluka. U srijedu, 20. dana istog mjeseca, stigoe poruke iz aleksandrijske luke, ali i iz Rozete i Damanhura, kako su u ponedjeljak, 18., pristigli francuski brodovi u velikom broju. Stupili su na obalu sa bojnim orujem i vojnicima bez znanja lukog stanovnitva i do sljedeeg jutra rairili su se po gradu poput skakavaca. Daberti i njegovi savremenici u Egiptu, diskutirajui nadugako o dolasku i aktivnostima, a potom i odlasku Bonapartine ekspedicije iz Egipta, nisu pokazivali nikakav interes, niti zabrinutost za unutranju historiju Francuske, a jo manje za unutranje stvari ostatka Evrope. Francuzi su doli, ostali neko vrijeme, radili razne stvari i otili. Nikoga nije bilo briga da pita, a kamoli da istrai, zato su oni dolazili i zato

318 su otili. Na dolazak nevjernika se gledalo kao na neku vrstu prirodne nepogode koja se toliko malo mogla kontrolirati, koliko je malo i bilo potrebe da se objasni. Samo je jedan od njih, libanski kranin, poznat kao Nikola Turk, pokuao da dadne vrlo kratak opis Francuske revolucije, koji je, svakako, bio prvi te vrste na arapskom jeziku, kao uvod u svoju historiju Egipta od 1789. do 1804.: Poinjemo sa historijom pojave Francuske republike u svijetu, nakon to su Francuzi ubili svog kralja i to poetkom godine 1792. kranske ere, a koja odgovara 1207. godini po islamskom kalendaru. Te godine je cjelokupni narod kraljevine Francuske ustao protiv kralja i kneeva i plemia, zahtijevajui jedan novi poredak i preraspodjelu, umjesto postojeeg poretka koji je bio za vrijeme tog kralja. Oni su tvrdili i potvrdili da je iskljuiva mo njihovog kralja izazvala veliku pusto u toj kraljevini, te da su kneevi i plemii uivali sva dobra ovog kraljevstva, dok je ostatak ljudi ivio u bijedi i ponienju. Zbog ovoga su se svi digli i jednoglasno rekli: Neemo se smiriti dok kralj ne abdicira i dok ne uspostavimo republiku. I nastade veliki dan u gradu Parizu i kralj i ostali ljudi iz njegove vlade, kneevi i plemii, uplaie se, a ljudi dooe kod kralja i obavjestie ga o svojim ciljevima... Nikola nastavlja svoj prilino tani prikaz dogaaja koji su uslijedili u Francuskoj i u ostatku Evrope. Prodor Francuza u srce muslimanskog Bliskog istoka i pojava Britanaca kao jedine sile dovoljno jake da im se suprotstavi, donijeli su grubo otrenjenje muslimanskoj samozadovoljnosti. Dok su Britanci i Francuzi irili svoje operacije na istoni Mediteran, Rusi su nastavili kopneno da napreduju prema jugu. Jedna nova faza zapoela je aneksijom Krima, 1783. godine. Odatle su Rusi brzo napredovali u oba pravca du sjevernih obala Crnog mora, pokoravajui i naseljavajui zemlje kojima su prethodno vladali i koje su naseljavali Turci, Tatari i drugi muslimanski narodi. Ovo je vodilo jo jednom ratu sa Turcima koji je okonan 1792. godine, kada su Osmanlije bili prisiljeni da priznaju rusku aneksiju tatarskih hanata, kao i da prihvate rijeku Kuban u Zakavkazju kao granicu izmeu Ruskog i Osmanskog carstva.

319 Rusi su time okonali vijekovima dugu muslimansku dominaciju nad Crnim morem i prijetili su da ugroze granice Osmanskog carstva kako na istonom, tako i na zapadnom kraju. Takoer su ugroavali i Iran, gdje je novouspostavljena dinastija Kadara neuspjeno pokuala da povrati kavkaske zemlje koje su bili izgubili od Rusije. Suoavajui se sa perzijskom invazijom, neki stanovnici drevne kranske kraljevine Gruzije zatraili su zatitu od Rusije, a car je odgovorio tako to je januara 1801. godine proglasio pripajanje Gruzije Ruskom carstvu. Ovome je 1802. godine uslijedila reorganizacija Dagestana, zemlje izmeu Gruzije i Kaspijskog mora, koja je postala ruski protektorat, a ubrzo nakon toga dolo je i do teritorijalnog utapanja jo jedne male transkavkaske kraljevine. Sada je put za napad na Iran bio ist i napad je poeo 1804. godine, a rezultirao je ruskom aneksijom Jermenije i sjevernog Azerbejdana. Do tada su Francuzi ve bili napustili Egipat, ali je postojao rairen strah od njihovog eventualnog povratka. Rivalsko prisustvo Britanaca bilo je slaba utjeha, Nikolina hronika jasno odslikava muslimanske slutnje vezane za ovu dvostruku prijetnju kako iz zapadne tako i iz istone Evrope: Ovoga mjeseca (februar 1894.) u zemlju stigoe izvjetaji sa raznih strana da su Francuzi poslali ogromnu silu u Sredozemlje sa mnogo brodova i bezbroj vojnika i da idu prema istoku. Ljudi na istoku su strahovali od ovoga, a prialo se kako su i Englezi sa brodovima i ljudstvom krenuli put Aleksandrije. Ove glasine su se umnoavale, to je izazvalo nelagodu meu Egipanima kada su u pitanju ove evropske drave, jer su Egipani bili svjedoci njihove ratne vjetine i hrabrosti. Ljudi su govorili kako je ovaj ili onaj franaki kralj namjerio da zauzme Egipat, jer su uoili nedostatak snage muslimana u ratu i u bliskoj borbi, kao i nedostatak postojanosti kod njih... U isto vrijeme kolale su prie o sultanu Konstantinu, bratu sultana Aleksandra, sultana Rusije, poznatog kao el-Muskub, da je on zauzeo kraljevinu Gruziju i zemlje Perzijanaca, te da je hitao ka Bagdadu. Osmanska drava je jako strahovala od ovog sultana iji je nadimak bio uta Stijena, ili uti Barbarin. Moskovska drava vodila je mnogo ratova i bitaka sa osmanskom dravom od

320 vremena sultana Ahmeda koji je na vlast doao 1115. [1703.], pa do vremena sultana Selima koji je na vlast doao 1203. [1789.]. Ovo carstvo se irilo i raslo bez prekida, slamajui narode i zauzimajui zemlje i dobijajui bitke sve do godine 1218. [1804.]. Postalo je mono, i te kako mono! Ova su vremena bila blagorodna za njih i njihova drava je zauzela zemlje Tatara, Gruzijaca i Perzijanaca. Poela je da se iri i da raste i nastavit e tako dokle god to bude bila Boija volja. Ali, Francuzi se nisu vratili. Do mira iz 1802. godine, povukli su se kako iz Egipta tako i sa Jonskih ostrva. Poto vie nije bila susjed Turskoj, Francuska je sada bila u boljem stanju da dijeli svoje ideje sa Turcima. Pisma Halit-efendije, turskog ambasadora u Parizu od 1803.1806., otkrivaju sljedee: Molim vas da se molite za moj bezbjedan povratak iz ove zemlje nevjernika, jer sam doao do Pariza, ali jo uvijek ne vidjeh tu zemlju franaku o kojoj neki ljudi govore i koju hvale. U kojoj to Evropi ove divne stvari i ti mudri Franci mogu da se nau, ja zaista ne znam... Slavljen bio Bog, umovi i vjerovanja ovih ljudi! udno je to da ova franaka zemlja, o ijim pohvalama su nam ui tako dugo bile pune, ne samo da nije ni nalik na ono to se o njoj govori, ve upravo suprotno... Ako vam iko hvali francusku zemlju, bilo sa namjerom da vas zaplai, bilo sa namjerom da vas navede na pogrean put, onda ga upitajte: ,Da li si bio u Evropi ili ne? Ako kae: ,Da, zaista sam bio i uivao sam dok sam bio tamo, onda je zasigurno ubaen i franaki je pijun. Ako kae: ,Ne, nisam bio, znam to iz historijskih knjiga., onda je on jedna od ove dvije stvari: ili je magarac koji obraa panju na ono to sami Franci piu, ili ih hvali zbog religijskog fanatizma. Pretpostavka iz posljednje reenice jeste da je svako ko hvali Franke i sam kranin, najvjerovatnije osmanski kranin koji hvali svoju evropsku brau po vjeri.

321 Halit-efendija bio je ubijeeni reakcionar i mrzitelj svega zapadnog, ali njegova pisma otkrivaju kako je francuski uticaj postao jak. irenje francuskih ideja, ak i u Istanbulu, potvruje carski historiograf Ahmed Asim-efendija koji u hronici za period od 1791.-1808. ima poneto da kae i o francuskim aktivnostima u Turskoj. Francuzi su se predstavili kao prijatelji i sprovodili su intenzivnu propagandu. Zbunili su ne samo dravne velikae, ve i obine ljude. Kako bi rairili svoje opake ideje, traili su drutvo muslimana, varajui ih otvorenim iskazima prijateljstva i dobre volje, te su tako, kroz familijaran i intiman drutveni odnos, nali mnoge rtve. Izvjesni senzualisti, neogrnuti platom lojalnosti, s vremena na vrijeme su od njih uili politiku. Neki, eljni da naue njihov jezik, uzeli su francuske uitelje, prihvatili njihov jezik i gordili se... svojim prostakim govorom. Na ovaj nain su Francuzi bili u stanju da, kriom i postepeno, uvuku svoje obiaje u srca nekih ljudi i uine privlanim svoj nain razmiljanja kod ljudi slabog uma i plitke vjere. Trezveni i dalekovidi i ambasadori drugih zemalja uvidjeli su svu opasnost ove situacije. Uzrujani i uz neodobravanje, grdili su i osuivali ove stvari kako implicitno, tako i eksplicitno i upozorili na hrave posljedice koje e proizai iz ovakvih aktivnosti. Ova zlonamjerna gomila i odvratna banda prvo je posijala sjeme svoje politike u srca velikaa ove zemlje, zatim ih je podstrekivala i zavodila na svoj nain miljenja, podrivajui time, sauvaj nas Boe, principe erijata. Uticaj Zapada na Bliski istok uao je u jednu novu i nasilnu fazu.

322
Bernard Lewis

B. POSREDNICI

[...] Doba renesanse i velikih otkria dovelo je do ubrzanog i obimnog poveanja evropskog interesiranja za islamski svijet. Dok islam nije vie bio smatran ozbiljnim protivnikom kranske vjere, Osmansko carstvo je jo uvijek bilo neprijatelj vrijedan potovanja, a ponekad se inilo kako njegovo napredovanje ka srcu Evrope predstavlja prijetnju samom opstanku kranskog svijeta. Poetkom esnaestog vijeka, pojavila se jedna nova i neprijateljski nastrojena islamska sila u Iranu, pod vladavinom iijskih ahova iz dinastije Safevija, to je izgleda ponovo nudilo mogunost otvaranja jednog drugog fronta ili barem skretanje panje na udaljeni drugi kraj Osmanskog carstva. Iz ovih razloga, pouzdane i tane informacije koje su se ticale kako osmanske tako i perzijske drave bile su od velike vanosti za evropske sile, te je itav niz posjetilaca putovao u raznim svojstvima na Istok kako bi te informacije pribavio. Ali to nije bilo sve. Postojali su i drugi motivi koji su natjerali Evropljane da u jo veem broju putuju na Istok, pa ak i da se tamo nastane na due vrijeme. Doba velikih otkria koja su evropske istraivae odvela do najudaljenijih dijelova Azije, Afrike i obje Amerike, dovelo je takoe i do azijskog, afrikog kao i evropskog pribliavanja islamskom svijetu, i donijela im nove mogunosti i podsticaje da ga istrauju. Intelektualna radoznalost renesanse uskoro se proirila i na velikog susjeda evropskog kranstva. Ekspanzija evropske industrijske proizvodnje i rastue zalihe robe raspoloive za izvoz iz evropskih kolonija u novi svijet podstakli su evropske trgovce da usmjere panju na islamski Istok kao trite za svoju robu. Trgovinski i politiki rivalitet izmeu raznih evropskih zemalja koji je

323 iz toga proistekao vodio je ka direktnijem i intenzivnijem evropskom angaovanju u zemljama Bliskog istoka. Nita manje vaan proces bio je irenje do Istanbula, osmanske prijestolnice, jedne prakse koja se u meuvremenu ve razvijala u Evropi, a to je praksa stalnih diplomatskih veza koje su se odvijale preko stalnih ambasada. Do kraja esnaestog vijeka veina zemalja kako istone tako i zapadne Evrope esto je slala redovne izaslanike u Istanbul; nekoliko njih, ukljuujui tu Veneciju, Francusku, Englesku i samo Carstvo, ve su bile ustanovile stalne misije. Tokom sedamnaestog i osamnaestog vijeka, veina preostalih evropskih zemalja slijedila je njihov primjer. Rezultat toga bio je stvaranje prilino velike stalno nastanjene zajednice srednje i vie klase Evropljana u osmanskoj prijestolnici sa malo veim brojem lokalnih pomonika i onih koji su zavisili od njih, a koji su bili regrutovani uglavnom iz redova nemuslimanskog stanovnitva grada. Uz tri lokalne zajednice Grka, Jermena i Jevreja, zaivjela je i jedna nova zajednica. Nju su inili uglavnom katolici po vjeroispovijesti, pripadnici raznih nacionalnosti i zajednica, koji su govorili mnogim jezicima, ali uglavnom italijanskim i grkim i koji su uivali ili imali pravo dravljanstva neke od evropskih drava, a sa kojima su njihove veze esto bile prilino labave. lanovi ove zajednice u Evropi su postali poznati pod imenom Levantinci, u Turskoj kao tath su Frengi, tj. slatkovodni Franci, kako bi se razlikovali od slanovodnih Franaka koji su, ustvari, doli iz Evrope. Razvoj diplomatskih odnosa sa Iranom i Marokom pokazao se prilino teim. Izaslanici koji su posjeivali te zemlje nisu bili rijetki, ali je do osnivanja stalnih misija dolo tek mnogo kasnije. Porast evropskog interesiranja i aktivnosti u islamskim zemljama teko da je mogao da proe nezapaeno. Evropska trgovina i diplomatija dovele su do stalnog poveanja broja Evropljana koji su se nastanjivali u muslimanskim gradovima, kao i do poveanja broja lokalnog stanovnitva koje je na ovaj ili onaj nain dolazilo u dodir s njima. Iako su to najveim dijelom bili nemuslimani, oni su ipak do neke mjere ostali povezani sa veim bliskoistonim drutvima, iji su dio jo uvijek bili bez obzira na to koliko su bili izloeni segregaciji i izolaciji. ak je i uspon orijentalistikih studija u Evropi morao da

324 ima nekog efekta. Od esnaestog vijeka naovamo evropske tamparije tampale su izdanja arapskih knjiga koje su i po cijeni i po pogodnosti upotrebe imale prednost u odnosu na rukopise na koje su itaoci muslimanskih zemalja jo uvijek bili prisiljeni da se oslanjaju. I zaista, u muslimanskim izvorima mogu se nai povremene pritube na uvoz ovih evropskih izdanja arapskih tekstova. Ali, u cjelini gledano, odgovor na sve ove aktivnosti ostaje mali. Zajednice trajno nastanjenih Evropljana, trgovci, diplomate i ostali, ostali su izolovani. Njihov krug saradnika iz redova lokalnog stanovnitva vie je sluio njihovoj izolaciji nego povezivanju sa muslimanskom populacijom, koja je oigledno njihovu poziciju i sagledavala ba u tom svjetlu. Poslovanje sa strancima nevjernicima bilo je prljav i opasan posao, i najbolje ga je bilo ostaviti drugim nevjernicima. Imajui u vidu ovakve stavove, nije iznenaujue to to je jo uvijek postojala stara averzija prema putovanju u Kuu rata (daru l-harb). Za onu vrstu neophodnih kontakata pri obavljanju poslova sa nevjernikim svijetom, veina muslimanskih vladara zadovoljavala se oslanjanjem na nevjernike koji su bili u obavezi prema njima - to je bio prirodan dug koji su nii morali da daju viima - a ak i kod kue koristili su se uslugama posrednika koji bi ih titili od suvie bliskih kontakata. Dugo vremena su se odnosi Osmanlija sa Evropom skoro u potpunosti odigravali preko takvih posrednika. Prije svega, taj zadatak zahtijevao je znanja koja muslimani ili nisu imali ili nisu ni marili da ih steknu. Tu su takoe bile i dunosti koje za muslimane nisu bile privlane. U veini ljudskih drutava uobiajeno je da dominantna grupa preputa nezahvalne zadatke drugima. Tako nalazimo nemuslimane dobro zastupljene, naroito u kasnijim vijekovima, u poslovima koji bi se mogli nazvati prljavim zanatima. U njih se ubrajalo i ono to je za strogo vjerujue muslimane bio najprljaviji od svih zanata, a to je kontakt i poslovanje sa nevjernicima. Ovakav stav doveo je s vremenom do prilino velikog broja Jevreja i krana koji su se bavili zanimanjima poput diplomatije, bankarstva i pijunae. Sve u svemu, pregovore sa stranim predstavnicima u Istanbulu vodili su nemuslimani zaposleni pri Uzvienoj Porti; putovanje u inostranstvo, bilo u diplomatske ili trgovake svrhe, takoe je bilo preputeno nemuslimanima.

325 Tek povremeno je neki osmanski dostojanstvenik iao u neku misiju, a i tada je obino bio u drutvu prevodioca, nemuslimana. esnaesti vijek donio je jednu znaajnu promjenu u turskim stavovima. Pod vladavinom prvih sultana, jugoistoni Evropljani Grci, Sloveni i Albanci - zauzimali su istaknuta mjesta u vladajuem osmanskom establimentu, ne samo kao preobraenici u islam, nego ak i kao krani. Osmanski prinevi ugovarali su dinastike brakove sa kranskim princezama, a nekoliko najstarijih i najcjenjenijih osmanskih aristokratskih porodica bile su bizantijskog porijekla. Spiskovi vlasnika feudalnih dobara u osmanskim arhivama sadre mnoga kranska imena, to pokazuje da je kranska gospoda bila svrstana u osmanski vojni vladajui stale. Evolucija osmanske drave od pogranine kneevine do islamskog carstva, neizbjeno je transformisala i njenu vladu i njeno drutvo. Ovaj proces bio je ubrzan i zadobijanjem arapskih centralnih teritorija, naroito muslimanskih svetih mjesta u Arabiji, to je rezultiralo pomjeranjem teita teritorije, populacije i tradicije prema Istoku. Preobraenici sa Balkana, kao i oni drugog porijekla, nastavili su da igraju znaajnu ulogu tokom jo neto vie od jednog vijeka, ali su ih u sve veem broju bacali u sjenu ljudi iz starih muslimanskih familija, a nepreobraeni krani bivali su postepeno istiskivani iz vladajueg aparata i ograniavani na svoj zakonski odreen poloaj zimmija. Meutim, kontakti sa neosvojenim dijelovima kranskog svijeta su se nastavili, to je izbacilo Turke u prvi plan. Od esnaestog sve do devetnaestog vijeka, istoni Arapi su skoro u potpunosti zavisili od Osmanlija kada su u pitanju bili njihovi kontakti sa Evropom, a u Iranu su, dakle jo dalje na istoku, informacije koje su do njih stizale esto ve bile profiltrirane preko osmanskih kanala. U razvoju osmanskih odnosa sa Evropom i u ulozi posrednika koji su te odnose na djelu i sprovodili, mogu se opaziti dva stadija. U prvom, posrednici su uglavnom bili ljudi koji su dolazili iz Evrope; u drugom stadiju su to bili ljudi iz lokalne populacije, koji su se kretali ka Evropi. U prvoj fazi, ovi posrednici bili su uglavnom odmetnici ili izbjeglice, od kojih je veina bila evropskog porijekla. Pored panskih Mavara koji su brzo bili asimilirani u muslimansku zajednicu, izbjeglice su uglavnom, iako ne jedino, bili Jevreji. Progon Jevreja u paniji i Portugaliji, kao i

326 na teritorijama pod panskim uticajem, za Osmanlije je bila prava srena okolnost. Poev od kraja petnaestog i tokom esnaestog vijeka, ogroman broj Jevreja iz Evrope preplavio je osmanske teritorije. Oni su sa sobom donijeli i korisne vjetine, poznavanje evropskih jezika i tamonjih uslova, a uz to i neka umijea i zanate. Jedan zapadni putopisac, Nikolas de Nikolaj, koji je posjetio Tursku 1551. godine, ima neka interesantna opaanja o ulozi panskih i portugalskih Maranosa koji su na silu uzeli kranstvo, potom izbjegli u Tursku kako bi se vratili u judaizam: Meu njima [Turcima] ima i izvrsnih zanatlija svih zanata i vrsta proizvodnje. Tu su naroito Maranosi koji su ne tako davno prognani i istjerani iz panije i Portugalije, a koji su na veliku tetu krana pokazali Turcima nekoliko novih pronalazaka, smicalica i ratnih naprava, i nauili ih vjetinama kao to su pravljenje artiljerijskih orua, arkebuze (starinske kratke puke, prim. prev.), barut, ulad i ostalo oruje. Takoe, postavili su i tampariju kakva do tada nije viena u ovim krajevima, ali im nije dozvoljeno da tampaju knjige na turskom ili na arapskom. Sa muslimanskog stanovita, Jevreji su imali jednu znaajnu prednost u odnosu na krane. Na njih se nije sumnjalo kao na sauesnike sa glavnim evropskim neprijateljima islama. To znai da su Turci esto preferirali da njima, a ne kranima, povjeravaju osjetljive politike i ekonomske zadatke. Odmah nakon turskog zauzimanja Kipra koji je uglavnom bio naseljen pravoslavnim Grcima i malom manjinom Italijana katolika, u osmanskim arhivama nalazimo nareenja da se na ostrvo poalju i jevrejske porodice. Jedno nareenje govori o pet stotina, drugo o hiljadu dobrostojeih jevrejskih porodica koje treba poslati na Kipar ,,a u interesu reenog ostrva. Ovo je znailo da su Osmanlije htjeli da imaju na ostrvu jedan produktivan industrijski i komercijalni element, a koji nije bio ni grki, ni italijanski ni kranski i koji se ne bi sa naklonou oslanjao na kransku Evropu. Oni su mogli da se oslone na Jevreje u svojim kontaktima sa Zapadom. Time nisu mogli da raunaju na Grke ili Jermene. Slina razmiljanja dovela su do poetaka onoga to se na kraju razvilo u masovno naseljavanje Jevreja u Solunu, nakon to su ga Osmanlije osvojili. Ovo naseljavanje bilo je dio smi-

327 ljene osmanske politike iji je cilj bio stvaranje jedne ekonomski korisne i politiki pouzdane populacije u ovoj strateki vanoj morskoj luci. Tokom esnaestog vijeka, evropski Jevreji pojavljuju se u osmanskoj slubi u nizu raznih svojstava. Nalazimo ih u carinskoj slubi, u kojoj su Jevreji ve bili mnogobrojni u memlukom Egiptu i u kojoj je njihovo znanje evropskih jezika i obiaja njihovim gospodarima bilo od velike koristi. Nalazimo ih angaovane u diplomatskim aktivnostima raznih vrsta, ponekad i na visokom nivou. Nalazimo ih kao trgovce kako rade i putuju pod osmanskom zatitom. Konano, postoje dokazi u panskim arhivama da se osmanska pijunaa u kranskoj Evropi u velikoj mjeri oslanjala na jevrejske agente. Grci su, iako ne pretjerano prijateljski nastrojeni prema Zapadu, mogli jo uvijek da gaje nade o obnavljanju bizantijskog carstva. Jermeni su, jo uvijek uglavnom naseljeni na jugu i istoku Male Azije, bili skoro isto onoliko izolovani od Zapada koliko i sami Turci. Jevreji su bili u boljoj poziciji da izvravaju ove zadatke i Turci su birali njih. Pored Jevreja bile su tu i druge izbjeglice, od progonjenih kranskih grupa, poput unitarijanaca, do prilinog broja otpadnika od kranstva ili, kako se nazivaju u muslimanskoj historiji, muhtedija, tj. onih koji su pronali pravi put. Do sedamnaestog vijeka broj otpadnika i izbjeglica bio je ozbiljno smanjen. Prije svega, uslovi ivota u Evropi su se poboljavali. Nakon vjerskih ratova, Evropa se barem nauila nekoj toleranciji kada je religija bila u pitanju, tako da su kranski heretici pa ak i Jevreji imali manje razloga da naputaju svoje domove i sele se u udaljene zemlje. Onim avanturistiki nastrojenim duhovima koji su prethodno tragali za slavom i bogatstvom u Osmanskom carstvu, velika evropska otkria i kolonizacija Novog svijeta ponudila je bolje prilike, a mnogi koji su prethodno mogli da naprave karijeru u osmanskoj ili nekoj drugoj slubi kod muslimana, sada su bili na putu ka sjevernoj i junoj Americi i ka tek osvojenim kolonijalnim teritorijama. Dok je Evropa sa svojim prekomorskim posjedima postajala sve zanimljivija, Bliski istok i islamski svijet su, generalno gledano, postajali sve manje privlani, a ulaskom u period ekonomskog i politikog opadanja, mogli su da ponude sve manje i manje izazova. Otpadniki

328 pokret je, meutim, nastavio da postoji. Njihova posljednja znaajna grupa bili su pirati koji su se u ranom sedamnaestom vijeku premjestili iz zapadne Evrope u sjevernu Afriku i stavili svoje navigaciono umijee i predatorske vjetine na raspolaganje magrebskim gusarima. Jevreji, koji su nekada bili tako znaajni, prestali su da pristiu iz Evrope. Oni koji su ve bili u Turskoj, postepeno su izgubili svoja znanja i kontakte. aka izbjeglica i avanturista nastavila je da traga za bezbjednou i bogatstvom u Turskoj, ali je od svih njih samo jedna grupa dala neki znaajniji doprinos. To su bili Maari, ukljuujui tu i neke Poljake, koji su izbjegli iz Maarske nakon neuspjelog ustanka 1848. godine. Oni su nali dom i napravili karijeru u Osmanskom carstvu. Te izbjeglice iz 1848. godine, od kojih su se neki preobratili u islam i uzdigli se visoko u osmanskoj slubi, odigrale su znaajnu ulogu u modernizaciji turskog administrativnog i vojnog aparata sredinom devetnaestog vijeka. Kako su otpadnici i izbjeglice iz Evrope prestali da dolaze, a oni koji su ve ivjeli u Carstvu izgubili one kvalitete zbog kojih su i bili korisni, bili su zamijenjeni drugima. Iako je sada tek mali broj ljudi dolazio iz Evrope, bilo je drugih koji su ili u Evropu, uglavnom Grci. Do sredine sedamnaestog vijeka oni su ve bili izgubili nadu u obnavljanje Bizantijskog carstva i prevazili svoje ranije neprijateljstvo prema zapadnom kranstvu. Grci krani sa osmanskih teritorija poeli su da alju svoje sinove u Evropu na studije, uglavnom u Italiju, a grki diplomci sa italijanskih univerziteta, naroito iz kola medicine, igrali su sve znaajniju ulogu. Primjer Grka slijedili su i drugi osmanski krani, naroito oni iz Istonih crkava u zajednici sa Rimom. Poev od kraja esnaestog vijeka, Vatikan je bivao sve aktivniji meu kranima Bliskog istoka. Monaki redovi slali su svoje misije u Liban i drugdje, a u Rimu su otvorene visoke kole za Istone zajednice. Na katolike i unijate koji su svoje obrede vrili po grkim, jermenskim, koptskim, maronitskim, haldejskim i sirijskim obiajima, ove evropske veze su sve vie uticale, a ponekad bi dotakle i njihove pravoslavne, pa ak i muslimanske susjede. kola i red koju je u Veneciji osnovao Jermenin katolik po imenu Mekitar (Mekhitar) bila je jedno vrijeme centar jermenskog intelektualnog ivota irom Istoka; vesternizacija Maronita

329 sa libanskih planina koji su govorili arapskim jezikom, s vremenom je uticala, u veoj ili manjoj mjeri, na cijelu Siriju i ire. Za razliku od Jevreja, Grci su bili u stanju da odravaju i proiruju svoje kontakte sa Evropom, kao i da institucionaliziraju i daju stalan oblik pozicijama od moi i uticaja, a koje im je ovo novo znanje omoguilo da steknu u osmanskoj dravi. Jevrejski doktori sa Zapada koji su nekada sluili kod sultana i velikih vezira, bili su zamijenjeni osmanskim Grcima sa italijanskim diplomama. Oni su na svaki nain bili bolje pozicionirani od Jevreja. Budui da su roeni u tim krajevima, bolje su razumjeli i Turke i njihov jezik. Budui da su krani, imali su bolje kontakte sa Evropom, a uivali su i zatitu kranskih vlada i trgovakih kompanija u Evropi, to je prirodno vodilo ka favorizovanju lokalnih krana na raun Jevreja. Ovo je postalo tim znaajnije u periodu kada su preference evropskih krana bile glavnije od preferenci Turaka muslimana. Dok su se diplomatski odnosi izmeu kranskih i muslimanskih drava skoro u potpunosti odvijali preko kranskih izaslanika u muslimanske dvorove, povremena rizina putovanja na nevjerniku teritoriju nisu se mogla izbjei, a od esnaestog vijeka pa nadalje tri muslimanske zemlje sa najvie kontakata i poslova vezanih za Evropu, Turska, Iran i Maroko, poele su da poveavaju uestalost slanja izaslanika ili trgovaca u razne evropske zemlje. Isprva su i oni bivali regrutovani iz redova lokalnih nemuslimanskih zajednica ili ak iz redova otpadnika i avanturista koji su dolazili iz Evrope. Kada su u pitanju bili muslimani, oni su ee bili novi preobraenici u islam, te su tako jo uvijek bili u posjedu korisnih znanja u vezi sa Evropom, njenim narodima, vladama i jezicima. Naini voenja evropske diplomatije bili su toliko novi za muslimanski svijet da su ponekad muslimanski suvereni ak strance koji su kod njih dolazili slali natrag u njihove zemlje kao izaslanike koji su prenosili poruke. Takav je, naprimjer, bio sluaj brae Entonija i Roberta erlija (Antony i Robert Sherley), koji su otputovali iz Engleske u Iran 1598. godine. Entonija erlija poslao je Erl od Eseksa (Earl of Essex) kako bi zadobio perzijsku podrku za saveznitvo protiv Osmanlija i kako bi ostao da podui perzijske vojnike u evropskoj vjetini ratovanja. Godine 1599., ah je poslao Entonija erlija u svojstvu svog izaslanika

330 u Evropu, i to u misiju koja, meutim, nije dala rezultata. Njegov brat, Robert erli, ostao je u Iranu gdje mu je 1607. godine ah dao ker erkeskog poglavice za enu, a 1608. godine ga poslao u jednu drugu diplomatsku misiju u Evropi, to je dovelo do ustanovljavanja diplomatskih i trgovinskih odnosa izmeu Engleske i Irana. injenica da su takve misije povjeravane strancima i nevjernicima pokazuje koliko im se malo znaaja pridavalo. Povremeno su i muslimanski zvaninici slati u misije po Evropi. Turski sultan Bajazit II poslao je izaslanika koji se zvao Ismail, sa pismima i poklonima na razne evropske dvorove, ukljuujui tu i firentinski, milanski i savojski. Tako smo uli i za nekog marokanskog ambasadora u Londonu u ekspirovo doba, a koji ga je moda inspirisao za lik Otela. Tu su i turske misije u Beu, Parizu i drugim prijestolnicama i to krajem esnaestog i poetkom sedamnaestog vijeka. Godine 1581., nita manje nego dva turska izaslanika stigla su u Pariz. Prvi je imao zadatak da francuskom kralju Anriju III (Henry III) urui pozivnicu od turskog sultana Murata III za ceremoniju obrezivanja njegovog sina Mehmeda. Misiju su inila etvorica anigira (anigirs) - u bukvalnom prijevodu kuaa, to je bila titula visokih zvaninika na muslimanskim dvorovima. Drugu misiju sproveo je izvjesni Ali elebi, koji je donio kopiju kapitulacija, upravo obnovljenih, sa prateim pismom Anriju III. Ova epizoda ukazuje na odreenu dozu nedostatka volje sa francuske strane da primi ovu misiju. Turski emisari su ostavljeni da ekaju tri mjeseca u Veneciji prije nego to im je dozvoljeno da nastave put Francuske. ak i francuski ambasador u Veneciji, bar je tako pisao kralju, nije bio voljan da primi Turke, ,,s obzirom na to da je svrha ove misije u potpunoj suprotnosti sa kranskom vjerom. Slanje kranskih diplomatskih predstavnika islamskim suverenima bilo je prihvatljivo; primanje muslimanskih izaslanika u prijestolnicama kranstva nije. Meutim, kasnije je francuski ambasador promijenio miljenje i ubijedio kralja da dozvoli Turcima da nastave put do Pariza, gdje su izgleda bili doekani sa srdanom dobrodolicom. Jedna druga turska misija u Francuskoj zabiljeena je 1607. godine kada je au, osmanski glasnik, donio pismo od sultana upueno kralju Anriju IV, oigledno sa isto ceremonijalnom misijom.

331 au je bio tek neto vie od obinog prenosioca poruka. aui su se rutinski slali sa nareenjima za guvernere provincija, te tako ovakav izbor ukazuje na to koliko su malo potovanja Osmanlije ukazivali ovom vidu diplomatske razmjene. Tek kasnije sultani su poeli da alju izaslanike sa titulom ambasadora, eli, prvo u Be, a potom i u druge evropske prijestole. Generalno gledano, izgleda da su Evropljani, isto kao i Turci, vie voljeli da svoje poslove obavljaju u Istanbulu, nego u evropskim prijestolnicama. Razgovori u Istanbulu mogli su da se vode u tajnosti, a prisustvo evropskih izaslanika moglo je da se predstavi kao da se tie trgovine. Posjeta turskih izaslanika Evropi izazivala je sumnju kako neka kranska sila pokuava da naini saveznitvo sa Turcima protiv svojih kranskih protivnika, i dok su mnogi i sami bili voljni da to urade, malo njih je bilo voljno da ih drugi vide kako to pokuavaju. Kao rezultat rezerviranosti sa obje strane, misije u Evropu ostale su rijetke. Postoji izvjetaj o jednom turskom izaslaniku u Parizu 1640. godine i jo jednog 1669.; kae se kako je njegov dolazak bio inspiracija za scenu turske ceremonije u Molijerovom komadu Le Bourgeois Gentilhomme (Graanin plemi, 1670., prim.prev.). Misije iz drugih muslimanskih zemalja bile su jo rjee. Perzijski izaslanik u Parizu u vrijeme Luja XIV privukao je znaajnu panju. U raznim prilikama pojavljuju se i marokanski ambasadori. Neke misije su se oigledno bavile pregovorima oko otkupa zarobljenika uhvaenih na moru u Sredozemlju. Jedna od takvih je i prva osmanska misija u Hagu 1614. godine. Emisar je bio izvjesni Omer-aga, koji je bio nosilac inova aua i muteferika. Sa njime su bila i dva tumaa, jedan rimokatolik iz Naksosa ije ime se navodi kao an akomo Belegro, dok je drugi vjerovatno bio panski Jevrejin ije ime Abraham Abensano (Abraham Abensanchio), odslikava mjeovitost kulture Iberijskog poluostrva. Bez sumnje su ova dva tumaa, jedan kranin a drugi Jevrejin, sluili za provjeravanje jedan drugog. Vrijedi zapaziti da su nam sve ove prve misije koje su dolazile iz islamskih zemalja u Evropu, poznate samo iz zapadnih izvora. Slanje i poslovi ovih misija nisu ni dostizali nivo dogaaja koji bi privukao panju muslimanskih hroniara. Prva diplomatska misija o kojoj imamo

332 sauvane muslimanske zabiljeke je misija turskog ambasadora Kara Mehmed-pae, koji je otiao u Be 1665. godine. Dogaaj zbog kojeg je otiao tamo bilo je potpisivanje primirja u Vavaru izmeu osmanskog i austrijskog suverena; svrha toga oigledno je bila uspostavljanje prijateljskih odnosa izmeu njih dvojice. Izgleda da je ovo bila prva osmanska misija te vrste i tolikih razmjera. Ambasador je sa sobom poveo svitu od 150 ljudi od kojih je ne manje od treine imenovano za nosioce posebnih dunosti. Prevodilac je bio uveni evropski uenjak Fransoa de Mesinjen Meninski, u to vrijeme glavni prevodilac austrijskog cara. Opirni izvjetaj Meninskog na italijanskom, koji je naslovljen sa Relazione di Cio, che e passato circa lambasciata solenne Turchesca nell-anno 1665. e 1666. sauvan je u arhivama u Beu i izgleda da je sluio kao vodi za ceremonije i protokole ija su se pravila slijedila pri prireivanju dobrodolica sljedeim osmanskim misijama koje su dolazile u grad. O ovoj misiji sauvana su dva turska spisa, od kojih jedan predstavlja zvanini izvjetaj samog ambasadora. Iako je misija ostala u Beu devet mjeseci, Kara Mehmed-pain izvjetaj je saet i suhoparan, ogranien na opis njegovih zvaninih aktivnosti i govori nam malo ili nimalo o zemlji u ijoj je posjeti. Meutim, njegova posjeta omoguila je jednom drugom, i to daleko poznatijem putniku i piscu, da opie austrijsku prijestolnicu. Evlija elebija bio je uistinu veliki putnik, ali naalost i veliki romansijer. On od svojih italaca i ne krije da je njegov cilj prije da zabavi nego da podui, a ako je pria bila zabavna, onda i nije bilo toliko vano i da li je istinita. U deset tomova svoje Sejahatname (Seyahatname), knjige putovanja, on opisuje mnoge zemlje koje je posjetio i jo vie zemalja u koje nikada nije kroio. Pored onoga to je lino vidio, on govori i o stvarima o kojima je uo iz raznih izvora, kako validnih tako i pogrenih, ne pokuavajui pri tom ni da napravi razliku izmeu njih. U estom tomu svog putopisa on opisuje jednu oigledno mitsku ekspediciju u kojoj je uestvovao, jaui sa 40 000 tatarskih konjanika kroz Austriju, Njemaku i Holandiju sve do Sjevernog mora. U sedmom tomu opisuje Be i Austriju u koje je putovao, kako nam kae, kao lan Kara Mehmed-paine misije. Unekoliko iskrivljen osjeaj za istinu Evlije elebije oteava procjenu istinitosti njegovih tvrdnji. Jednom je ak sugerisao da on nikada nije ni iao u Be,

333 ve da je svoju priu sastavio od informacija koje je nakupio od lanova misije koji su bili u povratku, da je te informacije prepravio i proirio, kako bi posluile njegovoj svrsi. Pokazalo se da je ova optuba lana, to je otkrio jedan dokument iz toga doba, a koji potvruje Evlijino prisustvo u Beu. Najvei dio onoga to govori ukazuje na opaanja iz prve ruke, iako njegov stil i nain predstavljanja nisu uvijek prekomjerno ozbiljni. Njegov opis austrijskog cara moe posluiti kao primjer njegovog knjievnog manira: Neko bi mogao gotovo da posumnja da je Svemoni zaista namjeravao, kad je on u pitanju, da stvori mukarca... On je mlad, srednje visine, golobrad, uzanih kukova, ne ba punaak i korpulentan, ali ne ba ni ispijen. Voljom Boijom ima glavu u obliku boce, zailjenu na vrhu poput kape koju nose dervii kad igraju ili poput suda od tikve u obliku kruke. elo mu je ravno kao daska, a obrve crne i guste, daleko razmaknute ispod kojih njegove svijetlosmee oi, okrugle i uokvirene crnim trepavicama sijaju poput oiju sove uare. Lice mu je duguljasto i otro kao u lisice, ui velike kao djeje papue, a crveni nos mu se sija kao nezrelo zrno groa i velik je poput patlidana iz Moreje. Iz irokih nozdrva, od kojih u svaku moe da stavi po tri prsta, vise dlake dugake kao u brkatog tridesetogodinjeg razmetljivca, mrsei se sa dlakama s njegove gornje usne i crne brade, koja mu dopire sve do uiju. Usne su mu nateene kao u kamile, a usta bi mogla da mu dre cijelu veknu hljeba odjednom. I ui su mu velike i iroke kao kamilje. Kad govori, pljuvaka mu izlijee i prska po njemu iz usta i sa kamiljih usana, kao da je povratio. Onda zadivljujue lijepi paevi koji stoje pored njega briu tu pljuvaku velikim crvenim maramicama. On sam stalno elja svoje lokne i uvojke eljem. Prsti mu lie na krastavce iz Lange. Voljom Svemogueg Boga svi carevi iz ove kue imaju podjednako odvratnu pojavu. I u svim njihovim crkvama i kuama, kao i na noviima, car je predstavljen sa ovim runim licem; zbilja, ako ga ijedan umjetnik predstavi sa lijepim licem, on tog ovjeka pogubi, jer smatra da ga je unakaradio. Jer ovi se carevi ponose i hvale svojom runoom.

334 Uprkos ovakvim oiglednim karikaturalnim opisima, Evlija elebija je bio prvi koji je raskinuo tradicionalni model neskrivenog prezira. Njegov opis Austrije letimice nam otkriva jedno drutvo koje je ne samo razliito od osmanskog, ve u nekolikim aspektima ak i bolje. Sa jednim ili dva izuzetka, kao kad uporeuje evropske satove sa satovima koji su u upotrebi meu Osmanlijama, ili kada govori o velikoj i dobro odravanoj biblioteci katedrale Sv. Stefana u Beu, Evlija vodi rauna o tome da izbjegne bilo kakvo eksplicitno poreenje izmeu onoga to je vidio u Austriji i onoga to on i njegovi itaoci poznaju kod kue. Ali u udnovatim priama kojima je uveseljavao svoju publiku, mogu se vidjeti i ozbiljne stvari - dobro disciplinovana vojska, dobro organizovan pravosudni sistem, poljoprivreda koja cvjeta, prosperitetna populacija, kao i lijepo osmiljen, dobro organizovan i uspjean glavni grad. Slina vrsta opreznosti pri izlaganju u kojem se razlike prije impliciraju nego to se otvoreno navode, naroito kada su u pitanju bile one razlike u kojima bi se nevjerniki obiaji mogli pokazati superiornijima, mogu se nai i kod nekih kasnijih posjetilaca. Od tog vremena pa nadalje, postao je obiaj da turski ambasadori u Evropi po povratku piu izvjetaje u kojima opisuju ta su tamo vidjeli, a sa vie detalja ta su tamo uradili. Iz kasnog sedamnaestog i osamnaestog vijeka sauvan je itav niz takvih izvjetaja koji su na turskom jeziku poznati pod nazivom sefaretname, tj. ambasadorske knjige ili ambasadorska pisma. Daleko najinteresantniji jeste izvjetaj Mehmedefendije, poznatog kao Jirmisekiz elebi (Yirmisekiz elebi), gospodin Dvadeset-i-osam (sluio je kao oficir u 28. eti janjiarskog korpusa), a koji je kao osmanski ambasador otiao u Pariz 1720.-1721. na dvor djeteta-kralja Luja XV. Mehmed-efendija bio je uvaena linost i ovjek od uticaja, jer je ve bio i opunomoenik u pregovorima koji su doveli do potpisivanja Poarevakog mira, 1718. godine. Tada je bio ambasador u Beu i glavni rizniar Carstva. Njegova misija, prema francuskim izvorima, bila je da obavijesti regenta kako je sultan voljan da dozvoli neophodne popravke na crkvi Svetog Groba. Razgovaralo se i o pljakama maltekih vitezova, o otkupu njihovih zarobljenika, kao i o nekim drugim diplomatskim i politikim temama. Kao dodatak ovoj njegovoj neposrednijoj i hitnijoj misiji, dobio je instrukcije i da

335 podrobno proui sredstva i naine civilizovanja i obrazovanja, te da izvijesti o onima koja su pogodna za primjenuu Turskoj. Ovaj dodatni zadatak opisan je u njegovom ambasadorskom pismu, koje je neobino dugako i zanimljivo. Mehmed-efendija bio je zadugo prvi osmanski izaslanik u Parizu i kada god bi otiao, bio je predmet velikog interesiranja i radoznalosti. Dok je putovao za Pariz, gomile su se tiskale na obali du kanala kako bi ga vidjele. Neki radoznalci su pali u vodu, neke su ak upucali straari. U Bordou je vidio zaista izuzetan prizor, kakav nikada u ivotu nije vidio: Ovdje smo bili u prilici da vidimo plimu i oseku o kojoj smo sluali. Za dvadeset i etiri asa, voda dvaput raste i opada u okean... Ja sam lino, svojim oima, vidio kako voda u rijeci raste i opada za vie od jednog lakta... Ovo ne bi povjerovao niko ko to nije svojim oima vidio. U Parizu je od strane kralja i dvora bio primljen kako dolikuje, ali je nanovo bio zbunjen radoznalou, kako prostog svijeta tako i plemstva: Stajali su drhtei od hladnoe i kie sve do tri ili etiri sata nou ne elei da odu. Bili smo zapanjeni njihovom radoznalou. U odreeno vrijeme, ambasador je predao svoje akreditovano pismo francuskom regentu: Rekoh mu da smo zbog radosti pri susretu sa tako uvaenom linou zaboravili na sve nevolje tokom naeg putovanja, ali to mu rekoh samo iz ljubaznosti. Ustvari, da sam mu ispriao o svim neugodnostima kroz koje smo proli tokom puta izmeu Tulona i Pariza, nebesa ne bi izdrala... Tokom njegovog opirnog i zanimljivog opisa onoga to je vidio u Francuskoj, Mehmed-efendija ni na jednom mjestu ne pokuava da napravi nikakvo direktno poreenje sa osmanskim drutvom. Ali on nije bio ovjek koji nije umio da opaa, njegova su poreenja esto implicitno sadrana. Njegovi opisi opservatorije sa njenim naunim instrumentima, bolnice i njene sale za seciranje, opisi kulturnih aktivnosti poput opere i pozorita, zatim francuske industrije i manufakture, arhitekture i dizajna njihovih palata i bati, potom puteva i kanala, mostova i zabrana kroz koje je prolazio, sve to zajedno stvorilo je sliku cijelog jednog, moda ak i hrabrog, novog svijeta. Kako ree jedan savremeni turski historiar, kada je Mehmed-efendija otiao u svoju misiju 1720. godine, on vie nije mogao da gleda na Pariz onako

336 kako je Evlija elebija gledao na Be, ponositim okom pograninog ratnika. Evlijinim gleditem jo uvijek su vladala slavna i svjea sjeanja na Sulejmana Velianstvenog. Iskustvo Mehmed-efendije bilo je iskustvo poraza i ponienja - drugi neuspjeh kod Bea, povlaenje iz Maarske, mirovni sporazumi u Sremskim Karlovcima i Poarevcu. Ne samo da su se Osmanlije povlaili iz centralne Evrope; sada su se suoavali sa jednom novom i uasnom opasnou, koju su u prethodnom vijeku jedva i uviali, a to je bila opasnost koju je predstavljao prodor Rusije. Vojvoda De Sent Simon, koji se izgleda sreo sa turskim ambasadorom tokom njegovog boravka u Parizu, biljei da je ovaj sa mnogo naklonosti i pronicljivosti razgledao sve ono to je Pariz mogao da mu ponudi... Izgleda da se razumio u maine i proces proizvodnje, naroito u novie i tampariju. Izgleda da je mnogo toga znao, kao i da je bio vrstan poznavalac historije i dobrih knjiga. Sen Simon takoe biljei i da je turski ambasador namjeravao da po povratku osnuje tampariju i biblioteku i da je u toj svojoj namjeri uspio. Ustvari, izgleda da je ovaj posljednji zadatak zavrio njegov sin, Mehmed-efendija, koji je sa njime iao u Pariz, a kasnije napravio izuzetnu karijeru kao diplomata, a nakratko ak i kao veliki vezir. Drugi osmanski ambasadori posjetili su London, Pariz, Berlin, Be, Madrid i Sankt Petersburg, te su izvijestili o svojim aktivnostima. Ova ambasadorska pisma razvijala su se u pravcu odreenog stila i, zaista, spisi ovakvih izvjetaja postali su neka vrsta manjeg knjievnog anra. Njihova politika sadrina je razoaravajua. Oni nam veoma malo govore o poslovima u koje su ambasadori bili ukljueni, kao i o generalnoj politikoj situaciji u Evropi; umjesto toga, prvi izvjetaji postaju stereotipni sastavi, sa gotovo standardnim slijedom aktivnosti i tema. Jedan od razloga za nedostatak politikih komentara moe biti u tome to ovi izvjetaji ni na kakav nain nisu predstavljali povjerljiva dokumenta. Kada se Mehmed-efendija vratio iz Pariza u Istanbul 1721. godine iz iste kurtoazije poslao je kopiju svog izvjetaja francuskom ambasadoru u Istanbulu, koji je dao svom tumau da izvjetaj prevede na francuski, a kasnije ga je objavio u obje prijestolnice. Oigledno nije bilo za oekivati da e osmanski ambasador rei ita od bilo kakvog

337 politikog znaaja u izvjetaju koji e biti na sve strane distribuiran. Moe se s razlogom pretpostaviti da su osmanski ambasadori, pored svojih ambasadorskih pisama, davali svojim gospodarima i neke dodatne izvjetaje o onome to su postigli. Meutim, sudei po nivou informacija dostupnih u osmanskim arhivama, ak i u kasnom osamnaestom i ranom devetnaestom vijeku, ni takvi dodatni izvjetaji nisu pruali naroito mnogo. Meutim, nekih promjena je bilo, tako da negdje od sredine osamnaestog vijeka moemo da vidimo uoljivo poboljanje u kvalitetu izvjetaja koje su pisali turski ambasadori, koji su bolje opaali i bili bolje informirani. Oni pokazuju veu otroumnost i svijest kada je u pitanju evropska politika, a ponekad pokuavaju i da naprave analizu nekih diplomatskih poteza, a povremeno ak i dugoronih historijskih trendova. Barem dvojica turskih izaslanika pronala su svoje analitiko oruje u Prolegomeni velikog arapskog istoriara Ibn Halduna, djelu koje je ve neko vrijeme bilo poznato u Turskoj i iji je vei dio nedugo prije toga bio preveden na turski. Zanimljivo je to to obojica objanjavaju dogaaje u Evropi koristei se Ibn Haldunovim terminima. Resmi-efendija, koji je otiao za ambasadora u Beu 1757. i Berlinu 1763. godine, razmatra promjene u situaciji u Evropi koje su uslijedile nakon Diplomatske revolucije i biljei uspon pruske moi i pobjede Prusije nad neprijateljima. Kako bi rekao Ibn Haldun, potpuna pobjeda jedne tek stvorene drave nad jednom starom dravom zavisi od duine vremena i ponavljajueg slijeda dogaaja. Nekoliko decenija kasnije, 1790. godine, jedan drugi osmanski ambasador u Berlinu, Azmi-efendija, pripisuje evropsku sklonost komforu i miru gubitku mukosti, koja je karakteristina za ono to Ibn Haldun naziva periodom opadanja. Zabiljeke i jednog i drugog vezane za njemaku politiku i nain ivota ukazuju na njihovo znanje i visprenost u opaanju, iako je Resmi vjerovatno pogrijeio kada je mislio kako su Berlinci bili na ivici da prihvate islam. Jedan od najpoznatijih meu osmanskim diplomatama iz kasnog osamnaestog vijeka bio je Vasif-efendija, koji je bio u Madridu od 1787. do 1789. godine. On je bio vodei naunik svog vremena, a nekoliko godina bio je i na mjestu carskog historiografa. Kasnije je

338 postao i glavni sekretar (Reis efendija) velikog vezira. Ova funkcija ukljuivala je odreeno zanimanje za spoljne poslove. Tokom svog boravka u paniji, upoznao je engleskog pisca Vilijama Bekforda (William Beckford), koji o njemu govori u svom dnevniku. Njegov sopstveni opis njegovih dogodovtina ukazuje na izvjesno razoarenje u pance. On poinje sa opisom uobiajenih potekoa sa kojima su se susretali posjetioci koji su dolazili iz Osmanskog carstva u Evropu kada bi prolazili kroz karantin, barijeru koju je postavila veina evropskih vlada, kako bi se zemlja zatitila od infekcija koje su donosili posjetioci sa Istoka. Iskrcao se u Barseloni, a odatle krenuo za Valensiju, gdje ga je razmjena poklona sa panskim komandantom prilino iziritirala. Naime, on je generalu u Barseloni dao bogato opremljen novanik, pa se stoga osjeao obaveznim da zapovjedniku Valensije, kojeg opisuje kao drugog ovjeka do premijera, ponudi isti poklon. Vasif nije bio zadovoljan rezultatom: On mi je zauzvrat poslao dvije boce maslinovog ulja. Samo iz ovog postupka moe se suditi o hravom i prizemnom karakteru naroda panije. Druga kljuna figura je Ebu Bakir Ratib-efendija, koji je bio poslan za ambasadora u Beu 1791-1792. godine. Njegovi ambasadorski izvjetaji nisu bili objavljivani, ali ih kasniji autori esto citiraju ili se na njih pozivaju. On prilino opirno pie kako o politikim tako i o vojnim pitanjima, pri emu detaljno opisuje strukturu austrijske vlade, organizaciju austrijskih oruanih snaga, pa ak dodaje i neke komentare o austrijskom drutvu. Meu mnogim osmanskim autorima kasnog osamnaestog vijeka koji su se bavili problemom osmanske nazadnosti, zaostalosti i slabljenja, on je meu prvima sugerirao da problem moda nije toliko u tome to su se Osmanlije povukli, ve u tome to su krani tako snano krenuli naprijed, te zakljuio kako bi obiaji kranske Evrope moda zasluivali blie prouavanje uz mogunost oponaanja. Osmanski sultan nije bio jedini muslimanski suveren koji je osjetio neophodnost slanja emisara u Evropu. Marokanski sultani su povremeno slali svoje izaslanike u Evropu, od kojih su neki pisali izvjetaje o svojim putovanjima i aktivnostima. Cilj njihovih putovanja obino je bio otkup muslimanskih zarobljenika koji su drani u kranskim zemljama, iako je mogue da je to bio samo zakonski paravan za

339 opravdanje razloga njihovih misija prema malikijskom zakonu. Jedan od prvih koji je ostavio iza sebe opirnu dokumentaciju bio je Vezir el-Gassani, marokanski ambasador kod panskog kralja Karla II, a koji je posjetio Madrid 1690.-1691. godine. Mavarski sultan je upravo bio zauzeo panski posjed Larae (Larache) u sjevernoj Africi i sada je predlagao da oslobodi zarobljeni garnizon vojnika u zamjenu za 500 muslimanskih zarobljenika koji su drani u paniji i 5 000 arapskih rukopisa iz biblioteke Eskorijal (Escurial). Na kraju se ambasador, uz sultanovo odobrenje, sloio s time da odustane od rukopisa i da umjesto njih uzme jo 500 zarobljenika. Po ovome izlazi da je jedan zarobljenik vrijedio koliko i deset rukopisa. Gassani je bio inteligentan i pronicljiv ovjek, i njegov opis panije, prvi postojei opis koji je napisao jedan mavarski posjetilac od zavretka rekonkviste, izuzetno je zanimljiv. On ima poneto ali ne i mnogo da nam kae o izgubljenoj slavi i sjaju mavarske panije i traginom padu Granade, i dri se uglavnom skorijih i njemu savremenih stvari i dogaaja, ne samo u paniji, ve i u Evropi uope. Za Gassanijem su otili i drugi ambasadori u Evropu, naroito u paniju, zemlju koja ih se itekako ticala. Njihovi izvjetaji su esto zanimljivi, iako je u Maroku, kao i u Turskoj, pisanje takvih ambasadorskih pisama izgleda postalo knjievni anr sa sve prihvaenijim slijedom tema, mjesta i dogaaja. Pa ipak, italac marokanskih i osmanskih ambasadorskih izvjetaja ne moe a da ne bude oduevljen izuzetnim kvalitetom marokanskog izvjetavanja o Evropi. Marokanski izaslanici pokazuju interes za razne vrste poslova u Evropi, interes koji prevazilazi tek povrne tendencije vezane za linosti i dogaaje. Oni trae i dobijaju esto dobre informacije o politikim i vjerskim, kao i trgovinskim i vojnim kretanjima, ne samo u zemljama u koje su poslati, ve i u drugim zemljama Evrope; takoer, te informacije nisu bile vezane samo za neposredne i aktuelne dogaaje, ve ponekad i za historijske dogaaje koji seu u prethodni vijek. Za razliku od njih, posjetioci iz Osmanskog carstva uglavnom su bili nezainteresirani. Njihova zapaanja o evropskoj politici - malobrojna su, a obino su i povrna i esto netana. Njihovi izvjetaji uglavnom su ogranieni na mjesta i linosti sa kojima su se susretali i oni rijetko ili uope ne pokuavaju da

340 ih sagledaju u iroj perspektivi, bilo vremenskoj ili prostornoj. Tek pred kraj osamnaestog vijeka osmanski izaslanici u Evropi poinju da nude ozbiljna razmatranja koja se tiu evropskih poslova. Ovu razliku nije teko objasniti. U islamskom svijetu, Maroko, koji se na arapskom zvao El-Magrib el-Aksa (Daleki Zapad), je bio samo udaljena i izolovana granina oblast, predstraa islama, a i kao takva bila je prilino mala i slaba zemlja. Osim toga, Marokanci nisu mogli a da ne budu vrlo svjesni prijetnje koja dolazi iz Evrope. Oni su bili svjedoci gubitka panije i Portugalije prilikom kranske rekonkviste, zemalja koje su vijekovima bile dio islamskog svijeta i ije su mnoge rtve oni primili kod sebe. I ono to je bilo jo alarmantnije, oni su bili svjedoci nastavka tog procesa rekonkviste od strane panaca i Portugalaca koji su nosili kranske zastave preko moreuza pa sve do sjevernoafrikog kopna. Na neki nain, oni su se u esnaestom vijeku susreli sa nekim problemima sa kojima su se Turci i Egipani suoili u devetnaestom. Oni su bili svjesni evropske ekspanzije, kao i vojne i ekonomske moi koje su im to omoguile. Stoga je bilo prirodno to to su Marokanci traili i dobijali pouzdane obavjetajne podatke o zemljama iz kojih je ova uoena prijetnja dolazila. Osmanska situacija bila je sasvim drugaija. Za razliku od Maroka, Osmansko carstvo nije bilo samo jedna drava, ve itav jedan svijet. Pored toga, ono nije bilo neka udaljena periferija, ve je u svom okrilju imala teritorije koje su inile srce islama. Jedini Evropljani koje su Osmanlije dobro poznavali bili su oni koje su osvojili i potinili. Ovi su odnedavno bili upotpunjeni drugim Evropljanima koji su dolazili na njihov dvor kao ponizni molioci i podnosioci raznih zahtjeva koji bi unaprijedili svoje trgovinske i diplomatske interese. Osmanski svijet bio je ogroman, raznolik i u skoro svakom pogledu samodovoljan. Na udaljene zemlje Evrope, a pogotovo zapadne Evrope, gledalo se kao na oblasti koje nisu mogle da ponude ni dobitak ni gubitak, te stoga nisu bile vrijedne naroite panje. Tek pred drugu polovinu osamnaestog vijeka, kada je serija vojnih poraza konano otvorila oi osmanskoj vladajuoj eliti po pitanju promjena koje su se desile u odnosu snaga, oni su poeli da tragaju za informacijama o ovom spoljnom svijetu, jo uvijek misterioznom, jo uvijek dostojnom prezrenja, ali sada i opasnom.

341 Iranski ahovi bili su jo manje od svojih kolega, bilo u Turskoj ili Maroku, zainteresovani za slanje ambasada po Evropi. Prvi perzijski diplomata koji je posjetio Englesku bio je Nakd Ali-beg, koji je izgleda tamo iao u pratnji ser Roberta erlija, 1626. godine. Jedini koji je privukao bilo kakvu panju, bio je Muhammed Reza-beg, kojeg je ah poslao u Pariz 1714. godine. Njegove aktivnosti dovele su do potpisivanja francusko-perzijskog sporazuma sljedee godine. Linost i aktivnosti ovog ambasadora izazvale su pravo pomodno ludilo u Francuskoj, rezultat je bila poprilina koliina odgovarajue ikonografije i knjievnih djela, to je sve inspirisalo i Monteskjeova Lettres Persanes. Nema dokaza da je ova misija izazvala ma i najmanji talas panje u Iranu. Perzijske diplomatske aktivnosti u Evropi nisu, u pravom smislu te rijei, ni poele sve do devetnaestog vijeka, kada je irenje Napoleonovih ratova s jedne i prodor Rusije s druge strane prisililo ak i vladare Irana, koji su bili okrenuti samo ka svojim unutranjim poslovima, da se okrenu i vani ka Zapadu. Prva znaajna linost meu onim Irancima koji su posjetili Zapad bio je Hadi Mirza Ebu l-Hasan Han ibn Mirza Muhammed Ali irazi, obino poznat kao Ebu l-Hasan irazi. Roak i zet dotadanjeg glavnog ambasadora, otiao je iz Teherana u London 7. maja 1809. godine, u drutvu uvenog Dejmsa Morijea (James Morier), autora besmrtnog djela Hadi Baba od Isfahana (Hajji Baba of Isfahan). Glavna svrha njegove misije bila je da osigura plaanje subvencije koju je Britanija obeala Perziji kao dio preliminarnog ugovora iz marta 1809. godine, kao i da ugovori nain te isplate. Napustio je London 18. jula 1810., i po povratku je bio u drutvu Dejmsa Morijea i ser Gora Auslija (Sir Gore Ouseley), orijentaliste. Godine 1815. otiao je u Sankt Petersburg kao specijalni izaslanik, a 1818. se vratio kako bi izvrio specijalnu misiju u Engleskoj. Kasnije je postavljen na mjesto odgovornog za odnose sa stranim vladama i na toj dunosti je ostao sve do 1834. godine, kada je ah Fath Ali umro. Pored niza izvjetaja iz Engleske, postoji i jedan nedovreni i neobjavljeni dnevnik koji je napisao sam irazi o svojoj misiji u Engleskoj u periodu 1809-1810. Drugi perzijski izaslanik na Zapad bio je Husein Han Kukaddem Ajudan-bai, vojni oficir koji se uzdigao do ina naelnika opeg

342 odjeljenja u vojsci, ili generalnog autanta, odakle mu i potie titula u imenu. Godine 1838., Muhammed ah ga je poslao u misiju u Evropu, oigledno sa ciljem da osigura opoziv britanskog ambasadora u Teheranu, ser Dona Meknejla (Sir John McNeill). Putovao je preko Istanbula i Bea do Pariza, a odatle za London, gdje je stigao aprila 1839. godine. Izgleda da on sam nije ostavio nikakve zabiljeke o onome to mu se dogaalo, ali postoji jedan izvjetaj o njegovoj misiji koji je napisao jedan lan njegovog osoblja. Sljedei pasusi pokazuju svijest o neophodnosti bolje pripreme za odnose sa zapadnim svijetom: Dok smo bili u Parizu, pokuao sam da doem do knjige koja bi sadrala opise zemalja naseljenog svijeta, kao i opis njihovog naina ivota, kako bih na ovim stranicama mogao da citiram izvode iz nje o svakoj zemlji. Kada smo odlazili iz Pariza za Iran, M. uanen (Jouannin), prevodilac francuske vlade, dao mi je na poklon knjigu iz geografije u kojoj je bio opisan cijeli svijet... Provizorni prijevod mi je napravio g. Dabrail, kranin koji je bio prvi prevodilac pri naoj misiji. (...) Ustvari, poto Evropljani uvijek ele da se informiu o pravoj situaciji u svim zemljama na svijetu, oni su jako dugo slali svoje strunjake u sve krajeve, kako bi paljivo osmotrili i zabiljeili situaciju, a onda prikupili sve informacije i stavili ih u ovu knjigu iz geografije. (...) Ako bi Njegovo Visoanstvo ahinah... naruio prijevod ove knjige na perzijski jezik, bilo bi to od trajne vrijednosti za kraljevinu Iran, kao i za sve islamske narode. Naravno, ove muslimanske diplomate nisu bili jedini posjetioci koji su dolazili iz islamskog svijeta na Zapad. Tako su tokom srednjeg vijeka lanovi kranskih i jevrejskih manjina nastavili da putuju u Evropu bilo iz vjerskih bilo iz trgovinskih razloga. Jedan od njih, haldejski svetenik Ilijas ibn Hanna od Mosula, putovao je 1668. godine u Italiju, Francusku i paniju, a odatle je brodom krenuo put amerikih kolonija. On je gotovo sigurno bio prvi stanovnik Bliskog istoka koji je posjetio i opisao Novi svijet, gdje je naveliko putovao po Peruu, Panami i Meksiku. Jevreji su, to je i bilo za oekivati, usvojili opa shvatanja onih drutava iji su bili dio. Tokom itavog srednjeg vijeka kao i poetkom

343 modernog doba Jevreji su u kranskom svijetu bili malobrojniji, kulturoloki na niem nivou i manji po znaaju od svoje brae po vjeri koja su ivjela u islamskim zemljama. Pa ipak, iako imamo brojne izvjetaje jevrejskih putnika koji su ili iz Evrope na Bliski istok, imamo tek neke koje su pisali jevrejski putnici sa Bliskog istoka u Evropi. Naravno, bila je tu dra Svete zemlje koja je privlaila uene i pobone Jevreje i vukla ih da putuju ka istoku na hodoae. Prije su upravo oni mogli da ostave pisane izvjetaje o svojim putovanjima, nego diplomate i trgovci. No i pored toga, nepostojanje knjiga o putovanjima koje bi pisali Jevreji iz Levanta koji su imali veze sa Zapadom bilo je zauujue. Pored sauvanih odlomaka o putovanjima Ibrahima ibn Jakuba, koji je vjerovatno bio preobraenik u islam, jedino djelo od znaaja napisao je jerusalimski rabin koji se zvao Haim David Azulaj, koji je mnogo putovao po zapadnoj Evropi kako bi prikupio priloge za rabinsku bogosloviju u Hebronu. Ukupno je putovao tri puta: prvi put, u periodu izmeu 1753. i 1758. godine, i to u Italiju, Njemaku, Holandiju, Englesku i Francusku; drugi put 1764. godine u iste te zemlje; trei put 1781. godine samo u Italiju, gdje je i ostao do svoje smrti u Livornu 1806. O svom prvom putovanju napisao je knjigu koja je objavljena prije nekoliko godina prema njegovom potpisanom manuskriptu, koji se sada nalazi na jevrejskoj bogosloviji u Njujorku. Bilo je i trgovaca, ak trgovaca muslimana, koji su putovali u Evropu, ali je njihov broj, s dobrim razlogom, bio vrlo mali u poreenju sa prisustvom Evropljana u islamskim zemljama. No, ako nita, u Veneciji su smatrani znaajnima te su ak postigli i neto to je, iako normalno za kranske posjetioce muslimanskih zemalja, bilo praktino jedinstven sluaj za muslimane u Evropi, naime, dobili su prostorije sa stalnim boravinim smjetajem. Arabizovana rije grkog porijekla, funduk, koristila se za krme sa mogunou smjetaja ljudi i ivotinja, kao i sa skladinim prostorom za robu, to je sve bilo uobiajeno u muslimanskom svijetu. Kasnije tokom srednjeg vijeka, raznim grupama trgovaca iz Evrope u muslimanskim zemljama bilo je dozvoljeno da dre svoje sopstvene funduke, koji su postali poznati po njihovim razliitim nacionalnim ili regionalnim nazivima. Tako su u muslimanskim gradovima postojali venecijanski, enovljanski, francuski i drugi funduci.

344 Jedini parnjak ovakvim krmama u Evropi bio je Fondaco dei Turchi u Veneciji. U venecijanskim izvorima postoji svjedoanstvo o postojanju jedne male kolonije osmanskih trgovaca u Veneciji u kasnom esnaestom vijeku. Po izbijanju rata izmeu Venecije i Turske 1570. godine, venecijanski Senat je dobio izvjetaj po kojem je mletaki bailo, ili izaslanik Markantonio Barbaro, zajedno sa jo nekim trgovcima iz Venecije, uhapen u Istanbulu. Tako je Senat odluio da uini isto u Veneciji sa turskim dravljanima i njihovom robom koja je bila u gradu, kako bi u svakom sluaju ti ljudi i njihova roba olakali oslobaanje naih ljudi i njihove imovine. Nema podataka o broju trgovaca, niti o vrijednosti i koliini njihove robe. Meutim, kasnije e se pokazati da su ovi podaci bili izuzetno bitni, poto je u proljee 1571. godine Mehmedpaa poslao poruku u Veneciju sa prijedlogom da se oni razmijene za Venecijance i njihovu robu koji su zadrani u Istanbulu. Neki od ovih turskih trgovaca koji su zadrani u Veneciji moda su bili Jevreji. U maju 1571. godine, zatoenici su bili osloboeni, a dozvoljeno im je i da nastave sa svojim aktivnostima na Rialtu. Ovo je vjerovatno bio dio dogovora koji je i Venecijancima dozvoljavao da se vrate u Istanbul i nastave sa radom. Jedan drugi izvjetaj o turskom prisustvu u Veneciji potie iz vremena pomorske pobjede zapadnih sila nad Turcima kod Lepanta, kada se, prema rijeima jednog italijanskog historiara, turska zajednica prepustila bunim scenama oaja, tipino orijentalnim u svojoj teatralnosti. Turski trgovci su pobjegli iz Rialta i zatvorili se u svoje kue itava etiri dana, bojei se da e ih djeca kamenovati. Zakljuenjem mira izmeu Venecije i Turske u martu 1573. godine poslovi su nastavljeni uobiajenim tokom. Broj poslovnih ljudi iz Osmanskog carstva koji su poslovali u Veneciji poveao se i sada je sigurno ukljuivao i odreeni procenat muslimana. Godine 1587., venecijanski Senat odluio je da povea broj turskih tumaa u svojoj slubi sa jednog na dvojicu. Praktine potrebe kolonije muslimana koji su tu boravili, konano je natjerala venecijanske vlasti da dozvole Turcima pravo na funduk, slino pravu koje su u muslimasnkim zemljama uivali kranski trgovci. Tako neto je ve postojalo u vidu uvenog funduka koji je bio odobren Nijemcima u Veneciji, a koji se

345 zvao Fondoco dei Tedeschi. Prema jednom italijanskom izvoru, ve u avgustu 1573. godine, to jest ubrzo nakon potpisivanja mira, Turci su traili za potrebe trgovine neko sopstveno mjesto poput onoga koje imaju Jevreji u svom getu. Ovakva paralela bi prije pala na pamet jednom Venecijancu nego jednom Turinu. Naredne godine, jedan Grk koji je boravio u Veneciji i koji je tvrdio da poznaje turski nain ivota, njihovo ponaanje i obiaje poslao je dudu pismo u kojem istie loe strane koje sobom donosi situacija u kojoj imamo Turke koji ive razasuti svuda po gradu. Turski trgovci, veli on, koriste svaku priliku da pljakaju, zavode djeake i zloupotrebljavaju ene kranke. U isto vrijeme, i njima samima se deavaju pljake i ubistva. Stoga, dajui primjer objekata koji su dati na korienje kranskim trgovcima na Istoku, on predlae da se i pripadnicima turske nacije obezbijedi takva vrsta smjetaja samo za njih. Venecijanski Senat usvojio je ovaj prijedlog 16. avgusta 1575. godine. 4. avgusta 1579., Aneoska krma, Osteria del Angelo, odabrana je za tu svrhu i tokom nekoliko godina sluila je kao Fondaco dei Turchi. Ubrzo je ustanovljeno da je isuvie mala kako bi ugostila i smjestila brojne trgovce sa velikim brojem pomonika i ogromnim koliinama robe. Arhive biljee kako su te prostorije bile dovoljne da smjeste samo bosanske i albanske Turke, dok su azijatski Turci, tada malobrojni, morali da trae smjetaj drugdje, u drugim krmama i privatnim kuama. Turcima je rulja oigledno jo uvijek zadavala nevolje i to do te mjere da su sudske vlasti, Avogadori di Comun, avgusta 1594. godine izdale proklamaciju po kojoj svakome ko se o njih ogrijei, bilo rijeju ili djelom, prijeti protjerivanjem, zatvorom ili ropstvom na galiji. Kako su rekli, elja je republike da im se omogui da ive i rade u miru i na zadovoljavajui nain, kao to su inili i do sada. Ustanovljavanje Fondaco dei Turchi nije prolo bez otpora. U jednoj anonimnoj peticiji koja je iznijeta pred vladu u Veneciji aprila 1602. godine energino su iznijeti razlozi protivljenja, uz upotrebu kako vjerske terminologije, tako i politikih i ekonomskih argumenata. Prisustvo velikog broja Turaka, sakupljenih na jednom mjestu, bilo bi opasno. To bi moglo da dovede do izgradnje damije i oboavanja Muhammeda, to je jo vei skandal od ve postojeeg prisustva Jevreja i Nijemaca

346 protestanata. Lascivno ponaanje Turaka pretvorilo bi Fondaco u jazbinu poroka i kaljugu grijeha. Njihovo prisustvo takoe bi moglo da poslui i politikim ambicijama Turaka koji bi, posjedujui veliku pomorsku silu i budui predvoeni monim sultanom, mogli da predstavljaju daleko veu opasnost za Veneciju od prezrenja dostojnih Jevreja koji i nemaju vou. Od takve institucije ne moe biti ni trgovinske koristi, poto je roba koju Turci alju iz Istanbula gotovo bezvrijedna. No, uprkos ovim i drugim prigovorima, projekat je nastavljen i Fondaco dei Turchi je dobio novo i vee sjedite u koje je i preseljen marta 1621. godine. Ovaj vei i prostraniji smjetaj omoguio je Azijatima da se premjeste iz svojih stanova po gradu u ovaj novi centar. Izgleda da se meu Azijatima pojavilo neto otpora prema ovom premjetanju, a ini se i da je u Fondaco dei Turchi vladala podjela na dvije zajednice: zajednicu azijatskih i konstantinopoljskih Turaka i zajednicu bosanskih i albanskih Turaka. Tokom sedamnaestog i osamnaestog vijeka dolo je do opadanja aktivnosti u Fondaco dei Turchi. On je s vremena na vrijeme zatvaran zbog izbijanja neprijateljstava izmeu Mletake republike i Osmanskog carstva. Ponovna otvaranja esto su dugo bivala odlagana, a povratak osmanskih trgovaca spor i ogranien. Postoje izvjetaji o albama upuivanim vlasnicima zgrade kako zgrada propada. Ovi su svaki put odbijali njihove molbe za popravkama i poboljanjem, pod izgovorom da ogranieni broj posjetilaca ini itav posao neprofitabilnim. Neke popravke izvrene su tek 1740. godine. Pedeset gostiju potpisalo je peticiju alei se na preveliku kiriju i sve manji komfor i, nakon mnogo natezanja i uz javnu inspekciju, vlasnici su napokon prihvatili da izvre neke minimalne popravke. Sve ukazuje na to da je od kraja sedamnaestog vijeka, broj lanova osmanske trgovake zajednice u Veneciji stalno opadao, to je bez sumnje bila posljedica ekonomskog opadanja koje je tokom sedamnaestog i osamnaestog vijeka zadesilo i osmansku privredu i privredu Venecije. Ovo je naroito uticalo na izvoz osmanske drave, koji je sada bio ogranien skoro u potpunosti na sirovine. Nakon potpisivanja Karlovakog sporazuma 1699. godine, turski trgovci su se sporo vraali u Veneciju, a veina ih je preferirala da robu alje posredstvom referenata ili opunomoenika, izbjegavajui time potrebu da ostaju u inostranstvu, u zemlji nevjernika.

347 Kada su se kasnije tokom osamnaestog vijeka osmanski trgovci ponovo pojavili u Veneciji, njihov sastav je bio promijenjen. Takozvani Azijati, koji su uvijek bili u manjini, praktino su nestali. Veina posjetilaca koji se spominju sredinom i krajem osamnaestog vijeka dolaze sa Balkana. Pojavila se i kvalitativna razlika meu posjetiocima. Nastojnik Fondaco dei Turchi biljei 1750. godine kako meu turskim novopridolicama ima vie sluga nego trgovaca. Bezbjednost ovih posjetilaca od fanatizma i neprijateljskog stava Venecijanaca prema njima i dalje je ostala problem. Jedan zakon iz 1612. godine propisao je stroge kazne za bilo koga ko povrijedi, rijeju ili djelom, stranog trgovca koji radi u gradu. Stalno vraanje na ovu temu ukazuje na to da zatita muslimanskih putnika ili stanovnika od uvreda ili povreda, nije bila lahak zadatak. Ako je Venecija, koja je ivjela od trgovine iz Levanta, imala tekoe da tolerira muslimansko prisustvo u svojoj sredini, skoro da ne iznenauje injenica da su ga drugi smatrali nemoguim. Od panije do vedske, kraljevski i lokalni edikti zabranjuju ulazak Jevrejima i muslimanima (koji su obino oznaavani kao Mavari ili Turci), kao i njihovo naseljavanje. U Sporazumu iz Utrehta iz 1713. godine, kojim se vlada panije odrie svog prava na Gibraltar u korist Engleske, pansko priznavanje engleskog suvereniteta dato je pod uslovom da Njeno Britansko Velianstvo, a na zahtjev katolikog kralja, da svoj pristanak i sloi se da nikakva dozvola nee biti data ni pod kakvim izgovorom bilo Jevrejima bilo Mavarima, da se nastane ili obitavaju u reenom gradu Gibraltaru. Vrijedi napomenuti da se guverneri Njenog Britanskog Velianstva od samog poetka nisu obazirali na davanje takvog obeanja. Drugdje je nedostatak volje kod Evropljana da primaju muslimanske posjetioce bila praena podjednakom nevoljnou muslimana, pa ak i drugih stanovnika Bliskog istoka, da idu u Evropu. Tek aica Jevreja iz Levanta iz poslovnih razloga se naselila u Italiji ili Beu, odravajui kontakte sa svojom osmanskom otadbinom. Osim stanovnika funduka Fondaco dei Turchi u Veneciji i male grupe Turaka koji su se kasnije pojavili u Marseju i Beu, tek mali broj muslimana je ostajao due vrijeme u kranskim zemljama, bilo zbog trgovine, bilo iz nekog drugog razloga. Dobar pokazatelj povezanosti situacija u ova dva svijeta jeste

348 kretanje izbjeglica. Dok je veliki broj Jevreja i kranskih disidenata raznih profila bjeao iz kranskih u islamske zemlje, tek je vrlo mali broj njih osjeao potrebu da ide u suprotnom smjeru. Jedan mali broj Grka krana migrirao je iz Grke u Italiju tokom opadanja i konanog pada Bizantijskog carstva; kasnije su se male grupe krana Maronita iz Libana, kao i neto Jermena i Grka, uglavnom unijata, naselile u Rimu, Veneciji i drugim evropskim gradovima. Sve u svemu, istoni krani su se komotnije osjeali kao nevjernici u muslimanskoj Turskoj, nego kao izmatici u kranskoj Evropi. Samo je jedna grupa izbjeglica sa Istoka na Zapad bila od nekakvog znaaja. U pitanju je nekoliko osmanskih prineva koji su, nakon neuspjenih dinastikih rasprava kod kue, potraili utoite a ponekad i podrku u Evropi, ali uvijek bez nekog efekta. Najpoznatiji meu njima bio je princ Dem, sin Mehmeda Osvajaa, brat Bajazita II. Nakon neuspjenog pokuaja da naslijedi prijesto, Dem je izbjegao na ostrvo Rodos kojim su tada vladali vitezovi reda Svetog Jovana, a 1482. godine otplovio je odatle za Francusku. Bezuspjeno je pokuavao da stekne podrku meu evropskim vladarima, koji su u njemu prije vidjeli taoca ili piona koji se mogao upotrijebiti protiv turskog sultana. Neko vrijeme bio je praktino interniran u Francuskoj i stavljen pod brigu vitezova Sv. Jovana. Bio je u drutvu male grupe drugova iz Turske, od kojih je jedan, vjerovatno izvjesni Hajdar, ostavio memoare koji su moda upravo i najranija sauvana pripovijest nekog Turina koji je posjetio kransku Evropu. Njegova tura zapaanja o mjestima i ljudima u Francuskoj i Italiji, predstavljaju karakteristinu mjeavinu iznenaenja, odvratnosti i ravnodunosti. Princ je etiri mjeseca proveo u Nici i izgleda da se prilino dobro zabavljao. Dio tog zabavljanja sastojao se i od posjeivanja balova na kojima je autor ovih memoara, poput mnogih kasnijih muslimanskih putnika, bio duboko okiran ovim udnim obiajem Evropljana: Dovedoe prelijepe devojke iz grada, a one se stadoe epuriti poput paunova. Po njihovim obiajima, ene se ne pokrivaju kako i dolikuje, ve naprotiv, srene su da se grle i ljube. Ako se umore od svojih igara i poele da se odmore, onda sjednu u krilo nepoznatim mukarcima. Vratovi i ui su im otkriveni. Princ je imao odnose

349 sa mnogima od ovih lijepih djevojaka. Dok je bio u Nici, princ je sastavio ovaj kuplet: Prekrasni grad Nica ba je pravo blago, U njem ovjek radi to mu srcu drago. Kasnije su Vitezovi i papa Inoentije III smatrali da je preporuljivo zarad opeg dobra kranskog svijeta premjestiti princa Dema u Rim, gdje je on i doao 4. marta 1489. godine. Deset dana kasnije, papa ga je uz odgovarajuu ceremoniju primio, ali tada je postao objekat prije nego subjekat raznih manipulacija i cjenkanja meu njegovim kranskim uvarima. 1494. godine, francuski kralj Karlo VIII otiao je u Rim i preuzeo Dema od pape. On se pridruio kralju u njegovom pohodu na Napulj, ali se u putu razbolio i umro u Napulju 25. februara 1495. Glasine kau da je bio otrovan po papinom nareenju ili, prema nekim kasnijim izvorima, po nareenju sultana. Izbjegli osmanski princ ostavio je testament u kojem trai da se njegova smrt javno objavi, kako nevjernici ne bi mogli da upotrebljavaju njegovo ime u svojim planovima za napad na islam. Takoe je traio i da njegov brat prenese njegovo tijelo u osmanske zemlje, plati njegove dugove i pobrine se za njegovu majku, njegovu ker i druge lanove njegovog doma. Tako je i bilo uinjeno. O Demovim avanturama meu Francima ostalo je nekih zapisa kod Turaka. Na kraju krajeva, on je bio jedan osmanski princ. Bio je i pjesnik od ugleda. Njegove pjesme bile su prikupljene u dva divana, tj. u dvije zbirke od kojih je jedna bila na perzijskom, a druga na turskom jeziku. Pored navedenih memoara, u turskim arhivama sauvan je i niz drugih dokumenata, ukljuujui tu i neka od Demovih linih pisama, a tu je ak i jedan kratak izvjetaj o ispitivanju nekog osmanskog pijuna koji je bio poslat iz Istanbula da nadgleda Demove aktivnosti. Jo jedan, mada manje poznat prognanik, bio je libanski princ Fahruddin Man. Kao prilagodljiv ovjek, bio je opisivan na razne naine - kao musliman, druz i kranin. Istjeran iz Libana nakon neuspjelog pokuaja da se suprotstavi Osmanlijama, u Italiji je proveo period od 1613. do 1618. godine. Stigavi u Livorao, vei dio vremena proveo je

350 u Firenci, zatim je preao na Siciliju i konano u Napulj, prije nego to se vratio kui. Opis njegovih putovanja i utisaka, vjerovatno prireen iz njegovih linih izjava, sauvao je njegov biograf. Uticaj njegovog boravka u Evropi moe se vidjeti na vie naina. U Bejrutu je izgradio palatu u italijanskom stilu, doveo iz Toskane strunjake iz raznih oblasti da rade u Libanu i, to je jedna zanimljiva novina, ostavio je novac za svoju djecu u jednoj firentinskoj banci. Ali osim zapisa ambasadora, ovo su otprilike jedini iole znaajni zapisi koji su sauvani o osmanskim putnicima u Evropu. O turskoj zajednici u Veneciji podaci se mogu pronai u venecijanskim dokumentima i hronikama; u turskim izvorima koji su do sada pronaeni, ona se praktino uope ne spominje. Naravno, u krugovima iz kojih potiu turski hroniari, kretanje i aktivnosti malih grupa balkanskih trgovaca svakako nisu bile od interesa. Samo povremene intervencije osmanske vlasti kojima su se titili osmanski podanici u inostranstvu, bivale su uzgred spomenute. Pored diplomata, trgovaca i hodoasnika, mora da je postojala jo jedna kategorija koja je davala informacije u vezi sa Zapadom, a to su bili pijuni. Po prirodi stvari, dostupno je tek neto malo informacija o njihovim aktivnostima. Tajna sluba koja nije tajna, ne slui svrsi, a aktivnosti pijunskih organizacija obino nisu javno dokumentovane. Postoje, meutim, neki pokazatelji u nekim izvorima, koji ukazuju na to da su, prvo, muslimanske zemlje uestvovale u nekim pijunskim aktivnostima u kranskom svijetu, i drugo, da su te aktivnosti bile malog obima i neuspjene u odnosu na kranske aktivnosti u islamskim zemljama. Tek povremeno, neke srene okolnosti daju nam uvid u pijune i njihov rad. Jedan primjer, ve je bio spomenut izvjetaj jednog osmanskog tajnog agenta koji je bio poslat u Francusku 1486. godine radi praenja izbjeglog princa Dema. Dolazak jednog osmanskog princa, brata vladajueg sultana i poraenog kandidata za titulu sultana, predstavljao je oigledno iskuenje i dobru priliku za vladare kranskih zemalja. Tokom njegovog dvanaestogodinjeg boravka u Evropi, princ Dem postao je sredite itavog niza zavjera i intriga, iji je cilj bio da se on na neki nain upotrijebi protiv Osmanske drave. Sultan je, to je i prirodno, sa zebnjom i zabrinutou morao da pazi na svog rivala, te

351 postoje mnogi pokazatelji kako su Osmanlije, kako diplomatijom tako i pijunaom, ulagali napore da prvo pronau izbjeglog princa, a potom da ga ili ponovo zarobe ili uklone. Meu brojnim dokumentima u arhivama Topkapi Palate koja se tiu Dema, postoji izvjetaj izvjesnog Baraka, turskog pomorskog kapetana koji je bio poslat u Italiju, a potom i u Francusku, da je pronaao nestalog princa. Od svih raznih ogranaka turske slube, pomorac je gotovo jedini koji je mogao da ima barem kakvo-takvo znanje nekog evropskog jezika i koliko-toliko poznavanje evropskih obiaja i naina da pritom ne privue nepotrebnu panju. Taj dokument izgleda kao pismena izjava data pod zakletvom, a uglavnom se tie Barakova putovanja ka odreditu. Logino je pretpostaviti da je dao i iri usmeni izvjetaj o cilju svoje misije. Jo jedna zanimljiva linost jeste prvi poznati osmanski emisar koji je posjetio Englesku. Ime mu se razliito navodi, ali je najpoznatije od njih - Gabrijel de Frens. Iako roen u Francuskoj, Gabrijelova veza sa Bliskim istokom potie od njegovog oca koji je bio francuski konzul u Aleksandriji. Dok je jo bio mladi, zarobili su ga dalmatinski hajduci i prodali Turcima kao roba. Primio je islam i uzeo ime Mahmud Abdullah i stupio u sultanovu slubu, gde je bio naroito koristan u voenju i organizovanju pijunae u interesu Osmanlija. Kranske drave su u svakom pogledu bile u boljoj situaciji kada se radilo o pijunai. Imale su na raspolaganju ljude koji su poznavali jezike Bliskog istoka. Od ranih vremena imali su zajednice koje su bile nastanjene u bliskoistonim zemljama i, to je moda i najvanije od svega, postojao je veliki broj potencijalnih simpatizera i zaposlenih u lokalnim kranskim zajednicama koje su ivjele u islamskim zemljama. Povremeno se u izvorima mogu nai djelii informacija iz kojih je jasno da su, od vremena bizantijskih careva pa sve do vremena drava modernog kranstva, evropski neprijatelji islamskog carstva imali rairenu pijunsku mreu. Muslimani, iako su bez sumnje imali iste potrebe, nisu imali jednake prilike za to. U kranskoj Evropi nije bilo muslimanskih zajednica. Oni muslimani koji su ostali na teritorijama koje su ponovo preuzeli krani, kao to je bio sluaj sa panijom, Portugalijom i junom Italijom, ubrzo su bili iskorijenjeni. Postoje neka svjedoanstva da su Osmanlije imali

352 prilike da privuku jevrejske simpatizere u panskoj kraljevini, ali do koje mjere nije poznato. U Evropi nisu imali nastanjenih svojih ljudi, u Evropu je putovao tek mali broj njih, te su tako bili praktino uskraeni za bilo kakvo poznavanje iz prve ruke, kako evropskih jezika tako i njihovog naina ivota i tamonje situacije. Informacije kojima su oni raspolagali uglavnom su dolazile iz dva izvora: od Jevreja, naroito od Jevreja koji su tek pristigli iz Evrope, i od kranskih otpadnika i avanturista koji su stupali u slubu neke od muslimanskih zemalja. Nekoliko sauvanih tekstova daju nam neku vrstu pokazatelja o tome koja vrsta ljudi je bila u pitanju, kao i koju vrstu informacija su oni mogli da ponude. Rad koji je ve citiran gore, a iji je autor jedan Egipanin iz etrnaestog vijeka po imenu Umeri, ukljuuje i opis kranskih drava Evrope koji je dobio, kako kae, od jednog enovljana ije je ime Balban, a za kojeg kae da je osloboeni rob. Balban za sebe kae da se zove Domenikino, sin Tadea (zapis nije siguran) iz velike enovljanske porodice Doria. Umerijev opis poinje od cara i kralja Francuske, preko neto detaljnijeg opisa Provanse i italijanskih drava, zatim se biljei dolazak Franaka u Siriju i iz odlazak iz je, a zavrava se izvinjenjem to je u svoje djelo ukljuio takve dogaaje: Ovaj saeti prikaz naina i uslova ivota Franaka, dali smo samo zato to on potpada pod oblast onoga na ta smo ve ukazali kada se govorilo o podjeli klimata u franakim zemljama. U drugom sluaju, ovo bi ispalo iz teme ove knjige, iako nije sasvim beskorisno... Postojale su kako praktine tako i ideoloke barijere na putu muslimana u Evropu. Ve u etrnaestom vijeku, prvo Venecija i Raguza, a kasnije Marsej i druge kranske pomorske luke, poele su da preduzimaju mjere zatite od kuge. Ovo je preraslo u sistem koji je postao poznat kao karantin sa periodom ekanja od etrdeset dana, a koji su propisale vlasti Venecije u petnaestom vijeku i koji se odnosio na sve posjetioce koji su dolazili iz osmanskih zemalja. Sa sve veom razlikom u standardima po pitanju zdravstva i higijene izmeu Zapada i Istoka, karantin je postao stalna institucija koja je smatrana neophodnom radi zatite Evrope od zaraze. Ova odluka je najstroije sprovoena, bez obzira na neiju vjersku ili nacionalnu pripadnost, status ili poloaj. Bili su joj podloni ambasadori i veliki trgovci nita manje nego skromni hodoasnici, dostojanstvenici u

353 povratku nita manje nego muslimani koji su dolazili kao posjetioci. Veina muslimanskih ambasadora imala je tota da kae o tim karantinskim stacionarima, koje su oni, prirodno, smatrali i uvredljivim i iritantnim. Dio problema bio je i u tome to je njihovo utamnienje u karantinu davalo priliku lokalnom stanovnitvu da dolazi i netremice ih posmatra. Mehmed-efendija bio je zadran neko vrijeme u Setu, karantinskom stacionaru na jugu Francuske, gdje se, kako nam kae, dogaalo sljedee: ... Kada bih krenuo u etnju, veliko mnotvo mukaraca i naroito ena, dolazilo bi da me gleda... ene su poinjale u grupama od po deset i ne bi odustajale sve do pet sati nakon zalaska sunca, poto su se sve ene raznih statusa iz cijelog kraja... okupile u Setu kako bi me vidjele. Vasif-efendija daje sljedei opis: Poto je lazaret bio okruen palisadnom ogradom, posmatrai koji su dolazili izokola, pozdravljali su nas izdaleka. Poto nikada u svom ivotu nisu vidjeli ljude ili odore iz naih krajeva, bili su jako zaueni. Ponekad su ovim ambasadorima nuena neubjedljiva izvinjenja za ova ponienja. Tako 1790. godine Azmi alje izvetaj iz Berlina: General je lino doao u nau kuu i rekao: to se vas tie, ne bi bilo potrebe da ekate u karantinu, ali da vas nismo podvrgli karantinu, to bi izazvalo mnogo govorkanja meu stanovnitvom. Ovim rijeima pokuao je da se opravda. Vremenom je institucija karantina postala glavna prepreka bliem odnosu i komunikaciji izmeu kranskog i islamskog svijeta. Jedan engleski putnik na Istok u ranom devetnaestom vijeku dobro je opisao kako materijalni tako i psiholoki uticaj koji je imala ova prepreka: Dva pogranina grada udaljena su jedan od drugog manje od pukometa, pa ipak njihovi stanovnici nisu u kontaktu. Maari na sjevernoj a Turci i Srbi na junoj strani rijeke Save toliko su razdvojeni kao da izmeu njih lei pedeset prostranih pokrajina. Od ljudi koji su se oko mene uurbano motali po ulicama Semlina, moda nije postojao ni jedan jedini koji je ikada otiao da baci pogled na stranu rasu koja je ivela iza zidina dvorca na suprotnoj strani. Kuga i strah od nje odvojili su ove ljude jedne od drugih. Svi dolasci i odlasci stoje pod zabranom straha njene ute zastave. Ako se usudi da prekri zakone karantina, bie poslat na sud vojnom brzinom. Sud e ti doviknuti presudu sa nekih pedeset jardi

354 daljine. Svetenik e te, umjesto njenog aputanja u uho slatkog nadanja koje prua vjera, utjeiti sa iste udaljenosti koja je potrebna za dvoboj, nakon ega e biti paljivo upucan i briljivo sahranjen u zemlji lazareta. Kada je sve bilo pripremljeno za na odlazak, sili smo u jedan ograeni dio zgrade karantina, gdje smo ekali kompromitovanog oficira austrijske vlade (oficira koji je bio u kontaktu sa osobama ili predmetima za koje se smatralo da bi mogli biti zaraeni), ija je dunost bila da nadgleda prelazak preko granice i koji je zbog toga ivio u stanju neprekidne izolacije. amci sa svojim ,,kompromitovanim veslaima takoe su bili spremni. Nakon dolaska u dodir sa bilo kojim stvorenjem ili stvari koje pripadaju Osmanskom carstvu, za nas bi bilo nemogue da se vratimo na austrijsku teritoriju, a da ne provedemo etrnaest dana u zatvoru u lazaretu. Stoga smo smatrali da je izuzetno vano da se, prije nego to izaemo, pobrinemo da nijedna od stvari neophodnih za na dalji put ne bude zaboravljena. U tolikoj naoj zabrinutosti i nastojanju da izbjegnemo takvu zlu sreu, uspjeli smo da organizujemo na odlazak iz Semlina [Zemuna] sa gotovo isto toliko ceremonijalne i sveane panje kao da smo se pripremali za odlazak sa ovog svijeta. Nekoliko ljubaznih ljudi koji su bili utivi prema nama tokom naeg kratkog boravka na ovom mjestu sili su da nam poele srean put sa rijene obale. I sada, dok smo sa njima stajali udaljeni 3-4 jarde od kompromitovanog oficira, oni su nas upitali da li smo sasvim sigurni kako smo zavrili sve nae poslove u kranskim zemljama, kao i da li imamo neke molbe pred odlazak. Ponovili smo ova zabrinuta pitanja naim slugama i bacili se u razmiljanje puno zebnje kako bismo izbjegli svaku mogunost da ostanemo odsjeeni od nekog dragog nam predmeta: da li su bili potpuno sigurni da nita nije zaboravljeno, recimo, miriljavi kovei sa zlatnim neodoljivo primamljivim kreditnim pismom od kojeg bismo se zauvijek rastali? Ipak ne sva naa blaga bila su bezbjedno smjetena na amac, a mi smo bili spremni da se smjestimo do njih. Stoga smo se rukovali sa naim prijateljima iz Semlina [Zemuna], a oni su se odmah odmakli nekoliko koraka od nas, kako bi nas ostavili u centru prostora izmeu njih i kompromitovanog oficira.

355 Ovaj potonji je onda priao i jo jednom upitao da li smo zavrili sa civilizovanim svijetom, pruajui ruku. Ja sam mu pruio svoju i time je stavljena taka na kranski svijet za jako dugo vrijeme. Prvi zaista detaljni opisi zapadne Evrope koje su sastavili muslimanski putnici nisu doli ni iz jedne od zemalja Bliskog istoka ili sjeverne Afrike, ve iz jo vee daljine, iz Indije. Dok su vladari Turske i Irana vodili oajnike ali u cjelini uspjene pozadinske bitke kako bi sauvali glavninu muslimanskih teritorija na Bliskom Istoku od prodora iz Evrope, tj. od Rusije na sjeveru i pomorskih sila na jugu, udaljenije zemlje islama izgubile su bitku i ve su bile pod stranom vlau. Prodor ruske i britanske imperije u sjevernoj i junoj Aziji doveo je milione muslimana pod njihovu kontrolu. Prvi put muslimani su se susreli sa Evropljanima, ali sada ne samo kao sa susjedima ili posjetiocima, ve kao gospodarima. Bilo je to pouno iskustvo, ali neki od njih su se odvaili da otkriju domovine ovih novih i udnih doljaka sa Zapada. Dva muslimanska posjetioca koja su dola iz Indije u Britaniju bila su naroito zanimljiva. Prvi je bio ejh Itisamuddin, musliman iz Bengala koji je putovao u Englesku 1765. godine i za kojeg se kae da je bio prvi Indijac koji je ikada posjetio London. On je ostavio zapise o svojim putovanjima na perzijskom. Ti zapisi ukljuuju opise mjesta koja je vidio u Engleskoj i kotskoj, kao i neka zapaanja vezana za vjerske i drutvene institucije i obiaje, zatim za obrazovanje, zakone, vojna pitanja, kao i za mjesta za zabavu. Tu su takoe i opisi palate Sv. Dejmsa i oba Doma Parlamenta. ejh Itisamuddin putovao je preko Francuske, pa tako ima i neke komentare vezane za nain ivota i obiaje Francuza. Drugi i zanimljiviji posjetilac bio je Mirza Ebu Talib Han, koji je roen u Laknau 1742. godine u porodici perzijsko-turskog porijekla, a Britanci su ga zaposlili kao carinskog slubenika. U periodu izmeu 1799. i 1803. godine esto je putovao po Evropi, a po povratku u Indiju napisao je knjigu u kojoj opisuje svoje avanture. Iako je pisao na perzijskom, izgleda da je imao u vidu i potencijalne engleske itaoce, te je kao podanik jedne evropske vlade i zvaninik u evropskoj slubi zauzeo pomalo drugaiji stav od onog koji su imali ostali muslimanski

356 autori. Ebu Talib Han poeo je svoje putovanje po Evropi u Irskoj, a vei dio vremena proveo je u Londonu. Vraao se preko Francuske, Italije i Bliskog istoka. Za razliku od veine drugih putnika iz islamskih zemalja, on se potrudio da saini detaljan opis nacija i zemalja koje je posjetio. Jedna potpuno nova faza u putovanju muslimana poinje krajem osamnaestog vijeka sa programom reformi koje je pokrenuo sultan Selim III. Godine 1792., kao dio opeg programa promjena koje je trebalo da dovedu Tursku u sklad sa opeprihvaenim evropskim obiajima, sultan je odluio da osnuje stalne osmanske ambasade u veim evropskim prijestolnicama. Prva osmanska ambasada otvorena je u Londonu 1793. godine. Uslijedio je zatim Be, pa Berlin i Pariz gdje je 1796. godine Seid Ali-efendija stigao kao prvi ambasador osmanskog sultana u Francuskoj republici. Pored uobiajenih diplomatskih dunosti, ovim ambasadorima je naloeno da proue institucije zemalja u kojima su slubovali, te da steknu poznavanje jezika, znanja i nauka koje bi bile od koristi slugama Carstva. Veina ovih prvih osmanskih stalnih diplomata u Evropi bili su zvaninici iz carske palate ili kancelarije, koji su odgajani i obrazovani na starinski nain, koji nisu znali zapadnjake jezike ili njihov nain ivota i obiaje i koji su imali uglavnom konzervativni pogled na svijet. Ako je suditi po njihovim izvjetajima, malo toga su nauili o zemljama u koje su bili poslati, a njihovi utisci o onome to su saznali nisu bili povoljni. Ali, postojali su izuzeci. Jedan od najinteresantnijih osmanskih diplomata bio je Ali Aziz-efendija, roen na Kritu i sin visokog osmanskog zvaninika. On je i sam bio na raznim pozicijama u osmanskoj administraciji, da bi nakon nekog vremena bio imenovan za ambasadora u Prusiji. U Berlin je stigao juna 1797. godine, gdje je i umro u oktobru naredne godine. Ali Aziz-efendija znao je francuski, pa ak i neto njemakog, a donekle je bio upoznat i sa zapadnom knjievnou. Tokom svog boravka u Berlinu upoznao je njemakog orijentalistu Fridriha fon Dica, sa kojim je bio u prepisci o raznim naunim i filozofskim temama. Iako je sauvan samo dio ove prepiske, i on dovoljno ukazuje na to kako osmanski ambasador nije znao gotovo nita o eksperimentalnim naukama ili o racionalistikoj filozofiji prosvjetiteljstva. On je, meutim, bio upoznat sa jednom drugom

357 formom zapadnjake literature. Pored nekih mistikih spisa, njegova najpoznatija knjiga predstavlja zbirku bajki napisanih tokom posljednje godine njegovog ivota. Ovo je dijelom prevedeno a dijelom slobodno preraeno iz djela pod nazivom Les Mille et un jours francuskog orijentaliste Peti de la Kroa, koje je prvi put tampano izmeu 1710. i 1712. godine. Knjiga Peti de la Kroa predstavlja neku vrstu imitacije Hiljadu i jedne noi (koja je nedugo prije toga bila prevedena na francuski), zasnovane barem djelimino na perzijskim ili drugim islamskim originalnim izvorima; stoga je bila mnogo prijemivija za bliskoistonog itaoca od bilo koje druge zapadnjake knjige. Ovi ambasadori nisu putovali sami. Osim grkih tumaa koji su im sluili kao glavni kanali za komunikaciju sa sobom su vodili i mlade turske sekretare iji je glavni zadatak bio da ue jezike, uglavnom francuski, i da otkriju togod o zapadnjakom drutvu. Tako su ove misije, po prvi put, davale priliku mnogim mladim Turcima iz obrazovane elite da provedu neko vrijeme u nekoj evropskoj prijestolnici, ovladaju nekim zapadnim jezikom i steknu neke prve trake znanja o evropskoj civilizaciji. Po povratku u Tursku veina njih postali su vladini zvaninici i zajedno sainjavali jednu novu i bitno razliitu grupu unutar osmanske birokratske hijerarhije, grupu koja je imala zapadnu obuku i neto zapadnih prednosti. Tako su oni na mnogo naina postali civilna paralela novim vesternizovanim oficirima koji su diplomirali na reformisanim vojnim i pomorskim akademijama. Jedan od takvih bio je Mahmud Raif, koji je otiao u London kao glavni sekretar prvog stalnog osmanskog ambasadora, Jusuf-age efendije i koji je slubovao kao glavni sekretar (Reis-ul-kuttab) kod velikog vezira od 1800. do 1805. godine. Mahmud Raif je toliko postao strunjak za Englesku, da je po povratku u Tursku postao poznat kao Ingiliz Mahmud. On je napisao opis Engleske i njenih institucija koji je sauvan u rukopisu u Saraj biblioteci u Istanbulu. Ono to udi jeste da je to djelo napisano na francuskom. Na francuskom je bila jo jedna knjiga koju je napisao o predloenim osmanskim reformama i koja je bila tampana u Skadru 1797. godine. Njegova vrlo umjerena okrenutost Zapadu nije mu donijela nikakvo dobro, jer su ga 1808. godine ubili pobunjeni janjiari. I oficiri kadeti i diplomatski egrti bili su uenici

358 pod jakim uticajem svojih evropskih uitelja. Ubrzo su muslimanski vladari bili spremni da odu i korak dalje i da poalju svoje studente u Evropu, kako bi iskoristili prednosti formalnih obrazovnih mogunosti koje su se tamo nudile. Prvi koji je preduzeo ovaj vitalni korak bio je Muhammed Ali-paa, guverner Egipta, koji je poslao svog prvog studenta Egipanina u Italiju 1809. godine. Do 1818. godine otilo je nekih dvadeset i osam studenata, a 1826. poslao je prvu veliku grupu egipatskih studenata u Francusku. Bilo ih je etrdeset i etiri, a pratio ih je ejh iz velike damije-univerziteta El-Azhar, iji je zadatak bio da predstavlja njihovog vjerskog tutora. Mnogi od ovih studenata koji su poslati iz Egipta bili su Turci i drugi osmanski podanici. Ali neki od njih bili su po roenju muslimani koji govore arapskim jezikom, kao to je bio i njihov tutor ejh Rifaah Rafi et-Tahtavi (1801-1873), koji je ostao u Parizu oko pet godina, ovladao francuskim jezikom i izgleda postigao daleko vie nego bilo koji od njegovih tienika. Preko svojih knjiga i uenja, postao je kljuna figura jednog novog otvaranja ka Zapadu koje je zapoelo u devetnaestom vijeku. Osmanski sultan Mahmud II, u ovom kao i u mnogim drugim stvarima, slijedio je primjer svog egipatskog vazala, pa je 1827. godine poslao prvu tursku studentsku misiju od 150 studenata u razne evropske zemlje. Njegov cilj bio je da ih obui za uitelje koji bi radili u novim kolama koje je predloio da se osnuju u Turskoj. Male grupe studenata bile su takoe poslate u Evropu i iz Irana i to 1811. i 1815. godine. Jedan od njih, Mirza Muhammed Salih irazi, ostavio je o svojim putovanjima jedan izvjetaj koji je od izuzetnog znaaja. Nepotrebno je rei da su ovakvi potezi naili na vrlo jako protivljenje konzervativnih vjerskih krugova. Uprkos tome, ovaj pokret dobijao je na snazi i u prvim decenijama devetnaestog vijeka sve vei broj studenata iz muslimanskih zemalja Bliskog istoka poeo je da se pojavljuje u kolama za obuku, pa ak i na univerzitetima. Za mnoge od njih ovo su bile godine egzila i izolacije iz kojih su se vraali sreni to mogu da se ponovo utope u svoj tradicionalni nain ivota. kao to je obino sluaj sa studentima, oni su vie nauili od svojih kolega studenata, nego od svojih uitelja. Jedna od lekcija koju su nauili kasnije e promijeniti istoriju Bliskog istoka.

359 Bernard Lewis

C. RELIGIJA

Za Muslimana, vjera je bila sr identiteta, kako njegovog, tako i drugih ljudi. Civilizovani svijet sastojao se od Doma Islama u kojem je vladala muslimanska vlada, u kojem je preovladavao muslimanski zakon i u kojem su nemuslimani mogli da uivaju toleranciju muslimanske drave i zajednice, pod uslovom da prihvate date uslove. Osnovna razlika izmeu njih i spoljanjeg svijeta bila je prihvatanje ili odbijanje poruke islama. Konvencionalna nomenklatura fizike pa ak i populacione geografije, bila je u najboljem sluaju od sekundarnog znaaja. Kao to smo vidjeli, muslimanski autori su bili svjesni injenice da iza sjeverne granice postoje narodi koji se zovu Rimljani, Franci, Sloveni i drugi, koji govore zbunjujue velikim brojem raznih jezika. Ali to samo po sebi nije bilo vrijedno panje. Bilo je mnogo rasa i nacija unutar same islamske zajednice, te su tako i oni po obilju lokalnih dijalekata i jezika mogli da se uporede sa ovom karakteristikom evropskog kontinenta, iako su muslimani vie voljeli da za potrebe vlade, kulture i trgovine ustanove jedan vrlo ogranien broj jezika. Prava razlika bila je u religiji. Oni koji su ispovijedali islam zvali su se muslimanima i bili dio Boije zajednice, bez obzira na to u kojoj su zemlji ivjeli ili pod ijim su suverenitetom bili. Oni koji su odbacivali islam, bili su nevjernici. Arapska rije za to je kafir, iz korijena koji znai ne vjerovati ili poricati, i obino se koristi za one koji ne vjeruju u islamsku poruku i poriu njenu istinu. Striktno govorei, termin kafir odnosi se na sve nemuslimane. Meutim, u arapskoj, perzijskoj i turskoj upotrebi, ova rije se praktino svela na sinonim za krane. Na isti nain se sve vie smatralo da se Dom

360 Rata sastoji prije svega od jedne rivalske vjere i drutvenog ureenja koji su sebe prije svega vidjeli kao kranski svijet, pa tek onda kao Evropu. Muslimani su, naravno, bili svjesni postojanja i drugih nevjernika osim krana. Neki od njih, poput pristalica hinduizma i budizma u Aziji, bili su isuvie daleko kako bi imali vei uticaj na shvatanja i obiaje bliskoistonih i sredozemnih muslimanskih zajednica. Neki drugi, poput nemuslimanskog stanovnitva crne Afrike, bili su u mnogo bliem dodiru sa njima, ali se na njih prije svega gledalo kao na politeiste i idolopoklonike, te su tako generalno i oznaavani. Samo su dvije druge religije bile poznate na Bliskom istoku - zoroastrizam i judaizam, ali su obje bile isuvie male da bi bile od nekog znaaja. Obe su izgubile svoju politiku mo i vie se nije smatralo da su u ratu sa islamom. Na Jevreje se gledalo samo kao na zimmije, a sve manjem broju pristalica zoroastrizma priznat je manje-vie isti status. Do osmanskih vremena termin kafir, ak ni u zvaninoj upotrebi, nije ukljuivao Jevreje. U bezbrojnim finansijskim i drugim dokumentima koji su se odnosili na poslove nemuslimanskih zajednica, uobiajena osmanska formula glasila je kafiri i Jevreji, iz ega oigledno proistie da prvi termin ne ukljuuje i drugi. Ovo je jednim dijelom svjedoanstvo o superiornosti krana, a jednim dijelom priznanje monolitnom monoteizmu Jevreja. U osmanskoj i (savremenoj) turskoj upotrebi, termin kafir zamijenjen je rijeju gavur, koja se primjenjuje na nevjernike uopte, a naroito na krane. Bez sumnje je u pitanju narodski pogreni izgovor rijei kafir, na koji je moda uticala perzijska rije gabr, koja je izvorno oznaavala pristalice zoroastrizma, ali se ponekad odnosila i na krane. Ista osnovna vjerska klasifikacija moe se vidjeti ak i osmanskim carinskim pravilnicima, po kojima su obino postojale tri carinske stope, odreivane ne prema robi, ve prema trgovcu, tanije - prema njegovoj vjeroispovijesti. Od te tri stope, najmanja je vaila za muslimane, bilo Osmanlije bilo druge, srednja je bila za zimmije, a najvia za harbije, tj. za one koji su dolazili iz Doma Rata. udi to to su Jevreji, iz koje god nacije ili vazalne drave dolazili, plaali istu stopu kao i zimmije, pa ak i ako su dolazili iz Evrope. Isti ovaj princip, samo primijenjen u suprotnom smjeru, moe se vidjeti u tumaenju koje daju Perzijanci za vanteritorijalne privilegije date Rusima poetkom devetnaestog vijeka.

361 Te privilegije priznavane su ruskim kranima, ali nisu muslimanima sunitima iz Ruskog carstva. Tako je kafir par excellence bio kranin, a zemlje koje su po njihovoj svojoj sopstvenoj slici sainjavale Evropu, od strane muslimana su smatrane zemljama nevjerni-ka, to je znailo - kranski svijet. Vjerska definicija identiteta i razlike bila je gotovo univerzalna. Dok su posjetioci iz Evrope u muslimanskom svijetu vidjeli sebe kao Engleze, Francuze, Italijane, Njemce, itd. Meu Mavarima, Turcima ili Perzijancima, muslimanski posjetioci u Evropi su, za razliku od njih i bez obzira na to da li su dolazili iz Maroka, Turske ili Irana, vidjeli sebe kao muslimane u kranskom svijetu i obino nisu ni sebe ni svoje domaine adresirali prema nacionalnim, teritorijalnim ili etnikim odrednicama. Gotovo bez razlike oni o svojoj domovini govore kao o islamskim zemljama, a o svom vladaru kao o islamskom suverenu ili tome slino. Tek pred kraj osamnaestog vijeka osmanski izaslanici u Evropi poinju neto odreenije da govore o sebi kao Osmanlijama i svojoj zemlji kao osmanskoj, koja se izdvaja iz opteg islamskog identiteta. I ba kao to su putnici sebe nazivali muslimanima i svoju zajednicu islamskom, tako su gotovo bez razlike svoje evropske domaine i sabesjednike prosto nazivali nevjernicima. Austrijski ambasador, kae jedan Turin koji je u osamnaestom vijeku posjetio Austriju, poslao je tri nevjernika da se sretnu sa nama... Ovo znai da je taj Austrijanac (oznaen kao ambasador, poto je samo vlada mogla da imenuje ambasadore) poslao tri ovjeka da se sretnu sa njima. Termin nevjernik ne pojavljuje se samo ondje gdje bi Evropljanin upotrijebio neku nacionalnu ili politiku naznaku; pojavljuje se vrlo esto i kako bi zamijenio osnovne rijei poput linost, ovjek ili ljudsko bie. Evropljanin se razlikuje, ali ne zato to pripada drugoj naciji, zato to je podanik drugog vladara, zato to ivi na nekom drugom mjestu ili govori nekim drugim jezikom. On se razlikuje zato to je sljedbenik jedne druge religije. Kao rezultat ove razlike, o njemu se zakljuuje da je neprijateljski nastrojen i za njega se zna da je inferioran. Nesumnjivo pribjegavajui dobro poznatom izumu savremene propagande i reklame, oni koji su pisali o kranstvu koristili su tehniku

362 beskrajnog ponavljanja kako bi istakli i na krajnji cilj usmjerili svoju poentu. Osim rijetkih izuzetaka, nijedna evropska nacija, grupa pa ak ni pojedinac, ne spominju se bez termina nevjernik, bilo kao imenica, bilo kao pridjev. Ponekad i u zvaninim poslovima i u historijskim spisima postaje neophodno da se napravi razlika izmeu razliitih drava ili nacija kranskog svijeta. U tom sluaju o njima se govorilo ili pisalo kao engleskim nevjernicima, francuskim nevjernicima, ruskim nevjernicima i tako dalje. esto se ovakav manir jo vie isticao upotrebom nekih uvredljivih epiteta ili proklinjanja, obino u formi rime ili pjesmice. Osmanski obiaj je bio da svaka nacija ima neku svoju pjesmicu koja joj je bila posveena - Ingiliz dinsiz (Englez bez vjere), Fransiz jansiz (bezduni Francuz), Engurus menhus (zlokobni Maar), Rus makus (perverzni Rus), Alman biaman (nemilosrdni German), itd. Za pripadnike muslimanskih nacija, na raspolaganju su bile i pozitivne i negativne pjesmice, koje su se mogle upotrebljavati u skladu sa okolnostima. Za gavure, sve su bile negativne, a dobra volja se izraavala tako to bi se izostavljale. U srednjevjekovnim spisima, imena pojedinaca iz Evrope se bez razlike navode sa kletvama. One tu nikako nisu stavljene isto rutinski i formalno, ve su oigledno plod dubokog osjeanja i esto se ponavljaju uz prilino naglaavanje. Ova praksa oznaavanja Evropljana kao nevjernika bila je izuzetno dosljedna i sveprisutna. Ona se pokazuje, na primjer, ak i u pismima koja su muslimanski suvereni upuivali kranskim monarsima u Evropi, pismima koja je trebalo da budu u prijateljskom i kurtoaznom tonu. Tako, sultan Murat III pie engleskoj kraljici Elizabeti i informie je o svojim pobjedama nad austrijskim i maarskim nevjernicima, kao i o prodoru njegove vojske u zemlju niskih nevjernikaa, pouruje kraljicu da nastavi sa borbom protiv panskih nevjernika, koje e uz Boiju pomo pobijediti, te izraava neto manju dobru volju prema poljskim i portugalskim nevjernicima koji su tvoji prijatelji. ak je i Katib elebi, koji je pisao sredinom sedamnaestog vijeka, nalazio za neophodno da pri svakom spominjanju Franaka, doda i neku takvu formulu kao to je prokleti, osueni na unitenje, predodreeni za vatre paklene, i tome slino. ak i kasnije, sredinom osamnaestog vijeka, jedan osmanski zvaninik izvjetavajui o svom radu u graninoj

363 demarkacionoj komisiji sa Austrijancima, poinje svoj izvjetaj opisivanjem oslobaanja (tj. ponovnog preuzimanja) Beograda, kao oslobaanja doma dihada iz lopovskih ruku austrijskih nevjernika. Uopteno govorei, politika i aktivnosti evropskih vlada i pojedinaca, karakterisane su takvim rijeima kao to su zlodjela, pakosti, intrige, zavjere, lukavstva, kao i drugim izrazima koji su ukazivali na njih kao na nitkove. Dok je ovakva procjena esto mogla biti dobro zasnovana, u tekstovima se ona obino uzima kao aksiom. Ovaj verbalni obiaj nastavio se i duboko zaao ak i u period kada je Osmansko carstvo bilo direktno ukljueno u dogaaje u Evropi, sa saveznicima kao i sa neprijateljima, pa i kada su osmanski zvaninici i ak historiari poeli da obraaju neto panje i na suptilnije pojedinosti evropskih meunarodnih odnosa. Tek krajem osamnaestog vijeka ovi runi izrazi su konano izbaeni, ali ak i tada muslimanske diplomate nastavljaju da u svojim izvjetajima primjenjuju uvredljivi termin nevjernik na svaku linost, grupu ili instituciju sa kojom su dolazili u dodir. Tokom devetnaestog vijeka ovakav jezik poinje da odumire u dokumentarnoj i historiografskoj upotrebi, iako je nastavio da postoji u narodnoj i kolokvijalnoj upotrebi sve do mnogo kasnije. Budui da je religija imala primat u shvatanjima muslimana, ak i u shvatanjima drave, moglo bi se oekivati da emo nai neto panje posveene religiji u zapadnom svijetu. Muslimanski izaslanici i historiari uglavnom spominju stvari koje se odnose na religiju, ali ne pokazuju veliko interesovanje za evropsko kranstvo i nude nam vrlo malo informacija o tome. Oni su znali da su Evropljani krani i za veinu njih to je bilo dovoljno. Na kraju krajeva, kranstvo nije bilo nita novo za njih - ono je bilo neposredni prethodnik islama i bilo je jo uvijek predstavljeno mnogobrojnim manjinama koje su ivjele u muslimanskim zemljama. Sa muslimanske take gledita, kranska vjera bila je, takorei, poznata, objanjena i analizirana i - odbaena. U srednjem vijeku muslimanski naunik imao je na raspolaganju, na arapskom jeziku, poprilinu koliinu literature o kranskim vjerovanjima i obiajima, iz koje je bilo mogue prikupiti prilino detaljna saznanja o ranoj historiji kranstva, kao i o razliitim kolama i sektama unutar kranske Crkve. Ovo rano interesovanje se, meutim,

364 nije odralo, i izgleda da su rasprave osmanskih autora o kranstvu zavisile vie od ranijih arapskih muslimanskih tekstova, nego od novih opservacija ili informacija. Tako, Katib elebi u svojoj studiji o Evropi, napisanoj 1655. godine, poinje pregledom kranske religije, koji gotovo u potpunosti potie iz srednjeg vijeka. Ova religija, kae on svojim itaocima, zasniva se na etiri Evanelja koja on tano nabraja, i, po preutnoj analogiji sa islamom, poiva na pet osnovnih principa -na krtenju, trojstvu, ovaploenju, euharistiji (prieu) i ispovijesti. Svakom od navedenih principa on posveuje po jedan kratak odjeljak, a pod naslovom trojstvo razmatra kristoloke sporove ranih crkava, o kojima je bilo dostupno izuzetno mnogo informacija koje su se mogle nai u klasinim arapskim spisima kranskog porijekla. On navodi i tekst Nikejskog simbola vjere u arapskoj verziji (izostavljajui dio sa filioljue) i objanjava da su krani bili podijeljeni na tri glavne kole ili sekte - rije koju upotrebljava je islamski mezheb, a koja se obino koristila za oznaavanje etiri kole sunitske jurisprudencije. Tri navedene kranske kole su jakobiti, melkiti i nestorijanci. Katib elebi objanjava i razlike u njihovim doktrinama o ljudskoj i boanskoj prirodi Krista. Pod jakobitima - strogo govorei sljedbenicima sirijske crkve Jakoba Baradeja - on izgleda misli na monofizite uopte, to se vidi po njegovoj primjedbi da su veina jakobita Jermeni. Melkiti su sljedbenici uenja koje je od drave i hijerarhije odobreno kao pravovjerno, te je tako to i zvanino uenje Ruma - Grka i Rimljana. Nestorijanci su, objanjava on, jedna grupa koja se kasnije pojavila i koja je odstupila od opteprihvaenih dogmi vjere i formirala sopstvenu odvojenu sektu. Do vremena u kojem je ivio Katib elebi, crkve Jakoba Baradeja i Nestorija ve su se bile svele na beznaajan broj sljedbenika, a jermenske i koptske monofizitske crkve bile su bezbjedno podinjene islamskoj vladavini. O takvim kasnijim razlikama kao to je raskol koji je razdvojio melkitsku crkvu na istonu grko-pravoslavnu i zapadnu rimo-katoliku, ili o novoj podjeli rimo-katolikog zapada koju je izazvala protestantska Reformacija (to su sve stvari za koje bi se moglo pomisliti kako su vanije osmanskom posmatrau od davno zaboravljenih polemika izmeu jakobita i nestorijanaca) - Katib elebi nema nita da kae.

365 Meutim, razlike izmeu katolika i protestanata nisu sasvim izmakle panji, pa jedan osmanski historiar ak ima i objanjenje za vjerske ratove u centralnoj Evropi. Jednoga dana, pria nam on, austrijski car bio je duboko ophrvan melanholijom i oi su mu bile pune suza, pa ga je njegova ena, koja je bila ker panskog kralja, upitala ta mu je. On joj je odgovorio kako je nevolja bila u razlici koja je postojala izmeu njega i osmanlijskog sultana. Kada god bi sultan izdao nareenje da se pozovu i okupe vladari koji su bili pod njegovim sizerenstvom i da dou sa svojim snagama i slue u njegovoj vojsci, oni bi odmah doli i bez rezerve se stavljali njemu na raspolaganje. Za razliku od njega, austrijski car mogao je da poalje takve poruke kneevima u Maarskoj, ali njima ne bi ni palo na pamet da mu moda duguju ikakvu uslugu ili poslunost. Na ovu albu carica je odgovorila: Ratnici osmanlijskog padiaha pripadaju njegovoj vjeri i zato ga sluaju. Tvoji maarski kneevi ti odbijaju poslunost zato to su druge vjere, a ne tvoje. Car je odmah, pod utiskom ovog obrazloenja, poslao izaslanike i svetenike kod maarskih kneeva i naredio im da preu u njegovu lanu vjeru. Neki su preli, ali su mnogi odbili i to je izazvalo mnogo tiranije i ugnjetavanja. I zato je Svemogui Bog, koji ne previa nijednog smrtnika, makar on bio i gavur, poslao vojske islama protiv njega. Evlija elebi, koji je neto ranije putovao po Maarskoj i Austriji, takoe zapaa kako oni pripadaju dvjema razliitim crkvama - Maari slijede luteranske vjerske rituale, dok Austrijanci sluaju papu. Zbog toga su, kako kae, oni bili estoko meusobno suprotstavljeni. Meutim, poto su i jedni i drugi ipak bili krani, drali su se zajedno protiv muslimana, pa tako, po rijeima muslimanske tradicije koje Evlija citira: Svi nevjernici su iste vjere. ini se da su osmanlijski zvaninici mnogo vie nego osmanlijski naunici bili alarmirani znaajem sukoba izmeu protestanata i katolika, kao i potencijalnom vrijednosti koju bi taj sukob mogao da ima za cilj islama. Uzrok tome su djelimino mogle da budu informacije koje su donijele muslimanske izbjeglice iz panije; dijelom pak, napor koji su ulagali neki emisari protestantskih sila kako bi se predstavili kao strogi monoteisti, a time i blii islamu od ikonopoklonih i politeistikih katolika, ime bi, opet, zasluivali povoljnije obzire kada je u pitanju

366 bila trgovina, a moda i neke druge oblasti. Izgleda da Osmanlije nisu bili naroito impresionirani ovim argumentima, ali su ih povremeno stavljali na probu. Kada su se Mavari podigli na ustanak u paniji 15681570. godine, sultan im je poslao specijalnog izaslanika kako bi im skrenuo panju na nastavak borbi luterana protiv onih koji su podanici pape i njegovog uenja. Pobunjenicima se savjetuje da uspostave tajne kontakte sa tim luteranima i, kada su ovi uli u rat protiv pape, da nanesu gubitke katolikim provincijama i vojsci u njihovoj sopstvenoj oblasti. Selim II je otiao ak tako daleko, da je poslao jednog tajnog agenta da se sastane sa protestantskim voama u panskoj Holandiji. U osmanlijskom kraljevskom pismu istie se zajedniki interes muslimana i luterana koji su takoe u ratu sa katolicima i koji odbacuju njihovu idolatriju: Poto ste podigli svoje maeve protiv papista i poto ih stalno ubijate, naa carska milost i kraljevska panja na svaki nain su okrenute vaem regionu. Poto vi, sa vae strane, ne oboavate idole, iz crkava ste izbacili idole, portrete i zvona i objaviste svoju vjeru tvrdei daje Svemogui Bog jedan, a Sveti Isus Njegov Prorok i Sluga, sada duom i srcem traite i udite za istinitom vjerom; ali onaj nevjernik kojeg zovu papa, ne priznaje svog Stvoritelja kao Jednog, pripisuje boansku prirodu Svetom Isusu (mir neka je s njime!) i oboava idole i slike koje je svojom rukom nainio, bacajui time sumnju na Jednost Boga i upuujui time ko zna koliko slugu Boijih na pogrean put.Kasnije, prepiska izmeu Osmanlija i kraljice Elizabete pokazuje slinu vrstu interesovanja za protestante, ali ne (sauvaj Boe) kao za saveznike, ve vie kao za korisno odvlaenje katolikih snaga. Institucija papstva jedva da je promakla panji muslimana i mnogi njihovi autori komentariu taj udni fenomen vladara Rima, koji je bio neka vrsta svetenika-kralja kojeg su zvali al-Bab, tj. papa. U islamu nije bilo svetenstva niti crkvene hijerarhije, pa je fenomen sloene i detaljne organizacije kranske crkve muslimanima bio teko shvatljiv. Tek sa osmanlijskim vremenima i bliim upoznavanjem hijerarhije istone crkve, takva institucija postala je razumljivija. Prvi koji je spomenuo papu, bio je arapski ratni zarobljenik, Harun Ibn Jahja, koji je posjetio Rim 886. godine. On prosto biljei sljedee: Rim je grad kojim vlada kralj koji se zove al-Bab, papa. On ne daje nikakvo objanjenje

367 ove titule i ini se da je on mislio kako je to lino ime monarha. Opis Rima koji se nalazi u Jakutovom (Yakut) geografskom rjeniku, neto je potpuniji. Rim je danas u rukama Franaka, a njihov kralj se zove - kralj Almana. U njemu ivi papa, kojeg Franci sluaju i koji je njima na poloaju imama. Ako mu iko od njih pokae neposlunost, smatraju ga pobunjenikom i zloincem koji zasluuje protjerivanje i smrt. On im namee zabrane po pitanju ena, obrednog pranja, hrane i pia i niko od njih ne smije da mu protiv- rijei. Poneka rije o ovoj znaajnoj instituciji izgleda da je dola ak i do istonih dijelova islamskog svijeta. Hakani, perzijski pjesnik iz trinaestog vijeka u jednoj satirinoj odi kae za Batrik-i Zamane Babi Butrus, koji je tada bio patrijarh, da je Petrova kapija (ili papa). On oigledno brka papsku instituciju sa patrijarhatom istonih crkava, to je bila opta greka kod kasnijih muslimanskih autora. Jedan od prvih izvjetaja o papskoj vlasti dolazi nam od sirijskog historiara Ibn Vasila, koji je posjetio junu Italiju kao diplomatski izaslanik 1261. godine. Evo ta on ima da kae o papi: On je za njih Namjesnik (halifa) Boiji i njegov zamjenik i pomonik, koji ima mo da zabrani i dozvoli, da odlui i da poniti. Sline komentare nalazimo i kod nekoliko kasnijih autora; jedan od njih, Turin, autor djela o Demovim avanturama, zapaa neto jo neobinije, a to je kransko vjerovanje da papa moe da oprosti grijehe. Papino posjedovanje takvih moi, neto je to uvijek iznova zapanjuje posjetioce iz islamskih zemalja. Muslimani su upoznati sa autoritetom vjere; na neki nain oni uistinu i ne priznaju nijedan drugi autoritet. Meutim, islam nikada nije priznavao duhovni autoritet kao razliit od religijskog, i za njih su moi koje su bile pripisivane papi trebalo da pripadaju samo i jedino Bogu. Ibn Vasil nastavlja: On je taj [misli na papu] koji krunie i ustoliava kraljeve i nita to je u njihovom vjerskom zakonu (erijat) ne smije se provoditi osim preko njega. On je monah i kad on umre, nasljeuje ga drugi sa istim monakim osobinama. Kalkaendi ( -1418.) u svoj prirunik o ambasadorskoj praksi, ukljuuje i kratku biljeku o papi: Forma obraanja papi: on je patrijarh melkita, koji meu njima zauzima poloaj kalifa. Vrijedi zapaziti da ga autor Teskifa [u pitanju je jedan raniji slian prirunik] poredi sa

368 poloajem koji kan ima meu Tatarima, iako u stvari kan zauzima poloaj velikog kralja meu Tatarima, dok papa nije nita poput toga, ve ima autoritet u stvarima vjere, ukljuujui tu ak i mo da objavi ta je dozvoljeno, a ta zabranjeno... Forma obraanja njemu... je sljedea: Neka Svemogui Bog udvostrui radost njegovog visokog prisustva, uzvienog, svetog, duhovnog, pokornog, sadanjeg rimskog papu, silnoga meu kranima, uzora zajednici Isusovoj, onoga koji ustoliava kraljeve kranske... zatitnika mostova i kanala... zaklon patrijarsima, biskupima, svetenicima i monasima, sljedbenika Evanelja, koji svojoj zajednici objavljuje ta je dozvoljeno a ta zabranjeno, prijatelja kraljeva i sultana... Autor Teskifa, kako ga citira Kalkaendi, zapaa: Ovo je ono to sam naao u zapisima, ali za vrijme moje slube niko mu nije pisao i ne znam o kojim temama su mu pisali prije mene... Jedan spis o papstvu koji je i historijski i aktuelan za to doba, pojavljuje se u Optoj istoriji Raiduddina. Spis je nastao u Iranu tokom prvih godina etrnaestog vijeka i potie, kao to je ve napomenuto, od papskog izaslanika i neke propapske hronike. Princ Dem je imao i lini kontakt sa papstvom, a autor memoara nam daje pomalo senzacionalan opis procedure koja je uslijedila sa postavljenjem novog pape, kao i o izbijanju narodnog nezadovoljstva koje je pratilo ovaj dogaaj. Katib elebi, u svojoj kratkoj studiji o Evropi, posveuje instituciji pape jedno poglavlje, koje se uglavnom sastoji od spiska papa sa datumima njihovog izbora i duinom njihovog zauzimanja tog poloaja. On poinje od Petra, a zavrava sa Pavlom III, za kojeg se kae da je postao papa 1535. godine. Budui da ovaj spis Katiba elebija ne spominje datum smrti Pavla III (umro je 1549. godine), niti bilo kojeg njegovog nasljednika, moe se zakljuiti da je izvor informacija, kojim god da se posluio, bio star vie od sto godina. U ovom, kao ni u mnogim drugim stvarima, muslimanski autor nije osjeao potrebu (ili moda nije imao priliku) da pribavi svjeije podatke. Budui daje elebijev opis kranske teologije star hiljadu godina, jedva da iznenauje injenica da je njegov spisak papa zastario tek neto vie od sto godina. Mnogo bolji opis papstva i evropskog kranstva uopte, nalazimo kod marokanskog ambasadora al-Vazir al-Gasanija, koji je krajem

369 sedamnaestog vijeka posjetio paniju. On ima mnogo toga da kae, ne samo o papi, ve i o organizaciji papske institucije, o ulozi kardinala, pa ak i o nainu izbora novog pape. Izgleda da je cijela ta institucija izazivala neku vrstu posebne ljutnje kod njega, pa je svako spominjanje pape praeno uvredama i kletvama. Gasani nastavlja sa razmatranjem i takvih stvari kakva je inkvizicija, progon Jevreja, historijat Reformatorskog pokreta, kao i potonji konflikti u kranskom svijetu. On ak ima togod da kae i o Reformaciji u Engleskoj, koju pripisuje branim problemima kralja Henrija VIII, to je nesumnjivo uo od svojih panskih domaina. On nadugako raspravlja i o katolicizmu, onako kako se on praktikuje u paniji, govori o asnim sestrama i monasima, kao i o katolikoj praksi ispovijedanja i o ravim stvarima do kojih ta praksa moe da dovede. Potonji marokanski izaslanici u paniji slijede njegov primjer i raspravljaju o crkvi i njenim institucijama, a nekolicina njih se opirno zadrava na temi inkvizicije. Jedna od ovih nekoliko tema koje su oigledno izazivale bilo kakvo pravo interesovanje meu ovim muslimanskim posjetiocima koji su boravili u Evropi, jeste bilo ta to je bilo povezano sa islamom. Na nekolikim mjestima muslimansko stanovnitvo uspjelo je da se odri u zemljama koje su se vratile pod kransku vlast, i prirodno je to im se posveuje izvjesna panja. Ibn Vasil bio je zainteresovan da pronae neku muslimansku zajednicu koja jo uvijek ivi u unutranjosti june Italije pod normanskom vlau: Blizu mjesta u kojem sam ivio, bio je jedan grad koji se zvao Lucera. Stanovnici tog grada bili su muslimani porijeklom sa Sicilije. Molitve petkom su se tamo odravale, a muslimanska vjera otvoreno ispovijedala. Ovo je tako od vremena Manfredovog oca, cara [Frederika II]. Manfred je tamo poeo da gradi kuu nauke, kako bi se njegovale sve grane spekulativnih nauka. Primjetio sam da su veina Manfredovih ljudi od povjerenja, koji su se starali o njegovim linim poslovima, muslimani, te da su u njegovom taboru poziv na molitvu, kao i sama molitva - otvoreni i javni. Ibn Vasil biljei kako je papa, ekskomunicirao Manfreda zbog njegove naklonosti prema muslimanima. Muslimani su nakon nekog vremena protjerani sa Sicilije, kao i iz unutranjosti Italije. Dekret od 11. februara 1502. godine daje svim

370 muslimanima u kraljevini Kastilji izbor: promjena vjere, egzil ili smrt. Slini dekreti uslijedili su na svim drugim teritorijama pod panskom krunom. Ali ak i nakon ovog protjerivanja, neka vrsta prikrivene muslimanske zajednice poznate kao Mavari, uspjela je neko vrijeme da opstane i da podigne nekoliko ustanaka, a jednom ak i da nakratko zauzme grad Granadu. panski muslimani, kako prije tako i nakon njihovog konanog poraza, obraali su se za pomo Osmanlijama, najveoj muslimanskoj sili toga doba, ali bez mnogo rezultata. Osmanlije su, dodue, uli u pregovore sa Mavarima i pokuali na razne naine da ih posavjetuju pa ak i da im prue pomo s vremena na vrijeme. Jedan osmanlijski tajni izaslanik bio je poslat kako bi koordinirao komunikacije, informacije i djelovanje izmeu panije, sjeverne Afrike i Istanbula. Ali to je bio uzaludan pokuaj i s vremenom su Mavari slijedili primjer svojih prethodnika i otili u egzil. Slina situacija pojavljuje se i sa osmanlijskim povlaenjem iz centralne Evrope. Nakon kranske rekonkviste slijedio je muslimanski egzodus i, osim u sluaju tatarskih zemalja koje su osvojili Rusi, sve do devetnaestog vijeka glavnina muslimanske populacije nije ostajala pod kranskom vladavinom., na drugim mjestima, sve to je budilo nostalgini interes muslimanskih posjetilaca, bili su spomenici i sjeanja na islamsku prolost. Marokanski izaslanici koji su ili u paniju i osmanlijski izaslanici koji su ili u centralnu i jugoistonu Evropu, nerijetko su morali da prou kroz nekadanje muslimanske teritorije koje su bile izgubljene kada su ih krani ponovo preuzeli. Te dvije grupe pokazuju izuzetnu slinost. Ba kao to su Evropljani koji su ili na Istok traili ostatke klasine kranske prolosti, tako su i muslimani koji su posjeivali Evropu bili zainteresovani za ostatke islama, bili ganuti muslimanskim natpisima, podsjeali se muslimanske prolosti, pa ak pokuavali da nau i neke ostatke, ili bolje reeno sauvane tragove muslimanskog prisustva. Tako marokanski ambasador ElGazali zapaa kako su stanovnici jednog mjesta u paniji koje se zove Viljafranka-Palasios, u stvari preivjeli Andaluani, to je bio termin pod kojim je on podrazumijevao nekadanje muslimanske stanovnike panije: Njihova krv je krv Arapa, nain njihovog ivota drugaiji je od naina ivota stranaca (Ajam) Njihovo naginjanje ka muslimanima,

371 njihova elja da budu sa nama, njihova tuga pri rastanku, oigledno pokazuju da su oni ostaci Andaluana. Ali prolo je mnogo vremena otkad oni ive usred nevjernitva, neka nas Bog sauva. El-Gazali ak tvrdi da je naao i jednog prikrivenog muslimana, izvjesnog Belaska, koji je doao sa svojom kerkom, djevojkom koja je po izgledu vrlo liila na Arapkinju. ovjek je pokazivao misteriozne znakove za koje je ambasador vjerovao, iako bez potvrde, da su ukazivali na injenicu da je on zaista bio potajni musliman. Osmanlijski ambasadori su nailazili na izraze simpatija i meu svojim bivim podanicima u Maarskoj, pa ak i u junoj Poljskoj. Tako Azmi-efendija, prolazei kroz Maarsku 1790. godine, opisuje izuzetno prijateljstvo i dobru volju koju su Maari pokazali prema njemu, njegovoj misiji i uopte - prema itavom Osmanlijskom carstvu. Drugi osmanlijski izaslanici koji su prolazili kroz izgubljene provincije u centralnoj i jugoistonoj Evropi, tvrde da su primijetili topla osjeanja koja ti narodi gaje prema svojim bivim gospodarima. Ono to vie iznenauje, jeste da su slina osjeanja otkrili i marokanski ambasadori u paniji i to ak u tako poodmaklim vremenima kao to je bio osamnaesti vijek. Oduevljeni svijeu o mnogim tragovima islama koji su ostali u toj zemlji, iako sada oskrnavljeni sekularnom ili jo gore kranskom upotrebom, neki marokanski izaslanici vjerovali su da je kristijanizacija panije bila povrna, te da je stara odanost islamu samo ekala da se ponovo pojavi. Muslimanske posjetioce esto je uznemiravalo naruivanje i vulgarizacija ostataka muslimanske kulture. Marokanac El-Gazali, dok je bio u posjeti paniji, zahtijevao je da se kamen sa nekim natpisom na arapskom postavi uspravno kako bi bio laki za itanje i kako bi bolje izgledao. On ak tvrdi da je insistirao, dok je bio u damiji u Kordobi, da se ukloni jedan kamen sa religioznim natpisima na arapskom, jer je sluio kao kameni plonik. Minareti su predstavljali naroit razlog za brigu; jedan u paniji koji je sluio kao svjetionik, a jedan u Srbiji koji je sluio kao sahat-kula, jako su pogodili muslimanske posjetioce. ak ni javna kupatila nisu bila bezbjedna od skrnavljenja, pa tako jedan Turin koji je bio u posjeti Beogradu, ubrzo nakon njegove okupacije od strane Austrijanaca, sa negodovanjem primjeuje kako se neka od tih

372 kupatila koriste za stanovanje. Ovo je bio jo jedan pokazatelj prljavih navika nevjernika. Postoji jedno osjeanje koje vrlo snano provijava kroz spise muslimana koji su putovali po izgubljenim provincijama kako po istonoj, tako i po zapadnoj Evropi, a to osjeanje jeste da su to sve islamske zemlje, koje su nepravedno oduzete od islama, ali da je predodreeno da se one na kraju povrate pod njegovo okrilje. ak je i kratkotrajna okupacija dovoljna da bi ustanovila ovo pravo. Tako je Resmi-efendija 1763. godine, dok je razgledao poljsku tvravu Kamenjec (koju su Osmanlije drali od 1672. do 1699.), bio dirnut prizorom minareta na kojem je bio upisan islamski datum gradnje i citat iz Kurana: Kada sam proitao taj zapis, izgovorio sam molitvu iz srca, kako bi Stvoritelj uskoro dao da povratimo ova mjesta pod okrilje islama, kako bi rije istine mogla ponovo da se uje sa ovog minareta. ak i 1779. godine, marokanski ambasador u paniji, Muhammad ibn Uthman al-Miknasi, jo uvijek svako spominjanje imena nekog mjesta prati rijecima - da ih Bog povrati u islam. Generalno govorei, muslimani u kranstvu nisu vidjeli vjersku prijetnju islamu, ak ni kada su kranske vojske ponovo zauzimale panske provincije jednu za drugom, pa ni kasnije, u jugoistonoj Evropi, oni su prije vidjeli opasnost u politikom i vojnom nego u vjerskom pogledu. Ideja da bi muslimani, ak i u porazu, trebalo da odaberu da usvoje jednu prethodnu i necjelovitu formu Boije objave, bila je suvie apsurdna da bi se uzela u razmatranje. I zaista, primjeri voljnog prelaenja iz islama u kranstvo, izuzetno su rijetki. Odstupanje od sopstvene vjere u muslimanskim zemljama, a takvim bi se u oima muslimana smatralo i ovakvo preobraanje, bilo je smrtni grijeh. U kranskim zemljama, muslimani su prema sopstvenom zakonu bili ohrabrivani da radije emigriraju nego da se potine kranskoj vladavini, a kada je i dolazilo do prisilnog preobraanja muslimana u kranstvo, ono je bilo sumnjive iskrenosti. Prva uoena prijetnja koja je muslimanskom vjerovanju stigla sa Zapada, dola je sa Francuskom revolucijom, kada je po prvi put propaganda bila upuena muslimanima ne u ime jedne stare religije, ve u ime jedne nove i zavodljive ideologije. Znaci osmanske svijesti o toj

373 opasnosti pojavljuju se ve u jednom memorandumu koji je sastavio Osmanlijski glavni sekretar u proljee 1798. godine, kao vodi Visokom Savjetu drave. Objanjavajui korijene nedavnih dogaaja u Francuskoj, glavni sekretar kae: Znani i poznati ateisti, Volter i Ruso, kao i drugi materijalisti poput njih, tampali su i objavili razna djela koja se sastoje od, Boe nas sauvaj, uvreda i kleveta na raun istih proroka i velikih kraljeva, od uklanjanja i ukidanja svake religije, i od aluzija na divotu jednakosti i republikanizma, to je sve izraeno lako razumljivim rijeima i frazama, u vidu parodije i ruganja, jezikom obinih ljudi... Francuska invazija Egipta dovela je do jo blie prijetnje i podstakla Osmansko carstvo na rizian pokuaj onoga to bi se danas nazvalo psiholokim ratom. U proklamaciji kojom se sultan obraa svojim muslimanskim podanicima i na arapskom i na turskom, poronost Revolucionara se nadugako opisuje: Pripadnici francuske nacije (neka Bog uniti njihova stanita i unizi njihove barjake, jer su oni tiranski nevjernici i otpadnici zloinaki) ne vjeruju u jednost Gospodara Neba i Zemlje, niti u misiju posrednika na Sudnji dan, ve su napustili svaku vjeru i poriu postojanje drugog svijeta nakon smrti, kao i njegove kazne. Oni ne vjeruju u dan uskrsnua i misle kako nas samo prolazak vremena unitava i kako nas nita osim materice ne raa, a zemlja nas guta i da van toga nema ni uskrsnua ni suenja, ni ispitivanja ni kazne, ni pitanja ni odgovora... Oni tvrde da su knjige proroke oigledna greka i da su Kuran, Tora i Evanelja nita drugo doli lai i prazne prie i da su oni koji su tvrdili da su proroci... samo lagali ljude koji nita ne znaju... da su svi ljudi jednaki i slini po tome to su ljudi, niko nije vredniji od onog drugog i da svako raspolae svojom duom i ureuje svoj nain ivota. I prema tom svom tatom uvjerenju i besmislenom miljenju oni postavie nove principe i postavie zakone i ustanovie ono to im je Satana aputao u uho i unitie osnove svih vjera i uinie zakonitim sebi stvari zabranjene i dozvolie sebi sve ono to im strasti ele i namamie u svoj grijeh i ljude obine koji postadoe kao raspomamljeni luaci i posijae sjeme pobune meu vjerama i ubacie sjeme razdora meu kraljeve i drave. Autor ove proklamacije upozorava itaoce na francusko ulagivanje i laskanje: Laljivim knjigama i bludnim, prividno lijepim i varljivim

374 laima obraaju se svima i kau: Mi pripadamo vama, vaoj vjeri i vaoj zajednici, i daju lana obeanja i daju zastraujua upozorenja. Napravivi pusto po Evropi, Francuzi su okrenuli svoju panju ka istoku. Tada su se njihova pakost i zle zavjere okrenule protiv Muhamedove zajednice... I zaista jesu. Po prvi put od svog nastanka, islam se suoio sa jednim ideolokim i filozofskim izazovom koji je prijetio da ugrozi same temelje muslimanske doktrine i drutva. Nita slino tome nikada se nije pojavilo u muslimanskom iskustvu. Nakon to je osvojio i apsorbovao drevna drutva Bliskog istoka, islam se sukobio sa tri velike civilizacije - u Indiji, Kini i Evropi. Samo jedna od njih, ova trea, smatrana je civilizacijom koja ima religiju dostojnu tog imena i kao onu koja posjeduje ozbiljnu politiku i vojnu alternativu islamskoj sili. Ali kranska vjera uvijek se povlaila pred islamom, a kranska sila je u najboljem sluaju mogla samo da se brani od prodora muslimanske vojske. Istini za volju, u srednjem vijeku islamska teologija suoila se sa izazovom helenistike filozofije i nauke, ali je taj izazov, budui ogranienog obima i budui da je dolazio iz osvojenih kultura, bio je zadran i zaustavljen. Jedan dio helenistike kulture bio je inkorporiran u islam, ostatak odbaen. Ovaj novi izazov koji je islamu uputio evropski sekularizam bio je neto drugo - daleko vei po obimu, snazi i dometu. tavie, nije dolazio iz svijeta osvojenih, ve iz svijeta onih koji osvajaju. Filozofija osloboena kranskih konotacija, filozofija koja je nastala u jednom drutvu koje je bilo bogato, jako i koje se brzo irilo, inila se nekim muslimanima kao otjelotvorenje tajne evropskog uspjeha, tajne koja je nudila lijek za slabost, siromatvo i povlaenje kojeg su oni sve vie bivali svjesni. Tokom devetnaestog i dvadesetog vijeka, evropski sekularizam, kao i niz politikih, drutvenih i ekonomskih doktrina koje su njime bile inspirirane, izazivali su neprekidnu fascinaciju kod narednih generacija muslimana.

375 Bernard Lewis

D. NAUKA I TEHNOLOGIJA

Veliko doba klasine muslimanske nauke zapoelo je sa prijevodima i adaptacijama perzijskih, indijskih i, iznad svega, grkih naunih djela. Iako se ovaj prevodilaki pokret okonao u jedanaestom vijeku, razvoj islamske nauke nastavio se i neko vrijeme poslije toga. Muslimanski naunici dodali su mnogo materiji koja im je prenijeta. Doprinijeli su joj kroz svoja sopstvena istraivanja i praktine eksperimente i posmatranja u vrlo raznolikim oblastima: od medicine, preko poljoprivrede i geografije do vojnih vjetina. Od spoljanjih uticaja koji su, putem prijevoda, ili na drugi nain, doprinijeli razvoju islamske nauke, uticaj Grka je, itekako, najznaajniji. No, postojali su i drugi, od kojih su neki bili izuzetno bitni. Indijska matematika i astronomija, a pogotovo poziciona notacija, takozvane arapske cifre koje su, ustvari, indijske, od kljunog su znaaja. Povrh toga, mongolska osvajanja dovela su po prvi put islamski svijet u neposredni dodir sa Kinom, pa su neki elementi dalekoistone kulture i nauke poeli da utiu na muslimansku praksu i, u manjoj mjeri, na muslimansku misao. Uticaj Zapada bio je u ovom periodu praktino nikakav; razlog je bio moda ba u tome to je Zapad imao tako malo da ponudi. Do sada se pojavio samo jedan arapski tekst naunog sadraja zasnovan na zapadnoevropskom originalu. To je judeo-arapska verzija (to e rei: na arapskom jeziku, ali napisana hebrejskim pismom) jedne zbirke tabela na kojima su prikazana kretanja planeta, to, oigledno, potie iz jedne knjige tabela iz Novare u Italiji, a koja je kompletirana 1327. godine. Iako je napisana na arapskom, ne bi bila dostupna muslimanima Arapima koji nisu poznavali hebrejsko pismo, te je, oigledno, bila namijenjena jevrejskim naunicima. Ovo predoava jednu prilino

376 uobiajenu pojavu iz kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, kada su jevrejski naunici, a pogotovo jevrejski ljekari, predstavljali praktino jedini kanal kroz koji je zapadno nauno znanje priticalo u islamski svijet. Sirijski autor iz dvanaestog vijeka, Usama Ibn Munkiz, daje nam iv opis utiska koji je na muslimanski svijet ostavila srednjovjekovna evropska medicinska praksa: Gospodar Munajtira [jedan baron krsta iz susjedstva] pisao je mom stricu molei ga da mu poalje ljekara kako bi izlijeio jednog od njegovih drugova koji je bio bolestan. On mu je poslao jednog kranina ljekara, Sirijca, koji se zvao Sabit. Jedva da je bio odsutan deset dana kad se ve vratio, a mi mu rekosmo: Kako si brzo izlijeio bolesnika! On odgovori: Doveli su mi dva pacijenta, jednog viteza sa apscesom, gnojnim irom, na nozi i jednu duevno poremeenu enu. Vitezu sam stavio oblogu od kae, ir mu je pukao i on se osjeao bolje. eni sam propisao dijetu i odravao vlanost njenih tjelesnih tenosti. Onda je doao neki franaki ljekar i rekao im: Ovaj ovjek uope ne zna kako da ih lijei! Onda je rekao vitezu: ta vie voli: da ivi sa jednom nogom, ili da umre sa dvije?, a vitez ree: Da ivim sa jednom! Onda taj ljekar ree: Dovedite mi jednog jakog viteza i donesite otru sekiru! Ovi to i uinie. Za to vrijeme ja sam stajao tu pored. Onda je on stavio bolesnikovu nogu na drvenu plou i rekao onom drugom vitezu: Udari sjekirom po nozi i odsijeci je jednim udarcem!!! Onda, dok sam ja gledao, ovaj je zadao jedan udarac, ali, noga se nije odvojila. Zatim je zadao i drugi udarac, a kotana sr je pljusnula napolje i ovjek je odmah umro. Tada se ljekar okrenuo ka onoj eni i rekao: Ova ena ima avola u glavi koji je zaljubljen u nju. Obrijte joj kosu! Onda su je obrijali do glave, a ona je jo jednom poela da jede njihovu uobiajenu dijetu, sa bijelim lukom i senfom i takvim stvarima. Njen poremeaj postao je jo gori, a ljekar je rekao: avo joj je uao u glavu. Onda je uzeo brija, usekao joj je krst na glavu i iz sredine svukao kou sve dok se nije vidjela i kost lobanje. Poeo je da joj utrljava so na tom mjestu, a ena je odmah umrla. Tada im ja rekoh: Da li sam vam jo potreban?, oni rekoe

377 da nisam, te ja, tako, dooh kui, poto sam nauio neke stvari iz njihove medicinske prakse koje do tada nisam znao. Svakako da bi Usamin stric prije poslao lokalnog ljekara kranina nego to bi zamolio muslimana da preduzme opasan poduhvat putovanja kod Franaka. Sirijski kranin je dijelio prezir koji muslimanski uenici Galena i Hipokrita mora da su osjeali prema nazadnim i barbarskim nainima lijeenja franakih ljekara. Usama je, takoer, zabiljeio i nekoliko sluajeva u kojima su franaki medicinski tretmani bili uspjeni. Jedan od takvih bio je i recept za krofulu. Usama je zabiljeio kako je franaki ljekar prvo zahtijevao od pacijenta da se zakune nekom kranskom zakletvom kako nee drugima za novac sam da propisuje ovaj lijek. Sve u svemu, njegovo miljenje o Francima bilo je izuzetno negativno. Samo su u jednoj oblasti srednjovjekovni muslimani pokazivali nekakvo potovanje prema dostignuima krstaa, a to je bila oblast vjetine ratovanja. Muslimanska praksa po pitanju naoruanja, a jo vie po pitanju naina na koji su gradili utvrenja, ukazuje na znake franakog uticaja, kako kroz adaptacije franakog modela, tako i kroz angairanje franakih ratnih zarobljenika. Do osmanskih vremena znaaj ovladavanja franakom vjetinom ratovanja postao je bolno oigledan. Ovo se, naroito, odnosilo na artiljeriju i mornaricu. Iako je barut bio otkriven vijekovima ranije u Kini, sumnjivi kredit za prepoznavanje i sprovoenje u djelo njegovog vojnog potencijala pripada kranskoj Evropi. Muslimanske zemlje, u poetku, nisu bile voljne da prihvate ovaj novi izum. Izgleda da su se puke koristile prilikom odbrane Halepa kada je grad bio pod opsadom Timurovih snaga, ali su, generalno gledano, Memluci Egipta i Sirije odbijali upotrebu oruja koje su smatrali nevitekim i za koje su mislili da je destruktivno po njihov drutveni poredak. Osmanlije su mnogo bre shvatili vrijednost vatrenog oruja i, uglavnom zahvaljujui upotrebi musketa i topova, oni su uspjeli da poraze svoja dva glavna muslimanska protivnika: egipatskog sultana i perzijskog aha. Efikasna upotreba topova igrala je znaajnu ulogu u osvajanju Konstantinopolja 1453. godine, kao i u drugim pobjedama koje su Osmanlije izvojevali

378 i nad svojim evropskim i nad svojim muslimanskim neprijateljima. Znaajan je podatak to to su veina onih koji su izlivali puke, kao i veina niandija u njihovim redovima, bili otpadnici, ili avanturisti koji su doli iz Evrope. I dok su Osmanlije bili itekako u stanju da rasporede ovo novo oruje po linijama fronta, oni su nastavili da se oslanjaju na strance po pitanju nauke, pa ak i tehnologije koja je bila neophodna za proizvodnju tog oruja. Gotovo ista bila je i situacija po pitanju bombakih odjeljenja i vojnih specijalista za terenska utvrenja. Neizbjean rezultat svega toga bilo je, kako je vrijeme prolazilo, stalno slabljenje i opadanje osmanske artiljerije u odnosu na njene evropske protivnike. Osmansko interesiranje za puke i mine, bilo je, paralelno njihovoj brizi, da odre korak sa evropskom brodogradnjom i navigacionim vjetinama. Kada se jedna venecijanska ratna galija nasukala u turskim vodama, osmanski pomorski ininjeri su je ispitali sa velikim zanimanjem i poeljeli da na svoje brodove ugrade nekoliko stvari koje bi preuzeli iz njihove konstrukcije i brodskog naoruanja. Postavili su pitanje glavnom muftiji prijestolnice da li je u skladu sa zakonom da se kopiraju nevjernike naprave kada se radi o ovakvim stvarima? Stigao je odgovor da je u cilju pobjede nad nevjernicima doputeno kopirati nevjerniko oruje. Ovo pitanje je bilo vano. Po muslimanskoj tradiciji, svaka inovacija se shvata kao loa osim ako se pokae kao dobra. Rije bida, inovacija ili novitet, oznaava odstupanje od svetog uenja i prakse koja je ovjeanstvu prenijeta od strane Poslanika, njegovih uenika i prvih muslimana. Tradicija je ono to je dobro i to kao svetinju uva Boiju poruku ovjeanstvu. Stoga slijedi da je odstupanje od tradicije neto loe, pa je, s vremenom, rije bida meu muslimana dobila skoro istu konotaciju kao heres meu kranima. Vrsta bide koja je naroito bila za osudu jeste ona koja predstavlja oponaanje nevjernika, prema rijeima koje se pripisuju Poslaniku: ,,Ko god oponaa neki narod, postaje jedan od njih. Ovo je shvaeno tako da usvajanje ili oponaanje obiaja i prakse koji su karakteristini za nevjernike postaje, po sebi, akt nevjernitva a time i izdaje islama. Ovu izreku i doktrinu koju ona izraava esto su prizivale muslimanske

379 vjerske vlasti kako bi se suprotstavile i osudile sve ono u emu su vidjeli oponaanje Evrope, a time i ustupak uinjen nevjernitvu. To je bio moan argument u rukama vjerskih konzervativaca, koji su ga esto upotrebljavali kako bi zaustavili zapadnjake inovacije poput tehnologije, tamparstva, pa ak i evropskog naina upranjavanja medicine. Meutim, postojao je jedan znaajan izuzetak iz ove doktrine: vjetina ratovanja. Dihad, sveti rat protiv nevjernitva, bio je jedna od osnovnih kolektivnih obaveza muslimanske drave i muslimanske zajednice. Kada je rat odbrambeni, onda on postaje pojedinana obaveza svakog muslimana. Ojaati i poboljati oruje muslimana i uiniti ih efikasnijim u voenju dihada protiv nevjernika predstavlja, samo po sebi, religijsku vrijednost, a time i obavezu. Za borbu protiv nevjernika moe postati neophodno da se od nevjernika neto i naui, pa osmanski juristi (muftije) i drugi autori na tu temu povremeno navode kao primjer jedan princip koji oni zovu el-mukbele bi l-misl, suprotstavljanje slinome slinim, to e rei: boriti se protiv nevjernika njegovim orujem i napravama. Pobornici modernizacije u oblasti ratnih vjetina bili su u stanju da pronau presedane u svetoj prolosti, pa ak i u svetim spisima. I sam Poslanik, dokazivali su oni, kao i prvi muslimanski ratnici, bili su voljni da usvoje napredne vojne tehnike tog vremena, kako od zoroasterskih Perzijanaca, tako i od Bizantinaca krana, kako bi se protiv njih efikasnije borili. Kasnije su vojnici hilafeta usvojili upotrebu grke vatre od Bizantinaca, to je bio uvod i opravdanje za kasnije usvajanje baruta i vatrenog oruja, takoer od krana. Potvrda se nalazi ak i u jednom ajetu iz Kurana u kojem se vjernicima nareuje da se u potpunosti borite protiv mnogoboaca, kao to se i oni protiv vas bore u potpunosti. Ovo je reinterpretirano tako da znai: i muslimani treba da upotrebljavaju svako oruje, ukljujuijui tu i oruje nevjernika, kako bi ih pobijedili. U cjelini gledano, Osmanlije su bili voljni da slijede ili usvoje evropsku praksu u oblasti ratovanja, a pogotovo, u oblastima artiljerije i pomorstva, gdje je vjerska opozicija bila uutkana. Oni su, takoer, iskoristili i zapadnu tehnologiju u rudnicima. Na osmanskoj teritoriji u jugoistonoj Evropi nalazili su se znaajni rudnici gvoa i jo vie

380 srebra. Eksploatacija ovih rudnika bila je, uglavnom, u rukama njemakih strunjaka, koje je Osmanska drava angairala na bazi podjele profita. Oni su upotrebljavali tehnike koje su bile poznate kod njih, u Njemakoj, pa ak su i zakoni koji su regulirali tu oblast bili saksonski. Oni su u turskoj verziji poznati kao Kanun-i Sas - Saksonski zakon. Za ove i druge svrhe, Osmanlije su bili voljni da angairaju evropske strunjake i to u dovoljnom broju da su oformili jednu prepoznatljivu grupu u dvorskom establimentu, poznatu kao Taifeje Efredijan (Taife-i Efrejiyan), Franako odjeljenje. Osmanski sultani i njihovi ministri bili su itekako svjesni znaaja evropske tehnologije, te su traili i zapoljavali Evropljane da poslue njihovim potrebama. Ali, uvijek je bilo protivljenja od strane vjerskih konzervativaca, koje nije bilo dovoljno jako da sprijei pozajmljivanje i oponaanje, ali je bilo dovoljno jako da sprijei pojavljivanje snane i energine strane tehnologije. Sultani su imali i moi i sredstava da unajme tehnologe iz inostranstva; ali nisu imali moi da proizvedu sopstvene tehnologe iz obrazovnog sistema kojim su vladale uleme. Uprkos svim tekoama, Osmanlije su bili daleko bolje pozicionirani u odnosu na ostale islamske drave. Osmanski sultani i ministri su, barem, mogli da uvide znaaj zapadne tehnologije, a neko vrijeme su, ak, mogli i da podstiu i razvijaju tehnoloke inovacije do jedne odreene mjere. Tokom svojih zlatnih vijekova Osmanlije ne samo da su bili u stanju da idu u korak sa najnaprednijim evropskim naoruanjem tog doba, ve i da, s vremenom, to oruanje i poboljaju preko svojih sopstvenih izuma i pronalazaka. Neki evropski posmatrai iz esnaestog i sedamnaestog vijeka komentariu brzinu kojom su Osmanlije usvajali, a ponekad i modifikovali evropsko oruje i municiju. Jo za vrijeme druge turske opsade Bea 1683. godine, neki tadanji austrijski posmatrai zapazili su kako su turske muskete isto toliko dobre kao i austrijske, a u nekim aspektima, kao naprimjer u dometu ak i bolje. Ali dalja zavisnost od umijea i strunjaka iz inostranstva, uzela je svoju cijenu. Osmanlijama je bivalo sve tee da odre korak sa zapadnim tehnolokim inovacijama koje su rapidno napredovale, pa je tokom osamnaestog vijeka Osmansko carstvo, koje je bilo daleko ispred ostatka islamskog svijeta, palo daleko iza Evrope u praktino svim ratnim umijeima i vjetinama.

381 Stadijumi promjena najjasnije se mogu vidjeti u kontrastu izmeu muslimanske i evropske flote. Sve dok su osmanske pomorske operacije bile ograniene na oblast Sredozemlja, oni su prilino dobro uspijevali da dre korak sa evropskom brodogradnjom i navigacijom. Poetkom sedamnaestog vijeka, sa irenjem osmanske moi i uticaja na zapadno Sredozemlje, Osmanlije su doli u neposredan kontakt sa atlantskim pomorskim silama. Tome je, uveliko, pomogla jedna znaajna promjena do koje je dolo u zapadnoj Evropi. Poslije smrti engleske kraljice Elizabete 1603. godine, novi kralj Dejms I sklopio je mir sa panijom i, prema sporazumu iz 1604. godine, dugi pomorski rat izmeu ove dvije zemlje je okonan. Otprilike u isto vrijeme, zavrene su i borbe izmeu panije i Holandije, pa je 1609. godine panija priznala nezavisnost Holananima. Mnogi engleski i holandski gusari-lutalice, koji su bili tako vani tokom borbi ova dva naroda protiv panije, sada su postali ne samo nepotrebni, ve i opasni, pa su engleska, holandska i druge zapadne vlade napustile svoj prethodni tolerantni stav prema njima, te su poele da djeluju protiv svojih sopstvenih pirata sa sve veom estinom. Mnogi su od njih, smatrajui uvjete kod kue manje povoljnim za upranjavanje svoje profesije, prodali vjeru za veeru i pobjegli na obale Magreba, gdje su ih, uz dobrodolicu, spremno doekali. Zapadnoevropski pirati, naviknuti na okeanske plovidbe na brodovima sa horizontalno postavljenim jedrima privrenim za jarbole na sredini, kao i sa brodskim naoruanjem rasporeenim du brodskih strana, upoznali su svoje domaine sa ovom vrstom brodova i dali im uputstva za njihovu izgradnju i upotrebu. Gusari-domaini, brzo shvativi prednosti naoruanja na brodskim stranama umjesto oskudnog naoruanja dotadanjih galija, ubrzo su ovladali vjetinama navigacije i ratovanja uz pomo ovih novih brodova, te su, nedugo poslije toga, flote iz sjeverne Afrike plovile prolazei Gibraltarski moreuz, pustoei sve od ostrva Madeira do Britanskih ostrva i dalje. Neko vrijeme muslimanske flote bile su isto toliko dobre, ili ak bolje nego kranske. Ali, ta prednost se, postepeno, izgubila, i u nedostatku stalnog priticanja novih izbjeglica i otpadnika iz kranskih zemalja, koji bi obnavljali i odravali postignute standarde, dolo je do zaostajanja. Osmanska i sjevernoafrika brodogradnja nije uspjela

382 da odri korak sa glavnim razvojnim tokovima u Evropi tokom sedamnaestog vijeka, a pred kraj osamnaestog vijeka Osmanlije, koji su tako dugo bili samodovoljni po pitanju naoruanja, doveli su sebe dotle da su bili primorani da alju narudbine za brodove u stranim brodogradilitima. Bila je to zloslutna promjena. Osim naoruanja i pomorstva, postojala je jo jedna druga korisna vjetina: nauka medicine. Smatralo se da Evropa tu moe mnogo da doprinese. Do petnaestog i esnaestog vijeka stvari su se ve bile radikalno promijenile u odnosu na vrijeme kada su krstai traili pomo muslimanskih ili istonokranskih i jevrejskih ljekara. Sada je Evropa bila ta koja je napredovala, dok je islam zaostajao. Intimna i lina priroda usluga koju su pruali ljekari davala je medicinskim inovacijama jednu vrstu privlanosti, koja je nedostajala javnijim i bezlinijim granama evropske nauke i tehnologije. U medicini je zalog bila individualna dobrobit, a moda ak i opstanak pacijenta. Kao i na drugim mjestima i u drugim vremenima, u potrazi za najboljim doktorima koji se mogu pronai, sopstveni interes je bio u stanju da trijumfira i nad najveim oblicima netrpeljivosti. No, ipak, ni takav stav nije bio bez otpora, a konzervativniji ljekari, koji su prakticirali tradicionalnu medicinu, uzvratili su udarac. U poetku se prodor evropske medicine na osmansko tlo desio, uglavnom, ako ne i u potpunosti, zahvaljujui nemuslimanima, uglavnom Jevrejima i, ponekad, kranima. U petnaestom vijeku, Mehmed Osvaja se koristio uslugama jednog jevrejskog ljekara iz Italije, koji se zvao akomo Gaeta, a koji je, kasnije, primivi islam, postao Jakubpaa. Do esnaestog vijeka, jevrejski ljekari, od kojih je veina bila panskog, portugalskog i italijanskog porijekla, ve su bili uobiajena pojava u Osmanskom carstvu. Ne samo sultan, ve i mnogi od njegovih podanika pribjegavali su uslugama ovih ljekara, koje su priznavali za predstavnike jednog veeg nivoa medicinskog znanja. Povremeni posjetioci, koji su dolazili sa kranskog Zapada zapaaju, obino sa negodovanjem, ulogu koju su igrali ovi jevrejski ljekari, a pogotovo njihov uticaj na osmanskom dvoru. Neki od ovih posjetilaca ismijavali su jevrejske doktore zbog njihovog slabog poznavanja latinskog i grkog, kao i zbog njihovog neuspjeha da idu u korak sa zapadnom

383 medicinom, koja je, tada, rapidno napredovala. Drugi su, pak, zapazili da meu njima ima i onih koji se dobro razumiju u teoriju i koji su iskusni u praksi, kao i da su upoznati sa standardnom medicinskom i sa njom povezanom literaturom kako na grkom tako i na arapskom i hebrejskom. Neki od ovih jevrejskih ljekara otili su tako daleko da su ak pripremali i studije koje su ili oni sami pisali ili dali da se prevedu na turski, a za upotrebu njihovih kraljevskih i drugih pacijenata. Jedna takva knjiica pod naslovom Asa-i Piran, Bolesti starih, bavi se bolestima kojima su podloni stariji ljudi i nudi savjete za njihovu prevenciju i lijeenje. Izgleda da je autor ove knjiice bio izvjesni Manuel Brudo, kojeg su, ponekad, zvali Brudus Lusitanus, tj. Brudo Portugalac, koji je bio prikriveni Jevrejin koji je napustio Portugaliju 1530. godine. Prvo je otiao u London, onda se preselio u Antverpen, a odatle u Italiju, da bi se, napokon, skrasio u Turskoj, gdje se, otvoreno, vratio u judaizam. Pored medicinskih savjeta, u knjizi se nalaze i zapaanja koja potiu iz autorovog iskustva prikupljenog u raznim evropskim zemljama. Naprimjer, on pie o tome kako Englezi kuhaju jaja i ribu, te koju vrstu drveta za potpalu koriste stanovnici Londona kako bi se oslobodili vlage. Ona opisuje i obiaj Engleza i Nijemaca da jedu svjei puter i jaja za doruak, kao i obiaj sluenja kuhanih ljiva prije obroka, a koje slue kao laksativ. On se ne slae sa kranskom navikom ruanja u podne, te hvali i preporuuje mudrost muslimana koji jedu rano ujutro. Izgleda da je njegova knjiga bila pisana za Sulejmana Velianstvenog. Manuel Brudo bio je samo jedan u nizu jevrejskih ljekara evropskog porijekla koji su stupili u sultanovu slubu. Oni su postali toliko znaajni da osmanske dvorske arhive ukazuju na podatak da su postojala dva odvojena odjeljenja ljekara: jedno muslimansko, a drugo jevrejsko. Moe se pretpostaviti da su muslimani nastavljali sa praksom koja je bila u skladu sa medicinskom tradicijom srednjovjekovnog islama, dok su Jevreji, u manjoj ili veoj mjeri, slijedili evropsku praksu, vjerovatno sa sve veim vremenskim zaostatkom, poto su izgubili kontakt sa svojim zemljama porijekla, kao i sa evropskom naukom. Druga djela jevrejskih autora iz ovog vremena ukljuuju i kratku tursku studiju o zubarstvu, koju je napisao Mojsije Hamon, Jevrejin porijeklom

384 iz Andaluzije, a koji je bio imenovan za glavnog jevrejskog ljekara sultana Sulejmana Velianstvenog. Izgleda da je ovo prvo tursko djelo o zubarstvu i, vjerovatno, jedno od prvih koje je igdje objavljeno. Jo jedna knjiga iz tog perioda jeste kratka studija o apotekarskim smjesama, koju je napisao ljekar koji sebe skromno naziva Musa Jalinus el-Israili, tj. Mojsije Jevrejski Galen. Autor nam kazuje da je njegova studija zasnovana na muslimanskim, franakim, grkim i jevrejskim spisima. Nekoliko ovih jevrejskih ljekara igralo je i znaajnu politiku ulogu. Njihov pristup sultanima i vezirima, s jedne, i njihovo poznavanje evropskih jezika i prilika, s druge strane, inilo ih je korisnima, kako turskim vladarima tako i stranim izaslanicima, to je sve omoguilo da neki od njih dospiju na mone i uticajne poloaje. Neke od njih su, ak, slani i u diplomatske misije u inostranstvu. Sa nastupanjem sljedeeg stoljea, osmanski ljekari dobili su i jedan nov i bolan razlog da obrate panju na evropska medicinska umijea. Bilo je to jedno oboljenje koje prije toga nije bilo poznato, a koje je do njih stiglo sa Zapada, te su mu, tako, i dali ime koje se jo uvijek zadralo u veini muslimanskih zemalja: firengi, tj. franaka bolest. Prva turska studija o sifilisu dio je zbirke medicinskih spisa koji su predstavljeni sultanu Mehmedu IV, 1655. godine. Studija se uglavnom zasniva na poznatom djelu iji je autor irolamo Frakastro od Verone (1483.1553.), a ukljuuje i neke dijelove pozajmljene od ana Fernela (-1558.), koji se bave lijeenjem ove bolesti. Ostali dijelovi ovog rada bave se drugim bolestima i navode imena nekolicine poznatih evropskih ljekara iz esnaestog vijeka. Knjiga ukazuje na izvjesno poznavanje evropske medicine, a ak je i mogue da je autor mogao da razumije latinski, ili da je barem imao na raspolaganju nekoga ko je mogao da mu prui tu vrstu usluge. Ali, razlika u pristupu je ve uoljiva. Iako je ova zbirka radova bila predstavljena sultanu 1655. godine, svi evropski radovi, koji su u zbirci navedeni, pripadali su esnaestom vijeku. Jevrejski ljekari koji su u esnaestom vijeku doli iz Evrope predstavljali su najvii nivo esnaestovjekovne evropske medicine. Osmanski jevrejski doktori iz sedamnaestog vijeka jo uvijek su predstavljali najvii nivo evropske medicine sedamnaestog vijeka. Obnova kontakata preko obuavanja osmanskih grkih ljekara u italijanskim kolama poev od sredine

385 sedamnaestog vijeka pa nadalje, izgleda da nije donijela nikakve fundamentalne promjene u ovom odnosu. Leeran i bezvremen okvir osmanskih naunih spisa ve je bio doveo do ozbiljnog vremenskog zaostatka izmeu zapadnjake i osmanske nauke. Taj zaostatak e postati jo vei. Iz ovih povremenih pozivanja na zapadnu nauku jasno se vidi da oni nisu razmiljali u terminima napretka istraivanja, transformacije ideja i postepenog rasta saznanja. Osnovna ideja uobliavanja, testiranja i, ako je potrebno, naputanja hipoteza, ostala je strana drutvu u kojem se znanje shvatalo kao korpus vjenih istina koje su mogle da se zadobiju, akumuliraju, prenose, tumae i primjenjuju, ali ne i da se modificiraju ili transformiraju. Njihova djela o medicinskoj i drugim naukama uglavnom se sastoje od kompilacija, adaptacija i interpretacija glavnine klasinog islamskog uenja, koje je, uglavnom, sauvano na perzijskom, a naroito na arapskom, kojima se ponekad dodavala materija iz zapadnih naunih djela, ali koja je bila na slian nain tretirana. Nema pokuaja da se slijede nova otkria, a postojalo je i malo svijesti o tome da su takvi procesi ak i postojali. Velike promjene u saznanjima o anatomiji i fiziologiji koje su se u to vrijeme deavale prole su nezapaeno i za njih se nije znalo. Prema muslimanskom vjerovanju, u ranim danima islama postojalo je pravilo koje se zvalo idtihad, upranjavanje nezavisnog prosuivanja, uz pomo kojeg su muslimanski naunici, teolozi i pravnici bili u stanju rjeavati probleme teologije i zakona, a za koje sveti spisi i usmeno predanje nisu imali eksplicitan odgovor. Veliki dio muslimanske teologije i pravne nauke nastao je na ovaj nain. Nakon odreenog vremena, ovaj proces je okonan, jer su sva pitanja ve bila dobila svoj odgovor; ili, po tradicionalnoj formulaciji, kapije idtihada bile su zatvorene i, od tada, nikakvo dalje upranjavanje nezavisnog rasuivanja nije bilo ni potrebno ni dozvoljeno. Svi odgovori ve su bili tamo i sve to je bilo potrebno jeste da se oni slijede i sluaju. Neko bi mogao da doe u iskuenje da potrai paralelu u razvoju muslimanske nauke, gdje je upranjavanje nezavisnog rasuivanja u ranim danima proizvelo bogatu i plodnu naunu aktivnost i otkria, ali gdje su kapije idtihada takoe s vremenom bile zatvorene, za ime je uslijedio

386 dugi period u kojem se muslimanska nauka gotovo u potpunosti sastojala od kompilacija i ponavljanja. Jedno vrijeme se inilo da su jevrejske izbjeglice iz Evrope spremne da pokrenu jednu novu fazu u osmanskoj medicini. Meutim, sve to su oni sa sobom donijeli bili su samo neki novi detalji, nove informacije koje je trebalo dodati ve postojeem korpusu, i s vremenom, poto su izgubili kontakte sa Evropom i postali dio bliskoistonog drutva, osmanski Jevreji su prestali da se razlikuju od svojih muslimanskih susjeda na bilo koji znaajniji nain. Do izvjesne mjere, njih su zamijenili Grci koji su, sada, ulazili u period rasta i razvoja. Panajotis Nikusias bio je jedan od prvih osmanskih Grka koji je studirao medicinu na Univerzitetu u Padovi, gdje je i diplomirao 1650. godine. Nakon povratka u Istanbul postao je toliko uspjean u svojoj ljekarskoj praksi da ga je veliki vezir Mehmed uprili postavio za svog glavnog ljekara. Kao to je bio sluaj i sa jevrejskim ljekarima iz prethodnog stoljea, tako je i sada dolo do toga da se veliki vezir oslanja na svog grkog ljekara obrazovanog na Zapadu, i to zbog njegovog poznavanja evropskih prilika. Nikusias je postao i glavni tuma uzviene Porte, a, vjerovatno, i prvi koji je zauzimao tu bitnu funkciju. Njega je, nakon smrti 1673. godine, naslijedio jedan drugi grki ljekar iz Padove, rodom sa Hiosa, Aleksandar Mavrokordato, koji je objavio disertaciju na temu funkcije plua u krvotoku. Meutim, objavio ju je na latinskom, tako da ovo njegovo djelo pripada evropskoj, a ne osmanskoj medicini. On je svoje mjesto u osmanskoj historiji zaradio kao veliki tuma Porte, a ne kao ljekar. Poetak osamnaestog vijeka doveo je do nekih promjena. Godine 1704., ljekar po imenu Omer ifai, napisao je knjiicu o upotrebi hemije u medicinskim tretmanima, a koju je predstavio kao prijevod iz Paracelzusa. Otprilike u isto vrijeme, jedan drugi osmanski ljekar, Grk sa Krita koji se preobratio u islam i ije ime je bilo Nh ibn Abdulmennn, preveo je jednu drugu knjigu koja se bavila medicinskim tretmanima. Jedan trei ljekar iz tog vremena, Saban ifai, nastavnik u medicinskoj koli pri damiji Sulejmanija, napisao je studiju koja se bavila zaeem i roenjem, kao i prenatalnom i postnatalnom njegom. Sva ova djela odslikavaju jednu novu vrstu medicinske nauke, kao i jedan nov pristup medicinskoj praksi.

387 Ovakve inovacije neizbjeno su izazvale jak otpor, pa je 1704. godine donesen novi dekret koji je zabranjivao upranjavanje ove nove medicine (Tibb-i Jedid) od strane izvesnih ljekara neznalica. Ovaj dekret govori o izvjesnim pseudoljekarima franake zajednice, koji su napustili praksu starih ljekara i koji upotrebljavaju odreene lijekove koji su poznati po imenu nove medicine... Ovaj dekret je zahtijevao da se turski ljekari podvrgnu ispitivanju, a zabranjivao je praksu stranim ljekarima. Ovo nije zaustavilo Omera ifaija, te je on nastavio svoj rad i napisao studiju u osam tomova o takozvanoj novoj medicini. Iako je zvanini osmanski establiment jo uvijek podravao medicinu Galena i Avicene, uenici Paracelzusa su poinjali da dobijaju na snazi. Nekoliko ambasadora koji su boravili u Evropi pokazuju neto interesa za nauku i neto vie za tehnologiju. Mehmed-efendija je stalno ponavljao svoje povoljne komentare o francuskom sistemu saobraanja, o ustavama, kanalima, putevima, mostovima i tunelima kroz koje je prolazio na svom putu od june obale do Pariza. Odveli su ga i do opservatorije, gdje je bio vrlo impresioniran irokim nizom astronomskih i drugih instrumenata koje je vidio i iju je svrhu, izgleda, dobro razumio. On govori o bezbrojnim napravama za posmatranje zvijezda, za podizanje velikih tereta sa lahkoom, za ustanovljavanje doba kad je mjesec mlad, za podizanje nivoa vode odozdo nagore, kao i za druge potovanja dostojne i divne stvari. On je vidio i konkavna stakla koja izazivaju plamen, velika poput jednog od naih velikih posluavnika za hranu izraenih u metalskoj radnji u Damasku, gdje se stvarala dovoljna koliina toplote da bi mogla da izgori komad drveta, ili da topi olovo. On nastavlja da sa neto vie detalja opisuje astronomske instrumente, a pogotovo teleskop, kojem se, izuzetno, divio. Ostali su bili manje zainteresirani. Primer jednog drugaijeg stava prema nauci i njenim spravama, moe se nai u ambasadorskom izvjetaju Mustafe Hatti-efendije, koji je otiao u misiju u Be 1748. godine. Dok je boravio tamo, on i njegova svita bili su pozvani u opservatoriju, kako bi im se pokazala uda tadanje nauke. On nije bio impresioniran: Po carevom nareenju bili smo pozvani u opservatoriju kako bismo vidjeli neke udne naprave i predivne objekte koji su se tamo uvali. Nekoliko dana kasnije mi smo prihvatili poziv i otili u

388 sedmospratnu, ili osmospratnu graevinu. Na najviem spratu sa probuenom tavanicom, vidjeli smo astronomske instrumente i velike i male teleskope za Sunce, Mjesec i zvijezde. Jedna od majstorija koje su nam pokazali bila je sljedea. Tamo su bile dvije spojene sobe. U jednoj je bio toak, a na tom toku su bile dvije velike, okrugle, kristalne kugle. Na njih je bio privren uplji cilindar, ui od trske, iz kojeg je dugaki lanac iao sve do druge sobe. Kada bi se toak okrenuo, neki ognjeni vjetar bi prostrujao kroz onaj lanac sve do druge sobe, gdje bi se odigao od zemlje i, ako bi ga iko dotakao, taj vjetreni talas bi ga udario u prste i protresao mu itavo tijelo. to je jo udesnije, ako bi onaj koji je to prvi dotakao, uhvatio drugog za ruku, a ovaj treeg, i sve tako dok se ne stvori prsten od oko dvadeset, ili trideset ljudi, svaki od njih bi osjeao isti onaj ok u prstu i tijelu kao onaj prvi. Ovo smo i sami probali. Poto nam nisu dali nikakav razuman odgovor na naa pitanja, i poto je itava stvar bila samo igraka, nismo smatrali vrijednim da o tome traimo dalje informacije. Sljedea stvar koju su nam pokazali sastojala se od dva bakrena pehara, od kojih je svaki stavljen na po jednu stolicu koje su bile udaljene jedna od druge oko tri lakta. Kada su upalili vatru u jednom od njih, to je na onaj drugi proizvelo takav efekat uprkos udaljenosti da je drugi pehar eksplodirao kao da je na njega pucano iz sedam musketa. Trea majstorija sastojala se od malih staklenih flaa za koje smo vidjeli da ih udaraju o kamen i drvo, a da se one nisu polomile. Onda su u te flaice stavili komadie kremena, od ega su se ove flae, debljine prsta, koje su izdrale udarac kamena, rastvorile poput brana. Kada smo ih upitali za znaenje toga, oni su nam rekli da, kada se staklo ohladi u hladnoj vodi im se izvadi iz vatre, onda postane ovakvo. Ovaj apsurdni odgovor pripisali smo njihovom franakom lukavstvu. Jo jedna naprava sastojala se od kutije sa ogledalom unutra i dvije drvene ruke spolja. Kada bi se ruke okrenule, rolne papira u kutiji bi se odvijale u etapama, od kojih je svaka prikazivala slike vrtova, palata i drugih fantazija koje su bile naslikane na njima.

389 Nakon prikazivanja ovih igraaka, astronom je na poklon dobio poasnu odoru, a posluitelji u opservatorije su dobili novac. Neko bi se mogao upitati da li bi i evropska gospoda i diplomate iz osamnaestog vijeka bili ita prijemiviji za ova uda nauke od njihovih turskih kolega. Znaajna razlika je u tome to su ovi potonji izrazili stav svog drutva, dok ovi prvi nisu. Osmanlije su, ne manje od ostalih muslimanskih naroda, prezirali barbarske nevjernike koji su ivjeli zapadno od njih, ali su bili spremni da prouavaju i pozajmljuju neke izume tih dovitljivih barbara, pronalaske koji bi mogli da poslue njihovim ciljevima, a da pritom ne ugroze njihov nain ivota. Ovo je jako dobro zakljuio islen de Bubek, koji je bio ambasador Svetog rimskog carstva u Istanbulu, u jednom pismu iz 1560. godine: ...nijedna nacija nije pokazala manje odbojnosti prema usvajanju korisnih pronalazaka drugih; naprimjer, oni su svojim potrebama prilagodili velike i male topove, kao i mnoga druga naa otkria. Meutim, nikada sebe nisu natjerali da ponu sami da tampaju knjige, ili da postavljaju javne satove. Oni smatraju da njihovi sveti spisi, to jest njihove svete knjige, ne bi vie bile svete ako se odtampaju; to se tie postavljanja javnih satova, oni misle da bi se time unizio i umanjio autoritet njihovih mujezina i njihovih drevnih obreda. Vremenom su Osmanlije otvorili put i ovim dvijema stvarima. tampanje se, kao to smo vidjeli, pojavilo na turskom i arapskom u osamnaestom vijeku, a satovi su uvedeni mnogo ranije, pa su, ak, bili postavljeni i na velikoj carskoj damiji. Upotreba naprava za mjerenje vremena, nikako nije bila novina u islamu. Naprotiv, poev od dvije metode naslijeene iz antike, od sunanog i vodenog sata, muslimani su bili u stanju da razviju jedan sopstveni detaljni i sloeni set naprava. Osmansko zanimanje za evropske mehanike satove, ija je proizvodnja na Zapadu poela u etrnaestom vijeku, potie iz vrlo ranih dana. Ve u esnaestom vijeku evropski satovi bili su u irokoj upotrebi u Osmanskom carstvu, pa su ak imali i svoje lokalne imitacije. Jedan od najuglednijih proizvoaa tih imitacija bio je Sirijac Tekijjuddin (1525-1585), ija je studija o satovima koji rade uz pomo tegova i opruga, napisana sredinom vijeka, od izuzetnog znaaja za historiju ove nauke.

390 Ali nisu svi satovi koji su bili u upotrebi u Osmanskom carstvu bili uvezeni iz Evrope. Od oko 1630. do oko 1700. godine, u distriktu Galata u Istanbulu postojali su sajdijski esnafi, iji su proizvodi bili jednaki standardu vicarskih i engleskih majstora ovog zanata. Oni su, meutim, bili emigranti iz Evrope, ne lokalni muslimani, a do kraja sedamnaestog vijeka ak ni oni nisu vie bili u stanju da se izdravaju. Njihovom krahu doprinijelo je nekoliko faktora. Jedan od njih bio je u sve veim potekoama u nabavci neophodnog materijala. Nabavku je oteavala merkantilistika politika zapadnih vlada i proizvoaa, koji su sada proizvodili satove posebno dizajnirane spram turskog ukusa i trita. Njihova praksa sada je bila da izvoze kompletan, gotov proizvod; nisu vie bili voljni da samo obezbjeuju pokretne ili dijelove za zamjenu lokalnim sajdijama, kao to su to inili do tada. Drugi razlog je, bez sumnje, bio taj to su satovi s klatnom, kao i satovi na oprugu stalno usavravani u Evropi, sa ime sajdije koji su bili bazirabi u Istanbulu nisu mogli da dre korak. Sa prvim godinama osamnaestog vijeka, proizvodnja satova u Turskoj praktino je okonana. Jedan od posljednjih sajdija sa Zapada koji je otiao u Tursku bio je Isak Ruso, otac filozofa ana aka Rusoa, koji u jednoj svojoj ispovijesti veli kako je moj otac, nakon roenja mog jedinog brata, otiao u Konstantinopolj, gdje je dobio posao sajdije u Saraju. udnom sluajnou i Volter je imao neke veze sa turskim tritem satova. Kao plemi od Fernea, trudio se da pomogne ljudima koji su ivjeli na njegovom imanju, ukljuujui tu i grupu od nekih pedeset vjerskih izbjeglica iz eneve. Oni su, sluajno, bili sajdije, pa je Volter poeo da radi na tome da im nae neko novo trite. U jednom pismu Frederiku Velikom koje je napisao 1771. godine Volter kae da je Turska upravo savreno trite: Sada je upravo ezdeset godina otkako Turci uvoze satove iz eneve, a jo uvijek nisu u stanju da ih prave, pa ak ni da ih popravljaju. Osim satova, postojala je jo jedna evropska naprava koju su neki Bliskoistonjaci smatrali korisnom. Daleko na istoku, ak u Iranu, jo 1480. godine, jedan pjesnik, jadikujui nad poetkom starosti, meu ostalim slabostima nabraja i da... ... moja oka dva vie nikakve svrhe nemaju

391 sve dok uz pomo franakog stakla (Firangi shisha) etiri ne postanu. Izgleda da se uvoz naoara iz Evrope u malom obimu nastavio, a postoje i povremene biljeke o njihovoj kupovini i upotrebi. Sistem filtracije, napravljen tako da iskljui uvoz svega onoga to bi moglo da ugrozi tradicionalni nain ivota, ostao je efikasno sredstvo protiv prodora nekih opasnih ideja, kao to su zapadnjaki koncepti istraivanja i otkria, vrenja eksperimenata i promjena koje su naglaavale i isticale kako zapadnu nauku tako i tehnologiju koja je dovela do uspona te nauke. Nakon dunog razmatranja, proizvodi zapadne tehnologije mogli su se i priznati; znanje koje je proisticalo iz zapadne nauke moglo se u odreenim sluajevima primijeniti; ali, to je bila i granica njihovog prihvatanja. Ovo pitanje se ponovo pojavilo u akutnoj formi u osamnaestom vijeku, kada je niz poraza na bojnom polju ubijedio osmansku vladajuu elitu da je kranski neprijatelj Carstva nekako uspio da dostigne superiornost u vjetini ratovanja i da su bile neophodne promjene koje bi obnovile osmansku mo. Ova njihova osjeanja izuzetno su dobro izraena u jednom memorandumu koji je napisao izvjesni Janikli Alipaa, nakon katastrofalnog poraza koji su Osmanlije doivjeli od Rusa 1774. godine. Ali-paa postavlja dva pitanja za koja nam kae da su bila duboko okupila njegove misli. Zato je Carstvo, koje je nekada bilo tako jako, sada postalo tako slabo, i ta treba uraditi kako bi se povratila njegova nekadanja snaga? Turski vojnik, kae on, nije nita manje hrabar nego to je nekada bio, stanovnitvo nije malobrojnije, teritorije nisu manje, a resursi Carstva bili su jo uvijek ogromni. Pa ipak, tamo gdje je islamska vojska jednom bez razlika natjerala nevjernike u bijeg, sada su te iste muslimane u bijeg natjerali nevjernici. Lijek koji za ovakvu situaciju nudi Janikli Ali-paa bio je strogo konzervativan: povratak na stare dobre obiaje. Meutim, bilo je i onih drugih koji su problem vidjeli u zapadnoj vojnoj nadmoi, a odgovor na nju u vojnoj reformi, jedan od znaajnih aspekata tih reformi bio je i osnivanje centara za obuku u modernom ratovanju. Nove kole za vojnu i pomorsku ininjeriju, koje su osnovane u osamnaestom vijeku, dale su jedan novi podstrek prihvatanju i usvajanju

392 barem nekih aspekata zapadne nauke. Jedan od predavaa na koli ininjerije u Skadru, osnovanoj 1734. godine, bio je izvjesni Mehmed Said, sin anadolijskog muftije, za kojeg se kae da je izumio dvodijelni kvadrant za nianjenje i koji je napisao studiju na tu temu ilustriranu geografskim crteima. Postoje i druga djela iz tog perioda, kao to je jedna turska studija o trigonometriji, oigledno bazirana na zapadnim izvorima, zatim prijevod jedne poznate studije o vojnoj nauci koju je napisao veliki italijanski vojnik, grof Montekukoli; kao i neka djela iz oblasti medicine. Ova prva kola, kao i prvi korpus vojnih ininjera koji su osnovani u isto vrijeme, nali su ogorene protivnike u janjiarima, koji su s vremenom uspjeli da izdejstvuju njihovo rasputanje. Meutim, od cilja modernizacije oruanih snaga nije se odustalo, pa je 1773. godine napravljen nov poetak otvaranjem pomorske kole ininjerije. Meu predavaima u ovoj novoj koli bilo je i niz Evropljana. U poetku su glavninu studenata inili oni koji su ili u nekadanje kole, zajedno sa nekim oficirima u slubi. Jedan oficir artiljerije, zapadnjak, koji je pomogao osnivanje ove kole, govori o svojim sjedobradim kapetanima i ezdesetogodinjim acima. Ovoga puta reakcionarne snage nisu bile u stanju da izdejstvuju zatvaranje kole, koja je, ba naprotiv, rasla i sluila kao primjer drugim kolama vojne ininjerije, medicine i slinih oblasti, a koje je osnovao sultan Selim III i njegovi nasljednici. Jedan mletaki svetenik, anbatista (Gianbatista) Toderini, koji je posjetio Istanbul 1781. i 1786. godine, detaljno opisuje ovu kolu. Tamo je zatekao veliki broj nautikih instrumenata, kao i atlase i evropske pomorske karte, tursku verziju Atlasa Minor, astronomski globus koji je pokazivao konstelacije sa oznakama i znakovima na turskom, to je bio rad jednog od profesora ove kole , jedna metalna armilarna sfera napravljena u Parizu, neki arapski astrolabi, neki turski i franaki sunani satovi, engleski oktant vrlo fine izrade koji je napravio Don Hedli (John Hadley), razni turski kompasi sa ispravljaem, kao i druge navigacione naprave. U drugoj prostoriji, Toderiniju su pokazali geografsku kartu Azije tampanu na svili, sa dugakom legendom na turskom, za koju su mu rekli da ju je preveo Ibrahim Muteferika hidretske 1141. godine,

393 tj. 1728-29. godine, zatim tri globusa razliite veliine, prilino fin teodolit iz Pariza, stare kao i moderne instrumente za mjerenje razdaljina, teleskopski kvadrant i razne trigonometrijske tabele. Toderini kae kako nije vidio model maine za instaliranje i uklanjanje jarbola na brodovima, a koji je uveo Tot. Meu mnogim evropskim djelima, naao je astronomske tabele Mesje de la Landa sa turskim prijevodom. Onda je svom vodiu ukazao na injenicu da tabele nisu novijeg datuma, te da treba nabaviti najnovije izdanje. Vodi mu je pokazao i turske tabele o balistici koje su prevedene iz evropskih knjiga, kao i prirunike o astrolabu, o sunanim satovima, o kompasu i o geometriji, a koje je on koristio za predavanja svojim uenicima. Toderinijev vodi bio je glavni instruktor u koli, Alirac u zrelim godinama un Algerino uomo maturo - koji je govorio italijanski, francuski i panjolski, i koji mu je rekao da je doao u Istanbul nakon to je oplovio Sredozemlje, Atlantik, obale jugoistone Azije, ukljuujui Indiju, Indokinu i Malajski arhipelag, kao i Velike i Male Antile i Bahame, pa ak i Ameriku. Bio je to iskusan i vjet kormilar i izrazio je veu naklonost ka, s jedne strane, engleskim instrumentima, a s druge strane, ka francuskim mapama. Prema onome to je alirski profesor rekao mletakom sveeniku, u koli je bilo vie od pedeset uenika. Bili su to sinovi pomorskih kapetana i turske gospode, ali je tek malo njih bilo priljeno, marljivo i paljivo u uenju. Panja im je porasla nakon ruske aneksije Krima 1783. godine, to je Osmanlijama na alarmantan nain otvorilo oi po pitanju opasnosti sa kojom su se suoavali. Na inicijativu velikog vezira Halil Hamidpae i, uz asistenciju francuske ambasade, 1784. godine pokrenut je nov program obuke sa dva francuska oficira inenjerije kao instruktorima, koji se radili uz pomo jermenskih prevodilaca. Ali, i ova inicijativa je okonana izbijanjem rata izmeu Osmanskog carstva i Austrije i Rusije 1787. godine. Prisustvo francuskih instruktora smatralo se povredom neutralnosti, te su oni povueni. Odlazak instruktora, kao i napetost izazvana ratom, omeli su napredak, sve dok potpisivanje mira sa sjevernim susjedima Carstva 1792. godine, nije omoguilo sultanu Selimu III da napravi novi poetak. Sultan se ponovo obratio Francuskoj,

394 te je u jesen 1793. godine poslao u Pariz spisak zahtjeva za oficirima i tehniarima koje je htio da angaira. Godine 1795., reis-efendija Ratib poslao je slian, ali dui, spisak Komitetu za javnu sigurnost u Parizu. To to se sada, umjesto francuskom kralju, ovaj spisak slao republici kao i to to e, sada, republika imenovati traene oficire izgleda da uope nije uzrujavalo sultana. Godine 1796, novi francuski ambasador, general Ober du Baje, (Aubert du Byet) veteran Amerike i Francuske revolucije, stigao je u Istanbul sa itavom grupom francuskih vojnih strunjaka. Ovoga puta sa radom je zapoelo nekoliko kola, kako za vojne, tako i za pomorske oficire, a u kojima se vrila obuka u nianjenju, graenju utvrenja, navigaciji i pomonim naukama. Poto su francuski oficiri zamoljeni da budu instruktori, onda je i francuski jezik za studente postao obavezan. Biblioteka koja je bila na raspolaganju regrutima, imala je i nekih 400 evropskih knjiga, od kojih je veina bila na francuskom. Meu knjigama je bio i komplet Grande Encyclopedie. Jo jednom, tokom naglih i velikih promjena koje su donijele amerika revolucija i Napoleonovi ratovi, ove kole su upale u tekoe i neke od njih su zatvorene pod pritiskom reakcionarnih snaga. Kada je Mahmut II zapoeo svoje reforme 1826. godine, ostale su samo dvije: vojna i pomorska kola inenjerije. Ove su bile reaktivirane, a druge dodate, pogotovo medicinska kola 1827. godine i kola vojnih nauka 1834., ija je svrha bila da poslue kao Sandhurst ili Samt Cyi osmanske vojske. U svim ovim kolama, meu predavaima su veinom figurirali stranci, pa se od studenata zahtijevalo znanje nekog stranog jezika, obino francuskog. Bio je tu i jedan hitan zadatak za muslimane sa poznavanjem zapadnih jezika. Oni su morali da proue nauke sa Zapada, da prevedu ili napiu udbenike na turskom jeziku i, kao preduvjet, da obogate turski jezik modernim tehnikim i naunim vokabularom koji mu je nedostajao i koji mu je za te svrhe bio potreban. Dva ovjeka odigrala su ulogu od izuzetnog znaaja za ovu vrstu posla. Jedan je bio Ataullah Mehmed, poznat kao anizade (17691826), koji je bio carski historiograf od 1819. godine pa sve do svoje smrti. Po porijeklu i obrazovanju bio je pripadnik klase ulema, izgleda da je izuio barem jedan zapadni jezik kao i evropsku medicinu i druge

395 nauke. Njegovo najznaajnije djelo, pored njegove historije Carstva, tokom godina njegovog slubovanja, jeste prijevod na turski jednog austrijskog udbenika iz medicine, koji je, vjerovatno, napravljen iz neke italijanske verzije. anizade joj je dodao i jednu sopstvenu studiju sa objanjenjima o fiziologiji i anatomiji, a kasnije i prijevod jednog austrijskog djela, ovoga puta o vakcinaciji. Pojava ovog udbenika oznaava kraj jedne i poetak jedne druge ere u turskoj medicini. Sve do tada, uprkos nekim povremenim dodacima iz znanja, ili metoda preuzetih sa Zapada, osmanska medicinska praksa je, u osnovi, ostala vjerna helenistikoj i klasinoj islamskoj tradiciji, medicini Galena i Avicene, kao to su osmanska filozofija i nauka ostale vjerne Aristotelu, Ptolomeju i njihovim komentatorima, a osmanska vjera Poslaniku, Kurnu i usmenim predanjima (hadisu). Otkria Paracelzusa i Kopernika, Keplera i Galileja Osmanlijima su ostala isto toliko tua i nebitna kao i argumenti Lutera i Kalvina. Sada je po prvi put anizade stvorio jedan moderan medicinski vokabular na turskom jeziku koji e ostati u upotrebi sve do nedavnih jezikih reformi i obezbijedio turskim studentima medicine jedan razumljiv udbenik moderne medicine koji je posluio kao polazna taka jedne potpuno nove medicinske literature i prakse. Ono to je anizade uinio na polju medicine, to je hoda Ishakefendija (-1834.) uinio na polju matematike i fizike. Po roenju Jevrejin, roen u Grkoj, Ishak-efendija se u neko doba preobratio u islam i bio imenovan za nastavnika u koli ininjerije gdje je, vremenom, postao i glavni instruktor. Za njega se kae da je znao francuski, latinski, grki, hebrejski, kao i turski i dva klasina islamska jezika: perzijski i arapski. Hoda Ishak-efendija napisao je brojna djela, uglavnom prijevode, od kojih je najznaajniji etverotomni kratki pregled matematikih i fizikih nauka. Ovo djelo je, po prvi put, pruilo turskom studentu prikaz ovih nauka onako kako se one prakticiraju i shvataju na Zapadu. Poput anizadea i hoda Ishak-efendija morao je da stvara svoj sopstveni vokabular, ime je postao tvorac i veine naunih termina koji su se koristili u Turskoj tokom devetnaestog vijeka, pa i sve do jezike reforme koja je sprovedena pod republikom. Poto je praksa osmanskih naunika toga vremena bila da se oslanjaju na arapski i,

396 u manjoj mjeri, na perzijski jezik pri stvaranju novih termina, na isti nain na koji su se evropski autori oslanjali na latinski i grki, neki od njegovih novih termina jo uvijek su u upotrebi u arapskim zemljama. Ostala djela hode Ishaka-efendije uglavnom se bave vojnim naukama i ininjeringom. Sa objavljivanjem djela ova dva ovjeka, sa stvaranjem novih kola u kojima su njihova djela koritena kao udbenici i, konano, to je i najvanije, sa sve veim brojem studenata koji su slati u Evropu kako bi se bavili izuavanjem nauka, stare nauke, poput stare medicine, matematike, fizike i hemije doivjele su svoj kraj. Starije nauke odravale su se jo neko vrijeme u udaljenijim zemljama islamskog svijeta, ali od ovog vremena pa nadalje, nauka je podrazumijevala modernu zapadnu nauku. Druga nije postojala.

397 Bernard Lewis

E. ZAKLJUNA RAZMATRANJA

Tokom francuske okupacije Egipta krajem osamnaestog vijeka egipatski historiar Daberti posjetio je biblioteku i istraivaki centar koji su Francuzi osnovali u jednoj naputenoj memlukoj palati u Kairu. On je zabiljeio da je to velika i dobro opremljena biblioteka u koju su ak i obini francuski vojnici dolazili da itaju i, to je jo vrednije zapaanja, u koju su muslimani spremno i eljno bili doekivani i dobrodoli: Francuzi su bili posebno sretni ako bi neki muslimanski posjetilac pokazao zanimanje za nauke. Odmah bi poeli da razgovaraju sa njim i da mu pokazuju razne vrste tampanih knjiga sa slikama na kojima su prikazani dijelovi zemaljskog globusa, kao i ivotinje i biljke. Imali su i knjige iz drevne historije... Daberti je posjetio ovu biblioteku bezbroj puta. Pokazivali su mu knjige iz islamske historije i o islamskom uenju uope, a on je bio zauen saznanjem da Francuzi imaju i itavu zbirku arapskih tekstova, kao i veliki broj muslimanskih knjiga koje su bile prevedene sa arapskog na francuski. Zapazio je kako Francuzi ulau veliki trud i napor da naue arapski jezik, ak i kolokvijalni. Za tim tee dan i no. Imaju i knjige koje se posebno bave svim vrstama jezika, njihovim deklinacijama i konjugacijama, kao i njihovom etimologijom. Ova djela, kae Daberti, omoguavaju im da vrlo brzo i lahko prevedu ta god poele sa bilo kog jezika na njihov. Dabertijevo otkrie bilo je postojanje evropske orijentalistike. Njegovo iznenaenje je razumljivo. Ve krajem osamnaestog vijeka, kada se dogodio prvi moderni evropski prodor na arapski istok, Evropljanin koji se bavio prouavanjem Bliskog istoka ve je imao na raspolaganju opirnu literaturu. Nekih sedamdeset knjiga o arapskoj

398 gramatici bilo je ve odtampano u Evropi, o perzijskoj oko desetak, a o turskoj oko petnaest. Od rjenika bilo je deset za arapski, etiri za perzijski i sedam za turski. Mnogi od njih nisu bili samo prirunici i pomona nastavna sredstva zasnovana na djelima lokalnih pisaca, ve su predstavljala originalan i znaajan doprinos nauci. Nita to bi se moglo uporediti sa time nije postojalo na drugoj strani. Za Arape, Perzijance ili Turke, nije postojala nijedna jedina gramatika ili rjenik nekog zapadnog jezika, bilo u vidu rukopisa ili tampanog materijala. Sve do duboko u devetnaesti vijek, nije postojao ak ni pokuaj da se naprave gramatike i rjenici zapadnih jezika za korisnike sa Bliskog istoka. A kada su se i pojavljivali, onda su ti najraniji primjeri bili, uglavnom, plod inicijative imperijalistikih i misionarskih aktivnosti. Prvi dvojezini rjenik arapskog i jednog evropskog jezika koji je sastavio neko iji je maternji jezik bio arapski objavljen je 1828. godine. Bilo je to djelo jednog kranina, egipatskog Kopta, revidirano i dopunjeno od strane jednog francuskog orijentaliste, a prema autorovom predgovoru, bilo je napravljeno za upotrebu zapadnjaka, prije nego samih Arapa. Ni sama pomisao da bi i Arapima mogli zatrebati takvi rjenici zadugo nikome nije pala na pamet. Evropljanin koji se bavio prouavanjem Bliskog istoka bio je u mnogo boljem poloaju od svog kolege sa Bliskog istoka i to ne samo u pogledu dostupnosti raspoloive pomone jezike literature. Do kraja osamnaestog vijeka on je ve imao na raspolaganju opirnu literaturu iz oblasti historije, religije i kulture muslimanskih naroda, ukljuujui tu izdanja i prijevode tekstova, kao i ozbiljnih naunih studija. I, zaista, zapadna nauka o Bliskom istoku je, u mnogim aspektima, ve bila naprednija od nauke bliskoistonjaka o samima sebi. Putnici i arheolozi iz Evrope ve su bih zapoeli proces koji e dovesti do obnavljanja i deifriranja spomenika drevnog Bliskog istoka, kao i do ponovnog povratka narodima tog regiona, velike, slavne i odavno zaboravljene prolosti. Prvu katedru za arapski jezik u Engleskoj osnovao je ser Tomas Adams na univerzitetu u Kembridu 1633. godine. Tamo, kao i u slinim centrima u drugim gradovima zapadnoevropskih zemalja, uloen je veliki trud u kreativnoj nastavi i posveeno mnogo panje drevnim i jezicima iz srednjeg vijeka, kao i njihovoj knjievnosti i kulturama tog regiona, a mnogo manje

399 vremenski blioj i savremenijoj materiji. Sve ovo predstavlja upadljiv kontrast gotovo potpunom nedostatku interesiranja koji su pokazali bliskoistonjaci u vezi sa jezicima, kulturama i religijama Evrope. Samo je osmanska drava, zaduena za odbranu i diplomatiju, a time i za kontakte sa evropskim dravama, nala za shodno da, povremeno, prikupi i sabere neke informacije o njima. Dokumenti o njihovim zapaanjima, pokazuju da su, sve do druge polovine osamnaestog vijeka, njihovi podaci obino bili povrni, esto netani i skoro uvijek zastarjeli. Osjeaj bezvremenosti, osjeaj da se nita, uistinu, ne mijenja, karakteristina je crta muslimanskih spisa o Evropi, kao to je, istini za volju, i karakteristika njihovih spisa o drugim vremenima i mjestima. Njihov ljekar ili naunik je zadovoljan ako prevede knjigu o medicini ili nauci, koja je napisana prije 50 ili 100 godina. Katib elebi se, piui 1655. godine o kranskoj religiji, oslanja na polemike iz srednjeg vijeka, ne marei pritom na bilo kakve promjene koje su se mogle dogoditi u kranstvu tokom perioda od pola milenija, ne spominjui niti jednom reformaciju, vjerske ratove, niti ak raskol izmeu Rima i Konstantinopolja. U istom tom duhu, jedan historiar iz ranog osamnaestog vijeka, Naima, izjednaava evropske drave svoga vremena sa srednjovjekovnim krstakim dravama i odbacuje, pri tome, svaku potrebu da o njima detaljnije raspravlja. Na isti nain, jedan turski umjetnik iz kasnog osamnaestog vijeka, elei da naslika kostim ene iz Evrope, oslanja se na model iz sedamnaestog vijeka. Otkud ova razlika u stavovima dva drutva jednog prema drugom? Ona se, svakako, ne moe pripisati bilo kakvoj veoj vjerskoj toleranciji od strane Evropljana. Naprotiv, stav kranskog svijeta prema islamu bio je daleko vie pun predrasuda i netolerancije nego stav muslimana prema kranstvu. Razlozi za ovu veu toleranciju koju su pokazivali muslimani, dijelom je bila teoloke i historijske, a dijelom praktine prirode. Poslanik Muhammed ivio je nekih est vijekova poslije Isusa Hrista. I za krane i za muslimane, njihova sopstvena vjera i njihova sopstvena otkrovenja predstavljala su konanu Boiju Rije upuenu ovjeanstvu. Ali, razliku u njihovoj uzajamnoj percepciji nametnula je hronologija. Za muslimane je Hrist bio prethodnik; za krane je Muhammed bio lani poslanik. Za muslimane je kranstvo bilo jedan rani, nekompletan i zastario vid

400 jedne prave religije, koji je, stoga, sadrao elemente istine zasnovane na autentinom otkrovenju. Zato su krani, kao i Jevreji, bili predmet tolerancije muslimanske drave. Za kranina nije, teoloki, bilo mogue da se bavi nekom kasnijom religijom od svoje. Za krane je ve bilo dovoljno teko da toleriraju judaizam, na koji su oni mogli da gledaju na isti nain kao to su muslimani gledali na kranstvo. Za njih bi toleriranje islama znailo priznavanje postojanja nekog otkrovenja poslije Hrista i svetih spisa koji su nastali kasnije od Evanelja. To je bilo priznanje koje oni nisu bili spremni da naprave. Bilo je tu i nekih praktinih razloga. Islam je zaao u preteno kranski svijet i zadugo su muslimani inili manjinu u zemljama kojima su vladali. Odreeni stepen tolerancije prema vjeri podanike veine, bio je, stoga, administrativna i ekonomska neophodnost i mnogi muslimanski vladari mudro su uvidjeli tu injenicu. Generalno gledano, Evropa nije bila prinuena na takve mjere. U jednoj evropskoj zemlji u kojoj se pojavio slian problem, u paniji, bila je plaena velika cijena zbog netolerancije rekonkviste, kada je zemlja osiromaena zbog protjerivanja Mavara i Jevreja. Postoji jo jedna vana razlika izmeu ove dvije civilizacije i to u interesantnim stvarima koje nude i u radoznalosti koju izazivaju. U poreenju sa raznim narodima u islamskom svijetu, franaka Evropa u srednjem vijeku mora da se inila jako monotonim mjestom. Ono to je bilo od sutinske vanosti jeste i injenica da je to bila oblast jedne vjere, jedne rase i, uglavnom, jedne kulture. Postojala je jedna vrsta odjee za svaki od glavnih drutvenih slojeva. Sve to predstavlja upadljiv kontrast kaleidoskopskoj raznolikosti rasa, vjera, nonji i kultura u islamskom svijetu. Franaki kranski svijet ak je volio svoju uniformnost; u najmanju ruku se ini da je imao potekoa da tolerira, ili da se pomiri sa bilo kakvim vidom odstupanja od te uniformnosti; ulagali su mnogo energije u progon heretika, vjetica, Jevreja i drugih koji su odstupali od opih normi. U jednoj stvari Evropa je nudila veu raznolikost. To su bili jezici. Za razliku od arapskog govornog svijeta gdje je arapski bio jedini jezik religije, trgovine i kulture, riznica uenja iz prolosti i sredstvo poslovanja u sadanjosti, u Evropi je u upotrebi bio veliki broj razliitih

401 jezika, to za oblast religije i nauke to za svakodnevnu upotrebu. Evropska klasina djela kao i sveti spisi kranske vjere bili su pisani na tri jezika: latinskom, grkom i hebrejskom, kojima se moe dodati i etvrti, aramejski, ako se u obzir uzmu knjige na aramejskom iz Starog zavjeta. Time su Evropljani, od najranijih vremena, bili naviknuti na potrebu za prouavanjem i ovladavanjem tekih stranih jezika, pa i vie od toga: priznavali su da postoje i spoljni izvori mudrosti koji su napisani na stranim jezicima, a pristup tim izvorima podrazumijevao je uenje jezika. Situacija meu Arapima bila je potpuno razliita, jer je za njih njihov jezik u isto vrijeme bio i jezik svetih spisa i klasinih djela i svakodnevne prakse, tako da niko od njih nije osjeao, ili uoavao potrebu da naui bilo koji drugi jezik. U Evropi su se govorili mnogi razliiti jezici, ali je obim korisnosti svakog od njih ponaosob bio ogranien. Evropljanin je, stoga, jo od djetinjstva znao da mora da ui strane jezike, kako bi ga susjedi razumjeli, ili kako bi mogao da putuje, bilo zbog studija bilo zbog posla. Ono to je jo vanije jeste injenica da je jezike morao da ui kako bi mogao da stekne to ozbiljnije vjersko ili bilo koje druge znanje. ak i danas, dok juna obala Sredozemlja ima samo jedan pisani jezik, arapski, sjeverna ih ima gotovo dvanaestak. U muslimanskim, a pogotovo u arapskim zemljama, u gradovima se moglo vidjeti bezbroj raznih vrsta ljudi. Ta raznolikost bila je obogaena i putnicima povratnicima, posjetiocima, robovima i trgovcima koji su dolazili iz udaljenih oblasti Azije, Afrike, pa ak i Evrope. Izgled ljudi u stranim nonjama i neuobiajenih crta lica nije izazivao znatielju u velikim metropolama Bliskog istoka, gdje je to bio uobiajen prizor. No, nita se ne moe uporediti sa izuzetnom radoznalou koju su ispoljavali stanovnici jednobojnih prijestolnica Evrope, kada bi u svom gradu ugledali Marokanca, Osmanliju, Perzijanca ili nekog drugog egzotinog posjetioca. Ovu veliku i esto neuljudnu radoznalost zapazili su mnogi muslimani koji su posjetili Evropu. Jo u ranom osamnaestom vijeku, osmanski ambasador Mehmed-efendija bio je zapanjen udnim ponaanjem Evropljana koji su putovali iz velikih daljina, ekali satima i satima, i trpjeli svakakve neugodnosti, samo kako bi zadovoljili svoju

402 znatielju i vidjeli jednog Turina. Rije koju smo ovdje preveli kao znatielja, radoznalost, jeste rije hirs, ije se znaenje, preciznije, moe opisati kao nestrpljivo iekivanje, udnja ili elja. Azmi-efendija, na odmoritu u Kepeniku, na putu ka Berlinu 1790. godine, biljei sljedee: Poto vie od trideset godina na uzvieni sultanat nije poslao izaslanika u Berlin, stanovnici Berlina nisu mogli da obuzdaju svoje nestrpljenje do naeg dolaska u grad, pa su, bez obzira na hladnou i zimu, i mukarci i ene dolazili u koijama, na konjima i pjeice, kako bi nas gledali i prouavali pogledom, a onda bi se vratili u Berlin. On jo kae kako su cijelim putem od Kepenika do Berlina sa obje strane puta stajale gomile posmatraa. Guva u prijestolnici bila je jo vea. Vasif opisuje sline scene prilikom njegovog ulaska u Madrid. Veina ostalih posjetilaca bila je impresionirana, pa ak i polaskana interesiranjem ljudi koje ih je nagonilo da prolaze kroz ne male neugodnosti, pa ak i da plate priline sume novca, kako bi samo imali priliku da zure u njih. Ova vrsta radoznalosti bila je oigledno prilino nepoznata meu njima, a time ju je bilo teko i prepriati i prenijeti drugima. U ranijim periodima, neko bi mogao razliku u stavovima ove dvije kulture da pripie injenici da je jedna od njih imala vie toga da naui, a druga vie toga da ponudi. Ali, ve sa zavretkom krstakih ratova, ovo objanjenje vie ne bi bilo adekvatno, a ve od kraja srednjeg vijeka, postaje jasno da se ovdje suoavamo sa jednom fundamentalnijom razlikom izmeu dva drutva. Prije svega, u Evropi je preovladavao generalni nedostatak radoznalosti kada su u pitanju bili drugi narodi. Naravno, bilo je i izuzetaka. Herodot, opeprihvaen kao otac historije, pisao je i o barbarima i o Grcima, o drevnim kao i o tadanjim vremenima. Poto nije poznavao pisma Istoka, informacije je potraio tako to je putovao na Istok i prouavao ga. Mnogo vijekova kasnije, jedan drugi Evropljanin, Vilijam (-1190.), arhiepiskop Tira u latinskoj Kraljevini Jerusalimu, napisao je historiju susjednih muslimanskih monarhija. I on je svoje izvore naao na Istoku, a kako je znao arapski, bio je ak u prilici i da ita originalne tekstove. Ali, takvi izuavaoci tue historije bili su rijetki. Veina evropskih historiara, kako drevnih tako i srednjovjekovnih, ograniavali su se na

403 ljude i dogaaje iz svojih sopstvenih zemalja i, obino, iz svoga vremena. inilo bi se da je upravo to i bilo ono to su njihovi itaoci traili. Herodot je imao tek mali broj sljedbenika u klasinoj historiografiji, a u cjelini gledano, bio je vie izvrgnut podsmjehu nego to je bio cijenjen. Historija krstaa na istoku, koju je napisao Vilijam od Tira, bila je vrlo itana, pa ak i prevedena na francuski; njegova historija muslimana nije, koliko je poznato, sauvana makar u jednom jedinom rukopisu. Moglo bi se uiniti prilino udnim to to je islamska civilizacija, koja je u ranijim danima bila toliko podlona grkim i azijskim uticajima, tako odluno odbacila Zapad. Ali, moe se ponuditi jedno mogue objanjenje. Dok je islam jo uvijek bio u ekspanziji i dok je jo bio prihvatljiv, zapadna Evropa imala je malo toga, ili ak nita da ponudi; tavie, muslimanski ponos je prije bio polaskan prizorom kulture koja je tako vidljivo i opipljivo bila inferiorna. Takoer, sama injenica to je ta kultura bila kranska, diskreditirala ju je ve unaprijed. Muslimanska doktrina o otkrovenjima koja dolaze u koninuitetu jedno za drugim, i koja kulminiraju u konanoj misiji poslanika Muhammeda, dovela je muslimane do toga da odbace kranstvo kao jedan raniji i nesavreni vid neega to su muslimani ve posjedovali u konanoj i savrenoj formi, te da, stoga, odbace kransku misao i kransku civilizaciju. Nakon poetnog uticaja koji je istono kranstvo imalo na islam u njegovom najranijem periodu, kranski uticaji, ak i oni koji su dolazili iz tako visoke civilizacije kakva je bila Bizantija, bili su svedeni na minimum. Kasnije, kada je napredovanje kranskog svijeta i povlaenje islama bilo stvorilo jednu novu vrstu odnosa izmeu njih, islam je iskristalizirao svoj nain miljenja i ponaanja i postao neprobojan za spoljanje uticaje, pogotovo za one koji su dolazili od hiljadugodinjeg neprijatelja sa Zapada. Opasani zidom vojne moi Osmanskog carstva koje je jo uvijek, uprkos opadanju, predstavljalo opasnu prepreku, narodi islama nastavili su da gaje, sve do osvita modernog doba, uvjerenje o nemjerljivoj i nepromjenljivoj superiornosti njihove civilizacije u odnosu na sve druge. Neki od nas na Zapadu jo uvijek gaje ista takva uvjerenja. Za srednjovjekovne muslimane, od Andaluzije do Perzije, kranska Evropa bila je nazadna zemlja glupih nevjernika. To je bilo gledite koje je, moda, moglo da

404 se opravda u jedno vrijeme; ali ve krajem srednjeg vijeka ono je postajalo opasno zastarjelo. U meuvremenu, Evropa je ve bila radikalno promijenila svoj stav prema spoljanjem svijetu. Uzrok velikog procvata evropske intelektualne radoznalosti i naune znatielje nalazio se u ne maloj mjeri u sticaju sretnih, ali ne i sluajnih okolnosti vezanih za tri velika dogaaja. Jedan je bio otkrie itavog jednog novog svijeta, sa udnim narodima koji su tamo ivjeli i koji su bili i varbari i civilizirani i ija kultura je bila nepoznata i svetim spisima i klasinim djelima i sjeanjima Evrope. Takav jedan izuzetan fenomen teko da ne bi izazvao makar malo radoznalosti. Drugi je bio renesansa, period ponovnog otkrivanja klasine antike, koji je pruao i primjer takve jedne vrste radoznalosti, a i nain na koji je ona mogla da se zadovolji. Trei dogaaj bio je poetak reformatorskog pokreta, koji je oznaio slabljenje crkvenog autoriteta nad miljenjem i njegovim izraavanjem, kao i oslobaanje ljudskog uma na nain koji nije imao presedana od vremena stare Atine. I muslimanski svijet je imao svoja sopstvena otkria, poto ih je prodor arapske muslimanske vojske doveo i do tako dalekih i razliitih civilizacija kakve su Evropa, Indija i Kina. Imali su i svoju renesansu koja se ogledala u oivljavanju grkog i, u manjoj mjeri, perzijskog uenja tokom prvih vijekova islama. Ali, ovi dogaaji se nisu poklapali i nisu bili praeni poputanjem teolokih stega. Do islamske renesanse je dolo kada se zaustavila islamska ekspanzija i kada je nastupio kontranapad kranskih zemalja. Intelektualna bitka izmeu teologa i filozofa oko starog i modernog, okonana je preovlaujuom i dugotrajnom pobjedom ovih prvih nad ovim drugima. Ovo je utvrdilo muslimanski svijet u vjerovanju u svoju samodovoljnost i superiornost kao jedinog prebivalita istinite vjere i, to je za muslimane znailo jednu te istu stvar, jedinog civiliziranog naina ivota. Bili su potrebni vijekovi poraza i povlaenja, prije nego to su muslimani postali spremni da modificiraju ovu svoju viziju svijeta i svoga mjesta u njemu, kao i da pogledaju na kranski Zapad sa bilo kojim drugim osjeanjem umjesto prezira. Jedna od vanih i znaajnih razlika izmeu islama i Zapada bila je u obimu i spektru trgovine, kao i u uticaju onih koji su u njoj bili angairani. Evropski trgovci na Bliskom istoku bili su mnogobrojni,

405 esto bogati i sve vie u stanju da utiu, a ponekad ak i da kontroliraju i politiku i obrazovanje. Muslimanski trgovci u Evropi bili su malobrojni i bez znaaja, a muslimanska trgovaka klasa nije uspjela da dostigne i odri buroasko drutvo, ili pak da ozbiljno uzdrma pozicije vojnih, birokratskih i vjerskih elita u dravi i u kolama. Bila je to razlika ije se posljedice mogu vidjeti u svim aspektima muslimanske drutvene i intelektualne historije. Ta razlika moe se, ponekad, povui i izmeu vrlo razliitih odgovora islamskog svijeta i Japana na izazove sa Zapada. Njihove situacije bile su vrlo razliite. Osim oigledne prednosti koju su Japanci uivali ivei na udaljenim ostrvima, daleko od napada ili mijeanja zapadnih sila postojala je jo jedna razlika. Na muslimansko vienje i shvatanje Evrope uticao je, tj. njime je dominirao, jedan element koji je imao malo ili nimalo efekta kod Japanaca, a to je bila religija. Kao i ostatak svijeta, muslimani su Evropu, prije i iznad svega, shvatali u okvirima religije; dakle nisu je shvatali kao zapadnu, ili kao evropsku, ili kao bjelaku, ve kao kransku. Takoer, za razliku od Dalekog istoka, na Bliskom istoku je kranstvo bilo poznato i odbaeno. Koja je to vrijedna lekcija mogla da se naui od sljedbenika jedne krnje i prevaziene religije? Da stvari budu jo gore, na tu religiju se nije gledalo samo kao na inferiornu, ve i kao na neprijateljski nastrojenu. Od svog pojavljivanja u Arabiji u sedmom vijeku, islam je bio u gotovo neprekidnom sukobu sa kranskim svijetom, poevi od prvih muslimanskih osvajanja i kranske rekonkviste, preko dihada i krstakih ratova, do turskog prodora i evropske ekspanzije. Iako je islamski svijet vodio mnoge bitke i ratove na mnogim frontovima, upravo su ratovi sa kranima bili najdui i izazvali su najvea opustoenja, te je meu muslimanima poela da se pomalja svijest o tom ratu kao o dihadu par excellence. Svakako da je bilo i lekcija koje su se mogle nauiti od neprijatelja na bojnom polju; ali, one su bile od ograniene vrijednosti i efekta, a njihov uticaj bio je umrtvljen drutvenim i intelektualnim odbrambenim mehanizmima islama. Neke muslimane koji su posjeivali Evropu zanimalo je prikupljanje korisnih informacija. Isprva su to bile gotovo iskljuivo vojne informacije,

406 koje bi mogle biti od koristi u sluaju obnavljanja oruanih sukoba. Tako su turski i marokanski ambasadorski izvjetaji iz Evrope obino sadravali prilino detaljne opise putovanja izaslanika, uz opise puteva, relejnih stanica, kao i odbrambenih sistema mjesta kroz koja su prolazili. S vremenom su dodavane i neke politike informacije za koje se mislilo da mogu biti od koristi. Ali, to je poelo da se dogaa relativno kasno. Toga gotovo da uope nije bilo tokom itavog srednjeg vijeka, sve do kraja osamnaestog vijeka; ak su i osmanski politiki izvjetaji iz Evrope do zapanjujue mjere bili fragmentarni, rudimentarni i naivni. Pred kraj osamnaestog vijeka muslimani su poeli da gledaju na Evropu sa sve veim interesiranjem, kao i da pokazuju znake svijesti o potrebi za prouavanjem ovog stranog, a sada i opasnog drutva. Po prvi put muslimani su bili spremni da putuju u kransku Evropu, pa ak i da tamo provedu neko vrijeme. Ustanovljene su stalne ambasade i osmanski zvaninici raznih rangova ostajali su u Evropi, ponekad i godinama. Za njima su krenuli studenti, isprva tek malobrojni, a onda u sve veem i veem broju koji je stalno rastao. Te studente su u Evropu slali vladari sa Bliskog istoka, kako bi ovi stekli umijea i vjetine koji su bili neophodni za odravanje njihovih reima i za odbranu njihovih teritorija. Iako je njihov cilj jo uvijek bio prije svega vojni, ovoga puta su efekti evropskog obrazovanja otili mnogo dalje, a lekcije koje su ovi studenti nauili na evropskim univerzitetima, ak i u evropskim vojnim kolama, prele su eljene granice i namjere njihovih carskih gospodara. Do druge etvrtine devetnaestog vijeka broj Turaka muslimana, Arapa, ili Perzijanaca koji su poznavali neki evropski jezik jo uvijek je bio prilino mali, a mnogi od njih su bili preobraenici, ili sinovi i unuci preobraenika iz kranstva ili judaizma u islam. Ali, oni su poeli da sainjavaju jednu znaajnu grupu ljudi koja je itala i druge knjige osim datih udbenika, a imali su i znatan uticaj kao tumai, a sve vie i kao prevodioci. Tokom devetnaestog vijeka brzina, razmjere i opseg muslimanskog otkrivanja Evrope, radikalno su se promijenili: u nekim zemljama prije, u drugim kasnije, a u skladu sa obimom i intenzitetom evropskog uticaja to otkrivanje poprimilo je jedan nov karakter. Glavni podsticaj te promjene bila je sada ve nesumnjiva dominacija Evrope u svijetu. Ali, ovaj proces otkrivanja bio je uveliko ubrzan i

407 otvaranjem novih sredstava komunikacije, a pije svega uvoenjem tamparija i poetkom izdavanja novina, magazina i knjiga, uz pomo kojih su evropska stvarnost i ideje mogle da dou do muslimanskih italaca. Jedno od najefikasnijih novih sredstava komunikacije bile su novine. Ovaj evropski izum nije bio potpuno nepoznat na muslimanskom Istoku. Jo 1690. godine, marokanski ambasador Gasani je napisao izvjetaj o onome to je on nazvao vodenica koja pie, to e rei tamparska maina, kada je spomenuo i biltene koji su, u to vrijeme, bili aktuelni u paniji. Izmeu ostalog, on primjeuje kako su ti bilteni bili puni senzacionalnih lai. Osmanski posmatrai u osamnaestom vijeku prvi pokazuju neto svijesti po pitanju evropske tampe, te tako postoje svjedoanstva da su neki odlomci iz evropskih novina prevedeni na turski u svrhu informiranja carskog savjeta. Ono to je zapoelo kao povremena praksa, preraslo je u novinski biro koji je osmanska vlada odravala tokom itavog devetnaestog vijeka, pa i kasnije. Arhive Hedivske palate u Kairu ukazuju na slinu vrstu bavljenja zapadnom tampom i meu nasljednicima Muhammed Ali-pae. Prve novine u regionu izdate su ne zahvaljujui lokalnoj, ve stranoj inicijativi. Bile su tampane na francuskom jeziku, pod francuskim pokroviteljstvom i bile su dio propagandnih napora francuske revolucionarne vlade. Poetkom devedesetih godina osamnaestog vijeka, Francuzi su postavili tampariju u svojoj ambasadi u Istanbulu, a u kojoj su tampali biltene, kominikee i druge proglase, a do 1795. godine francuski ambasador je ve tampao vijesti na est do osam stranica, a koje su izlazile jednom u dvije nedjelje, a ija je svrha bila da bude tobonji vodi za lokalne Francuze. Ovaj bilten bio je distribuiran irom osmanske drave, a sljedee godine prerastao je u novine koje su se zvale La Gazette Fracaise de Constantinople, prve koje su se pojavile na Bliskom istoku. Invazijom na Egipat, Bonaparta je okonao izdavanje ovih francuskih novina u Istanbulu, ali je zato on napravio nov poetak u Kairu, u koji je donio i dvije tamparije, opremljene arapskim, grkim i francuskim slogom. Dana estog mjeseca dvanaestog (Fruktidora), to odgovara 29. avgustu 1798. godine, Francuzi su tampali i objavili prvi

408 broj Courier de lEgypte, koji je od tada izlazio na svakih pet dana i u kojem su se mogle nai lokalne, a ponekad i vijesti iz Evrope. Ukupno se pojavilo 116 brojeva. Ove novine, zajedno sa neto ambicioznijom revijom La Decade dEgypte, bile su iskljuivo na francuskom. Ali nakon ubistva generala Klebera 16. juna 1800. godine, njegov nasljednik, Abdullah Menu, osnovao je prve novine na arapskom jeziku. Zvale su se Et-Tenbih i trajale su kratko. Sljedea faza u stvaranju novinskog izdavatva na Bliskom istoku poela je u Izmiru (Smirni) 1824. godine, sa osnivanjem jednog mjesenika. Iako pisane na francuskom i iako se obraao uglavnom strancima i njihovoj zajednici, ove novine odigrale su znaajnu ulogu u dogaajima tog vremena, a povremeno su njenog urednika uvaljivale u nevolju sa vlastima, kao kada je, naprimjer, branio osmansku stvar u sluaju protiv grkih pobunjenika. Ova epizoda ilustrovala je dvije nove stvari: mo medija i opasnost cenzure. Rusi su, iritirani urednikom politikom ovih novina, pokuali da ubijede turske vlasti da ih zabrane. Tadanji osmanski historiar Lutfi citira rijei ruskog ambasadora: Istini za volju, u Francuskoj i Engleskoj novinari mogu slobodno da izraavaju svoje miljenje, ak i protiv svojih kraljeva, tako da su u nekoliko sluajeva, u prolim vremenima, izbijali ratovi izmeu Francuske i Engleske zbog tih novinara. Hvala Bogu da su od Boga uvane [tj. osmanske] zemlje bile zatiene od takvih stvari, sve dok se prije nekog vremena nije pojavio taj ovjek u Izmiru i poeo da izdaje te svoje novine. Bilo bi dobro da ga sprijeite... Uprkos ovom stranom upozorenju, novine su nastavile da izlaze, a s vremenom su se pojavile i druge. Egipanin, ejh Et-Tahtavi, koji je bio u Parizu 1826. godine, brzo je shvatio vrijednost tampe: Ljudi saznaju ta se deava u glavama drugih ljudi preko izvjesnih dnevnih listova koji se zovu Journal i Gazette. Iz njih ovjek moe da sazna o novim dogaajima i unutar i izvan zemlje. Iako se u njima moe nai vie lai nego to se moe izbrojati, u njima ipak ima i novosti iz kojih ljudi mogu neto da naue; u njima se

409 raspravlja o novoistraenim naunim pitanjima ili o zanimljivim objavama ili o korisnim savjetima, bilo da dolaze od velikaa ili od skromnih ljudi, jer ponekad oni skromni imaju ideje koje ne padaju na pamet velikaima... Neke od prednosti tih listova su: ako ovjek uini neto dobro ili loe i ako je to vano, onda ljudi koji rade u Journalu piu o tome, tako da to postaje opepoznato i meu uglednim linostima i meu obinim svijetom; na taj nain se istiu pohvale za dobra djela i osude za hrava. Isto tako, ako neko nekome uini nepravdu, onda onaj kome je nepravda uinjena pie o svojim mukama u ovom listu, tako da svi, i velikai i obini ljudi, saznaju za to i tako znaju za priu ugnjetenog ovjeka, kao i za njegovog ugnjetaa, tano onako kako se sve zaista i desilo, bez preutkivanja ili mijenjanja bilo ega, tako da itava stvar doe i do mjesta gdje se dijeli pravda i o njoj se sudi u skladu sa odreenim zakonima, te tako ovo moe biti upozorenje i primjer ostalima. Prvu redovnu periodinu publikaciju na nekom bliskoistonom jeziku, osnovao je u Egiptu Muhammed Ali-paa. Bio je to egipatski zvanini slubeni list, iji se prvi broj pojavio u Kairu 20. novembra 1828. godine. Njegov osmanski ekvivalent uslijedio je nekoliko godina kasnije, 1832. godine. Uvodni lanak je objasnio da je ovaj zvanini pregled samo prirodni nastavak drevne osmanske institucije carske historiografije, te da slui u iste svrhe objavljivanja prave prirode dogaaja i stvarnog znaenja i smisla akata i naredbi vlade, a sve u cilju spreavanja pogrenog tumaenja i kritike zasnovane na nedovoljnim informacijama. Dalja svrha, kae se u uvodniku, bila je da se obezbijede korisna znanja iz oblasti trgovine, nauke i umjetnosti. Uvoenje osmanske potanske slube 1834. godine, izuzetno je pomoglo distribuciji ovog urnala, koji je ostao jedina novina na turskom jeziku sve do pojave prvog nezvaninog asopisa, nedjeljnog biltena, koji je 1840. godine osnovao jedan Englez koji se zvao Vilijam eril. U Iranu je neku vrstu zvaninog biltena 1835. godine osnovao Mirza Muhammed Salih, koji je bio jedan od prvih iranskih studenata u Engleskoj. Ovi zvanini glasnici iz Kaira, Istanbula i Teherana, mogu se modernom itaocu uiniti siromanim i suhoparnim tivom od

410 ogranienog interesa i odjeka. Pa ipak, mora da su odigrali kolikotoliko znaajnu ulogu u upoznavanju svojih turskih, egipatskih i perzijskih italaca barem sa irokim i raznolikim sastavom spoljanjeg svijeta, kao i u stvaranju jednog novog, novinarskog rjenika kojim su se oznaavale do tada nepoznate institucije i ideje. Rezultat toga bila je i leksika revolucija koja je dovela do velikog napretka u onom procesu otkrivanja. Ta revolucija je, sa kasnijim novinama i asopisima, postala i zamajac i sredstvo sve veeg broja prijevoda, koji su muslimanskim itaocima pruali informacije o Evropi, koje su veim dijelom pisali sami Evropljani. U ranim decenijama devetnaestog vijeka, postojala su dva centra zapadnjakih reformi u Turskoj i u Egiptu. I u jednom i u drugom centralni znaaj bio je dat pripremi i objavljivanju prijevoda zapadnih knjiga. U Egiptu je, pogotovo, postojao jedan organizovan program prevoenja, sponzoriran od strane drave, kakav nije postojao jo od vremena kada su halife iz dinastije Abasija naruili prevoenje na arapski grkih dijela iz oblasti filozofije i nauke. U periodu izmeu 1822. i 1842. godine, u Kairu su tampane 243 knjige, od kojih su daleko vei dio bili prijevodi. Iako tampane u Egiptu, u zemlji koja je bila dio arapskog govornog podruja, vie od polovine tih knjiga bile su na turskom. U Egiptu Muhammed Ali-pae turski je jo uvijek bio jezik vladajue elite, a djela o vojnim i pomorskim temama, ukljuujui djela o istoj i primijenjenoj matematici, bila su, stoga, gotovo sva pisana na turskom jeziku. Vie od polovine studenata koje je paa poslao na studije u Evropu, bili su Osmanlije koji su govorili turski i koji nisu bili iz Egipta. S druge strane, djela iz oblasti medicine, veterine i poljoprivrede, uglavnom su bila na arapskom, poto te teme nisu bile rezervirane za vladajuu elitu koja je govorila turski. Historija, koja je privremeno dobila priznanje korisne nauke, izgleda da je takoe bila namijenjena eliti, poto je nekoliko historijskih knjiga tampanih u Muhammed Alijevoj tampariji u ranom periodu, takoe bilo na turskom. U periodu izmeu 1829. i 1834. godine, prevedene su etiri knjige sa historijskim sadrajem, od kojih je jedna bila o ruskoj carici Katarini Velikoj, a druge tri o Napoleonu i njegovom vremenu. Uslijedio je period od nekoliko godina prije nego to se pojavio sljedei prijevod nekog historijskog

411 djela, bila je to verzija Volterove Histoire de Charles XII, objavljena 1841. godine. Ovoga puta knjiga je objavljena na arapskom, a ne na turskom, kao to su i nadalje bili i svi drugi prijevodi historijskih djela, objavljivani u Egiptu. Naravno, turski prijevodi objavljeni u Egiptu, itali su se u Turskoj, a neki su tamo bili ponovo tampani. Ali prevodilaki pokret u Istanbulu dugo je bio ogranien na djela iz oblasti nauke, i sve do sredine vijeka u Istanbulu se nisu pojavili prijevodi evropskih knjiga iz historije. Prekretnica je napravljena 1866. godine, objavljivanjem turske verzije jedne engleske zbirke tekstova o opoj historiji. U Iranu je zanimanje za historiju Zapada po svemu sudei nestalo nakon velike hronike Raiduddina. Njegovo djelo imalo je mnogo sljedbenika, samo to je bavljenje udaljenim oblastima bilo neto vie stilizovano, a osim toga nita novo i interesantno nije bilo dodato. Tek prvih godina devetnaestog vijeka nalazimo nekoliko djela koja se bave historijom Zapada, od kojih je veina jo uvijek bila u rukopisu. Ta djela su u znaajnoj mjeri poticala iz turskih vie nego iz neposredno zapadnih izvora informacija. Jedan od tih rukopisa bez datuma, vjerovatno iz ranog devetnaestog vijeka, i od nepoznatog autora, bavi se historijom Engleske od vremena Julija Cezara pa sve do arlsa I i ima dvadeset i osam poglavlja. Osim ovoga, djela o historiji zapadne Evrope pisana na perzijskom jeziku, ne pojavljuju se sve do druge polovine devetnaestog vijeka. Do tog vremena ve je postojala obimna literatura i na turskom i na arapskom, koja je zajedno sa sve veim brojem novina i asopisa, morala da transformie sliku svijeta kakvu su imali muslimanski itaoci. Tokom prve polovine devetnaestog vijeka, proces otkrivanja poprimio je razmjere poplave. Evropa nije vie ekala da je otkriju muslimanski istraivai, ve je sama okupirala muslimanske zemlje i nametala jedan fundamentalno nov odnos, na koji je muslimanskom svijetu bilo potrebno jako dugo da se prilagodi i koji on nikada nije uistinu prihvatio. Tokom ranog devetnaestog vijeka, promjena se mogla vidjeti u mnogim aspektima. Jedan od njih je, kao to je ve reeno, promjena stava prema stranim, tj. evropskim jezicima. Po prvi put, poznavanje

412 nekog zapadnog jezika bilo je isprva dopustivo, zatim poeljno, i na kraju neophodno, pa su mladi muslimani predavani stranim uiteljima, isprva u svojim zemljama, a na kraju ak i u Evropi. Nedugo prije toga takva pojava smatrala bi se nezamislivom i neopisivom. Sada je poznavanje stranih jezika postalo vana kvalifikacija, a kola jezika i prevodilaki biro stali su rame uz rame sa vojskom i dvorom na irokom putu koji je vodio ka moi i uticaju. Ista ova promjena okolnosti, dala je jednu novu i znaajnu ulogu kranskim manjinama, pogotovo u arapskim zemljama gdje su, daleko vie nego u Turskoj ili Perziji, oni dijelili isti jezik i kulturu sa muslimanskom veinom. Broj muslimana koji su posjeivali Evropu, rastao je poput poplave, prvo su to bile diplomate, potom studenti, onda i mnogi drugi, a nakon nekog vremena ak i politike izbjeglice. Protok znanja i ideja iz Evrope na Bliski istok iao je istim kanalima, ali i raznim drugim putevima, koji su sad bili neuporedivo iri. Pored mnogo veeg protoka ljudi bilo je i mnogo novih oblasti u kojima su ostvarivani kontakti. kole i regimente, knjige i novine, vladine kancelarije i knjigovodstveni biroi, svi oni su pomagali produbljivanje i irenje muslimanske svijesti o Evropi, u kojoj se sada sve vie gledala jedna izuzetno mona sila koja je brzo napredovala, prijetei samoj sutini islama, to je zahtijevalo njeno razumijevanje, a do izvjesne mjere i oponaanje. Stari stav nadmenosti i nedostatka interesiranja, jedno vrijeme se mijenjao, barem meu nekim elementima unutar vladajuih elita. U najmanju ruku, muslimani su poeli da se okreu ka Evropi, ako ne sa divljenjem, a ono barem sa potovanjem i moda uz neto bojazni, dajui joj najvei mogui kompliment pokuajem njenog oponaanja. Nova faza u otkrivanju je poinjala; ta faza se nastavila sve do naih dana.
(Izvor: Bernard Lewis, The Muslim Discovery of Europe, New York, W. W. Norton & Company, 1982., 29-57, 100-133, 151-170, 171-184, 221-238, 295-308.

413 Asli irakman

OD SVJETSKOG UASA DO EVROPSKOG BOLESNIKA:

EVROPSKE PREDSTAVE O OSMANSKOM CARSTVU I DRUTVU OD 16. DO 19. STOLJEA

Od osvojenja Carigrada 1453. pa do kraja Prvog svjetskog rata, Osmansko carstvo je zauzimalo posebno mjesto u evropskom iskustvu i miljenju. Ono je bilo izvor brojnih briga i ljudi u razliitim razdobljima su pod tim pojmom podrazumijevali razliite stvari. Osmanlije su geografski bili vrlo blizu zapadnoj Evropi to je bilo zastraujue u veini sluajeva, a profitabilno u drugim a ipak su bili posve razliiti po kulturi i vjeri. Ta dvojnost, zapravo, potakla je znatielju i zanimanje za turske prilike to je proizvelo ogromnu raznolikost miljenja, mitova, zapaanja i strategija. Ova studija nastoji da rasvijetli i ralani evropske predodbe o Turcima u 16., 17. i 18. stoljeu. Za to vrijeme predodba o Osmanskom carstvu postepeno se mijenjala od svjetskog uasa do evropskog bolesnika. Od kljunog je znaaja ukazati na to da su te metafore izraavale raznolikost konotacija i vrijednosti, te da nisu uvijek bile konane u odreivanju Osmanlija u oima evropske javnosti. Meutim, predodba o Osmanlijama se pogorala u 18. st. i to se ini zanimljivim. Prouavanje evropskih ideja o Turcima ne bi samo otkrilo zato i kako se ta predodba promijenila, ve bi takoer rasvijetlilo i nain na koji su Evropljani razumijevali sami sebe u odnosu na Turke. (...) ... Ideje o osmanskoj politici i drutvu javljale su se i mijenjale tokom tri stoljea. Evropski intelektualci imali su naviku da porede svoj vlastiti drutveni i politiki ivot sa osmanskim. Njihova poreenja otvarala su uvide u promjenljivu prirodu predrasuda. U tom smislu ja sam takoer komentirala kako je evropska predodba o samima sebi

414 oblikovana, preoblikovana i napokon odreena kroz promjenljivu predodbu o Osmanlijama. (...) Bavei se tim pitanjima moe se dokazati da je utvrivanje stalnosti i dosljednosti u zapadnoj imaginaciji Istoka posve problematino. Ustvari, mogu se zapaziti odreeni prekid i transformacija u identifikaciji Turaka tokom 18. st. To je donekle suprotno prevlaujuim analizama orijentalizma koje je inspirirao Edward Said. Umjesto opaanja dosljednog i stalnog skupa miljenja i iskustava, ustanovila sam da postoji raznolikost i mjeavina negativnih i pozitivnih ideja o Turcima. Naroito predodbe iz 16. i 17. st. pokazale su raznolikost, nedosljednost i dvosmislenost, dok misao 18. st. ukazuje na dosljednost, ujednaenost i odluno negativan sud o Osmanskom carstvu. Druga odlika te transformacije moe se uoiti u promjenljivoj supstanci stavova prema Osmanskom carstvu. ini se da su Evropljani u 16. i 17. stoljeu imali sasvim podvojene utiske koji su se kretali od naklonosti, divljenja, uenja i zebnje do straha i mrnje. Razlog tome je bilo uoavanje osmanske tedljivosti, jedinstva i uspjeha koji je na Zapadu izazvao osjeaj manje vrijednosti i samokritike. Meutim, ini se da u 18. st. predodbe o Turcima prizivaju odreeni prezir, ak i mrnju, koja je izraena na snishodljiv i ohol nain naglaavajui nazadak i pokvarenost Carstva. Zapaanja i analize iz tog perioda apriori izraavaju osjeaj nadmoi, samopouzdanja i uestvovanja u samopromidbi prije nego znatielju i iskreno zanimanje za praenje osmanskog naina ivota. Do 18. st. evropske predrasude nisu bile uhvatile dubok korijen i postojala je raznolikost i arolikost u predodbi o Turcima. Ali u 18. st. takve predodbe poinju da blijede i ustupaju mjesto jednoj postojanoj i jasnoj predodbi. U tom kontekstu postavljaju se pitanja kako i zato je dolo do tog preobraaja u svijesti evropskih intelektualaca. ta je inilo osnovu i granice te promjene u idejama, zapaanjima i utiscima? Pri davanju odgovora na ta pitanja primorani smo da primijetimo jednu drugu tendenciju koja, ustvari, ini glavni argument ove studije. inilo se posve zagonetnim da je raznolikost u perspektivama / pogledima to znai u zanimanjima, interesovanjima, svjetonazoru, iskustvu dovela do razliitosti pristupa, zanimanja i predodbi u 16.

415 i 17. st., dok podjednako raznoliki pogledi, iz nekog razloga, nisu bili vrlo efikasni u davanju sline raznolikosti u promiljanjima iz 18. st. Neovisno o pogledima pisca, zapaanja i analize osmanskog drutva iz 18. st. izraavale su istovjetne predodbe, predrasude i uvjerenja. Da li je pad uticaja Osmanskog carstva na evropske prilike u tom razdoblju mogao prouzrokovati pad u predodbi o Osmanlijama? To je bilo mogue, meutim, takoer bi bilo mehaniki i deterministiki pretpostaviti odnos jedan-na-jedan izmeu injenica i miljenja. Kao to emo pokazati, ono to je inspiriralo tu vrstu jednoobraznosti bio je pokuaj pruanja kompletne slike osmanskog drutva i politike na osnovu apriori mjerila i racionalnog rasuivanja. S druge strane, zapaanje i istraivanje na osnovu znatielje, iskustva, historijskih tendencija, nepredvidivih okolnosti, vjerske i nacionalne pristranosti odlikovalo je miljenje o Osmanlijama prije 18. st. kao znaajno empirijsko i historijsko. Dakle, tokom 18. st. razliite i nepovezane predodbe prethodnog razdoblja su unificirane, ustaljene i fiksirane te postale samodovoljne u opisivanju osmanske stvarnosti u ahistorijskom i racionalnom analitikom okviru. Tokom tog procesa neke predodbe iz 18. st. su bile redefinirane i reciklirane, dok su druge izblijedjele i izgubile svoj znaaj. tavie, za razliku od prethodnog razdoblja, u 18. st. Turci su se doimali izrazito egzotinom vrstom ljudi sa neprijatnim i mrskim odlikama. To je zauzvrat uticalo na predodbu Evropljana o sebi kao premonim i naprednim ljudima. U tom smislu, ini se da misao 18. st. o turskom drutvu i politici otkriva neke teorijske izvore modernog evrocentrizma. (...) U drugom poglavlju smo pokuali da izrazimo razliitost i mnogostrukost evropskih predodbi o Turcima tokom 16. i 17. st. Od presudnog je znaaja ukazati na to da, kakvo god znaenje ili vrijednost pridavani turskom identitetu tokom tog razdoblja, on je predstavljan putem empirijskih ili historijskih dokaza, iskustva i naroito kroz implicitnu ili eksplicitnu procjenu neposredne i opaajne stvarnosti samog autora. Postoji, zapravo, primjetna razlika u stilu i zanimanju za odreene teme izmeu putnika i ljudi ija je neposredna stvarnost vie oblikovana evropskim okruenjem i problemima nego opaajnom

416 stvarnosti Osmanskog carstva. Potonji su takoer dobrim dijelom zavisili od informacija putnika da bi izgradili svoje vlastite stavove i teorije o Turcima. Iz tog razloga, ovo poglavlje je podijeljeno u dva dijela sa odgovarajuim naglaskom na izvjetaje putnika i putnika iz fotelje te na istraivanja o turskom drutvu i politici. U treem poglavlju osvijetljena je i razloena preobrazujua predodba o Turcima u 18. st. Opet se inilo prikladnim predstaviti sluaj u dva dijela. Prvi dio govori o predodbama iz ranog 18. st., koje se moe posmatrati kao razdoblje tranzicije. Razvoj teorije despotizma kao bitno istonog oblika naina vladanja postepeno se javlja u analizama Montesquieua i Boulangera, to, u isto vrijeme, predstavlja prekid s konvencionalnom upotrebom tog izraza u prethodnim stoljeima. Drugi dio ovog poglavlja je pokuaj da se prikae kako je ta nova teorija o despotizmu dokazivana kroz posmatranja i analize raznih linosti iz 18. st. Moja analiza tog razdoblja je otkrila da je nastanak racionalistike misli 18. st. potkopao empirijske i historijske analize nastale u prethodnom razdoblju. U dobu razuma, to su racionalisti za sebe vie tvrdili da su sofisticirani i prosvijeeni to su manje pouni u stvaranju predodbe o Turcima. Posljednje poglavlje je posveeno analizi te transformacije tokom evropskog intelektualnog iskustva Osmanlija. Ja u pratiti proces pri kojem su neke predodbe iz 16. i 17. st. stekle novi status i znaenje na novom teorijskom vidiku, dok su druge izblijedjele i prestale da postoje. Drugim rijeima, to je pokuaj da se pokae nastanak i pojavljivanje nove evrocentrine cjeline ideja koje su reklamirane kao davatelji presudnog i odluujueg prikaza turskog drutva i politike. U skladu s tim, moe se zakljuiti da se korijeni evrocentrizma javljaju u 18. st. s razvojem racionalistike misli, te da u prethodnom periodu nije bilo sveevropske vizije. U sreditu svih ovih poglavlja je postavka da se moe otkriti raznolikost i mnogobrojnost ideja o Turcima u toku ta tri stojea. Otkrivanje te raznolikosti slui za odreivanje ustanovljenih tumaenja. Tekue rasprave o evrocentrizmu mogle bi biti preobliene analizom te literature o Turcima. Postoji primjetna praznina u postojeoj literaturi o evropskim predodbama o Osmanskom carstvu. Savremeni komentari

417 na zapadna shvaanja o Turcima fokusiraju se na predodbe od prije 18. st. i tako previaju znaajnu promjenu u toj predodbi. Meutim, promatranje te transformacije u predodbi o Turcima vano je ne samo po sebi ve i u smislu razumijevanja kako je evropska predodba o samima sebi redefinirana kao nadmona u odnosu na zalazeu predodbu o Turcima u 18. st. Namjera mi je bila da istraim te ideje kroz usporedbu evropskih predodbi o Turcima izmeu 16. i 19. st.

Od miljenja do injenica: turski karakter i drutvo

Tokom cijelog istraivanja predodbi o Turcima u 16., 17. i 18. st. ova studija je nastojala da izloi nain na koji su evropski pisci posmatrali i prikazivali stvarnost Osmanskog carstva i drutva. Iako evropska misao prua lahko prepoznatljive predodbe o Turcima, vrlo je slaba vjerovatnoa da se moe dobiti dosljedna i ujednaena predodba o Turcima u evropskom miljenju do 18. st. Ustvari, moglo bi se dokazati da se desio preobraaj prije nego neprekidnost i jednoobraznost u evropskoj imaginaciji Istoka ili Turaka. Kao to je pokazano u prvom poglavlju, ini se da orijentalistiki govor koji je usvojio Edward Said ne objanjava tu transformaciju u zapadnjakoj imaginaciji. ini se da on ne uzima u obzir vrlo razliite, suprotstavljene i bezobline predodbe koje su prevladavale u 16. i 17. st. Drugim rijeima, kako je orijentalizam zamiljen kao transhistorijski i jednolinijski govor koji ukljuuje monolitnu predodbu i Istoka i Zapada, on potcjenjuje taj prijelom u evropskom miljenju. tavie, tekstualna analiza ili, zapravo, analiza govora koji Said upotrebljava naginje ka naglaavanju intertekstualnih odnosa u analizi mjesta Istoka u zapadnom miljenju. Meutim, ini se kljunim da se prije fokusiramo na odnose izmeu tekstova i njihovih razliitih relevantnih konteksta kako bi se razumjela i objasnila priroda te transformacije. Mogue je pokazati da nain na koji su ljudi zamiljali i doivljavali osmansku stvarnost u 16. i 17. st. dokazuje ne samo razliku od jednog doba do drugog ve i od jedne osobe do druge u zavisnosti od pristupa i

418 interesa. Nasuprot tome, neobina dosljednost i ujednaenost ideja u 18. st. izgleda da navodi na pomisao o udnoj jednoobraznosti bez obzira na razliita gledanja i interese u prouavanju osmanske uprave i drutva. Pitanje je zato imamo tako razliite i bezobline poglede na Turke u 16. i 17. st., a zato vidimo takvu dosljednost u 18. st. Takoer je od kljunog znaaja ukazati na to da snano osporavane ideje 16. i 17. st. nisu tek izblijedjele i nestale s 18. st., ve su prole kroz proces selekcije i proimanja pri emu su neke zadobile nova znaenja i naroitu vanost u odreivanju turskog identiteta, dok su druge prestale da postoje. Prema tome, drugo pitanje je zato i kako su neke predodbe, koje su preivjele ili bile ponovo otkrivene u 18. st., dobile posebnu snagu i, napokon, postale bjelodane pri opisivanju osmanskog drutva i turskog identiteta. Bavei se tim pitanjem potrebno je pretpostaviti da evropsko iskustvo Osmanskog carstva nije bilo samo tekstualno pri emu tekstovi reproduciraju i predstavljaju zamiljenu stvarnost istinskog Orijenta, kao to Said obrazlae, ve da su se te predodbe takoer hranile opaajnom stvarnou osmanske politike i drutva. Drugim rijeima, kao to Baudet obrazlae, evropske predodbe o neevropskim narodima nastale su u kontekstu dvije temeljne stvarnosti. Jedna je podruje politike u najirem znaenju, to ukljuuje predodbe izvedene iz posmatranja i iskustva, a drugo je podruje mita koje se hranilo predodbama koje su proistekle iz psiholokog poriva kod Evropljana. Prema Baudetu, taj poriv dovodi do stvarnosti koja je potpuno odvojena ali nedjeljiva od politike stvarnosti; to je vrsta evropske imaginacije koja zamilja neevropljanina onakvim kakvim bi ga Evropljanin elio ili ne bi elio vidjeti, kakav je on/ona bio i kakav bi on/ona mogao biti. U evropskoj imaginaciji Turaka moe se primijetiti stapanje ta dva podruja mita i opaajne stvarnosti. Informacije skupljene posmatranjem i iskustvom ne tiu se samo zbiljskog fizikog svijeta koje bi se mogle upotrijebiti politiki, ekonomski i strateki, ve takoer odraava projekciju elje, nezadovoljstva, osjeaja nedovoljnosti ili samouvjerenosti i tvrdnji o premoi, koje su proizvele razliite mitske i brze sudove o Turcima. Ovo poglavlje se fokusira na tumaenje preobraaja u predodbi o Turcima u kontekstu ovog izmijeanog podruja mita i zapaanja.

419 Ono procjenjuje osobenosti dva vremenska razdoblja, to nam pomae da razluimo te teme koje su bile artikulirane, nestale i sauvane. Ukratko, to je pokuaj da se shvati kako su odreene ideje prevladale nad drugim i kako su, tokom tog preobraaja, odreene ideje izgubile svoju vanost. Ovdje su relevantne teme turskog karaktera, ropstva / ovdje izostavljeno, A.A./ i tiranije/despotizma, te kako se znaenje tih tema promijenilo. Kao to e biti pokazano, dok su u 16. i 17. st. te teme bile analizirane odvojeno i nasumice, u 18. st. one postaju dio cjeline i obino podrazumijevaju jedna drugu.

arolikost i jednoobraznost: turski karakter

ini se da je jedna od najzanimljivijih odlika promiljanja o Turcima u 16. i 17. st. koegzistencija viestrukih, raznolikih, nedosljednih i ponekad ak paradoksalnih predodbi o Turcima. Podjednako je znaajno primijetiti oprenu jednoobraznost, stalnost i dosljednost u predodbama o Turcima u 18. st. Izvori tih obrazaca zavisili su od srasle mitske i opaajne stvarnosti. Pisci iz 16. i 17. st. bili su podjednako motivirani stvarnou osmanskog svijeta izvan evropskih zemalja ba kao njihove kolege iz 18. st., a njihova imaginacija bila je jednako zadovoljena ili poticana razliitim fiktivnim i izmiljenim priama. Predodba o Turcima kao nepobjedivim, koja je prevladavala u 16. st., smatrana je uvjerljivom podjednako kao i predodba iz 18. st. o Turcima kao nepopravljivim ljudima. Raznolikost predodbi iz vremena renesanse i reformacije moe dolaziti zbog injenice da je turska opasnost izazivala divljenje i strah u Evropi jer je Osmansko carstvo predstavljalo muslimanski svijet kao ujedinjenu i snanu civilizaciju. Pod uticajem te predodbe evropski pisci stalno su prikazivali kranski svijet podijeljenim, suprotstavljenim i slabim. To pokazuje da, iako je postojala zajednika evropska zabrinutost o osmanskoj opasnosti, nije bilo osjeanja zajednike evropske kulture u poreenju s Osmanlijama. U tom smislu, muslimanski svijet je smatran neprijateljskim, nekim ko je neprestano prisvajao evropske krajeve

420 i teritorije, i razliita, autentina civilizacija koja je izazivala puno znatielje. Na isti nain, poetkom 18. st. Turci su bili relativno dobro poznata civilizacija i uivali su manje potovanja u odnosu na evropske i druge kulture zbog grubosti, korupcije i zaostalosti. To bi mogao biti uinak relativnog jedinstva i snage evropskih carstava nasuprot znaajnom slabljenju osmanskog irenja i samodovoljnosti. Znatno evropsko irenje u strane teritorije radi trgovine i kolonizacije moglo je zauzvrat potai osjeaj samodovoljnosti, samouvjerenosti i premoi evropske kulture. Pa ipak, to nam ne daje odgovarajue objanjenje zato se mentalna klima evropske misli u 18. st. izmijenila na tako osebujan nain uklanjanjem nekih specifinih predodbi uz dosljedno naglaavanje, reaktiviranje i redefiniranje drugih. Turci su i dalje mogli imati mnotvo dobrih i loih osobina uprkos injenici da su bili sila na zalasku u evropskoj politici. Stoga je udno zato u evropskim predodbama o Turcima u 18. st. ima tako malo raznovrsnosti, a zato je, pak, tako malo dosljednosti u 16. i 17. st. Koje su granice i oblici onoga to se moglo kazati u ta dva razdoblja a to je proizvelo tako razliite ishode? Bilo bi zanimljivo da se na to pitanje odgovori istraivanjem naina na koji su se prevlaujua zapaanja i imaginacija o karakteru Turaka promijenili tokom ta dva razdoblja. John Barclay u svojoj slikovitoj usporedbi evropskih naroda ukazuje na dobre i loe odlike njihovih nacionalnih karaktera. Naprimjer, Francuzi, smatra on, su vrlo posluni podanici, ali puni mrnje i bijesa prema stranim narodima, tako da ne mogu zadugo drati zemlje koje osvoje ...i samo su jaki za raun svog vlastitog unitenja. Talijani e iskazati najvee prijateljstvo i istinsku ljubav, ali kada se osjete uvrijeenim, postat e mrski i opasni i trait e osvetu na najokrutniji i najbarbarskiji nain. panci su neotesani, barbarski i oholo ponosan narod i ...veliki su mrzitelji, bar javno, svih prljavih podlosti. Veliki su ljubitelji ukrasa za tijelo, urednosti i nacionalne mode u svojoj nonji. Turci su, s druge strane, barbarski narod; oni su oita nesrea svijeta, roeni da unitavaju gradove, umjetnost i uenost. Pretjerivanje i uveliavanje u nainu pisanja o nacionalnim karakterima takoer prevladava u odreenoj literaturi o Turcima tokom 16. i 17. st. Thomas Sherley, koji je putovao kroz osmanske zemlje i bio zatoen u Carigradu od 1602. do 1607. pod optubom da je pijun,

421 smatra da postoje dvije vrste Turaka. Jedan je prirodni Turin, a drugi je otpadniki Turin. Prirodni Turin je ...najneovjeniji od svih barbara. Prema Sherleyu, koji oito nije imao prijatan boravak u Turskoj, Turci su najvie neuljudni, zlobni i okrutni ljudi; svi su pagani, nevjernici, homoseksualci i laovi: Njihovu oholost ne mogu prenijeti ni jezik ni pero, jer ona daleko prevazilazi svu arogantnost to je ikad postojala... jer oni preziru sve ljude i to na najnii, najdivljiji i najogavniji nain. Zanimljivo, druga kategorija Turaka otpadnika posmatra se s istom mrnjom i prezirom. Otpadnici su uglavnom lupei i ljam naroda i, poto su zli i bezbonici, te nisu u stanju da ive u kranskom svijetu, izbjegli su Turinu radi utjehe i oputanja i oni ine veinu paa. Iako je u to vrijeme bila dobro poznata injenica da je pored danka u djeci postojala stalna migracija avanturista iz Evrope u Osmansko carstvo da bi sluili Velikog sinjora (sultana, op. Prev.) na viim poloajima vlasti, Abercromby to dovodi u pitanje sljedeim rijeima:Ne mogu zamisliti da bi neko bio tako tvrdoglavo nastran da razmilja da zamijeni poslunost kranskom princu i vjeri za poslunost paganinu i tlaitelju. Lazzaro Soranzo,venecijanski gospodin i papist, pisao je neki propagandni materijal protiv Turaka 1598. Kao i Sherley, on tvrdi da su otpadniki Turci najpokvarenije naravi, ali on misli da to predstavlja pogodnu situaciju za kranske snage jer: ...oni e lahko preokrenuti njihovu dravu naglavake, s potpunim i posvemanjim ruenjem tog carstva: uzimajui u obzir da oni u svojim rukama imaju sav ugled i blago od kojih povjerenje i poslunost nuno ovise. Prirodni Turci, s druge strane, nisu tako zli po naravi i sklonosti. Oni koji su pisali propagandu protiv Turaka doivljavali su ih kao neprijatelje i agresivne. U tom kontekstu Turci su smatrani tadanjim terorom svijeta, najbarbarskijim i najprostijim narodom, ali i najujedinjenijim i najmonijim carstvom svijeta. U tom smislu, La Noueov utisak o turskom karakteru i nainu ivota je dovoljno opravdanje za voenje napadakog rata protiv Turaka: ... Tursko kraljevstvo... [je] strana tiranija, iji podanici su udesno podjarmljeni; njihovi ratovi su bez ikakvog dobrog osnova;

422 njihova politika uprava dobro istraena i dokazana kao podla; njihova crkvena vlast nikakva; njihovi kuni poslovi podriveni su poligamijom i drugim nepravilnostima koje su unitile svako ljudsko drutvo. Unutar te literature ima jedna druga predodba o Turcima prema kojoj su jadni i ive u oskudici, nemaju imetka i podloni su apsolutnoj volji sultana. Oni su, stoga, posve nezadovoljni jer samo su otpadnici ti koji uivaju poast, mo i bogatstvo Carstva. Drugim rijeima, mogue je izazvati nemire meu turskim podanicima i potai ih da zbace vlast. Kada su pisci u 16. i 17. st. razmatrali Osmansko carstvo kao jednu autentinu civilizaciju, a ne kao neprijateljski svijet, njihova zapaanja su bila manje neprijateljska i vie na strani pozitivnih sudova. Meutim, jo uvijek je bilo nekih neugodnih utisaka, poput Geuffreyeva miljenja da su Turci debeli, zdepasti, tromi i runi ljudi; takoer su ambiciozni, surovi i krvoedni. Thomas Smith, koji je putovao Turskom krajem 17. st. prikazao je Turke kao neznalice, prostake, ohole i sujevjerne. Nain na koji je opisao turski karakter je napadno slian percepciji u 18. st., iako on ne ralanjuje svoja zapaanja u okviru despotizma: Turci su s pravom igosani biljegom barbarskog naroda; prijekor se ne odnosi na njihovu surovost i estinu njihovih kazni, sa njihovim prirodnim divljatvom, koje inae ne treba zauzdavati, a koje je neophodno i bitno za vladavinu, niti na odsustvo discipline, jer to je u veini stvari vrlo tano i u skladu sa zakonima i pravilima poretka koji su obiaji i iskustvo ustanovili za veliku podrku njihova carstva. to se tie odsustva uljudnog ophoenja izmeu njih, iako niko ne zna biti vie pristojan i podatan vanjtinom, naroito prema svojim nadreenim, u ijoj moi je da im naprave pakost, strah od koje ih ini krivim za najnia poputanja: ve [se odnosi, op. prev.] na nepodnoljivi ponos i prezir s kojim se odnose prema svom ostalom svijetu. Otprilike u isto vrijeme R.D. daje drugaiji prikaz turskog karaktera i upozorava itatelja na prevlaujue negativne predodbe o Turcima: Tako ugodan prizor kakav Turska svakako moe priutiti, ne nudi se dovoljno esto. Raznolikost obiaja, kako god nam se kroz nae

423 naoale predstavljali barbarskim, nisu nita manje uljudni od naih vlastitih, iako u drugoj odjei. Iako prema R.D. turski um nije sklon umjetnosti i nauci, oni se zanimaju poljoprivredom, trgovinom, graditeljstvom i pripremanjem hrane. Uglavnom su skromni, razboriti i jaki ljudi. Postoji velika briga za javno zdravlje i istou tako da ...razne vrste osoba primaju se u banje, krani i jevreji, kao i Turci. Turci su vrlo privreni podanici, ne zato to su potlaeni, ve zato to se prema njima postupa jednako, i to se smatra osnovom javne sigurnosti i dobra do te mjere da ...svi promiu interese onih koji su im potpuno jednaki, ... jer svi su ovdje jednaki i nita osim zasluge ne dovodi ljude u ministarstvo i dravne poloaje. Slino tome, M. de la Guillatire, u svojim zapaanjima o turskom taboru za vrijeme opsade Kandije, ukazuje na odanost, red, efikasnost, hrabrost i razboritost ljudi. Busbecq daje slina zapaanja o turskim vrlinama meritokracije, odanosti i discipline. Po njegovom miljenju, ...nepotenje, lijenost, danguba su kod [Turaka] stvari dostojne najveeg prezira u cijelom svijetu. Za Henryja Blounta, Turci ...su jedini savremeni narod koji su sjajni u akciji. Turski karakter je prijateljski, plemenit, poten i vjeran. On izraava svoje uenje uljudnou kod Turaka sljedeim rijeima: Najjaa stvar koju sam naao kod turskih moreplovaca je njihova nevjerovatna uljudnost. Ja, koji sam se mnogo puta uvjerio u barbarstvo drugih naroda na moru, a iznad svih drugih u nae vlastito, mislio sam da sam meu barbarima sve dok iskustvom nisam ustanovio suprotno, i to ne samo uobiajenu uljudnost, ve i toliko spremnu uslunost, kao strpljivost, tako sladak i blag nain... Niti su oni bezvjernici; itavo jutro i vee na putovanju oni pozdravljaju Sunce. Uz ove apsolutno negativne ili sutinski pozitivne predodbe o Turcima, neki pisci su upotrebljavali obje vrste predodbi u svojim radovima, podjednako ukazujui na vrline i mahane Turaka. Za Grelota, Turci su pravini, blagi, ljubazni, plemeniti, isti i skromni ljudi. Oni se mnogo brinu o javnom ivotu, zdravlju i dobrobiti. Meutim, oni

424 ne razvijaju umjetnost i nauke, u osnovi ...zakleti su neprijatelji domiljatosti, nemajui nita od toga kod sebe, ve ono to ih njihova prirodna glupavost nagoni da urade, radi pukog odravanja ljudskog ivota. Slino tome, Dumont ukazuje da nema nita vrijedno divljenja u nainu i obiajima Turaka, jer su vrlo udni i osobeni. Meutim, kasnije on opisuje ljubaznost i toplinu Turaka i njihovu izvanrednu toleranciju za druge vjere. Kao i Grelot, i on osjea prezir zbog neukosti Turaka: Ono to zovu snagom uma, postojanou ili vrstinom na koncu je nita drugo do ista neosjetljivost i slabost koja je sve u svemu oprostiva kod nekog drugog stvorenja... oni ispoljavaju i slave svoju neukost. Dumont, nasuprot Grelotu i R.D., iako su svi Osmansko carstvo posjetili u istoj deceniji, obrazlae da u Turskoj ne postoji briga za javni posao i upravljanje javnim poslovima. To je usljed drskosti i lijenosti njihova uma: Pored ravnodunosti i nezainteresiranosti za javni interes, skoro monastika usamljenost njihova ivota i lijenost njihove udi uvjerljivi su dokazi za istinitost mojih tvrdnji. Obino nailazimo na nejasne i neujednaene predodbe o Turcima. Iako su za takve pisce Turci grubi nevjernici i tee unitenju krana, oni imaju osobine vrijedne divljenja. Osborne osjea odbojnost prema odsustvu plemstva i privatne svojine u Osmanskom carstvu, ali se isto tako divi nepristrasnoj ravnopravnosti irom Osmanskog carstva. Prema njegovom miljenju, jednakost meu podanicima je naknada za odsustvo nasljeivanja. Slino tome, iako im je vjera lana i promie neznanje, turski podanici su sretni, a njihovi interesi se promiu. Takoer je zanimljivo vidjeti da Osborne hvali vjerovanje u predodreenje meu Turcima, za koje dri da ih ini hrabrim, odanim podanicima, te da potie njihovu disciplinu i jedinstvo. Moda najbolji autor, koji je, iako propagirajui krstaki rat protiv Turaka, kasnije napisao jedan od Turcima najsklonijih tekstova, jeste Guillaume Postel. Poslan je u Carigrad 1535. godine s francuskim ambasadorom. Ne samo da je obrazlagao da se islam i kranstvo slau u mnogim pitanjima, ve je i Turke prikazao na vrlo oduevljen nain. Divio se odanosti podanika, brizi za ope zdravlje, turskom obrazovanju, a iznad svega odsustvu siromatva i prosjaka u Turskoj.

425 Raznolike i neablonske slike i percepcije Turaka tokom 16. i 17. st. polahko se preobraavaju. u skladnu i unificiranu skupinu ideja u 18. st. Vano je primijetiti da dok su neke od tih predodbi potpuno izgubile na znaaju, druge su stekle nova znaenja i poloaj u opisivanju osmanskog drutva kao bitno despotskog. Tokom 16. i 17. st. Turci su definirani na vrlo neujednaen i kontradiktoran nain. Zamiljani su kao barbarski, zatucani, grubi, ponosni, prijateljski nastrojeni, skromni, pravini i razboriti. U jednom trenutku su prikazani kao odani, a na drugom mjestu kao nezadovoljni podanici, pa ak i kao potencijalni prelaznici na kranstvo. Ta arolikost predodbi se transformirala u 18. st. u predodbu o Turinu kao i tlaitelju i potlaenom podaniku. Tokom 18. st. predodbe o Turcima kao, s jedne strane, potlaenim, puzavim, zatucanim, lijenim, gramzivim, i s druge, surovim, oholim i tlaiteljima bile su dvije strane istog novia. Predodba o Turcima je uvijek odreena krajnostima u pogledu i pasivnih i agresivnih obiljeja njihove naravi. Tokom 18. st. turska civilizacija inila se bitno despotskom, mrtvom i, paradoksalno, egzotinijom, u nekim vidovima, nego ikad. Turska ud je odreena i zakljuak o njoj izveden iz pretpostavljenog naina ivota, navodno odreenog od strane samovoljne i despotske vlade. Gotovo sve pozitivne predodbe o Turcima - kao to su potenje, dobrodunost, razboritost, velikodunost ili gostoljubivost nestale su. Skoro da nema posmatraa iz 18. st. koji bi ih spomenuo pri opisu turske udi. Moglo bi se obrazlagati da je razlog tome samo to to su te predodbe izgubile na znaaju kada su se razmatrale u kontekstu despotizma. Slino tome, obiljeja poput meritokracije, brige za javno dobro, jednakosti meu podanicima i discipline vojske prestala su se spominjati. Vjerovatno je razlog tome zapaena korupcija, nestabilnost i nazadovanje Carstva tokom 18. st. Umjesto toga, u djelima pisaca iz 18. st. preovladavaju teme ugnjetavanja, lijenosti, buna i korupcije. Interesantno je vidjeti da je tema odanosti podanika redefinirana u okviru despotizma kao podaniki duh naroda. Umjesto kao odani i ujedinjeni, Turci su opisani kao pasivno posluni i potlaeni pod jarmom despotizma. Na drugoj strani, predodbe iz 16. i 17. st. o surovosti, grubosti i barbarstvu Turaka poele su se koristiti u 18. st. za ustanovljavanje izvora zlobe Turaka prema manjinama u Carstvu.

426 U tom smislu tema tolerancije zamijenjena je temom netolerancije i tlaenja krana. Primjeujui ravnodunost prema razvoju umjetnosti i nauka kod Turaka, pisci iz 16. i 17. st. obino su to povezivali s njihovom jednostavnosti, samodovoljnosti ili gluposti. Ali u 18. st. neobrazovanost kao bitno obiljeje Turaka shvaeno je kao prirodan ishod despotskih reima i drutava. Na taj nain Turci su smatrani neukim zbog svoga podanikog duha i pasivne poslunosti ili oholosti. Vjerovalo se da je tlaenje od strane vlasti uinilo Turke nesposobnim za uenje, jer otvorenost uma ne moe postojati u despotskim zemljama. Takoer je znaajno primijetiti da se tursko vjerovanje u sudbinu ili predodreenje, kojim se opisivala njihova hrabrost, skromnost i vjernost u 16. i 17. st., u 18. st. koristi za objanjavanje njihove indiferentnosti, neaktivnosti i lijenosti. Takoer se tvrdilo da vjerovanje u predodreenje odrava despotsku vlast jer ograniava slobodnu volju i djelovanje, te zauzvrat stvara opu atmosferu neznanja i lijenosti. tavie, ope osjeanje nesigurnosti i straha koje iri korumpirani i despotski reim prijei poticaj za uenje i marljivost. Na taj nain predodba o Turcima kao seksualno raskalaenim postaje logino povezana s tim skupom predodbi, jer lijenost, neukost, vjerovanje u predodreenje i strah ne ostavlja pojedincu nita za promicanje u javnom ivotu osim osamljivanja i uputanja u zadovoljstva u privatnosti. Usredotoavanje na despotizam takoer bi se moglo povezati s promjenljivom i razliitom politikom klimom u Evropi. Englezi su bili zainteresirani za despotizam jer je to za njih bio stran oblik vladavine, dok su se Francuzi zanimali za despotizam zato to su, kako su mislili, imali njegovu drugaiju verziju. Nadalje, rasprave o prosvijeenom despotizmu potakle su interesovanje za objanjavanje podudarnosti apsolutizma sa slobodom. To je moda dalo pozadinu za poreenje blaih verzija despotizma u Evropi sa onima na Orijentu. Pa ipak, moglo bi se obrazlagati da su jedinstvo i dosljednost u predodbi o Turcima u 18. st. proistekli iz okvira despotizma koji je obino prihvaen od strane autora iz tog stoljea u njihovom istraivanju osmanske vladavine i drutva. Na isti nain, postojanje razliitosti u predodbama iz 16. i 17. st. moglo bi dolaziti od odsustva

427 takvog analitikog okvira. Shodno tome, mnotvo gledita oblikovalo je zapaanja i sudove nastale u tom periodu. Kao to e biti dokazano u narednom dijelu, deduktivni i racionalistiki metod koji su primijenili pisci iz 18. st. doveo ih je do toga da postignu potpuno drugaije razumijevanje osmanskog drutva od onog iz prethodnih stoljea u kojima se moe zapaziti vie empirijski i historijski pristup.(...)

Utisci i uticaj: osmanska politika

Vano je primijetiti da se prvi znaci propadanja Osmanskog carstva sada obino prepoznaju na kraju 16. ili poetku 17. st. Tako su propadanje i konaan slom Carstva za moderne naunike trajali gotovo tri stoljea. Meutim, strani pisci iz 16., 17. i 18. st. doivjeli su to postepeno propadanje potpuno drugaije nego savremeni analitiari. Ustvari, tek su u 18. st. posmatrai Osmanskog carstva postali uvjereni da je ono na zalasku, te da je njegov slom neizbjean. tavie, iako su pisci iz 17. st. ukazivali na pokazatelje pada i rastakanja, jo uvijek su osjeali tursku mo kao jak izazov koji je imao neke visoko cijenjene odlike. Jedna od zanimljivih odlika zapaanja o Turcima u 16. i 17. st. jeste da ona iskazuju sasvim ambivalentne utiske i osjeanja o veliini Carstva i njegovoj prevladavajuoj moi i uspjehu. Ona se kreu od simpatije, radoznalosti, divljenja do prezira, jedi, zebnje, straha i mrnje. Postoji takoer osjeaj manje vrijednosti i prevlaujue odsustvo samopouzdanja kada se napravi usporedba izmeu razliitih odlija osmanskog i evropskih carstava pri emu se prethodno esto poredi s Rimskim carstvom. ini se da su ti ambivalentni utisci i osjeaji pothranjivani nejasnom primjenom izraza tiranija za oznaavanje osmanskog oblika vladavine. Mogu se nai dva razliita ali nekako povezana paradoksa u predodbama o osmanskoj tiraniji u tom razdoblju. Prvo se s tim izrazom povezuju veliina, vrstoa, tedljivost i uspjeh Carstva. Meutim, tiranija bi trebalo da bude slab, pokvaren, nestabilan i privremen reim. Drugo, iako bi tiranija trebalo da bude nelegitiman oblik vlasti, vlast u Osmanskom carstvu se doima kao legitimna vlast i sila i u domaim i u meunarodnim odnosima.

428 Takvi ambivalentni utisci i dvosmislene predodbe o Osmanskom carstvu proli su odreenu transformaciju u 18. st. Za razliku od prethodnih stoljea, kada su prevlaujue predodbe o Osmanskom carstvu bile usmjerene na pobuivanje osjeanja prezira, zabrinutosti i straha, stav pisaca iz 18. st., proistekao iz tvrdnji o nadmoi i osjeanja samouvjerenosti, najbolje se moe opisati kao snishodljiv, patronizirajui i arogantan. To se moglo desiti zbog prevlaujue predodbe evropskih intelektualaca tog doba o sebi i svojoj kulturi kao racionalnim, liberalnim, jakim, naprednim i nadmonim. Za razliku od ranijih stoljea, u 18. st. se moe prepoznati da postoji posve smisleno i konzistentno obrazloenje za to kako su Osmanlije vladale. Bez sumnje, pisci su politiku vlast Carstva smatrali despotskom, surovom, tlaiteljskom, korumpiranom, nelegitimnom, egzotinom, pa ak i odvratnom. Ovo posljednje se moe dokumentirati u vezi s prevlaujuim predodbama o seksualnom promiskuitetu u despotskim zemljama. Dosta je uoljivo u 18. st. da trajanje Osmanskog carstva nije vie uzimano kao znak stabilnosti, ve prije kao stagnacija i tromost. Upravo takav prikaz despotizma kao definitivno orijentalnog oblika vlasti takoer je podrazumijevao konaan poraz i rastakanje Carstva, dok je u sluaju tiranije, koja se upotrebljavala na vrlo ambivalentan nain, postojao dublji smisao nepobjedivosti i veliine Osmanlija. U kontekstu politike misli renesanse, tiranija je zapravo jasno definiran pojam. Ona se definie kao nelegitiman oblik vlasti i izopaen ili pokvaren oblik dobro ureene vladavine kakvi su monarhija ili republika. Znaajno je primijetiti da unutar tog koncepta tiranija moe prevladati bilo gdje u svijetu neovisno od faktora klime ili okolia. Razlog tome je to je tiranija u tom periodu esto definirana s obzirom na prirodu vladara a ne s obzirom na sklonosti onih nad kojima se vlada. Zanimljivo je primijetiti da se ini kako se te prepoznatljive odlike tiranije takoer ine punovanim za pojam tog izraza u 18. st. tavie, tiranija kao korumpirani oblik vladavine takoer se potpuno razlikuje od apsolutne vladavine koja se, ustvari, smatra uvjetom, a nekada ak i nunou, za stabilnost legitimnih politikih vlasti tokom renesanse. Za Machiavellija, tiranijska vlast podrazumijeva beskrajne ratove, nemire, ubistva, pljaku i pustoenje gradova, surovost, pokvarenost

429 i razuzdanost. Pisac djela Vindicae Contra Tyrannos smatra da kralj postaje tiranin krenjem zakona koji se definira kao lanac ugovora izmeu Boga i kraljeva, Boga i ljudi, i kralja i njegovih podanika. Tako tiranin vlada na bezboan i nevjeran nain. Prema Bodinu, tiranin, za razliku od kralja, kri zakone prirode; on odbacuje svog Boga, svoju vjeru, a zakone podeava prema sebi; on je uzurpator; on gradi svoje blagostanje na propasti svoga naroda a svoju vlast zasniva na strahu; vodi rat protiv svojih podanika kada to smatra za shodno i okruuje se stranim uvarima. Meutim i za Machijavellija i za Bodina turska vlast ne moe biti svrstana pod tiranske oblike vladavine. Machijavelli analizira Tursku kao monarhistiki oblik vladavine, koji smatra legitimnim i kojem se, takoer, divi zbog njegove postojanosti, veliine i ekonomskog razvoja. Kao to Springborg ukazuje, Machijavelli povlai jasnu crtu izmeu monarhije i tiranije pri emu se ova druga smatra nelegitimnom, jer niti se dravom vlada po ustavu niti je ona dobivena nasljedstvom. Slino tome, za Bodina je vlast u Osmanskom carstvu legitimna jer Veliki sinjor je apsolutni vladar. Ono to odreuje suverenitet za Bodina je mo postavljanja zakona koji su vaei za sve podanike openito i pojedinano. Suveren odreuje zakone a da mu ne treba pristanak nekog vieg, jednakog ili nieg bia. Zato, ...ako je princ apsolutni vladar, poput pravih kraljeva Francuske, panije, Engleske, kotske, Etiopije, Turske, Perzije i Moskve, iji autoritet je neupitno njihov vlastiti, i ne dijeli se ni s jednim njihovim podanikom, tada ni pod kojim uvjetom nije dopustivo, bilo nekom njihovom podaniku pojedinano bilo openito, nasrnuti na ivot i ast njihova kralja, bilo to kroz zakonski proces ili silom oruja, ak i ako je on poinio sva mogua zla, bezbona i surova djela. Stoga se princ moe ponaati tiranski, ali nikada nije opravdano pobuniti se protiv njega, inae mnogi tirani bi bili otkriveni ako bi ih ovjek mogao ubiti. Zato su za Bodina tiranija kao oblik vladavine i vladar koji se ophodi na tiranski nain posve razliite stvari. Prvo je nelegitimno, dok je drugo legitimno budui da je vladar apsolutni suveren. U tom smislu, za Bodina, Turska nije tiranija.

430 Kako god precizne bile ove analize tiranije, njihova primjena na sluaj Turske u 16. i 17. st. pokazuje posve nejasnu, nepostojanu i samovoljnu upotrebu. Prije svega, pojam tiranije se koristi kako za oznaavanje oblika vladavine s obzirom na mnotvo pokazatelja tako i da se naglasi kakvoa odreene prakse, ponaanja ili stava, sadravajui u svom znaenju samovolju ili surovost. Drugo, iako je tiranija pogrdan naziv, zaudno je da u turskom sluaju on podrazumijeva veliinu, uspjeh i postojanost Carstva, neovisno od osjeanja (divljenja ili prezira, naprimjer) koja te odlike pobuuju u piscu. S druge strane, Dumont se koristio pojmom despotizma da bi oznaio oblik vladavine u Turskoj samo izuzetno i alternativno na kraju 17. st. Kao to je pokazano u prethodnim poglavljima, Rycautova analiza turske politike bila je nadahnue i smjernica za pisce iz 18. st. Zapravo, Montesquieuvo znanje o Turcima zavisilo je uglavnom o Rycatovom djelu i njegova teorija despotizma postala je okvir za analizu posmatraima kao to su Tott, Eton, Montague, Habesci i Hunter, koji su takoer itali Rycauta. Mora se dodati da, iako su pisci poput Hilla, Thompsona, Tourneforta i Jonesa pisali o turskom despotizmu prije Montesquieu, ipak su itali i konsultirali Rycauta. Ono to Rycautovu analizu ini posebnom u kontekstu miljenja o Turcima u 16. i 17. st. nije samo to da je on identificirao veliinu Carstva sa njegovom tiranskom naravi, kao mnogi drugi u tom razdoblju, ve da je koristio taj koncept kako bi analizirao turska naela vladavine. Rycaut takoer dokazuje da je u pravu u vezi s tiranijom u pogledu odsustva i/ili unitenja plemstva kao i u pogledu samovoljnog upravljanja privatnom svojinom u osmanskim krajevima. Meutim, tiranija se prvenstveno definira s obzirom na apsolutnost cara i slijepu poslunost njegovih podanika. Prema Rycautu, ...moe se diviti dugom trajanju njegova velianstvenog i ogromnog carstva i pripisati postojanost istoga bez promjene u njegovoj sutini, i uveavanju posjeda i neprestanom napredovanju njegova oruja, prije nekom nadnaravnom uzroku negoli vaeim uobiajenim naelima drave ili mudrosti upravitelja. Meutim brzina i strogost pravde, vladavina nad podanicima tiranijom, a ne blagou, i apsolutnost cara su ti koji objanjavaju veliinu Carstva i njegovih naela:

431 Ne samo da je tiranija nunost za taj narod, a vrsta uzda da ih ukroti, da ne bi nekom nepoznatom slobodom postali buntovni i nepokorni, ve podjednako velike teritorije i udaljeni krajevi Carstva zahtijevaju hitro spreavanje bez zakonskih procesa ili formalne optube. Ljubomora i sumnja u loe vladanje dovoljna su dozvola i ovlast caru da izrekne najotrije kazne: sve to ovisi o apsolutnosti vladara: jer ponajvie su time Turci potpomognuti u svojoj veliini i to je glavno naelo i temelj njihove drave. Zanimljivo je primijetiti da, iako je za Rycauta tiranija lo oblik vladavine, ona ne mora biti korumpirana po definiciji. Ovdje je od kljune vanosti primijetiti da unutar historijsko-empirijske perspektive Rycauta ta vrsta reima moe dati dobro ureenu, legitimnu upravu i estite upravitelje kao to je turski sluaj, ali isto tako vremenom moe postati korumpiran kao bilo koji reim, kao to se tada desilo u sluaju Turske. Na taj nain Rycaut obrazlae da, iako su Osmanlije imale silno carstvo, ono prolazi kroz postepen pad usljed korupcije funkcija i pada prihoda: To to Veliki sinjor vodi ratove na kopnu bez svoga troka, to je prednost za koju nema paralele u politici bilo koje vlade za koju sam ikad uo ili itao prije: jer njegove spahije i janjiari su uvijek plaeni, kako u ratu tako i u miru; njegovi zaimi i timarlije imaju zemlje da ih opskrbi; a druge milicije uivaju fiksan prihod iz svojih pokrajina... pa ipak... prihodi Carstva su propali, a funkcije postale korumpirane. Pojam tiranije nije oduvijek bio usvojen radi obiljeavanja oblika vladavine u Turskoj, ve je koriten openitije u pridjevskom obliku da se naglase neke od neprijatnih ili udnih osobina osmanske politike i drutva. Ovdje se tiranija upotrebljava vie kao pojam s moralnim nabojem nego kao analitiki okvir. Naprimjer, Soranzo uzima zdravo za gotovo da Osmanlije imaju tiransko muhamedansko carstvo bez nuenja bilo kakve analize ili objanjenja tako da oba ta termina tj. tiranija i muhamedanski podrazumijevaju jedan drugog. Prema piscima iz 16. i 17. st., turska tiranija takoer moe ukazivati na ropstvo

432 i tlaenje krana i tako opravdati potrebu za ratom. Ona openito moe oznaavati barbarstvo i surovost reima skupa sa njegovom veliinom kada se poredi sa Rimskim carstvom. Moe u sebi ukljuivati udnovatost toga to poloaje moi zauzimaju konvertiti, a ne prirodni podanici. Moe implicirati odreeni zakon koji doputa nasilje po dolasku na prijestolje. Naprimjer, za Knollesa je to barbarsko i tiransko carstvo jer nain na koji Veliki sinjor dolazi na vlast je ...protiv zakona prirode, ubijanje sina od strane oca, oca od strane sina, brata od strane brata radi sigurnosti krune. S druge strane, de Lucinge tumai veliinu Carstva bez upotrebe izraza tiranija iako bi se njegovo tumaenje moglo razumjeti kao definiranje tiranije tokom tog razdoblja. Jer Blount vjeruje u miljenje de Lucinga i oklijeva da tursku vlast nazove tiranskom. Na interesantan nain, on implicira da Carstvo duguje svoju veliinu i vrstou svojim tiranskim obiljejima. Lucinge vjeruje da apsolutna vlast Osmanlija ovisi ne samo o injenici da vladaru pripada sva zemlja ve i da o njemu ovisi ivot podanika. Meutim, on takoer ukazuje na to da sultan odrava opi mir i spokojstvo irom svojih posjeda jednakom raspodjelom pravde, koja zauzvrat odrava opu poslunost i vjernost njegovih podanika. Konvertiti su takoer presudan izvor odanosti jer ...oni nemaju nikakvog roda ili obitelji niti kakvu krvnu vezu i prirodan savez tako da oni [posvete] svoja tijela, um i svu predanost uspjehu poslova njihova gospodara. Lucinge tvrdi da su Osmanlije uspjeni jer slijede ona pravila politike koja osiguravaju njihovo trajanje i legitimnost. Jedno od tih pravila je da prinevi uvijek treba da nastoje da se dre svoje rijei i vjere. U turskom sluaju ak i najbjedniji turski sultani drali su se svoje rijei i vjere. Drugi je odravanje apsolutne vlasti: Najbolji cement koji se moe spraviti da se dadne trajnost nekom posjedu je da se radi tako da podanici, kakvih god odlika ili stanja bili, uvijek trebaju njega (vladara, komandanta) toliko da se smjesta mogu osloniti na njega. Moglo bi se dokazivati da je opaajna stvarnost Osmanskog carstva tokom 16. i 17. st. opisana u svom zamiljenom obliku kao tiranija. Drugim rijeima, uspjeh, velianstvenost i snaga Carstva u

433 tom periodu nali su izraz u vrlo paradoksalnom i nesigurnom nainu primjene izraza tiranija. Turska tiranija podrazumijevala je ne samo zastraujue iskustvo, tetan oblik vladavine, udan skup politikih i drutvenih odnosa ve i legitimnost i uspjeh Carstva. Isto tako bi se moglo obrazlagati da je pogrena i uzgredna primjena izraza tiranija za oznaavanje osmanske vladavine posljedica uticaja niza nejasnih utisaka koje su ti pisci imali o turskom nainu (upravljanja A.A.). Meutim, kada je opaajna stvarnost Osmanskog carstva poela davati znakove pada i izraene korupcije tokom 18. st., izrazi u kojima je zamiljan turski nain ivota drastino su preinaeni. Nekako je tokom 18. st. pojam tiranije, podrazumijevajui stranu mo i uspjeh turskog sluaja, zamijenjen pojmom despotizma oznaavajui orijentalnu podlost i pokvarenost. Zanimljivo je primijetiti da u 16. i 17. st. pravilna upotreba termina despotizam tj. vladavine po zaslugama osvajanja u pravednom ratu nije bila privlana kao koristan koncept za opisivanje osmanskog oblika vladavine. Oito, u oima zapadnih posmatraa osmanska osvajanja se nisu ubrajala u pravedan rat. Takoer je znaajno primijetiti da nisu naglaavali ta osvajanja kao uzurpaciju niti kao nepravedan rat, to bi zapravo moglo ublaiti njihovo obrazloenje o tiraniji i uiniti ga konzistentnijim s njegovom uobiajenom upotrebom. Moglo bi se ustvrditi da je pojam despotizam postao uvjerljiv u opisivanju osmanske politike tek kada ga je Montesquieu redefinirao i svrstao kao bitno orijentalni oblik vladavine. Meutim Montesquieuva analiza istonih reima je bila originalna samo u smislu da je bila puno vie teorijska, deterministika i smislenija od njegovih prethodnika. To mu je omoguilo da pokae kako su orijentalci bili osueni da se nad njima vlada despotizmom. U sluaju Osmanskog carstva, Rycat i tumai iz ranog 18. st., kao Hill i Jones, ve su izdvojili ona tiransko/despotska naela vladavine koja je Montesquieu pretvorio u zakone orijentalnog drutva i ophoenja u svome racionalistikom okviru analize. Iako su mnoge predodbe iz prethodnog perioda prodrle u 18. st., u kontekstu racionalizma, njihov poloaj i konotacija su redefinirani i preneseni kao neodvojivi sadraji dosljedne i vrste predodbe. Percepcija Osmanskog carstva kao onog koje postaje korumpirano u

434 17. st. sauvana je tokom 18. st. kao vana odlika despotskih reima, tako da je taj reim bio zamiljen ne kao neki koji postaje korumpiran vremenom, ve kao korumpiran po sebi. Apsolutnost vladara i privrenost podanika su preuzeti i zadobili su novu snagu kao samovolja sultana i suanjstvo njegovih podanika. Te odlike su zamiljene kao bitne odlike despotizma. Trajanje Carstva je redefinirano kao stagnacija i zaostalost cijelog sistema. Jedan od najupeatljivijih primjera predodbi o Osmanskom carstvu koji potiu iz 18. st. koji je povezivao despotizam i propadanje Carstva vjerovanje u depopulaciju i pustoenje sela kao naela osmanske uprave. Iako su putnici ukazivali na opustoenost unutranjosti u 16. i 17. st., oni su to pripisivali prevlaujuoj korupciji u vlasti ili tiraniji i grabeljivosti mjesnih upravitelja. Ali u 18. st. to je predstavljeno kao dokaz despotske naravi vlasti i drutva. Jones, Hill, Thompson, Volney, Montesquieu, Eton, Habesci, Tott i Hunter, svi su, na ovaj ili onaj nain, ukazivali na to da je rije ili o smiljenoj politici da se Carstvo uini pustim ili je to uticaj despotizma koji ljude ini lijenim, bezobraznim, dokonim i divljim. U oima zapadnih posmatraa to je takoer smatrano nepotivanjem imetka u osmanskim krajevima. U tom smislu, teorija o despotizmu takoer se zasniva na pogubnim uslovima koji su evropsku ekspanziju, intervenciju i/ili eksploataciju uinili logino vjerovatnom i moralno opravdanom. Ono to je oito u preobraaju predodbe o Turcima jeste da pad Osmanskog carstva nije vien kao rezultat historijskih, drutvenih i politikih faktora i promjena (kao to je bio sluaj tokom 17. st.), ve je pripisivan zamiljenim ahistorijskim, fiksnim i bitnim odlikama turskog naina politikog i drutvenog ivota. Na taj nain, pojam despotizam, za razliku od tiranije, pojavio se kao generiki izraz oznaavajui istone ili azijatske oblike vladavine ne samo u 18. ve sve do 20. st. Wittfogelova analiza orijentalnog despotizma kao najotrijeg oblika totalne vlasti tvrdi da nudi ne samo analizu i tumaenje zajednikih sadralaca drevnih, srednjovjekovnih i ranih modernih orijentalnih reima ve i savremenih, poput Kine i Sovjetskog saveza.

435

Zakljuak
Jedna od iroko rasprostranjenih postavki savremenog evrocentrizma je da su Zapad i Istok odvojene cjeline s razliitim putevima razvitka i oblicima drutvenih i politikih udruivanja, te da je prvi nekako bolji u odnosu na drugi. U savremenoj drutvenoj i politikoj misli kritika evrocentrizma postala je jedna od najistaknutijih tema istraivanja. Orijentalizam Edwarda Saida izvrio je ogroman uticaj na prouavanje razliitih refleksija na evrocentristiku misao i djelovanje u mnotvu akademskih disciplina. Vrlo je vjerovatno, kako Said kae, da je identifikacija Istoka u smislu zapadnih interesa i predrasuda opravdavala imperijalistika i kolonijalistika djelovanja od kasnog 18. st. naovamo. Meutim, kao to je ovdje obrazloeno, njegov argument o politikim i kulturnim posljedicama zapadne mate o Istoku u 19. i 20. st. uveliko poiva na pretpostavci da se za te predodbe moe ustanoviti da vode porijeklo od drevnih, srednjovjekovnih i ranih modernih zapaanja na istu temu. Tako, ono to on naziva oitim orijentalizmom pojavljuje se u modernim vremenima sa sofisticiranou i analitikim, komparativnim, naunim pojaanjem i opravdanjem predmodernih tema latentnog orijentalizma. Ustvrdila sam da je Saidova percepcija evropskog iskustva Istoka zasnovana na pretpostavci o neizbjenosti pogrenog predstavljanja u zapadnim susretima s drugim. Diskurzivna analiza koju je usvojio Said predstavlja stvarnost Orijenta iskljuivo kao konstrukciju zapadnog uma, te, prema tome, kao tekstualnu i imaginarnu, prije nego empirijsku i historijsku. Iz toga slijedi da taj okvir ne daje sredstva za razluivanje istinitog prikaza od lanog. Ova studija je imala za cilj da utvrdi da tekstovi, uistinu, imaju sadraje koji su primjereni i spoznatljivi, a koji pomau da se razlikuje percepcija od neispravne percepcije. Ti izvori su pouzdani. Oni nude tanu informaciju o promjenljivoj predodbi o Osmanlijama i donekle o njihovom drutvenom i politikom ivotu. Moja pozicija je ovisila od odnosa prema tim izvorima kao kontekstu. U naelu ja prihvatam kontekst u kojem su miljenja i predrasude formirani, ali [ako] pria postane previe sloena, mora biti selektivna.

436 tavie, Saidova koncepcija orijentalizma kao diskursa otkriva postojanost i jedinstvo u smislu evropskih stavova, interesa i zapaanja koja Orijent neprestano predstavljaju u ahistorijskim i generikim izrazima. Ova studija je imala za cilj da dovede u pitanje valjanost primijeenog trajanja, postojanosti i dosljednosti u evropskom zamiljanju Istoka fokusiranjem na misao o Osmanskom carstvu koja datira prije 19. st. Drugim rijeima, evropske predodbe iz 16. 17. i 18. st. o turskoj udi, drutvu i politici otkrili su da evropske ideje karakteriu mnotvo, razliitost i osporavanje, ak i u najmanje oekivanom periodu, kao to je Lingetov i Anquetil-Duperronova kritika preovlaujuih oblika despotizma u 18. stoljeu. Obrazloeno je da je, umjesto rastue sofisticiranosti u temama iz 18. st. dolo do transformacije u evropskoj klimi ideja o turskoj udi, drutvu i politici. Zaista, to je ilo ka tome da bude zasnovano na prilino neodreenim i deterministikim postavkama u poreenju s prethodnim periodom. Ta transformacija se duboko odrazila na predrasude i vjerovanja koja su oblikovala evropsku svijest i iskustvo Istoka. U 16. i 17. st. primjeuje se da te predrasude ili vjerovanja esto nisu bili duboko ukorijenjeni, ve su prije bili neustaljeni i skloni izmjeni kada su iskustvo i okolnosti osporili predubjeenja. S jedne strane, to je dovelo do suprotstavljenih predodbi i ideja, dok se, s druge strane, takva raznolikost odraavala u mnotvu, arolikosti i nejasnosti predodbi o Turcima. Kao rezultat toga, to razdoblje, daleko od toga da odraava trajanje, postojanost ili dosljednost u predodbi o Turcima, izraava pregrt nepovezanih i neustaljenih pitanja i predodbi. U ovoj studiji se obrazlae da su mnotvo i razliitost ranih predodbi o Turcima rezultat empirijskog i historijskog razmiljanja i analize. Ali, kao to sam pokuala da dokaem, u drugoj polovini 18. st. ideja postojanosti u prirodi fizikih, intelektualnih i moralnih sposobnosti ovjeanstva ustupila je mjesto pretpostavkama o historijskom osnovu drutvenog i politikog udruivanja. Otuda, evropski posmatrai turskog drutva iz 18. st. mogli su racionalno izvesti opa naela o drutvenom i politikom ivotu iz trajnih, ahistorijskih kriterija kao to su klima, vjera, zakoni i obiaji kroz loginu analizu psiholokih injenica

437 ljudskog ponaanja. Iako su takva racionalistika opredjeljenja poluila mnogo sistematiniji, analitiniji i komparativniji pristup, bilo je to, u neku ruku, simplistiki i redukcionistiki, jer je u osnovi ovisilo o apriori prihvatanju nekih trajnih kriterija u zapaanju i analizi. Paradoksalno, to se za neki pristup vie tvrdilo da je sofisticiraniji i prosvjetljeniji, to je on bio manje jasan u tumaenju osmanskog drutva i politike u 18. st. Evrocentrizam takvog pristupa takoer se zasnivao na dedukciji moralnih naela iz apriori analize ahistorijskih kriterija. Na taj nain, kako je Montesqiueu tvrdio, vlast u Aziji treba biti despotska, naprosto zato to su Azijati odreeni da imaju robovske tendencije pod uticajem tople klime. Nakon Montesqiueua, slini sudovi predodredili su zapaanja posmatraa iz 18. st. Na svoj individualni nain, posmatrai Carstva pokuali su dokazati kako je svaka injenica odgovarala svome navodnom mjestu. Takvim racionalistikim pristupom takoer se napajala evropska predodba o sebi samima kao neupitno nadmonijima, vie civiliziranima, naprednim, sekularnim, liberalnim i racionalnim. Kao to je utvreno, to se dogodilo kroz proces u kojem su odreena miljenja o turskoj udi, drutvu i politici zadobila novi poloaj i funkciju u definiranju turskog identiteta u kontekstu teorije o despotizmu. Vjerovanje u predodreenje kod Turaka, naprimjer, oznaavalo je njihovu hrabrost i integritet u oima posmatraa iz 16. i 17. st., dok je u 18. st. redefinirano i reciklirano kao fatalizam, koji oznaava neukost i lijenost Turaka. Shodno tome, neukost i lijenost su artikulirani kao stalne odlike ropske udi, za koju se pretpostavlja da je injenica svakog despotskog drutva i politike jedinice. Takoer je upadljivo opaati specifini put proimanja tih miljenja. Takoe, navodna neukost Turaka, njihovo zapostavljanje nauka i umjetnosti, koji su smatrani posljedicom njihovih ratnikih odlika, u prikazima u 18. st. postale su glupost i ispraznost despota. Lijenost je imala ulogu kod odreivanja suanjstva naroda. Iz tog razloga se ini da meu onima koji su gledali kroz prizmu teorije despotizma, tek nekolicina poput Lady Montague i Sir James Portera - su ustvrdili injenicu da je tako potlaen narod zbilja bio kivan na nepravde, bar u gradovima.

438 Istraivanje o evropskim predodbama o Turcima je takoer otkrilo da kreui se iz jednog razdoblja u drugo pojmovi i ideje ne samo da dobijaju nova znaenja, ve neki pokazuju i znaajnu transformaciju. Ovdje je primjetna ambivalentna upotreba tiranije radi oznaavanja oblika osmanskog reima u 16. i 17. st. i redefiniranje koncepta despotizma kao orijentalnog oblika vladavine u 18. stoljeu. Tiranija je, u turskom sluaju, u svoj pojam ukljuivala sasvim razliita obiljeja od onih koja je teorijski trebalo da oznaava. Turska tiranija je podrazumijevala teme izdrljivosti, postojanosti, uspjeha, moi, apsolutnosti, velianstvenosti, veliine i legitimnosti. Meutim, ispravne teme koje su konvencionalno definirale tiraniju bile su privremenost, nepostojanost, slabost, besmislena surovost, samovolja, uzurpacija, destrukcija i nelegitimnost. Tiranija se takoer koristila za oznaavanje turske surovosti prema kranima, ili je upotrebljavana za obiljeavanje nekih udnih odlika osmanskih zakona i propisa osobito u vezi sa odsustvom plemstva i privatne svojine, ili ubijanja krvnih srodnika prilikom preuzimanja prijestolja. Meutim, za razliku od despotizma, pojam tiranije nije se koristio ni za ukazivanje na geografski odreeni reim, niti je pretpostavljao da definira stalna obiljeja ljudi i drutva. Bio je to izraz smiljen za opisivanje obrazaca ponaanja nekih zlih vladara i njihove vladavine. U 18. st. prestao je obiljeavati turski oblik vlasti. Nasuprot tome, despotizam je, u njegovim verzijama iz 16. i 17. st., trebalo da oznaava pravo gospodstva putem pravednog rata, i posljedinu vlast osvajaa nad osvojenim, to gotovo i da nije bilo primjenjivano na turski sluaj tokom tog perioda. Pa ipak, za razliku od tiranije, despotizam u 18. st. nije bio samo redefiniran i ustanovljen kao orijentalni oblik politikog reima, ve je takoer sadravao odgovarajuu teoriju drutva s racionalnom analizom intelektualne i moralne sposobnosti Istonjaka. Prikazao je statiko i ropsko drutvo, nazadno i korumpirano politiko ureenje, sa samovoljnim i okrutnim vladarima koji su vladali nad servilnim i plaljivim podanicima. tavie, za despotsko drutvo se smatralo da ono proizvodi zatvoren krug u kojem je svaki despot postao rob drugog. Unutar opsega despotske vlasti, ljudi su obino bili plaljivi i servilni prema svojim nadreenim a tati i

439 despotski prema svojim podreenim. Na taj nain, teorija despotizma je takoer u sebe ukljuivala ranu verziju teorije autoritarne linosti. Pa ipak, historija Osmanskog carstva, kao to se otkriva u zapaanjima u radovima iz 16., 17. i 18. st. daje neke vrijedne uvide u dinamiku osmanskog drutva, ekonomije, kulture i politike. Moe se naii na osvjetljavanje nekih slabo znanih ali i poznatih tema, dogaaja i tendencija osmanske historije u toj literaturi. Detaljno pripovijedanje putnika i historiara, njihovi posebni prikazi kulturnih, politikih ili institucionalnih djelovanja ili opisa mjesta i gradova moglo bi znatno doprinijeti velikom istraivanju osmanske historije. Imajui na umu da su ti prikazi i pripovijesti opremljeni predodbama koje moda preuveliavaju, slave ili osuuju ono to se moglo posmatrati kao trend ili obrazac, ini se da je potreban oprez u pristupu literaturi o Carstvu u 18. st. Usljed intelektualnih opredjeljenja tog razdoblja, moe se ustanoviti da, dok su neke historijske tendencije uporno predstavljane kao stalna ahistorijska obiljeja tog drutva, druge nisu uope primijeene. Jedan takav primjer je velika institucionalna i politika decentralizacija Carstva, koja je zapaena kao odraz korupcije, bitnog obiljeja despotizma, koja je uniformno obiljeavala prolost i sadanjost osmanske politike kao samovoljne vladavine jednog ovjeka. Moda je govor o nazadovanju Carstva najzloglasniji primjer, jer je takoer uticao na savremenu historijsku analizu tog perioda. Iako se tema nazatka povremeno pojavljivala u djelima iz 16. i 17. st., njegova sigurnost kao historijske injenice nije bila primjetna sve do ranog 18. st. Kao to je prikazano, ta je tema neprestano dovoena u vezu s despotizmom. Iako su posmatrai iz 18. st. raspravljali o nazadovanju Carstva kao ekonomskoj i vojnoj tendenciji i profitabilnoj prilici za evropske interese, oni su je vrednovali uobraeno i iznad svega kao neizbjean odraz bitnih obrazaca ponaanja drutvenih i politikih struktura. Pod snanom predodbom o despotizmu, bilo je vano dokazati nazadovanje Carstva kao moralno i logiki objanjive injenice prije nego prezentiranje njegova dogaanja kao historijski i empirijski dokaz poetka kraja. Ako je moj pokuaj da uem u trag i otkrijem predodbe o Osmanskom carstvu i drutvu u evropskom iskustvu tokom tri stoljea pokazao da ne

440 postoji niti postojanost niti dosljednost i stalnost u evropskim idejama i predrasudama u predodbama o Osmanlijama, moja teza je dokazana. Ova studija je takoer otkrila da je formiranje evropske snage ili hegemonije uglavnom ovisilo o formiranju evropske predodbe osebi samima kao nadmonima. U tom smislu, ini se da kontekst ideja od prije 18. st. nije od pomoi u ulaenju u trag poecima evrocentrizma, iako se neke od njegovih tema mogu nai u racionalistikoj misli 18. st. Takoer je znaajno posmatrati kako znatielja o drugim nainima ivota moe zadobiti mnoge oblike, utjeloviti mnotvo predrasuda i namjera, i proizvesti razliita zapaanja, predodbe ili mitove. One, u konanici, napajaju ovjekov intelektualni vidik i djelovanja.

S engleskog mr. Asim Zubevi. (Izvor: Asli irakman, From the Terror of the World to the Sick Man of Evrope: European Images of Ottoman Empire and Society from the Sixteenth Century to the Nineteenth (New York: Peter Langan, 2005), 1-5, 183-192, 201-208, 213-217. )

441 Fikret Kari

ISTONO PITANJE: PARADIGMA ZA HISTORIJU MUSLIMANA BALKANA U XX. VIJEKU

Historija muslimana Balkana tokom XX. vijeka, nakon to je Osmanlijska drava odstupila na granice dananje Republike Turske, protekla je u znaku seoba, manjinskog statusa u okviru novouspostavljenih balkanskih hrianskih drava, prikrivene ili otvorene diskriminacije, progona i genocidnih ratova. Periodi relativnog mira bili su samo uvod za nova, jo ea stradanja. Kada se traga za paradigmom - referentnim okvirom u kojemu se svi ovi dogaaji mogu saeti i razumjeti - ima se dovoljno razloga da se opredijeli za Istono pitanje. Izbor je naizgled neuobiajen, posebno kada se ima na umu da se Istono pitanje, bez obzira na nain definiranja, obino stavlja u vremensku perspektivu izmeu 1774. godine (ugovor u Kuuk Kainardi) i 1923. (ugovor iz Lozane). Meutim, sudbina muslimana Balkana nakon 1923., daje za pravo da se Istono pitanje koristi kao paradigma i za tumaenje historije muslimana do kraja XX. vijeka. Radovi koji se objavljuju u ovoj knjizi, kao i druga brojna istraivanja, dokumenti i svjedoenja, govore o preivljavanju mentaliteta Istonog pitanja meu balkanskim hrianskim nacionalnim elitama to se izrazilo u prikazivanju islama kao strane religije na evropskome tlu, njihovom referentnom okviru i vokabularu vezanom za muslimane, te traganje za saveznicima iz doba ratova za osmanlijsko naslijee. U ovom tekstu pratit emo genezu paradigme Istono pitanje, analizirati njene elemente i opravdanje njene primjene na historiju muslimana Balkana nakon 1923. Osim toga, nastojat emo osvijetliti znaaj stavljanja historije pojedinih muslimanskih skupina ovog podruja u regionalnu (balkansku) perspektivu.

442

Istono pitanje
Pogled na brojnu literaturu napisanu o Istonom pitanju govori da se historiari ne slau potpuno ni u pogledu hronologije ni u pogledu znaaja ovoga termina. Termin je, izgleda, prvi put spomenut nakon bitke kod Lepanta 1571. Nakon toga uao je u upotrebu diplomata i politiara. Tokom XIX. vijeka ponuene su prve naune analize i definicije ovog termina, a u prvoj polovini XX. vijeka termin je stavljen u historijsku perspektivu poto su procesi na koji se odnosio bili zavreni. Razumijevanje Istonog pitanja pratilo je dinamiku historijskog procesa na koji se paradigma odnosila. Jedan anonimni engleski autor napisao je 1849. da se Istono pitanje bavi problemom ta e biti od Osmanlijske carevine, tada ve trome i ruinirane. Francuski historiar Max Choublier u djelu La Question dOrient depuis le Traite de Berlin, tampanom 1899., smatrao je da je nastalo tokom osmanlijskog povlaenja iz oblasti Crnog mora u XVIII. vjeku i da obuhvata brojne probleme kao to su sudbina preostalih osmanlijskih posjeda u Evropi, Maloj Aziji, sjevernoj Africi i mogue oivljavanje muslimanskog fanatizma u Aziji i sjevernoj Africi. (Osmanlijsko povlaenje iz oblasti Crnog mora uslijedilo je nakon poraza kod Hotina na Dnjestru 1769. i Kartala na Dunavu 1770. Mirom zakljuenim u selu Kuuk Kajnardi 21. jula 1774., u dananjoj Bugarskoj, Osmanlije su prepustile Rusiji Kuban i crnomorsku oblast Terek, luku Azov na Donu i tvrave Ker i Jenikale u prolazu koji spaja Azovsko i Crno more.) Jedan drugi francuski autor, Edouard Driault, koji je objavio knjigu La Question dOrient 1909., smatrao je da je ovo pitanje rezultat povlaenja islama u Evropi i Aziji i da se prvenstveno tie obnavljanja hrianskih balkanskih drava i napredovanja osmanlijskih susjeda. Britanski autor J. A. R. Marriot u knjizi The Eastern Question: An Historical Study in European Diplomacy, koja je nakon 1917. doivjela etiri izdanja i sedam reprinta ove posljednje edicije, stavio je Istono pitanje u iri kontekst i ponudio razraenu analizu problema koji se pod njega podvode. U irem smislu, Marriot smatra da je Istono pitanje proisteklo iz sukoba obiaja, ideja i shvatanja Zapada i Istoka u zemljama Jugoistone Evrope. Ovaj sukob se manifestirao u antiko

443 doba kroz sukob Grka i Perzijanaca, kasnije kroz duele Rimljana i helenistikih vladara i konano u srednjem vijeku kroz borbu islama i hrianstva. U XIX. vijeku Istono pitanje je, prema njegovim rijeima, ukljuivalo est problema: Prvo: uloga Osmanlija u historiji Evrope nakon njihovoga prvog prelaska Hellesponta u XIV. vijeku. Drugo: poloaj precizno neogranienih balkanskih drava kao to su Grka, Srbija, Bugarska i Rumunija, koje su se postepeno iznova pojavile nakon to je talas osmanlijske poplave zaustavljen ili kao Crna Gora, koja nije nikada stvarno nestala; ili kao Bosna, Hercegovina, Transilvanija i Bukovina, koje su anektirali Habsburzi. Tree: problem Crnog mora; izlaza i ulaza u njega, kontrola Bosfora i Dardanela, i iznad svega, kljuno pitanje posjedovanje Constantinopola. etvrto: poloaj Rusije u Evropi, njen impuls prema Mediteranu; njeni ponovljeni napori da osigura stalni pristup ovom moru kroz uske kanale; njeni odnosi sa istovjernicima pod Sultanovom vlau, posebno onih slavenske narodnosti. Peto: poloaj Habsburke monarhije i, posebno, njena briga za pristup Egejskom moru, i njeni odnosi, s jedne strane, s Junim Slavenima u anektiranim pokrajinama Dalmacije, Bosne i Hercegovine, kao i u susjednim kraljevinama Srbije i Crne gore; i, s druge strane, sa Rumunima Transilvanije i Bukovine. Zatim, stav evropskih sila uope, a Engleske posebno, prema svim ovim ili bilo kojemu navedenom pitanju. iri kontekst Istonog pitanja, kako ga definira Marriot, u stvari je slian paradigmi sukob civilizacija (clash of civilization). Ovaj izraz upotrijebio je poznati orijentalist Bernard Lewis u lanku The Roots of Muslim Rage (Korijeni muslimanskog gnjeva) objavljenom u asopisu Atlantic Monthly (septembar 1990.), a zatim je prihvaen, teorijski razvijen i populariziran od strane amerikog politologa Samuela P. Huntigtona u istoimenom lanku objavljenom u asopisu Foreign Affairs (ljeto 1993). Prema ovoj tezi, glavni akteri ljudske historije su civilizacije a civilizacijske razlike su izvori konflikta. Marriotova tvrdnja o Istonom pitanju kao o sukobu obiaja, ideja i shvatanja Istoka i Zapada u zemljama Jugoistone Evrope svodi se na isto.

444 Na kraju, M. S. Anderson, poznati savremeni britanski historiar i autor knjige The Eastern Question 1774-1923, objavljene prvi put 1966., definira Istono pitanje kao napore velikih evropskih sila da se nose sa posljedicama dezintegracije Osmanlijske carevine, te ambicijama i suparnitvima koje su taj proces okruivale. Iz ovoga kratkog pregleda tretmana Istonog pitanja od strane izabranih evropskih autora, moe se zakljuiti da se ova paradigma odnosi na ispunjavanje politikog vakuma nastalog padom i postepenom dezintegracijom Osmanlijske drave i rjeavanje pitanja osmanlijskoga naslijea. Teritorijalno, Istono pitanje odnosilo se na dogaaje u irokom geografskom dijapazonu od Bosne do Crnog mora i Kavkaza i od Arapskog zaliva do Alira. U unutranjem dinamizmu rjeavanja Istonog pitanja, znatan dio XIX. vijeka i prve decenije XX. vijeka pripadaju Balkanu. Politiki vakum nastao osmanlijskim gubitkom teritorija na Balkanu rjeen je putem obnavljanja ili kreiranja mnotva balkanskih nacionalnih hrianskih drava. Nekada jedinstveni geografski region Rumelije ili osmanlijske Evrope (Awrupa-i Osmani), podijeljen je u mnotvo malih, meusobno nepovjerljivih i suprotstavljenih drava. U to vrijeme izraz Balkan uao je u geopolitiki rijenik Evrope da zamijeni raniji Orijent ili ak Bliski istok, koji su oznaavali balkanske zemlje pod osmanlijskom upravom. (Berlinski kongres 1878. rezultirao je ugovornim rjeenjem bliskoistonog pitanja. Zvanini naziv Berlinskog ugovora je Ugovor izmeu Velike Britanije, Njemake, Austrije, Francuske, Italije, Rusije i Turske za rjeenje poslova na Istoku. ) Istovremeno, engleski jezik obogaen je terminom balkanization (balkanizacija) koji je oznaavao podjelu (odreene zemlje, teritorije) u male, antagonizirane, neefikasne drave Jedno od glavnih obiljeja procesa nastanka balkanskih nacionalnih drava, bilo je definiranje nacije religijskom kriterijem i shvatanje drave kao politikog orua u rukama tako definirane nacije. U takvim okolnostima za druge je ostavljeno malo ivotnoga prostora, a posebno za muslimane. Kroz sve vrijeme historijskog rjeavanja Istonog pitanja na Balkanu, balkanske nacionalne drave poistovjeivale su, sa manjim ili veim nijansama, muslimansko stanovnitvo sa osmanlijskim dravnim strukturama ili ga smatrale nasljednikom Osmanlija. Zbog

445 toga je raanje svake balkanske hrianske nacionalne drave bilo praeno masovnim pogromima muslimana, protjerivanjima, promjenom izgleda i naziva naselja, kolonama izbjeglica koje su se kretale kaljavim drumovima ili neprohodnim planinskim prevojima, snovima o povratku kuama, neizvrenim ugovorima o obeteenju za oduzetu ili ostavljenu imovinu itd. Ova slika moe se rekonstruirati bez obzira da li se itaju dokumenti o Beogradu 1807., Moreji 1821., Uicu 1862., Sofiji 1877., Strumici, Kukeu, Serezu i Dedeagau 1912-1913., dolini Lima 1943, bugarsko-turskoj granici 1989., Viegradu i Foi 1992, Srebrenici i epi 1995., ili Pei 1999 godine. Obrazac postupanja sa muslimanskim stanovnitvom uspostavljen u toku klasinog razrijeenja Istonog pitanja (do 1923), nastavlja se sve do naih dana. Geopolitika situacija na Balkanu i oko Balkana se promijenila, ali ne i mentalitet balkanskih nacionalistikih elita. (Periodi relativnog mira i prosperiteta za muslimane Balkana mogu se pripisati rijetkim reimima sa liberalnom ili nadnacionalnom ideologijom.) Preivljavanje mentaliteta Istonog pitanja meu balkanskim hrianskim nacionalistikim elitama izrazio se izmeu ostalog, u prikazivanju islama kao tue religije na evropskom tlu a muslimana kao tuinaca od kojih treba oistiti teritoriju na koju se polae pravo. Ova manifestacija mentaliteta Istonog pitanja posebno je dokumentirana u vie istraivanja koja se bave izvorima i izvrenjem genocida nad Bonjacima 1992.-1995. Ameriki istraiva Norman Cigar osvjetlio je posebno ulogu srbijanske intelektualne elite u ideolokom opravdavanju genocida, akta koji je obinim pljakaima i ubicama dao oreol boraca za nacionalnu stvar. U takvom poduhvatu srbijanski orijentalisti, kvaziorijentalisti i historiari uinili su genocid intelektualno respektabilnim, a Srpska pravoslavna crkva ponudila je moralni oprost izvriocima. Stav o islamu kao stranoj religiji na evropskom tlu identificiran je u radovima Aleksandra Popovia, Darka Tanaskovia, Miroljuba Jevtia i, u krajnjem faistikom obliku, u pisanju Dragoa Kalajia. U jednom lanku ovog posljednjeg autora objavljenog pod naslovom Kvazi Arapi protiv Evropljana (Duga, 13.-19. septembar 1987., 14-15) iznijeto je da su muslimani u Jugoslaviji kvazi-Arapi, koji u sebi nose gene pustinjskih

446 pljakaa i osmanlijskih vojnika, sa dugom listom uroenih karakternih mana. Oni, kao takvi, ne pripadaju Evropi niti mogu shvatiti karakterne crte Evropljana. U suoavanju sa ovom tuinskom prijetnjom potrebno je nad-nacionalno, nad-religijsko, nad-ideoloko jedinstvo Evropljana a u tadanjoj Jugoslaviji kvalitetna spremnost Slube dravne sigurnosti i Jugoslavenske narodne armije. Za jednoga drugog srbijanskog autora, pravoslavnog episkopa Atanasija, jedna od manifestacija tuinskog karaktera islama jesu ograena dvorita muslimanskih kua koja se mogu nai od Bagdada do Bihaa, i koja, prema njegovim rijeima, nisu samo obini primitivizam, ve, kao, i neto mnogo dublje. Iza esto ponavljane teze o tome da se zaustavljanjem muslimanske opasnosti na Balkanu ustvari brani Evropa stoji mentalitet Istonog pitanja, koji Evropu izjednaava sa Pax Christiana (hrianskim svijetom). U osmanlijsko doba, islamsko prisustvo u Evropi bilo je ogranieno na Balkan, odnosno jugoistoni dio evropskoga kontinenta. Svi dodiri izmeu dvije civilizacije, pa i konflikti, odigravali su se na ovome prostoru. Meutim, u drugoj polovini XX. vijeka zapadna Evropa je otvorila vrata brojnim muslimanskim studentima, radnicima i useljenicima koji su postepeno oformili relativno stabilne i dinamine zajednice. Ove zajednice postaju sastavni dio nove multikulturalne Evrope, koja ne treba svoje branitelje meu balkanskim nacionalistima iji je misaoni horizont i dalje odreen kategorijama XIX. vijeka. Istom okviru pripada i termin antemurale christianitatis (predzie kranstva), koriten od strane nekih hrvatskih autora, koji katoliku Hrvatsku opisuju kao isturenu liniju odbrane Evrope protiv islamske opasnosti. Ovi krugovi su, takoe, tokom 1993. eksploatizirali tezu o islamskoj opasnosti i sukobu izmeu islamskog i katolikog svijeta. Gledanje na muslimansko stanovnitvo centralnog djela Balkna kao na istonjake sa karakteristinim osobinama kao to su lijenost, iskvarenost, autoritarnost, prevrtljivost, izopaenost i sl., karakteristino je za orijentalizam, diskurs koji je imao za cilj opravdati osvajanja i potinjavanja naroda muslimanskoga Orijenta u doba Istonog pitanja. (Ironija je da neki zapadni autori sve karakteristike orijentalaca, koje srbijanski pisci pripisuju muslimanima, primjenjuju na sve narode Balkana, ukljuujui i Srbe.)

447 Poto je islam tuinska religija i kultura, a muslimani stranci na tlu Evrope, u toj perspektivi je opravdano da se oni eliminiraju sa evropskoga jugoistoka. Postupak eliminacije ukljuivao je sve radnje koje ine obiljeje meunarodno definiranoga krivinog djela genocida. Samo zato da bi se sprijeila primjena odgovarajuih pravnih instrumenata na poinioce i sauesnike u ovom zloinu, zapadni oportunistiki krugovi konstruisali su 1992. godine orvelijanski eufemizam etniko ienje. Ovaj novi termin sutinski je izraavao postupak s muslimanima koji je ranije na Balkanu oznaavan kao istraga poturica (Petar Petrovi Njego) i generalno trebljenje Turaka iz naroda (Stojan Novakovi). Koncept ienja teritorije Balkana od preostaloga muslimanskog stanovnitva nastavio je da ivi u ideologijama balkanskih nacionalistikih elita i svijesti njihovih sljedbenika i nakon definitivnog odstupanja Osmanlija sa ovog podruja 1912. godine i svoenje muslimana na status manjina. Nacionalistika tampa u Srbiji izmeu dva svjetska rata redovno je poruivala muslimanima da prestanu turkovati, ili neka se sele u Aziju. Dokumenti etnikog pokreta Drae Mihajlovia kao nain stvaranja velike Srbije predviaju ienje Sandaka od muslimanskog ivlja i Bosne od muslimanskog i hrvatskog ivlja. Godine 1989. bugarski policajci protjerujui muslimane govorili su: Va jezik je drukiji. Vaa religija je drukija. Uvijek ste eljeli da idete u Tursku. Sada moete ii. U krajevima pod kontrolom srpskih snaga u Bosni i Hercegovini izvreno je totalno ienje od muslimana (jugoistoni dio zemlje) ili svoenje muslimanskoga stanovnitva na beznaajnu manjinu (Banja Luka). Pred oima cijeloga svijeta srpske vlasti izvrile su masovno protjerivanje Albanaca sa Kosova 1999., egzodus koji se mogao porediti sa rijekama muslimanskih izbjeglica nakon Prvoga balkanskog rata i koji je okrenut u suprotnom smjeru tek nakon okupacije pokrajine od strane snaga NATO-saveza. Ovi dogaaji, koji su se odigrali u razliitim dijelovima Balkana u postosmanlijskom periodu, predstavljaju sutinski kontinuitet sa dogaajima tokom osmanlijsko-ruskog rata 1876.-1877. i Prvog balkanskog rata 1912. I letimini pogled na teorijski okvir i rjenik politikog i intelektualnog diskursa vostva balkanskih nacionalnih drava govori o preivljavanju mentaliteta Istonog pitanja. U intelektualnom diskursu,

448 intelektualci balkanskih hrianskih skupina veinom nisu bili u stanju dati objektivnu, kritiku historiju svojih zemalja ili regiona u cjelini pod osmanlijskom upravom. Njihovi radovi slijede nacionalnoromantiarski pristup i govore o turskom jarmu, ivotu izvan historije, prekidu veza sa Evropom itd. Za cjelovito i objektivno upoznavanje historije islama na Balkanu, evropski italac mora konsultirati zapadnoevropske i posebno amerike autore. U politikom diskursu, uobiajeno je referiranje na slavenske muslimane kao poturice, otpadnike i borba za njihovo nacionaliziranje. Posebno je ilustrativan referentni okvir i rjenik srpskih ideologa, politiara i intelektualaca tokom 90-tih godina XX. vijeka, kada su pokrenuli ratove u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ovaj okvir ine ideje osvete za poraz na Kosovu 1389., nastavak srpskog ustanka iz 1804., produetak Balkanskog rata iz 1912. godine itd. Kosovski boj spada u domen srpske mitologije i kao takav bio je predmet analiza i dekonstrukcije od strane srbijanskih kritikih historiara knjievnosti kao to je Miodrag Popovi. Posljednje dvije ideje pripadaju dobu Istonog pitanja. Radovan Karadi, predsjednik Srpske demokratske stranke, upitan januara 1992. ta je srpske strategija u to doba, odgovorio je da e se boriti dok ne postignemo Karaorev cilj - ujedinjenje svih Srba i dok ne dovrimo borbu. General-pukovnik Ratko Mladi, komadant Glavnog taba Vojske Republike Srpske, prilikom ulaska u Srebrenicu izjavio je: Evo nas 11. jula 1995. u srpskoj Srebrenici uoi jo jednog velikog praznika srpskog. Poklanjam srpskom narodu ovaj grad i napokon doao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru. Ova dva primjera pokazuju da je srpsko politiko i vojno vostvo u Bosni i Hercegovini smatralo rat 1992.-1995. kontinuitetom Prvog srpskog ustanka. Karakteristina simbolika koritena u Bosni potvruje ovu tezu. etiri simbola su posebno ilustrativna. Prvo, oslanjanje na hajduku tradiciju u cilju politike mobilizacije srpskoga stanovnitva. Ovo ukljuuje koritenje hajdukih peina za razliite ceremonije kao to je prijem u etniki pokret, koritenje imena hajdukih voa u nazivima jedinica i ustanova i, logino, hajduke etike. Hajduk (tur. haydut, umski razbojnik) jest termin koji je oznaavao odmetnike od reda i zakona na

449 Balkanu u vrijeme osmanlijske uprave. Ovi odmetnici u Grkoj su se nazivali klepht. Djelovali su u okviru granica Osmanlijske drave, to ih je razlikovalo od uskoka, koji su iz susjedstva upadali (uskakali) na osmanlijsku teritoriju, robili, pljakali i stvarali nesigurnost u graninim podrujima. Hajduci su posjedovali relativno ustaljenu unutranju organizaciju na elu sa harambaom (tur. glavar zloinaca). Balkanski nacionalistiki i marksistiki historiari redovno su prikazivali hajduke kao heroje nacionalnooslobodilake borbe hrianskih naroda ovog regiona protiv osmanlijske vlasti. Meutim, novije studije, bazirane na prvorazrednim historijskim izvorima, pokazuju da su stvarni hajduci bili indiferentni prema religijsko-nacionalnim i socijalnim razlikama meu svojim rtvama. Epske pjesme mogu posluiti kao vrijedan izvor za upoznavanje hajduke etike. Iako temeljito istraivanje ove materije nije izvreno, paljivije itanje, na primjer srpskih epskih pjesama, moe nas dovesti do slijedeih elemenata hajdukog sistema vrijednosti. Pljaka se smatrala legitimnim nainom sticanja imovine. Hajduci su skidali ak i odjeu ubijenim bogatim rtvama. Pravila viteke borbe se nisu potovala. Redovno su se postavljale zasjede na umskim putevima i ubijale iz potaje. Sa rtvama se nemilosrdno postupalo (spaljivanje, odsjecanje ruku, vaenje oiju itd.) i sarkastino izrugivalo. Ove vrijednosti i nain borbe oivljeni su pozivanjem na hajduku tradiciju u predveerje rata u Bosni. itanje izvjetaja o ratnim zloinima nad muslimanskim stanovnitvom u Bosni i na Kosovu, dovodi do neizbjenog zakljuka o tome ko su bili izvori inspiracije savremenim izvriocima genocida. To je posebno sluaj s onima ija je svijest oblikovana na epskoj guslarskoj tradiciji i za koje je njemaki slavist Maximilian Braun 1937. napisao: Tko se od malena srastao sa shvatanjem junakih pjesama, tko je obikao izvjetaje pjesama osjeati kao uzor i ideal, taj e u povoljnom asu biti spreman, da praktino poini ista djela kao junaci iz pjesme. Za to nam je balkanska ivotna praksa do u najnovije doba pruila povoljno dokaza. Drugo, konstantno identificiranje Bonjaka sa Osmanlijama i bonjake prakse sa stvarnom ili navodnom praksom Osmanlija. Na primjer, ef prijedorske policije izjavio je amerikom novinaru da su

450 muslimani u Prijedoru navodno planirali, kad preuzmu vlast, da osunete sve srpske djeake i da ubiju sve mukarce starije od tri godine, a ene u dobi izmeu 15 i 25 godina da poalju u harem gdje e raati janjiare. Zbog toga je bilo potrebno da Srbi peduzmu preventivnu akciju. Ovo obrazloenje je jednako opravdanju progroma Jevreja u srednjovjekovnoj Evropi da Jevreji, navodno, piju krv hrianske djece i da zato trebaju biti iskorijenjeni. Na stranu to to je identificiranje Bonjaka sa Osmanlijama izvreno putem epske a ne historijske svijesti: spominju se haremi kojih nije bilo u Bosni i janjiari, koji su bili ukinuti 1826. godine Takoe, srpski mediji su, izvjetavajui o ratu u Bosni, vrlo esto koristili termine s epskim konotacijama kao to su zulum, (srpska) neja i sl. s oiglednim ciljem da kod slualaca i italaca identifikuju rat protiv Bonjaka 1992. -1995. sa antiosmanlijskom borbom. Tree, koriteni su vojniki simboli iz doba balkanskih ratova ili Prvoga svjetskog rata. Vojska RS-a koristi oblik oficirske apke iz tog doba. Napadi na bosanske gradove, kao to je Zvornik, bili su praeni muzikom Mara na Drinu, jednako kao predizborna kampanja Socijalistike partije Srbije 1992. Mar na Drini hrabrio je tradicionalno srpske vojnike da kreu u Bosnu i ispune Karaorev san o ujedinjenju srpskih zemalja. etvrto, koritenje koncepta razmjene stanovnitva od strane srpskih i odreenih hrvatskih zvaninika u Bosni i Hercegovini tokom 1992. - 995. Ovaj koncept posebno je razvijen i primjenjivan u vrijeme izrastanja balkanskih nacionalnih drava tokom XIX. vijeka, a pravno fiksiran u Lozanskoj konvenciji iz 1923., te protokolima o razmjeni stanovnitva izmeu Turske i Grke koji su uslijedili. U praksi Republike Srpske i Hrvatske zajednice Herceg Bosne, razmjena stanovnitva postala je eufemizam za masovne progone. Konano, u sluajevima konflikata tokom posljednje decenije na Balkanu injeni su napori za oivljavanje saveznitva iz doba faze klasinog Istonog pitanja. (Ovaj fenomen Samuel P. Huntington je oznaio kao oslanjanje na roake drave). Apeli pojedinih balkanskih vjersko-nacionalnih grupa bili su usmjereni prema njihovim ranijim silama zatitnicama. To je bila posljedica fakta da su sukobi bili inicirani i opravdavani od strane nacionalistikih vostava, iji je

451 ideoloki okvir pripadao paradigmi Istonog pitanja. Ovaj je posebno vidljiv u sluaju Bosne i Kosova. Dogaaji su se kasnije kretali prema logici samoispunjavanja proroanstva. U toku agresije na Bosnu 1992. -1995. i rata protiv albanskog stanovnitva Kosova 1999., srpsko nacionalistiko vostvo apeliralo je na pravoslavnu solidarnost meu susjednim balkanskim dravama (posebno Grku) i na Rusiju, nekadanjeg zatitnika pravoslavnih milleta Osmanlijske drave. Rusija je postala umijeana nasuprot historijske injenice da joj slina politika na Balkanu tokom XIX. vijeka nije donijela ni adekvatne teritorijalne dobitke ni trajniji uticaj i kada je, prema rijeima britanskog historiara M.S. Andersona, bila iskoritena i dopustila da bude iskoritena, od drava koje su se borile za nastanak na poluostrvu. Drugi glavni igra u Istonom pitanju XIX. i poetkom XX. vijeka - Velika Britanija - takoe je igrala znaajnu ulogu i krajem XX. vijeka. U sluaju Bosne, odgaala je vojnu intervenciju radi zaustavljanja genocida protiv muslimanskih Bonjaka i time riskirala da bude predmet tube za sauesnitvo u genocidu. Nakon promjene vlade, u sluaju Kosova, Velika Britanija je predvodila vojnu intervenciju za zaustavljanje nasilja Srbije nad albanskim veinskim stanovnitvom. Nasljednice Austro-Ugarske monarhije nastavile su da imaju interes u zapadnom dijelu Balkana i da gaje antagonizam prema svojim protivnicima iz Prvoga svjetskog rata. I, konano, nasljednica Osmanlijske drave - Republika Turska - odgovorila je oprezno na pozive balkanskih muslimanskih skupina, posebno onih neturskoga etnikog porijekla. Ove skupine, suoene sa indiferentnou evropskog okruenja prema nasiljima balkanskih nacionalistikih reima, usmjerile su svoje nade prema Turskoj i drugim muslimanskim zemljama. Te zemlje, okirane prizorima neometanog genocida nad muslimanima u Evropi u posljednjoj deceniji XX. vijeka, poele su pruati podrku muslimanima i na taj nain prinudile vodee zemlje Zapada da preduzmu mjere za zaustavljanje krvoprolia. U vrijeme klasinog Istonog pitanja Osmanlijska drava bila je jedini referentni okvir muslimana Balkana. U posljednjoj deceniji XX. vijeka ovaj okvir se promijenio i ukljuio zemlje izvan osmanlijskoislamske kulturne zone: Srednji

452 istok, junu pa i jugoistonu Aziju. Ovaj razvoj doveo je do pojave unutranje nekonzistentnosti unutar srpskog propagandnog diskursa koji je u osnovi vjeran idejama XIX. vijeka, koristio termine kao to su Turci i janjiari uporedo sa fundamentalisti, dihadratnici, i sl. Prva skupina termina odnosila se na doba osmanlijske vladavine okonane na Balkanu 1912., dok je druga skupina izraavala fenomene muslimanskog svijeta u toku druge polovine XX. vijeka. Ova kratka analiza pokazuje da je paradigmu Istono pitanje mogue koristiti za razumijevanje mentaliteta balkanskih hrianskih nacionalistikih vostava i objanjenje njihovog postupanja prema muslimanskom stanovnitvu. Njihov nacionalizam je u osnovi nacionalizam XIX. vijeka i on se treba tumaiti paradigmama toga doba. U izvjesnom smislu ista paradigma moe se koristiti i za tumaenje ponaanja drugih uesnika u dogaajima na Balkanu, posebno onih koji su imali ulogu u razrijeenju klasinog Istonog pitanja 1774. -1923. i postajali taoci (ne)tanih historijskih paralela.

Balkanska perspektiva
Drugo pitanje kojim se u ovom lanku bavimo jest znaaj posmatranja historije pojedinih balkanskih muslimanskih skupina u regionalnoj perspektivi. Ono to upada u oi u prouavanju radova o islamu i muslimanima na Balkanu jest injenica da balkanski muslimanski autori redovno piu o vlastitim vjersko-etnikim grupama, dok autori koji ive i rade izvan Balkana piu o regionu kao cjelini. Izgleda da muslimani Balkana ive, misle i piu u okvirima grupe kojoj pripadaju, a da pripadanje muslimanskom krugu Balkana ne postoji u njihovoj svijesti kao neka forma imaginarne zajednice. (Imaginarna zajednica, termin uveden od strane Benedicta Andersona, Immagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, London: Verso, 1983, da oznai zajednice zamiljene od strane elita, posebno inteligencije, u cilju stvaranja ili jaanja kolektivnog identiteta ili lojalnosti). To je vjerovatno posljedica procesa cijepanja nekadanje

453 Rumelije, ili osmanlijske Evrope, u veliki broj nacionalnih drava koji e postati novi historijski okvir za ivot muslimana. Taj proces, koji se uobiajeno naziva balkanizacija, nije samo doveo do partikularne egzistencije nego i do partikularne svijesti. Neki autori ovu pojavu nazivaju fragmentacija i nalaze je kod svih balkanskih skupina. Partikularizam je onemoguavao razmjenu iskustava, saradnju i iskazivanje solidarnosti u vremenima kada je to trebalo. Primjer takvog partikularizma jest injenica da u vrijeme postojanja Islamske zajednice u Jugoslaviji, koja je ukljuivala Bonjake, Albance, Turke, i druge grupe, bonjaki strunjaci za islamske nauke nisu istraivali manifestacije islama izvan Bosne: o sufijskim redovima na Kosovu i u Makedoniji oni su itali iz radova srbijanskih ili francuskih orijentalista. Drugi izraz tog partikularizma jest shvatanje prema kojemu su karakteristike jedne vjersko-etnike grupe jedinstvene, samo njoj svojstvene, tako da predstavlja svjetski fenomen. U veini sluajeva takvi stavovi bili su posljedica nedostatka komparativnog pristupa. Na primjer, neki bosanski autori koriste termin bosanski islam da oznae nain tumaenja i prakticiranja islama, posebno u formi narodne religije kod nas. (Termin narodna religija (popular religion) oznaava narodna vjerovanja i praksu obino slijeenu bez obzira na skripturalnu ili doktrinarnu podrku). U normativnom smislu, naravno, islamu se ne mogu davati geografski, rasni, niti etniki atributi. Na nivou narodne religije mogu se identificirati izvjesne regionalne specifinosti koje su rezultat interakcije islamskog uenja i lokalnih tradicija. Te specifinosti raniji muslimanski autori su nazivali obiajima (adat) i tradicijama (taqalid), ali nikako religijom (din), koja ostaje rezervisana za normativnu religiju. U istom smislu, davanje geografskih, rasnih ili etnikih atributa islamu strano je muslimanskoj znanstvenoj tradiciji. (U prilog ovome govori injenica da je termin bosanski Islam na naem jeziku prvi put upotrebljen u prevedenom lanku njemakog historiara Georga Stadtmullera pod naslovom Bosanski Islam - most Evrope prema islamskom svijetu, Glasnik Islamske vjerske zajednice, 11: 7, 1943., str. 174-179). U novije doba, pod uticajem zapadnih religijskih studija, posebno fenomenolokog pristupa, to gotovo da postaje trend. Govori se o arapskom, perzijskom, indonezijskom, balkanskom itd.

454 islamu, sa tendencijom daljeg usitnjavanja. Posljedice ovog pristupa mogu biti dalekosene: postepeno brisanje razlike izmeu islamske norme i stvarne prakse muslimana i nacionaliziranje islama. Analiza sadraja koncepta bosanski islam pokazuje da se veina njegovih elemenata moe pronai u vjerovanju i praksi drugih muslimanskih grupa na Balkanu. I kod njih nalazimo maturidijsku kolu u akaidu, hanefijski mezheb u fikhu, islamiziranje izvjesnih preislamskih obiaja, rituala i praznika, relativno liberalan odnos prema odreenim striktnim erijatskim normama, izloenost idejama evropske modernosti od kraja XIX. vijeka (gdje se mogu uoiti specifini tokovi i reagiranja), itd. Na kulturnom planu, zajedniki obrasci i karakteristike su oigledne. Kada se gledaju crtei evropskih putnika koji su proputovali Balkan tokom XIX. vijeka, teko je razlikovati mahale Mostara na Neretvi i Ruuka na Dunavu, Arkadije u Moreji i Sarajeva u Bosni, Trebinja u Hercegovini i Janje u Arnautluku. Slinosti izmeu mostova u Larisi (sadanja Grka) Selvi (sadanja Bugarska) i Viegradu vrlo su iznenaujue. Mekteb-i nuvvab u Sarajevu, osnovan 1887. i nesumnjivo najvei doprinos Bonjaka modernom islamskom obrazovanju, ima svoju paralelu u istoimenoj koli u umnu (Bugarska), koja je bila centar mlade uleme u tom djelu Balkana. Daru-l -mualimin (uiteljska kola) u Sarajevu bio je slian Daru-l mualiminu u Selaniku (Grka), itd. Radi se o tome da Balkan spada u osmanlijsku kulturnu zonu islamske civilizacije zajedno sa Anadolijom, Kavkazom, Sjevernim Irakom, i Sirijom. U tom okviru treba istraivati i tumaiti vjerovanja i peaksu muslimanskih grupa Balkana. Regionalni prustup je posebno vaan kada se bavimo postosmanlijskom historijom balkanskih muslimanskih skupina. Veina njih egistirala je tokom ovoga perioda u statusu manjina: njihov poloaj bio je regulisan istim meunarodnim ugovorima. Sve ove zajednice, osim one u Grkoj, ivjele su nakon Drugoga svjetskog rata pod komunistikim reimima, manje ili vie rigidnim. Komunistiki reimi bili su, opet, poetkom 90-tih zamijenjeni nacionalistikim vladama koje su sa prethodnicima dijelile naslijeeni kompleks osmanlijske okupacije. Ova okolnost omoguila nam je kao to smo vidjeli, da paradigmu Istono pitanje primjenimo na cijelo podruje Balkana u drugoj polovini XX. vijeka.

455 Konano, region Balkana, odnosno jugoistone Evrope, koristi se definitivno od 1999. godine kao geopolitiki okvir za integraciju ovoga podruja u Evropu. Pakt o stabilnosti u jugoistonoj Evropi, potpisan juna 1999. u Klnu od strane vie od dvadeset zemalja i meunarodnih organizacija, priznaje injenicu da se cijeli region treba uzimati kao jedinstvena cjelina i da regionalna integracija, nadzirana izvana, moe oznaiti kraj partikularizmu, antagonizmima i agresijama nacionalnih drava jednih protiv drugih ili protiv njihovih vlastitih manjina. Integracija Balkana moe takoe pomoi rascjepkanim muslimanskim zajednicama Balkana da prevladaju svoju vlastitu balkanizaciju.

456 Justin McCarthy

STANOVNITVO OSMANLIJSKE EVROPE PRIJE I POSLIJE PADA CARSTVA

Nakon osmanlijskih gubitaka u ratu 1877.-1878, ono to je ostalo od osmanlijske Evrope bila je traka zemlje rastegnuta od Jadranskog do Crnog mora.1 To podruje je ukljuivalo Makedoniju, strasno eljenu od svake balkanske kranske zemlje, i ostale provincije koje su se nalazile na putu zacrtanom za proirenje Grke, Bugarske i Srbije. Svaka balkanska kranska drava tvrdila da veina osmanlijskih zemalja pripada u pravilu njoj, s obzirom da je svako pretpostavljao da je stanovnitvo osmanlijske Evrope bilo s pravom, uprkos zatitnim bojama, njihove nacionalnosti. U namjeri da dokau svoje zahtjeve, balkanske zemlje su od tzv. Istonog pitanja napravile demografski problem. Uprkos godinama koje su prole od Prvog i Drugog balkanskog rata, dva pitanja o stanovnitvu osmanlijske Evrope ostaju: Ko su bili stanovnici ovih podruja? ta se dogodilo sa balkanskim muslimanima? Prvo pitanje nikada nije razrijeeno; Bugarska Grka i Jugoslavija jo uvijek vrue polemiu o etnikom karakteru balkanskoga stanovnitva.2 Drugo pitanje nije nikad u stvarnosti zaivjelo. Iako je svijet dugo vremena bio zabrinut za karakter i sudbinu krana osmanlijskog Balkana, samo se nekolicina zapitala o balkanskim muslimanima ili njihovoj sudbini. Zbog ove nebrige, jedna od najveih evropskih demografskih katastrofa nikad nije ni otkrivena. U ocjeni stanovnitva osmanlijskog dijela Evrope dvije vrste statistike moraju se razmotriti: ona balkanskih kranskih drava i, naravno, osmanlijska. Ostali posmatrai nisu imali ni interes niti priliku da tano broje balkansko stanovnitvo. Uprkos oiglednoj sposobnosti bilo koje vlade, ukljuuju i osmanlijsku, da najtanije broji svoje stanovnitvo, kranska statistika je tradicionalno bila jedina koja je citirana, te e i prva biti analizirana.

457

Grke, bugarske i srpske procjene stanovnitva

Nacionalne aspiracije potakle su Balkanske zemlje da razviju bitno razliite statistike stanovnitva. U pokrajini Selanik (Solun), naprimjer, poznati bugarski apologet Brankov3, tvrdio je da je bilo 500.000 Bugara, 400.000 muslimana i 150.000 Grka. Grci4, na drugoj strani, tvrde da je bilo 400.000 Grka, 450.000 muslimana i manje od 200.000 Bugara u istoj pokrajini. Na taj nain Bugari su tvrdili da je bilo dva puta vie Bugara nego to su to doputali Grci. Mogunost za ovakve razlike bila je otvorena injenicom da ni Grci ni Bugari nisu nikada brojali stanovnitvo. Za njih navoenje broja stanovnitva bio politiki a ne nauni zadatak. Prva prepreka u prodoru kroz razliite navode balkanskih vlada je teina statistike. Tokom XIX. i XX. vijeka istoni i zapadni Evropljani i Amerikanci nainili su hiljade procjena balkanskog stanovnitva. Nicholas Michoffs5 je prikupio pet opsenih tomova savremenih procjena stanovnitva samo za Makedoniju, Trakiju i Bugarsku. Hiljade procjena vie bilo je nainjeno za ono to je danas Albanija, sjeverna Grka i juna Jugoslavija. Izuzimajui procjene bazirane na osmanlijskim procjenama stanovnitva ni jedna od ovih procjena nije pouzdana. Mnoge su namjerni falsifikati. Mnogi od onih koji su procjenjivali balkansko stanovnitvo bili su inficirani intelektualnom boleu njihovog vremena - rasizmom. U skorije doba izraz rasizam je iskrivljen i izgubio je mnogo od svoje opisne snage. Meutim, balkanski nacionalisti bili su esto klasini rasisti koji su vjerovali da su narod ili nacija odreeni krvlju ili narodnim obiljejima due. Jedna osoba bila je ono to jeste zbog nekih karakteristika njegove due, obiljeja koju je dijelila sa ostalim pripadnicima njene nacije. Zbog toga su Pomaci, slavenski muslimani, uvijek smatrani Bugarima od strane Bugarskih apologeta.6 Oni su bili smatrani da pripadaju Bugarskoj rasi i zato su bili brojani kao Bugari u bugarskim statistikama. Grci su smatrali da je svako iji su preci bili Grci i sam Grk bez obzira na njegov sadanji status ili samoidentifikaciju. Slavenski muslimani Makedonije su uslijed toga brojani kao Grci, jer njihova krv i njihova srca su Grka.7

458 Rasistika vjerovanja su ne samo smuena nego su takoe i porazna za raunanje stanovnitva. Kada branilac jedne ili druge balkanske nacije procjenjuje broj pripadnika svoje nacije on u to esto ukljuuje sve one koji posjeduju zahtjevani tip due. Na to nema uticaja injenica da te osobe ne govore njegov jezik, da pripadaju drugoj religiji ili se ak zakleli da se bore protiv njega i njegovih istonarodnika do smrti. Oni su Bugari (ili Grci, ili Srbi) voljeli to ili ne. Prirodni zakljuak je bio da svi ti ljudi pripadaju istoj dravi u kojoj se nalaze njihova rasna braa. Ova vrsta logike iroko je primijenjena na pitanje koja je veinska grupa u Makedoniji. Poto je Makedonija bila podruje osmanlijske Evrope, za koju su se estoko borili Grci, Bugari i Srbi, ona je takoe bila podruje za koju su najrazliitije statistike bile prezentirane.8 Statistika u tabeli 1. pokazuje ne samo razliku o tome ko je smatran za Srbe, Grke ili Bugare, nego takoe i razliita miljenja koliko je bilo Turaka u Makedoniji. Ova statistika takoe pokazuje i vrstu konfuzije koja proizlazi nakon posmatranja svake grupe od strane njene rasne grupe. Nakon to je prihvaena odluka da se krv ili dua koristi kao kriterij u klasifikaciji stanovnitva, stanovnitvo se moglo podijeliti na bilo koji nain koji rasisti nau odgovarajuim. Tabela 1: Bugarske, srpske i grke statistike o stanovnitvu Makedonije Bugarska statistika Turci Bugari Grci Srbi 499.204 1.181.336 228.702 700 Srpska statistika 231.400 57.600 201.140 2,048.320 Grka statistika 634.017 332.162 652.795 nije dato

Izvor: Carnegie Endowment, Enquete dans les Balkans, str. 9.-10.

Teorijska konfuzija oko etnikog identiteta nije bila jedina konfuzija na kojoj su nacionalistiki apologeti pali. Neki autori su shvatili da

459 osmanlijske statistike mogu imati veu teinu za propagandne svrhe nego njihove vlastite procjene, poto je osmanlijska vlada bila jedini izvor za statistiku baziranu na stvarnom brojenju stanovnitva. Grki apologeti su posebno citirali takozvanu Hilmi Painu statistiku. Ona je navodno bila izvedena iz jednog osmanlijskog popisa iz 1905. godine.9 Meutim ova osmanlijska statistika nikad nije bila jednoobrazno saopena. Brojke u tabeli 2, su navodno izvedene iz iste statistike. Razlike u tabeli pokazuju da se za istinske osmanlijske statistike moraju konsultirati osmanlijske publikacije. Tabela 2: Hilmi Paina statistika prema tri izvora. Pokrajine Selanik (Solun) i Manastir (Bitola). Pravniki odbor Selanik Grci Bugari Manastir Grci Bugari Kyriakides Colocotronis

362.000 195.000 280.000 143.000

373.227 207.317 261.283 178.412

303.610 159.835 217.690 128.915

Izvor: Justice for Greece Committee, The Hellenic Character of Northern Epirus (Washington, n.d.); Stilpon P. Kyiriakides, The Northern Ethnological Boundries of Hellenism (Thessaloniki, 1955.); V.Colocotronis, La Macedoine et l Helenisme (Paris, 1919.).

Uprkos ovim grekama, Hilmi Paina statistika je ustvari najblia brojkama datim u stvarnim osmanlijskim popisima stanovnitva za ista podruja.10 Mnoge druge evropske statistike bile su manje precizne, a osmanlijske statistike bile su esto falsificirane ili nezakonito mijenjane da odgovaraju nacionalistikim aspiracijama. I Grci i Bugari su izmiljali ili mijenjali osmanlijske statistike da bi odgovarale njihovim ciljevima. iroko falsificiranje od strane Grka elaborirano je na jednom drugom mjestu.11

460 Tabela 3. pokazuje bugarske prevare. Statistiki podaci u toj tabeli su predstavljeni kao Slubena Turska statistika. Ustvari, statistiki podaci su preuzeti iz probugarskih novina tampanih u Istanbulu,12 i bili su predoeni Pariskoj mirovnoj konferenciji kao slubena osmanlijska statistika,13 u nadi da se ubijede saveznici da je Grka jedna etnografska nunost. Faktiki, osmanlijske statistike su pokazivale krajnje razliite brojke od tih slubenih statistika. Falsificirane statistike su vie nego udvostruile bugarsko stanovnitvo u pokrajini Edirne, prepolovile grko stanovnitvo i ukljuile otprilike jednu desetinu muslimanskog stanovnitva. Brojno stanje sandaka Tekirdag, koje nije muslimane uope pokazivalo, bilo je smijeno, poto su muslimani stvarno brojano nadmaivali Bugare u Tekirdagu u srazmjeri dvanaest naprema jedan.14 Tabela 3: Zvanina Turska statistika, prema bugarskim izvorima Pokrajina Edirne. Sandak Edirne Tekirdag Gelibolu Ukupno Muslimani 60.991 0 0 60.991 Bugari 181.396 16.205 21.647 219.198 Grci 58.319 10.476 5.819 74.614

Izvor: J. Ivanoff, Les Bulgares devant le Congres de la Paix, str. 74.

Evropske pogrene predstave o osmanlijskom statistikom sistemu bile su velike, to je vidljivo ak i u naunim studijama koje ciljaju da budu neutralne. Naprimjer, autori rutinski ponavljaju da les registres officiels turcs ne portaient que les hommes, sans mentionner les femmes, pusiquils ne servaient qua controler le service militaire ou le paiement de limpot.15 Osmanlije jesu naravno biljeile ene u svojim popisima stanovnitva krajem XIX. i poetkom XX. vijeka,16 Jedan pogled na bilo koji objavljeni osmanlijski popis bi obesnaio ovaj navod, ali niko nije gledao. Iz ovakvih navoda i iz odsustva bilo kakvih turskih izvora u bibliografijama vidi se oigledno da evropski pisci nisu nikad konsultirali primarne izvore populacione statistike osmanlijske Evrope, osmanlijsku dravnu statistiku.

461 Nakon paljive analize, moe se zakljuiti da su evropske statistike o osmanlijskoj Evropi bezvrijedne kao procjene ukupnog broja stanovnitva.17 To je djelimino posljedica predrasuda koje su Evropljani unijeli u svoje analize, a jo vie uvaavanja temeljnog principa demografije koji kae da samo oni koji broje stanovnitvo mogu stvarno znati njegov broj. Osmanlije su bile jedini koji su stvarno brojali stanovnitvo Osmanlijske carevine. Zbog toga, jedino Osmanlije mogu dati tanu procjenu svog vlastitog stanovnitva.

Osmanlijska dravna statistika

Osmanlijske statistike o stanovnitvu osmanlijske Evrope voene su kao dio kontinuiranog registriranja stanovnitva koje je zapoeto sa Sultanom Mahmudom II. Taj sistem, koji je detaljnije opisan na jednom drugom mjestu,18 bio je utemeljen na voenju registara stanovnitva, na turskom tahrir-i nufus ili defter, koji su ukljuivali stanovnitvo svakog sela u odgovarajuem okrugu. Ovi registri izvorno su ukljuivali samo mukarce, ali su od vladavine Sultana Abdulhamida II. (1876.-1909.) bili proireni da ukljue, makar teorijski, sve osmanlijske graane, muke i enske. (Meutim, ene i djeca nisu nikada bili potpuno registrirani i osmanlijski popisi stanovnitva, moraju se korigirati da bi se oni ukljuili.) Lokalni registri stanovnitva bili su periodino dopunjavani i slati u provincijske centre i u Istanbul. U Istanbulu ovi registri su kompilirani u takozvane cenzuse,19 zbirne registre stanovnitva cijeloga Carstva. Za razliku od evropskih kranskih apologeta, Osmanlije nikada nisu koristile rasne kriterije u svojoj statistici stanovnitva. Graani su bili klasificirani samo na osnovu njihove religijske grupe (millet ili religijski narod), slijedei islamsku tradiciju koja je starija negoli Osmanlijska carevina. Neko bi moda elio detaljnije kategorije nego to je religija, ali u sluaju balkanskih nacionalizama religija je moda najbolja zamjena za varljivi koncept nacionalnosti. Rasa nije nikako prihvatljiva kao koncept ili kriterij za klasifikaciju stanovnitva, ali

462 stvarno postoje kriteriji koji se mogu upotrijebiti za identifikaciju odreenog naroda - kriterij kao to je zajedniki jezik ili narodni obiaji. Meutim, kada je neko angairan u stvaranju drava, jedini kriterij koji neto etiki moe znaiti je samoodreenje. Jedna osoba je Bugarin, Turin, Grk ili Srbin zato to misli da je takav. Kada je upitan ta ste vi? - on odgovara: ja sam Grk. On moe da govori albanski, moda su njegovi preci gledali u Srbiji svoju domovinu, ali on je Grk. Historiari ne mogu prodrijeti u svijest davno umrlih stanovnika Balkana. Historiari ne mogu pitati: ta ste vi? Meutim, mi imamo jedan blizak nadomjestak u osmanlijskim religijskim kategorijama. Bez sumnje, najvaniji dio samoidentifikacije u Osmanlijskoj carevini bila je neija religija. Kada bi bio upitan ta ste vi? - jedan osmanlijski graanin bi vjerovatno odgovorio identificirajui svoju religijsku grupu. Religije su u Osmanlijskoj carevini bile stvar samoidentifikacije, a samoidentifikacija je jedini stvarni kriterij za narodnost. Na osmanlijskom Balkanu ovo je bilo posebno tano nakon uspostavljanja Bugarske Patrijarije 1870. godine. Koristei kriterij religije, i dalje je statistiki nemogue odvojiti srpske krane od grkih, poto su i jedni i jedni i drugi navoeni kao Grci (tj. grko-pravoslavni), ali se moe rei ko su bili Bugari, a ko nisu. Ustvari, izgleda da je najvanije pitanje na Balkanu bilo ko su bili Bugari, a ko nisu, pa je sutinsko identificirati Bugare.20 Osmanlijske populacione statistike bile su objavljene u godinjacima (salname) pojedinanih osmanlijskih provincija21 i u drugim slubenim publikacijama.22 Uz to, razliite arhivske zbirke osmanlijskih populacionih statisika publikovali su profesor Kemal Karpat, profesor Stanford J. Shaw i ja.23 Bez obzira gdje su publikovane, osmanlijske statistike stanovnitva su izvedene iz istog izvora, osmanlijskih populacionih registara. Jedan broj naunih analiza pokazao je konzistentnost i pouzdanost osmanlijskih podataka o stanovnitvu.24 Brojevi u tabelama od 4 do 10 su osmanlijske statistike, korigirane zbog nedovoljne registracije ena i djece i projektovane za godinu 1911. godine.25 Izvoenje ovih brojeva objanjeno je u Dodatku jedan.

463 Tabela 4: Pokrajina Edirne 1911 Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama.

Edirne Muslimani Grci Armeni Buga Katol Jevreji Nemusl. Stranci* Ostali Ukupno 392.604 200.000 121.208 13.755 44.071 11.452 1.510 -

Kirkkilise 90.724 58.181 58 58.252 1.758 35.648 1.987 246.608

Gumulcine 277.225 18.895 565 35.198 1.478 127 106 4.464 338.058

Gelibolu 45.980 101.115 1.841 2.888 2.995 344 155.163

Tekirdag 81.673 60.672 16.120 6.224 1.217 1.123 563 1.293 168.885

Dedeaga 63.496 35.801 1.311 24.422 114 170 125.314

Ukupno 759.706 395.872 33.650 171.055 12.783 9.034 36,338 2.437 5.757 1.426.632

*Tabbi-yi ecnebi

Tabela 5: Pokrajina Selanik 1911. Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama Muslimani Grci Bugari Jevreji Armeni Ostali Ukupno Solun 282.649 279.930 87.075 60.252 87 7.631 717.624 Serez 179.573 97.124 178.957 1.905 3.973 461.532 Drama 142.558 20.741 5.327 133 168.759 Ukupno 604.780 397.795 271.359 62.290 87 11.604 1.347.915

464 Tabela 6: Pokrajina Janya 1911. Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama Janya Ergiri 26.989 73.032 147.421 81.235 3.666 23 279 413 178.355 154.703 Preveze 18.627 38.129 262 391 57.409 Berat 125.990 44.247 92 39 170.368 Ukupno 244.638 311.032 92 3.990 1.083 560.835

Muslimani Grci Grkokatol. Jevreji Stranci* Ukupno

*tabbi-yi encebi

Tabela 7: Pokrajina Manastir 1911. Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama

Manastir 113.879 103.340 2 5.454 205.311 640 37 428.663 Serfice Dibre 91.961 77.652 141.466 2 29 4.059 2.051 25.199 851 26 240.445 102.851 Elbasan 69.454 2.790 978 73.222 Gorie Ukupno 102.774 455.720 101.945 349.541 5 9 5 34 1.048 10.561 12.805 246.344 1,026 2,517 63 219.608 1.064.789

Muslim. Grci Armeni Protestan. Jevreji Bugari Cigani* Stranci Ukupno

*gayri muslim (nemusliman)

Tabela 8: Pokrajina Ikodra (Skadar) 1911 Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama Ikodra 122.128 119.202 2.176 243.506 Dira 95.961 1.409 8.579 105.949 Ukupno 218.089 120.611 10.755 349.455

Muslimani Katolici Grci Ukupno

465 Tabela 9: Pokrajina Kosova 1911 Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama

Yenipazar Muslim. 98.093 Grci Bugari 67.578 Jevreji 316 Protestanti Katolici Cigani* Ukupno 167,987 Talica Ipek Uskup Pritina Prizren Ukupno 38.872 95.789 215.498 239.616 271.307 959.175 32.450 27.942 13.271 18.878 92.541 272.228 127.599 64.048 31.453 2.394 577 3.287 195 195 5.043 66 6.146 3.632 14.887 1.411 1.411 71,322 128,774 505,063 373,938 357,865 1,602,949 *gayri muslim (nemuslimani)

Tabela 10: Osmanlijska Evropa* 1911 Stanovnitvo po okruzima i vjerskim grupama

Edirne Musl. 759.706 Grci 395.872 Bugari 171.055 Armen. 33.650 Katol. 12.783 Jevre. 9.034 Osta** 44.532 Ukup. 1.426.632 Selanik Yanya Manastir Ikodra Kosova 604.780 244.638 455.720 218.089 959.175 397.795 311.032 349.541 10.755 92.541 271.359 246.344 531.453 87 9 120.611 14.887 62.290 3.990 10.651 3.287 11.604 1.175 2.614 1.606 1.347.915 560.835 1.064.789 349.455 1.602.949 Ukupno 3.242.108 1.557.536 1.220.211 33.746 148.281 89.162 61.531 6.352.575

*Vilajeti Edirne, Selanik, Manastir, Kosova, Ikodra i Yanya; ne ukljuujui pokrajinu Istanbul. **Ukljuuje nemuslimane, strance, itd.

Tabela 11: Stanovnitvo Makedonije 1911 prema vjerskim grupama Muslimani Grci Bugari Ostali Ukupno 1.011.809 (42%) 514.406 (22%) 774.097 (32%) 84.180 (4%) 2.384.492

466 Sluaj Makedonije Poto 1911. Makedonija nije postojala kao drava sa priznatim granicama od ranije, nemogue je precizno odrediti njene granice prije toga doba. Grki apologeti nastojali su ukljuiti juna podruja (veinom naseljena Grcima) u njihovu definiciju Makedonije, a iskljuiti sjeverna podruja (vie naseljena Bugarima), dok su Bugari inili suprotno.26 Ja ovdje definiram Makedoniju kao osmanlijski vilajet Selanik, kojemu dodajem sandake: Manastir, Dibre (Debar), Uskup (Skoplje).27 Da sam povukao granice na drukiji nain, postotak Bugara i Grka bi se promijenio, ali bi najvea grupa i dalje ostali muslimani. Uprkos krvavim gerilskim ratovima voenim izmeu Grka i Bugara oko Makedonije i uprkos injenici da su historiari i politiari tradicionalno smatrali Makedoniju kao isto kransko pitanje, makedonsko stanovnitvo inili su vie od 40 posto muslimani.28 Populaciono rjeenje i razmjena stanovnitva Razmjena stanovnitva izmeu Grke i Bugarske te Grke i Turske promijenile su demografski karakter onoga to je nekada bio osmanlijski Balkan.29 Kao to se vidi u tabelama od etiri do deset, stanovnitvo Balkana je bilo toliko ratrkano da je bilo samo nekoliko podruja naseljenih samo jednom etnikom grupom. Moderni nacionalizam, meutim, zahtijevao je kompaktnu masu homogenih naselja za svaku nacionalnu grupu. Nakon krvoprolia u ratovima od 1912. do 1922. godine jedino je radikalno rjeenje prisilnog preseljenja naroda bilo prihvatljivo za nacionalistike Grke, Bugare i Turke. Sramota je da su razmjene stanovnitva bile smatrane neprihvatljivim sve dok ratovi nisu prisilili politiare da ih prihvate kao nunost. Prije Balkanskih ratova ni jedna balkanska kranska zemlja nije eljela priznati da postoji mnotvo svijeta koji ne bi prihvatilo njihovu vladavinu na podrujima koja su oni udno eljeli. U isto vrijeme, Osmanlije su nastojale ouvati multinacionalno carstvo, dok je ustvari balkanski nacionalizam i, posebno, makedonski gerilski rat dokidao anse razliitih nacionalnosti da ikada ive mirno u jednoj dravi.

467 Na Balkanu, gubitnici u kreiranju novih dravnih granica bili su muslimani. Da su drave bile stvarane na osnovu principa samoodreenja i razmjeni stanovnitva iz 1911. godine, veina osmanlijske Evrope bi s pravom bila muslimanska domovina. Razmatrajui stanovnitvo i vrste naselja osmanlijske Evrope 1911. moramo imati na umu da se jedna faktika razmjena stanovnitva bila ve desila. Poinjui sa kranskom reconquista (ponovno osvajanje) Maarske, muslimanski migranti su poeli naputati isturene take Carstva i dolaziti u ostale osmanlijske zemlje. Prije 1911., muslimani su napustili Bugarsku tokom 1877.-1878. i nakon toga, a Bugari su otili u svoju novu dravu.30 Na taj nain muslimani su inili vei postotak stanovnitva osmanlijske Evrope u 1918., nego prije 1878. Djelimino zbog ove migracije, muslimani su bili apsolutna, mada blaga veina (tabela 12). Tabela 12: Osmanlijska Evropa 1911 Procenti - Stanovnitvo po vjerskim grupama. Muslimani Grci Bugari Ostali 51 % 25 % 19 % 5%

Uprkos svemu tome, balkanski muslimani su razvlaeni. Da je princip samoodreenja stvarno primijenjen na Balkanu, jedna muslimanska drava (ili drave) mogla je biti stvorena od Albanije do Crnog mora, ukljuujui cjelokupne vilajete Edirne, Ikodra, sandak Ipek i Prizren vilajeta Kosova, sandak Berat vilajeta Yanya, sandake Dibre, Elbasan i Manastir vilajeta Manastir i cijeli vilajet Selanik osim njegovog jugozapadnog dijela. Jedna takva drava mogla je imati vie od 55 % muslimana ak i prije razmjene stanovnitva.31 I djelimina razmjena stanovnitva mogla je znatno poveati muslimanski postotak. Naprimjer, samo razmjenjujui Bugare sandaka Manastir za muslimane sandaka Uskup i Pritina, povealo bi muslimanski postotak u novoj dravi na 65 %.32 U stvarnosti, samoodreenje nikad nije dolo na

468 Balkan. Za balkanske kranske nacije, za miljenja na Zapadu, samoodreenje i dravnost bile su stvari primjenjive samo za krane, sutinska nepravda nainjena muslimanima Balkana bila je ignorirana.

Stanovnitvo i nove dravne granice

Podaci o stanovnitvu bacaju svjetlo na dravne podjele Balkana koje su izvrili generali i diplomati 1913. godine. Ni jedna balkanska drava u svojim geografskim kalkulacijama nije ozbiljno uzimala u obzir elje naroda. Kao to bi se moglo oekivati u tom vremenu i prostoru, one su se oslanjale iskljuivo na pravo osvajanja u odreivanju svojih granica. Osim toga, kako se vidjelo ranije, svaka grupa opravdavala je svoje teritorijalne elje projiciranim procjenama stanovnitva. Podruja koja je zauzela Grka 1913.-1919. bila su proglaena kao da su posjedovala grko stanovnitvo prije pripajanja Grkoj. Bugarska osvajanja bila su prikazana kao ponovno ujedinjenje etnikih Bugara sa njihovom domovinom. Za Srbiju njene nove zemlje bile su oduvijek po duhu srpske. Jedino pitanje za balkanske kranske zemlje bilo je kako da u svoje granice ukljue to vie teritorija, navodno naseljenih njihovom etnikom braom. Interesantno je vidjeti kako se ova osvajanja i opravdanja odnose prema statistikoj stvarnosti. Tabele od 13. do 15. pokazuju stanovnitvo osmanlijskih evropskih podruja 1911., koja e kasnije postati dio Grke, Bugarske i Jugoslavije.33 Grka Grci su posjedovali blagi pluralizam na cijelom podruju koje su uzeli od Osmanlijske carevine. to se tie elja stanovnitva, vjerovatno da su Grci eljeli enosis (prisajedinjenje) Grkoj, da bi najvjerovatnije muslimani i vrlo vjerovatno Jevreji davali prednost ostanku u Osmanlijskoj carevini. Da li bi i Bugari odabrali Grku pod znakom je pitanja.34

469 Grka veina na ovim podrujima je, u stvari, varljiva. Neki okruzi koje je Grka uzela, kao oni koji su pripadali vilajetu Yanya, bili su stvarno grki. Drugi su bili gotovo potpuno muslimanski. Na podrujima koji su pripadali vilajetu Edirne, muslimana je bilo tri puta vie nego Grka. Sandak Drama u vilajetu Selanik, koji je uzela Grka, imao je sedam puta vie muslimana nego Grka. U stvari, grko stanovnitvo je bilo koncentrirano u zapadnom dijelu podruja koje su uzeli od Osmanlija. Kada bi se linija sjever - jug povukla zapadno od grada Solun, podruja zapadno od te linije bila bi preteno grka, podruja istono od te linije bila bi preteno muslimanska.35 Tabela 13: Osmanlijska podruja uzeta od strane Grke Stanovnitvo 1911 Izvorne pokrajine Edirne Muslimani 181.406 Grci 77.952 Bugari 40.926 Jevreji 2.658 Ostali 2.150 Ukupno 305.092 Selanik 395.722 348.665 84.031 60.832 4.961 893.941 Manastir 126.634 196.966 20.229 5.107 908 349.844 Yanya Ukupno 42.723 746.485 173.535 797.118 145.186 3.295 75.522 670 8.419 220.853 1.769.730

Bugarska Osmanlijska podruja koja je uzela Bugarska imala su 56 % muslimanskog stanovnitva. U dijelu vilajeta Edirne samo jedna mala kaza (okrug), Trnova, imala je bugarsku veinu (72 %).36 S druge strane, podruja koja Bugarska uzela iz vilajeta Selanik - sjeverne kaze vilajeta Siroz - imale su stvarnu bugarsku veinu (54 %). (Ove statistike ukljuuju rezultate iseljavanja Bugara i useljavanja muslimana nakon odreenih potekoa 1876.-1878.)

470 Tabela 14: Osmanlijska podruja uzeta od strane Bugara Stanovnitvo 1911 Izvorne pokrajine Muslimani Grci Bugari Jevreji Ostali Ukupno Edirne 218.596 23.783 67.750 587 15.959* 326.675 Selanik 109.136 5.472 136.951 333 3.085 254.977 Ukupno 327.732 29.255 204.701 920 19.044 581.652

*ukljuuje 15.768 nemuslimana

Jugoslavija Muslimani su inili 53% stanovnitva regiona koje je uzela Jugoslavija. Jedino je sandak Manastir u vilajetu Manastir imao kransku veinu, i s obzirom na vjersku identifikaciju, u najmanju ruku veinu kriana sandaka Manastir identifikovali su se kao Bugari.37 Uprkos ovoga, podruja koja su uzeta iz vilajeta Manastir bila su kranska (65 %), dok su ostala podruja koja su uzela Jugoslavija bila veinom muslimanska (59 %). Tabela 15: Osmanlijska podruja uzeta od strane Jugoslavije Stanovnitvo 1911. Izvorni vilajeti Kosova Muslimani 959.175 Grci 92.541 Bugari 531.453 Jevreji 3.287 Ostali 16.493 Ukupno 1.602.949

Manastir 181.980 149.785 199.938 5.454 1.715 538.872

Selanik 99.921 43.659 50.378 1.125 3.914 198.997

Ukupno 1.241.076 285.985 781.769 9.866 22.122 2.340.818

471

Sudbina balkanskih muslimana

Konano, kratka statistika prezentacija katastrofe. Tabela 16. izvedena je iz objavljenih popisa stanovnitva Grke, Bugarske i Turske, da pokae poslijeratno (Prvi svjetski rat - op. prev.) muslimansko stanovnitvo u regionima koje su te zemlje uzele od Osmanlijske carevine. Slino osmanlijskoj statistici ranije, brojke iz cenzusa su korigirane zbog namjernog smanjivanja.38 Tabela 16: Stanovnitvo poslije ratova Podruja Grke, Bugarske i Jugoslavije uzeta od Osmanlijske carevine Grka 1923. Muslimani 124.460 Grci 1.773.964* Bugari Jevreji 65.569 Ostali 7.467 Ukupno 1,971,469 Bugarska 1920. 179.176 192,552* 704 898 373,330 Jugoslavija39 1921. 566.478 949.366* 6.103 18.277 1,540,224

*Pravoslavni. Izvori: grki, bugarski i jugoslavenski popis za nevedene godine.

Godine 1923. na podruju koje je uzela Grka ostalo je 17 procenata od stanovnitva iz 1911. Manje od 150.000 od 750.000 muslimana koji su ivjeli u ovome regionu 1911. bilo je na podrujima koja su bila predmet razmjene stanovnitva, prema tome za ogromnu veinu ne moe se rei da je napustila region dobrovoljno. Godine 1923., meutim, kranska populacija istog regiona se udvostruila. Muslimansko stanovnitvo u krajevima koje je uzela Bugarska i Jugoslavija, takoe je znatno opalo. U zemljama koje je osvojila Srbija/ Jugoslavija 46 % prijeratnih muslimana je ostalo, na teritoriji koje je osvojila Bugarska 55 %. (Ova podruja takoe pokazuju opadanje kranske populacije - 11 % u zemljama koje je osvojila Jugoslavija i,

472 17 % u zemljama koje je osvojila Bugarska - to je djelimino posljedica ratova a djelimino migracije.)40 Sve u svemu, 62 % muslimana napustilo je region. Tabela 17: Muslimani u osmanlijskim podrujima uzeta od strane Grke, Bugarske i Jugoslavije i muslimani koji su ostali u ovim zemljama. Grka Bugarska41 Jugoslavija Ukupno Muslimani 1911. 746.485 327.732 1.241.076 2.315.293 Preostali muslimani 124.460 179.176 566.478 870.114 Razlike 622.025 148.556 674.598 1.445.179

Od 1.445.179 muslimana koji vie nisu ivjeli u osvojenom podruju osmanlijske Evrope 413.922 se pojavljuju kao useljenici u Tursku u toku i poslije Balkanskih ratova.42 Izmeu 1921. i 1926., 398.849 muslimana je dolo u Tursku, veinom kao dio razmjene stanovnitva.43 Oko 632.408 muslimana bili su ono to demografi zovu gubitak stanovnitva.44 Dvadeset sedam posto muslimanskog stanovnitva osvojene osmanlijske Evrope je umrlo. U toku Prvoga svjetskog rata, rata ija je grozna smrtnost zauvijek zapamena na Zapadu, zaraene drave su strano patile, ali u toku rata stanovnitvo Francuske ja palo samo za 1 %, dok u Britaniji nije bilo opadanja broja stanovnitva. Muslimani osmanlijske Evrope izgubili su 27 % stanovnitva. To je, tvrdim, znaajan gubitak i nije pretjerano da to oznaimo kao katastrofu.

Dodatak I: Metodologija i zbrajanje

Metodologija primjenjena u ovome radu koristi model stabilne populacije da ocijeni i koriguje podbrojavanje u osmanlijskim brojkama stanovnitva. Ove metode sam opisao na jednom drugom mjestu45 i ovdje u ih samo rezimirati.

473 Svi osmanlijski registri stanovnitva nedovoljno ukljuuju ene i djecu. Ovaj fenomen, koji je uobiajen i za mnoge moderne zemlje u razvoju, a za muslimanske zemlje posebno, lahko je uoljiv u starosnim piramidama izvedenim iz osmanlijskih podataka. U ovome radu, podaci o stanovnitvu s obzirom na starosne grupe uzeti su iz Istatistik-i Umumi (Opa statistika) iz 1313. (hidretske godine - op. prev.), koja daje takve podatke za svaku osmanlijsku pokrajinu. Da bih ispravio nedovoljno ukljuivanje djece, uzeo sam model stabilne populacije Coale i Demeny46 (Istok, stepeni smrtnosti 5 do 8) koji najblie odgovara proporciji stvarnosti 15 godina i iznad i pretpostavlja da je proporcija grupe ispod 15 godina u stvarnom stanovnitvu isto kao i u populacionom modelu.47 enska populacija je nakon toga procijenjena da je brojano istovjetna mukoj populaciji (tj. Ukupna populacija jednaka je dvostrukoj mukoj populaciji). Ovo nije potpuno zadovoljavajui postupak, poto zasigurno potcjenjuje ensku populaciju.48 Meutim, trenutno za ovo nema lijeka. Uope, ja sam doputao greku u pogledu navoenja manjih iznosa od stvarnog nego veih iznosa. Poto su moje brojke esto vie od onih koje su ranije usvojene posebno u pogledu muslimana, politika navoenja manjeg broja od stvarnog izgleda najbolja. Isti metodi koji su bili primjenjeni na osmanlijske statistike stanovnitva primjenjeni su i na statistike objavljene od strane balkanskih kranskih zemalja. Nikakav diferencijalni korekcioni faktor nije bio primjenjen na bilo koju podgrupu osmanlijskog stanovnitva, pa se muslimanskokranske proporcije uvijek pojavljuju istovjetno onima u izvornim osmanlijskim statistikama, premda su apsolutni odnosi ispravljeni i poveani. Korekcioni faktori koji su navedeni ispod i u Tabeli A 1. jesu faktori kojim je ukupno popisano stanovnitvo pomnoeno da bi se dobila korigirana populacija. Slijedei redovi pokazuju opi postupak dobijanja broja stanovnitva osmanlijskih evropskih pokrajina godine 1911. Postupak je naravno mnogo komplikovaniji nego to to ovdje izgleda i detaljne analize kalkulacija su na raspolaganju onima koji to ele.

474

Balkan do 1913. (Eric Goldstein, Wars and Peace Treaties 18161991, London-New York: Routledge, 1992)39

475 Korekcije po pokrajinama Edirne: Populacione brojke iz 1317. M49 Edirne salname50 su korigirane sa 1.2196 i projektovane u 1911. Izvoenje stope rasta kojom bi se projektovale cifre bilo je teko zbog promjene granica Edirne. Stope rasta od .012 godinje uzeta je na osnovu stope uoene izmeu cifara publikovanih u salnamama 1310. i 1317. (.01184).51 Manastir: Cifre date u salnami Manastira iz 1324. M uzete su i korigirane za podbrojavanje sa 1.1465. One su projektovane iz godine u kojoj su iznosi iz salname 1324. M prikupljeni, 1908., u godinu 1911. koritenjem godinje stope rasta (.10418) uoene izmeu brojki publikovanih 1313. H i 1326. H. Selanik: Uzete su brojke iz salname za Selanik 1322.52 korigirane sa 1.1589. One su projektovane u 1911. koritenjem stope uoene izmeu iznosa objavljenih 1313. i 1322. - .0942 godinje. Ikodra: Brojke stanovnitva u vilajetu Ikodra su najmanje pouzdane u cijeloj osmanlijskoj Evropi. Jedino salnama iz 1312. priblino je tana. Uslijed greaka, starosne grupe iz 1313. Istatistik-i Umumi nisu mogle biti koritene, pa je pretpostavljen korekcioni faktor 1.2 i stopa poveanja od .01.53 Procjene za 1911. su definitivno manje od stvarnog broja. Yanya: Brojke iz 1326. Ihsaiyat-i Maliye54 uzete su, korigirane sa 1.0283 i projektovane u 1911-u sa stopom poveanja od .0505 godinje. Kosova: Dok je osmanlijski popis Kosova relativno pouzdan za muku populaciju, on je veoma deficijentan za ensku, iji je broj uveliko ispod stvarnoga. Kosovsko stanovnitvo je projektovano iz brojki 1311. salname55 (korekcioni faktor 1.5056) u godini 1911., sa stopom poveanja od .01414 godinje.56

476 Tabela A 1: Model stanovnitva i korekcioni faktori Stepeni smrtnosti 6 6 7 7 5 6 8 GRR 3.0 Korekcioni faktor 1.2196 1.2000* 3.0 1.4056 3.0 1.1465 2.5 1.1589 2.5 1.0283 3.0 1.1112 2.5 1.0602 korekcija nepotrebna

Edirne Ikodra Kosova Manastir Selanik Yanya Jugoslavija Grka Bugarska

*procjena

Dodatak II: Osmanlijski okruzi unutar novih granica balkanskih drava

Slijedaa tabela pokazuje Osmanlijske kaze koje su sainjavale podruja odsjeena od Osmanlijske carevine u Evropi. U veini sluajeva nove granice balkanskih drava slijedile su granice kaza, mada su se u nekoliko sluajeva granice blago razlikovale, poto osmanlijske statistike stanovnitva ispod nivoa kaza za sada nisu dostupne. Granice kaza su koritene za tabelu. U ovoj tabeli kaze ukljuene u pojedinu dravu su navedene nakon imena njihovog sandaka. Sve znai da je cijeli sandak ili vilajet ukljuen. Osmanlijska administrativna podjela Vilajet (vilayeti) = pokrajina Sandak (sancagi) = potpokrajina Kaza (kazasi) = okrug

477 Osmanlijski okruzi koje je uzela Grka Vilajet Manastir Sandak Manastir: kaza Florya Sandak Gorie: kaza Kesriye Sandak Serfie: sve Vilajet Selanik Sandak Selanik: kaze Selanik, Kesendire, Karaferya, Yenicei Vardar, Vodine, Langada, Avrethisar, Katrin i Ineroz Sandak Seres: kaze Seres, Zihne i Demirhisar Sandak Drama: sve Vilajet Janya Sandak Janya: kaze Yanya, Konia, Aydonat, Filat i Meo Sandak Preveze: sve Vilajet Edirne Sandak Edirne: kaza Dimetoka Sandak Gumulcine: kaze Gumulcine i Eskice Sandak Dedeaga: kaze Dedeaga i Sofolu Osmanlijski okruzi koje je uzela Jugoslavija Vilajet Manastir Sandak Manastir: kaze Manastir, Derlice, Kirova i Ohri Sandak Dibre: Dibre, Dibre-i Zir i Rakalar Vilajet Selanik Sandak Selanik: Gevgeli, Doyran, Istrumca i Tikve Vilajet Kosova - sve Osmanlijski okruzi koje je uzela Albanija Vilajet Manastir Sandak Dibre: kaza Mat Sandak Elbasan: sve Sandzak Gorie: kaze Gorie, Istarova i Kolonya Vilajet Yanya Sandak Yanya: kaza Leskovik Sandzak Ergiri: sve Sandak Berat: sve Vilajet Ikodra - sve

478 Osmanlijski okruzi koje je uzela Bugarska Vilajet Selanik Sandak Seres: kaze Menlik, Razlik, Petri, Cemaai Bala i Nevrokop Vilajet Edirne Sandak Edirne: kaze Orta Koy i Cisr-i Mustafa Paa Sandak Kirk Kilise: kaze Altabolu i Tirnova Sandzak Gumulcine: kaze Daridere, Egridere, Ku Kavak i Ahi elebi Autor: Justin McCarthy, profesor na Univerzitetu Louisville, Kentucky (USA). Specijalist za drutvenu historiju i historijsku demografiju Bliskog istoka i Osmanlijske carevine. Izvor: The Population of Ottoman Europe Before and After the Fall of the Empire u III Congress on the Social and Ecomic History of Turkey Princeton University 24-26 August 1983, Proceedings edited by Heath W. Lowry and Ralph S. Hattox (Istanbul - Washington - Pariz: ISIS, 1990.), 275.-298.

Prijevod: Hamida Kari

479

Biljeke
1 Pokrajine ( vilajeti) Edirne, Selanik, Yanya, Kosova, Manastir i Ikodra. Tabele od 4 do 9 navode okruge (pod-okruge) u svakoj pokrajini. 2

Za razliite tvrdnje pogledaj naprimjer: Fikret Adanir, Die Makedonische Frage (Wiesbaden, 1979.), posebno str. 5-11; Donation Carnegie pour la Paix, Enquete dans les Balkans (Paris, 1914.), str. 8.-12. i 184.-185.; J. Ivanoff, Les Bulgares devant le Congres de la Paix, str. 47.,144., Stilpon P. Kyriakides, The Northen Ethnological Boundries of Hellenism (Thessaloniki, 1955.); Gustav Weigand, Ethnographie von Makedonien (Leipzig, 1924); A. Antoniades, Le developpement economique de la Thrace (Athens, 1922.); A. A. Pallis, Racial Migrations in the Balkans during the years 1922.-1914., The Geographic Journal, 66 (no. 4, October, 1925.): 315.-331., i druge citirane ispod. Zauujua injenica vezana za bugarske, srpske i grke navode jest da oni uope ne spominju muslimansko stanovnitvo, niti ga ubrajaju u svoje analize. Grko i bugarsko stanovnitvo nekog podruja esto je bilo uporeivano da bi se utvrdilo koje je brojnije (i tako bilo vladajue), ignorirajui injenicu da je muslimansko stanovnitvo bilo brojnije.

D. M. Brankoff, La Macedoine et sa population chretienne (Paris, 1905). str. 17. Stvarne brojke su: 501.110 Bugara,147.097 Grka, 393.612 muslimana, 25.421 Koutzovalaquesa, 234 Albanaca (krana). Justice for Greece Committee, The Hellenic Character of Northen Epirus (Washington, nema datuma), odakle je statistika preuzeta, jedan je primjer publikovane propagande. Vidi takoe: Christ Christides, Le Camouflage Macedonien a la huniere de faits et des chiffres (Athens, 1949.), str. 32.-36. La population de la Turquie et de la Bulgarie au XVIIIe et XIXe siecle : recherches bibliographico-statistiques (Sofia, 1915.-1935.).
6 7 8 9 5 4

Vidi Brankoff i bezbroj izvora kod Michoffa. Kyriakides, The Northern Ethnological Boundries of Hellenism, str. 52. Vidi Adanir, Camegie, i ostale spomenute ispod.

U stvari, ovo mora da je osmanlijski administrator Huseyin Hilmi Paa, koji je preuzeo zadatak sabiranja populacione statistike kao dio generalnog sreivanja populacione statistike cjelokupnog Carstva 1904.-1905. Vidi opise ove kolekcije u AvantPropos u Tableau indiquant le nombre des divers elements de la population dans lEmpire Ottoman au 1er Mars 1330 (14 Mars 1914). (Istanbul, 1919.). Naprimjer, osmanlijski podaci za Pokrajinu Selanik (nekorigirani), kao to su dati u 1322. (1904.) Selanik Vilayeti Salnamesi bili su: Grci 313.709 Bugari 213.999
10

480
Oigledno, broj Grka je povean u Hilmi Painoj statistici, broj Bugara je smanjen, kao to se moglo i oekivati, poto je Hilmi Paina statistika uvijek bila citirana u grkim izvorima. Vidi Justin McCarthy, Greek Statiatics on Ottoman Greek Population, International Journal of Turkish Studies I (2), 1980, str. 66-76, i Dimitri Kitsikis, Propagande et pressions en politique internationale: la Grece et ses revendications a la Conference de la Paix (1919-1920) (Paris, 1963), posebno str. 163-178. Profesor Kitsikis je nepobitno pokazao prirodu statistikog falsificiranja. elim da mu se zahvali to mi je skrenuo panju na svoju knjigu. Vidio sam lanak koji izveden iz Courrier dOrient i posebno publikovan kao Ethnographie des vilayets dAdrinopole (sic), de Monastir, et Salonique (Constantinople, 1878.). Sam lanak ne tvrdi da su njegove statistike slubene. Tom koji je pripremio Ivanoff takoe nabraja vei broj francuskih, njemakih,i drugih procjena stanovnitva koji podupiru bugarski navod. Jedine osmanlijske statistike koje su prezentirane bile su falsifikat. Poto je ova knjiga napisana sa ciljem da bude predmet Pariske mirovne konferencije, ona prema tome odraava slubeni stav bugarske vlade.
13 12 11

Apologete svake krianske strane su krivotvorili statistike stanovnitva za kongres. Kao jedan primjer bugarskih podnesaka, vidi Velika Britanija, F.O. 608/118/7199 koji daje vrlo detaljne (i falsificirane) statistike navodno podnijete od strane Bugarske patrijarije. 81.673 muslimana, 6.224 Bugara. Broj muslimana bio je najvjerovatnije manji prije 1876. Carnegie, str. 9.

14

15 16

Vidi bilo koji popis osmanlijskog stanovnitva dat ispod. Za tehniki opis osmanlijske registracije ena vidi Justin McCarthy, Muslims and Minorities: the Population of Ottoman Anatolia at the End of the Empire (New York, 1983.), str. 4.,5., 163. i 164.
17

Nikakva panja nije ovdje data zapadnoevropskim procjenama osmanlijskog stanovnitva. Evropske procjene stanovnitva bile su gotovo uvijek pogrene. Postoji razlog, ta vie, da se izbjegnu sve evropske statistike stanovnitva velikih podruja Osmanlijskog carstva, ak i statistike koje su blizu tanosti. Zapadni Evropljani i Amerikanci bili su nezaobilazno zavisni od podataka sakupljenih (ili izmiljenih) od strane onih koji su bili na licu mjesta - Osmanlija, Bugara, ili Grka. Oni nisu imali naina da ocijene tanost statistike koje su primili iz razliitih izvora. Uslijed toga, zapadnoevropske procjene balkanskog stanovnitva mogu biti pouzdane koliko i izvorno brojanje na kojem se zasniva ili ak i manje. - Daleko je najbolje uzeti izvorne brojeve. Oni koji su zainteresirani za evropske procjene osmanlijskog stanovnitva trebali bi konsultirati Michoffove brojne naslove ili razliita izdanja od Die Bevolkerung der Erde u Petermanns Geographiscen Mitteilungen (Gotha, posebno brojevi iz 1880. i 1901.).

481
Jedna vrsta evropske procjene osmanlijskog stanovnitva mogla bi biti korisna, zato to odraava stvarno brojanje stanovnitva od strane Evropljana - konzularni i vojnoobavjetajni izvjetaji sa malih podruja. Meutim, ak i ove bi trebalo koristiti sa velikom panjom, zato to su Evropljani rijetko indicirali da li je njihova statistika bazirana na njihovom linom brojanju ili na brojanju drugih, moda nepouzdanih izvora. Za podruje osmanlijske Evrope, vidi Velika Britanija, Admiralty War Staff, Intelligence Division, A Handbook on Serbia, Montenegro, Albania, and Adjacent Parts of Greece, (I.D. 1096) (London, 1916.), i A Handbook of Macedonia and Surrounding Territories (I.D. 1114) (London, 1920.). Najgori zapadnoevropski i ameriki komentatori bili su strani zagovornici balkanskih kranskih zemalja, koji su brzo usvojali propagandu svojih favorita, kao nepobitnu istinu. Zbog nedostatka historijskih povezanosti i saosjeanja, samo je nekoliko zapadnjaka dralo stranu Bugarima ili Turcima, Helenofili su bili i ostali, istaknuti branioci grkih interesa. Za primjer slue brojne publikacije Ameriko-helenskog udruenja. ak inae priznati i kompetentni istoriar, kao to je Douglas Dakin, izgubio je svoju objektivnost kada je pisao o balkanskim narodima. U The Greek Struggle for Macedonia, 1897-1913 (Thessaloniki, 1966), Dakin je prihvatio u cjelini grke statistike navode. On je odbacio sve osmanlijske statistike jednom frazom - Turski podaci su netani, bez nuenja bilo kakvog dokaza. Sumnjam da je on ikada vidio osmanlijske populacione statistike.
18

Vidi McCarthy, Muslims and Minorities, Dodatak etiri; Kemal Karpat, Ottoman Population Records and the Census of 1881/2-1893, IJMES 9 (2), May, 1978, i Stanford J. Shaw, The Ottoman Census System and Population, IJMES, 9 (3), August, 1978.

19

Da bi cenzus bio odgovarajui popis stanovnitva mora biti nov a cjelokupna zemlja prebrojana u isto vrijeme. Ni jedan od ovih uslova nije ispunjen u osmanlijskim statistikama. Listu kasnih osmanlijskih popisa vidi kod McCarthy, Muslim and Minorities, Dodatak jedan. Ono to nije poznato jest koliko je ljudi bilo prisiljeno od strane gerilskih bandi ili komija da se registruju kao neto drugo a ne da izrazi vlastito religijsko opredjeljenje. U Makedoniji, prisila je, ini se, bila primjenjivana od strane i Grka i Bugara. Historiari makedonskih kriza spominju sve ove aktivnosti. Za arhivske reference, vidi Velika Britanija F. O. 371/202 i ostale dokumente o Makedoniji u 371 razredu neki su navedeni u G. P. Gooch i Harold Temperly, British Documents on the Origins of the War, vol. 5 (1928.). Vidi takoe F. R. Bridge, Austro-Hungarian Documents Relating to the Macedonian Struggle, 1896-1912. (Thessaloniki, 1976.). Meutim, moe se s razlogom biti siguran da su lica registrirani kao Bugari pripadali slavenskoj govornoj grupi. Izvjestan procenat onih koji su bili Grci po vjeri mogli bi da budu, takoe, slavenskog govora.
21 20

Vidi Justin McCarthy i J. Dennis Hyde Ottoman Imperial and Provincial Salnames, MESA Bulletin, 13 (2, Dec., 1979.), str. 10.-20.

482
22

Naprimjer, vidi Maliye Nezareti, Ihsaiyat-i Maliye, 1326 (Istanbul, 1328.) ili Nezaret-i Umur-i Nafia, Devlet-i Aliye-yi Osmaniyenin 1313 Senesinde Mahsus Istatistik-i Umumisi (Istanbul, 1315.). Karpat, n.dj.; Justin McCarthy, The Arab World, Turkey and Balkans (Boston, G.K. Hali, 1983.), str. 60.-88.; i Stanford J. Shaw, The Population of Istanbul in the Nineteenth Century, IJMES 10(2), May, 1979., str. 265.-277. Za najdetaljniji primjer, vidi Muslims and Minorities, posebno poglavlje dva i dodatak jedan. Vidi dodatak jedan za metodologiju, korekcije i projekciju.

23

24

25 26

Za Grke, vidi mapu u Carnegie i Colocotronis. Za Bugare, vidi mapu kod Ivanoffa, kao i Carnegie mapu.
27

Tako iskljuujui podruje Yanya vilajeta, koji je esto bio ukljuen u Makedoniju od strane Grkih apologeta i ukljuujui vie sjevernih podruja.
28

Bugari su bili najvea kranska grupa. Samo strane smicalice mogle bi kreirati Makedoniju u kojoj bi bilo vie Grka pravoslavnih nego Bugara pravoslavnih. Muslimani bi, u bilo kojem sluaju, bili najvea pojedinana grupa.
29

Za grau o razmjeni stanovnitva, vidi Stephen P. Ladas, The Exchange of Minorities: Bulgaria, Greece, and Turkey (New York, 1932.), i Andre Wurfbain, LEchange Greco-Bulgare des minorites ethniques (Lausanne, 1930.). Nisam naao objektivni prikaz razmjeni stanovnitva. 1313 Istatistik-i Umumi (str. 27.) daje 276.386 useljenika u Osmanlijsko carstvo u 1293. (1876.) i 198.000 u 1294. (1877.). Uzimajui u obzir zbrku koja je vladala u to vrijeme, ovo su zasigurno manje brojke od stvarnih. 2,3 miliona muslimana od 4,1 miliona cjelokupnog stanovnitva, ili 56%. 2,8 miliona muslimana od 4,4 miliona cjelokupnog stanovnitva, ili 64%.

30

31 32 33

U nedostatku komparativne poslijeratne statistike, nisam pokuavao analizirati stanovnitvo Albanije. Bilo ko da eli pokuati ovaj zadatak, moe poeti sa radom M.R. Almagia, Il territorio docupazione italiana in Albania e lopera dellItalia,Rivista Coloniale XIII, no.5 (1918.); M.R. Almagia, La popolazione della zona doccupazione italiana dellAlbania meridionale,Rivista Geographica Italiana XXV, nos. 6,8 (1918.); J. Bourcart, La population de lAlbanie, La Geographie XXXVI i XXXVII (1922); J. Bourcart, Tableau des villages administres par la France dans les cenfins Albanais, Revue de Geographie X (1922.); Haxhi Bardhi, Recensamintele populatici in Republica Populara Albania, Revista de Statistica, VII (1957.), str. 3.-20. Svi ovi lanci daju nepotpune brojke stanovnitva.
34

Neki nagovjetaji dolaze iz egzodusa Bugara sa podruja uzetih od strane Grka poslije Prvoga svjetskog rata. Oni koji su ostali bili su razmijenjeni u grko-bugarskoj razmjeni stanovnitva.

483
Pogledaj tabelu 4. i 5. Neka podruja koja su na kraju pripala Grkoj bila su pod upravom saveznika neposredno poslije rata, te su popisi obavljeni. To je rezultiralo, meutim, u velikom podbrojavanju stanovnitva. Vidi, J. Bourcart, La Thrace Occidentale administree par la France, Revue Politique et Parlementarie CVI (1921.), str. 442.-456.
36 35

Drugi okrug, Ahtabolu Kazasi, bio je 65% grki. Svi ostali okruzi imali su brojne muslimanske manjine. Treba naglasiti da su ovi Bugari bili pripadnici Bugarske pravoslavne crkve. Njihova jezika grupa nije poznata.
37

57%. Da li su se stanovnici Manastir vilayeti osjeali Makedoncima ili Bugarima nikad se nee saznati. Religijski, oni su bili Bugari, ali to podruje danas je dio Jugoslovenske Makedonije. Uz bugarske i grke apologete spomenute ranije, vidi lanak Kiselinovskog, National Structure of the Population in Aegean Macedonia (1900.-1913.), Macedonian Revue, vol. 8, no. 2, str. 145.-152., koji podrava makedonsku poziciju.

38

Vidi dodatak 1. Statistike u Tabeli 16, kao i informacije o dravnim granicama, su izvedene iz popisa i statistikih godinjaka Grke, Bugarske, i Jugoslavije. Za informacije o statistikim izvorima balkanskih drava, vidi standardne izvore, kao to su Teksake bibliografije popisa. Dva lanka napisana od strane Leszeka A. Kosinskog su dobar saetak i uvod u materijale: Population Censuses in East-Central Europe in the Twentieth Century, East European Quaterly, V, no. 3 (1971.), str. 279.-301., i Statistical Yearbook in East Central Europe, Zeitschrift fur Ostforschung, vol. 23 (1974.), str. 137.-147.
39

Vardarska banovina. Granice su otprilike iste i mikro statistika za ovo podruje nije dostupna.
40 41

Nemogue je rei ta je bila migracija, a ta smrt.

Muslimansko stanovnitvo onoga to su bile osmanlijske kaze Ahtabolu i Tirnova procijenjeno je s obziron da presjek stanovnitva na osnovu religije i okruga nije bio dostupan za 1920. Pretpostavilo se da su muslimani imali isti procenat u ovim kazama kao i u cijelokupnoj provinciji (Burgas).
42

Ladas (str.16.) citira zvanine statistike turskog ministarstva unutranjih poslova dajui cifru od 413.922. Ja nisam vidio ovu statistiku nigdje drugo, ali nema razliga za sumnju u tanost, posebno to nema znakova da ona pomae bilo kojoj strani u statistikoj borbi za Balkan. Vie o ovim migracijama, sa jedne take gledita, vidi Ath. Angelopoulos, Population Distribution of Greece Today According to Language, National Consciousness, and Rel;igion, Balkan Studies 20 (1), 1979., str. 123.-132., i G. Zotiades, The Macedonian Controversy, Thessaloniki, 1961., str. 39. i 40. (citirano u Angelopoulos).
43

Ovo su zvanini podaci, od kojih se moe oekivati da prikrivaju izvjestan broj neregistriranih migracija. Meutim, s obzirom da su izbjeglice dole preko dobro uvanih tursko-grkih granica neregistriranih useljenika trebalo bi biti vrlo malo. Vidi

484
takoe slijedee izvore, koje sadri iste brojeve izbjeglica: Antoniades, Le developpement economique de la Thrace, Athens, 1922.., str. 217., i A. Toynbee, The Western Question in Grecee and Turkey, London, 1922., str. 138. Svi daju iste brojeve, citiraju isti izvor - osmanlijsko Ministarstvo za izbjeglice. Antoniades procjenjuje da se radi oko 500.000 izbjeglica koji nisu ubrojani u gore spomenutom ukupnom broju, dok Toynbee i Ladas to ne ine. Meutim, Antoniades navodi da su ovi les personnes aisees et les employes du Gouvernement avec leurs familles. Moe se, mislim, pretpostaviti da je bilo malo personnes aises i da su veina u toj grupi bili vladini slubenici i njihove porodice. Kao takvi, oni nisu bili ukljueni u osmanlijske registre lokalnog stanovnitva balkanskih provincija i tako da nisu ni bili smatrani izbjeglicama. ak i u tom sluaju, broj od 500.000 izgleda apsurdno veliki, osim ukoliko Antoniades u to ukljuuje vojnike, koji bi se mogli zvati vladini slubenici.
44

To jest, broj koji je ostao na kraju perioda, oduzet od broja koji je bio na poetku perioda. Djeca roena u ovom periodu i pojedinci umli prirodnom smru nisu bili ubrojani u iznose populacionih gubitaka. Ja nisam ukljuio ni u koju analizu izbjeglikog broja mogunost velike grupe muslimanskih izbjeglica iz Jugoslavije da preivi u Albaniji. Svi pokazatelji govore da su anse opstanka takvih izbjeglica bile minimalne. (Za dokaz ovome, vidi F.O. 371-1762-50886, 371-1762-53682, i 371-1762-55161.)
45 46

Vidi Muslims and Minorities, dodatak 4.

Ansley J. i Paul Demeni, Regional Model Life Tables and Stable Populations (Princeton, 1966.).

47

Opa stopa reprodukcije (GRR) na Balkanu ini se, prema mojoj analizi, da je izmeu 2,5 i 3,0. Prvi broj bi mogao biti tipian za kransko stanovnitvo, a drugi za muslimansko. GRR od 3,0 bio je uobiajen u istom periodu meu Anadolcima (Muslims and Minorities, Dodatak 4). Za informaciju o plodnosti balkanskih zemalja, vidi tomove sponzorirane od strane CICRED za 1974. - Meunarodnu godinu populacije: D.Trichopolus i G. Papaevangelou, The Population of Greece, Athens, 1978. (?), posebno str. 9.-33.; Jugoslavija, Demografski istraivaki centar, Institut drutvenih nauka, The Population of Yugoslavia, 1974., posebno str. 8.-25., Nicolas Nacumov, Ivan Stefanov, i Zdravco Sougarev, La Population de la Bulgarie, Sofia, 1974.
48 49

Muslims and Minorities, dodatak 4.

Salname koje navode mali finansijske godine kao datum publikacije su ovdje oznaene sa M (npr. 1217M). Hidretske godine su navedene bez ikakvih naznaka (npr. 1317). Pokrajinske Salname saopavaju broj stanovnitva od prije dvije, tri, ili ponekad vie godina prije datuma njihovog publikovanja. Uzimajui u obzir vrijeme potrebno za kompilaciju i publikovanje, to je i razumljivo. 1317M salname je tampana u finansijskoj godini 1317. (1901.-1902.), ali ja sam pretpostavio da su podaci o stanovnitvu
50

485
bili registrirani 1899. (Vidi Muslims and Minorities, poglavlje 2 za objanjenje o kompilaciji i procesu publikovanja.)
51

Gumulcine sancagi nije bio ukljuen u analizu stope poveanja zbog neregularnosti u kalkulaciji ili tampanju podataka za 1310. godinu. Pretpostavlja se da je to 1902.

52 53

Ovo pretpostavlja tipinu muslimansku plodnost od otprilike 3.0 GRR, to je primjeeno i kod ostalih muslimanskih naroda Balkana i Anadolije, te relativno visoka smrtnost. S obzirom na nizak standard razvoja pokrajine Ikodra, takva pretpostavka ini se razumnom.
54 55 56

N. dj. Pretpostavlja se da je to 1890. Vidi opise u Bugarskom statistikom godinjaku.

486

IZVORI
Ekmeleddin Ihsanoglu, Historija Osmanske drave i civilizacije, Sarajevo, Orijentalni institut, 2004, 1-158. Halil Inalcik, The Ottoman Empire: The Classical Age 1300-1600 (London: Phoenix Press, 2000). Benjamin Braude i Bernard Lewis, Introduction u B. Braude i B. Lewis, ed., Christians and Jews in the Ottoman Empire: The Functioning of a Plural Society, New York, Holmes & Meier Publishers, 1982, tom I, str. 1-33. Ekmeleddin Ihsanoglu, A Culture of Peaceful Coexistence, Istanbul, IRCICA, 2004, str. 39-67. Bernard Lewis, The Muslim Discovery of Europe, New York, W. W. Norton & Company, 1982., 29-57, 100-133, 151-170, 171-184, 221-238, 295-308. Asli irakman, From the Terror of the World to the Sick Man of Evrope: European Images of Ottoman Empire and Society from the Sixteenth Century to the Nineteenth, New York, Peter Langan, 2005, 1-5, 183-192, 201-208, 213-217. Fikret Kari, Muslimani Balkana: Istono pitanje u XX. vijeku, Tuzla, 2001, 15-63.Hronologija historije Osmanske drave

487

HRONOLOGIJA HISTORIJE OSMANSKE DRAVE

1261.-1300. Osnivanje gazijskih kneevina Mentese, Aydin, Saruhan, Karesi i Osmanske u zapadnoj Anadoliji. 1290.-1324. Osman I 1324.-62. Orhan 1326. Osmansko osvajanje Burse. 1331. Osmansko osvajanje Nikeje (Iznik). 1335. Pad Mongolskog carstva u Iranu. 1354. Osmansko zauzimanje Ankare i Galipolja. 1361. Murat osvaja Adrianopol (Edirne). 1362.-89. Murat I 1363.-1365. Osmanska osvajanja u junoj Bugarskoj i Trakiji. Osvajanje Filipolisa (Plovdiva). 1371.-73. Osmanska pobjeda nad srpskim velikaima Vukainom i Ugljeom kod ernomena na Marici. Bizantija i balkanski vladarai priznaju osmansko sizerenstvo. 1385. Osmansko osvajanje Sofije. 1389. Bitka na Kosovu (15. VI). Pobjeda protiv koalicije balkanskih zemalja. 1389.-1402. Bajezit I 1396. Bitka kod Nikopola (25. IX). 1402. Bitka kod Ankare (Angore, 28. VII). Kolaps carstva Bajazita I. Timur preotima Smirnu (Izmir) iz ruku ivanovaca. 1403.-1413. Samoubistvo Bajazita kod Akehira (8. III). Timur obnavlja anadolske kneevine. Graanski rat izmeu Bajazitovih sinova. 1413.-21. Mehmet I

488
1421.-44. Murat II 1423.-1430. Solun pod mletakom vlau. Osmansko-mletaki rat. 1425. Osmanlije pripajaju Izmir i ponovo zauzimaju Mentese i Teke. 1439. Murat II osvaja Smederevo. Kraj nezavisne Srbije. Bosanski kralj plaa danak Osmanlijama. 1443. Hunyadi vodi napad na Balkan. Bitka kod Zlatice (25. XII). Skender-begova pobuna u sjevernoj Albaniji. 1444. Mir izmeu Ugarske i Osmanskog Carstva (Edirne, 12. VI). Obnova Srbije. Mir izmeu Osmanlija i Karamanija. 1444.-46. Mehmet II, Fatih 1446.-51. Murat II 1448. Pohod Murata II protiv Skender-bega. Druga bitka na Kosovu (17.-19. X). 1451.-81. Mehmet II, Fatih 1453. Opsada Carigrada (6. IV 29. V). Pad Pere. 1459. Zauzimanje Smedereva (juni). Osvajanje Amastrisa (Amasre). Pio II proglaava kriarski rat. 1460. Osvajanje Moreje. 1461. Osvajanje Dandarijske kneevine i Trapezuntskog carstva. 1463.-1479. Rat s Mletakom republikom. Mleani ponovno dre Moreju. Mehmed II osvaja Bosnu. Ugarski kralj u Jajcu (16. XII). 1468. Smrt Skender-bega (17. I). Mehmed II osvaja Karaman (ljeto). Otpor turkmenskih plemena u gorju Toros. 1473. Bitka kod Bakenta (Otluk-beli) (11. VIII). 1475. Osvajanje enovskih naseobina na Krimu. 1481.-1512. Bajezit II 1484.-1491. Rat s egipatskim Memlucima. 1499.-1503. Rat s Mleanima. 1512.-20. Selim I 1514. Selim zadaje poraz ahu Ismailu kod aldirana (23. VIII). 1516. Osvajanje Dijarbekira (april). Pokoravanje istone Anadolije.

489
Selim pobjeuje Memluke kod Merd Dabika (24. VIII). Selim u Halepu. 1517. Bitka kod Rejdanijje (22. I). Otpor Tuman Beja u Kairu. erif Mekke pokorava se (17. I). 1520.-66. Sulejman I, Kanuni 1521. Osvajanje Beograda (29. VIII). Poraz i pogubljenje Danbardija Gazalija u Siriji (februar). 1522. Osvajanje Rodosa (21. I). 1526. Bitka kod Mohaa (29. VIII). Sulejman I u Budimu (10. IX). Ivan Zapolja postaje kralj Ugarske (10. XI). 1529. Sulejman opsjeda Be (26. IX 16. X). 1534. Osvajanje Tabriza (13. VIII). Sultan Gilana postaje vazal. Sulejman I u Bagdadu. 1537. Rat s Mleanima. 1538. Egipatski namjesnik Sulejman-paa dolazi ispred Diua u Indiji (4. IX). 1541. Pripojenje Ugarske. 1553.-1555. Rat s Iranom. Sulejman I u Ergeli (Karaman). Pogubljenje njegovog sina Mustafe. 1565. Opsada Malte (20. V-11. IX). 1566.-74. Selim II 1569. Osmanski pohod protiv Rusa. Projekat kanala Don-Volga i opsada Astrahana (septembar). Francuske kapitulacije. 1570. Mirovni pregovori s ruskim carem. Ulu Ali zauzima Tunis (jan.). Pohod na Kipar. Osvajanje Nikozije. 1571. Bitka kod Lepanta (7. X). 1573. Mirovni sporazum s Mletakom republikom. Obnova mira s rimsko-njemakim carem (3. X). 1574.95. Murat III 1578. Umorstvo velikog vezira Sokollu Mehmeda-pae (Sokolovia). Rat s Iranom (proljee). Pripojenje Gruzije, irvana i Derbenta. Bitka kod Alcazara u Maroku (4. VIII). 1580. Engleske kapitulacije.

490
1589. Janjiarska pobuna u Istanbulu (3. IV). 1591.-1592. Nove janjiarske pobune i promjene u vlasti. 1593. Pobuna spahija u Istanbulu (27. I). Sinan-paa postaje veliki vezir. Osmanski poraz kod Siska (20. IV). Rat s Austrijom (poeo u jesen i trajao do 1606.). Sinan-paa u Ugarskoj. 1595.-1603. Mehmet III 1596. Nemiri delalija u Anadoliji. 1603.-17. Ahmet I 1603.-39. Iranski ratovi. 1606. Mirovni ugovor izmeu Osmanlija i Habsburgovaca na uu itve. 1609.-1610. Suzbijanje Delalijskog ustanka. 1612. Osmansko-iranski Holananima. 1617.-18. Mustafa I 1618. Mir s Iranom. Osmansko povlaanje iz Azerbejdana. 1618.-22. Osman II 1621. Pohod Osmana II na Poljsku (Pohod na Hoin). 1622. Osman II biva ubijen; Mustafa I ponovo sultan do 1623. 1623.-40. Murat IV 1624.-28. Bune u M. Aziji. Anarhija u Istanbulu. 1624.-37. Kozaci napadju obalu Crnog mora. 1624.-39. Rat sa Iranom. Pad Bagdada i njegov povrat 1638. 1632. Murat stavlja dravu pod kontrolu. 1635. Pohod Murata IV na Erivan. 1637. Pad Azova u ruke Kozaka. Povraen 1640. 1638. Pohod na Bagdad i zauzee Bagdada. 1640.-48. Ibrahim I 1645.-69. Rat s Venecijom. Invazija Krete. 1648.-56. Venecijanci blokiraju Dardanele. sporazum. Izdavanje kapitulacija

491
1648. 1648.-87. 1648.-51. 1649.-51. 1651.-55. 1656. 1656.-59. 1657. 1658.-59. 1661.-76. 1663. 1664. 1669. 1672. 1676.-83. 1677.-81. 1683. 1685. 1686. 1687. Svrgnue sultana Ibrahima, stupanje na prijestol Mehmeta IV. Opsada Kandije. Mehmet IV Majka maloljetnog sultana Mehmeta IV, Kosem upravlja dravom. Janjiari dominiraju u Istanbulu a delalije u azijskim provincijama. Anarhija u Istanbulu. Venecijanska blokada se nastavlja. Poetak vladavine porodice Koprulu. Centralna vlada ponovo uspostavila kontrolu nad janjiarima i u provincijama. Prekinuta venecijanska blokada Dardanella. Ponovna uspostava osmanske kontrole nad Transilvanijom i Valahijom. Koprulu Fazil Ahmet veliki vezir. Rat s Habsburgovcima. Poraz kod St. Gottharda i Vasvarski sporazum. Zauzee Kandije. Kreta u potpunosti ulazi pod osmansku upravu. Pohod na Poljsku. Zauzee Kamanie (Kamaniec). Budaki sporazum. Kara Mustafa veliki vezir. Nadmetanje s Rusijom oko Ukrajine. Druga opsada Bea i veliki poraz. Gubitak Udvara (Neuhausel). Pad Budima. Svrgnue Mehmeta IV. Stupanje na prijestol Sulejmana II. Pad Egrija. Kovanje mankure (novanice) sa nominalnom vrijednou od 1 ake. Sulejman II Gubitak Beograda. Austrijanci na Kosovu. Rusi napadaju Krim.

1687.-91. 1688. 1689.

492
1690. Pad Kanjie. Povrat Beograda. Utvrivanje carinskih dabina koje imaju plaati Francuzi u Egiptu na iznos od 3%. 1691.-95. Ahmet II 1691. Poraz kod Slankamena. 1695.-1703. Mustafa II 1696. Osmanski protunapad u Maarskoj. 1697. Poraz na Zanti. 1698. Karlovaki mirovni sporazum. 1700. Potpisivanje Istanbulskog sporazuma sa Rusima. 1703. Pobuna vojske u Edirnama. Smjena sultana Mustafe II. 1703.-30. Ahmet III 1711. Pobjeda na Prutu nad Rusima. 1714.-18. Rat s Venecijom. Povrat Moreje. 1716. Osmansko-austrijski rat, poraz kod Varadina. Gubitak Temivara. Na trite izlazi zlatnik findik. 1717. Pad Beograda. 1718. Poarevaki mirovni sporazum sa Austrijom i Venecijom. Moreja povraena, a veliki dijelovi Srbije i Valahije predati Austriji. 1723.-27. Rat s Iranom. Osmanlije zauzimaju Azerbejdan i Hamadan. 1730.-36. Iranski protunapad. Gubitak Azerbejdana i zapadnog Irana. 1730.-54. Mahmut I 1736.-39. Rat s Rusima i Austrijancima. 1739. Beogradski sporazum. Povrat Beograda. Davanje prava Rusima da trguju u osmanskim vodama izuzimajui Crnomorje, te na teritorijama Osmanske drave. 1740. Proirenje francuskih kapitulacija. Osmansko-vedski savez protiv Rusije. 1743.-46. Ponovna eskalacija rata s Iranom pod Nadir ahom. 1754.-57. Osman III 1757.-74. Mustafa III

493
1768.-74. Rat s Ruskim carstvom. 1770. Ruska flota uz pomo Engleza uplovila u Sredozemlje. Osmanski poraz na Dunavu. 1771. Ruska okupacija Krima. 1774.-89. Abdulhamit I 21. VII 1774. Sporazum na Kuuk Kajnardi i priznavanje prava Rusima da plove po Crnomorju. Priznanje neovisnosti Krimu i sjevernoj obali Crnog mora. 1783. Ruska aneksija Krima. 17. VIII 1787. Poeo Osmansko-ruski rat. 1789.-1807. Selim III 10. I 1792. Rusi napustili Krim. Mirovni ugovor na Jassi. 1. VII 1798. Napad Francuske na Egipat. Februar 1804. Poetak srpskih ustanaka. 1805.-48. Muhammed Ali vlada Egiptom. 25. V 1807. Ustanak protiv Novog poretka. 1807.-08. Mustafa IV 1807. Vehabijska pobuna dostie vrhunac: zabrana odlaska na hadd. 1808.-39. Mahmut II 29. IX 1808. Sened-i Ittifak: pomirenje drave sa ajanima. 1811. Muhammed Ali izmasakrirao preostale Memluke u Egiptu. 28. V 1812. Kraj rata sa Rusima: Bukuretanski sporazum, davanje autonomije Srbiji. 14. VI 1826. Ukidanje janjiara. 12. XII 1832. Vojne snage Egipta pobijedile osmansku vojsku u Konji. 8. VII 1833. Osmansko-ruski savez protiv Muhammed Ali-pae; Sporazum na Hunkar Iskelesi - zatvaranje Bosfora za druge drave. 16. VIII 1838. Potpisivanje Sporazuma o trgovini u Luci Balta, koji Englezima daje velike pogodnosti. Ovim sporazumom su utvrene carinske dadbine i to od 12% za uvoz i 5% za izvoz.

494
24. VI 1839. Ponovni poetak sukoba sa Muhammed Alijem. Poraz osmanskih snaga u Nizipu. 1839.-61. Abdulmedid I 3. XI 1839. Objavljivanje tanzimatskog fermana. 1853.-56. Pitanje Svetih mjesta, pritisci Rusije i Krimski rat. 18. II 1856. Proglaenje Fermana o reformama. 30. III 1856. Pariki mirovni sporazum. Veliki poraz Rusije. Crnomorje dovedeno u poziciju neutralne i razoruane zone. 1861.-76. Abdulaziz 1875. Ustanci u Bosni i Hercegovini. De facto bankrot Osmanske drave. 23. XII 1876. Objavljivanje prvog ustava.(Merutiyet Kanun-i Esasi) 1876. Bugarski ustanci. Crna Gora objavila rat Osmanskoj dravi. 1876.-1909. Abdulhamit II 1877. Nasrtaji Rusije i poetak jo jednog osmansko-ruskog rata. 1878. Berlinski sporazum. 1881. Englezi okupirali Egipat. Formiranje Duyun-i Umumiye (Uprave za javna dugovanja) te gubitak neovisnog statusa finansija u Osmanlija. 1883. Pruska vojna delegacija poela obuavati Osmansku vojsku. 18. IX 1885. Namjesnitvo (valilik) Ejaleta Istone Rumelije predato bugarskom princu; slabljenje kontrole u ovom regionu. 1896.-97. Pobuna na Kreti. Rat s Grkom. 1901.-1908. Izgradnja eljeznike pruge za Hidaz. 5. IX 1908. Proglaenje aneksije Bosne i Hercegovine od strane AustroUgarske. Istog dana Bugarski prinevat proglaava neovisnost kao kraljevina. 1908. Mladoturska revolucija i ponovno proglaenje ustava. 1909.-18. Mehmet V 1910. Ustanci Albanaca. 1911. Italija napada Tripolis i Bengazi i osvaja ih. 1911-1912. Osmansko-italijanski rat.

495
Sep.-okt. 1912. elja balkanskih zemalja da izvuku korist iz Osmanskoitalijanskog rata. Prvi balkanski rat. 29. XI 1912. Albanija proglaava nezavisnost. 1913. Rat izmeu balkanskih drava: Krvava borba za raspodjelu osmanskog naslijea. Osmanlije uspijevaju povratiti Edirne u julu. 1913. Nijemci reformiraju Osmansku vojsku. 28. VI 1914. U Sarajevu ubijen austro-ugarski rijestolonasljednik. 28. VII 1914. Austro-Ugarska objavila rat Srbiji. Jan.-18. III Pokuaj Saveznika da prijeu moreuz Dardanele. Bitke na 1915. anakaleu. 27. V 1915. Preseljavanje u unutranjost ermenskog stanovnitva u istonoj Anadoliji koje je napravilo savez sa Rusima. 13. XI 1918. Drave Antante zauzimaju Istanbul. 1918.-22. Mehmet VI 15. V 1919. Grci okupirali Izmir i krenuli u dalja osvajanja u Zapadnoj Anadoliji. 16. III 1920. Okupacijske snage Antante ule u zvanine institucije u Istanbulu; rasputanje i zatvaranje parlamenta; narodni poslanici pobjegli u Anadoliju; Englezi poslali u progonstvo poslanike koje su uhvatili. 20. IX 1921. Mir sa Francuskom. 27. VIII 1922. Veliki juri: unitenje okupacionih snaga Grke. 1. XI 1922. Dokidanje sultanata. 24. VII 1923. Mirovni sporazum u Lozani. 29. XI 1923. Proglaenje Republike Turske. 3. III 1924. Dokidanje hilafeta i protjerivanje lanova porodice Osmanske dinastije u inozemstvo.

496

Zahvala Prijevod poglavlja Krani i Jevreji u Osmanskoj dravi: funkcioniranje jednog pluralnog drutva finansiran je donacijom Ministarstva vanjskih poslova Norveke Kotorskoj mrei o religiji u pluralnim drutvima kojeg koordinira Odsjek za kulturne studije i orijentalne jezike Univerziteta u Oslu.

Acknowledgement The translation of the chapter Christians and Jews in the Ottoman Empire: Functioning of a Plural Society was funded by a grant from the Norwegian Ministry of Foreign Affairs to the Kotor Network on Religion in Plural Societies coordinated by the Department of Culture Studies and Oriental Languages in Oslo.

497

498 REDAKCIJA HRESTOMATIJA FAKULTETA ISLAMSKIH NAUKA U SARAJEVU

Ismet Buatli Reid Hafizovi Zuhdija Hasanovi Adnan Silajdi Jusuf Rami

Enes Ljevakovi Enes Kari Omer Nakievi Hilmo Neimarlija

Napomena: - U radovima koji do sada nisu objavljeni u naem jeziku, radi ujednaavanja tekstova, izvrene su neophodne lektorske i redaktorske intervencije, dok su u objavljenim radovima zadrani jeziki stil i sistem transkripcije koje su primjenili njihovi autori odnosno prevodioci. - U namjeri da ih uinimo to jednostavnijim za itanje, iz tekstova (osim zadnjeg) su iskljuene sve biljeke, izvori i literatura. Zainteresirani studenti odnosno itatelji mogu ih pronai u naznaenim djelima iz kojih su tekstovi kao takvi preuzeti.

499

500

Implemented by

Supported by