Salmedin Mesihovic - Proconsvles, Legati Et Praesides - Rimski Namjesnici Ilirika

Filozofski fakultet u Sarajevu
PROCONSVLES, LEGATI ET
PRAESIDES
Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije
SALMEDIN MESIHOVI
Sarajevo, 2014
PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES. Rimski namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije
ii
iii
Prof. dr. sc. Salmedin Mesihovi
PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES.Rimski namjesnici Ilirika,
Gornjeg Ilirika i Dalmacije
Urednik:
Prof. dr. Ivo Komi
Recenzenti:
Dr. Enver Imamovi, profesor emeritus
Dr. Adnan Busuladi, vanredni profesor
Izdanje:
Prvo
Izdava:
Filozofski fakultet u Sarajevu
Sarajevo, 2014
Elektronsko izdanje
-------------------------------------------------
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
94(37)
94(398)
MESIHOVI, Salmedin
Proconsvles, legati et praesides : rimski
namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije
[Elektronski izvor] / Salmedin Mesihovi. -
Sarajevo : Filozofski fakultet, 2014. - 1
elektronski optiki disk (CD-ROM) : tekst, slike ;
12 cm
Nain dostupa (URL):
http://www.ff-eizdavastvo.ba/Books/SM-PROCONSVLES,
LEGATIETPRAESIDES. - Biografija: str. 349. - Nasl.
s naslovnog ekrana.
ISBN 978-9958-625-42-8
COBISS.BH-ID 20902406
-------------------------------------------------
iv
v
SALMEDIN MESIHOVI
PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESES.Rimski
namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije
Sarajevo, 2014
vi
vii
Saetak
Knjiga PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESES. Rimski namjesnici Ilirika,
Gornjeg Ilirika i Dalmacije je posveena istraivanju institucije provincijskog namjesnika
u antikom periodu nae historije. U okviru navedene tematike se prvo obraa panja na
uspostavu rimske vlasti i reguliranje teritorijalno upravne organizacije. Nakon toga se
analizira sama institucija provincijskog namjesnika, njene ovlasti i njen evolutivni razvitak
od prvih decenija augustovskog reima pa sve do kolapsa antikog historijskog razdoblja na
Zapadnom Balkanu.
Namjesnika institucija je pratila i razvitak Provincije i promjene njene unutarnje
strukture, teritorijalnog opsega, pa i nain ivota njenih stanovnika. Samim tim i
namjesnika dunost u Provinciji nije bila statina formacija, nego je bila prilagoavana
situaciji, kontekstu, te faktorima vremena i prostora. Naelno se razdoblje namjesnitva
moe podijeliti na tri razdoblja i to : a) doba prokonzula, b) doba legata propretora i c) doba
presesa. Prvo razdoblje je bilo najkrae i zavrilo je ve u drugoj deceniji augustovskog
reima, dok je drugo razdoblje ono koje je dalo najvei i najtrajniji peat namjesnikoj
instituciji. Legati propretori i njihova djelatnost su usko bili vezani za prodiranjem grko
rimske klasine kulture u ilirske zemlje. Nakon zavretka Velikog Ilirskog ustanka u
septembru 9. god. n. e., zadatak legata propretora se svodio ponajvie na reguliranje civilnih
poslova te znaajne infrastrukturne radove. Pojedini od tih legata, kao Publije Kornelije
Dolabela, su svojom djelatnou (posebno u gradnji infrastrukture, te reguliranjem
katastarsko zemljinih odnosa) postavili temelje budueg civilizacijskog progresa na
dananjem Zapadnom Balkanu. Kaos koji vlada od sredine III. st. n. e. doveo je do
uspostave novog sustava dominata, u okviru kojeg se revidira i staro provincijsko i
namjesniko ustrojstvo. Novi namjesnici sa titulom preses su sjena moi nekadanjih
prokonzula i legata propretora (posebno onih iz prve polovice I. st. n. e.).
viii
Predgovor
Historija upravno teritorijalnog sustava antikog Ilirika je okosnica i istraivanja i
stvaranja sinteze o antikoj historiji ilirskih zemalja. U tom kontekstu na prvo mjesto izbija
promatranje, istraivanje i analiza najvie izvrne institucije, a to je provincijsko
namjesnitvo. Rimske provincije po svojoj formi, ali i praktinom funkcioniranju nisu bile
zasebno suverene jedinice, nego su bile izraz organizacije rimskog imperija na odreenom
prostoru. U skladu sa tim, njihova izvrna vlast nije bila ni delegirana ni izabirana od
provincijalne populacije, bez obzira bila ona rimske ili peregrinske pripadnosti. Provincijsko
namjesnitvo je uvijek rezultat volje, interesa i potreba sredinje vlasti. Po tome bi vlast na
nivou provincije proizlazila iz suvereniteta sredinje vlasti, a ne suvereniteta lokalnih
sastavnica Rimske drave. Samim tim namjesniku instituciju je mogue promatrati i kao
servisni aparat sredinje uprave.
Sa druge strane injenica je da su provincije predstavljale i skup niza autonomnih
jedinica, koje su mogle biti i rimskog municipalnog tipa (municipiji, kolonije, respublike) i
peregrinske civitates. Za razliku od provincijalnog nivoa, koji nije imao suverenost, lokalne
jedinice su posjedovale i odreenu suverenost. Ova prava suvereniteta su bila razliita za
pojedine lokalne jedinice, i varirala su u jednom irokom spektru unutarnje autonomije (to
podrazumijeva i formalna naela, izbor i praktinu funkcionalnost lokalne uprave), te
pravima i obavezama prema sredinjoj i provincijskoj vlasti. Radi svega navedenog, jedina
poveznica izmeu sredinjeg i lokalnih suvereniteta je bila institucija provincijskog
namjesnika. I zato je historija namjesnitva kljuna u razumijevanju antike historije
Zapadnog Balkana. Posebno je to ilustrativno u periodu principata kada su namjesnici imali
i vojna i civilna i sudbena ovlatenja i zadatke.
Inae je i politika historija rimske provincije Dalmacije slabo obraivana, i
uglavnom je prezentirana u opim crtama bez nekih suptilnijih razrada. Tome su razlozi
prvo slaba raspoloivost pisane grae koja bi govorila o politikoj historiji Dalmacije, a
pogotovu njene kontinentalne unutranjosti, zatim nagli prekid klasinog i antikog naina
ivota u najveem dijelu provincije i nepostojanje kontinuiteta izmeu antike i
srednjovjekovne historije, za razliku od na primjer, najveeg dijela zemalja koje je
zauzimala Rimska Drava. Uz kontinentalnu unutranjost zapadnog Balkana jedino je jo
Britanija doivjela istu sudbinu grubog i temeljitog prekida kontinuiteta sa antikom. Radi
svega toga, jedno sintetsko djelo koje se bavi namjesnikoj funkciji u provinciji Ilirik/Gornji
Ilirik/Dalmacija dodatno osvjetlava ovo do danas u naoj historiografiji zanemareno (inae,
prvo) historijsko razdoblje.
Namjesnika institucija antikog Ilirika se promatrala, izuavala i analizirala kroz
vie aspekata. U najveem broju sluajeva rije je o detektiranju pojedinih epigrafskih
ix
spomenika i njihovoj analizi (npr. poglavito radovi F.Bulia i C. Patscha). Mjesto
namjesnike institucije je naroito istaknuto u radovima koji su se bavili pojedinim
aspektima provincijske uprave, kao to je reguliranje mea izmeu lokalnih zajednica
(J.Wilkes, 1976; E. Imamovi, 1980). Namjesnika institucija je posebno obraena u studiji
A. Jagenteufela (1958; na njemakom jeziku) i separatu J.Wilkesa (1969, 442 450; na
engleskom jeziku). Dosta opirni podaci o veini namjesnika mogu se nai i u epohalnim
edicijama Williama Smitha (na engleskom jeziku), te u Prosopographia imperii romani (na
njemakom jeziku) i Paulys-Wissowa Real-Enzyclopdie der klassischen
altertumswissenschaft (na njemakom jeziku)
Djelatnost pojedinih namjesnika, npr. u izgradnji infrastrukture nala je odraza i u
obimnijim sintezama kao to je ona I. Bojanovskog (1974) o cestovnoj mrei na prostoru
dananje Bosne i Hercegovine.
x
Sadraj
1. Uvod..................................................................................................................................... 1
1. Uspostava rimske vlasti........................................................................................................ 3
1.1 Ratovi Rimske Republike i ilirskog svijeta.................................................................... 3
1.2 Konano osvajanje Ilirika .............................................................................................. 8
1.3 Uspostava rimske provincijske vlasti........................................................................... 14
1.4 Provincija Ilirik do Velikog Ilirskog ustanka u proljee 6. god. n. e. .......................... 18
2. Namjesnici Ilirika do podjele provincije........................................................................... 19
2.1 PVBLIVS SILIVS NERVA......................................................................................... 19
2.2 BELLVM PANNONICVM......................................................................................... 21
2.3 MARCVS VINICIVS.................................................................................................. 23
2.3 MARCVS SERVILIVS ............................................................................................... 25
2.5 MARCVS VALERIVS MESSALLA CORVINVS MESSALLINVS........................ 28
2.6 Veliki Ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e. .................................................................. 32
3. Legati Gornjeg Ilirika od zavretka Velikog Ilirskog ustanka do 42. god. n. e.................. 44
3.1 Podjela provincije Ilirik ............................................................................................... 44
3.2 CAIVS VIBIVS POSTVMVS..................................................................................... 49
3.3 LVCIVS AELIVS LAMIA.......................................................................................... 55
3.4 PVBLIVS CORNELIVS DOLABELLA..................................................................... 57
3.5 LVCIVS VOLVSIVS SATVRNINVS........................................................................ 90
3.6 LVCIVS ARRVNTIVS FVRIVS CAMILLVS SCRIBONIANVS .......................... 104
4. Legati Gornjeg Ilirika od 42. god. n. e. do 68. god. n. e. ................................................. 131
4.1 LVCIVS SALVIAS OTHO....................................................................................... 131
4.2 LVCIVS CALPVRNIVS PISO ................................................................................. 133
4.3 CAIVS VMMIDIVS DVRMIVS QVADRATVS..................................................... 135
4.4 PVBLIVS ANTEIVS RVFVS................................................................................... 137
4.5 CAIVS CALPETANVS RANTIVS SEDATVS METRONIVS............................... 142
4.6 AVLVS DVCENIVS GEMINVS.............................................................................. 143
4.7 MARCVS POMPEIVS SILVANVS......................................................................... 148
5. Legati Dalmacije za vrijeme Flavijevaca ......................................................................... 156
5.1 PEGASVS.................................................................................................................. 157
5.2 LVCIVS FVNISVLANVS VETTONIANVS ........................................................... 159
5.3 QVINTVS POMPONIVS RVFVS............................................................................ 168
5.4 CAIVS CILNIVS PROCVLVS................................................................................. 172
6. Legati Dalmacije za vrijeme Antonina............................................................................. 174
6.1 MARCVS MARCIVS MACER................................................................................ 175
xi
6.2 Nepoznato ime ........................................................................................................... 177
6.3 LVCIVS VITRASIVS FLAMININVS...................................................................... 179
6.4 MARCVS CVTIVS PRISCVS MESSIVS RVSTICVS AEMILIVS PAPVS ARRIVS
PROCVLVS IVLIVS CELSVS....................................................................................... 187
6.5 SEXTVS AEMILIVS EQVESTER........................................................................... 195
6.6 Doba Marka Aurelija ................................................................................................. 195
6.7 MARCVS DIDIVS SEVERVS IVLIANVS.............................................................. 198
6.8 CAIVS VETTIVS SABINIANVS IVLIVS HOSPES............................................... 201
6.9 LVCIVS AVRELIVS GALLVS................................................................................ 206
6.10 SCAPVLA TERTVLLVS........................................................................................ 209
6.11 LVCIVS IVNIVS RVFINVS PROCVLIANVS...................................................... 210
6.12 MARCVS CASSIVS APRONIANVS..................................................................... 213
7. Legati Dalmacije za vrijeme Severa................................................................................. 215
7.1 TIBERIVS? POLLENIVS AVSPEX......................................................................... 216
7.2 FVLVIVS MAXIMVS .............................................................................................. 221
7.3CAIVS IVLIVS AVITVS ALEXIANVS................................................................... 227
7.4 LVCIVS CASSIVS DIO............................................................................................ 230
8. Pedesetogodinjica : vojniki carevi, anarhija, ilirski carevi ........................................... 232
8.1 LVCIVS DOMITIVS GALLICANVS PAPINIANVS ............................................. 234
8.2 IVLIVS HONORATVS............................................................................................. 235
8.3 CLAVDIVS HERENNIANVS.................................................................................. 237
8.4 AELIVS FLORIANVS.............................................................................................. 238
8.5 SEPTIMIVS............................................................................................................... 241
8.6 AVRELIVS MARCIANVS....................................................................................... 242
8.7 MARCVS AVRELIVS TIBERIANVS ..................................................................... 243
8.8 FLAVIVS VALERIVS CONSTANTIVS................................................................. 244
9. Dalmacija u vrijeme dominata ......................................................................................... 248
9.1 MARCVS AVRELIVS IVLVS................................................................................. 251
9.2 FLAVIVS IVLIVS RVFINVS SARMENTIVS........................................................ 254
9.3 VALENS.................................................................................................................... 258
9.4 GENERIDVS............................................................................................................. 262
9.5 MARCELLINVS....................................................................................................... 263
9.6 IVLIVS NEPOS......................................................................................................... 277
9.7 OVIDA....................................................................................................................... 289
9.8 APOLLONIVS FOEBADIVS................................................................................... 289
9.9 EPIPHANIVS ............................................................................................................ 291
9.10 OSVIN..................................................................................................................... 293
9.11MVNDO, GRIPPAS, CONSTANTIANVS, ASINARIVS, VLIGISALVS, ILAVFVS,
CLAVDIANVS, IOANNES............................................................................................ 296
9.12 GVDVIN/GVNDVES.............................................................................................. 299
9.13 MARCELLINVS PROCONSVL DALMATIAE.................................................... 299
xii
10. Legati augusta propretori nepotvrene datacije. ............................................................ 304
10.1 BASSVS?................................................................................................................. 304
10.2 BLAESVS??? .......................................................................................................... 306
11. Epigrafski spomenici na kojima se spominje namjesniki naziv, ali sa izgubljenim imenom
nosioca.................................................................................................................................. 308
11.1 ANONYM 1............................................................................................................. 308
11.2 ANONYM 2............................................................................................................. 308
11.3 ANONYM 3............................................................................................................. 309
11.4 ANONYM 4............................................................................................................. 310
11.5 ANONYM 5............................................................................................................. 311
11.6 ANONYM 6............................................................................................................. 312
11.7 ANONYM 7............................................................................................................. 312
11.8 ANONYM 8............................................................................................................. 313
12. Prilog - rimski carevi (princepsi i dominusi).................................................................. 314
13. Zakljuak........................................................................................................................ 326
Skraenice ............................................................................................................................ 328
Izdanja izvora....................................................................................................................... 330
Literatura.............................................................................................................................. 336
Recenzije.............................................................................................................................. 345
Biografija.............................................................................................................................. 349
1
1.Uvod
Sa pobjedom u I. punskom ratu od 264. do 241. god. p. n. e., Rimskoj Republici je priznato
pravo kontrole nad tada neitalskim zemljama. Rije je o tri velika mediteranska otoka
(Sicilija dobivena 241. god. p. n. e. i Sardinija i Korzika od 238. god. p. n. e.). Ti
prekomorski teritoriji organizirani su po razliitim naelima nego italsko podruje koje je
imalo oblik federacije/konfederacije sa Rimskom Republikom na elu. Ove nove oblasti su
pretvorene u dvije provincije i to : 1. Sicilija i 2. Sardinija i Korzika. Institucija provincije
e vremenom postati temeljna teritorijalno upravna i administrativna jedinica Rimske
Drave za posjede van Italije (od Dioklecijana i Italija je ukljuena u sustav provincija).
Tako se sustav provincija razvio u jednu od glavnih prepoznatljivih osobenosti Rimske
Drave i ukidanje toga sustava (prelaskom na sustav tema) je praktino oznailo i
formalnu transformaciju Istono Rimskog Carstva u novu politiku jedinicu Romejsko
(vizantijsko) Carstvo grkog jezika. U pravnom pogledu provincije su smatrane posjedom
rimskog naroda (praedia populi Romani). Pojam "provincija" (provincia) znaio
je prvobitno mandat (obino vojni) koji je davan najviem magistratu, i prije uspostave
prekomorskih provincija nije shvatan u teritorijalnom smislu vladanja nad odreenom
zemljom u ime rimskog naroda. Izraz provincia je i u poetku svoga postojanja i
primjene na vanitalske zemlje shvatan i predstavljan kao odgovornost magistrata (u vidu
mandata) izabranih i odreenih od rimskog naroda za upravljanje odnosima van Italije,
odnosno posjedima rimskog naroda. I tek su za vrijeme kasne Republike provincije
dobile jasno definirane granice i pojam provincija se striktno odnosi na odreeno podruje,
kao teritorijalnu sastavnicu Rimske Drave, a ne samo na mandatno upravljanje.
U prvo vrijeme Rimljani nisu imali nikakvih pravila za upravljanje provincijama, i
preputalo se to ili odgovornom zapovjedniku koji je podjarmio odreenu teritoriju,
naravno ako te odluke i mjere odobri Senat, ili komisiji od deset senatora koji bi to uredili
po naputku Senata (nekada zajedno sa odgovornim zapovjednikom). I tek kasnije se
kreiraju dunosti promagistrata koji upravljaju provincijama i to od 227. god. p. n. e. za
Siciliju i Sardiniju sa Korzikom (nakon II. punskog rata od 197. god. p. n. e. uvode se i
dvije nove promagistrature za dvije novoformirane hispanske provincije). Promagistrat
(promagistratus) je osoba koja djeluje sa autoritetom i kapacitetom magistrata (ali samo u
okviru svoga teritorijalnog i zakonskog mandata), ali bez obnaanja konkretne
magistrature. Kao legalna novina zadnje faze Srednje Republike, promagistratura je bila
2
izumljena da osigura Rim sa namjesnicima provincija, umjesto da se bira vie novih
magistrata svake godine. Promagistrati (u svojstvu namjesnika provincija) su dolazili iz
redova konzula i pretora koji su zavrili svoje jednogodinje mandate, pa su oni nosili titule
prokonzul (proconsul) ili propretor (propraetor). Nakon slube, namjesnici su gubili
imunitet i peregrinske zajednice ili individualni provincijalci su mogli tuiti rimskim
sudovima, Senatu i komicijama isluenog namjesnika radi njegovih eventualnih upotreba
prilikom upravljanja provincijom.
Jedan dio (osvojenog ili na drugi nain pridobivenog) teritorija u provincijama proglaavan
je za dravnu zemlju (ager publicus; plodne zone, ali i rudnici i vojni tabori), ali je
potinjenim peregrinskim zajednicama ostavljena autonomija (institucionalna, drutvena,
ekonomska i kulturna) u unutarnjim pitanjima (slino kao u odnosu prema italskim
saveznicima) i Rimljani se nisu mijeali u unutarnju upravu izuzev ako nisu ugroeni
njihovi interesi i nisu izmirivane obaveze, ako je dolo do krenja ugovora ili nastupio
kaos. Ali za razliku od italskih saveznika, provincijalci su morali plaati Rimljanima
poseban porez i imati odreene carinske obaveze (uz pomo u auksilijarnim,pomonim
trupama u sluaju rata i uz gubitak prava voenja vanjske politike).
Sasvim je onda bilo razumljivo da se ovaj sustav uspostavljen u drugoj fazi Srednje
Republike primijenio i na ilirske zemlje u momentima kada se rimska vlast proirila i na
drugu stranu Jadrana. Jedna od temeljnih karakteristika antikog perioda razvitka ilirskih
zemalja jeste njihovo postojanje kroz okvir provincijskog ustrojstva i to prvo u vidu
jedinstvene provincije Ilirik, a kasnije dvije podijeljene provincije. A na elu tih provincija
se uvijek nalazila osoba sa odreenim mandatom koji mi je povjerila Rimska drava.
3
1. Uspostava rimske vlasti
1.1 Ratovi Rimske Republike i ilirskog svijeta
Prvo rimsko vojno prisustvo u ilirskim zemljama je uzrokovano jaanjem Ilirske drave
ardijejske
1
dinastije Agronida, njenom ekspanzijom i ugroavanjem sigurnosti i stabilnosti
na Jadranskom moru. Iznenadna smrt snanog vladara kao to je bio Agron 231/230. god.
p. n. e., dovela je do regenstva u Ilirskoj dravi. Ostajanje bez jakog i odlunog
politikog vodstva u zajednici koja se uspinjala ne samo u sustavu moi i hegemonije na
ilirskom prostoru, nego je poela ostvarivati i nezanemariv upliv u poslove grko
helenistikog svijeta, se pokazalo kao kobna kombinacija. Ardijejsko ilirska politija
2
i
hegemonija Agronida se nalazila na dobrom putu da preraste u stabilnu dravnu formaciju,
3
ali upravo u momentu kada se trebala uspjeno transformirati u tome pravcu pred njom su
se pojavile dvije zapreke. Prvo je bila ve spomenuta Agronova smrt i uspostava regenstva
na elu sa njegovom prvom suprugom Teutom,
4
ija je vanjska (proizala iz
neodgovarajue unutarnje) politika proizvela takve momente koji su Agronidsku dinastiju
direktno dovelo u sukob i sraz sa novonastalim monim politikim fenomen na zapadu
Rimskom Republikom koja se nalazila na elu jednog brojnog i dostatno impozantnog
Italskog saveza. Svi ti uzroci, uz dodatno nerazumijevanje snage i kohezije Rimske
1
Za spisak vrela i literature o Ardijejcima v. Tomaschek, 1895, PWRE, II, col. 615; i posebno Mesihovi, 2011 E:63
2
Izrazom politija (Hoitcio) se u radu se podrazumijeva zajednica koja je izgradila vlastiti sustav upravljanja samom
sobom (s funkcionalnim institucijama). Politijogeneza je proces nastajanja takve zajednice. Miroslava Mirkovi
(2002:21) upotrebljava za isto izraz
",,,m ajep+m(a, O+mx -Ojm c\ O;.a+mOa+m -aO 0Omeje, j. mvaj\ p;a\ m O;.a+mOa+O 0Ommu-O
peOae."
3
O Ilirskoj dravi Agronida openito dobar prikaz daju Bojanovski, 1988:25-31; Stipevi, 1989:39 - 44; Zaninovi,
1996:210; 221-222; ael Kos, 1999; Isto, 2005:180; 249 290; Wilkes, 2001:170-191; Cabanes, 2002:137-175;
Mesihovi, 2007:184 186; Po ael Kos (1999:137) the Illyrian kingdom was governed by Agron (bearing the title
of Illyrian king), who belonged to the so-called Ardiaean dynasty. Slino miljenje M. ael Kos ponavlja i u svojoj
knjizi Appian and Illyricum (2005:180).
4
Teuta (Max Fluss. 1934, PWRE, V A, col. 1140 - 1150) je bila regent u ime djeaka Pinesa, Agronovog (Kaerst., 1894,
PWRE, I, col. 903) sina iz njegovog braka sa Triteutom.
4
Republike od strane postagronovskog rukovodstva ardijejsko ilirske drave, doveli su
do I. rimsko ilirskog rata iz 229/228. god. p. n. e. sa katastrofalnim ishodom po Teutino
regenstvo. Armiju Republike u ovom blitzkriegu su predvodili tadanji konzuli (kopnene
trupe) Lucije Postumije Albin
5
(L. Postumius Albinus) i (pomorske snage) Gnej Fulvije
Centumal
6
(Cn. Fulvius Centumalus).
7
Nakon toga su uslijedili novi rimsko ilirski ratovi i to II. rat iz 219. god. p. n. e. koji je
preduzet protiv Demetrija Hvarskog (novog regenta u ime Pinesa, koji je i oenio Triteutu).
Rimski zapovjednici u ovom brzom i uinkovitu pohodu na istonu stranu srednjeg Jadrana
su bili konzuli za 219. god. p. n. e. Lucije Emilije Paul
8
(Lucius Aemilius Paullus) i Marko
Livije Salinator
9
(Marcus Livius Salinator).
10
Posljednji III. rimsko ilirski rat je izbio
168. god. p. n. e., trajao je samo tridesetak dana, i zavrio je detronizacijom agronidske
dinastije (posljednji kralj je bio Gencije) i disolucijom agronidske Ilirske drave 167.
god. p. n. e., na saboru u Skodri. U III. ilirskom ratu rimski zapovjednik je bio Lucije
Anicije Galo
11
(Lucius Anicius Gallus), pretor za 168. god. p. n. e.
12
Ni nakon jednog od tri rimsko ilirska rata, pa ni na saboru u Skodri, Republika nije vrila
teritorijalne aneksije velikog obima. Republika se zadovoljila sa odranjem sustava
protektorata i saveznitva, te direktnim kontrolisanjem bitnih stratekih i privrednih
(poglavito trgovakih) taaka u uskoj priobalnoj zoni istonog Jadrana. Ovakav sustav je
podrazumijevao i zatitu politija i zajednica koje su se nalazile u okviru rimskog imperija, a
to je dovelo do novih ratova na Zapadnom Balkanu. Borei se protiv ponovne gusarske
aktivnosti Republika je 135. god. p. n. e. jednim pohodom, kojim je zapovijedao konzul za
135. god. p. n. e. Servije Fulvije Flak
13
/Servius Fulvius Flaccus, zapeatila i sudbinu
Ardijejaca i Plereja.
14
Od sredine II. st. p. n. e. titei Isejce i Daorse
15
, a kasnije i Liburne, Republika se upetljala
u sukob sa delmatskom politijom.
16
Niz rimsko - delmatskih ratova je u toku perioda
5
O njemu v. Smith W., 1867, I:91; F. Mnzer., 1953, PWRE, XXII. 1, col. 912 - 914
6
O njemu v. Smith W, 1867, I:667; Mnzer., 1910, PWRE, VII. 1, col. 235
7
O I. ilirskom ratu v. Polyb. II, 2 12; Liv. Epit, XX; Plin. NH. XXXIV, 6; App. Ill. 7 - 8; Cass. Dio fragment XII.
knjige (19); Eutrop. III. 4; Oros. IV. 13.
8
O njemu v. Smith W, 1867, III:153 154; Klebs., 1894, PWRE, I. 1-2, col. 581
9
O njemu v. Smith W, 1867, III:694 695; Mnzer., 1926, PWRE, XIII. 1, col. 891 - 899
10
O II. ilirskom ratu v. Polyb. III, 16; 18; App. Ill, 8;
11
O njemu v. Smith W, 1867, II:223; Klebs., 1894, PWRE, I. 1-2, col. 2197 - 2198
12
O III. ilirskom ratu v. Liv. XL, 42; XLII, 26; 29; 37; 45; 48; LXIII, 9; 18 19; 23; LXIV, 23; 26 32; App. Ill, 9
13
O njemu v. Smith W, 1867, II:155; Mnzer., 1910, PWRE, VII. 1, col. 248
14
Liv. Epit. LVI; App. Ill, 10
15
Za spisak vrela i literature o Daorsima v. Mesihovi, 2011 E:61
16
Za spisak vrela i literature o Delmatima v. Mesihovi, 2011 E:60
5
dueg od jednog stoljea oblikovao politiku historiju priobalnog podruja i neto dublje
kontinentalne unutranjosti istone strane srednjeg Jadrana. Sve je zapoelo sa I.
delmatskim ratom 156. 154. god. p. n. e. Problemi sa Delmatima su poeli jo 158. god.
p. n. e., uslijed nedostojnog odnosa Delmata prema rimskim, isejskim i daorskim
poslanicima. Prvi rimski zapovjednik u I. delmatskom ratu je bio Gaj Marcije Figul
17
(Caius Marcius Figulus), konzul za 156. god. p. n. e. Njega je zamijenio Publije Kornelije
Scipion Nazika Korkul
18
(Publius Cornelius Scipio Nasica Corculum), konzul za 155. god.
p. n. e.
19
II. delmatski rat iz 119. god. p. n. e. je ustvari bio segment velikog
zapadnobalkanskog pohoda armije Republike, kojim su komandovali konzuli za 119. god.
p. n. e. Lucije Aurelije Kota
20
(Lucius Aurelius Cotta) i Lucije Cecilije Metel
21
(Lucius
Caecilius Metellus, kasnije i sa dodatnim imenom Dalmaticus). Trupe predvoene
konzulima su iz Cisalpinske Galije prodrle u podruje Japoda
22
i dole do Segestike, a onda
je Metel produio sve do Salone, opljakavi zemlju Delmata.
23
U III. delmatskom ratu (od
78. do 76. god. p. n. e.) trupe Republike je predvodio Gaj Koskonije
24
(Caius Cosconius),
pretor za 89. god. p. n. e. Koskoniju su trebale pune dvije godine da umiri Delmate i da
povrati Salonu.
25
Za rimsko delmatske ratove je posebno znaajan bio kontinuirani sukob koji je zapoeo
50. god. p. n. e. za vrijeme Cezarovog prokonzulata nad Cisalpinskom Galijom i Ilirikom,
26
a vezano za liburnsko delmatski spor oko Promone.
27
To je otpoelo 15- godinji rat,
17
O njemu v. Smith W, 1867, II:150; Mnzer., 1930, PWRE, XIV. 2, col. 1557 - 1559
18
O njemu v. Smith W, 1867, III:751; Mnzer., 1900, PWRE, IV. 1, col. 1497 - 1501
19
O I. delmatskom ratu v. Polyb. XXXII, 9; 13; Liv. Epit. XLVII; App. Ill, 11; Flor. II, 25
20
O njemu v. Smith W, 1867, I:867; Klebs., 1896, PWRE, II. 2, col. 2485
21
O njemu v. Smith W, 1867, II:1058; Mnzer., 1897, PWRE, III. 1, col. 1212 - 1213
22
Za spisak vrela i literature o Japodima v. Mesihovi, 2011 E:60
23
O II. delmatskom ratu v. App. Ill. 10; 11
24
O njemu v. Smith W, 1867, I:863; Mnzer., 1901, PWRE, IV. 2, col. 1667 - 1668
25
O III. delmatskom ratu v. Eutrop. VI, 4
26
Gaj Julije Cezar (Caius Julius Caesar) je prokonzulsku dunost nad Cisalpinskom Galijom i Ilirikom u mandatnom
trajanju od 5 godina dobio na osnovi lex Vatinia iz 59. god. p. n. e. Odmah po okonanju svoga konzulata iz 59. god. p. n.
e. Cezar je otiao za svoje mandatne oblasti. Na osnovi sporazuma u Luki iz proljea 56. god. p. n. e. prvi triumviri
Pompej (Cn. Pompeius Magnus), Cezar i Kras (Marcus Licinius Crassus) su postigli dogovor u koji je ukljuena i
saglasnost vezana za produljene navedenog Cezarovog prokonzulata na jo 5 godina. Cezarov I.mandat je isticao sa 31.
XII. 54. god. p. n. e., dok je novi II. produeni mandat trajao do 31. XII. 49. Triumvirska koalicija je uspjela da na
komicijama uz ostale zakljuke sporazuma iz Luke progura u toku 55. god. p. n. e. i produenje Cezarovog prokonzulata.
Cezar je ubjedljivo najvei dio svoga mandata potroio na poslove u Cisalpinskoj i Narbonskoj Galiji, osvajanje Kosmate
Galije i eskurze preko Rajne i u Britaniju. Zbivanja u Iliriku i Jadranu je preputao uglavnom svojim legatima. Cezar je
dva puta aktivnije posveivao panju ilirskim pitanjima svoga mandata. Prvi put je on u Iliriku boravio 57/56. god. p. n.
e., a druga posjeta se datira u 54. god. p. n. e., i bila je izazvana upadima Pirusta (koji su prebivali u zaleu Skadarskog
jezera i u sjevernoj Albaniji). Caes. de bell. gall. III, 7; V, 1. Za spisak vrela i literature o Pirustima v. Mesihovi, 2007:19
23; Isto, 2007 A:54 56;
6
koji je obiljeen nizom pohoda i konflikata, u kojima su Rimljani znali doivjeti i teke
poraze. Jedan dio ovog 15-godinjeg perioda, i to pohodi konzula za 58. god. p. n. e. Aula
Gabinija
28
/Aulus Gabinius iz 48. 47. god. p. n. e.
29
i konzula za 47. god. p. n. e. Publija
Vatinija
30
/ Publius Vatinius iz 45. god. p. n. e.,
31
su predstavljali i jadransko bojite II.
rimskog graanskog rata (49. 45. god. p. n. e.) izmeu cezarovaca i tradicionalistiko
pompejanske frakcije. U ovom periodu Delmati su (koji su se od ranije nalazili u sukobu sa
Cezarom) zauzimali anticezarovsku stranu. U toku ovih godina vodile su se teke borbe
pompejevaca, republikanaca i pojedinih ilirskih naroda, prvom redu Delmata na jednoj
strani i procezarovskih i uope provincijskih snaga koje su se oslanjale na Salonu i
Epidaurum.
32
Najee borbe voene su u periodu 49-47. god. p. n. e.
33
Delmati su nakon
Cezarovog umorstva za martovskih ida 44. god. p. n. e., teko porazili i senatora Balbija.
34
I nakon poraza prvo tradicionalistiko pompejanske, a kasnije republikanske frakcije
Delmati se nisu smirivali, pa su i drugi triumviri
35
na njih slali vojsku, npr. 39. god. p. n. e.
27
App. Ill, 12. Gorje izmeu Knina i Drnia, istono od Krke i danas se naziva Promina. O lokaliziranju Promone v.
Zaninovi, 1996:248-258
28
O njemu v. Smith W, 1867, II:192 195; Vonder Mhll., 1910, PWRE, VII. 1, col. 424 - 430
29
Caes. de bell. civ. II, 59; App. Ill, 12; 27; Cass. Dio XLII, 11
30
O njemu v. Smith W, 1867, III:1233 1235; H. Gundel., 1955, PWRE, VIII A, 1, col. 495 -520
31
Cic. Ad Fam. XI, 9 - 12; 23; 28; App. Ill, 13
32
U ovom periodu se vjerojatno desio i poraz Daorsa, koji su tradicionalno bili na rimskoj, odnosno u konkretnom ratu
cezarovskoj strani i razaranje njihovog sredita Daorsona. Terminus post quem poraza Daorsa je poetak graanskog rata,
sijeanj 49. god. p. n. e., kada se razbuktao rat irom mediteranskog svijeta, a terminus ante quem je proljee 47. god. p.
n. e., odnosno povlaenje Marka Oktavija, zapovjednika pompejevsko-republikanskih snaga na Jadranu (moda bi ga ak
mogli i prezicnije odrediti izmeu Gabinijevog poraza i proljea 47. god. p. n. e. kada je bio najei pritisak na Salonu i
Epidaurum). I nakon konanog poraza Pompeja Delmati su se godinama jo opirali Cezaru i Rimljanima. Openito
gledajui, na Cezarovoj strani (Ilirik je tada pripadao Cezaru) su se na jadranskoj obali i njenom zaleu nalazili oni
elementi koji su i inae bili lojalni Rimskoj dravi, odnosno trenutnoj rimskoj upravi na istonom Jadranu iji je reprezent
bio Cezar. U prvom redu tu u obzir dolaze rimsko-italske zajednice naseljene na spomenutom prostoru, ali i one
domorodake zajednice koje su se i do tada oslanjale na rimsko prisustvo. S druge strane, oni elementi, u prvom redu
Delmati, iji je odnos prema rimskom prisustvu na istonom Jadranu upitan, sumnjiv pa i otvoreno neprijateljski
iskoristili su graanski rat i stavili se prirodno na protivnu stranu u odnosu na Cezara, jer je on za njih predstavljao rimsko
prisustvo i vladavinu na njihovom podruju. Delmati su se uostalom od ranije i zbog sluaja grada Promone nalazili u
ratu sa Cezarom i stali bi na stranu ili podrali bilo koga samo da je protiv Cezara. Oni su tako pomaganjem Pompejevaca
i napadima na poloaje cezarovaca ustvari ili za ostvarivanjem svojih ciljeva i interesa, a to je smanjivanje rimskog
prisustva.
33
(o borbama na sjevernom i srednjem Jadranu i njegovom neposrednom zaleu za vrijeme graanskog rata v. Tomi,
1885:189; 199; Bojanovski, 1988:39-40; Mari, 1989:59; Zaninovi, 1996:211; Isto, 1998:40-42; Isto, 1999:214-215;
218; ael Kos, 2004:161-166; Isto, 2005:335 374 prilino detaljan i dobar analitiki prikaz).
34
App. Ill, 13. Moda je rije o Apijanovoj korupciji imena Balbinus ili Balbus. U tom sluaju u obzir dolazi vie osoba
za identifikaciju (L. Saenius? Balbinus, T. Ampius Balbus, M. Atius Balbus, L.Cornelius Balbus, Nonius Balbus ). O tome
v. Smith W, 1867, I:454 458; Klebs-P. v. Rohden. - Gensel, 1896, PWRE, II. 2, col. 2818 - 2822
35
II. triumvirat su tada inili Gaj Julije Cezar Oktavijan (Caius Iulius Caesar Octavianus), Marko Antonije (Marcus
Antonius) i Marko Emilije Lepid (Marcus Aemilius Lepidus).
7
pod zapovjednitvom Gaja Azinija Poliona
36
(Caius Asinius Pollio, konzula za 40. god. p.
n. e.), koji je sa vojskom uspio povratiti Salonu (koju su Delmati bili ranije zauzeli), a rat je
uspjeno nastavio i protiv junih Parthena.
37
Pored borbi na istonoj strani srednjeg Jadrana, Republika je od kraja III. st. p. n. e. morala
brinuti i o sjeveroistonim granicama Italije. To je dovelo Republiku u sukob sa Histrima.
Prvi sukob se desio ve 221. god. p. n. e., ali tek je osnivanje kolonije Akvileje (to je
posluilo kao povod) dovelo do pobjedonosnog rata sa Histrima 181. god. p. n. e. Rimski
zapovjednik u ovom ratu je bio pretor za 181. god. p. n. e. Kvint Fabije Buteon
38
(Quintus
Fabius Buteo). Ipak je tek novi rat iz 178. 177. god. p. n. e. zapeatio sudbinu Histra,
njihovim potpunim porazom. Rimski zapovjednik u prvoj godini rata je bio konzul za 178.
god. p. n. e. Aul Manlije Vulso
39
(Aulus Manlius Vulso). Rat je uspjeno zavrio, uz mnoge
ceremonijalne peripetije, konzul za narednu 177. god. p. n. e. Gaj Klaudije Pulher
40
(Caius
Claudius Pulcher).
41
Istra je tako bila prvi dio Zapadnog Balkana koji su Rimljani stavili
pod direktnu upravu. Uz Histre su rimsko oruje na ovom podruju osjetili i Japodi i druge
ilirske i keltske zajednice prilikom jednog brutalnog rimskog upada 171. god. p. n. e. (inae
ne odobrenog od Senata i rimskog naroda), kojim je zapovijedao konzul za 171. god. n. e.
Gaj Kasije Longin
42
(Caius Cassius Longinus). Sredinom II. st. p. n. e. dolo je do sukoba i
Panona sa trupama Republike koje je predvodio izvjesni Kornelije, i koji se po Rimljane
zavrio katastrofalno.
43
Japodi i Liburni su osjetili rimsku invaziju i 129. god. p. n. e.
Rimski zapovjednik je bio konzul za 129. god. p. n. e. Gaj Sempronije Tuditan
44
/Caius
Sempronius Tuditanus, koji je vie volio da krene u pohod na Japode, nego da se bavi
pitanjem agrarnog zakonodavstva Tiberija Sempronija Grakha/Tiberius Sempronius
Gracchus.
45
Poetak kampanje nije bio uspjean, ali je zahvaljujui iskusnom vojnom
36
O njemu v. Smith W, 1867, III:437 439; P. v. Rohden., 1896, PWRE, II. 2, col. 1589 - 1603
37
App. de bell. civ. V, 75; Cass. Dio XLVIII, 41, 7; Flor. II, 25; Serv. ad Verg., Buc, IV, 1; VIII, 12; Smith W., 1867,
III:438; ael Kos, 1999 A:258 i fus. 21
38
O njemu v. Smith W, 1867, I:519; Mnzer., 1909, PWRE, VI. 2, col. 1761
39
O njemu v. Smith W, 1867, III:1286; Mnzer., 1928, PWRE, XIV. 1, col. 1214 - 1215
40
O njemu v. Smith W, 1867, I:769; Mnzer., 1899, PWRE, III. 2, col. 2855 - 2856
41
Polyb. XXV, 4; Liv. XL, 26; XLI, 1 14; Stipevi, 1989:46 - 47
42
O njemu v. Smith W, 1867, I:625; II:798; Mnzer., 1899, PWRE, III. 2, col. 1726
43
App. Ill, 14. U obzir za pobijeenog Kornelija dolaze : 1. Publije Kornelije Lentul/ Publius Cornelius Lentulus, konzul
sufekt za 162. god. p. n. e. 2. Marko Kornelije Ceteg/Marcus Cornelius Cethegus, konzul za 160. god. p. n. e. 3. Gnej
Kornelije Dolabela/Cn. Cornelius Dolabella, konzul za 159. god. p. n. e. 4. Lucije Kornelije Lentul Lupus/Lucius
Cornelius Lentulus Lupus, konzul za 156. god. p. n. e. i 5. Gnej Kornelije Lentul/Cn. Cornelius Lentulus, konzul za 146.
god. p. n. e.
44
O njemu v. Smith W, 1867, III:1182; Mnzer., 1923, PWRE, II A. 2, col. 1441 - 1443
45
App. de bell. civ. I, 19. O ivotu, djelatnosti i zakonodavstvu Tiberija Sempronija Grakha v. Mesihovi, 2011 D, 200 -
428
8
tribunu Decimu Juniju Brutu Kalaiku
46
(Decimus Junius Brutus Callaicus) rat zavren
odlunom rimskom pobjedom. Armija Republike je uspjela prodrijeti kroz japodsko
podruje sve do rijeke Krke (fl. Titius) i tako poraziti i Liburne. U ovom pohodu su
poraeni i keltski Taurisci.
47
Apijan uz Tuditana kao rimskog zapovjednika spominje i
izvjesnog Tiberija Panda/Tiberius Pandusa, moda Tuditanov legat.
48
Sa poetkom III.
rimskog graanskog rata, Japodi su nanijeli i teak poraz tadanjem prokonzulu
Cisalpinske Galije Decimu Brutu.
49
Po Apijanu (Ill. 18) onostrani Japodi,
50
snani i divlji
narod su odbili Rimljane dvaput u periodu od 20 godina (unazad poetka Oktavijanove
kampanje na njih 35. god. p. n. e.) i ugrozili rimske kolonije Akvileju i Tergestu.
Iz ovog kraeg pregleda jasno je da je ilirsko podruje, preciznije reeno njegove priobalne
zone i blia kontinentalna unutranjost, predstavljalo vrlo aktivno bojite za vrijeme druge
polovice Srednje Republike i u toku Kasne Republike. Na osnovi izvornih podataka, jasno
je da je borbena pozicija suprotstavljenih strana vie manje bila jednolina, odnosno
armije Republike su kao po pravilu (bez obzira koji izgovor koristili) bile u napadakim
formacijama i izvodile su ofanzive na ilirsko balkansko podruje. Po tome su ovi ratovi
za domorodake politije bili uglavnom odbrambenog karaktera. Iako su trupe Republike u
veini sluajeva znale odnijeti velike i blistave pobjede, ipak su doivljavale i teke poraze
(posebno je ilustrativan poraz Aula Gabinija). Otpor domorodakih politija ilirsko
balkanskog svijeta, je uporeujui sa drugim euro-mediteranskim zajednicama koje su
imale tu nesreu da na sebi osjete rimsko oruje, ipak spadao u one najilavije,
najdugotrajnije i najsnanije. O znaenju ovog bojita za Republiku dovoljno govori
injenica da se protiv ilirsko balkanskih zajednica kao po pravilu alju armije kojima
zapovijedaju konzuli, znai najvii dravni izvrni funkcioneri.
1.2 Konano osvajanje Ilirika
I nakon dva stoljea turbulentnih odnosa sa Republikom, sudbina ilirskog svijeta (njegove
nezavisnosti i dotadanjeg naina ivota) je konano rijeena za Oktavijana Augusta.
51
46
O njemu v. Smith W, 1867, I:509 510; Mnzer., 1918, PWRE, X. 1, col. 1021 - 1025
47
Liv. periochae 59; App. Ill. 10.; Plin. NH, III, 129; CIL V, 8270 = CIL I, 652a (p 725, 834, 926) = CIL V, *39 (p 94*)
= AE 1908, 80 = AE 1908, +00251 = AE 1909, 36 = AE 1991, 766 = AE 1999, 692 = AE 2002, +00509 Aquileia;
48
The Land Between, 2008:46
49
App. Ill, 19; ael Kos, 1999:259
50
Za Apijana, odnosno njegovo vrelo, Alpe (koje slue kao distinkcija za prepoznavanje i identificiranje
onostranim/transalpinskih Japoda) su u konkretnom opisu Oktavijanovog zaposjedanja zapadnog Balkana dinarski
planinski lanac a ne neka posebna planina. Mesihovi, 2007:428 429 i fus. 237; Isto, 2011:202 205 i fus. 564
51
U nominiranju prvog rimskog cara princepsa opredijelilo se za varijantu u kojoj se on naziva Oktavijan, sve do
poetka uvoenja principata na januarskoj sjednici 27. god. p. n. e., kada je dobio i ime Augustus. Za razdoblje od 27.
god. p. n. e. koristi se ime August.
9
Ilirsko pitanje, a posebno ratni odnosi sa Delmatima i Japodima koji su bili otvoreni jo iz
vremena Cezara i poetaka III. rimskog graanskog rata, izbilo je u prvi plan za Oktavijana
i njegovu frakciju nakon to su rijeeni unutarnji sukobi i odnosi moi na zapadu rimskog
svijeta. Do zakljuno sa 36. god. p. n. e. Oktavijan je uz pomo svojih suradnika pod svoju
kontrolu stavio sve zapadne provincije (eliminirajui sa politiko vojne pozicije Seksta
Pompeja i triumvira Lepida). U Italiji je, zahvaljujui svojoj supruzi Liviji, vodio politiku
sporazuma sa tradicionalnim nobilitetom tako irei opseg pristalica svoje politike i ujedno
stabilizirajui svoju vlast. Jo od Sporazuma iz Brundiziuma (septembar 40. god. p. n. e. ),
Oktavijan je dobio interesnu sferu u koju je spadao vei dio ilirskih zemalja, zapadno od
Skodre.
52
I nakon 36. god. p. n. e. ilirske zemlje su se nale uklopljene u primarne strateke
zamisli oktavijanovske frakcije. Ustvari istonojadranske ilirske oblasti su bile i jedino
podruje nad kojim je Oktavijan teorijski imao mandat, a koje su se jednim svojim dijelom
neprijateljski drale prema njemu.
53
I 35. god. p. n. e. je pokrenuta velika Oktavijanova
ilirska kampanja koja se odvijala u vie faza i zahvatila je jedno iroko podruje od
alpskih oblasti do dunavskih predjela.
54
Kampanja od 35. do 33. god. p. n. e. je bila ustvari
52
Liv. epitome, CXXVII, 5; Plut. Ant. 30; App. de bell. civ. V, 65; 75; Cass. Dio XLVIII, 28, 4; Tomi, 1885:276;
Makin, 1951:290; Papazoglu, 1969:142, fus. 182; ael Kos, 1999 A:258-259; 262.
53
Borbene operacije velikog stila je bilo za oekivati i iz drugih razloga. injenica je da je Oktavijanu trebala velika
pobjeda u vanjskim ratovima, sa zaposjedanjem teritorija (do tada su se njegove trupe uglavnom borile u okviru faza III.
rimskog graanskog rata), Poto je sukob sa Markom Antonijem bio pitanje samo vremena, Oktavijan je morao da pojaa
svoje pozicije na Balkanu, na kojem su se trebale voditi odluujue borbe. Samim tim je potencijalna ilirska prijetnja
morala biti potpuno eliminirana, kako se ne bi ponovila situcija iz vremena II. graanskog rata kada su cezarovci imali
velikih problema sa tradicionalistiko pompejanskim snagama na jadranskom ratitu, izmeu ostalog i zbog
neprijateljskog dranja Delmata. Zauzimanjem june Ilirije osiguravano je i sjeverno krilo u oekivanom ili
pretpostavljenom sukobu sa Antonijem i Kleopatrom. Pobjedom nad Japodima, pojedinim alpskim i zapadnopanonskim
zajednicama nastojala se osigurati i sjeveroistona granica Italije, kako bi se izbjegle sve eventualne neugodnosti (upadi
Japoda, Norika, Daana...itd...) u sluaju rata sa Antonijem i Kleopatrom. Naravno, trebalo je i kazniti Delmate i druge
nepokorne Ilire (Japodi i Liburni) zbog svih problema koje su nanijeli Rimljanima u posljednjih 15 godina. Cass. Dio
XLIX, 34, 2. Zaposjedanjem kontinentalne unutranjosti Rimljani bi stvorili pretpostavke i za prodor u Podunavlje.
Oktavijan je nakon zauzimanja Sicilije i otpadanja Lepida raspolagao i sa golemom vojskom koju je trebalo zaposliti
novim ratom i motivirati plijenom. Vell. II, LXXVIII, 2; App. de bell. civ. V, 128. Motivi velike kampanje od 35. do 33.
god. p. n. e. mogue je da su imali i ekonomsku prirodu, odnosno elju oktavijanske frakcije da doe u posjed resursa
Zapadnog Balkana, iji su bogati izvori plemenitih i drugih metala bili poznati Italicima jo iz ranijih stoljea. O
motivima Oktavijana za pohod na Ilire v. ael Kos, 2005:397 399; 458 462; 463 464.
54
O vrelima za Oktavijanovu kampanju od 35. do 33. god. p. n. e. v. App. Ill. 16-28; App. de bell. civ. V, 145; Cass. Dio
XLIX, 34, 2; 35-38; 43, 8; Plin. NH VII, 148; Svet. Aug. 19 - 20; 22; Vell. II, LXXVIII, 2; XC, 1; Res Gestae, V, 29;
Flor. II, 23----ovaj Florov odjeljak naziva se Bellum Illyricum, ali je po sadraju nesumnjivo rije o Oktavijanovim
borbama sa Japodima 35 god. p. n. e. i to konkretno za Metulum (vrlo je slian App. Ill. 19-20-- opisu borbi za Metulum);
Eutr. VII, IX; Sex. Aur. Vic. epi. I, 7. O Oktavijanovoj kampanji v. Zippel, 1877:225-235; Tomi, 1885:281; Vuli, 1903;
Isto, 1907:1-36; Isto, 1933; Isto, 1934; Swoboda, 1932; Josifovi, 1956; Papazoglu, 1969:259-260; Paali, 1975:398-
407; Barkczi, 1981:88; Stipevi, 1989:48 - 49; Bojanovski, 1988:42-48; Zaninovi, 1994:46-47; Isto, 1999:214-215;
ael Kos, 1997; Isto, 1999 A (posebno obratiti panju na fus. 4 i 5 u kojima je navedena bibliografija relevantna za ovo
pitanje); Isto, 2004:166; Isto, 2005:393 - 471; Isto, 2005 A:434-435; Oluji, 1999-2000; Isto, 2003; Wilkes, 2001:210
(Delmati); 214 (Japodi); 219 (Segestika); Mirkovi, 2003:3738; Bili-Dujmui, 2004; Mesihovi, 2007:248 - 268; Isto,
2011:34 47.
10
skup niza operacija koje su izvoene protiv domorodakih zajednica zapadnog Balkana,
zapadnog dijela panonskog bazena i dijela alpskog pojasa.
55
U alpskom pojasu su voene
operacije protiv Salasa, koje je pobijedio Marko Valerije Mesala Korvin, vjerojatno 34.
god. p. n. e.
56
Inae ova kampanja ukljuuje iznimnu aktivnost i na alpskom pojasu,
prilikom ega su zahvaeni Karni i keltski Taurisci.
57
Vjerojatno u ovom periodu je i
konano stavljena taka na gusarstvo sa istone strane Jadrana, koje se ponovo javilo
uslijed nesigurnosti i kaosa izazvanih II. i III. graanskim ratom. Tako su radi prakticiranja
gusarstva vrlo surovo i otro kanjeni Melitenjani
58
(stanovnici Mljeta), Korkirani
(stanovnici Korule),
59
kao i Liburni
60
kojima su oduzeti brodovi.
61
Glavni udar 35. god. p.
n. e. je sa sjeveroistoka Jadrana bio usmjeren na Japode.
62
Pojedina japodska plemena kao
Moentini i Avendeti su se Oktavijanu predala bez borbe. Arupini, najratoborniji i
najbrojniji od svih Japoda, su se isto potinili Oktavijanu. Sa onostranim Japodima,
Oktavijan je imao dosta posla. Nakon to su zauzele naselje Terponus, Oktavijanove legije
su napredovale do Metuluma, koje je bilo sredinje japodsko naselje. Oko i za Metulum
vodile su se teke borbe, ali na kraju je i ovo japodsko naselje zauzeto i razoreno. Ubrzo su
poraeni i praktino uniteni i japodski Poseni, koji su se izgleda prvo potinili Oktavijanu
a onda se pobunili. Sa njima se obraunao Marko Helvije (Marcus Helvius). Nakon
pobjede nad Japodima, posebno onim onostranim, fokus operacije usmjerio prema
Segestici (zona u kojoj je kasnije iznikla antika Siscia/Siskia) i prema nekim drugim
panonskim narodima u tome dijelu ireg savskog podruja. I ovom prilikom Oktavijanove
legije su bile uspjene i zaposjele su bitno vorite utoka rijeke Kupe u Savu. Oktavijanov
odlazak sa tek okupiranog podruja, pokuali su iskoristiti Segeani. Zato se on morao
povratiti, ali kada je doao saznao je da je pobunu ve uguio ostavljeni garnizon u
Segestici/Siskiji pod zapovjednitvom Fufija Gemina (Fufius Geminus).
O tekoi borbi i ilavosti otpora Ilira dovoljno govori podatak da je sam Oktavijan dva puta bio ranjen (prvi put kod
Metuluma, a drugi put kod Setovije). Kod Promone je Oktavijan naredio i izvoenje decimacije jedne kohorte, kao i njeno
dalje kanjavanje, radi toga to je napustila svoje pozicije uslijed delmatskog napada. Vjerojatno je za Oktavijanove
ratove u ilirskim zemljama vezan i sluaj navodnog pokuaja ubojstva Oktavijana od strane jednog pripadnika Ilirske
vojske (ex Illyrico exercitu), odnosno rimskih snaga koje su tada boravile u ilirskim zemljama. Svet. Aug. 19.
55
I sam Oktavijan nije kontinuirano boravio na ratitima, nego je vie puta boravio u Rimu, pravei pauze, pa je tako
odsustvovao sa zapadnog Balkana nakon pobjede u ratu za Segestiku 35. god. p. n. e., i na prijelazu 34. u 33. god. p. n. e.
56
App. Ill. 17; Cass. Dio XLIX, 38, 3
57
App. Ill. 16
58
Kod Apijana u obliku ... Msttnvcu....
59
Kod Apijana u obliku ... Kckunvcu ....
60
Kod Apijana u obliku ... At|uvv ....
61
Mogue je da je ovo bilo djelo M. Vipsanija Agripe, za kojeg Kasije Dion kae da je zapoeo operacije u Iliriku.
(XLIX, 38, 3). O tome v. Mesihovi, 2007:267, fus. 60
62
Kod Apijana u obliku ... Iaacs ....
11
Ovaj put Rimljani su doli ne samo da pobijede i uzmu ratni plijen, nego da i trajno ostanu.
Sljedee godine na red su doli Delmati,
63
i to upadom sa sjevernog pravca prema Promoni
i odatle dalje u delmatsku unutranjost. Delmati su primijenili strategiju kombinacije
utvrivanja u gradinskim naseljima i primjene gerilsko partizanskog naina ratovanja. I
pored otpora velikog broja delmatskih boraca predvoenih vojskovoom Verzom, Promona
je ipak bila prisiljena da se preda. Oktavijanove legije su nastavile napredovanje i zauzele
su naselja Sinodium i Andetrij, i pored napada delmatskih partizana kojima je
zapovijedao drugi domorodaki vojskovoa Testimos. Posljednja linija delmatske odbrane
je bilo utvreno naselje Setovija, koju su oktavijanovske trupe opkolile. Oktavijan je morao
napustiti opsadu (da bi primio novo konzulstvo za 33. god. p. n. e.
64
) i Statiliju Tauru
(Statilius Taurus) je bilo preputeno zapovjednitvo nad trupama na terenu. Nakon
privremenog odsustva Oktavijan se vratio na ratite poetkom 33. god. p. n. e. Poto je u
Setoviji, uslijed dugotrajne opsade, zavladala glad, delmatski branioci su se predali. I tako
su se im se Oktavijan vratio, Delmati njemu predali. Uvjeti nametnuti Delmatima su bili
dosta teki, pa su se oni morali obavezati da e plaati poreze (ukljuujui i zaostale
namete), predati orlove koje su oduzeli Gabinijevim trupama i na kraju kao garanta svoje
poslunosti velianstvu rimskog naroda predati 700 mladia kao taoce. Ovaj put je
Oktavijan potpuno porazio jedan prkosni ilirski narod, koji je od 156. god. p. n. e. oruanim
putem pruao otpor Rimljanima i bio kao neka vrsta kamenia koji ulja imperij rimskog
naroda na istonom Jadranu.
Nakon sloma odbrambene barijere koju su skoro stoljee i po inili Japodi i Delmati,
rimskoj ekspanziji je konano otvorena i ilirska unutranjost koja je do sada bila van
dometa rimskih legija. I tako su krajem zime 33. god. p. n. e. kraci velike Oktavijanove
ofanzive zahvatili i one ilirske narode koji, zahvaljujui beskompromisnom otporu Delmata
i Japoda, sve do te 33. god. p. n. e. nisu imali iskustvo prisustva rimske vojske na svojim
matinim teritorijima. Naravno, i rimske armije su sada ulazile u podruje u kojem do sada
nisu dejstvovale. Rije o zemlji izrazito brdsko planinskog karaktera (ukljuujui i mnoge
usjeke i prelaze) sa gustim i nepreglednim umama i nizom utvrenih naselja, sa
zajednicama na niem nivou opekulturnog razvitka. Ali i pored toga, rimska vojna
mainerija se pokazala, kao uostalom u mnogo puta u dotadanjoj historiji, kao sposobna da
svlada sve prepreke i da napreduje i u zemlji sa oteanim pristupom i zbog konfiguracije
terena i zbog slabije saobraajne mree. Nakon Delmata, Oktavijanove legije pokrenute su
na podruje naroda koji Apijan naziva Derbanoi,
65
koji su mu se predali uz izruenje
talaca, snabdijevanje trupa i isplatu danka. Spomenuti Derbanoi su moda Deuri, mali
63
Kod Apijana u obliku ... Aa|atat ....
64
App. Ill. 27; Cass. Dio XLIX, 43, 6
65
Kod Apijana u obliku ... As|avct ....
12
narod iz salonitanskog konventa koji spominje Plinije Stariji.
66
Apijan dalje samo kae da
su se u na isti nain kao i Derbanoi, Oktavijanu prilikom njegovog napredovanja
sporazumno predali i drugi narodi, ali ih on vie ne specificira poimenino. Moda je rije
o Dicionima, Sardeatima i Mezejima.
67
Oktavijanove legije su nastavile napredovanje i
preko sredinje i Gornje Bosne gdje su moda potinile i Deretine, i sigurno slomile otpor
monih Dezitijata.
68
Iz Gornje Bosne su vodile komunikacije i prema srednjem Podunavlju,
pa je mogue da je mona Oktavijanova armija krenula i prema sjeveru, i da je (sudei po
podatku Kasija Diona L, 24, 4) u toku 33. god. p. n. e. izbila i na Dunav. Ugrubo gledano,
Oktavijanove trupe su se u povratku kretale vie istonije u odnosu na smjer prodora. Pratio
bi se tok rijeke Drine, pa se prodrlo u podruje dananje jugozapadne Srbije a onda u zone
sjeverne Albanije i doline Zete i Morae. Zatim se skretalo prema zapadu i rijeci Neretvi
kako bi se stiglo u Naronu. Oktavijanova kampanja od 35. do 33. god. p. n. e. je bila veliki
uspjeh rimskog oruja, jer je rimski Ilirik pomjeren u dubinu ilirskih zemalja, zahvatajui
dinarski pojas i krajnja podruja panonskog bazena (npr. zona Siscije). I pored pohoda
prema Dunavu, vanjska granica rimskog imperija je ipak tada zacrtana na obroncima
dinarskih planina koje se sputaju u panonski bazen.
69
Osvajanje Panonije juno od Dunava
ostavljeno je za naredne decenije. Apijan, odnosno Oktavijan u svojim memoarima
(izvorno je rije o Oktavijanovom govoru Senatu), daje popis niza ilirskih politija koje su
potinjene za vrijeme ove kampanje.
70
Tako se pored ve navedenih naroda spominju jo i
66
Plin. NH III, 142. Domorodaki narod pod imenom Derry (Derrioi) se navodi i u Geografiji Ptolemeja Klaudija (II,
16, 5). O Deurima i njihovom lokaliziranju u porjeje Plive i ire jajako podruje v. Mesihovi, 2009 B:178 179.
Sredinom I. st. n. e. Deura je moglo biti oko 6 000 osoba. Mesihovi, 2011 E. Za spisak vrela i literature o Deurima v.
Arheoloki leksikon BiH, Tom I, 1988:69-70; Mesihovi, 2007:254 255 i fus. 26; Isto, 2011 E:60 - 61
67
Za spisak vrela i literature o Dicionima, Sardeatima i Mezejima v. Mesihovi, 2011 E:61
68
O Dezitijatima, romanizaciji i municipalnoj organizaciji Gornje Bosne, kasnoj antici na istom prostoru v. Mesihovi,
2007. Za spisak vrela i literature o Deretinima i Dezitijatima v. Mesihovi, 2011 E:62. U popisu ilirskih i drugih naroda
koje je Oktavijan potinio u periodu od 35. do 33. god. p. n. e., a koji u svojoj ilirskoj knjizi prezentira Apijan postoji
prilino velika korumpiranost imena domorodakih ilirskih naroda. Jedan dio tih imena je prezentiran u razliitim
oblicima u odnosu na standardne i este oblike koji se sreu u drugim vrelima npr. kod Strabona, Plinija Starijeg, Kasija
Diona. Kod Apijana se dezitijatsko ime navodi u obliku ...Aooio ..., iako se u pojedinim izdanjima Apijanove
Historia Romana (Apijan, 1879) nailazi i ne uobiajeni oblik Aatotttatat.
69
Razlog da se nije tada uspostavila rimska vlast u panonskim oblastima do Dunava mogue je traiti u obolijevanju
Oktavijana, uslijed ega se i dublje prodiranje u unutranjost 33. god. p. n. e. zavrilo, a vojska preokrenula prema
jadranskoj obali. App. Ill. 28
70
App. Ill. : 16. Kada je August postao gospodar svega, on je obavijestio Senat, kao kontrast prema Antonijevoj
lijenosti, da je oslobodio Italiju od divljih naroda koji su je tako esto napadali. On je nadvladao Ozuaei, Parthene,
Batijate, Taulante, Cambaei, Cinambri, Meromenni i Piruste u jednoj kampanji. Ali sa veim i dugotrajnijim naporom on
je takoe nadvladao Dokleate, Carui, Interphrurini, Narese, Glindicione, Tauriske. On ovih naroda on je zahtijevao
poreze koje oni nisu isplatili. Kada su ovi bili osvojeni, Hipasini i Besi, susjedni narodi su bili nadvladani strahom i
predali su se njemu. Drugi koji su se pobunili, Meliteljani i Korkirani, koji su naseljavali ostrva i bavili se gusarstvom, on
je unitio potpuno, pogubivi mladie, a ostatak prodavi u ropstvo. On je takoe Liburnima oduzeo brodove, jer su se
takoe bavili gusarstvom. Moentini i Avendeti, dva japodska plemena, koja prebivaju u Alpima, predala su se njemu kada
im se pribliio. Arepini, koji su nabrojnije i najratobornije japodsko pleme, povukli su se iz svojih sela u njihog grad, ali
kada je on stigao tamo, oni su pobjegli u ume. August je zauzeo grad, ali ga nije zapalio, nadajui se da e se oni predati,
13
Ozuaei,
71
sjeverni Partheni,
72
Batijate,
73
Pirusti,
74
Merromenoima (moda Melkumani?),
75
Taulanti,
76
Dokleati,
77
Naresi
78
i Glindicioni.
79
I tako je Oktavijan potinio itavu
Iliriju, onu koja se odmetnula od Rimljana i onu koja prije nije bila pod njihovom vlau
.
80
Potinjeni ilirski narodi su vie manje sa Rimskom dravom, iji je tadanji reprezent
bio Oktavijan, sklopili ugovor (gotovo sigurno foedus iniquum)
81
koji su se regulirale
njihove obaveze i prava u odnosu sredinju i provincijsku vlast. Zavisno od odnosa i
ponaanja pojedinih domorodakih politija prema nastupajuim rimskim legijama,
regulirao bi se i nivo obaveza i prava. I teorijski i praktino svaka domorodaka politija
(sada u formi peregrinske civitas) je imala poseban ugovor. U augustu 29. god. p. n. e.
Oktavijan je u tri dana (13., 14., i 15. VIII.) proslavio trostruki trijumf i to radi pobjeda u
Iliriku, kod Akcija i u Egiptu. Na januarskoj sjednici Senata iz 27. god. p. n. e., na kojem je
kreiran prvi Prvi sporazum kojim su i oficijelno udareni temelji principata, novog
politikog sustava i ureenja Rimske drave, i uprava provincija je podijeljena izmeu
Augusta i Senata. August je dobio veliki dio provincija, koje su bile na granicama, nedavno
pokorene i sa veinom vojske. Teorijski gledano namjesnik tih tzv. carskih provincija je
bio August, ali je iz praktinih razloga uprava nad njima bila prenesena na legate
(zamjenike ili izaslanike) koje je izabirao sam August. Tzv. senatskim provincijama su
upravljali i nadalje po starom, republikanskom obrascu islueni magistrati (promagistrati :
prokonzuli i propretori). Prilikom Prvog sporazuma, provincija Ilirik je predana na upravu
Senata. Nejasni su razlozi zbog kojih je provincija Ilirik, praktino tek ustanovljena, sa
ubjedljivom veinom stanovnitva na niem nivou opekulturnog razvitka, sa otvorenim
granicama i neizgraenom infrastrukturom preputena Senatu. Mogui razlog je taj da je
i kada su oni to uinili, dozvolio im je da ga nasele. 17. Oni koji su mu najvie nanijeli nevolja su bili Salasi, transalpinski
Japodi, Segestani, Delmati, Dezitijati i Panoni....
71
Kod Apijana u obliku ... Ouoiou ....
72
Kod Apijana u obliku ... Hs0snvata ....
73
Kod Apijana u obliku ... Ba0tata ....
74
Kod Apijana u obliku ... Hutooatcu ....
75
Kod Apijana u obliku ... Msc|svvcu....
76
Kod Apijana u obliku ... Tauavttcu ....
77
Kod Apijana u obliku ... Acksatat ....
78
Kod Apijana u obliku ... Nanotct ....
79
Kod Apijana u obliku ... Itvtttvs ....
Za spisak vrela i literature o Ozuaeima, sjevernim Parthenima, Melkumanima, Dokleatima, Naresima i Glindicionima v.
Mesihovi, 2011 E:59 - 66
80
App. Ill. 28; App. de bell. civ. V, 145
81
Foedus iniquum ne tretira ugovorne strane kao ravnopravne, nego je jedna strana (i to Rimska drava) hegemon, dok
se ustvari prema drugoj strani definira njen nivo zavisnosti. O ureenju odnosa u Italiji u republikansko doba (do
saveznikog rata 91. 88. god. p. n. e.) v. Mirkovi, 2002:105 109.
14
rije o provinciji stratekog znaenja za Italiju (metropolu rimskog imperija), koja je bila
njen najblii istoni susjed.
Uostalom, i sve druge Italiji susjedne i okolne provincije su se po podjeli iz 27. god. p. n. e.
nale u skupu onih provincija kojima se naelno upravljalo po tradicionalnom modelu.
Cisalpinska Galija (zajedno sa Istrom) je ve ranije inkorporirana u Italiju, a promagistrati
su upravljali i provincijama Narbonskom Galijom (Gallia Narbonensis), Sicilijom (Sicilia),
Sardinijom sa Korzikom (Sardinia et Corsica), prokonzularnom Afrikom (Africa
proconsularis), Ahajom (Achaea) i Makedonijom (Macedonia). Moda je
opkoljavanjem Italije sa provincijama kojima se (bar formalno) upravlja po starom
modelu, August elio da pokae Senatu i rimskoj javnosti kako se on iskreno zalae za
institucionalni poredak i da ne tei monarhiji, niti uzurpiranju previe moi.
1.3 Uspostava rimske provincijske vlasti
Republika je zapoela uspostavljati sustav provincija nakon I. punskog rata, kao posebni
vidu uprave nad neitalskim podrujima. Za veinu provincija ustanovljenih u republikansko
doba (npr. Sicilija, Sardinija i Korzika, Blia panija, Dalja panija, Makedonija, Afrika,
Azija, Narbonska Galija, Bitinija, Kreta i Kirenajka, Sirija...) zna se vrijeme njihovog
ustanovljenja. Meutim, oficijelno uspostavljanje provincije Ilirik (Illyricum) jo uvijek se
postavlja kao pitanje pred historiografiju. Razlog lei u injenici da sauvana i raspoloiva
izvorna graa ne daje ne samo precizno nego ni okvirno vrijeme nastanka provincije Ilirik.
Zbog toga su se u znanstvenoj literaturi pojavljivala najrazliitija rjeenja ovog pitanja,
pogotovu ako se ima u vidu da su izmeu prve rimske vojne intervencije u balkanskim
ilirskim zemljama i 27. god. p. n. e., kada je Oktavijan Ilirik predao na upravo Senatu
prola dva stoljea. I u ta dva stoljea su se smjetali najrazliitiji datumi, pa se npr. po
Zippelu, provincija Ilirik ustrojila kao stalna provincija ve 118. god. p. n. e.
82
Po Mcsyu,
carska provincija pod imenom Ilirik bila je konstituirana 11 god. p. n. e. uklopljavajui u
sebe golemo podruje koje je kasnije postalo poznato kao Dalmacija i Panonija.
83
Ve nakon I. ilirskog rata Republika je sa svojim politikim i vojnim utjecajem i
odgovornou utvrdila odreene pozicije na istonom Jadranu i istonim jonskim obalama.
Meutim, jo uvijek te pozicije nisu podrazumijevale koherentnu teritorijalnu cjelinu nad
kojom bi bila zavedena specifina provincijska uprava kojom bi rukovodili islueni
magistrati Republike. Sudei po izvornim podacima, slino se deava i nakon II. i III.
ilirskog, te I., (215. 205. god. p. n. e.) II. (200. 197. god. p. n. e.) i III. makedonskog
rata (171. 167. god. p. n. e.), kada su armije Republike operirale u vrlo znaajnim
borbenim operacijama u grko makedonskom i ilirskom svijetu. Najvaniji trag da bi se
82
Zippel, 1877:180 i d.
83
Mcsy, 1974:34
15
detektiralo postojanje funkcionalne provincijske uprave je redovito slanje isluenih
magistrata na odreenu teritoriju. U cjelokupnom ovom periodu koji je zavrio sa
likvidacijom agronidsko ilirske drave, rimsko italske armije su u pohodima protiv
domorodakih zajednica predvodili magistrati (konzuli i pretori), a ne promagistrati.
Rimski dunosnici u Ilirik ne dolaze redovito, nego ad hoc, po potrebi sukoba i borbi sa
domorodakim snagama. Kontinuirana uprava je uglavnom bazirana na lokalnim
politikim entitetima i institucijama, bez obzira bile one domorodako/peregrinske ili
rimske. Poznata izvorna graa ne daje ni najmanju naznaku da postoji neka stalna upravna
institucija namjesnikog tipa kao posredna vlast izmeu lokalnih nivoa uprave i sredinjih
institucija Republike. Zanimljivo je da se i nakon 167. god. p. n. e. takva praksa nastavlja,
to jasno pokazuje da pobjeda Republike u III. ilirskom ratu nije podrazumijevala i
uspostavu provincije u punom kapacitetu.
84
Istra je ve od pobjeda Republike u prvim
decenijama II. st. p. n. e. stavljena pod nadlenost Cisalpinske Galije.
Sve do lex Vatinia, izvorna graa ne spominje nijednu osobu koja je bila imenovana za
prokonzula Ilirika na mandatni period. Naravno sa jedne strane, to ne znai da i prije Gaja
Julija Cezara nije bilo prokonzula Ilirika (i pored toga to ih u sauvanoj grai do danas ne
nalazimo). Sa druge strane imenovanje Cezara za prokonzula Cisalpinske Galije i Ilirika,
po osnovi usvajanja lex Vatinia, ne mora automatski podrazumijevati da je tada postojala ili
da je ustanovljena provincija Ilirik. To to se Cezaru prokonzulat Ilirik daje zajedno sa
Cisalpinskom Galijom i to na pet godina, govori o tome da je rije o specifinoj, vanrednoj
promagistraturi a ne o neemu to se obnaalo redovito ve neko ustaljeno vrijeme. Uz to, i
Cisalpinska Galija je bila jedna posebna teritorija sa specifinim nainom funkcioniranja,
koja se ne bi ba mogla nazvati pravom provincijom. Uz to ta mandatna uprava nad
Ilirikom koju je dobio Cezar se odnosila na jedan ui primorski pojas (otoci i uske zone
prema moru dananje Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i sjeverne Albanije), u kojim su
neposredno rimske pozicije i teritorije (npr. Salona, Naroda, Epidaurum, Lissum????) bile
meusobno zemljino neuvezane i ispresijecane sa teritorijima zavisnih domaih pupit
dravica i saveznika (npr. Issa, Daorsi, Liburni), ali i neprijateljski ili bar prema Rimu
rezerviranih politikih i vojnih entiteta. Rimski graani naseljeni na obalama Ilirika su bili
organizirani u okviru svojih autonomnih jedinica. Uz to, najvei dio zemalja koje su bile
ukljuene u sastav provincije Ilirik, prije poetka Oktavijanovih kampanja nalazio van
84
Inae potrebno je u kontekstu cjelokupnog razmatranja ovoga pitanja naglasiti da je termin provincia u poetku
svoga postojanja i primjene na vanitalske zemlje shvaan i predstavljan kao okvir i zona odgovornosti magistrata i
promagistrata (u vidu mandata) izabranih i odreenih od rimskog naroda za upravljanje odnosima van Italije, odnosno
posjedima rimskog naroda. I tek su za vrijeme kasne Republike provincije dobile jasno definirane granice i pojam
provincija se striktno odnosi na odreeno podruje, kao teritorijalnu sastavnicu Rimske Drave, a ne samo na mandatno
upravljanje. Osim toga, ne samo shvaanje provincija, nego i njihov ustroj i struktura, pa i odnos prema Rimu, Dravi i
Italiji su bili drugaiji za vrijeme srednje Republike, kasne Republike (posebno nakon saveznikog rata) i za vrijeme
Augusta. Tek je u januaru 27. god. p. n. e., i zvanino izvreno reguliranje statusa provincija i njihova pozicija jasno
definirana kao upravno-administrativnih i teritorijalnih jedinica Imperije. Upravo iz ove izvjesne relativnosti institucije
provincije i njenog shvatanja kroz stoljea Republike mogue je da su proizlazile i sve one nedoumice vezane za
uspostavu provincijalnog ustroja na istonom Jadranu.
16
okvira Rimske Drave, njenog imperija i dometa. Govorei o Iliriku, sam Cezar ga
doivljava kao provinciju sa omeenim granicama (V, 1 Ipse conventibus Galliae citeribris
peractis in Illyricum proficiscitur, quod a Pirustis finitimam partem provinciae
incursionibus vastari audiebat).
85
Meutim, ipak izgleda da se i cezarovski Ilirik, bez obzira
to se ve titulira kao provincija, ne bi ba mogao smatrati provincijom u punom kapacitetu
(to ukljuuju priznat i stalni upravno-administrativni i institucionalni aparat, koherentnu
teritoriju, prijestolnicu, konstantnu upravu sa namjesnicima koji nose odreene titule i koji
se smjenjuju po odreenom pravilu i sl.). Ni u Saloni ni u Naroni, niti u drugim dijelovima
rimskog gospodstva na istonom Jadranu u doba Cezarovog prokonzulata ne postoji stalni
provincijski aparat niti djeluju provincijske stalno funkcionalne institucije, to jasno
ukazuje i da je Ilirik bilo u slinom provincijskom statusu kao Cisalpinska Galija.
Cezarovska provincija Ilirik je ustvari bila jedan konglomerat meusobno uvezanih rimskih
i peregrinskih jedinica na razliitim osnovama, odnosno zasnovan je na mrei ugovora koje
je Rimska drava imala sa dijelom domorodakih zajednica u primorju istonog Jadrana.
To to su Cisalpinska Galija i Ilirik dati zajedno na mandatnu upravu ne znai i da je rije o
jednoj provinciji, odnosno da je Ilirik po automatizmu spadao pod nadlenost namjesnika
Cisalpinske Galije. I Gnej Pompej Veliki je dobio tada kao prokonzul (nakon svoga
konzulata iz 55. god. p. n. e.) i paniju pod mandatnu upravu, koja se sastojala od dvije
provincije. Aul Gabinije i Publije Vatinije nisu bili dravni magistrati u smislu
provincijskih namjesnika nego od Cezara odreeni legati, kao i u sluaju Azinija Poliona
39. god. p. n. e, koji je naimenovan od triumvira Oktavijana i Marka Antonija.
86
August je u okviru svojih reformnih zahvata kojima je uspostavljao novi reim principata
posebno mjesto posvetio i ureenju provincijalnog ustroja, u kojem je do tada vladala
velika arolikost u poloaju, statusu, nainu upravljanja i funkcioniranja Rimskoj dravi
potinjenih zemalja. On je u okviru toga i jasno definirao poloaj Italije, ali i redefinirao
ulogu i status provincija smanjujui tu raznolikost itavog niza razliitih naina uprave nad
pojedinim provincijama i drugim vanitalskim podrujima, uniformirajui i jasno
precizirajui provincijske upravne institucije. Tako su ili ukinuti razni prelazni i
nedefinisani upravni oblici i statusi kao u sluaju Cisalpinske Galije
87
koja je prikljuena
Italiji ili su se oni transformirali u jasnu cjelinu-provinciju sa svim onim to je nju po
shvaanju Augusta trebalo karakterizirati kao u sluaju Ilirika. Uostalom tek za vrijeme
Oktavijanove ilirske kampanje od 35. do 33. god. p. n. e. iroki pojasevi kontinentalne
unutranjosti su pali pod rimsku vlast, te je tako Iliriku pridodato i zalee, pa je on tako
stekao i prostorne uvjete da postane prava provincija, sa teritorijalnim kontinuitetom. I tako
85
Caes. de bell. gall. V, 1.
86
O Iliriku u to vrijeme v. Caes. de bell. gall. II, 35; III, 7; V, 1; de bell. civ. III, 9; 78; de bell. Alex. 42-44
87
Ipak sudei po Apijanovim podacima (u njegovim Graanskim ratovima) koji govore o Decimu Brutu i njegovom
namjesnitvu Cisalpinske Galije i borbama sa Markom Antonijem i zbivanjima vezanim za 44. i 43. god. p. n. e. mogue
je pretpostaviti da je ova oblast ipak bila tada shvatana kao posebna provincija u pravom smislu, sve do uklopljavanja u
augustovsku Italiju (zajedno sa Istrom).
17
je tek za Oktavijana negdje izmeu 33. p. n. e. i 27. god. p. n. e. (kada je predana na
upravu Senatu) uspostavljena provincija Ilirik u punom znaenju tog pojma. To je
ukljuivalo i svu onu sadrinu koja karakterizira jednu pravu provinciju, od uvoenja stalne
namjesnike institucije i drugih stalnih (a ne mandatnih i ad-hoc) i funkcionalnih institucija
na razini provincije do jasnog unutarnjeg ureenja i preciziranja mjesta koje zauzima u
hijerarhiji rimske dravne i teritorijalne administrativno-upravne eme (ukljuujui i sustav
zasnovan na peregrinskim civitates).
88
U trenutku svoga konanog jasnog upravnog i administrativnog oblikovanja i uklopljavanja
u emu rimskog provincijalnog ustroja provincija Ilirik je obuhvaala uglavnom samo
zapadni Balkan i dio krajnjeg jugozapadnog panonskog podruja. Nakon 27. god. p. n. e.
nove steevine na ilirskim prostorima, posebno u panonskom bazenu su jednostavno
inkorporirane u okvire provincije Ilirik koja je sada imala onaj oblik i funkciju koje joj je
davao August. Na osnovi svega izreenog moglo bi se smatrati da je provincija Ilirik koja
postoji na prijelomu dviju era nastala transformacijom pretoktavijanske nedefirane i
specifine ilirske provincije koja je postojala na obali istonog Jadrana i u pojedinim
dijelovima u njenom neposrednom zaleu. Tako bi ti rimski posjedi koji su prije 35. god. p.
n. e. postojali na istonom Jadranu i zapadnom Balkanu, i koji su nazivani provincijom
iako u sebi nisu sadravali sve atribute i osobnosti jedne prave provincije, predstavljali
jezgro iz kojeg se razvila provincija Ilirik iz augustovskog doba, odnosno njene kasnije
izvedenice Gornji i Donji Ilirik. Naravno sada se postavlja novo pitanje kada su se ti rimski
posjedi na istonom Jadranu poeli nazivati terminom provincia, koji je kako smo ve
istakli osvjedoen kod Cezara.
Potrebno je imati na umu da su Delmati, iako nesumnjivo praktino nezavisni prije 34-33.
god. p. n. e. shvaeno u smislu da se nisu nalazili u okvirima provincijske strukture i
hijerarhije ni sa rimskim posadama i pozicijama na svojoj teritoriji, na neki nain ipak bili
podloni Rimskoj Dravi. To bi sugeriralo Apijanovo (Ill, 28) navoenje da su Delmati,
nakon konanog poraza poetkom 33. god. p. n. e. bili prisiljeni i da isplate danak koji su
bili uskratili Cezaru, znai moda da izmire sve svoje financijske obaveze prema Rimskoj
Dravi od oko 50. god. p. n. e. (od kada su se nalazili u neprijateljstvu prema Cezaru i
zatim triumvirima, odnosno prema samom Rimu). Ovo bi znailo da je na istono-
jadranskoj obali i njenom zaleu postojala jo od ranije neka vrsta zavisnosti i priznavanja
rimskog vrhovnitva koja se izraavala u isplaivanju danka, ali ne i u uklopljavanju u
provincijalnu upravnu i administrativnu emu i ustroj. Delmati su se od 154. god. p. n. e.
periodino nalazili u ovoj formi vazalstva prema Rimskoj dravi i narodu, kao i neki drugi
ilirski narodi u zaleu istonojadranske obale. I kada antiki pisci govore o ratovima sa
Delmatima i tim drugim narodima i zajednicama prije 33. god. p. n. e. i kau da je dolo do
rata zbog njihove pobune, ne treba shvaati da je rije o pobunama klasinog tipa.
88
O ureenju i upravljanju provincijama unutar augustovskog sustava, a posebno o poloaju upravnika provincija v.
detaljno razmatranje Cass. Dio LIII, 12-15
18
Pravilnije je to razumjeti ne kao borbu protiv stranog okupatora, osvajaa i zavojevaa ije
se trupe i pozicije te stalni upravno-administrativni aparat nalaze pozicionirani unutar
njihove teritorije, nego u smislu da je rije o uskraivanju tih obaveza i otkazivanju
poslunosti pa i ugroavanju rimskih interesa.
89
1.4 Provincija Ilirik do Velikog Ilirskog ustanka u proljee 6. god. n. e.
Sa 27. god. p. n. e. nije bio zavren proces oblikovanja provincije Ilirik. Granice provincije
okrenute prema panonskom bazenu su bile jo uvijek otvorene. Zbog toga je i Ilirik ulazio
u strateke zamisli augustovskog reima o postavljanju vanjske mee rimskog imperija na
prirodne granice, u konkretnom sluaju na Dunav. Ipak radi reguliranja istone politike,
zaposjedanja Asturije i Kantabrije i osvajanja alpskih zemalja, do ponovnog skretanja
panje na Ilirik kao zonu borbenog ofanzivnog djelovanja dolo je tek u drugoj polovici
pretposljednje decenije stare ere. Vei dio domorodakih zajednica panonskog bazena se
nalazio van okvira rimskog imperija, i na njih su tada poslane armije, kojima je prvo
zapovijedao Marko Vipsanije Agripa (Marcus Vipsanius Agrippa) a nakon njegove smrti
komandu je preuzeo Tiberije Klaudije Neron (Tiberius Claudius Nero).
90
Zauzimanje duboke, dinarske kontinentalne unutranjosti i manjih, krajnjih dijelova
Panonije (zona Segestike - Siskije/Siscije) za vrijeme kampanje od 35. do 33. god. p. n. e.,
moralo je kao posljedicu imati i to da se uspostavi namjesnika dunost. Od 27. god. p. n.
e., i predaje Ilirika u red provincija kojima direktno upravlja Senat, ta namjesnika dunost
je sigurno popunjavanja od strane isluenih magistrata. Meutim, do sada poznata i
dostupna izvorna graa, ne daje skoro nikakve podatke o osobama koje su u zvanju
promagistrata upravljale Ilirikom sve do sredinjih godina pretposljednje decenije stare ere.
Moda bi se posrednim putem, preko konzulskih listi, moglo pretpostaviti koje su to osobe
u ovom periodu obnaale prokonzulsku dunost u Iliriku. Tako bi u obzir mogli doi sve
one osobe (izuzev samoga Augusta i Agripe) koje se od 27. god. p. n. e. pa sve do sredine
pretposljednje decenije stare ere. Tek se u deavanjima iz 16. god. p. n. e. pojavljuje ime
osobe za koju se sigurno zna da je obnaao funkciju prokonzula Ilirika.
89
Potvrdu ovakvom stajalitu daje i podatak Kasija Diona, XLIX, 33, 2-3
90
Agripa je bio najblii Augustov prijatelj i suradnik (u ovaj red je spadao i Mecena), a od 21. god. p. n. e. i zet (oenio
je Juliju Stariju). Tiberije je bio stariji sin Livije Druzile (Livia Drusilla; ivjela prilino dugo od 30. I. 58. god. p. n. e. do
29. god. n. e.) iz njenog prvog braka sa Tiberijem Klaudijem Neronom. Livija je bila trea i posljednja Augustova supruga
(od 38. god. p. n. e. do 14. god. n. e.), i zapamena je kao inteligentna, vrlo utjecajna i vrlo mona osoba, koja je aktivno,
proniciljivo i uspjeno utjecala na javni, drutveni i politiki ivot.
19
2. Namjesnici Ilirika do podjele provincije
2.1 PVBLIVS SILIVS NERVA
Publije Silije Nerva (Publius Silius Nerva),
91
konzul ordinarius za 20. god. p. n. e. (zajedno
sa kolegom Markom Apulejom/ Marcus Appuleius), P. Silije Nerva je bio istaknuti
zapovjednik za vrijeme Augusta, i bioloki otac Aula Licinija Nerve Silijana (A. Licinius
Nerva Silianus; konzula za 7. god. n. e.).
92
U vrelima se P. Silije pojavljuje i kao bliski
prijatelj samoga Augusta.
93
P. Silije se pojavljuje vezano za borbe sa izvjesnim alpskim
narodima Kamunima (Camunni) i Venijima/Venonetima (Venii/Vennonetes). Po Kasiju
Dionu P. Silije ih je pobijedio i potinio rimskoj vlasti. Dion u istom odjeljku govori da su
Panoni zajedno sa Noricima napali Istru, ali su P. Silije i njegovi komandanti uspjeli da
Norike dovoljno i uspjeno da prisile na pokoravanje.
94
Sudei po ovim podacima Kasija
Diona izgleda da je P. Silije vie angairan na sjeveroistonim granicama Italije, nego u
samom Iliriku. Ipak je znakovito da Kasije Dion ve u sljedeoj reenici spominje ustanak
u Dalmaciji,
95
koji bi se desio 16. god. p. n. e., i koji je bio brzo uguen.
96
To jasno
pokazuje da postoji odreena veza izmeu svih navedenih deavanja iz 16. god. p. n. e. i P.
Silija, koji je morao imati takva ovlatenja da je mogao da sa vojskom intervenira.
Uostalom tada su u Makedoniju provalili i Denteleti i Skordisci, a borbe su voene i sa
Besima i Sarmatima.
97
Pobuna u Dalmaciji je bila vjerojatno motivirana ili uvjetovana i
upadom Norika i Panona, te rimskim borbama sa njima, a moda i uzburkanou na
91
O P. Siliju v. Smith W., 1867, III:825: PIR, 1897/1898, III:245 246; Nagl., 1927, PWRE, III A. 1, col. 92 - 95
92
Velej Paterkul je itav odjeljak posvetio hvali A.Licinija Nerve Silijana. Vell. II, CXVI, 4.
93
Svet. Aug. 71
94
Cass. Dio, LIV, 20, 1 2
95
Kasije Dion u konkretnom sluaju misli na provinciju Ilirik iz 16. god. n. e., koja obuhvata primarno dinarski pojas.
Kada govori o cjelovitoj provinciji Ilirik sa prijelaza dviju era on koristi izraz Dalmacija i Panonija. Nejasno je da li se
Dionova Acotio odnosi na ono podruje koje e u u njegovo vrijeme (kraj II. i prve decenije III. st. n. e.) biti
poznato kao provincija Dalmacija ili je rije o zemlji Delmata. Inae za razliku od naeg jezika, koji poznaje distinkciju
izmeu delmatskog/dalmatskog i dalmatinskog, toga nema u latinskom i grkom jeziku pa se u njima pod jednim
pojmom krije sadrina i za delmatsko i za dalmatinsko. O odnosu Kasija Diona prema imenu provincije Ilirik i
distinkciji izmeu termina dalmatinski i delmatski v. Mesihovi, 2007:266; 268, fus. 65; 269, fus. 66; 270, fus. 69;
271 272, fus. 70.
96
Cass. Dio, LIV, 20, 3
97
20
cjelokupnoj vanjskoj liniji rimskog imperija na jugoistoku Europe. Kako izgleda pobuna se
nije uspjela razviti i zahvatiti ire podruje, uslijed ega je i lokalizirana i uguena vrlo
brzo. Nepoznato je gdje je izbila, zato i ko ju je predvodio, te kako se odvijala i na koji
nain i sa kojim snagama je uguena.
FONTES
1. Cass. Dio, LIV, 20, 1 2 : o s i o u si
s. i o u i us. Ao s. q i
s uo i i su i i q i
o i s. i ui u i i u
uq uu s u. i i i q
uq i ss. s g iq i o s g iq u
i s...
Za vrijeme ovog perioda je bilo takoe i mnogo drugih uznemiravanja, Kamuni i Veniji,
alpski narodi su se digli na oruje protiv Rimljana, ali su bili osvojeni i potinjeni od
Publija Silija. Panoni zajedno sa Noricima su provalili u Istru, ali potonji, nakon to su bili
zaustavljeni od Silija i njegovih potinjenih zapovjednika, su ponovo doli do sporazuma i
uzrokovalo je da Norici budu subjekti iste potinjenosti. Ustanci u Dalmaciji i Iberiji su bili
ugueni u kratkom roku.
2. CIL III, 2973 = CIL III, 10017
98
Nin
Aenona
P SILIO / P F PROCOS / PATRON / D D
P(ublio) Silio / P(ubli) f(ilio) proco(n)s(uli) / patron(o) / d(ecreto) d(ecurionum)
Publiju Siliju, Publija sinu, prokonzulu patronu, odlukom vijea dekuriona
Nedvosmislenu potvrdu prokonzulstva P. Silija u Ilirika prua jedan epigrafski spomenik iz
Nina (Aenona), u kojem mu vijee dekuriona ove liburnske zajednice posveuje natpis.
Iako datacija nije navedena, mogue je nastanak ovog epigrafskog spomenika povezati i sa
98
Bojanovski, 1988:48-49, fus. 56; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en; EDH :
http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/060327
21
deavanjima iz 16. god. p. n. e. Mogue je da je P. Silije na prokonzulsku dunost u Iliriku
stupio i neto ranije.
2.2 BELLVM PANNONICVM
Jedan od meaa razvitka provincije Ilirik desio se nakon prokonzulata P. Silija i
podrazumijevao je ponovno otvaranje rimskih ofanzivnih i osvajakih aktivnosti na
prostoru Ilirika. Od 27. god. p. n. e. augustovski reim je vodio Rimsku Dravu u itav niz
vrlo dinaminih i otrih vojnih i diplomatskih poduhvata. Sa kampanjama u Kantabriji i
Asturiji konano je Rimu potinjena itava Hispanija, a proirene su i granice Egipta prema
jugu, dok je napad na junu Arabiju bio neuspjean. Vojni i posebno diplomatski uspjesi
slijedili su i na Istoku u Jermeniji i partskom Iranu. Sredinom pretposljednje decenije se
odvijalo i pokoravanje zajednica u dubini alpskog podruju, pa su 15. god. p. n. e. braa
Tiberije i Druz podvlastili Rete i Vindelike. Nakon kampanje na Rete i Vindelike u Alpima
i na gornjem Dunavu, logino je bilo da se nova faza realizacije stratekih planova
augustovskog reima preseli ponovo na podruje Ilirika, konkretno u panonski bazen koji
se kao iroka zavala pruao izmeu alpskog i karpatskog podruja. Strateki interes Rima u
tim momentima je podrazumijevao postavljanje granice na Dunav, a to se moglo uraditi
samo ako se potini itav jedan mozaik narodnosnih zajednica koje su naseljavale porjeja
Save, Drave i Dunava. Kasije Dion informira da su borbe sa Panonima voe i 14. god. p. n.
e., i iji je ishod bio povoljan za Rimljane.
99
Svi ovi inioci su vodili ka odluci da se
povede velika operacija kako bi se pokorio panonski bazen. Panonski rat (Bellum
Pannonicum) zapoeo je Marko Vipsanije Agripa u zimu 13/12. god. p. n. e.
100
Po Kasiju
Dionu, domorodci Panonije su se prestraili pribliavanjem Agripine vojske, odustali su od
svojih borbenih planova . Agripa se tada vratio u Italiju, ali je u Kampaniji 12. III. 12. god.
p. n. e. preminuo. Ipak to nije znailo i odustajanje od uklapanja panonskog bazena u
provincijski sustav, pa je zapovjednitvo, zajedno sa Agripinom udovicom (Julija Starija,
kerka samoga Augusta; preudata za Tiberija 11. god. p. n. e.) preneseno na Tiberija
Nerona. I sada zapoinje prelomna kampanja, i naredne godine su bile obiljeene tekim i
odlunim borbama u porjejima Drave, Save i Dunava.
101
Koncentracija okraja i otpora je
99
100
Po Kasiju Dionu (Cass. Dio LIV, 28, 1 - 2) tome je prethodilo iznimno uveanje moi Agripe, koji je po povratku iz
Sirije, dobio tribunsku mo (tribunicia potestas) na jo pet godina. August je onda poslao Agripu prema panonskom
bazenu sa nivoom ovlatenja i autoriteta koji su bili vei nego to su uobiajeno posjedovali dravni dunosnici izvan
Italije (namjesnici, izaslanici, specijalni zadatci, vojna zapovjednitva). Na osnovi ovoga se ne bi moglo smatrati da je
Agripa bio prokonzul Ilirika u klasinom smislu, nego se on nalazio u kontroli nad Ilirikom po posebnom, ad hoc
zadatku, a to je pobjeda i potinjavanje panonskog bazena.
101
O Panonskom ratu v. August, Res Gestae, V, 30; Vell. II, XCVI, 2 - 3; Svet. Tib. 9; moda Flor. II, 24; Cass. Dio
LIV, 28; 31; 34, 3-4; LV, 2, 4; moda Frontin, II, I, 15; Ruf. Fest. VII, 5; Eutr. VII, IX; Sex. Aur. Vic. epi. I, 7; Papazoglu,
1969:263; Mcsy, 1974:34; Bojanovski, 1988:48 49; Wilkes, 2001:220; Domi Kuni, 2006; Mesihovi, 2007:268
275.
22
sudei po podacima iz literarnih vrela bila vie orijentirana na podruje Donje Panonije, a
Svetonije i Rufije Fest
102
navode poimenino i dva panonska naroda koja su pruala estok
otpor i to Breuke i Amantine.
Borbe su voene otprilike do zakljuno sa 9. god. p. n. e., i zavrile su sa inkorporiranjem i
panonskog bazena u sastav provincije Ilirik i njenu upravno-administrativnu i teritorijalnu
emu i odgovarajui ustroj, a politike jedinice Panona transformisane u peregrinske
civitates. Zanimljivo je istai da August u svojim Res Gestae Tiberija u ovom ratu titulira
kao svoga legata :
103
Pannoniorum gentes, qua[s a]nte me principem populi Romani
exercitus numquam ad[it], devictas per Ti. [Ne]ronem, qui tum erat privignus et legatus
meus, imperio populi Romani s[ubie]ci protulique fines Illyrici ad r[ip]am fluminis
Dan[uv]i. Panonski rat je imao priline posljedice po provinciju Ilirik. Panonski rat je
djelovao i na ranije Rimu potinjene peregrinske civitates Ilirika, pa je dolo do nove
pobune 12/11. god. p. n. e.
104
Tom prilikom su se pobunili Delmati, a ustanici su zauzeli i
Salonu. Iako su u ustanku primarno uestvovali Delmati, ne bi trebalo iskljuiti ni uee
drugih Ilira sa dinarskog pojasa. Tiberije je bio prisiljen da vodi sinkronizirane operacije i
protiv Panona i protiv dinarskih ustanika. I pored toga to je voen paralelno sa panonskim
ratom, i ovaj ustanak je uguen bez nekih veih napora. Ova pobuna je kao posljedicu
imala i jednu sistemsku izmjenu u nainu upravljanja Ilirikom, a to je da je 11. god. p. n. e.
dolo do prebacivanja iz senatske u carsku nadlenost. Od tada provincijom upravlja legat
Augusta propretor legatus Augusti propraetore.
105
A i ukljuivanje tek pokorenih
panonskih zemalja u strukturu provincije Ilirik je sigurno imalo izvjesnu ulogu, u injenici
da ova provincija ostane carska, jer je nakon ukljuivanja panonskog svijeta prisustvo veih
legijskih snaga bilo neophodno. I tako bi se tek nakon 11. god. p. n. e. konano afirmirala
carska provincijska administracija i sustav sa legatima na elu u svom punom
102
Rufije Fest spominje i Batona, kralja Panona (Bathone Panonniae rege) kao osobu koja prua otpor Rimljanima.
Mogue je da je rije o Batonu Breukom, osobi koja je mnogo poznatija iz deavanja vezanima za Veliki Ilirski ustanak,
koji je bio jedan od voa proturimskog otpora u vrijeme panonskog rata 12. 9. god. p. n. e., ali ne bi trebalo iskljuiti ni
mogunost da je Rufije Fest pomijeao deavanja i istaknute linosti iz panonskog rata i Velikog Ilirskog ustanka. O
navedenom problemu v. Mesihovi, 2011:50, fus. 159
103
Agripa je sigurno imao specijalna ovlatenja, a moda je i Tiberije imao posebna ovlatenja, izvan ranga i opsega
uobiajenih ovlatenja, dunosti i prava koja je imao provincijski legat. Ako Tiberije u ovom periodu nije bio obini
provincijski namjesnik Ilirika, nego dunosnik sa posebnim ovlatenjima, sa velikom sigurnou bi se moglo smatrati da
je opseg tih ovlatenja ipak bio manji u odnosu na ona prava koja je imao Agripa. Postavlja se i pitanje da li je institucija
namjesnika Ilirika u tom sluaju paralelno postojala sa zapovjednitvima i ovlatenjima koje su imali Agripa i Tiberije.
Zanimljiv primjer postoji u sluaju legata propretora P.Kornelija Dolabele koji je bio namjesnik Gornjeg Ilirika/Dalmacije
od 14. do 20. god. n. e., dok je istovremeno tamo boravio i Tiberijev (tada car) sin Druz (u periodu od 17. do 20. god. n.
e.), a koji je imao i neka posebna ovlatenja.
104
O ustanku iz 12/11. god. p. n. e. v. Liv. periochae, 141; Svet. Tib. 9; Cass. Dio LIV, 34, 3-4; Stipevi, 1989:49
105
Cass. Dio LIII, 12, 7-8; LIV, 34, 4; Arheoloki leksikon BiH, Tom I, 1988, 94; Senatu su u zamjenu za Ilirik predate
provincije Kipar i Narbonska Galija. Kada je to bilo za vrijeme Augustove (ili drugog cara koji je upotrebljavao
augustovsku titulu/ime) vladavine, onda glasi legatus Augusti propraetore (Augustov legat /zamjenik propretor).
23
teritorijalnom kapacitetu, koja je nesumnjivo neto batinila i naslanjala se na senatsku
provincijsku infrastrukturu.
Po Kasiju Dionu je i 10. god. p. n. e., zbog uporni rimskih zahtjeva za isplatu poreza, dolo
je do nove pobune Acotot.
106
I u ovom sluaju nepoznato je da li je rije samo o
Delmatima ili o Dalmatincima (odnosno stanovnicima onog dijela Ilirika koji je te godine
ve bio uklopljen u provincijski sustav). Panonski rat je korespondirao i sa pobjedama i
osvajanjima Tiberijevog mlaeg brata Nerona Klaudija Druza (oca Germanika i budueg
cara Klaudija) u prekorajnskoj Germaniji koja se isto odvijala od 12-9. god. p. n. e. Nakon
pokorovanja panonskog bazena i postavljanja granice na Dunavu, prestalo je i kronino
dizanje pobuna u ranije zaposjednutim dijelovima Ilirika. Slobodni Panoni su sigurno imali
dejstvo na dizanje pobuna dinarskih Ilira, i nije zauujue da su sve tri pobune (16., 12/11.
i 10. god. p. n. e.) bile u periodu tekih borbe Rimljana i panonskih zajednica. Sada je
provincija Ilirik bila vie manje i teritorijalno i upravno konsolidirana, i nastupio je 15-
godinji period unutarnjeg mira.
2.3 MARCVS VINICIVS
I nakon potinjavanja Panona i pomjeranja granica, sada carske provincije Ilirika na
Dunav, nova granina linija nije bila mirna ni stabilna. Za nju je upravo u ovom razdoblju
koje se neposredno nastavlja na Tiberijevo zaposjedanje Panonije, na osnovi podataka iz
izvorne grae, bio zaduen legat Augusta propretor Marko Vinicije (Marcus Vinicius;
konzul sufekt za 19. god. p. n. e.).
107
M. Vinicije je bio moda i namjesnik tek osnovane
Ahaje, i to prije marta 12. god. p. n. e.
108
Odreene nejasnoe vezane i za M. Vinicija i
njegovo slubovanje u Iliriku, ali i panonski rat od 13. do 9. god. p. n. e., unosi Flor, koji
spominje izvjesnog Vinija, kojeg je August poslao da potini Panone. Po Floru Vinije je
porazio Panone i na Dravi i na Savi.
109
Moda je Vinije ustvari M. Vinicije, ali je onda
106
Cass. Dio LIV, 36, 2-3. Ovaj ustanak je izgleda nastojao i da iskoristi odsustvo Tiberija (koji je tada zajedno sa
Augustom boravio u Galiji ) iz ilirskih zemalja i upad Daana. Kod F.Papazoglu (1969:264) se navodi da je i 9. i 8. god.p.
n. e., dolazilo do ustanaka Panonaca i Dalmata, to se vjerojatno zasniva na podatku Kasija Diona LV, 2, 4, koji se
nalazi u dijelu teksta posveenom 9 god.p. n. e. Meutim, da je rije o retrospektivnom Dionovom odnosu prema ovom
podatku, koji pripada ranijim godinama jasno stavlja do znanja i sam pisac, kada kae da je dok je njegov brat Druz bio
jo uvijek iv (umro nesretnim sluajem 9. god. p. n. e.) Tiberije savladao Delmate (Dalmatince?) i Panone.
107
O njemu v. Smith W., 1867, III:1262; PIR, 1897/1898, III:435 436; Rudolf Hanslik., 1961, PWRE, IX A. 1, col. 112
116. Rije je o djedu Marka Vinicija (konzul 30. god. n. e.), kojem je Velej Paterkul posvetio svoje djelo.
108
Pretpostavka (indirektnog tipa) na osnovi natpisa Corinth-08-02, 00016 : M(arco) Agrippae co(n)s(uli) / tert(ium)
trib(unicia) potest(ate) / d(ono) d(edit) tribus Vinicia patrono.
109
Flor II, 24 : Pannonii duobus acribus fluviis, Dravo Savoque vallantur. Populati proximos intra ripas se recipiebant.
In hos domandos Vinium misit. Caesi sunt in utrisque fluminibus. Arma victorum non ex more belli cremata, sed rupta
sunt et in profluentem data, ut Caesari nomen eis qui resistebant sic nuntiaretur. Zanimljiv je i Velejev podatak II,
XCVI, 2., koji na neki jo uvijek nejasan nain dovodi u vezu poetak panonskog rata 13/12. 9. god. p. n. e., sa Marko
Vinicijem (Subinde bellum Pannonicum, quod inchoatum ab Agrippa, Marco Vinicio, avo tuo consule, magnum atroxque
24
nejasno zato se u Florovom djelu njemu daju zasluge za pobjede na Dravi i Savi nad
Panonima, a ne Tiberiju koji je u panonskom ratu stvarno bio vrhovni zapovjednik.
Mogue je da je M. Vinicije u panonskom ratu bio jedan od Tiberiju subordiniranih, ali
istaknutih komandanata, i da je nakon rimske pobjede ostavljen kao legat velike provincije
Ilirik. U tom sluaju bi njegov osnovni zadatak bila dalja stabilizacija novopostavljene
granice i jo snanije pacifiziranje panonske populacije. U okviru odranja dunavske
granice, M. Vinicije je vodio uspjene borbe i protiv transdanubijskih politija i zajednica, o
emu svjedoanstvo prua epigrafski spomenik iz Tuskula. Moda je Flor, u svome
prilinom saimanju i ekscerptiranju vrela koja je koristio, jednostavno pomijeao pobjede
M. Vinicija u Transdanubiji sa panonskim ratom, i eventualno njegovim uspjesima u ovom
ratu.
FONTES
1. AE 1905, 14 = AE 1895, 122 =AE 1934, p. 36 s. n. 128
110
Tuskul
Tusculum
CIV / VIR S F / PR AVGVSTI CAESARIS IN / RANS FLVMEN DANIVIVM / 5 M ET
BASTERNARVM EXER / GAVITQVE COTINOS / S ET ANARTI / VGVSTI
[M(arcus) Vinu]ciu[s P(ubli) f(ilius)] / [co(n)s(ul) XV]vir s(acris) f(aciundis) [pr(aetor)
q(uaestor)] / [legatus pro] pr(aetore) Augusti Caesaris in [Illyrico] / [primus t]rans flumen
Danivium(!) [progressus] /5 [Dacoru]m et Basternarum exer[citum acie] / [vicit
fu]gavitque Cotinos [Osos ---] / [---]s et Anarti[os sub potestatem] / [Imp(eratoris)
Caesaris A]ugusti [et p(opuli) R(omani) redegit ---]
Na ovom epigrafskom spomeniku se navode djela M. Vinicija. Saeta biografija M.
Vinicija sadrava i informacije da je on kao legat propretor Ilirika sa vojskom prvi preao
Dunav, pobijedio Daane i njihove plaenike Bastarne, i da je nastavio napredovanje u
dubinu Transdunabije. U toj dubini je na sporazum sa Augustom i rimskim narodom
prisilio Kotine,
111
Ose
112
i Anartine.
113
Ipak, Rimska drava, augustovski reim te i sam
et perquam vicinum imminebat Italiae, per Neronem gestum est.). O analizi Velejevog podatka v. Mesihovi, 2007:273,
fus. 72.
110
Mcsy, 1974:35 36; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en; EDH : http://edh-
www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/030081
111
Narod keltske (galske) etnike pripadnosti, naseljen u podruijima dananje Slovake. Tac. Ger. 43
25
M. Vinicije nisu iskoristili dubinski pohod kako bi ozvaniili direktnu rimsku vlast nad
ovim transdunabijskim prostorima.
114
Vjerojatno bi u tome momentu to bio i prevelik
zalogaj za Rimsku dravu koja je samo godinu dvije ranije u provincijski ustroj
uklopila panonski bazen juno od Dunava.
Da su za vrijeme Augusta rimske trupe prelazile Dunav potvruju i Augustove Res Gestae
(V, 30).
115
Sudei po kontekstu pojavljivanja u tekstu podatak se odnosi na razdoblje nakon
to je Tiberije Neron potinio Panoniju u ratu 12. 9. god. p. n. e. Mogue je pretpostaviti
da se ovo Augustovo spominjanje transdanubijskih pobjeda upravo odnosi na pobjede M.
Vinicijana na Dunavu i njegov pohod u dubinu Transdunabije. Sljedei podatak o rimskom
prelasku Dunava i prodoru u dubinu Transdanubije donosi Flor (II, 29) koji spominje
izvjesnog Lentula kao osobu zaduenu za borbu protiv Sarmata. Inae u ovom periodu su
voene sporadine borbe sa Sarmatima na dunavskoj granici, pa je par godina ranije Lucije
Gal (Lucius Gallus) pobijedio Sarmate, i protjerao ih preko Dunava.
116
2.4 MARCVS SERVILIVS
Epigrafski spomenik otkriven 1980. god. u Posukom Gracu detektira ime jo jednog legata
propretora. Rije je o izvjesnom Marku Serviliju (Marcus Servilius), koji je pripadao
jednom drevnom rimskom gensu, iz kojeg je potekao veliki broj rimskih dunosnika.
117
Na
osnovi samoga teksta natpisa, ne bi se mogla dati preciznija datacija namjesnikovanja
Marka Servilija. Nakon zavretka Velikog Ilirskog ustanka, vie manje se moe pratiti
redoslijed legata Gornjeg Ilirika, tako da jedino doba koje ostaje na raspolaganju za
legatstvo Marka Servilija jeste doba izmeu legatstava Marka Vinicija i Valerija
112
Narod ilirsko panonskog jezika (Osos Pannonica lingua), Tac. Ger. 43. Ovaj podatak ukazuje i na prisustvo
ilirskih Panona sjeverno ne samo od Drave, nego i od Dunava. Naalost, o ovoj enklavi Panona sjeverno od Dunava se
raspolae sa vrlo malo podataka. O ilirskom problemu i odnosu Ilira i Panona, kao njihove subkomponente v. Mesihovi,
2007 A:83 90; 99 101; Isto, 2007:87 138. Zanimljivo je da Josip Flavije (Bello iud., II, XVI, 4), prenosei govor
Heroda Agripe II, Panone definira kao Ilire : Pa Iliri, nadalje, ije se podruje protee izmeu Dalmacije i Istera, zar se
oni ne pokoravaju maloj eti od dvije legije koje im jo pomau da odbijaju napade Daane.
113
Narod keltske etnike pripadnosti, ali sa izrazitim interakcijama sa dakim svijetom. Caes. de bell. gall. VI, 25; Ptol.
Geo. III, 8
114
I pored niza uspjenih rimskih pohoda u ova transdunabijska podruja, Rimljani naalost radi sticaja nesretnih
okolnosti, izuzev u Dakiji, nisu uspostavili svoju provincijsku upravu u dubini Transdunabije.
115
Pannoniorum gentes, qua[s a]nte me principem populi Rpmani exercitus numquam ad[it], devictas per Ti.
[Ne]ronem, qui tum erat privignus et legatus meus, imperio populi Romani s[ubie]ci protulique fines Illyrici ad r[ip]am
fluminis Dan[uv]i. Citr[a] quod [D]a[cor]u[m tra]n[s]gressus exercitus meis a[u]sp[icis vict]us profligatusque [es]t, et
pos[tea tran]s Dan[u]vium ductus ex[ercitus me]u[s] Da[cor]um gentis im[peri]a p[opuli] R[omani perferre coegit].
116
117
O gensu Servilia v. Smith W, 1867, III:792 794; PIR, 1897/1898, II:225 229; Keune Groag Kind - Fluss.
Stein. - Mnzer.,- PWRE, col. 1759 - 1822;Dodig, 2003:233 - 234
26
Mesalinusa. Tako bi se moglo pretpostaviti da je Marko Servilije bio guverner Ilirika u
periodu 4 - 5. god. n. e., znai prije poetka ustanka, sa zvaninom titulom naziv legatus
Augusti propraetore.
FONTES
1. Epigrafski spomenik iz Posukog Graca
118
MSERVILIOCF CO / VIIVIREPVLON LEG / PR PR / CAESARIS AVGV
M(arco) Servilio C(ai) f(ilio) co(n)[s(uli)] / VIIvir(o) epulon(um) leg(ato) / pr(o) p(aetore)
/ Caesaris Augu[sti]
Marku Serviliju, sina Gaja, septemvira epulona
119
, legata propretora Cezara Augusta
Slika 2.4.1
Preuzeto iz Dodig, 2003:247, T. I, sl. 1
Za 3. god. n. e. konzuli su bili Lucije
Elije Lamia (Lucius Aelius Lamia) i
izvjesni Marko Servilije, sin
Marka.
120
Nejasno je u kakvom su
odnosu Marko Servilije, sin Gaja i
Marko Servilije, sin Marka. Ako je
rije o greci kod Kasija Diona u
navoenju imena oca, onda bi se
moglo sa vie vjerovatnoe tvrditi da
su konzul za 3. god. n. e. i legat
propretor ista osoba. U suprotnom,
ako je rije o dvije osobe, moda su
familijarno vezane. Po R. Dodigu
(2003, 234) : najvjerojatnije je
Marko Servilije s posukog natpisa
identian s konzulom iz 3. godine
po. Kr. Markom Servilijem....
118
Dodig, 2003:233 234 i Tbl. I, sl. I., na str. 247.
119
Epuloni su, u okviru rimskog religijskog sustava, bili kolegij sedmorice, i bili su jedan od etiri velika kolegija
rimskih sveenika (quattuor amplissima collegia). Dva najvanija su bili kolegiji pontifika i augura, a etvrti su bili
quindecemviri sacris faciundis. Epuloni su bili zadueni za organiziranje gozbi i javnih banketa za vrijeme festivala i
igara.
120
Cass. Dio, uvod u LV. knjigu. O njemu v. PIR, 1897/1898, II:226 - 227
27
Marko Servilije (legat Ilirika) bi mogao biti i unuk Gaja Servilija, triumvira monetales
(jednog od trojice zaduenih za kovanje novca).
121
Strateka taka u Posukom Gracu = u AL BiH oznaena kao Gradina (Grad), Gradac,
Posuje, je imala dugi naseobeni kontinuitet trajanja od ranog bronanog doba pa sve do
ranog srednjeg vijeka. Sudei po nalazima, Posuki Grac je imao iznimno znaenje u
ranoantikoj historiji dubljeg jadranskog zalea, i prije izbijanja ustanka i nakon njegovog
zavretka. Na njemu se nalaze rimske ruevine koje vjerojatno predstavljaju ostatke
rimskog obrambenog i utvrenog objekta, i mogue je da je imao i svoje mjesto u
borbenim operacijama za vrijeme ustanka. Ako bi se nastanak natpisa M. Serviliju koji je
naen u blizini gradine na Posukom Gracu datirao prije ustanka onda je ova taka i prije
izbijanja ustanka predstavljala vanu rimsku poziciju u Iliriku. Gradina u Posukom Gracu
se nalazi prilino u kontinentalnoj unutranjosti i teko bi bilo pretpostaviti da se ona
nalazila u rukama Rimljana u toku cjelokupnog trajanja ustanka. Vjerojatno je ova rimska
pozicija, koja je moda predstavljala jedan od Velejevih detamana veterana, bila zauzeta u
poetku ustanka, mogue ve u toku pokreta Batona Dezitijatskog prema Saloni. U tom
sluaju Rimljani su ponovo preuzeli ovu poziciju tek za vrijeme zadnjih mjeseci ustanka, i
to zahvaljujui nastupanju kolone koju je predvodio Marko Emilije Lepid.
Ako su ustanici zauzeli Posuki Grac, a suprotno tvrditi bi bilo prilino nelogino sa
obzirom da su se ustanici pred Salonom mogli nai jedino ako su prije toga oistili
zalee od rimskih i prorimskih posada i sastava, onda su oni morali zatei i spomenik i
natpis podignut M. Serviliju, ako je on uostalom uope i podignut prije poetka rata. Radi
toga se postavlja pitanje da li je tada taj kip uniten kao uostalom i drugi elementi rimskog
prisustva ili su moda bili poteeni. injenica da natpis posveen M. Serviliju nije naen
na samoj gradini navodi na pretpostavku da je on moda bio (nasilno?) uklonjen sa same
gradine na kojoj bi se eventualno nalazio u okviru utvrene rimske pozicije. Tom prilikom
je spomenik uniten a sauvao bi se samo natpis (postament) mogueg spomenika i to
baen u okolno zemljite, odakle je sluajno iskopan 1980. god. Poto je taj njegov, u
odnosu na gradinu, eksterni smjetaj (prilikom otkrivanja) posljedica nasilnog, razarakog
djelovanja postavlja se pitanje kada se to desilo. Pitanje takve datacije je vrlo teko
odrediti, ali nipoto nije za odbaciti ni vrijeme ustanka, odnosno konkretnije 6. god. n. e.,
kada je Posuki Grac pao u ruke ustanika.
122
Na Posukom Gracu je naen i jedan fragment natpisa CIL III 13885 (p 2328,122)
posveen Marku Emiliju Lepidu (Marcus Aemilius Lepidus; konzul za 6. god. n. e.), osobi
koja je imala vrlo istaknutu zapovjedniku ulogu za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka
121
Dodig, 2003:234
122
Openito o Gradini u Posukom Gracu v. Fiala, 1893:145 151; Fiala, 1893 A:522; Radimsky, 1893:494; Wilkes,
1969:244; Ore, 1978:201 202; Bojanovski, 1988:121; Arheoloki leksikon, Tom III, 1988:264; Dodig, 2003:233-234
28
(posebno u zadnjoj fazi rata 9. god. n. e.).
123
Epigrafski spomenik Emiliju Lepidu je
postavljen nakon oficijelnog zavretka Velikog Ilirskog ustanka u septembru 9. god. n. e.
2.5 MARCVS VALERIVS MESSALLA CORVINVS MESSALLINVS
Posljednji legat Augusta propretor mirnodopske jedinstvene provincije Ilirik bio je Valerije
Mesalinus, konzul za 3. god. p. n. e.
124
On je bio sin vojskovoe, dravnika, govornika i
povjesniara graanskih ratova Marka Valerija Mesala Korvina (Marcus Valerius Messalla
Corvinus 64. god. p. n. e. 8. god. n. e.)
125
i Kalpurnije. Valerije Mesalinus je bio duboko
uvezan sa augustovskim reimom, a naao se i u rodbinskim vezama sa vladajuom
familijom. On je bio drugi mu Klaudije Marcele Mlae (Claudia Marcella Minor), kerke
Oktavije (sestre Oktavijana Augusta) iz njenog prvog braka sa Gajem Klaudijem Marcelom
Mlaim (Caius Claudius Marcellus Minor).
126
Iz ovog braka je proizaao Marko Valerije
Mesala Barbatus Mesalinus ija je kerka iz braka sa Domicijom Lepidom bila Valerija
Mesalina (20. 48. god. n. e.), trea supruga Klaudija. Valerije Mesalinus imao biolokog
brata (kojeg je adoptirao brat od njihove majke) Marka Aurelija Kotu Mesalinusa
Maksimusa (Marcus Aurelius Cotta Maximus Messallinus ).
127
Valerije Mesalinus je za
legata Ilirika postavljen prije 6. god. n. e., i kao osoba od iznimnog povjerenja
augustovskog reima i samog Tiberija, trebao je da da znaajan doprinos u predstojeem
napadu na Markomaniju. Meutim, ime Valerija Mesalinusa je u historiji Ilirika zauvijek
ostalo zabiljeeno zbog izbijanja Velikog Ilirskog ustanka u proljee 6. god. n. e.
123
]lio [...] / [... Le]pido [ : Patsch, 1915:32, fus. 1. i sl. 13; Wilkes, 1969:75; Dodig. 2003:234
124
O njemu v. PIR, 1897/1898, III:369 370; Dorothea von Lunzer, 1955, PWRE, VIII A, 1, col. 159 - 162
125
O ulozi Mesale Korvina u graanskim ratovima izmeu 43. i 31. god. p. n. e. v. App. de bell. civ. IV, 38, 136; V, 102-
103; 109; 112-113; Vell. II, LXXI, 1; Cass. Dio XLVII, 11, 4. Zanimljivo je da je Marko Valerije Mesala Korvin (konzul
sufektus za 31. god. p. n. e. umjesto Marka Antonija) bio vrlo angairan u vrijeme odvijanja Oktavijanove kampanje 35 -
33. god. p. n. e. i da je on bio taj koji je konano podinio ratoborne i nepomirljive Salase. (App. Ill. 17; Cass. Dio XLIX,
38, 3). Mesala Korvin je isto kao i Mecena imao svoj pjesniki kruok, u kojem se nalazio i Tibul. O Mesali Korvinu v.
Smith W., 1867, II:1051 1052; PIR, 1897/1898, III:363 368; Rudolf Hanslik, 1955, PWRE, VIII A, 1, col. 131 157;
Budimir - Flaar, 1963:294; 381 382; Mirkovi, 2003:44. Njegovom krugu, koji je ipak okupljao pjesnike slabijeg
kvaliteta u odnosu na Mecenin, pripadala je i jedna pjesnikinja Sulpicija, kerka Sulpicija Rufa, a po svoj prilici i neaka
Mesale Korvina.
126
Njen brat je bio Augustov omiljeni sestri Marcel (Marcus Claudius Marcellus (42. 23. god. p. n. e.).
127
Vell. II, CXII, 2 i v. Introduction u Loeb izdanje Ovidijevih Tristia i Ex Ponto, xii. O Mesali Korvinu i njegovim
sinovima Mesalinusu i Koti te njihovom patronskom i prijateljskom odnosu sa Ovidijem v. Introduction u Loeb izdanje
Ovidijevih Tristia i Ex Ponto, xi xiii i Velej Paterkul, 2006:267, nap. 585 587. Marko Aurelije Kota Maksim
Mesalinus (Marcus Aurelius Cotta Maximus Messalin), bioloki brat Valerija Mesalinusa (ali adoptiran u gens Aurelija)
je bio vrlo utjecajna osoba za vrijeme vladavine Tiberija. O njemu v. Smith W, 1867, I:868; PIR, 1897/1898, I:203-204
29
FONTES
Vell. II, CXII, 1 2 : Felix eventu, forte conatu prima aestate belli Messalini opus
mandandum est memoriae. 2 Qui vir animo etiam quam gente nobilior dignissimusque, qui
et patrem Corvinum habuisset et cognomen suum Cottae fratri relinqueret, praepositus
Illyrico subita rebellione cum semiplena legione vicesima circumdatus hostili exercitu
amplius viginti milia fudit fugavitque et ob id ornamentis triumphalibus honoratus est.
U prvom ljetu rata po svome sretnom ishodu, sluaju i pokuaju zapameno je
Mesalinusovo djelo. Ovaj mu, plemenitiji duhom nego rodom i najdostojniji da Korvina
ima za oca i da svoj nadimak ostavi svome bratu Koti, kao naelnik Ilirika sa XX. legijom
polu-popunjenom zbog iznenadne pobune i opkoljen od neprijateljske vojske, u bijeg je
natjerao vie od 20 000 neprijatelja, te je zbog toga poaen trijumfalnim ukrasima.
128
U ovom podatku Velej Paterkul uz panegirik Valeriju Mesalinusu, daje i informaciju o
pobjedi koju je on u ljeto 6. god. n. e. izvojevao sa polu-popunjenom XX. legijom nad
ustanicima. Velej titulira Mesalinusa kao naelnika (praepositus) Ilirika, to ukazuje da je
on bio namjesnik Ilirika. Na slian nain Velej titulira i Vibija Postumija, prvog
poslijeratnog namjesnika provincije Gornji Ilirik/Dalmacije (Vibius Postumus vir
consularis, praepositus Delmatiae).
129
Meutim, to ne znai da je oficijelni naziv
namjesnika Ilirika, u periodu neposredno pred izbijanje Velikog Ilirskog ustanka i odmah
nakon njegovog guenja, bio prepozit. U kontekstu Velejevog spominjanja termin prepozit
treba tumaiti u smislu opeg opisivanja upravne funkcije, a ne striktnog oficijelnog
naziva. Uostalom zvanini epigrafski spomenici koji spominju namjesnike od 14. god. n.
e., uvijek ih tituliraju kao legate propretore, a ne prepozite. Brojka od 20 000 ustanika koje
je pobijedio Mesalinus nije nerealna.
Cass. Dio LV, 29, 1 3 : io siu i
o s s i qu u ssi uu
o u s, i usio i qii q
i u u siq s i o u u u q,
i i iu s sq si uq i q qi
u u i, us s, s uu
o s u i sss i uPi
si s, ss su i i s.
128
Za svoje uspjehe vezane za zapovijedanje sa XX. legijom u ovim prvim okrajima sa ustanicima, Valerije Mesalinus
je tako odlikovan sa ornamenta triumphalia.
129
Vell. II, CXVI, 2
30
Dalmatinci, pritisnuti ubiranjem poreza, do sada su utili, iako nerado. Ali kada je Tiberije
pokrenuo svoju drugu kampanju protiv Germana, i Valerije Mesalinus, upravitelj
Dalmacije i Panonije u to vrijeme, je poslan sa njim, vodei sa sobom vei dio svoje
vojske. Dalmatincima je bilo nareeno da poalju kontingent, i kada su se radi ove svrhe
skupili zajedno, i vidjevi snagu svojih ratnika, oni nisu vie odlagali. Ali strastvenim
nagovaranjem Batona Dezitijatskog, na poetku se pobunila manjina, koja je porazila
Rimljane koji su poslani da im se suprotstave. I onda se kao posljedica ovog uspjeha i
ostatak pobunio.
Ovaj podatak Kasija Diona spada u jedan od najbitnijih, jer direktno ukazuje i na
namjesnitvo tadanje provincije Ilirik, ali i na uzroke i povod izbijanja Velikog Ilirskog
ustanka. U ovom podatku se Valerije Mesalinus titulira kao arhont Dalmacije i Panonije
(q i i q i ).
130
I u ovom kontekstu izraz arhont (koji se
moe na na jezik prevesti kao upravitelj, naelnik) treba razumijevati u smislu opeg
opisivanja, a ne oficijelne titule provincijskog namjesnika. Kasije Dion svoj iznimni opis
Velikog Ilirskog ustanka daje dva stoljea nakon je prestala postojati jedinstvena provincija
Ilirik, i kada su i nazivi Gornji i Donji Ilirik odavno zamijenjeni sa terminima Dalmacija i
Panonija. Radi toga Kasije Dion, u svome djelu, uvijek kada eli govoriti o jedinstvenoj
provinciji Ilirik koristi kovanicu Dalmacija i Panonija, jer u njegovo vrijeme Ilirik
poinje oznaavati zemljopisni prostor koji je znatno vei od onoga koji je na prijelazu
dviju era zauzimala jedinstvena provincija.
Cass. Dio LV, 30, 1 2 : u o s, i iq i sq
i s, s q q s, i o i s
uoq i u u si. is q uu o
q q iq, i su s, i ss uu s
s ssssq.
Kada je i Tiberije saznao o ovome, plaei se da bi oni mogli napasti Italiju, on se
povukao iz Germanije, poslavi Mesalinusa ispred i pratei ga sa veim dijelom svoje
vojske. Ali Baton je saznao za ovo pribliavanje i iako jo uvijek nije bio dobro, krenuo je
da presretne Mesalinusa. Iako se dokazao jaim od Mesalinusa u otvorenoj bici, on je
kasnije bio poraen radi postavljene zasjede.
Ovaj podatak se moe povezati sa Velejevim podatkom II, CXII, 2, jer govori o istom
dogaaju. Oba podatka daju jasniju sliku ta se desilo u ljeto 6. god. n. e. u sukobu
130
O Dionovom tituliranju Valerija Mesalinusa kao namjesnika i Dalmacije i Panonije v. Mesihovi, 2007:124 - 125
31
pobunjene vojske koju je predvodio Baton Dezitijatski i XX. legije pod komandom Valerija
Mesalinusa. im je saznao za ustanak velikih razmjera, Tiberije je zakljuio sporazum sa
Maroboudom, markomanskim kraljem. Kao prethodnicu koja je trebala da sa Dunava to je
mogue bre doe do Siscije/Siskije (kljunog grada u Iliriku) je poslao Valerija
Mesalinusa sa polu-popunjenom XX. legijom. Baton Dezitijatski je prilikom napada na
Salonu bio ranjen, ali je iako se nije bio u dovoljnoj mjeri oporavio, pokrenuo svoje snage
prema sjeverozapadu kako bi se suoio sa namjesnikom. Valerije Mesalinus je uspio da ue
u Siskiju prije Batona Dezitijatskog, ali je ipak dolo do dvije bitke izmeu ustanika i
Rimljana (vjerojatno juno od Siskije). U prvoj bici na otvorenom (koju Velej preuuje)
su bili uspjeni ustanici, a u drugoj vojnici Valerija Mesalinusa. Naravno, i u sluaju druge
bitke, Velej preuuje injenicu da su vojnici Valerija Mesalinusa pobijedili ustanike
zahvaljujui postavljenoj zasjedi, a ne u asnoj i herojskoj borbi na otvorenom polju.
Valerije Mesalinus je bio znaajna osoba i nakon Augustove smrti, pa je tako uzeo uea i
u senatskim diskusijama nakon Augustove smrti, kada je iznio (prema Tiberiju laskavi)
prijedlog da se treba i svake godine obnavljati zakletva na vjernost Tiberiju.
131
Mesalinus
se ponovo u vrelima sree u senatskim diskusijama nakon zavretka afere vezane za smrt
Germanika.
132
Tacit prenosi zanimljiv govor Mesalinusa kada se na jednoj od senatskih
sjednica pretresalo pitanje da li treba zabraniti namjesnicima provincija da sa sobom vode i
svoje supruge (to je bio prijedlog Aula Cecine Severa), Mesalinus je argumentirano bio
131
Tac. Ann. I, 8 : addebat Messalla Valerius renovandum per annos sacramentum in nomen Tiberii; interrogatusque a
Tiberio num se mandante eam sententiam prompsisset, sponte dixisse respondit, neque in iis quae ad rem publicam
pertinerent consilio nisi suo usurum, vel cum periculo offensionis: ea sola species adulandi supererat.
Mesala Valerije doda da treba obnavljati svake godine zakletvu na vjernost Tiberiju. Kada ga je Tiberije upitao da li mu
je on naloio da iznese taj prijedlog, odgovorio je da je to uinio po svojoj inicijativi, i da e se, u pitanjima koja se tiu
drave, rukovoditi samo svojim miljenjem, makar i postojala opasnost da nekoga uvrijedi. Samo je laskanje te vrste
preostalo.
132
Tac. Ann. III, 18 : atque idem, cum Valerius Messalinus signum aureum in aede Martis Vltoris, Caecina Severus
aram ultioni statuendam censuissent, prohibuit, ob externas ea victorias sacrari dictitans, domestica mala tristitia
operienda. addiderat Messalinus Tiberio et Augustae et Antoniae et Agrippinae Drusoque ob vindictam Germanici gratis
agendas omiseratque Claudii mentionem. et Messalinum quidem L. Asprenas senatu coram ercontatus est an prudens
praeterisset; ac tum demum nomen Claudii adscriptum est. mihi quanto plura recentium seu veterum revolvo tanto magis
ludibria rerum mortalium cunctis in negotiis obversantur. quippe fama spe veneratione potius omnes destinabantur
imperio quam quem futurum principem fortuna in occulto tenebat.
Isto tako, kada je Valerije Mesalin predloio da se u hramu Marsa Osvetnika postavi zlatni kip boga, a Cecina Sever da
se podigne rtvenik Osveti, car se usprotivio, govorei da se takve svetinje posveuju samo zbog pobjede nad spoljnim
neprijateljem, a nesreu u kui valja prekriti velom tuge. Mesalin doda da Tiberiju i Augustu, Antoniji i Agripini treba
javno iskazati zahvalnost to su osvetili Germanika, pri tome je propustio da spomene Klaudija. Lucije Asprena postavi
mu pred cijelim Senatom pitanje da li je to namjerno uinio. Sada bude dopisano i Klaudijevo ime. to god due
posmatram sadanjost i prolost, utoliko vie uviam kako su ljudi samo igrake u rukama sudbine i sluaja. Svako drugi
bi svojom slavom, onim to se od njega oekuje, ugledom, prije zasluio prijesto nego ovjek koga je sudbina, u potaji,
uvala za budueg cara.
32
protiv Cecininog prijedloga.
133
2.6 Veliki Ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e.
Poetkom 6. god. n. e. zapoela je velika vojna operacija kojom je Rimska drava
namjeravala da osvoji Markomaniju, kraljevstvo sjeverno od Dunava kojim je vladao
Maroboud. Osvajanjem Markomanije, bilo bi konano zaokrueno viedecenijsko
ostvarivanje strateke zamisli o utvrivanju granice rimskog svijeta na liniji rijeka Elba
(Laba) Dunav. Za zapovjednika svih trupa u pohodu na Markomaniju je odreen Tiberije,
tada ve (od 4. god. n. e.) Augustov usvojeni sin. Napad (sa 12 ili 13 legija i velikim
brojem auksilijarnih jedinica) je trebalo izvesti iz dva pravca :
a) Gaj Sentije Saturnin (Caius Sentius Saturninus) je trebao prevoditi vojsku koja je
trebala preko zemlje Hata, doline Majne i prolazei kroz Hercinsku umu da prodre
na zapadna podruja Markomanije.
b) Tiberije je osobno trebao predvodi napad sa obala Dunava, gdje se u prostoru
izmeu dananje Bratislave, odnosno ua rijeke Morave u Dunav, tj. Karnuntuma i
133
Tac. Ann. III, 34 : mox Valerius Messalinus, cui parens Messala ineratque imago paternae facundiae, respondit
multa duritiae veterum [IN] melius et laetius mutata; neque enim, ut olim, obsideri urbem bellis aut provincias hostilis
esse. et pauca feminarum necessitatibus concidi quae ne coniugum quidem penatis, adeo socios non onerent; cetera
promisca cum marito nec ullum in eo pacis impedimentum. bella plane accinctis obeunda: sed revertentibus post laborem
quod honestius quam uxorium levamentum? at quasdam in ambitionem aut avaritiam prolapsas. quid? ipsorum
magistratuum nonne plerosque variis libidinibus obnoxios? non tamen ideo neminem in provinciam mitti. corruptos saepe
pravitatibus uxorum maritos: num ergo omnis caelibes integros? placuisse quondam Oppias leges, sic temporibus rei
publicae postulantibus: remissum aliquid postea et mitigatum, quia expedierit. frustra nostram ignaviam alia ad vocabula
transferri: nam viri in eo culpam si femina modum excedat. porro ob unius aut alterius imbecillum animum male eripi
maritis consortia rerum secundarum adversarumque. simul sexum natura invalidum deseri et exponi suo luxu,
cupidinibus alienis. vix praesenti custodia manere inlaesa coniugia: quid fore si per pluris annos in modum discidii
oblitterentur? sic obviam irent iis quae alibi peccarentur ut flagitiorum urbis meminissent.
Onda je uzeo rije Mesalin sin, Valerije Mesalin, kod koga se osjeao odsjaj oevog besjednikog dara, i odgovori da su
mnogi stari i strogi obiaji ublaeni i promjenjeni nabolje. Rim sada ne opsjedaju neprijatelji kao nekada, provincije nisu
vie neprijateljska zemlja. Za iskljuivo enske potrebe ne odvaja se mnogo sredstava, to ne optereuje ni buet njihovih
mueva, a jo manje saveznika. U svemu ostalom, potrebe ena iste su kao i potrebe njihovih mueva, i ne vidim ime to
one ometaju poslove u vrijeme mira. Jasno je : u ratu ovjek mora da ima slobodu kretanja. Ali kada se poslije ratnih
napora vrati kui, ima li ljepeg odmora od onog koji mu prua ena? Neke su, veli, astoljubive ili pohlepne. Pa ta! A
zar i sami magistrati nisu robovi raznih strasti? Hoemo li stoga prestati da aljemo ljude u provincije? Kae da mueve
esto iskvare njihove rave ene, a zar su oni neoenjeni ljudi poteni? Nekada su prihvaeni Opijevi zakoni, jer je to
zahtijevalo vrijeme i prilike u zemlji. Kasnije su ti zakoni umjereni i ublaeni, jer se uvidjelo da je ovako bolje. Uzalud
pokuavamo da nae slabosti nazivamo drugim imenima. Mukarac je kriv ako ena pree granice. Ali nema nikakvog
smisla da zbog jednog ili dvojice slabia, oduzmemo muevima njihove drugarice u dobru i zlu, i da istovremeno bia
koja su po prirodi slaba napustimo i prepustimo njihovoj sklonosti ka raskoi i poudi drugih ljudi. Teko je sauvati
istou braka i onda kada mu stalno bdije nad njom. ta e se desiti ako tokom vie godina, ivjei gotovo kao da su
razvedeni, supruzi zaborave na vjernosti? Greke do kojih drugdje moe doi, treba ispravljati tako da se ne izgube iz vida
skandali koji mogu izbiti u Rimu
33
Vindobone (Be) nalazila glavna i najbrojnija koncentracija legijskih (7 ili 8 legija)
i auksilijarnih trupa predvienih za napad na Markomaniju. Ove legije su uglavnom
povuene sa podruja provincije Ilirik (sa koje je i zapoinjao napad sa juga).
Koordinirani napad iz dva pravca je zapoeo u proljee 6. god. n. e., i trupe su ve poele
uspjeno prodirati u markomansko bohemijsko podruje, kada je u Tiberijevo
zapovjednitvo stigla iznenaujua informacija o velikom ustanku koji je izbio u dubokoj
unutranjosti Ilirika i irio se kao vatrena buktinja koja je gutala sve pred sobom.
Iliri balkanske unutranjosti su ve decenijama ranije bili pokoreni i primorani da uu u
sastav rimskog imperija. Kao i ostali domorodaki narodi irom rimskog provincijalnog
domena, peregrini Ilirika (Delmati, Japodi, Mezeji, Dezitijati, Naredi, Pirusti, Breuci,
Oserijati, Dicioni, Deuri, Dindari, Ardijejci, Daorsi, Deretini, Melkumani, Glindicioni,
Sikuloti, Jasi, Andizeti, Amantini, ... itd...) su bili organizirani na osnovu autonomnih,
narodnosnih politikih jedinica (peregrinskih civitates). Ali bez obzira na svoju unutarnju
autonomiju (to je ukljuivalo i pravo na sopstvene institucije), peregrinske civitates su bile
obavezne i da izmiruju itav niz obaveza. U prvom redu rije je bila o plaanju direktnih
poreza (zemljarine/tributum solis i glavarine/tributum capitis), kao i izmirivanju itavog
niza indirektnih nameta. U tome pogledu za ilirske domorodce je posebno bila teka pojava
skupog novca, koja je bila karakteristina za ekonomski zaostalije provincije, sa slabije
razvijenom robno novanom privredom. Fiskalne obaveze su se morale namirivati
gotovim novcem, to je domorodce dovodilo u nezavidnu ekonomsku i financijsku
poziciju, jer se irom Ilirika osjeao deficit novca u opticaju. Poto je novca bilo manje, on
je postao skup i moralo se mnogo vie dati robe u naturi kako bi se dolo do odreene
novane vrijednosti i koliine nego to bi to bio sluaj sa onim oblastima u kojima je
cirkulirao razvijeni robno novani sustav. To je indirektno dovelo do toga da su porezi,
carine i druge financijske obaveze bili znatno tee optereenje za domorodce, nego to je to
izgledalo na prvi pogled. Domorodci su morali i da Rimskoj Dravi i pohlepnim zakupcima
koji su dolazili iz svih krajeva Imperije prepuste svoja rudna bogatstva. Posebno su oblasti
dananje Bosne bile zanimljive Rimljanima zbog njihovih rudnika zlata (u Gornjoj Bosni
dolina rijeke Fojnice, Gornjem Vrbasu), srebra (podruje dananje Srebrenice), eljeza
(Japra u zapadnoj Bosni i dijelovi Gornje Bosne). A i rimska provincijalna uprava se nije
ustruavala da se prekomjerno bogati na raun domaeg, sve siromanijeg stanovnitva
sluei se svim sredstvima, a od ilirskih naroda je i oduzimana zemlja kako bi se na nju
naselili kolonisti i veterani imperijalnih vojski. Pored svih nevolja domae stanovnitvo
zapadnog Balkana je bilo iskoritavano i od stranih trgovaca i zelenaa koji su doli pratei
rimske legije, a koji su isisavali sve to je bilo vrijedno, a sa ovih podruja su tekle i rijeke
robova u Italiju i provincije Italije. Od domorodaca se zahtijevalo da po pozivu alju i
svoje regrute i vojne jedinice kao pomone trupe koje e zajedno sa rimskim legijama
ratovati irom tada poznatog svijeta. I u vrijeme svoje nezavisnosti i za vrijeme prvih
decenija rimske vladavine, ilirski narodi su bili meusobno podijeljeni uzajamnim
sumnjiavostima, suparnitvima pa i mrnjom i neprijateljstvom, osobinama koje su
34
Rimljani znali vrlo dobro iskoristiti kada su pokoravali zapadni Balkan. Ali nakon decenija
sustavnog i obilnog iskoritavanja, u domorodcima se sve vie nagomilavalo
nezadovoljstvo, frustracije i bijes prema eksploataciji, dok je istovremeno raslo i uvjerenje
da je potrebno da se istupi i to zajedniki.
Sada se samo ekao povod i on je ubrzo naao u regrutaciji domorodaca koji su trebali otii
u daleke sjeverne ume i planine kako bi i oni dali svoju krv na pijedestalu Rimske
Imperije. August je izdao naredbu da se izvri i mobilizacija ilirskih auksilijara, kako bi bili
upueni na markomansko bohemijsko bojite. Kada su legije predvoene Tiberijem ve
prelazile Dunav, u dubokoj bosanskoj unutranjosti negdje u Gornjoj Bosni, na podruju
ilirskog naroda Dezitijata (koji su kao i drugi ilirski narodi imali svoju peregrinsku civitas)
okupila se regrutovana domorodaka vojska (u formi pomonih, auksilijarnih trupa) kako
bi odatle bila odaslana na ratite. Meutim skupljena vojska, vidjevi svoju snagu, je
istupila protiv Rima. Predvoena lokalnim dezitijatskim politikim i vojnim dunosnikom
Batonom, regrutovani domorodci su se okrenuli protiv rimskih oficira i lokalnog rimskog
garnizona koji su vrlo brzo likvidirani. Vijest o pobuni je vrlo brzo obila zapadni Balkan i
Panoniju i mnotvo drugih ilirskih naroda se pobunilo. Openarodni ustanak se nevienom
brzinom irio po svim stranama provincije Ilirik, a ustanici su bez milosti unitavali lokalne
veteranske garnizone, koloniste i sve ono to ih je podsjealo na rimsku vlast, ukljuujui i
omraene, grabeljive trgovce i zelenae. Poto su sa ovih podruja na Dunav neto ranije
bile povuene sve rimske regularne vojne snage, nije trebalo dugo da ustanici zagospodare
velikim podrujem i eliminiraju rimsku upravu. Nedugo nakon to je pobuna izbila na
dezitijatskom podruju, pojavilo se novo sredite ustanka kod naroda Breuka, koji su ivjeli
u sjeveroistonoj Bosni i istonoj Slavoniji, na ijem se elu nalazio njihov vojskovoa isto
po imenu Baton. Tako se razbuktao rat koji e trajati pune tri i po godine i ugroziti i samu
Imperiju i zaustaviti njeno napredovanje za vrijeme Augusta.
Baton Dezitijatski je prvo planirao zauzeti Salonu, glavni grad provincije Ilirik, ali napad
nije uspio, a i sam Baton Dezitijatski je bio ranjen jednim projektilom. Nakon toga se
ustanika vojska razdvojila. Jedan dio je krenuo prema jugu sa ciljem da presijee cestu Via
Egnatia. Ova kolona je uspjela da prodre u teritoriju koja je pripadala provinciji
Makedoniji i da oko ceste vodi borbe sa promjenljivim uspjehom. Drugi dio ustanike
vojske je osobno predvodio Baton Dezitijatski, koji se oporavio od ranjavanja, i ova kolona
je krenula prema sjeverozapadu i gradu Siskiji/Sisciji, bitnoj stratekoj taki. Kada je vijest
o velikom ustanku dola do Tiberija, on je shvatio da je rije o novom tekom ratu.
Pravilno procijenivi da nije mogue voditi borbe na dva fronta i to u sendviu izmeu
pobunjenih Ilira i Markomana, Tiberije je sklopio mirovni sporazum sa Maroboudom i
povukao je trupe sa markomansko bohemijskog podruja. Ispred svojih nastupajuih
legija koje je povlaio sa Dunava, kao prethodnicu je poslao XX. legiju koju je predvodio
Valerije Mesalinus. Ova prethodnica je uspjela da u Sisciju ue prije trupa Batona
Dezitijatskog. Do sukoba vojski koje su predvodili Baton Dezitijatski i Valerije Mesalinus
je dolo juno od Siscije, i to prilikom jednu bitku su dobili ustanici, a drugu Rimljani.
35
Istovremeno sa deavanjima u dinarskom pojasu Ilirika, panonski ustanici predvoeni
Batonom Breukim pokuali su zauzeti Sirmij (Sirmium, dananja Srijemska Mitrovica).
Ali ovaj grad je uspio odbraniti Aul Cecina Sever (Aulus Caecina Severus), zapovjednik
granice Mezije. U pomo snagama Cecine Severa su uskoro dole i trake snage koje su
predvodili kralj Remetalk i njegov brat Raskoporis. Nakon ustanikih neuspjeha da zauzme
glavna tri oslonca rimske vlasti u Iliriku (Salona, Siscija i Sirmij), Baton Dezitijatski je
shvatio da je potrebno ujedinjenje svih ustanikih snaga i stvaranje zajednikog vojno
politikog Saveza. Radi toga je otiao na breuko panonsko podruje je kreiran
zajedniki Savez. Prva zajednika akcija novoformiranog Saveza je bilo zauzimanje i
utvrivanje na planini Alma (dananja Fruka Gora). Protiv njih je Cecina Sever poslao
trake saveznike jedinice koje je predvodio njihov kralj Remetalk, koji je bio najvaniji
rimski saveznik u ratu. Po Dionu, ustanici su poraeni tom prilikom od strane trakih
jedinica koji su inili neku vrstu prethodnice Cecine Severa, kojem su se opet te zdruene
ustanike jedinice snano odolijevale prilikom drugog napada koji su pokrenule rimske
jedinice. Olakavanju pozicija ustanikog Saveza na istonoj bojinici tada je doprinio i
upad Daana i Sarmata, pa je Cecina Sever morao povui trupe da se suprotstavi ovom
upadu. Po Kasiju Dionu, ustanici su jo jednom provalili u Makedoniju, ali ovaj put vie
orijentirano prema istoku. Ovaj napad su uspjeli da zaustave traki kralj Remetalk i njegov
brat Raskiporis.
Dolaskom Tiberija u Sisciji (koja e biti glavni tab protu-ustanikih aktivnosti skoro do
samoga kraja rata), nastupilo je vrijeme reorganizacije rimske vojne sile na zapadnoj
bojinici. To odlaganje rimske ofanzivne akcije, su iskoristili ustanici da proire svoju
teritoriju do duboko na zapadnom pravcu du rijeke Kupe pa skoro do Kvarnera i granica
Italije. Izbijanje i naglo irenje ustanka je od poetka izazvalo i nervozu, pa i strah i paniku
u Rimu i Italiji. Po Veleju Paterkulu August je na senatskoj sjednici izjavio da ako se ne
poduzmu krajnje mjere da e neprijatelj za deset dana biti pred Rimom. Iako je bilo
nesumnjivo pretjerivanje da e se ustanici nai pred Rimom, ipak je preduzet itav niz
vanrednih mjera :
1. Pozvani su veterani.
2. Imuni graani i mukarci i ene, su prema visini svoje imovine, morali da daju
odreeni razrez u mukim robovima sposobnim za vojnu slubu (koje bi Drava
oslobaala kako bi odmah nakon oslobaanja bili unovaeni i ukljueni u armiju)
te i 6-mjeseni troak njihovog izdravanja, obuke i opremanja.
3. Zatraena je i sluba senatora i vitezova za ratne potrebe, to je i obeano.
4. Tiberije je dobio od Drave izvanredna ovlatenja, i postao je glavnokomandujui
svih protu-ustanikih snaga u Iliriku (Itaque ut praesidium ultimum res publica ab
Augusto ducem in bellum poposcit Tiberium).
134
Poto tadanja rimska politika i
134
Vell. II, CXI, 2; Svet. Tib. 16
36
upravna praksa nije u potpunosti diferencirala vojne i civilne dunosti, sa
izvanrednim ovlatenjima Tiberije nije bio samo vrhovni vojni komandant na
podruju Ilirika, nego je imao i kompletnu upravu. To je praktino znailo i
privremenu suspenziju institucije legata provincije Ilirik.
135
U zimu 6/7. god. n. e. (kada je dolo do ponovljenog napada na Makedoniju) podruje pod
kontrolom ustanikog Saveza je doivjelo svoj vrhunac, i prualo se od zone sjeverno od
Via Egnatia pa sve do porjeja rijeke Kupe, i od Drave pa sve do jadranske obale, sa tim da
su se rimske pozicije jo uvijek drale u gradovima kao to su Salona i Narona, moda i
Epidaurum i Lissos, te na otocima. Ustaniki Savez nije mogao osvojiti jadranske gradove i
otoke jer nije raspolagao sa mornaricom. Savezu na ijem elu su se kao kolegijalne
vrhovne vojvode nalazila dvojica Batona (jedan Dezitijatski i drugi Breuki), prikljuio se
vei dio ilirskih naroda provincije juno od Drave, ukljuujui i Delmate i Piruste. Sudei
po veronskom epigrafskom natpisu Rimu su ipak ostali lojalni Liburni i narodnosno jezgro
Japoda, dok su se japodske zajednice u irem podruju Pounja prikljuile ustanikom
Savezu. Ustaniki Savez je raspolagao sa velikom vojnom silom od vie od 100 000 110
000 boraca , uglavnom u pjeadiji ali u konjici. Kao iskusan vojskovoa, Tiberije je rano
shvatio da se ustaniki Savez Ilirika ne moe brzo poraziti, jer su ustanici nakon dostizanja
zenita svoje moi, preli na strategiju koja se sastojala od primjene gerilsko partizanske
vojne taktike i utvrivanja u niz gradinskih naselja. Radi toga je Tiberije odluio da
primjeni dugotrajnu strategiju iznurivanja u kojoj bi nizom kaznenih ekspedicija nanosio
tetu u ljudima i resursima ustanikoj strani. Glavna bojita na koja je Tiberije prebacio
teinu svojih operacija bili su ravniarsko, panonsko podruje i sjeverozapadno bojite
(zona juno Siscije). Cilj mu je bio da izmori protivnika, i da ga primora na pregovore ili
predaju. Ali kako bi mogao da izvede ovu strategiju Tiberije je morao raspolagati sa
brojnim i snanim vojnim snagama. Radi toga su ve od 6. god. n. e. zapoela prebacivanja
135
Po Veleju Tiberije je bio vojvoda (dux) ovoga rata i vjerojatno ova vojvodska ovlatenja nisu sadravala samo vojna
pitanja vezana za Ustanak, nego su obuhvatala i kompletnu vlast i upravu nad pobunjenim podruje. Samim tim je logino
pretpostaviti da su ona u sebe apsorbila i ovlatenja dotadanjeg provincijskog legata Ilirika. Ali, ako se vrela malo
preciznije promatraju, moglo bi se i tvrditi da je u kratkom periodu od izbijanja ustanka pa do dodjele specijalnih
ovlatenja Tiberiju, Valerije Mesalinus ipak smatran legatom Ilirika u institucionalnom i punom kapacitetu. Uostalom da
je Mesalinus u tim prvim mjesecima ustanka jo smatran legatom Ilirika, moda bi govorila i injenica da je bio taj koji je
zapovijedao sa prethodnicom koja se sukobila sa ustanicima juno od Siscije (Vell. II, CXII, 1 2; Cass. Dio LV, 30, 1 -
2). U tom sluaju bi bilo sasvim logino da je on bio taj koji je odreen da vodi prethodnicu prema ustanikim snagama.
Ipak je oficijelna dodjela specijalnih ovlatenja za rat u Iliriku donijela novu upravno- zapovjednu situaciju na terenu i
ini se da se uloga Valerija Mesalinusa ve u samom poetku Ustanka aptom transformirala iz provincijskog legata u
jednog od rimskih viih zapovjednika na terenu, zaduenog za odreeni dio oruanih snaga i eventualno odreeno
podruje (operativnog djelovanja?). Uostalom, on je ve za vrijeme otpoinjanja markomanske kampanje (koja je
zapoinjala sa glavnim udarom sa prostora Ilirika) bio subordiniran Tiberiju, kao vrhovnom autoritetu kompletne ove
operacije. To bi praktino znailo da zvaninog provincijskog legata Ilirika, sa svim onim to ta institucija podrazumijeva,
praktino vie nema bar za naredne dvije godine. U ovom sluaju je nepoznato da li je Valerije Mesalinus nakon dodjele
Tiberiju specijalnih ovlatenja bar formalno zadrao titulu legata Ilirika. Moda Tiberijeva ovlatenja (nesumnjivo
nadreena Valeriju Mesalinusu) nisu apriori iskljuivala formalno egzistiranje institucije legata Augusta propretora za
Ilirik., bar do ljeta 6. god. n. e.
37
velikog broja trupa sa svih strana Drave u Ilirik. Rimljani e u toku ovog troipogodinjeg
rata angairati po Svetoniju ak 15 legija i isto toliko auksilijarnih snaga, a Velej Paterkul
govori i o 10 000 pozvanih veterana i velikom broju dobrovoljaca (rije je poglavito o
onim osloboenim robovima koji su unovaeni). Na osnovi svih ovih podataka bi se moglo
tvrditi da je Rimska drava za vrijeme rata u Iliriku angairala moda ak i do 190 000
vojnika. O znaenju i teini rata dovoljno govori injenica da su se u rimskom
zapovjednitvu nalazila skoro sva vienija imena tadanje elite. Na osnovi izvorne grae
znamo da su u ratu 6 - 9. god. n. e. od viih rimskih zapovjednika uestvovali i Tiberije,
Germanik, Aul Cecina Sever, Valerije Mesalinus, Plaucije Silvan, Marko Lepid, Gaj Vibije
Postumije (Caius Vibius Postumus). Lucije Apronije (Lucius Apronius), a nailazi se po
imenu spomenuto i na Lucija Elija Lamija (Lucius Aelius Lamia). Mogue je da su u ratu
uestvovali i kasniji namjesnici ilirskih provincija Junije Blez (Iunius Blaesus) i Publije
Kornelije Dolabela (Publius Cornelius Dolabella).
Meutim, strateka zamisao koju je poeo primjenjivati Tiberije, a koja se zasnivala na
dugotrajnom ratu iscrpljivanja nije nailazila na oduevljenje kod Augusta. Izbijanje i
irenje ustanka je koincidiralo i sa prvom znaajnijom krizom augustovskog reima,
ukljuujui i pojavu gladi i poveanje cijena. Odugovlaenje sa ratom se sve vie osjealo
kao breme koje je ugroavalo augustovski reim. Veliki gubici i teke borbe su kao
posljedicu imale da se sve vie poinje javljati i odreena opozicija Augustovim mjerama,
posebice njegovom porodinom zakonodavstvu. Nakon stabilizacije situacije na zapadnu
bojinicu je stiglo pojaanje koje je predvodio Germanik,
136
sin Druza i Antonije (kerke
Marka Antonija i Oktavije) a u kojem se nalazio i Velej Paterkul. Ovo pojaanje je trebalo
da na borbenu pozornicu dovede novog Augustovog favorita Germanika koji je i oenio
Agripinu Stariju, kerku Agripe i Julije Starije. August se nadao da e Germanik na
ilirskom bojitu stei odreeno iskustvo. Ipak ni prisustvo odlunijeg, pa i brutalnijeg
Germanika nije moglo da narui Tiberijevu osnovnu strateku zamisao. Tako su rimske i
pomone trupe upuivane u akcije pustoenja, koja su zahvatila uglavnom panonsko
podruje i sjeverozapadno bojite. U toku 7. god. n. e. ustanike snage su se utvrdile na
monte Claudio., vjerojatno brdsko planinskom pojasu dananje sredinje Slavonije
(Psunj Papuk Krndija - Dilj). Ipak za 7. god. n. e. je najvanija velika ofanzivna akcija
koja je pokrenuta sa istone bojinice, na koju je bio doao Marko Plaucije Silvan (Marcus
Plautius Silvanus) dovodei trupe iz Azije. Plaucije Silvan i Cecina Sever su pokrenuli
veliki broj trupa (pet legija, auksilijarne jedinice, Traane), sa kojima su se trebali probiti
kroz panonsko podruje sjeverno od Save i spojiti se sa zapadnom bojinicom. Ve na
poetku svoga pokreta, kada su se vojnici nalazili u privremenom logoru kod Vulkajskih
movara (srednji tok rijeka Bosuta - Vuka) rimske i pomone trupe su bile iznenada
napadnute od velike mase ustanika. Bitka koja je uslijedila po svojim karakteristikama i po
136
Prije svoje adopcije 4. god. n. e. Nero Claudius Germanicus, a poslije ulaska u porodicu Julija Cezara Germanicus
Julius Caesar
38
broju angairanih snaga spada u red veih bitaka rimske vojne povijesti. Opis bitke daju i
Velej Paterkul i Kasije Dion. Prilikom napada ustanikih snaga, pomone i trake jedinice
su bile potuene i natjerane u bijeg i situacija je postala vrlo opasna po rimsku stranu.
Izgleda da su i sami rimski zapovjednici Plaucije Silvan i Aul Cecina pred samu bitku
poinili niz taktikih previda. Situaciju kod Vulkajskih movara spasili su sabranost,
hrabrost, vrline i sposobnost obinih vojnika-legionara. Oni nisu samo uspjeli izdrati
ustanike jurie nego su izvrili i kontra-napad i tako izvukli pobjedu iz oajne situacije i
ujedno spasili svoje zapovjednike od sramote poraza. Nakon toga je istona borbena grupa
mogla da nastavi nastupanje prema Tiberiju u Sisciji. I u jesen 7. god. n. e. dolo je do
spajanja dviju velikih borbenih grupa rimskih oruanih snaga, i kreiranja privremenog
tabora sa enormnim vojnim sastavom. U njemu su se tako nalazile vojne snage od ukupno
deset legija (pet Tiberijevih i pet Cecinih i Silvanovih), vie nego 70 kohorti, 10 ala
konjanitva, i vie nego 10 000 veterana, i veliki broj dobrovoljaca i brojno konjanitvo
trakog kralja. Nakon toga, Tiberije je trupe ponovo razdvojio i one iz istone borbene
grupe je vratio natrag, uz eskort trupa sa zapadne bojinice. Ovim prolaskom velike mase
vojnika dodatno je razarano panonsko podruje sjeverno od Save. Nakon toga se Tiberije
vratio u Sisciju i vojsku rasporedio u zimovalita. Vie manje podudarno sa ovim
periodom i Germanik je pobijedio Mezeje.
U 8. god. n. e. konano je dolo do realiziranja Tiberijeve dugorone strategije sa pojavom
pukotina u ustanikom Savezu. Teko dvoipogodinje ratovanje je doprinijelo da se na
ustanikoj strani, izloenoj ubitanom i stalnom unitavanju resursa i ljudi, pone
pojavljivati demoraliziranost, pa i defetizam i kalkulanstvo. Tada se i pokazuje, i pored
nastojanja Batona Dezitijatskog (koji je bio idejni tvorac Saveza i njegov najodaniji
reprezent), da su centrifugalne sile i unutarnji partikularizmi i pojedinani ipak bili jo
uvijek i previe izraeni da bi se Savez mogao smatrati koherentnom i prepoznatljivo i
funkcionalno jedinstvenom silom. Prvi koji je pokuao da iznae neki partikularni izlaz iz
ove situacije bio je izvjesni lokalni poglavica iz podruja juno od Siscije po imenu
Skenobard. On je stupio u kontakt sa Manijem Enijem (Manius Ennius) komandantom
rimskog garnizona u Sisciji radi eventualne promjene strane u sukobu, ali kako izgleda ovaj
pokuaj konspiracije nije uspio. Ipak sljedea konspiracija koju je jedan od poglavara
ustanka imao sa Tiberijem e imati mnogo tee i gore posljedice i uveliko e predestinirati
dalji tok ustanka.
Jo u toku 8. god. n. e. vrhovni vojvoda Baton Breuki je stupio u tajne pregovore sa
Tiberijem. Batonu Breukom, koji je bio najvaniji zapovjednik ustanikog Saveza u
panonskom podruju je sigurno bilo dosta rata, koji je nanio do tada golemu tetu junoj
Panoniji. On je bio i stariji od Batona Dezitijatskog i sigurno je bio manje sklon nastavku
sukoba, i naklonjeniji pregovorima i kompromisu. Tiberije je ovu situaciju vrlo diplomatski
umjeno iskoristio. Njemu je bilo u interesu samo da podijeli ustaniki Savez i iz rata
izbaci panonsku komponentu ustanku, i u cilju toga bio je spreman na dosta ustupaka
Batonu Breukom. Ipak Baton Breuki se u svome naumu predaje morao suoiti sa jakom
39
opozicijom unutar Breuka i panonskih ustanika. Opoziciju predaji i sporazumu sa
Rimljanima predvodio je Pines, koji je inae bio kralj Breuka. Baton Breuki se obraunao
sa Pinesom, tako to ga je uhapsio i isporuio Rimljanima. Sa svoje strane je izvrio 3.
VIII. 8. god. n. e. simboliku predaju panonskih trupa Tiberiju i Rimu na obali (u donjem
toku) rijeke Bosne (....apud flumen nomine Bathinum...).
137
Ovaj podatak se nalazi u djelu
Veleja Paterkula (koji je bio neposredni svjedok navedenih zbivanja na rijeci Bosni) i rije
je o najstarijem do sada poznatom podatku u kome se spominje drevno bosansko ime (ali
za rijeku, ne za zemlju). Za uzvrat to je napustio ustaniki Savez, Tiberije je ostavio
Batonu Breukom autonomiju i dopustio mu da vlada nad Breucima. Bez obzira na
eliminiranje Pinesa, Baton Breuki se ipak suoio sa tim da je morao potvrivati svoj
autoritet u nizu breuko panonskih zajednica (jer je bilo dosta neslaganja sa njegovom
oportunistikom politikom i uzurpacijom vlasti). Za to vrijeme Baton Dezitijatski je
odluio da kazni izdaju i kolaboraciju sa neprijateljem i pripremio je brzu akciju, kako bi
povratio Panoniju u ustaniki tabor. U jesen 8. god. n. e. sa brojnim i snanim trupama je iz
dinarskog pojasa brzo i iznenadno prodro u junu Panoniju, postavio je klopku Batonu
Breukom (koji je obilazio navedeno podruje kako bi potvrivao svoju vlast) i pobijedio
ga je u bici. Baton Breuki se sklonio u oblinje gradinsko naselje, koje je Baton
Dezitijatski dao opsjedati (vjerojatno u dananjem tuzlanskom podruju). Ubrzo su sami
stanovnici naselja izruili nekadanjeg vrhovnog vojvodu ustanikog Saveza drugom
vrhovnom vojvodi Batonu Dezitijatskom. Nakon toga je Baton Dezitijatski sazvao
vojniku/narodnu skuptina koja je trebala suditi i presuditi Batonu Breukom pod
optubom za izdaju. Vojnika/narodna skuptina je izglasala smrtnu kaznu i Baton Breuki
je na licu mjesta pogubljen. Nakon toga dolo je do ponovnog podizanja Panonije na
ustanak, ali je uslijedila brza i uinkovita reakcija trupa pod zapovjednitvom Plaucija
Silvana i dolo je do sloma organiziranog otpora u panonskom bazenu. Baton Dezitijatski
uvidjevi rasulo panonskog fronta, povukao se sa preostalim jedinicama u dinarsko
podruje, pri tome dodatno utvrujui strateke take na prvoj bojinoj liniji kako bi
sprijeio dublji rimski prodor u unutranjost dinarskog pojasa.
Pad Panonije, i u Rimu i u Italiji je doekan kao obnova augustovskog reima, koji je
poeo da se nagriza uslijed tekoe dugog rata i krize koja je se tada pojavila. Ustanak je na
svjetlo dana vrlo brzo na svjetlo dana iznio sve negativnosti i proturjeja toga sustava, a
poela su se javljati i nezadovoljstva augustovskom politikom i zakonodavstvom, posebno
porodinim zakonima. Upravo radi toga je pobjeda u Panoniji bila veliko olakanje za ve
ostarjelog Augusta, koji je poetkom Ustanka doivio i vrlo neugodno preslagavanje
odnosa u sopstvenoj familiji, koje je zavrilo protjerivanjem Agripe Postuma (jedinog
preostalog Augustovog biolokog unuka). Kako bi se pobjeda pokazala i stanovnitvu
Rima i Italije, u prijestolnicu je pozvan pobjednik Tiberije kojem je prireen velianstven
137
Vell. II, CXIV, 4; CIL X, 6638 : III C TI AVG IN LYRICO VIC; EDCS : http://oracle-vm.ku-
eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
40
doek. Izgleda da je August smatrao da je padom Panonije tei dio posla uspjeno zavren i
da je obraun sa ustanicima u dinarskom pojasu tehniko pitanje koje se moe izvesti bez
veih tekoa.
Zapovjednitvo na terenu je praktino preuzeo Germanik, koji je u kasnu zimu i rano
proljee 9. god. n. e. zapoeo ambicioznu ofanzivu u iroj zoni Pounja, kojom je
namjeravao razbiti odbrambenu liniju i prodrijeti u ustaniku unutranjost i tako se
ovjekovjeiti kao onaj koji je uguio ustanak. Meutim, stvari su se odvijale znatno tee po
Germanikove elje. Za razliku od Tiberija koji je tedio svoje vojnike, vodio strpljivu
politiku i duboko promiljene borbene operacije, Germanik kao znatno mlai je elio brzu
pobjedu i nije se previe obazirao na rtve. Germanikova Pounjska operacija se na osnovi
podataka Kasija Diona uglavnom zasnivala na zauzimanju gradinskih naselja Splonum,
Raetinum i Seretion. Iako je uspio da zauzme ova tri naselja, Germanikove trupe su
pretrpile goleme gubitke, posebno prilikom bitke za Raetinum gdje su se ustanici bili
posluili jednom vrlo vjetom varkom kojom su izbacili iz stroja prvi napadaki ealon.
Gubici u vojnicima, resursima i vremenu su bili toliki da je ofanziva prekinuta, a poela su
se javljati i vojnika nezadovoljstva na granici sa otvorenom bunom. Radi toga se Tiberije
povratio na zapadnobalkansko ratite. On je reorganizirao trupe, i pripremio ih za konani
udar na preostalo ustaniko podruje. Nova ofanziva je zapoela poetkom ljeta 9. god. n.
e., i izvodila se sa velikim brojem trupa sinkronizirano iz tri pravca. Jednom je zapovijedao
Marko Lepid, drugom Plaucije Silvan a treu je imao pod neposrednim svojim
zapovjednitvom i u njoj se nalazio i Germanik. Plaucije Silvan je predvodio napad
istonim pravcem i kretao se du istonih dijelova Ilirika, Tiberije je zajedno sa
Germanikom vodio trupe zapadnim dijelom Ilirika i njihov cilj je bilo unitavanje
sredinjeg vodstva ustanka na elu sa Batonom Dezitijatskim i izbijanje u zalee Salone, a
Marko Lepid je sa svojom kolonom nadirao sredinjem pravcem pa sve do doline Neretve.
Dok su Silvan i Lepid savladavali lokalne ustanike zapovjednike i njihove snage, Tiberije
i Germanik su pratili Batona Dezitijatskog do u dubinu ustanikog podruja, ali ga nisu
uspijevali zarobiti. Negdje na putu prema jadranskom zaleu, od glavnine Tiberijevih trupa
se odvojio dio vojske na elu sa Germanikom koji je upuen u podruju dananje sredinje
i Gornje Bosne.
Baton Dezitijatski se utaborio u delmatskom uporitu Andetrij (sjeverno od dananjeg
Splita), gdje je ubrzo stigao i Tiberije sa svojom vojskom. Vidjevi bezizlaznu situaciju i
slom organiziranog otpora ustanikog Saveza i u dinarskom pojasu, Baton Dezitijatski je
stupio u pregovore sa Tiberijem. Meutim, Delmati stacionirani u Andetriju su odbili
sporazum i predaju i nastavili su sa otporom, pa je Baton Dezitijatski sa svojom
neposrednom pratnjom napustio Andetrij i sklonio se u okolno podruje. Nakon toga je
dolo do vrlo teke bitke za Andetrij, u kojoj je Tiberije, i pored nezgodne taktike pozicije
(ustanike snage su se nalazile i u okolici, a ne samo u utvrene u Andetriju) u kojoj se
nalazio, ipak pobijedio. Posljednja vea bitka u ustanku se desila kod legendarne Ardube,
gradinskog naselja koje jo uvijek nije lokalizirano. Arduba je bila posljednje preostalo
41
ustaniko uporite u koje se sklonio i veliki broj izbjeglica, ali i prebjega koji su iz redova
rimske armije (uglavnom iz reda tzv. dobrovoljaca, auksilijara i plaenika) preli na
stranu Ilira. Ove prebjege su Rimljani smatrali obinim dezerterima. Pred Ardubu je sa
velikom vojskom stigao Germanik. Mukarci Ardube su odluili da se mirnim putem
predaju Germaniku, emu su se suprotstavili ovi prebjezi, jer za njih po rimskim zakonima
ne bi bilo nikakve milosti. Ali, ene Ardube za razliku od svojih mukaraca, pridruile su
se prebjezima i odbile su predaju, jer su one udjele za slobodom i bile spremnije da pate i
podnesu bilo koju drugu sudbinu nego da padnu u ropstvo. U Ardubi je izbila surova
unutranja borba i prebjezi su u njoj bili nadjaani i zarobljeni, i samo su neki od njih
uspjeli da pobjegnu. Ali ene Ardube nisu se eljele pokoriti ni volji Rimljana ni eljama
mukaraca Ardube koji su sada mislili samo kako da sauvaju vlastite ive glave. I u tim
trenucima ene Ardube su pokazale jedno od najveih herojstava u historiji ovjeanstva
jer su sa svojom djecom skakale ili u vatre koje su plamtile Ardubom ili su se strmoglavile
u rijeku koja je tekla ispod Ardube.
Vidjevi konaan kraj Baton Dezitijatski se u septembru 9. god. n. e. predao Tiberiju. Na
upit rimskog vojskovoe i budueg cara zato su se pobunili Baton Dezitijatski je
odgovorio;Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za uvare vaih stada ne pse ili
pastire, nego vukove. Time je i zvanino zavren Veliki Ilirski ustanak koji je Svetonije
nazvao najteim ratom nakon punskih ratova, i koji je do krajnjih granica napregao
augustovski reim u njegovoj posljednjoj deceniji. Pojedine manje grupe su se i dalje
nastavljale suprotstavljati rimskom vlasti, ali e vremenom ta akcija i u Panoniji i u
dinarskom pojasu sve vie liiti na hajduiju i razbojniku djelatnosti (latrones).
138
138
Kasije Dion govorei o padu ustanike Panonije u jesen 8. god. n. e., navodi da su i nakon sloma organiziranog otpora
u panonskom bazenu djelovale pojedine grupe hajduka, ujedno konstatirajui da se fenomen hajduije posebno istie kod
ovih naroda (misli na stanovnike ilirskih zemalja). Cass. Dio LV, 7. Kasije Dion je bio namjesnik Dalmacije 224 - 226.
god. n. e. (prije je bio namjesnik Afrike), a Gornje Panonije (Pannonia Superior) 226 - 228. god. n. e., pa je sigurno imao
dobar uvid u sigurnosno stanje u ovim provincijama, koje nije bilo na zadovoljavajuem nivou. I njegov otac M.Kasije
Apronijan (M. Cassius Apronianus) bio namjesnik Dalmacije vjerojatno 185 god. n. e. Iako se Dionov podatak direktno
odnosi na panonski bazen, hajduka djelatnost razbijenih ostataka nekadanje ustanike sile, se sigurno odvijala i na
dinarskom pojasu. Ta hajduija u prvo vrijeme nije imala samo razbojniki karakter, nego je treba promatrati i kao neku
vrstu otpora lokalnih peregrinskih zajednica. Hajduke grupe su, kako bi mogle djelovati, morale uivati podrku i kod
odreenih slojeva civilnog stanovnitva koje im je sluilo kao jataci. Na udaru hajduka su se nalazili Rimljani i drugi
stranci, ali mogue i oni domorodci koji su postajali romanofilski rapoloeni ili su aktivno i otvoreno saraivali sa
rimskom upravom. Borba protiv hajduka u ilirskim zemljama nije nimalo jednostavna. Brdsko-planinski karakter Gornjeg
Ilirika sa gustim umama, kao i slaba saobraajna mrea (bez rimskih puteva u unutranjosti) su bili saveni habitus za
male skupine hajduka i njihove operacije. I Donji Ilirik je pruao dobre uvjete za hajduku aktivnost, sa svojim
sporadinim brdsko-planinskim zonama, ali i umskim i movarnim pojasevima u samim panonskim ravnicama. Ta
slabija sigurnosna situacija u ilirskim provincijama je vjerojatno prvih godina nakon Ustanka, u prilinoj mjeri
zaokupljala provincijske i lokalne vlasti i njihov represivni aparat. Glavni nosilac borbe protiv hajdukih skupina su u u
tim godinama bile tamo jo uvijek prisutne vojne jedinice i garnizoni legijskog ili auksilijarnog karaktera. Inae e
organizirana razbojnika (hajduka) djelatnost na prostorima ilirskih provincija biti kronini problem i u narednim
periodima. O hajduiji na tlu ilirskih provincija v. Mesihovi, 2009 A.
42
Nesumnjivo je Veliki Ilirski ustanak bio prilino traumatina epizoda za tadanje
stanovnike Zapadnog Balkana (pa i za samu Rimsku dravu). Iz troipogodinjeg rata, Ilirik
i njegove domorodake politije su izale sa velikim stupnjem pretrpljenog razaranja i
pustoenja te ljudskim i materijalnim gubicima. Demografski pad je bio izniman, i procjena
gubitaka u ljudstvu kod ustanike mase bi iznosila moda i preko 30 % (ubijeni, odvedeni u
ropstvo, umrli uslijed neborbenih posljedica rata), dok bi kod pojedinih naroda kao
Dezitijata i Pirusta ovaj procent bio i znatno vei i moda se kretao oko 50 %. Ovakvi
veliki gubici nisu nikada vie zabiljeeni u historiji ratovanja na Zapadnom Balkanu.
139
Uz
vidljivo prorijeenu populaciju, i domorodaka elita je prilino stradala, pa se pored
pogibija, jedan njen dio naao i u zarobljenitvu. Infrastruktura Ilirika juno od Drave je
bila unitena, ukljuujui i veliki broj naselja koja su zauvijek nestala. Veliki broj
domorodakih gradinskih naselja je bio uniten, domicilni privredni kapaciteti (uglavnom
stoarstvo) su bitno smanjeni. Domorodaka infrastruktura, kao i ona koju su izgradili
rimska vlast i kolonisti u unutranjosti prije 6. god. n. e. bili su u potpunosti razoreni. U
kasnom ljetu i prvim danima jeseni, ilirske zemlje (posebno one u dinarskom pojasu) bile
su prepune okupacionih trupa, da bi se tek nakon dolaska vijesti o Teutoburkoj katastrofi
(u jesen 9. god. n. e.) vei dio legija pokrenuo prema zapadnim provincijama i frontu na
Rajni. Okupacione trupe su se gotovo sigurno logistiki opskrbljivale na raun poraene
populacije. Nisu samo domorodake zajednice stradale, jer su u velikoj mjeri stradali i
kolonisti i drugi stranci, doseljeni u kontinentalnu unutranjost za vrijeme prvog razdoblja
rimske vladavine od 33. god. p. n. e. do 6. god. n. e. Stranci (kolonisti, veterani, trgovci,
avanturisti ... itd...) su najvie nastradali za vrijeme samog izbijanja Ustanka i njegovog
irenja. Nesumnjivo e biti potrebni veliki napori kako bi se prostor Ilirika obnovio.
Razdoblje ustanka je predstavljalo i konani raskid Ilirika sa prahistorijskim i
protohistorijskim tradicijama i konaan ulazak u historijsko doba. Sa septembrom 9. god. n.
e. je tako zavrio 238 godinji ilirski otpor Rimu.
140
Ipak i pored nevienih stradanja Tiberije je od predaje Batona Dezitijatskog nastupio sa
pomirljivom politikom. Domorodake autonomne peregrinske civitates nisu ukinute niti
unitene, pa su tako svoje postojanje nastavile i dezitijatska i delmatska i breuka i
mezejska i ostale domorodake politije. Naravno, stupanj njihove autonomije je smanjen, a
kontrola rimskih vojno civilnih dunosnika poveana. Eksploatacija domaih resursa je
nastavljena, o emu slikovito govori Florov podatak o namjesniku Postumiju koji je
obnovio iskoritavanje rudnih bogatstava Dalmacije. Ipak, uvidjei ranije greke rimske
uprave, Tiberije je vjerojatno pristupio i odreenim reformama koje su za cilj imale
poboljanje rimske uprave i olakavanje tereta koje je moralo podnositi domae
139
O to demografskom stanju ilirskih zajednica u I. st. n. e. v. Mesihovi, 2007:741 - 772
140
Joseph, Bello iud., II, XVI, 4 : A Dalmatinci, koji su toliko puta svoju slobodu branili, i posle svakog poraza samo
skupljali snagu za nove ustanke, zar oni sada ne miruju potpuno, i to samo pod jednom rimskom legijom.
43
stanovnitvo.
141
To je ukljuivalo i potovanje domorodakih civitates, ali i pokuaje
pribliavanja i usaivanja tekovina grko rimske mediteranske civilizacije do u dubinu
ilirskih zemalja. U tom kontekstu je potrebno promatrati i dolazak legata Publija Kornelija
Dolabele, ija je namjesnika uprava u Gornjem Iliriku/Dalmaciji od 14. do 20. god. n. e.
predstavljala jedno od boljih perioda u turbulentnoj i poglavito nesretnoj historiji Zapadnog
Balkana, i koju su obiljeili veliki i monumentalni infrastrukturni radovi, obnova Provincije
i kultiviranje domorodakog naina ivota. Radi nenadane katastrofe u Germaniji,
142
Tiberijev trijumf nad Ilirikom je odgoen sve do kraja 12. ili poetak 13. god. n. e. i u
njemu su izloeni zarobljenici, ukljuujui i Batona Dezitijatskog, ratni plijen i slikovne
prikaze pobijeene zemlje. Baton Dezitijatski je nakon svoje predaje izgleda imao dostojan
odnos od strane rimskih dunosnika, u prvom redu Tiberija. Nakon trijumfa Baton
Dezitijatski je interniran u italijanski grad Ravenu, sa dovoljno darova i bogatstva koje mu
je uruio Tiberije i koji su mu omoguavali relativno luksuzan i udoban boravak u Italiji.
141
Poto se Tiberije, kao glavni rimski vojni zapovjednik u zadnje dvije decenije augustovskog reima, najvie suoavao
sa posljedicama loih upravljanja nad provincijama, on je za vrijeme svoje vladavine preuzeo na sebe i reguliranje i
stvaranje snoljivijih i prihvatljivijih uvjeta koji su mogli garantirati stabilnost i funkcionalnost Drave i provincija.
142
Samo par dana nakon predaje Batona Dezitijatskog, u Teutoburkoj umi u Germaniji su unitene tri rimske legije
pod zapovjednitvom zlosretnog Kvintilija Vara. Ali Rimska Drava, nakon tekog trogodinjeg rata sa pobunjenim
Ilirima, nije raspolagala ni sa dovoljno ljudstva,ni potencijala, a ni volje da u imperijalno okrilje vrati pobunjene
Germane. Osloboditelj Germanije i nacionalni heroj Njemake Arminije iz naroda Heruska je tako uspio u svome naumu,
jer se Tiberije, Augustov posinak i budui nasljednik odluio samo na saniranje tete na obalama Rajne, ali ne i na
opsenu operaciju ponovnog osvajanja Germanije izmeu rijeka Rajne i Labe. Tako su Veliki Ilirski ustanak i bitka u
Teutoburkoj umi bili i simbolika prekretnica u voenju rimske vanjske politike sa ofenzivnog na defanzivni karakter.
Ali za razliku od Rajne i germanskih zemalja koje su skoro itav sljedei decenij kontinuirano proveli u ratnom stanju (sa
nizom rimskih pohoda istono od Rajne), ilirski prostor od Jadrana do Dunava je uao u doba pacifiziranja, reguliranja
odnosa, obnove, ali i odvijanja zamanih pretvorbenih projekata.
44
3. Legati Gornjeg Ilirika od zavretka Velikog Ilirskog
ustanka do 42. god. n. e.
3.1 Podjela provincije Ilirik
143
Provincija Ilirik (provincia Illyricum) je na prijelazu dviju era zahvatala kompletno
podruje Zapadnog Balkana i pruala se kroz panonsko podruje sve do Dunava. Nakon
samo jedne decenije, literarna i epigrafska izvorna graa potvruje postojanje sada dvije
provincije nastale disolucijom nekada jedinstvene Provincije ili bar separacijom jednog
dijela njene teritorije. Ali ta ista izvorna graa koja potvruje postojanje dviju provincija,
ne daje nikakvih direktnih podataka o vremenu oficijelne disolucije, razlozima i procesu
same separacije.
Govorei o razdoblju pobune panonskih
144
i rajnskih legija 14. god. n. e., neposredno
nakon preuzimanja vlasti od strane Tiberija, Velej spominje i Publija Kornelija Dolabelu
kao osobu koja upravlja primorskim dijelom Ilirika (Cuius curam ac fidem Dolabella
quoque, vir simplicitatis generosissimae, in maritima parte Illyrici per omnia imitatus
est.).
145
Iako nije precizno reeno da je Dolabela legat primorskog Ilirika, jasno je iz
konteksta itavog Velejevog pasusa da je on upravo to. To bi znailo da stvarno 14. god. n.
e. postoji nova upravna jedinica u statusu rimske carske provincije a koja obuhvata
primorski Ilirik (odnosno podruja koja gravitiraju dinarsko jadranskom pojasu). Za istu
godinu, u istom odjeljku ali neto prije u samom tekstu, Velej spominje i Kvinta Junija
Bleza (Quintus Junius Blaesus), a za kojeg se zna (na osnovi podataka Tacita i Kasija
Diona) da je u tome periodu bio namjesnik podruja na kojem je dolo do pobune panonske
armije.
146
Po Veleju Paterkulu pobunile su se legiones, quae in Illyrico erant (legije
koje su u Iliriku bile).
147
Meutim, poto znamo da je primorski Ilirik (u kojem su tada kao
stalni legijski garnizon bile stacionirane VII. i XI. legija) bio tada miran, znai da je i po
Veleju (iako on to izriito ne kae) postojao neki drugi Ilirik, kao neka druga zasebna
cjelina u odnosu na primorski Ilirik. Tacit, koji svoje Anale pie znatno kasnije u odnosu na
Veleja, je konkretniji u terminolokom odreenju pobunjenih legija i upravno
143
O tome v. Mesihovi, 2010; Isto, 2010 B:100 104.
144
Panonski legijski garnizon 14. god. n. e. su sainjavale VIII. Augusta, VIIII. Hispana i XV. Apollinaris
145
Vell. II, CXXV, 5
146
Vell, II, CXXV, 1 5; Tac. Ann. I, 16 - 30; 46 - 47; 52; Cass. Dio LVII, 4
147
Vell. II, CXXV, 1
45
provincijalnog podruja na kojem su bile stacionirane.
148
Za njega su se pobunile panonske
legije (odnosno panonska armija) u Iliriku (in Illyrico. Pannonicos exercitus).
149
Tacitovo vrelo za opis pobune panonskog legijskog garnizona 14. god. n. e. sigurno je za
nominiranje provincije u kojoj se nalaze panonske legije upotrebljavalo tadanji oficijelni
naziv. Kasije Dion, koji u svome djelu ne koristi naziv Ilirik za provinciju koja postoji
poetkom nove ere, kae da se pobunila panonska armija (Eu s o i i s
g iq u).
150
Bitno svjedoanstvo o disoluciji i oficijelnim imenima separiranih provincija u najranije
doba njihove funkcionalne egzistencije nude i dva epigrafska spomenika nastala u doba
Dolabeline uprave. Tako se slubeni naziv provincije vjerojatno nalazio zapisan i na
natpisu CIL III, 1741 iz Cavtata/Epidaura koji su civitates provincije Gornji (H)ilirik
posvetili legatu propretoru P. Korneliju Dolabeli. Sudei po ovom natpisu Dolabela je
upravljao provincijom koja je nosila oficijelni naziv Gornji Ilirik (Illyricum Superior;
kasnije nazvan Dalmacija/Dalmatia), pa je logino oekivati da je drugi dio Ilirika (koji
obuhvata panonski bazen juno od Dunava) i koji je postao zasebna provincija nosi
oficijelni naziv Donji Ilirik (Illyricum Inferior; kasnije nazvan Panonija/Pannonia.). Poto
sa obje nove provincije upravljaju legati i u njima se nalaze znatne vojne snage, one su od
jedinstvene provincije Ilirik, naslijedile i status carskih provincija. Na solinskom natpisu
CIL III, 3198a (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156 = CIL III, 3200 (p 2328,19)= CIL III,
10158 = ILJug I, 262 ( sa datacijom 16/17. god. n. e.) govori se da se jedna od cesti
izgraenih za vrijeme uprave Dolabele pruala od kolonije Salonead fines provinciae
Illyrici cuius viai millia passus sunt CLXVII. Po natpisu ovu cestu su izgradili veksilijari
VII. i XI. legije, znai iz sastava gornjoilirskog/dalmatinskog garnizona. Po ovome se vidi
da granicu Dolabeline provincije sa ilirskim imenom, a do koje ide ova cesta treba traiti
znatno junije od vanjske, sjeverne granice nekada jedinstvene provincije Ilirik.
151
Izvorna graa, posebno epigrafska, a zatim i literarna (u prvom redu Velej Paterkul
152
i
Tacit
153
) kada govori o dvije provincije nastale disolucije jedinstvene provincije Ilirik u
prvo vrijeme njihove egzistencije jasno spominju njihovo iliriko ime. To pokazuje da su
148
O odnosu ilirskog prema panonskom i dalmatinskom u Tacitovim Analima v. Mesihovi, 2007:118 119.
149
Tac. Ann. I, 46 47; 52.
150
Cass. Dio LVII, 4, 1
151
Ta toka bi se nalazila na 167 rimskih milja (izmeu 245 251 km, zavisno na koliko odreivali rimsku milju u
modernim duinskim mjerama) od Salone.
152
Vell. II, XCIX, 5; CXII, 2; CXVI, 3; CXXIII, 1, CXXV, 1; 5.
153
Tac. Ann. I, 5; 46; 52. U I. knjizi Tacitovih Anala (16; 31; 52) izraz panonski se uglavnom koristi kao naziv za
legije/armiju koja se pobunila 14. god. n. e. u Iliriku, dok se samo na jednom mjestu (47) koristi izraz Panonija.
46
izrazi Gornji i Donji Ilirik u to vrijeme bili oficijelnog karaktera za dvije nove provincije.
To to u sebi nose i termin Ilirik, jasno pokazuje da su one nastale u isto vrijeme.
154
Naelno gledano provinciji Gornji Ilirik su pripale oblasti i civitates dinarskog i
primorskog pojasa, a Donji Ilirik je dobio panonske oblasti i porjeja Save, Drave i
Dunava. Provincija Gornji Ilirik se sastojala od tri konventa (conventus). Na osnovi
Naturalis historia (139 - 144) od Plinija Starijeg unutarnji raspored u Gornjem Iliriku je
izgledao na sljedei nain :
155
a) Skardonitanskom konventu su pripadali Japodi i 14 liburnskih civitates
(Liburnorum civitates XIIII).
b) Salonitanskom konventu su pripadali Delmati, Deuri, Dicioni, Mezeji,
Sardeati.
c) Naronitanskom konventu su pripadali Kerauni, Daorsi, Dezitijati,
Dokleati, Deretini, Deremisti, Dindari, Glindicioni, Melkumani, Naresi,
Scirtari, Sikuloti, Vardaei/Ardijejci, Ozueji, sjeverni Partheni, Kavi,
Hemasi, Astiti, Arinisti, Labeati, Pirusti... itd.).
156
154
To se moe uporediti sa podjelom Panonije 103. god. n. e. na Gornju (Superior) i Donju (Inferior) Panoniju, te Mezije
(za cara Domicijana) isto na Gornju i Donju. Praktina priroda Rimljana vjerojatno se nije puno zamarala sa
nominiranjem novih provincija, te je u sluaju podjele nekada jedne provincije na dvije esto koristila termine Superior i
Inferior.
155
Plinije Stariji je koristio rezultate zvaninog popisa iz sredine I. st. n. e., ali moe se sa velikom vjerojatnoom
smatrati da je raspored peregrinskih civitates po konventima iz sredine I. st. n. e., identian sa stanjem iz druge decenije
nove ere. O analizi podataka Plinija Starijeg o Zapadnom Balkanu, instituciji dekurija i vrelima koje je on koristio v.
Mesihovi, 2007:51 55; 277 283; Isto, 2011:13; Isto, 2011 E.
156
Plin. NH , 139 144 : 139. Arsiae gens Liburnorum iungitur usque ad flumen Titium. pars eius fuere Mentores,
Himani, Encheleae, Bulini et quos Callimachus Peucetios appellat, nunc totum uno nomine Illyricum vocatur generatim.
populorum pauca effatu digna aut facilia nomina. conventum Scardonitanum petunt lapides et Liburnorum civitates XIIII,
ex quibus Lacinienses, Stulpinos, Buristas, Olbonenses nomineare non pigeat. ius Italicum habent ex eo conventu Alutae,
Flanates, a quibus sinus nominatur, Lopsi, Varvarini inmunesque Asseriates, et ex insulis Fertinates, Curictae. 140.
cetero per oram oppida a Nesactio Alvona, Flanona, Tarsatica, Senia, Lopsica, Ortoplinia, Vegium, Argyruntum,
Corinium, Aenona, civitas Pasini, flumen Telavium, quo finitur Iapudia. insulae eius sinus cum oppidis praeter supra
significatas Absortium,Arba, Crexi, Gissa, Portunata. rursus in continente colonia Iader, quae a Pola CLX abest, inde
XXX Colentum insula,XLIII ostium Titi fluminis. 141. Liburniae finis et initium Dalmatiae Scardona in amne eo XII
passuum a mari. dein Tariotarum antiqua regio et castellum Tariona, promunturium Diomedis vel, ut alii, paeninsula
Hyllis circuitu C, Tragurium civium Romanorum, marmore notum, Siculi, in quem locum Divus Claudius veteranos misit,
Salona colonia ab Iader CXII. 142. petunt in eam iura viribus discriptis in decurias CCCXLII Delmatae, XXV Deuri,
CCXXXVIIII Ditiones, CCLXVIIII Maezei, LII Sardeates. in hoc tractu sunt Burnum, Andetrium, Tribulium, nobilitata
proeliis castella. petunt et ex insulis Issaei, Solentini, Separi, Epetini. ab his castella Petuntium, Nareste, Oneum. Narona
colonia tertii conventus a Salona LXXX p., adposita cognomins sui fluvio a mari XX p. M. Varro LXXXVIIII civitates eo
ventitasse auctor est; 143. nunc soli prope noscuntur Cerauni decuriis XXIIII, Daversi XVII, Desitiates CIII, Docleatae
XXXIII, Deretini XIIII, Deraemistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIIII, Melcumani XXIIII, Naresi CII, Scirtari
LXXII, Siculotae XXIIII populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius quam XX decuriis. praeter hos tenuere
tractum eum Ozuaei, Partheni, Cavi, Haemasi, asthitae, Arinistae. 144. a Narone amne C p. abest Epidaurum colonia. ab
Epidauro sunt oppida civium Romanorum Rhizinium, Acruium, Butuanum, Olcinium, quod antea Colchinium dictum est,
a Colchis conditum, amnis Drino superque eum oppidum civium Romanorum Scodra ab mari XVIII, praeterea multorum
47
Donjem Iliriku, odnosno Panoniji isto po NH su pripadali : Sereti, Serapili, Jasi, Andizeti,
Kolapijani, Breuci, Arvijati, Azali, Sirmijci i Amantini, Belgiti, Katari, Kornakati, Eravisci,
Herkunijati, Latobici, Oserijati, Varcijani, Taurisci, Skordisci.
157
Za razliku od Gornjeg
Ilirika, sjevernija panonska provincija je bila etniki mozaik poglavito iliro-panonskih i
keltskih zajednica. Zanimljivo je napomenuti da je granina linija koju su Rimljani
uspostavili izmeu dvije ilirske provincije najprirodnija granica na Zapadnom Balkanu u
toku njegove historije.
158
Radi toga i nije udo da je rije o upravno teritorijalnoj granici
koja je najdue trajala u historiji Zapadnog Balkana. Uostalom, radi te svoje zemljopisne
prirodnosti, provincija Gornji Ilirik/Dalmacija je bila i upravno - administrativna pojava
koja najdue nije mijenjala niti modificirala svoje teritorijalni obujam za vrijeme
cjelokupne historije na Zapadnom Balkanu.
Potrebno je navesti da gornjoilirska provincija nije bila sastavljena samo od peregrinskih
civitatesa koje su uivale odreene stupnjeve autonomije, nego su se u njoj nalazile i
teritorije zajednica rimskih graana (kolonije, municipiji i oppidum civium romanorum) i
ager publicus (rudnici, vojni logori, dravna zemljita i dr. ) Rimski graani na tlu
provincije, posebno oni koji su bili neitalskog porijekla pripadali su uglavnom tribusima
Sergia i Tromentina.
Osnovni razlog podjele Ilirika na Gornji i Donji (a ne njegovo obnavljanje u cjelini) je
vjerojatno bio slian i onima koji su doveli do podjele Mezije za Domicijana i Panonije za
Trajana; bolja, efikasnija i bra uprava na podruju koje je ili sumnjive lojalnosti ili od
iznimne strateke vrijednosti. U sluaju Gornjeg Ilirika ta strateka vrijednost bi bili
njegovi resursi (posebice rudna bogatstva) i blizina Italije, a u sluaju Donjeg Ilirika rije bi
bila o odranju dunavske granice i komunikacija. Legati propretori Gornjeg i Donjeg Ilirika
su imali, u ime cara Augusta i Tiberija --
159
vrhovna vojna, civilna i sudbena ovlatenja
na mandatnom podruju.
Graeciae oppidorum deficiens memoria nec non et civitatium validarum: eo namque tractu fuere. Labeatae, Senedi,
Rudini, Sasaei, Grabaei; proprieque dicti Illyri et Taulanti et Pyraei retinent nomen. in ora Nymphaeum promunturium.
Lissum oppidum civium Romanorum ab Epidauro C p.
157
Plin. NH , 147 148 : 147. Inde glandifera Pannonia, qua mitescentia Alpium iuga per medium Illyricum a
septentrione ad meridiem versa molli in dextra ac laeva devexitate considunt. quae pars ad mare Hadriaticum spectat,
appellatur Delmatia et Illyricum supra dictum; ad septentriones Panonia vergit. finitur inde Danuvio. in ea coloniae
Emona, Siscia. amnes clari et navigabiles in Danuvium defluunt Draus e Noricis violentior, Saus ex Alpibus Carnicis
placidior,CXX intervallo: Draus per Serretes, Serapillos, Iasos, Andizetes, Saus per Colapianos Breucosque. 148.
populorum haec capita; praeterea Arviates, Azali, Amantini, Belgites, Catari, Cornacates,Eravisci, Hercuniates, Latovici,
Oseriates, Varciani. mons Claudius, cuius in fronte Sardisci, in tergo Taurisci. insula in Sao Metubarbis, amnicarum
maxima. praeterea amnes memorandi: Colapis in Saum influens iuxta Sisciam gemino alveo insulam ibi efficit quae
Segestica appellatur; alter amnis Bacunitus in Saum .... Sirmio oppido influit, ubi civitas Sirmiensium et Amantinorum.
inde XLV Taurunum, ubi Danuvio miscetur Saus. supra influunt Valdasus, Urpanus, et ipsi non ignobiles.
158
O odreivanju granica izmeu dviju provincija i pravilima po kojima su se Rimljani rukovodili prilikom pruanja
provincijalne linije v. Mesihovi, 2007:630 - 634
159
Formalno pravno gledano guverner svih carskih provincija je samo jedna osoba i to sam car (koji je to pravo kao
propretor dobio na osnovi zakona), dok su stvarni guverneri u stvari njegovi zamjenici - legati.
48
Upravna shema kojom rukovodi legat nije bila sloena. U nju su ulazili zapovjednici legija
stacioniranih u njegovoj provinciji (dvije u Gornjem, i tri u Donjem Iliriku). Glavni tabor
VII. legije je bio Tilurij/Tilurium (dananji Gardun kod Trilja na rijeci Cetini), a XI. legije
Burnum (kod dananjeg Kistanja na rijeci Krki). Vrlo vjerojatno je zona odgovornosti VII.
bio istoni, a XI. legije zapadni dio Provincije. Pored legija, u sastav provincijskih
garnizona dviju ilirskih provincija ulazio je i vei broj auksilijarnih (pomonih) kohorti. Za
sada je nepoznato koje su sve auksilijarne kohorte ostale stacionirane u ilirskim
provincijama u svojstvu garnizonske slube. Na osnovi podataka iz izvorne grae raspolae
se sa svjedoanstvima o prisustvu sljedeih auksilijarnih ala
160
i kohorti u prvoj polovini I.
st. n. e. na podruju provincije Dalmacije : ala Pannoniorum; ala Parthorum, Cohors III.
Alpinorum equitata, Cohors I. Bracaraugustanorum, Cohors II. Cyrrhestarum, Cohors XI.
Gallorum, Cohors I. Liburnorum. Cohors I. Lucensium equitata, Cohors I. Campana
(Campanorum) voluntariorum civium Romanorum, Cohors VI. voluntariorum civium
Romanorum i Cohors VIII. voluntariorum civium Romanorum.
161
Iako se prisustvo Cohors
I. Belgarum equitata u Dalmaciji uglavnom datira u kasnija razdoblja ipak nije nemogue
pretpostaviti da je spomenuta kohorta u ilirske zemlje dola uslijed ustanka, gdje je i ostala
i postala po svome sastavu ilirska, dalmatinska kohorta, a moda su u ratu uestvovale i ala
Claudia nova (koja je do 70. god. n. e. boravila u Golubiu) i ala (Tungrorum)
Frontoniana koja je bila u Tiluriju.
162
U Panoniji se u isto vrijeme nalazi cohors I.
Noricorum, a za vrijeme vladavine Vespazijana u Panoniji su bile stacionirane ala II.
Aravacorum, ala I. Hispanorum Auriana i cohors II. Asturum.
163
Mogue je da su neke i od
spomenutih kohorti i ala stacioniranih u Panoniji uestvovale u okviru protu-ustanikih
snaga za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e., a nakon zavretka rata
ostale u Panoniji kao dio garnizona oruanih snaga Rimske drave. U utvrenim logorima
Gardunu i Burnumu nalazile su se i glavnine snaga legija, dok su manji detamani
legionara i auksilijara bili razasuti irom provincije. Gornjoilirski garnizon nije sluio samo
radi pacifikacije i dranja na oku nemirnih ilirskih naroda, nego i kao strateka rezerva
vojnih snaga u Italiji.
Prijestolnica provincije Gornji Ilirik se nalazila u Saloni. Pored namjesnika, postojao je
vojno - civilni aparat pomou kojeg se upravljalo provincijom. Izvorna graa ne daje
dovoljno informacija koje su to sve bile slube na nivou provincije za vrijeme ranog
160
Ala (alae) su konjike jedinice sastavljene od peregrina.
161
Kratak pregled rasporeda vojnih jednica u Dalmaciji v. Bojanovski, 1988:355-360 (posebno popis literature na kraju).
O cohortes voluntariorum civium Romanorum i njihovom ueu u ratu od 6. do 9. god. n. e. v. Sergejevski, 1924;
Zaninovi, 1984:70; Tonini, 2005;
162
Bojanovski, 1988:355; Zaninovi (1996:214) spomenutim etiri alama dodaje i Ala Hispanorum.
163
Buzov, 2005:138; Po Bojanovskom (1988:357) koji se poziva na Mcsy (1962:617-624) u Panoniji je potvren broj
od 27 ala i 53 kohorte.
49
principata. Jedini dokument koji govori o dalmatinskim i panonskim provincijskim
slubama jeste Notitia Dignitatum, ali on se odnosi na znatno kasnije razdoblje i
reflektira stanje nakon itavog niza promjena i reformi, koje su ulazile i u samu sutinu
upravne i teritorijalne strukture.
164
I pored toga to je kasnoantika provincijska administracija Dalmacije bila znatno
birokratiziranija, sloenija i promijenjena u odnosu na onu iz ranog principata, ipak su neke
slube zaduene za civilna pitanja, koje po Notitia Dignitatum pripadaju Dalmaciji,
vjerojatno vodile porijeklo od nekih slubi Gornjeg Ilirika iz ranog principata. Naravno,
slube namjesnitva iz vremena principata su sigurno bile znatno manje po brojnosti, pa i
po birokratskim ovlatenjima u odnosu na kasnoantiko, dominatsko doba. Pored legata
propretora, u provincijama Gornji i Donji Ilirik, moda se u ovim prvim godinama nakon
podjele nalazio i carski prokurator.
Kao to se vidi, jasno je da 14. god. n. e. postoje dvije zasebne provincije koje u svome
slubenom nazivu jo uvijek nose i ilirski naziv. A sudei po svemu i Dolabela i Blez su na
svoje namjesniko mjesto stupili jo i prije smrti Augusta 19. VIII. 14. god. n. e,, to bi
znailo da su oni bili postavljeni kao legati od samoga Augusta. Time vremensko odreenje
separacije treba traiti i prije stupanja na dunost i Dolabele i Bleza. Po J. Wilkesu prije
Dolabele provincija Dalmacija je imala jo dva namjesnika i to Vibija Postumija, odmah
nakon sloma organiziranog ustanikog otpora i Lucija Elija Lamia (L. Aelius Lamia konzul
3. god. n. e.) za period 12 14. god. n. e.
165
Velej Paterkul, Kasije Dion i Flor potvruju
direktnim ili indirektnim putem da su oba spomenuta pojedinca bili vii rimski vojni
zapovjednici za vrijeme Velikog Ilirskog ustanka od 6. do. 9. god. n. e.
166
3.2 CAIVS VIBIVS POSTVMVS
Na osnovi izvorne grae moe se izvui zakljuak da je prvi legat Augusta propretor
provincije Gornji Ilirik bio Gaj Vibije Postumije (ili Postum), koji je bio i aktivni i vii
rimski vojni zapovjednik u posljednjoj fazi Velikog Ilirskog ustanka.
167
Patricijski rod
Postumija (gens Postumia) potie jo iz drevnih razdoblja rimske historije, i za vrijeme
Republike dao je znaajan broj istaknutih dravnih javnih linosti. Rod Postumija je imao i
164
Notitia Dignitatum je kasnoantiki registar dravnih dostojanstvenika i slubi koje se obnaaju u oba dijela Rimske
Drave, ujedno dajui i spisak vojnih jedinica kojima je drava raspolagala, izuzev lokalnih i municipalnih slubi i
dunosti. Registar je predstavljen u dosta turoj formi pukog nabrajanja bez dodatnih objanjena. Pretpostavlja se da
spisak dunosnika i slubi Istonog i Zapadnog carstva, uz izvjesne korekcije, odraava stanje sa poetka V. st. n. e.
Istona sekcija Notitia Dignitatum je moda kompletirana cc. 395. god. n. e., a zapadna sekcija moda cc. 425. god. n.
e.
165
Wilkes, 1969:81 82; 442.
166
Vell. II, CXVI, 1 - 3; Flor. II, 25; Cass. Dio LVI, 15, 3 16, 1
167
O problemu Postumija detaljnu analizu v. Mesihovi, 2007:57 58; 589; 603 606 (u ovom dijelu se raspravlja i o
problemu separacije Provincije; o tome v. i Mesihovi, 2007:590 i fus. 573; i posebno p. 627 635)
50
veliki broj ogranaka.
168
O Gaju Vibiju Postumiju (cc 35. god. p. n. e.? cc 20. god. n. e.?)
van konteksta zbivanja u Iliriku raspolaemo sa fragmentarnim podacima. On je bio konzul
sufekt (consul suffectus) za 5. god. n. e. Iz toga se moe zakljuiti da on za vrijeme poznog
augustovskog reima nije bio anonimus, nego osoba sa politikim, pa moda i vojnim
iskustvom i ugledom. Sudei po konzulskim listama gens Vibius je tek od samog kraja
Republike i u toku augustovskog reima poeo da daje rimski konzule, meutim izuzev
naeg Gaja Vibija, iz reda ogranka Postumus nema vie konzula. Poslije svoga konzulstva
Gaj Vibije Postumije je bio namjesnik senatske provincije Betika u paniji.
169
FONTES
Vell. II, CXVI, 1 2 : 1. Magna in bello Delmatico experimenta virtutis in incultos ac
difficilis locos praemissus Germanicus dedit; celebri etiam opera diligentique. 2. Vibius
Postumus vir consularis, praepositus Delmatiae, ornamenta meruit triumphalia: quem
honorem ante paucos annos Passienus et Cossus, viri quamquam diversis virtutibus
celebres, in Africa meruerant.
Velike dokaze hrabrosti u dalmatinskom ratu pruio je Germanik, poslan na pusta i
pogibeljna mjesta. Vivije Postum, mu konzular, naelnik Dalmacije, zasluio je slavnim i
revnim djelom trijumfalne ukrase. Tu su ast nekoliko godina prije zasluili u Africi
Pasijen i Kos, premda zbog razliitih vrlina, slavni.
Najstariji podatak o Vibiju Postumiju vezano za Ilirik daje njegov suvremenik i saborac
(bar tokom jednog dijela rata) Velej Paterkul. Po njemu je Vibije Postumije, konzular i
prepozit Dalmacije, dobio za svoje zasluge u ratu poasne znake trijumfa/trijumfalna
odlikovanja. Velej spominje neto dalje u tekstu jo jednom Postumija zajedno sa Lucijem
Apronijem (At Postumi operum L. Apronius particeps illa quoque militia eos/).
170
Po smislu posljednjeg spominjanja Postumija, moglo bi se zakljuiti da je on bio u ratu
zajedno sa Lucijem Apronijem, moda njegov neposredno nadreeni.
168
O Gaju Vibiju Postumiju v. Smith, 1867, III:512; III:1252; PIR, 1897/1898, III:423 424; Rudolf Hanslik., 1958,
PWRE, VIII A, 2, col. 1978 1979. Gaj Vibije Postumije se vjerojatno spominje i na natpisu CIL IX, 730 jer se tamo
titulira kao prokonzul, a jedini konzul iz vibijevskog ogranka Postumus je bio na Gaj.
169
Gaj Vibije Postumije je vjerojatno bio guverner 6. god. n. e., pa bi tako na ilirsko ratite stigao tek u kasnijim fazama
rata.
170
Vell. II, CXVI, 3
51
Flor. II, 25 : sed Augustus perdomandos Vibio mandat, qui efferum genus fodere terras
coegit aurumque venis repurgare; quod alioquin gens omnium stupidissima eo studio, ea
diligentia anquirit, ut illud in usus suos eruere videatur.
August je povjerio Vibiju mandat kompletnog potinjavanja, koji je prisilio ovaj divlji
narod da kopa zemlju i da iz njenih ila tope zlato, koje ovaj najgluplji od svih naroda trai
sa takvim arom i marljivou da se moe pomisliti da ga oni vade za svoje sopstvene
potrebe
Florov podatak je znatno uopeniji i u njemu se kae da je August zadatak kompletnog
potinjavanja Dalmatinaca povjerio Vibiju, koji je ovaj divlji narod prisilio da kopa
zemlju i crpi zlatne ile. Ne ulazei u raspravu o porijeklu Florovog podatka,
171
Vibije iz
ovog podatka je gotovo sigurno Velejev Postumije. To je jasno ako se vidi da je August taj
koji Vibiju povjerava zavretak potinjavanja Dalmatinaca, a jedini Vibije koji se u tome
razdoblju nalazi u ilirskim zemljama je Vibije Postumije. Na osnovi ovog podatka, jasno se
vidi temeljna intencija Rimske drave da odmah po zavretku Velikog Ilirskog ustanka
zapone sustavu eksploataciju rudnih resursa u unutranjosti provincije.
172
Najbogatije
zone za kopanje i ispiranje zlata nalazile su se u podruju planina Vranice i Bitovnje, kao i
u porjeju Fojnike rijeke i Lepenice, te u gornjem toku Vrbasa. O odnosu Rimljana prema
ilirskim domorodcima neposredno nakon ustanka ilustrativna je Florova konstatacija (koju
je on gotovo sigurno preuzeo iz nekog ranijeg vrela, moda od Livija) da je rije o
najglupljem narodu na svijetu. Indirektno se iz ovog podatka moe izvui i zakljuak o
umijenosti domorodakih rudara.
171
Raspravu o tome v. Mesihovi, 2007:57 - 58
172
Nakon Ustanka, trebalo je pristupiti obnovi infrastrukture, podizanju privrednih kapaciteta i mirnodopskog naina
ivota. Rimske vlasti su tome pristupile ozbiljno, o emu govori upravo Florov podatak o Vibiju i o konano
potinjavanju Dalmatinaca. Rudnici i ispiralita u sredinjoj i Gornjoj Bosni su bili od primarne vanosti po tadanje
ekonomske i politike interese Rimske drave. Iscrpljenost dravnih financija nakon rata u Iliriku i zapoinjanja rata na
rajnskoj granici zahtijevali su ubrzano pokretanje rudarske aktivnosti kako bi se dobili prijeko potrebni metali za dravne
kovnice i oruarnice. To je sudei po eljama samoga Augusta, to prenosi i Flor (odnosno njegovo vrelo, moda Livije?)
bio i prvi zadatak Vibija Postumija, koji se nije libio da pobijeeno stanovnitvo prisili na neki oblik dravnog kuluka. Iz
Florovog podatka mogao bi se indirektno izvui zakljuak da je eksploatacija rudita, zlatnih ila i zlatonosnih tokova u
toku Postumijeve uprave bila iznimna i da je za radnu snagu koriten veliki broj domorodaca. Dobit iz te privredne
aktivnosti je uglavnom odlazila u dravne blagajne, dijelom je zavrsavala i u privatnim epovima pekulanata,
koncesionara ili provincijskih rimskih funkcionera i slubenika. Vjerojatno je vrlo mali dio dobiti iz iskoritavanja metala
ostajao provincijalnom peregrinskom stanovnitvu. Nepoznato je koliko je dugo trajao taj prisilni kuluk peregrina koji je
zaveo Vibije Postumije i kada se prelo na sofisticiraniji sustav iskoritavanja rudita i ispiralita.
52
Cass. Dio LVI, 15, 3 : i o i uq si q q u.
i o s u o o s u, o s q u o o
.
Tako je utvrda bila osvojena (misli se na Ardubu op. a.), nakon ega su se i druga mjesta
u njegovoj blizini dobrovoljno predala/napravila uvjetni sporazum sa Germanikom, i on se,
nakon tolikog ostvarivanja, pridruio Tiberiju, ostavljajui Postumija da dovri
pokoravanje preostalih oblasti.
Djelovanje Vibija na samom zavretku rata i nakon okonanja organiziranog otpora u
Dalmaciji, koje se spominje u podatku koji prenosi Flor, je direktno vezano sa podatkom
Kasija Diona u kojem se spominje Postumije. Dion nakon zavretka opisa borbi za Ardubu
(vjerojatno u IX. mjesecu 9. god. n. e.) govori kako su druga mjesta u blizini Ardube sa
Germanikom sklopila sporazum o predaji, i da se nakon ovoga Germanik pridruio Tiberiju
(koji se tada nalazio blie primorju u odnosu na Germanika -- ili na samom primorju)
ostavljajui Postumija da kompletira potinjavanje preostalih oblasti - vjerojatno u
kontinentalnoj unutranjosti dananje BiH. Iz Dionovog podatka se mogu izvui sljedei
zakljuci : 1. Postumije se nalazio u tabu Germanika kao vii zapovjednik, 2. uestvovao
je u borbama u unutranjosti i kod Ardube, 3. u tim operacijama je moda uestvovao i
Lucije Elije Lamia, 4. Postumije je ostao sa odreenim trupama na prostoru Dalmacije i
nakon to su Tiberije i Germanik sa glavninom trupa napustili ilirske zemlje.
Iord. De summa244 : Dalmatae similiter silvis commanentes plurimam partem
latrocinando vastabant: ad quos edomandos Vibium mandat, qui efferum genus fodere
terras coegit aurumque venis repurgare.
Jordanesov podatak je ustvari epitoma Florove epitome II, 25, i u njemu se samo ponavlja
to je Flor elio rei, dok je saimao svoje vrelo, i to u dosta saetoj formi. I ovdje se
Vibijev mandat nad Dalmatincima dovodi u vezu sa rudarskom eksploatacijom zlata.
Kao to se iz izloenog moe vidjeti, nijedno vrelo Vibija Postumija ne titulira kao legata
propretora provincije Dalmacije. Velej ga titulira kao prepozita Dalmacije, a zanimljivo je
da Velej Paterkul govorei o borbama koje 6. god. n. e. Valerije Mesalinus vodi sa
Batonom Dezitijatskim, ovog prvospomenutog titulira kao praepositus Illyrico,
173
Indikativno je ovo tituliranje Valerija Mesalinusa kao prepozita Ilirika (u vrijeme kada je
on zvanino bio legat propretore Ilirika), a Postumija kao prepozita Dalmacije, neposredno
nakon zavretka organiziranog otpora. Ovo bi bila prva indicija da je dolo do separacije
173
Vell. II, CXII, 2
53
Provincije, odnosno da postoje razliite upravne i teritorijalne jedinice na prostoru koji je
zahvatala provincija Ilirik prije 6. god. n. e. Jednom od tih upravno teritorijalnih jedinica
bi u tom sluaju upravljao Vibije Postumije. Po Florovom podatku, Vibije je dobio mandat
od Augusta, te bi u tom sluaju Postumijevo upravljanje imalo i zvanino, dravno
ovlatenje. Kako vidimo iz istog podatka Vibije je Dalmatincima upravljao i u mirno doba,
regulirajui i intenzivirajui rudarsku aktivnost. Augustu je bilo stalo da u novonastalim
ratnim uvjetima (poradi katastrofe u Teutoburkoj umi i novog, tekog rata na Rajni i u
Germaniji), iz tek pacifiziranog Ilirika izvue to je mogue vie koristi; u prvom redu
plemenite metale. A to je, sudei po Florovom podatku, bio jedan od glavnih prioriteta
Vibija. Znai on je imao i civilna, administrativna ovlatenja nad Dalmatincima koja su
ulazila i u sadrinu institucije legata propretora, i to nakon jeseni 9. god. n. e., pa i u
narednim razdobljima. Gotovo sigurno je on Vibije bio upravitelj Gornjeg Ilirika u
posljednjem kvartalu 9. god. n. e. I informacije iz Velejevih i Florovog podataka
dopunjavaju tako Dionov podatak iz koga bi se moglo samo zakljuiti da je Postumije bio
Germaniku subordinirani zapovjednik, koji je ostavljen u unutranjosti sa zadatkom
preostalih epova otpora.
Ako je jednom od tih ilirskih upravno- teritorijalnih jedinica upravljao Vibije Postumije od
jeseni 9. god. n. e., to bi automatski znailo da je postojala bar jo jedna takva jedinica. A
ako je mandat Postumija zahvatao primorski dio Ilirika (budue podruje Dalmacije), onda
je ta druga mandatna oblast zahvatala panonski bazen. Poto je u panonskom bazenu
organizirani otpor slomljen u jesen 8. god. n. e., a panja Tiberija, Germanika i njihovog
vieg zapovjednitva, kao i glavnine trupa okrenuta prema dinarskom dijelu Ilirika, na tome
prostoru se morala uspostaviti neka zasebna okupaciona institucionalizirana administracija
i sa civilnim ovlatenjima. Logino bi bilo oekivati da se August, odnosno Tiberije sa
glavnim autoritetom na podruju Ilirika, morao posvetiti i ureenju uprave nad panonskim
bazenom. To bi znailo da je bila imenovana i osoba, sa odreenim podreenim aparatom i
trupama (moda od one tri legije koje su ostale kasnije kao panonski garnizon), koja je dok
su u toku 9. god. n. e. trajale teke borbe na dinarskom pojasu upravljala panonskim
bazenom. Naravno to ne bi znailo da su ta dva mandatna podruja bila odmah i automatski
priznata kao provincije sa svim onim to one podrazumijevaju i sadravaju u doba ranog
principata. Mogue je da su u prvo doba te oblasti imale neku provizornu, ad hoc upravu,
primarno od vojnih zapovjednika, nastalu uslijed praktinog odvijanja situacije na ratitima
Ilirika. A onda bi se nakon Teutoburke katastrofe u IX. mjesecu 9. god. n. e., ta mandatna
provizornost polako transformirala u standardni provincijalni sustav. Tadanje rimsko
dravno vodstvo, inae sklono praktinim rjeenjima, se nije u novonastalim uvjetima rata
na Rajni i u Germaniji previe zamaralo formalizmom i vjerojatno je upravno
administrativnu sliku sa ilirskog terena u jesen 9. god. n. e. jednostavno preobratilo u novu
provincijsku strukturu. Uz to Rimljanima je i odgovaralo da jednu cjelinu sumnjive
lojalnosti podijele, kako bi lake i jednostavnije upravljali i drali pod kontrolom
domorodaku populaciju. Tako bi sprijeili pojavu jedinstvenog nastupanja domorodaca i
54
njihov zajedniki identitet, koji se nesumnjivo bio oblikovao u uvjetima postojanja
jedinstvene provincije Ilirik, i koji je ustvari bio najvei uzrok obima i teine Velikog
Ilirskog ustanka.
Znai, rekonstrukcija procesa separacije provincije Ilirik na dvije provincije moe se
predstaviti na sljedei nain : nakon izbijanja Ustanka 6. god. n. e. struktura provincije
Ilirik je unitena, a u jesen 8. god. n. e. ofenzivom Plaucija Silvana slomljen je organizirani
otpor u panonskom bazenu. Nakon toga uspostavlja se provizorna, ad- hoc uprava u
panonskom bazenu, ali jo uvijek bez oficijelnog priznavanja kao zasebne provincije.
Nakon pada Ardube (vjerojatno u prvoj polovici IX. mjeseca 9. god. n. e.) slina
provizorna uprava je uspostavljena i u dinarskom pojasu, sa Gajem Vibijem Postumijem na
elu. Nove provincije nisu mogle biti oficijelno uspostavljene dok je rat jo uvijek trajao,
bar to praktini Rimljanin (a posebno za vrijeme sreenog augustovskog reima) nisu
radili. Tako ni nova provincija u panonskom bazenu vjerojatno nije bila uspostavljena dok
su jo trajale teke borbe na jugu Ilirika. A nakon Teutoburke katastrofe, kada je fokus
panje pomjeren na rajnsku granicu, vjerojatno se nije previe obraala panja na regulaciju
uprave u nekadanjem jednom Iliriku. Tako je i rimski dravni vrh (August i Senat), u
periodu dok su voene rajnske bitke, i oficijelno dvije mandatne, provizorne uprave na
odreenom dijelu teritorija Ilirika proglasio carskim provincijama (zato ne i pomisliti i u
isto vrijeme, vezano za konanu upravno administrativnu i teritorijalnu reorganizaciju
nekada pobunjene Provincije). Pa je tako i Postumije postao prvi legat provincije koja je
obuhvatala june dijelove nekadanjeg Ilirika. Zanimljivom koincidencijom, osvajanje
Ilirika prije 238 godina je zapoeo predstavnik roda Postumija zlosretni Lucije
Postumije Albin, a zavrio isto predstavnik postumijevskog roda, samo drugog ogranka.
Vibije Postumije se nije dugo zadrao u Gornjem Iliriku, jer ga izvorna graa ve u
narednim godinama potvruje na novim provincijskim dunostima i kao uesnika u
politikim deavanjima u Rimu. Nakon Betike i Gornjeg Ilirika, Gaj Vibije Postumije je
bio prokonzul i provincije Azije (zapadni dijelovi Male Azije).
174
Po Tacitu, jedan od
tuitelja Libona Druza 16. god. n. e. je bio i senator Gaj Vibije, i to se vjerojatno desilo
nakon povratka potonjeg iz Azije.
175
Sudei po ponaanju Gaja Vibija u toku samog
174
IG XII 6, 1, 365 = Samos 357 (# PH254516) : o q i[] ui [] / o i q <61[
]>61[51] 51/us <61 []>61 [51] 51
175
Tac. Ann. II, 30 : Accesserant praeter Trionem et Catum accusatores Fonteius Agrippa et C. Vibius , certabantque
cui ius perorandi in reum daretur, donec Vibius, quia nec ipsi inter se concederent et Libo sine patrono introisset,
singillatim se crimina obiecturum professus, protulit libellos vaecordes adeo ut consultaverit Libo an habiturus foret opes
quis viam Appiam Brundisium usque pecunia operiret. inerant et alia huiusce modi stolida vana, si mollius acciperes,
miseranda. uni tamen libello manu Libonis nominibus Caesarum aut senatorum additas atrocis vel occultas notas
accusator arguebat.
Tuiocima Trionu i Katu pridrue se Fontej Agripa i Gaj Vibije, prepirui se meusobno kome e pripasti pravo da dri
glavni govor protiv optuenog. Najzad, poto nisu mogli da se sloe, i poto se Libon pojavio bez branioca, izjavi Vibije
da e on nabrojati Libonove krivice, taku po taku, i proita optunicu koja je sadravala upravo sumanute stvari : kako
je Libon pitao gatare da li e jednom biti toliko bogat da novcem poploa Apijev put do Brundizija. Bilo je i takvih
55
pretresa afere Libon, on je bio pouzdanik Tiberija.
176
Vjerojatno je ta lojalnost prema
Tiberiju proizlazila jo iz ranijeg perioda, ukljuujui i vrijeme Ustanka. Moda je i ta
pouzdanost bila jedan od razloga da se Postumije ostavi kao upravitelj gornjoilirskih
oblasti, sa njihovim bogatima rudnicima. Bez Tiberijeve saglasnosti, Germanik nije mogao
ostaviti Postumija da zapovijeda u unutranjosti. Iako Flor i Kasije Dion njegov ostanak u
Dalmaciji veu za Augusta i Germanika, ipak je najvjerojatnije Tiberije bio taj koji je donio
tu odluku, dok ju je Germanik samo sproveo, a August formalno sankcionirao.
3.3 LVCIVS AELIVS LAMIA
Posebno mjesto u istraivanju namjesnike institucije u Gornjem Iliriku u periodu od
zavretka ustanka pa do poetka Dolabelinog legatstva, zauzima problem Lucija Elija
Lamije (konzul za 3. god. n. e.), inae prijatelja pjesnika Horacija.
177
Preko jednog
Velejevog podatka izvlai se zakljuak da je i on bio legat Gornjeg Ilirika i to nakon to je
navedenu dunost obnaao Gaj Vibije Postumije.
Vell. II, CXVI, 3 : Nam et Aelius Lamia, vir antiquissimi moris et priscam gravitatem
semper humanitate temperans, in Germania Illyricoque et mox in Africa splendidissimis
functus ministeriis, non merito, sed materia adipiscendi triumphalia defectus est.
Jer i Elije Lamija je, mu staroga kova i koji je starinsku ozbiljnost uvijek ublaavao
svojom ovjenou, nakon to je u Germaniji i u Iliriku, a uskoro i u Africi obnaao
najistaknutije dunosti, ostao uskraen za poasne znakove trijumfa, ne zbog toga to ih ne
bi zasluio, nego zbog nedostatka prilike da doe do njih
Po J. Wilkesu Elije Lamija je bio zapovjednik armije (to automatski znai da je bio i legat
propretor) u Gornjem Iliriku (a moda i u Panoniji) u periodu 12 14. god. n. e.
178
budalatina, blae reeno stvari dostojnih saaljenja. Uz jednu taku optunice bio je priloen i list hartije na kome su,
prema rijeima tuioca, uz imena lanova carske porodice i senatora, Libonovom rukom napisane, prijetee ili
nerazumljive biljeke... .
O Luciju Skriboniju Libonu Druzu (Lucius Scribonius Libo Drusus) i njegovom suenju v. Tac. Ann. II. 2732 ; Svet.
Tib. 25 ; Cass. Dio LVII. 15 ; Senec. Epist. 70; Smith W., 1867, I:1083; PIR, 1897/1898, III:185-186; Fluss, 1921,
PWRE, II A. 1, col. 885 - 887
176
O Gaju Vibiju i njegovoj ulozi u ovom suenju, kao i o identifikaciji ovog Gaja Vibija sa Gajom Vibijem Postumijem
ili Vibijem Serenom v. Mesihovi, 2007:603, fus. 602
177
O L. Eliju Lamiji Smith W, 1867, II:714; PIR, 1897/1898, I:18 19; Rohden, 1894, PWRE, I. 1-2, col. 522
Dvije Horacijeve ode su mu posveene.
178
Wilkes, 1969:82 : If L. Aelius Lamia (cos. 3) commanded the army in Dalmatia in the years 12 14 (Pannonia is
equally possible : Velleius calls his province Illyricum); 442. Za navodno namjesnitvo Elija Lamie u Gornjem Iliriku v.
i Jagenteufel, 1958:13 14 (mogue je da je ovo spominjanje Elija Lamie kao namjesnika kod Wilkesa ustvari rezultat
preuzimanja od A. Jagenteufela).
56
Meutim, Velejev podatak u kome on prilino hvali Elija Lamiju, nudi samo jedan prilino
nedefinisan izraz najistaknutije dunosti za poziciju koju je on imao u Germaniji i Iliriku.
injenica je da je najistaknutija dunost u provinciji za vrijeme mira bila namjesnitvo (u
konkretnom sluaju za Gornji Ilirik rije je o legatstvu), ali isto tako u sluaju rata kada su
postojali posebni mandati za odreeno podruje i odreeni rat, to je moglo podrazumijevati
i visoku vojnu, zapovjednu poziciju. Tiberije je imao te specifine mandate vezano za rat u
Iliriku od 6. do 9. god. n. e. i borbe na Rajni nakon katastrofe u Teutoburkoj umi. Elije
Lamija je bio prokonzul Afrike ili 23. god. n. e., ili ranije, a uspio je spasiti, zajedno sa
Lucijem Apronijem od zlosretne sudbine Gaja Grakha, potomka brae Grakh i sina
Sempronija Grakha, ljubavnika Julije Starije. Elije Lamija je bio imenovan i za legata
Sirije, ali mu nije bilo doputeno da ode u Siriju i stvarno i efektivno upravlja provincijom
(slino je Tiberije postupio i prema Arunciju kojeg je deceniju spreavao da ode u paniju).
Nakon smrti Lucija Pizona 32. god. n. e., Elije Lamija ga je zamijenio na dunosti prefekta
Grada (praefectus urbi). Ali ve sljedee 33. god. n. e. je umro i bio je poaen
cenzorskom sahranom.
179
179
Tac. Ann. IV, 13 : mox per Africam ac Siciliam mutando sordidas merces sustentabatur; neque tamen effugit
magnae fortunae pericula. ac ni Aelius Lamia et L. Apronius qui Africam obtinuerant insontem protexissent, claritudine
infausti generis et paternis s adversis foret abstractus.I da ga nisu, kao nedunog, zatitili afriki namjesnici Elije
Lamija i Lucije Apronije, slava nesrene porodice i oeva nesrea povukle bi i njega u propast.; Tac. Ann. VI, 27 :
extremo anni mors Aelii Lamiae funere censorio celebrata, qui administrandae Syriae imagine tandem exolutus urbi
praefuerat. genus illi decorum, vivida senectus; et non permissa provincia dignationem addiderat.Krajem godine umro
je Elije Lamija i bio je sahranjen uz cenzorske poasti. Razrijeen nominalnog namjesnitva nad Sirijom, vrio je dunost
prefekta grada. Bio je plemenita porijekla, krepke starosti. To to mu nije bilo doputeno da upravlja provincijom, samo
mu je povealo ugled.; Cass. Dio LVIII, 19, 5 - 6 : i o i q iq g
si, i si i u uu i i, g iq
i s g Pug.Kada je Pizon, gradski prefekt, umro, on (misli se na Tiberija op. a.) ga je udostojio sa
javnim pogrebom, sa razlikom da je on to dodijeljivao i drugima. On je na njegovo mjesto izabrao Lucija Lamiju, kome je
on bio davno ranije dodijelio Siriju, ali ga je zadrao u Rimu.
57
3.4 PVBLIVS CORNELIVS DOLABELLA
180
I nakon prvih godina pacificiranja ilirskih provincija, 14. god. n. e. u provinciju Gornji
Ilirik/Dalmaciju stigao je novi rimski i carski namjesnik Publije Kornelije Dolabela. Na
svojoj namjesnikoj dunosti zadrao se skoro sedam godina i za to vrijeme pokazao je i
zavidnu upravljaku sposobnost, presudno preokrenuvi toak razvitka u pravcu mirnog i
brzog apsorbiranja gornjoilirskog prostora u svijet razvijene grko rimske, mediteranske
civilizacije.
Tvrditi za nekoga da je zasluan, velikan, u krajnjem sluaju da je dobar je odnos
koji treba promatrati u relativnom kontekstu. Navedeni stavovi mnogo vie zavise od
stavova, pozicija, potreba, osjeanja pa i elja i strahova iznositelja, nego od stvarne
historije. Moderna vremena i tendencija za kontinuiranim revizionizmom
181
upravo
potvruju izneseni stav, jer su doprinijeli proizvodnji tzv. kontroverznih linosti. I onda
se desilo da bar u javnosti (ali zanimljivo ne i kod veine obinog naroda) zavlada
radikalno relativiziranje, pa se vie uope ne zna niija stvarna uloga nego se to koristi
kako to odgovara u svagdanje (najvie dnevnopolitike) svrhe. Zbog svega toga pokuati
180
O Dolabelinom dobu i openito drugoj deceniji I. st. n. e. (kada zapoinje drugo razdoblje rimske vladavine) postoji
niz znanstvenih istraivanja i radova koji se odnose i na prisustvo P. Kornelija Dolabele na Zapadnom Balkanu.
Uglavnom je rije o parcijalnim pristupima, kao to je npr. analiza epigrafskih spomenika iz Ilirika na kojima se spominje
Dolabelino ime i istraivanje cestovnih pravaca izraenih pod auspicijama ovog namjesnika. U prvom redu tu su radovi
Frane Bulia (1890; 1902) i Duje Rendia Mioevia (1952; 1959; 1962; 1968) koji je analizirao pronaene
dalmatinske natpise na kojima se spominje Dolabela i postavio osnove izuavanja Dolabelinog doba u Iliriku. Epigrafske
natpise o Dolabeli su analizirali i prezentirali i Grga Novak (1944; 2004), Ante Marinovi (1959), Josip Lui (1966 -
1967), J.J. Wilkes (1976), Enver Imamovi (1980), Slobodan ae (2003) i Miroslav Glavii (2008). Cestovnoj mrei
koja je izgraena za vrijeme uprave Dolabele, a spominje se na solinskim natpisima, itavu knjigu posvetio je Ivo
Bojanovski (Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo, 1974). O Dolabelinom vremenu
namjesnikovanja v. i Jagenteufel, 1958:14 17. Cjelovit prikaz o vremenu uprave Kornelija Dolabele u provinciji Gornji
Ilirik prua rad Salmedina Mesihovia (2010 B.)
181
Dominiranje revizionizma i pretjerani, nekritiki destrukturalizam u odnosu prema historiji i openito prolosti
nesumnjivo su nanijeli veliku tetu po razvitak historiografije, arheologije i druge humanistike discipline, ali i uz neke
popratne drutvene discipline kao to su politika i sociologija.. I revizionistiki pristup (koriten u obine dnevnopolitike
svrhe, pokuaje historijskog opravdavanja za greke ili minkanja/friziranja, odnosno obino lairanje, historiografije
kako bi vie odgovorala nekome ili neemu) i pretjerani (izraen ak i u apsolutistikoj formi, to je zanimljiv paradoks)
destrukturalizam ustvari zanemaruju jednu vrlo bitnu injenicu a to je da je historija (u smislu nae prolosti) jedna vrlo
egzaktna disciplina. Naa prolost se ne moe promijeniti niti u najmanjem detalju, i ona je takva kakve je bez obzira
svialo se to nekome ili ne. Cilj historiografije, arheologije, etnologije, historijske filologije treba da bude samo jedna
stvar a to je Istina, odnosno dokuivanje te prolosti onakve kakva je bila. Revizionistike i ultra-destrukturalistike kole
ustvari prebacuju bit i fokus istraivanja i otkrivanja prolosti na tumaenje prapovijesti, protohistorije i historije, ime
se gubi stvarna misija historijskih humanistikih znanstvenih disciplina. To sa druge strane ne znai da je potrebno
zakovati se u ve donesene zakone i onda ih samo skolastiki ponavljati. Istinski proces spoznavanja se zasniva izmeu
ostalog i na intenzivnoj ktritinosti, ne samo u procesu donoenja novih zakljuaka nego i u odnosu na ranije postavljenje
teze i zakljuke. Donositi i obarati teze i zakljuaka moe se samo na osnovi znanstvenog istinskog istraivanja,
osloboenog bilo kakvih predubjeenja, i samo tako moe se doi do stvarnih rezultata. Sa druge strane tumaenje
prolosti na osnovi unaprijed postavljenih premisa i teza (esto u svrhu minkanja ili lairanja historiografije),
dnevnopolitikih razloga i dokazivanje samo kako bi se neto dokazalo (besmisleni posao) vodi samo u slijepu ulicu.
58
se osvrnuti na djelovanje nekog pojedinca i postavljanje njegove historijske pozicije je vrlo
nezahvalno, jer je potrebno nai prilino veliki broj argumenata i dokaza kojim bi zakljuci
doneseni (posebno u smislu ocjene da je njegovo djelovanje pozitivno ili negativno) o
toj linosti postali ne samo znanstveno relevantni, nego i dovoljno snani kako bi se mogli
oduprijeti neznanstvenom relativizmu i revizionizmu. Zatim je potrebno obratiti panju i na
injenicu da je vrlo teko djelovanje i postojanje odreene linosti ocijeniti u cijelosti, jer
supermeni i sveci, ali ni sa druge strane totalni monstrumi ne postoje, i esto se na
razliite segmente neijeg djelovanja mogu primijeniti i razliiti zakljuci i ocjene (nekada
i dosta oprene). Radi toga je najbolje da se neko ocjenjuje u odnosu na konkretnu
djelatnost.
Jedna od rijetkih historijskih osoba za ije bi se djelovanje, zahvaeno samo u segmentu
uprave nad Zapadnim Balkanom, mogla donijeti iznimno visoka, vrijedna i pozitivna
ocjena je Publije Kornelije Dolabela, namjesnik provincije Gornji Ilirik/Dalmacija.
Posebno ta injenica dobiva na znaenju kada se ima u vidu da je rije o strancu.
Zapadnobalkanske zemlje su zadnja dva milenijuma dobrim dijelom provele pod vlau
stranih centara moi. Namjesnici koji su dolazili da upravljaju ovim prostorima uglavnom
su vie bili zainteresirani za ostvarivanje interesa centara koji su ih poslali ili za osobnu
korist (najee u vidu zgrtanja novca i bogatstva) nego za dobrobit zajednica kojima su
upravljali. Ipak bilo je i onih rijetkih sluajeva kada je djelatnost stranih namjesnika
dovodila do prosperiteta i napretka domorodakih zajednica. A Publije Kornelije Dolabela
je bio nesumnjivo jedna takva linost. Njegova uprava je padala u jedno kritino vrijeme po
zapadnobalkanske zemlje, kada se konano prelomio stari nain ivota olien u
prapovijesnim i protohistorijskim tradicijama i tekovinama. Sedam godina uprave P.
Kornelija Dolabele pripada najranijem periodu historijskog doba na ovom zapadnom krilu
istonog junoeuropskog poluotoka, kada je mirnim putem stvorena struktura preko koje su
strujale silnice vrijednosti i tekovina razvijenih civilizacija u zapadnobalkansku
unutranjost, ali i utemeljena podloga daljeg razvitka ne samo u antikom dobu, nego i u
kasnijim historijskim epohama.
Dolabela
Publije Kornelije Dolabela (Publius Cornelius Dolabella). Dolabela je bio konzul 10. god.
n. e. (zajedno sa Gajem Junijem Silanom/C. Iunius Silanus) i samim tim je spadao u sami
vrh tadanjeg rimskog politikog i dravnog establishmenta. Dolabellae su bile ogranak
rimskog patricijskog gens Cornelia, i njegovi predstavnici su zabiljeeni kao najvii
dunosnici ve u periodu srednje Republike. Publije Kornelije Dolabela Maksimus je bio
konzul za 283. god. p. n. e., a nakon njega su jo dvojica Kornelija Dolabela, ali sa
prenomenom Gnej, bili republikanski konzuli za 159. i 81. god. p. n. e. I vie drugih
Kornelija Dolabela je obnaalo visoke politike, vojne i religijske funkcije za vrijeme
republikanskog sustava.
182
U vrijeme graanskih ratova na politikoj pozornici se pojavio i
182
Smith, 1867, I:1058; PIR, 1897/1898, I:443-446; Wissova - Mnzer.- Groag, 1900, PWRE, IV. 1, col. 1296 - 1311
59
Publije Kornelije Dolabela (kasnije ponekad nazivan Lentulus
183
), roen oko 70. god. p. n.
e., i konzul 44. god. p. n. e. Njegova javna djelatnost je bila primjer beskrupuloznog
politikanstva u posljednjim godinama postojanja republikanskog sustava. I u javnom ivotu
je bio poznat po ekstremnoj raskalaenosti. Poginuo je 43. god. p. n. e. prilikom zauzimanja
grada Laodikeje od strane Kasija, jednog od lidera republikanske stranke.
184
Njegov
istoimeni sin (sa prvom enom Fabijom, druga supruga mu je bila Ciceronova kerka
Tulija) je pripadao Oktavijanovoj frakciji u ratu sa Markom Antonijem.
Na Publije Kornelije Dolabela
185
je bio sin posljednje spomenutog, koji je bio Oktavijanov
pristalica, i aktivno e djelovati na javnoj sceni u posljednjoj deceniji ivota Augusta (vl.
27. god. p. n. e. 14. god. n. e.) i u prvom periodu Tiberijeve vladavine (14. 37. god. n.
e.). Za razliku od svoga djeda, svim javnim dunostima je pristupao sa ozbiljnou, pa se
njegova politika karijera moe smatrati uspjenom. Nepoznato je da li je Publije Kornelije
Dolabela bio uesnik i rata u Iliriku od 6. do 9. god. n. e., iako ni tu opciju ne bi trebalo
iskljuiti i pored toga to izvorna graa ne daje ni najmanju naznaku da je on uestvovao u
ratu. Teina i vanost rata kao i razina mobiliziranosti Rimske Drave, posebno
raspoloivih zapovjednikih resursa, moda su bar na neki nain ili bar na neko vrijeme u
rat uvukli i Dolabelu, pogotovu to ga pet godina kasnije nalazimo kao namjesnika Gornjeg
Ilirika. Uz to, on je ve 10. god. n. e. bio konzul, pa je logino pretpostaviti da je i njegovo
uee u protu-ustanikim akcijama moda imalo utjecaja da se Publije Kornelije Dolabela
imenuje za konzula. Za vrijeme svoga konzulata, zajedno sa kolegom konzulom Gajem
Junijem Silanom, rekonstruirao je Dolabelin slavoluk (Porta Caelimontana). Dolabela je
nesumnjivo pripadao onom sloju senatora koji je bio blagonaklon prema Tiberiju, bar u
prvo vrijeme.
Publije Kornelije Dolabela je u Dalmaciju upuen 14. god. n. e., i tamo se nalazio u
trenutku Augustove smrti 19. VIII. 14. god. u Noli. Neposredno prije Augustove smrti, u
Ilirik, preciznije u njegov primorski dio (Dalmacija) je krenuo i sam Tiberije. Meutim,
vraen je u Italiju hitnim pismom koje mu je poslala majka Livija.
186
Nakon ustolienja
Tiberija kao novog princepsa, u Donjem Iliriku je dolo do pobune tamo stacioniranih
legija. Za razliku od situacije u panonskom susjedstvu, gornjoilirska vojska (VII. i XI.
legija i mnoge auksilijarne kohorte) pod Dolabelinim zapovjednitvom je ostala lojalna i
mirna, to je mnogo znailo za stalibilizaciju procesa sukcesije na vladarskom tronu.
O samom Dolabeli literarna graa daje razliitu sliku. Suvremenik i kolega senator Velej
Paterkul (II, CXXV, 5) se o njemu izraava kao o ovjeku plemenitog dranja (vir
simplicitatis generosissimae). Sa druge strane Tacit u svojim Analima (III, 47; 69) ga
183
Kako bi mogao postati tribun, Dolabela se dao adoptirati u plebejsku familiju Gneja Lentula.
184
Smith, 1867, I:1058 1060; Mnzer., 1900, PWRE, IV, 1, col. 1300 1308
185
O njemu v. Smith, 1867, I:1060; PIR, 1897/1898, I:444 445; Groag, 1900, PWRE, IV, 1, col. 1308 1310.
186
Tac. Ann. I, 5
60
optuuje za pretjerano laskanje prema Tiberiju na senatskim sjednicama, i to nakon
povratka iz Dalmacije. Dolabela je morao biti ne samo sposoban i autoritativan, nego i
osoba od visokog povjerenja i neporecive lojalnosti prema augustovskom, a kasnije i
tiberijanskom reimu ranoga principata, kako bi uope postao legat provincije Dalmacije.
Ta injenica se mora uzeti u obzir ako se ima u vidu da uz svoju namjesniku dunost,
Dolabela dobiva i zapovjednitvo nad snanim legijskim i auksilijarnim garnizonom, i to u
neposrednoj blizini Italije. Tiberije je na tome mjestu jednostavno morao imati ovjeka na
kojeg uvijek moe raunati, sa vojskom koja je predstavljala ne samo garanta
pacifiziranosti jednog do tada vrlo nemirnog stanovnitva i stabilnosti zemlje, nego i neku
vrstu strateke vojne rezerve vrhovnog establishmenta u Rimu (u sluaju neeljenog
razvijanja situacije u samome Rimu ili pokuaja preuzimanja vlasti).
FONTES/Izvori
I.
Za razliku od doba Velikog Ilirskog ustanka, literarna izvorna graa je znatno siromanija u
spominjanju Ilirika, a posebno Dalmacije za prvu dekadu nakon zavretka Ustanka.
Literarna djela Veleja Paterkula, Tacita, Svetonija, Flora, Kasija Diona koja opirno govore
i o drugoj deceniji I. st. n. e., odnosno periodu sukcesije na vladarskom tronu Drave,
uglavnom se odnose na visoku politiku Rima. Oni u provincijske odnose ulaze samo
kada je rije o nekim turbulentnim zbivanjima, ili o dogaajima (posjete, zavjere, sukobi) u
koje su bili umijeani i pojedinci iz najueg politikog establishmenta Rimske drave
(poglavito lanovi carske julijevsko klaudijevske familije). A poto je vei dio toga
decenija u oba Ilirika period obnove i mirnog razvitka, logino je oekivati da su ilirske
zemlje uglavnom bile neinteresantne za antike pisce. Jedini izuzetak bi bila epizoda
pobune donjoilirskih/panonskih legija 14. god. n. e., kada su se za taj jedan krai period,
bar donjoilirske zemlje ponovo nale u orbiti literarne izvorne grae. Doba uprave Publija
Kornelija Dolabele (Publius Cornelius Dolabella) na Zapadnom Balkanu se u literarnim
vrelima sree u uzgrednoj formi i to u vidu spominjanja Dolabele kao namjesnika :
Vell. II, CXXV, 5
Cuius curam ac fidem Dolabella quoque, vir simplicitatis generosissimae, in maritima
parte Illyrici per omnia imitatus est.
Njegovu (misli se na cara Tiberija, op. a.) je briljivost i odanost u primorskom dijelu
Ilirika po svemu oponaao i Dolabela, osoba najplemenitije jednostavnosti
61
I pored vrlo primjetnog Velejevog podilaenja Tiberiju, indirektno se iz ovog podatka isto
moe izvui odreeni zakljuak da su Tiberijeve strateke smjernice u odnosu prema
provincijama bile te koje su bar okvirno uticale i na oblikovanje djelatnosti sedmogodinje
Dolabeline uprave u Gornjem Iliriku. im Velej Paterkul u svome nacrtnom radu istie
Dolabelino namjesnitvo nad primorskim dijelom Ilirika, moe se i zakljuiti i da je
dobra Dolabelina uprava u ovoj ilirskoj provinciji bila opepoznata injenica u tadanjem
rimskom drutvu. Uostalom, Dolabela je punih sedam godina bio Tiberijev legat, u Italiji
susjednoj provinciji (odmah preko mora) koja je raspolagala i sa znaajnim legijskim
garnizonom. A to je mogao postii ne samo lojalnou prema oficijelnom reimu (olienom
prvenstveno u Tiberiju), nego i stvarnim uspjenim radom i dobrom upravom u
Provinciji.
187
Na potvrdu o dobroj namjesnikoj upravi Dolabele i njegovom naelnom
stavu kako bi trebala izgledati uprava nad provincijom i kakvi bi karakterno trebali biti
namjesnici nailazi se i u Tacitovim Analima. Tacit parafrazira Dolabelu u kontekstu
svoga izlaganja o suenju Gaju Silanu (22. god. n. e.), koji je optuen za iznuivanje (dok
je bio namjesnik) u provinciji prokonzularnoj Aziji. Dolabela je bio predloio da ...svako
ko vodi neastan ivot i koga bije zao glas da bude iskljuen iz izbora za namjesnike
provincija. A to neka procjenjuje sam car. Zakoni kanjavaju prijestupe, ali koliko bi bilo
bolje za same kandidate, koliko bolje za saveznike, ako bi se prijestupi sprijeili.
188
Ovaj Velejev podatak otkriva i da je Dolabela upravljao samo jednim (primorskim) dijelom
nekadanje velike provincije Ilirik. To bi znailo da se konana disolucija stare provincije
Ilirik desila prije Dolabeline uprave i da 14. god. n. e. postoje dvije ilirske provincije.
Panonskim Ilirikom i legijama (VIII. Augusta, VIIII. Hispana i XV. Apollinaris)
189
stacioniranim u njemu tada je upravljao Kvint Junije Blez (Quintus Iunius Blaesus). Takvo
stanje postojanja dviju ilirskih provincija (kasnije nazivanih Dalmacija i Panonija) se i
zadralo, jer ne postoji nijedan direktni ili indirektni podatak da se provincija Ilirik ponovo
(i to privremeno) ujedinila.
190
187
Iako ne treba zanemarivati injenicu da je Tiberije praktikovao i politiku to dueg zadravanja iste osobe kao
namjesnika provincije dugi niz godina (vjerojatno iz razloga tednje), to je vrlo razliita praksa od one iz republikanskog
doba (gdje je viegodinje namjesnitvo bila iznimka) i augustovskog reima. Tac. Ann. IV, 6
188
Tac. Ann. III, 66 69. ....addidit ne quis vita probrosus et opertus infamia provinciam sortiretur, idque princeps
diiudicaret. nam a legibus delicta puniri: quanto fore mitius in ipsos, melius in socios, provideri ne peccaretur. Tac. Ann.
III, 69. Naravno i ovaj prilino pozitivan stav i prijedlog Dolabele je Tacit uspjeno predstavio kao obino laskanje (At
Cornelius Dolabella dum adulationem longius sequitur increpitis C. Silani moribus).
189
XV. legija stacionirana je u Emoni, a od 14. god. n. e. u Karnuntumu; VIII. legija Augusta u Poetovio i VIIII. Hispana
u Sisciji; Tac. Ann. I, 23; 30; Bojanovski, 1988:60; 355; Sanader, 2003:465-466
190
O stajalitu o ponovnom ujedinjenju i openito o tim prvim godinama nakon zavretka ustanka v. G. Novak 2004
(1944):24 : Vidjevi da je Ilirik prevelik i preteak teritorij za jednog namjesnika, podijeli ga Tiberije u dva dijela, u
Gornji Ilirik (Superior provincia Hillurici), kojem postavi na elo P. Cornelija Dolabellu, i Donji Ilirik (Inferior provincia
Hillurici), kojem je bio na elu Junije Blaesus. Gornji je Ilirik obuhvatio otprilike dananju srednju i junu Dalmaciju,
Albaniju i Hercegovinu i dio zapadne Bosne. Donji: Sjevernu Dalmaciju, Hrvatsko primorje do Rae, Liku i Krbavu i
sjeverozapadnu Bosnu. Tako je Promona bila pod upravom Blaesusa, a Salona i Epidaur pod onom Dolabelle. Meutim,
ova je podjela bila samo prolazna, jer je, poslije spomenute dvojice namjesnika, Ilirik ponovno pod jednim namjesnikom
62
II.
Nasuprot literarnim vrelima, za Gornji Ilirik/Dalmaciju iz ovog razdoblja se raspolae sa
vie epigrafskih spomenika, preko ijih sadraja se mogu detektirati najvanije smjernice
razvitka ove Provincije. Upravo poveana produkcija natpisa u deceniju nakon Ustanka,
pokazuje da je rimska provincijska vlast vrlo ozbiljno pristupila pitanju i obnove, i
transformisanja naina i kvalitete ivota u pravcu prihvatanja antike-mediteranske kulture
kod zapadnobalkanskih starosjedilaca. I najvie zahvaljujui epigrafskim spomenicima, u
kombinaciji sa literarnim vrelima, moe se dati bar okvirna povijesna slika druge decenije
I. st. n. e. Inae natpisi rimske Dalmacije na kojima se spominje Dolabela su najbrojniji u
odnosu na sve ostale rimske namjesnike, to dovoljno govori o znaenju njegove djelatnosti
kojom su duboko udareni temelji viestoljetne antike i rimske Dalmacije, odnosno veeg
dijela Zapadnog Balkana. Samim tim je i period Dolabeline uprave najvie i oslikan
zahvaljujui epigrafskim spomenicima :
1. Solinski natpis
CIL III, 3198a (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156 = CIL III, 3200 (p 2328,19)= CIL
III, 10158 = ILJug I, 262 (datacija 16/17. god. n. e.)
]AESARDIVIAVGVSTIF / ]VSTVSIMPPONTMAX / [..] POTESTXIIX
COS II / [] /5...ACOLONIASALONITAN[..] / ...................IN???.........?/ CVIVS
VIAEMILLIA PASVVS SVNT / CLXVII MVNITPER VEXILLARIOS / LEG VII ET
XI /10 ITEMVIAM GABINIANAM / AB SALONISANDETRIVM APERVIT / ET
MVNIT PER LEG VII
[Ti(berius) C]aesar divi Augusti f(ilius) / [Aug]ustus Imp(erator) pont(ifex) max(imus) /
[trib(unicia)] potest(ate) XIIX co(n)s(ul) II /5 [viam] a colonia Salonitan[a] / [ad f]in[es]
provinciae Illyrici ]??? / cuius viae millia pasuus sunt / CLXVII munit per vexillarios /
leg(ionum) VII et XI /10 item viam Gabinianam / ab Salonis Andetrium aperuit / et munit
per leg(ionem) VII
Tiberije Cezar, boanskog Augusta sin, August, imperator, vrhovni sveenik, tribunske
moi 18 (godine op. S. M), konzul dva (puta op. a.), put od salonitanske kolonije do kraja
(legatus Augusti propretore). To se dogodilo ve odlaskom Junija Blaesa 16. g., kada je itava provincija dola pod
Dolabellinu upravu. O tome v. i Marijanovi, 1959:122. Zahvaljujui izvornoj grai jasno je da je ovakvo stajalite
neodrivo, jer je na osnovi Tacitovih podataka koji govore o pobuni panonskih legija Junije Blez upravljao panonskim
dijelom Ilirika. Uostalom Velej Paterkul je izriit da Dolabela upravlja primorskim dijelom Ilirika, to implicira da za
suvremenika Veleja postoji i neki drugi (ne primorski, dublji kontinentalni) Ilirik, kojim upravlja neko drugi. Uostalom i
natpisi na kojima se pojavljuje Dolabelino ime i propretorska titula jasno ukazuju da u ovom periodu ne postoji nikakva
granica Gornjeg i Donjeg Ilirika orijentaciono na tok rijeke Krke, nego da Dolabela za vrijeme itavog svoga mandata
upravlja teritorijem i sa jedne i sa druge strane Krke. Njegove ingerencije su tako zahvatale podruja sva tri konventa koja
spominje Plinije Stariji, NH, III, 139 144.
63
Ilirske provincije??? .... iji put od 167 (rimskih op.a.) milja izgradie jedinice/zastave
Sedme i Jedanaeste legija, takoe Gabinijev put od Salone do Andetrija otvori i izgradi
Sedma (legija).
Slika 3.4.1
Fotografija S. Mesihovi
Slika 3.4.2
64
2. Solinski natpis
191
CIL III, 3198b (p 2275, 2328,19) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263 (datacija 19/20
god. n. e.)
...]AESARDIVIAVGVSTIF / ]VGVSTVSIMPPONTIFMAX / TRIBPOTEST XXI
COS III / VIAM ASALONIS AD HE[. ?] ASTEL[..?] /5 DAESITIATIVM PER
M?[. ?]VVM / CLVIMVNIT / ET IDEM VIAM AD BATH?[. ?]MEN? / QVOD
DIVIDIT B[.] E[. ..] IBVS / A SALONIS MVNIT PER [. ..] ASVVM /10 CLVIII /
--- // MVNIT AD IMVM MONTEMDITIONVM / VLCIRVM PER MILLIA
PASSVVM/ A SALONIS LXXVIID /15 P DOLABELLA LEG PRO / PR
[Ti(berius) C]aesar divi Augusti f(ilius) / [A]ugustus imp(erator) pontif(ex) max(imus) /
trib(unicia) potest(ate) XXI co(n)s(ul) III / viam a Salonis ad He[dum?] castel(lum) /5
Daesitiatium per mill[i a pass]uum / CLVI munit / et idem viam ad Bath[inum? flu]men?/
quod dividit B[r]e[ucos Oseriat?]ibus / a Salonis munit per [millia p]assuum /10 CLVIII /
[et idem viam. ..???] / munit ad imum montem Ditionum / Ulcirum per millia passuum/
a Salonis LXXVIID /15 P(ublio) Dolabella leg(ato) pro / pr(aetore)
Tiberije Cezar, boanskog Augusta sin, August, imperator, vrhovni sveenik, tribunske
moi 21 (godine op. a.), konzul tri (puta op.a.), put od Salone do dezitijatskog kastela
He(...?) od 156 (rimskih op.a.) milja izgradi, i isto put do rijeke Bosne koja razdvaja
Breuke i Oserijate? od Salone izgradi u 158 (rimskih op. a.) milja... izgradi do podnoja
Dicionske Ulcirske planine u 77,5 (rimskih op.a.) milja od Salone, Publije Dolabela, legat
propretor.
191
O dva solinska natpisa na kojima se navode ceste (koje su vodile duboku unutranjost Provincije) koje su izgraene
za vrijeme namjesnika/legata Gornjeg Ilirika Publija Kornelija Dolabele v. Jagenteufel, 1958:14; Bojanovski, 1974;
Mesihovi, 2010 B:106 108; Isto, 2011: 13 14; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_en ;
EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/018010 ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
heidelberg.de/EDH/inschrift/018013
65
Slika 3.4.3
66
Slika 3.4.4
Kako izgleda prva i osnovna dunost koju je Dolabela sebi postavio u zadatak jeste
izgradnja cestovne mree kojom bi se povezalo primorje sa kontinentalnom unutranjou.
Oba solinska natpisa svjedoe o izgradnji pet rimskih cesta u vrijeme Dolabeline uprave,
koje su izlazile iz provincijske prijestolnice Salone :
192
1. Prema granici ilirske provincije, duine 167 rimskih milja (izmeu 245 250
km.).
193
2. Via Gabiniana, prema Andetriju, nepoznate duine.
3. Prema dezitijatskom kastelu He[...], duine 156 rimskih milja (izmeu 229 234
km.)
194
4. Prema rijeci Bathinus, koja dijeli Breuke i moda Oserijate (ili neki drugi ilirski
narod)., duine 158 rimskih milja (izmeu 232 237 km.).
5. Prema dicionskoj planini Ulcira, duine 77, 5 rimskih milja (113 116 km.).
195
192
O ovim cestama v. Bojanovski, 1974
193
Odnos modernih i rimskih mjera udaljenosti jo uvijek nije apsolutno odreen, pa se tako za 1 rimsku milju uzimaju i
sljedei odnosi (1472 m., 1478 m., 1480 m., 1497 m., 1500 m.---o tome v. Bojanovski, 1974, 133, fus. 1).
194
O dezitijatskom kastelu He[....] v. Mesihovi, 2007:941 - 988
67
Po natpisu 1. i 2. cestu su gradili pripadnici VII. I XI. legije. Vjerojatno su legionari
uestvovali i u gradnji ostalih cesti, uz pripadnike auksilijarnih jedinica, strane radnike,
lokalno stanovnitvo, robove, Ceste 3. i 4. koje su ulazile dubinu sredinje i Gornje Bosne
su vjerojatno veim dijelom svoje duine (bar do Gornje Bosne) imale istu trasu. Samo na
osnovi ovih natpisa Dolabela je bio zasluan za putnu mreu (bez via Gabiniana i ostatka
4. ceste, nakon raskrija sa 3. cestom) u duini veoj od 400 rimskih milja (izmeu 588
600 km.) izgraenu za samo pet godina. Izgradnja tolike cestovne mree za manje od pet
godina je nesumnjivo jedan od najveih graevinskih poduhvata u historiji Zapadnog
Balkana, i sigurno je iziskivao i velike napore i trokove. Iza takvog poduhvata je morala
stajala kompletna provincijska administracija kao jednog od najvanijih stratekih ciljeva
Dolabeline uprave. Moda je Dolabelina administracija zasluna i druge izgraene ceste
(one iz Narone/dananji Vid kod Metkovia/ prema unutranjosti i dalje prema jugoistoku,
od Salone do Narone... itd...), ali za to jo uvijek nema potvrde u epigrafskim ili literarnim
vrelima. injenica je da se najranije spominjanje ceste Narona sarajevsko polje vee za
vrijeme Dolabeline uprave. Sudei po nalazu miljokaza sa natpisom (CIL III, 10164 (p
2174)) Divo Augusto, iz doline Treanice kod Konjica, ova saobraajnica je bila vrlo rano
nastala, i postojala je i bila funkcionalna za vrijeme Tiberijeve vladavine.
Motivi izgradnje obimne cestovne mree nisu bili samo elja za cestovnim uvezivanjem
duboke kontinentalne unutranjosti Provincije sa Salonom (i jadranskom obalom), nego i
osiguravanje mira meu zajednicama u koje Rimljani nisu imali veliko povjerenje.
Zahvaljujui cestama rimske trupe su se mogle brzo i uinkovito prebaciti u unutranjost i
smiriti neke neeljene eventualnosti. Ceste su i olakavale i eksploataciju Provincije,
skupljanje poreza i odvoz metala (posebno onih plemenitih), ali su i donosile i odreene
pogodnosti za domicilno stanovnitvo. Cestovno uvezivanje je doprinijelo boljoj, snanijoj
i sadrajnijoj privrednoj aktivnosti, polako se razbijala lokalna autarkinost, a dinarsko
jadranski pojas (ujedinjen u jednu teritorijalno upravnu jedinicu provinciju Gornji
Ilirik/Dalmaciju) je saobraajno uvezan u jednu cjelinu kvalitetnim cestama. Sa cestama je
poveana i pokretljivost stanovnitva (naravno u uvjetima i kontekstu razvitka ranog
principata), preko njih su strujali nove kulturne silnice i impulse mediteranske civilizacije.
Zahvaljujui cestama izgraenim izmeu 14. i 19. god. n. e. unutranjost Zapadnog
Balkana se veoma brzo mijenjala, naputajui svoj prapovijesni i protohistorijski stil ivota.
Publije Kornelije Dolabela je tako uao u historiju kao prva osoba za ije se uprave
izgradila prva cestovna mrea koja je povezivala jadransko dinarske prostore i
meusobno i sa primorjem i ostatkom svijeta.
195
Montem Ditionum / Ulcirum vjerojatno se odnosi na planinu Uilica (Ujilica, Ilica vis. 1654 m. ) sjeverno od
Bosanskog Grahova i jugozapadno od Drvara.
68
3. Natpis iz Narone
196
AE 1999, 1223
DIVOAVGVSTO / SACRVM / PDOLABELLACOS / CAESARISAVGVST /5
LEGPRO PR
Divo Augusto / sacrum / P(ublius) Dolabella co(n)s(ul) / Caesaris August(i) /5 leg(atus) pro
pr(aetore)
Boanskom Augustu, Publije Dolabela, konzul Cezara Augusta legat propretore
Slika 3.4.5
Preuzeto iz Narona, 2007
Natpis je pronaen u okviru
Augusteuma u Naroni.
197
Sudei po tome to se u tekstu
natpisa spominje boanski
August, kome se i posveuje
natpis, epigrafski spomenik je
postavljen nakon smrti
Augusta i ustolienja Tiberija
kao novog vladara Rimske
drave. Natpis jasno ukazuje
na znaenje Augusteuma u
Naroni, kao i na boravak
Dolabele u ovom vanom
gradu.
196
Narona, 2007; Mesihovi, 2010 B:108 109; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ;
EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/039847
197
Marin 1997; 2004; 2004 A
69
4. Natpis iz Salone
198
CIL III, 14712 = ILJug I, 124
LANICIOLF / PAETINATI / IIIIVIRIVREDIC / QVINQVENNALPRAE /5
QVINQDRVSICAESAR / GERMANICIPRAEFEC / QVINQPDOLABELLAE /
PONTIFICIFLAMINI / IVLIAEAVGVSTAEPRAEF /10 FABR /
PRAEFECTVRPHARIAC / SALONITAN
L(ucio) Anicio L(uci) f(ilio) / Paetinati / IIIIvir(o) iure dic(undo) / quinquennal(i)
prae(fecto) /5 quinq(uennali) Drusi Caesar(is) / Germanici praefec(to) / quinq(uennali)
P(ubli) Dolabellae / pontifici flamini / Iuliae Augustae praef(ecto) /10 fabr(um) /
praefectur(a) Phariac(a) / Salonitan(a)
Luciju Aniciju, sinu Lucija, Petinatu, kvartoviru sa pravno-sudbenim ovlastima,
kvinkenalisu (petogodinjem op. a.) prefektu, kvinkenalisu Druzu Cezaru, Germaniku
prefektu kvinkenalisu, Publiju Dolabeli, pontifiku flaminu, Juliji Augusti, prefektu kovaa,
prefektura Faria Salonitana.
Natpis je nastao u vrijeme boravka Druza u Iliriku, radi ega se na njemu i nalazi njegovo
ime. Pored imena Druza i Dolabele, na natpisu se nailazi i na spomen Germanika (iz
konteksta proizlazi da je on jo uvijek iv) i Livije.
198
Buli, 1902.; Jagenteufel, 1958:14; Mesihovi, 2010 B:109; EDCS : http://oracle-vm.ku-
eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/031866
70
Slika 3.4.6
Preuzeto iz Buli, 1902:6
5. Natpis iz Cavtata
199
ILJug II, 636 = AE 1964, 227 = AE 1966, 280 = AE 1989, 608 = AE 2008, +1035
DOLABELLA / LEGPROPR / COHVIVOL / TRIBLPVRTISIOATINATE /5
IL?IOCSAENIOIIVIR
199
Marinovi, 1959:121 127; Rendi Mioevi, 1959:156 158; Lui, 1966 1967:538 - 539; Glavii, 2008:43;
48 49; Mesihovi, 2010 B:109 110; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
71
[P(ublio)] Dolabella / leg(ato) pro pr(aetore) / coh(ors) VI vol(untariorum) / trib(uno)
L(ucio) Purtisio Atinate /5 []il?io C(aio) Saenio IIvir(is)
....Dolabela, legat propretore, esta dobrovoljaka kohorta, tribunu Luciju Purtisiju
Atinatu... io? Gaju Seniju duoviru.
Pored izgradnje dobre cestovne mree, izgraene po svim tadanjim visokim rimskim
standardima i uzusima, Publije Kornelije Dolabela se posvetio i mnogim drugim
infrastrukturnim radovima, posebice u gradovima u primorju. Tako se i Dolabelino
forsiranje javne graevinske djelatnosti nije se ograniilo samo na ceste spomenute na
solinskim natpisima. Fragmentarni natpisi iz Cavtata (Epidaurum) i Zadra (Iader) moda
dokazuju neku javnu izgradnju pod Dolabelinim auspicijama.
Slika 3.4.7
Preuzeto iz Glavii, 2008:47, sl. 2
72
6. Natpis iz Cavtata
200
CIL III, 1741
Ovaj epigrafski spomenik ima vrlo dugu historiju istraivanja. Natpis je izvorno isklesan u
devet redaka, ali je vremenom pretrpio oteenja te je ostalo sauvano samo pet prvih
redaka, dok su izgubljeni oni za nas najzanimljiviji redovi u kojima se spominje oficijelni
naziv Provincije Dalmacije.
PCORNE / DOLABELL / VIIVIROEPVL / SODALITITIEN /5 EG PRO PR DIVI A /
(sauvani tekst)
P(ublio) Corne[lio] / Dolabell[ae co(n)s(uli)] / VIIviro epuloni
201
/ sodali Titiensi
202
/5
leg(ato) pro pr(aetore) Divi Augusti / et Ti(beri) Caesaris Augusti / civitates Superioris /
provinciae {H}Illyrici (tekst rekonstruiran na osnovi ranijih prepisa, preuzeto iz Glavii,
2008:45)
Publiju Korneliju Dolabeli, konzulu
203
, septemviru epulonu, lanu (kolegija op. a.) Titija,
legatu propretoru boanskog Augusta i Tiberija Cezara Augusta, civitates provincije Gornji
(H)ilirik. (prijevod na osnovi rekonstruiranog natpisa.)
Ako su raniji prepisi tani, onda ovaj natpis ima veliko znaenje za izuavanje antike
historije na Zapadnom Balkanu. Preko njega bi se tako otkrili i slubeni nazivi ilirskih
provincija nakon podjele jedinstvene provincije Ilirik. Sudei po tome to se Dolabela
titulira kao legat i Augusta i Tiberija, njegov dolazak na namjesniku funkciju u Dalmaciju
treba datirati prije 19. VIII. 14. god. n. e., odnosno Augustove smrti. Ali sami nastanak
epigrafskog spomenika treba datirati u vrijeme nakon Augustove smrti i njegove deifikacije
(17. IX. 14. god. n. e.). Uz to, na natpisu se navode i civitates Superioris / provinciae
{H}Illyrici, te se pokazuje i na vrlo bitnu formaciju provincijskog ureenja autonomne
politike i teritorijalne jedinice peregrinskih naroda. Njihov broj na prostorima provincije
za vrijeme Dolabeline uprave nije vjerojatno odstupao od liste peregrinskih civitates koju
200
Jagenteufel, 1958:14; Marinovi, 1959:121 127; Lui, 1966 1967:538 - 539; 543 - 546 ; Bojanovski, 1974:18
19; Zaninovi, 1998:43; ael Kos, 2005:379 380; 401 402; 470; Glavii, 2008:43; 45 47; Mesihovi, 2010 B:110
111; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
201
Epuloni su, u okviru rimskog religijskog sustava, bili kolegij sedmorice, i bili su jedan od etiri velika kolegija
rimskih sveenika (quattuor amplissima collegia). Dva najvanija su bili kolegiji pontifika i augura, a etvrti su bili
quindecemviri sacris faciundis. Epuloni su bili zadueni za organiziranje gozbi i javnih banketa za vrijeme festivala i
igara.
202
Titiensi su bili jedno ugledno sveeniko bratstvo, koje je po tradiciji osnovao sabinsko rimski kralj Tit Tacije.
203
Dolabela je bio konzul za 10. god. n. e. zajedno da kolegom Gajem Junijem Silanom. (Caius Iunius Silanus).
73
za ovu provinciju daje Plinije Stariji, a na osnovi vjerojatno nekog slubenog popisa iz
vremena cara Nerona (vl. 54. 68. god. n. e.). Posebno bi se ta nepromijenjenost odnosila
na peregrinske civitates u dubljoj unutranjosti koje su se sporije romanizirale u odnosu na
primorske zone.
Slika 3.4.8
Preuzeto iz Glavini, 2008:46, sl. 1
7. Natpis iz Zadra
204
CIL III, 2908 (p 1635, 2273)
TICAESARDIVIAVGF/ AVGVSTVSIMPPONTIFMAX / TRIBPOTEST XX COS III /
LEG VII XI / 5 PCORNELIODOLABELL / LEG PR PR
204
Jagenteufel, 1958:14; Mesihovi, 2010 B:111 112; EDCS : http://oracle-vm.ku-
74
Ti(berius) Caesar divi Aug(usti) f(ilius) / Augustus imp(erator) pontif(ex) max(imus) /
trib(unicia) potest(ate) XX co(n)s(ul) III / leg(io) VII leg(io) XI /5 P(ublio) Cornelio
Dolabell(a) / leg(ato) pr(o) pr(aetore)
Tiberije Cezar, boanskog Augusta sin, August, imperator, pontifeks maksimus (vrhovni
sveenik op.a.), tribunske moi 20 (godina op. S.M.), konzul tri (puta op. S.M.), 7. legiji i
11. legiji, Publiju Korneliju Dolabeli, legatu propretoru.
Na osnovi navoenja godina tribunske moi cara Tiberija, natpis se moe datirati u 18. god.
n. e. Ako se i ovaj natpis odnosi na neke graditeljske aktivnosti, onda su i u njima svoj
obol dale vojne formacije dalmatinskog garnizona i to ponovo VII. i XI. legija (u Zadru).
Kako se ini Dolabela je prilino zaposlio garnizon kojim je zapovijedao, i to prvenstveno
na gradnji provincijske infrastrukture. To je vjerojatno motivirano i time kako vojnici ne bi
bili nezaposleni, nego uvijek sa nekom zanimacijom. Pobuna panonskih legija 14. god. n. e.
je nesumnjivo uticala na to da se vojnici ne smiju prepustiti besposlici, posebno u sluaju
garnizona (dvije legije i mnoge auksilijarne kohorte) tako blizu Italije, a udaljenom od
vanjskih granica. Tako su pripadnici 6. dobrovoljake kohorte zaposleni u Epidauru, a
legionari u Zadru.
Slika 3.4.9
Slika preuzeta sa http://www.rzuser.uni-heidelberg.de/~f56/fotos/F021825.JPG
75
8. Natpis iz Kistanja (Burnum).
205
ILJug II, 874
----- / AVG PRO P / ECVNDVM FORMAM / DOLABELLIANAM / RESTITVIT
[Iussu leg(ati)]/ Aug(usti) pro p[r(aetore)] / [s]ecundum formam / Dolabellianam /
restituit
Iako je ovaj natpis dosta fragmentaran, on prua jedno vrlo vrijedno svjedoanstvo o jo
jednoj djelatnosti Dolabele. Rije je o postojanju forma Dolabelliana, neke vrste slubenog
provincijskog katastarskog dokumenta (moda karte). Preko ovog dokumenta provincijske
vlasti su imale precizan uvid u stanje zemljinih i teritorijalnih odnosa u Provinciji, a vrili
su i arbitrau u sluaju sporova oko mea. Arbitraa je inae, sudei po pronaenim
terminacijskim natpisima, za vrijeme Julijevaca Klaudijevaca bila vrlo esta pojava.
Forma Dolabelliana je najstariji poznati dokument koji u cijelosti (katastarski) utvruje
teritorije i zemljita Provincije, i sudei po njenom imenu nastala je za vrijeme namjesnika
P. Kornelija Dolabele, moda upravo pod njegovim auspicijama. Rije je o djelu od
neprocjenjive vanosti, kojim je rimska provincijska uprava nastojala da temeljito regulira i
tako rijei teritorijalne i zemljine odnose u Provinciji koja je spadala u one oblasti rimskog
imperija sa niim stupnjem razvitka. Posao koji je trebalo obaviti kako bi nastala Forma
Dolabelliana je nesumnjivo bio vrlo obiman i zahtjevan, jer je trebalo snimiti stanje u
itavoj Provinciji. Ali kako izgleda, i ovaj zadatak je od strane provincijske administracije
bio uspjeno proveden. Ovaj dokument je sluio i za rjeavanje sporova u vezi mea
izmeu pojedinih zajednica, Preko Forma Dolabelliana se ustanovljava stanje koje je
potrajalo stoljeima, i koje je nesumnjivo imalo presudnog utjecaja u kasnijim razvicima
teritorijalnih odnosa na Zapadnom Balkanu.
Na samom fragmentiranom natpisu moda bi se moglo zakljuiti da se forma Dolabelliana
spominje u retrospektivi, odnosno da se arbitraa koja se desila u neko kasnije vrijeme, pod
nekim drugim legatom Augusta propretorom, pozvala u svome zakljuku na forma
Dolabelliana.
205
Jagentaufel, 1958:65; Wilkes, 1976:268, br. 26; Imamovi, 1980:46 48; Mesihovi, 2010 B:112; EDCS :
http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
76
9. Natpis iz Gornjeg Karina.
206
AE 2003, 1332
EX / DOLLEG PR / DETCTITIVS / GEMINVST? /5 LEGVIIINTE/ ASSER ETC /
Ex [decr(eto) P(ublii) Corn(elii) / Dol(abellae) leg(ati) pr(o) [pr(aetore) / det(erminavit)
C(aius) Titius / Geminus (t?......?) [-? /5 leg(ionis) VII inte[r / Asser(iates) et
C[or(inienses) ]
Po odluci Publija Kornelija Dolabele, legata propretora, razgraniio Gaj Titije Gemin,
(moda vojni tribun ili centurion op. S. M.)....?... VII. legije, izmeu Aserijata i Korinjana.
Natpis govori o arbitrai zemljinih odnosa izmeu dvije domorodake zajednice na
prostoru Liburnije u kojoj je inae pronaen veliki broj meanih natpisa. Sudei po tekstu
natpisa sa ovog epigrafskog spomenika (danas zagubljenom) Dolabela je odredio izvjesnog
Gaja Titija Gemina da razgranii liburnske zajednice Aserijate i Korinjane.
Na osnovi tekstova vie natpisa, precizna razgranienja teritorija isto su bila jedna od
glavnih aktivnosti namjesnika P. Kornelija Dolabele.
207
Iako na prvi pogled to ne izgleda
toliko bitno u funkcioniranju rimske provincijske uprave i eksploatacije potinjenih
zemalja, pravo arbitrae je bilo jedno od glavnih temelja stabilnosti i neophodnosti
odranja rimske vlasti i interesa. Spornim situacijama u meusobnim odnosima
domorodakih zajednica prosto su obilovale obje ilirske provincije. Pitanje razgranienja
meu pojedinim zajednicama je izgleda bio kronini problem na ilirskom podruju u
predrimsko doba. Za vie manje autarkine ilirske zajednice na niem kulturnom,
tehnolokom i privrednom nivou razvitka u odnosu na grko rimski i mediteranski svijet,
sa ogranienim raspoloivim resursima, postavljanje mea nije bilo produkt neke
metafizike elje da se ima to je mogue vea teritorija, nego je rije o isto
egzistencijalnoj potrebi. Kada je bilo u pitanju pravo na odreeni teritorij, domorodake
zajednice su se meusobno sukobljavale oko panjaka, plodnih zona, izvora soli, rijenih
tokova, rudnika i sl. Ta kronina nestabilnost je sigurno kao posljedicu imala i injenicu da
se, izuzev kratkotrajnog iskustva za vrijeme Velikog ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e.,
ilirski narodi na Zapadnom Balkanu nisu ujedinili. Samim tim je jedan dio tih spornih
situacija, najvie u vezi teritorijalnog razgranienja i pitanju mea, poticao jo iz doba
206
ae, 2003:19 21; Mesihovi, 2010 B:112 114; EDCS : http://oracle-vm.ku-
207
ae, 2003:19: Svrha takvih mjera naelno je jasna: rimska vlast, odreujui tone mee pojedinih subjekata koji
imaju prava raspolaganja odreenim teritorijem, ujedno utvruje podruja pravne odgovornosti upravnih i samoupravnih
tijela i dunosnika, te postavlja okvire obuhvatnog zemljinika (katastra). Ovo drugo ima posebno znaenje: time se
potie domorodaku veinu da prihvati rimski sustav vlasnitva nad zemljom, to je presudan korak u procesu naputanja
domaih tradicija i obiaja.
77
samostalnosti, a dio je nastao u toku prvog razdoblja rimske vladavine i u toku i nakon
nove regulacije politikih, drutvenih i teritorijalnih odnosa u obje provincije poslije
guenja ustanka.
Nakon konane pacifikacije Zapadnog Balkana, rimska uprava se morala suoiti sa ovim
pitanjem. Problemi vezani za razgranienje mogli su vrlo lako eskalirati i unijeti nemir u
odnose u Provinciji, a to je na kraju krajeva moglo rezultirati i neeljenim posljedicama
koje bi mogle ne samo oteati eksploataciju potinjenih zemalja, nego i ugroziti rimsku
vlast, odnosno naruiti proklamirani ideal Pax Romana. Radi toga je jedan od primarnih
zadataka praktinih Rimljana, bio da eliminiraju te eventualne izvore nestabilnosti.
Rjeavanje putem arbitrae spornih pitanja meu narodima i plemenima prebaeno je u
ruke rimske vlasti, a to je u zemlji kroninog sporenja predstavljalo veoma bitno pravo i
odgovornost.
208
Upravo zato se nailazi na toliko mnogo tragova oficijelnih postavljanja
mea, i to ranom principata, u Gornjem Iliriku/Dalmaciji. Sa rimskim dunosnicima kao
arbitrima, postavljanje mea se uzdiglo na vii, pravno legalistiki i administrativni nivo,
gdje se sve rjeavalo mirnim nainom uz potpuno izbjegavanje nasilja. Presuda rimske
arbitrae je bila neopoziva, i samim tim uspostavljene mee su postale priznate i stabilne, a
glavni garant takve situacije je bila Rimska drava.
Arbitrae su tako bile vrlo korisno i poeljno sredstvo u rukama Rimljana kojim su oni
odravali red, stabilnost i autoritet svoje vladavine te titili i proteirali rimske dravne i
provincijske interese. Preko prava arbitrae Rimljani su ujedno i odravali u dovoljnoj
mjeri i dopustivoj razini prisutna trvenja i suparnitva domorodakih zajednica, koje su da
bi ostvarile svoje interne interese i dobile sporove sa svojim susjedima, dodvoravale
arbitrima na najrazliitije naine. Stalno oekivanje da e arbitar posredovati u pravcu
nae koristi a na tuu tetu, ako mu se dovoljno priblii i vlastiti interesi pokuaju to je
mogue vie uskladiti sa interesima i stavovima rimskog patrona, dodatno je i to bitno
poveavalo uinak rimske vladavine i znaenje njenog autoriteta na domorodake
zajednice. Kao negativnu posljedicu to je imalo sa druge strane umanjivanje mogunosti,
pa i sposobnosti, za sporazumno rjeavanje spornih pitanja izmeu samih uesnika u sporu,
i to na obostrano zadovoljstvo i uvaavanje u samostalnoj reiji bez uea rimskog arbitra.
Rimski arbitri nisu intervenirali samo u spornim odnosima meu civitates nego i u unutar
jedne civitas, koji su nastajali meu njenim sastavnim dijelovima. Time je rimska
provincijska uprava slabila unutarnju koheziju domorodakih naroda i ovlatenja domaih
politikih institucija sve vie formalizirala na korist rimskih provincijskih institucija i
slubi, i tako posredno pripremala te zajednice na apsorpciju u tijelo rimskog politikog
naroda, bilo u svojoj cjelini ili odvijajui se sukcesivno u vie dijelova.
Tako je ureenje granica izmeu raznoraznih domorodakih zajednica spadalo i u jednu od
vanijih dunosti namjesnika, ime je on osiguravao mir u dodijeljenoj mu provinciji, a
208
O meanim natpisima u provinciji Gornji Ilirik/Dalmaciji v. Buli, 1890; Wilkes, 1976; Imamovi, 1980;
Bojanovski, 1988:64; ae, 2003:19 - 29.
78
ujedno je i jaao autoritet provincijskog namjesnika koji je postajao vrhovni arbitar u
meu-domorodakim razmiricama. Rimske dravne i provincijske institucije su to svoje
pravo arbitrae i sam postupak njene realizacije u odnosima domorodakih zajednica mogli
prenositi i na za to ovlatene pojedince (opunomoenike), uglavnom oficire legija
stacioniranih u provinciji. Inae sasvim je bilo uobiajeno u praksi da namjesnici, kao
zapovjednici svih vojnih snaga u Provinciji, za sudije u pitanjima ureivanja granica meu
domorodakim zajednicama imenuju svoje potinjene, najee centurione, veinom samo
jednog, ali u sloenijim sluajevima i dvojicu, kojima bi se po potrebi nekada pridruivao i
vojni tribun.
Slika 3.4.10
Preuzeto iz ae, 2003:20,
79
10. Natpis iz Gornjeg Karina
209
CIL III, 2883 (p 1634, 2273) = CIL III, 9973 = ILJug III, 2871
XEDICTVPCOR/NELIDOLABELELEG / PROPRAETOREDETERMINAV /
STITIVSGEMINVS /5 PRIPOSTERIORLEG / VIIINTERNEDITAS /
ETCORINIENSES / ----- / RESTITVTI IVSSVA /10 DVCENIGEMINI /
LEGAVGVSTIPRP / PERARESIVM A/XIMVM7
210
LEG XI /
CPFPRPOSTERIOR /15 ETQAEBVTIVM / LIBERALEMASTAT /
POSTERIORELEG / EIVSDEM
[E]x edictu(!) P(ubli) Cor/neli Dolabel(la)e leg(ati) / pro praetore determinav[it] / S(extus)
Titius Geminus
211
/5 pri(nceps) posterior leg(ionis) / VII inter Neditas / et Corinienses /--- /
restituti iussu A(uli) /10 Duceni Gemini / leg(ati) Augusti pr(o) p[r(aetore)] / per A(ulum)
Resium [M]a/ximum 7(centurionem) leg(ionis) XI / C(laudiae) P(iae) F(idelis) pr(incipem)
posterior(em) /15 et Q(uintum) Aebutium / Liberalem (h)astat(um) / posteriore(m) leg(ionis)
/ eiusdem
Po nalogu Publija Kornelija Dolabele, legata propretora razgraniio Sekst Titije Gemin,
princeps posterior
212
VII. legije izmeu Nedita i Korinjana .... obnovljeni po zapovijedi
Aula Ducena Gemina, legata Augusta propretora po Aulu Resiju Maksimu XI. legije
Klaudiju Pobone i Vjerne princepsu posterioru i Kvintu Ebutiju Liberalu hastata
posterioru,
213
iz iste legije.
Ovo je jedan vrlo zanimljiv natpis koji regulira meu izmeu liburnskih zajednica Nedita i
Korinjana.
214
Epigrafski, meani spomenik je postavljen za vrijeme legata propretora
209
Hirschfeld, 1885:4 5; Abrami Colgano, 1909:32; Jagenteufel, 1958:12; Wilkes, 1976:260, br. 6; Imamovi,
1980:43 44; ae, 2003:21; Mesihovi, 2010 B:114 115; EDCS : http://oracle-vm.ku-
210
Na spomenutom natpisu se jasno vidi posebni znak/kratica za latinsku rije centurio, koja se (radi grafike slinosti)
transkribira kao naa brojka 7. Matijai, 2002:73; 106; 114
211
Po ae (2003:21) rije je ustvari o istoj osobi koja se pojavljuje i na prethodnom natpisu AE 2003, 1332 iz Gornjeg
Karina kao Gaj Titije Gemin. Vrlo je vjerojatno da je nekom zabunom ovdje pogreno navedeno centurionovo ime:
umjesto C. napisano je S. Pogreka je najvjerojatnije nastala jo u predloku s kojega se tekst, pod nadzorom
opunomoenih centuriona, prenosio na kamen (citat S. ae).
212
Princeps posterior legionis je centurion-zamjenik centuriona-komandanta (princeps prior) manipule, jedinice od dvije
centurije.
213
Hastatus posterior je centurion-zamjenik centuriona-komandanta (hastatus prior) manipule hastata.
214
Na liburnske Korinjane (i njihovo naselje Corinium) danas podsjea ime samog Karina (20-tak km sjeveroistono od
Benkovca), a na liburnske Nedite/Nedine (i njihovo naselje Nedinium/Nadinium) podsjea mjesto Nadin (25 km istono
od Zadra i 10 km zapadno od Benkovca). Opstajanje ova dva toponima ukazuje da je predslavensko stanovnitvo u ovom
dijelu dananje Dalmacije ostavilo dosta snaan peat u kasnijim razvitcima.
80
Ducena Gemina, ije namjesnitvo u provinciji Dalmaciji treba staviti u godine izmeu 63.
i 69. god. n. e.
215
Sam tekst natpisa se sastoji od dva dijela, a prvi dio se retrospektivno
odnosi na P. Kornelija Dolabelu i njegovo odreivanje Seksta Titija Gemina kao
opunomoenika za postavljanje mee izmeu Nedita i Korinjana. Meutim, kasnije se spor
izmeu ove dvije susjedne liburnske zajednice ponovo javio, pa je pola stoljea za vrijeme
namjesnika Aula Ducena Gemina kasnije dolo do ponovne arbitrae. Opunomoenici A.
Resije Maksim i Kvint Ebutije Liberal iz XI. legije C.P.F. su potvrdili meu (na osnovi
restituti iussu) postavljenu za vrijeme Dolabele, im su se pozivali na nju. Pozivanjem na
meano presuivanje iz vremena Dolabele, eljela se i pokazati pravna dosljednost, ali i
sudbena neprikosnovenost. Time se izbjeglo i donoenje odluke-presedana. Ovaj natpis
dokazuje i postojanje tradicije i kontinuiteta sudbeno pravne djelatnosti u provinciji
Gornji Ilirik/Dalmaciji. Uostalom, i legatski opunomoenici (iz reda viih centuriona) su
poznavali tu tradiciju, im su mogli biti donositi odluke kao na ovom natpisu iz Gornjeg
Karina. Uostalom, Aul Resije Maksim i Kvint Ebutije Liberal se pojavljuju kao
opunomoenici namjesnika Gemina i na drugim natpisima koji se tiu postavljanja mea, i
to zajedno u sluaju natpisa CIL III, 15045,2 = ILJug III, 2879 iz Novigrada (isto
razgranienje Korinjana i Nedita),
216
a Ebutije Liberal sam na natpisu ILJug III, 2845 iz
Bruke kod Benkovca (razgranienje Aserijata i Sidrina). Kako izgleda Ebutije Liberal je
bio u kabinetu provincijskog namjesnika zaduen upravo za rjeavanje meanih sporova
(i to u Liburniji), u emu se prilino dobro izvjetio. Samim tim ne treba ni uditi da jedan
oficir tako dobro poznaje sudsku i pravnu tradiciju Provincije, jer su njegove dunosti ipak
primarno bile civilne, a ne vojne prirode.
11. Natpis iz Karina
217
ILJug III, 2872
XDEC / CORNE / LABELLE / FINISINT / ???
[E]x dec[reto] / [P(ublii)] Corne[li] / [Do]labell(a)e [leg(ati) pro pr(aetore)] / finis int[er
Neditas et Corinienses???]
Po nalogu Publija Kornelija Dolabele, legata propretora, postavljena je granica izmeu
Nedita i Korinjana????
215
O tome v. Imamovi, 1980:40 - 41
216
Wilkes, 1976:260, br. 7; Imamovi, 1980:40 - 41
217
Abrami Colgano, 1909:32; Jagenteufel, 1958:14 - 15; Wilkes, 1976:259, br. 3; Imamovi, 1980:44 45;
Mesihovi, 2010 B:115; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
81
Na natpisu nije sauvan dio u kojem se spominju zajednice izmeu kojih se postavlja mea,
ali imajui u vidu lokaciju nalaza moda bi se isto moglo pretpostaviti da je rije o
Neditima i Korinjanima. Izgleda da je granina linija izmeu ove dvije liburnske zajednice
stvarno bila problematina.
Slika 3.4.11
Preuzeto iz Abrami Colgano, 1909:32
12. Natpis iz Jablanca kod Senja
218
ILJug II, 919
EXDEC / PCOR NEL / DOLLABELAE / LEG PRO PRA /5 --- /
INTBEG/OSETORTOPLI /
Ex dec[r(eto)] / P(ubli) Cornel[i] / Dollabel(l)ae / leg(ati) pro pr(aetore) A[ug(usti)] /5 [[--
--]] / int(er) Begos et Ortopli[n(os)]
Po nalogu Publija Kornelija Dolabele, legata Augusta propretora.... izmeu Bega i
Ortoplina
Ovdje je regulirana mea meu zajednicama Bega i Ortoplina (moda japodske narodnosne
pripadnosti). Ortopline
219
i Bege
220
sa ovoga natpise je potrebno povezati sa naseljima
218
Wilkes, 1976:258, br. 1; Imamovi, 1980:50 51; Mesihovi, 2010 B:115; EDCS : http://oracle-vm.ku-
219
O Ortoplinima v. Ps. Scyl. 21; Ptol. Geo. 16, 3; Rav. IV, 22; V, 14; Imamovi, 1980:49 - 50
220
O Begima ili Vegima v. Ptol. Geo. II, 16, 2; Imamovi, 1980:51
82
Ortoplinia i Vegium koje spominje Plinije Stariji u okviru skardonitanskog konventa.
221
Vjerojatno je rije o sreditima navedenih zajednica.
13. Natpis sa Visa
222
ILJug I, 257
DRVSVSCAESART / AVGVSTINEPOSCOSDE / PONTIFEXAVGVRCAMP /
PVBLIODOLABELLALEGPRO
Drusus Caesar T[i(beri) Aug(usti) f(ilius) divi] / Augusti nepos co(n)s(ul) de[sig(natus)
iterum] / pontifex augur camp[um dedit] / Publio Dolabella leg(ato) pro [praetore]
Druz Cezar, Tiberija Augusta sin, boanskog Augusta unuk, designirani konzul, pontifeks,
augur, logoru dodijeli.../ Publije Dolabela, legat propretore
Natpis je posveen Tiberijevom biolokom sinu Druzu (ivio 13. god. p. n. e. 14. IX. 23.
god. n. e. ),
223
Druz je bio izabran za konzula za 15. god. n. e. (Gajem Norbanom
Flakom/C. Norbanus Flaccus), a jedan znaajan period je proveo u ilirskim provincijama.
On je 14. god. n. e. vrlo vjeto uspio smiriti pobunu panonskih legija.
224
Nakon obnaanja
konzulata boravio je vie godina u Gornjem (primorskom) Iliriku. Druz je 17. god. n. e. (za
vrijeme konzula Gaja Celija Rufa/C. Caelius Rufus i Lucija Pomponija Flaka/L. Pomponius
Flaccus)
225
poslan u Ilirik da se privikava na vojniki ivot i da pridobije ljubav vojnika.
226
Poto je Druz bio glavni (i to dosta uspjeni) rimski sudionik vezano za hukanje Germana
jednih na druge te za prelazak markomanskog kralja Marobodua na rimsko podruje,
227
221
Plin. NH. III, 140
222
Rendi Mioevi, 1952; Jagenteufel, 1958:15; Mesihovi, 2010 B:115 117; EDCS : http://oracle-vm.ku-
223
Njegovo ime prije adopcije u Augustovu julijevsku porodicu je bilo Nero Claudius Drusus, a nakon adopcije Drusus
Julius Caesar, pa je tako postao i Augustov unuk po osnovi adopcije.
224
Vell. II, CXXV, 1 - 5; Tac. Ann. I, 24 30; Cass. Dio LVII, 4, 1 - 5
225
Tac. Ann. II, 41
226
Tac. Ann. II, 44 : Nec multo post Drusus in Illyricum missus est ut suesceret militiae studiaque exercitus pararet;
simul iuvenem urbano luxu lascivientem melius in castris haberi Tiberius seque tutiorem rebatur utroque filio legiones
obtinente..
Uskoro potom, Druz bude poslan u Ilirik, da se privikava na vojniki ivot id a pridobije ljubav vojnika. Umjesto da se
preda raskonom ivotu velegrada, bolje je da ivi vojnikim ivotom, mislio je Tiberije, a i za njega samog bilo je
sigurnije da oba njegova sina (adoptiranog Germanika op. S. M.) budu na elu legija.
227
Tac. Ann. II, 46; 62 : haud leve decus Drusus quaesivit inliciens Germanos ad discordias; 64 : Simul nuntiato regem
Artaxian Armeniis a Germanico datum, decrevere patres ut Germanicus atque Drusus ovantes urbem introirent. structi et
83
mogue je da je Druz bio ustvari poslan u oba Ilirika, jer je samo panonski Ilirik imao
vanjsku granicu i to prema germanskom svijetu (konkretno Markomanskom kraljevstvu).
Meutim, ne samo viki natpis nego i Tacitov podatak II, 53 (odnosi se na sami kraj 17.
god. n. e.) kao da sugeriraju da je on ipak primarno boravio u primorju.
228
Po
Germanikovoj smrti (10. oktobar 19. god. n. e.)
229
, Druz je privremeno napustio Ilirik i
(boravio u Rimu za vrijeme sahrane Germanikovih ostataka poetkom 20. god. n. e.
230
Nakon zavretka alosti Druz se vratio legijama u Ilirik.
231
Za vrijeme tog drugog intervala
boravka u Iliriku, Druza je posjetio Kalpurnije Pizon (vraajui se iz Sirije i
istonomediteranskih provincija) u nadi da ovaj nee biti kivan na njega zbog
bratovljeve
232
smrti....
233
Druz se ipak ovom prilikom krae zadrao u Iliriku i ve u toku
(vjerojatno u jesen) 20. god. n. e. se konano vratio iz Ilirika (kako bi se pripremio za
preuzimanje konzulske asti).
234
Poto je Druz drugi put izabran za konzula za 21. god. n.
arcus circum latera templi Martis Vltoris cum effigie Caesarum, laetiore Tiberio quia pacem sapientia firmaverat quam
si bellum per acies confecisset,
U isto vrijeme stigne vijest da je Germanik postavio Artaksiju za kralja Jermenima, te senat odlui da Germaniku i
Druzu dodijeli ovacije kada se budu vratili u Rim. Sa obje strane hrama Marsa Osvetnika budu podignuti slavoluci sa
statuama oba Cezara. Tiberije je bio zadovoljniji to je svojom mudrou uvrstio mir negoli da je bitkom dobio rat..
228
Tac. Ann. II, 53 : Sequens annus Tiberium tertio, Germanicum iterum consules habuit. sed eum honorem
Germanicus iniit apud urbem Achaiae Nicopolim, quo venerat per Illyricam oram viso fratre Druso in Delmatia agente,
Hadriatici ac mox Ionii maris adversam navigationem perpessus..
Sljedee godine, Tiberije je bio trei put konzul, a Germanik drugi put. Na tu dunost Germanik nije stupio u Rimu, ve
u ahajskom Nikopolju. Tamo je stigao plovei du ilirske obale, poslije posjete svome bratu Druzu, koji je tada boravio u
Dalmaciji i poslije teke plovidbe Jadranskim i Jonskim morem.
229
Za vrijeme konzula za 19. god. n. e. Marka Junija Silana Torkvata (Marcus Junius Silanus Torquatus) i Lucija
Norbana Balba (Lucius Norbanus Balbus).
230
Tac. Ann. III, 2 3. Druz je bio taj koji je u Italiji doekao Germanikovu pogrebnu povorku.
231
Tac. Ann. II, 7 : Tum exuto iustitio reditum ad munia, et Drusus Illyricos ad exercitus profectus est.
232
Misli se na Germanika, koji je bio adoptirani sin Tiberija, pa samim tim i Druzov zakonski brat. Germanik je po
biolokoj liniji bio prvi roak Druza, odnosno sin njegovog strica.
233
Tac. Ann. II, 8 : At Piso praemisso in urbem filio datisque mandatis per quae principem molliret ad Drusum pergit,
quem haud fratris interitu trucem quam remoto aemulo acquiorem sibi sperabat. Tiberius quo integrum iudicium
ostentaret, exceptum comiter iuvenem sueta erga filios familiarum nobilis liberalitate auget. Drusus Pisoni, si vera forent
quae iacerentur, praecipuum in dolore suum locum respondit: sed malle falsa et inania nec cuiquam mortem Germanici
exitiosam esse. haec palam et vitato omni secreto; neque dubitabantur praescripta ei a Tiberio, cum incallidus alioqui et
facilis iuventa senilibus tum artibus uteretur.
Pizon, meutim, poalje u Rim najprije sina sa uputstvima kako da odobrovolji cara, a sam poe Druzu u nadi da ovaj
nee biti kivan na njega zbog bratovljeve smrti, ve prije prijateljski raspoloen prema njemu zato to se oslobodio
suparnika. Da bi pokazao svoju nepristrasnost, primi Tiberije mladia ljubazno i obdari ga poklonom uobiajenim za
sinove uglednih porodica. Druz odgovori Pizonu, ako je istina to to se pria, on e biti prvi biti zbog toga ozlojeen, ali
bi i njemu bilo milije da se pokae da su ti glasovi lani i neosnovani, i da Germanikova smrt nikome ne donese nesreu.
To je rekao javno, ali nije htio da se sastane sa Pizonom nasamo. Vie je nego sigurno da mu je Tiberije to savjetovao, jer
se ovaj inae bezazleni i prostosrdani mladi ponio ovdje kao iskusni starac.
234
Tac. Ann. III, 11 : Atque interim Drusus rediens Illyrico, quamquam patres censuissent ob receptum Maroboduum et
res priore aestate gestas ut ovans iniret, prolato honore urbem intravit.
84
e., podizanje ovog natpisa bi se moglo datirati u vrijeme kada je Druz po drugi put bio
designirani konzul (odnosno izabran za konzula, ali jo uvijek nije stupio na dunost), a
Dolabela bio namjesnik Provincije. Vjerojatno je rije o intervalu u 20. god. n. e., kada je
Druz ponovo boravio u Iliriku. Iako bi se po Tacitovim rijeima mogao donijeti zakljuak
da je Druz bio taj koji je bio faktiki namjesnik i zapovjednik ilirskih provincija i legija u
periodu od tri godine, ipak ostala izvorna graa dokazuje da Dolabela nije bio samo
formalno legat propretore, nego da je obavljao namjesniku dunost u punom kapacitetu i
za vrijeme boravka Druza. Iako je Druz bio sin vladajueg cara, on je ipak bio relativno
neiskusan, a i njegovo upuivanje u Ilirik je motivirano time da prije svega izuava
vojniki ivot, a ne da upravlja Provincijom. Iako je imao pomalo nezgodnu narav, Druz je
ipak bio inteligentna osoba i kako izgleda izmeu njega i zvaninog namjesnika Dolabele
nije dolazilo ni do prijepora ni sukoba. Znajui da mu nedostaje dovoljno iskustva za
upravljanje jednom tako bitnom provincijom, Druz se nije mijeao u Dolabelino strateko
upravljanje i unutarnje provincijske, civilne (ako se u kontekstu rimske uprave uope
moe govoriti o civilnom, kako se to danas podrazumijeva = nasuprot vojnikom)
poslove. Vjerojatno je naelno stajao po strani i pratio razvoj Provincije, i tek povremeno
se ukljuivao u to, kao u sluaju dogaaja koji opisuje viki natpis. Druz se ograniavao na
voenje ad-hoc zadataka kao npr. u potpirivanju meugermanskih razmirica i petljanju u
odnose junih germanskih politija, i na boravak sa vojskom i jaanje svojih vojnih vjetina
(koje jo uvijek nisu bile iskazane u pravoj mjeri, za razliku od npr. roaka i adoptiranog
brata Germanika)
235
i sukladno tome svoga ugleda meu vojskom. Ali i sam Dolabela je
vjerojatno zasluan da nije dolo do sukoba autoriteta izmeu njega i Druza, jer je vrlo
dobro poznavao i njegov temperament, a i da je on ipak Tiberijev bioloki sin i jedini
bioloki potomak. Skladnost izmeu njih dvojice se pokazala dobrom za Provinciju, a i
Druz je nesumnjivo stekao i dovoljno iskustvo i znanje za provincijske poslove. To je
prilino razliito od skoro istovremene situacije sa Germanikom, koji je (za vrijeme
boravka u istonomediteranskim provincijama, kao supervizor za istone provincije) naao
u estokom personalnom sukobu sa namjesnikom (legatom) Sirije Gnejom Kalpurnijem
U meuvremenu vraao se Druz iz Ilirika. Zbog Marobodove predaje i drugih vojnih uspjeha tokom ljeta, senat mu je
dodijelio ovacije, ali on odloi ovu poast i ue u Rim bez ovacija.
235
Potrebno je istai da izvorna graa apsolutno nigdje ne nagovjetava da su Germanik i Druz bili u loim odnosima.
Naprotiv, iz izvorne grae (ak i kod Tacita) jasno se moe osjetiti da je njihov odnos bio srdaan i dobar, i da se nije
osjeala nikakva konkurencija. Druz je izgleda bio prihvatio injenicu da je Germanik jo znatno ranije predodreen za
nasljednika princepsa, i nije to pokuavao promijeniti. Druz je nesumnjivo bio inteligentna i sposobna osoba (to je
pokazao i u smirivanju bune panonskih legija, manipuliranja germanskim pitanjem, boravkom u Iliriku), ali izgleda i bez
neke vee ambicije. Posebno se taj njegov nedostatak ambicije i astoljublja primjeuje u vojnim pitanjima, jer je on
uvijek preferirao diplomatska rjeenja u kojima je znao pokazati svoje manipulativne sposobnosti u odnosu na koritenje
vojne sile. Po svemu sudei Druz nije ba imao neko veliko miljenje o svojim kvalitetama zapovjednika u ratu. Na kraju
krajeva on svoje ratne zapovjednike sposobnosti nije ni imao priliku iskuati, pa se ne moe ni znati da li je rije o
realnoj procjeni ratno-zapovjednih kvaliteta ili o obinom potcjenjivanju. U okviru toga nedostatka elje za astima moe
se i promatrati injenica da je on odbio da ue u Rim sa ovacijom (to mu je Senat odobrio), prilikom povratka iz Ilirika.
85
Pizonom (Gnaeus Calpurnius Piso, konzul za 7. god. p. n. e., od 17. god. n. e. legat Sirije),
to se na kraju izrodilo u jednu od najveih afera tiberijanskog reima.
Gornji Ilirik je bio savrena lokacija da se tamo uputi Dolabela na dodatnu izobrazbu. Rije
je o dvije provincije sa ukupno pet legija i znatnim brojem auksilijarnih jedinica.
Gornjoilirska/dalmatinska vojska je vrlo blizu Italije i moe se brzo prebaciti (morskim
putem) u srednju Italiju, dok se panonska vojska moe brzo prebaciti u sjevernu Italiju. Uz
to Druzov boravak na istonojadranskoj obali je odlina pozicija u sluaju nekih
nepredvienih situacija i neeljenog razvoja situacije, pa je Druz mogao da bude hitro
obavijeten o tome i da se eventualno brzo moe vratiti u sam grad Rim.
POST FESTVM
Svoju namjesniku dunost u Dalmaciji Publije Kornelije Dolabela je zavrio 20. god. n. e.,
ostavivi iza sebe ureenu upravu, novoizgraenu infrastrukturu i vrlo funkcionalan sustav.
U literarnim vrelima Dolabela se pojavljuje kao istaknuti uesnik senatskih rasprava ve
21. god. n. e. Tako je prilikom carskog obavjetenja Senatu o guenju ustanka Julija Flora
(iz naroda Trevera) i Julija Sakrovira (iz naroda Heduanaca) u Galiji 21. god. n. e.,
Dolabela iznio prilino povlaivaki prijedlog, kojim bi se proslavila pobjeda nad
pobunjenim galskim narodima. Po Tacitu : Jedino je Dolabela Kornelije, iz elje da
prevazie druge, dao prijedlog koji je predstavljao vrhunac neukusnog laskanja. Predloio
je da Tiberije po povratku iz Kampanije ue u Rim uz ovacije (solus Dolabella Cornelius
dum antire ceteros parat absurdam in adulationem progressus, censuit ut ovans e
Campania urbem introiret).
236
Naredne 22. god. n. e. Dolabela uestvuje u senatskoj
raspravi prilikom suenja Gaju Silanu za iznuivanje u provinciji.
237
Uskoro je ponovo
236
Tac. Ann. III, 47. Tiberije je odbio ovaj prijedlog sa rijeima (koje prenosi Tacit) : igitur secutae Caesaris litterae
quibus se non tam vacuum gloria praedicabat ut post ferocissimas gentis perdomitas, tot receptos in iuventa aut spretos
triumphos, iam senior peregrinationis suburbanae inane praemium peteret.
Na to doe pismo od Cezara. Poslije tolikih pobjeda nad ratobornijim narodima, pisao je, poslije tolikih trijumfa koje je
kao mladi proslavio ili odbio da proslavi, nije toliko eljan slave da bi, sada ve kao stariji ovjek, traio praznu nagradu
za obian povratak iz okolice Rima.
237
Tac. Ann. III, 69 : At Cornelius Dolabella dum adulationem longius sequitur increpitis C. Silani moribus addidit ne
quis vita probrosus et opertus infamia provinciam sortiretur, idque princeps diiudicaret. nam a legibus delicta puniri:
quanto fore mitius in ipsos, melius in socios, provideri ne peccaretur? adversum quae disseruit Caesar: non quidem sibi
ignare quae de Silano vulgabantur, sed non ex rumore statuendum. multos in provinciis contra quam spes aut metus de
illis fuerit egisse: excitari quosdam ad meliora magnitudine rerum, hebescere alios. neque posse principem sua scientia
cuncta complecti neque expedire ut ambitione aliena trahatur. ideo leges in facta constitui quia futura in incerto sint. sic
a maioribus institutum ut, si antissent delicta, poenae sequerentur. ne verterent sapienter reperta et semper placita
Kornelije Dolabela tjerao je i dalje u laskanju. Otro osudi Silana zbog njegova karaktera i predloi da svako ko vodi
neastan ivot i koga bije zao glas bude iskljuen iz izbora za namjesnike provincija. A to neka procjenjuje sam car.
Zakoni kanjavaju prijestupe, ali koliko bi bilo bolje za same kandidate, koliko bolje za saveznike, ako bi se prijestupi
sprijeili. Cezar se izjasni protiv. On je naravno znao ta se pria o Silanu, ali se odluke ne mogu donositi na osnovu
glasina. Mnogi namjesnici su iznevjerili nade koje su u njih polagane, drugi su se dobro ponijeli i pored bojazni da e
podbaciti. Jednima je njihova visoka dunost podsticaj da krenu boljim putem, drugi pred tim pokleknu. Ni car ne moe
sve da zna, i nije dobro ako se povede za neijom ambicijom. Zato su zakoni i upereni protiv djela, jer se ne zna ta nosi
86
dobio namjesniku ast, zaputivi se na tada nemirno afriko tlo. Kao prokonzul senatske
provincije Afrike 23. i 24. god. n. e. konano i uspjeno je priveo kraju teak i dug rat sa
Takfarinatom, koji je okupio u protu-rimski savez pojedine numidske i mauritanske narode
i plemena.
238
Dolabela je ustvari tom prilikom pokazao iznimne sposobnosti, jer je
raspolagao sa manje oruanih snaga nego njegov prethodnik u zapovjednitvu i
namjesnitvu Junije Blez. Tiberije je bio naredio da se nakon Blezova pohoda, iz Afrike
povue IX. legija, a po Tacitovom miljenju ...tadanji prokonzul Publije Dolabela nije se
usudio da je zadri, plaei se vie carevih naredbi negoli ratne neizvjesnosti (nec pro
consule eius anni P. Dolabella retinere ausus erat iussa principis magis quam incerta belli
metuens).
239
Istovremeno je jaalo i Takfarinatovo samopouzdanje i snage oko njega. I
pored toga Dolabela je uspio sa raspoloivim trupama i promjenom taktikog prilaza da u
potpunosti porazi Takfarinatove trupe. Prvo je razbio opsadu grada Tubuske,
240
a onda je
prilino dobro primijenio manevarski i nekonvencionalni nain ratovanja, pa se uspjela
amortizirati pokretljivost Takfarinatovih snaga. Kod razruene utvrde Auzea
241
rimske
trupe su iznenada napali numidske pobunjenike i potpuno ih porazivi, a sam Takfarinat je
poginuo u toku bitke. Sa ovom bitkom je i zavren Takfarinatov rat.
242
Meutim, i pored velike pobjede Tiberije je odbio da dodjeli Dolabeli trijumfalne oznake.
Tacit
243
ovo istie kao veliku nepravdu uinjenu prema Dolabeli, i to objanjava time kako
se ne bi zasjenio Junije Blez koji je bio namjesnik Afrike prije Dolabele, a koji je bio i
bliski roak Sejanu, prefektu pretorijanske garde i tadanjem Tiberijevom favoritu.
244
Ovaj
put Tacit nije primijenio svoj uobiajeni retorski i sofistiki stil u odnosu prema
Dolabeli, pa je u svome zakljuku Dolabeline kampanje u Africi ipak iznio povoljan sud.
245
Tacit zadnji put spominje Dolabelu za 27. god. n. e., kada se pridruio Domiciju Aferu u
budunost. Tako su nai stari odredili. Poslije izvrenog krivinog djela, slijedi kazna. Ne treba mijenjati ono to je mudro
smiljeno, to je oduvijek potovano.
238
Tac. Ann. IV, 23 - 26
239
Tac. Ann. IV, 23
240
Rimska kolonija Tubusuctu se nalazila blie moru, i moda je rije o Thubursicum Numidarum.
241
Vjerojatno kasnija kolonija Auzea (Colonia Septimia Aurelia Auziensium), u blizini Tubursika.
242
Protiv Takfarinata su rimske trupe predvodili Furije Kamil (Tac. Ann. II, 52), Lucije Apronije (Tac. Ann. III, 21),
Junije Blez (Tac. Ann. III, 73) i Publije Kornelije Dolabela (Tac. Ann. IV, 23). O ovom ratu koji je trajao od 17. do 24.
god. n. e. v. Mirkovi, 2003:66.
243
Tac. Ann. III, 26
244
Tac. Ann. III, 73
245
Tac. Ann. III, 26 : Dolabellae petenti abnuit triumphalia Tiberius, Seiano tribuens, ne Blaesi avunculi eius laus
obsolesceret. sed neque Blaesus ideo inlustrior et huic negatus honor gloriam intendit: quippe minore exercitu insignis
captivos, caedem ducis bellique confecti famam deportarat..
Za ljubav Sejanu, da ne bi umanjio slavu njegova ujaka Blesa, Tiberije odbije da dodijeli Dolabeli trijumfalne oznake.
Ali Bles time nije postao slavniji, a Dolabela je ponjeo slavu ba zato to mu je poast uskraena. Sa manjom vojskom
zarobio je vanije zarobljenike, ubio vou i zadobio slavu da je okonao rat.
87
optubi protiv Kvintilija Vara, roaka samoga Tiberija.
246
Tacit se vrlo otro odnosi prema
ueu Dolabele u ovoj optubi : udno je bilo to mu je sauesnik dostavlja bio
Publije Dolabela, potomak slavnih predaka i roak Varov, koji je srljao da osramoti svoje
svoje plemenito porijeklo, da izda svoju krv (Publium Dolabellam socium delationis
extitisse miraculo erat, quia claris maioribus et Varo conexus suam ipse nobilitatem, suum
sanguinem perditum ibat). Iz skupa literarne izvorne grae, Tacit je autor koji ubjedljivo
najvie spominje i opisuje Publija Kornelija Dolabelu, ali to njegovo izlaganje se mora
uzeti sa prilinom rezervom i kritinou. Tacitova osnovna misao vodilja u opisu
tiberijanskog reima bila je propagandistiko negativna (izuzev favorita Germanika), to
je upravo suprotno od aksioma nepristrasnosti koji je upravo stvorio Tacit na poetku
svojih anala (sine ira et studio = bez srbe i pristrasnosti).
247
I okviru toga treba promatrati
i analizirati Tacitov odnos prema Dolabeli. Tacit kao vrlo obrazovana osoba koristi svoje
retorske sposobnosti i uspjeno na sofistiki nain uspijeva predstaviti i stvari koje su
dobre i pozitivne u negativnom svjetlu. To je primjetno i u sluaju Dolabele i izuzev
zakljuka vezanog za kraj rata sa Takfarinatom (a i to u kontekstu kako bi se Tiberije i
Sejan jo vie ocrnili), njegova se djela i ponaanje uglavnom predstavljaju u loijem
prikazu (laskanje, preveliki oportunizam prema Tiberiju, sramoenje).
248
CONCLUSIO / Zakljuak
Doavi na elo provincije Dalmacije, par godina nakon zavretka Velikog Ilirskog
ustanka, Dolabela se pokazao kao izvrstan upravlja, sa kojim se ubrzao proces
zacjeljivanja bolnih rana nanesenih Iliriku u tekom troipogodinjem ratu, ali i zapoelo sa
saniranjem procjepa izmeu Rimljana i domorodaca. Iako su nesumnjivo mnogi poduhvati
i projekti izvoeni pod Dolabelinim auspicijama bili voeni i rimskim stratekim i
politikim interesima, oni su se na duge staze itekako pokazali vrlo korisnim i za obino,
domorodako (peregrinsko) stanovnitvo. Naravno istine radi, potrebno je rei da je nain
uprave P. Kornelija Dolabele primarno bio motiviran tadanjim interesima rimskog
vladajueg establishmenta, a tek onda i potrebama i interesima domorodakih peregrinskih
civitates. Odranje mira, pacifiziranost Provincije i njena ne samo obnova (nakon tekog
rata) nego i dalji razvitak, a sve u svrhu efikasnije uprave (i sa tim neraskidivo vezano i
bolje eksploatacije Provincije) su bili esencijalni cilj postaugustovskog i prvih godina
246
Tac. Ann. IV, 66. Tacitovo (XI, 22) spominjanje Publija Dolabele vezano za podnoenje zakonskog prijedloga 47.
god. n. e. o tome da se svake godine prireuju gladijatorske igre o troku onih koji su dobili kvesturu, vjerojatno je vezano
za sina naeg Dolabele. Sin je bio i konzul sufekt za 55. god. n. e., zajedno sa Senekom (L. Annaeus Seneca). Pored sina,
on je imao i kerku Korneliju Dolabelu (Cornelia Dolabellae).
247
Tac. Ann. I, 1
248
Nasuprot Tacitovom opisu, stoji Velejev pristrasni (skoro do degutantnosti) prikaz tiberijanskog reima. Velej
Paterkul je bio slabijeg intelektualnog potencijala i obrazovanja u odnosu na Tacita, pa se i slabije snalazio u prikrivanju
pristrasnosti.
88
tiberijanskog reima.
249
I upravo tu je dolo do poklapanja interesa sa peregrinskim
civitates, bolje rei sa njihovim lojalnim elitama. A te domae elite su nesumnjivo u novo,
uspostavljenom sustavu drugog razdoblja rimske vladavine mogle prosperirati. Tako je ono
to je uinjeno za vrijeme Dolabeline vladavine upravo simboliziralo poetak toga novog
doba u kome je rimska uprava bila prijemivija.
Iako se za sada jo uvijek ne raspolae sa dokazima koji bi direktno govorili o odnosu
Dolabeline uprave prema autonomiji i institucijama peregrinskih civitates, ipak bi se preko
injenice o zamanoj aktivnosti Dolabeline administracije vezano za reguliranje zemljinih
i teritorijalnih odnosa (meani natpisi i forma Dolabelliana), da je ovo vrijeme bilo i doba
postavljanja naela obostranog proimanja interesa, prava i obaveza. Time se stvorilo jedna
politika i drutvena struktura koja je bila funkcionalna i prije svega lojalna, jer su ilirski
peregrini konano prihvatili i Provinciju i Rimsku dravu kao okvir unutar kojeg mogu
ostvariti svoje tenje i interese. Vjerojatno su i tereti i zloupotrebe smanjene (u odnosu na
prvo razdoblje rimske vladavine), a domae stanovnitvo je neto i dobijalo za ono to je
davalo rimskom imperiju.
250
Do tada slabo dostupni i zaostali predjeli su se zahvaljujui
249
Takva politika je uostalom bila i u skladu sa Tiberijevim stratekim zamislima u ureenju uprave i odnosu prema
provincijama. Tiberijeva politika prema provincijama voena je i s obzirom na interese provincijskog nerimskog
stanovnitva, spreavanje zloupotreba i prekomjernog optereivanja i iskoritavanja nerimskih provincijalaca (Vell. II,
CXXVI, 4; Tac. Ann. III, 54; IV, 6 7; Svet. Tib. 32; Cass. Dio LVII, 10, 5;). U ovom kontekstu je potrebno istai izjavu
Tiberija (po Svetoniju, Tib. 32) da je dunost dobrog pastira da strie svoje stado, a ne da mu guli kou (pastoris
esse tondere pecus, non deglubere) i poruka koju je uputio namjesniku Egipta Emiliju Rektusu sa sljedeim zakljukom
Hou da moje ovce budu oiane, a ne ostriane (kcicouoi ou to to|oto, o ouk otoucouoi Bouooi )
koja je poznata preko djela Kasija Diona. im se u povijesnim djelima nailazi tako esto na naglaavanje Tiberijevog
obzira prema provincijama (ak i kod onih autora koji su bili neskloni Tiberiju, kao kod Tacita Ann, IV, 6 : Starao se
da novi nameti ne dovedu do nemira u provincijama, i da pohlepa ili okrutnost magistrate ne otea ve postojee
dabine/et ne provinciae novis oneribus turbarentur utque vetera sine avaritia aut crudelitate magistratnum tolerarent
providebat), onda je injenica da je Tiberijeva provincijska politika imala veliko znaenje u obostranom pribliavanju
Rima i Italije i ostatka Imperije i njihovih interesa. Po Tacitu (Ann. III, 54) Tiberije je isticao da Rim i Italija ne mogu
ivjeti bez redovne podrke od strane provincija. Ipak i pored svoje blage i promiljene provincijske politike, ni on nije
izbjegao da se za vrijeme njegove vladavine 21 god. n. e. podignu ustanci Julija Flora (kod Trevira) i Julija Sakrovira
(kod Heduanaca) u Galiji. Tac. Ann. III, 40-47. Spomenute smjernice rimske dravne politike u odnosu na provincijske
odnosa na stradalom podruju ilirskih provincija su tako najzaslunije da je cjelokupno ilirsko podruje, tj. obje
provincije, moglo ponovo stati na svoje noge i osposobiti se za dalji razvitak. Razloge takve Tiberijeve provincijske
politike mogue je traiti i u njegovom iskustvu dok je kao Augustov zapovjednik i predstavnik dugo boravio u
provincijama i ratovao na granicama i guio pobune irom Imperije, od kojih je nesumnjivo za njega najvanije iskustvo
bio Veliki ilirski ustanak. Tako je on na terenu mogao uvidjeti sve nedostatke, propuste i zloupotrebe koje je proizvodila
rimska uprava i njeni dravni, provincijski i drugi hijerhijski nii funkcionari i inovnici, ali i aktivnosti privatnih
poduzetnika. Za Tiberija, kao cara, je bilo bitno da odrava mir i stabilnost unutar velike Drave i da ne ugroava njene
resurse (u ljudima i novcu), ime je nastojao da ouva to je mogue u veoj mjeri zateeno stanje. Tiberijeva vladavina
(14 - 37. god. n. e.) je uostalom doprinijela konsolidaciji ilirskih provincija i njenih sastavnih dijelova i odranju njihovog
ivota nakon tekog rata i to upravo u onim kljunim poslijeratnim godinama kada se proces i bioloke i drutveno-
gospodarske obnove morao stabilizirati.
250
injenica je da je rimska eksploatacija bogatstava Provincije i nadalje ostala taka vodilja rimske provincijske vojno
civilne administracije i u postaugustovsko doba, ali je ona sada ne samo bila bolje i ljepe upakovana, nego je i
provoena na drugaije naine, u odnosu na prvo razdoblje rimske vladavine do poetka ustanka u proljee 6. god. n. e.
Jer rimska uprava vie nije samo uzimala od Provincije, nego se neto i dobivalo zauzvrat, to je praksa koja je zapoela
sa Dolabelom.
89
infrastrukturi izgraenoj za vrijeme namjesnitva Dolabele, su se otvorili tadanjem
civiliziranom svijetu Mediterana, a domorodako stanovnitvo nesumnjivo je dostiglo vei
standard ivota, u odnosu na onaj raniji predrimski.
Tako bi se moglo slobodno rei da su se u Dolabelinoj djelatnosti u vrijeme sedam godina
njegove uprave, isprepleli i uzajamno proeli i rimski interesi za ouvanjem Provincije pod
svojom vlau, za njenom pacifikacijom i redom, ali i interesi domaih peregrinskih
zajednica. Poljuljano povjerenje izmeu dva svijeta, je teko bilo ispraviti, ali i za uspjeh
rimske vlasti, i za budui mir i za saniranje posljedica rata i za budui razvitak i dostizanje
novih, viih kulturnih vrijednosti i naina ivota to je jednostavno bilo neophodno. Jaz
izmeu dvije strane, produbljen masakrima, razaranjem i unitavanjem, brutalnou i
drugim popratnim posljedicama rata se morao na neki nain prevladati. I Dolabela je bio
upravo taj koji se prihvatio toga tekog zadatka, mnogo sloenijeg nego to bi to bilo
voenje legija u obinu bitku. I polumilenijumsko odranje rimske vlasti i stabilnosti
Provincije Dalmacije e upravo na najbolji nain pokazati koliko je Dolabelinih sedam
godina bilo i uspjeno i djelotvorno.
Radi naina na koji se manifestirala djelatnost Dolabele, moe se slobodno rei da je ovaj
carski legat bio i najzasluniji za konano uvoenje ilirskog gortakog, protohistorijskog
svijeta u razvijenu i civilizaciju Mediterana. Projekti poduzeti i zavreni za vrijeme
Dolabelinog namjesnitva, su bili takve prirode da su ubrzali usvajanje vrijednosti i
tekovina razvijenih civilizacija u zapadnobalkansku unutranjost, odnosno na prostore
dananje Bosne i Hercegovine. Samo sudei po natpisima pronaenim u Solinu, Dolabela
je bio zasluan za cestovnu mreu u duini veoj od 400 rimskih milja (izmeu 588 600
km.) izgraenu za samo pet godina. Ovaj veliki graevinski poduhvat, najvei u historiji
Zapadnog Balkana (ukljuujui posebno prostor Bosne i Hercegovine), je obavljen
zahvaljujui radu pripadnika VII. i XI. legije (rimskog vojnog garnizona u provinciji),
pomonih vojnih jedinica ali i velikog broja domaih radnika. To nesumnjivo kolosalno
postignue je tako rezultat jednog velikog zalaganja, rada pa i odricanja i vojnika i
stanovnika Provincije. To mnotvo radnika (ija su individualna imena nestala u
historijskim maglama) su poloili temelje na kojima se izgrauje svijet Zapadnog Balkana
u historijskom dobu. Jedino ime koje je ostalo sauvano, a vezano je za ovaj projekt je ono
njegovog glavnog organizatora Publija Kornelija Dolabele. I radi toga se pod
Dolabelinim imenom (u kontekstu infrastrukturne i katastarske djelatnosti u Provinciji)
podrazumijeva i ona masa bez koje se nijedan od tih velikih projekata ne bi mogao uiniti.
Isto tako, bilo bi vrlo neprimjereno ne sjetiti se i niih provincijskih vojno civilnih
dunosnika, kao i domaih elita u peregrinskim civitates i provincijskim municipalnim
zajednicama bez ije pozitivne suradnje i zalaganja ne samo da ne bi bilo mogue zavriti
provincijsku infrastrukturu i izvriti upravnu reorganizaciju, nego bi bilo nemogue i
obnoviti Provinciju i poeti dugi (ali i nepovratni) proces izgraivanja meusobnog
povjerenja.
90
I tako je dovoljno samo baciti pogled na to djelo koje se u historiji prepoznaje pod
imenom namjesnika P. Kornelija Dolabele, i jasno se moe uvidjeti veliina i znaenje
njegove uprave kada se uporedi sa sadanjim i stranim i domaim vlastodrcima i sustavom
koji su uspostavili. Naalost, osoba koja je izgradila najvie puteva, i postavila temelje
cestovne mree koji su i danas osnovica saobraaja ostala je u iroj javnosti nepoznata... i
po Dolabeli (zaslunom za najmanje 600 km. cesta) se danas ne naziva ni najmanji puteljak
ni cestovni prikljuak. Uostalom, antika rimska provincija Gornji Ilirik/Dalmacija se u
historijskom kontekstu pokazala kao teritorijalno upravna formacija koja je najdue
trajala i bila funkcionalna na Zapadnom Balkanu, i to u naelno istom teritorijalnom obimu
neto manje od tri stoljea. To nije bio samo rezultat praktinosti rimskih upravnih
provincijskih institucija i nain ureenja i prirodnosti zemljopisnog uokviravanja provincije
Dalmacije (koji ustvari najbolje odrava zemljopisne osobine Zapadnog Balkana), nego
nesumnjivo i dobrih temelja organizacije i strukture koje je postavio P. Kornelije Dolabela.
3.5 LVCIVS VOLVSIVS SATVRNINVS
Poto jo uvijek nije otkrivena odgovarajua izvorna graa, postoji lakuna u detektiranju
namjesnika neposredno nakon Dolabele, odnosno u prvim godinama tree decenije nove
ere. Sljedei namjesnik sa zvanjem legat Augusta propretor a koji se moe detektirati
zahvaljujui epigrafskim spomenicima je dugovjeni i bogati Lucije Volusije Saturnin
(Lucius Volusius Saturninus) dolazi nakon ovog intervala.
251
Ova vrlo zanimljiva osoba iz
perioda ranog principata je bio sin istoimenog rimskog senatora, konzula sufekta za 12.
god. p. n. e. (umro 20. god. n. e.)
252
i Nonije Pole (Nonia Polla).
253
L. Volusije Saturnin je
roen 38. god. p. n. e. i bio je konzul sufekt za 3. god. n. e.,
254
a prokonzul provincije Azije
251
O L.Volusiju Saturninu i njegovoj upravi u Gornjem Iliriku v. Mesihovi, 2011 B
252
Tac. Ann. III, 30 : Krajem godine umrla su dva istaknuta ovjeka, Lucije Volusije i Salustije Krisp. Volusije je
poticao iz stare porodice, koja ipak nikada nije otila dalje od preture. On je donio porodici tu ast, a imao je i cenzorsko
pravo pri sastavljanju spiskova vitekih dekurija. Prvi je udario temelje bogatstvu koje je njegovoj porodici donijelo
golemu mo. (Fine anni concessere vita insignes viri L. Volusius et Sallustius Crispus. Volusio vetus familia neque
tamen praeturam egressa: ipse consulatum intulit, censoria etiam potestate legendis equitum decuriis functus, opumque
quis domus illa immensum viguit primus adcumulator.). Viteke sudske dekurije inili su oni vitezovi koji su prema
cenzusu mogli da budu birani za sudije, a poevi od Augusta spiskove tih vitezova sastavljala je posebna komisija koja je
imala cenzorsku vlast.
253
Rije je o jednoj drevnoj i uglednoj senatorskoj porodici, ali koja nije uspijevala da se izdigne iznad preture, sve do
L.Volusija Saturnina Starijeg, koji je bio i prokonzul provincije Afrike (6 5. god. p. n. e.) i legat Augusta propretor za
provinciju Siriju (4 5. god. n. e.). Volusiji su vjerojatno etrurskog porijekla, iz grada Lucus Feroniae (Eck, 1972).
254
CIL X, 824 (p 967) iz Pompeja : Agathemerus Vetti / Suavis Caesiae Prim(a)e / Pothus Numitori / Anteros
Lacutulani /5 minist(ri) prim(ae) Fortun(ae) Aug(ustae) iuss(u) / M(arci) Stai Rufi Cn(aei) Melissaei d(uum)v(irorum)
i(ure) d(icundo) / P(ublio) Silio L(ucio) Volusio Saturn(ino) co(n)s(ulibus).
91
(9 10. god. n. e.).
255
U svome ivotu uspio je prilino uveati (legalnim putem) ionako
veliko bogatstvo koje mu je ostavio otac,
256
a imao je i besprijekornu reputaciju u
tadanjem rimskom drutvu. L. Volusije Saturnin je bio u dobrim odnosima (bolje rei
milosti) svih careva iz Julijevsko-klaudijevske dinastije.
257
Saturnin je ivio u toku
vladavina svih julijevsko klaudijevskih careva
258
i umro je 56. god. n. e. u svojoj 93.
godini.
259
Time je Saturnin ustvari obiljeio razdoblje ranoga principata, jer je nadivio sve
lanove Senata iz vremena svoga konzulata.
260
Posebna zanimljivost jeste injenica da je
Saturnin, i pored svoga bogatstva i osobnih vrijednosti, uspio da preivi vladavinu tolikih
careva, kada su i manji razlozi mogli dovesti do toga da se izgubi glava, zavri u
progonstvu ili konfiscira imovina. Po Pliniju Starijem u trenutku smrti Saturnin je bio
prefekt grada Rima (praefectus urbanus ili praefectus urbi).
261
Osim svoje dugovjenosti i
silnog nakupljenog bogatstva, Saturnin je rimskoj javnosti bio interesantan i radi toga to je
255
IvP II 427, (# PH302089), Pergam :
O oqo ctci|qocv| / Neviov Ho| o= tq tc| / o|q| oc|tq koi tq| / oio tov uov A|cuk(iov) Ouoou| /
5oiov Eotoviv|ov tov ovuu| /totov cutckvi|o cvcko | /..../ tu
Kod Sherk (1980:1038, fus. 223) nailazi se i na drugaiju dataciju Saturninovog namjesnitva u provinciji Aziji : his
governoship of Asia has been placed (with a query) in A. D. 13/14, by K. M. T. Atkinson, Governors, p. 330.
256
I Tacit (Ann. XIV, 56) preko razgovora Seneke i Nerona (ustvari Neronovog odgovora) potvurje da je Saturninovo
bogatstvo i nain njegova stjecanja bilo poslovino u rimskoj javnosti : Zar misli da moja dareljivost nije kadra da ti
prui onoliko koliko je Volusije sakupio svojom dugom tednjom (et quantum Volusio longa parsimonia quaesivit,
tantum in te mea liber[ali]tas explere non potest).
257
Sa nekima od njih je bio i u rodbinskim vezama. Saturninova tetka (po ocu) je bila majka Lolije Pauline (Lollia
Paulina), koja je bila trea supruga cara Kaligule. Njena sestra Lolija Saturnina (Lollia Saturnina) je bila supruga konzula
(za /sufekt/ 35. i 46. god. n. e.) Decima Valerija Azijatika (Decimus Valerius Asiaticus).
258
August (Caius Iulius Caesar Augustus 27. god. p. n. e. 14. god. n. e.), Tiberije (Tiberius Iulius Caesar Augustus 14.
37. god. n. e.), Kaligula (Caius Iulius Caesar Augustus Germanicus 37. 41. god. n. e.), Klaudije (Tiberius Claudius
Caesar Augustus Germanicus 41. 54. god. n. e.) i Neron (Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus 54. 68. god. n.
e.).
259
Tac. Ann. XIII, 30 : Lucije Volusije umro je, naprotiv, slavljen od svih. ivio je devedeset i tri godine, u velikom
bogatstvu, estito i u miru sa tolikim carevima (at L. Volusius egregia fama concessit, cui tres et nonaginta anni spatium
vivendi praecipuaeque opes bonis artibus, inoffensa tot imperatorum [a]micitia fuit.).
260
Plin. NH. VII, 156 : M. Perpenna et nuper L. Volusius Saturninus omnium, quos in consulatu sententiam rogaverant,
superstites fuere. Perpenna septem reliquit ex iis quos censor legerat; vixit annos LXXXXVIII.
261
Plin. NH. VII, 62; XI, 223; Sui, 1969:71, fus. 38; Sherk, 1980:1038. Za vrijeme ranoga principata gradski prefekt je
bio znaajna institucija (inae njeno porijeklo je vrlo drevno i moe se smatrati jednom od najstarijih institucija Rimske
Drave) i mogao bi se najpriblinije objasniti kao neka vrsta gradonaelnika Rima. Gradski prefekt je imao sve ovlasti
koje su mu bile potrebne da odrava red unutar grada, a njegova ovlatenja su se prostirala i na luke Ostiju i Portus
Romanus, kao i na podruje od 100 rimskih milja oko samoga grada. Gradski prefekt je nadzirao sve korporacije i
kolegije, a bio je odgovoran i za snabdjevanje gradskog stanovnitva i druge komunalne poslove. Kako bi odravao svoj
autoritet i provodio odluke gradski prefekt je pod svojim zapovjednitvom imao i gradske kohorte (cohortes urbanae) i
none uvare (vigiles). Gradski prefekt je imao i odreene sudbeno pravne ovlasti, koje su se postupno poveavale
preuzimajui ovlasti gradskog pretora (praetor urbanus). Saturnin je vjerojatno postao gradski prefekt nakon povratka iz
Dalmacije, jer da bi obnaao ovu odgovornu ast, on je morao boraviti u samome gradu Rimu.
92
sa znatno mlaom suprugom Kornelijom (koja je vodila porijeklo iz stare familije
Scipiona) dobio sina Kvinta (Quintus) u svojoj 62. godini.
262
O potovanju i ugledu koji je uivao u tadanjem rimskom vladajuem establishmentu,
najbolje svjedoanstvo daje injenica da je Senat pod pokroviteljstvom Nerona odredio
dravni, javni pogreb i podizanje mnogih statua Saturnina u glavnim hramovima, teatrima i
javnim zgradama grada Rima.
263
Saturninova porodica je isto imala istaknutu ulogu u
tadanjoj rimskoj javnosti. Sestra Volusija (Volusia) se udala za izvjesnog Kornelija
(Cornelius), dok su njegovi sinovi isto ostvarili znaajnu karijeru u javnim poslovima
(cursus honorum). Sin Lucije Volusije Saturnin je postao i vrhovni sveenik (pontifex
maximus), a drugi sin Kvint Volusije Saturnin je bio konzul za 56. god. n. e. (zajedno sa
Publije Kornelijem Scipionom/ P. Cornelius Scipio), upravo u godini smrti svoga oca.
264
Ovaj Kvint je bio lan trolane Komisije koja je rukovodila censusom u Galijama 61. god.
n. e.
265
U konzulskim fastima (fasti consulares) spominju se L. Volusius Saturninus kao
konzul za 87. god. n. e. (zajedno sa carem Domicijanom; njegov 13. konzulat), i Q.
Volusius Saturninus kao konzul za 92. god. n. e. (zajedno sa carem Domicijanom; njegov
16. konzulat).
262
Plin. NH. VII, 62 : nuper etiam L. Volusio Saturnino in urbis praefectura extincto notum est e Cornelia Scipionum
gentis Volusium Saturninum, qui fuit consul, genitum post LXII annum. et usque ad LXXV apud ignobiles vulgaris
reperitur generatio.
263
AE 1972, 174 = AE 1982, 268 Lucus Feroniae: [L(ucio) Volusio L(uci) f(ilio) Q(uinti) n(epoti) Sa]turnino co(n)s(ul) /
[augur sodalis Augustal]is sodalis Titi proc[o(n)s(ul) Asiae] / [legatus divi Augusti et Ti(beri) Caesa]ris Aug(usti) pro
praetore in [provinciis] / [--- et Dalmatia pra]efectus urbis fuit [annos XVI? in quo] /5 [honore cum nonagesimum
tertium] annum agens dec[essisset senatus] / [auctore Caesare Aug(usto) Germa]nico funere publico [eum efferri] /
[censuit vadimoniis exse]q[ui]arum [ei]us causa dilatis item statuas ei / [ponend]as tr[ium]fales(!) in foro Augusti
aeneam in templo novo div[i Au]gussti(!) / [m]armoreas [du]as consulares unam in templo Divi Iuli alteram [i]n /10
[P]alatio intra tripylum tertiam in aria(!) Apolinis(!) in conspectum(!) curiae / auguralem in regia equestrem proxime
rostra sella curuli residentem at(!) / theatrum Pompeianum in porticu Lentulorum (slika 3.5.1).
Statue Saturnina su ukljuivale : bronanu na Augustovom forumu, dvije mramorne u hramu boanskog Augusta, jednu
konzularnu u hramu boanskog Julija, drugu u Palatium intra Tripylum, a treu u vanjskom dvoritu Apolona u vidiku
Kurije, statua kao augura u Regii, viteka statua blizu Rostre, a a statua Saturnina dok sjedi na kurulnoj stolici u
Pompejevom teatru.
264
Tac. Ann. XIII, 25
Zajedno sa svojim sinovima (ukljuujui i Torkvatu, suprugu Kvinta) i kerkom Volusijom Kornelijom Saturnin je
posjedovao columbarium (objekt u koji su se polagale urne sa spaljenim ostacima pokojnika) na Via Appia Ovaj
monumentum familiae Volusiorum Saturninorum je sadrao oko 200 ukopa i preko 190 natpisa. Treggiari, 1975; Bodel,
2005:9, fus. 13; Macmillan, 2008:65. Rimski columbariumi su bili graeni pod zemljom i bili su bogati u freskama,
dekoracijama i mozaicima. O Luciju Volusiju Saturninu, njegovom ocu i sinovima v. Smith, 1867, III:726; PIR,
1897/1898, III:483 485.
265
Tac. Ann. XIV, 46 : U Galiji su Kvint Volusije, Sekstije Afrikanac i Trebelije Maksim izvrili poresku procjenu.
Dok su se Volusije i Afrikanac pregonili ko je viega roda, vodea uloga pripadne Trebeliju, koga su obojica
nipodatavali. (Census per Gallias a Q. Volusio et Sextio Africano Trebellioque Maximo acti sunt, aemulis inter se per
nobilitatem Volusio atque Africano: Trebellium dum uterque dedignatur, supra tulere.).
93
Slika 3.5.1
Preuzeto sa http://cil.bbaw.de/test06/bilder/datenbank/PH0002801.jpg
FONTES
O namjesnikoj upravi Lucija Volusija Saturnina u provinciji Gornji Ilirik/Dalmaciji
sauvani su samo podaci iz epigrafske grae :
1. CIL III 2975 Aenona/Nin
266
L VOLVSIO / SATVRNI / COS AVGVRI / AVGVST S /5 TITIO / LEG.DIVIAVG / TI C //
VSTIF / TRONO
L(ucio) Volusio [L(uci) f(ilio)] / Saturni[no] / co(n)s(uli) auguri [sodali] / August(ali)
s[odali] /5 Titio / leg(ato) divi Aug[usti leg(ato)] / Ti(beri) C[aesaris] / [divi Aug]usti
f(ilio) / [pa]trono
266
Glavini Abrami, 1878:88 - 89; Jagenteufel, 1958:17; Sui, 1969:71; Sherk, 1980:1038; EDCS : http://oracle-
vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/053664
94
Luciju Volusiju, Lucija sinu Saturninu, konzulu, auguru, lanu (kolegija op. a.)
Augustalija, lanu (kolegija op. a.) Titija, legatu boanskog Augusta legatu Tiberija Cezara,
boanskog sina patronu.
Natpis otkriva da je Saturnin bio ujedno i lan dva tada vrlo utjecajna sveenika kolegija.
Sacerdotium sodalium Augustalium je bio red/kolegij (sodalitas) rimskih sveenika koji je
osnovao Tiberije da se brinu i da odravaju kult boanskog Augusta. Augustovi sveenici
(Augustales) su postojali i ranije, i oni su bili zadueni za kult ivog ili deificiranog cara.
Uglavnom su ih sainjavali osloboenici, kojima je obnaanje ove sveenike dunosti
inilo veliku ast. Za razliku od njih, u ovaj novi red su (kockom) birane najuglednije
linosti Rimske Drave, i bilo je 21 sodales Augustales (kojima su dodani i Tiberije, Druz,
Klaudije i Germanik kao lanovi carske familije). I ene su mogle biti imenovane
sveenicama Augusta, to je vjerojatno svoj poetak imalo u imenovanju Livije od strane
Senata kao sveenice svoga mua.
267
Titiji (sodales Titii, kasnije Titienses, Sacerdotes
Titiales Flaviales) su bili kolegij rimskih sveenika, koji je u poetku predstavljao
sabinjansku komponentu rimskog naroda. Po rimskoj tradiciji ga je ustanovio sabinjansko
rimski kralj Tit Tatije ili Romul u ast Titija, nakon njegove smrti. Znaenje sodales Titii je
bilo obnovljeno za vrijeme Carstva, ali sada sa usmjerenou prema carskom kultu. Rije je
o jednom vrlo uglednom sveenikom bratstvu.
Inae kada se govori o rimskom sveenstvu potrebno je razluiti da je rije o sadrinski
potpuno razliitoj stvari od onoga to se danas podrazumijeva pod pojmom sveenstvo.
Rimsko neabrahamistiko drutvo ne poznaje profesionalnu sveeniku kastu ili stale,
nego se i sveenike dunosti smatraju graanskim, opedrutvenim javnim stvarima i kao
takve se i tretiraju. Sveenike dunosti, funkcije i obaveze se esto smatraju polaznim ili
dobrim pozicijama u izgraivanju javne, politike karijere. Za vrijeme Republike izbori
pojedinih sveenikih kolegija su se obavljali javno. Nije neobino bilo da te funkcije, jer
su smatrane javnim poslovima, obnaaju osobe koje su izgubile bilo kakvu stvarnu vjeru u
njihovu sadrinu. Najbolji primjer je bio Gaj Julije Cezar, koji je 63. god. p. n. e. pobijedio
267
Tac. Ann. I, 54 : Iste godine (14. god. n. e., nakon Augustove smrti. op. S. M.) uveden je novi kult. Osnovan je
kolegij Augustovih svetenika. Tako je nekada Tit Tatije osnovao kolegij Titija da bi sauvao sabinjansku religiju. U
kolegij ue dvadeset jedan lan, kockom izabran izmeu prvih ljudi u dravi. Uz to Tiberije i Druz, Klaudije i Germanik
(Idem annus novas caerimonias accepit addito sodalium Augustalium sacerdotio, ut quondam Titus Tatius retinendis
Sabinorum sacris sodalis Titios instituerat. sorte ducti e primoribus civitatis unus et viginti: Tiberius Drusus que et
Claudius et Germanicus adiciuntur.); II, 83 : Svaki senator je, ve prema svojoj ljubavi za Germanika, prema snazi svoje
mate, predlagao poasti a Senat ih usvajao : da se njegovo ime unese u pjesmu Salijevaca, da se na mjestima odreenim
za svetenike Augustova kulta postave kurulne stolice, a iznad njih krune od hrastova lia. (Honores ut quis amore in
Germanicum aut ingenio validus reperti decretique: ut nomen eius Saliari carmine caneretur; sedes curules sacerdotum
Augustalium locis superque eas querceae coronae statuerentur); Hist. II, 95 : Zublju podmetnue Augustalci, sveenici
to ga je, onako kao to je Romul kralju Taciju, Cezar Tiberije posvetio julijevskom rodu (facem Augustales subdidere,
quod sacerdotium, ut Romulus Tatio regi, ita Caesar Tiberius Iuliae genti sacravit). Cass. Dio LVI, 46, 1 2 : I
imenovali su (Senat op. S. M.) Liviju, koja je ve bila zvana Julija i Augusta, njegovom sveenicom
(..koi ico icciov tc tqv Aiouiov tqv Iouiov tc koi Auouotov qoq kooucvqv otcociov...).
95
na izborima za vrhovnog sveenika (pontifex maximus), iako je njegova stvarna
religioznost u odnosu na rimske kultove (o kojima je formalno trebao brinuti) dosta
relativna i upitna stvar.
268
L VOLVSIO / COS AVG SO / SODALI TITIO/ LEG PROPR
L(ucio) Volusio [L(uci) f(ilio) Saturnino] / co(n)s(uli) aug(uri) so[dali Augustali] / sodali
Titio [leg(ato) pr(o) pr(aetore) divi Aug(usti)] / leg(ato) pro pr(aetore) [Ti(beri) C(aesaris)
Aug(usti)] / [?
Luciju Volusiju Lucija sina Saturninu, konzulu, auguru, lanu (kolegija op. a.)
Augustalija, lanu (kolegija op. a.) Titija, legatu propretoru boanskog Augusta, legatu
propretoru Tiberija Cezara Augusta.
269
CAESARISAV / PRAEFECTOVRBIS / PATRONO D D .
[L(ucio) Volusio L(uci) f(ilio) Saturnino] / [------] / [leg(ato) pr(o) pr(aetore) divi Augusti]
/ [leg(ato) pr(o) pr(aetore) Ti(beri) Caesaris Augusti] / [et C(ai)] Caesaris Au[gusti
Germanici] / praefecto urbis / patrono d(ecreto) d(ecurionum)
Ovaj dosta oteeni natpis se moe rekonstruirati najvie zahvaljujui spominjanju prefekta
grada Rima. Jedini poznati prefekt grada Rima koji se moe dovesti u vezu sa provincijom
Gornji Ilirik/Dalmacija je Lucije Volusije Saturnin. Poto je Saturnin prefekt grada Rima
bio nakon obnaanja legatske propretorske asti (dunosti), ovaj natpis je mogue datirati u
kasnije razdoblje. Satuninovo namjesnitvo mu je sigurno bilo donijelo i patronstvo nad
pojedinim zajednicama u provinciji za koju je bio nadlean, konkretno u Liburniji.
4. CIL III 2882 Corinium/Karin
270
268
Glavini Abrami, 1878:88; Jagenteufel, 1958:17; Sui, 1969:72. Ovaj natpis koji je pronaen u Ninu, danas se
nalazi u Veneciji (Glavini Abrami : Venne scoperta a Nona; ed oggidi trovasi nel museo della Madonna della Salute
in Venezia ).; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
269
Glavini Abrami, 1878:89; Jagenteufel, 1958:17; Sui, 1969:71 72; EDCS : http://oracle-vm.ku-
96
NVS LACO / LEGVII IVDEX / SEXCONVENT / RALVOLV /5 SATVRNINOLE /
ROPRCCAESARI / VGVSTIGERM / CI INTER NED
]nus Laco / [cent(urio)???] leg(ionis) VII iudex / [--- datu]s ex convent/[ione eo]r(um)
a(b) L(ucio) Volu[sio L(uci) f(ilio)] /5 Saturnino le[g(ato)] / [p]ro pr(aetore) C(ai)
Caesari[s] / [A]ugusti Germ[a]/[ni]ci inter Ned[i]/[tas et Cornienses ??? ]
....nus Lako...centurionu??? VII. legije, zaduen je kao sudija od Lucija Volusija
Saturnina, legata propretora Gaja Cezara Augusta Germanika da izmeu Nedita i
Korinjanja??? (postavi meu op. a.)
Ovaj epigrafski spomenik govori o jednoj standardnoj praksi legata propretora Gornjeg
Ilirika/Dalmacije, posebno u ovom razdoblju ranog principata, a to je arbitraa u vezi
teritorijalnog razgranienja pojedinih domorodakih zajednica i sukladno sa tim
postavljanja mea.
271
Ovom prilikom Saturnin je delegirao izvjesnog ....nus Laka, oficira
VII. legije kao ovlatenu osoba koja je trebala da izvri arbitrau izmeu Nedita i moda
Korinjanja (u obzir dolaze i Ansiensi).
272
Postavljanje meanog natpisa se desilo za
vrijeme vladavine cara Kaligule (16. III. 37. god. n. e. 24. I. 41. god. n. e.).
273
Poto na
ovom natpisu VII. legija ne nosi poasni epitet C.P.F (Claudia pia fidelis = Klaudiju
pobona i vjerna), ne moe se nastanak natpisa nikako datirati u razdoblje nakon
Skribonijanove pobune 42. god. n. e., odnosno u vrijeme Klaudijeve vladavine.
274
Sudei
po natpisu, Saturnin je bio ve prilino star kada je obnaao dunost legata propretora
Dalmacije i njegova uprava je pokrivala sigurno prvi dio Kaliguline vladavine, jer je ve
40. god. n. e., namjesnik Dalmacije bio Lucije Aruncije Furije Kamil Skribonijan (Lucius
Arruntius Camillus Scribonianus).
275
270
Glavini Abrami, 1878:88; Jagenteufel, 1958:17; Wilkes, 1976:259 260, br. 4, sl. 1. 4; Imamovi, 1980:42 43;
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
heidelberg.de/offen/suchen2.html?hdnr=053670
271
O meanim natpisima u provinciji Gornji Ilirik/Dalmaciji v. Buli, 1890 A; Wilkes, 1976; Imamovi, 1980;
Bojanovski, 1988:64; ae, 2003:19 - 29.
272
dijelu dananje Dalmacije ostavilo dosta snaan peat u kasnijim razvitcima. Plin. NH. III, 140
273
Kaligulino ime po roenju je bilo Caius Iulius Caesar Germanicus, a nakon dolaska na vlast Caius Iulius Caesar
Augustus Germanicus.
274
E. Imamovi (1980:43) je natpis datirao u Klaudijevo vrijeme vladavine (24. I. 41. 13. X. 54. god. n. e.). Puno ime
Klaudija po dolasku na vlast je bilo : Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus
275
O Skribonijanovoj upravi u Dalmaciji v. CIL III 9864a Vagan kod Jajca : L(ucius) Arruntius / Camil[l]us
[S]cri/[bo]nia[n]us le[g(atus)] pr[o] / pr(aetore) C(ai) [C]ae[s]aris Au[g](usti) /5 Germanici iudicem / dedit M(anium)
97
5. CIL III 8472, Onaeum/Krug, Jesenice u Poljicama
276
LTREBIVS / SECVNDVS PR/AEFECTVS CASTR/ORVMINTER /5 ONASTINOSET
/ NARESTINOS TER/MINOS
POSITIVS/SVLVOLVSISATV/RNINLEGPROPR/10AETORE CCAE / ISA /
ANICIEX / SENTENTENTI / AQVAM IS ADH /15 IBITO CONSI/LIO DIXIT
L(ucius) Trebius / Secundus pr/aefectus castr/orum inter /5 Onastinos et / Narestinos
ter/minos pos(u)it ius/su L(uci) Volusi Satu/rnin(i) leg(ati) pro pr/10aetore C(ai)
Cae/[sar]is A[ug(usti)] / [Germ]anici ex / sentententi/ a quam i(i)s adh /15 ibito consi/lio
dixit
I ovaj meani natpis je potrebno datirati u vrijeme Kaligule, i regulira razgranienje
izmeu dvije delmatske zajednice Onastina i Narestina. Za ovlatenu osobu, koja treba da
donese odluku o mei, je odreen Lucije Trebije Sekund, prefekt vojnog logora.
Onastinima je pripadao uski primorski pojas koji se protee od Stobrea do Omia,
zahvatajui i dio mosorskog masiva. Za Narestine i Onastine se sigurno vee spomen
naselja Nareste i Oneum kod Plinija Starijeg, koji su vjerojatno bili sredita ovih
zajednica.
277
Moda se i lokalitet Netrate koji se spominje kod Ravenjanina (IV, 16, 3)
moe povezati sa Narestinima, odnosno sa Nareste.
Coelium 7(centurionem) / leg(ionis) VII inter Sapuates / e[t La]matinos(?) ut fines / [rege]ret et terminus po[n(eret)];
ILJug III, 2221 = AE 1906, 18 Salona : Felicio / Camili Ar/runti Scrib(oniani) / ser(vus) a(nnorum) XL h(ic) s(itus) e(st)
/5 Gutilla cons(ervo) / bene merenti / pos(u)it; Patsch, 1890:367-368; Buli, 1890 A:408-412; 1905:20 - 26, br. 3415A,
fig. 1,1; Bojanovski, 1974:115; 267, fus. 6; 296; Wilkes, 1969:443;1976, 267, br. 23; Imamovi, 1980: 31 - 32
276
Buli, 1889:145; Jagenteufel, 1958:17; Wilkes, 1976:265, br. 17, pl 3. 8. fig. 6, Imamovi, 1980:35 36; EDCS :
277
Plin. NH. III, 142
98
Slika 3.5.2
6. CIL III 9832, Promona/Razvae
278
VLLIVST / GVIIET LSA / MSVETOCE/ VRIONESLEGX /5 DICESD TIEX /
MVENTIONEA / OLVSIOSATVR /NOLEGPRO PR / AESARISAVG /10 INTER
[- Vib]ullius t[......] /[le]g(ionis) VII et L(ucius) Sa[lvi/us] M(arcus) Sueto ce[n]/[t]uriones
leg(ionis) X[I] / 5[iu]dices d[a]ti ex / [co]mventione a / [L(ucio) V]olusio Satur/[ni]no
leg(ato) pro pr(aetore) / [C(ai) C]aesaris Aug(usti) /10 [Germanici] inter ....
278
Buli, 1889 A:97;Patsch, 1895:415; Jagenteufel, 1958:17; Wilkes, 1976:263, br. 12, fig. 4; Imamovi, 1980:37;
99
Vibul, tribun? VII. legije i Lucije Salvije i Marko Sveto centurioni XI. legije, za sudije su
zadueni od Lucija Volusija Saturnina, legata propretora Gaja Cezara Augusta Germanika
da izmeu....(postavi meu op. a.)
Slika 3.5.3
Slika preuzeta iz Patsch, 1895:415, fus. 76
7. CIL III 9833 Promona/Oklaj
279
VOLVS / RNINO / PRCCAES / ERM
[L(ucio)] Volus[io] / [Satu]rnino [leg(ato)] / [pr(o)] pr(aetore) C(ai) Caes(aris) /
[Aug(usti) G]erm[anici]
Luciju Volusiju Saturninu, legatu propretoru Gaju Cezaru Augustu Germaniku
279
Jagenteufel, 1958:17; Wilkes, 1976:263 264, br. 13; Imamovi, 1980:38; EDCS : http://oracle-vm.ku-
100
Natpis je u tolikoj mjeri oteen da se ne zna kontekst spominjanja Saturnina. Moda je isto
rije o meanom spomeniku. I u ovom sluaju nastanak natpisa treba datirati u vrijeme
vladavine Kaligule.
8. CIL III 9972 Argyruntum/Arginunt
280
IVLIAEAVGVSTDIVI / AVGVSTIMATRITICAE/SARISAVGLVOLVSIO /
SATVRNINOLEGPROPR /5 CIVLIVSCFSVLLAOB DEC
Iuliae August(ae) divi / Augusti matri Ti(beri) Cae/saris Aug(usti) L(ucio) Volusio /
Saturnino leg(ato) pro pr(aetore) /5 C(aius) Iulius C(ai) f(ilius) Sulla ob (honorem)
dec(urionatum)
Juliji Augusti, boanskog Augusta, majci Tiberija Cezara Augusta, Luciju Volusiju
Saturninu legatu propretoru, Gaj Julije, sin Gaja, Sula u ast dekurionata.
Ovaj natpis je podigao izvjesni Gaj Julije Sula, sin Gaja u ast svoje dekurionske slube u
municipalnoj jedinici Arginunt (na prostoru Liburnije, Plin. NH. III, 140). Natpis
posveuje Liviji, dugovjenoj i izrazito utjecajnoj i monoj supruzi Augusta i majci cara
Tiberija (ivjela od 30. I. 58. god. p. n. e. do 29. god. n. e. = 87 godina). Do Augustove
smrti nosila je ime Livija Drusila (Livia Drusilla), a nakon toga je nosila poasni naziv
Julija Augusta (Iulia Augusta). Natpis je posveen i legatu propretoru Volusiju Saturninu, i
nastao je prije Livijine smrti. To bi onda znailo da je Saturnin sigurno i 29. god. n. e. bio
namjesnik Gornjeg Ilirika/Dalmacije, a moda i ranije. U tom sluaju bi Saturninovo
namjesnitvo zahvatalo i posljednju dekadu Tiberijeve vladavine. Natpis otkriva da je
proces primanja rimskog graanstva u Liburniji bio vrlo intenzivan za vrijeme prva dva
vladara Julijevca, kada je rimsko graanstvo dobio i predak dedikanta natpisa (moda i
njegov otac Gaj), jer nosi julijevsko gentilno ime. To je toliko razliito u odnosu na
kontinentalnije oblasti provincije, gdje je proces politiko pravne romanizacije bio vrlo
spor, i gdje se zadravalo ustrojstvo peregrinskih civitates. Kako izgleda, Liburnija je prva
gornjoilirska regija koja je prela na municipalno ustrojstvo i to za vrijeme julijevskih
careva, to bi se moda moglo objasniti i lojalnim dranjem Liburna za vrijeme Velikog
Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e. Moda je i rana municipalizacija Liburnije razlog da
se Liburni kod Plinija Starijeg u Naturalis historia kao Liburnorum civitates XIIII.
280
Glavini Abrami, 1878:85 - 87; Abrami Colgano, 1909:51; Jagenteufel, 1958:17; Dubolni, 2007:19 20; 51 sa
sl. 11; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
101
Slika 3.5.4
Preuzeto sa Dubolni, 2007:51 sa sl. 10
9. CIL III 14322 Argyruntum/Arginunt
281
TICAESAR / DIVIAVGF / AVGVSTVS / IMPPONTIFMAXTRIB /5
POTXXXVIDED / LVOLVSIOSATVRNIN / LEGPROPR
281
Buli, 1896:41; Abrami - Colgano, 1909:50 51; Jagenteufel, 1958:18; Sui, 1969:70- 71; Dubolni, 2007:19, 51
sa sl. 10.; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
Na prostoru Argyruntum pronaen je i natpis ILJug III, 2894 (a) PON / XX / TV / OS //b) G / AX / M ) dosta
fragmentiran (u dva dijela) i koji se prilino rastegnuto rekonstruira u tekst u kojem se spominje legat propretor Lucije
Volusije Saturnin. O tome v. Abrami Colgano, 1909:49 50 koji ga rekonstriraju kao ;
[Ti(berius) Caesar | divi Aug(usti) f(ilius) Au|g[ustus|
Imp(erator) pon[t(ifex) m]ax(imus)| trib(unicia) |
pot(estate)] XX[XVI] m[urum| et tu[rres dedit |
L(ucio) Volusi]o S[aturnino| leg(ato) pro pr(aetore)|
Sa takvom rekonstrukcijom natpisa slae se i Dubolni, 2007:19, 50 sa sl. 9. Naalost ostaci natpisa su u takvom stanju
da je ipak potrebna prilina mata kako bi se na njemu proitalo ime Saturnina.
102
Ti(berius) Caesar / divi Aug(usti) f(ilius) / Augustus / imp(erator) pontif(ex) max(imus)
trib(unicia) / 5pot(estate) XXXVI ded(icavit) / L(ucio) Volusio Saturnin(o) / leg(ato) pro
pr(aetore)
Tiberije Cezar, boanskog Augusta sina, August, imperator, vrhovni sveenik, tribunske
moi 36 (godina) posveuju Luciju Volusiju Saturninu, legatu propretoru.
Ovaj natpis se vrlo lako moe datirati, i to najvie zahvaljujui godini tribunske moi cara
Tiberija. U tom sluaju rije je o 34/35. god. n. e. To bi znailo da se Saturninovo
namjesnitvo produilo sve do zadnjih godina Tiberijevog ivota i vladavine.
Slika 3.5.5
Slika preuzeta sa http://www.rzuser.uni-heidelberg.de/~f56/fotos/F009241.JPG
10. CIL III 12794 Oneum/Kr kod Dubrava, Poljica
282
NTERNER / NOSETPITVNTI/NOSTERMINIR / GNITI ET RESTITV A /5
ISONELEGPROPRETORE / CLAVDI CAESARIS / GERMANICI PERC MA / IVM
MATERNVM 7 LEG / VIICPFQVOSLVOLVS
[--- i]nter Ner[a]/[sti]nos et Pitunti/nos termini r[ec]/[o]gniti et restitu[ti] a /5 [P]isone
leg(ato) pro pr(a)etore / [Ti(berii)] Claudi Caesaris [Aug(usti)] / Germanici per C(aium)
282
Buli, 1890:145; Jagenteufel, 1958:18; Wilkes, 1976:266, br. 19, pl. 3. 9; Imamovi, 1980:34 35; EDCS :
103
Ma[r]/ium Maternum 7(centurionem) leg(ionis) / VII C(laudiae) p(iae) f(idelis) quos
L(ucius) Volus/[ius Saturninus leg(atus) pro] / [pr(aetore) statuendos? Curaverat?]
Ovo je jedan vrlo zanimljiv natpis koji regulira meu izmeu delmatskih zajednica
Nerastina/Narestina i Pituntina.
283
Epigrafski, meani spomenik je postavljen za vrijeme
legata propretora Lucija Kalpurnija Pizona/ L. Calpurnius Piso (konzula za 27. god. n. e.
zajedno sa Markom Licinijem Krasom Frugijem/M. Licinius Crassus Frugi),
284
i to za
vrijeme vladavine cara Klaudija (u godinama nakon Skribonijanove pobune). Sam tekst
natpisa govori da je Pizon odredio Gaja Marija Materna centuriona VII. legije Klaudiju
Pobone i Vjerne, da odredi meu, koja je obnovljena na osnovi ranije presude koja je
uraena u vrijeme namjesnika Lucija Volusija Saturnina.
Slika 3.5.6
283
Pituntine treba dovesti u vezu sa naseljem Petuntium, koje spominje Plinije Stariji (III, 142) i koje je vjerojatno
njihovo sredite.
284
O legatu propretoru Pizonu v. Wilkes, 1969:443
104
Lucije Volusije Saturnin spada u red onih gornjoilirskih/dalmatinskih legata propretora ije
namjesnitvo je za sobom ostavilo veliki broj tragova (u epigrafskim podacima). Vie od
njega je ostavio samo poduzetni P. Kornelije Dolabele. U ve prilino odmaklim godinama,
Saturnin je u provinciju doao kao namjesnik i u njoj se zadrao jedan dui period. Njegova
legatska ast (ili obaveza) je sigurno zapoela za vrijeme zadnje dekade Tiberijeve
vladavine, a zavrila sa Kaligulinom vladavinom. Moda je upravo zahvaljujui
dugotrajnom boravku u Dalmaciji i lojalnom dranju, Saturnin izbjegao da bude uvuen u
zbivanja vezana za Sejanovu (Lucius Aelius Seianus, pogubljen 18. X. 31. god. n. e.)
zavjeru i njeno eliminiranje, kao i Kaligulino preuzimanje vlasti. Saturninov sluaj i
njegovo golemo bogatstvo koje je uspio odrati za vrijeme Tiberijeve i Kaliguline
vladavine, pokazuje da je senatorska historiografija (oliena prije svega u Tacitu) ipak
pretjerala u opisu Tiberijeve vladavine. Dok je boravio u provinciji Saturnin je izgradio i
snane veze sa lokalnim zajednicama i to na osnovi sistema patronstva. Za razliku od
Dolabeline uprave, Saturninova era u provinciji nije bila toliko obiljeena infrastrukturnom
i drugom razvojnom djelatnou. Tome vjerojatno nije razlog Saturninova slabija elja da
pomogne razvitku Provincije, nego jednostavno injenica to je za vrijeme Dolabelina
uprave postavljena dosta solidna i funkcionalna i infrastrukturna i upravna osnova. Tako
ustvari Saturnin nije imao neto puno posla, osim da nadzire funkcioniranje provincijskog
sustava vlasti i usmjerava proces kulturizacije u smislu prihvatanja tekovina razvijene
mediteranske kulture u ilirski milje Provincije. I u Saturninovo doba jedno od vanijih
pitanje kojima se bavila provincijska administracija bio je kronini problem mea izmeu
domorodakih zajednica. Sigurno vie nego decenijsko razdoblje Saturninove uprave nad
Provincijom zavrilo se za vrijeme Kaligule i to ili 39. ili 40. god. n. e., kada je umjesto
njega za novog legata propretora i zapovjednika VII. i XI. legije (uz i znatan broj
auksilijarnih/pomonih kohorti) doao Lucije Aruncije Furije Kamil Skribonijan (Lucius
Arruntius Furius Camillus Scribonianus), ije je namjesnitvo u historiji ostalo obiljeeno
na poseban nain.
3.6 LVCIVS ARRVNTIVS FVRIVS CAMILLVS SCRIBONIANVS
Dugotrajna i viegodinja legatska dunost Volusija Saturnina, koja je zapoela za vrijeme
zadnje dekade Tiberijeve vladavine, zavrila se za vrijeme Kaligule i to ili 39. ili 40. god. n.
e. Novi legat koji je naslijedio Volusija Saturnina je bio Lucije Aruncije Furije Kamil
Skribonijan (Lucius Arruntius Furius Camillus Scribonianus), i ije e namjesnitvo u
historiji ostati zabiljeeno na poseban nain.
285
Iako je njegovo legatstvo znatno krae
285
O L. Arunciju Furiju Kamilu Skribonijanu i njegovoj pobuni iz 42. god. n. e. v. CIL X, 899 (p 967); CIL X, 4847;
CIL I 769; Plin. Min. Epist. III, 16, C.Plinius Nepoti suo S.; Tac. Ann. VI, 1; XI, 29; XII, 52; Isto, Hist. I, 89; Hist. II,
75; Svet. Clau. 13; 35; 37; Isto,Otho. 1 - 2; Cass. Dio LVIII, 17; LX, 14 16, 8; Sex. Aur. Vic. Epit. IV, 4; Martial,
105
trajalo u odnosu na ranije namjesnike Dolabelu i Volusija Saturnina, radi injenice da je
inicirao deavanja u uskoj vezi sa samim dravnim vrhom u Rimu, o Skribonijanovom
dobu u Gornjem Iliriku je ostalo sauvano znatno vie podataka iz literarnih vrela.
Skribonijan
286
je bio po mukoj liniji direktni potomak Furija Kamila, osvajaa Veja,
diktatora i legendarnog drugog utemeljitelja Rima nakon to su Gali spalili Rim, ali i
zakletog neprijatelja plebejaca, krivca za smrt plebejskog voe i heroja odbrane Kapitola
Marka Manlija. Od Furija Kamila sve do Marka Furija Kamila (Marcus Furius Camillus,
konzul za 8. god. n. e.), biolokog oca Kamila Skribonijana. Rod Furija Kamila
287
nije uzeo
aktivnijeg uea u stvaranju rimske imperije i moi, a ostali su i izolovani od mnogih
politikih turbulencija, koje su zahvatile dravu za vrijeme stranakih i graanskih sukoba.
Tek je Skribonijanov otac, obnaajui dunost prokonzula Afrike i pobijedivi pobunjene
Numantince i Mauritance i njihovog vou Takfarinata 17 god. n. e. podigao ugled
porodice.
288
Furije Kamil Skribonijan je jo prije oeve pobjede usinovljavanjem, praksom
vrlo rairenom meu rimskim viim klasama, uao u porodicu biveg konzula Lucija
Aruncija
289
i ostvario je znaajnu politiku karijeru. Za konzula je izabran 32 godine n. e.
zajedno sa Gnejom Domicijem Ahenobarbom (Gnaeus Domitius Ahenobarbus), biolokim
ocem budueg cara Nerona.
290
Zanimljivo je, kada se govori o odnosima Klaudija i
Skribonijana, spomenuti da je bilo planirano, dok je Klaudije jo bio mladi, da on stupi u
brak sa Livijom Medulinom Kamilom (Livia Medullina Camilla), kerkom Marka Furija
Kamila i sestrom Skribonijana.
291
Skribonijan je za namjesnika Gornjeg Ilirika imenovan
za vrijeme Kaliguline vladavine, a doekao je na toj dunosti i 24. I. 41. god. n. e., kada su
zavjerenici predvoeni tribunom pretorijanske kohorte Kasijem Herejom i Kornelije
Sabinom su ubili Kaligulu.
292
Epig. I, 13; Oros, VII, 6, 5 - 7; 8, 2; Smith, 1867, I:592; PIR, 1897/1898, I:145-146; P. v. Rohden., 1895, PWRE, II. 1,
col. 1264; Jagenteufel, 1958:19 21; Wilkes, 1969:83; 443; Mesihovi, 2010 A.
286
O Skribonijanovom imenu v. Buli, 1890:410 - 411
287
O ovom rodu v. Smith, 1867, I:590 592; PIR, 1897/1898, II:100; Mnzer. Groag., 1910, PWRE, VII. 1, col. 322 -
351;
288
Tac. Ann. II, 52; III, 20; Rat sa Takfarinatom je konano zavren tek 24. god. n. e.
289
O Luciju Arunciju v. Mesihovi, 2007:464; 576
290
Tac. Ann. VI, 1; Cass. Dio LVIII, 17, 1
291
Brak nije ostvaren , jer je Kamila dan prije vjenanja umrla od bolesti. Svet. Clau. 26
292
Kaligula, najmlai Germanikov sin, bio je prvi od bolesnog Germanikovog potomstva koji je doao u mogunost da
vlada. Kaligulina vladavina je predstavljala najgore olienje sistema principata. Neki njegovi postupci se s pravom mogu
smatrati posljedicom duevnog rastrojstva. Sebe je smatrao ivim utjelovljenjem boanstva na Zemlji. Ubijao je silovao,
poniavao i donosio odluke koje se izazivali zgraavanje rimske javnosti. Sve je to bilo strano duhu Rima i neshvatljivo
je zato su bile potrebne pune etiri godine da se Kaligula ubije. Zavjeru protiv Kaligule vodili su tribuni pretorijanske
garde iratni heroj Kasije Hereja i Kornelije Sabin. Nakon ustolienja Klaudije je dao da se kazne neposredne voe i
izvrioci Kaligulinog ubistva. Kasije Hereja je pogubljen, A Kornelije Sabin je izvrio samoubistvo.
106
Klaudije novi princeps
Smrt Kaligule je gotovo odmah probudila stari republikanski ar, uglavnom u redovima
senatora. Jednodunost da se obnovi Republika i ponovo uvedustare slobode zahvatili su
sve senatore, a posebno zavjerenike koji su umorstvo Kaligule izvrili pod sloganom
obnove Republike. Konzuli su, povinujui se sa opim raspoloenjem koje je vladalo u
senatorskim krugovima, sazvali sjednicu, ne u Julijevoj bazilici nego na Kapitolu, tako
pokazavi i simboliki prekid sa viedecenijskom carskom tradicijom. Ali kakvu su to
Republiku senatori i zavjerenici htjeli obnoviti.? Stara Republika je davno nestala, i toga je
bio svjestan i nostalgini republikanac Tacit kada je melankolino i tuno konstatirao za
poetak Tiberijeve vladavine : Sve to je bilo mlado rodilo se nakon bitke kod Akcija i
veina staraca usred graanskih ratova, koliko ih preostade koji vidjee Republiku?
(iuniores post Actiacam victoriam, etiam senes plerique inter bella civium nati: quotus
quisque reliquus qui rem publicam vidisset ?).
293
Da li je stvarno bilo mogue obnoviti Republiku koju su senatori i mnogi koji su toga
januarskog poslijepodneva ispoljavali republikanski ar poznavali samo iz historijskih spisa
i usmene tradicije, koja je bila i previe nostalgina.
294
To januarsko poslijepodne donijelo
je ipak neoekivani obrt dogaaja i poremetilo namjere senatora. Za takav razvoj situacije
najzaslunija je bila pojava novoga faktora na politikoj sceni Rima, ije su prisustvo
prorepublikanski senatori u tim trenucima ope pometnje, poveanih i nabijenih
emocija, probuenih elja i ambicija izgleda previdjeli. Dogaaji su se smjenjivali jedan za
drugim velikom brzinom. Dok je prolazio prvi utisak i ok nastao Kaligulinim ubistvom, i
dok su konzuli sazivali sjednicu i sa gradskim kohortama zaposjeli Forum i Kapitol, poele
su se javljati i prve posljedice nestanka cezara i imperatora. Ostavi bez
glavnokomandujueg pretorijanska garda je dola u raskorak sa eljama senatora i
zavjerenika. Iako se ne moe rei da nisu podlegli stihiji, pljaki i anarhiji, pretorijanska
garda je ipak sauvala osjeaj za cjelinu i nije se rasturila nego je i dalje predstavljala jedno
mono tijelo. Raspoloenje pretorijanaca je bilo izrazito proturepublikansko jer su znali da
je postojanje Republike i carske garde nespojivo jedno sa drugim. Lutajui i pljakajui po
carskoj palati pretorijanci su nali bolesnog i bogaljastog Kaligulinog strica Klaudija
295
koji
293
Tac. Ann. I, 3
294
injenica je da je stari republikanizam nestao, a sada su pod kiobranom republikanizma koji je predlagan na
januarskoj senatskoj sjednici bili skupljeni razliiti interesi i ambicije pojedinaca koje nisu imali puno veze sa drevnim
arom republikanstva iz vremena Cicerona i Katona Mlaeg Utikog, a posebno ne sa jednim Cincinatom, Dentatom,
Apijem Klaudijem Slijepim, Scipionom Afrikancem Starijim, Katonom Starijim Prorepublikanski senatori iz tih
zimskih dana 41. god. n. e. su bili sasvim drugaije prirode, ambicije, intelekti, sa potpuno razliitim poimanjem morala i
sustava vrijednosti. I da se kojim sluajem Republika uspjela uspostaviti, pa i neko vrijeme ivjeti bilo bi vrlo zanimljivo
promatrati ponaanje tih tada gorljivih prorepublikanskih senatora. Veliko bi pitanje koliko bi oni bili stvarno bili vjerni
republikanskom sustavu i njegovim institucijama, a koliko bi pokuali raditi ono to su neki pokuavali uiniti za kasne
Republikepostati vladarima Republike neinstitucionalnim putem.
295
Klaudije je bio sin Druza Klaudija, strievi cara Tiberija, unuk Livije Auguste, Marka Antonija i Augustove sestre
Oktavije, brat Germanika, i stric cara Kaligule. I pored dosta jakoga porodinog backgrounda Klaudije nije aktivnije
uestvovao u javnom ivotu drave, jer je od ranoga djetinjstva pokazivao fiziku onemoalost. Pored vidljivih tekoa u
107
se bio sakrio u strahu pred svim onim to se dogaalo. Dok ih je molio da mu potede
ivot, pretorijanci su ga proglasili za novoga cara. To je bila neoekivanost na koju niko na
politikoj sceni Rima nije raunao. I pored poetnog neslaganja sa odlukom pretorijanaca
pa i isticanja kandidatura za cara iz njegovo sastava,
296
Senat se morao pomiriti sa voljom
pretorijanaca.
297
Zar se na kraju krajeva moglo oekivati od takvog rimskog senata kakav je
bio u etvrtoj deceniji I st. n. e. i koji se dovoljno ponizio i dozvolio da ak jedan njegov
lan bude Kaligulin najmiliji konj Incinat da skupi dovoljno hrabrosti, umijea i snage da
se suprotstavi pretorijanskoj volji i obnovi Republiku. To vie nije bio onaj slavni rimski
kretanju i u svakodnevnom razgovoru je mucao. Fiziki nedostaci Klaudijeve linosti su doprinijeli tome da bude smatran
nekom vrstom porodine sramote Julijevaca-Klaudijevaca koja se mora trpjeti. Od ranoga djetinjstva je bio izloen
ponienjima, uvredama, ak i od najbliih lanova porodice, znajui posluiti i kao predmet zabave surove i nasilnike
realnosti julijevsko-klaudijevskog dvora. Jedini koji nije uestvovao u ikaniranju Klaudija bio je njegov brat Germanik,
koji je u iroj tadanjoj rimskoj javnosti ali i meu kasnijim rimskim piscima pretjerano smatran olienjem rimske vrline.
Klaudije se stalno nalazio u zasjenku svoga potovanog i uglednog brata i nikada nije smatran sposobnim za obnaanje
veih i odgovornijih javnih slubi (Svet. Clau. 2). Tek reda radi su mu dodjeljivanje manje bitne opskurne javne
dunosti, kao to je bilo obnaanje kolegija sveenika augustula (Svet. Clau. 6). Svoje prisilno izgnanstvo iz politike
scene Klaudije je kompenzirao posveivanjem izuavanju historijske nauke, pokazujui na tom polju sve svoje
intelektualne kvalitete. Napisao je naalost nesauvane Historiju Etruana i Kartaginsku historiju. Odlino je govorio
grki, etrurski koji je ve bio skoro izumro i fenianski. Tiberijeva smrt i dolazak Klaudijevog sinovca, Germanikovog
sina Kaligule na elo rimske drave 37 god. n. e doveli su i Klaudija u javni politiki ivot. Mladi princeps je imenovao
Klaudija za svoga kolegu konzula 37 god. n. e. Meutim, te etiri godine bile su svjedokom najstranijih deavanja koja
su zahvatila Rim, potpunog zloina i ludila Germanikovog sina. U kolopletu uasa, nemorala i kaosa koji je zahvatio
rimski dvor, Klaudije je sada za razliku od vremena kada je bio iskljuen iz javnog ivota i neometan bio posveen
izuavanju historije, bio vie puta doveden u smrtnu opasnost.
Ispostavilo se da ga je upravo miljenje koje je cirkuliralo meu lanovima dinastije Julijevaca-Klaudijevaca i njima
bliskim pojedincima o Klaudiju kao bogalju, ludaku, dvorskoj budali nedostojnom, nesposobnom lanu porodice i
spasilo. Poto je bilo uvrijeeno miljenje da Klaudije nije vrijedan niti da bude likvidiran niti protjeran, on je uspio da
izmakne i otrovu i zavjerenikom nou, princepskoj paranoji i pretorijanskom mau. Atmosfera dvorskog ivota koja se
sastojala od zavjera, stalnih zavjera, stvarnih ili izmiljenih urota, umorstava, podmetanja, zavisti, mrnje, straha od
dolaska ubica bila je konstantna posebno u vremenima Tiberijeve i Kaliguline vladavine. Tada je prelazila esto i u
progon koji je imao i vee razmjere. Sve to nije moglo ostati bez utjecaja na linost Klaudija.
Stalno u zasjenku politikih zbivanja, izoliran od uea u donoenju bitnih dravnih odluka, ismijavan i zaogrnut i
zatien oreolom uvjerenja da je glupan, mucavac i degenerik i koje je vladalo na dvoru, a istovremeno imajui
mogunost da boravi u blizini dvora, te kao vrsni historiar i osoba sa intelektualnim sposobnostima Klaudije je imao
dovoljno vremena i znanja da bude dobar promatra zbivanja. To je kod njega razvilo uvjerenje da je sistem principata
neadekvatan, razvijajui kod njega i uvjerenje koje je bilo antimonarhistiko i sklono republikanizmu. I Klaudijev otac
Druz i djed su bili neskriveni i uvjereni republikanci (Svet. Clau. 1). Klaudije u stvari i nije elio da bude izabran za cara
i u poetku se odupirao namjerama pretorijanaca, meutim vrlo brzo je shvatio da on ustvari i nema drugog izbora nego
da postane rimski car.
296
O tome v. Joseph, Bello iud., II, XI, 1 - 5
297
Nain Klaudijevog izbora za cara bio je presedan koji je kasnije prerastao u pravilo. Klaudije je prvi rimski car
izabran prvenstveno voljom vojske i njenom aklamacijom, iji bi izbor Senat samo formalno potvrdio. Taj nain izbora
bio je u suprotnosti sa zakonima i normama rimskog politikog ivota. Od tada e podrka vojske biti najbitnija kako bi
neko postao car, a senatska odluka bi samo legalizirala volju vojske. Novi car je zapoeo i sa otunom praksom rimskih
careva da dijele novane nagrade vojnicima kao zahvalnost za svoje stupanje na prijesto. Otada e vojska biti presudni
inilac funkcioniranja rimskog politikog ivota. Uplitanjem profesionalne vojske u politiku su uruavane i
marginalizirane upravne dravne institucije to se u krajnjoj konsekvenci odrazilo vrlo negativno za Rimsku dravu.
108
republikanski senat koji je Kineja izaslanik epirskog kralja Pira u prvoj polovici III. st. p. n.
e. nazvao "vijeem kraljeva".
Umorstvo Apija Junija Silana
Poetak vladavine novog princepsa Klaudija (od januara 41. god. n. e.) je obiljeen jednom
velikom zavjerom u koju su ukljueni Klaudijeva zloglasna supruga Mesalina
298
i njegov
osloboenik Narcis (inae zaduen za carsku pisarnu = ab epistulalis), sa ciljem
eliminiranja uglednog i asnog Apija Junija Silana (Appius Iunius Silanus, konzul za 28.
god. n. e.).
299
Zavjera i likvidacija Apija Silana su se desili 42. god. n. e., u godini kada je
Klaudije je izabran da po drugi put obnaa konzulat, i itava pria vezana za nju je
oblikovana Mesalinom pohotom,
300
Narcisovom ambicijom i Klaudijevom sujevjernosti.
298
Valerija Mesalina ( Valeria Messalina 20. 48. god. n. e.) je bila trea Klaudijeva supruga, kerka Marka Valerija
Mesale Barbatusa (Marcus Valerius Messala Barbatus) i Domicije Lepide. Mesalina je bila po majci unuka Antonije
Starije, sestre Antonije mlae (majke Klaudija), te tako praunuka Oktavije (sestre Oktavijana Augusta) i Marka Antonija.
Njen otac je bio sin Marka Valerija Mesale Mesalinusa (Marcus Valerius Messalla Messalinus) sin Marka Valerija
Mesala Korvina (Marcus Valerius Messalla Corvinus 64. god. p. n. e. 8. god. n. e.) i Klaudije Marcele Mlae (Claudia
Marcella Minor), kerke Oktavije iz braka sa Gajem Klaudijem Marcelom. Valerije Mesalinus je bio istaknuti
zapovjednik za vrijeme Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e.
299
Kasije Dion ga navodi pod imenom Gaj Apije Silan. Cass. Dio LX, 14, 2; Otac Apija Junija Silana, konzula i
prokonzula Azije, imao je prenomen Gaj i vjerovatno je zato kod Diona dolo do zbrke u odreivanju prenomena. Za oca
Apija Silana vid. Tac. Ann. III, 66 i d; IV, 15. Za razliku od Diona, Tacit i Svetonije koriste prenomen Apije, nomen
Junije i kognomen Silan kada govore o Apiju Juniju Silanu v. Svet. Clau. 37; Tac. Ann. IV, 68; VI, 9; XI, 29. Apije
Junije Silan je inae bio u rodu sa Augustovim biolokim potomcima, jer je njegova prva supruga bila Emilija Lepida
(Aemilia Lepida), Augustova praunuka (unuka Julije Starije i kerka Julije Mlae). Inae zanimljivo je da je Emilija
Lepida bila u ranoj mladosti zaruena za Klaudija, ali su zaruke razvrgnute zbog pada u nemilost njenih roditelja. A.
Junije Silan i Emilija Lepida su imali petoro djece : Marcus Iunius Silanus (14. 54. god. n. e. i konzul u 46. god. n. e.),
Iunia Calvina (umrla nakon 79. god. n. e.), Decimus Iunius Silanus Torquatus (64. god. n. e. prisiljen da izvri
samoubistvo; konzul za 53. god. n. e.); Lucius Iunius Silanus Maior (na novogodinji dan 49. god. n. e. poinio
samoubistvo; pretor za 48. god. n. e.), Iunia Lepida, koja se udala za Gaja Longina (Caius Cassius Longinus), i odgojila
svoga neaka Lucija Torkvata (Lucius Iunius Silanus Torquatus), nakon umorstva njegovog oca Marka.
300
Ve sa samim poecima Klaudijeve vladavine abolirane su mnoge od nepopularnih odluka i mjera njegovog
prethodnika (Cass. Dio LX, 3, 5 4, 6). Izgledalo je kao da Klaudije ponovo pokuava da stvori ravnoteu odnosu i
sustav kao iz vremena Augusta. Meutim i okolnosti i snage pojedinih centara moi i u vladarskom okruenju i politikim
institucijama i drugim slubama su bile razliite. Veliki utjecaj u nekim sluajevima i presudan na rimsku politiku scenu
vrila je i Klaudijeva mlada, hirovita i porona ena Valerija Mesalina. Njenim eljama staraki zaljubljeni Klaudije
gotovo nikada nije uspijevao odoljeti. Mesalina nije prezala ni od toga da preko svojih mnogobrojnih ljubavnika stvara
osobnu mreu moi. Izmeu Mesaline i utjecajnih osloboenika, pogotovu Narcisa, od poetka je vladalo izvjesno
suparnitvo koje je godinama kasnije eskaliralo u otvoreni obraun. Meutim, na samom poetku Klaudijeve vladavine
njihov unutranji sukob jo uvijek nije poprimio velike razmjere i razliiti centri moi su bili tek u fazi konsolidacije
svoga utjecaja i vlasti.
Klaudijeve fizike karakteristike i podlonost miljenju svoga okruenja iji su predstavnici nekada imali i dijametralno
suprotne stavove mogli su kod odreenih rimskih drutvenih krugova stvoriti pogreno uvjerenje o privremenosti
Klaudijeve vladavine i njenoj brzoj prolaznosti. To je kod izvjesnih pojedinaca samo jo vie pohranjivalo njihove
skrivene namjere da sebe vide u ulozi predvodnika Rimske drave. U kontekstu toga potrebno je spomenuti Lucija Anija
Vinicijana koji je na januarskom zasjedanju spominjan kao jedan od moguih kandidata za cara. U tako nastaloj
konstelaciji odnosa u kome je prvi graanin rimske drave bila osoba dovedena na vlast prevashodno eljom pretorijanske
garde, a ne zakonom, sa vidljivim fizikim nedostacima i u godinama i dok su stvarni vladari drave bili raspusna ena i
osloboenici, rukovoditelji carske birokratije, meu mnotvom nezadovoljnika ekao se samo pogodan dogaaj i
109
Apije Silan se jo ranije naao na udaru volje princepsa iz julijevsko klaudijevske
dinastije. Zajedno sa Anijem Polionom i njegovim sinom Anijem Vinicijanom, Skaurom
Mamerkom i Sabinom Kalvizijem tuen za uvredu velianstva 32 god. n. e za vrijeme
Tiberijeve vladavine. Ova optuba je bila samo nastavak Tiberijevog progona biveg
pretora Seksta Vistilija koji je na kraju izvrio samoubistvo.
301
Za razliku od Seksta
Vistilija iz ove optube Silan je uspio da se izvue. U trenutku Klaudijevog imenovanja za
cezara Apije Silan se nalazio na mjestu legata u Provincia Hispania Taraconensis. Nakon
povratka u Rim Apije Silan je stupio u brak sa Mesalininom majkom Domicijom Lepidom
(Domitia Lepida). Vjerojatno su i Silanov opoziv sa namjesnike funkcije i vjenanje sa
Mesalininom majkom bili elja Klaudija, odnosno Mesaline. Motiv koji je mogao Mesalinu
navesti na ovaj postupak moda je leao u injenici da je time eljela da postavivi u svojoj
blizini uglednu i jaku linost kao Apija Silana iskoristi sve njegove kvalitete. Silan je u
prvim mjesecima i uivao povjerenje i ast kod Klaudija i nalazio se u njegovoj
neposrednoj blizini.
302
Meutim, ispostavie se da su se namjere Mesaline u svezi iskoritavanja Silana ne samo
izjalovile nego da je Silan postao i smetnja njenim interesima. Po Kasiju Dionu, promjenu
Mesalininog stava u odnosu prema Apiju Silanu izazvalo je njegovo odbijanje da ima
seksualni odnos i vezu sa njom.
303
Time je ne samo povrijeena njena sujeta i tatina nego i
onemoguena njena namjera da uvlaenjem Apija Silana u kruok svojih ljubavnika, njega
pretvori u vjernog vojnika njenih interesa i politikih ambicija. Sa linou sa takvim
ugledom i utjecajem koji je uivao u redovima rimskog senatorskog i vitekog stalea kao
to je bio Apije Silan, a koji bi se nalazio zarobljen u njenoj mrei, Mesalina je mogla da
rauna i na potporu dijela onih segmenata rimske politike javnosti koji joj nisu bili do tada
naklonjeni. Njene namjere nisu se samo izjalovile, nego je svojim odlunim odbijanjem da
podlegne arima Mesaline, Silan indirektno navijestio i svoj politiki stav prema
neformalnim centrima moi na dvoru a koji je sa nesumnjivo bio izrazito neprijateljski, jer
je Apije Junije Silan bio Rimljanin staroga kova, odan starim rimskim idealima.
On je bio relativno dugo odsutan iz Rima, boravei u provincijama i nije bio neposredni
svjedok ili uesnik u procesu korumpiranja rimskog visokog drutva u godinama Tiberijeve
i nadasve Kaliguline raskalaene vladavina. Samim tim nije ni podlegao utjecaju ope
dekadencije rimske politike i moralne svijesti. Apije Silan je bio osoba koja je mogla
pristati da voljom svoga pretpostavljenog i imperatora ue u brak. Za njega, vojnika i
dobrog i vjernog rimskog graanina, elja princepsa je bila i nareenje koje se moralo
momenat kako bi se pokrenula zavjera. Meutim ti pojedinci i krugovi smetnuli su sa uma injenicu da je Klaudije bio
jedni preivjeli lan porodice u kojoj je pojam prirodne smrti bio skoro nepoznat. On je uvijek uspijevao, da se
zahvaljujui i svojoj umjenosti, intelektu ali i sretnoj zvijezdi pod kojom je ivio, izvue i iz najpogibljenijih situacija.
301
Tac. Ann. VI, 9
302
Cass. Dio LX, 14, 3
303
Cass. Dio LX, 14,3
110
neupitno ispuniti jer je princeps zakonska ustanova rimskog naroda. Ali prohtjevi
princepsove ene bili su neto sasvim drugo. Silan jednostavno nije mogao da se tek tako
pomiri sa tim da poini brakolomstvo i to sa pastorkom i da se podloi Mesalininoj moi i
postane igraka njene vlasti.
Apije Silan se u toj prvoj godini vladavine nije zamjerio samo Mesalini, nego je izazvao i
neprijateljstvo i drugog neformalnog centra moi. Silan je bio predstavnik senatorskog
stalea i pobornik klasinih institucija rimske drave i zatite njihovih prava i ingerencija.
Time je smatran za bespogovornog zatitnika interesa onih slojeva rimskog drutva koji su
nerado gledali na narastanje novoga upravno-birokratskog aparata.
304
To je neminovno
vodilo Silanovom sukobu sa najistaknutijim predstavnicima carske birokracije, u prvom
redu sa Narcisom.
305
Neprijateljstvo prema Silanu se dodatno produbljivalo jer se senator
nalazio u blizini cezara i poeo je ostvarivati sve znatniji utjecaj na Klaudija a to je bila
direktna prijetnja poziciji i Narcisa i uope birokratskih institucija koje su se raale. Pored
toga Apije Silan je uivao veliki ugled i u Senatu u kojem je mogao uvijek nai dovoljno
podrke za svoje zamisli. Ispostavilo se da je dolazak Apija Silana predstavljalo veliku
greku po interese i Mesaline i Narcisa. Nije trebalo mnogo da se njih dvoje nau udrueni
sa samo jednim ciljem, eliminacije Apija Silana. Poto nije postojala istinska i
zadovoljavajua optuba kojom bi se moglo udariti na Silana, urotnici su morali da se
oslone na poslovinu Klaudijevu sujevjernost, lakovjernost i sklonost ka afektivnim
postupcima. Plan Silanove kompromitacije i likvidacije je bio briljivo isplaniran do u
najmanju sitnicu. Zasnivao se na navodnom Narcisovom snu u kojem je Silan ubio
304
Pored sve vanije uloge vojske sistem principata je proizveo pojavu jo jednog faktora. Radi funkcioniranja institucije
principa i cara nastala je carska birokracija. Ona je vremenom na sebe preuzimala sve vei nivo vlasti, postepeno
razvlaujui stare dravne institucije. Taj proces preuzimanja ingerencija sa institucija drave na carsku birokraciju
posebno je dobio na intenzitetu od samoga poetka Klaudijeve vladavine. Klaudije je bio i dovoljno star i neiskusan u
praktinom voenju rimske dravne politike pa je bio prisiljen da se oslanja na povjerljive pojedince iz svoga okruenja.
To su u prvom redu bili njegovi osloboenici kojima je dodijelio voenje pojedinih segmenata carskog birokratskog
aparata. Najmoniji i najpovjerljiviji je bio Narcis, porijeklom Grk i Klaudijev osloboenik, koji je bio nadlean za carsku
pisarnu (ab epistulalis). Narcis je koristei znaenje pisarne preko koje se vrila sva korespondencija cara sa upravnim i
drugim institucijama drao sve konce rimske drave u svojim rukama. Kalisto, Kaligulin osloboenik i isto grkog
porijekla, je vodio ured za prijem molbi i albi (a libelis). Trei moni osloboenik bio je Palant, osloboenik Klaudijeve
majke Antonije, koji se nalazio na elu ureda carskih financija (a rationibus). etvrti osloboenik na visokoj birokratskoj
funkciji je bio Polibije koji je bio zaduen za odjeljenje za dunosti (a studiis).
Zahvaljujui dranju kljunih mjesta u

dravnoj upravi oni su iskoristili mogunost i doli do znatnog bogatstva. Normalno je bilo oekivati da e se u redovima
senatora i vitezova javiti nezadovoljstvo i zavist prema sve politiki monijim osloboenicima na koje sve vie prelazi
stvarnih dravnih i javnih poslova. Vodei rimski stalei nisu mogli dozvoliti da se prenoenjem ingerencija sa dravnih
institucija na carsku birokraciju vri i njihovo razvlaivanje.
305
Tac. Ann. XI, 29 : Ac primo Callistus, iam mihi circa necem G. Caesaris narratus, et Appianae cacdis molitor
Narcissus fagrantissimaque eo in tempore gratia Pallas agitavere, num Messalinam secretis minis depellerent amore
Silii, cuncta alia dissimulantes.
U prvom trenutku su Kalist, koga sam pomenuo u vezi sa ubistvom Gaja Cezara, Narcis, vinovnik Apijeve smrti i
Palant, tada prvi u milosti kod cara, razmiljali da li Mesalinu tajnim prijetnjama otrgli od njene strasti prema Siliju, a o
svemu ostalom mukom utjeli.
111
princepsa.
306
Narcis je svoj navodni san ispriao Klaudiju navevi ga kao eklatantan dokaz
i potvrdu za Silanovu urotu protiv cara. Istovremeno je Mesalina potvrivala Narcisovu
tvrdnju i preuveliavala navodnu opasnost koja Klaudiju prijeti od strane Silana, jer i ona
ima isti san ve nekoliko zadnjih noi. Narcis i Mesalina nisu ostali samo na tome da samo
svojim tvrdnjama probude Klaudijev sujevjerni strah. Ve ranije su oni u sklopu plana, bez
znanja Klaudija, bili pozvali Apija Silana u carsku palatu, u isto vrijeme kada su oni
Klaudiju usaivali paranoini strah. Za Klaudija dolazak Apija Silana u palatu u to vrijeme
nije mogao biti sluajnost ili koincidencija, nego samo potvrda tvrdnji Mesaline i Narcisa.
Izloen dvostrukom pritisku i jasnim dokazima o Silanovoj krivici, Klaudiju, nije trebalo
dugo da poslua volju svoje "voljene" ene i najpovjerljivijeg slubenika i odmah je izdao
naredbu o hapenju Apija Silana, dok se ovaj jo nalazio u palati, ne znajui ta se deava.
Smaknue Apija Silana je obavljeno neposredno po hapenju. Dan nakon opisanih
dogaaja i pogubljenja Apija Silana, Klaudije je pred Senat iznio cijelu stvar, iskazujui
zahvalnost svome slobodnjaku to za njegov spas i spavajui bdije.
307
Jedan od rijetkih
Rimljana koji je jo uvijek drao do starorimskih vrlina je ubijen na bestijalan nain, koji je
bio posljedica izliva zavisti, mrnje i povrijeene sujete osoba iz carske blizine i njihovih
politikih ambicija.
Silanovo pogubljenje, a nadasve nain na koji je djelovala konspiracija a u koju su bile
ukljuene i osobe iz blizine cara, izazvala je veliko ogorenje u redovima gornjih slojeva
rimskog drutva. Time su senatori i svi oni koji su jo vjerovali u superiornost rimskog
ustavno-zakonskog poretka stekli uvjerenje da se Klaudijeva vladavina nee mnogo
razlikovati od vladavina preanjih princepsa. Nastupilo je vrijeme da ponovo izau na
svjetlo dana ambicije i tenje pojedinaca, koje su bile priguene jo od 24. januara 41
godine. Centralna linost oko koje su se poeli okupljati nezadovoljnici tako formirajui
jezgro zavjere bio je Anije Vinicijan (Annius Vinicianus). Nakon Kaligulinog ubistva,
Anije Vinicijan je u toku januarskog zasjedanja Senata i sam figurirao kao jedan od
kandidata za princepsa.
308
Samim tim je i Anije Vinicijan u oima careve okoline
306
Svet. Clau. 37 : Pari modo oppressum ferunt Appium Silanum: quem cum Messalina et Narcissus conspirassent
perdere, diuisis partibus alter ante lucem similis attonito patroni cubiculum inrupit, affirmans somniasse se uim ei ab
Appio inlatam; altera in admirationem formata sibi quoque eandem speciem aliquot iam noctibus obversari rettulit; nec
multo post ex composito inrumpere Appius nuntiatus, cui pridie ad id temporis ut adesset praeceptum erat, quasi plane
repraesentaretur somnii fides, arcessi statim ac mori iussus est. Nec dubitavit postero die Claudius ordinem rei gestae
perferre ad senatum ac liberto gratias agere, quod pro salute sua etiam dormiens excubaret.
Jednako je, kako kau, poginuo i Apije Silan. Mesalina i Narcis su se naime, sloili da ga upropaste, pa su podijelili
uloge. Narcis je u ranu zoru, toboe sav uzbuen, uletio u spavaonicu svoga gospodara i rekao mu da je sanjao da je Apije
ubio njega, cara, a Mesalina je nato, toboe sva u udu, ispripovjedila da se i njoj isti taj san ve nekoliko noi privia.
Malo kasnije, kako bilo udeeno, bude javljeno da je Apije nahrupio u palatu, a njemu je dan prije toga bilo porueno
neka u to vrijeme doe. Budui da se tako toboe jasno pokazala vjerodostojnost sna, odmah je izdana naredba da ga
uhapse i smaknu. I Klaudije se nije ustruavao da sutradan itav taj dogaaj iznese pred Senat i iskae pohvalu svome
osloboeniku to za njegov spas i spavajui bdije.
307
Svet. Clau. 29; 37; Cass. Dio LX, 14, 2; 3; 4; 15,1; Tac. Ann. XI, 29
308
Cass. Dio LX,15, 1
112
predstavljao eventualnu opasnost. Nakon Silanovog pogubljenja i Vinicijanu je moralo biti
jasno da se nova uprava nee ustruavati da eliminira ne samo stvarne protivnike, nego i
sve one koji bi mogli predstavljati potencijalnu opasnost. Vjerovatno je i strah Vinicijana
za svoj ivot utjecao na njega da se ne samo aktivno ukljui u zavjerenike pripreme, nego
da bude i njihov inicijator. Jedino je preuzimanjem osobne inicijative Vinicijan mogao da
preduprijedi eventualnu urotu voenu iz carskih odaja i kancelarija protiv sebe. Klupko
zavjere se poelo polako odmotavati i uvlaiti u svoje redove sve vie uesnika. Pored
svega onoga to se deavalo u posljednjoj godini moglo se, sasvim razumljivo, oekivati
ukljuivanje veeg broja senatora i pripadnika viih rimskih drutvenih slojeva u
zavjereniki krug.
Da bi se uklanjanje Klaudija moglo izvesti zavjerenicima je bila potrebna znatna oruana
snaga. Pretorijanska garda je bila respektabilna vojna sila i nadasve lojalna princepsu kome
su se i zakleli, i nasuprot koje u Italiji zavjerenici nisu mogli suprotstaviti dostojnu snagu.
Pored pretorijanaca uz cara se nalazila i jedinica sastavljena od germanskih najamnika ija
lojalnost caru nijednog momenta nije mogla biti dovedena u pitanje. Zavjerenici su
eventualno mogli vie raunati na gradske kohorte. Ali ak kada bi se i pridruili
zavjerenicima, to bi bilo teko pretpostaviti jer su se i gradske kohorte u pravilu povodile
za pretorijancima, one ne bi mogle izdrati udar brojnijih i bolje opremljenih i obuenih
vojnika i najamnika. Trebalo je nai oruanu snagu koja se nalazila u provincijama, ali koja
je dovoljno blizu Italiji da bi mogla brzo reagirati i doi u Italiju da podupre zavjeru.
Zavjerenici su raunali i sa tim da bi pretorijanci naavi suoeni sa brojnom i obuenom
vojskom koja je dola iz provincija moda mogli preispitati svoju lojalnost Klaudiju i
pridruiti se jaemu. U tom sluaju obraun sa germanskom gardom bi predstavljalo samo
pitanje rutine i vremena i uspostava novoga reima bi bila neminovna. Zavjereniki krug je
u svrhu obezbjeivanja vojne podrke stupio u kontakt sa tadanjim namjesnikom
provincije Gornjeg Ilirika Lucijem Aruncijem Kamilom Skribonijanom, koji se nije mnogo
dvoumio u vezi pridruivanja zavjeri.
309
Gornjoilirski garnizon se sastojao od dvije legije u
punom sastavu i od velikog broja auksilijarnih jedinica, a bilo je mogue raunati i na
mobilizaciju peregrina. Za prelazak sa istonojadranske obale u Italiju bilo je potrebno
samo par dana, a kada se to ostvari prua se sve do Rima skoro nezatieno podruje.
FONTES
O prisutnosti i djelatnosti Furija Kamila Skribonijana u Dalmaciji raspolaemo sa dva
epigrafska svjedoanstva, te vie podataka iz literarnih vrela, ali koja se primarno odnose
na njegovu pobunu i proglaenje obnove Republike.
309
Cass. Dio LX,15, 2
113
I.
Historiari, ivotopisci i drugi pisci rimskog carskog doba biljee za provincije samo one
stvari koje su imale utjecaja na cjelokupnu dravu, i gotovo kao po pravilu ne zanimaju ih
unutranja politika deavanja u provincijama. Ukupno je pet antikih pisaca spomenulo
zavjeru i pobunu iz 42 god. n. e Svi ovi izvori ni sami ne daju detaljan prikaz ni zavjere ni
pobune. Jedino je Kasije Dion neto izdaniji i navedene dogaaje opisuje u svojoj LX.
knjizi i to od etrnaestog do zakljuno sa esnaestim poglavljem, dajui im kronoloku i
uzrono-posljedinu vezu. Zahvaljujui upravo opisu Kasija Diona (koji je sauvan uz
jednu manju lakunu) raspolae se sa jednom osnovom koja prua mogunost za cjelovito
sagledavanje itavog procesa od uzroka, povoda, razvitka i posljedica zavjere i pobune iz
42. god. n. e. Svetonije u svojim ivotopisima, o deavanjima iz 42. god. n. e. daje niz
razbacanih podataka, bez bilo kakvog smjetanja u historijski kontekst. Takav odnos prema
zavjeri i pobuni iz 42. god. n. e je i razumljiv kada se ima u vidu karakter Svetonijevog
djela, koji nije imao prevashodno oblik historijske sinteze. Meutim, moe se i pored takve
fragmentarnosti i razbacanosti smatrati da su i oni malobrojni podaci koje Svetonije donosi
autentini, jer je radio kao carski arhivista. Plinije Mlai je Skribonijanovu pobunu i
zavjeru spomenuo u jednom od svojih pisama Nepotu, u kontekstu svoga izlaganja o
vrlinama i snazi Arije, ene zavjerenika Cecine Peta. Plinijevo pismo donosi obilje
materijala o dogaajima koji su nastupili kao posljedica zavjere i pobune iz 42 god. n. e.
Sljedei autor koji je spominjao Skribonijana bio je Kornelije Tacit. Velika je teta da nisu
sauvane sedma, osma, deveta i deseta knjiga Tacitovih Anala u kojima se opisivala
Kaligulina vladavina i prvo vrijeme Klaudijeve vladavine do 47. god. n. e. Sa velikom
dozom vjerovatnoe pretpostavljamo da je Tacit u odgovarajuim nama izgubljenim
knjigama, posvetio dovoljno panje deavanjima iz 42. god. n. e. Ono to je ostalo
sauvano kod Tacita a u vezi je sa zavjerom i pobunom iz 42. god. n. e nalazi se smjeteno
na par mjesta u Analima i Historijama gdje Tacit tek uzgred spominje da se zavjera i
pobuna bila desila te daje tek neke dodatne podatke o uesnicima zavjere i dogaajima
poslije neuspjeha Skribonijana da pridobije svoju vojsku. Posljednji antiki autor za kojeg
znamo da je spominjao Skribonijanovu pobunu bio je kranski pisac Pavle Orozije. U VII.
knjizi Orozijeve Historije protiv pagana spominje se Skribonijanova pobuna u nekom
veem pasusu.
310
Sudbinu Arije spominju i Marcijal u svojim epigramima i Zonara (XI, 9),
romejski kroniar i teolog iz XII. st. Ni jedan od ovih izvora nije bio suvremen sa
zbivanjima o kojima govori i uglavnom je rije ili o koritenju ranijih historijskih djela i
arhivske grae (Tacit, Svetonije i Kasije Dion), anegdota i obinih traeva (Svetonije) pa i
310
Oros, VII, 6, 5 - 7
114
prepriavanjima obiteljskih tradicija (Plinije Mlai se opisujui vrijednosti, snagu i vrline
Arije oslanjao i na razgovor sa Fanijom, unukom Arije).
1. Plin. Min. Epist. III, 16, C.Plinius Nepoti suo S.
(1) Adnotasse videor facta dictaque virorum feminarumque alia clariora esse alia maiora.
Confirmata est opinio mea hesterno Fanniae sermone. Neptis haec Arriae illius, quae
marito et solacium mortis et exemplum fuit. Multa referebat aviae suae non minora hoc sed
obscuriora; quae tibi existimo tam mirabilia legenti fore, quam mihi audienti fuerunt. (3)
Aegrotabat Caecina Paetus maritus eius, aegrotabat et filius, uterque mortifere, ut
videbatur. Filius decessit eximia pulchritudine pari verecundia, et parentibus non minus ob
alia carus quam quod filius erat. Huic illa ita funus paravit, ita duxit exsequias, ut
ignoraret maritus; quin immo quotiens cubiculum eius intraret, vivere filium atque etiam
commodiorem esse simulabat, ac persaepe interroganti, quid ageret puer, respondebat;
'Bene quievit, libenter cibum sumpsit.' Deinde, cum diu cohibitae lacrimae vincerent
prorumperentque, egrediebatur; tunc se dolori dabat; satiata siccis oculis composito vultu
redibat, tamquam orbitatem foris reliquisset. Praeclarum quidem illud eiusdem, ferrum
stringere, perfodere pectus, extrahere pugionem, porrigere marito, addere vocem
immortalem ac paene divinam: 'Paete, non dolet.' Sed tamen ista facienti, ista dicenti,
gloria et aeternitas ante oculos erant; quo maius est sine praemio aeternitatis, sine
praemio gloriae, abdere lacrimas operire luctum, amissoque filio matrem adhuc agere.
(7) Scribonianus arma in Illyrico contra Claudium moverat; fuerat Paetus in partibus, et
occiso Scriboniano Romam trahebatur. Erat ascensurus navem; Arria milites orabat, ut
simul imponeretur. 'Nempe enim' inquit 'daturi estis consulari viro servolos aliquos,
quorum e manu cibum capiat, a quibus vestiatur, a quibus calcietur; omnia sola
praestabo.' Non impetravit: conduxit piscatoriam nauculam, ingensque navigium minimo
secuta est. Eadem apud Claudium uxori Scriboniani, cum illa profiteretur indicium, 'Ego'
inquit 'te audiam, cuius in gremio Scribonianus occisus est, et vivis?' Ex quo manifestum
est ei consilium pulcherrimae mortis non subitum fuisse. Quin etiam, cum Thrasea gener
eius deprecaretur, ne mori pergeret, interque alia dixisset: 'Vis ergo filiam tuam, si mihi
pereundum fuerit, mori mecum?', respondit: 'Si tam diu tantaque concordia vixerit tecum
quam ego cum Paeto, volo.' Auxerat hoc responso curam suorum; attentius custodiebatur;
sensit et 'Nihil agitis' inquit; 'potestis enim efficere ut male moriar, ut non moriar non
potestis.' Dum haec dicit, exsiluit cathedra adversoque parieti caput ingenti impetu impegit
et corruit. Focilata 'Dixeram' inquit 'vobis inventuram me quamlibet duram ad mortem
viam, si vos facilem negassetis.' Videnturne haec tibi maiora illo 'Paete, non dolet', ad
quod per haec perventum est? cum interim illud quidem ingens fama, haec nulla
circumfert. Unde colligitur, quod initio dixi, alia esse clariora alia maiora. Vale.
Ja sam esto primijetio da najvee rijei i djela, i od mukaraca i od ena, nisu uvijek i
najuvenija, a moje miljenje je potvreno i razgovorom kojem sam imao juer sa Fanijom.
115
Ona je unuka Arije, koja je tjeila supruga u njegovim umiruim trenucima i pokazala mu
kako da umre. Ispriala mi je mnoge prie o svojoj baki, tako herojske ali ne tako dobro
poznate kao nain njene smrti, i mislim da e ti izgledati itajui jednako izvanredno kao
to se desilo meni koji sam ih sluao. Njezin suprug, Cecina Pet, je leao bolestan, i tako
takoe i njihov sin, kako se smatralo bez anse za oporavak. Sin je umro. Bio je izraito lijep
momak, skroman kao to je bio lijep, omiljen svojim roditeljima zbog njegovih drugih
vrlina jednako kao i zato to je bio njihov sin. Arija je uredila sve za pogreb i osobno je
prisustvovala, a da njen suprug nije nita znao o tome. Kada je ona ulazila u sobu,
pretvarala se da je mladi jo iv i da mu je ak i bolje, a kada je njen suprug konstantno
pitao kako je mladi, ona je odgovarala : Dobro je spavao, i jede sa dobrim apetitom.
Kada bi je suze, koje je dugo potiskivala, nadvladale i prolomile svoj put vani, ona bi
izlatila iz sobe, i sve do tada nije odavala svoju tugu, vraajui se kada je plakanje bilo
zavreno, sa suhim oima i ureenim izgledom, kao da je ostavila teak gubitak iza vrata
sobe. To je bilo zaista sjajno djelo, da iz korica izvuete ma, da ga zarijete u grudi, a zatim
ga izvuete i ponudite suprugu sa rijeima koje e ivjeti vjeno i ini se da su bile vie od
smrtnika : Pete, to ne boli. Ali u tome trenutnu, dok govori i ini tako, bila je slava i
besmrtnost pred njenim oima, i ja mislim da je ak i plemenitiji in za nju, bez traenja
bilo koje nagrade u slavi i besmrtnosti da potisne svoje suze, da sakrije svoju tugu, i ak
kada je njen sin bio izgubljen za nju, da nastavi initi svoj majinski dio.
Kada je Skribonijan zapoeo pobunu u Iliriku protiv Klaudija, Pet se pridruio njegovoj
frakciji i na Skribonijanovu smrt, on je doveden kao zatvorenik u Rim. Kada se trebao
ukrcati, Arija je molila vojnike da bude sa njim na brodu. Jer kako se izjasnila kako je
on konzularnog ranga, morati e te mu dodijeliti neke sluge da mu serviraju jela, da mu
slue i da mu oblae obuu. Ja u obavljati sve te obaveze za njega. Kada su je odbili, ona
je unajmila ribarski brod i na tome malom brodu je slijedila veliki brod. Ponovo, u
prisutnosti Klaudija, ona je rekla supruzi Skribonijana, kada je ova ena dobrovoljno
davala dokaze o pobuni : ta, sluam li ja tebe na ijim grudima je Skribonijan ubijen i jo
si uvijek iva. Ove rijei su pokazivale da je ona rijeila da umre slavno, a ne zbog
iznenadnog impulsa. tavie, kada se njen zet Traseja, pokuavajui da je odvrati od
izvrenja njene namjere i meu svojim drugim usrdnim molbama, pozvao i na sljedei
argument . Ako bi ja morao umrijeti, da bi eljela da tvoja kerka umre sa mnom. Ona je
odgovorila : Ako je ona ivjela tako dugo i sretno sa tobom, kao to sam ja ivjela sa
Petom, da. Ovaj odgovor je poveao strah njenih prijatelja, i ona je bila promatrana sa
veom panjom. Primijetivi to, ona je rekla : Vaa nastojanja su uzaludna, moete mi
samo uiniti da umrem tee, ali me ne moete sprijeiti od umiranja. Kao to ree, ona je
skoila sa svoje stolice i udarila je sa velikom snagom u zid prostorije, i pala je na tlo. Kada
je dola sebi, rekla : Rekla sam vam da u nai tei nain umiranja, ako mi odbijate laki.
Zar ove reenice ne izgledaju vie plemenitije nego Pete, to ne boli, do koje su one
postupno dovele. Ipak ova fraza je uvena irom svijeta, ostale su nepoznate. Ali one
116
potvruju ono to sam rekao na poetku, da najplemenitije rijei i djela nisu uvijek i
najpoznatije. Zdravo
Kao to se moe vidjeti iz pisma Plinija Mlaeg, Pet je u provinciji Gornji Ilirik boravio
kao dunosnik subordiniran legatu Skribonijanu. Njegova precizna funkcija u provincijskoj
upravi nije navedena. Prisustvo Peta kao dunosnika u provincijskoj upravi, ukazuje da su
uz legatsku instituciju, i druge najvie dunosti na provincijskom nivou uprave u Gornjem
Iliriku i to one izvrnog karaktera popunjavali pripadnici najvieg rimskog sloja, i to na
mandatni period. Oni su sa sobom vodili i svoje familije, u konkretnom sluaju supruge i
Skribonijana i Peta su bile u Gornjem Iliriku.
311
2. Tac. Ann. XII, 52
Fausto Sulla Salvio Othone consulibus Furius Scribonianus in exilium agitur, quasi finem
principis per Chaldaeos scrutaretur. adnectebatur crimini Vibia mater eius, ut casus
prioris (nam relegata erat) impatiens. pater Scriboniani Camillus arma per Dalmatiam
moverat; idque ad clementiam trahebat Caesar, quod stirpem hostilem iterum conservaret.
neque tamen exuli longa posthac vita fuit: morte fortuita an per venenum extinctus esset, ut
quisque credidit, vulgavere.
Pod konzulima Faustom Sulom i Salvijem Otonom prognan je Furije Skribonijan pod
optubom da je preko Haldejaca htio da dozna as careve smrti. U to je umijeana i njegova
majka Vibija, kao da navodno nije pokazala dovoljno strpljenja u svom udesu, jer je i ona
ranije bila prognana. Kamil, otac Skribonijanov, podigao je jednom oruani ustanak u
Dalmaciji. Zato se Cezar ponosio svojom blagou to je po drugi put potedio
neprijateljsku familiju. Ali prognanik nije dugo ivio u progonstvu. Jedni su priali da je
umro prirodnom smrti, drugi da je otrovan, ve ta se kome inilo vjerojatnije.
3. Tac. Hist. I, 89
Scriboniani contra Claudium incepta simul audita et coercita.
Skribonijanovi pokuaji protiv Klaudija sprijeeni su im se za njih doznalo
4. Tac. Hist. II, 75
Sic Scribonianum sub Claudio interfectum, sic percussorem eius Volaginium e gregario ad
summa militiae provectum: facilius universos impelli quam singulos vitari.
311
O problemu prisustva supruga sa visokim rimskim dunosnicima dok oni obavljaju funkcije u provincijama v.
senatsku raspravu Tac. Ann. III, 33 - 34
117
Tako je Skribonijan ubijen pod Klaudijem, tako je ubojica njegov Volaginije od prosta
vojnika promaknut na najvii stupanj vojnitva. Lake je udariti na sve negoli izbjei
jednog jedinoga.
5. Svet. Clau. 13
Bellum civile movit Furius Camillus Scribonianus Delmatiae legatus; verum intra quintum
diem oppressus est legionibus, quae sacramentum mutaverant, in paenitentiam religione
conversis, postquam denuntiato ad novum imperatorem itinere casu quodam ac diuinitus
neque aquila ornari neque signa conuelli moverique potuerunt.
Graanski rat pokrenuo je Furije Kamilo Skribonijan, legat Dalmacije, ali je ve peti dan
bio uniten, jer su legije koje su prekrile zakletvu caru bile potaknute na kajanje jednim
udom. Kad je, naime, bio oglaen polazak ka novome caru, nekim se sluajem ili
boanskom voljom ni orlovi nisu mogli ukrasiti ni bojni znakovi izvui iz zemlje ni
maknuti sa mjesta.
6. Svet. Clau. 35
Motu civili cum eum Camillus, non dubitans etiam citra bellum posse terreri, contumeliosa
et minaci et contumaci epistula cedere imperio iuberet vitamque otiosam in privata re
agere, dubitavit adhibitis principibus viris an optemperaret.
Kad ga je za jednoga ustanka Kamilo, ne sumnjajui da ga i bez rata moe prestraiti, u
jednom pismu punom poruga, prijetnji i drskosti pozivao da se odrekne vlasti i da kao
privatno lice provodi miran ivot, pozvao je Klaudije prve ljude Drave ka sebi, jer se
kolebao ne bi li se ipak pokorio tome pozivu.
7.Svet. Otho 1
Ausus etiam est in Illyrico milites quosdam, quod motu Camilli ex paenitentia praepositos
suos quasi defectionis adversus Claudium auctores occiderant, capite punire et quidem
ante principia se coram, quamvis ob id ipsum promotos in ampliorem gradum a Claudio
sciret. Quo facto sicut gloriam auxit, ita gratiam minuit.
U Iliriku se naprotiv usudio smru kazniti neke vojnike jer su se kod Kamilova ustanka
pokajali pa poubijali svoje pretpostavljene kao zaetnike bune protiv Klaudija. Smaknue
se obavilo pred glavnim zapovjednim stanom na njegove oi. To se usudio uiniti premda
je znao da ih je upravo zbog toga Klaudije promaknuo u vii in. Tim je inom dodue
poveao svoju slavu, ali je izgubio carevu naklonost
118
8. Cass. Dio LX, 15, 1 - 4
312
q uu us q si i Pi u i s,
uu uq i A uo su. u o s u s
q qi o o u i s q, i i s u u
ss sq ui iu ss, s o u
o q i i u q q i q
s, i s uo i so u sq,
i si uq s. s uu u i s i
i i |iq o uo u - - -. i o u, u i
312
Cjelokupni tekst Kasija Diona (LX, 14 16, 8) vezano za umorstvo Apija Junija Silana, konspiraciju Anija Vinicijana
i pobunu Skribonijana : [14] Ei i i s i i i
sq. s u i q i ss o o ii sq,
s u, u su i ss. i si si i
u o s u q u s, s u i q sq u, i
u o o si i i. q s u u o i Ai u. u o
us o i q i u uu , i q s i q
q i i, i uo s i i s i o q,
ssi s, g ig s u sq ug s g i
g ug, i q iq q sq uu si. i u o i us u
uu ii, s o o u o u uo u u uiq iu, i
u uu uo q s s g ug i so u q, i q i u si. i o
s s si u. [15] i s i su, i o u, q. q o
q u q i i o , u uu, us u
u si. o i i u i s i o u u uu
su. i u i ss i ui, u s o i i, u o i s
u is u u , s, i u i o uu q qi
s i su. [16] A s uq i i i, i s uq ii q iq,
s. si q si q i ui q s u i, i o u
i si s u u si u o s s i i su i.
q i u ui, i s i s i q, u q i i uo u i o
i s. i i u s q s , ii s i q
s. Ei s s q iq, u i i u s u ss uu q
s o sq s sq u u si i u q i si q si, o s u u
si q q s q, i si i i si. i u s i si u u i
oi si s u u i o s i si s o q
s, s s q i q . u o i s o s i i uq i
si, , i sq i iq o uu i su.
u si uq i Ai sssq i ss. o q i i uqs
s uu q, i i s g i s (g o ig qi), i s
i o u ss o o i u sq s, i siq u iu iu,
i, u u. i i s sgu q o uo q i u u s u o u
uq s s q o i i i u s o q i q
si i q u s u i u i u o s u u , o q
u qg. i s o i o si i o q q
si s, u i s o i s s uu i . s q
u ss, i i q q so ui q i s o o q
q, i u u , q.
119
u q i o i i q i si u
us, uu i s, i usuq
si. i o s s u i s, i s q J q q
su su su s u s s s s, u i
sq si s u uq sq, s q u s
u s qi i q o o uu ,
s i o ss, i i i o i uq i o q q
sq, u s u uq q, i u si uq
i , q q, s.
Tako je Silan propao zbog puke vizije. Nakon njegove smrti Rimljani nisu vie njegovali
dobre nade za Klaudija, i Anije Vinicijan je sa nekima drugima odmah formirao urotu
protiv njega. Anije je bio jedan od onih koji su bili predloeni za tron nakon Gajeve smrti, i
dijelom je i strah inspiriran tim razlozima, uzrokovao da se on pobuni. Kako on nije
posjedovao vojnu snagu, ipak je poslao po Furija Kamila Skribonijana, upravitelja
(arhonta) Dalmacije, koji je imao veliki broj graanskih (misli se na legije op. a.) i stranih
(misli se na auksilijarne jedinice op. a.) trupa i dobio je njegovu podrku. Kamil je ve
pravio svoje sopstvene planove za ustanak, posebno zato jer je spominjan kao imperator.
Kada je Anije otiao tako daleko, mnogi senatori i vitezovi su mu prili, ali oni su bili bez
pomoi, jer su vojnici, kada je Kamil odrao njima nadu da e vidjeti Republiku
obnovljenu i obeao da e im povratiti drevne slobode, sumnjali su da bi imali nevolja i
svaa jo vie, i nisu ga dakle vie sluali. Na ovo je on postao uplaen i pobjegao je od
njih, doavi na otok Issa uzeo je sebi ivot. Klaudije je za to vrijeme bio u velikom strahu,
i bio je spreman da se dobrovoljno odrekne svoje vlasti u korist Kamila. Ali je povratio
hrabrost. On je prvo nagradio vojnike na razliite naine, posebno tako to je dao da Senat
legije sastavljene od graana (Sedmu i Jedanaestu) nazove Klaudiju Vjerne i Odane.
9. Sex. Aur. Vic. Epit. IV, 4
Huius tempore Scribonianus Camillus intra Dalmatias imperator creatus continuo
occiditur.
U ovo vrijeme Skribonijan Kamil, unutar Dalmacije imperatorom napravljen, je odmah
ubijen
10. Oros, VII, 6, 5 7
accidit etiam eodem tempore praesentis gratiae Dei grande miraculum: siquidem Furius
Camillus Scribonianus, Dalmatiae legatus, bellum ciuile molitus legiones multas
fortissimasque ad sacramenti mutationem pellexerat. 7 itaque die dato, ut in unum undique
ad nouum imperatorem conueniretur, neque aquilae ornari neque conuelli quoquo modo
120
signa moueriue potuerunt. exercitus tanta et tam inusitata miraculi fide motus et conuersus
in paenitentiam Scribonianum quinta statim die destitutum interfecit seseque sacramento
prioris militiae continuit.
Sada se u ovo vrijeme milou Bojom veliko udo dogodilo. Furije Kamil Skribonijan,
legat Dalmacije, bio je planirao graanski rat i uvjerio je mnoge od najjaih legija da
prekre svoju zakletvu. Ali u danu za koji je planirano njihovo okupljanje na strani novog
imperatora, oni su nali da je nemogue da ukrase orlove ili da izvade i pomaknu bojne
znakove. Ovo jedinstveno udo je toliko impresioniralo vojnike da su oni odustali od svoga
plana, napustili Skribonijana, ubili ga etiri dana kasnije, i povratili svoju odanost.
11. Oros. VII, 8, 2
quae sub aduentu in urbem Petri apostoli diuinitus cohercita conuelli nullo modo ad
excitandum ciuile bellum ualuerant, quod per Scribonianum parabatur,
Kada je apostol Petar doao u Grad, legijski bojni znaci, sjetie te se, su odrani brzo
voljom Neba i nisu se mogli izvaditi nikakvim sredstvima, kako bi se pokrenuli za
graanski rat koji je Skribonijan bio planirao.
II.
1. CIL III, 9864a
313
Vaganac (Janj), Vagan, Jajce
LARRVNTHVS / CAMIL VS CRI / NIA VSLE PR / PRC AE ARIS AV /5
GERMANICIIVDICEM / DEDITM COELIVM 7 / LEGVIIINTERSAPVAT /
MATINOSVTFINES / RETETTERMINVSP
313
Hrmann, 1890:306-308; Patsch, 1890:367-368; Buli, 1890 A:408-412; Bojanovski 1974:115; Isto, 1988:267, fus. 6;
296; Wilkes, 1969:443; Isto, 1976:267, br. 23; Imamovi, 1980:31 32; Mesihovi, 2010 A:328 - 329, fus. 28; Isto, 2011
A:309 310. Prvi koji se pozabavio natpisom u Vagancu bio je Kosta Hrmann, koji je pogreno pripisao natpis Luciju
Aruntusu Kamilu Luzitancu, odaslanom pretoru Klaudijevog brata Germanika, uslijed ega je Kosta Hrmann datirao
nastanak natpisa u drugu deceniju I. st. n. e. (Hrmann, 1890:306-308). Miljenje Hrmanna je ve iste godine ispravio
Carl Patsch (1890:367-368) jasno vezujui nastanak meanog natpisa za vrijeme namjesnikovanja Lucija Aruncija
Skribonijana, ali ne dajui nikakvu dalju i detaljniju analizu. Konano je opet iste godine i to isto u Glasniku Zemaljskog
muzeja, Frane Buli u svome lanku (1890 A:408-412) ponudio detaljnu analizu meanog natpisa i rekonstrukciju
samog teksta. Na natpis u Vagancu se ire osvrnuo i Ivo Bojanovski u svome radu o rimskim cestama u Bosni i
Hercegovini (Bojanovski 1974:115), i pozivajui se na Momsena izrazio sumnju u Bulievu rekonstrukciju, preciznije
reeno u spomen Ematina (Lamatina) na natpisu, tj. u njihovu identifikaciju sa .MATINOS. O ovom natpisu v. EDCS :
Openito o ureivanju granica meu zajednicama Ilirika, kasnije Dalmacije v. Buli, 1890 A:407 408; Wilkes, 1976;
Imamovi, 1980.
121
L(ucius) Arruntius / Camil[l]us [S]cri/[bo]nia[n]us le[g(atus)] pr[o] / pr(aetore) C(ai)
[C]ae[s]aris Au[g](usti) /5 Germanici iudicem / dedit M(anium) Coelium 7(centurionem) /
leg(ionis) VII inter Sapuates / [et La]matinos ut fines / [rege]ret et terminus p[on(eret)]
Lucije Aruncije Kamil Skribonijan, namjesnik cara, Augusta Gaja Germanika (Kaligule),
odredi za sudiju Manlija Koelija, centuriona VII. legije, da uredi granice i postavi meae
meu Sapuatima
314
i Ematinama.
Ovaj epigrafski spomenik se smatra jednim od bitnijih spomenika historije mea na
prostoru Gornjeg Ilirika. Natpis na ivoj stijeni sa podruja gornjeg Vrbasa je postavljen u
vrijeme dok je jo Kaligula bio car, znai prije januara 41 god. n. e. Na osnovi predloene
rekonstrukcije teksta od F. Bulia, procedura reguliranja mea izmeu domorodakih
zajednica Sapuata i Ematina?, koji su nastanjivali prostore duboke unutranjosti Gornjeg
Ilirika, nije razliita od one koja se pojavljuje na natpisima iz primorja. I ovdje je u ime
legata propretora Skribonijana presudio Manlije Koelije, centurion VII. legije. Natpis se
nalazi na prilino osamljenom mjestu, te je moda i to bio jedan od razloga zato je natpis
sauvan, iako se na njemu nalazi Skribonijanovo ime. Ime Skribonijana, je nakon slamanja
bune trebalo da bude izbrisano iz svih slubenih spomenika (damnatio memoriae).
315
Slika 3.6.1
Preuzeto iz Hrmann, 1890:306
314
Naselje Sapua se spominje kod Ravenjanina (IV, 19). Nastavak /ua/ se smatra tipino ilirskim (uporediti
Salthua/Rijeani i Butua/Budva). Garaanin, 1967, 121. Tako bi i ovaj nastavak upotrebljavan u toponimiji bio jo jednim
dokazom jezinog (na stupnju meusobne razumljivosti razliitih narjeja i dijalekata) jedinstva Zapadnog Balkana u
periodu prije uspjeha romanizacije.
315
Npr. na CIL X, 1233; CIL XI, 4170 = CIL IX, *91,3 = CIL IX, *91,4
122
2. ILJug III, 2221 iz Salone.
316
FELICIO / CAMILLI AR/RVNTI SCRIB / SER A XL H S E /5 GVTTILLA CONS /
BENE MERENTI / POSIT
Felicio / Camilli Ar/runti Scrib(oniani) / ser(vus) a(nnorum) XL h(ic) s(itus) e(st) /5 Guttilla
cons(erva) / bene merenti / pos(u)it.
Nadgrobni epigrafski spomenik je posveen izvjesnom Feliciusu, lanu Skribonijanovog
domainstva i njegovom robu., Felicius je umro (u svojoj 40. godini) za vrijeme
Skribonijanove uprave nad Gornjim Ilirikom. Sudei po injenici da mu je podignut
epigrafski spomenik, Felicius je gotovo sigurno bio osoba od visokog povjerenja za
Skribonijana.
Zavjerenika platforma
Razlozi koji su nagnali Skribonijana da se pridrui zavjeri i da on predstavlja njen
najvaniji segment pored republikanskih imali su i line motive. I Skribonijan je sebe vidio
kao budueg princepsa. On se u odreenim krugovima spominjao kao mogui car i jo prije
svoga ukljuenja u zavjeru pravio je planove o pobuni.
317
Ponudom za prikljuenje
zavjerenikom krugu u Italiji, on je samo planove koje je do tada mislio upotrijebiti za
ostvarivanje linih ambicija, preusmjerio u pravcu interesa i platforme itave zavjere.
Nakon to se zavjeri prikljuio Skribonijan ona je poprimila mnogo ozbiljniji karakter
postajui ostvarenija i njen krajnji ishod nije bio tako neizvjestan. Tako je sada
prikljuivanje zavjeri izgledalo atraktivnije, i kao posljedica Skribonijanovog pristupanja
zavjeri se pridruio i veliki broj senatora i vitezova koji su se do tada drali obazrivije
prema svome ueu u zavjeri.
318
Zavjerenika skupina je svoju platformu zasnivala na paroli obnove Republike i starih
sloboda. Republikanizam zavjerenika nije bio samo posljedica uvjerenja, nego i jedina
mogunost kojom su se amortizovale line ambicije mnogih od zavjerenika. Kao to smo
ve rekli, oba glavna stuba zavjere Anije Vinicijan i Kamilo Skribonijan su se zanosili time
da postanu carevi. Oni i neki drugi pojedinci kao Azijatik prije su sebe vidjeli kao nove
Cezare i Oktavijane nego Cicerone, Brute i Katone. Idejom obnove Republike spreavalo
se da ambicije pojedinih zavjerenika dovedu do pojave zavisti, ljubomore i borbe za lini
presti meu pojedinim lanovima zavjere ime bi nesumnjivo bila ugroena i sama
zavjera a u tom sluaju Klaudije bi ostao princeps.
316
Buli, 1905:20 - 26, br. 3415A, fig. 1,1; Wilkes, 1969:83; Mesihovi, 2010 A:328 - 329, fus. 27; EDCS : http://oracle-
vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/021668
317
Cass. Dio LX, 15,2
318
Cass. Dio LX, 15, 3
123
Teko je govoriti ta bi se desilo da je zavjera ostvarila svoj cilj. Da li bi stvarno bila
obnovljena Republika. U prvo vrijeme po zbacivanju Klaudija vjerojatno bi postojala neka
vrsta kolektivne vlade. Ali ta bi se kasnije desilo, da li bi izmeu zavjerenika dolo do
borbe za meusobni presti, kakvo bi raspoloenje bilo vojske, naroda, i provincija. Moda
bi se i druge provincijske legije, po ugledu na gornjoilirske, pobunile i proklamirale svoje
careve.
Pobuna
319
Pobuna je trebala krenuti sinkronizirano. Po planu su zavjerenici trebali napustiti Rim i
povukli bi se na svoja imanja razasuta irom Italije. Time bi se nali van domaaja
eventualne Klaudijeve odmazde kada on dobije prve vijesti o pobuni u Dalmaciji.
Istovremeno bi Skribonijan okupio legije i auksilijarne jedinice, obezbijedio brodove za
prelazak i javno proklamirao odmetnue. Zatim bi dalmatinska vojska prela u Italiju gdje
bi joj se prikljuili i zavjerenici sa snagama koje su oni skupili i put prema Rimu bi bio
otvoren.
Zavjerenika skupina u Italiji je uspjela da izae iz Rima i povue se na svoja ladanjska
imanja ne izazvavi sumnju vladajuih krugova. U Gornjem Iliriku je Skribonijan prvi
javno istupio i obznanio odmetnue od Klaudija i obnovu Republike i povratak starih
sloboda. Nakon skoro stoljea linih vladavina doivotnih diktatora, triumvira i careva u
Dalmaciji je proglaena obnova drevne Rimske Republike. Tako je makar samo na teritoriji
jedne od provincija obnovljena Republika. Da je Skribonijan izdao proglas o obnovi
Republike potvruje pored Kasija Diona
320
i sve ono to je uslijedilo. Jer samo je proglas
kojim se predviala obnova Republike mogao proizvesti kod vojnika kojima je zapovijedao
negativni stav prema pobuni. Svoj proglas o odmetnuu i obnovi Republike Skribonijan je
prvenstveno usmjerio prema svojim legionarima i auksilijarnim jedinicama traei od njih
podrku za svoj predstojei poduhvat. Meutim legat Skribonijan je loe procijenio ukupno
raspoloenje gornjoilirske vojske. Legionari nisu gajili previe iluzija u vezi Republike, a
posebno nisu vodili rauna o nekim idealistikim teorijama. Oni su bili pokretani
prvenstveno praktinim razlozima i mogli su sa punim pravom pretpostaviti da e obnova
Republike, voene od strane senatorske oligarhije, ugroziti njihove privilegije i interese.
Punu podrku za svoje zamisli Skribonijan je mogao da ima samo u svome najbliem
okruenju, u svome tabu i provincijskom birokratskom aparatu. Pored njih mogao je da
319
Zavjere i pobune su oduvijek karakteristika historije ovjeanstva, a nerijetko su bile i njen pokreta. Ponekad su
izazivale i posljedice koje bi prekinule i sutinski mijenjale ustaljen ritam ivota u jednom vrlo kratkom razdoblju. S
druge strane, bilo je pobuna i zavjera ije su posljedice po kontinuirani historijski razvitak bile minorne. Znaenje
pojedine pobune proizlazilo je iz itavog niza razloga koji su mogli biti uvjetovani vanjskim ili unutarnjim odnosima i
snagama. Sve te pobune i zavjere uzrokovane su razliitim iniocima, voene su razliitim pobudama i mogle su biti
pokrenute bilo kojim povodom. Posebno je univerzalna Rimska Drava od vremena uspostave principata obilovala
zavjerama i pobunama politikih elita i profesionalne vojske sa ciljem preuzimanja vlasti, dovoenja na vlast odreenog
pojedinca ili klike ili istina rjee teei promjeni dravnog ureenja.
320
Cass. Dio LX, 15, 3
124
rauna i na najvii zapovjedni kadar, a koji je poticao iz senatorskog i vitekog stalea i
kojima je ideja obnove Republike bila bliska. Za razliku od zapovjednog sloja sa
senatorsko-vitekim backgroundom za one zapovjednike koji su do poloaja doli striktno
zahvaljujui vojnoj karijeri a poticali su iz plebejskih slojeva Italije i provincija obnova
Republike nije bila posebno privlana. Svoj uspon oni su dugovali ne nekoj tradiciji i
ugledu nego prije svega sustavu na ijem se elu nalazio princeps. Najvee protivljenje
obnovi Republike, prelasku u Italiju i graanskom ratu izraavao je nii komandni
zapovjedni iz redova podoficira i starijih vojnika. Oni su garanciju svoje egzistencije
prevashodno vidjeli u linosti glavnokomandujueg tj. cara. Svoje plate su dobivali u ime
princepsa, a i bili su jedino uvjereni da su mogli biti dostojno obezbijeeni kada zavre
vojnu slubu samo ako postoji car. Velika veina tih legionara je ve boravila u provinciji
dui period, tu su zasnovali svoje porodice i nisu imali volje da se udaljuju iz provincije i
od svojih porodica bez nekog vanijeg razloga. Neizvjesni graanski rat u Italiji je nosio
rizik poraza i odmazde na uesnicima pobune, dok bi u sluaju pobjede dobili Republiku
kojoj nisu skloni. Zato rizikovati svoje ivote i egzistenciju svojih porodica da bi se dobio
sistem koji bi ugrozio njihove egzistencijalne interese. To pitanje se vrlo vjerojatno esto
postavljalo meu legionarima VII. i XI. legije u danima nakon Skribonijevog proglasa.
Legije I. st. n. e nisu bile one graanske milicije koje su stvorile rimsku mo i koje su sa
istim arom branile i svoju zemlju i svoju slobodu ne elei da za Republiku rtvuju i svoje
ivote. Ovo je sada bila profesionalna vojska koja je bila u prvom redu odane svome
glavnokomandujuem koji ih je plaao. Ni raspoloenje pomonih jedinica nije sadravalo
u sebi oduevljenje prema pobuni i eventualnoj obnovi Republike.
Snaga pomonih jedinica u Gornjem Iliriku, i eventualno novoregrutiranih jedinica iz
sastava populacije Provincije (koje je vailo kao ratoborno) nije bila za potcjenjivane, ali
domae provincijsko stanovnitvo i graani i peregrini bilo je veim dijelom indiferentno
prema motivima Skribonijanove pobune. Ilirsko-dalmatinska populacija nije imala nekog
posebnog razloga da podri ni Skribonijana, a kamoli jo da se bori za ideju obnove drevne
Rimske republike, koja im je bila potpuno strana.321 Smatrajui da mu je dovoljna
podrka samo njegovih najbliih suradnika, Skribonijan se nije ni potrudio da dodatno
zainteresira i pridobije nii komandni kadar i obine vojnike niti ire slojeve stanovnitva
Provincije.
Da je kojim sluajem u prvi plan istakao ne obnovu Republike, nego svoju kandidat za
princepsa, raspoloenje meu njegovim vojnicima bi vjerojatno izgledalo drugaije.
Regionalan VII. i XI. legije nita posebno nije vezivalo za Klaudija, za ije postojanje do
njegovog izbora za princepsa nisu ni znali. On nije posjedovao ni neke posebne kvalitete u
odnosu na njihovog zapovjednika, izuzev to je bi jedini predstavnik porodice koja je
desetljeima upravljala rimskom dravom i iz koje su dolazili njihovi vrhovni komandanti.
Povrh toga su sigurno i do njih dole vijesti o Klaudije fizikim nedostacima. Klaudije je
osim toga vladao tek godinu dana, nedovoljno da potpuno konsolidira i uvrsti vlast irom
rimske drave i nametne u svijesti svih vojnika kao njihov vrhovni komandant. I sigurno je
125
da bi kada bi bili prisiljeni da biraju izmeu princepsa Skribonijana i princepsa Klaudija
opredijelili bi se za prvoga. Ali kada su se suoili sa alternativom izmeu nejasne
Republike i princepsa Klaudija miljenje vojnika je bilo dijametralno suprotno u korist
Klaudija. Meutim Skribonijan, zbog svoga odnosa sa zavjerenicima u Italiji, nije imao
drugog izbora nego da izabere opciju proglaenja Republike.
Loa Skribonijanova procjena stanja duhova u redovima vojske kojom je zapovijedao
pokazala se presudnom injenicom koja je predodredila dalji razvoj situacije. Nakon
podrobne analize situacije legionari su vrsto odluili da se suprotstave namjerama svoga
zapovjednika i u dalmatinskim legijama poela se sve vie kristalizirati zavjera protiv
zavjere.
Stanje u Rimu
321
Istovremeno sa svojom proklamacijom o odmetnuu i uspostavi Republike, Skribonijan se
osjeao dovoljno sigurnim i samopouzdanim u ostvarenje svoga cilja da je Klaudiju poslao
pismo u kojem ga je obavjetavao o svojim namjerama. U tome pismu punom uvreda,
drskosti i prijetnji upuenih Klaudiju pobunjeni namjesnik je pozvao cara na dobrovoljno
odricanje od carskog naslova i mirnu predaju vlasti. U sluaju da Klaudije i pristane na
dobrovoljnu predaju, Skribonijan je garantirao nepovredivost ivota i imovine Klaudija i
njegove porodice.
322
U ovom sluaju Skribonijan je raunao na poslovinu Klaudijevu
plaljivost i nepostojanost i nadao se da e pismom kod njega jo vie izazvati paniku pa
moda i dobrovoljnu predaju. Po prispijeu vijesti iz Dalmacije i pisma u Klaudijevoj palati
je zavladao stanje neizvjesnosti. Niko nije znao u kojoj je mjeri zavjera bila zahvatila
strukture Rimske drave. Posebno je Klaudije podlegao strahu i panici, pa je i razmiljao na
dobrovoljni odlazak sa vlasti. Meutim i Klaudije i njegovo okruenje moglo je sa pravom
sumnjati da li su Skribonijanove garancije u sluaju dobrovoljnog odreknua bile sigurne.
ivot Klaudija, Mesaline a posebno njegovih osloboenika nisu vrijedili mnogo u oima
zavjerenika. Oni su i toku svoje jednogodinje vladavine uspjeli na sebe navui veliku
mrnju pojedinih slojeva rimskog drutva, da bi i pored dobrovoljnog odlaska mogli ostati
u ivotu. I u sluaju kada bi zavjerenici preli preko svojih osobnih mrnji, zavisti i sujeta, i
ostavili u ivotu carsku porodicu i ak njegove najblie suradnike, njihovo prisustvo bi
stalno predstavljalo potencijalnu opasnost za novoustanovljeni reim. Uvijek bi se mogao
nai neko ko bi u ime svrgnutog cara pokrenuo nove politike turbulencije. Znajui da su
Skribonijanove garancije samo taktiki potez zavjerenika, Klaudiju i njegovim suradnicima
nije preostajalo nita drugo nego da se pokuaju suprotstaviti zavjeri i pobuni. U tu svrhu
sazvana je senatska sjednica na kojoj je Klaudije zatraio od senatora da izraze lojalnost i
savjete ta initi u novonastaloj situaciji. Senat je bio svjestan pritiska koji je na njega vren
i u skladu sa svojom oportunistikom politikom prihvatio je Klaudijeve argumente
321
Cass. Dio LX, 15, 4; Svet. Clau. 35
322
Svet. Clau. 35
126
izraavajui mu punu lojalnost. Senatska odluka je bila potrebna Klaudiju kako bi svojoj
akciji protiv pobune dao oreol legitimnosti i borbe zakona protiv bune. I pored senatske
podrke, Klaudije i njegovo okruenje su znali da ne mogu potpuno raunati na senatore.
Njihova lojalnost je bila praktino iznuena i im bi osjetili najmanje oscilacije na klatnu
moi, veina njih bi se pridruila zavjerenicima. I car i njegovi suradnici su bili svjesni da
je ishod borbe neizvjestan i tih dana na dvoru je vladalo stanje komara. Ipak neoekivani
razvoj dogaaja u Gornjem Iliriku koji su se deavali gotovo istovremeno sa gore opisanim
deavanjima u Rimu donijeli su kraj strepnje za Klaudija, Mesalinu, Narcisa i mnoge druge
suradnike carske vlade.
Kraj pobune i obnovljene Republike
Od izdavanja proklamacije Skribonijan je vrio sve neophodne pripreme za pohod. Za
prebacivanje trupa u Italiju bilo je potrebno negdje oko 150 brodova. Peti dan nakon javnog
odmetnua bio je odreen za termin pokreta trupa prema Italiji. Toga dana trebale su se
podii bojni znaci i skupiti vojska. Meutim kada su se trebali ukrasiti legijski orlovi i
bojni znakovi izvui iz zemlje to se nije moglo uraditi. To je odmah protumaeno kao
boanska opomena vojnicima da se ne uputaju u Skribonijanov poduhvat i ne kre
zakletvu koju su dali Klaudiju. Praznovjernim Rimljanima nije trebao bolji dokaz o
boanskoj srditosti na zamisli njihovog komandanta i kada je izdata naredba za pokret
vojnici su jednoduno odbili nareenja svojih pretpostavljenih otvoreno izraavajui
lojalnost caru Klaudiju.
323
U tim trenucima nastupio je preokret, vojnici su se okrenuli
protiv onih zapovjednika i dravnih slubenika koji su podravali pobunu. ta se ustvari
stvarno deavalo toga posljednjeg dana restaurirane Republike, nikada se sa sigurnou
nee moi saznati. Tvrdnja o nekom boanskom gnjevu koji se ispoljio u nemogunosti da
se izvuku legijski orlovi iz zemlje ne moe se prihvatiti. Vjerojatno su protuzavjerenici
poznajui stupanj religioznih i sujevjernih osjeanja veine legionara imali udjela u tome
da se orlovi nisu mogli izvui iz zemlje, time stvorivi savren povod za odbacivanje
Skribonijanove komande i pobunu protiv namjera zavjerenika. Oni legionari koji su poveli
akciju protiv Skribonijana su time svojoj akciji dali privid legitimnosti i boanskog
odobravanja. Ostavi bez ikakve potpore i uvidjevi bezizlaznost situacije u kojoj se
neoekivano naao, Skribonijan je napustio Salonu i dao se u bijeg. Po Kasiju Dionu (koji
je i sam bio namjesnik Dalmacije, pa je bio upoznat sa arhivom Provincije) Skribonijan je
bjeei doao na otok Vis, gdje je po izvrio samoubistvo. Meutim u Tacitovim
Historijama, Skribonijan je ubijen od strane vojnika Volaginiusa, koji je bio unaprijeen
u najvie vojne inove.
324
Bez obzira na koji nain je zavrio ivot Furija Kamila
323
Svet. Clau. 13
324
Tac. Hist. II, 75; Cass. Dio LX, 15, 3 - 4. Potpuno je nejasno odakle leksikografu Williamu Smithu (1867, I:592)
podatak da je Skribonijan nakon sloma pobune poslan u izgnanstvo gdje je umro 53. god. n. e. (...sent into exile and died
in A. D. 53 , either of an illness, or, as was commonly reported, by poison). Ujedno kao odrednice iz izvora za biografiju
Skribonijana on navodi Tacitove Anale i Historije i Svetonijev ivotopis. U podatku Tac. Ann. XII, 52 (u kojem se
127
Skribonijana, jedina pouzdana injenica je da ovaj put boginje savjesti i boanske osvete
Furije nisu bile naklonjene svome imenjaku.
325
Najvei dio oficira koji su podravali Skribonijana je bio likvidiran, dok su oni
najpovjerljiviji i najblii suradnici Skribonijana uhapeni i sprovedeni u Italiju da se
ispitaju i da im bude sueno. Jedan od najbliih suradnika Skribonijana bio je Cecina Pet
(Caecinna Paetus), bivi konzul, koji se tada nalazio u bliem okruenju Skribonijana i
vjerojatno je obnaao neku od visokih dunosti u Provinciji. On je uhapen od strane
vojnika i ukrcan na brod koji ga je trebao sprovesti u Italiju. Njegova ena Arija (Arria)
zatraila je od vojnika dozvolu da bude uz njega.
326
Kada su vojnici odbili njen zahtjev,
Arija je unajmila ribarsku brodicu i u njoj pratila brod koji je prevozio njenog supruga u
Italiju.
327
Dio zavjerenika u Italiji dobivi vijesti o Skribonijanovoj sudbini, izvrio je
samoubistvo. Vinicijan shvativi da je stvar izgubljena, je meu prvima izvrio
samoubistvo kako bi izbjegao da bude uhapen, muen i pogubljen.
328
U Rim je stigla vijest o guenju pobune i Skribonijanovoj smrti su stigle vrlo brzo. To je
naglo promijenilo raspoloenje Klaudija i njegovog okruenja. Sada su i Klaudije i
neformalni centri moi odbacili sve kalkulacije, nedoumice nastupajui odluno u slamanju
zavjere i obraunu sa zavjerenicima. Nastupilo je vrijeme brzog, sustavnog i nemilosrdnog
razrauna ne samo sa zavjerenicima nego i svima onima na koje bi se sumnjalo. Mesalina,
Narcis i drugi osloboenici su u novonastalim zbivanjima vidjeli savrenu priliku kako bi
se prepustili svojim osobnim osvetama i obraunima.
329
Oni su koristili i usluge robova i
osloboenika kako bi optuili za zavjeru njihove gospodare. Usprkos Klaudijevom
obeanju sa poetka njegove vladavine da nee dati na muenje nijednog slobodnog
graanina, mnogi od optuenih su bili izloeni i torturama. Optuenim je bilo sueno u
Senatu u prisustvu Klaudija, prefekta i carskog osloboenika koji je itao optunicu. Velika
veina optuenih je bila osuena na smrt, a egzekucijama su bili izloeni i mukarci i ene.
Tijela pogubljenih su bila javno izloena. Od onih koji su pogubljeni van Rima, samo su
bile izlagane glave.
330
govori o izgnanstvu i smrti Skribonijanovog sina) rije je o sinu Skribonijana, te je gotovo sigurno William Smith
pomijeao biografije oca i sina, koje inae daje jednu za drugom.
325
Furije su u rimskoj podzemna boanstva personifikacija grinje savjesti i boanske osvete. Prikazuju se kao ene ija
je kosa bila isprepletena sa zmijama. Jednom su rukom drale goruu zublju, a drugom bode identine su sa grkim
erinijama. Bile su tri furije (erinije) Tizifona, Alekto i Megera.
326
Ovaj podatak pokazuje da su i porodice pojedinih visokih rimskih dunosnika koji su obnaali odreene funkcije u
provincijama sa sobom vodili i porodice. Sudei po Pliniju Mlaem, Cecina Per i Arija su bili vrlo vezani.
327
Plin. Min. Epist. III, C. Plinius Nepoti suo S.
328
Cass. Dio LX, 15, 5
329
Cass. Dio LX, 15, 5
330
Cass. Dio LX, 16, 1
128
Neki od krivaca su uspjeli zahvaljujui mitu i milosti Mesaline i carskih osloboenika da
spasu svoje ivote, dok je ipak djeci veine optuenih i pogubljenih bio zagarantovan
imunitet. Da bi spasila svoj ivot i ivot svoga sina, Skribonijanova supruga Junija se
dobrovoljno saraivala sa carskim istraiteljima dajui dokaze protiv zavjerenika.
.331
Obraun sa zavjerom iz 42 god. n. e. pored primjera surovosti, izdaja i nastojanja da se
sauva goli ivot svim sredstvima donio je Rimu i primjere herojstva, portvovanosti i
vjernosti bez kojih nae dananje shvaanje rimske historije i drutva bi bilo nezamislivo.
U tom pogledu je posebno ilustrativan primjer ve spomenute Arije, supruge zavjerenika
Cecine Peta koji je osuen na smrt samoubistvom.
332
Kada je Cecina Pet oklijevao da se
probode, Arija je uzela bode i zarila ga u svoje grudi podstiui svoga supruga da isto
uradi besmrtnom reenicom "Pete, to ne boli (Paetus, non dolet)". Arija je poinila
samoubistvo i pored nastojanja njenog zeta Trazeja i ostatka porodice da je odgovori od
takvog ina. Primjer ove portvovane i vjerne ene dugo e za rimske pisce biti navoen
kao primjer ljudske vrline i snage u borbi protiv tiranije i despotizma.
333
Slian primjer je
pruio i izvjesni Galaesus, osloboenik Skribonijana koji je, na suenju koje mu se
odravalo u Senatu, na Narcisovo pitanje ta bi on uradio kada bi Kamil postao car
odgovorio da bi stajao iza njega i drao usta zatvorena.
334
Na prijedlog Klaudija, Senat je u znak zahvalnosti za osujeivanje Skribonijanovih namjera
VII. i XI. legiju nagradio poasnim nazivom Klaudiju odane i vjerne (Claudia pia fidelis).
Ove nazive su obje legije zadrale sve do kraja svoje viestoljetne egzistencije.
335
U Gornji
Ilirik je upuen Salvije Oton ( konzul 33 god. n. e), otac budueg cara Otona, da sredi
331
Plin. Min. Epist.. III, C. Plinius Nepoti suo S.
332
U rimskom zakonodavstvu se samoubistvo nije tretiralo kao krivino djelo i dozvoljavanje osueniku na smrt da
izvri samoubistvo smatralo se kao milost. U sluaju kada bi osuenik izvrio samoubistvo njegovu imovinu drava u
naelu nije oduzimala, nego bi je ostavljala njegovim nasljednicima.
333
Plin. Min. Epist. III, C.Plinius Nepoti suo S.; Cass. Dio LX, 16, 5 7;
Martial, Epig. I, 13 :
Casta suo gladium cum traderet Arria Paeto,
quem de uisceribus strinxerat ipsa suis,
'Si qua fides, uulnus quod feci non dolet,' inquit,
'sed tu quod facies, hoc mihi, Paete, dolet.'
Kada je edna Arija uruila Petu ma
koji je ona izvukla svojom rukom iz svojih vitalnih organa.
Ako mi vjeruje, ona ree, rana koju sam zadala nije mi donijela bol,
ali ono to e ti uiniti, Pete, to me boli.
Njena istoimena kerka je bila udata za Trazeju, kojeg je dao da se pogubi Neron 67. god. n. e. Tac. Ann. XVI, 34
334
Cass. Dio LX, 16, 4
335
Legio VII Claudia pia fidelis, Legio XI Claudii pia fidelis. Cass. Dio LX, 15, 4; Svet. Clau. 13; Wilkes, 1969, 83
129
stanje nastalo uslijed pobune Skribonijana. I pored senatskog i carskog izraavanja
zahvalnosti legijama Oton je kaznio smru one vojnike koji su likvidirali svoje oficire.
Smaknue je obavljeno pred Otonovim zapovjednim atorom. Zbog svoga nemilosrdnog
postupka prema vojnicima ubicama svojih pretpostavljenih, Oton se neko vrijeme nalazio u
nemilosti carske klike.
336
Za razliku od Otonovog postupka prema onima koji su se
obraunali sa svojim oficirima, Skribonijanov ubica Volaginius je nagraen promicanjem u
vojnikoj hijerarhiji sve do najviih komandnih dunosti.
337
Skribonijanovoj eni Juniji je,
zahvaljujui injenici da je odavala zavjerenike, bio poteen ivot i bila je za kaznu samo
prognana. Njen sin Furije Kamil Skribonijan Mlai je neto kasnije za konzulata Fanula
Sule i Salvija Otona prognan pod optubom da se kod astrologa raspituje za smrt cara. U
progonstvu nije ivio dugo, da li je umro prirodnom smru ili je njegova smrt bila
uzrokovana otrovom postalo je predmet nagaanja u rimskoj javnosti.
338
Nakon pobune Klaudije se potpuno odrekao republikanizma i oslonio se na birokraciju. Da
bi slomio opoziciju u Senatu, Klaudije je vrio promjene njegovog sastava, bilo brisanjem i
izbacivanjem bilo uvlaenjem novih, lojalnih elemenata.
339
U toku itave Klaudijeve
vladavine pogubljeno je 35 senatora i oko 300 vitezova.
340
Na kraju je i sam Klaudije 13.
X. 54. god umro, vjerojatno otrovan od strane svoje etvrte ene Agripine Mlae, inae
njegove sinovice, kerke Klaudijevog brata Germanika i sestre Kaligule.
Skribonijanova buna i petodnevna egzistencija obnovljene Republike bar na
istonojadranskoj obali predstavljali su posljednji krik staroga Rima. To je bio i posljednji
ozbiljniji pokuaj obnove Republike i poslije guenja pobune vie niko nee dii bunu
proklamirajui obnovu stare Republike. Time se ideja obnove Republike u konstelaciji
odnosa sredine I. st. n. e pokazala kao ista iluzija, jer nisu postojale ni mogunosti ni
sredstva da se to ostvari. Ironija je da se to desilo u vremenu vladavine ovjeka koji je
najvei dio svoga ivota proveo noen idejom republikanizma i posvetio idejama
republikanizma. Otada pa do nestanka rimskog svijeta republikanizam e postati fikcija,
historijska reminiscencija i nostalgija obrazovanih Rimljana.
336
Svet. Otho. 1
337
Tac. Hist. II, 75
338
Tac. Ann. XII, 52
339
48. god. n. e Klaudijevom voljom u sastav Senata su uli prvaci galskog naroda Heduanci (Edui). To je bio temelj
primanju u Senat bogatih i uglednih provincijalaca.; CIL XIII, 1668; Tac. Ann. XI, 23 25; Svet. Clau. 19;
340
Svet. Clau. 29
130
Najveca oo oanas poznata sacuvana kameja z klascnog hstoijskog iazooblja je ,Velka kameja z
Iiancuske". ziaena na saioonksu sa oatacjom cc 23. goo. n. e. Pikaz na kamej je csto
piopaganostckog kaiakteia u svihu piomocje }uljevaca Rlauojevaca njhovog legtmteta na
pincepsku vlast. L goinjem ojelu su pikazan taoa mitv clanov amlje August. Diuz Geimank. u
sieon su zv clanov sa lbeijem u sieon. te Lvja Geimankov snov Neion (taoa oesgnian
lbeijev nasljeonk). Diuz mal Ralgula. L oonjem ojelu su pikazan zaiobljenc. Danas se nalaz u
Cabnet oes Moalles Naconalne bbloteke u Paizu.
131
4. Legati Gornjeg Ilirika od 42. god. n. e. do 68. god. n. e.
4.1 LVCIVS SALVIAS OTHO
Lucije Salvije Oton
341
je po agnatskoj liniji porijeklom iz jedne drevne, ugledne i
aristokratske etrurske familije iz grada Ferentija. Uspon Otonove familije u politikoj
hijerarhiji ranog principata je zapoeo sa njegovim ocem Markom Salvijem Otonom koji
je, zahvaljujui protekciji Livije (u ijoj kui je i odrastao), postigao senatorski rang i bio
pretor. Majina strana mu je donijela uglednu familiju koja je bila odlino uvezana u mreu
srodstva gornjeg sloja rimskog drutva. L. Salvije Oton je bio ne samo blizak prijatelj
Tiberija, nego mu je bio i fiziki slian to je kao posljedicu imalo glasine da je on bio
Tiberijev bioloki sin. Za konzula sufekta je imenovan u julu 33. god. n. e.
342
(zamijenivi
na konzulskoj dunosti ), a bio je i prokonzul u provinciji Africi. Sve svoje dunosti, slube
i vanredna zapovjednitva je obavljao vrlo savjesno i odgovorno.
343
Njegov boravak u
Gornjem Iliriku je direktno povezan sa zavretkom Skribonijanove bune, jer je tamo
oposlan sa specifinim zadatkom dovoenja u red stanja stvari u Provinciji.
FONTES
Svet. Otho 1 : Ausus etiam est in Illyrico milites quosdam, quod motu Camilli ex
paenitentia praepositos suos quasi defectionis adversus Claudium auctores occiderant,
341
Smith W., 1867, III:65; PIR, 1897/1898, III:167 168; Nagl., 1920, PWRE, I A. 2, col. 2029 2031; Jagenteufel,
1958:21 22; Mesihovi, 2011 C:150 - 152
342
Zamijenio je na konzulskoj dunosti budueg cara Sulpicija Galbu. Svet. Galb. 6
343
Otac M. Salvija Otona je bio pripadnik vitekog reda, dok mu je majka bila iz niih slojeva, moda ak i
osloboenica. O M. Salviju Otonu i njegovom sinu Luciju v. Tac. Hist. II, 50 : Origo illi e municipio Ferentio, pater
consularis, avus praetorius; maternum genus impar nec tamen indecorum; Svet. Otho, 1 : Maiores Othonis orti sunt
oppido Ferentio, familia vetere et honorata atque ex principibus Etruriae. Avus M. Salvius Otho, patre equite R., matre
humili incertum an ingenua, per gratiam Liviae Augustae, in cuius domo creverat, senator est factus nec praeturae
gradum excessit. Pater L. Otho, materno genere praeclaro multarumque et magnarum propinquitatium, tam carus
tamque non absimilis facie Tiberio principi fuit, ut plerique procreatum ex eo crederent. Urbanos honores,
proconsulatum Africae et extraordinaria imperia severissime administravit . Smith W., 1867, III:65; PIR, 1897/1898,
III:167 168; Nagl., 1920, PWRE, I A, 2, col. 2029 2031; col. 2034 2035. Wilkes, 1969:443: Tacitovi i Svetonijevi
podaci o Marku i Luciju Salviju Otonu su promatrani iz njihovog opisa Lucijevog sina Marka Salvija Otona, budueg
princepsa koji je svrgnuo Galbu.
132
capite punire et quidem ante principia se coram, quamvis ob id ipsum promotos in
ampliorem gradum a Claudio sciret. Quo facto sicut gloriam auxit, ita gratiam minuit.
U Iliriku se naprotiv usudio smru kazniti neke vojnike jer su se kod Kamilova ustanka
pokajali pa poubijali svoje pretpostavljene kao zaetnike bune protiv Klaudija. Smaknue
se obavilo pred glavnim zapovjednim stanom na njegove oi. To se usudio uiniti premda
je znao da ih je upravo zbog toga Klaudije promaknuo u vii in. Tim je inom dodue
poveao svoju slavu, ali je izgubio carevu naklonost
Po svemu sudei L. Salvije Oton je vie bio specijalni dravni izaslanik nego klasini legat
provincije Gornji Ilirik. On je raspolagao sa vanrednim ovlatenjima kako bi se raistila
situacija u Provinciji. Ta svoja ovlatenja je na osnovi Svetonijevih podataka iskoristio u
stilu drevnih rimskih zapovjednika, kojima je disciplina u vojsci predstavljala sutinu
vojnog ureenja. U tom kontekstu se moe i promatrati injenica njegovog kanjavanja
vojnika koji su poubijali svoje starjeine. Otonova logika je vojniki precizna i stroga, jer
bi po njemu nekanjavanje onih koji su poubijali svoje starjeine (bez obzira na razloge)
stvorilo vrlo opasan presedan koji bi koristio i eventualno buduim otkazivanjima
poslunosti i bunama vojnika. Pored navedenog principijelnog stava, elimiranjem onih koji
su poubijali svoje starjeine, Oton je i vrlo pragmatiki uklonio i potencijalnu prijetnju
stvaranja paralelnih struktura u liniji zapovjedanja, jer bi pojedinci i grupe vojnika koje su
uestvovale u likvidaciji starjeina nesumnjivo prerasle u posebne, neformalne centre moi.
Mogue je i pretpostaviti da su Skribonijanovu pobunu pokuale iskoristiti i odreene
grupe vojnika kako bi im to posluilo kao izgovor za obraun sa pojedinim starjeinama
(bez obzira jesu li oni bili aktivni sudionici pobune ili ne). Isto je tako mogue i da su
likvidiranjem pojedinih starjeina pojedini vojnici pokuavali zatakati svoje uee u
pobuni. Oton nije dugo ostao u Gornjem Iliriku, i ve je za narednu 43. god. n. e.
posvjedoeno njegovo prisustvo u Rimu.
344
Poto peregrinske zajednice nisu uestvovale,
ili nisu stigle (zbog kratkoe bune) u Skribonijanovoj Republici, prema njima se nije
primjenjivala bilo kakva odmazda. Kako se ini Skribonijanova pobuna je bila sa stanovita
domorodaca rimska stvar u koju se nisu upetljali ili nisu stigli upetljati.
Zanimljivo je da je Oton svojim strogim postupkom derogirao i odluke samoga princepsa
Klaudija koji je navedene vojnike, zbog njihove likvidacije starjeina (koji su se pridruili
Skribonijanovoj pobuni), ak unaprijedio. Gubitak Klaudijeve naklonost za Otona je ipak
bio privremen. L. Oton je ve 43. god. n. e. otkrio urotu jednog viteza,
345
za kojeg je
doznao (zahvaljujui izdaji robova) da namjerava ubiti Klaudija.
346
Za svoju ulogu u
spreavanju ove urote Oton je od Senata odlikovan sa kipom na Palatinu, to je bila vrlo
344
Cass. Dio LX, 18, 4
345
Urota u koju je bio umjean drugi vitez Gnej Nonije desila se 47. god. n. e. Tac. Ann. XI, 22
346
Vitez je bio kanjen tako to je strovaljen sa Kapitola. Cass. Dio LX, 18, 4
133
rijetka poast. Klaudije ga je sa svoje strane uvrstio meu patricije, izrekavi tada i pohvalu
njemu u ast. Sa suprugom Albijom Terencijom (Albia Terentina koja je isto poticala iz
ugledne familije) imao je troje djece i to sinove (starijeg) Lucija Salvija Otona Ticijana
347
i
(mlaeg) Marka Salvija Otona, te kerku koja je bila (iako jo uvijek djevojica) zaruena
za Druza, sina Germanika (starijeg brata Klaudija). Lucije Ticijan je bio konzul za 52. god.
n. e., dok je Marko Oton (ivio 28. IV. 32. god. n. e. 16. IV. 69. god. n. e.) u jednom
kratkom periodu (15. I. 16. IV. 69. n. e.) bio princeps i car, naslijedivi Sulpicija Galbu.
4.2 LVCIVS CALPVRNIVS PISO
U periodu nakon svretka svih zbivanja vezanih za Skribonijanovu pobunu, preko izvorne
grae se moe detektirati jo jedan legat i to Lucije Kalpurnije Pizon (konzul za 27. god. n.
e.)
348
i sin uvenog Gneja Kalpurnija Pizona (Gnaeus Calpurnius Piso, konzul za 7. god. p.
n. e.).
349
Njegov otac Gnej je bio jedan od najistaknutijih dunosnika augustovskog i rano
tiberijanskog reima (legat u paniji, namjesnik prokonzularne Afrike i legat Sirije). Ali za
vrijeme uvene afere vezane za smrt Germanika 19. god. n. e., Gnej Pizon je postao i
glavni osumnjienik, i izvrio je samoubistvo (ili je bio umoren) 20. god. n. e.
350
Gnejevi
sinovi (Lucije i mlai Marko) su bili poteeni kanjavanja zbog oevog grijeha.
351
Lucije Pizon je ipak ostvario znaajan cursus honorum u rimskoj politiko upravnoj
hijerarhiji, pa je bio i konzul za 27. god. n. e. (zajedno sa Markom Licinijem Krasom
Frugijem/Marcus Licinius Crassus Frugi)
352
i namjesnik prokonzularne Afrike od 39. god.
n. e.
353
Lucije Pizon je oenio Liciniju, kerku Marka Licinija Krasa Diva (Marcus Licinius
347
Kognomen Ticijan (Titianus) spominje samo Svetonije (Otho, 1), dok se zahvaljujui Tacitu (Ann. XII, 52) i Frontinu
(Aquaed. 13) potvruje da je on zadrao kognomen Oton.
348
Smith W., 1867, III:376; PIR, 1897/1898, III:283 284; Groag., 1897, PWRE, III. 1, col. 1383 1384; Jagenteufel,
1958:22 24; Mesihovi, 2011 C:152 - 153
349
Inae Pizoni su bili najistaknutija grana velikog i znaajnog plebejskog roda Calpurnia. Smith W., 1867, III:371
377; PIR, 1897/1898, III:279 288; Skutsch.- Mnzer - Cichorius - Groag, 1897, PWRE, III. 1, col. 1374 1400.
350
O zbivanjima vezanim za odnos izmeu Germanika i Gneja Pizona, smrt Germanika i proces Pizonu v. Tac. Ann. II,
55 61; 69 84; III, 1 19.; Svet. Tib. 52 53; Cass. Dio LVII, 18, 6 10; Smith W., 1867, III:375 376. Pored Gneja
za smrt Germanika (sumnjalo se da je otrovan) optuena je i njegova supruga Munatia Plancina. Zbog njenog prijateljstva
sa Livijom Augustom, majkom Tiberija, Plancina je poteena. Ipak nakon Livijine smrti, Tiberije je 33. god. n. e.
obnovio proces i Plancina je izvrila samoubistvo prije samog suenja. Tac. Ann. VI, 26; Cass.Dio LVIII, 22.
351
Prije osude svoga oca i Lucije je nosio praenomen Gnej, ali ga je morao promijeniti na osnovi dekreta Senata. Tac.
Ann. III, 17 18.
352
Tac. Ann. IV, 62. Kras Frugi je bio brat supruge Lucija Pizona, a nakon 44. god. n. e. je bio namjesnik Makedonije.
353
Cass. Dio LIX, 20, 6 7; Smith W., 1867, III:367; PIR, 1897/1898, III:283 284; Groag, 1897, PWRE, III. 1, col.
1383 1384.
134
Crassus Dives; konzul za 14. god. p. n. e.).
354
FONTES
CIL III, 12 794
355
Kr kod Dubrava u Poljicama
Oneum
NTERNER /NOSETPITVNTI/NOSTERMINIR/ GNITI ET RESTITV A/5
ISONELEGPROPRETORE / CLAVDI CAESARIS / GERMANICI PERC MA / IVM
MATERNVM 7 LEG / VIICPFQVOSLVOLVS /10.... /....
[--- i]nter Ner[a]/[sti]nos et Pitunti/nos termini r[ec]/[o]gniti et restitu[ti] a /5 [P]isone
leg(ato) pro pr(a)etore / [Ti(beri)] Claudi Caesaris [Aug(usti)] / Germanici per C(aium)
Ma[r]/ium Maternum 7 (centurionem) leg(ionis) / VII C(laudiae) p(iae) f(idelis) quos
L(ucius) Volus/[ius Saturninus leg(atus) pro] /10 [pr(aetore) statuendos? curaverat]
Ovaj epigrafski spomenik ustvari ponovo razmatra i postavlja meu izmeu delmatskih
zajednica Nerastina/Narestina
356
i Pituntina
357
, i to onako kako je to bilo uinjeno u vrijeme
legata Volusija Saturnina. Pizon, legat propretor cara Klaudija je prenio svoja ovlatenja na
Gaja Marija Materna, centuriona VII. legije Claudia Pia Fidelis. Iz podataka koji se mogu
proitati na natpisu jasno je da je Pizon provincijom Gornji Ilirik upravljao za vrijeme
Klaudija, i to nakon 42. god. n. e.
354
Wilkes (1969:443) ima pogreno miljenje da je L. Kalpurnije Pizon bio prefekt Rima. Meutim, rije je o drugom
Pizonu koji je umro na navedenoj dunosti 32. god. n. e. Cass. Dio LVIII, 19, 5
355
Jagenteufel, 1958:18; Wilkes, 1969:443; Isto, 1976:266, br. 19, pl. 3. 9; Imamovi, 1980:34 35, br. 5; . EDCS :
356
Za Narestine se sigurno vee spomen naselja Nareste kod Plinija Starijeg (NH, III, 142), koji su vjerojatno bili
sredite ove zajednice. Moda se i lokalitet Netrate koji se spominje kod Ravenjanina (IV, 16, 3) moe povezati sa
Narestinima, odnosno sa Nareste. Nerastinima je pripadao prostorod Stobrea do Omia, a sjedite ime se nalazilo kod
dananjih Jesenica.
357
Pituntine treba dovesti u vezu sa naseljem Petuntium, koje spominje Plinije Stariji (III, 142) i koje je vjerojatno
njihovo sredite. Plemensko sjedite Pituntina se nalazilo u dananjoj Podstrani.
135
4.3 CAIVS VMMIDIVS DVRMIVS QVADRATVS
Sljedei legat Gornjeg Ilirika koji se moe detektirati je Gaj Umidije Durmije Kvadrat, isto
jedna vrlo znaajna osoba iz rimske upravno politike hijerarhije.
358
Durmije Kvadrat i
njegov gens Ummidii su vjerojatno porijeklom iz italskog grada Kasina (Casinum).
359
On
je bio prvi iz svoga roda koji je zapoeo uspon u sam vrh rimske upravno politike
hijerarhije. Karijeru je otpoeo sa manjim sudbenim dunostima u Rimu, a onda je 14. god.
n. e. postao kvestor i samim tim stekao pravo da ue u Senat. Za vrijeme Tiberija Durmije
Kvadrat je nastavio uspjeni uspon po cursus honorum, pa je postao kurulni edil 16. ili 17.
god. n. e., a pretor 18. god. n. e., a onda i legat Luzitanije, pa prokonzul Kipra.
360
R.
Syme
361
navodi da je Durmije Kvadrat bio konzul sufekt za 40. god. n. e., pa bi se time i
prokonzulat Kipra trebao datirati od poetka 41. god. n. e. pa nadalje. Po svemu sudei,
njegova legatska dunost u Gornjem Iliriku bi se mogla datirati mogue u drugu polovicu
pete decenije I. st. n. e.
FONTES
Svjedoanstvo o namjesnitvu Durmija Kvadrata u Gornjem Iliriku pruaju natpisi naeni u
Kasinu, u kojima se govori o njegovom cursus honorum.
362
1. CIL X, 5180
363
Casinum/Cassino
] / RM IN / IN SYRIA / Q DIVI AVG / 5 CVRATOR
358
Wilkes (1969:443) pogreno navodi da je Umidije Kvadrat bio konzul za 40. god. n. e. O Umidijima Kvadratima v.
Smith W., 1867, III:630 632; PIR, 1897/1898, III:468 471; F. Mnzer. - Mauriz Schuster-, 1961, PWRE, IX A, 1, col.
597 603. O samom Durmiju Kvadratu v. Smith W., 1867, III:631 632; PIR, 1897/1898, III:468 469; Jagenteufel,
1958:24 - 25; Rudolf Hanslik., 1962, PWRE, supp. IX, col. 1827 1831; Syme, 1968; Mesihovi, 2011 C:153 - 154
359
Moda je on, sudei po svome kognomenu Durmije, bio adoptiran u gens Umidija. U tom sluaju bi njegov bioloki
otac mogao biti Marko Durmije (Marcus Durmius), za vrijeme Augusta (oko 19. god. p. n. e.) dunosnik, odnosno jedan
od triumvira zaduenih za kovanje novca. O Marku Durmiju v. Smith W., 1867, I:1092; PIR, 1897/1898, II:30; Groag,
1905, PWRE, V. 1-2, col. 1860
360
Smith W., 1867, III:632 pogreno smatra da je njegova legatska dunost u Luzitaniji bila za vrijeme Kaligule
(pozivajui se na natpis CIL X, 5182), a ne pravilnije za vrijeme vladavine Tiberija. Njegovo namjesnitvo u Luzitaniji te
prokonzulat na Kipru isto tako obara stajalite R. Syme da je Durmije Kvadrat u jednom periodu tiberijanskog reima
izgubio milost cara.
361
Syme, 1968:72; Isto, 1979:287
362
Jagenteufel, 1958:24 25.
363
136
...... leg(atus)] / [Ti(berii) Claudi(i) Caes(aris) Aug(usti) Ge]rm(anici) in / [Illyrico
leg(atus) eiusdem] in Syria / [proco(n)s(ul) prov(inciae) Cypri] q(uestor) divi Aug(usti) /5
[et Ti(berii) Caesaris Aug(usti)] curator /
2. CIL X, 5182
364
Casinum/Cassino
Q VMMIDIO C F TER DVRMIO / QVADRATO COS XVVIR S F / LEG TI CAESARIS
AVG PROV LVSIT / LEG DIVI CLAVDI IN ILLYRICO EIVSD ET /5 NERONIS
CAESARIS AVG IN SYRIA PROCOS / PROVINC CYPRI Q DIVI AVG ET TI
CAESARIS / AVG AED CVR PR AER XVIR STLIT IVD CVRAT / TABVLAR
PVBLICAR PRAEF FRVM DANDI EX S C
C(aio) Ummidio C(ai) f(ilio) Ter(etina tribu) Durmio / Quadrato co(n)s(uli) XVvir(o)
s(acris) f(aciundis) / leg(ato) Ti(beri) Caesaris Aug(usti) prov(inciae) Lusit(aniae) /
leg(ato) divi Claudi(i) in Illyrico eiusd(em) et /5 Neronis Caesaris Aug(usti) in Syria
proco(n)s(uli) / provinc(iae) Cypri q(uaestori) divi Aug(usti) et Ti(beri) Caesaris /
Aug(usti) aed(ili) cur(uli) pr(aetor) aer(arii) Xvir(o) stlit(ibus) iud(icandis) curat(ori) /
tabular(um) publicar(um) praef(ecto) frum(enti) dandi ex s(enatus) c(onsulto).
Gaj Umidije Durmije Kvadrat, sin Gaja iz tribe (plemena op. a.) Teretina, konzulu,
kvindecemviru za svete poslove,
365
legatu Tiberija Cezara Augusta provincije Luzitanije,
isto legatu boanskog Klaudija u Iliriku i Nerona Cezara Augusta u Siriji, prokonzulu
provincije Kipar, kvestoru boanskog Augusta i Tiberija Cezara Augusta, kurulnom edilu,
pretoru erarija, decemviru stlitibu,
366
staratelju javnih zapisa,
367
prefekt za dodjelu hrane
368
odlukom Senata.
364
365
Quindecimviri sacris faciundis su bili 15-lani kolegij sa sveenikim dunostima. Oni su uvali Sibilske knjige, tj.
zapise koje su konsultirali i intrepetirali na zahtjev Senara. Ovaj kolegij je i nadgledao bogosluje i kultne radnje stranih
boanstava, koji su uvedeni u Rim. Za Srednje Republike, lanovi kolegija su uvoeni kooptiranjem, a onda su i oni od
III. st. n. e. poeli da budu birani javnim glasanjem.
366
Ovaj tip decemvira (takoe zvan i decemviri litibus iudicandis) je predstavljao sud koji potie jo iz drevnih vremena,
a postojao je i u doba Antonina. I ovo je bio jedan od etiri odbora kolegija Dvadesetorice (vigintiviri). Izvorno su sluili
kao neka vrsta porote pod predsjedanjem pretora, i bavili su se i statusom pojedinca (npr. da li je rob, slobodan ovjek ili
osloboenik). August je prebacio ovim decemvirima predsjedanje u sudovima Stotine (Centumviri). Oni su u carsko doba
imali i jurisdikciju u sluajevima koji su se mogli presuditi i izricanjem smrtne kazne.
367
Tabulae publicae su bili oficijelni zapisi aktivnosti i djelovanja magistrata. Kada bi se zavrila sluba magistrata,
njegovi zapisi su bili arhivirani u dravnom arhivu (Aerarium populi Romani) i pod nadlenou (cura tabularum
publicorum) kvestora. U vrijeme principata dravni arhiv je bio pod nadlenou curatores tabularum publicarum, koji su
kasnije bili zamijenjeni sa prefektima. Berger, 1953:729
368
Rije je o prefektima senatorskog i pretorskog ranga koji su zadueni za podjelu hrane. Bila su etvorica prefekta
frumenti dandi.
137
Zanimljivo je da se i na ovom natpisu naglaava oficijelni ilirski naziv Provincije, a ne
Dalmacija. Ovo jasno ukazuje da je Gornji Ilirik jo uvijek titularno ime Provincije, a da se
dalmatinsko ime u ovoj zvaninoj formi bar do sredine I. st. n. e. jo uvijek nije
upotrebljavalo.
Nakon namjesnike dunosti u Gornjem Iliriku, Durmije Kvadrat je bio i legat u Siriji pri
kraju vladavine Klaudija i poetkom Neronove vladavine. On je oko 51. god. n. e. u Siriji
naslijedio Kasija Longina (Cassius Longinus) i upravljao je ovom provincijom sve do svoje
smrti 60. god. n. e. Za vrijeme uprave nad Sirijom on se aktivno mijeao u zbivanja u
Jermeniji (51. god. n. e.), Judeji (52. god. n. e.), Kilikiji (52. god. n. e.), a imao je razmirice
i sa Domicijem Korbulom koji je bio poslan na Istok radi rata sa partskim Iranom.
369
U
vrelima se pominje i njegova sestra Quadratilla Ummidia, koja je imala prilino dugu
starost i umrla za vrijeme vladavine Trajana.
370
Njen unuk Umidije Kvadrat je bio blizak
prijatelj Plinija Mlaeg, a njegovi potomci su igrali istaknutu ulogu u visokoj politici
dinastije Antonina.
4.4 PVBLIVS ANTEIVS RVFVS
U posljednjim godinama Klaudijeve vladavine kao legat Gornjeg Ilirika se javlja Publije
Antej Ruf.
371
O njemu se zna znatno manje u odnosu na prethodne legate, i najvei dio
sauvanih informacija iz literarnih vrela o Anteju Rufu potie iz vremena vladavine
Nerona.
372
369
Tac. Ann. XII, 44 51; 54 55; XIII, 8 9; XIV, 26; Joseph. Ant. XX, 6; Joseph, Bello iud., II, XII, 1 7; Vezano za
zbivanja u Judeji, Samariji i Galileji opisi Tacita i Josipa Flavija se prilino razlikuju i po sutini i po detaljima, posebno
to se tie odnosa prema prokuratorima Judeje Ventidiju Kumanu (Ventidius Cumanus) i Antoniju Feliksu (Antonius
Felix). Veu vrijednost ipak dajemo Josipu Flaviju, koji je suvremenik tih zbivanja, a i boravio je u tome periodu u
navedenim zemljama. Tacit je u ustvari u ozbiljnu situaciju u ovim tadanjim jevrejskim oblastima upetljao obojicu kao
aktivne sudionike, iako je stvarno uestvovao samo Kuman, dok je Klaudije tek nakon zavretka itave prie za novog
prokuratora jevrejskih oblasti poslao Feliksa (Joseph. Ant. XX, 7, 1; Joseph, Bello iud., II, XII, 8). Feliks je bio brat
svemonog Klaudijevog osloboenika Palanta. Tacit je vjerojatno, izmiljanjem navodnog Feliksovog uea u neredima,
elio da dodatno naglasi loe aspekte carske vlasti za vrijeme Klaudija, posebno njegovo oslanjanje na osloboenike.
370
Natpisi pronaeni u Kasinu Kvadratilu Umidiju prikazuju kao veliku dobrotvorku ovog grada. Izmeu ostalog ona je
svojim novcem financirala izgradnju amfiteatra i hrama u Kasinu. AE 1946, 174 = AE 1992, 244; CIL X, 5183
371
Smith W., 1867, I:183; PIR, 1897/1898, I:81; Tmpel., 1894, PWRE, I. 1-2, col. 2349; Jagenteufel, 1958:25 27;
Mesihovi, 2011 C:154 155.
372
Neron (15. XII. 37 9. VI. 68 n. e.) je vladao od 13. X. 54. do 9. VI. 68. god. n. e. Po roenju se zvao Lucius
Domitius Ahenobarbus, od 50. god. n. e. (odnosno usinovljenja od strane Klaudija) Nero Claudius Caesar Drusus
Germanicus, a od preuzimanja vlasti Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus.
138
FONTES
1. CIL III, 14987, 1 = CIL III, CIL 03, 14321, 16. = ILJug III, 2809.
373
Ivoevci, uplja crkva, Kistanje
Burnum
[ ] / F CA AR AVG G / PONT EX MAXIMV / IMPXX COS V CENSO / 5 PANTE
VFO LEG P / C
[Ti(berius) Claudius Drusi] / f(ilius) Ca[es]ar Aug(ustus) G[erman(icus)] / pont[if]ex
maximu[s tr(ibunicia) p(otestate) XI] / imp(erator) XX[---] co(n)s(ul) V censo[r p(ater)
p(atriae)] /5 P(ublio) Ante[io R]ufo leg(ato) p[ro pr(aetore)] / [f(aciendum)] c(uravit)
Tiberije Klaudije, Druza sin, Cezar August Germanik, pontifeks maksimus (vrhovni
sveenik op. a.), tribunske moi 11 (godina op. a.), imperator (21+vie puta op. a.), konzul
5 (puta op. a.), cenzor, otac domovine, Publiju Anteju Rufu, legatu propretoru uredio je da
se uini...
Slika 4.4.1
Slika preuzeta sa http://www1.ku.de/epigr/uah-
bilder.php?bild=$M_CIL_03_14221,16_1.jpg;$M_CIL_0
3_14221,16_2.jpg;$M_CIL_03_14221,16_3.jpg;$M_CIL
_03_14221,16_4.jpg&nr=2
Klaudije je peti put bio konzul za
51. god. n. e. (zajedno sa Ser.
Cornelius Scipio Salvidienus
Orfitus), a to je bila i 11. godina
njegove tribunske moi. Antej Ruf
se u taboru u Burnumu pobrinuo da
se ponovo izgradi principia
(vrhovno komandni stan u taboru).
373
Jagenteufel, 1958:25; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
139
2. ILJug III, 2810
374
Ivoevci, Kistanje
Burnum
IMPXXIPPC / NTEIORV / R LE
[Ti(berius) Claudius Drusi] / [f(ilius) Caesar Aug(ustus) German(icus)] / [pontif(ex)
maximus tr(ibunicia) p(otestate) X] / [co(n)s(ul) IIII] imp(erator) XXI p(ater) p(atriae)
c[ensor] /5 [P(ublio) A]nteio Ru[fo leg(ato)] / [Aug(usti) pr(o) p]r(aetore) le[g(io) XI
C(laudia) P(ia) F(idelis)]
Tiberije Klaudije, sin Druza, Cezar August Germanik, vrhovni sveenik, tribunske moi
deset (puta op. a.), konzul etiri (puta op. a.), imperator 21 (puta op. a.), otac domovine,
cenzor, Publiju Anteju Rufu, legatu Augusta propretoru ...XI. legiji Klaudiju Pobone i
Vjerne.
Ovaj natpis je vjerojatno nastao 50. god. n. e., prije Klaudijevog petog konzulata.
3. ILJug III, 1987
375
Omi
Oneum
CLA / CAISA / TIFICEM/ XIIMPXV /5 CENSOREP / ANTEIORV / G
Imp(eratore) Ti(berio)] Cla[udio] / [Drusi f(ilio)] Caisa[re! Aug(usto)] / [Germ(anico)
pon]tifice m[aximo] / [trib(unicia) pot(estate)] XI imp(eratore) XX[IIII] /5 [co(n)s(ule) V]
censore p(atre) [p(atriae)] / [curante P(ublio)] Anteio Ru[fo] / [leg(ato) Au]g(usti) [
Imperatoru Tiberiju Klaudiju, sinu Druza, Cezaru Augustu Germaniku, vrhovnom
sveeniku, tribunske moi jedanaest (puta op. a.), imperatoru (21+vie puta op. a.), konzulu
pet (op. a.), cenzoru, ocu domovine, staratelju Publiju Anteju Rufu, legatu Augusta...
Nastanak ovog epigrafskog spomenika bi se mogao datirati u 51. god. n. e.
374
375
Jagenteufel, 1958:26, br. 9, 3; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
140
4. CIL III, 1977
376
Salona
CLAVDIO DRVS CAESARI / AVG ERM PONT MAX / TRIB XI IMP X IIII COS V /
CENSORI P P P ANTEIO LEG / 5 PRO PR
[Ti(berio)] Claudio Drus[i f(ilio)] Caesari / Aug(usto) [G]erm(anico) pontif(ici) max(imo)
/ trib(unicia) [p(otestate)] XI imp(eratori) XXIIII co(n)s(uli) V / censori p(atri) p(atriae)
P(ublio) Anteio leg(ato) /5 pro pr(aetore)
Tiberiju Klaudiju, sinu Druza, Cezaru Augustu Germaniku, vrhovnom sveeniku,
tribunske moi 11 (puta op. a.), imperatoru 24 (puta op. a.), konzulu pet (puta op. a.),
cenzoru, ocu domovine, Publiju Anteju, propretoru...
5. CIL III, 1947 = CIL III, 8566
377
Salona
I O M ET / DIVO CLAVDIO CAESAR / AVG GERMAN TRIB POT XIIII / P ANTEIVS
P ANTEI SYNTROPHI L / 5 HERMA IIIIIIVIR ET AVG / PORTICVM V S L M LOC
ACCEP D D
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) et / divo Claudio Caesar[i] / Aug(usto) German(ico) trib(unicia)
pot(estate) XIIII / P(ublius) Anteius P(ubli) Antei Syntrophi l(ibertus) /5 Herma IIIIIIvir et
Aug(ustalis) / porticum v(oto) s(oluto) l(ibens) m(erito) loc(o) accep(to) d(ecurionum)
d(ecreto)
Jupiteru, Najboljem, Najveem i boanskom Klaudiju Cezaru Augustu Germaniku,
tribunske moi 14 (godina op. a.), Publije Antej Sintrofej Herma, osloboenik Publija
Anteja, estovir i Augustalis (Augustov sveenik op. a.) ....
Na epigrafskom spomeniku se spominje jedan od osloboenika legata Anteja, koji je
ostvario i prilinu javnu karijeru. Natpis je datiran po 14. godini tribunske moi Klaudija i
to u 54. god. n. e. Poto se Klaudije spominje kao boanski (divus), to znailo da je on ve
bio mrtav i da je izvrena njegova deifikacija. Neron je tek zapoeo sa vladavinom. Po
svemu sudei Antej Ruf je svoju legatsku dunost nastavio i neposredno nakon Klaudijeve
smrti.
376
Jagenteufel, 1958:25, br. 9, 1; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
377
Wilkes, 1969:444; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
141
Nakon legatske dunosti u Gornjem Iliriku, Antej Ruf je bio odreen i za legata provincije
Sirije 55. god. n. e. za narednu godinu. Meutim, po Tacitu Antej je kasnije izigran raznim
smicalicama, i na kraju je morao da ostane u Rimu.
378
Antej Ruf je gotovo sigurno izigran,
jer je tada bilo opepoznato da je on ljubavnik i pristalica Agripine Mlae, sa kojom se tada
Neron nalazio u zategnutim odnosima.
379
Za vrijeme konzulata Gaja Svetonija Paulina/ C.
Suetonius Paullinus i Gaja Lukcija Telesina/ C. Luccius Telesinus (66. god. n. e.) Antej
Ruf je bio lano optuen (zahvaljujui spletkama izvjesnih Antistija Sosijana i Pamena) da
udi za vlau.
380
Po Tacitu Antistije je znao jo od odranije da Neron mrzi Anteja zato to
ga je Agripina voljela, da je Antejevo imanje kao porueno da privue neiju pohlepu i da
je mnogim ljudima ba njihovo bogatstvo donijelo propast. Nerona nije trebalo dugo
ubjeivati i Tacit informira da im se saznalo za optube a ve su svi Anteja i Ostorija
smatrali osuenima i niko ne bi potpisao Antejev testament da nije Tigelin
381
na tome
insistirao. Tigelin je inae ve ranije sugerirao Anteju da to prije saini oporuku. Antej je
sam sebi presudio, tako to je popio otrov. Ali poto mu je bilo mrsko da eka sporu smrt
presjee sebi vene i ubrza kraj.
382
378
Tac. Ann. XIII, 22 : Praefectura annonae Faenio Rufo, cura ludorum, qui a Caesare parabantur, Arruntio Stellae,
Aegyptus C[laudio] Balbillo permittuntur. Syria P. Anteio destinata; sed variis mox artibus elusus, ad postremum in urbe
retentus est.
379
Rije je o Agripini Mlaoj (16. 59. god. n. e.), majci Nerona, posljednjoj supruzi Klaudija, sestri Kaligule i kerci
Germanika i Agripine Starije. U prvo vrijeme Neronove vladavine Agripina Mlaa je predstavljala i sivu eminenciju
uprave. Za njenu smrt je direktno odgovoran njen sin Neron.
380
Zajedniki je optuen sa Ostorijem Skapulom (Ostorius Scapula).
381
Rije je o Gaju Ofoniju Tigelinu (Caius Ofonius Tigellinus, cc 10. 69. god. n. e.), tada monom i utjecajnom
prefektu pretorijanske garde.
382
Tac. Ann. XVI, 14 : C. Suetonio Luccio Telesino consulibus Antistius Sosianus, factitatis in Neronem carminibus
probrosis exilio, ut dixi, multatus, postquam id honoris indicibus tamque promptum ad caedes principem accepit, inquies
animo et occasionum haud segnis Pammenem, eiusdem loci exulem et Chaldaeorum arte famosum eoque multorum
amicitiis innexum, similitudine fortunae sibi conciliat, ventitare ad eum nuntios et consultationes non frustra ratus; simul
annuam pecuniam a P. Anteio ministrari cognoscit. neque nescium habebat Anteium caritate Agrippinae invisum Neroni
opesque eius praecipuas ad eliciendam cupidinem eamque causam multis exitio esse. igitur interceptis Antei litteris,
furatus etiam libellos, quibus dies genitalis eius et eventura secretis Pammenis occultabantur, simul repertis quae de ortu
vitaque Ostorii Scapulae composita erant, scribit ad principem magna se et quae incolumitati eius conducerent
adlaturum, si brevem exilii veniam impetravisset: quippe Anteium et Ostorium imminere rebus et sua Caesarisque fata
scrutari. exim missae liburnicae advehiturque propere Sosianus. ac vulgato eius indicio inter damnatos magis quam inter
reos Anteius Ostoriusque habebantur, adeo ut testamentum Antei nemo obsignaret, nisi Tigellinus auctor extitisset monito
prius Anteio ne supremas tabulas moraretur. atque ille hausto veneno, tarditatem eius perosus intercisis venis mortem
adproperavit.
142
4.5 CAIVS CALPETANVS RANTIVS SEDATVS METRONIVS
O Gaju Kalpetanu Ranciju Sedatu Metroniju imamo vrlo malo podataka.
383
Zna se da je bio
konzul sufekt za mart april 47. god. n. e., zajedno sa Hordeonom Flakom (M. Hordeonius
Flaccus). Rancije Sedat je osvjedoen i na natpisu CIL VI, 916 (p 3070, 4306, 4340) = CIL
VI. 31201 = AE 1949, 181 iz Rima : Ti(berius) Claudius Drusi f(ilius) Caesar Aug(ustus) /
Germanicus pontif(ex) max(imus) / trib(unicia) potest(ate) V co(n)s(ul) III desig(natus) IIII
/ imp(erator) X p(ater) p(atriae) ex s(enatus) c(onsulto) /5 [per] C(aium) Calpetanum
Rantium Sedatum / M(arcum) Petronium Lurconem / T(itum) Satrium Decianum /
curator[e]s tabulariorum publicorum / fac(iendum) cur(averunt).
FONTES
1. ILJug III, 2064
384
Salona
PETANVS / VSSEDATVS / AESARIS
[C(aius) Cal]petanus / [Ranti]us Sedatus / [leg(atus) C]aesaris
Jedino svjedoanstvo o Ranciju Sedatu kao legatu Provincije prua navedeni dosta
fragmentirani natpis. Njegovu eventualnu legatsku funkciju bi bilo mogue smjestiti
izmeu Anteja Rufa i idueg legata Ducenija Gemina. U ovom periodu (58. god. n. e.)
provinciju Gornji Ilirik je napustila VII. legija C.P.F. i premjetena je na Donji Dunav
(moda u bazu Viminacium). VII. Legija C.P.F. je zamijenila posade koje su uestvovale u
istonoj-jermenskoj-kampanji Korbula (Cnaeus Domitius Corbulo),
385
Od tada je legat
Provincije raspolagao samo sa jednom legijom i to XI. C.P.F.
383
PIR, 1897/1898, I:273; Groag., 1897, PWRE, III. 1, col. 1364; Jagenteufel, 1958:27 28; Mesihovi, 2011 C:155 -
156
384
Jagenteufel, 1958:27 - 28; Wilkes, 1969:444
385
O viegodinjem ratu Korbula za kontrolu nad Jermenijom protiv iransko partskih Arsakida od 58. do 63. god. n. e.,
v. Tac. Ann. XIII, 34 41; XIV, 23 26; XV, 1 17; 24 31. Rat je zavrio vie manje kompromisnim rjeenjem.
143
4.6 AVLVS DVCENIVS GEMINVS
Za razliku od Rancija Sedata, o sljedeem legatu Duceniju Geminu
386
do danas poznata
izvorna graa daje znatno vie podataka. Tacit u svojim Analima navodi da je 62. god. n.
e. Neron povjerio trojici konzulara (Luciju Kalpurniju Pizonu
387
, Duceniju Geminu i
Pompeju Paulinu
388
) nadzor nad javnim prihodima.
389
FONTES
1. CIL III, 2883 (p. 1634, 2273) = CIL III, 9973 = ILJug III, 2871
390
Gornji Karin
Corinium
XEDICTVPCOR/NELIDOLABELELEG / PROPRAETOREDETERMINAV /
STITIVSGEMINVS /5 PRIPOSTERIORLEG / VIIINTERNEDITAS /
ETCORINIENSES / ----- / RESTITVTI IVSSVA /10 DVCENIGEMINI /
LEGAVGVSTIPRP / PERARESIVM A/XIMVM7LEG XI /
CPFPRPOSTERIOR /15 ETQAEBVTIVM / LIBERALEMASTAT /
POSTERIORELEG / EIVSDEM
[E]x edictu(!) P(ubli) Cor/neli Dolabel(la)e leg(ati) / pro praetore determinav[it] / S(extus)
Titius Geminus /5 pri(nceps) posterior leg(ionis) / VII inter Neditas / et Corinienses /--- /
restituti iussu A(uli) /10 Duceni Gemini / leg(ati) Augusti pr(o) p[r(aetore)] / per A(ulum)
Resium [M]a/ximum 7(centurionem) leg(ionis) XI / C(laudiae) P(iae) F(idelis) pr(incipem)
posterior(em) /15 et Q(uintum) Aebutium / Liberalem (h)astat(um) / posteriore(m) leg(ionis)
/ eiusdem
Po nalogu Publija Kornelija Dolabele, legata propretora razgraniio Sekst Titije Gemin,
princeps posterior
391
VII. legije izmeu Nedita i Korinjana .... obnovljeni po zapovijedi
386
Smith W., 1867, II:238 239; PIR, 1897/1898, II:29; Groag, 1905, PWRE, V. 12, col. 1754 1755; Jagenteufel,
1958:28 29; Mesihovi, 2011 C:156 - 158
387
O njemu v. Smith W., 1867, III:376; PIR, 1897/1898, I:284; Groag, 1897, PWRE, III. 1, col. 1385 - 1386
388
O njemu v. Smith W., 1867, III:145; PIR, 1897/1898, III:69; Rudolf Hanslik, 1952, PWRE, XXI. 2, col. 2281
389
Tac. Ann. XV, 18 : tres dein consulares, L. Pisonem, Ducenium Geminum, Pompeium Paulinum vectigalibus
publicis praeposuit.
390
Hirschfeld, 1885, 4 5; Abrami Colgano, 1909:32; Jagenteufel, 1958:14; Wilkes, 1976:260, br. 6; pl. 2,
4;Imamovi, 1980:43 44; ae, 2003:21; Mesihovi, 2010 B:114 115; EDCS : http://oracle-vm.ku-
144
Aula Ducena Gemina, legata Augusta propretora po Aulu Resiju Maksimu XI. legije
Klaudiju Pobone i Vjerne princepsu posterioru i Kvintu Ebutiju Liberalu hastata
posterioru,
392
iz iste legije.
Ovaj meani natpis, djelimino retrospektivnog karaktera, regulira granicu izmeu
liburnskih zajednica Nedita i Korinjana.
393
Ustvari Ducenijevi opunomoenici iz reda
centuriona XI. legije C.P.F. (Aul Resije Maksim i Kvint Ebutije Liberal) su samo potvrdili
meu postavljenu za vrijeme legata P. Kornelija Dolabele. Zanimljivo je da se Aul Resije
Maksim i Kvint Ebutije Liberal pojavljuju kao opunomoenici namjesnika Gemina i na
drugim natpisima koji se tiu postavljanja mea, i to zajedno u sluaju natpisa CIL III,
15045,2 = ILJug III, 2879 iz Novigrada (isto razgranienje Korinjana i Nedita), a Ebutije
Liberal sam na natpisu ILJug III, 2845 iz Bruke kod Benkovca (razgranienje Aserijata i
Sidrina). Kako izgleda Ebutije Liberal je bio u kabinetu provincijskog namjesnika
zaduen upravo za rjeavanje meanih sporova ( i to u Liburniji), u emu se prilino dobro
izvjetio. Samim tim ne treba ni uditi da jedan oficir tako dobro poznaje sudsku i pravnu
tradiciju Provincije, jer su njegove dunosti ipak primarno bile civilne, a ne vojne prirode.
2. CIL III, 15045,2 = ILJug III, 2879
394
Pridraga, Novigrad
Corinium
FIN SINTERNEDITASET CORINIENSES / DERECTVSMENSVRISACTISIVSSV
/ CENIGEMINILEGPERARESIVM / MAXIMVM 7LEGXIPRINCIPEM /5
POSTERIOREMCOIETPERABVTIVMLIBERALEM
7EIVSDEMLEGASTATVM / POSTERIOREMCHORI
fin[i]s inter Neditas et Corinienses / derectus mensuris actis iussu [A(ulus)] /[Du]ceni
Gemini leg(ati) per A(ulum) Resium / Maximum 7 (centurionem) leg(ionis) XI principem /5
391
Princeps posterior legionis je centurion-zamjenik centuriona-komandanta (princeps prior) manipule, jedinice od dvije
centurije.
392
Hastatus posterior je centurion-zamjenik centuriona-komandanta (hastatus prior) manipule hastata.
393
dijelu dananje Dalmacije ostavilo dosta snaan peat u kasnijim razvitcima.
394
Jagenteufel, 1958:28; Wilkes, 1976.260, br. 7; Imamovi, 1980:40 41; EDCS : http://oracle-vm.ku-
145
posteriorem co[(ho)r(tis)] I et per [Q(intum)] A[e]butium / Liberalem 7(centurionem)
eiusdem leg(ionis) (h)astatum / posteriorem c(o)hor(tis) I.
Sudei i po ovom meanom natpisu Nediti i Korinjani su imali dosta spornih taaka na
meanoj liniji. I ovdje su opunomoenici legata Aul Resije Maksim i Kvint Ebutije
Liberal, iz reda centuriona XI. legije C.P.F.
3. ILJug III, 2845
395
Bruka kod Benkovca
CAESARIS AV /NTER SIDRINOS ET / ASSERIATES QAEBV/TIVS LIBERALIS
LEG /5 XI DEFINIT
/ [---] Caesaris Au[g(usti) ---] / i]nter Sidrinos et / Asseriates Q(uintus) Aebu/tius Liberalis
(centurio) leg(ionis) /5 XI definit
Na ovom epigrafskom spomeniku, na kome se postavlja mea izmeu Aserijata i
Sidrina,
396
se eplicitno ne spominje ime bilo kojeg legata, ali je zato meani
opunomoenik ve ranije pominjani Kvint Ebutije Liberal iz reda centuriona XI. legije
C.P.F. On se na drugim natpisima pojavljuje kao opunomoenik legata Ducenija Gemina,
pa bi se moda i ovaj epigrafski spomenik mogao dovesti u vezu sa vremenom njegovog
slubovanja u provinciji Gornji Ilirik.
4. ILJug III, 2865 = AE 1910, 79
397
Ivanova glavica, Benkovac
INTERAN/ RINIENS SECVNDVM / ONVENTIONEM VTRIVS / QVE PARTIS
DERECTVS MENSV /5 ACTIS IVSSV ADVCENI / INI LEGAVGPROPR
395
Wilkes, 1976:262, br. 10; Imamovi, 1980:39 40; EDCS : http://oracle-vm.ku-
396
Aserijati (Asseriates) i Sidrini su bili liburnske zajednice. Sjedite Aserijata se nalazilo u Podgrau kod dananjeg
Benkovca (kod Ptolemeja Klaudija II, 15 Assesia). Aserijate spominje i Plinije Stariji (NH, III, 130 (govori o Aserijatima
koji ive na prostoru augustovske Italije); 139 (govori o Aserijatima iz Gornjeg Ilirika, preciznije iz Liburnije). O tome i
Imamovi, 1980:39; Sui, 2003, Sidrine treba povezati sa lokalitetom Sidrona koji spominje Ptolemej Klaudije (II, 15).
397
Jagenteufel, 1958:28; Wilkes, 1976:262, br. 9; Imamovi, 1980:41 42; EDCS : http://oracle-vm.ku-
146
[finis] inter An[sienses](?) [et] / [Co]riniens(es) secundum / [c]onventionem utrius/que
partis derectus mensu/5[ris] actis iussu A(uli) Duceni / [Gem]ini leg(ati) Aug(usti) pro
pr(aetore)
I ovaj natpis detektira aktivnost legata Provincije na utvrivanju mea, u konkretnom
sluaju izmeu Korinjana i izvjesnih (isto liburnskih) Ansiensi. Ducenij Gemin je prvo
naredio spornim stranama da se sastanu i da pokuaju nai zajedniko rjeenje, a onda je na
osnovi toga donesena i zvanina odluka koja je utvrdilu meu. Tekst natpisa ukazuje i na
genij rimskog upravljanja Provincije, jer je nastojao da u upravnim poslovima iskoristi
autonomne lokalne jedinice koliko god je to bilo mogue. Prebacivanje odgovornosti na
lokalne zajednice da one same pokuaju rijeiti svoj spor, ali pod ultimativnim odreenjem
da one to moraju rijeiti (vjerojatno u zadatom roku), na najbolji nain oslikava praktini
duh tadanjih Rimljana. Jednostavno reeno, provincijska uprava na elu sa legatom eljela
je da ima takav sustav u kome bi optereenje administrativnih poslova na nju bilo
svedeno na to je mogue manje mjeru. Naravno, to preputanje poslova i odluivanja na
lokalne zajednice ipak nije moglo izlaziti iz opih okvira funkcionalnosti uprave i ureenja
u provinciji. Namjesnici u ovom periodu su izgleda najvie uobiavali da zadravaju ulogu
arbitra. I tu se krije ta vrlina rimske uprave u principatu, jer je ne samo potivao nego i
promovirao lokalnu autonomiju. U kasnijim razdobljima, posebno sa dominatom, takva
politika je naalost bila ne samo naputena, nego je politika praksa upravljanja postala i
birokratizirana i centralizirana.
5. ILJug III, 1879
398
Narona
A(ulo) Ducenio / Gemino co(n)s(uli) / XVvir(o) sacris / faciundis sodali /5 Augustali
curatori / vectigalium public(orum) / leg(ato) pro pr(aetore) patrono
Aulu Duceniju Geminu, konzulu, kvindecemviru za svete poslove, lanu (kolegija op. a.)
Augustalija, nadzorniku javnih prihoda, legatu propretoru, patronu.
Posvetni natpis Duceniju Geminu potvruje da je on ipak bio konzul, te da je za legata
postavljen nakon imenovanja za nadzornika javnih prihoda. U tom sluaju bi njegova
legatska funkcija zapoela 63/64. god. n. e.
398
147
6. CIL III, 7267
399
Epidaurus, Grka
[Aesculapio / A(ulus) Ducenius....... Geminus] d(edit) d(edicavit) / [... q(uaestor)
prov(inciarum) Cretae et Cyren]arum trib(unus) pl(ebis) / [pr(aetor)......co(n)s(ul) XVvir
s]acr(is) fac(iundis) sodalis /5 [Augustalis cur(ator) vectigal(ium) public(orum)] leg(atus)
Caesarum / [pro pr(aetore) prov(inciae) ..... item prov(inciae) D]almatiae et exercitus /
[Illyrici superioris proco(n)s(ul) provinc(iae) Asiae /
I A. Jagenteufel i J. Wilkes ovaj natpis pripisuju A. Duceniju Geminu. Meutim, drimo da
je rije o dosta nategnutoj rekonstrukciji, pa ga ne se ne bi smjelo apriori i nekritiki
uvrtavati u skup natpisa na kojima se spominje A. Ducenij Gemin. Isto tako bi trebalo
relativizirati i podatak (koji se esto navodi u historiografskoj literaturi koja se bavi
Ducenijem Geminom) da je on bio, nakon legatstva u Gornjem Iliriku, i prokonzul
provincije Azije 67/68. god. n. e. Ducenije Gemin je preivio Neronov reim, i spominje se
kao gradski prefekt (praefectus urbanus ili praefectus urbi) u Rimu za vrijeme cara
Galbe.
400
Ako je bio gradski prefekt u drugoj polovici burne 68. god. n. e., to bi znailo da
je njegova legatska dunost u Gornjem Iliriku zavrila 67. god. n. e. (dok je jo Neron
vladao). Po svemu sudei Ducenije Gemin je bio istaknuta linost poetkom razdoblja
poznatog kao godina etiri cara (68/69. god. n. e.). Ustvari dunost gradskog prefekta je
prije Ducenija Gemina vie godina drao Tit Flavije Sabin (Titus Flavius Sabinus), stariji
brat Vespazijana. T. Flavija Sabina je smijenio Galba i vjerojatno na njegovo mjesto
postavio Ducenija Gemina. Meutim, Ducenij Gemina se nije due zadrao jer je Oton,
kako bi se dodvorio Vespazijanu, na mjesto gradskog prefekta vratio Flavija Sabina koji je
ubrzo i poginuo nosei zvanje gradskog prefekta.
401
Tacit u svojim Analima navodi da su 65. god. n. e. regrutovani vojnici u Narbonskoj
Galiji, Africi i Aziji da popune legije u Iliriku, iz kojih su mnogi, starou ili boleu
iznureni, osloboeni zakletve.
402
Ovaj podatak se vjerojatno odnosi na obje ilirske
provincije, jer se legije navode u mnoini (tada se u Gornjem Iliriku nalazila samo jedna
399
Jagenteufel, 1958:28, fus. 224; Wilkes, 1969:444; EDCS : http://oracle-vm.ku-
400
Tac. Hist. I, 14 : ...adhibitoque super Vinium ac Laconem Mario Celso consule designato ac Ducenio Gemino
praefecto urbis....
401
Tac. Hist. I, 46; Plut. Otho, 5; Smith W., 1867, III:689 690; PIR, 1897/1898, II:73 74; Kappelmacher, 1909,
PWRE, VI. 2, col. 2611 - 2613
402
Tac. Ann. XVI, 13 : Eodem anno dilectus per Galliam Narbonensem Africamque et Asiam habiti sunt supplendis
Illyrici legionibus, ex quibus aetate aut valetudine fessi sacramento solvebantur.
148
legija). Kao to se iz vidi iz Tacitovih informacija, unovaeni novi legionari su dolazili iz
razliitih predjela rimskog imperija.
4.7 MARCVS POMPEIVS SILVANVS
Legatska dunost Marka Pompeja Silvana
403
u Gornjem Iliriku zahvatila je i burno
razdoblje 68/69. god. n. e., kada su se samo za godinu dana u Rimu izmjenila ak etiri
princepsa. I svim tim zbivanjima su i Gornji Ilirik, kao i druge okolne provincije dale
znaajan, moda i presudan doprinos. Posebno se to izrazilo u raspetljavanju situacije, jer
je njihova podrka dala jednom od kandidata onu kljunu snagu, kojom je mogao da iz IV.
rimskog graanskog rata izae kao pobjednik. Sve je zapoelo sa pobunom protiv Nerona u
martu 68. god. n. e., a koju je poveo Gaj Julije Vindeks (Caius Iulius Vindex, namjesnik
provincije Gallia Lugdunensis). Vindeks je pozvao i Galbu (tada namjesnika provincije
Hispania Tarraconensis) da mu se pridrui i ovaj se proglasio za cara. Iako je Vindeks za
par mjeseci, zahvaljujui intervenciji germanskih legija poraen, situacija za Nerona se u
samom Rimu pogoravala. Ubrzo je izgubio i lojalnost prefekta pretorijanske garde, kao i
Senata i naroda koji su izrazili podrku i lojalnost Galbi. Senat je i proglasio Nerona
dravnim neprijateljem. Neron je na kraju uz pomo svoga osloboenika i tajnika
Epafrodita izvrio samoubistvo 9. VI. 68. god. n. e.
404
To nije smirilo situaciju u rimskom
svijetu i ubrzo je dolo do jo burnijih reakciji u godini etiri cara,
405
koja je dodatno
optereena tekuim Judejskim ustankom
406
i kasnijim Batavskim ustankom. Godina etiri
cara je ustvari bila posljedica onoga to je Tacit nazvao tajna carstva.
407
Sada su
pokrajinske armije preuzele na sebe proglaavanje svojih zapovjednika za careve. To je
svojim ponaanjem kao princeps samo jo vie ubrzao i pospjeio i sam Galba. Vojska na
rajnskoj granici je na samom poetku 69. god. n. e. za cara proglasila Aula Vitelija (tada
legata provincije Donja Germanija/ Germania Inferior). Za to vrijeme u Rimu je Oton
podmitio pretorijansku gardu i izvrio dravni udar, Galba je ubijen, a Oton je postao novi
(od Senata priznati) princeps koji kontrolira Rim i Italiju. Meutim, Oton nije imao
dovoljno vremena da pripremi za odbranu jer je Rajnska armija ve marirala prema Italiji.
403
O njemu Smith W., 1867, III:826 827; PIR, 1897/1898, III:71; Jagenteufel, 1958:29 31; Wilkes, 1969:444;
Mesihovi, 2011 C:158 - 162
404
Svet. Nero, 40 50; Isto, Gal. 9 - 11
405
O ovim zbivanjima v. Joseph, Bello iud. IV, IX XI; Tac. Hist. I V.; Svetonijevi ivotopisi Galbe (12 - 23), Otona
(4 - 11), Vitelija (7 - 18), Vespazijana (5 - 7), Tita (5) i Domicijana (1); Cass. Dio, LXIII LXV, 10
406
Joseph, Bello iud. II, XVII VII.
407
Tac. Hist. I, 4 : Svretak je Neronov bio dodue ugodan u prvoj navali veselja, ali je izazvao i razliita raspoloenja,
ne samo u gradu - kod otaca i naroda ili u gradskoga vojnika - nego i kod legija i vojskovoa, jer se narodom pronijela
tajna carstva da se vladarom moe postati i drugdje, ne samo u Rimu (Finis Neronis ut laetus primo gau-dentium impetus
fuerat, ita varios motus animorum non modo in urbe apud patres aut populum aut urbanum militem, sed omnes legiones
ducesque conciverat, evolgato imperii arcano, posse principem alibi quam Romae fieri.).
149
Armija kojom je komandovao Vitelije je bila jedna od najboljih i najiskusnijih rimskih
armija i Otonove trupe su bile poraene u prvoj bici kod Bedriacuma (selo nekih 35 km.
udaljeno od Kremone). Umjesto da bjei i pokua kontranapad, Oton je izvrio
samoubistvo. Sada je Vitelije bio priznat kao car i princeps od Senata. U novoj ulozi se nije
snaao ni Vitelije, jer je svojim besmislenim troenjem javnog novca, kao i nasilnim
ponaanjem uteg raspoloenja rimske javnosti prebacio na drugu stranu moi.
Ono to je uinila rajnska armija posluilo je kao uzor i Istonoj armiji, koja je uslijed
Judejskog ustanka bila dosta brojna i ojaana. Ova armija (trupe stacionirane u Egiptu,
Judeji i Siriji) je proglasila za cara Vespazijana, koji je par godina ranije bio dobio
specijalno zapovjednitvo radi guenja Judejskog ustanka. Podrku Vespazijanu je pruio i
legat Sirije Gaj Licinije Mucijan (Caius Licinius Mucianus), koji je preuzeo predvoenje
dijela Istone armije prema Italiji i Rimu. U Judeji sa zadatkom konane pacifikacije
pobunjenog podruja je ostao Vespazijanov sin Tit. Inae je Vespazijan aklamiran za cara u
Aleksandriji 1. VII. 69. god. n. e., a stavljanje Egipta pod kontrolu se pokazalo kao bitna
prednost za ovog novog pretendenta. Ipak, kljunu strateku prednost za Vespazijana je
pruila brojna i snana Dunavska armija (zajedno sa gornjoilirskim garnizonom) koja je ga
aklamirala za cara u augustu. Ova armija je ranije bila podravala Otona, ali je zakasnila da
se pridrui Otonovim trupama u prvoj bici kod Bedriacuma. Nakon Otonove smrti,
dunavske i balkanske legije su se vratile u svoje provincije, da bi se opet pokrenule prema
Italiji kada su se pridruile Vespazijanovoj frakciji. Dunavska vojska, koja je dobila
podrku i drugih legija, pod zapovjednitvom Marka Antonija Prima (Marcus Antonius
Primus; inae tada komandant VII. legije Galbiana) je krenula prema Italiji, i u nju je stigla
prije dolaska detamana Istone armije. Vespazijanu se pridruila i flotila ratne mornarice
stacionirana u Raveni (dobrim dijelom sastavljena od Ilira). Do prijelomne bitke je dolo
krajem oktobra 69. god. n. e. izmeu Bedriacuma i Kremone (druga bitka kod
Bedriacuma). U ovoj bici vespazijanovci predvoeni Antonijem Primom su odnijeli
pobjedu koja je stavila taku na IV. graanski rat. Rim je zauzet, Vitelije je zarobljen i
ubijen i put da Vespazijan preuzme carsko dostojanstvo u Rimu je bio raien.
Za vrijeme navedenih deavanja kao legat u provinciji se nalazio Pompej Silvan (njegovo
ime se u literarnim vrelima nalazi i u varijantama Poppaeus Silvanus i Pomponius
Silvanus), Pompej Silvan je bio konzul sufekt 45. god. n. e. On je bio i prokonzul
provincije Afrike u periodu 53 54. god. n. e. Nakon zavretka te funkcije bio je sa
Kvintom Sulpicijem Kamerinom (Quintus Sulpicius Camerinus; konzul sufekt za 46. god.
n. e. i prokonzul Afrike 56/57. god. n. e.) suoen 58. god. n. e. sa mnotvom optubi iz
same provincije. Neron ga je oslobodio krivice.
408
Pompej Silvan je imenovan za legata
408
Tac. Ann. XIII, 52 : Dva optuenika iz provincije Afrike, Sulpicija Kamerina i Pompeja Silvana, koji su tamo imali
prokonzulsku vlasti, oslobodi Cezar krivice (misli se na Nerona op. a.). Kamerina su tuili privatni graani, njih nekoliko,
prebacujui mu vie okrutnost nego iznuivanje novca. Silvana je napalo mnotvo tuitelja koji su zahtijevali da mi se
ostavi vrijeme da privedu svjedoke. Optueni je traio da se brani odmah, bez odlaganja. Bogat, inokosan, star, odbrani se
od optube i ivio je due od onih ijom je intervencijom spasen. (Reos ex provincia Africa, qui proconsulare imperium
150
Dalmacije vjerojatno za vrijeme Nerona, a mogue je da je neposredno naslijedio Ducenija
Gemina. On je za legata postavljen u ve izrazito starijoj dobi.
FONTES
Tac., Hist. II, 86 : ..... iuncti inde Moesici ac Pannonici exercitus Dalmaticum militem
traxere, quamquam consularibus legatis nihil turbantibus. Tampius Flavianus Pannoniam,
Pompeius Silvanus Dalmatiam tenebant, divites senes; sed procurator aderat Cornelius
Fuscus, vigens aetate, claris natalibus. prima iuventa quietis cupidine senatorium ordinem
exuerat; idem pro Galba dux coloniae suae, eaque opera procurationem adeptus, susceptis
Vespasiani partibus acerrimam bello facem praetulit: non tam praemiis periculorum quam
ipsis periculis laetus pro certis et olim partis nova ambigua ancipitia malebat. igitur
movere et quatere, quidquid usquam aegrum foret, adgrediuntur. scriptae in Britanniam ad
quartadecimanos, in Hispaniam ad primanos epistulae, quod utraque legio pro Othone,
adversa Vitellio fuerat; sparguntur per Gallias litterae; momentoque temporis flagrabat
ingens bellum, Illyricis exercitibus palam desciscentibus, ceteris fortunam secuturis.
prethodno se u odjeljku govori o Antoniju Primu i poetku pristajanja Dunavske armije uz
Vespazijana) .....Udruene potom mezijske i panonske vojske povukoe za sobom
dalmatinskoga vojnika, premda konzularni legati nisu poticali bunu. Tampije Flavijan
vladae Panonijom, Pompej Silvan Dalmacijom, oba bogata i stara. No bio je tu prokurator
Kornelije Fusko, u muevnoj dobi, slavna porijekla. U ranoj se mladosti u elji za
dobitkom bio odrekao senatorskog stalea. Izjasnivi se za Galbu, kao voa svoje kolonije
njegovim se zagovorom domogao prokuratorstva, a odluivi se za Vespazijanovu stranku,
postao je najvatreniji ratni huka. Radujui se ne toliko nagradama za opasnosti koliko
samim opasnostima, volio je vie novo, neizvjesno i pogibeljno negoli sigurno i odavno
steeno. Stoga oni poee tresti i drmati i napadati na sve to je igdje bilo nevaljalo.
Napisane su poslanice u Britaniju vojnicima etrnaeste, u Hispaniju vojnicima prve legije,
jer su obje legije bile za Otona, protiv Vitelija; razaslana pisma po Galijama; u tren se oka
razbuktao silan rat, budui da su se ilirske vojske otvoreno odmetale, a ostale bile spremne
da podu za sreom.
illic habuerant, Sulpicium Camerinum et Pompeium Silvanum absolvit Caesar, Camerinum adversus privatos et paucos,
saevitiae magis quam captarum pecuniarum crimina obicientes. Silvanum magna vis accusatorum circumsteterat
poscebatque tempus evocandorum testium; reus ilico defendi postulabat. valuitque pecuniosa orbitate et senecta, quam
ultra vitam eorum produxit, quorum ambitu evaserat.)
151
Ovaj podatak je zanimljiv jer spominje Kornelija Fuska, koji je bio glavni oslonac
vespazijanovske frakcije u ilirskim provincijama.
409
Tacit ga u konkretnoj situaciji titulira
kao prokuratora, to bi jasno govorilo da u ilirskim provincijama uz legata postoji jo jedna
bitna sluba sa visokim ovlatenjima. Tacit ne navodi za ta je Kornelije Fusk bio
prokurator (imenovan od Galbe), ali sudei po smislu Tacitovog teksta njegove dunosti su
se odnosile na obje ilirske provincije. Imajui u vidu Fuskove poslovno iskustvo i ambicije,
mogue je da je rije o prokuratorstvu nad rudnicima, jer su oni donosili veliku dobit od
koje se mogao okoristiti svaki umjeniji pojedinac koji bi rukovodio i nadzirao rad rudnika
i ispiralita. Fusk je zapovijedao i Ravenskom flotom koja se odmetnula od Vitelija i prela
na stranu vespazijanske frakcije. O tome Tacit govori sljedee
Hist. III, 12 : Lucilius Bassus classis Ravennatis praefectus ambiguos militum animos,
quod magna pars Dalmatae Pannoniique erant, quae provinciae Vespasiano tenebantur,
partibus eius adgregaverat. nox proditioni electa, ut ceteris ignaris soli in principia
defectores coirent. Bassus pudore seu metu, quisnam exitus foret, intra domum
opperiebatur. trierarchi magno tumultu Vitellii imagines invadunt; et paucis resistentium
obtruncatis ceterum vulgus rerum novarum studio in Vespasianum inclinabat. tum
progressus Lucilius auctorem se palam praebet. classis Cornelium Fuscum praefectum sibi
destinat, qui propere adcucurrit.
Lucije Bas, prefekt ravenske flote, koja se velikim dijelom sastojala od Dalmatinaca i
Panonaca - iz provincija, dakle, koje je drao Vespazijan - pridobio je neodlune vojnike za
njegovu frakciju. Za izdaju je izabrana no i dogovoreno da se samo odmetnici, bez znanja
ostalih, okupe na zborno mjesto. Bas je u sramu ili strahu unutar doma oekivao kakav e
biti ishod. Trijerarsi s velikom bukom navale na Vitelijeva poprsja, a ostala gomila, pobivi
nekolicinu koja je pruala otpor, u tenji za prevratom naginjala je Vespazijanu. Izaavi iz
kue, Lucije se tada otvoreno prizna kolovoom. Kornelija Fuska odredi sebi za prefekta
flote, i on urno dohrli.
Tac. Hist. III, 50 : Ceterum propinqua hieme et umentibus Pado campis expeditum agmen
incedere. signa aquilaeque victricium legionum, milites vulneribus aut aetate graves,
409
Kornelije Fusk (Cornelius Fuscus) je bio istaknuta osoba za vrijeme Flavijevaca. O njegovom ivotu prije Godine
etiri cara se malo zna, izuzev da je bio porijeklom iz istaknute familije. Poslovno ambiciozan, odrekao se senatorskog
ranga, i vjerojatno odluio za viteki poloaj. Pripadnost vitekom redu mu je omoguavala da se posveti poslovnim
aktivnostima i da doe do znatnog bogatstva, a da ne gube vrijeme ni novac na javne poslove. Fusk je rano podrao Galbu
i promjenu ne samo princepsa, nego itavog dotadanjeg julijevsko klaudijevskog sustava. Nakon toga je podrao vrlo
aktivno i odluno vespazijanovsku frakciju. Fusk je bio imenovan za komandanta Ravenske flote, kada se ona opredijelila
za Vespazijana. Za vrijeme Domicijana je obnaao dunost prefekta pretorijanske garde od 81. (moda i ranije) do 86.
god. n. e. Poginuo je u borbi sa Daanima blizu Tape (Tapae) 86. god. n. e. O njemu v. Tac. Hist. III, 4; 12; 42; 66; IV, 4;
Iuv. IV, 112; Martial, Epig. VI, 76; Svet. Domit. 6; Cass. Dio, LXVIII. 9 ; Oros. VII, 10; Smith W, 1867, II:191 192;
PIR, 1897/1898, I:447-448.
152
plerique etiam integri Veronae relicti: sufficere cohortes alaeque et e legionibus lecti
profligato iam bello videbantur. undecima legio sese adiunxerat, initio cunctata, sed
prosperis rebus anxia quod defuisset; sex milia Dalmatarum, recens dilectus,
comitabantur; ducebat Pompeius Silvanus consularis: vis consiliorum penes Annium
Bassum legionis legatum. is Silvanum socordem bello et dies rerum verbis terentem specie
obsequii regebat ad omniaque quae agenda forent quieta cum industria aderat. ad has
copias e classicis Ravennatibus, legionariam militiam poscentibus, optimus quisque
adsciti: classem Dalmatae supplevere. exercitus ducesque ad Fanum Fortunae iter sistunt,
de summa rerum cunctantes, quod motas ex urbe praetorias cohortis audierant et teneri
praesidiis Appenninum rebantur; et ipsos in regione bello attrita inopia et seditiosae
militum voces terrebant, clavarium (donativi nomen est) flagitantium. nec pecuniam aut
frumentum providerant, et festinatio atque aviditas praepediebant, dum quae accipi
poterant rapiuntur.
Zbog bliske zime i polja potopljenih (rijekom op. a.) Padom vojska se kretala bez prtljage.
Glavnina pobjednikih legija, vojnici onemoali od rana ili dobi, a i mnogi zdravi,
ostavljeni su u Veroni. inilo se da e dostajati kohorte i ale i odabranici iz legija, jer je rat
ve gotovo dovren. Pridruila se i XI. legija, krzmajui ispoetka, ali, poto se sve sretno
svrilo, i vrlo zabrinuta to je uskratila pomo. Pratilo ih je 6 000 Dalmatinaca, svjeih
novaka. Vodio ih je konzular Pompej Silvan. Stvarna mo odluivanja bila je u Anija Basa,
legijskog legata. On je Silvana, koji bijae nemaran u ratu i koji je dane za djelovanje tratio
u prii, tobonjom poniznou upuivao na sve to treba izvriti i opreznom revnou
stalno mu bio pri ruci. Ovim su etama pripojeni najbolji ravenski mornari koji su sami
zatraili vojnu slubu u legiji. Flotu su nadopunili Dalmatinci. Vojska i vojskovoe
zaustave se kod svetita Fortune, oprezno promiljajui o cjelokupnom poloaju, jer su uli
da su iz grada krenule pretorijanske kohorte i mislili da Apenin dre vojnike posade. Ka
tomu su ih u kraju satrvenom u ratu plaili i oskudica i buntovni glasovi vojnika, koji su
zahtijevali avlovinu (naziv za dar u novcima). Nisu se pobrinuli ni za novac ni za ito, a
uurbanost i pohlepa tjerale su ih da otimaju ono to su mogli dobiti.
Ovaj Tacitov podatak pokazuje da je u provinciji Dalmaciji za potrebe IV. rimskog
graanskog rata izvrena regrutacija peregrinske populacije. Brojka od 6 000 unovaenih
Dalmatinaca koja je pratila XI.C.P.F. legiju nije mala. Pored toga doprinosa
vespazijanovskoj frakciji, Dalmatinci (raznoraznih narodnosnih pripadnosti) su svoje
uee u njoj poveali i prikljuivanjem ravenskih mornara. Tacit inae kada govori o
Pompeju Silvanu uvijek istie njegovu starost i bogatstvo, a u ratu nemarnost,
bezinicijativnost pa i mlitavost. Ali bez obzira na to, Pompej Silvan je u Rim uao
153
pobjedniki. Kasnije je bio imenovan od Senata da nadzire uzimanje zajma za Dravu od
privatnih lica u iznosu od 600 000 sestercija.
410
3. CIL III, 9938
411
Dobropoljci, Podgrae kod Benkovca
Asseria
TI // AVDIVS L /// CAVILIVSCLEMEN / LCOELIVSCAPELLAP
/RAECIVSLIBOPVALERI/5VSSECVNDVSIVDICES /
DATIAMPOMPEIOSILVA/NOLEGAVGPROPRINTER / REM
PASSERIATIVMETREMPAL/VERITARVMIN RE PRAESENTIPER /10
AMSVAM DETERMINA /VERVNT
Ti(berius) [Cl]audius L / C(aius) Avillius Clemen[s] / L(ucius) Coelius Capella P(ublius) /
Raecius Libo P(ublius) Valeri/5us Secundus iudices / dati a M(arco) Pompeio Silva/no
leg(ato) Aug(usti) pro pr(aetore) inter / rem p(ublicam) Asseriatium et rem p(ublicam)
Al/veritarum in repraesenti per /10 [sententi]am suam determina/verunt.
Ovaj meani natpis je donekle specifian u odnosu na ranije meane natpise i sporove.
Na njemu se vie ne nailazi na vojne starjeine iz reda centuriona kao legatske
opunomoenike. Sada je legat M. Pompej Silvan odredio Tiberija Klaudija L., Gaja Avilija
Klementa, Lucije Celija Kapela, Publija Recija Libona i Publija Valerija Sekuda, koji se
tituliraju kao iudices (sudije), da predstavljaju legatsku instituciju. Ne prisustvo centuriona
kao opunomoenika bi ukazivalo da se uteg uprave sa vojne prebacuje na civilnu stranu, to
bi moda bio rezultat i odlaska XI. legije C.P.F. sa podruja Provincije uslijed IV.
graanskog rata. Na ovom meanom sporu nailazi se i na slinu situaciju kao i na natpisu
ILJug III, 2865 iz Ivanove glavice kod Benkovca. Preputeno je lokalnim zajednicama da
za svoj granini spor nau zajedniko rjeenje, dok je prisustvo legatovih sudija trebalo
sankcionirati to rjeenje kao zvanino i funkcionalno. Zanimljivo je da se zajednice
Aserijati i Alveriti koje su se sporile sada tituliraju kao respublike. To bi podrazumijevalo
da su Aserijati i Alveriti dobili rimsko graanstvo, uz najvii stupanj municipalne
autonomije. Poto se za Aserijate na natpisu ILJug III, 2845 iz Bruke kod Benkovca (iz
vremena legata Ducenija Gemina) ne navodi da su respublika, mogue je pretpostaviti da je
njihov respublikanski stupanj autonomije dobijen neto ranije. Vjerojatno je slina situacija
410
Tac. Hist. IV, 47
411
Jagenteufel, 1958:30, br. 12, 3; Wilkes, 1976:262, br. 11, pl. 2, 5; Imamovi, 1980:38 39; B. Kunti - egvi,
1988:49-50, sl. 1.; ae, 2003:22 23, br. 3; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
154
i sa Alveritima. Ovaj natpis jasno pokazuje proces transformacije nekada peregrinskih (u
konkretnom sluaju) liburnskih zajednica u rimske, odnosno u sustav municipalne
organizacije. Kako se ini za ilirske provincije je dolazak novog flavijevskog reima donio
sasvim nova rjeenja, za razliku od Julijevsko klaudijevskog doba kada se prema
domorodcima Ilirika odravala odreena distanca.
Iako je bio star ve za vrijeme dalmatinskog legatstva, Pompej Silvan je ivio jo prilino
dugo i 75. god. n. e. je ponovo bio konzul sufekt, a bio je i curator aquarum.
412
U rimskoj
javnosti je ostao zapamen i po velikom bogatstvu i injenici da nije imao djece.
I nakon 42. god. n. e. legatska uprava nad Gornjim Ilirik i u svojoj praksi i u formi ostaje
ista kao i u ranijem predskribonijanovskom dobu. Institucija legata Gornjeg Ilirika i nadalje
zauzima visoko mjesto u upravno politikoj hijerarhiji Carstva, i nadalje nju obnaaju po
pravilu konzulari iz vrlo uglednih i utjecajnih slojeva tadanjeg rimskog drutva. esto su
pojedinci koji su i legati Gornjeg Ilirika, bliski i sa vladajuom familijom, ili pojedinim
njenim lanovima. Sami legati nisu imali nekog specijalno tekog posla u Gornjem Iliriku, i
ini se da je uprava nad ovom provincijom u samoj blizini Italije bila i znak privilegije za
iskusne i ostarjele rimske dunosnike. Naravno, to se mijenja sa godinom etiri cara, u
kojoj Provincija daje presudni doprinos za pobjedu vespazijanovske frakcije.
Sudei po oficijelnim epigrafskim spomenicima slubeni naziv provincije je i u ovom
periodu bio (Gornji) Ilirik. Situacija u samoj Provinciji je bila dosta stabilna i iskustvo
Velikog Ilirskog ustanka je ve izblijedilo. Dugotrajni mir i stabilna rimska uprava (koja
potuje i lokalne potrebe i autonomiju) su samo doprinijeli saivljavanju ilirskog,
peregrinskog elementa sa Rimskom dravom kao cjelinom. Moglo bi se ak i rei da je u
ovom razdoblju vladavina Klaudija i Nerona zavren proces prihvatanja rimske vlasti od
strane ilirskih peregrina kao svoje vlasti. Sa druge strane, jo uvijek u ovom periodu ne
dolazi do osnaivanja procesa dodjele rimskog graanstva i injenica je da Julijevsko
klaudijevska dinastija jo uvijek ne osjea ni potrebu ni elju da pravno politiki
romanizira domorodce Gornjeg Ilirika. Domorodaka nacionalna svijest (u odnosu prema
svojim peregrinskim civitates) je i prisutna i snana, ali ona vie nije u koliziji ili
nesrazmjeri sa Rimskom dravom. Poto dodjela rimskog graanstva u julijevsko
klaudijevskom dobu nije bila manifestirana u znaajnoj mjeri prema Ilirima, onda se ilo za
tim da novi rimski identitet u obliku imperijalne (a ne i pravno - politike) pripadnosti
postane prihvatljiv za ivue i funkcionalne identitete domorodakih peregrinskih civitates.
Tek e za vrijeme flavijevske dinastije a posebno u narednom stoljeu domorodci biti u
masama uvlaeni i asimilirani u rimski pravno politiki identitet. Zbog stabilnosti i mira
se i moglo desiti da doe do smanjivanja brojnosti provincijskog garnizona, pa je prvo
otila VII. C.P.F., a na samom kraju godine etiri cara i XI. C.P.F. Njihovo odsustvo u
412
Front. Aquaed. 102
155
samoj Provinciji nije izazvalo nikakve ni turbulencije ni potrese ni naruavanje stabilnosti i
mira. Odlazak dviju legija nije znailo da je Provincija postala u potpunosti
demilitarizirana, jer su i nakon 69. god. n. e. u njoj boravile i nadalje pojedine legijske i
auksilijarne jedinice.
156
5. Legati Dalmacije za vrijeme Flavijevaca
Zavretkom IV. graanskog rata i dolaskom nove dinastije na princepsko dostojanstvo,
za ilirske provincije je zapoelo sasvim novo doba. Uee velikog broja gornjoilirskih
regruta i mornara u napadu vespazijanovske frakcije na Italiju moralo je imati odjeka i na
budui razvitak Provincije. Tako je iznimno uee ilirskih provincijalaca u
vespazijanovskoj frakciji kao posljedicu imalo i njihovo uzdizanje u oima novog,
vladajueg poretka. Vojnici i mornari iz provincije Dalmacije koji su aktivno uestvovali u
ratu su dobijali unapreenja i nagrade, i to u vidu dodjele rimskog graanstva ili uzdizanja
u legionarski sastav. Tako je prije marta 70. god. n. e. formirana II. legija Adiutrix, od
pripadnika ravenske mornarice. Jedan znaajan broj je bio odmah po stabiliziranju
Vespazijanove vlasti i asno demobiliziran uz adekvatno obeteenje.
413
Povratak dijela
vojnika i mornara u domovinu samo je osnaio procese romanizacije, to e se osjetiti u
narednom periodu. Oni koji su se naselili kao veterani irom rimskog imperija su se sa
druge strane u potpunosti utopili u univerzalno rimsko bie i lokalni identitet prostora na
kojem su nali novo boravite.
Sudei po sauvanim imenima sa epigrafskih spomenika, julijevsko klaudijevsko
razdoblje se naelno nije odlikovalo irenjem rimskog graanstva meu ilirskih
domorodcima. To nije samo rezultat krtosti augustovskog reima u dodjeljivanju
rimskog graanstva (koja je olabavljenja tek za vrijeme Klaudija), nego i injenice da
tadanji rimski dravni vrh nije imao ba neko veliko povjerenje u stanovnike ilirskih
provincija, sklone pobunama, nemirima i hajduiji. Vjerojatno je zato u Gornjem
Iliriku/Dalmaciji bio stacioniran i snaan garnizon. Kako su decenije prolazile, a situacija
se stabilizirala, olabavljena je i stega u ilirskim provincijama. Sa godinom etiri cara
odnosi su se radikalno izmijenili. Dalmacija je promatrana kao lojalna provincija, zasluna
za uspon Vespazijana, pa je to imalo odraza i u dodjeli rimskog graanstva. Sada se irom
Provincije na epigrafskim spomenicima nailazi na gentilno ime Flavius, i to uglavnom
meu elitom,
414
to ukazuje na injenicu da mnogi predstavnici domorodake elite dobijaju
graanstvo za vrijeme vladavine tri flavijevska princepsa.
413
Mesihovi, 2011 A:17 - 19
414
O tome v. Mesihovi, 2011 A.
157
Julijevsko klaudijevski sustav se od flavijevskog razlikovao po jo jednoj bitnoj injenici.
Nosioci julijevsko klaudijevskog sustava su poticali iz reda starih rimskih patricijskih
familija. Vespazijan, utemeljitelj flavijevske dinastije je bio znatno skromnijeg porijekla,
i njegovi preci su poticali iz uglednijih slojeva italskih municipija.
XI. legija C.P.F. nije se vratila u svoju matinu provinciju, nego je uvrtena u armijsku
borbenu grupu koja je 70. god. n. e. pod komandom Kvinta Petilija Cerijala (Quintus
Petillius Cerialis) upuena u sjevernu Galiju i rajnsko germanske provincije radi
sreivanja kaotine situacije, odmetnua lokalnih peregrinskih civitates i tamo
stacioniranih legija i posebno radi uguivanja ustanka Batavaca.
415
Problemi turbulencije u
galskim i rajnsko germanskim provincijama su direktno bili izazvani kaosom IV.
graanskog rata.
5.1 PEGASVS
Do danas poznata izvorna graa navodi izvjesnog Pegasa za legata Dalmacije u toku prvih
godina Vespazijanove vladavine (u periodu od 71. do 74. god. n. e.). U doba flavijevske
dinastije je poznat Lucius Plotius Pegasus, koji je bio istaknuti rimski pravnik, sljedbenik
i uenik Prokula. esto je citiran od niza kasnijih uglednih rimskih pravnika kao to su
Aburnus Valens, Sekst Pomponije (Sextus Pomponius), Gaj (Caius), Emilije Papijan
(Aemilius Papinianus), Julije Paul (Iulius Paulus Prudentissimus) i Enije Ulpijan (Cnaeus
Domitius Annius Ulpianus). Obnaao je i dunost prefekta Grada (praefectus urbi) moda u
periodu cc 78. 86. god. n. e. Njemu se pripisuje i Senatusconsulturn Pegasianum (iz
vremena Vespazijana).
416
FONTES
1. ILJug II, 945
417
Ravni Kotari, Zadar (konkretno mjesto nalaza nepoznato)
415
Ustanike je predvodio batavski voa (sa rimskim graanstvom) Gaj Julije Civilis (Caius Iulius Civilis). Batavci su
ivjeli na podruju dananje june je brzom i uinkovitom akcijom borbene grupe koju je predvodio Cerijal smirena, a
Batavci su pristali na mir pod rimskim uvjetima. O tome v. Tac. Hist. I, 59; 64; II, 27; 66; 69; 97; IV, 12 37; 54 79;
86; V, 14 26.
416
O njemu v. Iuv. IV, 76; Cai. I, 31; II, 254; III, 64; Corpus, Inst. 2, 23, 5, 6, 7; Corpus, Dig. 1, 2, 2, 53; Smith W, 1867,
III:166; PIR, 1897/1898, III:21 22.
417
Wilkes, 1969:444; Isto, 1976:268, br. 25; Imamovi, 1980:54; EDCS : http://oracle-vm.ku-
158
CPETILLIVSFIRM / TRIBMILLEGIIIIF / EXAVCTORITATE /
IMPVESPASIAN /5 IVDEXDATVSA/ TIOPEGASOL/ VESPASIAN
C(aius) Petillius Firm[us] / trib(unus) mil(itum) leg(ionis) IIII F(laviae) [F(elicis???)]
/ ex auctoritate / Imp(eratoris) Vespasian[i] /5 iudex datus a[...] / [...]tio Pegaso
l[eg(ato) pr(o) pr(aetore)] / [Imp(eratoris)] Vespasian[i Aug(usti)] / [
Gaj Petilije Firm, vojni tribun IIII. (4.) legije Flavia (Felix?), je po autoritetu
imperatora Vespazijana odreen za sudiju ... Pegasu, legatu .... Vespazijana
Na ovom natpisu se pojavljuje vojni tribun 4. legije Flavia (vjerojatno je kasnije dobila
nadimak i Felix; nepoznato je da li je na ovom natpisu bila sa navedenim nadimkom ili ne),
koja je u provinciji zamijenila u garnizonskoj slubi XI. legiju C. P. F. Ustvari rije je o
rekonstruiranoj IIII. legija Macedonica (od strane Vespazijana) koja je ranije bila
stacionirana na rajnskoj granici. Vespazijan nije imao mnogo povjerenja u raniju postavu
rajnsko germanske armije (koja je bila dovela Vitelija na princepski tron), pa je nakon
pacifiziranja galsko germanskih provincija izvrio radikalnu reorganizaciju legijskog
sustava na ovom prostoru. U okviru toga je i preimenovana i reorganizirana 4. legija
upuena u novo podruje. Ova legija je stacionirana u Burnumu, a zona odgovornosti je
bila cjelokupna Provincija. Meu njenim pripadnicima dok je bila u slubi u Dalmaciji bio
je i Lucije Javolen Prisk (L. Iavolenus Priscus), koji je za vrijeme vladavine Trajana postao
jedan od najveih rimskih pravnika. Potrebno je navesti da odlazak XI. C.P.F. nije znaio
da je vojska u potpunosti bila napustila Dalmaciju. U njoj su i u ovom intermezzu od
odlaska XI. legije C.P.F. pa do dolaska IIII. legije Flavia (Felix) garnizonirale auksilijarne
kohorte. Auksilijarne jedinice su u Dalmaciji ostale sve do sredine III. st. n. e.
418
Slika 5.1.1
Preuzeto iz Wilkes, 1976:267. fig. 8
Radi oteenosti natpisa, teko je utvrditi
razloge zbog kojih je Gaj Petilije Firm
odabran za sudiju, mogue je rije opet o
reguliranju meanih odnosa na liburnskom
podruju. Nejasna je pozicija Pegasa, za
kojeg bi se i pored fragmentarnosti natpisa
moglo tvrditi da je tadanji legat Dalmacije.
418
O vojnim jedinicima u Dalmaciji v. Mesihovi, 2007:806 - 810
159
5.2 L. FVNISVLANVS VETTONIANVS
U vrijeme vladavine Tita i poetkom vladavine Domicija, legat Provincije je bio Lucije
Funisulan Vetonian.
419
Prije dolaska na legatsku ast u Dalmaciji, Tacit ga spominje kao
komandanta IIII. legije Scythica za vrijeme rata sa Arsakidima, i to u okviru armije Lucija
Cesenija Peta (Lucius Caesennius Paetus) koja je 62. god. n. e. izvela ofanzivni upad u
Jermeniju.
420
Ova operacija je doivjela totalni neuspjeh.
421
FONTES
1. CIL III, 4008.= CIL III, 4013 (p 1746)
422
itarjevo, Velika Gorica kod Zagreba
Andautonia
LFVNISVLANO / LFANIVETTONIANO /
TRIBMILLEGVIVICTQVAES/TORIPROVINCIAESICILIAE /5
TRIBPLEBPRAETLEGLEGIIII /
SCYTHICPRAEFAERARISATVR/NICVRATORIVIAEAEMILIAECOS /
VIIVIREPVLONVMLEGPROPR/ PROVINCDELMATIAEITEM PRO/10VINC
PANNONIAEITEMMOESIAE / SVPERIORISDONATO ... / ............................... /....
BELLODACICOCORONIS IIII / MVRALIVALLARICLASSICAAVREA /
15HASTISPVRIS IIII VEXLISIIII / PATRONO / D D // NEMREGAVGSAC/
IVLVICTORINVS VE / MVNANDCVM SVIS / V S L M
L(ucio) Funisulano / L(uci) f(ilio) Ani(ensi) Vettoniano / trib(uno) mil(itum) leg(ionis) VI
vict(ricis) quaes/tori provinciae Siciliae /5 trib(uno) pleb(is) praet(ori) leg(ato) leg(ionis)
IIII / Scythic(ae) praef(ecto) aerari Satur/ni curatori viae Aemiliae co(n)s(uli) / VIIvir(o)
epulonum leg(ato) pro pr(aetore) / provinc(iae) Delmatiae(!) item pro/10vinc(iae)
Pannoniae item Moesiae / superioris donato [[[ab]]] / [[[Imp(eratore) Domitiano
Aug(usto) Germani]]]/[[[co]]] bello Dacico coronis IIII / murali vallari classica aurea /15
hastis puris IIII vex<il>lis IIII / patrono / d(ecreto) d(ecurionum) // [D(eae)?] Nem(esi)
419
O L. Funisulanu Vetonianu v. PIR, 1897/1898, II:99; Jagenteufel, 1958:31 - 32
420
Tac. Ann. XV, 7
421
Tac. Ann. XV, 7 - 17
422
Jagenteufel, 1958:31; Brunmid, 2005:65 68, br. 125; EDCS : http://oracle-vm.ku-
160
Reg(inae) Aug(ustae) sac(rum) / [-] Iul(ius) Victorinus ve(teranus) / [c(ives)?] mun(icipii)
And(autoniensium) cum suis / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
Luciju Funisulanu Vetonianu iz tribe (plemena op. a.) Aniensis, sinu Lucija, vojnom
tribunu este legije Victrix (Pobjednike), kvestoru provincije Sicilije, plebejskom tribunu,
pretoru, legatu etvrte Skitske legije, prefektu Saturnovog erarija (javne blagajne i arhiva
op. a.) blagajne, staratelju ceste Emilije, konzulu, septemviru epulonu, legatu propretoru
provincije Dalmacije, zatim provincije Panonije i zatim Gornje Mezije nagraenom ... (od
imperatora Domicija Augusta Germanika???) u Dakom ratu etiri (puta op. a.) sa corona
muralis, vallaris, classica, aurea,
423
tri (puta op. a.) sa hasta pura,
424
etiri (puta op. a.) sa
vexillum,
425
patronu po odluci vijea dekuriona.
Boginji Nemezi, Kraljici, Uzvienoj, svetoj, Julije Viktorin veteran graanin
andautanijskog municipija sa svojima zavjet ispunio rado zaslueno.
Ovaj epigrafski spomenik ima dvostrane zapise. Jedan, vjerojatno stariji je posveen
patronu municipija Andautonije, dok je drugi (mlai, uraen naknadno) posveta boginji
Nemezi od strane izvjesnog Julija Viktorina, veterana i stanovnika andautanijskog
municipija. Na starijoj strani se govori o cursus honorum Funisulana. Njegova bogata i
sadrajna vojnika i politika karijera na osnovi ovog natpisa je zapoela sa oficirskim
inom vojnog tribuna este legije, zatim je nastavljena sa kvesturom u provinciji Siciliji, te
plebejskim tribunatom, preturom, zapovjednitvom nad etvrtom legijom, prefektu javne
blagajne i arhive, bio je zaduen za cestu Emiliju, a vrhunac je bio konzulat
426
te
namjesnitvo nad provincijama Dalmacijom, Panonijom i Gornjom Mezijom i to kako
izgleda u sukcesivnom redu. On je bio i lan sveenikog kolegija epulona. U vrijeme
Dakog rata koji je vodio Domicijan
427
Funisulan je dobio itav niz visokih odlikovanja. Po
423
Corona muralis je zlatna kruna ili kruni vijenac od zlata (ukraenim sa prikazima kula i zidina grada) koja se kao
odlikovanje dodjeljivala onom vojniku koji bi se prvi popeo na zid opsjednutog grada i uspjeno tamo postavio znake
svoje armije. Corona vallaris ili corona castrensis je isto zlatna kruna koja je bila ukraena sa palisadama koje se
upotrebljavaju u formiranju odbrambenih fortifikacija, ovo odlikovanje se dodjeljivalo onome koji bi se prvi uspeo na
odbrambene pozicije protivnikog tabora, kampa ili logora. Corona classica ili rostrata se dodjeljivala onom
zapovjedniku koji je ostvario veliku pobjedu na moru. Corona aurea (zlatna kruna) se dodjeljivala onima koji su ubili
neprijatelja u pojedinanoj borbi i drali prostor do kraja bitke.
424
Hasta pura ili hasta donatica je ceremonijalno koplje bez eljeznog vrha koje se kao odlikovanje dodjelivalo
vojnicima.
425
Vexillum je mala srebrna kopija bojnog znaka ili zastave. Isto je rije o odlikovanju.
426
Ime Funisulana se ne pojavljuje u konzulskim listama, pa je teko odrediti koje je to godine on bio konzul (makar i
kao sufekt). Mogue je da je bio konzul prije namjesnitva u Dalmaciji (koje je bilo njegovo prvo provincijsko legatstvo).
Moda je rije o 80. god. n. e., kada se navodi veliki broj konzula sufekta. U listama se kao konzul sufekt za 121. god. n.
e. navodi samo Titus Pomponius Antistianus Funisulanus Vettonianus.
427
Daani su od 84/85. god. n. e. (pod kraljem Durasom i vojskovoom Diurpaneus, koji je i predvodio napad)
uznemiravali stalnim upadima preko Dunava provinciju Meziju, a onda su nanijeli teak poraz provincijskoj armiji, kada
je poginuo i mezijski legat Opije Sabin (Oppius Sabinus). Rimska armija, osobno predvoena Domicijanom i njegovim
161
svemu sudei Funisulan je bio jedna vrlo odgovorna, ozbiljna u svome poslu i prilino
hrabra i sposobna linost. Funisulan je izgleda za vrijeme svojih legatskih dunosti u ilirsko
balkanskim provincijama razvio znaajne veze sa pojedinim lokalnim zajednicama. Pa je
tako bio i patron municipija Andautonije, koji je zahvatao dananje ire zagrebakog
podruje.
Slika 5.2.1
Prva strana
Preuzeto sa http://www.ubi-erat-
lupa.org/imagelink/index.php?Nr=5739
Zanimljivo je da je ova panonska zajednica
dobila municipalni (samim tim i rimsko-
graanski status) prije nego mnoge druge
zajednice u unutranjosti Ilirika. Dijelovi 11.
i 13 reda, te kompletan 12. red namjerno
izbrisani. Gotovo je sigurno da je tu bilo
zabiljeeno ime princepsa Domicijana, za
kojeg je nakon njegovog umorstva 18. IX.
96. god. n. e. proglaena damnatio
memoriae.
pretorijanskim prefektom Kornelijem Fuskom je brzo zapoela snanu protuofanzivu. Trupe pod komandom Fuska su
uspjele da odbace Daane preko dunavske granice sredinom 85. god. n. e. Tada se Domicijan vratio u Rim, kako bi
proslavio svoj drugi trijumf. Meutim, nastavak rata koji je vodio Fusk se pokazao dosta neuspjenim. U toku 86. god. n.
e. Fusk je zapoeo novu ofanzivu, ovaj put na dakoj teritoriji sjeverno od Dunava, koja se zavrila u tekom rimskom
porazu u Prvoj bici kod Tape (Tapae). U bici je Fusk poginuo, potpuno je unitena V. legija Alaudae, a zarobljen je i
bojni znak pretorijanske garde. Pobjednik Diurpaneus je tada preimenovan u Decebal (Hrabri na dakom),a kao
logika posljedica velike pobjede izabran je i za novog kralja.
Poraz je primorao Domicijana da ponovo doe u Meziju. Prvo je preduzeo upravno administrativne i teritorijalne
preinake, pa je nekada jedinstvena provincija Mezija podijeljena na Gornju Meziju (Moesia Superior) i Donju Meziju
(Moesia Inferior). Naredne godine, rimske trupe su izvele ponovnu ofanzivu na dako podruje, pod komandom Tetija
Julijana (Tettius Iulianus) i Decebalove snage su poraene u Drugoj bici kod Tape, koja je predstavljala bitnu strateku
taku na putu prema dakoj prijestolnici Sarmizegetusi.
Meutim, zbog problema na drugim dijelovima dunavskog fronta (posebno u Panoniji gdje je Domicijan poraen od
Markomana), tekoa prilaza dakoj prijestolnici Sarmizegetusi, te posebno radi pobune Lucija Antonija Saturnina
(Lucius Antonius Saturninus), legata provincije Gornje Germanije, Domicijan je pristao na mir 89. god. n. e., koji se tada
smatrao prilino sramnim po Rimsku Dravu i njen autoritet. Daani su vratili sve zarobljenike i obavezali su se formalni
status klijentske drave. Za uzvrat se Domicijan obavezao da poalje inenjere i majstore koji bi pomogli u izgradnji
odbrambenih fortifikacija i bojne maine. Posebna je bila zanimljiva odredba po kojoj se Rimska drava obavezivala da
svake godine Dakiji plaa neku vrstu subvencije od osam miliona sestercija. Ovaj novac, majstore i bojne maine je
sposobni daki kralj Decebal, uz prihode iz dakih zlatnih i srebrnih rudnika (koji su Rimljanima ve zapeli za oko),
odlino koristio za jaanje svoje pozicije i dodatno utvrivanje. O Dakom ratu za vrijeme Domicijana v. Cass. Dio
epitome 6-7 knjige LXVII; Svet. Domit. 6. Pobunu Antonija Saturnina je uspjeno i brzo uguio vojskovoa Trajan. Svet.
Domit. 6-7; Cass. Dio epitome 11 knjige LXVII; Sex. Aur. Vic. 11.
162
Slika 5.2.2
Zadnja strana
Preuzeto sa http://www.ubi-erat-lupa.org/imagelink/index.php?Nr=5739&Img=1
163
2. CIL XI, 571 = AE 1946, 205 = AE 1992, 602
428
Forlimpopoli / Forum Popilii, Aemilia, Italija
[L(ucius) Funisulanu]s L(uci) f(ilius) A[n]i(ensis) Vettonianus co(n)s(ul) / [VIIvir
epulonum s]odalis Aug(ustalis) proco(n)s(ul) provinc(iae) A[f]ricae / [leg(atus) Aug(usti)
pr(o) pr(aetore) provi]nc(iae) Delmatiae item provinc(iae) Pannoniae / [item Moesiae
sup]er(ioris) curator aquarum curator viae Ae[m(iliae)] praet(or) /5 [tr(ibunus) pl(ebis)
praef(ectus) aera]ri quaes[t(or) prov(inciae) Sic(iliae) t]rib(unus) mil(itum) leg(ionis) VI
victr(icis) IIIv[ir monetalis............)] / [....?
Luciju Funisulanu Vetonianu iz tribe (plemena op. a.) Aniensis, sinu Lucija, konzulu,
septemviru epulonu. lanu (kolegija op. a.) Augustalija, prokonzulu provincije Afrike,
legatu propretoru provincije Dalmacije, zatim Panonije, zatim Gornje Mezije, staratelju
vodovoda, staratelju ceste Emilije, pretoru, plebejskom tribunu, prefektu javne blagajne,
kvestoru provincije Sicilije, este legije Victrix (Pobjednike), triumviru novara....
I ova epigrafski spomenik govori o karijeri Funisulana, meutim on navodi neke nove
njegove dunosti u odnosu na spomenik iz Andautonije, kao to su lan kolegija
Augustalija, prokonzul provincije Afrike, staratelj vodovoda i triumvir monetalis (jedan od
trojice funkcionera koji su bili zadueni za nadzor nad kovanjem novca). Sudei po nizu
dunosti i poasti koje je obnaao i uivao u ilirsko balkanske provincije su se kao
namjesnici i u flavijevskom sustavu slale osobe iz najvieg reda rimske sredinje politike.
To odaje i u to vrijeme njihovu veliku vanost, za razliku od npr. prokuratorskih provincija
kao to je Judeja. I na ovom natpisu, kao i na onom iz Andautonije, ime Provincije se vie
ne navodi u ilirskom obliku (Illyricum), nego kao Dalmacija (Dalmatia). Izgleda da se
imenska transformacija iz ilirskog u dalmatinsko ime zavrila otprilike za vrijeme
Flavijevaca.
3. ILJug II, 647
429
Kosijerevo, Bilea
FVNISVLANVS VET /.... NIANVS LEG PR PR /.... NTEM ET TERMINOS /... NOVARI
IVS..IT PER/5 TCASIVM FRONTON / O LEGIIII FFIN /.... DO VESI.O CN / SC D L
M
428
Jagenteufel, 1958:31; Aurigemma, 1940:17-18; fig. 9; EDCS : http://oracle-vm.ku-
429
Sergejevski, 1964:93 95; Bojanovski 1977:92, sl. 11; Imamovi, 1980:33 -34, br. 3; ai, 2011:164 166; EDCS :
164
[L](ucius) Funisulanus Vet(o)/nianus leg(atus) pr(o) pr[aet(ore)] / [po]ntem et terminos
[re]/novari ius(s)it per /5 T(itum) Cas(s)ium Frontonem / o(ptionem) leg(ionis) IIII
F(laviae) F(elicis) in / [fun]do Vesi(i)o C(ura)n(te) / SC(riptoream)) D(---) L(---) V(ilico?)
Lucije Funisulan Vetonian, legat propretore, naredio je obnovu mosta i mea preko Tita
Kasina Frontona, optija (zamjenik centuriona) III. legije Flavia Felix prema Vesiju Kuranteu
zapisano.....
Slika 5.2.3
Preuzeto iz Bojanovskog, 1977:92, sl. 11
Ovaj meani natpis ponovo spominje
IIII. legiju, sada pod punim nazivom
Flavia Felix i jednog njenog oficira koji je
zaduen za obnovu mosta i mee. Sudei
po ovom natpisu provincijska legatska
vlast je i u flavijevskom sustavu bila
odgovorna za infrastrukturu Provincije.
4. CIL XVI, 30 = CIL III, p 1963 (vojnika diploma)
430
Bad Deutsch-Altenburg / Carnuntum
Imp(erator) Caesar divi Vespasiani f(ilius) Domitianus / Augustus Germanicus pontifex
maximus / tribunic(ia) potestat(e) III imp(erator) VII p(ater) p(atriae) co(n)s(ul) X /
equitibus et peditibus qui militant in alis /5 quinque et cohortibus decem et tribus quae /
appellantur I civium Romanorum et I et II / Arvacorum et Frontoniana et Siliana / et I
Noricorum et I Britannica et I Mon/tanorum et I Lusitanorum et I et I et II /10 Alpinorum et
II Hispanorum et III Thracum / et V Gallorum et V Callaecorum Lucensi/um et VI Thracum
et VIII Raetorum et / sunt in Panno(nia) sub L(ucio) Funisulano Vet/toniano qui quina et
vicena stipendia aut /15 plura meruerant quorum nomina sub/scripta sunt ipsis liberis
430
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en. O vojnikim diplomama (diplomata militaria) v.
Matijai, 2002:157 - 161
165
posterisque eorum / civitatem dedit et conubium cum uxoribus / quas tunc habuissent cum
est civitas iis data / aut si qui caelibes essent cum iis quas postea /20 duxissent dumtaxat
singuli singulas / a(nte) d(iem) III Nonas Sept(embres) / C(aio) Tullio Capitone
Pomponiano Plotio Firmo / C(aio) Cornelio Gallicano co(n)s(ulibus) / cohort(is) I
Montanorum cui prae(e)st /25 Nipius Aquila / pediti / Dasio Dasentis f(ilio) Dalmat(ae) /
descriptum et recognitum ex tabula aenea / quae fixa est Romae in Capitolio post
the/30sarium veterem // (signum) P(ubli) Atini Rufi / (signum) Q(uinti) Muci Augustalis /
(signum) C(ai) Lucreti Modesti / (signum) C(ai) Iuli Modesti /5 (signum) C(ai) Iuli
Clementis /(signum) L(uci) Sesti Maximi / (signum) Q(uinti) Iuni Syllae / (signum) P(ubli)
Corneli Verecundi
Imperator Cezar, sin boanskog Vespazijana, Domicijan August Germanik, vrhovni
svecenik, tribunske moi tri (puta op. a.), imperator sedam (puta op. a.), otac domovine,
konzul deset (puta op. a.) konjanicima i pjeadincima koji su se borili u pet ala i deset
kohorti i tri koje se zovu I. Rimskih graana i I. i II. Arvakorumska i Frontiana i Siliana i I.
Norika i I. Britanska i I. Planinska i I. Luzitanska i I. i I. i II. Alpska i II. panska i III.
Traka i V. Galska i V. Galicijska Lucensijska i VI. Traka i VIII. Retska koje su u
Panoniji pod Lucijem Funisulanom Vetonijanom koji su odsluili 25 stipendija (godina
slube op. a.) ili vie, ija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje
graanstvo i pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali i graanstvo njoj se
daje ili ako su bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom.
Tri dana prije septembarskih nona, za konzula Gaja Tulija Kapitona Pomponijana Plotija
Firma i Gaja Kornelija Galikana, I. Planinske kohorte pod zapovjednitvom Nipija Akvile,
pjeadincu Dasiju sinu Dasentisa Delmati. Prepisano i provjereno sa bakrene ploe koja je
privrena u Rimu, na Kapitolu, nakon starih koija.
431
// (peat) Publija Atina Rufija,
(peat) Kvinta Mucija Augustala, (peat) Gaja Lukrecija Modesta, (peat) Gaja Julija
Modesta, (peat) Gaja Julija Klementisa, (peat) Lucija Sesta Maksima, (peat) Kvinta
Junija Sila, (peat) Publija Kornelija Verekunda (svjedoci op. a.)
Ova vojnika diploma se datira 3. IX. 84. god. n. e., i potvruje prisustvo velikog broja
auksilijarnih jedinica pod zapovjednitvom Funisulana.
431
Vjerojatno je rije o zgradi na Kapitolu u kojoj su se nalazile koije (tensae) u kojima su statue bogova bile voene u
procesijama.
166
Slika 5.2.4
Preuzeto sa http://www1.ku-eichstaett.de/epigr/uah-bilder.php?bild=$CIL_16_00030.jpg
5. CIL XVI, 31 = CIL III, p 855 (p 1964) (vojnika diploma)
432
Belegh, Pannonia
Imp(erator) Caesar divi Vespasiani f(ilius) Domitianus / Augustus Germanicus pontifex
maximus / tribunic(ia) potestat(e) IIII imp(erator) VIIII co(n)s(ul) XI / censoria potestat(e)
p(ater) p(atriae) /5 iis qui militaverunt equites et pedites in alis / sex et cohortibus decem et
quinque quae ap/pellantur I civium Romanorum et I et II / Arvacorum et Frontoniana et
432
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
167
Praetoria / et Siliana et I et I Montanorum et I Norico/10rum et I Britannica milliaria
433
et I
Britto/num milliaria et I et I Alpinorum et I Lu/sitanorum et II Asturum et Callaecorum
Lucensi/um et V Gallorum et VI Thracum et VII Breuco/rum et VIII Raetorum et sunt in
Pannonia /15 sub L(ucio) Funisulano Vettoniano quinis et / vicenis pluribusve stipendiis
emeritis / dimissis honesta missione quorum nomina / subscripta sunt ipsis liberis
posterisque eo/rum civitatem dedit et conubium cum uxori/20bus quas tunc habuissent cum
est civitas iis / data aut si qui caelibes essent cum iis quas pos/tea duxissent dumtaxat
singuli singulas / Nonis Septembr(ibus) / D(ecimo) Aburio Basso Q(uinto) Iulio Balbo
co(n)s(ulibus) /25 cohort(is) I Lusitanorum cui prae(e)st / C(aius) Cisso C(ai) f(ilius)
Ste(llatina) Honoratus / ex pedite / Frontoni Sceni f(ilio) Iaso / descriptum et recognitum
ex tabula aenea quae /30 fixa est Romae in Capitolio in basi columnae parte / posteriore
quae est secundum Iovem Africum // (signum) C(ai) Iuli Longini / (signum) Q(uinti) Caecili
Victoris / (signum) C(ai) Iuli Valentis / (signum) Sex(ti) Elei Pudentis /5 (signum) P(ubli)
Valeri Rufi / (signum) L(uci) Caecili Flacci / (signum) C(ai) Iuli Severi
svecenik, tribunske moi etiri (puta op. a.), imperator devet (puta op. a.), konzul jedanaest
(puta op. a.), cenzorske vlasti, otac domovine, onima koji su vojevali kao konjanici i
pjeadinci u est ala i kohorti deset i pet koje se zovu I. Rimskih graana i I. i II.
Arvakorumska i Frontiana i Pretorijana i Siliana i I. i I. Planinska i I. Norika i I. Britanska
duplirana i I. Britonska duplirana i I. i II. Alpska i I. Luzitanska i II. Asturska i Galicijska
Lucenijska i V. Galska i VI. Traka i VII. Breuka i VIII. Retska koje su u Panoniji pod
Lucijem Funisulanom Vetonijanom 25 i vie stipendija (godina slube op. a.) odsluili, i
asno su otputeni, ija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje graanstvo i
pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali i graanstvo njoj se daje ili ako su
bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom. Za
septembarskih Nona za konzula Decima Aburija Bada i Kvinta Julija Balba, I. Luzitanske
kohorte pod zapovjednitvom Gaja Cisa Stelatina Honorata sina Gaja, pjeadincu Frontonu
Jasu, sinu Skena. Prepisano i provjereno sa bakrene ploe koja je privrena u Rimu, na
Kapitolu, u bazi potonjeg dijela kolumne prema Afrikom Jupiteru. // (peat) Gaja Julija
Longina, (peat) Kvinta Cecilija Viktora, (peat) Gaja Julija Valenta, (peat) Seksta Eleja
Pudenta, (peat) Publija Valerija Rufa, (peat) Lucija Cecilija Flaka, (peat) Gaja Julija
Severa (svjedoci op. a.).
Ova vojnika diploma se datira 5. IX. 85. god. n. e. I na osnovi nje i one prethodne diplome
Funisulan je bio legat Panonije sigurno u periodu od septembra 84. do septembra 85. god.
433
Nakon 80. god. n. e. jedan dio auksilijarnih kohorti e biti oznaen i kao milliaria (po emu su imale 1000 pripadnika;
odnosno imale su uduplanu teorijsku i oficijelnu brojnost obine kohorte), meutim rijetko su dostizale tu predvienu
cifru.
168
n. e. Naravno, vjerojatno je njegovo legatstvo obuhvatalo i razdoblja prije i poslije
navedenih datuma. Po tome je njegovo namjesnitvo u Dalmaciji sigurno zavrilo do ljeta
84. god. n. e. Na mjesto legata Gornje Mezije je doao sigurno vezano sa Dakim ratom,
odnosno nakon pogibije Opija Sabina. Velika koncentracija auksilijarnih jedinica u
Panoniji je vjerojatno rezultat zategnute situacije na dunavskoj granici, koju su ugroavali
ne samo Daani, nego i Markomani i Sarmati.
6. CIL XIV, 4016 = = CIL 15, 7460 (vodovodna cijev)
434
Casale Cesarina / Ficulea
L(uci) Funisu(lani) Vettoniani
5.3 QVINTVS POMPONIVS RVFVS
Jo jedna znaajna osoba iz vrha rimske politike je upravljala Dalmacijom u posljednjoj
deceniji flavijevskog sustava. Rije je o Kvintu Pomponiju Rufu.
435
FONTES
1. CIL VIII, 13 (p 979) = AE 1948, 3 = AE 1952, +104 = AE 1962, 34
436
Al Khums, Leptis Magna
Q POMPONIVS RVFVS COS PONTSODAL FLACVR OPER PVBLICOR LEG
AVG / PROPR PROVINC OESIAE DALMAT HISPLEG LEG V PRAEORAEMARIT
HISPAN CITER GALLIA / N RBON BELLO QV IMP G LBA PRO GESSITPROCOS
PROVINC AFRICAE PER LASINIVM RV / RO
Q(uintus) Pomponius Rufus co(n)s(ul) pont(ifex) sodal(is) Fla(vialis) cur(ator) oper(um)
publicor(um) leg(atus) Aug(usti) / pro pr(aetore) provinc(iarum) [M]oesiae Dalmat(iae)
Hisp(aniae) leg(atus) leg(ionis) V prae(fectus) orae marit(imae) Hispan(iae) citer(ioris)
Gallia[e] / N[a]rbon(ensis) bello qu[od] Imp(erator) G[a]lba pro [re p(ublica)] gessit
proco(n)s(ul) provinc(iae) Africae per L(ucium) Asinium Ru[fum] / [leg(atum) p]ro
[pr(aetore)...
434
435
O njemu v. Jagenteufel, 1958:32 34; Wilkes, 1969:445
436
169
Kvint Pomponije Ruf, konzul, pontifik, lan (kolegija op. a.) Flavijala
437
, staratelj javnih
radova,
438
legat Augusta propretor provincija Mezije, Dalmacije, Hispanije (vjerojatno
Tarraconensis op. a.), zapovjednik V. legije, prefekt obale Blie Hispanije i Narbonske
Galije u ratu koji je imperator Galba vodio za dravu, prokonzul provincije Afrike preko
Lucija Azinija Rufa, legata propretora.
Ovaj epigrafski spomenik daje spisak funkcija i slubi Kvinta Pomponija Rufa, koji isto
pokazuje da je rije o vrlo istaknutoj osobi flavijevskog sustava. Spisak nije dat
kronolokim redom obnaanja dunosti, nego po njihovom znaenju pa se na poetku
nalazi konzulska funkcija iz 95. god. n. e., a pri kraju njegovo uee u Galbinom pokretu
protiv Nerona 68. god. n. e.
439
Slika 5.3.1
Desna strana spomenika
Preuzeto sa http://irt.kcl.ac.uk/irt2009/IRT537.html
437
Rije je kolegiju sveenika Flavijala, koji je iskazivao jednu od verzija carskog kulta, ovaj put usmjerenu prema
Flavijevcima.
438
Pred kraj svoga ivota August je kreirao funkciju curatores operum publicorum, koja je bila obnaana od dvojice
senatora kolega, uglavnom pretorskog ranga, ali povremeno i konzularnog ranga. Njihov zadatak je bio da se upravljaju
procesom odravanja javnih objekata. Ponekad je jedan bio zaduen za opera publica, a drugi za aedes sacrae. Robinson,
2003:46
439
Rije je o sustavu po kojem se na dnu natpisa, odmah iznad imena ili naziva dedikanta, nalaze one dunosti, slube i
institucije koje su na dnu rimskog oficijelnog cursus honorum, bez obzira na to kolika je njihova stvarna mo jer se u
ovom sluaju gleda samo na njihov tradicionalni ugled. Na vrhu se uvijek nailazi na konzulat. Iako naelno liste dunosti
na natpisima nisu kronoloki poredani, iz injenice da su Rimljani u svome napredovanju slijedili propisani cursus
honorum, ove liste naelno ili bar u okvirnim crtama daju i kronoloki pregled napredovanja pojedinca na hijerarhijskoj
ljestvici Rimske drave.
170
Slika 5.3.2
Lijeva strana spomenika
Preuzeto sa http://irt.kcl.ac.uk/irt2009/IRT537.html
2. CIL XVI, 38 (p 215) = CIL III, p 859 (p 1966) = CIL XII, *74 (vojnika diploma)
440
Salona
Imp(erator) Caesar divi Vespasiani f(ilius) Domitia/nus Augustus Germanicus pontifex
ma/ximus tribunic(ia) potestat(e) XII imp(erator) XXII co(n)s(ul) XVI / censor perpetuus
pater patriae /5 peditibus et equitibus qui militant in co/horte III Alpinorum et in VIII
Volun/tariorum civium Romanorum qui / peregrinae condicionis probati erant / et sunt in
Delmatia sub Q(uinto) Pomponio / Rufo qui quina et vicena stipendia /10 aut plura
meruerunt item dimisso / honesta missione emeritis stipen/diis quorum nomina subscripta /
sunt ipsis liberis posterisque eorum / civitatem dedit et conubium cum /15 uxoribus quas
tunc habuissent / cum est civitas iis data aut si qui caeli/bes essent cum iis quas postea
duxis/sent dumtaxat singuli singulas / a(nte) d(iem) III Idus Iulias /20 M(arco) Lollio
Paul(l)ino Valerio Asiatico Saturnino / C(aio) Antio Iulio Quadrato co(n)s(ulibus) /
cohort(is) III Alpinorum cui prae(e)st / C(aius) Vibius Maximus / pediti /25 Veneto Diti
f(ilio) Davers(o) / et Madenae Plarentis filiae uxori eius Deramist(ae) / et Gaio f(ilio) eius /
descriptum et recognitum ex tabula / aenea quae fixa est Romae in muro /30 post templum
divi Aug(usti) ad Minervam // (signum) A(uli) Volumni Expectati / (signum) Q(uinti) Orfi
Cupiti / (signum) Cn(aei) Egnati Vitalis / (signum) Sex(ti) Manli Cinnami /5 (signum)
L(uci) Pulli Sperati / (signum) P(ubli) Atini Amermni / (signum) L(uci) Pulli Verecundi
svecenik, tribunske moi dvanaest (puta op. a.), imperator dvadesetdva (puta op. a.), konzul
esnaest (puta op. a.), trajni cenzor, pjeadincima i konjanicima koji su se borili u III.
Alpskoj kohorti i u VIII. Dobrovoljakoj rimskih graana koji u statusu peregrina bijahu i
su pod Kvintom Pomponijem Rufom koji su 25 i vie stipendija (godina slube op. a.)
odsluili, i asno su otputeni, ija imena su dole potpisana, njima, djeci i potomcima daje
440
Jagenteufel, 1958:32 33; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
171
graanstvo i pravo zakonitog braka sa suprugama koje su tada imali i graanstvo njoj se
daje ili ako su bili samci sa onima koje su poslije doveli, naravno pojedini sa pojedinom.
Tri dana prije julijskih ida, za konzula Marka Lolija Paulina Valerije Azijatika Saturnina i
Gaja Antija Julija Kvadrata, III. Alpske kohorte pod zapovjednitvom Gaja Vibija
Maksima, pjeadincu Venetu, sinu Ditija, Daorsu i njegovoj supruzi Madeni, keri Plarenta
Deramista i Gaju njihovom sinu. Prepisano i provjereno sa bakrene ploe koja je
privrena u Rimu, na zidu nakon hrama boanskog Augusta i Minerve // (peat) Aula
Volumnija Ekspektata, (peat) Kvinta Orfija Kupita, (peat) Gneja Egnacija Vitala, (peat)
Sektija Manlija Kinama, (peat) Lucija Pulija Sperata, (peat) Publija Atina Amermna,
(peat) Lucija Pulija Verekunda (svjedoci op. a.).
Ova vojnika diploma se datira u 13. VII. 94. god. n. e., pa je Kvint Pomponije Ruf gotovo
sigurno bio legat Dalmacije u toku 94. god. n. e. Ve sljedee 95. god. n. e., u periodu
septembar decembar Pomponije Ruf je bio konzul sufekt. Za razliku od prethodnih
vojnikih diploma sa Funisulanom, ova izdata u Saloni odaje na svome zapisu znatno
manje auksilijarnih kohorti. Ovo bi potvrivalo da je nesreena i teka situacija na
dunavskoj granici doprinijela prebacivanju veeg dijela trupa iz unutranjosti Balkana na
njegovu sjevernu granicu. Ujedno to ukazuje na stabilnost situacije u provinciji Dalmaciji.
Nije samo smanjen broj auksilijarnih jedinica, nego je prvi put od uspostave augustovske
provincije Ilirik, podruje Gornjeg Ilirika/Dalmacije i oficijelno ostalo bez stalnog
legijskog garnizona. IIII. Flavia Felix je 86. god. n. e. premjetena na dunavsku granicu,
gdje je tada bjesnio teak rat sa Daanima. Tako je provincija Dalmacija ostala bez legija, a
kako izgleda ta je injenica dovela do toga da provincijom upravljaju i oni koji jo nisu bili
stekli rang konzulara. Pomponije Ruf u vremenu svoje uprave Dalmacijom jo uvijek nije
bio konzular, nego je tada najvie po dostignutom inu bio pretor. Meutim, sudei po
narednim legatima koji su bili konzulari, to nee postati ustaljena praksa za provinciju
Dalmaciju.
Namjesnik Mezije i to Donje (Inferior) je sudei po vojnikoj diplomi iz Oltina CIL XVI,
44 = CIL III, p 1971 = AE 1888, 10 bio u septembru 99. god. n. e., ve u vrijeme novog
antoninijanskog sustava i novog princepsa Trajana.
441
441
Imp(erator) Caesar divi Nervae f(ilius) Nerva Traianus / Augustus Germanic(us) pontifex maxi/mus / tribunic(ia)
potestat(e) III co(n)s(ul) II p(ater) p(atriae) /5 equitibus et peditibus qui militant in alis / tribus et cohortibus VI quae
appellantur / Gallorum Flaviana et I Pannoniorum et / II Hispanorum et Arvacorum et I Sugam/brorum veterana et I
Bracaraugusta/10norum et I Hispanorum veterana et II / Mattiacorum et II Gallorum et Ubio/rum et sunt in Moesia
inferiore sub Q(uinto) / Pomponio Rufo item dimissis honesta / missione qui quina et vicena plurave /15 stipendia
meruerunt quorum nomina / subscripta sunt ipsis liberis posterisque / eorum civitatem dedit et conubium cum / uxoribus
quas tunc habuissent cum est / civitas iis data aut si qui caelibes essent /20 cum iis quas postea duxissent dumta/xat
singuli singulas / a(nte) d(iem) XVIIII K(alendas) Septembr(es) / Q(uinto) Fabio Barbaro / A(ulo) Caecilio Faustino
172
5.4 CAIVS CILNIVS PROCVLVS
Na prijelazu iz flavijevskog u novi, antoninijanski sustav provincijom Dalmacijom je
upravljao Gaj Cilnije Prokul, konzul sufekt za 87. god. n. e. (u periodu septembar -
decembar) zajedno sa Lucijem Neratijem Priskom (L. Neratius Priscus), i konzul sufekt za
100. god. n. e. (u periodu mart - april).
442
Prokul je pripadao uglednom gensu etrurskog
porijekla iz Arecija (Arretium).
443
FONTES
1. CIL XI, 1833 = AE 1926, 123 = AE 1987, 392
444
S. Maria in Gradi, Arezzo, Arretium, Etruria
C CILNIO C F M PROCVL / ITEM PROVIN DALMATIAE C / IIII ARGENTE
CORONA MV / HADRIANI AV G EIVSD PRO / 5 VINCIA D
C(aio) Cilnio C(ai) f(ilio) [Po]m(ptina) Procul[o leg(ato) divi Traiani Parth(ici) pro
praet(ore) provinc(iae) Moesiae sup(erioris)] / item provin[c(iae)] Dalmatiae c[o(n)s(uli)
donis militaribus ab eodem donato hastis IIII puris vexillis] / IIII argente[is] corona
mu[rali vallari classica aurea comiti divi Traiani et Imp(eratoris) Caesaris] / Hadriani
Au[g(usti) le]g(ato) eiusd(em) pro [praetore exercitus qui missus est ad tumultus
Sarmatarum in] /5 [pro]vincia D[acia comprimendos patrono col(oniae) d(ecreto)
d(ecurionum)]
Gaju Cilniju Prokulu, iz tribe (plemena op. a.) Pomptina, sinu Gaja, legatu propretoru
boanskog Trajana Partskog provincije Gornje Mezije, pa provincije Dalmacije, konzulu,
vojne darove od istog darovane etiri (puta op. a.) sa hasta pura, etiri (puta op. a.) sa
srebrnim vexillum, sa corona muralis, vallaris, classica, aurea od boanskog Trajana i
Imperatora Cezara Hadrijana Augusta isto legatu propretoru koji je poslan sa vojskom
suzbio pobunjene Sarmate u provinciji Dakiji, patronu kolonije po odluci vijea
dekuriona.
co(n)s(ulibus) /25 cohort(is) II Gallorum cui prae(e)st / Visulanius Crescens / pediti / M(arco) Antonio M(arci) f(ilio)
Rufo Abretten(o) / et Marco f(ilio) eius /30 descriptum et recognitum ex tabula ae/nea quae fixa est Romae in muro post /
templum divi Aug(usti) ad Minervam.
442
Jagenteufel, 1958:34 - 35
443
O Cilnijima v. Smith W, 1867, I:748; Mnzer - Groag, 1899, PWRE, III. 2, col. 2545 - 2546
444
173
I ovaj legat je zabiljeen na vojnikoj diplomi i to CIL XVI, 46 = AE 1912, 128 iz Siscije.
Na navedenoj vojnikoj diplomi se Cilnije Prokul navodi kao legat Gornje Mezije i to u
maju 100. god. n. e. Sigurno je zavrio legatsku dunost u Dalmaciji prije marta 100. god.
n. e., kada je izabran za konzula sufekta, a kada je u aprilu zavrio tu dunost otiao je za
namjesnika Gornje Mezije.
Po J. Wilkesu (1969, 445) on je bio namjesnik provincije Dalmacije, prije nego to je
postao legat Gornje Mezije, i to u periodu 95. 98. god. n. e. Po A. Jagenteufel rije je
periodu 96. 98. god. n. e. Flavijevski sustav je oboren zavjerom i umorstvom Domicijana,
o emu prilino detaljan izvjetaj daje Svetonije.
445
Umorstvo Domicijana je izazvalo
veliko oduevljenje Senata koji je proglasio damnatio memoriae za njega.
446
Po Fasti
Ostienses, Senat je istog dana kada se desilo umorstvo izabrao iskusnog i starijeg Marka
Kokeja Nervu za novog princepsa. Meutim, pretorijanska garda i vojska su bile
nezadovoljne umorstvom Domicijana, i nesporazumi pretorijanaca sa novim reimom su
eruptirali u oktobru 97. god. n. e. kada su pretorijanci predvoeni Kasperijem Elijanom
(Casperius Aelianus) otvoreno pobunili i prisilli Nervu da se dozvoli kanjavanje onih koji
su umijeani u atentat na Domicijana. Novi reim se naao na ivici gubitka autoriteta i
rjeenje je pronaeno u adopciji Trajana, proslavljenog i popularnog zapovjednika armija
na rajnskoj granici. Time je osnaena pozicija novog sustava. I kada je Nerva umro
prirodnom smru 27. I. 98. god. n. e., Trajan je postao novi princeps i ostao do svoje smrti
117. god. n. e.
447
445
Svet. Domit. 15 - 17
446
Svet. Domit. 23
447
O ovim zbivanjima v. Cass. Dio epitome 1-5 knjige LXVIII; SHA, Hadrian, 2, 3 - 6
174
6. Legati Dalmacije za vrijeme Antonina
Nova dinastija Antonina po svojoj strukturi i nainu funkcioniranja je u potpunosti
razliita u odnosu na familijarne dinastije Julijevaca Klaudijevaca i Flavijevaca. Ona
predstavlja logiku razvojnu fazu uprave nad Rimskom Drave. Nakon Julijevaca
Klaudijevaca koji su svi pripadali jednoj vladarskoj familiji i reprezent su stare rimske
nobilske aristokratije, Flavijevaca koji su poticali iz reda municipalnog italskog sloja i koji
su svoju vlast zasnivali na isto familijarno biolokom odreenju (oca su naslijedila dva
sina) dolazi niz princepsa koji potiu iz zapadnih provincija i iji izbor se odvija na naelu
izabranog adoptiranja (izuzev u sluaju posljednjeg princepsa iz reda Antonina). Vladavina
dinastije Antonina je i vrijeme kada Rimska drava doivljava svoj vrhunac i
teritorijalnog opsega (posljednje dvije godine Trajanove vladavine i ivota) i kulturnog
razvitka. Odnos prema provincijama se zasniva na stvaranju takvog ambijenta da se one
osjeaju kao sastavni dio Drave, a ne kao pridruene oblasti koje slue kao prostor
kolonijalne eksploatacije. To je naravno obiljeeno i ubrzavanjem i irenjem procesa
romanizacije i dodjele rimskog graanstva. Dodjela rimskog graanstva za vrijeme
Trajana, Hadrijana te Antonina Pija, Marka Aurelija i Komoda je zahvatila sve oblasti
provincije Dalmacije i mnogi novi Rimljani su bili nosioci ulpijevskog, elijevskog ili
aurelijevskog gentilnog imena. Moglo bi se rei da je ubjedljivo najvei dio domorodake
elite primio rimsko graanstvo upravo u toku II. st. n. e. To je sa sobom povlailo i proces
prerastanja peregrinske civitates organizacije u municipalnu strukturu. Poradi veeg broja
peregrinskih civitates, njihovih neujednaenih pozicija u odnosu na dravni i provincijski
nivo vlasti, taj proces se odvijao postupno, zavisno od politike, interesa i potreba Dravne
vlasti, pa i nagraivanja pojedinih zajednica. Dostupna izvorna graa jo uvijek ne nudi
dovoljno materijala kako bi taj proces bio osvjetljen, pa se jo uvijek ne moe preciznije
odgovoriti kada su peregrinske civitates nestale i kada je itava provincija bila ustrojena po
municipalnom naelu.
Dodatni problem sa detektiranjem provincijskih namjesnika u vrijeme dinastije Antonina
i analizom njihovog prisustva i djelovanja u Dalmaciji predstavlja injenica da vezano za
njih raspolaemo sa znatno manje materijala i izvorne grae nego to je to sluaj sa
namjesnicima iz vremena Julijevaca Klaudijevaca i Flavijevaca. Pojedini dijelove te
izvorne grae su i fragmentarne prirode, to dodatno doprinosi oteavanju rada na
175
provincijskom namjesnitvu u doba Antonina, te snanijem izraavanju formi pekulacija i
pretpostavki. Zato i postoji toliko nedoumica i kontroverzi vezano za listu provincijskih
namjesnika u II. st. n. e. Liste namjesnika u doba Antonina, posebno vezano za vrijeme
vladavine Marka Aurelija i njegovih suvladara Lucija Vera i Komoda, kod A. Jagenteufela
i J. Wilkesa pokazuju niz meusobnih kronolokih nepodudarnosti.
6.1 MARCVS MARCIVS MACER
Relativno je nejasno ta se deavalo na namjesnikoj poziciji nakon Gaja Cilnija Prokula.
Moda je sljedei legat Dalmacije bio Marko Marcije Macer
448
(konzul sufekt za 100. god.
n. e. i to u periodu mart april).
449
Interesantno je da je bio konzul zajedno sa kolegom
Gajom Cilnijem Prokulom, prethodnim legatom Dalmacije. Cilnije Prokul je nakon
konzulske dunosti osvjedoen kao legat Gornje Mezije, pa je logiki pomisliti da je i
Macer vie manje istovremeno imenovan i za legata Dalmacije, te da je tu dunost
obnaao od druge polovice 100. god. n. e.
Jedini spomen o njegovom dolasku u Dalmaciju prua Marcijal (X, LXXVIII) u jednoj od
svojih poema. Marcijal titulira Macera kao rektora (rector). Inae nastanak X. knjige
Epigrama se datira izmeu 95. i 98. god. n. e. Provinciju kojom ide da upravlja Marcije
Macer, Marcijal naziva zlatonosnom zemljom.
Ibis litoreas, Macer, Salonas,
Ibit rara fides amorque recti
Et quae, cum comitem trahit pudorem,
Semper pauperior redit potestas:
Felix auriferae colone terrae, 5
Rectorem vacuo sinu remittes
Optabisque moras, et exeuntem
Udo Dalmata gaudio sequeris.
448
Rije je moda o sinu Marcija Macera, koji je u vrijeme princepsa Klaudija i Nerona ostvario znaajnu vojnu i
politiko dunosniku karijeru (ali nije bio konzul), ukljuujui namjesnike dunosti u Makedoniji i Ahaji. PIR,
1897/1898, II:350; CIL XI, 1835. Za vrijeme IV. rimskog graanskog rata bio je zapovjednik gladijatora i jednog odreda
iz Ravenske flote u Otonovoj armiji za vrijeme IV. rimskog graanskog rata 69. god. n. e. (Tac. Hist. II, 23; 35 36; 71).
Smith W, 1867, II:884; PIR, 1897/1898, II:350; F. Miltner, 1930, PWRE, XIV. 2, col. 2023 2024.
449
A. Jagenteufel u svome popisu namjesnika Dalmacije uope ne spominje Macera. Wilkes (1969:445) pogreno smatra
da He cannot be identified readily with any known Macer of the period, pozivajui se na R. Syme, Gnomon, 31 (1959),
515.
176
Nos Celtas, Macer, et truces Hiberos
Cum desiderio tui petemus. 10
Sed quaecumque tamen feretur illinc
Piscosi calamo Tagi notata,
Macrum pagina nostra nominabit:
Sic inter veteres legar poetas,
Nec multos mihi praeferas priores, 15
Uno sed tibi sim minor Catullo.
Wilkes (1969:445 - 446) kao sljedeeg legata navodi Gaja Minicija Fundana (Caius
Minicius Fundanus), konzula sufekta za 107. god. n. e. (u periodu maj august zajedno sa
kolegom Vetenijem Severom/T. Vettennius Severus).
450
J. Wilkes se uvjetno poziva na
epigrafski spomenik ILJug III, 1627 iz Gromila kod ipova. Meutim, na sauvanom
dijelu natpisu se uope ne navodi da je Gaj Minicije Fundan legat Dalmacije.
451
CMINICIO / LFILIOPAP/ FVNDANO VII/ VIREPVLONVMTRIB /5 LEG VII
FVLMINATAE/ QVAESTORITRIBVNO / EBIS PRAETORILEG / POLLINARIS /
PIAE /10 VR
C(aio) Minicio / L(ucii) filio Pap(iria) / Fundano VII/vir(o) epulonum trib(uno) /5
leg(ionis) VII (= XII) Fulminatae / quaestori tribuno / [pl]ebis praetori leg(ato) /
[leg(ionis) XV A]pollinaris / [---]piae[---] /10 [fidelis ---c]ur[atori
Nejasno je u kojem se kontekstu nalazi spomenut Gaj Minicije Fundan i radi ega mu se
podie spomenik u okolici dananjeg ipova. Moda je bio patron odreene lokalne
zajednice ili familije. Poto se na sauvanom dijelu spomenika ne spominje i njegova
konzulska dunost, epigrafski spomenik je bio podignut prije proljea 107. god. n. e. Gaj
Minicije Fundan je bio i prijatelj Plinija Mlaeg i Plutarha,
452
a vjerojatno nakon konzulata
je bio i prokonzul Azije.
450
Smith W, 1867, II:1090 njegovu konzulsku dunost datira u 103. god. n. e., i na neki nain ga povezuje sa istoimenom
osobom iju dunost konzula sufekta datira u 51. god. n. e. Sigurno nije rije o vezi otac sin, jer praenomen oca Gaja
Minicija Fundana (konzula sufekta za 107. god. n. e.) je bio Lucije. A. Jagenteufel u svome popisu namjesnika Dalmacije
isto uope ne spominje Fundana kao legata Dalmacije.
451
O ovom epigrafskom spomeniku v. Mesihovi, 2011 A:328; EDCS : http://oracle-vm.ku-
452
O njemu v. PIR, 1897/1898, II:377. Spominje se i na natpisu CIL VI, 630 (p 3757) iz Rima.
177
Prva decenija II. st. n. e. je predstavljala i vrhunac rjeavanja Dakog problema na
dunavskoj granici. Domicijanov rat je direktno naslijedio princeps Trajan, ali za razliku od
njega iskusni vojskovoa je odluio da na njega stavi konanu taku i to potinjavanjem
Dakije. Nisu samo strateki razlozi rjeavanja nestabilnosti i dake opasnosti na srednjem i
posebno donjem Dunavu vodili tadanji rimski dravni i vojni vrh da pokrene vrlo opsenu
borbenu akciju, nego i neki mnogo prozainiji razlozi kao to su bogati rudnici zlata.
Rimske dravne riznice i kovnice su osjeale prijeku potrebu za novom novanom
injekcijom plemenitih metala, a pohod na Dakiju je bila izvrsna prilika da se i to pitanje
rijei. Uz to Dakija je posjedovale i znatne resurse eljeza i bakra, neophodne za vojne
potrebe, a uz to su Daani bili i iskusne zanatlije.
Ustvari kada se govori o Trajanovim ratovima protiv Dakije rije je dvije ratne kampanje i
to iz 101-102. god. n. e. i 105-106. god. n. e. U prvoj kampanji Trajanova armija je
pobijedila Decebalove Daane u novoj bici kod Tape 102. god. n. e. Decebal je nakon
poraza bio prisiljen na mir, sada pod rimskim uvjetima. Dakija je trebala postati klijentska
dravica, i biti neka vrsta bastiona koja bi titila rimske granice od migrirajuih naroda i
zajednica iz Istone Europe. Decebal je ipak nekoliko godina kasnije prekrio uvjete i dolo
je do novog rata. Ovaj put Trajan se odluio za potpuno osvajanje Dakije, a izgraen je i
dugaki kameni most preko Dunava, iji je arhitekt bio Apolodor iz Damaska.
Poetkom 106. god. n. e. osvojena je i razorena Sarmizegetusa, a Decebal je izvrio
samoubistvo. Rimska pobjeda je bila potpuna, zarobili su enormno bogatstvo u plemenitim
metalima, kao i kontrolu nad rudnicima, a daka zemlja je otvorena za masovnu
kolonizaciju, poglavito sa Balkana i Male Azije. Daki ratovi su imali znaajne posljedice
po provinciju Dalmaciju, jer su preko nje vodili glavne komunikacije koje su povezivale
jadransko podruje sa Dunavom. Zalee fronta i glavno resursno i logistiko podruje za
borbene operacije su bile balkansko-panonske provincije. Sve je to uvjetovalo da Trajanova
vladavina kao posljedicu ima uzdizanje niza pojedinaca (vezano posebno za dodjelu
rimskog graanstva), gradova i zajednica na tom podruju.
453
6.2 Nepoznato ime
454
Jedan nepotpuni natpis CIL XI, 4646
455
iz mjesta Todi u Umbriji potvruje jo jednog
legata iz perioda Trajanove vladavine.
.....[....curatori operum publi???]corum [...] gat?[...] / [... Cae]saris Nervae Traia[ni] /
Aug(usti) Germ(anici) Dacici pro pr(aetore?) / provinciae Delmatiae /5 colonia Iulia Fida
Tude[r] / patrono ex d(ecreto) d(ecurionum)
453
O Trajanovim dakim ratovima v. Cass. Dio epitome 8 14 knjige LXVIII; Sex. Aur. Vic. 13;
454
O ovom epigrafskom spomeniku i pitanju ko je bio legat Dalmacije v. Jagenteufel, 1958:35 - 37
455
Jagenteufel, 1958:35; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
178
....staratelju poslova javnih??? ....legatu? ... Cezara Nerve Trajana Augusta Germanika
Dakog propretoru provincije Dalmacije, kolonija Julija Fida Tuder, patronu odlukom
vijea dekuriona.
Sudei po obliku Trajanovog imena koji se navodi na natpisu natpis je nastao nakon to je
Trajan 102. god. n. e. dobio poasno ime Dacicus Maximus, zbog pobjeda u dakim
ratovima i prije pobjede u ratu sa Iranskim Partima (113. 116. god. n. e.), kada je dobio i
poasno ime Parthicus. Po tome bi se uprava legata kojeg spominje ovaj natpis datirala
u period prije 113/114. god. n. e.
Kod pojedinih historiara ovaj nepoznati namjesnik se identificira kao Gaj Julije Prokul
(Caius Iulius Proculus), sin Marka (ne treba ga mijeati sa gore pomenutim legatom
Dalmacije Gajom Cilnijem Prokulom, sinom Lucija).
456
On je moda bio konzul sufekt za
101. god. n. e. i sigurno konzul sufekt za 109. god. n. e. u periodu septembar decembar
zajedno sa kolegom Gajem Alburnijem Valensom (C. Alburnius Valens). Gaj Julije Prokul
je bio prijatelj Marcijala (I, 115).
Na cursus honorum Julija Prokula se nailazi na natpisu CIL X 6658
457
iz Ancija (Antium):
C(aio) Iulio M(arci) f(ilio) Volt(inia) / Proculo co(n)s(uli) XVvir(o) / sacris faciundis
fetiali
458
cur(atori) / operum publicorum leg(ato) Aug(usti) /5 p(ro) p(raetore) ad census
provinciae Lug/dunensis leg(ato) Aug(usti) p(ro) p(raetore) region(is) / Transpadanae
legato leg(ionis) VI / Ferrat(ae) praet(ori) trib(uno) pl(ebis) ab actis / Imp(eratoris)
Traiani Aug(usti) tr(ibuno) leg(ionis) IIII Scy/10thic(ae) q(uaestori) Augustor(um) IIIviro
a(uro) a(rgento) a(ere) f(lando) f(eriundo) / Antiates publice / patrono.
Gaju Juliju Prokulu, iz tribe (plemena op. a.) Voltina, sinu Marka, konzulu,
kvindecemviru za svete poslove, fecijalu, staratelju javnih radova, legatu Augusta
propretoru Lugdunske provincije, legatu Augusta propretoru Transpadanskih regija
459
,
456
O tome v. Smith W, 1867, III:541; PIR, 1897/1898, II:208 209; Groag, 1918, PWRE, X. 1, col. 783 - 786;
Jagenteufel, 1958:35 37; Wilkes, 1969:446
457
Jagenteufel, 1958:36, fus. 306; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
458
Fecijal/fetial (u mnoini fetiales) su bili sveenici u Rimu, koji su formirali kolegij. Njihova dunost je ukljuivala i
davanje svetih i ritualnih savjeta Senatu vezano za vanjske poslove, meunarodne ugovore, pazili su na formalno i
ritualno proglaavanje rata i zakljuivanje mira. Jedan od fecijala, pod nazivom pater patratus, je bio neka vrsta njihovog
glasnogovornika. Rije je jednoj dosta staroj slubi koju rimska tradicija datira u rano kraljevsko doba Tula Hostilija i
Anka Marcija. Naelno gledano, vjerske slube kolegija fecijala su leale u tome da Rim uiva zatitu bogova prilikom
svojih odnosa sa stranim dravama i zajednicama. Fecijalska sluba je bila izgleda uobiajena i u drugim latinskim
politijama.
459
Transpadanija/Transpadana (vei dio prostora sjeverno od rijeke Po; nekadanja Cisalpinska Galija) je ukljuena u
sastav Italije od strane Oktavijana Augusta i inila je njenu XI. regiju. Po The Cambridge ancient history: The High
Empire, A.D. 70-192, 2000:226 od Augustove teritorijalne reorganizacije Italije, nije postajala neka stvarna unutarnja
podjela, jer nije postojala institucija koja bi odgovarala nekoj vrsti regionalnih guvernera ili regionalne administracije. Po
Historia Augusta (Hadrianus, XXII, 13-14; Marcus Antonius Pius, II, 11; Marcus Aurelius, XI, 6-7) Hadrijan je bio prvi
179
legatu VI. legije Ferrata, pretoru, plebejskom tribunu, od djela imperatora Trajana
Augusta, tribunu IIII. Legije Scythica, kvestoru (dvojice op. a.) Augusta, triumviru
novara,
460
patronu Ancija.
Ako je bio legat propretor Dalmacije i ako su i dalje njom upravljale osobe konzularnog
ranga, njegovo namjesnitvo u Dalmaciji bi se u tom sluaju desilo nakon 109. god. n. e.
Julije Prokul se moda pojavljuje i na natpisu CIL XIV, 2243 = CIL VI, 2018 (p 3236) =
CIL I, p 59. Ipak na osnovi dostupne grae i analize razliitih stajalita, stojimo na
stajalitu da je ipak jo uvijek premalo dokaza kako bi se zastupala tvrdnja da je Gaj Julije
Prokul nepoznati legat propretor provincije Dalmacije sa natpisa CIL XI, 4646.
6.3 LVCIVS VITRASIVS FLAMININVS
Na osnovi dostupne izvorne grae sljedei legat propretor Dalmacije je bio Lucije
Vitrasije
461
Flaminin, konzul sufekt za 122. god. n. e. u periodu juli oktobar zajedno sa
Tiberijem Julijem Kandidom Kapitom (Ti. Iulius Candidus Capito).
462
On se spominje na
natpisu CIL X, 3870 = CIL X, 4414 iz Kapue.
463
LVITRASIOLFPOB / FLAMININO COSPRO/COSPROVINCIAEAFRICAE /
LEGPRPRITALIAETRANS/5PADANAEETPROVINCIAE / MOESIAE
koji je pokuao rijeiti ovo pitanje uvoenjem etiri konzulara za cijelu Italiju, koji su dobili namjesnike ovlasti, i
njihova titula je bila legatus augusti pro praetore. Meutim, ovaj Hadrijanov potez je izazvao nezadovoljstvo onih
tradicionalistikih elemenata u Senatu koji su smatrali da se ovom podjelom Italije na etiri unutarnje oblasti naruava
dostojanstvo metropole Carstva, i na mala vrata uvodi provincijalni sustav u Italiju. Radi toga je Antonije Pije ukinuo
ovu Hadrijanovu reformu. Marko Aurelije je na neki zamaskiraniji nain izvrio ovu prijeko potrebnu reformu radi
olakavanja upravne i teritorijalne organizacije, tako to je uveo etiri juridika sa pretorskim rangom, koji su upravljali sa
etiri oblasti Italije i nisu imali tako iroka ovlatenja kao legati augusta propretori.
460
Tresviri aere argento auro flando feriundo, u prijevodu Triumviri za kovanje i lijevanje bronze, srebra i zlata su bili
dunosnici zadueni za nadzor nad produkcijom kovanog novca. Ovo je bio jedan od etiri odbora kolegija Dvadesetorice
(vigintiviri), koji je okupljao odbore niih magistrata (magistratus minores). Nekada su nazivani i tresviri ad pecuniam
feriundum ili tresviri monetales ili triumviri monetales. Oni su bili zadueni i za dizajn na novcima.
Nabrajanje dunosti i poasti, izuzev patronstva nad Ancijem, je navedeno po njihovoj vanosti i ugledu, a ne po
kronolokom redu njihovih obnaanja. Osim konzulata, jedino bi se jo mogla okvirno datirati njegova kvestura. Poto se
navodi da je bio kvestor dvojice augusta (princepsa), jedino u obzir dolazi period 97-98. god. n. e. kada je Nervu
naslijedio Trajan. Triumvir novara je bio prije 97. god. n. e. (moda i u vrijeme Domicijanove vladavine), a ostale
dunosti i poasti je dobio, obnaao i uivao u vrijeme Trajanove vladavine.
461
Vitrasii su bili rodom iz Kampanije, preciznije iz kapuanske oblasti i izvorno su pripadali vitekom redu.
462
Njegov konzulat se spominje na vojnikoj diplomi CIL XVI, 69 = AE 1930, 37 = AE 1931, 79 iz Szny, Komrom,
dananja Maarska (antiki Brigetio, provincija Gornja Panonija/Pannonia Superior).
463
180
SVPERIORISET / EXERCITVSETPROVINC / DALMATIAE CVRATORI /ALVEI
TIBERISETRIPARVM /10ET CLACARVMVRBIS // L VIRASIVS ENNIVS /
AEQVVS FIL /PATRI OPTIMO
L(ucio) Vitrasio L(uci) f(ilio) Pob(lilia) / Flaminino co(n)s(uli) pro/co(n)s(uli) provinciae
Africae / leg(ato) pr(o) pr(aetore) Italiae Trans/5padanae et provinciae / Moesiae
superioris et / exercitus et provinc(iae) / Dalmatiae curatori / alvei Tiberis et riparum /10 et
cl(o)acarum urbis // L(ucius) Vi(t)rasius Ennius / Aequus fil(ius) / patri optimo
Luciju Vitrasiju Flamininu, iz tribe (plemena op. a.) Publilia, sinu Lucija, konzulu,
prokonzulu provincije Afrike, legatu propretoru Transpadanske Italije i provincije Gornje
Mezije i vojske i provincije Dalmacije, staratelju kanala i obale Tibra, i kanalizacije Grada,
Lucije Vitrasije Enije Ekvus (Konjanik - Vitez), najboljem ocu.
U ovom sluaju Lucije Vitrasije Flaminin se jasno navodi kao legat propretor provincije
Dalmacije. Kontroverzu
464
izaziva tekst provinciae / Moesiae superioris et / exercitus et
provinc(iae) / Dalmatiae, koji se tumaio kao da je Vitrasije Flaminin bio legat propretor
armije u provinciji Dalmaciji. Ali bez obzira na odreene nedoumice izraz exercitus stoji
ravnopravno odvojen veznikom /et/ i od provincije Gornje Mezije i od provincije
Dalmacije. Tako se ovaj pasus moe tumaiti i kao da je rije o zapovjednitvu nad
armijama Gornje Mezije i Dalmacije, ili samo nad trupama u provinciji Dalmaciji, ali i kao
da je rije o nekom posebnom zapovjednitvu nad odreenom armijom (sa titulom i
ovlastima legata propretora). Bez obzira na navedene mogunosti, jasno da veznik /et/
potvruje njegovu legatsku, namjesniku dunost u Dalmaciji, bez obzira koliko u tu priu
ulazila i prethodna rije exercitus. A ak da se u tekstu natpisa mislilo da je Vitrasije
Flaminin bio legat propretor armije u Dalmacije, i to bi znailo da je on bio namjesnik
Dalmacije, jer u ovom periodu je legatska/namjesnika funkcija podrazumijevala i vojne i
civilne ovlasti.
Koliko je poznato iz dostupne izvorne grae, legijski garnizon je decenijama ranije
napustio unutarnju provinciju Dalmaciju, i u njoj su ostale samo auksilijarne jedinice (ale i
kohorte). Nakon povlaenja IIII. legije Flavia Felix u Provinciji su ostale samo tri kohorte
(Cohors III. Alpinorum equitata, Cohors I. Belgarum equitata, Cohors VIII. voluntariorum
civium Romanorum), a kasnije samo jedna kohorta (Cohors VIII. voluntariorum civium
Romanorum).
465
Po M. Zaninoviu Lultima (misli se na kohortu op. a.) che lascio; la
Dalmazia fu la VIII vol. civ. Rom. che parti; per lArabia nel 245, nakon ega je
464
Wilkes, 1969:446. On se uope ne pojavljuje u leksikonu Wiliama Smitha, ali se zato javlja u PIR, 1897/1898, III:455
456, ali i ovdje kao zapovjednik dalmatinske armije. A. Jagenteufel, 1958:40 43 daje pogreno datiranje njegovog
zapovjednitva nad dalmatinskom vojskom od 171. do 173. god. n. e., veui taj rat sa ratovima Marka Aurelija kada je
u Dalmaciji regrutirana armija. O njemu v. Rudolf Hanslik., 1961, PWRE, IX A, 1, col. 416 418.
465
Bojanovski, 1988 : 359; Arheoloki leksikon BiH, Tom I, 1988 : 33; Mesihovi, 2007 : 828 829.
181
Dalmacija postala provincija bez legija i uope vojske (provincia inermis), dok je sigurnost
povjerena instituciji beneficijara, ije prisustvo uz glavne i najprometnije provincijske ceste
osvjedouju mnogi natpisi.
466
Radi toga je pomalo nejasno, ako se natpis tumai u smislu
da je Vitrasije Flaminin bio zapovjednik dalmatinske armije, koje su to ustvari vojne
jedinice i koji su to razlozi da tu armiju istie njegov sin Vitrasije Enije. Posljednje godine
Trajanove vladavine i Hadrijanova vladavina (doba u koje bi se okvirno moglo datirati
namjesnitvo Vitrasija Flaminina) su spadale u mirnija razdoblja za balkansko dunavske
provincije. Sudei po podacima koji se odnose na kasnija razdoblja, o emu e biti
podrobnijeg govora u narednim poglavljima, provincija Dalmacija je patila od kroninog
problema hajduije (latrones). Meutim, taj problem nije ipak bio takvog obima da bi se
trebala upotrijebiti itava armija.
Zanimljivo je da se i kod njega (kao i kod Gaja Julija Prokula) javlja dunost legata
propretora italijanske Transpadane. Poto je i u sluaju cursusa honoruma Vitrasija
Flaminina navoenje dunosti i poasti izvreno na osnovi njihovog javnog ugleda i
znaenja, a ne kronolokim redom kako su se obnaale, teko je sa sigurnou odrediti
vrijeme njegovog legatstva u Dalmaciji. Ako su se u Dalmaciju jo uvijek slali namjesnici
konzularnog ranga onda se njegovo legatstvo u naoj provinciji desilo najranije nakon
oktobra 122. god. n. e.
466
Zaninovi, 1999:217. O prisustvu i ulozi beneficijara (beneficiarii) i ostalih sigurnosnih slubi (speculatores,
stationarii) na prostoru Provincije v. Bojanovski, 1988:57-58; 360-364. Beneficijari su bili zadueni za sigurnost, javni
red i mir, poput suvremene policije ili andarmerije, i njihove su stanice bile razmjetene uzdu puteva i na bitnijim
raskrsnicama ili su nadzirale sigurnost rudarskih postrojenja.
182
Slika 6.3.1
Preuzeto sa http://www1.ku-eichstaett.de/epigr/uah-
bilder.php?bild=PH0008864;PH0008865;$CIL_10_03870_3.jpg;$CIL_10_03870_4.jpg&nr=3
183
Slika 6.3.2
bilder.php?bild=PH0008864;PH0008865;$CIL_10_03870_3.jpg;$CIL_10_03870_4.jpg&nr=4
Sljedea osoba koja se dovodi u vezu sa legatskim namjesnitvom Dalmacije je Publije
Koelije Balbin Vibul Pije (Publius Coelius Balbinus Vibullius Pius),
467
konzul za 137. god.
n. e. zajedno sa Lucijem Elijem Verom Cezarom (Lucius Aelius Verus Caesar, planirani i
neostvareni Hadrijanov nasljednik). Kao i u sluaju prethodnih legata koji su upravljali
Dalmacijom za Trajana i Hadrijana, i u sluaju determiniranja i praenja legatstva
Balbina Vibula proizlaze znaajne nedoumice. U prvom redu rije je o tome da ne postoji
nijedan tekst gdje se Balbin Vibulije precizno navodi kao legat propretor provincije
Dalmacije, pa se do navodne potvrde njegovog legatstva dolazilo indirektnim putem.
1. CIL VI, 1383 (p 3805, 4689) iz Rima
468
P(ublio) Coelio P(ubli) f(ilio) / Ser(gia) Balbino / Vibullio Pio / Xviro stlitib(us)
iudic(andis) /5 VIviro equit(um) Roman(orum) / turm(ae) quint(ae) tr(ibuno) mil(itum)
467
Groag, 1900, PWRE, IV, col. 195; PIR, 1897/1898, I:431; Jagenteufel, 1958:37 - 38; Wilkes, 1969:446
468
Jagenteufel, 1958:37; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
184
leg(ionis) / XXII Primig(eniae) P(iae) F(idelis) adlecto / inter patric(ios) ab Imp(eratore)
Caes(are) / Traiano Hadriano Aug(usto) /10 salio collino quaest(ori) / Aug(usti) flamini
Ulpiali pr(aetori? ili primo) de / fidei commiss(is ili ario) co(n)s(uli) / designato /
decuriones sua pecunia
Publiju Koeliju Balbinu Vibulu Piju (Pobonom), iz tribe (plemena op. a.) Sergia, sinu
Publija, decemviru stlitibu, sekstoviru rimskih vitezova
469
pete turme, vojnom tribunu
XXII. legije Primigenia Pobone Vjerne, uvrten meu patricije od imperatora Cezara
Trajana Hadrijana Augusta, za ubiranje soli kvestor Augusta, flamin (sveenik op. a.)
ulpijal u vjeri uinio,
470
pretoru? designiranom konzulu, dekurioni od svoga novca.
Poto se Balbinu Vibulu u natpisu obraa kao designiranom (odreenom) konzulu, a poto
je rije o consul ordinarius, a ne consul suffectus, koji nastupa na dunosti sa 1. I. 137. god.
n. e., natpis je nastao najvjerojatnije u toku druge polovice 136. god. n. e. Tekst ovog
natpisa ne otkriva bilo kakvu namjesniku ili neku drugu vezu sa provincijom Dalmacijom.
U samoj Saloni je pronaeno do danas pet natpisa u kojima se spominju lanovi njegovog
domainstva.
2. CIL III, 2294
471
D M / P COELIO QVIN/TIANO INFANTI / AMANTISSIMO /5 DEF ANN III M IX /
OBVLTRONIA / CORINTHIA A/LVMNO DVLCISSIMO
D(is) M(anibus) / P(ublio) Coelio Quin/tiano infanti / amantissimo /5 def(uncto) ann(orum)
III m(ensium) IX / Obultronia / Corinthia a/lumno dulcissimo
Bogovima Manima, Publiju Koeliju Kvintijanu, djetetu najvoljenijem, preminulom u
treoj godini, devetom mjesecu, Obultronija Korintija, ueniku najslaem
3. CIL III, 2295
472
469
Tijelo koje je bilo zadueno za organiziranje javnih ceremonija u kojima uestvuju pripadnici reda rimskih vitezova.
470
Bio je sveenik carskog kulta boanskog Trajana.
471
Jagenteufel, 1958:37, a; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
472
Jagenteufel, 1958:37, b; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
185
COELIAE / EREGRINAE / P L DEFVNCTAE / ANNOR XVII /5 SAECLARIS / ET
MARIA COELI / BALBINI PARENT FIL / PIISSIMAE FECERVNT
Coeliae / [P]eregrinae / P(ubli) l(ibertae) defunctae / annor(um) XVII /5 Saec(u)laris / et
Maria Coeli / Balbini parent(es) fil(iae) / piissimae fecerunt
Koeliji Peregrini, osloboenici Publija, umrloj u sedamnaestoj godini, Sekular i Marija
Koeli Balbini roditelji, keri najpobonijoj postavie.
4. CIL III, 2561
473
CESIOI /NAE ALVMNAE / TITI FIRMI DEF / ANN XXIIX / 5 P COELIVS EVTYCES /
VXORI / B M P
] / Cesioi- ili cestoi/nae alumnae / Titi Firmi def(unctae) / ann(orum) XXIIX /5 P(ublius)
Coelius Eutyc(h)es / uxori / b(ene) m(erenti) p(osuit)
Cestoini? Uenici Tita Firmija, preminuloj u 28 godini, Publije Koelije Eutic(h), supruzi
rado zaslunoj postavi.
5. CIL III, 9009
474
D M / COEL QAVDE / TIO INFANTI IN /
D(is) M(anibus) / Coel(io) <G=Qu>aude[n]/tio infanti in[fe]/[licissimo ...
Bogovima Manima, Koeliju Kvaudentu?, djetetu najnesretnijem
6. CIL III, 12971 = CIL III, 13078 = CIL III, 13925
475
D M / PCOELIO / EPITHYME/TOMAR O /5PTCOEL / NDA / LIBBM
D(is) M(anibus) / P(ublio) Coelio / Epithyme/to mar(ito) o/5 pt(imo) Coel[ia] /
[Secu]nda(?) / lib(erta) b(ene) m(erenti)
473
Jagenteufel, 1958:37, c; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
474
Jagenteufel, 1958:37, d; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
475
Buli, 1894:67; Jagenteufel, 1958:37, e; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
186
Bogovima Manima, Publiju Koeliju Epithimetu suprugu najboljem, Koelija Sekunda
osloboenica, rado zaslunom.
Slika 6.3.3
Preuzeto Buli, 1894:67
Navedenih pet natpisa posluilo je kao dokaz da
je Publije Koelije Balbin Vibul boravio u Saloni,
pa je onda sukladno tome pretpostavljeno da je
bio i namjesnik Dalmacije.
476
Meutim,
injenica je da se ne moe apsolutno tvrditi da se
i jedan tekst na kojima se spominju ovi
osloboenici, ili djeca osloboenika sa gentilnim
imenom Koelije, odnosi ba na naeg Balbina
Vibula. Jedino se moe pretpostaviti, ali ne i
tvrditi. Ni na jednom od ovih natpisa se ne
spominje bilo kakva legatska funkcija, pa je
zaista pretenciozno iz njih izvlaiti zakljuke o
tadanjem namjesniku Dalmacije. Ovi natpisi se
ne mogu ni precizno datirati i moda se odnose i
na osobe koje nemaju neku blisku vezu, moda
je rije o osloboenicima razliitih osoba sa
gentilnim imenom Koelije.
Primjer Balbina Vibula upravo pokazuje da se raniji zakljuci vezani za spisak namjesnika
Dalmacije moraju revidirati.
Zanimljivo je da se Balbin Vibul dovodio i u neku (familijarnu?) vezu sa Trajanom, poto
je njegovo pleme Sergia, bilo ono i iz Trajanovog rodnog hispanskog grada Italike. Ali
Sergia je jedno i od plemena Salone, pa je on mogao biti i rodom Dalmatinac. On se
spominje i na natpisu CIL III, 1933 (p 1030, 1509) = CIL V, *336 = ILJug III, 2040b01 =
AE 1980, +676 iz Salone, ali rije je o samo datiranju u njegovu konzulsku godinu.
477
476
Jagenteufel, 1958:37 38; Wilkes, 1969:446 (sa ogradom Members of his household attested at Salona, III, 2294,
2295, 2561, 9009, 13295, suggest that he may have been a governor of the province in the years after 137.)
477
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; L(ucio) Aelio Caesare II P(ublio) Coelio
Balbino Vibullio Pio co(n)s(ulibus) / VII Idus Octobres / C(aius) Domitius Valens IIvir i(ure) d(icundo) praeeunte C(aio)
Iulio Severo pontif(ice) / legem dixit in ea verba quae infra scripta sunt /5 Iuppiter Optime Maxime quandoque tibi hodie
hanc aram dabo dedicaboque ollis legib(us) / ollisque regionibus dabo dedicaboque quas hic hodie palam dixero uti
infimum solum huius arae est / si quis hic hostia sacrum faxit quod magmentum nec protollat it circo tamen probe factum
esto ceterae / leges huic arae eaedem sunto quae arae Dianae sunt in Aventino monte dictae hisce legibus hisce
regionib(us) / sic uti dixi hanc tibi aram Iuppiter Optime Maxime do dico dedicoque uti sis volens propitius mihi
collegisque /10 meis decurionibus colonis incolis coloniae Martia[e I]uliae Salonae coniugibus liberisque nostri[s]
187
Slian sluaj je i sa natpisima CIL XIV, 2390 (p 491)
478
i CIL IX, 5839
479
i CIL XV,
1057
480
.
6.4 MARCVS CVTIVS PRISCVS MESSIVS RVSTICVS AEMILIVS
PAPVS ARRIVS PROCVLVS IVLIVS CELSVS
Sljedei dalmatinski namjesnik izaziva manje neslaganja kod historiara i arheologa. Rije
je o Marku Kutiju Prisku Mesiju Rustiku Emiliju Papu Ariju Prokulu Juliju Celzu (konzul
sufekt za 135. god. n. e., zajedno sa L. Burbuleius Optatus Ligarianus).
481
Ovaj istaknuti
dunosnik i zapovjednik (po porijeklu iz hispanskih provincija, kao uostalom i vei broj
princepsa dinastije Antonina) iz vremena Hadrijana i Antonina Pija je obnaao niz
funkcija irom rimskog imperija, od pustinja i stepa sjeverne Afrike pa do hladnih i
maglovitih predjela Britanije prema Hadrijanovom zidu. Dokaze o njegovom legatstvu
pruaju dva natpisa iz njegove rodne Salpense (danas Utrera kod Sevilje u paniji, rimska
provincija Baetica).
1. CIL II, 1282a (p 842) = CIL IX, *628
482
[Imp(eratori) Caes(ari) divi Hadriani f(ilio)] / divi Traiani Parthici / nepoti divi Nervae /
pronepoti T(ito) Aelio Hadria/5no Antonino Aug(usto) Pio / pontifici maximo / tribuniciae
potestatis / X imp(eratori) II co(n)s(uli) IIII p(atri) p(atriae) / M(arcus) Cutius [M(arci)
f(ilius) G]a[l(eria tribu) ] Priscus Mess/10ius Rusticus Aemilius / Papus Arrius Proculus /
478
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; ] / [L(ucio) Ceionio Commodo Vero Sex(to)
Vetuleno Civic]a Pompeian[o co(n)s(ulibus)] / [...]us III / [...]umber IIII / [...]erus III /5 [ann(o)] CXXIII / [L(ucio) Aelio
Vero Caesare II P(ublio) Coelio Vibu]llio Balbino co(n)s(ulibus) / [...]us Kastus(?) II / [...]erus II / [...]tus I /10 [anno
C]XXIIII / [Kano Iunio Nigro C(aio) Pomponio] Camer[ino co(n)s(ulibus)] / [.
479
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; Posita VI K(alendas) Iul(ias) / L(ucio) Aelio
Caesare II / P(ublio) Coelio Balbino co(n)s(ulibus) // C(aio) Oppio C(ai) f(ilio) Vel(ina) / Basso p(atrono) col(oniae) /
pr(aetori) Auximo |(centurioni) leg(ionis) / IIII Fl(aviae) Fel(icis) evoc(ato) Aug(usti) /5 ab actis fori b(eneficiario)
pr(aefectorum) pr(aetorio) / signif(ero) option(i) tesse(rario) / coh(ortis) II pr(aetoriae) mil(iti) coh(ortis) XIIII / et XIII
urbanarum / coll(egium) cent(onariorum) Auxim(atium) /10 patr(ono) ob merita eius / l(ocus) d(atus) d(ecreto)
d(ecurionum)
480
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; Ex pr(aediis) D(omitiae) P(ubli) f(iliae)
Lucillae o(pus) dol(iare) f(ecit) M(arcus) A(emilius?) Pro(culus) / L(ucio) Ael(io) Caes(are) II P(ublio) Coel(io)
Balbin(o) / co(n)s(ulibus)
481
O njemu v. Groag, 1901, PWRE, IV, 2, col. 1905, 3; PIR, 1897/1898, I:489; Jagenteufel, 1958:38 39; Wilkes,
1969:446 447. Otac Kutija Mesija je moda bio Lucije Mesije Rustik L. Messius Rusticus konzul sufekt za 114. god. n.
e.
482
Jagenteufel, 1958:38, 1; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; HE : http://eda-
bea.es/pub/record_card_2.php?refpage=%2Fpub%2Fsearch_select.php&quicksearch=1282&rec=1250
188
Iulius Celsus co(n)s(ul) / leg(atus) eius pro pr(aetore) / provinciae D<a=E>lmat(iae) /15
principi optimo / et sibi carissimo
Imperatoru Cezaru, boanskog Hadrijana sinu, boanskog Trajana Partskog unuku,
boanskog Nerve praunuku, Titu Eliju Hadrijanu Antoninu Augustu Pobonom, vrhovnom
sveeniku, tribunske moi deset (puta op. a.), imperatoru dva (puta op. a.), konzulu etvrti
(put op. a.), ocu domovine, Marko Kutije Prisk Mesije Rustik Emilije Pap Arije Prokul
Julije Celz, iz tribe (plemena op. a.) Galeria, sin Marka, konzul, njegov (misli se na
Antonina Pija op. a.) legat propretor provincije Dalmacije, najboljem princepsu, i sebi
najdraem.
Natpis je nastao u vrijeme vladavine princepsa Antonina Pija, koji je po sustavu adopcije
bio sin Hadrijana, unuk Trajana i praunuk Nerve koji opet nije bio adoptirani sin
Domicijana. Natpis se na osnovi godina tribunske moi i konzulstava Antonina Pija moe
datirati u 147. god. n. e. Poto se na natpisu izriito kae da je Kutije Mesije bio legat
propretor Antonina Pija za provinciju Dalmaciju, terminus post quem obnaanja
namjesnitva je 138. god. n. e., a terminus ante quem je 147. god. n. e. Poto je on bio
konzul sufekt ve za vrijeme Hadrijana, ovo pokazuje da su Dalmacijom jo uvijek
upravljali konzulari i da ova provincija jo uvijek uiva znaajan statusni ugled.
2. CIL II, 1283 (p 698, 842)
483
M CVTIO M F GAL PRISCO / MESSIO RVSTICO AEMILIO PAPO / ARRIO
PROCVLO IVLIO CELSO / COS SODAL AVGVSTAL LEG PRO PR /5 IMP CAES
AELII HADRIANI ANTONINI / AVG PII PROVINC DALMAT CVRATORI /
OPERVM PVBLICORVM PRAEFECTO AERARII / SATVRNI LEG AVG LEG XX
V V CVRATOR / VIAE AVRELIAE PR PEREGRINO TRIB /10 PLEB Q PR PR
PROVINC AFRICAE / TRIB MIL LEG III AVG IIIIVIR0 / VIARVM
CVRANDARVM / CAESIA SENIILA AMICO / OPTIMO
M(arco) Cutio M(arci) f(ilio) Gal(eria) Prisco / Messio Rustico Aemilio Papo / Arrio
Proculo Iulio Celso / co(n)s(uli) sodal(i) Augustal(i) leg(ato) pro pr(aetore) /5
Imp(eratoris) Caes(aris) [T(iti)] Aelii Hadriani Antonini / Aug(usti) Pii provinc(iae)
Dalmat(iae) curatori / operum publicorum praefecto aerarii / Saturni leg(ato)
483
U rekonstrukciji A. Jagenteufela (1958:38, 2) su, u odnosu na stvarno stanje, redovi teksta pogreno odvojeni. Kod
Jagenteufela prvi red zavrava sa Messio, umjesto pravilno Prisco, drugi red sa Proculo, umjesto pravilno Papo, trei red
sa Augustali, umjesto pravilno Celso...itd...
heidelberg.de/EDH/inschrift/031048 ; HE : http://eda-bea.es/pub/record_card_2.php?rec=1253
189
Aug(usti) leg(ionis) XX V(aleriae) V(ictricis) curator(i) / viae Aureliae pr(aetori)
peregrino trib(uno) /10 pleb(is) q(uaestori) pr(o) pr(aetore) provinc(iae) Africae /
trib(uno) mil(itum) leg(ionis) III Aug(ustae
484
) IIIIviro / viarum curandarum / Caesia
Senilia amico / optimo
Marku Kutiju Prisku Mesiju Rustiku Emiliju Papu Ariju Prokulu Juliju Celzu, iz tribe
(plemena op. a.) Galeria, sinu Marka, konzulu, lanu (kolegija op. a.) Augustalija,
legatu propretoru imperatora cezara Tita Elija Hadrijana Antonina Augusta Pija
provincije Dalmacije, staratelju javnih radova, prefektu Saturnovog erarija (javne
blagajne i arhive op. a.), legatu Augusta legije XX. Valeria Victrix, staratelju Aurelijeve
ceste, peregrinskom pretoru, plebejskom tribunu, kvestoru propretoru provincije Afrike,
vojnom tribunu legije III. Augusta, kvatroviru staratelja puteva,
485
Cesia Senilija,
najboljem prijatelju.
484
Postoje male nedoumice na koju se ovdje legiju sa nadimkom Augusta odnosi, da li na III. Augusta ili na VIII.
Augusta, odnosno na koji nain treba rekonstruirati broj ispred legijskog nadimka. Odluili smo se za rekonstrukciju u III.
Augusta, jer je ona bila stacionirana u sjevernoj Africi i za vrijeme Hadrijana je bila u taboru Lambaesis u Numidiji. Na
natpisu CIL II, 1371 Kutije Mesije je pravilno naveden kao vojni tribun III. Auguste, a i njegova dunosnika karijera je
bila povezana sa provincijom Afrikom, gdje je bio njen propretor.
485
Isto je rije o jednom od odbora kolegija Dvadesetorice.
190
Slika 6.4.2
bilder.php?bild=$IUtrera_00007_1.jpg;$IUtrera_00007_2.jpg&nr=2
Ovaj natpis dodaje cursusu honorum Kutija Priska Mesija itav niz dunosti i poasti koje
je ostvario za vrijeme svoje vojne i politike karijere. I ovdje su dunosti poredane po
njihovom znaenju i ugledu, pa je lanstvo u kolegiju Augustalija (sigurno prije 129/130.
god. n. e.) stavljeno ispred namjesnitva Dalmacije koje se desilo najmanje deceniju nakon
to je Kutije Mesije postao lan ovog sveenikog kolegija. Njegov popis dunosti (ovaj
put namjesnitvo Dalmacije je izostavljeno) se spominje i na natpisu CIL II, 1371 iz El
Coronila, isto provincija Baetica.
486
486
191
IMP CAESARI DIVI / TRAIANI AVG COS VI F DIVI / NERVAE COS III TRIB P II
NEPOTI TRAIANO / HADRIANO AVG PONT MAX / 5 TRIBVNIC POTEST XII P P
COS III / M MESSIVS RVSTICVS / AEMILIVS PAPVS AR IVS PROCVLVS / IVLIVS
CELSVS SODAL AVGVSTAL IIIIVIR /VIARVM CVRANDARVM TR MIL LEG III
AVG /10 PR PR PROVINC AFRICAE TRIB PLEB / PR PEREGRINVS CVRATOR
VIAE AVRELIAE / LEG AVG LEG XX V V / OPTIMO PRINCIPI
Imp(eratori) Caesari divi / Traiani Aug(usti) co(n)s(ulis) VI f(ilio) divi / Nervae
co(n)s(ulis) III trib(unicia) p(otestate) II nepoti Traiano / Hadriano Aug(usto) pont(ifici)
max(imo) /5 tribunic(ia) potest(ate) XII p(atri) p(atriae) co(n)s(uli) III / M(arcus) Messius
Rusticus / Aemilius Papus Ar[r]ius Proculus / Iulius Celsus sodal(is) Augustal(is) IIIIvir /
viarum curandarum tr(ibunus) mil(itum) leg(ionis) III Aug(ustae) /10 [q(uaestor)] pr(o)
pr(aetore) provinc(iae) Africae trib(unus) pleb(is) / pr(aetor) peregrinus curator viae
Aureliae / leg(atus) Aug(usti) leg(ionis) XX V(aleriae) V(ictricis)
487
/ optimo principi
Imperatoru cezaru, sinu boanskog Trajana Augusta, 6 (puta op. a.) konzula,
488
unuku
boanskog Nerve 3 (puta op. a.) konzula,
489
dva (puta op. a.) tribunske moi, Trajanu
Hadrijanu Augustu, vrhovnom sveeniku, 12 (puta op. a.) tribunske moi, ocu domovine,
tri (puta op. a.) konzulu,
490
Marko Mesije Rustik Emilije Pap Arije Prokul Julije Celz, lan
(kolegija op. a.) Augustalija, kvartovir staratelja puteva, vojni tribun III. legije Augusta,
kvestor propretor provincije Afrike, plebejski tribun, peregrinski pretor, staratelj Aurelijeve
ceste, legat Augusta XX. legije Valeria Victrix, najboljem princepsu
Natpis je nastao za vrijeme princepsa Hadrijana (128. god. n. e.), i predstavlja kronoloku
razdjelnicu na osnovi koje bi se moglo ugrubo razdvojiti obnaanje dunosti Kutija Mesija.
Tako je prije 128. god. n. e. bio lan kolegija Augustalija, kvartovir staratelja puteva, vojni
tribun III. legije Augusta, kvestor propretor provincije Afrike, plebejski tribun, peregrinski
pretor, staratelj Aurelijeve ceste, legat Augusta XX. legije Valeria Victrix. Nakon nastanka
ovog natpisa, njegova karijera je dodatno uznapredovala pa je bio konzul, legat propretor
Antonina Pija za provinciju Dalmaciju, staratelj javnih radova, prefekt Saturnovog erarija
(javne blagajne i arhive op. a.).
487
Zapovjednitvo nad XX. legijom VV je (tada stacionirane u taboru Deva, moderni Chester) znailo da je on znaajno
razdoblje za vrijeme vladavine Hadrijana proveo i u provinciji Britaniji. Pripadnici XX. legije VV su aktivno uestvovali
u izgradnji Hadrijanovog zida od 122. do 125. god. n. e. i neto sjevernijeg Antoninovog zida (cc 140. god. n. e.).
488
Navodi se koliko je ukupno puta Trajan obnaao konzulsku dunost.
489
Navodi se koliko je ukupno puta Nerva obnaao konzulsku dunost.
490
Hadrijan je trei i posljednji put bio konzul 119. god. n. e.
192
O njegovoj dunosti staratelja javnih radova svjedoi natpis CIL VI, 40528 = CIL VI, 998
(p 3070, 3777) = AE 1934, 146 iz Rima.
491
DIVAE / SABINAEA / SABRATHE / EX AFR // IVSSV IMP CAESARIS TRAIANI /
HADRIANI AVG P P / LOCVS ADSIGNAT A VALERIO VRBICO ET / AEMILIO
PAPO CVR OPERVM LOCOR /5 PVBLICDEDIDIBDEC / P CASSIO SECVNDO ET
NONIO MVCIANO COS
Divae / Sabinae A[ug(ustae)] / Sabrathe[nses] / ex Afr[ica] // Iussu Imp(eratoris) Caesaris
Traiani / Hadriani Aug(usti) p(atris) p(atriae) / locus adsignat(us) a Valerio Urbico et /
Aemilio Papo cur(atoribus) operum locor(um) /5 public(orum) ded(icata) Idib(us)
Dec(embribus) / P(ublio) Cassio Secundo et Nonio Muciano co(n)s(ulibus)
Slika 6.4.3
Prednja strana
bilder.php?bild=PH0007273;PH0007274&nr=1
Po ovom tekstu, dunost staratelja javnih
radova Kutije Mesije je sigurno obnaao za
vrijeme decembarskih ida 138. god. n. e. (za
vrijeme konzula sufekta Publija Kasija
Sekunda i Nonija Mucijana) i to sa kolegom
Valerijem Urbikom. Na osnovi ovog
namjesnitvo Kutija Mesija nad provincijom
Dalmacijom bi se moglo datirati u petu
deceniju II. st. n. e. Tamo je gotovo sigurno
proveo viegodinje razdoblje, jer je
Antonin Pije bio poznat po tome to je
ostavljao dobre upravitelje na dunostima
od vie godina (....ut septenis et novenis
annis in provinciis bonos praesides
detineret.)
492
.
491
492
SHA, Pius, V, 3; Jagenteufel, 1958:39, fus. 341
193
Slika 6.4.4
Zadnja strana
Preuzeto sa http://www1.ku-eichstaett.de/epigr/uah-bilder.php?bild=PH0007273;PH0007274&nr=2
Sudei po natpisu AE 1983, 517 iz El Trobala (isto provincija Baetica) Kutije Mesije je i
nadivio svoga sina, koji je tek zapoinjao svoju vojno politiku dunosniku karijeru.
493
MMESSIO MF / GALRVSTICIANO / AEMILIO LEPIDO IVLIO / CELSO BALBINO
ARRIO /5 PROCVLOTRIBPLEBDESIG / QIMPCAESARIS TITI AELII /
HADRIANI ANTONINI AVG / PII P PTRIBMILLEGXV APOL/LINAR
ETLEGIIIGALLICAE / PRAEF VRBIS FERIAR LATINAR/10 COS AEMILI PAPI
PATRIS ET/ BVRBVLEI LIGARIANI SOCERI / XVIRO STLITIBVS IVDICANDIS /
RES PVBLICASIARENSIVM / AEMILIVS PAPVS PATER HONO/15RE VSVS SVA
PECVNIA / POSVIT
493
194
M(arco) Messio M(arci) f(ilio) / Gal(eria) Rusticiano / Aemilio Lepido Iulio / Celso
Balbino Arrio /5 Proculo trib(uno) pleb(is) desig(nato) / q(uaestori) Imp(eratoris) Caesaris
Titi Aelii / Hadriani Antonini Aug(usti) / Pii p(atris) p(atriae) trib(uno) mil(itum) leg(ionis)
XV Apol/linar(is) et leg(ionis) III Gallicae / praef(ecto) urbis feriar(um) Latinar(um) /10
co(n)s(ulatu) Aemili Papi patris et/ Burbulei Ligariani soceri / Xviro stlitibus iudicandis /
res publica Siarensium / Aemilius Papus pater hono/15re usus sua pecunia / posuit
Marku Mesiju Rustikijanu Emiliju Lepidu Juliju Celzu Balbinu Ariju Prokulu, iz tribe
(plemena op. a.) Galeria, plebejskom tribunu, designiranom kvestoru imperatora cezara
Tita Elija Hadrijana Antonina Augusta Pobonog, oca domovine, vojnom tribunu XV.
legije Apollinaris i legije III. Gallica, prefektu grada latinskog praznika, u konzulatu
Emilija Papa, oca i Burbuleja Ligarijana, svekra, decemviru stlitibu, respublika Siarensija,
Emilije Pap, otac asno korist od svoga novca postavi.
Slika 6.4.5
Preuzeto sa http://www1.ku-eichstaett.de/epigr/uah-bilder.php?bild=$IUtrera_00036.jpg
195
6.5 SEXTVS AEMILIVS EQVESTER
Sljedei namjesnik Dalmacije za vrijeme vladavine princepsa Antonina Pija je bio Sekst
Emilije Ekvester.
494
1. O njegovom namjesnitvu u Dalmaciji dokaz prua natpis ILJug III, 1948 = AE 1940,
176 = AE 1941, 54 iz Tilurija/Garduna.
495
IMP CAESARI T AEL HADRIANO / ANTONINO AVG PIO P P COS IIII / COH VIII
VOL TVRREM AD AQVAM / TOLLENDAM FECIT /5 SEX AEMILIO EQVESTRE
LEG AVG PR PR / M CAEC[ ]LIO AFRICANO PRAEFECTO
Imp(eratori) Caesari T(ito) Ael(io) Hadriano / Antonino Aug(usto) Pio p(atri) p(atriae)
co(n)s(uli) IIII / coh(ors) VIII vol(untariorum) turrem ad aquam / tollendam fecit /5 Sex(to)
Aemilio Equestre leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) / M(arco) Caec[i]lio Africano
praefecto
Imperatoru cezaru Titu Eliju Hadrijanu Antoninu Augustu Piju, ocu domovine, etiri (puta
op.a.) konzulu, Osma dobrovoljaka kohorta toranj i vodovod uini, Sekstu Emiliju
Ekvestru, legatu Augusta propretoru, Marku Ceciliju Afrikancu prefektu.
Podizanje natpisa se moe datirati ili u etvrtu godinu konzulata Antonina Pija (145. god. n.
e. zajedno sa Markom Aurelijem, buduim princepsom) ili vjerojatnije kasnije. Mogue je
pretpostaviti da je legatstvo Emilija Ekvestera u Dalmaciji bilo na kraju pete i u toku este
decenije II. st. n. e.
6.6 Doba Marka Aurelija
Sa poecima vladavine cara filozofa Marka Aurelija, prestaje i polustoljetno vrijeme mira
na dunavskoj granici.
496
itav niz iskuenja i problema pogaa Rimsku dravu i njeno
stanovnitvo, poevi od rata sa partskim Iranom od 161. do 166. god. n. e., koji je iako je
494
PIR, 1897/1898, I:27; Rohden, 1894, PWRE, I, 1 -2, col. 549; Jagenteufel, 1958:39 40; Wilkes, 1969:447
495
Abrami, 1930 1934:225 229, tbl. 35; Jagenteufel, 1958:39; EDCS : http://oracle-vm.ku-
496
O tome v. Marcus Aurelius, Ei coutov; SHA, Marcus Aurelius; Lucius Verus; Cass. Dio epitome knjiga LXXI
LXXII; Herod. I, 1- 4; Stup Marka Aurelija u Rimu.
196
zavrio pobjedonosno je donio i veliku pandemiju u rimski svijet. Ova pandemija je
odnijela na milione ivota i nanijela u kratkom vremenu velike demografske gubitke
Rimskoj dravi kada joj je ljudstvo bilo najpotrebnije. Poseban problem bila je od 166. god.
n. e. obnovljena linija rata na Dunavu, koja je zaokupljala panju Marka Aurelija i njegove
vojske sve do smrti princepsa. Ustvari rije je o nizu ratova i sukoba koji se uobiajeno
nazivaju u historiografiji Markomanski ratovi, iako su se borbe vodile sa itavim nizom
ne samo germanskih, nego i sarmatskih i slobodnih dakih naroda i zajednica du Dunava,
juno i sjeverno od ove rijeke. itava zona od sjeveroistone Italije pa do istonog Balkana
je bila ugroena vrlo smjelim upadima Transdanubijaca (Kostoboci su ak doli do
Eleusine u Atici, gdje su unitili hram eleusinskih misterija). Najopasniji protivnik je bio
markomanski kralj Balomar, koji je bio formirao koaliciju niza germanskih naroda za rat
protiv Rimljana, a njegova vojska je prodrla ak do Akvileje koju je bila stavila pod
opsadu. Gubici rimskih armija su bili vrlo veliki, a poginuli su i mnogi namjesnici (npr.
Klaudije Fronto/Claudius Fronto, legat Donje Mezije) i zapovjednici (pretorijanski prefekt
Furije Viktorin/Furius Victorinus). Nakon smrti Lucija Vera, Marko Aurelije je osobno (uz
pomo nekih proslavljenih i sposobnih pojedinaca kakvi su bili npr. Tiberije Klaudije
Pompejan/ Tiberius Claudius Pompeianus i Publije Helvije Pertinaks/Publius Helvius
Pertinax) bio zaokupljen borbom na ovoj granici u toku najveeg dijela ostatka svoga
ivota. Uz velike napore transdanubijski narodi su zaustavljeni, zatim potisnuti i na kraju je
velika rimska armija prela 172. god. n. e. i na sjevernu stranu Dunava, gdje je nastojala da
pobijedi itav jedan spektar domorodakih politija, naroda i zajednica. Planovi Marka
Aurelija su ukljuivali i stvaranje nove dvije provincije sjeverno od Dunava i to
Markomanije i Sarmatije. Planovi za stvaranje novih provincija su privremeno obustavljeno
zbog vijesti o velikoj pobuni Istone armije 175. god. n. e. pod zapovjednitvom Gaja
Avidija Kasija (Caius Avidius Cassius), uvenog vojskovoe i stvarno pobjednika u ratu sa
iranskim Partima. Uzrok pobune je bila lana vijest da je Marko Aurelije umro od bolesti.
Nakon trajanja od samo tri mjeseca i est dana, uzurpator i samoproklamirani princeps
Avidije Kasije je ubijen od sopstvenih vojnika. Marko Aurelije je ipak morao da povede
armiju prema istonim provincijama kako bi uvrstio svoj autoritet i u Rim se vratio tek u
drugoj polovici 176. god. n. e., nakon osam godina odsustvovanja. Zajedno sa sinom
Komodom je 23. XII. 176. god. n. e. proslavio trijumf za pobjede nad Germanima i
Sarmatima ("de Germanis" i "de Sarmatis"). Pobjede su proslavljene i ovjekovjeene
podizanjem Stupa Marka Aurelija u Rimu, po uzoru na Stup Trajana posveen njegovim
dakim pobjedama. Meutim, to i nije bio kraj tekim borbama na dunavskoj granici i 178.
god. n. e. Marko Aurelije je ponovo morao biti na elu svojih armija u cisdanubijskim i
transdanubijskim operacijama. On i Komod su napustili Rim za panonske provincije 3.
197
VIII. 178. god. n. e.,
497
a ova druga kampanja se izgleda zvala Expeditio Germanica
Secunda (na osnovi CIL II 4114).
498
Ovaj put rimske armije su prodrle duboko na protivniku teritoriju sjeverno od Dunava,
izvojevavi niz kljunih pobjeda. Meutim, 17. III. 180. god. n. e. u Vindoboni (Wienna,
Be) umro je Marko Aurelije. Njegov nasljednik Komod je pokazao vrlo malo interesa za
nastavak rata i protivno savjetima glavnih zapovjednika napustio potpuno potinjavanje
Markomana i Kvada. Komodova odluka da ne nastavi oevu politiku, da povue vojsku i
garnizone sa podruja dananje eke, Slovake, i transdanubijske Austrije i Maarske i da
ne pristupi konanoj realizaciji projekta osnivanja transdanubijskih provincija
Markomanije i Sarmatije pokazati e se kao jedan od najveih stratekih promaaja u
historiji, koji je predodredio zavretak rimske uloge u historiji. Ono to je postignuto sa
velikim naporima i uz nemjerljive rtve naputeno je hirom jednog mladog princepsa.
Poto su borbe voene na podruju koje gravitira dunavskom podruju, u ovim tekim
ratovima dostojan obol su morale dati i ilirske provincije, ukljuujui i Dalmaciju. One su
sada morale aktivno biti ukljuene u ove ratove, sa svim svojim kapacitetima i resursima
(ukljuujui i regrutnu bazu). Julije Kapitolin, autor biografije Marka Aurelije iz kolekcije
Historia Augusta, navodi da je Marko Aurelije uslijed nedostatka vojnih resursa u ivoj sili
bio prisiljen da organizirane razbojnike (hajduke) skupine iz Dalmacije i Dardanije
uvrsti u regularnu vojsku.
499
Ovaj podatak pokazuje da je provincija Dalmacija bila
podruje sa kroninim problemom organiziranog razbojnitva sve do Marka Aurelija (to je
osobina koju e Zapadni Balkan zadrati i u buduim razdobljima) i njegove prijeke
potrebe za vojnicima. O konkretnim vojnim jedinicama koje su u ovo opasno i turbulentno
vrijeme boravile u provinciji Dalmaciji se malo zna, izuzev da su pojedine jedinice
novoformiranih legije II. Pia Italica i III. Concordia Italica boravile na slubi u Saloni.
Zanimljivo je da se u Saloni nailazi na niz spomenika (CIL III, 2008; CIL III, 2009; CIL III,
2010 = CIL III, 8576; CIL III, 12898 (p 2261)) posveenih veteranima i vojnicima legije I.
Italica, a koji svi nose aurelijevsko gentilno ime. Na sarajevskom podruju je na natpisu
CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 = ILJug III, 1581 zabiljeen Aurelije Saturnin, veteran
dvojice augusta.
500
Ne bi bilo nemogue pomisliti da su ovi vojnici i veterani bili ustvari
graanski i peregrinski domorodci Ilirika unovaeni u legijski i auksilijarni sastav zbog
tekih ratova na Dunavu. U tom sluaju bi njihovo aurelijevsko gentilno ime bilo rezultat
dobivanja rimskog graanstva za vrijeme Marka Aurelija. injenica je i da je aurelijevsko
497
SHA, Commodus, XII, 6
498
Tiberije Klaudije Kandid, kojem je posveen ovaj natpis iz Tarragone (Hispania Tarraconensis), se navodi i kao
...duci exercitus Illyrici.. Po tome je Klaudije Kandid bio vojvoda ilirske armije. U epitomama LXXII. Knjige djela
Kasija Diona spominje se izvjesni Kandid koji je kao zapovjednik pjeadije zaustavio langobardski i ubijski upad u
Panoniju krajem 166. ili poetkom 167. god. n. e.
499
Mesihovi, 2009 A:35 - 37
500
Mesihovi, 2008:31 32; Isto, 2011 A:109-110
198
gentilno ime ubjedljivo najbrojnije meu do danas poznatim Rimljanima na podruju
Bosne (cc 14,8 %).
501
Iako je znaajan broj Aurelija rezultat i Karakaline konstitucije iz
212. god. n. e., ipak je i doba vladavine Marka Aurelije, produciralo znatan broj nosilaca
aurelijevskog gentilnog imena, posebice u unutranjosti provincije Dalmacije koja je
sigurno dala odreeni broj regruta za markomanske ratove. Vanredno stanje na dunavskom
podruju i gravitirajuim provincijama sigurno su imali odreenih posljedica i po
namjesniku instituciju u njima. Tako je uloga namjesnika Dalmacije, obje Panonije, obje
Mezije i Norika u ovom periodu vie prebaena sa obzorja uobiajenih namjesnikih
dunosti (sudovi, gradnja infrastrukture, odranje stabilnosti) na vojna zapovjednitva. Ti
namjesnici bi dio svojih dunosti direktno provodili i na ratitima. Zbog tih injenica
razumljivo je zato vlada odreena konfuzija u praenju namjesnika legata Dalmacije za
vrijeme Marka Aurelija.
6.7 MARCVS DIDIVS SEVERVS IVLIANVS
Najzanimljiviji namjesnik Dalmacije iz vremena vladavine Marka Aurelija jeste Marko
Didije Sever Julijan (poznatiji kao Didije Julijan), budui kratkotrajni princeps iz 193. god.
n. e.
502
O njegovom namjesnitvu u provinciji Dalmaciji postoje dva svjedoanstva.
1. SHA, Didius Iulianus, I, 6 9
Post praeturam legioni praefuit in Germania vicensimae secundae Primigeniae. 7 Inde
Belgicam sancte ac diu rexit. Ibi Cauchis, Germaniae populis, qui Albam fluvium
adcolebant, erumpentibus restitit tumultuariis auxiliis provincialium. 8 Ob quae
consulatum meruit testimonio imperatoris. 9 Cattos etiam debellavit. inde Dalmatiam
regendam accepit eamque a confinibus hostibus vindicavit. Post Germaniam inferiorem
rexit.
Nakon svoje preture, on (misli se na Didija Julijana op. a.) je komandovao XXII. legijom
Primigenia u Germaniji, zatim je upravljao provincijom Belgica (Belgija op. a.) dugo i
dobro. Tamo je sa auksilijarima koje je na brzinu skupio iz provincija odrao se protiv
Hauka (narod Germanije koji je nastanjivao rijeku Elbu), koji su pokuali da provale kroz
granicu. I za ove usluge, na prijedlog imperatora, on je smatran vrijednim za konzulat. On
501
Mesihovi, 2011 A:651 - 653
502
SHA, Didius Iulianus; Cass. Dio epitome knjige LXXIV; Smith W., 1867, I:1005-1006; PIR, 1897/1898, II:11 12;
Wotawa, 1905, PWRE, V, 1 -2, col. 412 - 424; Jagenteufel, 1958:44-45; Wilkes, 1969:447
199
je ostvario i odluujuu pobjedu nad Hatima. Zatim je on upravljao Dalmacijom i oistio je
od neprijatelja na njenim granicama. Zatim je on upravljao Donjom Germanijom.
Didije Julijan je bio pretor oko 162. god. n. e., pa su dunosti navedene u ovom podatku
obnaane poslije 162. god. n. e. Sa poetkom cc 170. god. n. e. on je postao namjesnik
Belgike, dunost koju je obavljao u narednih pet godina. Konzul sufekt je bio 175. god. n.
e., zajedno sa Helvijem Pertinaksom (udnom koincidencijom Didije Julijan je bio sljedei
princeps nakon Pertinaksa).
503
I poslije konzulstva Didije Julijan se istakao u borbi sa
germanskim Hatima, nakon ega je uslijedilo legatstvo prvo nad Dalmacijom, pa onda
Donjom Germanijom. A. Jagenteufel namjesnitvo datira u period 176 177. god. n. e., a J.
Wilkes u 176. god. n. e. Po nekom kronolokom redu, Didije Julijan bi upravljao
provincijom Dalmacijom upravo u vrijeme ponovo oivljenih sukoba na dunavskoj liniji od
177. god. n. e. To bi potvrivao podatak koji daje Elije Spartijan (Aelius Spartianus), pisac
biografije Didija Julijana iz kolekcije Historia Augusta, o njegovom postignuu kao
namjesnika Dalmacije. Po tome je Didije Julijan kao vojno civilni zapovjednik Dalmacije
odbio neprijateljske napade na njene, vjerojatno sjeverne ili sjeveroistone granice. Za sada
ne raspolaemo sa sigurnijim podatkom ili bar naznakom sa kojim je to jedinicama
(auksilijarnog ili legijskog sastava) on pobijedio germanske ili sarmatske ili dake
napadae koji su ugroavali granice Dalmacije. Poetak vladavine Marka Aurelija
provincija Dalmacija doekala bez stalnog legijskog garnizona, izuzev moda konzularnih
beneficijara. Ali uslijed teke situacije na ratitima sjeverno od provincije, koji su
ugroavali i njene granice, i u Dalmaciji su morali biti stacionirani i legijski sastavi bar
neko vrijeme. Dalmacija je zbog svoje zemljopisne pozicije sluila i kao vana
komunikaciona spona preko koje su u Podunavlje kretale vojne snage, a sigurno je sluila i
kao resursna i logistika baza za prostrano podunavsko ratite.
504
Podatak iz SHA jasno pokazuje da u provinciji nije bilo unutarnjih turbulenciju u smislu
odreenih pobuna, jer je jasno da Didije Julijan sa svojim trupama dejstvuje na graninoj
liniji. Ovo bi znailo da su ti invazorski inkursi prolazili kroz panonske i mezijske
provincije, im su granice Dalmacije bile ugroene. Da su pojedini od tih naroda estoko
destruirali rimsko provincijsko podruje, dovoljno govori podatak Kasija Diona (epitome
knjige LXXII, 16) po kojem su po odredbama sporazuma koji su sarmatski Jazigi (Iazyges)
sklopili sa Markom Aurelijem, oni vratili 100 000 zarobljenika koji su jo uvijek bili u
njihovim rukama, ak nakon to su mnogi bili prodati, umrli ili pobjegli (s si
u iu s s, o u s
503
On je naslijedio Pertinaksa i na dunosti prokonzula Afrike.
504
Na podunavskom ratitu su sigurno operativno djelovale sljedee legije : I. Adiutrix, II. Adiutrix, XII. Fulminata, V.
Macedonica, I. Italica, II. Italica, III. Italica, II. Adiutrix, IIII. Flavia Felix, VII. C.P.F, XI. C.P.F., X. Gemina, XIII.
Gemina, XIV. Gemina. Zajedno sa njima su djelovale i mnogobrojne auksilijarne jedinice (kohorte i ale), kao i itav niz
drugih borbenih sastava.
200
s u s q u s i i). Jazigi su
dejstvovali iz podruja izmeu rijeka Dunava i Tise, pa bi gravitaciono podruje njihovog
pustoenja obuhvatalo panonske i mezijske provincije, Dakiju i granine oblasti Dalmacije
koje nisu bile ba predaleko od njihove zemlje. Po biografiji Marka Aurelija iz kolekcije
Historia Augusta (XXVII, 10), za vrijeme ove druge kampanje borbe su voene sa
Markomanima, Hermundurima, Sarmatima i Kvadima (Triennio bellum postea cum
Marcomannis, Hermunduris, Sarmatis, Quadis etiam egit et, si anno uno superfuisset,
provincias ex his fecisset).
2. CIL VI, 41122 = CIL VI, 1401 (p 3141, 3805), Rim
505
ERO IVLIANO / AFRICAE LEG AVG / ONTI ET BITHYNIAE / IAE DALMATIAE
BELGICA / 5 M AFRICAE ET ACHAIAE PRAETOR / TORI CONSVLVM TRIBVNO
LEG / ICANDIS SODALI ANTONI ANO / PRAESIDI PATRONO / G BISICA
LVCANA EX AFRICA
[M(arco) Didio M(arci) f(ilio) Ouf(entina) Sev]ero Iuliano / [co(n)s(uli) proco(n)s(uli)
provinciae] Africae leg(ato) Aug(usti) / [pro praetore provinciae P]onti et Bithyniae /
[praef(ecto) alim(entorum) leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) German]iae Dalmatiae
Belgica[e] /5 [leg(ato) leg(ionis) XXII Primig(eniae) leg(ato) proconsulu]m Africae et
Achaiae praetor[i] / [ aedili quaes]tori consulum tribuno leg(ionis) / [--- Xvir(o) stlitibus
iud]icandis sodali Antoni[ni]ano / [.....] praesidi patrono / [municipium Aelium
Hadrianum Au]
506
g(ustum) Bisica Lucana ex Africa
Marku Didiju Severu Julijanu, iz tribe Kvefentina, sinu Marka, konzulu, prokonzulu
provincije Afrike, legatu Augusta propretoru provincije Pont i Bitinija, prefektu
alimentacijskog fonda
507
, legatu Augusta propretora Germanije, Dalmacije, Belgike, legatu
legije XXII. Primigenia, legatu prokonzula Afrike i Ahaje, pretoru, edilu, kvestoru
konzula, tribunu legije... decemviru stlitibu, lanu (kolegija op. a.) Antoninija,
508
505
506
Rekonstrukcija imena municipija prema Boatwright, 2003:39, fus. 10 i
507
To je podrazumijevalo da je bio zaduen za raspodjelu novca i sredstava siromanima u Italiji i rukovoenje
alimentarnim fondom. Od vremena ranih Antonina uvrijeilo se da se pauperiziranim stanovnicima Italije pomae
podjelama zemlje ili novca. To su ustvari bile mjere kojima bi se ublaile posljedice procesa latifundizacije i socijalnog
raslojavanja i na tragu su drevnih agrarnih zakona jo iz vremena drevne Republike. Nerva je osnovao alimentarni fond za
pomo stanovnicima Italije, a iji razvoj se posebno odvija za vremena Trajana i njegovih nasljednika. Bit alimentacije
svodila se na sljedee: iz odreenog novanog fonda, koji je osnovala drava, podjeljivane su posudbe sitnim i srednjim
zemljoposjednicima uz neznatne kamate ( obino 5% godinje). Kamate od tih zajmova troene su na odgoj maloljetne
siroadi, kao i djece siromanih roditelja. Do punoljetnosti djeacima je mjeseno dijeljeno po 16, a djevojicama po 12
sestercija. Makin, 1951:389-390
508
Rije je o sveenikom kolegiju posveenom jednoj od verzija carskog kulta.
201
predsjedavajuem patronu, municipium Elijum Hadrijanum Augustum Bisika Lukana iz
Afrike.
Ovaj natpis koji predstavlja i neku vrstu cursus honorum od Didija Julijana prije nego to je
postao princeps, isto dokazuje njegovo namjesnitvo u provinciji Dalmaciji.
6.8 CAIVS VETTIVS SABINIANVS IVLIVS HOSPES
U doba vladavine Marka Aurelija moda je mogue datirati i namjesnitvo Gaj Vetija
Sabinijana Julija Hospa (konzula sufekta 176. god. n. e.).
509
O njegovom namjesnitvu u
Dalmaciji potvrdu prua natpis AE 1920, 45 = AE 1939, + 81 iz Kasba, Henchir el /
Thuburbo Maius (provincija prokonzularna Afrika).
510
C VETTIOCFILVOLTSABI/NIANOIVLIOHOSPITICOSSODALI / TITIOLEG
AVGPRPRPROVINCIARIIIDACIA/RVMETDELMATIAECVRATORI
AEDIVM SACRAR /5
ITEMRPPVTEOLANORVMPRAEPOSITOVEXILLATIO/NIBVS
EXILLYRICOMISSISABIMPDIVOMAN[ ]/NINOADTVTELAMVRBIS
DONISDONATO A[ ] / EODEMIMPOBEXPEDITIONEMGERMETSARM /
CORONAMVRALIVALLARIITEMQAVREAHASTIS /10 PVRISDVAB
VEXILLISTOTIDEMLEGAVGPRPR / PANNONIAE INFERIORISPRAEF
AERARI SATVR/NILEGLEGXIIIIGEMCVMIVRISDICATVPANNO/NIAE
SVPERIORISLEGAVGRATIONIBVSPV/TANDISTRIVMGALLIARVMLEG
LEGIIIITA/15LIAECONCORDISIVRIDICOPER TRACTVS / ETRVRIAE
AEMILIAELIGVRIAELEG / AVG AD ORDINANDOSSTATVSINSVLARVM /
CYCLADVMLEGATOPROVINCIAE ASIAE / PRAETORITRIBPLEB
QVAESTORITRANS/20 LATOIN AMPLISSIMVM ORDINEMABIMP / DIVO T
ANTONINO TRIBMILLEGIITALIAE / PRAEFCOHORTISII
COMMAGENORVM / COL AVRELIA izbrisan tekst (op.a.) THVBVRBO / AIVS
PATRONODDPP
C(aio) Vettio C(ai) fil(io) Volt(inia tribu) Sabi/niano Iulio Hospiti co(n)s(uli) sodali / Titio
leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) provinciar(um) III Dacia/rum et Delmatiae(!) curatori
aedium sacrar(um) /5 item r(ei) p(ublicae) Puteolanorum praeposito vexillatio/nibus ex
509
PIR, 1897/1898, III:413 414; Betz, 1958, PWRE, VIII A, 2, col. 1861-1867; Jagenteufel, 1958:45-47; Wilkes,
1969:447
510
202
Illyrico missis ab imp(eratore) divo M(arco) An[to]/nino ad tutelam urbis donis donato
a[b] / eodem Imp(eratore) ob expeditionem Germ(anicam) et Sarm(aticam) / corona
murali vallari itemq(ue) aurea hastis /10 puris duab(us) vexillis totidem leg(ato) Aug(usti)
pr(o) pr(aetore) / Pannoniae inferioris praef(ecto) aerari Satur/ni leg(ato) leg(ionis) XIIII
gem(inae) cum iurisdicatu Panno/niae superioris leg(ato) Aug(usti) rationibus pu/tandis
trium Galliarum leg(ato) leg(ionis) III Ita/15li(c)ae concordis(!) iuridico per tractus /
Etruriae Aemiliae Liguriae leg(ato) / Aug(usti) ad ordinandos status insularum / Cycladum
legato provinciae Asiae / praetori trib(uno) pleb(is) quaestori trans/20lato in amplissimum
ordinem ab Imp(eratore) / divo T(ito)(!) Antonino trib(uno) mil(itum) leg(ionis) I Itali(c)ae
/ praef(ecto) cohortis II Commagenorum / col(onia) Aurelia [[[Commoda]]] Thuburbo /
[m]aius patrono d(ecreto) d(ecurionum) p(ecunia) p(ublica)
Gaju Vetiju Sabinijanu Juliju Hospitu iz tribe (plemena op. a.) Voltina, sinu Gaja,
konzulu, lanu (kolegija op. a.) Titija, legatu Augusta propretoru provincija Tri Dakije
511
i
Dalmacije, staratelju hramova (u gradu Rimu op. a.), takoer respublike Puteoli
prepozitu/naelniku veterana (moda je rije i o regularnim vojnim odredima op. a.) iz
Ilirika poslanim od imperatora boanskog Marka Antonina za zatitu grada, odlikovan od
istoga imperatora za germanske i sarmatske ekspedicije sa corona muralis, vallaris, takoer
i aurea, dva (puta op. a.) sa hasta pura, vexillum isti broj (misli se da je dva puta odlikovan
i sa vexillum op. a. ), legatu Augusta propretoru Donje Panonije, prefektu Saturnovog
erarija, legatu XIV. legije Gemina, sa pravom provoenja zakona u Gornjoj Panoniji,
legatu Augusta za ispitivanje rauna
512
Tri Galije, legatu III. legije Italica, juridiku
513
za
Etruriju, Emiliju, Liguriju, legatu Augusta za koordinaciju stanja Kikladskih otoka, legatu
provincije Azije, pretoru, plebejskom tribunu, kvestoru, prevedenom u najvii red (misli se
u senatorski op. a.) od imperatora, boanskog Tita Antonina, vojnom tribunu I. legije
Italica, prefektu kohorte II. Komagenske, kolonija Aurelija Komodiana Tuburbo, najveem
patronu, odlukom vijea dekuriona sa javnim novcem (postavi op.a.).
Na ovom vrlo dobro sauvanom epigrafskom spomeniku, dat je sadrajan popis dunosti
koje je Vetije Sabinijan obnaao u toku svoje iznimno bogate vojne i dunosnike karijere.
511
Po Fishwick, 1987:302 tripartitnu podjelu Dakije je izvrio Hadrijan.Meutim, izgleda je Hadrijan izvrio samo
dualnu podjelu 119. god. n. e. i to na Dacia Superior i Dacia Inferior, a da je tripartitna podjela uraena za Antonina Pija
(moda cc 158. god. n. e.) i to na Dacia Porolissensis, Dacia Apulensis i Dacia Malvensis. Za vrijeme markomanskih
ratova, vojni i sudski poslovi su bili ujedinjeni pod jednom osobom, sa drugom dvojicom senatorskog ranga (legati
legionis) kao njemu podreenim. Tada je Dakija zvana provincija Tri Dakije (tres Daci). Za vrijeme markomanskih
ratova Dakija je predstavljala prvu borbenu liniju.
512
Neka vrsta specijalnog carskog izaslanika ili inspektora radi pregleda financijskog stanja i rauna.
513
Rije je o magistratima senatorskog ranga (u Italiji) uvedenim od Marka Aurelija sa sudskim nadlenou u
graanskim i krivinim stvarima. Teritorijalno su bili odreeni na osnovi italijanskih regiona koje je uspostavio jo
August i to tako to je jedan iuridico imao nadlenost nad vie, uglavnom tri regiona. U Italiji su bila etiri iuridici. Oni su
imali nadlenost i nekim administrativnim pa i izvrnim pitanjima. Berger, 1953:523
203
I na ovom natpisu je uobiajeno navoenje obnaenih dunosti po znaenju, a ne po
kronolokom redu, iako sa odreenim modifikacijama. Te specifinosti su date upravo na
primjeru njegovih namjesnitava i zapovjedanja legijama koje su navedene izgleda po
kronolokom, a ne po redu vanosti.
Njegova namjesnitva i zapovjedanje vojskom ukazuju i na njegovu duboku uvezanost sa
zbivanjima nastalim uslijed ratova na Dunavu. On je svoju karijeru zapoeo kao pripadnik
vitekog reda, u vojno - zapovjednim strukturama oruanih snaga Rimske drave. Pa je
tako prvo bio komandant II. Flavijevske Komagenske kohorte, stacionirane u Dakiji, potom
je bio vojni tribun I. legije Italica u Donjoj Meziji. Uspon iz vitekog reda u senatorski je
uslijedio za vrijeme Antonina Pija. A obnaao je uobiajeni niz dunosti u rimskom cursus
honorum. Imao je i neke specifine dunosti kao u sluaju Kikladskih otoka, te kao juridik
tri italijanske regije. Zanimljivo je njegova specijalna dunost da komanduje vojskom koja
je poslana iz Ilirika da bude zatita kampanskom gradu Puteoli. Razlog vjerojatno lei u
tome to je Puteoli bio i velika luka te emporium, gdje su prispijevali i veliki aleksandrijski
brodovi sa itom. U blizini se nalazila i rimska pomorska baza u Misenumu. Ovo je gotovo
sigurno rezultat odmetnua Avidija Kasija 175. god. n. e., pa je Marko Aurelije smatrao da
je neophodno da osigura italijanske luke, poglavito kako bi sprijeio eventualno
iskrcavanje avidijevaca. A kako se ini princeps je u tim vrlo nesigurnom vremenu, imao
puno i nedvojbeno povjerenje u Vetija Sabinijana im mu je dodijelio jednu takvu
osjetljivu i bitnu dunost. Poto se u tekstu natpisa striktno kae da je Vetije Sabinijan
poslan sa vojskom iz Ilirika, jasno je da se on neposredno pred polazak prema Puteolima
nalazio u blizini samoga Marka Aurelija, odnosno da je bio na podunavskom ratitu. Da je
uivao veliko povjerenje i uvaavanje od Marka Aurelija, dokazuje i to da je on bio i u
ulozi inspektora financija Tri Galije (provincije Lugdunska Galija, Akvitanija, Belgika). O
njegovoj iznimnoj angairanosti na podunavskom ratitu dovoljno govore i odlikovanja
koja je dobio od Marka Aurelija, kao i injenica da je bio zapovjednik prvo III. legije
Italica, a zatim i XIV. legije Gemina. Obje legije su se nalazile angairane u okviru
dunavske armije Marka Aurelija. I namjesnitva je obnaao u balkansko podunavskom
prostoru, pa je tako prvo bio zaduen za provoenje zakona u Gornjoj Panoniji, pa je onda
bio legat propretor Donje Panonije i pri kraju karijere zabiljeene na ovom natpisu legat
propretor Dalmacije i zatim Tri Dakije. Ovaj sadrajni epigrafski spomenik je podignut u
vrijeme Komodove vladavine, ali je ubrzo doivio i redakciju uslijed damnatio memoriae,
pa je komodijanski dio imena kolonije izbrisan u predzadnjem redu.
204
Slika 6.8.1
Preuzeto sa http://www.rzuser.uni-heidelberg.de/~f56/fotos/F000435.JPG
205
Slika 6.8.2
Svjedoanstvo o zapovjednitvu Vetija
Sabinijana nad II. Flavijevskom
Komagenskom kohortom prua CIL III,
1619 = CIL III, 7854 : Mart[i Gra]d[ivo] /
coh(ors) II Fl(avia) Co(mmagenorum) / cui
praeest / C(aius) Vettius /5 Sabinianus
praef(ectus).
514
Njegova sluba na egejskom otoju je rezultirala i natpisom IG XII,7 262 (# PH78910) iz
Amorgosa : [ (?)]u Es o i A io i
Ai [i(?) i(?) ]ui u, s u u.
515
Slika 6.8.3
Vetije Sabinijan se spominje i na
natpisu CIL III, 4426 (p 2281) = CIL
III, 11089 iz Karnuntuma :
[Si]l[v]ano Aug(usto) / Genio / loci
pro / salute /5 C(ai) Vettii /
Sabinian[i] / leg(ati) Aug(usti) pr(o)
p[r(aetore)] / Nymphicus / lib(ertus)
eius /10 [a]ediculam / ex voto /
rest(ituit).
516
Natpis podie njegov
osloboenik Nimfik.
514
515
http://epigraphy.packhum.org/inscriptions/main
516
206
Po A. Jagenteufelu Vetije Sabinijan je legat propretor Dalmacije bio u periodu 178-179.
god. n. e., sa ime se slae i J. Wilkes. Sudei po zgusnutom spisku dunosti Vetija
Sabinijana u vrijeme turbulentne vladavine Marka Aurelija mogue je sloiti se sa ovim
prijedlogom. U tom sluaju Vetije Sabinijan bi na legatskoj dunosti u Dalmaciji
neposredno naslijedio Didija Julijana.
I Vetijevi potomci su zadrali visoko mjesto u rimskoj drutveno politikoj hijerarhiji, pa
mu je sin Caius Vettius Gratus Sabinianus bio konzul ordinarius za 221. god. n. e., a unuk
Caius Vettius Gratus Atticus Sabinianus konzul ordinarius za 242. god. n. e. (CIL VIII, 823
(p 2421) = CIL VIII, 12346 = AE 1894, +50; CIL VI, 41234 = CIL VI, 1529 (p 852, 3142)
= CIL VI, 31671).
6.9 LVCIVS AVRELIVS GALLVS
Kao sljedei namjesnik Dalmacije navodi se Lucije Aurelije Gal, konzul ordinarius za 174.
god. n. e.
517
, zajedno sa Kvintom Volusijem Flakom Kornelijanom (Q. Volusius Flaccus
Cornelianus). On se pojavljuje na natpisu CIL III, 3157 (p 1650) = CIL III, 8663 = CIL III,
14239,4 = AE 1994, 1346 iz Salone
518
:
HER AVG [ ] / VALVALENS V[ ] / EX7LI/MITE[ ] / PVB PRAE /5 CLVS OB /
DECR AVR / GALL LEG / SVOINP / APERVIT [ ] /10 IM[ ] COMO / ET MAR /
VERO / COSVI / [ ] / MA[ ]
Her(culi) Aug(usto) [sac](rum) / Val(erius) Valens v[et(ereranus)] / ex 7(centurione)
li/mite[m] / pub(licum) prae/5 clus(um) ob / decr(etum
519
) Aur(eli) / Gall(i) leg(ati) / suo
inp[endio] / aperuit [---] /10 Im[p(eratore)] Com(m)o[do II] / et Mar/[tio] / Vero [II] /
co(n)s(ulibus) VI [Kal(endas)] / Ma[ias]
Herkulu, uzvienom, svetom, Valerije Valens, veteran i bivi centurion, otvorio je na svoj
troak javni granini put, koji je ranije bio zatvoren dekretom Aurelija Gala, legata, na esti
dan prije majskih kalendi za drugog konzulata imperatora Komoda i Marcija Vera.
517
PIR, 1897/1898, I:183 (Aufidius); 208 (Aurelius); Bohden, 1896, PWRE, II, 2, col. 2292 (Aufidius); col. 2510
(Aurelius); Jagenteufel, 1958:47-48;Wilkes, 1969:447-448; Isto, 1976:265.
518
Jagenteufel, 1958:47; Wilkes, 1976:265, br. 16; 264, fig. 6 i Pl. III,7; ael Kos, 1993:205, br. 6.; EDCS :
519
J.Wilkes u svojoj Historiji provincije Dalmacije (1969:448) je ovdje izvrio rekonstrukciju dec(essum) = smrt, ali je u
naknadnom radu o meama (1976:265) to ispravio u pravilno decr(etum).
207
Slika 6.9.1
Preuzeto iz Wilkes, 1976, 264, fig. 6
Slika 6.9.2
Preuzeto iz Wilkes, 1976, Pl. III, 7
Ovaj epigrafski spomenik je podignut 26. IV. 179. god. n. e. (rije je o roendanu Marka
Aurelija), znai u vrijeme kada je Marko Aurelije bio na vlasti. Samo gentilno ime legata
izaziva u historiografiji odreene nedoumice, pa se kod nekih pojavljuje ne kao Aurelije,
nego kao Aufidije (Aufidius).
520
Tako se u i PIR (1897/1898, I) i u PWRE smatra da je rije
o dvije razliite osobe, odnosno da je Aufidije Gal bio legat Dalmacije, a Aurelije Gal
konzul iz 174. god. n. e.
Slika 6.9.3
lupa.org/imagelink/index.php?Nr=5031&Img=0
Konzulstvo Aurelija Gala se spominje na
CIL III 5200 iz Celja : ] / Pos(uit)
K(alendis) Aug(ustis) Flacco et Gallo
c[o(n)s(ulibus)].
520
O tome v. Wilkes, 1969, 447 448; Isto, 1976, 265
208
Konzulstvo Aurelija Gala i Flaka Kornelijana se spominje i na uvenom grkom obimnom
natpisu IG XIV 830 (# PH141062) iz grada Puteoli : ...uu q i q
q u...
521
Cursus honorum Lucija Aurelija Gala, iz plemena Kvirina, sina Lucija pojavljuje se i na
natpisu CIL VI, 1356 (p 850, 3141, 3805, 4685, 4774) = CIL VI, 31637 AE 1962, 00245 =
AE 1963, 89 iz Rima: L(ucio) Aurelio L(uci) fil(io) / Quir(ina) Gallo co(n)s(uli) /
praef(ecto) aer(arii) Sat(urnini) praef(ecto) / frum(enti) dandi proco(n)s(uli) /5 provinc(iae)
Narbonensis / legato Aug(usti) leg(ionis) III / Gallic(ae) curatori viae / Clodiae Anniae
Cassiae / Ciminiae et novae Traianae /10 legato provinc(iae) Africae / pr(aetori) tr(ibuno)
pl(ebis) quaest(ori) provinc(iae) Asiae / M(arcus) Aemilius Alcima / amicus.
522
Sudei po
ovom natpisu Lucije Aurelije Gal je obnaao itav niz dunosti : konzul, prefekt
Saturnovog erarija, prefekt za dodjelu hrane, prokonzul Narbonske Galije, legat Augusta
III. legije Gallica, staratelj puteva, legat provincije Afrike, pretor, plebejski tribun, kvestor
provincije Azije. Meutim, nigdje se ne spominje provincija Dalmacija, pa se postavlja
pitanje da li je Aurelije Gal sa ovog natpisa upravo onaj na legat Dalmacije i konzul
ordinarius iz 174. god. n. e. U konzulskim listama se pojavljuju i L. Aurelius Gallus,
konzul sufekt za 146. god. n. e. (od jula mjeseca), i jo jedan istoimeni konzul ordinarius
za 198. god. n. e. Gotovo je sigurno da je ovdje meusobni odnos njih trojice djed (146.
god. p. n. e.) otac (174. god. n. e.) sin (198. god. n. e.).
I po A. Jagenteufel i po J. Wilkesu, Aurelije Gal je legat Dalmacije bio 179. god. n. e.
521
U natpisu se govori o zajednici trgovaca iz Tira (iz Fenikije, dananjeg Libana) koji su nastanjeni u Puteolima.
Harland, 2003:36
522
209
6.10 SCAPVLA TERTVLLVS
Zajednice Liburnije Stulpini, Burnisti i Lacinijeni?
523
su obnovili zgradu pretoriuma u
Skradinu (Scardona), i u ast toga su postavile natpis CIL III, 2809 u Skradinu, na kojem se
spominje Skapula Tertul,
524
legat (dvojice) Augusta provincije Dalmacije.
Praetoriu[m vetustate] / conlapsum [Stulpini et?] / Burnistae [Lacinien]/ses(?) ex
pec(unia) [publ(ica) refecer(unt)] /5 Scapul[a Tertullus] / leg(atus) Augg(ustorum)
p[rov(inciae) Dalmatiae] / restit[uit]
Vrijeme namjesnitva bi se moglo datirati u vrijeme suvladarstva dvojice princepsa
augusta. U obzir dolaze doba suvladarstva Marka Aurelija sa Lucijem Verom (Lucius
Aurelius Verus Augustus) od 161. do 169. god. n. e., te Marka Aurelija sa svojim sinom
Komodom od 177. do 180. god. n. e. Skapula Tertul se u svojstvu provincijskog
namjesnika i to dvojice augusta (Marka Aurelija i Komoda) pojavljuje i u Digestama (dio
Corpus iuris civilis iz prve polovice VI. st. n. e.) koji mu alju reskript (rjeenje vezano za
odreena pitanja).
525
J.Wilkes (1969:447, pozivajui se na R.Syme, Gnomon, 31(1959, 514
f.)
526
) relativizira mogunost da je Skapula Tertul upravljao Dalmacijom za vrijeme Marka
Aurelija i Komoda : On the other hand he could have been proconsul of Asia or Africa at
the time, while the congested fasti of Dalmatia make it better to place Tertullus in the joint
523
O navedene tri liburnske zajednice v. Plin. NH. III, 139 : conventum Scardonitanum petunt lapides et Liburnorum
civitates XIIII, ex quibus Lacinienses, Stulpinos, Buristas, Olbonenses nomineare non pigeat.
Stulpini su moda vezani za grad Stulpi () koji spominje Ptolemej Klaudije (ae, 2003:14), Burnisti se
vjerojatno veu za Burnum i njegovu okolicu, dok se o Lacinijenima malo zna.
524
Smith W, 1867, III:1012 (natuknica se vjerojatno odnosi na sina naeg Skapule Tertula); PIR, 1897/1898, III:180
181 (natuknice pod br. 190 i 192 se odnose na istu osobu); Jagenteufel, 1958:48 -49; Wilkes, 1969:447; EDCS :
525
Corpus, Dig. 1.18.14 : Macer 2 de iudic. publ. Divus marcus et commodus scapulae tertullo rescripserunt in haec
verba: " si tibi liquido compertum est aelium priscum in eo furore esse, ut continua mentis alienatione omni intellectu
careat, nec subest ulla suspicio matrem ab eo simulatione dementiae occisam: potes de modo poenae eius dissimulare,
cum satis furore ipso puniatur. et tamen diligentius custodiendus erit ac, si putabis, etiam vinculo coercendus, quoniam
tam ad poenam quam ad tutelam eius et securitatem proximorum pertinebit. si vero, ut plerumque adsolet, intervallis
quibusdam sensu saniore, non forte eo momento scelus admiserit nec morbo eius danda est venia, diligenter explorabis et
si quid tale compereris, consules nos, ut aestimemus, an per immanitatem facinoris, si, cum posset videri sentire,
commiserit, supplicio adficiendus sit. cum autem ex litteris tuis cognoverimus tali eum loco atque ordine esse, ut a suis
vel etiam in propria villa custodiatur: recte facturus nobis videris, si eos, a quibus illo tempore observatus esset,
vocaveris et causam tantae neglegentiae excusseris et in unumquemque eorum, prout tibi levari vel onerari culpa eius
videbitur, constitueris. nam custodes furiosis non ad hoc solum adhibentur, ne quid perniciosius ipsi in se moliantur, sed
ne aliis quoque exitio sint: quod si committatur, non immerito culpae eorum adscribendum est, qui neglegentiores in
officio suo fuerint.
526
Rije je o Review of A.Jagenteufel, Die Statthalter der rmischen Provinz Dalmatien von Augustus bis Diokletian.
210
reign of Marcus and Verus (161-9), which is blank otherwise. A consulship in the one-
sixties followed by the Dalmatian governoship fits better with the father of the consul
ordinarius in 195. Stojimo na stajalitu da je ipak vjerojatnije da se reskript iz Digesta
odnosi na Skapulinu upravu nad Dalmacijom, nego da je rije o njegovom prokonzulstvu u
Aziji ili Africi. Iako se u Digestama Skapula Tertul pojavljuje u odjeljku De officio
praesidis, jasno je da u sluaju prireivaa Digesta rije o moderniziranju tituliranja
provincijskog namjesnika. Na osnovi natpisa iz Skradina, oficijelna titula Skapule Tertula
je bila legat, a ne preses, koja e postati titula namjesnika Dalmacije tek nakon
Dioklecijanovih upravno teritorijalnih reformi krajem III. st. n. e. Prireiva Digesta je
jednostavno reskript upuen namjesniku Dalmacije stavio u odjeljak o slubi presesa,
sukladno modernijem duhu a posebno jer u tome reskriptu Skapulina titula nije navedena.
Sa provincijama Azijom i Afrikom stanje stoji neto drugaije, jer su u njima i nakon
Dioklecijanovih reformi upravljali namjesnici sa prokonzulskom titulom. U strogo
hijerarhijskom, protokoliranom i birokratiziranom svijetu kasne antike, pazilo se gdje se
treba staviti odreene titule, pa i se i Digestama upravitelji provincija Afrike i Azije
pojavljuju u odjeljku De officio proconsulis et legati. Na osnovi iznesenog ipak bi bilo
prihvatljivije datirati namjesnitvo Skapula Tertula u Dalmaciji u period suvladarstva
Marka Aurelija i Komoda. A. Jagenteufel legatsku dunost Skapule u Dalmaciji datira u
period 179. 181. (?) god. n. e. Vrlo zgusnutu liniju namjesnitava u provinciji Dalmaciji u
periodu od 176 180. god. n. e. je mogue objasniti upravo drugom fazom markomanskih
ratova, u kojima je i Dalmacija dala znaajan doprinos. U uvjetima rata zapovjednitva su
se bre mijenjala, zavisno od situacije i potreba. Tadanje legatstvo provincija je
podrazumijevalo i vojne i civilne ovlasti, pa je i samo predstavljalo i odreeni stupanj
zapovjednitva u rimskoj vojnoj hijerarhiji i komandnoj liniji.
Na osnovi dananjeg poznavanja konzulskih listi, na Skapula Tertul se ne pojavljuje kao
konzul. Jedini Skapula Tertul koji se spominje u konzulskim listama je konzul sufekt za
192. god. n. e. i konzul ordinarius za 195. god. n. e.
527
je P. Iulius Scapula Tertullus
Priscus,
528
vjerojatno sin naeg Skapule Tertula.
6.11 LVCIVS IVNIVS RVFINVS PROCVLIANVS
Nakon turublentnog vremena na podunavskom podruju, sa Komodom se situacija
postepeno smiruje, to se primjeuje i na podruju Dalmacije. Za prvu polovicu samostalne
527
Corpus,Codex 9.1.1
528
CIL III, 4407; CIL XIV, 169 (p 481). I za 139. god. n. e. spominje se jedan konzul sufekt Scapula.
211
vladavine Komoda evidentiran je u Dalmaciji kao njen legat propretor Lucije Junije Rufin
Prokulejan.
529
On se spominje na natpisu CIL III, 3202 (p 1651) iz Garduna/Tiluriuma
530
:
IMP CAES / M AVRELIVS / [[COMMODVS]] / ANTONINVS / 5AVG PIVS SARM /
GERM MAXIMVS / BRITTANNICVS / PONT MAX TRIB / POT VIIII IMP VI / 10COS
IIII P P / PONTEM HIPPI FLVMI/NIS VETVSTATE COR/RVPTVM RESTITVIT /
SVMPTVM ET OPERAS /15 SVBMINISTRANTIBVS / NOVENSIBVS DELMI/
NENSIBVS RIDITIS CV/RANTE ET DEDICANTE / L IVNIO RVFINO
PROCV/20LIANO LEG PR PR
Imp(erator) Caes(ar) / M(arcus) Aurelius / [[Commodus]] / Antoninus /5 Aug(ustus) Pius
Sarm(aticus) / Germ(anicus) maximus / Brittannicus / pont(ifex) max(imus) trib(unicia) /
pot(estate) VIIII imp(erator) VI /10 co(n)s(ul) IIII p(ater) p(atriae) / pontem Hippi(i)
flumi/nis vetustate cor/ruptum restituit / sumptum et operas /15 subministrantibus /
Novensibus Delmi/nensibus Riditis cu/rante et dedicante / L(ucio) Iunio Rufino
Procu/20liano leg(ato) pr(o) pr(aetore)
Natpis govori da je za vrijeme devete godine tribunske moi Komoda (184. god. n. e.)
obnovljen most na rijeci Hippius (danas rijeka Cetina) i to zahvaljui zajednikom
djelovanju tri relativno udaljene lokalne jedinice : Rider, Novae i Delminium. Staratelj i
dedikant je bio legat Lucije Junije Rufije Prokulijan. Municipium Riditarum je imao urbano
i upravno sjedite u Danilu kod dananjeg ibenika, Novae se nalazila u Runoviu kod
dananjeg Imotskog, a urbano i upravno sjedite Municipium Delminensium
531
se nalazilo u
upanjcu (u dananjem Duvnu). Angairanje ove tri lokalne jedinice na obnovi mosta
govori o velikom znaenju ovog mosta za rimsku cestu koja je iz Salone, a preko rijeke
Cetine i Tilurija ila u duboku kontinentalnu unutranjost provincije Dalmacije. I ovaj
spomenik je nakon ubistva Komoda pretrpio brisanje njegovog imena uslijed damnatio
memoriae.
529
PIR, 1897/1898, II:242; Riba., 1918, PWRE, X, 1, col. 1082 1083; Jagentaufel, 1958:49-50; Wilkes, 1969:448
530
Jagentaufel, 1958:49; Bojanovski, 1977 A:90 i T. I, 1.; EDCS : http://oracle-vm.ku-
531
O Municipium Delminensium v. Mesihovi, 2011 A:465 - 633
212
Slika 6.11.1
Preuzeto iz Bojanovski, 1977:T.I, sl. 1
213
Slika 6.11.2
Preuzeto sa http://www.rzuser.uni-
heidelberg.de/~f56/fotos/F005052.JPG
Junije Rufije se spominje i na natpisu CIL
III, 7770 iz Alba Iulia, Apulum, provincija
Dacia : Sarapi et Isidi / L(ucius) Iunius
Rufi/nus Proculia/nus trib(unus) l(ati
c(lavius) /5 mil(itum) leg(ionis) XIII
g(eminae).
532
Na ovom natpisu Junije Rufin
je vojni tribun latiklav XIII. legije
Gemina.
533
Sudei po tome to je bio vii
oficir XIII. Legije Gemina Junije Rufin je
bio uesnik Markomanskih ratova.
6.12 MARCVS CASSIVS APRONIANVS
Sljedei do danas poznati namjesnik provincije Dalmacije je bio senator Marko Kasije
Apronijan,
534
otac uvenog historiara i dunosnika Kasija Diona. Apronijan je porijeklom
bio iz Bitinije u Maloj Aziji. U toku svoje karijere Apronijan je bio i prokonzul Likije
Pamfilije
535
i legat Kilikije. Po dvojbenoj vizantijskoj tradiciji, on je oenio kerku ili
sestru oratora i filozofa Diona Hrizostoma. Njegov sin je bio Kasije Dion, veliki historiar i
visoki dunosnik za vrijeme severijanskog sustava. Kako navodi sam Kasije Dion, on je
zajedno sa ocem boravio u Kilikiji dok je ovaj tamo imao namjesniku dunost u ranom
532
533
Tribunus laticlavius je bio jedan od est vojnih tribuna u legiji. Po hijerarhijskoj poziciji se nalazio odmah ispod
legata (komandanta) legije, i iznad pet tribuni angusticlavii i kasnije i praefectus castrorum. Ovo je bila prva stepenica u
tradicionalnom cursus honorum, i tribunus laticlavius je esto bio mladi u ranim dvadesetim, koji je mogao poticati iz
bogatijih familija ili je bio blizak prijatelj legata legije.
534
Smith W, 1867, I:251; Groag, 1899, PWRE, III, 2, col. 1681 1682; PIR, 1897/1898, I:312; Jagentaufel, 1958:50 - 51;
Wilkes, 1969:448
535
IGR III, 654 = TAM II 856 (# PH284746) : Kotcokcuoocv to ov/ciov Tctio Tcoqio / coutq tnv s
sat,acnv / ctoiqooto Euvcoqo /5 Tcoqio ascc au/tq kata ouvn|a
/ Kooiou Ateviovou ovuu/totou. Namjesnik Likije i Pamfilije u martu aprilu 180. god. n. e. (XXXIII godina
tribunske moi Marka Aurelija) je na osnovu vojnike diplome CIL XVI, 128 = CIL III, p 1993 (p 2328,64) = AE 2007,
+01484 iz Kadikova (provincija Donja Mezija) bio Licinije Prisk.
214
periodu Komodove vladavine.
536
Nepoznato je da li je i kada bio konzul sufekt. O
namjesnitvu Kasija Apronijana u Dalmaciji svjedoanstvo daje upravo njegov sin :
Cass. Dio epitome knjige XLIX, 36, 4
u s u u u u , o i sq u u i
uu, i o q s g Ag qi g iq, q i o
q o q, i g iq g sg
Ovo ja (Kasije Dion govori u prvom licu op. a.) znam ne samo preko onoga to sam uo
ili proitao, nego sam to spoznao osobnim iskustvom kao nekadanji njihov namjesnik,
nakon moga namjesnitva u Africi i Dalmaciji, kasniju poziciju je drao i moj otac neko
vrijeme, ja sam bio imenovan za ono to je poznato kao Gornja Panonija.
Po A.Jagentaufelu i J.Wilkesu Apronijan je bio namjesnik Dalmacije oko 185. god. n. e.
Meutim, sam Kasije Dion ne daje nikakvih preciznijih podataka o vremenu uprave
njegovog oca u Dalmaciji. Jedino bi se njegovo namjesnitvo u Kilikiji moglo datirati u
vrijeme sluaja Seksta Kvinktilijana Kondijana (Sextus Quinctilius Condianus, konzul
ordinarius za 180. god. n. e.), ijeg je istoimenog oca i strica Valerija Maksima (zajedno
konzuli ordinarii za 151. god. n. e.) dao pogubiti Komod 182. god. n. e.
537
Vjerojatno je
provincijom Dalmacijom upravljao nakon Kilikije. Apronijan se spominje i na natpisu CIL
XIV, 4089,26 = CIL XV, 2164 iz Portusa : M(arci) Cassi Aproniani / M(arci) Cassi
Aproniani / Ostia.
536
Najvie podataka o Apronijanu daje njegov sin (Cass. Dio epitome knjige XLIX, 36, 4; epitome knjige LXIX, 1, 3;
epitome knjige LXXII, 7, 2).
537
Cass. Dio epitome knjige LXXII, 6; SHA, Commodus,4, 9
215
7. Legati Dalmacije za vrijeme Severa
Kada je na Novu 193. god. n. e. umoren Komod, rimski svijet je zavrio svoju klasinu
fazu razvitka i uao je u novi, univerzalistiki proces pod princepsima (carevima,
augustima) iz dinastije Severa. Za razliku od antoninijanskog doba, u kojem su princepsi
porijeklom bili iz Hispanije i june Galije, dinastija Severa je naelno gledano
sjevernoafrikog i semitskog porijekla. Ona predstavlja sasvim novi oblik evolucionog
razvitka i Rimske drave i euromediteranskog drutva, sa zaecima njihove orijentalizacije,
poglavito u sferi usvajanja religije.
538
Ipak da bi zaivjela, dinastija Severa je morala prei razdoblje 193. god. n. e. i V. rimski
graanski rat u kojem je Septimije Sever uz dogovoreno saveznitvo sa Klodijem Albinom
prvo eliminirao Didija Julijana, koji je postao car (pobjedom na licitaciji koju su priredili
pretorijanci) nakon muke likvidacije Pertinaksa, a zatim uspjenim ratom na Istoku
porazio Pescenija Nigera. Nakon par godina, sa bitkom kod Lungdunuma u februaru 197.
god. n. e. poraen je i Klodije Albin, a vlast se uvrstila u okvirima novog severijanskog
reima i novog sustava. etiri decenije vladavine osoba proisteklih iz ove dinastije su
bile vrlo raznolike, od vojnikog sustava Septimija Severa, preko beskrupuloznosti i
brutalnosti Karakale i raskalaenosti Elagabala/Heliogabala pa do zakljuno sa smirenijim,
stabilnijim dobom za Aleksandra Severa. U provincijskom smislu, sa severijanskim dobom
zavrava i proces pravno politike romanizacije i to konkretno sa Karakalinom
konstitucijom (Constitutio Antoniniana) iz 212. god. n. e., kojom su svi slobodni stanovnici
Rimske drave, ako to nisu stekli do tada, dobili automatski rimsko graanstvo. Ti novi
graani su dobili gentilno ime Aurelius. Sada je i konano Rimska drava postala
univerzalno carstvo u euromediteranskom podruju.
Karakalina konstitucija tako predstavlja i terminus ante quem, zavretka postojanja
peregrinskih civitates na prostoru provincije Dalmacije i potpuno njihovo transformiranje u
municipalni sustav. Da je znaajan broj ilirskih domorodaca stekao rimsko graanstvo
ba uslijed konstitucije iz 212. god. n. e. dovoljno govori injenica da najvei broj do danas
poznatih Rimljana Dalmacije nosi aurelijevsko gentilno ime. U vrijeme Severa provincija
538
O godini pet careva i V. rimskom graanskom ratu v. SHA, Pertinax; Didius Iulianus; Severus; Pescennius Niger;
Clodius Albinus; Cass. Dio epitome knjige LXXIII LXXV.
216
Dalmacija se nalazila u prilino mirnom periodu, ne izloena nekim naglim i turbulentnim
poremeajima.
Dok je selektiranje i istraivanje namjesnike funkcije (zbog obilja izvorne grae) najlake
u julijevsko klaudijevsko doba, kako se ide prema kasnijim periodima jasno se uvia sve
vie tekoa na koje nailazi svaki i istraiva i promatra namjesnike funkcije u provinciji
Dalmaciji. Izvorna graa (posebno epigrafski sadraji) je sve rjea, a fragmentarnost
postaje sve oitija. To postaje jasno ve sa antoninijanskim dobom, da bi se posebno
izrazilo u severijansko doba. Precizno datiranje pojedinih namjesnikih dunosti je sve vie
izloeno kontroverzama, proturjenosti i itavom nizu problema.
7.1 TIBERIVS? POLLENIVS AVSPEX
Veliku kontroverzu u dataciju izaziva i namjesnitvo Polenija Auspeksa.
539
O njegovom
namjesnitvu svjedoanstvo prua natpis na grkom jeziku TAM II, I, 278 = IGR III 618
=Stein, AEM XIX (1896), 147 (# PH284167) iz Xanthosa u Likiji.
[i q q i o q?] / [ ]...[ ] i [] / [c.5.]
O , s / (i) u uu, / 5i, s Pu,
/ i u uu /i i i /i, s uq u
/, u/10 uu, / Aq, s s/
Ai i i / i, i, s / uq u /15,
uu i, / s (i) [i] / A[i i] / [
] / []
Ovo je jedan od rijetkih natpisa na grkom jeziku, a na kojem se spominje neki namjesnik
Dalmacije. Sam epigrafski spomenik je retrospektivne prirode i nastao je u znatno kasnije
vrijeme u odnosu kada je navedeni Polenije Auspeks bio namjesnik Dalmacije. Odvojeno
od navoenja Polenije Honorate i njenog djeda sa majine strane Flavija Latronija (Flavius
Latronius; legatus augusti propraetore, pontifex et praefectus urbi), navode se i tri
generacije Polenija i to stariji Auspeks, mlai Auspeks i Tiberije Polenije Armenije
Peregrin. I tu se javlja problem jer se u okviru navedene tri generacije nailazi na dva
honomima (....u...) bez ikakvih dodataka odreenja, pa je nejasno kome ustvari
pripada navedeno namjesnitvo Dalmacije, da li je rije o starijem ili mlaem Auspeksu.
Problem izaziva i injenica da postoje dvije kronologije obnaanja dunosti od strane onog
Auspeksa koji je bio namjesnik provincije Dalmacije. Dok A. Jagenteufel smatra da
namjesnitvo Auspeksa u Dalmaciji treba datirati u 174-175. god. n. e., J. Wilkes smatra
namjesnitvo Auspeksa okvirno datira u doba Septimija Severa i Karakale. Dodatni
539
Stein, 1896:147-149; PIR, 1897/1898, III:60; W. Enlin., 1952, PWRE, XXI, 2, col. 1412; Jagenteufel, 1958:43-44;
Wilkes, 1969:448; PIR, 1998, VI:233-237
217
problem izgleda da je u tome to je veza mlaeg Auspeksa i Polenija Armenija Peregrina
moda adoptivne, a ne bioloke veze. Na sve to se nadovezuje splet znanstvenih zakljuaka
o Auspeksima od strane niza naunika. Ti zakljuci i miljenja su nekada i kontroverzni, pa
i proturjeni to samo uslonjava snalaenje u detektiranju jednog namjesnitva nad
provincijom Dalmacijom i poveava konfuziju vezanu za problem Polenija sa kraja II. i
poetka III. st. n. e.
Prvi Auspeks na koga se nailazi na natpisu iz Xanthosa nije bio namjesnik Dalmacije, ali je
zato bio legat propretor Britanije, Mezije, Dakije, panije te iudex ex delegatione
Augustorum. O njegovom namjesnitvu u Donjoj Meziji potvrdu daju novii pronaeni u
ovoj provinciji. Ovaj Polenije Auspeks je bio prvi namjesnik Donje Mezije koji je izdavao
novie sa svojim imenom na reversu. Avers ovih novia izdatih u Nikopolju na Dunavu
(Nikopolis ad Istrum) i Marcianopolisu je uvijek imao ime i lik Septimija Severa. Ovaj
Auspeks je vjerojatno bio namjesnik Donje Mezije prvih godina vladavine Septimija
Severa.
540
Najvjerojatnije se na njega odnosi i spomen Auspeksa kod Kasija Diona. Tako bi
ovaj Auspeks je igrao vrlo bitnu ulogu u ranom severijanskom drutvu, i po Kasiju Dionu
bio poznat kao najmudriji ovjek zamisliv za ale, pa ga nije bilo strah da zbija ale i na
raun Septimija Severa i to u prisustvu princepsa (konkretno u sluaju kada je Septimije
Sever bio uvrten u familiju Marka Aurelija, odnosno adoptiran u Antonine).
541
Sudei
po Kasiju Dionu, Poleniji su se tada nalazili na samom vrhu rimskog drutva severijanskog
doba. Spominjanje Auspeksa na natpisu iz Xanthosa je moralo slijediti neki red, pa bi se
moglo pretpostaviti da je prvospomenuti Auspeks ustvari bio i stariji, djed Tiberija
Polenija Armenija Peregrina. Moda bi u korist toga govorila i injenica da je njegova
prezentirana namjesnika lista data okvirno, jer tada postoje dvije mezijske provincije, tri
hispansko iberske provincije (moda je on bio namjesnik provincije Hispania
Tarraconensis), Dakija iz tri dijela a i Septimije Sever je oko 197. god. n. e. podijelio
dotada jedinstvenu britansku provinciju na dvije i to : Donju (Inferior) Britaniju (sjeverni
dio) i Gornju Britaniju (juni dio).
Sljedei Auspeks sa natpisa iz Xanthosa je onaj koji je bio namjesnik Dalmacije. Za
njegovo preciznije detektiranje je bitna dunost XVvir = kvindecemvira
(...i...) koja se isto navodi na popisu njegovih asti i dunosti. Jedan
Polenije Auspex i to kao jedan od kvindecemvir se spominje na natpisu CIL VI, 32327 (p
3824) iz Rima (acta lud.saec.anni 204 = Akti sekularnih igara) i koji se datira u 204. god.
n. e. Poto se na natpisu iz Xanthosa ista dunost vezuje i za onoga Auspeksa koji se
navodi i kao namjesnik Dalmacije, logino je zakljuiti da su namjesnik Dalmacije sa
natpisa iz Xanthosa i XVvir sa natpisa u Rima ista osoba. Time bi bila prihvatljivija opcija
da je Polenije Auspeks bio namjesnik Dalmacije u vrijeme severijanskog sustava, nego u
doba Marka Aurelija. Ime Polenije Auspeks se spominje i na natpisu CIL VI, 2101 (p 864,
540
Njega je na namjesnikoj dunosti u Donjoj Meziji naslijedio Cosconius Gentianus Ge[---].
541
Cass. Dio epitome knjige LXXVII, 9, 3-4
218
3261, 3292) iz Rima (acta fratr.Arv.= Akti arvalske brae).
542
Polenije Auspeks je pored
obnaanja dunosti XVvira i namjesnika (u= legat augusta propretor) Dalmacije,
sudei po natpisu iz Xanthosa bio prokonzul (......) Afrike, iudex ex delegatione
Augustorum (s uq u u), prefekt alimentacijskog fonda i staratelj
Apijeve i Flaminijeve cesta tri puta. Poto je na natpisu Polenije Auspeks oznaen i kao
prokonzul Afrike, on je morao biti i konzul sufekt (nepoznate godine, jer se na dosada
poznatim konzulskim listama ne pojavljuje njegovo ime). Ali sa druge strane na natpisu iz
Xanthosa se uope ne spominje da je Polenije Auspeks bio u (konzul). U izdanju
PWRE, Vol. VI iz 1998 nema suglasja u vezi kronologije obnaanja njegovih dunosti :
De temporum ratione, quando quo honore functus sit, viri docti non consentiunt.... Tako
se prenose razliite dvije kronoloke verzije obnaanja dunosti, starija koja zahvata doba
vladavina Marka Aurelija i Komoda, te mlaa sa severijanskom opcijom. Meutim, ako bi
se smatralo da je prvospomenuti Auspeks sa natpisa iz Xanthosa onaj stariji, onda bi
Auspeks koji je bio namjesnik Dalmacije bio njegov bioloki sin. O tome bi moda na neki
nain potvrdu davala i injenica da je on 204. god. n. e. bio XVvir, odnosno da je tek
zapoinjao karijeru. U tom sluaju bi mlai Auspeks Dalmacijom upravljao nakon 204.
god. n. e. Po izdanju PWRE iz 1998 ovaj Auspeks je bio otac Polenija Auspeksa koji je bio
adoptivni otac Tiberija Polenija Armenija Peregrina. Meutim, izgleda da je u sluaju
natuknica o Polenijima u navedenom izdanju PWRE dolo do zamjene Auspeksa, odnosno
da je starijem Auspeksu pripisano namjesnitvo Dalmacije i drugospomenuta lista dunosti
sa natpisa iz Xanthosa. Tanija je obrnuta situacija, a to je da je prvospomenuti Auspeks
bio stariji, a drugospomenuti sa odgovarajuom listom dunosti bio mlai, koji je ujedno
bio i adoptivni otac Tiberija Polenija Armenija Polenija.
Tiberije Polenije Armenije Peregrin (Tiberius Pollenius Armenius Peregrinus) je bio
konzul ordinarius za 244. god. n. e. u godini kada je zavrila vladavina Gordijana III. i
zapoela vladavina Filipa Arapa. Polenije Peregrin se spominje i na jo jednom likijskom
natpisu OGI II, 568 = IGR III, 556 = TAM II, 572 (1) (# PH284460),
543
te na nizu
latinskih natpisa : CIL VI, 41227 = CIL VI, 1351 iz Rima, CIL III, 14403a sa Knida, CIL
III, 15184,05 iz Ptuja/ Poetovio, CIL V, 08237 iz Akvileje, CIL VI, 1447 (p 4699, 4774) =
CIL VI, 31657a = AE 1948, +35 iz Rima, CIL VI, 863 (p 839, 3007) = CIL VI, 30841 iz
Rima, CIL VII, 103 iz Caerleon / Isca, ILAlg II, 2, 4532 iz Ghar el Djemaa, ILAlg II, 2,
542
isde[m co(n)s(ulibus) III K(alendas) Iun(ias)] / in domum Polleni Auspic[is mag(istri) per promag(istrum)
Pescennium Nigrum fratres Ar]/vales ad consummandum [sacrum deae Diae convenerunt ibique inter] / cenam Licinius
Nepos pr[omag(ister) P(ublius) Pescen]/5nius Niger discumbent[es toralibus segmentatis ture et vino] / fecerunt
ministran[tibus pueris patrimis et matrimis senatorum] / fili(i)s eisdem qui et V[I K(alendas) easdem et fruges inlibatas] /
[cum] calatoribus pu[eri riciniati cum publicis ad aram retulerunt] / [deinde la]mpadi[bus incensis tuscanicas
contigerunt quas
543
o / (s) q A[s]/ i[] / o us / 5u / i
us (u) / q q u f u /i s (o) u(q) / 10
u o /, s q / iq us/. Stein, 1896:149-150.
219
4533 iz Ghar el Djemaa. Svi spomeni Polenija Peregrina na navedenim natpisima na
latinskom jeziku su u svrhu oznaavanja konzulske godine. ini se da je on bio bioloki sin
Lucija Armenija Peregrina (Lucius Armenius Peregrinus; pretora 213. god. n. e. i arvalskog
brata)
544
, i da je usinjen u familiju Polenija. Njegov mlai brat bi mogao biti Armenije
Titijan (Armenius Titianus). Polenije Peregrin je mogue bio namjesnik Likije i Pamfilije,
pa su razlozi nastanka dva likijska natpisa na grkom jeziku. On je moda bio i namjesnik,
prokonzul Azije (po TAM V, 1, 780 iz Lidije). Ako je on imao dva spomenuta
namjesnitva, onda je namjesnik Likije i Pamfilije bio malo prije obnaanja svoga
konzulata i to oko 243. god. n. e., dok bi prokonzul Azije bio nakon konzulske dunosti i
asti (Proconsulatu Lycio Pamphylio praetorius paullo ante consulatum functus esse
debet circa annum 243. nisi fortasse t. 1 ad proconsulatum Asiae pertineat...).
545
Polenija
Honorata je bila njegova bioloka kerka.
544
O njemu v. PIR, 1897/1898, I:135
545
PIR, 1998, VI:234
220
Slika 7.1.1
Preuzeto sa http://www.xanthos.hst.ulaval.ca/photos/TAM278p1_150dpi.jpg
221
Osoba po imenu Tiberije Julije Polenije Auspeks se spominje na natpisima AE 1915, 16 iz
Lambaesis u Numidiji : Ti(berio) Iulio Po[l]/lieno Auspici lega[t(o)] Augusti / pr(o)
pr(aetore) c(larissimo) v(iro) co(n)s(uli) / praesidi ra/rissimo /5 Q(uintus) Ancharius / Felix
a militiis; AE 1917/18, 50 iz Lambaesis: Ti(berio) Iulio Po/l(l)ieno Aus/pici leg(ato)
Aug(usti) / pr(o) pr(aetore) c(larissimo) v(iro) co(n)s(uli) /5 C(aius) Publilius / Septiminus /
7(centurio) [[leg(ionis) III]] Aug(ustae) / Antoninia/nae candi/10 datus eius; AE 1917/18,
78 iz Lambaesis : Ti(berio) Iulio Pol/lieno Auspi/ci leg(ato) Aug(usti) / pr(o) pr(aetore)
c(larissimo) v(iro) /5 co(n)s(uli) / stratores / eius / praesidi / innocentis/10simo; CIL VIII,
2743 (p 1739) iz Lambaesis u Numidiji : Ti(berio) Iulio Pol/lieno Auspi/ci consulari /
patrono /5 Sinicii Rufus / et Fortuna/tus fratres / advocati. Na osnovi ovih natpisa moe se
smatrati da je navedeni Tiberije Julije Polenije Auspeks bio legat augusta propretor
provincije Numidije. Ovu provinciju je ustanovio Septimije Sever kada je numidsko
podruje odvojio od provincije prokonzularne Afrike. Po svemu sudei i ovo numidsko
namjesnitvo spada u severijansko doba i to vjerojatno izmeu 212. i 222. god. n. e. U
Lambaesis se inae nalazio veliki broj tabor III. legije Augusta. Na osnovi do danas
poznatih konzulskih listi ne moe se utvrditi koje je godine Tiberije Julije Polenije Auspeks
bio konzul sufekt. Ovaj Tiberije Auspeks je mogue bio i namjesnik Gornje Britanije
(Britannia Superior) izmeu 223. i 226. god. n. e.
7.2 FVLVIVS MAXIMVS
Za severijansko doba se moe utvrditi i namjesnitvo u Dalmaciji Fulvija Maksima.
546
Njegova povezanost sa provincijom Dalmacijom u severijansko doba je potvrena sa vie
natpisa.
1. ILJug III, 2075 = AE 1925, 53, Salona
547
M T AVR MARC INVS IIVIR A / XIMO V G AVG PR PR
...]M T(itus) Aur(elius) Marc[ell]inus IIvir a[ed(ilicia)? pot(estate)?] / [C(aio)?
Fulvio? Ma]ximo v(iro) [c(larissimo) le]g(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) [prov(inciae)
Dalm(atiae)]
Tit Aurelije Marcelin, duovir, edilske moi?
548
Gaju Fulviju Maksimu ovjeku
najslavnijem, legatu Augusta propretoru provincije Dalmacije
546
PIR, 1897/1898, II:95-96; Groag, 1910, PWRE, VII, 1, col. 262-263;Jagentaufel, 1959:51 53; Wilkes, 1969:448
547
Buli, 1921:30 - 31; Jagentaufel, 1959:51; Wilkes, 1969:448; EDCS : http://oracle-vm.ku-
222
Slika 7.2.1
2. CIL XIII, 8007 = AE 1999, +95, Bonna/Bon, provincija Germania Inferior
549
DIVVMSODALIS CONSV / VERNO DIE ET POST SICANO / POSTQVE
PICENTIS V S / AC MOX HIBEROS CE S / 5VENETOS DELMATA L B R/NA
REGNA POST FEROS IAPV/DAS GERMANIARVM CON/ VLARIS MAXIMVS
PAREN / ADVLTAE PROLIS GEMINA / 10LIBERVM ARAM DICAVIT / OSPITI
CONCORDIAE / RANNO CAMENIS MAR/TIS ET PACISLARI QVIN / T
DEORVMSTIRPE / 15GENITO CAESARI / FVLVIVS C F / MAXIMVS LEG /
VG PR PR
Divum sodalis consu[l ex] / verno die et post Sicano[s] / postque Picentis v[iro]s / ac
mox Hiberos Ce[lta]s /5 Venetos Delmata[s] L[i]b[u]r/na regna post feros Iapu/das
Germaniarum con/[s]ularis Maximus paren[s] / adultae prolis gemina[e] /10 liberum
aram dicavit / [S]ospiti Concordiae / [G]ranno Camenis
550
Mar/tis et Pacis Lari quin /
[e]t deorum stirpe /15 genito Caesari / [C(aius)] Fulvius C(ai!) f(ilius) / Maximus
leg(atus) / [A]ug(usti) pr(o) pr(aetore)
Ovaj natpis je napisan u metrikom stilu, pa se u formi pjesme (carmen) nabrajaju dunosti
i asti Fulvija Maksima, legata augusta propretora, popraeno u zadnjem dijelu teksta sa
posvetom itavom nizu boanstava, ukljuujui i deificirane pojmove (Sloga, Mir),
uobiajena antika boanstva (Muze, Mars) i ona koja su bila uobiajena za galsko i
548
Dvojica lokalnih dunosnika sa Aedilicia potestate, ili edili, su bili zadueni za snadbjevanje hranom i za nadziranje
javnih puteva i javnih objekata, graevina i zgrada.
549
Jagentaufel, 1959:51; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
550
Rije je o muzama.
223
rajnsko podruje kao to je npr. Gran.
551
Ova pjesnika dedikacija daje i spisak zemalja i
naroda kojima je Fulvije Maksim upravljao. Poto se radi o vremenu nakon Karakaline
konstitucije i nakon to su prole i decenije od posljednjeg ina odigravanja politiko
pravne romanizacije u ilirskim provincijama, teko je pretpostaviti da se kada se govori o
Delmatima, Liburnima i Japodima misli na njihove peregrinske civitates u kontekstu I. st.
n. e. Znai ti Delmati, Liburni i Japodi koji se pojavljuju na natpisu iz Bona nisu
podrazumijevali istu onu sadrinu kao Delmati, Liburni i Japodi sa popisa iz sredine I. st. n.
e., a ije rezultate djelimino prenosi Plinije Stariji. U tom sluaju bi prije to odgovaralo
stanovnicima odreene zemljopisne teritorije nego nekoj odreenoj narodnosnoj pojavi. U
tom sluaju bi izraz Delmatas vie odgovarao naem terminu Dalmatinci (u smislu
stanovnika rimske provincije, ne dananje pokrajine) nego Delmati. Sa druge strane,
mogue je da je autor teksta na natpisu iz Bona, koristei licentia poetica jednostavno iz
ranije literature uzeo imena najvanijih naroda sa podruja provincije Gornji
Ilirik/Dalmacija i kako bi dao tekstu vei pjesniki zanos. Iako bi se mogao stei utisak da
je Fulvije Maksim bio namjesnik zasebno Dalmatinaca, Liburna i Japoda, ipak je injenica
da tada postoji samo jedna provincija u kojoj se nalaze i Dalmacija i Liburnija i Japodija.
Njihovo spominjanje je vie poradi pjesnikog efekta i jaanja znaenja samoga Fulvija
Maksima, to posebno dokazuje izraz ... feros
552
Iapudas. U tome kontekstu treba
promatrati i u tekstu pjesme odvajanje vladanja nad Delmatas i Liburna, od Iapudas, za
koje se kae da dolazi ....post ...nakon, kasnije. Tako se odjeljak Delmata[s] L[i]b[u]r/na
regna post feros Iapu/das tumaio kao da je rije o tome da su tu dvije zasebne uprave, i to
da se spominjanje Japoda ustvari odnosi na njegovu upravu Gornjom Panonijom. Japodi se
ni u jednom vrelu nisu dovodili u kontekst panonskih provincija, pa bi bilo prilino
neobino da je to sluaj na ovom natpisu iz Bona.
Ako se Fulviju Maksimu otac zvao Gaj, ne bi bilo neobino pretpostaviti da je i njegov
prenomen isto glasio. Na osnovi natpisa znamo da je bio otac najmanje dvoje djece. Pored
to je bio namjesnik provincije Dalmacije, Fulvije Maksim je sudei po prve dvije rijei
pjesme divum sodalis, mogue bio lan kolegija sveenika deificiranih careva, nepoznato
kojih. On je bio i namjesnik Sicilije, juridik Picena i Veneta, namjesnik ibersko provincije
(moda Hispania Tarraconensis), namjesnik keltske provincije (moda Gallia
Lugdunensis)
553
i namjesnik Donje Germanije gdje je epigrafski spomenik i nastao i bio
postavljen u vrijeme Karakaline samostalne vladavine, nakon 211. god. n. e. (to dokazuje
injenica da se spominje rije caesar u jednini).
551
Keltsko boanstvo Grannus ili Granus Mogounus Amarcolitanus je povezano sa ljeilitima, lijeenjem termalnim i
mineralnim vrelima. Identificiran je sa Apolonom kao Apollo Grannus. Uglavnom mu je podruje tovanja bilo u
sjevernim provincijama kao to su Belgika, Gornja i Donja Germanija.
552
Ferox, ocis = sran, neustraiv, divlji, objesan, drzak.
553
Iz konteksa teksta pjesme moe se isto tvrditi da je on bio samo namjesnik neke ibersko keltske provincije, odnosno
Hispania Tarraconensis i da uope nije bio namjesnik Gallia Lugdunensis.
224
Slika 7.2.2
Preuzeto sa : http://www1.ku.de/epigr/uah-bilder.php?bild=$OS_CIL_13_08007_1.jpg;PH0003342&nr=2
225
3. AE 1944, 103 = AE 1950, 105, Brigetio/Krnye, provincija Pannonia Superior
554
I O M / ET GENIO HVIVSCE / LOCI PRO SAL/VTE DD NNN /5M AEL
HONORATVS / 7 LEG I ADI REG SVB / CVRA FVL MAXIMI COS / V S L M ID
OCTOB / FAVSTINO ET RVFINO COS
I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / et Genio huiusce / loci pro sal/ute dd[[d(ominorum)]]
nnn(ostrorum) /5 M(arcus) Ael(ius) Honoratus / 7(centurio) leg(ionis) I Adi(utricis)
reg(ionarius) sub / cura Ful(vi) Maximi co(n)s(ularis) / v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito)
Id(ibus) Octob(ribus) / Faustino et Rufino co(n)s(ulibus)
Jupiteru, Najboljem, Najveem i Geniju ovog mjesta za zdravlje naih gospodara, Marko
Elije Honorat, centurion regionar
555
I.legije Adiutrix, pod brigom Fulvija Maksima,
konzulara, zavjet uini rado zasluno za oktobarskih Ida u konzulatu Faustina i Rufina.
Natpis je nastao 15. X. 210. god. n. e. u konzulskoj godini Manija Acilija Faustina (Manius
Acilius Faustinus)i Aula Trijarija Rufina (Aulus Triarius Rufinus). Na natpisu se javno
Fulvije Maksim navodi kao konzular. Meutim, do danas poznate konzulske liste jo uvijek
ne daju podatke na osnovi kojih bi se mogla datirati konzulska ast Fulvija Maksima.
Potvrdu konzulata (i to kao ordinarius) Fulvija Maksima prua natpis CIL XII, 4324 (p
845) iz Narbone : ]t Iunia Balbin(a) / L(ucio) Iunio [D]omno ex im[p(erio)] / [M(arco)]
Num(m)io Albino / Fulvio Max(imo) co(n)s(ulibus).
556
Po ovom natpisu on je bio konzul
zajedno sa Markom Numijem Albinom. U konzulskim listama kao konzuli ordinarii za
206. god. n. e. se navode M. Nummius Umbrius Primus Senecio Albinus i L. Fulvius Gavius
Numisius Petronius Aemilianus, a za 227. god. n. e. M. Nummius Senecio Albinusi M.
Laelius Fulvius Maximus Aemilianus. Izgleda da je kod redaktora konzulskih listi dolo do
odreenog mijeanja konzulata iz 206. i 227. god. n. e., jer se kao kolega Numija iz 206.
god. n. e. spominje osoba i sa imenom Fulvije, a kao kolega Numija iz 227. god. n. e. osoba
i sa imenima Fulvije Maksim. Poto je na Fulvije Maksim bio konzular 210. god. n. e.,
onda je njegova godina kao konzula ordinarius bila 206. god. n. e. Na dva natpisa koja se
dovode u vezu sa Lucijem Fulvijem Gavijem Numisijem Petronijem Emilijanom (CIL XV,
7459a; CIL VI, 1422 (p 3141, 3805, 4695)) se ne spominje da je on bio konzul ili konzular,
a posebno ne da je bio kolega u konzulatu sa Numijem Albinom. Natpis CIL X, 3856 na
kojem se spominje konzulat Lucija Fulvija Gavija Numisija Emilijana ustvari potie iz
554
Jagentaufel, 1958:52, fus. 503; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
555
Centurio regionarius je bio odgovoran za administraciju i provoenje zakona u odreenom disktriktu, regiji, oblasti.
556
226
vremena cara Aleksandra Severa i mogue je da je rije o 227. god. n. e. Isti je sluaj i sa
natpisom CIL VI, 1872 (p 2879, 3820) na kome se spominje konzulat Numija Albina i
Fulvija Emilijana i on se zbog spomena Iuliae Augustae dominae nostrae (rije je o Juliji
Mameji -Iulia Avita Mamaea majci Aleksandra Severa) isto odnosi na 227. god. n. e.
Fulvije Emilijan, moda sin Lucija Fulvija Gavija Numisija Emilijana, je bio konzul za
244. god. n. e. (CIL VI, 1447 (p 4699, 4774) = CIL VI, 31657a = AE 1948, +35; CIL VI,
863 (p 839, 3007) = CIL VI, 30841) i 249. god. n. e. (AE 1913, 219).
557
Ovdje je potrebno pojasniti da postoji prilino velika konfuzija u historiografiji vezano za
Lucija Fulvija Gavija Numisija Petronija Emilijana i njegove potomke. Uobiajeno se
smatra da je 206. god. n. e. konzul bio Lucije Fulvije Gavije Numisije Petronije Emilijan, a
da je njegov navodni stariji sin Lucius Fulvius Gavius Numisius Aemilianus bio konzul
227. i 249. god. n. e., a navodno mlai sin Fulvije Maksim konzul za 244. god. n. e. Ova
prilino nategnuta konstrukcija uope ne odgovara podacima iz izvorne grae, jer ne
postoji ni jedna naznaka da je Lucije Fulvije Gavije Numisijan Emilijan bio konzul za 206.
god. n. e. (kao to tvrdi izdanje PIR iz 1897/1898.), ali zato ima dosta podloge da se on
smatra za konzula ordinariusa za 227. god. n. e., te bi u tom sluaju pekulativno stavljanje
njegovog navodno starijeg sina u tu konzulsku godinu postalo izlino.
Slika 7.2.3
Natpis iz Narbone. Preuzeto iz http://www1.ku-
eichstaett.de/epigr/uah-
bilder.php?bild=$CIL_12_04324.jpg
Poto se konzulat Fulvija Emilijana na
natpisu koji govori o konzulatu iz 249. god.
n. e. oznaava kao drugi po redu, jasno je da
je rije o istoj osobi koja je obnaala
konzulat iz 244. god. n. e. (sa ime se slae i
PIR iz 1897/1898.). U PWRE ak se Fulvije
Maksim sa natpisa Bona i sa natpisa iz
Narbone smatraju razliitim osobama (No.
84 i No. 85). Uzrok problema i nastanka
konfuzije je u tome to su konzulat 206. i
227. god. n. e. obnaao/obnaale
osoba/osobe po imenu Marko Numije
Senecio Albin, a igrom sluaja su
njegove/njihove kolege bile osobe sa
gentilnim imenom Fulvije, pa je vrlo lako
dolazilo u historiografiji do zamjene Fulvija
Maksima sa Fulvijem Emilijanom. Iako to
ovaj natpis to eksplicitno ne spominje,
moglo bi se zakljuiti iz smisla teksta da je
nakon 210. god. n. e. Fulvije Maksim bio i
namjesnik Gornje Panonije.
557
PIR, 1897/1898, II:92
227
Namjesnik Dalmacije bi u tom sluaju bio izmeu vremena konzulata i vremena
namjesnitva u Gornjoj Panoniji. A. Jagenteufel i J. Wilkes okvirno njegovo namjesnitvo
datiraju u cc 208. god. n. e.
7.3 CAIVS IVLIVS AVITVS ALEXIANVS
U severijansko doba je mogue staviti i namjesnitvo Gaja Julija Avita Aleksijana u
provinciji Dalmaciji.
558
Njega spominje natpis ILJug III, 2076 = AE 1921, 64 = AE 1962,
139 = AE 1962, +229 = AE 1963, 42 iz Salone
559
:
C IVLIO / XIANO / PETRAEO / PRAEF EQ / 5 AD ANNO / C V PRAE / LEG LEG III /
VINCIAE / MITI IMPP / 10 NINI IN B / ALIMENT / ANTONIN / PRAEF ALI /
PROVIN / 15 PROCON / PRAESIDI / M AVREL / TRIB COH / ANTO /
C(aio) Iulio [Avito Ale]/xiano [praef(ecto) coh(ortis) Ulp(---)] / Petraeo[r(um) trib(uno)
leg(ionis) ---] / praef(ecto) eq(uitum) [al(ae) --- proc(uratori)] /5 ad anno[nam
Augg(ustorum) Ostiis] / c(larissimo) v(iro) prae[t(ori) sodali Titiali] / leg(ato) leg(ionis)
III[I Fl(aviae) leg(ato) pr(o) pr(aetore) pro]/vinciae [Raetiae co(n)s(uli) co]/miti
Impp(eratorum) [Severi et Anto]/10nini in B[ritannia praef(ecto)] / aliment(orum) [comiti
Imp(eratoris)] / Antonin[i in Mesopotamia?] / praef(ecto) ali[ment(orum) II leg(ato) pr(o)
pr(aetore)] / provin[ciae Dalmatiae] /15 procon[suli prov(inciae) Asiae?] / praesidi
[clementissimo?] / M(arcus) Aurel[ius ---] / trib(unus) coh(ortis) [I mil(iariae)
Dalmatar(um)?] / Anto[ninianae]
Dedikant natpisa je tribun neke lokalne kohorte (moda I. dalmatinska duplirana
kombinirana kohorta Antoniniana/cohors I Delmatarum milliaria equitata Antoniniana), i
u njemu se nailazi na niz dunosti koje je obnaao Gaj Julije Avit Aleksijan. Natpis je u
prilinoj mjeri oteen i rekonstruisanje velikog dijela teksta je zasnovano na
pretpostavkama karijere Avita Aleksijana. Ustvari na sauvanom dijelu natpisa se ne moe
nai direktna i izriita potvrda o njegovom namjesnitvu u Dalmaciji, ali iz konteksta
sauvanog dijela teksta, ali i mjesta nalaza epigrafskog spomenika moe se govoriti sa vie
vjerovatnoe da je Avit Aleksijan u odreenom periodu severijanskog doba bio i namjesnik
Dalmacije.
Avit Aleksijan je bio vrlo znaajna osoba severijanskog sustava, porijeklom je bio Sirijac i
roen je u Emesi (dananji grad Homs). On je bio suprug Julije Meze (Iulia Maesa; 7. V.
558
Cass. Dio epitome knjige LXXIX, 30, 2 - 4; Herod. V, 3, 2; Smith W., 1867, I:435; PIR, 1897/1898, II:169; Stein,
1918, PWRE, X, 1, col. 173 174; Jagentaufel, 1958:53-54; Wilkes, 1969:448
559
Jagentaufel, 1958:53; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_en ; EDH : http://edh-
228
cc 165. cc. 3. VIII. 224. n. e.), kerke Gaja Julija Basijana (Caius Julius Bassianus),
sveenika u hramu koji je bio posveen levantskom bogu sunca pod imenom Ilh
560
hag-
Gabal
561
(u prijevodu sa semitsko-sirijskog bog planina) u Emesi. Julija Meza je bila
starija sestra Julije Domne (Iulia Domna), supruge Septimija Severa. Ona je bila vrlo
sposobna i odluna ena koja je uspjela da se nametne kao glavni akter na politikoj
pozornici posljednje dvije decenije severijanskog doba. Avit Aleksijan je sa Julijom
Mezom imao dvije kerke i to Juliju Soameju Basijanu (Iulia Soaemias Bassiana) i Juliju
Avitu Mameju (Iulia Avita Mamaea). Nakon svrgavanja Makrina sa vlasti, novi car je
postao Heliogabal sin Julije Soameje i unuk Avita Aleksijana i Julije Meze. Nakon to su
pretorijanci ubili Heliogabala i njegovu majku 222. god. n. e., car je postao Aleksandar
Sever, isto unuk Avita Aleksijana i Julija Meze, ali ovaj put preko kerke Julije Mameje.
Nakon uspostave severijanskog sustava, zahvaljujui rodbinskim vezama, vjerojatno je
dolo do naglog uspona u karijeri Avita Aleksijana. Tako se on mogue u ovom periodu
uzdigao iz vitekog reda u senatorski rang. Kasije Dion titulira Avita Aleksijana kao
konzulara, ali se na njegovo ime ne nailazi u do sada poznatim konzulskim listama. Osoba
po imenu Gaj Julije Avit je bio konzul sufekt za 149. god. n. e., ali poto je rije o velikom
vremenskom razmaku, ovaj Gaj Julije Avit je moda bio neki predak naeg Avita
Aleksijana.
562
Avit Aleksijan je u okviru svoga cursus honorum bio prokurator luke Ostije,
legat IV. legije Flavia Felix, lan kolegija Titija, legat augusta propretor za provinciju
Retiju oko 196. god. n. e., ukljuen je u britansku ekspediciju Septimija Severa u periodu
208 211. god. n. e. Za vrijeme Karakaline uprave on je bio prokonzul provincije Azije, a
zatim i namjesnik provincije Mesopotamije,
563
da bi od strane Karakale bio poslan na Kipar
kao savjetnik namjesniku ove senatske provincije. Kasije Dion navodi da je on umro od
duboke starosti i bolesti. Sudei po ovom podatku, Avit Aleksijan nije nadivio Karakalinu
vladavinu i doivio uspon svog prvog unuka na princepski tron. Namjesnik Dalmacije je
vjerojatno bio izmeu povratka iz Britanije i odlaska za prokonzula Azije sredinom druge
decenije III. st., moda oko 214. god. n. e. Avit Aleksijan se spominje i na natpisu AE
1962, 229 = AE 1962, 241 iz Augusta Vindelicorum/Augsburg : Deo P[atrio] / Soli
560
Poto sirijski (aramejski) jezik pripada semitskoj grupaciji jezika, ovaj rije ima isto porijeklo i korijen kao i hebrejski
: Eli i arapski : Allah. U drevnim levantskim religioznim manifestacija, rije je o vrhovnom boanstvu koje za svoju
pratilju ima boginju Asherah.
561
Najvie zahvaljujui caru Heliogabalu/Elagabalu (koji je prije nego to je postao car bio nasljednji vrhovni sveenik
kulta Ilh hag-Gabal u Emesi), ova emeska manifestacija doprinijela je da se kult sunca u razliitim oblicima kasnije
rairi tadanjim euromediteranskim svijetom. Pola stoljea nakon Heliogalaba, ilirski car Aurelijan je ustanovio kult
Nepobjedivog Sunca (Sol Invictus) kao jedan od glavnih rimskih kultova. Za vrijeme Heliogabalove vladavine, u
novoizgraenom hramu Elagabalium u Rimu, prenesen je iz hrama u Emesi sveti kamen, odnosno crni meteorit koji
opisuje Herodijan (V, 3), a za koji se smatralo po elagabakivskom tumaenju da je poslan sa neba i da svojim oblikom
podsjea na sunce, pa je sukladno tome i oboavan.
562
O njemu v. Stein, 1918, PWRE, X, 1, col. 173
563
Provinciju Mesopotamiju je na sjeveru meurjeja Eufrata, Tigrisa i Kabura ustanovio Septimije Sever 198. god. n e..
229
Ela[gabalo] / G(aius) Iul(ius) Av[itus] / Alexi[anus] /5 soda[lis] / Titia[lis] / leg(atus)
Au[g(usti) p(ro) p(raetore)] / prov(inciae) [Raet(iae)]. Na osnovi ovog natpisa jasno se
primjeuje uska povezanost Avita Aleksijana sa kultom sunca pod nazivom Elagabal.
Slika 7.3.1
Preuzeto sa http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/5/5c/Altar_Elagabalus_Sol_Invictus..jpg
230
7.4 LVCIVS CASSIVS DIO
Za vrijeme vladavine Aleksandra Severa, provincijom Dalmacijom je upravljao uveni
rimski historiar i senator Kasije Dion Kokejan/Cocceianus
564
( cc 155. god. n. e. Nikeja u
Bitiniji - cc 235. god. n. e.).
565
Rije je o sinu namjesnika Kasija Diona Apronijana.
Namjesnitvo u Dalmaciji spominje sam Kasije Dion u svome djelu :
Cass. Dio epitome knjige XLIX, 36, 4
u s u u u u , o i sq u u i
uu, i o q s g Ag qi g iq, q i o
q o q, i g iq g sg
Ovo ja (Kasije Dion govori u prvom licu op. .a) znam ne samo preko onoga to sam uo
ili proitao, nego sam to spoznao osobnim iskustvom kao nekadanji njihov namjesnik,
nakon moga namjesnitva u Africi i Dalmaciji, kasniju poziciju je drao i moj otac neko
vrijeme, ja sam bio imenovan za ono to je poznato kao Gornja Panonija.
Cass. Dio epitome knjige LXXX, I, 2 (excerpt Ivana Xiphilinusa)
....ck tc o tq Aoio c tqv Biuuviov cuev qeotqoo, kokciucv to tqv cv tq
A|ikq qcoviov qtci_uqv, ctovcuev tc c tqv Itoiov cuuce e citciv c
tc tqv Acotiov kovtcuucv c tqv Hovvoviov tqv ove oev ctc|uqv ...
Nakon odlaska iz Azije u Bitiniju, sam se razbolio i od tamo sam pourio u moju
provinciju Afriku. Zatim na povratku u Italiju, ja sam gotovo odmah poslan kao namjesnik
prvo u Dalmaciju, a zatim u Gornju Panoniju. Nakon toga sam se vratio u Rim i
Kampaniju.
Navedeni podatak Kasija Diona iz njegove posljednje LXXX. knjige pokazuje da su se
njegova namjesnitva u Africi, Dalmaciji i Gornjoj Panoniji neposredno smjenjivala i bila
sukcesivna. On je vjerojatno u Gornju Panoniju direktno upuen iz Dalmacije, bez
svraanja u Rim i Italiju. To bi znailo da je Kasije Dion proveo skoro etiri neprekinute
godine u ilirskim provincijama.
564
Njegovo ime Kokejan je isto rezultat vizantijske tradicije.
565
O njemu v. Vizantijska enciklopedija Suda s.v. Aiev : http://www.stoa.org/sol-
bin/search.pl?db=REAL&search_method=QUERY&login=guest&enlogin=guest&user_list=LIST&page_num=1&search
str=delta,1239&field=adlerhw_gr&num_per_page=1; Smith W., 1867, I:1028-1031; PIR, 1897/1898, I:313-314;
Schwartz., 1899, PWRE, III, 2, col. 1684 1722; Jagentaufel, 1958:54-55; Wilkes, 1969:448; Mesihovi, 2007:60 69;
Isto, 2011:18 - 24
231
Povezanost Kasija Diona sa provincijom Dalmacijom i ilirskim provincijama je vieznana,
jer je njegov izvjetaj o Velikom Ilirskom ustanku jedan od dva temelja (drugi je izvjetaj
Veleja Paterkula) izuavanja ovog prvog u cjelosti dokumentiranog rata na prostoru ilirskih
zemalja. Kasije Dion je nakon zavretka svoje dunosti u provinciji Dalmaciji, bio i
namjesnik Gornje Panonije. Dok je boravio u ovim provincijama on je bio u prilici i da,
kao svaka osoba sa historiografskim darom, istrauje arhive, historije, legende datih
zemalja. Radi toga u izvjetaju Kasija Diona se nailazi i na niz podataka o razdoblju od 6.
do 9. god. n. e., koji nesumnjivo potiu sa domorodake strane, za razliku od izvjetaja
Veleja Paterkula koji je rimski jednostran i laudacija za Tiberija.
Kasije Dion je veliki dio svoga ivota proveo na nekoj od javnih funkcija. Rano je postao i
senator, i proao je uobiajeni poetak cursus honorum, pa je bio edil, kvestor i pretor. Bio
je i upravitelj Pergama i Smirne u provinciji Aziji. Kasije Dion je prije namjesnitva u
Dalmaciji (u periodu 224. 226. god. n. e.) bio i konzul sufekt (nesigurne godine/anno
incerto; moda 205. ili 206. god. n. e.) i prokonzul Afrike. Nakon obnaanja namjesnike
dunosti u Gornjoj Panoniji (u periodu 226. 228. god. n. e.), Kasije Dion je postao konzul
ordinarius za 229. god. n. e., a kolega mu je bio car Aleksandar Sever. Inae je Kasije Dion
uivao veliko potovanje kod Aleksandra Severa. Vrijeme vladavine Aleksandra Severa je
bilo i doba samovolje vojske, posebno pretorijanske garde. Tako je 223. god. n. e. ubijen
Ulpijan (Cnaeus Domitius Annius Ulpianus), uveni pravnik i tada pretorijanski prefekt i
glavni savjetnik Aleksandra Severa. I Kasije Dion je bio izloen opasnosti, jer je njegova
narav iritirala pretorijance, koji su zahtijevali njegovo pogubljenje, a to je Aleksandar
Sever odbio. Za vrijeme svoga drugog konzulata Kasije Dion se nije osjeao sigurnim u
Rimu, pa se na zahtjev cara preselio van Rima, negdje na podruje Italije.
Nakon drugog konzulata, i kraeg boravka sa carem, on se vratio u svoju Bitiniju (koju je
uvijek smatrao domovinom), gdje je i umro. Njegov istoimeni unuk je bio konzul 291. god.
n. e. zajedno sa C. Iunius Tiberianus II.
Kasije Dion, odnosno njegova konzulska godina, se spominje i na sljedeim natpisima :
CIL III, 3510 i CIL III, 3511 iz Aquincum/Budimpete, CIL III, 5587 iz Norika, CIL VI,
2998 (p 3380, 3842) iz Rima. Kasija Diona, odnosno njegovu konzulsku godinu, spominje i
vojnika diploma AE 1985, 821 iz Iconium/Konya ...L(ucio) Cassio Dione II
co(n)s(ulibus)... Na poasnom natpisu (na grkom jeziku) AE 1971, 430, spominje se
, to bi moda sugeriralo da je nosio i ime Claudius.
I u severijansko doba namjesnitvo u Dalmaciji obnaaju najvii dunosnici tadanjeg
reima, ukljuujui i lanove vladajue familije. Te namjesnike dunosti oni ne obavljaju
na poetku svoga cursus honorum, nego uglavnom nakon to su ve dostigli visoke
dunosti i bili ve prilino iskusni. Navedena injenica pokazuje da je provincija Dalmacija
u rimskoj provincijskoj hijerarhiji uivala izniman ugled, bez obzira to se u njoj nije
nalazio vei vojni garnizon.
232
8. Pedesetogodinjica : vojniki carevi, anarhija, ilirski
carevi
Sa ubistvom Aleksandra Severa i njegove majke od strane njegovih sopstvenih
vojnika18/19. III. 235. god. n. e. dok su se nalazili na rajnskoj granici, te izbor od strane
vojnika novog cara Maksima Traanina, je zavrila svoju historijsku misiju dinastija
Severa. Istovremeno to je oznailo i poetak jednog skoro polustoljetnog razdoblja u kome
je Rimska drava ula u fazu opasnih turbulencija, gdje je unutarnja nestabilnost na
momente graniila sa anarhijom, i kada su se vanjske prijetnje uslonile i multiplicirale.
566
U historiografiji ovo doba se naziva Krizom III. stoljea, i u njemu se Rimska drava
nala stvarno nala suoena sa vrlo realnom opasnou da u potpunosti kolabira. Institucija
vojske je u potpunosti izbila na prvo mjesto, i njeni interesi su postali dominantni u odnosu
na interese ne samo ostalih dravnih institucija, nego i po potrebe cjelokupne Drave.
Proces degradiranja starih institucija i sve oitijeg dominiranja vojske se uslijed okolnosti
koje su vladale u ovom polustoljetnom razdoblju samo dodatno produbio. U samo 238.
god. n. e. postojalo je ak est osoba koje su bile proglaene rimskim carevima (Godina
est careva).
U prvo doba i nakon umorstva Maksima Traanina pokuavao se kako tako, uz postavljanje
od strane vojske, zadrati neki redoslijed carske uprave, da bi se poslije poraza i
zarobljavanja Valerijana ulo u doba raspada, velikog broja samoproglaenih careva i
anarhije te se u pravom smislu mogu oznaiti novim graanskim ratom. Taj VI. graanski
rat je bio praen i snanim i opasnim upadima sa vanjske strane, pa je sedma decenija III.
st. n. e. bila nesumnjivo razdoblje najveeg iskuenja za jedinstvo i opstanak Rimske
566
O ovom razdoblju v. SHA, Maximini Duo ; Gordiani Tres; Maximus et Balbinus; Valeriani Duo; Gallieni Duo;
Tyranni Triginta; Divus Claudius; Divus Aurelianus; Tacitus; Probus; Firmus,Saturninus,
Proculus et Bonosus; Carus, Carinus et Numerian; Herod. VII VIII; Eutr. IX, 1 19; Sex. Aur. Vic. De Caesaribus,
25 38; Epitome de Caesaribus, 25 38; Zosimus, I; Fest. XXII XXV; Zonaras, XII.
233
drave. Ali unutarnja fleksibilnost rimskog svijeta je ipak omoguila opstanak i to
zahvaljujui dolasku na vlast pojedinaca porijeklom iz ilirskih provincija, koji su se
uspinjali tekim i trnovitim putem primarnog vojnikog, a ne vie civilnog cursus
honoruma.
U toku ove Pedesetogodinjice, i pored pokuaja (porodica Gordijana, Valerijan i Galijen)
nije uspostavljena trajnija dinastijska linija, kao to su to bili ranije Julijevci
Klaudijevci, Flavijevci, Antonini, Severi. Sada su se na carskom tronu izmjenjivali i
pojedinci uglednijeg i senatorskog porijekla (npr. Gordijani, Valerijan) sa onima koji su bili
opskurnog porijekla (npr. Maksim Traanin, Filip Arapski). I u zavrnoj periodu ovog
razdoblju ustanoviti e se nova linija ilirskih careva
567
koja se ne moe nazvati u pravom
smislu dinastijom. Ova linija ilirskih careva je ne samo doprinijela opstanku Rimske
drave nego i njenoj sutinskoj transformaciji u sljedeem historijskom razdoblju. Dok je
dinastija Julijevaca Klaudijeveca odravala konekciju sa drevnim rimskim nobilitetom,
dinastija Flavijevaca poticala iz italskih municipija i odravala vezu sa njima, dinastija
Antonina porijeklom i znaenjem bila usko vezana za Hispaniju i junu Galiju, dinastija
Severa odraavala semitsko orijentalni segment rimskog svijeta, sada se javljaju razliita
sredita moi, dok na kraju ne preovlada iliro-balkansko podruje. Ovi ilirski carevi su sa
sobom donijeli i novi, strogi, kruti, vojniki mentalitet koji je imao temelje i u podneblju iz
kojeg su poticali. Nesumnjivo je sve ono to se deavalo u intenzivnom razdoblju
Pedesetogodinjice utjecalo da iz nje Rimska drava izae kao potpuno drugaija pojava u
odnosu na severijansko doba. Italija je konano izgubila i formalno status metropole, dok je
Grad Rim ostao samo simboliko, a ne i stvarno sredite Drave. Rimska drava je iz
iskuenja izala u pravom smislu kao univerzalno carstvo, to dovoljno odrava i naslov
restitutor orbis najslavnijeg ilirskog cara Aurelijana kada je u periodu 270 275. god. n.
e. ponovo ujedinio rimski svijet. Ovo je i period traenja novih puteva u kulturnom,
intelektualnom i religijskom smislu, emu je doprinosio za Rimljane svojstveni eklektiki
duh. Uloga vojske je jaala odreene muke kultove, kao to je mitraizam, intelektualni
rad je osnaio neoplatonizam, dok je traenje nade van ovozemaljskog vodilo pojedince
u abrahamistike sljedbe, pogotovu rano kranstvo. Zanimljivo je da provincija Dalmacija
u ovom turbulentnom razdoblju nije u veoj mjeri osjeala krizu i probleme kao rimski
svijet u cjelini i druge provincije. Provincija Dalmacija u III. st. n. e. doivljava vrhunac
svoga antikog kulturnog razvitka. Procesi politiko pravne i kulturoloke romanizacije
su doli do svoga zavrnog ina. Nekadanji narodnosni i politiki identiteti domorodakih
zajednica su se u potpunosti rastoili u univerzalni rimski, provincijsko dalmatinski i
lokalno municipalni identitete. I simboliki i sutinski kraj Pedesetogodinjice predstavlja
dolazak na vlast 20. XI. 284. god. n. e. Dioklecijana, cara porijeklom iz provincije
Dalmacije.
567
Rije ilirski u ovom smislu ne treba smatrati etnikim, nego zemljopisnim porijeklom.
234
8.1 LVCIVS DOMITIVS GALLICANVS PAPINIANVS
Na sami poetak Pedesetogodinjice moe se staviti i namjesnitvo Lucija Domicija
Galikana Papijana.
568
O njegovom namjesnitvu u provinciji Dalmaciji svjedoanstvo
pruaju dva natpisa.
FONTES
1. CIL II, 4115 (p LXXVIII, 711) = CIL V, p 771 = CIL II-XIV-II-I, 978,
Tarraco/Tarragona, provincija Hispania Tarraconensis/Hispania Citerior
569
L(ucio) Domitio / Gallicano / Papiniano c(larissimo) v(iro) / leg(ato) Aug(usti) pr(o)
pr(aetore) /5 provinciae Germa/niae inferioris / leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore)
p(rovinciae) H(ispaniae) c(iterioris) / leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore) Dalma/tiae
co(n)s(ulari) devotis/10simo et innocen/tissimo / Aurel(ius) Iulianus / patrono
incom/parabili
Luciju Domiciju Galikanu Papinijanu, najslavnijem muu, legatu Augusta propretoru
provincije Donje Germanije, legatu Augusta propretoru provincije Blie Hispanije,
legatu Augusta propretoru Dalmacije, konzularu, najposveenijem i najnevinijem
Aurelije Julijan, patronu neuporedivom
2. CIL III, 10054 (p 2328,175), Senia/Senj
BALNEVMVET / LAPSVMPE / RESTITV / LDO /5 GAL / N /
Balneum vet[ustate con]/lapsum pe[cunia sua?] / restitu[it ---] / L(ucius) Do[mitius ---]
/5 Gal[licanus Papinia]/n[us ---] /
570
Kupatilo (javno op. a.) koje se od starosti sruilo, od svoga novca obnovio Lucije
Domicije Galikan Papinijan
568
PIR, 1897/1898, II:22; Groag, 1905, PWRE, V, 1-2, col. 1427; Jagentaufel, 1958:55-57; Wilkes, 1969:449
569
Jagentaufel, 1958:55-56; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
570
Brunmid, 1906/1907:154, br. 293; Jagentaufel, 1958:56; EDCS : http://oracle-vm.ku-
235
Slika 8.1.1
Preuzeto iz Jagenteufel, 1958:56
Herodijan (VII, 11; uporediti i SHA, Maximini Duo, 20, 1 6; Gordiani tres, 22, 8)
posveuje znaajnu panju senatoru Galikanu, koji je u martu 238. god. n. e. poveo oruani
nastup senatora i graana Rima protiv pretorijanaca lojalnih Maksimu Traaninu te
njegovih prijatelja i drugih pristalica. Po Herodijanu Galikan je bio kartaginskog
porijekla i nedavno konzul. Naalost do danas poznate konzulske liste ne daju godinu
kada je Galikan bio konzul sufekt. Sudei po Herodijanovom detaljnom opisu sukoba
Senata i stanovnitva Rima sa pretorijancima, Galikan je igrao vrlo istaknutu ulogu u
frakciji koja se suprotstavljala Maksimu Traaninu i izgleda da je bio odluna i hrabra
osoba. Ako bi se prihvatila injenica da i u ovom periodu provincijom Dalmacijom
upravljaju osobe koje su bile u rangu konzulara, onda bi se Galikanovo namjesnitvo
moglo datirati nakon razrjeavanja situacije sa Maksimom Traaninom, odnosno u doba
vladavine Gordijana III.
8.2 IVLIVS HONORATVS
U vrijeme Gordijana III. je potrebno datirati i namjesnitvo Julija Honorata.
571
O njegovom
legatstvu svjedoanstvo pruaju dva natpisa.
571
PIR, 1897/1898, II:196; Stein, 1918, PWRE, X, 1, col. 614; Jagentaufel, 1958:57 58; Wilkes, 1969:449
236
FONTES
1. CIL III, 13327, Staretina kod Glamoa (Municipium Salvium), miljokaz
572
AES / TONIVS / ANVS / S FELIX /5 OT II / PRCOS / VLIO / ONORATO / EG AVG
PR PR / 10 A S / M LI
[Imp(erator) C]aes(ar) / [M(arcus) An]tonius / [Gordi]anus / [inv(ictus)? Piu]s Felix
[Aug(ustus)] /5 [p(ontifex) m(aximus) tr(ibunicia) p]ot(estate) II[II? co(n)s(ul) II?] /
[p(ater) p(atriae)] pr(o)co(n)s(ul) / [cur(ante) - I]ulio(?) / [H]onorato / [l]eg(ato)
Aug(usti) pr(o) pr(aetore) /10 a S(alonis) / m(ilia) LI
Imperator Cezar Marko Antonije Gordijan, nepobjediv, poboni, sretni August, vrhovni
sveenik, tribunske moi dva ili tri ili etiri? (puta op. a.), konzul dva? (puta op.a.) otac
domovine, prokonzul, staratelju ...... Juliju Honoratu, legatu Augusta propretoru od Salone
51 (rimska op.a.) milja.
Natpis je nastao oko 241. god. n. e.
2. CIL III, 13328, izmeu lokaliteta Pankovi i Skakavac, Perduhovo Selo, Glamo
(Municipium Salvium), miljokaz
573
CV / HONORATO CL / LEG AVG PR PR / M P / 5 M LXV /
cu[r(ante) - Iulio?] / Honorato cl(arissimo) [v(iro)] / leg(ato) Aug(usti) pr(o)
pr(aetore) / m(ilia) p(assuum) /5 {m(ilia)} LXV
Staratelju Juliju Honoratu, najslavnijem muu, legatu Augusta propretoru, (rimskih op.
a.) milja 65
572
Ballif (Patsch), 1893:55, br. 19; Jagentaufel, 1958:57; EDCS : http://oracle-vm.ku-
eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/053719 ;
Mesihovi, 2011 A:539
573
Ballif (Patsch), 1893:55, br. 23, Tbl V, 10; Jagentaufel, 1958:57; EDCS : http://oracle-vm.ku-
eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/053724.
237
Slika 8.2.1
Preuzeto iz Ballif, 1893:Tbl V, 10
Pored navedenih miljokaza na prostoru
provincije Dalmacije pronaeno je jo
miljokaza koji se datiraju u kratkotrajnu
vladavinu Gordijana III. U Reniima kod
Tomislavgrada (podruje Municipium
Delminensium) je pronaen CIL III, 13320
(p 2275, 2328,177) = ILJug I, 265
574
:
Imp(erator) Caes(ar) / M(arcus) Anton(ius)
Go[r]dianus / P(ius) F(elix) Aug(ustus)
p(ontifex) m(aximus) / tr(ibunicia)
p(otestate) II co(n)s(ul) p(ater) p(atriae) /5 a
Sal(onis)m(ilia) p(assuum) / XXXIIII..../
XXX??.
Miljokaz je podignut 239. god. n. e. i to za vrijeme prvog konzulata Gordijana III. i druge
godine tribunske moi. Miljokaz oznaava udaljenost od 34 rimske milje (50 - 51 km.) od
provincijske prijestolnice Salone. Pronaeni gordijanski miljokazi ukazuju da se u ovo
vrijeme ponovo ureivala trasa jedne od Dolabelinih cesta i to Salona Servitium, i da je to
spadalo u nadlenost tadanjeg namjesnika, vjerojatno samoga Julija Honorata.
Julije Honorat se spominje kao prokurator augusta i na natpisima iz Alpium Maritimarum iz
vremena Karakale: CIL XVII- II, 7 = CIL XII, 5430 (p 857), CIL XVII-II, 6 = CIL XII,
5431 (p 857), CIL XVII-II, 8 = CIL XII, 5432 (p 857), CIL XVII-II, 13 = CIL XII, 5438 (p
857). Natpisi su datirani po etvrtom Karakalinom konzulatu (obnaao ga 213. god. n. e.) i
16 godini tribunske moi (214. god. n. e.) i isto se tiu popravka/obnavljanja ceste koja je
od starosti ruinirana. Natpisi otkrivaju da je Julije Honorat tada bio primipil (primus
pilus)
575
.
8.3 CLAVDIVS HERENNIANVS
U vrijeme zajednike vladavine Filipa Arapskog i njegovog maloljetnog sina (247-249.
god. n. e.) namjesnik Dalmacije je bio Klaudije Herenijan.
576
Svjedoanstvo o njemu prua
natpis CIL III 10174 iz Biae, na salonitanskom podruju.
577
574
Radimsky, 1894:314, sl. 36; Patsch, 1914:173 174, sl. 46; EDCS : http://oracle-vm.ku-
eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; Mesihovi, 2011 A:619.
575
Primipil je bio stariji centurion u legiji i glavni operativni oslonac legata legije. Oni su pripadali vitekom redu.
576
PIR, 1897/1898, I:380; Groag, 1899, PWRE, III, 2, col. 2724; Jagentaufel, 1958:58; Wilkes, 1969:449
577
Buli, 1884:167; Hirschfeld, 1885:10-11; Jagentaufel, 1958:58: EDCS : http://oracle-vm.ku-
238
HI PP / R POT / P OCOS ET / VL PHIL PPVS / 5 NOBCAESCOS /
CVRCLHEREN/NIANO VCLEG / AVGGPRPR
[Imp(erator) Caes(ar) M(arcus) Iul(ius)] / [P]hi[li]pp[us Aug(ustus)] / [t]r(ibunicia)
pot(estate) [co(n)s(ul) p(ater) p(atriae)] / p[r]oco(n)s(ul) et [M(arcus)] / [I]ul(ius)
Phil[i]ppus /5 nob(ilissimus) Caes(ar) co(n)s(ul) / cur(ante) Cl(audio) Heren/niano v(iro)
c(larissimo) leg(ato) / Augg(ustorum) pr(o) pr(aetore)
Imperator Cezar Marko Julije Filip August, tribunske vlasti, konzul, otac domovine,
prokonzul i Marko Julije Filip, najplemenitiji cezar, konzul, staratelj, Klaudiju Herenijanu,
najslavnijem muu, legatu (dvojice op. a.) Augusta propretor
I ovaj natpis otkriva jednu vrlo znaajnu injenicu koja na jedan formalistiki nain
pokazuje preobrazbu Rimske drave. Ve pod Septimijem Severom, dolo je do
postavljanja klasne granice izmeu onih koji su honestiores i humiliores, makar oni svi bili
nosioci rimskog graanstva. Dotadanja rimska pravna praksa je stanovnitvo dijelilo na
slobodne i neslobodne, te slobodne na one koji imaju rimsko graanstvo i peregrine (koji su
mogli biti razliitih statusa). Sa uvoenjem razliitog pravno kaznenog sustava na osnovi
klasnog ili stalekog poloaja pojedinca, Rimska drava se iz svoje osnove promijenila jer
sada i formalno rimski graani nisu vie bili jednaki pred zakonom. Posebno se ta klasna ili
staleka granica uobiajila nakon Karakaline konstitucije kada su slobodni stanovnici
Drave postali rimski graani po automatizmu. To je praeno i procesom formalizacije i
ceremonijalnog tituliranja. Sada je na natpisima sve vie superlativa, sve vie poasnih
naziva, besmislenih titula. Kao da se time pokuava kompenzirati injenica da su stare
rimske vrijednosti nestajale i da se Drava polako utapala u sve vidljiviju krizu.
Nepoznato je u kakvom je srodstvu Klaudije Herenijan sa kasnijim zapovjednikom
Herenijanom iz posljednjih decenija III. st. n. e.
578
8.4 AELIVS FLORIANVS
U vrlo intenzivnom razdoblju vladavine Trebonijana Gala u Dalmaciji se kao legat augusta
propretora nalazio Elije Florijan.
579
O njegovom prisustvu dokaze prua miljokaz ILJug III,
578
SHA, Divus Claudius, 17, 3; Probus, 22, 3
579
PIR, 1897/1898, I:15; Rohden. 1894, PWRE, I, 1-2, col. 492; Jagentaufel, 1958:58-59; Wilkes, 1969:449
239
2996 iz Klisa.
580
[Imp(erator) Caes(ar) C(aius) Vibius Trebonianus] / Gall[us] P(ius) F(elix) Aug(ustus) /
p(ontifex) m(aximus) trib(unicia) p(otestate) p(ater) p(atriae) co(n)s(ul) / proc(onsul) /5
cur(ante) Aelio Flo/rian[o leg(ato) Aug(usti) pr(o) pr(aetore)]
Imperator cezar Gaj Vibije Trebonijan Gal, poboni, sretni, August, vrhovni sveenik,
tribunske vlasti, otac domovine, konzul, prokonzul, staratelj, Eliju Florijanu legatu Augusta
propretoru.
Elije Florijan se spominje i na velikom natpisu CIL VI, 266 (p 3004) = AE 1980, 37 = AE
2004, + 31 = AE 2007, 206 iz Rima
581
: Herculi sacrum posuit / P(ublius) Clodius
Fortunatus q(uin)q(uennalis) perpetuus huius loci // interlocutiones // Aeli Floriani
Herenni Modestini et Faltoni /5 Rest(it)utiani praeff(ectorum) vigil(um)
pp(erfectissimorum) vv(irorum) / Florianus d(ixit) quantum ad formam a me datam
perti/net quoniam me convenis de hoc inprimis tractan/dum est ita interlocutum me scio
esse hesterna / die docere partem diversam oportere hoc /10 ex sacra auctoritate
descendere ut pensiones / non dependerentur et respondit se quibus/cumque rationibus
posse ostendere hoc / ex sacra auctoritate observari et hodie hoc / dicit ex eo tempore
inquit ex quo Augustus /15 rem publicam obtinere coepit usque in hodier(num) / numquam
haec loca pensiones pensitasse / et infra Florianus d(ixit) vidi locum dedicatam /
imaginibus sacris et alio capite / Modestinus d(ixit) si quid est iudicatum habet /20 suam
auctoritatem si est ut dixi iudicatum / interim aput(!) me nullae probationes exhi/[be]ntur
quibus doceantur fullones in pen/[sione]m iu[r]e conveniri et alio capite / R[est]it[utia]nus
c(um) c(onsilio) c(ollocutus) d(ixit) manifestum est quid /25 iudicav[erint] pp(erfectissimi)
vv(iri) nam Florianus partibus / suis diligentissime functus est qui cum in / rem praesentem
venisset locum inspexit / et universis indiciis examinatis senten//tiam de eo loco de quo cum
maxime /30 qu(a)eritur protulit a qua provoca[tum] / non est et infra Restitutianus d(ixit) /
Modestinus quoque secutus res / a Floriano iudicatas pensiones / exigi prohibuit et infra /35
Restitutianus d(ixit) illut(!) servabitur / fontanis quod obtinuerunt / aput(!) suos iudices et
quod habue/runt in hodiernum sine pensione / ex Alexandro Aug(usto) II et Marcello II
co(n)s(ulibus) /40 litigatum est in / Peregrino et Aemiliano co(n)s(ulibus) / dies [---]
Ovaj natpis otkriva da je Elije Florijan bio jedan od prefekta vigila,
582
sa ceremonijalnim
nazivom najsavrenijeg mua. Natpis je kronoloki odreen sa dvije konzulske godine i
580
Jagentaufel, 1958:58: EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
581
EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en; EDH : http://edh-www.adw.uni-
582
Vigili (Cohortes Vigilum; Vigiles Urbani) su predstavljali jedinice koje su imale vatrogasne i policijske/redarstvene
(posebno u toku noi) ovlasti u gradu Rimu. Ove jedinice su ustrojene u augustovsko doba po uzoru na aleksandrijsku
240
to 226. god. n. e. (Imp. Caesar M. Aurelius Severus Alexander Augustus II i C. Aufidius
Marcellus II) i 244. god. n. e. (Ti. Pollenius Armenius Peregrinus i Fulvius Aemilianus).
U kolekciji Tyranni triginta iz Historia Augusta spominje (odjeljak Ballista, 18, 4 - 6) se
izvjesni Ragonije Klar (Ragonius Clarus) kao prefekt Ilirika i galskih provincija za vrijeme
Valerijana : Fuit vir insignis, eruditus ad gerendam rem publicam, in consiliis vehemens,
in expeditionibus clarus, in provisione annonaria singularis, Valeriano sic acceptus ut eum
quibusdam litteris hoc testimonio prosecutus sit: "Valerianus Ragonio Claro praefecto
Illyrici et Galliarum. si quid in te bonae frugis est, quam esse scio, parens Clare,
dispositiones tu Ballistae persequere.
On je bio znaajan ovjek (misli se na Balistu, navodnog pretendenta na carski purpur op.
a.)... vjet u upravljanju dravom, odluan u savjetima, u vojnim kampanjama slavan, bez
premca u snabdijevanju hranom, od Valerijana je bio tako visoko cijenjen, koji ga je
poastio u izvjesnom pismu sa sljedeim svjedoanstvom : Od Valerijana Ragoniju Klaru,
prefektu Ilirika i galskih provincija. Ako ste ovjek dobrog rasuivanja, roae Klar, kao
to znam da ste, provesti e aranmane Baliste, uredi svoju vlast po njima.
Po Wilkesu (1969:449) Ragonije Klar je fiktivni lik : almost certainly fictitious.
583
Po
PIR, 1897/1898, III:124 Epistula ficticia videtur. Sustav upravno teritorijalne
organizacije na osnovi etiri pretorijanske prefekture
584
(praefectura praetorio) pripada IV.
st. n. e., a ne III. st. n. e. Vjerojatno je Trebenije Polio (Trebellius Pollio), pisac Tyranni
triginta zamijenio institucionalnu infrastrukturu IV. sa III. st. n. e.
Izvjesni Ragonius Venustus se spominje kao konzul ordinarius za 240. god. n. e. (zajedno
sa C. Octavius Ap. Suetrius Sabinus II), a 289. god. n. e. konzul ordinarius je bio L.
Ragonius Quintianus (zajedno sa M. Magrius Bassus). Pored njih u historiji rimskog svijeta
su zabiljeeni Ragonius Celer (iz prve polovice I. st. n. e.), Ragonius Celsus (iz vremena
Septimija Severa, vjerojatno isto fiktivna linost), te L. Ragonius Urinatius Larcius
Quintianus i L. Ragonius Urinatius Tuscenius Quintianus (znaajne linosti rimskog
vatrogasno-redarstvenu slubu, i zamijenile su raniju organizaciju Triumviri Nocturni. Njima je zapovijedao praefectus
vigilum, koji je bio vitekog reda. U poetku to nije bila ba atraktivna funckija, da bi se njeno znaenje za karijeru
pojedinca izmijenilo od III. st. n. e. Od tada su pojedini istaknuti pravnici svoju karijeru zapoinjali sa prefekturom vigila,
i oni su imali sudbenu jurisdikciju nad prekrajima i sitnijim i manjim krivinim djelima. Ozbiljnija krivina djela su
odluke su transferirane na prefekta Grada.
583
O tome v. Smith W, 1867, III:640 (koji ga dri za stvarnu linost); Nagl. 1914, PWRE, I A. 1, col. 128; Jagentaufel,
1958:59-60
584
1.Praefectura praetorio Galliarum, 2.Praefectura praetorio Italiae, Illyrici et Africae, 3. Praefectura praetorio per
Illyricum 4. Praefectura praetorio Orientis.
241
politikog i vojnog establishmenta iz vremena kasnih Antonina).
585
8.5 SEPTIMIVS ...
U rano doba Aurelijanove uprave u Dalmaciji se pojavio uzurpator po imenu Septimije.
586
Epitome de Caesaribus,
587
35, 3
Huius tempore apud Dalmatas Septimius imperator effectus mox a suis obtruncatur.
U ovo vrijeme (misli se na Aurelijanovo doba op. a.) kod Dalmatinaca je Septimije bio
proglaen imperatorom i odmah ubijen od njegovih sopstvenih vojnika.
Zosimus, NH, I, 49, 2
Koto toutov tov _ovov ci cvvoiov qucv vcetcioou Ecttiio ts kat
Ou|avc kat Ac|tttavc. kat aaan|a tt|tav uasocv acvts
U isto vrijeme (misli se na Aurelijanovo doba op. a.) Septimije, Urban i Domicije su
takoer bili osumnjieni kao novatori (u smislu ugroavanja Aurelijanove vladavine op.a.) i
odmah uhvaeni i kanjeni.
Septimije je mogue bio namjesnik Dalmacije, koji je pokuao iskoristiti rano tranzicijsko
doba uspostave Aurelijanove vladavine, da bi se pokuao dokopati carske asti. Meutim,
izgleda da je precijenio svoje mogunosti i bio likvidiran od sopstvenih vojnika.
585
PIR, 1897/1898, III:124 125; Nagl. Stein. 1914, PWRE, I A. 1, col. 127 - 130;
586
PIR, 1897/1898, III:202; Stein. 1923, PWRE, II A. 2, col. 1560;Jagentaufel, 1958:60-61; Wilkes, 1969:449
587
Iako im je autorstvo dvojbeno, Epitome de Caesaribus su se uobiajeno pripisivale Sekstu Aureliju Viktoru, i
poglavito su objavljivane u okviru edicija i unutar korpusa njegovih historijskih djela. Vrlo je mogue da one nisu rezultat
autorstva Seksta Aurelija Viktora.
242
8.6 AVRELIVS MARCIANVS
Za vrijeme vladavine Proba, natpis CIL III, 8707 iz Salone
588
svjedoi ne samo o novom
namjesniku provincije Dalmacije po imenu Aurelije Marcijan,
589
nego i o novom
titularnom nazivu za upravitelja provincije Dalmacije.
BOPFINVIC / TOAVG P M / TPIICOSPP / PROCOS /5AVRMARCI / ANVS
VPPR / AESPROVDEL / D NM EIVS
[Imp(eratori) Caes(ari) M(arco) Aur(elio) Pro]/bo P(io) F(elici) Invic/to Aug(usto)
p(ontifici) m(aximo) / t(ribunicia) p(otestate) II co(n)s(uli) p(atri) p(atriae) / proco(n)s(uli)
/5 Aur(elius) Marci/anus v(ir) p(erfectissimus) pr/aes(es) prov(inciae) Del(matiae)(!) /
d(evotus) n(umini)
590
m(aiestati)[q(ue)] eius
Imperatoru, cezaru, Marku Aureliju Probu, pobonom, sretnom, nepobjedivom, Augustu,
vrhovnom sveeniku, tribunske moi dva (puta op. a.), konzulu, ocu domovine,
prokonzulu, Aurelije Marcijan, najsavreniji mu, preses provincije Dalmacije, posveen
njegovom numinu i velianstvu.
Natpis se na osnovi spomenute godine tribunske moi Proba moe datirati u 277. god. n. e.,
i na njemu se pojavljuje namjesnik sa zvunim ceremonijalnim nazivom i novom titulom
preses (praeses) provincije Dalmacije. Praeses (u pluralu praesides) je latinska rije u
znaenju sjediti/nalaziti se ispred, na elu (drutva, zajednice i sl.), preneseno kao ef ili
patron. Ova rije je sve vie u opoj upotrebi zamjenjivala ranije titule provincijske
namjesnika kao to su legati augusta propretori ili prokuratori, da bi se od Dioklecijanovih
teritorijalno upravnih i administrativnih reformi ustalila kao oficijelna i stalna titula za
veliki broj namjesnikih dunosti u nizu (ali ne i svim) provincija. Kako izgleda titula
praeses je u odreenom smislu znaila i degradaciju provincijskog namjesnitva u tim
provincijama, jer za razliku od legata augusta propretora koji su po pravilu bili iz
senatorskog reda, presesi su dolazili iz vitekog reda. Presesi u smislu namjesnika
588
Hirschfeld, 1885:29; Buli, 1909:5, fus. 3; Jagentaufel, 1958:61: EDCS : http://oracle-vm.ku-
589
Rohden, 1896, PWRE, II, 2, col. 2511; PIR, 1897/1898, I:210; Jagentaufel, 1958:61 - 62
590
Numen je starorimska i staroitalska duhovna manifestacija koja se u okviru rimskog carskog kulta odnosila na
uvara duha ili boansku snagu (odnosno boansko duhovni odraz) ivueg cara. Tako se preko oboavanja te sile
koja bi imala boansku sadrinu, ustvari indirektno vrilo oboavanje i samoga ivueg cara, a bez da se on smatra
boanskim ili naziva bogom.
243
provincija su u okviru kasnijih Dioklecijanovih reformi izgubili ovlasti vojnog autoriteta.
591
To e se promijeniti tek dva i po stoljea kasnije sa Justinijanom koji je ukinuo strogu,
dioklecijanovsku podjelu na vojni i civilni upravljaki segment, i oni namjesnici koji su
dobili i vojni autoritet dobili su i novu titulu, koja je iskopana iz rimske drevnosti
pretor.
592
Na osnovi navedenog natpisa provincijom Dalmacijom su upravljali presesi jo prije
dolaska Dioklecijana na vlast. Mogue je pretpostaviti da je buna namjesnika Septimija iz
271. god. n. e., doprinijela da se namjesnitvo Dalmacije preobrazi, ili bolje rei degradira
sa legatskog na preseski nivo. Provincija Dalmacija kao sastavnica Ilirika, i strateki bitna
oblast u ovom periodu obnove rimske dravne cjeline, se nije mogla predati na upravu
nekom ambicioznom pojedincu koji bi pod odreenim sticajem okolnosti mogao biti i
potencijalni kandidat za carski tron.
8.7 MARCVS AVRELIVS TIBERIANVS
U Probovo vrijeme se moe datirati jo jedno namjesnitvo sa titulom praeses, koje je
obnaao Marko Aurelije Tiberijan.
593
O tome svjedoanstvo prua natpis CIL III, 1805 (p
2328,119) = AE 1999, 1221 iz Narone
594
:
THERMAS REI P HIEMALE / POPVLO IN RVINAM CO LAPSAS / M AVR
VALERIVS V P DVCEN RI / VS EX PROTECTORIB LATERIS / 5 DIVINI DE
FRVGALITATE SVA TE / VE SVORVM SAX ET / D CAVIT ET LAVA / NTES REI
P TRADIDIT EPVLV / M QVOQVE CIVIBVS SVIS EA / 10 DIE PRAEBVIT MESSALA
ET / GRATO COS DEDICANTE M AVR / TIBERIANO V P PRAES PROV / DEL
Thermas rei p(ublicae) hiemale[s rogante] / populo in ruinam co[n]lapsas / M(arcus)
Aur(elius) Valerius v(ir) p(erfectissimus) ducen[a]ri/us ex protectorib(us) lateris /5 divini
591
Buli, 1898:130 : Verso la fine del III. sec. il luogotenente civile per gli affari amministrativi, politici e giudiziari,
residente a Salona, ottenne il titolo di praeses; il militare, di stazione ai confini della provincia, quello di dux o dux
illyriciani limitis. Buli, 1909:3 : Il luogotenente civile, a cui furono atfidati gli affari politico- amministrativi e
giuridici, fu chiamato praeses provinciae ed il militare dux limitis.
592
Buli, 1909:10 11: Nell a 535 l imperatore Giustiniano riorganizza l impero romano, anche dal lato
amministrativo. Nelle provincie piu importanti dell Oriente abolische la separazione dei poteri, civile e militare,
introdotta nel III. secolo, e concentra nuovamente questi due poteri nelle mani di una persona, sotto vari titoli moderator,
praetor, comes, proconsul, a secondo dell importanza della provincia. Questa riorganizzazione non fu introdotta, per vari
motivi, nelle provincie dell Occidente.
593
Rohden, 1896, PWRE, II, 2, col. 2541 - 2542; PIR, 1897/1898, I:217; Jagentaufel, 1958:62
594
Buli, 1909:5, fus. 4; Jagentaufel, 1958:62; Marin - Mayer - Paci - Rod, 1999:191-194, br. 28, fig. 28; EDCS :
244
de frugalitate sua [i]te/[m atq]ue suorum sax[is] et [caem]/[entis denuo ae]d[ifi]cavit et
lava/ntes rei p(ublicae) tradidit epulu/m quoque civibus suis ea /10 die praebuit Messala et /
Grato co(n)s(ulibus) dedicante M(arco) Aur(elio) / Tiberiano v(iro) p(erfectissimo)
praes(ide) prov(inciae) / Del(matiae)(!)
Zimske terme (kupatila) respublike (misli se na Naronu op. a.) u ruevine propale, na
zahtjev naroda Marko Aurelije Valerije, najsavreniji mu, ducenarij
595
iz protektora svete
strane
596
, od svoje umjerenosti takoer i svojim velikim kamenjem i lomljenim kamenjem
ponovo izgradio i opranu respublici predao, banket svojim graanima dao za vrijeme
konzulata Mesale i Grata, posveeno Marku Aureliju Tiberijanu, najsavrenijem muu,
presesu provincije Dalmacije
Natpis je datiran sa konzulskom godinom Mesale (Lucius Valerius Messalla) i Grata
(Vettius? Gratus) 280. god. n. e., i govori o ponovnom podizanju naronskih kupatila koje je
poduzeo jedan istaknutiji pojedinac iz Narone.
8.8 FLAVIVS VALERIVS CONSTANTIVS
Nakon Marka Aurelija Tiberijana, sljedei preses Dalmacije koji se pojavljuje u izvornoj
grai je Marko (ili Gaj) Flavije Valerije Konstancije (cc 250. 25. VII. 306. god. n. e.).
595
Vrijeme krize od 235. do 284. god. n. e. je postupno mijenjalo vojnu organizaciju i ustrojstvo. Tako su se polako
uvodili i novi oficirski inovi. Ducenarius je u poetku oznaavao red niih sudija koji su imali ovlatenja za nie
sluajeve, da bi od sredine III. st. n. e. oznaavao zapovjednika jedinice od (naelno) 200 vojnika.
596
Protector divini lateris je bio naziv za poasni poloaj pojedinih oficira u rimskoj vojsci, poevi od zajednike
vladavine Valerijana i Galijena. I naziv protector augusti nostri se isto pojavljuje u ovo doba. Kako se ini, izgleda je
protektor vie bio ceremonijalna i poasna titula sa odreenim znaenjem, nego vojni in u klasinoj vojnoj hijerarhiji sa
specifinim zapovjednim pravima i obavezama. Moda bi se protektori mogli promatrati i kao neka vrsta posebno instant
reda, koji se popunjavao iz vojske i koji bi predstavljao glavni, lojalni oslonac vladajuem caru i bio jedino njemu
subordiniran kada je on izgubio (u konkretnom sluaju Galijen) povjerenje u do tada vodeu elitu rimskog drutva,
izraenu poglavito kroz senatorski, pa i viteki red. Izgleda da je naziv protector dodjeljivan onim oficirima koji su se
istakli sluei direktno pod Galijenom u ratovima protiv niza invazora u sedmoj deceniji III. st. n. e. Na njih su Galijen i
ilirski carevi sve vie prebacivali i upravne i druge poslove. Zahvaljujui instituciji protektora vrsti, sposobni, ambiciozni
i lojalni vojnici koji su regrutirani u ilirsko balkanskim provincijama su uspjeli da se izdignu iznad svoga porijekla i uu
u sami vrh rimske dravne politike. A neki su onda uspjeli i da postanu augusti i cezari. Tako je poasna sluba protektora
ustvari bila taj by pass koji je premoavao vojne karijere uspjenih i borbenih zapovjednika iz ilirsko balkanskog
podruja prema upravno dravnim poslovima. Galijenove vojne reforme su tako utrle put da se u narednim decenijama
purpurom ogrnu mnogi pojedinci iz ilirsko balkanskog pojasa, ime su indirektno i veoma zaslune za obnovu cjeline
Rimske drave. Uvoenje protektora, koji su u poetku dolazili iz sloja tribuna pretorijanskih kohorti ili zapovjednika
koji su pripadali vitekom redu, je vodilo daljoj militarizaciji rimske uprave i drutva. Koliko je do danas poznato nijedan
pojedinac senatorskog ranga nije bio protector, a ubrzo nakon to su se protektori pojavili senatori su bili i isljueni iz
slube u vojsci. Neto nakon Galijenove smrti, ovaj specijalni odred koji je Galijen osnovao kao svoje specifine tjelesne
garde, se transformirao u neku vrstu oficirske kole, pa bi onda neki od ovih protektora (u svojstvu nekih kadeta oficira
u dananjem smislu) bili prekomandirani u u tabove zapovjednika na terenu (deputati) kako bi stekli iskustvo i
preuzimali bi na sebe itav niz dunosti.
245
Rije je ustvari o Konstanciju Kloru/Hloru (Blijedom, nadimak potie iz vizantijskih
vrela i ne moe se potvrditi da je rije o stvarnom nadimku Valerija Konstancija) buduem
cezaru u okviru Dioklecijanovog sustava tetrarhije (zapadnih galsko britanskih
provincija), kratkotrajnom augustu i ocu (iz svoga prvog braka sa Helenom) znatno
poznatijeg cara Konstantina.
597
U ovo vrijeme ilirskih careva i Konstancije Klor je bio
iliro-balkanskog, i to dardanskog porijekla. Konstancije Klor je ostao u historijskom
sjeanju kasnoantikog svijeta (bez obzira da li je rije o neabrahamistikim ili kranskim
piscima) zabiljeen kao osoba od vrlina. Tako je on slavljen zbog svoje humanosti, dobre i
potene uprave nad provincijama, kao odlian zapovjednik i vojnik, te kao tolerantna
osoba. Naravno ne bi trebalo izgubiti iz vida da su te isticane karakteristike Konstancija i
posljedica injenice da su pisci koji su ga spominjali pripadali periodu tetrarhije (kada je on
bio jedan od etvorice glavnih upravitelja Drave), te vladavine njegovih potomaka (sve do
smrti Julijana Apostate 361. god. n. e.). Npr. vjerojatno je njegova rodbinska veza sa
Klaudijem Gotskim koja se javlja u biografiji ovog ilirskog cara iz edicije Historia Augusta
izmiljena,
598
kao (u istom djelu) i to da je on bio sin Eutropija, najuglednijeg mua iz
dardanskog naroda (Eutropio, nobilissimo gentis Dardanae viro). Porijeklo Konstancija je
vjerojatno bilo znatno skromnije i ove injenice iz vjerojatno fabrikacija iz vremena
vladavine njegovih potomaka, kako bi se vladajuoj dinastiji (od 293. god. do 361. god. n.
e.) pripisalo ugledno porijeklo i time legitimizirala njihova pozicija. Konstancije je prvo
poeo kao protector augusti nostri pod carem Aurelijanom i borio se na istoku protiv
secesionistike Palmirske imperije. Za vrijeme cara Kara je podignut na poziciju presesa
Dalmacije. O njegovoj upravi nad Dalmacijom ostala su sljedea svjedoanstva :
F O N T E S
1. SHA, Carus et Carinus et Numerianus, 17, 6
Audiebat pater eius quae ille faceret, et clamabat, "Non est meus." statuerat denique
Constantium, qui postea Caesar est factus, tunc autem praesidatum Dalmatiae
administrabat, in locum eius subrogare, quod nemo tunc vir melior videbatur, illum vero,
ut Onesimus dicit, occidere.
Kada je njegov otac (odnos : otac Kar, sin Karin op. a.) uo o svemu ta je on (Karin
op. a.) uinio, (Kar op.a.) izjavio je : on nije moj sin, i ak je bio odredio da imenuje
Konstancija, - koji je postao cezar (misli se na period od 293. god. n. e.), ali u ono vrijeme
sluio je kao preses Dalmacije umjesto Karina, iz razloga jer mu niko tada nije izgledao
597
Smith, 1867, I:846; Seeck, 1900, PWRE, IV, 1, col. 1040 1043; Jagentaufel, 1958:62 - 63
598
SHA, Divus Claudius, 13, 2. Po toj prii Krisp, brat Klaudija II. je imao kerku Klaudiju koja se udala za Eutropija. Iz
toga braka je po SHA proizaao Konstancije Klor.
246
bolji ovjek (u odnosu na Konstancija op. a.), i on je ak planirao, kako Onesim govori, da
Karina ubije.
2. Anon. Vales. Origo Const. Imp. I.
Constantius, divi Claudius optimi principis nepos ex fratre, protector primum, inde
tribunus, postea praeses Dalmatiarum fuit.
Konstancije, boanskog Klaudija najboljeg princepsa neak od brata, prvo protektor,
odatle tribun, poslije je bio preses Dalmacije.
3. CIL III, 9860
599
Izmeu Bosanskog Grahova i Glamoa (izgubljen)
IVOEX .... AIVSAILA / VIOVAIFPIOCONS / IAVIIO... PPDELM /
IIVISIVIEPSALV/5IAIASEISIPIDO /VEVSESOEIEPM / IVAVII
] iu[d]ex [d]a[t]us a [F]la/vio Va[ler]io Cons/[t]a[nt]io [v(iro) c(larissimo)] p(raeside)
p(rovinciae) [D]elm(atiae) / [f]i[ne]s i[nt]e[r] Salv/5 ia[t]as e[t] S[tr]ido/[n]e[n]ses
[d]e[t]e[r]m/i[n]avi[t]
Sudija odreen od Flavija Valerija Konstancija, slavnog mua, presesa provincije
Dalmacije, granicu izmeu Salvijata i Stridonanja je odredio.
Ako je ovaj natpis stvarno postojao, onda bi spadao u red najpoznatijih rimskih epigrafskih
spomenika. Pored spominjanja Salviuma, na njemu se nalazi navedeno ime jo jednog
grada (municipalne jedinice!?) pod nazivom Stridon, rodnog mjesta svetog Jeronima. Ipak
jo uvijek stoje razlozi da je rije o krivotvorenju (v. Imamovi, 1980:53).
3. CIL III 8716a (p 2135)
600
iz Salone
...]ADL(?)[---] / [---]TANTIOV [---] / [---]DEA[....
I ovaj dosta fragmentirani spomenik se povezuje sa upravom Konstancija u Dalmaciji.
Konstancije je provincijom Dalmacijom upravljao sigurno u periodu 282. 284. god. n. e.,
i on se u njoj nalazio dok je Kar vodio pobjedonosni pohod na Iran. Nakon nesretne i
599
Alaevi, 1882:136; Frankfurter, 1884:153; Patsch, 1906:164; Buli, 1909, 5, fus. 5; Jagentaufel, 1958:62; Wilkes,
1976:267, br. 24; Imamovi, 1980:52 53; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/053733; Mesihovi, 2011 A:478
600
Buli, 1885:68; Jagentaufel, 1958:62: EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
247
iznenadne smrti Kara (vea vjerovatnoa je da je rije o prirodnoj smrti, a ne nasilnom
umorstvu) Konstancije se morao opredijeliti kojem pretendentu dati podrku.
Kar je u vojnu kampanju protiv perzijske dinastije Sasanida koja je vladala tadanjim
Iranom, krenuo sa velikom armijom a poveo je i mlaeg sina Numerijana. Stariji sin Karin,
sa titulom cezara se tada nalazio u zapadnim provincijama kojima je upravljao. Nakon
smrti Kara, njegovi sinovi su automatski dobili titulu augusta, a na istoku je bez problema i
opozicije vladarsku ast preuzeo Numerijan. Karova smrt je zaustavila i pohod na Iran, i
rimska istona armija je krenula nazad na svoju teritoriju. Numerijan je izgleda smatrao da
mu je bitnije da uvrsti svoju vladarsku poziciju, umjesto da nastavi pohod u iransku
unutranjost. Ipak je njegovo kretanje bilo dosta usporeno i tek je u martu 284. god. n. e.
doao u Emesu (njegov brat je ve u januaru iste godine doao u Rim), a u novembru je bio
u Maloj Aziji gdje su ga vojnici nali mrtvog u njegovoj koiji. Mogue je da je u
Numerijanovu smrt umijean i tadanji pretorijanski prefekt Aper (Arrius Aper). Kako bi se
odredio nasljednik, zapovjednici i vojni tribuni Numerijanove armije su sazvali skuptina u
Nikomediji na kojoj je za novog cara izabran Diokles (Diocles; porijeklom iz provincije
Dalmacije), uprkos Aperovim nastojanjima da on bude izabran. Istona armija se okupila
20. XI. 284. god. n. e. nekih 5 km od Nikomedije i aklamacijom je potvrdila novog
augusta, koji se javno zakleo da nema nita sa Numerijanovom smru, za koju je optuio
Apera. Pred cjelokupnom armijom Diokles je osobno ubio Apera. Ubrzo nakon Aperove
smrti, Diokles je svoje ime latinizirao u oblik "Diocletianus". Meutim, do uspostave
suvladarstva izmeu Dioklecijana i Karina nije dolo i borba za prvo mjesto u Dravi se
morala rijeiti oruanim putem. Dioklecijana je za svoja kolegu konzula imenovao
istaknutog senatora Lucija Cezonija Basa (Lucius Caesonius Bassus), ime je nastojao da
privue na svoju stranu Senat i drutvenu elitu rimskog svijeta. Jo jedan uzurpator Julijan
je preuzeo vlast u sjevernoj Italiji i Panoniji, ali je poraen od snanijih Karinovih trupa.
Dioklecijanova armija je napredovala kroz balkansko podruje i u julu 285. god. n. e. je
dolo do bitke sa Karinovom armijom na rijeci Margus (danas : Velika Morava). Pobjednik
je bio Dioklecijan, a Karin je bio ubijen od sopstvenih vojnika. Inae je Karinova armija
patila od nedostatka lojalnosti i prebjezi su bili esti, pa je Karinov prefekt Aristobul
prebjegao na protivniku stranu na poetku bitke. Po svemu sudei na Dioklecijanovu
stranu je preao mogue jo prije bitke i Konstancije, namjesnik Dalmacije. Pobjedom na
Velikoj Moravi, ne samo da je uspostavljena i utvrena vlast Dioklecijana, nego je
zapoela jedna sasvim nova era. Vrijeme principata koji je uspostavio August prije nekih
312 godina je u potpunosti isteklo. Sa Dioklecijanovim reformama, u kojima je aktivni
sudionik bio i Konstancije, rimski svijet je doivio totalnu unutarnju preobrazbu. Drevne
institucije, shvatanja i nain ivota su izgubili smisao, dok su se stvorili novi modaliteti ne
samo uprave i teritorijalno administrativne sheme, nego i ope drutvenih, ekonomskih i
socijalnih i kulturnih odnosa.
248
9. Dalmacija u vrijeme dominata
Dioklecijanov dolazak na carski tron nije predstavljao samo promjenu vladara na kratki
rok, tako uobiajenu pojavu u vrijeme Pedesetogodinjice. To je bio i konani kraj doba
principata, i poetak njegove zamjene sa novim politikim, drutveno ekonomskim, pa i
kulturnim i duhovnim sustavom, koji se u historiografiji naziva dominat. Njegova
uspostava se isto odvijala u fazama i sustav dominata je konano oblikovan sa vladavinom
Konstantina. Rije je ustvari o nizu reformnih poteza, koji su u svojoj sutini mijenjali
strukture, ali i ideje na kojima je poivala Rimska drava. Temeljna antika misao o
graaninu kao nositelju suvereniteta i osnovi uprave se u tolikoj mjeri degradirala, da je
praktino nestala. Na elu Rimske drave se vie ne nalazi prvi graanin (princeps), nego
gospodar (dominus), radi ega se i novi sustav naziva dominatom. Ustanovljena je
vladajua i upravna praksa koja e egzistirati u euromediteranskom prostoru jo narednih
1500 godina. Dominat je osnova na kojoj je izrastao i europski feudalizam, i vizantijska i
levantsko orijentalna autokratija.
Sa uvoenjem novog sustava, Dioklecijan je produio svoju vladavinu i umjesto da vlada
par godina (to je prosjek vladavina careva za vrijeme Pedesetogodinjice) na elu Drave
se nalazio dvije decenije. U praktinom smislu Dioklecijanove reforme su kratkorono
pokazale efekt, meutim dugorono gledano, one su radi strukturalnih i idejnih zahvata
(posebno doraenih i novoizvedenih od strane Konstantina) koji su bili strani duhu i sri
postojanja rimskog svijeta doprinijeli raspadu u toku V. st. n. e. Rimski svijet je
jednostavno bio stvoren na sasvim drugaijim premisama, u odnosu na ono kako je
postojao i funkcionirao dominat. Sa dominatom je nestao i posljednji trag graanskog
osjeaja i odgovornosti, i tako se zavrila u negativnom smislu evolucija rimskog svijeta.
Otpor toj preobrazbi nije postojao, jer je rimski svijet bio i previe i umoran i iscrpljen
turbulentnim stanje Pedesetogodinjice. I sada su se, kao i sluaju kada je principat
zamijenio drevnu Republiku, na prvo mjesto interesa stavili mir, stabilnost i sigurnost na
utrb graanskih prava i uea u upravi. Ratovi, vanjske najezde i nestabilna situacija su
nesumnjivo prilino uvjetovali da stanovnitvo i vii slojevi prihvate autokratiju u jo
veem obimu i obliku nego to je to bio sluaj u sustavu principata. Dioklecijan je
jednostavno djelovao u skladu sa tim procesima jaanja autokratskih pozicija koji su
zapoeli jo za vrijeme Pedesetogodinjice. On je jednostavno smatrao da snanija
autokratija, sada izraena i kroz ceremonijal i formalizam, moe pokazati snaniju
249
unutarnju koheziju. Rimska drava se sada i po svojoj strukturi i po svome formalizmu
pribliila oblicima vlasti koje su batinile orijentalne despotije. Uz to, dolo je do izrazite
centralizacije i birokratizacije, to je na kraju imalo za posljedicu prilino guenje lokalnih
autonomija.
601
Dioklecijanove reforme su se poglavito ticale uprave i teritorijalno administrativne
prekompozicije. On je rano shvatio da je samostalna uprava i nepraktina i opasna, pa je
ve 285. god. n. e. u Milanu (Mediolanum) kao mlaeg kolegu u suvladarstvu uzdigao
iliro-balkanskog zemljaka Maksimijana (prvo kao cezar, a od sljedee 286. god. n. e. sa
titulom august), sa upravom nad zapadnim provincijama. Kasnije Dioklecijan uzeo i
poasni naziv Jupiter/Iovius, a Maksimijan Herkul/Herculius. Konano su 293. god. n. e.
upravni vrh je proiren sa Konstancijem Klorom i Galerijem, isto iliro-balkanskog
porijekla, koji su dobili titule cezara
602
i odreenu teritoriju, ali je svaki od njih bio
podreen jednom od augusta. Tako je stvorena tetrarhija. U dominatu i sam grad Rim je
izgubio stvarno upravno znaenje i vaio je sada samo kao ceremonijalno tradicijska
prijestolnica. Svaki od tetrarha je upravljao iz drugog grada.
Dioklecijanove reforme su se posebno odrazile i na preureenje vojske, zatim na
financijsko ekonomske odluke, te na novu organizaciju provincija. Stare provincije, od
kojih su neke poticale jo iz vremena drevne Republike, su bile cijepane, pa je stvoren
znatno vei broj novih provincija. Ovaj put je i Italija inkorporirana u provincijski sustav,
ime je nestala njena dominirajua pozicija metropole rimskog svijeta. Sa cijepanjem
provincija, smanjivana je i njihova vanost, kao i snaga njenih institucija (ukljuujui i one
na municipalnom nivou). Provincijski namjesnici su sada bili strogo hijerarhijski ustrojeni
od prokonzula koji su bili na vrhu, preko konzulara i korektora (correctores) to presesa
(koji su jedini dolazili i iz vitekog reda). Sve provincije su bile grupirane u 12 dijeceza, sa
vikarima (vicarius) na elu. Za razliku od ranijih rimskih perioda, vojna zapovjednitva i
civilna uprava su razdvojene, i presesi su bili civilni, a ne vie vojno-civilni upravitelji. I
provincija Dalmacija je doivjela teritorijalnu separaciju, i to njenih istonih dijelova koji
su postali nova provincija Prevalitana (dananja Crna Gora, jugozapadna Srbija i sjeverna
Albanija). Dok se provincija Dalmacija nala u okviru dijeceze Panonije (dioecesis
Pannoniarum, od 379. god. n. e. sa novim nazivom dijeceza Ilirik)
603
, Prevalitana je
601
iroka autonomija na nivou civitates ili municipalnih jedinica je bila jedna od karakteristika rimskog politikog
ureenja jo iz vremena drevne Republike, a kao uspjena i funkcionalna praksa se nastavila i u toku principata. Sa
uvoenjem dominata, autonomija lokalnih zajednica i njihovih institucija je prilino suena.
602
Titula cezar je sve vie oznaavala mlaeg sudionika suvladarstva, a u tetrarhiji i neku vrstu nasljednika glavnih
nositelja vlasti koji nose titulu augusta.
603
Iako je formalno gledano krnja dalmatinska provincija iz dominata nasljednik stare provincije Ilirik sa prijelaza dviju
era.
250
ukljuena u dijecezu Meziju.
604
Provincijom Dalmacijom sa sjeditem u Saloni upravljali
su presesi.
Nakon Dioklecijanovog i Maksimijanovog povlaenja sa augustovske pozicije 305. god. n.
e., uspostavljena je nova tetrarhijska podjela sa novim sudionicima. Meutim, ova podjela
nije zaivjela i rimski svijet je utonuo u novo vrijeme viegodinjih unutarnjih sukoba i
graanskih ratova. Na kraju je proizaao samo jedan vladar Konstantin, koji je ustanovio
novu, II. flavijevsku
605
dinastiju. Konstantin je sa Milanskim ediktom iz 313. god. n. e. o
toleranciji poploao put ka konanom profiliranju abrahamistikog kranstva kao glavne
dogme euromediteranskog svijeta u kasnoj antici. Konstantinova vladavina je u tolikoj
mjeri preobrazila rimski svijet, da je po rijeima roaka Julijana Apostate, on bio inicijator
svih prevrata (novator et turbator omnium rerum). Sa Konstantinom i njegovim
nasljednicima se uvela i ustalila podjela Rimske drave na etiri pretorijanske prefekture, u
koje su grupirane sve dijeceze.
Na istoku je utemeljen Novi Rim Konstantinov Grad/Konstantinopolis/Konstantinopolj.
II. flavijevska dinastija je nosilac postupnog proteiranja kranstva na utrb drugih idejnih,
ideolokih i religioznih pravaca. Jedino je njen zadnji predstavnik obrazovani Julijan
Apostata napravio kratki intermezzo u proteiranju kranstva, pokuavi da u dvije godine
svoje vladavine obrne proces. Nakon II. flavijevske dinastije, na vlasti se smjenjuju
Valentijanska i Teodosijeva dinastija. Dolazak na vlast Teodosija, fanatinog predstavnika
nikejskog kreda vjere stavio je taku i na drevnu toleranciju antike i zapadni i
mediteranski svijet je utonuo u tamu tiranije i dominacije dogmatizma.
606
Teodosije je
bio i posljednji car koji je vladao jedinstvenim Rimskim carstvom. Nakon njegove smrti
395. god. n. e. Drava je nepovratno podijeljena na zapadni i istoni dio. Dok je posljednji
zapadni car poginuo 480. god. n. e., i to upravo na prostoru provincije Dalmacije,
607
Istono carstvo je ivjelo jo jedan milenijum, ali u totalno transformisanoj romejskoj
(grko-vizantijskoj) inaici.
Zanimljivo je da je provincija Dalmacija u ovim posljednjim decenijama Zapadnog Carstva
doivjela i jedno kratkotrajno razdoblje praktine samostalnosti pod vodstvom visprenog
Marcelina, ali i bila pozornica posljednjih izriaja cara na Zapadu. Od 480. god. n. e.
provincija Dalmacija se nala u okviru Odoakarovog kraljevstva, zatim po ostrogotskom
dinastijom Amala, da bi ve na samom poetku Justinijanove rekonkviste prema zapadu
bila stavljena pod vlast Konstantinopolisa. Narednih neto vie od pola stoljea provincija
604
Ova dijeceza je kasnije podijeljena na dijecezu Dakiju i dijecezu Makedoniju.
605
Konstantinovo gentilno ime je glasilo Flavius, ali izmeu ove II. flavijevske dinastije iz IV. st. n. e. i one flavijevske
dinastije iz druge polovice I. st. n. e. nema nikakve genetske veze.
606
Teodozije je proveo itan niz zakonskih dekreta koji su praktino stavili van zakona i proglasili kriminalnim inom
(uz prijetnje kapitalnim i visokim kaznama) neabrahamistika i nenikejska vjerovanja, institucije, obrede i hramove.
607
Rimsko carstvo na Zapadu je bilo obnovljeno tek 320 godina kasnije, krunidbom i proglaenjem za rimskog cara
Karla Velikog 800. god.
251
Dalmacija je ivotarila u okvirima Romejskog carstva, da bi krajem VI. i poetkom VII. st.
bila praktino zbrisana pod naletom avarsko slavenske najezde i naseljavanja. Izgubljena
je itava unutranjost i veliki dio primorskog pojasa, dok je provincijska prijestolnica
Salona razorena. Provincija Dalmacija se sauvala samo u pojedinim gradovima i
refugijima na obali te na nizu otoka.
608
9.1 MARCVS AVRELIVS IVLVS
Za vrijeme dominata evidentiran je preses Marko Aurelije Jul
609
na natpisu CIL III, 1938 =
CIL III, 8565 = ILJug III, 2040b02 = ILJug III, 2040b14 iz Salone.
610
FORTVNAE / CONSERVA/TRICI PRO / SALVTEMARCI /5 AVRELI IVLIVC /
AVGVRISPRAESI / DIS PROVINCIAE / DASSIVSNO / TARIVS / 10 VOTVM
SOLVIT
Fortunae / Conserva/trici
611
pro / salute Marci /5 Aureli Iuli v(iri) c(larissimi) / auguris
praesi/dis provinciae / Dassius no/tarius /10 votum solvit
Srei Zatitnici, pozdrav od Marka Aurelija Jula, najslavnijeg mua, augura, presesa
provincije, Dasije notar zavjet uini.
Jedan Aurelije Julije se spominje kao vir perfectissimus, agens vice praesidis provinciae
Baeticae na natpisu CIL II, 1115 = AE 2001, +1130 u vrememu Florijana i Proba. Moda
su Aurelije Julije sa natpisa iz Betike i M. Aurelije Jul sa natpisa iz Dalmacije u nekoj
genetskoj ili generikoj vezi. Na Marko Aurelije Jul je vjerojatno isti onaj Maurelius
koji se spominje vezano za suenje i pogubljenje Duje (Domnius), tadanjeg salonitanskog
episkopa. Duje je zajedno sa sedam drugih krana bio muen i pogubljen 11. IV. 304. god.
608
O periodu domanata v. Ammian. Marcell.; Panegyrici Latini, 2 - 12; Eutr. IX, 20 X; Sex. Aur. Vic. De Caesaribus,
39 42; Epitome de Caesaribus, 39 48; Lacta.; Zosimus, II-VI; Fest. XXV XXX; Euseb. Eccl. VIII X; Vita Const.;
St. Hieronymus; St. Augustin..; Comes Marcell.; Oros, VII, 25 - 43; Corpus, Iust.; Procop.opera omnia; Iord; Evag,;
AASS; Theop. Chron.;Zonaras,
609
PIR, 1897/1898, I:209-210; Rohden, 1896, PWRE, II. 2, col. 2511; Jagentaufel, 1958:65, fus. 687, a); Buli 1898;
Isto, 1914.
610
Buli, 1898: 129-130; Isto, 1909:5, fus. 6; Isto, 1914:118-119; Jagentaufel, 1958:65, fus. 687, a) ; EDCS :
611
Fortuna Conservatrix je jedna od manifestacija boginje Sree (Fortune), i bila je izgleda oboavana i potovana
posebno od vojnika.
252
u salonitanskom amfiteatru.
612
M. Aurelije Jul je kao preses provincije Dalmacije imao i
sudbene ovlasti, pa je vjerojatno on bio i najdogovorniji za izricanje presude Duji. Ako je
M. Aurelije Jul bio taj koji je osudio Duju na smrt, onda je njegovo namjesnitvo mogue
datirati u 304. god. n. e., odnosno u period Dioklecijanovog progona krana, koji je
zapoeo 23. II. 303. god. n. e. A. Jagenteufel namjesnitvo M. Aurelija Jula datira u
vrijeme tetrarhije i to izmeu 299. i 304. god. n. e. M. Aurelije Jul je odgovoran za smrt
jo jednog ranokranskog sveca i to Anastazija (Anastasius) koji je pogubljen u Saloni 26.
VIII. 304. god. n. e. (po novom kalendaru 7. IX. 304. god. n. e.).
613
Inae i Duje i
Anastasije su bili stranci u provinciji Dalmaciji, i to prvospomenuti iz Antiohije u Siriji, a
potonji iz Akvileje.
Slika 9.1.1
Slika 9.1.2
612
AASS, Aprilis tomus secundus, XI dies mensis Aprilis, Vita S.Domnii Episcopi, 7 8
613
Buli, 1898; Isto, 1914:121 : ...di S. Dojmo l 11 aprile, di S. Anastasio in inverno dello stesso anno, e la
tumulazione il 26 agosto, e che il luogotenente d allora preside della Dalmazia, residente a Salona, era M. Aurelius
Iulus.
253
AASS, Aprilis tomus secundus, XI dies mensis Aprilis, Vita S.Domnii Episcopi,
: 4. Post tot autem verae perfectaeque caritatis labores, cum jam tempus esset, ut ad
capiendum coelestis gloriae praemium vocaretur, dicente Domino. Euge serve bone et
fidelis supra malta te constituam, intra in gaudium Domini tui. Maurelius Salonarum
Praefectus, pro tribunali sedens, ipsum coram sisti jubet, accusantibus eum idolorum
sacerdotibus, quod Deos contemneret, et novam religionem contra Augustorum leges
induceret, unum Deum praedicans et Filium eius crucifixum. Interrogatus igitur Domnius
de nomine parentum et patriae, Maurelio indicat, et se vere Christianum esse confitetur : et
ad hoc, inquit, missus sum, ut Christum praedicem, et idola vana esse ostendam. Cumque
in medium proponeretur Senatus populique Romani edictum, ut si quis intra fines Romani
Imperii talia dicens, repertus esset; eum nisi diis sacrificare voluerit, capite puniri, vel
multiplici suppliciorum genere absurni oporteret, respondit : Non me ista terrent iniqua.
Christum Dei filium et colo et praedico : Deos autem tuos contemno, minas irrideo. Poenas
omnes in me unum confer : cuncta potius pati paratus sum, quam asserendae veritatis
mutare sententiam. Contemptum se cernens Maurelius, in furorem concitatur : Domnium in
carcerem trudi iubet, postea eductum largitionibus corrumpere aggreditur, multa
pollicens, si idolis thura ponere vellet. At ille inquit : O insane Maureli, pecunia me moveri
speras, cum ego multo maius patrimonium sponte reliquerim, ut cum Christo paupere
viverem ?. Non est opus Christiano divitiis istis, sed fide atque virtute, quibus divitiae
numquam interiturae parantur in coelo. 5. Videns autem Maurelius omnia quae tractaverat
incassum cadere, expoliari hominem iussit, et fustibus nudum caedi. Dum autem Domnius
caederetur, fit Christianorum concursus ad Praetorium : insultant Maurelio, frementes
prae dolore, et opprobriantes quod inique actum esset, hominem innocentem per ludibrium
suppliciis opprimi... 6. Infra illos dies dum talia aguntur, Febroniae viduae filius vita
functus est, cuius pater, nomine Dignatius, Urbis Romanae Senator fuerat. Ob id
Praefectus ipse, mortem eius aegerrime ferens nec ignarus Christianis interdum et mortuos
ad vitam fuisse revocatos, Domnium urgere coepit, ut in eo ostenderet quanta Christi sui
esset virtus...7. Eo viso miraculo plurimi ad fidem conversi sunt : Maurelius vero, tametsi
vita adolescenti restituta esset, et vehementer gauderet, in sua tamen obstinatione
idololatriae firmus fixusque permansit :...His verbis Maurelius impulsus nihil cunetatus
legem tulit dicens : Domnium, contra leges Imperatorum nostrorum agentem, deosque
nostro contemnentem, capite puniri iubeo.....8. Non post paucos deinde annos, cessante
persecutione, Martyris corpus intra urbem ad ecclesiam B. Mariae, quam primum positam
ibi a fidelibus diximus, translatum est....
254
9.2 FLAVIVS IVLIVS RVFINVS SARMENTIVS
Za vrijeme vladavine Konstansa i Konstancija II. je zabiljeen niz epigrafskih spomenika
na kojima se spominje preses Flavije Julije Rufin Sarmentije.
614
CIL III, 1982a iz Salone
615
D N FL CONSTANTI VICTORI / FL IVL RVFINVS SARMEN
D(omino) n(ostro) Fl(avio) Constanti victori[osissimo semper Aug(usto)] / Fl(avius)
Iul(ius) Rufinus Sarmen[tius v(ir) c(larissimus) p(raeses) p(rovinciae) Dal(matiae)
d(evotus) n(umini) m(aiestatique) e(ius)]
Gospodaru naem Flaviju Konstansu, najpobjedonosnijem
616
uvijek Augustu, Flavije
Julije Rufin Sarmentije, najslavniji mu, preses provincije Dalmacije, posveen njegovom
numinu i velianstvu.
2. CIL III, 1982b iz Salone
617
D(omino) n(ostro) Fl(avio) Constanti victori ac triumfatori / Fl(avius) Iul(ius) Rufinus
Sarmenti{n}us v(ir) c(larissimus) p(raeses) p(rovinciae) Dal(matiae) d(evotus) n(umini)
m(aiestatique) [e(ius)]
Gospodaru naem Flaviju Konstansu, pobjedniku i trijumfatoru, Flavije Julije Rufin
Sarmentije, najslavniji mu, preses provincije Dalmacije, posveen njegovom numinu i
velianstvu.
3. CIL III, 1983 iz Salone
618
614
Seeck, 1921, PWRE, II, A. 1, col. 25; Jagentaufel, 1958:65, fus. 687, b). Po A. Jagentaufelu ovaj namjesnik je
upravljao Dalmacijom u periodu od 337. do 350. god. n. e., jer se na natpisima esto spominje ime Konstansa, sina
Konstantina I.
615
Buli, 1909:6, fus. 1; EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/053423; Marin, 2010:148-151, br. 6.
616
Armijske jedinice pod vlau Konstansa su bile dobro obuene i kvalitetne, pa je razdoblje od 337. do 350. god. n. e.
osvjedoeno i njihovim pobjedama i to protiv Sarmata, armije brata Konstantina II., Franaka, a Konstans je sa armijom
boravio i u Britaniji. Najbolji dio te armije inili su vojnici porijeklom iz dijeceza Panonije i Ilirika.
617
EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
618
EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en;
255
D(omino) n(ostro) Fl(avio) Co[n]stanti Victori [ac] triumfatori semper Augusto / Fl(avius)
Iul(ius) Rufinus Sarmen[ti]us v(ir) c(larissimus) p(raeses) p(rovinciae) Dal(matiae)
d(evotus) n(umini) m(aiestatique) e(ius)
Gospodaru naem Flaviju Konstansu, pobjedniku i trijumfatoru uvijek Augustu, Flavije
Julije Rufin Sarmentije, najslavniji mu, preses provincije Dalmacije, posveen njegovom
4. CIL III, 2771 (p 1035, 1624) iz Rider/Gornjeg Danila
619
VIRTVTE ET FELICI/TATE OMNES RETRO / PRINCIPES SVPER/ GRESSO D N FL
IVL / 5 CONSTANTI VICTO/RI AC TRIVMFATORI / SEMPER AVG / FL IVL
RVFINVS SAR/MENTIVS V C PRAE/10 SIS PROV DALMATI/AE D N M IIVS
Virtute et felici/tate omnes retro / principes super/gresso d(omino) n(ostro) Fl(avio) Iul(io)
/5 Constanti victo/ri ac triumfatori / semper Aug(usto) / Fl(avius) Iul(ius) Rufinus
Sar/mentius v(ir) c(larissimus) prae/10sis(!) prov(inciae) Dalmati/ae d(evotus) n(umini)
m(aiestatique) <e=I>ius
Od sve vrline i sree prijanjih vladara nadvienom gospodaru naem Flaviju Juliju
Konstanciju, pobjedniku i trijumfatoru uvijek Augustu, Flavije Julije Rufin Sarmentije,
najslavniji mu, preses provincije Dalmacije, posveen njegovom numinu i velianstvu.
5. CIL III, 8710 = AE 2000, 47 iz Salone
620
D N FL CONSTANTIO VICTORIOSIS IMO SEMPER AVGVSTO / FL IVL RVFINVS
SARMENTIV V C P P DAL D N M E
D(omino) n(ostro) Fl(avio) Constantio victoriosis[s]imo semper Augusto / Fl(avius)
Iul(ius) Rufinus Sarmentiu[s] v(ir) c(larissimus) p(raeses) p(rovinciae) Dal(matiae)
d(evotus) n(umini) m(aiestatique) e(ius)
Gospodaru naem Flaviju Konstanciju najpobjednosnijem
621
uvijek Augustu, Flavije Julije
Rufin Sarmentije, najslavniji mu, preses provincije Dalmacije, posveen njegovom
619
Buli, 1909:6, fus. 1;EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
620
EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
heidelberg.de/EDH/inschrift/052768; Marin, 2010:154-155, br. 9
621
I armije Konstancija II. su pokazivale borbenu vrijednost, npr. u tekom i dugotrajnom ratu sa iranskim Sasanidima,
ratu protiv Magnencija, i sukobima sa Alemanima, Sarmatima i Kvadima.
256
6. CIL III, 14333 = AE 1901, 207, Novi Vinodolski kod Senja
622
GVSTAE / FL IVL RVFINVS / SARMENTIVS V C / P P DALMATI /5 CLEMENTIAE
EIV / SEMPER DICATISS / MVS
[? Piissimae ac/clementissimae / domin nstrae / Helenae...?????] / [--- Au]gustae /
Fl(avius) Iul(ius) Rufinus / Sarmentius v(ir) c(larissimus) / p(raeses) p(rovinciae)
Dalmati[ae] /5 clementiae eiu[s] / semper dicatiss[i]/mus
Najpobonijoj i najmilostivijoj gospodarici naoj Heleni?... Augusti, Flavije Julije Rufin
Sarmentije, najslavniji mu, preses provincije Dalmacije, milosti njenoj uvijek
najposvjeenijoj.
Natpis je posveen eni iz vladajue II.flavijevske dinastije. Po J. Brunmid
(1906/1907:137) : ...te prema tomu novljanski napis moe da slavi samo koju gospou iz
kue Konstantina Velikoga. Od ovih se na spomenicima katkada slavi Helena, mati
Konstantina Velikoga, a katkada ali veoma rijetko i njegova ena Fausta. Za Helenu
sam se kod nadopunjavanja odluio zato, to je mogue, da Fausta (ubijena g. 326.) u doba
Sarmencijeva namjesnikovanja nije vie bila na ivotu, doim je Helena tekar dvije ili vie
godina iza nje umrla. Po novljanskom napisu moe se nagaati, da je Sarmentius bio p r a e
s e s Dalmatiae ve koju godinu prije Konstantinov smrti (barem od g. 328.), doim se je
dosele samo znalo, da je upravljao ovom provincijom za njegovih sinova. Od ovih se na
spomenicima katkada slavi Helena,
623
mati Konstantina Velikoga, a katkada ali veoma
rijetko i njegova ena Fausta
624
. Za Helenu sam se kod nadopunjavanja odluio zato, to
je mogue, da Fausta (ubijena g. 326.) u doba Sarmencijeva namjesnikovanja nije vie bila
na ivotu, doim je Helena tekar dvije ili vie godina iza nje umrla. Po novljanskom napisu
moe se nagaati, da je Sarmentius bio p r a e s e s Dalmatiae ve koju godinu prije
Konstantinov smrti (barem od g. 328.), doim se je dosele samo znalo, da je upravljao
ovom provincijom za njegovih sinova.
622
Brunmid, 1895:153, sl. 96; Isto, 1906/1907:136-137, br. 272; EDCS: http://oracle-vm.ku-
623
Flavia Iulia Helena Augusta (cc. 246/50. 18. VIII. 330. god. n. e.), poznata i kao Sveta Helena je bila majka
Konstantina I. Poasni naziv augusta Helena je primila 325. god. n. e.
624
Fausta Flavia Maxima Augusta (289326. god. n. e.), druga supruga Konstantina I. Poasni naziv augusta dobila je
323. god. n. e. Na nju je odmah po pogubljenju provedena i odluka o damnatio memoriae, pa je radi toga vjerojatnije da
se natpis odnosio na Helenu, a ne na Faustu.
257
Slika 9.2.1
Preuzeto iz Brunmid, 1906/1907:136, sl. 272
Na prva etiri natpisa se nalazi osvjedoeno
ime Konstansa (najmlaeg sina Konstantina
I.), to bi znailo da je Sarmentije svoje
namjesnitvo sigurno obnaao u vrijeme
njegove vladavine (izmeu 337. i 350. god.
n. e.). Na petom natpisu se ve nalazi ime
Konstancija II., koji je preuzeo bratovu
batinu nakon smrti Konstansa. To bi
znailo da je on nastavio upravljati
provincijom Dalmacijom i u vrijeme
Konstancija II., nakon 350. god. n. e. Ako bi
se prihvatila pretpostavka koju iznosi J.
Brunmid, vezano za esti natpis iz Novog
Vinodolskog, onda bi Sarmatije zapoeo
svoje namjesnitvo jo u vrijeme
Konstantina I., i to izmeu 325. i 330. god.
n. e. Meutim, u tom sluaju Sarmentije bi
upravljao provincijom due od dvije
decenije, to nije ba bilo uobiajeno.
Ustvari, u razmatranju ovog pitanja
potrebno je imati na umu i da se desila
uzurpacija u zapadnim dijecezama i
provincijama od strane Magnencija od 350.
god. n e.
Imajui u vidu da je Vetronije, zapovjednik panonske armije ostao lojalan II. flavijevskoj
dinastiji, ak je obnaao i privremeno suvladarstvo sa Konstancijem II., moglo bi se sa
visokom vjerojatnoom tvrditi da je Sarmatije isto bio na strani protivnika Magnencija.
Vojska Magnencija je pretrpila poraz 28. IX. 351. god. n. e. kod Mursa Maior (du rijeke
Drave kod dananjeg Osijeka), u jednoj od najkrvavijih bitki
625
rimskog doba.
626
Lojalnost
Sarmatija je sigurno igrala odreenu ulogu da ga Konstancije ostavi na mjestu presesa
Dalmacije, provincije koja se u vrijeme uzurpacije Magnencija nalazila na prvoj liniji.
Sudei po natpisima, provincija Dalmacija tada odaje svoj dominirajui nekranski
karakter. A i Sarmatije nije bio kranin, za razliku od augusta iz II. flavijevske dinastije u
ije ime je upravljao Dalmacijom. I pored toga ne bi trebalo da iznenauje da je on ostao
lojalan Konstanciju II., a nije se prikljuio Magnenciju koji je, u starom rimskom stilu, bio
625
Izrazito veliki broj poginulih rimskih vojnika u samo jednoj bitci i to u unutarnjem sukobu je imao nesagledivo
negativne posljedice po budunost rimskih odbrambenih sposobnosti. Goleme gubitke kvalitetnog vojnog osoblja
(poubijanog u meusobnom besmislenom sukobu) je bilo teko nadomjestiti.
626
Magnencije je konano poraen tek 353. god. n. e. u bitci kod Mons Seleucus, u junoj Galiji.
258
mnogo tolerantniji prema svim kranskim denominacijama i sektama, te nekranskim
sljedbama, kultovima i miljenjima. Magnencije je ak popravio neka prava paganima-
nekranima, koja su bila krena i ponitavana od strane augusta iz II.flavijevske
dinastije.
627
Tako je bitka na Dravi kod pojedinih tadanjih kranskih dostojanstvenika
predstavljana i kao pobjeda kranstva. Ali, Konstancije II. je bio i politiar i dobro je znao
da ne moe voditi neku radikalnu prokransku politiku u rimskom svijetu u kojem veina
stanovnitva jo uvijek nije pripadala nijednoj kranskoj denominaciji. I pored odreenih
edikata koji su ili na tetu pagana ili proteirali krane, Konstancije II. nije dirao u
tradicionalno paganstvo, pa je ak i nosio i staru titulu vrhovnog sveenika, a nakon
njegove smrti ga je preovlaujue paganski Senat u Rimu deificirao. Zato je bilo i
mogue da Sarmatije, posebno ako je imao dobre odnose sa Konstansom (to je vrlo
vjerojatno), ostane lojalan II. flavijevskoj dinastiji. Uostalom, u natpisima posveenim
Konstansu i Konstanciju II. se odaje poast njihovim numinima, znai uobiajenom vienju
oboavanja vladara od jo uvijek vrlo ivueg i prisutnog paganskog miljea, a ne u
kranskom izrazu.
Za doba dominata raspolaemo i detaljnijim podacima i o slubama namjesnike institucije
provincije Dalmacije. Po Notitia Dignitatum (in partibus Occidentis, XLV) kabinet
najsavrenijeg mua (vir perfectissimus) presesa Dalmacije (officium praesidis Dalmatiae)
su sainjavali : ef kabineta (principem ex eodem officio), zamjenik efa kabineta
(cornicularium), dvojica financijskih slubenika/(provincijske) knjigovoe (tabularios
duos), commentariensem, glavni pomonik (adiutorem), arhivista (ab actis), pomonik
(subadiuvam) i sekretari i drugi subordinirani slubenici (Exceptores et reliquos
cohortalinos). Provincija Prevalitana (nekadanji juni dio Gornjeg Ilirika/Dalmacije) je
imala istu shemu civilnih slubi po Notitia Dignitatum kao i kasnoantika Dalmacija.
Panonske provincije (Pannonia Prima, Pannonia Secunda, Valeria, Savia) kasne antike
proistekle iz Donjeg Ilirika/Panonije su vjerojatno doivjele jo radikalniju upravnu
transformaciju, kao to se desilo i sa teritorijem Donjeg Ilirika, u odnosu na Dalmaciju i
Prevalitanu.
9.3 VALENS
Kada se razmatra upravljaka institucija nad provincijom Dalmacijom u periodu dominata
veliku pometnju unosi i injenica da je upravno administrativna i institucionalna shema u
ovom historijskom razdoblju dosta sloenija i razgranatija, pa i birokratiziranija nego u
627
Konstans je bio naklonjen nikejskom kredu vjere (katolikoj ortodoksiji), a Konstancije II. arijanskoj sljedbi (bolje
rei nekoj kompromisnoj verziji nikejstva i arijanizma). Zbog svojih doktrinalnih razlika, malo je nedostajalo da dvojica
brae uvuku 346. god. n. e. rimski svijet u meusobni rat. Da se to desilo to bi bio prvi vjerski rat u kojem jedna
religijska dogma silom i oruanim putem nastoji podvlastiti drugu dogmu, i tako se postaviti na vrhovno mjesto
odluivanja.
259
vremenu principata. Posebno je to izraeno kada je dolo do kolapsa granice na Dunavu,
628
kasnije i na Rajni. Vrlo izraene promjene na terenu, gubici odreenih oblasti, povlaenje
pojedinih jedinica, politika konfuzija, nesreenost i nesnalaljivost su doprinosili da se
ustaljena institucionalna i teritorijalna infrastruktura prilino narui. Vanredna, specijalna i
uzurpirana zapovjednitva i civilna uprava su se meusobno mijeali i proimali. Tako je i
provincija Dalmacija doivljavala da njome upravljaju pojedinci sa razliitim titularnim
naslovima i ovlatenjima. Nejasno je da li je i u tim sluajevima u Dalmaciji egzistirala
institucija presesa sa osobom koja nosi ovaj naziv, makar i formalno, bez stvarne moi.
Zosimus tako spominje jednog zapovjednika dalmatinskih trupa po imenu Valens.
629
1. V, 45 :
Tv s kata tnv P|nv sv cus|ta tun Bsttcvt kataotavtv. scs t
Baotst asvta tv aac Aa|atta otattttka ta,|ata. tn ctksta |staotavta
ka0sa. sat cuakn tn P|n s0stv. ta s ta,|ata tauta sancuv avs
saktottct. tc|n kat |n tcu P|atkcu otatsu|atc kscaatcv cvts.
n,sttc s autv Ouan ac aavta ktvuvcv stct|ctatc. c cuk atoa t
cv a cuk scuattcv ct acs|tct ts0stv. kaacknoavtc Aatkcu tnv
aaccv satasocvtc ts ouv aavtt t otatsu|att aavta uac tat tv acs|tv
asactnks ,svso0at sot. kat |ct tscu,cv avs skatcv. sv ct kat c tcutv
n,cu|svc nv cutc ,a a|a Atta t uac tn ,scuota svtt ac tcv
Baotsa ctc ts ,s,cvsv st tnv P|nv s0v a0nvat.
Stvari Rima nisu ni tada bile u boljem stanju nego ranije, i car je poslao pet jedinica
vojnika koje su bile stacionirane u Dalmaciji, da uvaju grad Rima. Ove jedinice su se
sastojale od 6000 ljudi, koje su po snazi i disciplini bile cvijet cijele rimske armije. Njihov
zapovjednik je bio Valens, osoba spremna na najvea i najrizinija poduzea. On je dakle
prezirao da se pojavi tako kukaviki na maru putem da nije bio uvan od neprijatelja.
Tako Alarik (kralj zapadnih Gota op. a.), odgaajui dok on nije doao do njega, i
napadajui ga svim svojim snagama, razbio je sve njegove trupe, izuzev jedne stotine, koja
je uz mnoge tekoe pobjegla, zajedno sa svojim zapovjednikom. On je sigurno stigao u
Rim, zajedno sa Atalom (Priscus Attalus op. a., neto kasnije i car-uzurpator), kojeg je
Senat bio poslao caru.
VI, 7 :
...c s aaan|a Aa|aatcv |sv tn aun avastkvuotv uaacv. Maktavcv s
tn acs stasv astv ta s tv tva|sv otatn,ta aut ts Aat kat
628
Slom odbrambene linije na Dunavu nije rezultat nasilnog borbenog proboja sa vanjske strane, nego posljedica vrlo
loe vojno politike procjene cara Valensa koji je dopustio preseljavanje velike mase Gota na cisdanubijsko podruje. I
uslijed kasnije gotske pobune, linija odbrane na donjem i srednjem Dunavu je uruena sa unutranje strane.
629
W. Enlin., 1948, PWRE, VII A. 2, col. 2140
260
Ouasvtt aaasksv. cutc s nv c actscv tv kata Aa|attav ta,|atv
n,cu|svc. kat tct act sn ta aa svssttosv
On (misli se na Atala Priska, nakon to je proglaen 409. god. n. e. za zapadnog cara op.
a.) je odmah proglasio Lampedija za prefekta dvora (pretorija op. a.) i Marcijana za
prefekta grada, a glavnu komandu (nad vojskom op. a.) je predao Alariku i Valensu, koji je
ranije zapovijedao dalmatinskim jedinicama, dijelei druge slube u pravilnom redu...
3. VI, 10 :
Aatcu s ts s||svotv tct ac Attacv ckct s0scvtc. avatsttat |sv
Ouan c tn taacu otatn,c. st accota s|asov uactav...
Dok je Alarik nstavio da bude vjeran zakletvi koju je dao Atalu, Valens, zapovjednik
konjice je bio uhapen pod sumnjom za izdaju.
Na osnovi podataka Zosimusa, jasno je da ni elitno dalmatinsko pojaanje nije bilo
dovoljno da pomogne stanovnicima grada Rima da se oslobode pritiska Gota koje je
predvodio njihov kralj Alarik. I pored tekog poraza od Alarika, zapovjednik dalmatinskog
kontingenta je uspio da se probije do grada Rima sa desetkovanom vojskom. Pokret
Valensovih jedinica i njihov poraz se desio izmeu prve gotske opsade Rima 408. god. n. e.
i druge opsade. Suoeni sa tekoama druge opsade i nedostatkom resursa Senat Rima je
popustio pred Alarikom, i 409. god. n. e. za cara je proglaen (kontra Honoriju) Prisk Atal.
Ovaj je sa svoje strane Alarika proglasio za magister peditum in praesenti (praktino tada
glavnim zapovjednikom vojske), a Valensa za magister equitum in praesenti. Ipak se ini
da Valens nije ba bio potpuno odan uzurpatoru, i da njegovo pristajanje na novu ulogu
treba promatrati u smislu sile prilika nastalih pod pritiskom zapadnih Gota.
Podaci Zosimusa ukazuju da se u provinciji Dalmaciji u prvoj deceniji V. st. n. e. nalazila
respektabilna vojna snaga.
630
Sudei po podacima Zosimusa, Valens nije bio preses, nego
je obnaao odreeno vojno zapovjednitvo, koje bi se moglo definirati kao vojvoda (dux).
Meutim, u Notitia Dignitatum se uope ne navodi institucija dux Dalmatiae. Zosimus
ne daje ni precizne podatke o tipu vojnih jedinica kojima je zapovijedao Valens, one se
630
Postavlja se pitanje koje su to bile jedinice koje su se u ovo krizno doba, kada se Italija suoavala sa gotskom
prijetnjom, nalazile u provinciji Dalmaciji. Po P. MacGeorge, 2002:24: It is difficult to assess the Roman military
presence in Dalmatia in the fifth century. There are units recorded in the lists of the Notitia Dignitatum for the diocese of
Illyricum, but nothing specifically for Dalmatia. Although Dalmatia, like other Balkan provinces, was an important
recruiting ground, in normal circumstances the military presence in the province would have been minimal. The diocese
of Illyricum as a whole was assigned large numbers of imperial troops: 22 units of comitatenses and 195 units of
limitanei, though in the fifth century there may have been fewer in reality. Of the 195 units, 171 were assigned to the
Danube frontier, leaving only 24 units for the rest of the diocese, including Dalmatia. Although river units on the Danube
are mentioned, the list of naval forces in the Notitia Dignitatum does not record any naval units at Salona or elsewhere in
Dalmatia. O navedenim vojnim jedinicima v. Notitia Dignitatum, in partibus Occidentis, VII, XXXII XXXIV.
261
definiraju samo pod opim terminom ta,|a. tc, to je najbolje moda prevesti kao
jedinica.
Struktura kasnorimske vojske je i znatno drugaija u odnosu na ranija razdoblja, jer se ona
naelno dijelila na dva tipa i to na limitanei (pogranine trupe, stacionirane na limesu) i
comitatenses (mobilne trupe). U Notitia Dignitatum (in partibus Occidentis) zabiljeen
je veliki broj jedinica sa dalmatinskim imenom i to :
VI. VII : Intra Gallias cum viro illustri comite et magistro equitum Galliarum:
Vexillationes comitatenses Equites octavo Dalmatae, Equites Dalmatae Passerentiaci.
XXVIII : Sub dispositione viri spectabilis comitis litoris Saxonici per Britanniam:
Praepositus equitum Dalmatarum Branodunensium.
XXXII : Sub dispositione viri spectabilis ducis provinciae Pannoniae secundae ripariensis
et Saviae : Cuneus equitum Dalmatarum, sedam jedinica Equites Dalmatae.
XXXIII : Sub dispositione viri spectabilis ducis provinciae Valeriae ripensis: Cuneus
equitum Dalmatarum, jedanaest jedinica Equites Dalmatae.
XXXIV : Sub dispositione viri spectabilis ducis Pannoniae et Norici ripensis: Cuneus
equitum Dalmatarum, pet jedinica Equites Dalmatae.
XXXVII : Sub dispositione viri spectabilis ducis tractus Armoricani et Neruicani:
Praefectus militum Dalmatarum.
XXXVIII : Sub dispositione viri spectabilis ducis Balgicae secundae: Equites Dalmatae.
XL : Sub dispositione viri spectabilis ducis Britanniarum: Praefectus equitum
Dalmatarum, Tribunus cohortis secundae Dalmatarum.
Kao to se vidi veliki broj jedinica sa dalmatinskim imenom se nalazio stacioniran u
dijezeci (zapadni) Ilirik, ali izvan same provincije Dalmacije pod zapovjednitvom vojvoda
u Panoniji i Noriku (XXXII, XXXIII, XXXIV). injenica da ove jedinice nose dalmatinska
imena ne znai da su one i u prvim decenijama V. st. n. e. imale dalmatinski karakter.
Porijeklo im je moglo biti dalmatinsko (radi ega nose i to ime), ali se unutarnji sastav
mijenjao sa obzirom na niz okolnosti. Uz to, i u ostalim jedinicama nabrojanim u Notitia
Dignitatum (i to u oba njena dijela i za istoni i za zapadni dio) moglo je biti pripadnika
koji su dolazili sa prostora tadanje provincije Dalmacije. Vojvode (duces) su bile najvie
vojno zapovjednitvo u provincijama, jer su vojne ovlasti odvojene od provincijskih
namjesnitava. Iako se u Notitia Dignitatum ne navode jedinice stacionirane na prostoru
provincije Dalmacije, niti pod zapovjednitvom eventualno nekog dalmatinskog vojvode,
podatak Zosimusa konkretno govori da je jedna znaajna, i to elitna vojna masa bila
stacionirana u provinciji Dalmaciji u prvoj deceniji V. st. n. e. To bi moglo znaiti da je
uslijed zbivanja iz posljednjih decenija IV. i sa poetka V. st . dolo do poremeaja
rasporeda vojnih jedinica. Borbe sa Gotima su se vodile duboko u unutranjosti, a ne na
vanjskim granicama pa je logino trebalo borbeno zatititi i unutarnje provincije kao to je
262
Dalmacija koja se u tim godinama bila od iznimne strateke vanosti za opstojnost
Honorijevog reima.
631
To bi onda podrazumijevalo da su se pojedine jedinice iz panonskih
provincija povukle i stacionirale na dalmatinsko podruje. U tom kontekstu dislokacije sa
ugroenih panonskih prostora treba promatrati i navod iz Notitia Dignitatum (in partibus
Occidentis, XI) po kojem je gynaecium (manufaktura za izradu odjee) izmjetena iz grada
Bassiana (provincija Pannonia Secunda) u Salonu.
632
I pojedini epigrafski spomenici sa prostora provincije Dalmacije nude mogunost
detektiranja pojedinih vojnih jedinica.
633
Naravno, to to se spominju na navedenim
epigrafskim spomenicima, ne znai da su te jedinice bile i stacionirane u provinciji
Dalmaciji. Moda su se samo pojedini veterani iz tih jedinica nastanili u Saloni, ili su se
pojedini njihovi pripadnici nalazili u Saloni radi nekog posla.
9.4 GENERIDVS
Zosimus (V, 46) spominje i izvjesnog Generida
634
kao zapovjednika trupa u Dalmaciji od
409. god. n. e. :
koi Icvcioov tev cv Aootio tovtev qciouoi, ovto ototqov koi tev oev
ooo Hoioviov tc tqv ove koi Neikou kat Pattcu scuattcv. kat coa autv
|st tv Aasv. nv s c Isvstc |a|ac |sv tc ,svc. tcv s tcacv st
aav astn stc sv ascuk. n|atv ts actatc...
631
Zosimus (V, 50) izvjetava da je Honorije bio naredio Dalmatincima da u kritinom razdoblju 409.- 410. god. n. e.
poalju provizije u vidu ita, ovaca i goveda kako bi se snabdjela najamnika vojska od 10 000 Huna.
632
Pobuna zapadnih Gota sa kraja IV. st. n. e. i kolaps dunavske granice su pretvorili panonsko balkansko podruje u
kontinuirano bojite. Jeronim i Klaudijan (In. Ruf. II, 36-37) izvjetavaju o velikim razaranjima ovog podruja, ali
mogue je da je rije o izrazitom pretjerivanju. Nesumnjivo su da su pojedina podruja provincije Dalmacije stradala na
prijelazu iz IV. u V. st. n. e. Cod. Theod.VI, 29, 12. Da je nakon Stilihonovih pobjeda dolo do obnavljanja Ilirika
dokazuje i panegirik Klaudijana (Cons. Stil. II, 219-220) koji navodi da je Stilihon omoguio seljacima Ilirije povratak na
svoja imanja, i ponovno plaanje poreza (inque suos tandem fines redeunte colono Illyricis iterum ditabitur aula tributis).
O stanju u provinciji Dalmaciji u ovom periodu v. Wilkes, 1969:419
633
Koritene baze podataka EDCS i EDH : CIL III, 9538 (p 2139) = Salona-04-02, 00478 iz Salone [...] de numero
Ata[cottorum(?)] / [...] Varius vixit ann[os ...] / [deposit]us(?) est di{a}e S[abbati(?); CIL III, 9537 = ILJug III, 2546 =
Salona-04-01, 00282 iz SaloneArca Saturnin/o militi Salonitano; CIL III, 9539 = ILJug III, 2498 = Salona-04-01,
00287 iz Salone[Arc]a Victorin[i bi?]/[arc?]i Maurorum i[un(iorum)] / [...; MacGeorge, 2002, 26, fus. 93. Posebno je
interesantan natpis ILJug III, 2724 = Salona-04-02, 00407 = AE 1912, 44 iz Salone Fl(avius) Valerianus d(e) n(umero)
sagittario/rum centinarius(!) in hoc iseplu/crum(!) volueret(!) super hoc co/rpus aliquis volvere alium /5 ponere davit(!)
in hec(c)lesia(!) aur/i p(ondo) III, koji potie moda sa kraja V. ili iz VI. st. n. e. Wilkes, 1969:442 sugerira da je on
Flavije Valerije, centenarius numerus strijelaca, moda sluio pod zapovjednitvom Marcelina. O tome v. MacGeorge,
2002, 27, fus. 95.
634
Seeck, 1910, PWRE, VII. 1, col. 1181
263
On (misli se na Honorija op. a.) je imenovao Generida za zapovjednika trupa u Dalmaciji,
koji je ve drao zapovjednitvo trupa stacioniranih u Gornjoj Panoniji, Noriku i Retiji, pa
sve do Alpa. Ovaj Generid, iako barbarskog porijekla, je bio sklon svim vrlinama i posebno
lien pohlepe....
U daljem tekstu Zosimus detaljnije opisuje vrline i kvalitete Generida i posebno njegovu
privrenost starim vjerovanjima, uprkos antipaganskom zakonodavstvu (posebno zakonu
donesenom 14. XI. 408. god. n. e. Cod. Theod. XVI, 5, 42). Generid nije bio kranin.
Zosimus istie i Generidov strogi, ali i pravedni i brini stav prema vojnicima, koje je
izlagao stalnom radu i vjebama, ali se i dobro brinuo o njima. Po Zosimusu Generid nije
ulivao samo strah susjednim barbarima, nego je i bio i sigurnost za narode koji su bili pod
njegovom brigom.
Sudei po ovom Zosimovom podatku, Generid nije bio preses Dalmacije, nego je
raspolagao sa drugaijim ovlastima, prvenstveno vojne prirode. Generid je ve ranije bio
comes (occ.) Illyrici, i podreeni su mu bili : dux Raetiae I et II, dux Pannoniae I et Norici,
dux Pannoniae II, dux Valeriae. Komes (zapadnog) Ilirika je raspolagao po Notitia
Dignitatum sa izrazito velikim brojem trupa (v. VII, Intra Illyricum cum viro spectabili
comite Illyrici).
9.5 MARCELLINVS
U antikoj historiji ilirskih podruja dananjeg Zapadnog Balkana iznimnu vanost ima
linost Marcelina (Mokciovo),
635
koji je u estoj i sedmoj deceniji V. st. n. e.
praktino bio samostalni upravitelj Dalmacije. Sa Marcelinom i njegovim nasljednikom
Julijem Nepotom provincija Dalmacija je u ula u razdoblje praktine (ne i formalne)
samostalnosti u periodu od 454. do 480. god. n. e.
F O N T E S
1. Hydatii episcopi chronicon
VII. II ..... Vandali per Marcellinum in Sicilia caesi effugantur ex ea.
636
635
Smith W, 1897, II:926; Enlin., 1930, PWRE, XIV. 2 col. 1446 1448; Wilkes, 1969:420-421; Gibon, 1996:435;
MacGeorge, 2002:15 - 68
636
www.thelatinlibrary.com/hydatiuschronicon.html
264
Vandali, koji su bili ubijani i progonjeni od Marcelina na Siciliji, su pobjegli odatle
Podatak se odnosi na period 464. 465. god. n. e.
VIII. III.... De Constantinopoli a Leone augusto Anthemius frater Procopii cum
Marcellino, aliisque comitibus viris electis, et cum ingenti multitudine exercitus copiosi, ad
Italiam Deo ordinante directus ascendit.
Voen od Augusta Lava, bojom voljom, Antemije, brat Prokopija sa Marcelinom i
drugim uzetim ljudima kao pratnjom (comites) i velikom i monom armijom je doao u
Italiju iz Konstantinopolisa.
III. ... Legati qui ad imperatorem missi fuerant, redeunt, nuntiantes sub praesentia sui
magnum valde exercitum cum tribus ducibus lectis adversum Wandalos a Leone
imperatore descendisse, directo Marcellino pariter cum manu magna eidem per
imperatorem Anthemium sociata. Rechimerum generum Anthemii imperatoris, et patricium
factum:, sicut detectique sunt, Wandalis consulentes.
Izaslanici (iz kraljevstva Sveba u sjeverozapadnoj Iberiji op.a.) koji su bili poslani
imperatoru (Antemiju op. a.), vratili su se vijestima da je u njihovom prisustvu, veoma
velika armija sa trojicom izabranih vojvoda otplovila protiv Vandala na zapovijed
imperatora Lava i da je Marcelin takoe bio poslan sa velikom saveznikom vojskom od
imperatora Antemija. Ricimer je postao zet i patricij imperatora Antemija.
Podatak se odnosi na 468. god. n. e. kada je Marcelin trebao uestvovati u velikoj
ekspediciji na Vandale u Kartagini.
Hidatije je bio episkop u kasnorimskoj provinciji Hispania Gallaecia u sjeverozapadnoj
Iberiji (moda u gradu Aquae Flaviae, sadanji Chaves u sjevernom Portugalu).
2. Consularia Constantinopolitana, s.a. 468(a): Aduersum Wandalos grandis exercitus cum
Marcellino duce dirigitur.
Protiv Vandala je velika armija pod vojvodom Marcelinom je poslana.
Marcelinovo tituliranje u konkretnom podatku kao vojvode (dux) je potrebno promatrati
kao oznaku openitog zapovjednitva i voenja odreene armije, a ne kao oficijelnu titulu
(u smislu zapovjedne i asnike hijerarhije kasnorimske vojske, kako je prezentira Notitia
265
Dignitatum) koju je Marcelin tada imao. Marcelin je 468. god. n. e. nesumnjivo imao
znatno veu asniku titulu, nego to je to bio vojvodski naziv.
3. Comes Marcell.
(468) VI. Anthemii Aug. II solius
Marcellinus Occidentis patricius idemque paganus dum Romanis contra Vandalos apud
Carthaginem pugnantibus opem auxiliumque fert, ab iisdem dolo confoditur, pro quibus
palam uenerat pugnaturus.
Marcelin, patricij Zapada i paganin, dok je donosio novac i pomo Rimljanima koji su
se borili sa Vandalima blizu Kartagine, bio je izdajniki umoren od onih ljudi sa kojima je
otvoreno uao u sukob
(474) XII. Leonis iunioris solius
....
2 Glycerius Caesar Romae imperium tenens a Nepote Marcellini quondam patricii sororis
filio imperio expulsus in portu urbis Romae ex Caesare episcopus ordinatus est et obiit.
Komes Marcelin (umro cc 534. god. n. e.) je bio kroniar na latinskom jeziku Istonog
Carstva. Bio je ilirskog porijekla, a proveo je vei dio karijere na konstantinopoljskom
dvoru kao cancellarius.
4.Iordanes, Getica, XLV, 239 : Quem anno vix expleto Nepus Marcellini quondam patricii
sororis filius a regno deiciens in Porto Romano episcopum ordinavit.
... Jedva da je godina prola kada je Nepot, sin Marcelinove sestre, neko patricija,
svrgnuo njega (Glicerija op. a.) sa funkcije (sa trona Zapadnog Carstva op. a.) i zaredio ga
za episkopa u Portusu (grad u Laciju koji je u ovo vrijeme bio glavna luka grada Rima op.
a.).
Glicerije je ustvari poslan za salonitanskog episkopa.
266
5. HGM, Prisci Fragmenta, 338 341; 29 - 30
637
Ott c Isstc cukstt tat ac Matctavcv ts0stoat oacvat s||svv
Bavtv kat Maucuotv an0c sat nost tn Itata kat ltksta sas|as.
Makstvcv nn actscv tn vnocu avanoavtc ta tc Pskt|sa
aasso0at autcv tn uva|s s0snoavta tcu aasac|svcu aut lku0a.
noav s sv astotct avaot. aaaast0stv n|aotv ots skstvcv |sv aactastv.
actkso0at...s ac autcv. tcut sactnos tcv Makstvcv supplet. Nieb.l
sua|n0svta tnv sat|cunv. cu ,a avttctctt|sto0at t Pskt|sc suvatc
acut. tn ltksta uacvcotnoat. sotsstc cuv kat aaa tcv Isstcv
aso|sta. tcutc |sv aaa tcu Pskt|sc. cu st katct,stv autcv tv
oacvv. tcutc s kat aaa tcu katcuvtc tv sv tn s P|atv. sc tn
ltksta kat tn Itata aasso0at kat ta Baotstcu skas|astv ,uvatka.
Poto Genserik (vandalski kralj, stolovao u Kartagini op. a.) nije vie drao do ugovora
koji je imao sa Majorijanom, on je poslao vojsku od Vandala i Maura da pustoe Italiju i
Siciliju. Marcelin je ve ranije napustio otok, zato to je Ricimer elei da oslabi njegovu
snagu, pridobio sa novcem njegove skitske sljedbenike koji su doli u velikom broju. Radi
toga (jer su bili potkupljeni op. a.) oni su napustili Marcelina i preli Ricimeru. Marcelin se
iz predostronosti poradi urote (poto se nije mogao nadmetati sa Ricimerovim
bogatstvom) povukao sa Sicilije. Izaslanstva su bila poslana Genseriku, i od Ricimera,
upozoravajui ga da ne ignorira ugovor, i od vladara Istonih Rimljana, govorei mu da se
dri podalje od Sicilije i Italije i da vrati carske ene.
638
Ott ct soastct P|atct s sc s0cvts ast Makstvcu |nacts auavc|svn

aut tn uva|s kat sa autcu a,a,ct tcv acs|cv. tacc taattc|svv
autct tv aa,|atv. tcutc |sv sk Bavtv. tcutc s kat At,ttcu. avc sk
Iaatv....tcutv n svska ct soastct |atct aaa tcu scu aso|st
sotstav. ots autct kat tcv Makstvcv kat tcu Bavtcu taaat. ac
|sv tcv Makstvcv 4uac otast sastos kata P|atv caa |n ktvstv.
637
Romejski vasilevs Konstantin VII. Porfirogenit (i ; 2. IX. 905. 9. XI. 959. god.)
je u okviru svoje bogate uenjake aktivnosti naredio i da se urade 53 zbirke ekscerpta iz historijskih djela koja su tada
postojala u Konstantinopolisu. Od 53 ekscerpta, samo je est sauvano i to: de Virtutibus et Vitiis; de Sententiis; de
Insidiis; de Strategematis; de Legationibus Gentium ad Romanos; de Legationibus Romanorum ad Gentes. U posljednje
dvije zbirke (de Legationibus Gentium ad Romanos c.14; de Legationibus Romanorum ad Gentes, c.10) se nalaze
Priskovi podaci u kojima se spominje Marcelin u prezentiranim fragmentima.
638
Nakon vandalskog zauzimanja Rima 455. god. n. e., u Kartaginu su odvedene i Eudoxia Licinija (supruga Valentijana
III.) i njene kerke (starija) Eudoxia i (mlaa) Placidija.
267
Zapadni Rimljani (ustvari odnosi se na Ricimera i njegovog pupit vladara Libija Severa
op. a.) su se poeli plaiti da bi Marcelin, ija vojna snaga se poveavala, poveo rat na njih
dok su oni u problemima, i od Vandala i od Egidija, ovjeka iz Galije .... Zapadni Rimljani
su poslali izaslanike na Istok da (pomognu pomiriti op. a.) pomire Marcelina i Vandale sa
njima. Filarh (istonorimski diplomata i izaslanik op. a.) je poslan Marcelinu i ubijedio ga
je da ne napada (zapadne op. a.) Rimljane.
6. Procop. De bell. Vandal. I, 6
nv s tt sv Aa|atta Makstavc tv Astt ,vt|v. avn ckt|c. c
sastn Asttc stssutnos tca t stn|sv. Baotst stkstv cuks tt ntcv. aa
vststoa ts kat tcu acu aaavta aacotnoa cut stks tc Aa|atta
katc. cusvc ct s sta tsvat tc|noavtc. tcutcv n tcv Makstavcv tcts
Asv Baotsu su |aa tt0aosuv acosactnoatc. kat s la tnv vnocv
skssusv tsvat. Bavtv katnkccv cuoav. c s autnv Bavtcu ssaoa cu
asa sosv........ ......aaskc|to0n Makstavc ,a ac tcu tv ouvacvtv
aastc c
Sada je u Dalmaciji bio izvjesni Marcelin, jedan od poznanika Ecija i ovjek od ugleda,
koji je nakon je Ecije umro na nain ranije (u prijanjem dijelu teksta op.a.) reen, nije vie
odravao poslunost basileju/vasilevsu (u smislu rimskog cara op. a.), nego je zapoeo
pobunu i odvajanje drugih od vjernosti (caru Valentijanu III. op. a.), uzeo vlast u Dalmaciji,
poto se niko nije usudio da mu se suprotstavi. Ali vasilevs Lav (istonorimski car Lav I.
op. a.) je u ovo vrijeme zadobio Marcelina veoma paljivim ulagivanjem i naredio mu da
ode na otok Sardiniju, koja je tada bila pod vlau Vandala. I on je izbacio odatle Vandale i
zauzeo je bez veih tekoa...... (Prokopije govori o tome kako istonorimski vojskovoa
Heraklej zauzeo Tripoli, i kako se odvijao neuspjeni pohod istonorimske flote pod
zapovjednitvom Baziliska na vandalsku Kartaginu op. a.)... I tako je ovaj rat doao do
kraja, i Heraklej je otiao kui, a Marcelin je bio izdajniki uniten od strane jednog od
svojih pratilaca oficira.
7. Phot. Biblioth. Cod. 242 (Damascius, Vita Isidor.), 557H (podatak prenosi Fotije u
svome prikazu Damascijevog djela ivota Isidora)
O Ko_qooviev |ooicu Isstc. akcuoa at P|atct tcv ou||acv autct
kat auts Makstvcv c kat aaa ts ckcu avstcv. n0n ts a,av sat tat
satot tn vtkn. scsv stnksvat c,cv cu Kancvt aconkcvta aa P|at
Baotst ts ,a tct |ats scatc tn atsa stt aackcat tnv stav. c s
Makstvc tn Aa|atv nv a autcs oaatc n,s|v. Env tnv cav
268
Kralj Kartaginjana
639
, Genserik, uvi, da su Rimljani obmanom i prekrajem svojih
zakletvi
640
Marcelina, koji je protiv njega ratovao, ubili, je bio ushien svojim
pobjednikim nadama, i izrekao je rijei koje vie dolikuju rimskom caru nego
Kartaginjaninu. Rimljani su, kae, lijevom ruku desnu odsjekli,
641
Marcelin je bio
nezavisan upravitelj Dalmacije i bio je Helen
642
po svojim vjerovanjima.
O Marcelinu se moda govori i u odjeljcima Fotijevog prikaza ivota Isidora koji
prethodi i koji se nastavlja na odjeljak u kojem se Marcelin izriito spominje po imenu. U
odjeljku koji prethodi se odnosi na hvale vrijedan karakter neimenovane osobe, a u odjeljku
koji se nastavlja se opisuje kako je filozof Salustije gledajui u oi onoga koga je sreo,
uobiavao prorei nasilni nain smrti koja e ga zadesiti.
8. Suda, s. v.
a) Mokcivo (Damascius, fr.147; Vita Isidor.fr. 158)
i, q sq i i, s s , s Hiq
qs u, si s q Pi` i i q s
s i u: ss ss q q, u Pi
iq u u q u u su ui, q u, o
u su u u. q s uq i iq
u i i q, i o o : q q
u o .
Marcelin, dobar i plemenit ovjek, vladao je Dalmacijom, i Ilirima koji su se nastanili u
Epiru. Imao je rimsko obrazovanje i bio je ekspert u proricanju, kao i u opoj kulturi. Drao
je svoju vlast nezavisno, i nije bio podloan ni rimskom caru niti nekom drugom vladaru ili
narodu. On je bio slobodan, upravljajui svojim podanicima pravedno. On je imao dovoljno
639
Poto je Kartagina tada bila prijestolnica Vandalsko-alanskog kraljevstva, Fotije ili Damascije su Genserika nazvali
kraljem Kartaginjana.
640
Mogue je pretpostaviti da je proces izmirenja Ricimera i Marcelina podrazumijevao i obostrane zakletve o
neugroavanju izreene prilikom ustanovljavanja Antemija za zapadnog cara. U tom kontekstu bi se onda moglo tumaiti
ovo Damascijevo navoenja prekraja zakletvi od strane Rimljana (pravilnije reeno od Ricimera i njegovih sljedbenika).
641
Slinu reenicu je uputio Sidonije Apolinarije caru Valentijanu III., povodom ubistva Ecija : Gospodaru, nepoznate
su mi vae pobude ili povodi, jedino znam da ste postupili kao ovjek koji sebi ljevicom odsjee desnicu. Gibon,
1996:420 :
642
Termin Helen u ranokranskom razdoblju i srednjem vijeku (posebno u vizantijskoj ekumeni) je oznaavao
sljedbenika grko rimske paganske tradicije i nema apsolutno nikakvu etniku sadrinu.
269
upravljake mudrosti i velianstvene hrabrosti dokazane u ratu. Filozof Salustije je bio na
njegovom dvoru.
Ovaj podatak kao da ukazuje da Marcelin nije upravljao samo provincijom Dalmacijom,
nego i primorskim zonama Jonskog mora. Tako bi se on postavio kao gospodar Otranskog
prolaza. Ovo je mogua pretpostavka, ako se ima u vidu da njegova flota u vie navrata
prolazi kroz Otrant i uspostavlja pozicije na Siciliji. Inae u Marcelinovo doba postoje
dvije epirske provincije i to Epirus Vetus (vie manje odgovara dananjem Epiru) i
Epirus Nova (ili Illyria Graeca ili Illyris proper, obuhvatala je vei dio podruja dananje
Albanije). Ove dvije provincije su bile sastavni dio dijeceze Makedonije, koja je sa
dijecezom Dakijom inila pretorijansku prefekturu Ilirik.
643
b) uq (Damascius, Vita Isidor. fr. 156)
uq: u ss. q u. i ui, uu i o
. q s o s iq ss q ui q
oi.
Lako naoruane, nakon naputanja jarmova ivotinja i atora su bjeali. Armija koja je
slijedila Marcelina se isticala svojim dobro opremljenim orujem.
c) (Damascius, Vita Isidor. fr. 157)
: u ui si q i si q u i i o i
. i u, i u u. s i . s
si s uq q q .
Marcelinova vjera u boanske stvari dala im je toliko povjerenje. Takoe oni su vjerovali.
Oni su takoe govorili vjeru. Ukupno prikladno iz ugovora povjerenja.
U izvornu grau u kojoj se spominje Marcelin uvrtavalo se i pismo Sidonija Apolinarija
Montiju (Montius). Najvei dio pisma je opisivao jednu vrlo zanimljivu linost po imenu
Peonije (Paeonius). U jednom odjeljku ovog prilino sadrajnog i obimnog pisma navodi
643
Do 379. god. n. e. u sastav prefekture Ilirik sa dijecezama Makedonijom i Dakijom ulazila je i dijeceza Panonija.
Rekompozicijom teritorijalne podjele Rimske drave dijeceza Panonija je navedene godine je pripojena pretorijanskom
prefekturi Italiji. Od tada se ona naziva dijecezom Ilirik. isto kao terminus technicus dijeceza Ilirik se naziva u
historiografiji Zapadni Ilirik, a prefektura Ilirik se nominira kao Istoni Ilirik.
270
se kako je u vrijeme Marcelinove ili Marcelove (zavisno od manuskripta i itanja ovog
imena)
644
zavjere sa ciljem preuzimanja dijedeme (u smislu dolaska na vladarski tron
Zapadnog Carstva) homo novus/skorojevi Peonije, iako u starosti, sebe postavio kao vou
mladih nobila.
645
Meutim, veliko je pitanje da li se coniuratio Marcelliana aut
Marcelliniana aut Marcellini aut Marcellana stvarno odnosi na Marcelina iz Dalmacije. R.
W. Mathisen (1979:598 - 603) je na poetku svoga rada o galskoj aristokratiji nakon
svrgavanja Avita, detaljno analizirao problem zavjere koju spominje Sidonije Apolinarije
donosei zakljuak da u konkretnom sluaju nije rije o Marcelinu iz Dalmacije.
646
Isto
stajalite je izrazila i Penny MacGeorge (2002:28-29).
647
Kao bolji kandidat za nosioca
zavjere se navodi Marcel, pretorijanski prefekt u Galiji u periodu 441. 443. god. n. e.
648
injenica je da su se Galorimljani (bolje rei njihova elita) pobunili nakon svrgavanja i
umorstva svoga zemljaka Avita i da nisu priznali Majorijana. Radi uvrivanja svoje
pozicije u zapadnim provincijama Majorijan je 458. god. n. e. osobno poveo vojnu
ekspediciju u Galiju. Nakon konsolidiranja svoje pozicije na zapadu i velike pobjede nad
zapadnim Gotima u bici kod Arelate, Majorijan je za novog magister militum per Gallias
postavio Egidija (Aegidius).
Naravno, i pored argumentiranih stajalita R. W. Mathisena i P. MacGeorge ne bi ipak
trebalo odbaciti ni mogunost da je pismo Montiju mogue datirati i u period izmeu 461. i
467. god. n. e., odnosno izmeu umorstva Majorijana i dolaska Antemija na elo zapadnog
Carstva. U tom sluaju najbolja opcija bi bilo datiranje u doba dvogodinjeg interregnum u
644
O ovim razliitostima v. Mathisen, 1979:599-600
645
Sidon. Apollin. Epistol. I. 11, 6
646
Aside frome the problem of the manuscript readings, there are other objections to a choice of Marcellinus of
Dalmatia : 1. Although by 461 he was a force to be reckoned with in the central Mediterranean area, there si no evidence
that in 456 he would have been able to seize the western throne even if he had wanted to 2. There is no indication that he
desired throne for himself. He aided Majorian by bringing troops to defend Sicily against the Vandals, and from that base
he made no attempt on the throne after the death of Majorian in 461. Moreover, in 467 he accompanied Anthemius to
Rome to aid him in becoming emperor in the west. 3) There is no indication that Marcellinus had any sympathy with
Gallic interests, and in all the many Gallic revolts of the fourth and fifth centuries, such as those of Magnentius, Magnus
Maximus, Constantine III, Jovinus and Avitus, the main concer of the Gallic aristocracy had been to have an emperor
resident in Gaul who Gallic interests as his primary aim. Marcellinus of Dalmatia offered neither. Communications
between Dalmatia and Gaul, with a hostile Italy in between, and with the Vandals in control of the sea, would have been
impossible. In sum, it is probable that the conspiracy involved a Marcellus, not a Marcellinus, and that this Marcellus was
a Gallic aristocrat.
647
Often used in reconstructing Marcellinus' career is a letter by Sidonius Apollinaris, supposed to show that
Marcellinus was proposed as emperor by a group of Gallic nobles, and sometimes that, hence, Marcellinus himself was
from Gaul. Sidonius refers to a Marcellan conspiracy to seize the diadem (almost certainly shortly after Avitus death).
However, Mathisen has shown that the name is almost certainly Marcellus rather than Marcellinus, and he was almost
certainly Gallic. A better candidate is the Marcellus, praetorian prefect in Gaul c.AD 4413, who built a church at
Narbonne and was probably connected with that city. No real reason exists to connect the conspiracy with Marcellinus of
Dalmatia.
648
O njemu v. Enlin., 1930, PWRE, XIV. 2, col. 1492
271
Zapadnom carstvu nakon smrti Libija Severa od 465. do 467. god. n. e. Uostalom sam
Sidonije Apolinarije kae da je vladarski tron drave tada bio upranjen, a drava u kaosu.
Izvorna graa ne daje skoro nita o Marcelinovom ivotu prije 454. god. n. e. (izuzev da je
bio znaajnijeg i uglednijeg porijekla), kada se on pobunio protiv zapadnog cara
Valentijana III., radi ubistva uvenog rimskog vojskovoe Flavija Ecija (Flavius Atius)
21. IX. 454. god. n. e. u Raveni.
649
Ovaj rimski vojskovoa, koga je Valentinijan III. ubio,
je moda bio i nadreeni zapovjednik i prijatelj Marcelina. U vrijeme likvidacije Ecija,
Marcelin se nalazio u Dalmaciji, gdje je vjerojatno nosio naslov comes rei militaris
650
(komes
651
za vojne stvari) i njegovo odmetnue od Valentijana III. je imalo podrku tamo
stacioniranih trupa.
652
Sudei po bliskosti Marcelina sa Ecijem, ovaj je vjerojatno imao
istaknutu vojnu karijeru i nesumnjivo je uivao znaajan ugled kod vojske. To su inae bila
vrlo turbulentna vremena kada su se Istono i Zapadno Carstvo suoavali sa Atilinim
Hunima, Gotima u junoj Galiji, Svebima u sjevernoj Hispaniji i Vandalskom opasnou
koja se pojavljivala na morskom horizontu.
Par godina kasnije Marcelin je priznao vladarski autoritet Majorijana kao zapadnog cara, i
bio je od njega odreen i poslan na Siciliju kako bi se tamo suprotstavio Vandalima koji su
napadali iz pravaca nekadanje provincije prokonzularne Afrike.
653
U to vrijeme je i dobio
649
Marcelinovo etniko porijeklo nije poznato, iako bi se moda moglo pretpostaviti da je potekao iz neke ugledne i
bogate dalmatinske familije. O tome v. MacGregor, 2002:42 i fus. 164 : It is possible that Marcellinus was a member of
an important Dalmatian family, perhaps from Salona. The isolation of the coastal area would have encouraged a long-
term increase in the power and autonomy of local landowners and city lites.
650
Preobrazba vojske koja se desila u ranom dominatu je u potpunosti izmijenila strukturu, pa i samu sutinu vojske
Rimske drave tako da strateko-taktike doktrine, operativne jedinice i zapovjedna hijerarhija u znaajnoj mjeri
odudarali od vojske koja je postojala u periodu I. III. st. n. e. u doba principata. Via zapovjedna hijerarhija je u pratila i
upravno teritorijalnu podjelu Rimske drave na prefekture i dijeceze i u doba ranog dominata je definirana sa nizom
novih zapovjednih dunosti i poziciija.
Comes rei militaris je spadao u ovu grupu viih zapovjednih dunosti i komesi za vojne stvari bili su vieg ranga u
odnosu na vojvode (sin. dux, plu. duces), a bili su podreeni zapovjednicima pjeadije ili konjice (magister peditum/
magister equitum), koji su opet podreeni zapovjedniku vojske (magister militum).
651
U kontekstu srednjeg vijeka i europske aristokratsko plemike hijerarhije titula comes se na na jezik prevodi kao
grof. U sluaju kasne antike, takav prijevod ne bi bio odgovarajui, jer je sadanje shvatanje sadraja termina grof u
potpunosti aristokratsko-plemike prirode i unijelo bi prilinu konfuziju u objanjavanje kasnoantikih odnosa.
652
U historiografiji kasne antike poseban problem izaziva pitanje da li su u prvoj polovici V. st. n. e. provincija
Dalmacija i openito dijeceza zapadni Ilirik pripadali Zapadnom ili Istonom Carstvu. Krau raspravu o pitanju
nadlenosti nad provincijom Dalmacijom i eventualnom prebacivanju ove provincije (i itave dijeceze) iz Zapadnog u
Istono Carstvo i obrnuto v. u MacGregor, 2002:32-40. Meutim, injenica je da je u trenutku kada se Marcelin odmee
od Valentijana III., provincija Dalmacija bila pod nadlenou Zapadnog Carstva.
653
Ova pretpostavka je prilino relativizirana od strane P.MacGregor (2002:47-48; 49; 64), koja inae nastoji u svome
opisu Marcelina da umanji njegovu vezu sa Zapadnim Carstvom :
48. Whatever the exact circumstances, Marcellinus' presence in Sicily is not conclusive evidence of military service
under Majorian
49.This would be understandable if, as argued above, Dalmatia had previously been ruled by the eastern empire and still
had strong connections with Constantinople under Marcellinus.
272
titulu magister militum
654
(Dalmatiae?)
655
. Marcelinove trupe su ustvari bile planirane za
od Majorijana planirani (i naalost neostvareni) veliki napad zdruenih rimskih trupa na
Vandale 460. god. n. e. Nakon to je Ricimer zbacio Majorijana i dao da se on likvidira,
ovaj je podmitio Marcelinove vojnike koji su uglavnom bili najamnici.
656
Marcelin je bio
64.The cumulative impression of the above reconstruction is that Marcellinus and Dalmatia had more connections with
the eastern empire than with the western empire. To recapitulate: first, there is evidence that much of the diocese of
Illyricum belonged to the eastern empire from at least AD 437, and Dalmatia possibly earlier. Second, Marcellinus'
nephew and successor Julius Nepos was related by marriage to the eastern imperial royal family. Third, when the Italian
government wished to prevent Marcellinus from making an attack on Italy they sent envoys to Constantinople. Fourth,
Leo gave the two rulers of Dalmatia direct orders, he sent Marcellinus as one of the comites of Anthemius to Italy, he
gave Nepos appointments as general and eastern patricius, and sent him to the West as prospective emperor, and was
possibly also behind one of Marcellinus' campaigns in Sicily. Fifth, Nepos, five years after Marcellinus' death, used a
normal bureaucratic procedure to request the eastern emperor for a legal judgment for a domestic case in Dalmatia. Sixth,
although this is very tenuous, the Suda links Dalmatia under Marcellinus' rule with Epirus, which was definitely an
eastern possession.
I pored kontinuiranog nastojanja P. MacGregor da se relativiziraju, umanje pa i u potpunosti uklone veze Marcelina i
provincije Dalmacije u ovom periodu sa Zapadnim Carstvom i one prebace na Istono Carstvo, ipak ostaje injenica da
skoro svi podaci iz izvorne grae ustvari direktno ili indirektno potkrepljuju izraajniji odnos Marcelina sa zbivanjima u
orbiti Zapadnog Carstva, nego sa istovremenim deavanjima u Istonom Carstvu. Njegovo pojavljivanje i samostalna
uprava u provinciji Dalmaciji u izvornoj grai se direktno javljaju nakon mukog likvidiranja Ecija, njegov boravak na
Siciliji korenspodira sa Majorijanovom politikom reatauracije moi i autoriteta Zapadnog Carstva, glavni vanjski
protivnik Marcelina je Genserik, kralj Vandala i Alana sa sjeditem u Kartagini, Marcelinov glavni suparnik je Ricimer
siva eminencija Zapadnog Carstva, Marcelin ima vrlo aktivnu ulogu u dovoenju Antemija na zapadni tron, i na kraju
on je likvidiran zahvaljujui mahinacijama i spletkama Ricimera.
654
Magister militum (zapovjednik vojnika) je bila najvia pozicija u vojno - operativnoj hijerarhiji dominata (vrhovni
komandanti vojske su i dalje bili istoni i zapadni carevi). Ova je titula nastala uslijed reformi koje je proveo Konstantin,
pa je smanjena mo pretorijanskih prefekata kojima su ukinute vojne nadlenosti, a povjerene su im visoke civilne ovlasti.
Po Notitia Dignitatum, in partibus Occidentis I, postojali su u zapadnom carstvu magister peditum in praesenti et
magister equitum in praesenti, odnosno zapovjednik pjeadije u prisustvu i zapovjednik konjice u prisustvu (u smislu da
su na neposrednom raspolaganju cara). Skupno bi se nazivali magistri militum praesentalis. Zapovjednik pjeadije je u
hijerarhiji stajao vie u odnosu na zapovjednika konjice. Ako bi jedna osoba obnaala i zapovjednitvo pjeadije i konjice
nosila bi titulu magister equitum et peditum ili magister utriusquae militiae. Kasnije su i regionalni zapovjednici dobivali
titule magister militum per (Gallias aut Italiam aut Illyricum aut Orientem), to je praksa koja se nastavila sve do kraja
linije zapadnih careva. U zapadnom Carstvu, u kojem je uloga zapovjednika vojske u V. st. n. e. bila znatno vanija u
odnosu na istono Carstvo, titula magister utriusquae militiae je oznaavala vrhovnog operativnog zapovjednika vojske
(neka vrsta sadanjeg naelnika taba vrhovne komande). Pojedinci sa titulom magister utriusquae militiae (kao npr.
Ricimer) su znali praktino upravljati onim to je ostalo od zapadnog Carstva preko svojih pupit careva. Takva politika
Ricimera (esto motivirina prozainim osobnim interesima ouvanja vlasti) se na kraju pokazala u potpunosti
destruktivnom i uvelike je doprinijela nestanku linije zapadnih careva i funkcionalne rimske dravne vlasti u provincijama
na zapadu. To se najbolje ogleda na primjeru Majorijana, koji je bio na odlinom putu da obnovi rimsku dravnu vlast na
zapadu, ali je zaustavljen prijetvornom nastupom Ricimera.
655
Da je Marcelin nosio titulu magister militum Dalmatiae dokazivala bi i injenica da je to bila i oficijalna titula
njegovog nasljednika Julija Nepota, prije nego to je ovaj postao zapadnorimski august. Corpus,Codex VI, 61, 5;
MacGregor, 2002:40, fus. 161
656
Prisk te najamnike definira pod opim imenom Skiti (....lku0a...). Vjerojatno je rije ustvari o Hunima ili onima
koji su traili sreu nakon sloma Atiline, hunske hegemonije u sredinjoj i istonoj Europi. Atilina smrt 453. god. n. e. i
poraz u bitci na rijeci Nedao 454. god. n. e. su kao posljedicu imali da pojedine skupine ratnika trae neku novu priliku.
Tako su se pojedine skupine vjerojatno nale i u Marcelinovoj najamnikoj vojsci sa kojom je on doao na Siciliji.
Naravno, pod izrazom Skiti u kontekstu navedenog Priskovog podatka treba podrazumijevati ne smao azijske hunske
273
odan Majorijanu i predstavljao je kao i Egidije u Galiji potencijalnu prijetnju po interese
Ricimera, pa je ovaj koristei svoje nagomilano i enormno bogatstvo elio da
podmiivanjem vojnika smanji mo Marcelina. Radi toga je Marcelin u gnjevu 461. god. n.
e. napustio Siciliju i vratio se u Dalmaciju, gdje je djelovao u svezi sa istonim carem
Lavom I., koji ga je priznao za zapovjednika vojnika. elei se vjerojatno osvetiti
Ricimeru, Marcelin je pristupio poveanju svoje vojne snage, sigurno primjenjujui novo
regrutiranje. Marcelinovo zapovjednitvo u Dalmaciji, snana mornarica i dobri odnosi sa
istonim carem su predstavljali i veliku opasnost po Ricimera i njegovog pupit vladara
Libija Severa. Zahvaljujui Lavu I. koji je nastupio kao medijator, poslavi izaslanika
Filarha (Phylarchus) Marcelinu, ovaj je odustao od neprijateljskih namjera prema Ricimeru
i Severu, odnosno od napada na Italiju. Marcelin se 464. ili 465. god. n. e. ponovo vratio na
Siciliju kako bi branio ovaj vrijedni i strateki bitni otok od vandalskih napada. Tamo je, po
Hidatiju, izvojevao jednu velianstvenu i veliku pobjedu nad Vandalima, nanijevi im
goleme gubitke. Marcelinova posveenost ratu sa Vandalima je vjerojatno rezultat
njegovog stratekog promiljanja da njihova pomorska snaga predstavlja realnu opasnost
po priobalne oblasti i gradove provincije Dalmacije. Zato je on i bio uporan da ne dozvoli
Genseriku da pod svoju kontrolu stavi Siciliju, smatrajui da bi to izrazito olakalo
Genseriku da alje svoje napadake flotile i u Jonsko mora, Otranski prolaz i Jadransko
more. Mogue je da je Marcelinova ekspedicija na Siciliju 464. ili 465. god. n. e. i
sukladno tome brutalno, ali i efikasno ienje ovog otoka od Genserikovih vojnika i
mornara, ustvari bila isprovocirana od strane samog Genserika. Izvorna graa daje potvrdu
da je ve ranije priobalje provincije Dalmacije bilo napadnuto i pustoeno od strane
Genserikovih flotila.
657
U proljee 467. god. n. e., on se nalazio u pratnji (zajedno sa komesima) koja je sa velikom
armijom dovela novog zapadnog cara Antemija u Italiju. Marcelin je nagraen od Antemija
sa poasnim nazivom patricija zapada (patricius Occidentis). Sudei po Damasciju, i
Antemije je moda imao simpatije prema starim antikim vjerovanjima i klasinom
znanju,
658
i bio je povezan sa Mesijem Severom (Messius Phoebus Severus konzul za 470.
god. n. e.), izraenim paganskim intelektualcem. Antemije je izgleda teio i da dodijeli
istu titulu Marcelinu, kao onu koju je uivao Ricimer (magister utriusque militum) ime bi
uspostavio ravnoteu u najvioj politikoj sferi zapadnog Carstva.
Osnovna snaga Marcelina je proizlazila iz provincije Dalmacije, odnosno podruja koje je
on smatrao za matino uporite. Prostor provincije je i od ranije bio dobra podloga za
regrutiranje, a Marcelin je i dobro koristio resurse provincije kako bi novaio i najamnike
elemente, nego i germanske i iranske zajednice koji su naseljavali iroko podruje sredinje i istone Europe, a nekada su
se nalazili u okviru Atiline hunske hegemonije.
657
MacGregor, 2002:50 i fus. 195 (v. podatke iz izvorne grae o konkretnom deavanju).
658
Sklonost prema klasinom znanju, literaturi i tradicijama je u tim vremenima esto znalo biti iskoriteno (od strane
dogmatskih fanatika ili proraunatih pokvarenjaka) i kao optuba za paganizam (helenizam) i diskvalificiranje u
javnom ivotu.
274
koji su dolazili i sa vandalmatinskog i vanilirskog prostora. Provincija Dalmacija je
raspolagala i tada sa znaajnim resursima, posebno u rudama u unutranjosti.
659
Rudnici,
posebno eljeza, su bili povezani i sa manufakturnom izradom oruja. Po Notitia
Dignitatum, in partibus Occidentis, IX u Saloni se nalazila tvornica/arsenal oruja :
Fabricae infrascriptae: In Illyrico: Sirmensis scutorum, scordiscorum et armorum.
Acincensis scutaria. Cornutensis scutaria. Lauriacensis scutaria. Salonitana armorum.
I konfiguracija terena je omoguavala Marcelinu da se uvrsti u provinciji Dalmaciji, jer su
priobalni gradovi relativno bolje zatieni zahvaljujui brdsko-planinskom karakteru
unutranjosti provincije. Provincija Dalmacije nije doivjela ni priblino takav nivo
destrukcije kao susjedne panonske, mezijske i dakijske provincije u prethodnim
decenijama. Uz to Marcelinove trupe su bile dobro opremljene i i dobro plaene. Sam
Marcelin je bio osoba od vojnikog i zapovjednog iskustva i nesumnjivo je meu svojim
vojnicima uivao izniman ugled i autoritet. Naravno, zapovijedanje najamnikom vojskom
ipak predstavlja rizik, kao to se to pokazalo na Siciliji kada su njegovi skitski najamnici
bili podmieni od Ricimera. Ta injenica bi ukazivala da jezgro Marcelinovih snaga nisu
inili skitski najamnici, nego neki mnogo lojalniji, moda i domai dalmatinski element.
Kretanje Marcelinovih trupa po sredinjem Mediteranu moe se objasniti i time da je
raspolagao i sa odgovarajuom flotom ija je sredinja baza bila Salona. Postojanje takve
flote je izazivalo podozrenje Ricimera i njegovih pupit-careva. Sastav flote nije mogao biti
skitski, nego je morao poticati sa primarno jadranskog priobalja.
Lav I. je za 468. god. n. e. organizirao novu veliku kampanju protiv Vandala, u kojoj bi
zajedniki uestvovale snage svih rimskih armija i podruja. Marcelin je uspio da do tada
istjera vandalske snage sa Sicilije i preotme Sardiniju, i bilo je planirano da se aktivno
ukljui u napad na Afriku. Meutim, Ricimer nije dozvolio angairanje Marcelina i
njegove flote i armije na Afriku i ovaj nije nikada otplovio prema Kartagini. Sama
kampanja na Vandale koju je predvodio Lavov zet (od sestre mu) Basilisk (Basiliscus) je
doivjela totalni fijasko. Marcelin je likvidiran na Siciliji vjerojatno 468. god. n. e.,
660
mogue po Ricimerovoj elji. Nakon njegove smrti vlast u Dalmaciji je naslijedio njegov
neak Julije Nepot, sa titulom magister militum Dalmatiae.
Marcelin je bio osoba od karaktera i bio je dobro obrazovan. On nije bio kranin i bio je
privren paganizmu (odnosno kulturi i uvjerenjima klasine civilizacije), i navodno je
bio vrlo umjean u gatanju i proricanju. Marcelin je bio i patron kulture i prijatelj filozofa
659
O izraenoj rudnikoj djelatnosti u provinciji Dalmaciji govori i pismo Teodorika (koje prenosi Kasiodor) upueno
komesu Simeonu. Cassiod. Variarum libri,III, 25
660
Po MacGeorge, 2002:28, fus. 101; 102; 103. Cassiod., Chron. 1285 s.a. 468: In Sicilia Marcellinus occiditur;
(Paschale Campanum) Pasch. Camp. s.a. 468: Marcellinus occiditur Sicilia; (Fasti Vindobonenses) Fasti Vind. Prior.
s.a. 468: occisus est Marcellinus in Sicilia mense Aug.
275
Salustija iz Emese (Sallustius; ).
661
Poto je bio izrazito obrazovana i
kultivirana osoba, Marcelin je moda bio i neoplatonista. Kao nekranin, nije gubio
vrijeme i nije troio energiju na doktrinalne sukobe i dogmatska zastranjivanja, pa je
njegova uprava nad provincijom Dalmacijom osigurala njoj 15 godina stabilnosti u jednom
od najturbulentnijih razdoblja euromediteranske historije. Marcelin je morao imati ne samo
vojnike kvalitete, nego i praktine upravljake sposobnosti, im je ostvarivao dosta
kvalitetnu vladavinu na prostoru dananjeg zapadnog Balkana. Genserik, veliki vandalski
kralj toga doba, je smatrao Marcelina za svoga najteeg neprijatelja, i izuzetno se radovao
kada je dobio vijest o njegovoj smrti, izrekavi frazu da su Rimljani odsjekli svoju desnu
ruku sa svojom lijevom rukom. Ovakav stav Genserika ne treba iznenaivati, ako se ima
na umu da su se Marcelinove trupe vie puta uspjeno obraunavale sa snagama
novouspostavljenog vandalskog kraljevstva iz prokonzularne Afrike. Naalost, Marcelin se
nije ba snalazio u pekulantskim i spletkarokim igrama, u kojima je npr. Ricimer bio
pravi majstor.
Marcelin je bio upravitelj Dalmacije sve do 468. god. n. e., ali je potrebno naglasiti da se
on nije proglasio rimskim carem niti je kovao novac u svoje ime (dokaz formalnog
vladarskog autoriteta), pa se ne moe smatrati uzurpatorom. Svoju vlast je koncentrirao
primarno na provinciju Dalmaciju, i iako je u kraim periodima priznavao vladarski
autoritet zapadnih careva Majorijana i Antemija, uspijevao je da sauva praktinu
samostalnost Dalmacije. Marcelin je uspijevao i da odri stabilnost i sigurnost podruja
kojima je vladao i od pritiska barbarskih vladara i zajednica. Marcelin je bio posljednja
velika linost antikog Ilirika. im se rairila vijest o Marcelinovoj smrti, prostor
provincije Dalmacije je bio izloen napadu sa barbarskog sjevera. Hunimund, dux Sveva
sa srednjeg Dunava je predvodio jedan pljakaki pohod na podruje provincije
Dalmacije.
662
661
Salustije je bio kiniki filozof sirijskog porijekla. Rije je o jednom od najobrazovanijih ljudi tadanjeg svijeta,
odlinom poznavaocu klasine antike filozofske misli.
662
Iordanes, Getica,LIII, 273 274 : Quiescente vero tandem Hunnorum gente a Gothis Hunumundus Suavorum dux
dum ad depraedandas Dalmatias transit, armenta Gothorum in campis errantia depraedavit, quia Dalmatia Suaviae
vicina erat nec a Pannonios fines multum distabat, praesertim ubi tunc Gothi residebant. 274 Quid plurimum?
Hunimundus cum Suavis vastatis Dalmatiis ad sua revertens, Thiudimer germanus Valameris regis Gothorum non tantum
iacturam armentorum dolens quantum metuens, ne Suavi, si inpune hoc lucrarentur, ad maiorem licentiam prosilirent, sic
vigilavit in eorum transitu, ut intempesta nocte dormientes invaderet ad lacum Pelsodis consertoque inopinato proelio ita
eos oppressit, ut etiam ipsum regem Hunimundum captum omnem exercitum eius, qui gladio evadissent, Gothorum
subderet servituti.
Nakon to je narod Huna konano bio potinjen Gotima, Hunimund, voa Sveva koji je prolazio (panonskim podrujem
op. a.) radi pustoenja Dalmacije, prisvojio je stoku Gota koja je tumarala po poljima, jer Dalmacija bijae blizu Suavije?
(ovdje je Jordanes napravio greku povezujui, poradi slinosti imena, provinciju Saviju sa matinim podruje
srednjodunavskih Sveva op. a.), a nije bila mnogo udaljena ni od panonskog podruja, posebno onoga djela gdje su Goti
prebivali. I ta onda vie rei? Kada se Hunimund vraao sa Svevima u svoju zemlju, nakon pustoenja Dalmacije,
Tiudimer, brat gotskog kralja Valamira je nadzirao njihov prolazak. On nije toliko alio gubitak stada koliko se bojao da
ne bi Svevi, ako bi ovo nekanjeno stekli, preli na jo veu drskost. I u gluho doba noi, dok su oni (misli se na Sveve
op. a.) spavali, on (Tiudimer op. a.) je izveo iznenadni napad na njih, blizu jezera Pelsod. Tu ih je on potpuno potukao i
276
Marcelinova pozicija bi se u neku ruku mogla uporediti i sa onom pozicijom koju je u
okvirno istom periodu imao i Egidije (Aegidius) u sjevernoj Galiji, koji je nosio titulu
magister militum per Gallias. I Egidije je priznavao vrhovni vladarski autoritet Majorijana,
i nakon to je ovaj zbaen i umoren, on je nastavio upravu u Galiji. Egidijeva samostalna
uprava u sjevernim i sredinjim dijelovima Galije se preobrazila i u faktiku (ali ne i
formalnu) galorimsku surogat dravu kojom je vladao i njegov sin Sijagrije (Syagrius, sa
titulom dux) i koja je postojala do 486. god. n. e. kada je franaki kralj Klodovik pobijedio
Sijagrija i ovu galorimsku tvorevinu inkorporirao u Franaku dravu. Ustvari u to doba
este i sedme decenije V. st. n. e. postojale su jo uvijek tri znaajnije rimske zapadne
armije i to Egidijeva galska, Marcelinova ilirska i Ricimerova (Flavius Ricimer) italijanska.
Kada se imaju u vidu svi ti unutarnji sukobi u Zapadnom carstvu, postaje oigledno da
njegovo gaenje u posljednjem kvartalu V. st. n. e. nije bilo rezultat barbarskih udara ili
openito vanjskih pritisaka. ak i u posljednjim decenijama, zapadne armije su bile
sposobne da izvojevaju velike pobjede, kao to to ilustrativno pokazuje itav niz primjera.
Ecije je uspio stabilizirati vojnu situaciju, i na bojnom polju povratiti zapadnorimski ugled,
dok je Majorijan svojom vojnom kampanjom efektivnu vlast zapadnog Carstva povratio na
niz zapadnih podruja. Egidije i Marcelin su vrsto u jednom duem periodu kontrolirali
svoje regione. Ni vandalska pozicija na Mediteranu nije bila ba toliko svemona, kako se
to esto predstavlja u modernoj historiografiji. Zapadno Carstvo uope nije bilo nemono
prema vanjskim imbenicima. Njegov problem je primarno leao u unutarnjim
meuljudskim odnosima. Honorije i njegovi favoriti su bili odgovorni za pogubljenje
Stilihona i prilino brutalni obraun sa stranim vojnicima u slubi Rima. Valentinijan III. je
ubio Ecija (iako ovaj nije predstavljao nikakvu realnu opasnost po njegovu vladavinu),
Majorijan je muki likvidiran od spletkaroa Ricimera, koji je kasnije odgovoran i za
umorstvo Marcelina. Moglo bi se ak rei da je Ricimer bio grobar zadnjih decenija
Zapadnog carstva. Posljednje godine Zapadnog Carstva obiljeio je i niz vojnih udara
kojim su se zbacivali i postavljali novi carevi. Takvo stanje je dodatno doprinosilo
stvaranju raspoloenja da se konano utvrdi uprava koja bi garantirala stabilnost, makar i
bez postojanja rimskog cara koji stoluje u Raveni.
Ustvari upravo na primjeru propasti Zapadnog Carstva se jasno oitava zakljuak po kojem
onoga trenutka kada prozaine spletke radi zadovoljavanja osobnih interesa podrede sebi
opi, javni interes onda neumitno mora doi i do propasti tih sustava, zajednica i institucija.
Ono to je dodatno umanjivalo odbrambenu mo Carstva je bio antagonizam krana i
pagana na jednoj razini, te meusobni sukobi razliitih kranskih dogmatskih sekti.
Zanimljivo je da su najvie pustoenja Vizigota (koji su bili arijanski krani) osjetili oni
predjeli i oni segmenti koji nisu bili kranski. Moe se sa punim pravom rei da je u neku
zarobio, da je ak i njihovog kralja Hunimunda i svu njegovu vojska koja je izmakla mau podvrgnuo pokornosti
Gotima. O ovome v. Graanin, 2006:98 - 101
277
ruku Vizigotski pohod na balkansku Grku 396/397. god. n. e. predstavljao i neku vrstu
proto-krstakog rata u kojem su unitavane antike, neabrahamistike tekovine. Vizigoti su
tada zbrisali i uvene Eleusinske misterije. Prilikom zauzimanja Rima 410. god. n. e.,
oskrnavljeni su Augustov mauzolej i posmrtni ostaci (pepeo je razasut) niza careva
sahranjenih u mauzoleju, izmeu ostalog jer je mauzolej predstavljao i vidljivi aspekt stare
ideologije antikog paganstva.
9.6 IVLIVS NEPOS
Marcelinovo umorstvo nije oznailo i kraj faktike samostalne uprave u provinciji
Dalmaciji. Kao po automatizmu njegovu poziciju je preuzeo Julije Nepot
663
(cc 430 480.
god. n. e.), sin Marcelinove sestre.
FONTES
1. Sidon. Apollin.
Epistol. V, 16, 1 2 : Sidonius Papianillae
664
suae salutem.
1. Ravenna veniens quaestor Licinianus, cum primum tetigit Alpe transmissa Galliae
solum, litteras adventus sui praevias misit, quibus indicat esse se gerulum codicillorum,
quorum in adventu fratri etiam tuo Ecdicio... 2. hoc tamen sancte Iulius Nepos, armis
pariter summus Augustus ac moribus, quod decessoris Anthemii fidem fratris tui sudoribus
obligatam, quo citior, hoc laudabilior absolvit; siquidem iste complevit, quod ille
saepissime pollicebatur. quo fit, ut deinceps pro republica optimus quisque possit ac
debeat, si quid cuipiam virium est, quia securus, hinc avidus impendere, quandoquidem
mortuo quoque imperatore laborantum devotioni quicquid spoponderit princeps, semper
redhibet principatus.
Kvestor Licinije dolazei iz Ravene, preao je Alpe i im je dotaknuo galsko tlo, je poslao
unaprijed poruku da se zna da je on nosilac carske odluke o dodjeli naslove patricija
Ecdiciju...Julije Nepot, istinski august u karakteru, ne manje u junatvu, je postupio
plemenito u odranju obeanja njegovog prethodnika Antemija (Glicerije nije bio priznat ni
op. a.) da napori tvoga brata moaju biti priznati. Njegovo djelovanje je vie pohvalno, radi
brzine sa kojom je on ispunio obeanje ponovljeno tako esto od drugog. U budunosti,
najbolji ovjek drave e se osjeati spremnim da daju svoju snagu sa najveim arom za
663
Smith W., 1867, II:1158-1159; W. Enlin., 1935, PWRE, XVI. 2, col. 2505 - 2511; Wilkes, 1969:421 424;
MacGregor, 2002:60 63; http://www.roman-emperors.org/nepos.htm (tekst od Ralph W. Mathisen).
664
Papianilla je supruga Sidonija Apolinarija, i kerka biveg cara Avita.
278
dravu, uvjereni da ak ako bi princeps koji je obeao umro, da bi samo carstvo bilo
odgovorno za isplatu duga za njihove predanosti i samortvovanja.
Epistol. V, 6, 2 : Sidonius Apollinari suo salutem
....
2. namque confirmat magistro militum Chilperico, victoriosissimo viro, relatu venenato
quorumpiam sceleratorum fuisse secreto insusurratum tuo praecipue machinatu oppidum
Vasionense partibus novi principis applicari.....
Otrovni jezici su tajno na zadatku, apuui na uho zapovjedniku vojnika Hilperiku
(tadanji kralj Burgunda op. a.), najpobjedonosnijem muu, da su tvoje mahinacije
uglavnom odgovorne za pokuaj da se grad Vaison zauzme za novog princepsa (misli se na
Julija Nepota op. a.)....
2. Comes Marcell.
(474) XII. Leonis iunioris solius
.......
2 Glycerius Caesar Romae imperium tenens a Nepote Marcellini quondam patricii sororis
filio imperio expulsus in portu urbis Romae ex Caesare episcopus ordinatus est et obiit.
Cezar Glicerije, koji je drao rimsku vlast, zbaen je sa vlasti u luci grada Rima
665
od
Nepota, sina sestre biveg patricija Marcelina. Od cezara on je bio zareen za episkopa i on
je umro...
666
(475) XIII. Zenonis Aug. II solius
......
2 Nepos, qui Glycerium regno pepulerat, Romae eleuatus est imperator. Nepote Orestes
protinus effugato Augustulum filium suum in imperium conlocauit.
665
Rije je o Portusu, tada glavnoj luci grada Rima, a ne Ostiji. Glicerijevo prisustvo u Portusu bi ukazivalo na to da je
on namjeravao pobjei morskim putem iz Italije.
666
Fasti vindobonenses priores datira svrgavanje Glicerija u 24. VI. 474. god. n. e. (his consul. de imperio Glicerius in
Portu urbis Romae; eo anno levatus est d.n. Iulius Nepos VIII kald. Iulias). O ovome v. i Auctuarii Hauniensis ordo
posterior : Glycerius de imperio deiectus a Nepote patricio in Portu urbis Romae episcopus ordinatur. Nepos patricius in
Portu urbis Romae imperii iura suscipit. Auctuarii Hauniensis ordo posterior svrgavanje Glicerija datira u 19. VI. 474.
god. n. e. O dolasku Julija Nepota u Italiju v. i kod Jovana Malale (Chron. L, XIV) i Pasch. Camp. s.a. 474.
279
Nepot, koji je svgrnuo Glicerija sa vlasti, bio je proglaen za rimskog imperatora.im je
Nepot pobjegao, Orest je postavio svoga sina Augustula na carski tron
(480) III. Basilii solius
1 Vrbs regia per quadraginta continuos dies adsiduo terrae motu quassata magnopere
sese adflicta deplanxit. Ambae Troadenses porticus conruerunt ; aliquantae ecclesiae uel
scissae sunt uel conlapsae ; statua Theodosii Magni in foro Tauri super cochlidem
columnam posita conruit duobus fornicibus eiusdem conlapsis. Hunc formidolosum diem
Byzantii celebrant VIII kal. Octobris.
2 His consulibus Nepos, quem dudum Orestes imperio abdicauerat, Viatoris et Ouidae
comitum suorum insidiis haut longe a Salonis sua in uilla occisus est.
3. Iordanes,
Getica, XLV, 239 : Quem anno vix expleto Nepus Marcellini quondam patricii sororis
filius a regno deiciens in Porto Romano episcopum ordinavit.
... Jedva da je godina prola kada je Nepot, sin Marcelinove sestre, neko patricija,
svrgnuo njega (Glicerija op. a.) sa funkcije (sa trona Zapadnog Carstva op. a.) i zaredio ga
za episkopa u Portusu (grad u Laciju op. a.).
Getica, XLV, 240 241 :
240 .... Huius ergo filius Ecdicius, diu certans cum Vesegothis nec valens antestare, relicta
patria maximeque urbem Arevernate hosti, ad tutiora se loca collegit. 241 Quod audiens
Nepus imperator praecepit Ecdicium relictis Galliis ad se venire loco eius Orestem mag.
mil. Ordinatum. Qui Orestes suscepto exercitu et contra hostes egrediens a Roma Ravenna
pervenit ibique remoratus Augustulum filium suum imperatorem effecit. Quo conperto
Nepus fugit Dalmatias ibique defecit privatus a regno, ubi iam Glycerius dudum imperator
episcopatum Salonitanum habebat.
Stoga, sin ovoga (misli se na Avita op. a.) Ecdicije, borio se sa Vizigotima i nemogavi da
pobijedi, i napustivi svoj zaviaj i posebno grad Arvernis (Auvergne/Overnj, Clermont,
dananji Clermont-Ferrand op. a.) neprijatelju, sklonio se na sigurnija mjesta. uvi za ovo,
imperator Nepot je naredio Ecdiciju da napusti Galiju i da doe do njega, uinivi Oresta
zapovjednikom vojnika umjesto njega. Ovaj Orest, preuzevi kontrolu nad vojskom i
krenuvi iz Rima protiv neprijatelja, stigao je u Ravenu i ostavi tamo on je uinio svoga
sina Augustula imperatorom. uvi za ovo, Nepot je pobjegao u Dalmaciju, i lien svoje
vladavine, on je tamo propadao kao privatni graanin, gdje je Glicerije nedavno dobio
episkopat Salone.
280
Iako Jordanes krivi Ecdiciusa za gubitak ovog bitnog grada u sredinjoj Galiji, iz drugih
vrela (posebno pisama Sidonija Apolinarija, koji je tada bio episkop ovog grada) jasno je
da je predaja Overnja bila rezultat sporazuma Nepotovog izaslanstva sa vizigotskim
kraljem Eurikom, a ne poraza Ecdicija.
Romana 338 339 : ...occisoque Romae Anthemio Nepotem filium Nepotiani copulata
nepte sua in matrimonio apud Ravennam per Domitianum clientem suum Caesarem
ordinavit. Qui Nepus regno potitus legitimo Glycerium, qui sibi tyrannico more regnum
inposuisset, ab imperio expellens in Salona Dalmatiae episcopum fecit.
Nakon to je Antemije bio ubijen u Rimu, Zenon, preko svoga klijenta Domicijana, je u
Raveni imenovao za cezara Nepota, sina Nepotijana, koji je bio u braku sa njegovom
neakom (misli se na neaku Lava I. ili vjerojatnije njegove supruge Verine op. a.). Nepot,
preuzevi legitimnu vlast, otjerao je Glicerija, koji je sebe na tiranski nain nametnuo
imperiji, i uinio ga episkopom dalmatinske Salone.
Romana 344 : parte vero Hesperia Nepotem imperatorem Orestes fugatum Augustulum
suum filium in imperium conlocavit
U zapadnom dijelu, Orest je prisilio imperatora Nepota na bijeg i postavio je svoga sina na
imperijalni tron
4. Anonymous Valesianus,
7. 36 s. a. 474 : igitur imperante Zenone Augusto Constantinopoli superveniens Nepos
patricius ad Portum urbis Romae deposuit de imperio Glycerium et factus est episcopus et
Nepos factus imperator Romae. Mox veniens Ravennam, quem persequens Orestes
patricius cum exercitu, metuens Nepos adventum Orestis, ascendens navem fugam petit ad
Salonam et ibi mansit per annos quinque, postea vero a suis occiditur.
Dakle, po nareenju augusta Zenona, patricij Nepot je stigao iz Konstantinopolisa i u luci
grada Rima je svrgnuo Glicerija sa imperatorske asti i uinio ga episkopom, i Nepot je
uinjen imperatorom Rima. Uskoro je Nepot stigao u Ravenu, progonjen od patricija
Oresta i njegove vojske. Strahujui od dolaska Oresta, Nepot se ukrcao na brod i pobjegao
u Salonu i i on je ostao tamo (misli se na Nepota i njegov boravak u provinciji Dalmaciji
op. a.) pet godina, nakon toga je bio ubijen od sopstvenih (ljudi op. a.)
281
5. Auctuarii Hauniensis
ordo prior s. a. 475 : Nepote apud urbem residente Orestes patricius cum robore exercitus
contra eum mittitur. sed cum desperatae rei negotium resistendo sumere non auderet, ad
Dalmatias navigiis fugit. cum Nepos fugiens Italiam ac urbem reliquisset, Orestes
primatum omnemque sibi vindicans dignitatem Augustulum filium suum apud Ravennam
positum imperatorem facit....
Dok je Nepot bio u gradu, patricij Orest je krenuo protiv njega sa glavnim snagama
vojske. Zato to se Nepot nije usuivao na otpor u takvim oajnim uvjetima, on je pobjegao
u Dalmaciju na svojim brodovima. Kada je Nepot napustio Italiju i otiao iz grada, Orest je
preuzeo primat i sav autoritet za sebe, i uinio je svoga sina Augustula imperatorom u
Raveni.... (tekst i prijevod preuzeti sa http://www.roman-emperors.org/nepos.htm od
Ralph W. Mathisen)
667
.
ordo posterior: "Nepos cum ab Oreste patricio cum exercitu persequeretur, fugiens ad
Dalmatias usque navigavit": s.a.475
ordo prior s. a. 480 : Nepos imperator cum Dalmatis imperaret et sumpti honoris sceptra
firmare conaretur, a suis improvisis ictibus confossus interiit X k. Iul.
Imperator Nepot, dok je vladao u Dalmaciji i pokuavao da uzme skeptar svoje asti, bio
je ubijen 22. VI. od svojih (ljudi op. a.), proboden od neoekivanim udarcima.
ordo posterior datira ubistvo Nepota u 25. IV. : Nepos imperator cum in Dalmatiis imperii
sui sceptra firmare conaretur, a suis occiditur VII k. Mai
Sudei po navedenim podacima, moda je Julije Nepot namjeravao i da se ponovo
domogne faktike vlasti zapadnog cara.
6. Fasti vindobonenses priores
no. 615, s. a. 475 : his cons. introivit Ravennam patricius Orestes cum exercitu et fugavit
imp. Nepos ad Dalmatias V kl. Septemb.
667
Theodore Mommsen je 1892. god. izdao kolekciju konzularnih fasta pod nazivom Consularia Italica i koja se
sastojala od : Anonymi valesiani pars posterior, Fasti vindobonenses priores, Fasti vindobonenses posteriores, Paschale
campanum, Continuatio hauniensis Prosperi, Excerpta ex Barbaro Scaligeri, Excerpta ex Agnelli Libro pontificali
ecclesiae ravennati.
282
Ove godine, 28. VIII. patricij Orest je uao u Ravenu sa svojom vojskom i imperator
Nepot je pobjegao u Dalmaciju. (tekst i prijevod preuzeti sa http://www.roman-
emperors.org/nepos.htm od Ralph W. Mathisen).
no. 626, s. a. 480 : his cons. occiditur Nepos imp. VII idus Maias
Ove godine imperator Nepot je ubijen 9. V.
7. Corpus,Codex VI, 61, 5 : Imperatores Leo, Anthemius
Non sine ratione de negotio, quod inter matrem familias, cuius vestra suggestio meminit,
et germanum eius vertitur, magnitudo tua diversis legibus ex utraque parte prolatis
nostram credidit consulendam esse clementiam, cum mulier diversis iuris lectionibus idem
intellegi maritum et sponsum niteretur probare, germanus mariti nomen illi soli, qui
nuptias contraxerit, recitatione constitutionis divorum retro principum theodosii et
valentiniani, qua cavetur, quidquid maritus vel uxor in potestate constituti invicem sibi
reliquerint, non patri adquiri, sed ad eorum ius pertinere, imponere. * leo et anthem. aa.
nepoti mag. mil. dalmatiae. * <a 473 d.K.Iun.Leone a.V.Cons.>
8. Phot. Biblioth. Cod. 78 (Malchus, ), (podatak prenosi Fotije u svome prikazu
Malhovog djela )
kat tsc ts s|c|s c,s actsttat tcv Nsatc 0avatcv. c sk|av tn an
Iukstcv tn v ts P|atknv tuv asts|astc. k st n|a ksta kntks avtt
Baots atssa katsnosv uc s kat sat|ssu0st avnntat
Sedma knjiga zavrava sa smru Nepota, koji je bio zbacio Glicerija, preuzeo carsku mo,
naredio je da se Glicerijeva kosa odree (na nain op. a.) kao sveeniku i umjesto carem
uinio ga je glavnim sveenikom. Nakon toga je i sam Nepot bio ubijen na nagovor
Glicerija.
9. FHG
Malchus Philadelphensis, fr. 10; p. 119
Ott c Au,cuotc c tcu Osotcu utc akcuoa Znvva katv tnv Baotstav
avaksktno0at tn s. tcv Baottokcv saoavta. nva,kaos tnv Bcunv aacotstat
kso|stav Znvvt on|atvcuoav. tta |sv autct Baotsta cu sct. kctvc s
283
aacnost |cvc v autckat sa a|cctsct tct asaot. Tcv |svtct Ocacv
ta autv ac|s|no0at tkavcv cvta ostv ta aa autct aa,|ata. actttknv
scvta ouvsotv c|cu kat |at|cv kat sto0at tcu Znvvc aattktcu ts aut
aacotstat atav. kat tnv tv Itav tcut scstvat ctctknotv. Actkvuvtat n
avs tn Bcun tn sv P|n tcutcu s Buavttcv kc|tcvts tcu c,cu. kat
tat autat n|sat sk tcu Nsatc a,,sct. tv ts ,s,svn|svv otvno0noc |svct
t Znvvt. kat sc|svct a|a tat toat t Nsatt ou|ccat noa|sv
ouoacuaoat ac0u| Baotsta avaktnotv. n|ata ts kat otatcv sat tauta
tcvta. kat tct act. ct csct. ouvskacvcuvta tnv ka0ccv. Tauta ts scvta
c Nsa aasotssv. Znvv s tct nkcuot. tct |sv aac tn Bcun aasktvatc
tauta. uc sk tn s Baotsa a|cvts tcv |sv snakaotv. Av0s|tcv s
aksktstvav kat vuv tc actntscv autcu scn ,tvokstv au ,a av Baots stt
cvtc stsav n,noso0at ,v|nv n kattcvta acosso0at tct s sk tcu Ba|acu
ctt ka aact aaa tcu Baots Nsatc tnv atav tcu aattktcu sa|svc
Ocac skas|cstv ,a autcv. st |n Nsa sasc0akst. Eaatvstv s. anv
satssktat tautnv tcu tcv koa|cv cuattstv tcv tct P|atct aconkcvta kat
acotsustv svtsu0sv. kat tcv Baotsa tcv tauta tt|noavta katascttc 0attcv.
st actstv 0sct ta tkata. Kat Baotstcv ,a||a ast n|custc as|av t
Oca. Hattktcv sv tcut t ,a||att savc|aos. Tauta s ouvsoacuas t
Nsatt c Znvv sk tv sautcu kakv ta skstvcu ctktstv kat tc ,s kctvcv tn
tun st uac 0sotv sv t uotucuvtt otva0so0at. A|a s kat Bntva
ouvsatuvs tcutcv. tn Nsatc ,uvatkt ou,,svst cuon ouoasucuoa
Kada je August (misli se na Augustula op. a.), sin Oresta, uo da je Zenon protjerao
Baziliska,
668
ponovo dobio carsku vlast na istoku, on je potakao Senat da poalje
izaslanstvo da kae Zenonu da nema potrebe za posebnim carstvom, i da je dovoljan samo
jedan car za oba podruja (i Zapadno Carstvo i Istono Carstvo), i tovie da je Odoakar
izabran od njih kao dostojan ovjek za ouvanje njihovih poslova, poto on ima i politiko
razumijevanje zajedno sa vojnim umijeem. Oni su zamolili Zenona da nagradi Odoakara
sa au patricija
669
i dodijeli mu upravu Italije. Ljudi iz Senata u Rimu (misli se na
senatsko izaslanstvo op. a.) su doli u Bizant (Konstantinopolis op. a.) nosei ove poruke.
668
Uslijed zavjere Baziliska, brata carice Verine (supruge Lava I.) i nesretnog vojskovoe na Kartaginu 468. god. n. e.,
Zenon je morao da bjei iz Konstantinopolisa u januaru 475. god. n. e., ali je uzurpacija Baziliska trajala samo do ljeta
476. god. n. e., kada se Zenon pobjednosno vratio u Konstantinopolis.
669
Kasnoantika i ranosrednjovjekovna titula patricija nema apsolutno nita (osim jednoznanosti u nazivlju) sa drevnim
rimskim patricijatom. Dok su patriciji rimskog Kraljevstva i Republike oznaavali odreenu skupinu (izvorno poteklu od
drevna prva tri rimska plemena/tribusa) unutar rimskog stanovnitva nasuprot plebejcima. Jo za vrijeme Srednje
Republike znaenje patricija je prilino opalo, a vremenom se sve vie i vie formaliziralo i gubilo u novim historijskim
uvjetima. Na kraju su se patriciji (i pored popunjavanja carskim odlukama) u potpunosti rastoili. Konstantin je ponovo
uveo termin patricij, ali sada u svrhu oznaavanja visoke poasne titule, bez konkretne veze sa obnaanjem neke dunosti
ili slube. U Zapadnom Carstvu V. st. n. e. uobiajilo se da naziv patricija dobivaju i nose moni zapovjednici vojnika
koji bi dominirali dravom, kao to su Stilihon, Konstancije III, Ecije, Bonifacije, Ricimer. I nakon nestanka Zapadnog
Carstva (u kasnoantikoj verziji), titula patricija se dodjeljivala povremeno, a u srednjovjekovnim gradskim komunama
razvio se i dominirajui sloj koji je nazivan patricijat. U Istonom Carstvu titula patricija (u vizantijskoj verziji patrikios)
se ouvala prilino dugo.
284
Isti dan su stigli i izaslanici od Nepota (iz provincije Dalmacije op. a.) takoe da estitaju
Zenonu na prethodnim deavanjima koja su se ticala njegove (vladarske op.a.) restauracije,
i u isto vrijeme da arko zamole njega (Zenona op. a.) da pomogne Nepotu, ovjeku koji je
pretrpio istu nesreu u obnavljanju svoga carstva. Oni su molili da on (Zenon op. a.)
dodijeli novac i armiju za ovu svrhu (povratka Nepota na zapadni carski tron op. a.), i da on
surauje na sve druge naine koji bi mogli biti potrebni. Nepot je poslao izaslanike da kae
ove stvari. Zenon je dao sljedei odgovor onima koji su doli (od Nepota op. a.) i onima
koji su (doli op. a.) od Senata : Zapadni Rimljani su primili dvojicu od istonih Rimljana, i
jednog su otjerali, Nepota, a ubili su drugog, Antemija. Sada, on je rekao, oni znaju ta bi
trebalo da bude uinjeno. Dok je njihov car (Nepot op.a.) jo iv, oni ne bi trebalo da imaju
druge misli nego da ga prime nazad na njegovom povratku. Barbarima je odgovorio da bi
bilo dobro ako bi Odoakar primio patricijski rang od cara Nepota i da bi on sam dodijelio
to, osim ako Nepot prvi ne dodijeli to. On (Zenon op.a .) ga je pohvalio (Odoakara op. a.)
jer je ispoljio poetni primjer uvanja dobrog reda, prikladnog za Rimljane i zbog toga
razloga vjerovao je da ako on istinski eli da djeluje sa pravnom, on e brzo primiti nazad
cara (Nepota op. a.) koji mu je dao njegovu poziciju asti. On (Zenon op. a.) je poslao
carsko pismo Odoakaru i u ovom pismu ga je oslovio kao patricija. Zenon je dao ovu
pomo Nepotu, saaljevajui njegove patnje zbog svojih sopstvenih, i drei se naela da je
zajedniki mnogo sree tugovati sa nesretnim. U isto vrijeme Verina se takoer pridruila u
nagovaranju ovoga, pomaui Nepotovoj supruzi, svojoj rodici.
Po navedenom podatku bi se moglo zakljuiti da je Augustul sam odluio da se povue i da
prepusti jedinstveno carstvo na upravu Zenonu. Naravno, rije je o samo formalizmu u
odnosima onoga to je preostalo od Zapadnog Carstva i Istonog Carstva. Iza itave te
prie je sigurno stajao pronicljivi Odoakar, koji je dobro shvatao da je potrebno formu
rtvovati radi sutine Tako je on (sa titulom patricija) formalno samo upravitelj Italije, te
nekih dijelova Norika i june Galije, a stvarni vladar je Nepot. Sutina je naravno
drugaija, on je vojnim udarom preuzeo vlast u Raveni i Rimu, dao da se ubije Orest (koji
je neto ranije i sam izveo vojni udar), prisilio Augustula na ostavku i prividno se poklonio
Zenonu, a i Nepotu kako bi samostalno upravljao svojim kraljevstvom. Intervencija
Zenona na zapadu nije dolazila u obzir, jer se u Istonom Carstvu tek bio zavrio graanski
rat i nesumnjivo je trebalo konsolidovati vlast, a ne uputati se u opasne i skupe
prekomorske avanture. Uz to, kako je to u samom odgovoru Zenona prispjelim
izaslanicima reeno, Istono Carstvo je u Italiju bilo poslalo dva dobra vladara, koje su
zapadnjaci odbacili. Izgleda da su i Zenon i istonjaci bili umorni od reguliranja
odnosa meu zapadnjacima i pokuaja stabiliziranja situacije u Italiji. Oni za to vie nisu
imali ni elje ni resursa, i Zenon je smatrao da je Odoakar odlina prilika za upravu nad
zapadnjacima, koji potuje formalnu vrhovnu vlast rimskih careva i ne dira u njihove
sutinske interese, a istovremeno titi rimsko ime na Zapadu.
285
Joannis Anthiocheni, fr. 209, 2; p. 618
Ivcu s Asv c tv Ev Baotsu tnv tcu Iukstcu ava,csuotv.
satotatsust kat autcu. Nsata otatn,cv aacsta. O sastn tnv P|nv
katsa|sv. a|ast tcv Iukstcv sstoatc. kat tv Baotstv soa
satokcacv lavc acsttstat. n |nva svtucnoavta tn an. Eu0u ,cuv c
Nsa Baotsu avast0st. ns tn P|n
Kada je Lav saznao o izboru Glicerija, on je imenovao Nepota za zapovjednika
ekspedicije protiv njega. On je zauzeo Rim, bez borbe zarobio Glicerija, svrgnuo ga sa
vlasti i postavio ga za episkopa Salone. On je vladao osam mjeseci. Nepot je odmah bio
proglaen za cara i vladao je Rimom
10. Theop. Chron. a. c. 465 : ...avn cuk ackt|c n |svts |nva katnoavta
Nsacttavc Aa|atn sk|ast tn an. kat Baotsust kat autc cvcv ct,cv.
csotcu ttvc sk|acvtc autcv. cv ctkst c aat P|uc satksv
Au,cuotcuc tasa|svc
Uglavnom se u historiografiji kasne antike smatralo (pozivajui se na podatak od
Jordanesa) da je Julije Nepot bio sin komesa Nepotijana (Nepotianus),
670
zapovjednika
armije u Zapadnom Carstvu za vrijeme Majorijanove ofanzive u zapadnim provincijama.
Nepotijan se spominje kao veoma aktivni sudionik tadanjih vojnih i diplomatskih zbivanja
u junoj Galiji i hispanskim provincijama, koji je (zajedno sa zapadnogotskim komesom
Sunierikom/Sunieric) bio zasluan za pobjedu nad Svebima u maju 460. god. n. e. kod
Lucus Augusti. Meutim, Richard W. Burgess (1992:24-25), u potpunosti odbacuje
pretpostavku da je Nepotijan bio otac Julija Nepota, istovremeno dovodei u pitanje i da je
on uope bio visoki zapovjednik Zapadnog Carstva.
671
Na njegovo miljenje se naslanja i
Penny MacGregor (2002:65).
672
Ako je tana teorija Richarda W. Burgessa onda su
670
O navedenom Nepotijanu v. W. Enlin., 1935, PWRE, XVI. 2, col. 2518; O stajalitu da je Nepotijan otac Julija
Nepota v. i Mathisen, 1979:600, fus. 12 : ... that Nepotianus, the brother in-law of Marcellinus of Dalmatia and the
second magister militum praesentalis of Majorian, was a promoted Gaul cannot be supported: his military service was
in Spain and his family ties were to Dalmatia.
671
As regards the first, Jordanes (Romana 338) tells us that Nepos had a father namef Nepotianus. This is all he says,
and no other independent source confirms or contradicts. But Nepos had marriage connections with the emperor Leo and
came from a wealthy and poverfull Dalmatian family (PLRE II, 708ff., 777f); Nepotianus was a minor mercenary
working for the Goths in Spain (see below); what possible connection could there have been between these two? There si
in fact no evidence for a connection other than the identity of the names, and the two are obviously different individuals.
This is a common prosopographical trap and should be avoided at all costs..... It is time that the obvious was accepted:
Nepotianus and Arborius were nothing more than Romans sellins their services to the Goths, like hundreds if not
thousands of others at the time
672
The other supposed western connection, the identification of Julius Nepos' father with the western magister militum
Nepotianus, is very doubtful. Julius Nepos is called son of Nepotianus by Jordanes. This is often assumed to be the
286
Nepotijan koji se spominje vezano za zbivanja 459-460. god. n. e. i Nepotijan, otac Julija
Nepota dvije razliite osobe. Po Teofanu Julije Nepot (kojeg on naziva Nepotijan) je bio
dalmatinskog porijekla.
Nejasno je da li je Julije Nepot prilikom preuzimanja uprave nad provincijom Dalmacijom,
traio, imao ili dobio neko oficijelno priznanje bilo od strane dvora u Raveni ili dvora u
Konstantinopolisu. Nepoznat je i sam proces preuzimanja vlasti od strane Julija Nepota.
injenica je da je Nepot imao neku vrstu priznanja, bar od istonog dvora, i da nije bio
regionalni uzurpator. Sudei po podatku (datiranom u 473. god. n. e.) iz Justinijanovog
kodeksa njegova titula je bila magister militum Dalmatiae.
Znatno kasnije Nepot je stupio i u rodbinske veze sa tadanjom vladajuom familijom na
Istoku, jer je oenjen sa neakinjom tadanje istone carice Verine (supruga Lava I. i
punica njegovog nasljednika Zenona). Nepot stupa na scenu visoke imperijalne politike,
kada je Glicerije uz podrku Burgunda Gundobada (tadanji patricij i magister militum)
preuzeo zapadni carski tron u Raveni. Meutim, njegovo uzdizanje na carski purpur
Zapada je odbaeno od strane Konstantinopolisa, isto kao i carska vlast njegovog
prethodnika Olibrija. Lav I. je za novog cara, augusta, imperatora na Zapadu izabrao Julija
Nepota, magister militum Dalmatiae, moda u augustu 473. god. n. e. Ipak intervencija u
Italiju je morala saekati narednu 474. god. n. e., i Zenona, novog vladara u
Kostantinopolju. I za Zenona je Glicerije bio uzurpator, a Julije Nepot je smatran
legitimnim izborom. Kada su se stekli klimatski uvjeti, Julije Nepot je sa trupama preao
Jadransko more i doao u Italiju. Bez skoro ikakvog otpora, Julije Nepot je preuzeo vlast u
Italiji, a Glicerije je bio raalovan 474. god. n. e., i poslan za episkopa u Salonu.
Nepot je za vrijeme svoje kratke vladavine u Italiji nastojao da konsolidira preostale
pozicije Zapadnog Carstva i potvrdi svoj autoritet. U tom kontekstu treba promatrati i
njegovo imenovanje Ecdicija, sina biveg augusta Avita (inae favorita galorimske
aristokratije) za patricija i magister militum. Inae Ecdicije je u tim dijelovima Galije imao
veliki utjecaj, a raspolagao je sa golemim bogatstvom i odreenim vojnim kapacitetima.
Nepot je uzdizanjem Ecdicija nastojao da uvrsti svoj autoritet na galorimskom podruju i
privue na svoju stranu Galorimljane, ali i da ujedno ojaa rimske vojnike pozicije
nasuprot vizigotskom kralju Euriku sa kojim je Zapadno Carstvo tada bilo u otvorenom
sukobu. Izgleda da je kratkotrajno uplitanje Nepota u zbivanja u Galiji izazvalo odreeni
entuzijazam kod predstavnika galorimske aristokratije u dolini Rone i sredinjoj i junoj
Galiji, pritisnute od Burgunda i Vizigota. Meutim, nedugo nakon to je zapoeo Ecdicijev
vojni angaman u sukobu sa Vizigotima, ovaj je bio opozvan u Italiju i na mjestu
zapovjednika vojnika zamijenjen sa Orestom. Nepot je pristupio i pregovorima sa
Nepotianus who jointly led a Gothic army in Spain in AD 460, and is thought to have been Majorian's magister militum,
which would link Nepos, and hence Marcellinus, to the West. This is proposed, however, purely on the basis of the
coincidence of name, which is not an uncommon one. Furthermore, Burgess has very convincingly shown that this
Nepotianus was probably not even an imperial general, but a mercenary working for the Visigoths
287
vizigotskim kraljem Eurikom, kako bi se zavrio sukob u podruju dananje Provanse,
673
i
u tome je bio i djelimino uspjean. Ipak problem sa Vandalima i njihovim nezgodnim
kraljem Genserikom je ostao nerijeen, jer da bi se sprijeilo njihovo gusarstvo, bila je
potrebna snana mornarica sa kojom Nepot tada nije raspolagao. I u samoj Italiji, Nepot je
promatran kao ovjek Konstantinopolisa, bez obzira na njegova iskrena nastojanja da
spasi Zapadno Carstvo. Njegova najvea greka je bilo postavljanje Panonca Oresta
(Orestes) za patricija i magister militum.
674
Ovaj panonski uglednik je ranije bio sekretar (notarius) Atile, a obnaao je za hunskog
kralja i bitne diplomatske misije. Orest je 28. VIII. 475. god. n. e. preuzeo kontrolu nad
Ravenom i Nepot je morao bjeati u matinu provinciju Dalmaciju. Orest je za novog
zapadnog cara u Italiji proglasio svoga malodobnog sina po imenu Romulus Augustus
(poznatijeg kao Romul Augustul/Mali August), ali ovo je u Konstantinopolisu smatrano
uzurpacijom i za Istono Carstvo Julije Nepot je ostao legalni i vaei zapadni cara.
Situacija se u odreenoj mjeri iskristalizirala kada je Odoakar pogubio Oresta i smijenio
njegovog sina na carskom tronu. Novu situaciju u Italiji je Zenon legitimizirao i priznao, a
Odoakar je postao patricij na zapadu. Odoakar je priznao de iure Julija Nepota za zapadnog
cara, pa je ak izdavao i novac sa Nepotovim imenom. Naravno stvarna vlast Julija Nepota
se osjeala samo u provinciji Dalmaciji, dok je Italija de facto bila u vlasti Odoakara.
Takvo stanje je potrajalo jo samo par godina i Nepot je bio umoren u svojoj vili (25. IV. ili
9. V. ili 22. VI. 480. god. n. e.), blizu Salone (rije je o Dioklecijanovoj palati) od strane
svojih vojnika. Po Kronici komesa Marcelina, Nepot je pao rtva izdajstva svojih komesa
Viatora i Ovide. Potonji je preuzeo vlast i kratkotrajnu upravu nad Dalmaciju. Po
historiaru Malhu (podatak prenosi Fotije), zavjeru za likvidiranje Nepota je podstrekao
Glicerije, bivi car u Raveni i tadanji episkop Salone. Bez obzira ko je bio sve umijean u
zavjeru, injenica je da je u Dioklecijanovoj palati smrtno stradao posljednji de iure
zapadnorimski car u liniji kontinuiteta od Augusta. Tek je 320 godina kasnije obnovljeno
Zapadno Carstvo (sa krunisanjem Karla Velikog 25. XII. 800. god.), ali ta pria pripada i
drugom vremenu i drugim prilikama.
Odoakaru je umorstvo Nepota posluilo kao dobar povod da izvri napad na praktino
samostalnu provinciju Dalmaciju, i njegove trupe su 9. XII. 480. ili 481. ili 482. god. n. e.
porazile Ovidine snage i provinciju prikljuile Odoakarovoj vladarskoj domeni. Tako se
zavrila 26-godinja faktika samostalnost antike provincije Dalmacije. Ovih 26 godina je
obiljeeno i prilino stabilnom situacijom na Zapadnom Balkanu, za razliku od drugih
oblasti Zapadnog Carstva.
Izvorna graa ne daje nikakve informacije da li je u ovom 26-godinjem periodu egzistirala
i institucija presesa kao civilnog upravitelja provincije Dalmacije, makar i u formalnom
673
O pregovorima v. i Sidon. Apollin. Epistol. VII, 7, 4.
674
288
karakteru ili je institucija sa ovim nazivom i ovlastima obnovljena tek nakon inkorporiranja
i zapadnog Balkana u domenu Odoakara. Poto su i Marcelin i Julije Nepot nosili vojne
titule i primarno imali vojne ovlasti, ne bi trebalo iskljuiti da je i za vrijeme faktike
samostalnosti provincije Dalmacije funkcionirala institucija presesa, bar u nekom
formalnom obliku ili u kontekstu odreenih civilnih ovlasti. Meutim, injenica je da su iz
samostalne vojne vlasti koju su imali Marcelin, Julije Nepot i Ovida praktino morale
proizlaziti i odreene vrhovne ovlasti i u civilnim poslovima. Tako su postojale i civilne
institucije (kao to je preses, te niz drugih funkcija i slubi), ali je vrhovna i posljednja rije
ipak pripadala zapovjednicima vojnika Dalmacije.
Slika 9.6.1
Novac (zlatni tremissis= 1/3 solida) Julija Nepota (izdan u Milanskoj kovnici 474-475. god. n. e.)
Avers : D N IVL NEPOS P F AVG
Revers : COMOB
Slika 9.6.2
289
Novac Julija Nepota, preuzeto iz Smith, 1867, II:1159
9.7 OVIDA
Nakon umorstva Julija Nepota, vojnu vlast u provinciji Dalmaciji je preuzeo Ovida, osoba
moda gotskog porijekla.
675
Rat koji je Odoakar pokrenuo na Ovidu u provinciji Dalmaciji
je bio kratak i zavren je Ovidinom smru. Od tada je provincija Dalmacija uklopljena u
domenu Odoakara.
FONTES
1. Cassiod. Chron. 1309, s. a. 481 : His conss. Odovacar in Dalmatiis Odivam vincit et
perimit
Ove godine, Odoakar je pobijedio i ubio Odivu u Dalmaciji
2. Auctarii Hauniensis ordo prior s.a. 482 : Odoachar rex in Dalmatiis proficiscitur, cui
cum obsistere cum exercitu Ovida conaretur, ab Odoachre oppressus interiit V id. Decemb.
Odoachar devicto Ovida atque interfecto regnum late proeliis et ferro extendit
Kralj Odoakar je otiao u Dalmaciju. Kada mu se Ovida suprotstavio sa vojskom, bio je
pobijeen od Odoakara i ubijen 9. decembra. Jednom kada je Ovida bio poraen i ubijen,
Odoakar je proirio svoje kraljevstvo daleko i iroko bitkama i osvajanjima.
Pitanje duine uprave Ovide je prilino diskutabilno, jer izvorna graa daje razliite
mogunosti za detektiranje godine u kojoj je bio poraen od 480. do 482. god. n. e., sa tim
da je dan njegove smrti poznat i to je 9. XII. Moda bi najrealnija godina bila 481. god. n.
e.
9.8 APOLLONIVS FOEBADIVS
Na natpisu ILJug, III, 2074a = AE 1912, 39
676
iz Salone spominje se namjesnik preses
Apolonije Foebadije
677
.
675
MacGregor, 2002:62 i fus. 249
676
Buli, 1909:7-11; Marin, 2010:162 164, br. 14; EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ;
677
Buli, 1909; Jagentaufel, 1958:65, fus. 687, c); Wilkes, 1969:422
290
CVRANTE / APOLLONIO / FOEBADIO / V C P P D
Curante / Apollonio / Foebadio / v(iro) c(larissimo) p(raeside) p(rovinciae) D(almatiae) [-
?]
F. Buli koji se najvie pozabavio ovim namjesnikom, nastanak natpisa datira u V. ili VI.
st. n. e. (... Simili segni si trovano nell iscrizione di Giustino, vescovo di Salona, del V.
VI. sec.; ....Nel titolo di questo articolo e stato detto, che questa iscrizione cade nel V. VI.
sec. Cio ci conferma la paleografia ed il titolo di praeses del luogotenente Apollonio
Febadio). Na samom kraju svoga rada i analize namjesnitva Apolonija Foebadija F. Buli
daje i preciznije vremensko odreenje namjesnitva na kraj V. ili u samo rano VI. st. n. e.
(Se dunque nell a. 525-526 il luogotenente della Dalmazia non si chiama piu praeses, la
nostra iscrizione che porta questo nome, dovrebbe cadere prima di questo anno, dovrebbe
essere quindi della fine del V. e dei primordi del VI. sec.). Inae Buli kognomen Foebadije
izvlai iz grkog jezika : Il cognome Phoebadius = uoi|ooio e derivato di
uoi|o=Foebas, nome derivato anche esso da uoi|o. A. Jagentaufel namjesnitvo
Apolonija Foebadija stavlja u V. ili VI. st. n. e, a J. Wilkes u V. st. n. e. (possibly a
governor in the fifth century). Ako bi se prihvatilo ovo tumaenje, onda bi Apolonije
Foebadije upravljao Dalmacijom nakon zavretka praktine samostalnosti provincije
Dalmacije u periodu Marcelina i Julija Nepota. Ako je ova pretpostavka tana onda
institucija presesa nije bila u potpunosti naputena ili zaboravljena uslijed 26-godinje
faktike samostalnosti. Inkorporiranje provincije Dalmacije u Odoakarovu domenu 480.
god. n. e., po svemu sudei nije promijenilo tadanji ritam ivota u ovoj provinciji u
institucionalnom smislu (izuzev da vie nema zapovjednika vojnika Dalmacije), a izgleda
ni u gospodarskom ni u opekulturnom aspektu ivota njenih stanovnika. Kroz zapadni
Ilirik je krajem 488. i poetkom 489. god. n. e. prola (na nagovor istonog cara Zenona) i
ostrogotska masa predvoena kraljem Teodorikom Amalom na putu u Italiju. Sama
provincija Dalmacija nije bila pozornica viegodinjeg rata (489. februar/mart 493. god.
n. e.) izmeu Teodorika i Odoakara.
678
678
O provinciji Dalmaciji pod Ostrogotima v. Wilkes, 1969:423 - 427
291
Slika 9.8.1
9.9 EPIPHANIVS
Vladavina predstavnika dinastije Amala do poetka istonorimske (romejske) invazije 535.
god. n. e. moe se smatrati periodom stabilnosti, obnove antike kulture i njenog daljeg
razvijanja. I u tom periodu je zadrano naelo dualiteta uprave na civilni i vojni segment,
sa tim da je on dobio sada i odreeno etniko odreenje. Civilne pozicije, funkcije i slube
su naelno pripadale Rimljanima, a vojne i redarstvene (ukljuujui i odranje javnog
reda, mira i provoenje zakonitosti) Ostrogotima. Tako se ustalila i neka vrsta paralelne
uprave. U svakoj provinciji se nalazio i ostrogotski comes koji je bio zaduen za vojsku
(koja je obavljala i redarstvene poslove)
679
i ostrogotsku populaciju koja se tamo nalazila.
Kasiodor u svojoj kolekciji slubenih pisama Teodorikove administracije spominje i
Epifana, konzulara Dalmacije. Tituliranje Epifana kao konzulara ukazuje da je u vrijeme
Teodorikove vladavine dolo i do promjene naziva nositelja vrhovne civilne vlasti u
provinciji Dalmaciji. Namjesnik pod nazivom konzulara je sada dolazio iz senatorskog reda
679
Cassiod. Varia, VII, 1 (Formula comitivae provinciae) : Quamvis omnium dignitatum officia a manu secludantur
armata et civilibus vestibus videantur induti qui districtionem publicam docentur operari tua tantum dignitas.....
292
i nosio je konzulske ceremonijalne oznake.
680
Cassiod. Variarum libri V, 24 : Epiphanio v. s.
681
consulari provinciae Dalmatiae
Theodericus rex.
[1] Iohanna Andreae quondam iugali suo successisse legis munere perhibetur, quae
intestata nullis existentibus proximis luce dicitur esse privata. cuius substantia a diversis
nullo legitimo iure suffultis usurpatione voluntaria suggeritur possideri, et quia caduca
bona fisco nostro competere legum cauta decreverunt, ideo te praesentibus oraculis
ammonemus, ut huius rei veritate discussa, si re vera, ut ad nos perlatum est, nullus ei aut
testamento heres extitit aut proximitatis iure successit, fisci nostri eam facies compendiis
aggregari: quando innocentiae nostrae professio est iusta compendia non neglegere, apud
quem calumnia numquam locum potuit invenire. [2] Rogari enim in talibus causis, non
fraudari principem decet, quia neglegentiae vitium est praesumptiones relinquere, quas
iura praecipiunt amputare. si quid autem contra reppereris, quietos dominos habere
patieris, quia magis illa nostra sunt patrimonia, quae a subiectis legitime possidentur.
U ovom pismu kralja Teodorika (odnosno kraljevske kancelarije u Raveni) Epifanu,
konzularu provincije Dalmacije, se postavlja pitanje reguliranja prijenosa imovine ostale
iza smrti Johane (Ivane, Jovane), udovice Andrije. Ona je umrla bez oporuke i direktnih
nasljednika, pa je u tom sluaju toga njena imovina trebala da pripadne dravnom
fisku/trezoru. Meutim, kako se u pismu navodi Ravena (odnosno dravne institucije
tamo smjetene) je bila informirana da ta imovina prisvojena od razliitih osoba koje
nemaju pravo na to. Radi toga se nalae Epifanu da istrai ovaj predmet, i ako je stanje
onako kako je Ravena informirana, treba povratiti u fisk (javnu, dravnu imovinu op. a.)
tako legitiman posjed. Uz to je trebalo i razmotriti i krivicu dravnih institucija i slubi
za nemar, ako su propustili uzeti taj posjed, koji bez tete po bilo koga, tako oito dolazi
da olaka javne terete. Meutim, u sluaju da se otkriju drugaije injenice u odnosu na
navedene da drava ima pravo da ue u posjed bez nasljednika, nalae se Epifanu da ostavi
sadanje korisnike u mirnom posjedu i konstatira se da je osiguravanje da podanici uivaju
i koriste ono to je zakonito njihovo najbitnija batina Teodorikove uprave.
Ovo pismo pokazuje i osnovnu matricu Teodorikove vladavine, a to je odranje reda,
poretka i zakonitosti koje bi ile u korist podanika. Naravno, pismo otkriva da su dravi i
680
Cassiod. Varia, VI, 20
681
... viro senatori... (Buli, 1909:10, fus. 5) ili Vir Spectabilis. Kasna antika obiluje nizom ceremonijalnih poasnih
naziva za senatore i obnaatelje odreenih dunosti i slubi. Svi senatori su imali naziv vir clarissimus, a od sredine IV. st.
n. e. nazivi vir illustris i vir spectabilis (neto nii rang u odnosu na illustris) su koriteni da oznae nositelje visokih
funkcija.
293
tada bila prijeko potrebna sredstva, koja bi pomogla da se olakaju javne obaveze. Po
svemu sudei vojni izdaci su gutali znaajne resurse kraljevstva Amala, ali i pored toga
drava je ipak pazila da se podanici ne optereuju niti da se vre zloupotrebe i izigravanja
zakonitosti. Zanimljivo je da se vie ne koristi izraz graani (cives) nego podanici
(subiecti), to ustvari predstavlja logiki dovretak procesa nestajanja ideje o antikom
graanstvu u vrijeme dominata i raanja sustava vladar podanici u srednjovjekovnom
stilu. U ovom periodu je djelovao Kasiodorov prijatelj Epifan Skolastik (Epiphanius
Scholasticus), koji je pod usmjeravanjem Kasiodora oko 510. god. n. e. uobliio Historiae
Ecclesiasticae Tripartitae Epitome, ili Historia Tripartita. Ustvari rije je o prijevodu na
latinski tri grke crkvene historije od Sokrata Skolastika (Socrates Scholasticus), Sozomena
i Teodoreta (Theodoret). Ovaj Epifan je preveo jo niz djela, dokumenata, pisama i
rasprava sa grkog na latinski jezik, uglavnom crkveno kranske prirode.
682
Mogue je
da je rije o istoj osobi koja je bila konzular provincije Dalmacije. Nastanak i slanje pisma
bi se moglo datirati u 525. 526. god. n. e.
683
Po Notitia Dignitatum (in partibus Occidentis, XLV) glavni slubenik administracije
presesa je bio njegov ef kabineta (principem ex eodem officio). Sudei po jednoj formuli
iz sauvanih oficijelnih dokumenata i pisama ostrogotske uprave (Cassiod. Varia, VII, 20 :
Formula principis Dalmatiarum) sluba princepsa provincije Dalmacije je i nadalje
postojala. Meutim, za vrijeme ostrogotske administracije je ona postojala u modificiranom
obliku, sa uveanim ovlatenjima. On je bio nadreeni svim slubama (Magna inter
collegas suos praerogativa decoratur, quisquis gerit militiam nomine principatus.
cognoscitur enim locum agere primarium) i zaduen za protokol i ceremonijal. Dok je po
ovoj formuli komesu provincije data mo, princepsu provincije je povjereno sudstvo
(Comiti quidem provinciarum potestas data est, sed tibi iudex ipse commissus est).
9.10 OSVIN
Najpoznatiji ostrogotski komes provincije Dalmacije je bio Osuin, koji je u dva navrata
upravljao na prostorima zapadnog Ilirika. Njegova prva uprava je spomenuta u
Teodorikovom pismu u kome se nalae komesu Osuinu da se pobrine za dolazak komesa
Simeona (Cassiod. Varia, III, 26 : Osuin v . i. comiti Theodericus rex).
682
Smith, 1867, II:40; Hodgkin, 1886:62 (uvod u prijevod Kasiodorovog djela Variae epistolae); Wace, 1999:643-644
683
Buli, 1909:10 :Se nell a. 525 526 in cui cade questa lettera di Teodorico ad Epifanio, il luogotenente avvese
portato il titolo di praeses, questo presumibilmente non sarebbe stato ommesso nella stessa. Che poi sotto il titolo
consularis si debba intendere il luogotenente per affari civili, risulta e dal contesto della lettera, che tratta di un affare
giuridico amministrativo, cui dovea comporre il luogotenente Epifanio, e dal fatto che nella stessa lettera vengono
nominati due altri magistrati per affari militari, cioe il princeps (Dalmatiarum) ed il comes.
294
[1] Quamvis prudentiae tuae sit utilitati publicae deputatis ferre praesidium. tamen
ammonitio nostra se cumulat, ut securius fiat. ubi se reverentia nostrae iussionis
accommodat. Simeonium itaque virum clarissimum, cuius fides olim nobis est cognita vel
devotio comprobata, ad ordinationem siliquatici nec non ferrariarum ad provinciam
Dalmatiam nostra ordinatione direximus. cui expetita solacia non negetis, ut sublimitas tua
nobis commendatior fiat, cum actibus se publicis praebere festinat.
Misija Simeona je bila usmjerena za skupljanje siliquaticum (bukvalno prevedeno poreza
od dvadesetetvrtine) i razvitak eljeznih rudnika u provinciji Dalmaciji. Siliqua je bila
1/24 solida, koja se plaala kao porez na sve kupoprodajne transakcije na trgovima. Simeon
je ustvari imao zadatak utjerivanje neisplaenog siliquaticuma u periodu od 1. IX. 506. do
31. VIII. 509. god. n. e.,
684
i razvijanje eljeznih rudita u provinciji Dalmaciji. U samom
pismu se kae da je eljezo neophodno za odbranu domovine, za poljoprivrednu
proizvodnju i za mnoge druge stvari u ljudskom ivotu, i da je eljezo gospodar zlatu (zato
to i nenaoruani bogata pokorava se siromaku koji dri eljezni no). Prva uprava
Osuina u provinciji Dalmaciji se spominje i u jo jednom pismu Teodorika (Cassiod. Varia,
I, 40 : Osuin v. i. comiti Theodericus rex) u kome se nalae obuka i naoruavanje
Salonitanaca u svrhu odranja borbene gotovosti.
685
684
Cassiod. Varia, III, 25 : Simeonio v. c. Comiti Theodericus rex : [1] Amamus publicis actionibus personas inserere
morum probitate conspicuas, ut per obsequia fidelium nobis crescat utilitatis augmentum. proinde sinceritatem animi tui
per praeclara documenta noscentes siliquatici titulum, quem fidae dominicatus iure dederamus discussioni indictionis
primae, secundae vel tertiae per provinciam Dalmaticam, ordinatio tibi nostra committit: ut quolibet fraudis vestigio
damnum publicum te fuerit explorante repertum, procul dubio nostris aerariis inferatur: quia non tantum lucra
quaerimus, quantum mores subiectorum deprehendere festinamus. [2] Praeterea ferrarias praedictae Dalmatiae cuniculo
te venitatis iubemus inquirere, ubi rigorem ferri parturit terrena mollities et igne decoquitur, ut in duritiam transferatur.
hinc auxiliante deo patriae defensio venit: hinc agrorum utilitas procuratur et in usus humanae vitae multiplici
commoditate porrigitur. auro ipsi imperat et servire cogit locupletes pauperibus constanter armatis. convenit itaque hanc
speciem diligenti indagatione rimari, per quam et nobis generantur lucra et hostibus procurantur exitia. esto ergo de
antefata discussione sollicitus et in publicis utilitatibus temperatus, ut nostrum rationabile compendium crescendi tibi
procurare possit augmentum.
685
[1] Ordinatio nostra per moram non debet impediri, ne, quod salubriter constat esse dispositum, per tarditatis vitium
incurrat obstaculum. et ideo ante distribuenda sunt arma quam possit flagitare necessitas, ut, cum tempus exegerit,
paratiores ad imperata sufficient. ars enim bellandi, si non praeluditur, cum fuerit necessaria, non habetur. proinde
illustris sublimitas tua Salonitanis militibus, ut cuique se expediendi facultas obtulerit, pro nostra iussione arma
necessaria procurabit, quia fida rei publicae salus est defensor armatus. discat miles in otio, quod perficere possit in
bello. animos subito ad arma non erigunt nisi qui se ad ipsa idoneos praemissa exercitatione confidunt. gestiunt vituli
certamina, quae impleant aetate robusta: catuli in novellis venationibus ludunt. focos ipsos comprehendere virgultis
teneris inchoamus: ceterum si robora primis scintillis adhibeas, igniculum opprimis, quem fovere contendis. sic animi
hominum, nisi prius leniter fuerint imbuti, ad hoc, quod tendis, idonei nequeunt reperiri. primordia cuncta pavida sunt et
aliter timiditas non tollitur, nisi cum rebus necessariis novitas abrogatur.
295
Pismo ostrogotskog kralja Atalarika (Cassiod. Varia, IX, 8 : Osuin v. i. Comiti Athalaricus
rex) spominje ponovno postavljanje Osuina za komesa Dalmacije i Savije (jedna od
panonskih provincija sa glavnim gradom u Sisciji).
[1] Propositi nostri est honestos labores palma remunerationis ornare, ut vicissitudine, qua
provecti gaudent, desides mordeantur sibique imputare possint quod clementissimis
temporibus iudicii nostri praemia non merentur. atque ideo illustrem magnitudinem tuam
deo iuvante ad Delmatiarum atque Saviae provincias iterum credidimus destinandam, ut
quicquid pro utilitatibus nostris esse cognoscis, aequabili ordinatione disponas
populumque nobis devotum per tuam iustitiam facias esse gratissimum, quia dominorum
laudibus applicatur, cum se probabiliter tractat electus. [2] Non exempla aliena perquiras:
memor esto quae feceris et non indiges ammoneri. quid est enim quod de tua quisquam
debeat actione dubitare, quando ipsis provinciis adhuc propria bona redolere cognoscis?
quodam modo iam debitum est illi velle praestare, apud quem te scis fuisse laudabilem.
oboedientibus enim iuste indulgetur animus et quos scimus memores bonorum, indubitanter
eis denuo praebemus affectum. [3] Aetas quidem tua provecta est, sed actus quoque
maturior quid tibi nunc subripere valeat, in quo nec iuventus reprehensibilis fuit? sed haec
in domni avi nostri regno fecisti: nunc talia demonstra, ut temporibus nostris reservasse
videaris, quicquid probitatis addideris.
U pismu se navodi da je slavni mu/vir illustris Osuin ve ranije (kao znatno mlaa osoba)
bio komes navedenih provincija i to za vrijeme Atalarikovog djeda Teodorika. To
potvruje da su Osuin, koji je trebao da se pobrine za dolazak komesa Simeona, i Osuin
koji postaje komes Dalmacije i Savije za vrijeme Atalarika ustvari ista osoba. O ovom
drugom dolasku Osuina kao komesa Dalmacije i Savije govori jo jedno Atalarikovo pismo
(Cassiod. Varia, IX, 9 : Universis Gothis sive Romanis Athalaricus rex) upueno svim
Gotima i Rimljanima provincija Dalmacije i Savije u kojima ih obavjetava o dolasku
Osuina.
686
Sudei po ovom drugom pismu upuenom stanovnicima provincija izgleda je
686
1] Per provincias nobis deo praestante concessas tales viros cupimus destinare, qui sunt armis praediti et iustitia
gloriosi, ut absit a vobis et extranearum gentium metus et calumniosis non pateatis insidiis, quia non minus est malum
bellicum vitasse quam saeva discussionis evadere. ipsa est enim vera securitas, quae de nulla iudicis iniquitate formidat.
atque ideo, quod deo auspice dictum sit, illustrem comitem Osuin et palatio nostro clarum et provinciis longa
conversatione notissimum Dalmatiis decrevimus praesidere. cui pro utilitate nostra iubenti parere procurate, quoniam
tantam eius estis iustitiam frequenter experti, ut et sine regia iussione ei deberetis priorum memores oboedire. habet enim
proprium ius ille qui iustus est: nam etsi terrore minime potestatis erigitur, aequitate tamen suadente semper auditur. [2]
Simul etiam et virum illustrem Severinum ad vos aestimavimus dirigendum, ut compositi consona voluntate possint vobis
laudanda praecipere. nam si disparibus calamis convenit unum melos edicere, multo magis viris prudentissimis aptum est
iusta concordi voce suadere. [3] Verum ut primordia nostra a praestitis inchoarent clementissimumque dominum in ipso
regni limine sentiretis, per quartam indictionem quod a vobis augmenti nomine quaerebatur, illustrem virum comitem
patrimonii nostri nunc iussimus removere. [4] Hoc etiam insuper vobis concedentes, ut, cum deo propitio supra dictum
virum ad nostra obsequia venire fecerimus, tales homines destinate, per quos possimus evidenter agnoscere,
quemadmodum in futurum census doceatur impositus, ut, si gravatos vos esse cognoscimus, pro parte nobis qua visum
296
ponovni dolazak Osuina, sa kojima je kao specijalni kraljevski opunomoenik dolazio i
slavni mu/vir illustris Severin,
687
namjere da se uvrsti i regulira vojna i porezna politika u
ovim graninim provincijama. Jedinstveno upravljanje Dalmacijom i Savijom od strane
jednog komesa pokazuje da je na istonim i sjeveroistonim granicama za vrijeme Amala
trebalo imati jedinstvenu vojnu strukturu i preciznu zapovjednu shemu.
Inae provinciji Dalmaciji i Dalmatincima su posveena jo dva Atalarikova pisma i to
Cassiod. Varia, VIII, 4 : Diversis Romanis per Italiam et Dalmatias constitutis Athalaricus
rex i Cassiod. Varia, VIII, 12 : Aratori v. i. Athalaricus rex u kome se unapreuje izvjesni
Arator (dalmatinskog porijekla) u rang Comes Domesticorum.
9.11 MVNDO GRIPPAS, CONSTANTIANVS, ASINARIVS,
VLIGISALVS
688
, ILAVFVS, CLAVDIANVS, IOANNES
Kada je 535. god. n. e. Justinijan pokrenuo rat protiv Ostrogotskog kraljevstva, logino je
bilo da e dva glavna prodora romejskih trupa biti usmjerena na Siciliju, junu Italiju i
granine balkanske provincije, u prvom redu Dalmaciju. Prodor prema Dalmaciji vodio je
Justinijanov vojskovoa Mundus (), koji je bio gepidskog porijekla i tada
magister militum per Illyricum (rije je o istonom Iliriku koji se tada nalazio u sastavu
Istonog Carstva).
689
Mundus je uz Belizara bio tada najvaniji romejski vojskovoa, i
zahvaljujui njima dvojici Justinijanova vlast je spaena prilikom pobune Nika 532. god. n.
e. Mundusove profesionalne trupe su bile uspjene, pobijedile su ostrogotske snage i
zauzele Salonu. Meutim, poetkom idue 536. god. n. e. dolo je do kontraofanzive
ostrogotskih snaga pod komandom Asinarija i Gripasa
690
(... Aotvatcv kat Itaaa...)
kako bi se izbacile romejske snage iz provincije Dalmacije. U jednom sukobu u blizini
Salone poginuo je Mauricije (...Mautktc...), sin Mundusa. Bijesan zbog ovog gubitka,
Mundus je u proljee 536. god. n. e. pokrenuo veliku armiju na snage lojalne ostrogotskoj
dravi i nanio im teak poraz. Ali je tom prilikom i on bio smrtno ranjen, pa su se i pored
pobjede romejske trupe povukle. Za novog vou pohoda na ostrogotske snage u provinciji
fuerit considerata aequitate relevemus. ita fit ut habeatis spem et futuri beneficii, qui estis iam pro parte remedia
consecuti. [5] Quapropter servire vos convenit utilitatibus nostris, quando ea quae magis sperare precibus potuistis, ultro
contulit munificentia principalis. sic enim tradente clementissimo nobis auctore didicimus, ut a subiectorum beneficiis
non vacemus. disciplina videlicet imperandi est amare quod multis expedit, quoniam res publica nimium soliditatis
accipit, si tributariorum facultas inlaesa constiterit.
687
Ovaj vir illustris Severin se spominje i u Teodorikovom pismu iz 514. 515. god. n. e., u kojem se nalaze Severinu da
ispita financijske i druge zloupotrebe u provinciji Saviji i dovede situacije u okvire zakonske pravednosti (Cassiod. Varia,
V, 14). Kako izgleda Severin je bio osoba od iznimnog povjerenja Ravenske administracije, i nesumnjivo strunjak za
rjeavanje pitanja zloupotreba poreznog i imovinskog sustava.
688
Germanski Willegisel; Uligisel
689
O njemu v. W. Enlin., 1933, PWRE, XVI. 1, col. 559 - 560
690
O njemu v. Benjamin., 1912, PWRE, VII. 2, col. 1881
297
Dalmaciji je odreen Konstancijan (Constantianus; ...Kvotavttavcv...), comes stabuli
(... c tv Baotskv taackc|v nsv....)..
691
Konstancijan je ofanzivu zapoeo iz
pravca Epidamnosa/Dirahija i uplovio je u luku Epidauruma. Dolazak romejske armije u
Epidaurum je zamijeen od Gripasovih uhoda i one su u Saloni obavijestile ostrogotskog
vojskovou o veliini armije Konstancijana, nenamjerno preuveliavi podatke.
Fortifikacije Salone su bile loe odravane i nisu pruale mogunost za kvalitetnu i
djelotvornu odbranu, a i Salonitanci su inklinirali prema Romejima pa je Gripas smatrao
shodnim da napusti Salonu i povue se prema sjeveru, gdje je na platou izmeu Salone i
Skardone podigao tabor. Konstancijan je sa svojim trupama uao u Salonu, i uvrstio
odbrambene fortifikacije. Sedam dana poto je Konstancijan uao u Salonu, Gripas je sa
svojom vojskom otplovio prema Raveni. I tako je do kraja juna cijela provincija Dalmacija
bila pod kontrolom Konstantinopolisa, ukljuujui i Gote koji su tamo bili naseljeni.
692
Pobjeda iz 536. god. n. e. nije znaila da je borba za provinciju Dalmaciju zavrena, i novi
ostrogotski kralj Vitiges je naloio pokretanje nove ofanzive na istono-jadransku obalu.
Tu novu armiju, koju je sainjavalo i brojno brodovlje, su predvodili Asinarije i Uligisal
(...Out,toacv...)
693
, i imala je zadatak preotimanje provincije Dalmacije od Romeja.
Prvo su u Liburniju upale trupe koje je predvodio Uligisal, ali su ih kod Skardone 537. god.
n. e. porazile kvalitetnije i profesionalnije romejske trupe. Ostrogotske snage su se povukle
u Burnum, gdje je Uligisal saekao Asinarija sa svjeim pojaanjima. Za to vrijeme
Konstancijan je dodatno utvrdio odbrambene linije Salone i u njoj sabrao znatne snage,
pripremajui se za neprijateljsku opsadu. Znaajna armija pod komandom Asinarija i
Uligisala se od Burnuma uputila prema Saloni, koju su stavili pod opsadu. Meutim,
Konstancijanovi vojnici su izvrili jedan protu-udar na neprijateljske brodove, nanijevi im
goleme gubitke. Ipak i pored tekog poraza, ostrogotske trupe su nastavile da odravaju
opsadu.
694
Novi ostrogotski upad u provinciju Dalmaciju je uslijedio 549. god. n. e. za vrijeme kralja
Totile, koji je poslao vojskovou Ilaufusa (...Iacuc...) sa brojnim trupama. Ilaufus je imao
odreenih manjih uspjeha na obali juno od Salone, pa je i primorao romejske snage
predvoene Klaudijanom (Claudianus; ...Kautavc... ) da se povuku u Salonu.
Meutim, do preotimanja provincije Dalmacije od strane Totilinih snaga nije dolo i
invaziona flota se povukla u Italiju. U kasnu jesen 550. god. n. e. znaajna romejska vojna
sila pod zapovjednitvom Johana (Ioannis, Johannes, Ivan, Jovan; ...Iavvn...) u inu
magister militum per Illyricum, je prezimila u Saloni. Poetkom idue godine Johan je
691
O njemu v. Hartmann., 1900, PWRE, IV. 1, col. 960
692
Detaljan opis ovih borbi iz 535. 536. god. n. e. za provinciju Dalmaciju, poglavito orijentiranih na kontrolu nad
provincijskom prijestolnicom Salonom v. Procop. De bell. Gotth. I, V, 11; VII.
693
O njemu v. A. Lippold., 1961, PWRE, IX A, 1, col. 535. Comes stabuli je bio kasnorimski i ranoromejski dunosnik
zaduen za konje koji su bili koriteni u vojne i druge dravne svrhe.
694
O Vitigesovoj ofanzivi v. Procop. De bell. Goth. I, XVI, 8 9
298
vodio napad, preko Jadranskog mora, na Ankonu gdje je poraena ostrogotska flota.
695
Veliki ostrogotski rat od 535. do 554. god. n. e. je donio nezapamena razaranja, posebno
na podruju Italije. Ljudski gubici, materijalna stradanja i patnja koju su uzrokovale
zaraene vojske su bili toliki da se moe govoriti o velikoj tragediji za Italiju, njene
gradove i njen opekulturno civilizacijski i populacijski razvoj. Ostrogotski renesans
antike kulture je brutalno presjeen, i otvoren je put za novo, srednjovjekovno doba u
Italiji. Romejski rat protiv Ostrogota je tako umjesto rata za osloboanje i objedinjavanje
rimskog svijeta postao obina invazija Istonog Carstva sa nesagledivim negativnim
posljedicama. Na to dvodecenijsko razaranje nadovezala se i velika epidemija kuge iz 541.
542. god. n. e., koja je dodatno pustoila gradove i sela tadanjeg Mediterana. Tako je
Justinijanova pobjeda nad Ostrogotima ustvari bila obina pirova pobjeda. Njegovo uporno
insistiranje na obnovi vlasti Rimskog Carstva nad obalama Mediterana, se ne moe
objasniti praktinim racionalnim motivima, nego prije svega emocionalnom i upornom
tenjom da se obnovi neto to je u starini postojalo, a to je iz raznoraznih razloga
izgubljeno. Taj Justinijanov sindrom je tako doprinio da se resursi Istonog Carstva
usmjere i troe na osvajanje Italije koje je trajalo pune dvije decenije. Justinijanov
sindrom jednostavno spreava da se racionalno razmilja i sagledava novo stanje stvari na
terenu, nove pozicije i novi interesi, ali i promilja o novim opasnostima. Bespotrebni rat
na zapadu je onemoguavao kvalitetno osiguravanje istonih granica prema sasanidskom
Iranu i dunavske linije odbrane protiv sve prisutnijih i opasnijih slavenskih masa koje su se
grupirale i naseljavale sjeverno od ove rijeke.
Za vrijeme gotskog rata, sve postaju uestaliji prodori slavenskih i antskih skupina na
romejsko podruje juno od Dunava, koje znaajne materijalne i ljudske gubitke svojim
razaranjem, pljakanjem i odvoenjem u suanjstvo podanika cara iz Konstantinopolisa.
Njima se pridruuju upadi bugarskih zajednica, a decenijama kasnije i Avari koji e stvoriti
veliki i opasni kaganat. O tome svjedoi niz ranoromejskih pisaca kao to su Prokopije,
Agatija, Jovan Malala, Menandar, Evagrije, Teofilakt Simokata, Pseudo Maurikije.
696
Provincija Dalmacija je veliki slavenski upad doivjela 550. god. n. e., to je bio jedan od
ogranaka rasprostranjenog slavenskog upada na romejski Balkan (ak sve do Dugog zida,
prve linije odbrane samog Konstantinopolisa) iz 550/551. god. n e. Po Prokopiju su Slaveni
tada poinili strahovita nedjela po itavoj Europi (misli se na romejski Balkan op. a.),
pljakajui tamonje krajeve, ne putem prepada nego prezimljujui kao u sopstvenoj
zemlji... I tako je zapoeo zavrni in postojanja drevnog Ilirika.
695
Procop. De bell. Goth. III, XXXV, 23 - 30; XL, 27; IV, XXI, 5 9; XXII, 1; XXIII, 4 42; XXVI, 11; Wilkes,
1969:426 - 427
696
Barii Rajkovi Kreki Tomi, 1955:17-141
299
9.12 GVDVIN
697
/GVNDVES
698
Oslabljeno Istono Carstvo je sve vie poputalo pod novim pritiskom koji je dolazio sa
obla Dunava. Avarski kaganat, u sebe inkorporirajui veliku slavensku masu te niz drugih
etnikih elemenata sjeverno od Dunava (germanskih Gepida, raznoraznih bugarskih,
preostalih iranskih, dakih, romanskih zajednica) je ugrozio samu sutinu vlasti
Konstantinopolisa nad Balkanskim poluotokom. Provincija Dalmacije je doivjela posebno
teak i razoran avarsko slavenski upad 597. god. n. e. Tom prilikom su napadai osvojili
grad, po Teofilaktu (Hist. VII, 12) zove Ba,kst... a po Teofanu (Chron. a. c.
591)Ba|n.... i razorili jo oko 40 utvrda (koji su predstavljali i refugije) i gradia.
699
Rije je vjerojatno o gradu Baloie koji je bio situiran u prostoru srednjeg Vrbasa.
700
Napad
iz 597. god. je bio veliki i opsean napad Avarskog kaganata jer ga je osobno predvodio
kagan i jer su upotrebljene i ratne maine. Ali povratak invazora ipak nije proao mirno.
Prisk (Priscus; magister militum per Thracias; tadanji glavni zapovjednik romejskih
snaga u ratu protiv Avarskog kaganata) je poslao svoga dozapovjednika Guduina
(germanskog porijekla) sa 2000 vojnika prema zapadu. Guduin se kretao van glavnih
puteva, i uspio se pribliiti neprijateljskoj koloni koja se povlaila sa pljakakog upada.
Guduinovi vojnici su uspjeli da jednim iznenadnim napadom iz gustih uma u potpunosti
unite avarsku jedinicu od 2000 ratnika koja je od kagana bila zaduena da uva plijen
(ukljuujui i zarobljenike) iz dalmatinskog pohoda. Guduinov udar na izdvojenu avarsku
kolonu se vjerojatno desio negdje na prostoru dananje Bosne.
9.13 MARCELLINVS PROCONSVL DALMATIAE
Posljednji poznati antiki namjesnik provincije Dalmacije je bio Marcelin, sin ili neak
Johana.
701
O njemu svjedoanstvo prua natpis CIL III, 9527 (p 2139) = ILJug III, 2677a05
= Salona-04-01, 00096 = AE 1890, 80 = AE 2005, 1185 = AE 2005, 1186 iz Salone.
702
697
Po Theoph. Hist. VII, 12 : ... Icucutv.... a po Theop. Chron a. c. 591 : ...Icuvcunv
698
Rije je o germanskom imenu Godwin
699
Barii Rajkovi Kreki Tomi, 1955:121 122; Pitea, 2003:473; Mesihovi, 2011 A:303, fus. 145
700
Mesihovi, 2009 B.
701
Buli, 1890 B; Isto, 1906:295 297; Isto, 1909:11; Schissel., 1930, PWRE, XIV. 2, col. 1448; Wilkes, 1969:427;434
702
EDCS: http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-www.adw.uni-
heidelberg.de/EDH/inschrift/053167 ; Buli, 1890 B: 49 50; Buli, 1906:295 - 297
300
+ HIC IACIT IOHANNES / PECCATVR ET IN/DIGNVS PRESBITER // EXPLETO
ANNORVM CIR/CVLO QVINTO HVNC / SIBI SEPVLCRVM IO/HANNIS CONDERE
IVSSIT / 5 MARCELLINO SVO PROCON/SVLE NATO GERMANO PRAE/SENTE
SIMVL CVNCTOSQVE // NEPOTES ORNAVIT TVMOLVM / MENTE FIDELI
DEFVNCTVS ACCES/10SIT OBSIS VNA CVM CONIVGE NATIS / ANASTASII
SERVANS REVERENDA / LIMINA SCI TERTIO POST DECIMVM / AVGVSTI
NVMERO MENS IND LI BRAE / FINIVIT SAECVLI DIEM
Hic iacit(!) Iohannes / peccatur(!) et in/dignus presbiter(!) // Expleto annorum cir/culo
quinto hunc(!) / sibi sepulcrum Io/hannis(!) condere iussit /5 Marcellino suo procon/sule
nato germano prae/sente simul cunctosque(!) // nepotes(!) ornavit tumolum(!) / mente fideli
defunctus acces/10sit obsis(!) una cum coniuge natis / Anastasii servans reverenda / limina
s(an)c(t)i tertio post decimum / Augusti numero mens(is) ind(ictionis) <I?=L>I
brae(sentis)(!) / finivit saeculi diem
Navedeni epigrafski spomenik nastao ili 599. ili vjerojatnije 603. god. n. e. Tekst natpisa
otkriva da je Marcelin vjerojatno bio domaeg, dalmatinskog porijekla, sin ili neak na
natpisu spomenutog Johana, staratelja bazilike Sv. Anastazija (custode della basilica di s.
Anastasio il fullone a Marusinae). Natpis otkriva i novi naziv namjesnike titule
prokonzul Dalmacije. Ovaj naziv je vjerojatno uveden za vrijeme Justinijana. udnom
ironijom, posljednji namjesnik antike Dalmacije je nosio istu prokonzulsku titulu, kao i
prvi rimski zapovjednik koji se 229. god. p. n. e. u vrijeme drevne Republike uputio sa
vojskom prema istonoj-jadranskoj obali.
Pored navedenog natpisa postoji jo jedno vrijedno svjedoanstvo o Marcelinu, prokonzulu
Dalmacije. Rije je o pismu (iz mjeseca oktobra 598. god. n. e.) pape Grgura I. Velikog
(Gregorius Magnus; upravljao rimskom crkvom od septembra 590. do 12. III. 604. god.)
upuenom prokonzulu Marcelinu, prokonzulu Dalmacije.
Gregor. Epist. IX, 5
703
Gregorius, Marcelino proconsuli Dalmatiae
Epistolam magnitudinis vestrae suscepimus, in qua vos nostram incurrisse ingratitudinem
indicastis, atque ob hoc per directam satisfactionem habere nostram velle vos gratiam. Et
quidem tanta ad nos de vestra magnitudine pervenerunt, quanta a fideli viro minime
committi debuerant. Vos enim tanti mali de causa Maximi omnes astruunt auctores
existere, per quos spoliatio illius Ecclesiae, vel tantarum animarum perditio, atque
703
Buli, 1904:42, DOC. XXIX; New Advent : http://www.newadvent.org/fathers/360209005.htm
301
inauditae praesumptionis audacia sumpsit initium. Et quidem quod nostram vos velle
gratiam habere petitis, convenit ut Redemptori nostro pro his talibus satisfacere tota
intentione mentis, ut dignum est, cum lacrymis debeatis, quia si illi satisfactum non fuerit,
quid nostra relaxatio vel gratia poterit certe conferre ? Dum tamen adhuc in
praesumptorum ruinis vel errantium defensionibus inesse vos cernimus, qualis vel Deo, vel
hominibus vestra sit satisfactio non videmus. Tunc enim Deo et hominibus se satisfacere
magnitudo vestra patenter evidenterque cognoscat, si et devia ad rectitudinem, et
praesumptiva ad humilitatis normam reducar. Quod si factum fuerit, per hoc vos et Dei
percepturos et hominum gratiam cognoscatis.
Grgur, Marcelinu, prokonzulu Dalmacije
Primili smo pismo od Vae visosti,
704
u kojem govorite o nastajanju Naeg nezadovoljstva,
i o Vaoj elji da budete u milosti sa Nama kroz izravno zadovoljstvo.
705
I zaista smo Mi
uli tajve stvari o Vaoj visosti, koje nikada ne bi trebalo da budu poinjene od vjernika. Za
sve tvrdnje da ste Vi autor tolikih zloina u sluaju Maksima, kvarenje Crkve, propast
tolikih dua, i smjelost neuvenih pretpostavki su imale svoj poetak od Vas. I zaista, sa
obzirom na Vae traenje da budete u milosti sa Nama, je da zadovoljite Nae Otkupljenje
Vaim cijelom srcem i duom i sa suzama, ali ako to zadovoljstvo nije napravljeno prema
njemu, ta dobro moe biti Nae opratanje ili milost prema Vama. Ali dok Mi posmatramo
Vas da ste jo ukljueni u razarajue ponaanje pretendenata ili u odbranu onih koji su
zastranili, Mi ne vidimo koje je vrste Vae zadovoljavanje Boga ili ovjeka. Vaa Visost
mora znati da ete Vi otvoreno i oigledno zadovoljiti Boga ili ovjeka, kada Vi odbacite i
ono to je odlutalo od estitosti, i ono to je drsko vladavini poniznosti. Ako je ovo
uinjeno, Vi moete znati da e te onda biti u milosti i sa Bogom i ljudima.
Prepiska pape Grgura I. i prokonzula Marcelina je samo dio viegodinje afere vezane za
elno mjesto arhiepiskopata Salone. Grgurovo pismo je odgovor na pismo prokonzula
Marcelina kojim je ovaj dravni dunosnik smatrao da treba kroz izravnu komunikaciju
njih dvojice doi do meusobne milosti na obostrano zadovoljstvo. Meutim, odgovor
(sadran u povratnom pismu) Grgura I. je vrlo otro intoniran, sa jasno pokazanom
autoritativnom ljutnjom prema prokonzulu Marcelinu. Ovaj se otvoreno i bez ikakvog
uvijanja proziva kao krivac za aferu Maksim, za kvarenje salonitanske Crkve, propast
tolikih dua... itd. Umjesto obostranog zadovoljstva, Grgur I. u zakljuku svoga pisma
prokonzulu Marcelinu ustvari nudi za svoje Otkupljenje i milost, da napusti svoje pozicije
(tj. da odbaci ono to je odlutalo od estitosti i ono to je drsko vladavini poniznosti) i time
704
Kao to pokazuje ceremonijalno oslovljavanje, ovaj period po je ve duhu srednjovjekovni, a ne antiki. Grgur I.
sebe navodi u prvom licu mnoine, a odnosi se prema Marcelinu u drugom licu mnoine. Drevni antiki graanski ideal
je u potpunosti nestao.
705
Rije je o tome da Marcelin alje pismo Grguru sa namjerom da kroz izravnu komunikaciju rijei nastali problem na
obostrano zadovoljstvo.
302
se praktino potini volji poglavara rimske crkve. Prijekorni, autoritativni, skoro
naredbodavni ton (pod platem boanskog prenesenog autoriteta) jasno ukazuje na pravac
kojim se namjerava kretati institucija koju tada predstavlja Grgur I. Jedino oruje i oslonac
za svoj nastup Grgur I. nalazi upravo u tom navodnom boanskom pravu koje ima
institucija koju on predstavlja. I nainom svoga nastupa Grgur I. uspjeno takvu ideju
namee dravnim institucijama. Tu se i krije i klica budue borbe dravne i duhovne vlasti.
Sukob prokonzula Marcelina i pape Grgura I. je direktna posljedica tadanjeg stanja u
salonitanskoj arhiepiskopiji.
706
Ve pod arhiepiskopom Natalom (580 592. god. n. e.)
stanje je bilo blago reeno skandalozno. Na kraju je Grgur I. svrgnuo i ekskomunicirao
Natala, uz pomo arhiakona Honorata, najljueg Natalovog neprijatelja. Inae Crkva je
uspjela da doe u posjed velike i znaajne imovine u provinciji Dalmaciji. Pored posjeda
koji su pripadali salonitanskoj crkvi/arhiepiskopiji, u naoj provinciji postojali su i
prostrani posjedi (patrimonium) koji su direktno pripadali rimskoj crkvi. Nad ovim
dalmatinskim patrimonijem Sv. Petra (Dalmatiarum patrimonium, patrimonium in
Dalmatia) rimske crkve nadlenost nisu imali arhiepiskopi Salone niti lokalni episkopi,
nego samo izravni papinski slubenici. I tu je bilo dosta netransparentnog rada sa
prihodima (pensiones), pa je Grgur I. i radi toga i radi zloupotreba sa imovinom
salonitanske crkve, smijenio Malha koji je bio na elu dalmatinskog patrimonija. Umjesto
njega je postavljen papin podakon Antonin, dok je Malho naprasno umro u Rimu 594.
god. n. e. Nakon Natalove (koji je ipak uspio da smanji obostrane tenzije sa Grgurom I.)
smrti, proizaao je problem sa izborom novog salonitanskog arhiepiskopa. Grgurov favorit
je bio Antonin i on je bio izabran, ali on je naiao na veliku opoziciju u provinciji
Dalmaciji i to od drugih episkopa, dravnih dunosnika i veine populacije. Mogue je da
je Antonin doivljavan kao Grgurov ovjek koji tei centralizaciji crkvene organizacije i
apsolutnom potinjavanju salonitanske, domae crkvene organizacije instituciji koja tvrdi
da polae pravo na duhovno vodstvo Sv. Petra.
707
Pod pritiskom Grgur I. je pristao na novi
izbor, ali mu se nimalo nije svidio Maksim, koji je u ponovljenom izboru postao
salonitanski arhiepiskop. Maksima su podravali i dravni dunosnici u provinciji, ali i sam
tadanji car u Konstantinopolisu. Grgur I. je otro i estoko napadao Maksima, ali je uslijed
podrke koju je uivao Maksim bio nemoan da ga smijeni. Naravno ni Grgur I. nije ostao
bez podrke u provinciji Dalmaciji, pa je kao svoje zastupnike imao i Sabinijana iz
Jadera/Zadra i njegovo sveenstvo. Nakon godina svae (u toku kojih su Avari i Slaveni
pustoili sjeverne dijelove Provincije), ipak je Maksim prihvaen 599. god. n. e., kada je
izvrio pokoru za svoja nedjela.
708
Pomirenje Grgura I. i Maksima se desilo nakon
706
Grgur I. je vezano za stanje u salonitanskoj arhiepiskopiji u mjesecu martu 592. god. n. e. poslao i pismo
Jovinu/Jobinu, tadanjem prefektu Ilirika. Ovo bi moglo znaiti da je provincija Dalmacija bila tada u okvirima istone
prefekture Ilirik, a ne vie u okvirima dijeceze Ilirik prefekture Italije. Ustvari, mogue je da je zapadnobalkanski Ilirik, ili
ono to je ostalo od njega, uklopljen u prefekturu Ilirik iz praktinih razloga.
707
Ovo strepnja lokalnih institucija sigurno je imala i realne osnove.
708
Wilkes, 1969:434-435; kegro, 2008; Isto, 2008 A.
303
papinskog pisma prokonzulu Marcelinu. I po svemu sudei, i pored ljutitog i autoritativnog
tona Grgura I., ipak je situacija rijeena nekom vrstom kompromisa, po kojem se Maksim
preputa pokori, ali zadrava svoje arhiepiskopsko mjesto.
Afere vezane za crkvene pozicije su nesumnjivo troili i vrijeme i snagu i energiju
provincijskih institucija. Umjesto da se institucije Provincije pozabave problemom
sigurnosti sjevernih granica, odakle se nadvijao oblak ne samo avarsko slavenskih upada,
nego i naseljavanja, glavni problem je bio ko e zasjesti u stolicu salonitanskog
arhiepiskopa. Nije mnogo prolo od svae u kojoj je aktivno sudjelovao i prokonzul
Marcelin, a Salona kao i vei dio provincije Dalmacije su leali u ruevinama.
709
709
Arhiepiskop Maksim je 600. god. n. e. u pismu Grguru I. govorio o sve veoj opasnosti od Slavena. Meutim, papin
odgovor (iz jula 600. god. n. e.) u kojem se spominje slavenski narod (...Et quidem de Sclavorum gente, quae vobis valde
imminet, affligor vehementer et conturbor...) nije nudio neko rjeenje osim navoenja niza biblijskih citata.
304
10. Legati augusta propretori nepotvrene datacije
10.1 S? BASSVS?
Na lokalitetu unjar, izmeu Vrlike i Koljana pronaen je jedan fragmentirani epigrafski
(meanog karaktera) spomenik ILJug II, 758,
710
koji spominje jo jednog
gornjoilirskog/dalmatinskog legata.
V / SBASSVS / ----- / INTERBARIZANI /5LIZAVIATESINNEG
/FINALICPLOTIVMMA / MVM IVDICARE IVSSIT / A P ECEPIT VT /NTENTIAM
/ 10MINIS
[---]V[---] / [--]s Bassus / [---] / inter Barizani[ates et] /5 Lizaviates in neg[otio] / finali
C(aium) Plotium Ma[xi]/mum iudicare iussit / [---]a p[ra]ecepit ut / [diceret se]ntentiam
/10 [de ponendis ter]minis
Tekst natpisa govori da je izvjesni S... Bas, vjerojatno legat augusta propretor odredio Gaja
Plotija Maksima (nejasno je li vojno ili civilno lice, vjerojatnija je prva opcija) da vodi
meani proces izmeu zajednica Barizana i Lizavijata, te da donese presudu i postavi
meani spomenik. O navedenim (dicionskim ili delmatskim) zajednicama se osim ovog
natpisa ne zna skoro nita. Prijedlozi da se Barizani poveu sa lokalitetom Bariduum, koji
je poznat sa Pojtingerove karte, a Lizavijati sa gradom Salvia, gotovo sigurno nemaju
osnove. Dataciju natpisa je vrlo teko odrediti. Po E. Imamoviu :
... namjesnik koji se tu spominje do sada je bio nepoznat, pa prema tome ne
moemo ni natpis poblie vremenski odrediti, ali bi se moda mogao staviti tek iza
710
Gabrievi, 1953:103-111, sl. 1 - fig. 1; Wilkes, 1969:449; Isto, 1976:266, br. 20; Imamovi, 1980:45 46; EDCS :
305
68. godine. Drugo, tu se prvi put navode neki pravni izrazi koji do sada nisu bili
poznati iz kruga ove vrste natpisa. Na primjer, izraz in negotio finali je sasvim
nova pojava na meanim natpisima. Dalje, od drugih srodnih natpisa razlikuje se i
po stilizaciji konvencionalne pravne formule, a i leksiki, to navodi na
pretpostavku da je rije o natpisu iz kasnijeg razdoblja, jer ove pravne izraze ne
susreemo na spomenicima iz ranijeg razdoblja.
Po J. Wilkesu : No ready identification. L. Annius Bassus was legate of XI Claudi
in 69, Tac., Hist., iii, 50, but all known boundary settlements were made in the
name of the provincial governor, including the one in 69 (n. 12 above).
Lucije Anije Bas je bio ve pomenuti (vidjeti pod 4.7) legat XI. legije (stacionirane u
provinciji Dalmaciji) i vrlo ukljuen u IV. rimski graanski rat na strani vespazijanovske
frakcije 69. god. n. e.
711
U periodu vladavine Nerona je bio namjesnik Kipra (CIG 2632).
712
Uestvovao je i u Judejskom ratu, gdje je zauzeo grad Gerasu (koju je spalio, a njeno
stanovnitvo pobio ili porobio).
713
On je bio 70. god. n. e. konzul sufekt (sigurno u
decembru) izgleda sa C. Caecina Paetus (CIL VI, 200 (p 3004, 3755) = CIL VI, 30712e =
CIL VI, 36747e = CIL XI, *50,1 = AE 1999, 193 = AE 1999, 194 = AE 2000, 156 = AE
2003, +181 iz Rima).
714
Ipak je teko Basa sa natpisa iz Vrlike identificirati sa Lucijem
Anijem Basom. Kada se raspravlja o identitetu Basa sa natpisa iz Vrlike, potrebno je na
umu dvije injenice i to : da postavljanje meanih natpisa uglavnom pripada razdoblju I.
st. n. e., i da u obzir dolaze one osobe koje su bile konzulari. U tom sluaju potrebno je
obratiti panju na C. Laecanius Bassus (konzul sufekt 40. god. n. e.), C. Laecanius Bassus
(konzul ordinarius za 64. god. n. e.), L. Flavius Silva Nonius Bassus (konzul ordinarius za
81. god. n. e.), D. Aburius Bassus i C. Salvius Liberalis Nonius Bassus (konzuli sufekti za
85. god. n. e.), T. Pomponius Bassus (konzul sufekt za 94. god. n. e.), moda bi se moglo
raunati i na C. Iulius Quadratus Bassus (konzul sufekt za 105. god. n. e.). Moda najvie
mogunosti da bude identificiran sa namjesnikom sa natpisa iz Vrlike ima Lucije Flavije
Silva Nonije Bas, uveni rimski zapovjednik, namjesnik Judeje nakon Prvog jevrejskog
ustanka, i osvaja Masade.
715
711
Smith W, 1867, I:471; PIR, 1897/1898, I:63; Rohden, 1894, PWRE, I, 1-2, col. 2264
712
[s] i i u / u, i i, / q si, u, / i
i s q / 5o u s uo i / u A [] /
[u] s (s)
713
Joseph., Bello iud., IV, IX, 1
714
O njemu v. Plin. Min. Epist. VII, 31 C. Plinius Cornuto suo s.
715
PIR, 1897/1898, II:75; Goldfinger, 1909, PWRE, VI. 2, col. 2617
306
Slika 10.1.1
Slika preuzeta iz Wilkes, 1976:Pl. IV, 10
10.2 BLAESVS???
Na prostoru Promone je pronaen jedan prilino fragmentiran natpis CIL III, 6407 (p
1618)
716
na kome se spominje legatus propretor Blez.
PON MAXTRIBPOTEST / BLESOLEGPROPR
] pon(tifici) max(imo) trib(unicia) potest(ate) / [---] Bl(a)eso leg(ato) pro pr(aetore)
Sam kontekst natpisa je u potpunosti nepoznat. U obzir za identifikaciju legata propretora
dolaze :
1. Q. Iunius Blaesus (konzul sufekt u 10. god. n. e. i 28. god. n. e.). O njegovom
namjesnitvu u Donjem Iliriku/Panoniji, u kontekstu pobune panonske armije,
detaljno govori Tacit u svojim Analima. Bio je i prokonzul provincije Afrike,
gdje je aktivno predvodio operacije protiv Takfarinata. On je bio ujak tada
svemonog zapovjednika pretorijanske garde Sejana. Ako je bio namjesnik Gornjeg
716
Glavii, 1878:94; Jagentaufel, 1958:63; Wilkes, 1969:449; EDCS : http://oracle-vm.ku-
307
Ilirika, to se moralo desiti prije pada Sejana.
717
Mala je vjerovatnoa da je on bio
onaj legat propretor Dalmacije koji se spominje na natpisu iz Promone. Isti je sluaj
i sa njegovim sinom.
2. P. Sallustius Blaesus (konzul sufekt u 89. god. n. e.).
718
3. Pedius Blaesus, (namjesnik Krete i Kirenajke 59. god. n. e.). Za vrijeme Otona
vraen mu je, zajedno sa Kadijem Rufom i Skevinom Pakvijem, senatorski poloaj.
Oni su pod Klaudijem i Neronom okrivljeni i osueni pod optubom za iznuivanje
i pronevjeru.
719
4. Velleius Blaesus, iz vremena Domicijana.
720
717
Smith W, 1867, I:491 492; PIR, 1897/1898, II:234 235; Riba, 1918, PWRE, X. I, col. 967; Jagentaufel, 1958:64
718
Jagentaufel, 1958:64; PIR, 1897/1898, III:159; Groag, 1920, PWRE, I, A. 2, col.1918
719
Tac. Hist. I, 77; Jagentaufel, 1958:64; PIR, 1897/1898, III:20;
720
Jagentaufel, 1958:64; PIR, 1897/1898, III:393 394; Mauriz Schuster., 1955, PWRE, VIII A, 1, col.659
308
11. Epigrafski spomenici na kojima se spominje
namjesniki naziv, ali sa izgubljenim imenom nosioca
11.1 ANONYM 1.
Na natpisu ILJug II, 874
721
iz Kistanja (Burnum), koji je ve detaljno prezentiran i
obraivan (u dijelu 3.4, br. 8) spominje se isto jedan legatus augusta propretor. Rije je o
meanom natpisu, na kojem je taj namjesnik uredio teritorijalne odnose pozivajui se na
forma Dolabelliana. Ime legata propretora je izgubljeno uslijed oteenja epigrafskog
spomenika, ali bi se moglo pretpostaviti da je rije o periodu dinastije Julijevaca
Klaudijevaca.
722
Kada se raspravlja o ovim anonimnim epigrafskim spomenici, potrebno je imati na umu
da nije rije samo o novim namjesnicima, nego da je vrlo mogue da su se na ovim
natpisima na kojima su izgubljena imena ustvari spominjala imena ve predstavljenih (u
ranijim poglavljima) namjesnika.
11.2 ANONYM 2.
Namjesnika legatska titula se spominje i na natpisu CIL III, 6997
723
iz Tricomia/Kaimaz,
Frigija u Maloj Aziji (provincija prokonzularna Azija)
]II[...] / [... Ca]es(ari) Aug/usto) Da[l]ma[tiae ...] / [...] Trocna[d]es ISL[...] /5 [...]
gentium M[...] / [curante ...]imacho Philippi Ma[...] / [...] tuum [...] // "GR"
Dok A.Jagentaufel nastanak natpisa smjeta u period Galijena, J. Wilkes je skloniji (sa
zadrkom upitnika) da je rije o I. st. n. e. Ustvari, na dosta turo sauvanom dijelu natpisa
se ne nailazi ni titulu legat propretor (to ne znai da nije bila i napisana), nego se
pretpostavlja zbog spomena DA.MA kojem prethode ES AVG da je rije o standarnoj
formi kojom se nego oznaava da je bio namjesnik odreene carske provincijelegat (sa
721
Jagentaufel, 1958:65; Wilkes, 1976:268, br. 26; Imamovi, 1980:46 48; Mesihovi, 2010 B:112
722
Jagentaufel, 1958:65-66; Wilkes, 1969:449.
723
Jagentaufel, 1958:67-68; Wilkes, 1969:500; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
309
negdje ubaenim i cezara) augusta propretor ..... Nije nemogue pretpostaviti da je
natpis ustvari posveen tadanjem namjesniku (prokonzulu) provincije Azije.
11.3 ANONYM 3.
Na jo jednog legata propretora (sa izgubljenim imenom) se nailazi i na natpisu CIL III,
1807
724
iz Narone : ... [-]I(?)T AL[---] / leg(ato) pro [pr(aetore) ---] / balneu[m ---] /
testam[ento? ---]
Rije je o izgradnji ili obnovi banje (balneum) u Naroni, sa posvetom tadanjem legatu
propretoru kojeg A.Jagentaufel smjeta u doba Galijena, a J.Wilkes (isto sa zadrkom) u I.
st. n. e.
U listingu provincijskih namjesnika J. Wilkesa (1969:500) nalazi se i anonimni
namjesnik ija je karijera zabiljeena na natpisu ILJug III, 2078 = AE 1922, 36
725
iz
Salone.
GAT L / RIC PRAETORI C / HADRIANI TRI / ATO EIVSDEM Q / 5DRIANI T / I
ITALI
....[le]gat(o) l[eg(ionis) XXX Ulp(iae)?] / [vict]ric(is) praetori c[andidato] / [divi]
Hadriani tri[b(uno) plebis] / [candid]ato eiusdem q[uaestori] /5 [divi Ha]driani t[rib(uno)
mil(itum)] / [leg(ionis)] I Itali[cae ---] / [....
...legatu XXX. legije Ulpia Victrix,
726
pretoru-kandidatu boanskog? Hadrijana
plebejskom tribunu-kandidatu isto kvestoru, boanskog? Hadrijana vojnom tribunu, I.
legije Italica.
Meutim, na natpisu, naenom u salonitanskom amfiteatru, se nigdje ne nailazi na spomen
namjesnike funkcije, to ne znai da njen naziv nije tamo i postojao i da nije izgubljen,
uslijed oteenja epigrafskog spomenika. Ipak bi u ovom sluaju uvrtavanje i natpisa
ILJug III, 2078 = AE 1922, 36 u korpus namjesnikih natpisa sa podruja provincije
Dalmacije bilo previe pekulativne naravi. Osoba kojoj je natpis posveen je bila istaknuti
vojni i politiki dunosnik za vrijeme Hadrijana, ali direktnih dokaza o njenom
724
Jagentaufel, 1958:68; Wilkes, 1969:500; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH :
725
Alfldy, 1967:30; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ; EDH : http://edh-
726
XXX. legija UV je osnovana 105. god. n. e. od Trajana (v. Cass. Dio LV, 24, 3; http://www.livius.org/le-
lh/legio/xxx_ulpia_victrix.html )
310
namjesnitvu nad Dalmacijom nema. Mogue je pretpostaviti da je rije o domaem
ovjeku, koji je ivio na podruju Dalmacije.
11.4 ANONYM 4.
Na natpisu CIL VI, 41124 = CIL VI, 1545 (p 3142) = CIL VI, 31677
727
iz Rima se nailazi
na jo jednog anonimnog legata propretora.
IIVIREPVLCVRA / TEOLANOREXCV / RATORNEAPOLITAN / VRATOREM
ALVEITIBERI / 5 CLOACARVRBISLEGPRP / VINCIAEDALMAT /
ATPRAEFAERS / GXGEM
[.........] / [co(n)s(ulem) V]IIvir(um) epul(onum) cura[tor(em)] / [Pu]teolanor(um)
excu[sat(um)]
728
/ [cu]rator(em) Neapolitan[or(um)] / [c]uratorem alvei Tiberi[s et] /5
cloacar(um) urbis leg(ato) pr(o) p[r(aetore)]/[pro]vinciae Dalmat[iae ex]/[cus]at(um)
praef(ectum) aer(arii) S[aturni] / [leg(atum) le]g(ionis) X gem(inae) [---] / [
....konzula, septemvira epulona, nadzornika Puteolanja opravdanog nadzornika
Neapolitanaca, staratelja obale (rijeke op.a.) Tibra gradske kanalizacije, legatu propretoru
provincije Dalmacije, opravdanog prefekta Saturnovog erarija, legatu X. legije Gemina.
Natpis predstavlja cursus honorum osobe koja je pored legatstva u Dalmaciji, obavljala
dunosti u Italiji (u lokalnim municipalnim jedinicama), bila prefekt Saturnovog erarija te
legat X. legije Gemina. Po A. Jagentaufelu natpis se treba datirati ili u II. ili u prvu
polovicu III. st. n. e. Slinog je miljenja i J.Wilkes koji nastanak natpisa postavlja na
kasno II. ili rano III. st. n. e. U ovom sluaju, gotovo je sigurno rije o namjesniku legatu
propretoru koji u ovoj knjizi do sada nije obraivan, iz razloga to se na dunosti njegovog
cursus honoruma ne nailazi ni kod jednog do danas po imenu poznatog namjesnika
Dalmacije.
Izdanja EDCS i EDH daju rekonstrukciju imena legata propretatora u obliku L(ucium)
Flavium L(uci) f(ilium) Cleonaeum/Lucija Flavija Kleoneuma, sina Lucija.
727
728
O koritenju izraza excusatus Corpus, codex 5, 63; Dig. 27, 1. Poto se ovi podaci odnose na vrijeme Filipa
Arapskog, moda je i mogue nastanak natpisa datirati preciznije u drugu polovicu severijanskog doba i sredinu III. st. n.
e.
311
Slika 11.4.1
Preuzeto sa http://cil.bbaw.de/test06/bilder/datenbank/PH0007955.jpg
11.5 ANONYM 5.
Na natpisu AE 1955, 123 = AE 1959, 204 = AE 1961, 63 = AE 1968, 554 = AE 1984, 927
iz Kartage, provincija Africa proconsularis se isto nailazi na cursus honorum osobe koja je
bila i legat propretor Dalmacije.
729
VL VIIVRO EPON FET SODAL AVGVSTAL / AFRICAE LEG AVGVSTORVM PRO
PR / OESIAE ITEM DALMATIAE / PERVM PVBL[
...cons]ul(o) VIIv(i)ro ep(ul)on(um) fet(iali) sodal(i) Augustal(i) / [proco(n)s(uli)] Africae
leg(ato) Augustorum pro pr(aetore) / [provinc(iarum) M]oesiae item Dalmatiae / [curatori
o]perum publ[icorum...
729
Jagentaufel, 1958:66-67; Wilkes, 1969:500; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ;
312
....konzulu, septemviru epulona, fecijalu, lanu (kolegija op. a.) Augustalija, prokonzulu
Afrike, legatu augusta propretoru, provincija Mezije, zatim Dalmacije, staratelju javnih
poslova. A. Jagentaufel namjesnitvo navedeno na natpisu iz Kartage datira u vrijeme
Galijena, dok J.Wilkes stavlja natpis u kasno II. ili rano III. st. n. e.
730
11.6 ANONYM 6.
Vrlo fragmentirani natpis CIL III, 1990 = CIL III, 8573
731
iz Salone
NTI PL / VG PR PR
...]nti PL[---] / [--- leg(ato) A]ug(usti) pr(o) pr(aetore) [...
Natpis je toliko fragmentiran i oteen da je praktino nemogue izvui bilo kakav
zakljuak o vremenu nastanka natpisa, izuzev da nije mogao nastati od vremena Aurelijana
pa kasnije, zbog titule legat augusta propretor. A.Jagentaufel ga smjeta u vrijeme Galijena.
11.7 ANONYM 7.
Iz Sufetule/Sbeitla, provincija Africa proconsularis potie natpis AE 1949, 61 = AE 1952,
95 = AE 1957, 325 = AE 1959, +204 = AE 1961, 37,
732
sa cursus honorum osobe kojoj je
natpis posveen.
TRICIS QVAESTOR / VRIDICO PER FLAMINIAM ET P / CRIS FACIVNDIS PRAES
PROV PAN / C NIAE DALMATIAE AGENTI VICE PRAE / 5 VNIVERSVS
POPVLVS
...]tricis quaestor[i ---] / [--- i]uridico per Flaminiam et P[icenum] / [XVviro sa]cris
faciundis praes(idi) prov(inciae) Pan[noniae ---] / [Ma]c[edo]niae Dalmatiae agenti vice
prae[sidis ---] /5 [---] universus populus [curiarum]
730
O prijedlozima identifikacije v. odgovarajua izdanja LAnne pigraphique i izdanje EHD http://edh-
www.adw.uni-heidelberg.de/EDH/inschrift/002036 : (BC): AE 1955, Picard: Z.1: Nur(i)o oder Nu(t)r(i)o Leoni fl(amini)
sodal(i) Tit(io). Identifikation des ignotus mit einem bei Dio 79,14,2 erwhnten praef. urbi v. 220 Leo aufgrund des
seltenen Cognomens. Datierung: zwischen 215 und 220. AE 1961, Pflaum: Z.1: pontif(ici) statt Leoni fl(amini); vor COS
FL statt TIT. Identifikation mit Q. Pomponius Rufus, proconsul Africae 109/110. - (C): AE 1968, Fitz: Identifizierung mit
C. Cilnius Proculus proconsul Africae 103/104. Thomasson: Leoni fl(amini) sehr unsicher; Datierung: M. Aurel/L. Verus
- Diokletian. Birley: Identifizierung mit Sex. Vettulenus Cerialis. AE 1984, Jones: Identifizierung mit L. Annius Bassus,
proconsul Africae in den ersten Regierungsjahren Domitians. Auf dem Stein VII v(i)ro ep(ul)on(um) in der Form IIV v(i)r
ep(ul)on(um) geschrieben.
731
732
Jagentaufel, 1958:66-67; Wilkes, 1969:500; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en ;
313
Natpis se odnosi na osobu koja je vjerojatno u ranom IV. st. n. e. upravljala kao preses
provincijom Dalmacijom. Ovaj anonimni preses je ostvario vrlo istaknutu karijeru u ovom
za euromediteransku civilizaciju kljunom razdoblju unutarnje probrazbe, pa je bio i preses
jedne od dioklecijanovskih panonskih provincija (moda Pannonia Prima), jedne od
dioklecijanovskih makedonskih provincija (moda Macedonia salutaris), a karijeru je
zapoeo kao kvestor, juridik za Flaminiju i Picenum i kvindecemvir za svete poslove.
A.Jagentaufel i J.Wilkes pogreno nastanak natpisa datiraju u rano III. st. n. e.,
11.8 . ANONYM 8.
Jedan prilino fragmentirani spomenik ILJug III, 2072
733
na kojem se spominje preses
provincije Dalmacije pronaen je u Saloni.
Imp(erator) Caes(ar) M(arcus) A[...] / Aug(ustus) restituit I[...]/no v(iro) p(erfectissimo)
praes(ide) p[rovinciae
A.Jagentaufel datira natpis izmeu 276. i 284. god. n. e. U ovom periodu su vladali sljedei
carevi koji su u okviru svoga carskog nazova nosili i imena Marko i Aurelije (ili Anije) :
Florijan, Prob, Kar, Karin i Numerijan. Titula presesa Dalmacije nije mogla biti ranije od
vremena Aurelijana. Najvjerojatnije je da presesa sa ovog natpisa treba datirati u vrijeme
Proba.
733
Jagentaufel, 1958:65; EDCS : http://oracle-vm.ku-eichstaett.de:8888/epigr/epiergebnis_en
314
12. Rimski carevi (princepsi i dominusi)
Dinastija Julijevaca - Klaudijevaca
1. August (23. IX. 63. god. p. n. e. 19. VIII. 14. god. n. e.) je vladao u principatu od
16. I. 27. god. p. n. e. do 19. VIII. 14. god. n. e. Po roenju se zvao Caius Octavius
Thurinus, od usinovljenja od Julija Cezara 44. god. p. n. e. nosio je ime Caius Iulius
Caesar Octavianus , a od 27. god. p. n. e. Caius Iulius Caesar Augustus. Koristio je
i naziv Imperator Caesar divi filius Augustus.
2. Tiberije (16. XI. 42. god. p. n. e. 16. III. 37. god. n. e.) vladao je od 18. IX. 14. do
16. III. 37. god. n. e. Po roenju se zvao Tiberius Claudius Nero, od 4. god. n. e.
(usvajanja od Augusta) Tiberius Iulius Caesar, a kao elni ovjek Rimske drave
Tiberius Iulius Caesar Augustus.
3. Kaligula (31. VIII. 12. 24. I. 41. god. n. e.) vladao je od 16. III. 37. god. do 24. I.
41. god. n. e. Po roenju se zvao Caius Iulius Caesar Germanicus, a kao princeps
Caius Iulius Caesar Augustus Germanicus.
4. Klaudije (ivio od 1. VIII. 10. p. n. e. 13. X. 54. god. n. e.) je vladao od 24. I. 41.
do 13. X. 54. god. n. e. Po roenju se zvao Tiberius Claudius Drusus, od 4. god. n.
e. Tiberius Claudius Nero Germanicus, da bi dolaskom na elno mjesto Rimske
Drave nosio ime Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus.
5. Neron (15. XII. 37 9. VI. 68 n. e.) je vladao od 13. X. 54. do 9. VI. 68. god. n. e.
Po roenju se zvao Lucius Domitius Ahenobarbus, od 50. god. n. e. (odnosno
usinovljenja od strane Klaudija) Nero Claudius Caesar Drusus Germanicus, a od
preuzimanja vlasti Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus.
IV. rimski graanski rat
6. Galba ( 24. XII. 3. god. p. n. e. 15. I. 69. god. n. e.) vladao je od 8. VI. 68. 15. I.
69. god. n. e. Po roenju se zvao Servius Sulpicius Galba, zatim Lucius Livius
Ocella Sulpicius Galba i kao vladar Servius Sulpicius Galba Augustus.
a) neuspjeni uzurpator Nimfidije Sabin (Nymphidius Sabinus), 68. god. n. e.
7. Oton ( vladarsko ime : Marcus Salvius Otho Caesar Augustus /nekada i Marcus
Salvius Otho Nero Caesar Augustus /; 28. IV. 32 16. IV. 69. god. n. e.) vladao u
periodu od 15. I. 16. IV. 69. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Salvius Otho.
8. Vitelije (vladarsko ime : Aulus Vitellius Germanicus Augustus; septembar 15. god.
n. e. 22. XII. 69. god. n. e.) vladao u periodu od 16. IV- do 22. XII. 69. god. n. e.
a) Julije Sabin (Iulius Sabinus), 69/70. god. n. e., za vladara novog Carstva u Galiji
proglasile ga galske civitates koje su proglasile secesiju od sredinje vlasti.
315
I. dinastija Flavijevaca
9. Vespazijan (17. XI. 9. 23. VI. 79. god. n. e.), vladao je kao princeps u periodu od
1. VII. 69. do 23. VI. 79. god. n. e. Po roenju se zvao Titus Flavius Vespasianus, a
kao princeps Titus Flavius Caesar Vespasianus Augustus. On je ustanovitelj nove
carske dinastije Flavijevaca, kojoj su pripadala i njegova dva sina :
10. Tit (30. XII. 39. 13. IX. 81. god. n. e.), vladao je od 24. VI. 79. do
13. IX. 81. god. n. e. Njegovo ime po roenju i do 69. god. n. e. bilo je Titus Flavius
Vespasianus, od 69. do preuzimanja princepske dunosti Titus Flavius Caesar
Vespasianus, a otada Titus Flavius Caesar Vespasianus Augustus.
a) pokuaj uzurpacije Pseudo Neron, Terencije Maksim (Terentius Maximus).
11. Domicijan (24. X. 51. 18. IX. 96. god. n. e.), vladao je od 14. IX. 81. do
18. IX. 96. god. n. e. Po roenju pa do 69. god. n. e. se zvao Titus Flavius
Domitianus, od 69. do preuzimanja princepske asti Titus Flavius Caesar
Domitianus, a otada Titus Flavius Caesar Domitianus Augustus.
a) uzurpator Lucije Antonije Saturnin (Lucius Antonius Saturninus), u proljee 89. god.
n. e. u provinciji Gornja Germanija.
Dinastija Antonina
12. Nerva (8. XI. 30. 27. I. 98. god. n. e. ), vladao je od 18. IX. 96. do 25. I. 98. god.
n. e. Po roenju se zvao Marcus Cocceius Nerva, a od preuzimanja princepse asti
Marcus Cocceius Nerva Caesar Augustus
13. Trajan (18. IX. 53. 9. VIII. 117. god. n. e.), vladao je od 28. I. 98. do 9. VIII. 117.
god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Ulpius Trajanus, od adoptiranja od strane
Nerve nosio je ime Caesar Marcus Ulpius Nerva Trajanus. Kao princeps ime mu je
glasilo Imperator Caesar Divi Nervae filius Nerva Trajanus Optimus Augustus
Germanicus Dacicus Parthicus.
14. Hadrijan (24. I. 76. 10. VII. 138. god. n. e.), vladao je od 10. VIII. 117. do 10.
VII. 138. god. n. e. Po roenju se zvao Publius Aelius Hadrianus, a kao princeps
Caesar Publius Aelius Traianus Hadrianus Augustus.
15. Antonin Pije (19. IX. 86. 7. III. 161. god. n. e.), vladao je od 11. VII. 138. do 7.
III. 161. god. n. e. Po roenju se zvao Titus Aurelius Fulvus Boionius Arrius
Antoninus, od adopcije od strane Hadrijana nosio je ime Titus Aelius Caesar
Antoninus. Kao princeps ime mu je glasilo Caesar Titus Aelius Hadrianus
Antoninus Augustus Pius.
16. Marko Aurelije (26. IV. 121. 17. III. 180. god. n. e.), vladao je od 8. III. 161. do
17. III. 180. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Annius Catilius Severus ili
Marcus Catilius Severus, kasnije je nosio ime Marcus Annius Verus, kao nasljednik
princepsa se zvao Marcus Aelius Aurelius Verus Caesar i kao princeps ime mu je
glasilo Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus.
a) Suvladar sa Lucijem Verom od 8. III. 161. do 169. god. n. e. Od roenja do
adopcije zvao se Lucius Ceionius Commodus, a od adopcije ime mu je glasilo
Lucius Aelius Aurelius Commodus, a kao suvladar nosio je ime Caesar Lucius
Aurelius Verus Augustus.
b) Suvladar sa Komodom od 177. do 17. III. 180. god. n. e.
316
c) Uzurpator Avidije Kasije (Avidius Cassius) 175. god. n. e. na Istoku
17. Komod (31. VIII. 161. 31. XII. 192. god. n. e.), vladao je od 18. III. 180. do 31.
XII. 192. god. n. e. Od roenja do 166. god. n. e. zvao se Lucius Aurelius
Commodus, od 166. do 176. god. n. e. ime mu je glasilo Caesar Lucius Aurelius
Commodus, kao suvladar zvao se Caesar Lucius Aurelius Commodus Augustus,
180. god. n. e. zvao se Caesar Lucius Aurelius Commodus Antoninus Augustus, od
180. do 191. god. n. e. ime mu je glasilo Caesar Marcus Aurelius Commodus
Antoninus Augustus, i do smrti Caesar Lucius Aelius Aurelius Commodus Augustus.
U toku svoje vladavine Komod je svome imenu dodavao niz prefiksa pa je na kraju
iza naziva August stajalo jo i : Herculeus Romanus Exsuperatorius Amazonius
Invictus Felix Pius. On je nosio jo i dva poasna izraza i to : Pacator orbis
(umiritelj svijeta) i Dominus noster (na gospodar).
Godina pet careva i V. rimski graanski rat
18. Pertinaks (1. VIII. 126. 28. III. 193. god. n. e.) vladao je samo prva tri mjeseca
193. god. n. e. Po roenju se zvao Publius Helvius Pertinax, a kao princeps Caesar
Publius Helvius Pertinax Augustus.
19. Didije Julijan (30. I. ili 2. II. 133. 1. VI. 193. god. n. e.) vladao je samo u toku
drugog kvartala 193. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Didius Severus Julianus,
a kao princeps Caesar Marcus Didius Severus Julianus Augustus.
Dinastija Severa
20. Septimije Sever (11. IV. 145. 4. II. 211. god. n. e.) vladao je od 14. IV. 193. god.
do 4. II. 211. god. n. e. Po roenju se zvao Lucius Septimius Severus, a kao princeps
Caesar Lucius Septimius Severus Eusebes Pertinax Augustus.
a) Pescenije Niger (Gaius Pescennius Niger Augustus) proklamirani car od vojske na
Istoku, vladao od aprila 193. do sredine 194. god. n. e.
b) Klodije Albin (Imperator Caesar Decimus Clodius Septimius Albinus Augustus)
proklamirani car od vojske na Zapadu, vladao od jeseni 196. do februara 197. god.
n. e.
c) Suvladar sa sinom Karakalom od 198. do 209. god. n. e.
d) Suvladar sa sinovima Karakalom i Getom (Caesar Publius Septimius Geta
Augustus) od 209. do 4. II. 211. god. n. e.
21. Karakala (4. IV. 188. 8. IV. 217. god. n. e.), vladao je od 211. do 8. IV. 217. god.
n. e. Od roenja do 195. god. n. e. se zvao Lucius Septimius Bassianus, od 195. do
198. god. n. e. se zvao Marcus Aurelius Antoninus Caesar , od 198. do 211. god. n.
e. zvao se Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus. Kao princeps se zvao
Caesar Marcus Aurelius Severus Antoninus Pius Augustus.
a) suvladar sa Getom do decembra 211. god. n. e.
22. Makrin (cc. 165 juni 218. god. n. e.) vladao je od 11. IV. 217. do juna 218. god. n.
e. Po roenju se zvao Marcus Opellius Macrinus, a kao princeps Caesar Marcus
Opellius Severus Macrinus Augustus.
317
23. Elagabal/Heliogabal (cc 203. 11. III. 222. god. n. e.) vladao je od juna 218. do
11.III. 222. god. n. e. Po roenju se zvao Varius Avitus Bassianus, a kao princeps
Caesar Marcus Aurelius Antoninus Augustus.
a) Uzurpator Gelije Maksim (Gellius Maximus) u Siriji 219. god. n. e.
b) Uzurpator Ver (Verus) u Siriji zima 218/129. god. n. e.
c) Uzurpator Seleuk cc 221. god. n. e. Moda je rije o Iulius Antonius
Seleucus, (namjesnik Mezije) ili o Marcus Flavius Vitellius Seleucus
(konzul za 221. god. n. e.)
24. Aleksandar Sever (1. X. 208. 18/19. III. 235. god. n. e.) vladao je od 11. III. 222.
do 18/19. III. 235. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Iulius Gessius Bassianus
Alexianus, a od adopcije 221. god. n. e. Caesar Marcus Aurelius Alexander, a kao
princeps Caesar Marcus Aurelius Severus Alexander Augustus.
a) Uzurpator Taurinus, na istonoj granici.
b) Uzurpator Lucius Seius Herennius Sallustius 227. god. n. e., inae punac
Aleksandra Severa.
Pedesetogodinjica : vojniki carevi, anarhija, ilirski carevi
25. Maksimin Traanin (cc. 173. 238. god. n. e.) vladao je od 20. III 235. do aprila
238. god. n. e. Kao car se zvao Caius Iulius Verus Maximinus Augustus.
a) za cezara je 236. god. n. e. imenovao svoga sina Caius Iulius Verus Maximus.
b) uzurpator Titus, vladao est mjeseci.
c) Neuspjeli pokuaj uzurpacije Magnusa cc 235. god. n. e. na rajnskoj granici.
d) Uzurpacija Kvartina (Quartinus) 235. god. n. e.
26. Gordijan I. (cc 159 12. IV. 238. god. n. e.) vladao je samo u provinciji
prokonzularnoj Africi od 22. III. do 12. IV. 238. god. n. e. Po roenju se zvao
Marcus Antonius Gordianus Sempronianus, a kao carski konkurent Maksimu
Traaninu Caesar Marcus Antonius Gordianus Sempronianus Romanus Africanus
Augustus.
a) suvladar u istoj situaciji u provinciji prokonzularnoj Africi i u istom periodu carske
vlasti sa sinom Gordijanom II. (cc. 192. 12. IV. 238. god. n. e.). Po roenju se
zvao Marcus Antonius Gordianus Sempronianus, a kao suvladar Caesar Marcus
Antonius Gordianus Sempronianus Romanus Africanus Augustus.
27. Pupijen (cc 164/178 29. VII. 238. god. n. e.) vladao je od 22. IV. do 29. VII. 238.
god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Clodius Pupienus Maximus, a kao car
Imperator Caesar Marcus Clodius Pupienus Maximus Augustus.
a) suvladar sa Balbinom (cc. 165 29. VII. 238) u istom periodu i u istoj situaciji. Po
roenju se zvao Decimus Caelius Calvinus Balbinus Pius, a kao car Caesar
Decimus Caelius Calvinus Balbinus Pius Augustus.
b) suvladar sa Gordijanom III. (unuk Gordijana I.) u istom periodu i u istoj situaciji.
28. Gordijan III. (20. I. 225 11. II. 244. god. n. e.) samostalno vladao od 29. VII. 238.
do 11. II. 244. god. n. e. Kao car se zvao Caesar Marcus Antonius Gordianus Pius
Augustus.
a) Uzurpator Sabinianus 240. god. n. e. u prokonzularnoj Africi
318
29. Filip Arapski (cc. 204 249. god. n. e.) vladao je od 11. II. 244. do 249. god. n. e.
Po roenju se zvao Marcus Iulius Philippus, a kao car Caesar Marcus Iulius
Philippus Augustus.
a) suvladar sa sinom Filipom II. (Marcus Iulius Philippus Severus, 238. 249. god. n.
e.) nakon konzulata iz 247. god. n. e.
b) Uzurpator Marcus Fulvius Rufus Iotapianus cc 248. god. n. e., na Istoku.
c) Uzurpator Tiberius Claudius Marinus Pacatianus cc 248. god. n. e., na dunavsko-
mezijskoj granici.
d) Moda uzurpator Silbannacus cc. 249. god. n. e. na rajnskoj granici, egzistencija
upitna. Moda identian sa istoimenim uzurpatorom iz 253. god. n. e.
30. Decije (cc. 201. juni 251. god. n. e.) vladao je od 249. do 251. god. n. e. Po
roenju se zvao Caius Messius Quintus Decius, a kao car Caesar Caius Messius
Quintus Traianus Decius Augustus.
a) suvladar sa starijim sinom Herenijem Etruskom (cc 227. juni 251. god. n. e.) u
251. god. n. e. Po roenju se zvao Quintus Herennius Etruscus Messius Decius, a
kao carski suvladar Quintus Herennius Etruscus Messius Decius Augustus.
b) uzurpator Iulius Valens Licinianus 250. god. n. e.
31. Hostilijan (mlai Decijev sin; Caius Valens Hostilianus Messius Quintus Augustus,
230? 251. god. n. e.) vladao do 15. VII. 251. god. n. e.
32. Trebonijan Gal (206. august 253. god. n. e.) vladao je od 251. do 253. god. n. e.
Po roenju se zvao Caius Vibius Afinius Trebonianus Gallus, a kao car Caesar
Gaius Vibius Afinius Trebonianus Gallus Augustus.
a) suvladar sa Hostilijanom do 15. VII. 251. god. n. e.
b) suvladar sa sinom Volusijanom (Caius Vibius Volusianus Augustus) od 251. do
augusta 253. god. n. e.
33. Emilijan (cc. 207/213 253. god. n. e.) vladao tri mjeseca 253. god. n. e. Po
roenju se zvao Marcus Aemilius Aemilianus, a kao car Caesar Marcus Aemilius
Aemilianus Augustus.
34. Valerijan (cc 193/195/200. 260 ili 264. god. n. e.) vladao je od 253. do 260. god.
n. e. Po roenju se zvao Publius Licinius Valerianus, a kao car Caesar Publius
Licinius Valerianus Augustus.
a) Suvladar sa sinom Galijenom od 253. do 260. god. n. e.
b) Moda uzurpator Silbannacus cc. 253. god. n. e., egzistencija upitna.
c) Uzurpator Lucius Iulius Aurelius Sulpicius Severus Uranius Antoninus,
Sampsiceramus cc 254. god. n. e. u Siriji.
35. Galijen (cc. 218. 268. god. n. e.) samostalno vladao od 260. do 268. god. n. e. Po
roenju se zvao Publius Licinius Egnatius Gallienus, a kao car Caesar Publius
Licinius Egnatius Gallienus Augustus.
a) stariji sin Valerijan II. (Publius Licinius Cornelius Valerianus, umro 257/258. god.
n. e.) je bio cezar od 256. god. n. e.
b) mlai sin Salonin (Publius Licinius Cornelius Saloninus Valerianus, cc. 242 260.
god. n. e.) je bio cezar od 258. god. n. e. August - suvladar u julu 260. god. n. e.
c) uzurpator Kirijad (Cyriades) na istoku, prije Valerijanovog dolaska na Levant.
d) uzurpator Ingenej (Ingenuus) u Podunavlju 260. god. n. e.
e) uzurpator Regalijan (P. C(assius?) Regalianus) u Podunavlju 260. god. n. e.
319
f) uzurpatori Titus Fulvius Iunius Macrianus i Titus Fulvius Iunius Quietus (sinovi
Fulvija Makrijana/Fulvius Macrianus) na istoku 260/261. god. n. e. U ovoj
uzurpaciji igrao je veliku ulogu i Ballista (moda i sam uzurpator u jesen 261. god.
n. e.).
g) uzurpator Lucius Calpurnius Piso Frugi, Tesalija 261. god. n. e.
h) uzurpator Valens Thessalonicus, juni Balkan 261. god. n. e.
i) Lucius Mussius Aemilianus cc 261-262. god. n. e. u Egiptu.
j) Memor cc 262. god. n. e. u Egiptu.
k) uzurpator Aureol (Aureolus) u Milanu i sjevernoj Italiji 268. god. n. e.
l) rimsko galski car (Restitutor Galliarum) Postum vladao od 260. do 269. god. n. e.
Prije proglaenja za cara zvao se Marcus Cassianius Latinius Postumus, a kasnije
Imperator Caesar Marcus Cassianus Latinius Postumus Pius Felix Augustus
Germanicus Maximus. Vladao samo u zapadnim provincijama. Suvladar sa sinom
Postumus Iunior.
m) uzurpator rimsko galskog Carstva Lelijan (Ulpius Cornelius Laelianus) vladao od
kraja februara do ranog juna 269. god. n. e.
n) rimsko galski car Marije (Marcus Aurelius Marius) sredinom 269. god. n. e.
o) rimsko galski car Viktorin (Marcus Piavonius Victorinus) vladao od 269. do 271.
god. n. e.
p) suvladar Viktorina i njegov sin
q) de facto rimsko galski upravitelj Viktorija (Victoria, majka Viktorina) 271. god.
n. e.
r) rimsko galski car Tetrik I. (Caius Pius Esuvius Tetricus) vladao od 271. do 274.
god. n. e.
s) rimsko galski car Tetrik II. (Caius Pius Esuvius Tetricus) suvladar sa ocem
Tetrikom I. od 271. do 274. god. n. e.
t) Zenobija (240. cc 274. god. n. e.; supruga Odenata/Lucius Septimius Odaenathus,
vladar Palmire i ), otcijepila istone provincije i stvorila Palmirsko carstvo. Vladala
od 267. do 273. god. n. e., u ime svoga sina Lucius Iulius Aurelius Septimius
Vabalathus Athenodorus (ivio od 266. do 273. god. n. e.)
36. Klaudije II. Gotski (10. V. 213. januar 270. god. n. e.) vladao je od septembra
268. god. n. e. do januara 270. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Aurelius Valerius
Claudius, a kao car Marcus Aurelius Valerius Claudius Augustus. Puna carska titula
mu je glasila Caesar Marcus Aurelius Valerius Claudius Pius Felix Invictus Augustus
Pontifex Maximus Germanicus Maximus Gothicus Maximus.
a) uzurpator Censorinus 269 270. god. n. e.
37. Kvintil (brat Klaudija II.; cc. 220. april 270. god. n. e.) vladao 270. god. n. e. Po
roenju se zvao Marcus Aurelius Claudius Quintillus, a kao car Marcus Aurelius
Claudius Quintillus Augustus.
38. Aurelijan (9. IX. 214. ili 215. septembar ili oktobar 275. god. n. e.) vladao je od
270. do 275. god. n. e. Po roenju se zvao Lucius Domitius Aurelianus, a kao car
Lucius Domitius Aurelianus Augustus.
a) Uzurpator Domitianus cc 270/271. god. n. e. u Galiji.
b) Uzurpator Felicissimus cc 271. god. n. e. u Rimu.
c) Uzurpator Septimius ili Septiminus 271. god. n. e. u provinciji Dalmaciji.
d) Uzurpator Urbanus cc 271. god. n. e. egzistencija upitna.
320
39. Ulpia Severina, supruga Aurelija, vladala u interregnumu izmeu Aurelijanove
smrti i izbora Tacita. Jedina ena koja je samostalno vladala cjelokupnim Rimskim
Carstvom.
40. Tacit (cc. 200. juni 276. god. n. e.) vladao kraj 275. juni 276. god. n. e. Po
roenju se zvao Marcus Claudius Tacitus, a kao car Caesar Marcus Claudius
Tacitus Augustus. Posljednji rimski car kojeg je izabrao Senat.
41. Florijan (polubrat Tacita) vladao 88 dana do septembra 276. god. n. e. Po roenju se
zvao Marcus Annius Florianus, a kao car Caesar Marcus Annius Florianus
Augustus.
42. Prob (cc 19. august 232. septembar 282. god. n. e.) vladao od septembra 276. god.
do septembra 282. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Aurelius Probus, a kao car
Caesar Marcus Aurelius Probus Augustus.
a) uzurpatori Proculus i Bonosus, 280/261. god. n. e. u Galiji i rajnskoj granici.
b) Uzurpator Sextus (moda Caius) Iulius Saturninus 280. god. n. e. na Istoku.
43. Kar (cc 224. juli ili august 283. god. n. e.) vladao od septembra 282. do ljeta 283.
god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Numerius Carus, a kao car Caesar Marcus
Aurelius Carus Augustus.
a) sin Karin kao cezar na zapadu.
b) sin Numerijan kao cezar.
44. Karin vladao od 283. do 285. god. n. e. Po roenju se zvao Marcus Aurelius
Carinus, kao cezar Caesar Marcus Aurelius Carinus, a kao princeps Caesar
Marcus Aurelius Carinus Augustus.
a) uzurpator Iulianus u Panoniji i Iliriku, 283. poetak 285. god. n. e. Moda je bilo
vie uzurpatora u ovom periodu pod imenom Julijan (M. Aur. Iulianus u Panoniji i
Iliriku, nakon Karove smrti i Sabinus Iulianus, nakon Numerijanove smrti ). Jo jedan
Julijan se pobunio u provinciji Africi.
45. Numerijan vladao je od decembra 283. do novembra 284. god. n. e. Po roenju se
zvao Marcus Aurelius Numerius Numerianus, kao cezar Caesar Marcus Aurelius
Numerius Numerianus, a kao princeps Caesar Marcus Aurelius Numerius
Numerianus Augustus.
Tetrarhija
46. Dioklecijan (cc. 22. XII. 244. 3. XII. 311. god. n. e.) vladao od 20. XI. 284. do 1.
V. 305. god. n. e. Diocles, pravo puno ime nepoznato, kao vladar se zvao Caesar
Caius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus.
47. Maksimijan (cc. 250 cc. juli 310. god. n. e.), kao cezar vladao od 21. ili 25. jula
285. do 2. IV. 286. god. n. e., a kao august otada pa do 1. V. 305. god. n. e. (ponovo
se proglasio augustom od kraja 306. do 11. XI. 308. god. n. e., kao i 310. god. n. e.).
Puno vladarsko ime Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius Augustus.
48. Galerije (cc. 260. april ili maj 311. god. n. e.), kao cezar vladao od 1. III. ili 21. V.
293. do 1. V. 305. god. n. e., a kao august od 1. V. 305. do kraja aprila ili poetka
maja 311. god. n. e. Puno vladarsko ime Caius Galerius Valerius Maximianus
Augustus.
321
49. Konstancije I. (cc. 31. III. 250 25. VII. 306. god. n. e.), kao cezar vladao od 293.
do 1. V. 305. god. n. e., a kao august 305 306. god. n. e. Puno vladarsko ime
Marcus Flavius Valerius Constantius Herculius Augustus.
Uzurpatori :
a) Iulianus u Italiji
b) Marcus Aurelius Mausaeus Valerius Carausius u Britaniji i sjevernoj Galiji od 286.
do 293. god. n. e.
c) Allectus, nakon Karausija upravljao Britanijom i sjevernom Galijom od 293. do
296. god. n. e.
d) Lucius Domitius Domitianus u Egiptu 297. god. n. e.
e) Aurelius Achilleus u Egiptu sami kraj 297/298. god. n. e.
f) Eugenius u Siriji 303. god. n. e.
50. Maksimin Daja (20. XI. cc 270. juli ili august 313. god. n. e.), kao cezar vladao
pod Galerijem od 305. do 310. god. n. e., a kao august od 310. do maja 312. god. n.
e. Puno vladarsko ime Caius Valerius Galerius Maximinus Daia Augustus.
51. Sever (? 16. IX. 307. god. n. e.), kao cezar vladao pod Konstancijem Klorom od
1. V. 305. do ljeta 306. god. n. e., a kao august od ljeta 306. do marta ili aprila 307.
god. n. e. Puno vladarsko ime Flavius Valerius Severus Augustus.
52. Maksencije (cc. 278 28. X. 312. god. n. e.), sin Maksimijana, vladao od 28. X.
306. do 28. X. 312. god. n. e. Puno vladarsko ime Marcus Aurelius Valerius
Maxentius Augustus.
53. Licinije (cc. 263. 325. god. n. e.), vladao kao august na zapadu od 11. XI. 308. do
313. god. n. e., a od 313. do 324. god. n. e. kao august na istoku. Puno vladarsko
ime Caius Valerius Licinianus Licinius Augustus.
54. Lucius Domitius Alexander u Africi od 308. do cc. 311. god. n. e.
55. Sextus Marcius Martinianus, august od jula do 18. septembra 324. god. n. e.
56. Aurelius Valerius Valens, august od kraja 316. do 1. III. 317. god. n. e.
57. Licinius Minor, cezar na istoku, sin Licinija i sestri Konstantina I., 317. 324. god.
n. e.
58. Sextus Marcius Martinianus, od Licinijana imenovani nominalni august za zapad od
jula do 18. septembra 324.
II. Flavijevska dinastija
59. Konstantin I. (cc. 27. II. 272. 22. V. 337. god. n. e.), cezar u Galiji i Britaniji od
25. VII. 306. do 309. god. n. e., nakon toga august od 309. god. n. e. Od 29. X. 312.
do 19. IX. 324. god. n. e. jedini august na zapadu, a od 19. IX. 324. do 22. V. 337.
god. n. e. jedini august u Rimskom Carstvu. Po roenju se zvao Flavius Valerius
Constantinus. Puno vladarsko ime Flavius Valerius Aurelius Constantinus
Augustus.
a) uzurpator Calocaerus na Kipru 333. 334. god. n. e.
60. Flavius Julius Crispus, sin Konstantina I., cezar na zapadu od 1. III. 317. do 326.
god. n. e.
61. Konstantin II. (februar 316. 340. god. n. e.), sin Konstantina I., kao cezar na
zapadu pod ocem od 1. III. 317. do 337. god. n. e., zajedniki vladar (kao august) sa
322
braom Konstansom i Konstancijem II. od 337. do 340. god. n. e. Upravljao
Galijom, Hispanijom i Britanijom. Puno vladarsko ime Flavius Claudius
Constantinus.
62. Konstans (cc. 323. 350. god. n. e.), sin Konstantina I., zajedniki vladar (kao
august) od 337. do 340. god. n. e., a samo sa Konstancijem II. od 340. do 350. god.
n. e. Upravljao Italijom, Afrikom i dijecezom Panonijom (ukljuujui i provinciju
Dalmaciju; nakon smrti brata Konstantina II. preuzeo i njegove dijeceze i
provincije). Puno vladarsko ime Flavius Iulius Constans Augustus.
63. Dalmacije (Flavius Dalmatius, poginuo 337. god. n. e.), neak Konstantina I., kao
cezar upravljao nad Trakijom, Makedonijom i Ahajom od 19. IX. 335. do ljeta 337.
god. n. e.
64. Konstancije II. (7. VIII. 317. 3. XI. 361. god. n. e.), sin Konstantina I., kao cezar
pod ocem od 13. XI. 324. do 22. V. 337. god. n. e., zajedniki vladar (kao august)
sa braom Konstantinom II. i Konstansom od 337. do 340. god. n. e. (upravljao
istonim provincijama i Egiptom), samo sa Konstansom od 340. do 350. god. n. e.,
a samostalni vladar august od 350. do 3. XI. 361. god. n. e. Ime po roenju
Flavius Iulius Constantius, kao cezara Flavius Iulius Constantius Caesar, i kao
augusta Flavius Iulius Constantius Augustus.
a) uzurpator Flavius Magnus Magnentius (303 11. VIII. 353. god. n. e.), vladao od
18. I. 350. do 11. VIII. 353. god. n. e. na zapadu, umjesto likvidiranog Konstansa.
Magnus Decentius je bio Magnencijev cezar od zime 350. god. n. e. do 18. VIII.
353. god. n. e. kada je izvrio samoubistvo.
b) uzurpator Iulius Nepotianus (lan II.flavijevske dinastije), vladao Rimom od 3. do
30. VI. 350. god. n. e.
c) Vetranio, privremeni suvladar Konstancija II. od 1. III. do 25. XII. 350. god. n. e.,
zapovjednik panonske armije i suparnik Magnencija.
d) uzurpator Claudius Silvanus u Kelnu u periodu od 11. VIII. do 7. IX. 355. god. n.
e.
65. Konstancije Gal (cc 325/326. god. n. e. 354. god. n. e.) je kao cezar Istoka vladao
od 15. III. 351. god. n. e. do 354. god. n. e. Kao cezar se zvao Flavius Claudius
Constantius Gallus.
66. Julijan Apostata (maj ili juni 331/332. 26. VI. 363. god. n. e.), neak Konstantina
I., kao cezar vladao od 6. XI. 355. do februara 360. god. n. e., kao august i suvladar
sa Konstancijem II. od februara 360., a kao samostalni august od 3. XI. 361. do 26.
VI. 363. god. n. e. Ime po roenju Flavius Claudius Iulianus, kao cezar Flavius
Claudius Iulianus Caesar, a kao august Flavius Claudius Iulianus Augustus.
67. Jovijan (331. 17. II. 364. god. n. e.), vladao od 27. VI. 363. god. do 17. II. 364.
god. n. e. Do dolaska na carski tron zvao se Flavius Iovianus, a kao vladar Flavius
Iovianus Augustus.
Valentinijanska dinastija
68. Valentinijan I. (321 17. XI. 375. god. n. e.), od 26. II. do 28. III. 364. god. vladao
cijelom dravom, a od tada pa do 17. XI. 375. god. n. e. zapadnim provincijama. Do
323
dolaska na carski tron zvao se Flavius Valentinianus, a kao vladar Flavius
Valentinianus Augustus.
a) Uzurpator Firmus (borio se od 272. do 275. god. n. e.) u sjevernoj Africi.
69. Valens (328. 9. VIII. 378. god. n. e.), brat Valentinijana I., vladao kao suvladar
na istoku od 28. III. 364. do 9. VIII. 378. god. n. e. Do dolaska na carski tron zvao
se Flavius Julius Valens, a kao vladar Flavius Julius Valens Augustus.
a) Uzurpator Procopius u Konstantinopolisu 28. IX. 365. (proglaen za cara) 27. V.
366. god. n. e. (pogubljen).
70. Gracijan (18. IV. ili 23. V. 359. 25. VIII. 383. god. n. e.), stariji sin Valentinijana
I., oev suvladar na zapadu od 4. VIII. 367. do 17. XI. 375. god. n. e., a suvladar sa
mlaim bratom Valentijanom II. od 17. XI. 375. god. do 25. VIII. 383. god. n. e.
Upravljao zapadnim dijelom. Kao vladar se zvao Flavius Gratianus Augustus.
71. Valentinijan II. (371. 15. V. 392. god. n. e.), mlai sin Valentinijana I.,
samostalno vladao na zapadu od 25. VIII. 383. do 15. V. 392. god. n. e. Po roenju
se zvao Flavius Valentinianus, a vladarsko ime mu je bilo Flavius Valentinianus
Augustus.
72. Flavius Magnus Maximus Augustus (cc. 335. 28. VIII. 388. god. n. e.), vladao u
Britaniji i Galiji od 383. do 388. god. n. e.
a) suvladar sa sinom Flavijem Viktorom (Flavius Victor) od 384. do 388. god. n. e.
73. Flavius Eugenius, na zapadu vladao od 22. VIII. 392. do 6. IX. 394. god. n. e.
Teodosijeva dinastija
74. Teodosije I. (11. I. 347. 17. I. 395. god. n. e.), vladao na istoku od 19. I. 379. do
15. V. 392. god. n. e., a od 6. IX. 394. pa do 17. I. 395. cijelom dravom. Po
roenju se zvao Flavius Theodosius, a kao vladar Flavius Theodosius Augustus.
Posljedni vladar jedinstvene Rimske drave, od tada postoje Zapadno Carstvo i
Istono Carstvo.
Zapadno Carstvo
75. Honorije (9. IX. 384. 15. VIII.
423), sin Teodosija I, vladao od 23.
I. 393. do 15. VIII. 423. god. n. e.
Po roenju se zvao Flavius
Honorius, a kao vladar Flavius
Honorius Augustus.
a) uzurpator Marcus u Britaniji 406.-
407. god. n. e.
b) uzurpator Gratian u Britaniji 407.
god. n. e.
c) uzurpator Flavius Claudius
Constantinus (Konstantin III.) od
407. do 409. god. n. e., ali priznat
suvladar od 409. do 411. god. n. e.
Upravljao Galijom.
d) Konstans II., sin Konstantina III.,
Istono Carstvo
73. Arkadije/A (377/378.
1. V. 408), sin Teodosija I.,
vladao od januara 383. do 395.
god. kao august pod svojim
ocem, a od 395. do 1. V. 408.
god. n. e. kao samostalni vladar
na istoku. Vladarsko ime
Flavius Arcadius Augustus.
74. Teodosije II. (10. IV. 401. 28.
VII. 450. god. n. e.), vladao od
1. V. 408. do 28. VII. 450. god.
n. e. Kao vladar zvao se Flavius
Theodosius Augustus.
75. Marcijan (392. 27. I. 457. god.
n. e.), vladao od 450. do 457.
god. n. e. Kao vladar zvao se
324
suvladar sa ocem 409. 411. god.
n. e.
e) uzurpator Priscus Attalus u dva
navrata 409. i 414. god. n. e.,
tienik zapadnih Gota.
f) uzurpator Maximus u Hispaniji od
409. do 411. god. n. e.
g) uzurpator Heraclianus u Africi 412
413. god. n. e.
h) Uzurpator Iovinus u Galiji od 411.
do 413. god. n. e. Suvladar sa
bratom Sebastijanom (Sebastianus)
412-413. god. n. e.
76. Valentijan III. (2. VII. 419 16. III.
455. god. n. e.), cezar od 423. do
424. god. n. e., a vladar od 23. X.
425. do 16. III. 455. god. n. e.
Vladarsko ime Flavius Placidius
Valentinianus.
u) uzurpator Ioannes, vladao od 27.
VIII. 423. do maja 425, god. n. e.
37. Flavius Petronius Maximus, vladao
od 17. III. do 31. V. 455. god. n. e.
38. Eparchius Avitus (c. 385. nakon
17. X. 456. god. n. e.), vladao od 9.
VII. 455. do 17. X. 456. god. n. e.
39. Majorijan (cc. 420. 7. VIII. 461.
god. n. e.), vladao od 1. IV. 457. do
2. VIII. 461. god. n. e. Kao vladar
zvao se Flavius Iulius Valerius
Maiorianus Augustus.
40. Flavius Libius Severus Serpentius
(420. 15. VIII. 465. god. n. e.),
vladao od 19. XI. 461. do 15. VIII.
465. god. n. e.
41. Procopius Anthemius/Antemije (c.
420 11. VII. 472. god. n. e.),
vladao od 12. IV. 467. do 11. VII.
472. god. n. e.
a) neuspjele uzrupacije Arvanda
(Arvandus) u Galiji i Romana
(Romanus) u Rimu.
42. Anicius Olybrius, vladao od 23. III.
ili 11. VII. do 11. X. ili 2. XI. 472.
god. n. e.
43. Glycerius (cc. 420 nakon 480.
Flavius Marcianus Augustus.
Lavsko isaurijanska dinastija
76. Lav I. (401. 18. I. 474. god. n.
e.), vladao od 7. II. 457. do 18. I.
474. god. n. e. Kao vladar se
zvao /Flavius Valerius
Leo Augustus.
77. Lav II. (467. 17. XI. 474. god.
n. e.), vladao 474. god. n. e. Kao
vladar se zvao Flavius Leo
Iunior Augustus.
78. Zenon (cc. 425 9. IV. 491.
god. n. e.), vladao od 9. II. 474.
do 9. I. 475. god. n. e. i od
augusta 476. do 9. IV. 491, god.
n. e. Izvorno ime mu je bilo
Tarasis, a kao vladara
/Flavius Zeno Augustus.
a) uzurpator Flavius Basiliscus
Augustus, vladao od 9. I. 475. do
augusta 476. god. n. e.
b) uzurpator Leontius od 484. do
488. god. n. e.
79. Anastazije I. (cc. 430 juli 518.
god. n. e.), vladao od 11. IV.
491. do 9. VII. 518. god. n. e.
Kao vladar se zvao
A/Flavius Anastasius
Augustus.
Justinijanova dinastija
80. Justin I. (cc. 450 1. VIII. 527.
god. n. e.), vladao od 518. do 1.
VIII. 527. god. n. e. Kao vladar
zvao se /Flavius
Iustinus Augustus.
81. Justinijan I. (483. 13. ili 14.
XI. 565. god. n. e.), vladao od 1.
VIII. 527. do 14. XI. 565. god.
n. e. Kao vladar se zvao

/ Flavius Petrus
Sabbatius Iustinianus Augustus
325
god. n. e.), vladao od cc. 3. III. 473.
do juna 474. god. n. e.
44. Iulius Nepos (cc. 430 480. god. n.
e.), vladao od juna 474. do 28. VIII.
475. god. n. e. u Italiji, a kao de
iure zapadni rimski car vladao iz
provincije Dalmacije do 25. IV., ili
9. V. ili 22. VI. 480. god. n. e.
45. Romul Augustul (cc 460 umro
nakon 476. god. n. e.), vladao od
31. X. 475. do 4. IX. 476. god. n. e.
Pokuaji proglaavanja carskog i
imperijalnog dostojanstva na zapadu
a) Burdunellus 496. god. n. e. u dolini
rijeke Ebro u paniji.
b) Petar 506. god. n. e. u dolini rijeke
Ebro.
Germanski kraljevi Italije i zapadnog
Ilirika
1. Odoakar (433. 493. god. n. e.),
vladao od 476. do 493. god. n. e.
Flavius Odoacer.
Dinastija Amala
1. Teodorik (454. 30. VIII. 526. god.
n. e.), vladao od 493. do 526. god.
n. e. Flvius Theodericus.
2. Athalaric (516. 2. X. 534. god. n.
e.), unuk Teodorikov, vladao od
526. do 534. god. n. e. Regent mu
je bila majka kraljica Amalasinta
(Amalasuntha, cc. 495 30. IV.
534/535. god. n.e.).
3. Teodabad (cc. 480. 536. god. n.
e.), vladao od 534. do 536. god. n.
e.
4. Vitiges, vladao od 536. do 540.
god. n. e.
5. Ildibad, vladao 540/541. god. n. e.
6. Erarik, vladao 541. god. n. e.
7. Totila/Baduila, vladao od 541. do 1.
VII. 552. god. n. e.
82. Justin II. (c. 520 5. X. 578.
god. n. e.), vladao od 15. XI.
565. do 5. X. 578. god. n. e. Kao
vladar zvao se
o / Flavius
Iustinus Iunior Augustus
83. Tiberije II. Konstantin (cc.
520/535 14. VIII. 582. god. n.
e.), prvo suvladar sa Justinom od
574. do 578. god. n. e.,
samostalno vladao od 578. do
14. VIII. 582. god. n. e. Kao
vladar se zvao Flavius Tiberius
Constantinus Augustus.
84. Maurikije (539. 27. XI. 602.
god. n. e.), vladao od 13. VIII.
582. do 27. XI. 602. god. n. e.
Kao vladar se zvao
u/
Flavius Mauricius Tiberius
Augustus
85. Foka, vladao od 602. do 610.
god. n. e. Kao vladar se zvao
Flavius Phocas Augustus/
86. Heraklije (cc. 575. - 11. II. 641.

god. n. e.), vladao od 5. X. 610.
do 11. II. 641. god. n. e. Kao
vladar se zvao
H/ Flavius Heraclius
Augustus. Utemeljitelj Iraklijske
dinastije. Od njega zapoinje
novo doba i novo ustrojstvo
Romejskog carstva grkog
jezika i vizantijske kulture.
326
13. Zakljuak
Institucija namjesnika Rimske drave na prostoru dananjeg Zapadnog Balkana ima dug
historijat postojanja i predstavlja najkarakteristiniju politiko upravnu instituciju
antikog razdoblja za navedeni prostor. Njeno porijeklo je potrebno traiti jo u vremenu
drevne Republike, kada je niz rimskih zapovjednika i dunosnika sa ovlatenjima
promagistrata vodio ratove sa uvijek nemirnim ilirskim domorodcima, te u ime Republike
upravljao nizom razbacanih rimskih pozicija, posjeda, protektorata i saveznika na uskom
pojasu istono-jadranske obale i otoka. Sa uspostavom sustava principata, Oktavijan
August je i reorganizirao i provincijsku upravu, dajui joj konani upravni i teritorijalni
okvir. To je podrazumijevalo i ilirske oblasti dinarskog pojasa i panonskog bazena, koje su
u augustovsko doba uneene u rimski dravni i imperijalni okvir. U prvo vrijeme postoji
samo jedna provincija pod imenom Ilirik, i koja obuhvata iroko podruje od jadranske
obale sve do srednjeg Dunava. Nakon Velikog Ilirskog ustanka (ili ve u toku zadnje faze
njegovog odvijanja) dolo je do disolucije jedinstvene provincije Ilirik na dvije nove
provincije. Najvei dio prostora dananje Bosne i Hercegovine naao se u okvirima
provincije Gornji Ilirik, koja e se decenijama kasnije nazivati i Dalmacija.
Izuzev prvotnog kratkog perioda kao senatske provincije pod senatskom nadlenou, ova
podruja e do kraja principata biti u statusu provincija kojima upravlja princeps. Titularni
namjesnik svih carskih provincija je sam princeps sa oficijelnim nazivom prokonzula, ali
poto princeps ne moe fiziki direktno upravljati velikim brojem provincija u isto vrijeme,
u svaku od provincija se alje osoba koja u ime princepsa upravlja njome kao stvarni, realni
(ali ne i oficijelno - titularni) namjesnik. Tako se iz praktinih razloga udomailo da je
stvarni namjesnik carske provincije osoba u zvanju zamjenika ili izaslanika (legata)
princepsa (augusta, cezara...itd...) sa propretorskim ovlatenjima. Znaenje jedinstvene
provincije Ilirik, a kasnije i Gornjeg Ilirika/Dalmacije u I. i II. st. n. e. je bilo toliko da se za
njene legate alju osobe iz visokog rimskog politikog, vojnog i drutvenog miljea, i to
konzularnog ranga. Sama institucija legata augusta propretora u periodu principata (nakon
9. god. n. e.) pokazuje iznimnu fleksibilnost i sposobnost u upravljanju, potivajui
327
decentraliziranost teritorijalno upravne sheme i autonomnost lokalnih jedinica. To je bio i
dobar garant za proces irenje razvijene mediteranske civilizacije u unutranjost provincije,
posebno zahvaljujui intenzivnim i masivnim infrastrukturnim projektima koje esto
pokree i njima rukovodi namjesnika institucija. Posebno u tom pogledu treba odati
priznanje Publiju Korneliju Dolabeli.
Takvo stanje se mijenja sa uvoenjem sustava dominata, koji se bazira na pojaanoj
birokratizaciji uprave, centralizaciji teritorijalnog ureenja i umanjivanju graanske
odgovornosti pojedinaca i zajednica. Pedesetogodinje razdoblje III. st. n. e. je kao
posljedicu imalo i gaenje namjesnike institucije legata augusta propretora. Tako je
institucija namjesnika Dalmacije je dobila i novo ime (preses), ali je bila i sa umanjenim
ovlatenjima. Sa reformama provincijske i openito teritorijalno upravne organizacije
Imperije i provincija Dalmacija je dobila slabije znaenje, a bila je i sa umanjenim
teritorijalnim opsegom.
Novi duhovni i kulturni preobraaji su se osjetili i na instituciji provincijskog namjesnika,
koja je dijelila sudbinu Rimske drave u IV. i posebno turbulentnom V. st. n. e. Sredinom
V. st. n. e. provincija Dalmacija doivljava svoje i kratkotrajno samostalno bivstvovanje
pod upravom dinastije Marcelina i Julija Nepota. Doba ostrogotske vlasti je osvjedoeno ne
samo pokuajima obnove antike kulture i naina ivota, nego i dvojnou upravnih
struktura. Sa Justinijanovom pirovom rekonkvistom, i romejskim zaposjedanjem provincije
Dalmacije zapoinje i posljednje doba postojanja namjesnike institucije. Posljednje godine
antikog doba na Zapadnom Balkanu historijski su obiljeene i sukobom civilne (koja sada
nosi isti, prokonzularni, titularni naziv kao iz vremena drevne Republike) i crkvene vlasti,
kao nekim uvodom u sljedee, srednjovjekovno doba.
328
Skraenice
AASS Acta Sanctorum, ed. Societas Bollandiensis, vol. Ian. I Oct. XI, 3.
Aufl., Paris 18631870; vol. Oct. XII Nov. IV, [1. Aufl.,] Brssel
18671925.
AASS Acta Sanctorum,
http://www.archive.org/search.php?query=Acta%20sanctorum
AE LAnne pigraphique. Revue des publications pigraphiques relatives
lAntiquit romaine, Pars.
AEM Archaeologisch-epigraphische Mittheilungen aus Osterreich-Ungarn,
Wien
ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
ARR Arheoloki radovi i rasprave
AV Arheoloki vestnik, Ljubljana
BASD Bulletttino di archeologia e storia dalmata, Spalato
CBI Centar za balkanoloka ispitivanja, Sarajevo (asopis Godinjak)
CIG Corpus inscriptionum graecarum. 4 vols. Berlin 1828-1877.
CIL Corpus Inscriptionum Latinarum
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
HAD Hrvatsko arheoloko drutvo, Zagreb
HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti
HE Hispania Epigraphica
HGM Historici Graeci Minores
EDCS Epigraphik-Datenbank Clauss / Slaby (http://oracle-vm.ku-
eichstaett.de:8888/epigr/epigraphik_en )
EDH Epigraphische Datenbank Heidelberg (http://edh-www.adw.uni-
heidelberg.de/offen/suchen2.html?benutzer=gast&kennwort=g2dhst)
FHG Fragmenta Historicorum Graecorum
IG XII,7 Inscriptiones Graecae XII,7. Inscriptiones Amorgi et insularum
vicinarum, ed. Jules Delamarre. Berlin 1908.
IG XIV Inscriptiones Graecae, XIV. Inscriptiones Siciliae et Italiae, additis
Galliae, Hispaniae, Britanniae, Germaniae inscriptionibus, ed. Georg
Kaibel. Berlin 1890.
IGR III Inscriptiones graecae ad res romanas pertinentes, ed. Ren Cagnat et
al. 3 vols. Paris 1901-1927. Vol. 3, fasc. 1-6, with Jules F. Toutain,
Pierre Jouguet and Georges Lafaye. Paris 1902-1906. Reprint:
Chicago, Ares 1975.ILAlg - Inscriptiones Latinae in Algeria
ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia
IvP II Frnkel, Max. Die Inschriften von Pergamon 2 vols. Altertmer von
Pergamon, 8,1-2. Berlin 1890-1895. Vol. 2, nos. 251-1334,
Rmische Zeit.
329
JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb
JRS The Journal of Roman Studies, London: Society for The Promotion of
Roman Studies at The Office of The Society
LCL The Loeb Classical Library, London: William Heinemann LTD -
Cambridge Mass.: Harvard University Press
MH Matica Hrvatska, Zagreb
MS Matica Srpska
OGI Orientis Graeci inscriptiones
Op. Arch. OPVSKVLA ARCHOLOGICA, Arheoloki zavod, Zagreb
PHI Packard Humanities Institute
PIR 1897/1898 Prosopographia imperii romani saec. I. II. III., edidit Elimar Klebs,
Berolini (Berlin) : apvd Georgivm Reaimervm
PIR 1998 Prosopographia imperii romani saec. I. II. III., editio altera, Berolini
Novi Eboraci : apvd Walter de Gruyter & Co.
PWRE Paulys-Wissowa Real-Enzyclopdie der klassischen
altertumswissenschaft, Stuttgart
Samos McCabe, Donald F. Samos Inscriptions. Texts and List. The
Princeton Project on the Inscriptions of Anatolia, The Institute for
Advanced Study, Princeton (1986). Packard Humanities Institute CD
#6, 1991.
SAZU Slovenska akademija znanosti in umetnosti
SHA Scriptores Historiae Augustae
SKA Srpska kraljevska akademija, Beograd
TAM II Tituli Lyciae linguis Graeca et Latina conscripti, ed. Ernst Kalinka. 3
fasc. Vienna 1920-1944. Fasc. 1, nos. 1-395, Pars Lyciae occidentalis
cum Xantho oppido (1920); fasc. 2, nos. 396-717, Regio quae ad
Xanthum flumen pertinet praeter Xanthum oppidum (1930); fasc. 3,
nos. 718-1230, Regiones montanae a valle Xanthi fluminis ad oram
orientalem (1944).
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split
VAMZ Vjesnik arheolokog muzeja u Zagrebu
VAPD Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Split
VHAD Vjesnik hrvatskog arheolokog drutva
A iva antika, Skoplje
330
Izdanja izvora
Amijan Marcelin 1935; 1939-1940.: Ammianus Marcellinus, Roman History, J. C. Rolfe,
LCL
Amijan Marcelin 1998.: Amijan Marcelin, Istorija, Milena Milin, Beograd : Prosveta.
Anonymous Valesianus 1939.: Ammianus Marcellinus: Roman History, Volume III, Books
27-31. Excerpta Valesiana, J. C. Rolfe, LCL
Apijan 1863.: Apijan, Ilirike, Ante Starevi, Zagreb: Danica Ilirska
Apijan 1899.: Appian, The Foreign Wars, The Illyrian Wars, http://www.perseus.tufts.edu/,
bazirano na ed. Appian. The Foreign Wars. Horace White. New York. The Macmillan
Company. 1899.
Apijan 1879.: Appiani, Historia Romana, Ludovicus Mendelssohn, Lipsiae: Teubneri
Apijan 2005.: Marjeta ael Kos, Appian and Illyricum, Situla 43, Narodni muzej
Slovenije, Ljubljana. 52 81
Apijan 1967.: Apijan, Graanski ratovi, Bogdan M. Stevanovi, Beograd: Kultura
August, Res Gestae 1955.: Res Gestae Divi Augusti, Frederick W. Shipley, LCL.
Avgustin, O Boijoj dravi 1957.: Augustine, City of God, Books 1 3, G. E. McCracken,
LCL
Avgustin, O Boijoj dravi 1963.: Augustine, City of God, Books 4 7, W. M. Green, LCL
Avgustin, O Boijoj dravi 1968.: Augustine, City of God, Books 8 11, David S. Wiesen,
LCL
Avgustin, O Boijoj dravi 1966.: Augustine, City of God, Books 12 15, Philip Levine,
LCL
Avgustin, O Boijoj dravi 1965.: Augustine, City of God, Books 16 18.35, Eva M.
Sanford - W. M. Green, LCL
Avgustin, O Boijoj dravi 1960.: Augustine, City of God, Books 18.36 20, W. C.
Greene, LCL
Avgustin, O Boijoj dravi 1972.: Augustine, City of God, Books 21 22, W. M. Green,
LCL
Cezar, De Bello Gallico, 1988.: Gaj Julije Cezar, Galski rat, Ahmed Tuzli, Novi Sad: MS
Cezar, Commentarii belli civilis, 1988.: Gaj Julije Cezar, Graanski rat, Ahmed Tuzli,
Novi Sad: MS
Cezar, De Bello Alexandrino 1955.: Caesar, Alexandrian War, A.G.Way, LCL
Ciceron 1998 -1999.: Cicero, Letters, D. R. Shackleton Bailey, LCL
Ciceron 1840.: Middleton Melmoth Heberden, The Life and Letters of Marcus Tullius
Ciceron, London : Edward Moxon, Dover Street
Consularia italica 1892.: Consularia italica, ed. Theodor Mommsen, Berolini/Berlin
331
Corpus iuris civilis 1888.: Corpus juris civilis I - III, Vol. I. Institutiones, Paul Krueger;
Digesta, Theodor Mommsen.- Vol. II. Codex, Paul Krueger.- Vol. III. Novellae,
Rudolf Schoell et Wilhelm Kroll, Berolini (Berlin)
Gaj, Institucije 1982.: Gaj, Institucije, Obrad Stanojevi, Beograd: Nolit
Herodijan 1961.: Herodian of Antioch's History of the Roman Empire, Edward C. Echols,
Berkeley and Los Angeles
Hidatije 1993.: The Chronicle of Hydatius and the Consularia Constantinopolitana, R.W.
Burgess, Oxford: Clarendon Press
Historia Augusta 1953.: The Scriptores Historiae Augustae, David Magie, LCL
Historici Graeci Minores 1870.:, Historici Graeci Minores, Vol. I, Ludovicus Dindorfius
(Ludwig August Dindorf), Lipsiae/Lajpcig : Teubneri
Eusebije iz Cezareje 1932.: Eusebius: Ecclesiastical History, Volume II, Books 6-10, J. E.
L. Oulton, LCL
Eusebije iz Cezareje 1999.: Life of Constantine, Averil Cameron and Stuart G. Hall, trans.
Oxford: Clarendon Press
Eutropije 1886.: Eutropius's Abridgement of Roman History, John Selby Watson, London :
George Bell and Sons, York street, Covent Garden.
Eutropije 1993.: Eutropius, Breviarium, H.W. Bird, Liverpool : Liverpool University Press.
Evagrije 1846.: A History of the Church in Six Books, from A. D. 431 to A.D. 594., E.
Walford, London: Samuel Bagster and Sons
Flor 1947.: Lucius Annaeus Florus, Epitome of Roman History, Edward Seymour Forster,
LCL
Fotije 1606.: Photii Bibliotheca. Sive Lectorum Photio librorum Recensio, Censura atque
Excerpta, Philologorum, Oratorum, Historicorum, Philosophorum, Medicorum,
Theologorum, Andreas Schottus, Augusta Vindelicorum/Augsburg : Mangus
Fotije 1824-1825.: Bibliotheca, Photius (Constantinopolitanus), Immanuel Bekker,
Berolini/Berlin : Reimer
Fragmenta Historicorum Graecorum 1851, : Fragmenta Historicorum Graecorum, Carolus
Mullerus, Parisiis/Pariz.
Frontin 1925.: Frontinus: Stratagems. Aqueducts of Rome, C. E. Bennett - Mary B.
McElwain, LCL
Sv. Jeronim 1990.: Sveti Jeronim, Izabrane poslanice, I, I.Markovi-M.Kriman-J.Bratuli
(Svjedoanstva 15), Split : Knjievni krug
Sv. Jeronim 1842.: Sancti Eusebii Hieronymi Stridonesis Presbyteri Opera omnia 1,
D.Vallarsius-T.Maffeus, PL 22
Sv. Jeronim 1933.: Jerome, Select Letters, F. A. Wright, LCL
Jordanes.: Iordanes, De Origine Actibusque Getarum, www.thelatinlibrary.com
Jordanes.: Iordanes, De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum,
www.thelatinlibrary.com
Jordanes 1882,: Iordanes Romana et Getica, Theodor Mommsen, Berolini
332
Josip Flavije, Judejski rat, 1967.: Josip Flavije, Judejski rat, Duan Glumac, Beograd:
Prosveta
Josip Flavije, Judejske starine, 1965.: Josephus: Jewish Antiquities, Book 20, Louis H.
Feldman, LCL
Jovan Malala, 1831.: Ioannis Malalae, Chronographia, Impensis ed. Weberi, Bonnae/Bon
Juvenal 2004.: Juvenal and Persius, Susanna Morton Braund, LCL
Kasije Dion 1954-1955.: Dio js Roman History in nine Volumes, Earnest Cary, LCL (2)
Kasije Dion 1986.: Marjeta ael Kos Zgodovinska podoba prostora med Akvilejo,
Jadranom in Sirmijem pri Kasiju Dionu in Herodijanu, Ljubljana:
Znanstvenoraziskovalni center SAZU, 50-273
Kasiodor 1886.: Letters of Cassiodorus Being a Condensed Translation of The Variae
Epistolae of Magnus Aurelius Cassiodorus Senator, Thomas Hodgkin, Oxford :
Horace Hart, Printer to The University
Kasiodor 1894.: Cassiodori Senatoris Chronica ad a.DXIX., Theodor Mommsen
Kasiodor 1992.: Cassiodorus: Variae, S.J.B. Barnish, Liverpool: University Press
Kasiodor 2006.: The Letters of Cassiodorus, Magnus Aurelius Cassiodorus, Echo Library
Klaudijan 1922.: Claudian: Volume I - II, M. Platnauer, LCL
Laktancije 2005.: Laktancije, O smrtima progonitelja, Nenad Cambi Bratislav Luin,
Split : Knjievni krug
Livije 1912.: Livius, Ab urbe condita, Canon Roberts, New York,
Makrobije.: Macrobije, Saturnalije,
http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Macrobius/Saturnalia/home.html
bazirano na kritikoj ediciji od Ludwig von Jan, izdava Gottfried Bass, Quedlinburg
and Leipzig, 1852.
Marcelin 2006.: Prejasni mu komes Marcelin kronika, Bruna Kunti Makvi, Zagreb :
Latina et Graeca
Marcijal 1998.: Marko Valerije Marcijal, Epigrami, Marina Bricko, Zagreb: MH
Marcijal 1993.: Martial, Epigrams, D. R. Shackleton Bailey, LCL
Marcijal.:Valerius Martialis, Epigrammator libri X, LXXVIII, stihovi I i V,
www.thelatinlibrary.com
Marko Aurelije 2004.: Marko Aurelije, Samom sebi, Albin Vilhar, Beograd : Dereta
Notitia Dignitatum.; Medieval Sourcebook: Notitia Dignitatum(Register of Dignitaries), c.
400 (http://www.fordham.edu/halsall/source/notitiadignitatum.html). Koriteno
izdanje William Fairley, Notitia Dignitatum or Register of Dignitaries, in
Translations and Reprints from Original Sources of European History, Vol. VI:4
(Philadelphia: University of Pennsylvania Press, n.d.).
333
Orozije 1976.: Historia adversus paganos, Verona: Fondazione Lorenzo Valla/Arnoldo
Mondadori
Ovidije 1924.: Ovid, Tristia. Ex Ponto, A. L. Wheeler, LCL
Panegyrici Latini 1964.: XII Panegyrici Latini, Oxford University Press
Plinije Mlai 1969.: Pliny the Younger, Letters, Betty Radice, LCL
Plinije Stariji 1866.: Naturalis historia, Berlin: ed. Weidmannos
Plinije Stariji 1976.: prijevod Mate Suia u dodatku Antiki pisci u knjizi Antiki grad
na istonom Jadranu str. 297, Zagreb,
Plinije Stariji 2003.: prijevod Brune Kunti Makvi u dodatku Izvori u knjizi Antiki
grad na istonom Jadranu (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje) str. 421, Zagreb,
Plinije Stariji 2004.: Plinije Stariji, Zemljopis starog svijeta, Uro Pasini, Split:
Knjievni krug,
Plutarh 1978.: Plutarh, Slavni likovi antike II, Milo N.uri, Novi Sad: MS.
Plutarh 1988.: Plutarh, Usporedni ivotopisi, Zdeslav Dukat, Zagreb: A. Cesarec.
Polibije 1988.: Polibije, Istorije, Marijana Ricl, Novi Sad: MS
Prokopije 1914.: Procopius: History of the Wars, Vol. 1, Books 1-2: The Persian War, H.
B. Dewing, LCL
Prokopije 1916.: Procopius: History of the Wars, Vol. 2, Books 3-4: Vandalic War, H. B.
Dewing, LCL
Prokopije 1916.: Procopius, Vol. 3, Books 5-6.15: History of the Wars, H. B. Dewing, LCL
Prokopije 1924.: Procopius: History of the Wars, Vol. 4, Books 6.16-7.35: Gothic War, H.
B. Dewing, LCL
Prokopije 1928.: Procopius: History of the Wars, Vol. 5, Books 7.36-8: Gothic War, H. B.
Dewing, LCL
Prokopije 1935.: Procopius, Vol. 6: The Anecdota or Secret History, H. B. Dewing, LCL
Prokopije 1940.: Procopius, Vol. 7: On Buildings, General Index, H. B. Dewing, LCL
Pseudo-Skilak 2001.: Pseudo-Skilak, Periplus, koriten prijevod iz Wilkes, Iliri, 2001, 106-
108
Ptolemej Klaudije.: Ptolemej Klaudije, Geografija, koriten tekst sa
http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Gazetteer/Periods/Roman/_Texts/Ptolemy/2/1
5*.html, bazirano na transkriptu Dover edition, prvi put izdato 1991, republikacija
javnog rada, originalno izdatog 1932 od The New York Public Library, N.Y. sa
naslovom Geography of Claudius Ptolemy.
Ptolemej Klaudije 1974,: Ptolemejeva karta, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I
antike karte, Posebna izdanja knj. 17, Aleksandrina Cermanovi - Kuzmanovi,
Beograd : Istorijski institute
334
Ravenjanin
734
1995.: Slobodan ae, Civitates Dalmatiae u Kozmografiji Anonima
Ravenjanina. Zadar: Arheoloki muzej Zadar,
Ravenjanin 1860.: Ravennatis Anonymi Cosmographia et Gvidonis Geographica, G.
Parthey-M. Pinder, Berlin: F. Nicolai.
Rufije Fest 1967: Rufius Festus, Breviarium rerum gestarum populi Romani in: The
Breviarium of Festus, London: ed. J.W. Eadie.
Sekst Aurelije Viktor; Sextus Aurelius Victor, edd. F.Pichlmayr i R. Gruendel, Leipzig
Sekst Aurelije Viktor 1984.: Sextus Aurelius Victor: A Historiographical Study, H.W. Bird,
Francis Cairns Publications
Sekst Aurelije Viktor 2000.: A Booklet About the Style of Life and the Manners of the
Imperatores. Abbreviated from the Books of Sextus Aurelius Victor. Thomas M.
Banchich, Buffalo, New York : Canisius College.
Seneka 1920.: Seneca: Epistles 66-92, Richard M. Gummere, LCL
Servije 1881, 1884.: Servius, Commentarii in Vergilii Carmina, ed. G. Thilo and H. Hagen,
vols. I, II, (Leipzig 1881, 1884).
Sidonije Apolinarije 1915.: The Letters of Sidonius I-II., O. M. Dalton, Oxford : Clarendon
Press
Sidonije Apolinarije 1936.: Sidonius: Poems. Letters, Books 1-2, W. B. Anderson, LCL
Sidonije Apolinarije 1965.: Sidonius: Letters, Books 3-9, W. B. Anderson, LCL
Svetonije 1978.: Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, Stjepan Hosu, Zagreb:
Naprijed.
Tacit, Anali,1970.: Tacit, Anali, Jakov Kostovi, Zagreb: MH
Tacit, Historije 1925; 1931.: Tacitus, Histories, Clifford H. Moore, LCL
Tacit, Historije 1987.: Tacit, Historije, Josip Mikli, Zagreb : Latina et Graeca
Tacit, Germanija 2002.: Tacit, Germanija, Veselin ajkanovi, Beograd: Poligraf
Teodozijev kodeks 1999 .: Codex Theodosianus: Theodosiani libri 16 cum constitutionibus
Sirmondianis. Cum constitutionibus Sirmondianis ; P. 2, Textus cum apparatu,
Volumes 1-2, Theodor Mommsen, Preuische Akademie der Wissenschaften (Berlin),
reprint, ed. Weidmann
Teodozijev kodeks 2001.: The Theodosian Code and Novels and the Sirmondian
Constitutions, Clyde Pharr - Theresa Sherrer Davidson - Mary Brown Pharr, The
Lawbook Exchange
Teofan 1982.: The chronicle of Theophanes: an English translation of anni mundi 6095-
6305 (A.D. 602-813), Harry Turtledove, University of Pennsylvania Press
734
Djelo srednjovjekovnog pisca Gvidona (rano XII. st.) uveliko se slae sa Ravenjaninovom Kosmografijom, pa se u
pogledu Dalmacije, podaci Gvidona i Ravenjaninove V. knjiige gotovo u potpunosti podudaraju ( ae, 1995, 8) i esto
zajedno navode (Ravennatis anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica).
335
Teofan 1997.: The Chronicle of Theophanes Confessor: Byzantine and Near Eastern
History AD 284-813. Cyril Mango and Roger Scott, Oxford
Teofilakt Simokata 1834.: Theophylactus Simocatta, Historiarum libri octo, Impensis ed.
Weberi, Bonnae/Bon
Teofilakt Simokata 1986.: The History of Theophylact Simocatta, Michael and Mary
Whitby, Oxford University Press
Velej Paterkul 1955.: Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, Frederick W.
Shipley, LCL.
Velej Paterkul 2006.: Gaj Velej Paterkul, rimska povijest, Josip Mikli, Zagreb : Latina &
Graeca
Zonara 2009.: The History of Zonaras: From Alexander Severus to the Death of
Theodosius the Great, Thomas Banchich, Eugene Lane, New York : Routledge
Zonara, 1868/1869/1870.: IOANNOY TOY ZONAPA, Eq u/ IOANNIS
ZONARAE, Epitome Historiarum, Vol. I III, Ludovicus Dindorfius, Lipsiae:
Teubneri
Zosimus 1814.: Zosimus, New History, London: Green and Chaplin
Zosimus 1887.: Zosim, Historia nova, Ludovicus Mendelssohn, Lipsiae: Teubneri
336
Literatura
Abrami, Mihovil Colgano, Anton, 1909, Untersuchungen in Norddalmatien, Jahreshefte
des sterreichischen Archologischen Institutes in Wien, 12, Wien
Alaevi, Josip, 1882, La via romana da Sirmio a Salona, Bullettino di archeologia e storia
dalmata IV, Split
Alfldy, Gza, 1967, Die Legionslegaten der rmischen Rheinarmeen, Bhlau Verlag,
(Epigraphische Studien, 3) (Beihefte der Bonner Jahrbcher, 22), Kln
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; 1988, Sarajevo : Zemaljski
muzej
Atkinson, K. M. T., 1958, The Governors of the Province Asia in Reign of Augustus,
Historia 7, 300 330
Aurigemma, Salvatore, 1940, Forlimpopoli, Notizie degli Scavi di Antichit, Reale
Accademia dei Lincei, Roma
Ballif, Philipp, 1893, Rmische Straen in Bosnien und der Hercegovina, Herausgegeben
vom Bosnisch-Hercegovinischen Landesmuseum, Wien : Gerold. Dio o epigrafskim
spomenicima koji detektiraju rimske ceste uradio Carl Patsch (p. 52 - 70).
Barii, Franjo Rajkovi, Mila Kreki, Baria Tomi, Lidija, 1955, Vizantijski izvori
za istoriju naroda Jugoslavije. Tom 1, SANU, (Posebna izdanja CCXLI, Vizantoloki
institut 3), Beograd
The Archaeology of Roman Pannonia. ed. Lengyel, Alfonz. Radan, George, T., B.
Akadmiai Kiad. 1981 (poglavlje Barkczi Lszl), Budapest.
Berger, Adolf, 1953, Encyclopedic dictionary of Roman law, Philadelphia:The American
Philosophical Society
Bili-Dujmui, Sinia, 2004, Oktavijanova kampanja protiv Delmata 34-33 god. pr. Kr.,
doktorska disertacija. Sveuilite u Zadru, Odjel za povijest.
Boatwright 2003.: Mary Taliaferro Boatwright, Hadrian and the Cities of the Roman
Empire, New Jersey Oxfordshire: Princeton University Press
Bodel, John, 2005, From Columbarium to Catacomb : Communities of the Dead in Pagan
and Christian Rome, Commemorating the Dead: Texts and Artifacts in Context. The
Shohet Conference on Roman, Jewish and Christian Burials, May 22-24, 2005 The
University of Chicago Divinity School, Chicago, Illinois 1 - 27
337
Bojanovski, Ivo, 1974, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, ANU BiH,
Djela, XLVII, CBI 2.
Bojanovski, Ivo, 1977, Rimski natpisi iz doline Trebinjice, Tribunia, knjiga III, 67 -98
Bojanovski, Ivo, 1977 A, Prilozi za topografiju rimskih i predrimskih komunikacija i
naselja u rimskoj provinciji Dalmaciji (s posebnim obzirom na podruje Bosne i
Hercegovine) I-Prethistorijska i rimska cesta Salona-Narona i njena topografija u
svjetlu arheolokih i istorijskih izvora. ANU BiH, XV, CBI 13. 83 152+Tbl. I
III+Prl. 1 - 3
Bojanovski, Ivo, 1988, Bosna i Hercegovina u antiko doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI,
6.
Bowman, Alan K Garnsey, Peter Rathbone, Dominic, 2000, The Cambridge ancient
history: The High Empire, A.D. 70-192, Cambridge
Brunmid, Josip, 1905, Kameni spomenici Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu, VHAD
VIII, sv. 1. 37 - 104
Budimir, Milan - Flaar, Miron, 1963, Pregled rimske knjievnosti, De auctoribus romanis,
Beograd.
Buli, Frane, 1884, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata VII, Split,
163 167
Buli, Frane, 1885, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata VIII, 66 -
73
Buli, Frane, 1889, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata XII, Split,
145 165
Buli, Frane, 1889 A, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata XII,
Split, 97 101
Buli, Frane, 1890, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata XIII, Split,
145 150
Buli, Frane, 1890 A, Prinosak k poviesti uredjenja granica medju raznim plemenima u
Dalmaciji za rimsko doba, GZM, god. II, sv. 4, 406 413
Buli, Frane, 1890 B.: Frane Buli, Ritrovamenti, risguardanti la topografia suburbana dell
antica Salona, Bullettino di archeologia e storia dalmata XIII, Split, 49 - 54
Buli, Frane, 1894, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata XVII,
Split, 65 - 70
Buli, Frane, 1896, Iscrizioni Inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata XIX, Split,
41 44
Buli, Frane, 1898, I SS. Anastasio e Dojmo martiri salonitani, Bullettino di archeologia e
storia dalmata XXI, Split, 113-132.
Buli, Frane, 1902, Liscrizione della praefectura Phariaca Salonitana, Bullettino di
archeologia e storia dalmata XXV, Split, 3 29
338
Buli, Frane, 1904, S. Gregorio magno papa. Nelle sue relazioni colla Dalmazia (a. 590
604.) (Con tre Tav. n. I. II. III.), Bullettino di archeologia e storia dalmata XXVII,
Split, 1 47 (suppl.)
Buli, Frane, 1905, Delliscrizione che ricorda Furius Camillus Scribonianus, luogotenente
della Dalmazia, Bullettino di archeologia e storia dalmata XXVIII, Split,
Buli, Frane, 1906, Sull anno della distruzione di Salona (Con due tav. n. XIII. E XIV),
Bullettino di archeologia e storia dalmata XXIX , Split, 268 - 304
Buli, Frane, 1909, Iscrizione di un nuovo luogotenente della Dalmazia romana Apollonius
Foebadius del V-VI sec., Bullettino di archeologia e storia dalmata XXXII, Split, 3-
11.
Buli, Frane, 1914, M. AVRELIVS IVLVS. Praeses provinciae Dalmatiae, Bullettino di
archeologia e storia dalmata XXXVII, 118 - 121
Buli, Frane, 1921, Iscrizioni inedite, Bullettino di archeologia e storia dalmata XLIV,
Split 1921, 27 - 35
Brunmid, Josip, 1895, Arheoloke biljeke iz Dalmacije i Panonije, VHAD I, 148 - 183
Brunmid, Josip, 1906/1907, Kameni spomenici Hrvatskog narodnog muzeja u Zagrebu,
VHAD IX, 82 184
Burgess, Richard. W., 1992, From Gallia Romana to Gallia Gothica: The View from
Spain, in J. F. Drinkwater and H. Elton (eds.), Fifth-Century Gaul:A Crisis of
Identity?, Cambridge, 1927.
Buzov, Marija, 2005, The romanization and urbanization of the Roman province of
Pannonia in light of the autochtonous and immigrant populations, Illyrica antiqua, FF
press, Zagreb, 125 143
Cabanes, Pierre, 2002, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb.
ae, Slobodan, 2003, Aserija u antikim pisanim izvorima ASSERIA, 1, Zadar : Muzej
antikog stakla u Zadru, 7-43
Dodig, Radoslav, 2003, Epigrafiki spomenici iz naronitanskog konventa, u: Arheoloka
istraivanja u Naroni i dolini Neretve, Izdanja HAD-a, Vol. 22, god., 233 246+Tbl.
I VI
Domi Kuni, Alka, 2006, Bellum Pannonicum (12.11. pr. kr.). Posljednja faza osvajanja
june Panonije, VAMZ, 3. sv. XXXIX, 59164
Dubolni, Martina, 2007, Argyruntum i njegov teritorij u antici, Radovi Zavoda za
povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv. 49, str. 158.
Gabrievi, Branimir, 1953, Dvije ilirske opine s podruja Vrlike, VAHD 55. 103 119
Gibon, Edvard D., 1996, Opadanje i propast Rimskog Carstva, Beograd : Slubeni list
Glavii, Miroslav, 2008, Epigrafska batina rimskodobnog Epidaura, Archaeologia
Adriatica 11, 43-62
Glavii, Mihovil - Alaevi, Josip, 1878, Iscrizione inedita di 0rtopula (Starigrad ai
Obbrovazzo), Bullettino di archeologia e storia dalmata I, Split, 85 89
339
Glavii, Mihovil, 1878, Il municipio Magnum, Bullettino di archeologia e storia dalmata
I, Split, 90 - 96
Graves, Robert, 2003, Klaudije, Car i Bog, Akia M. Princ, Beograd
Graanin, Hrvoje, 2006, Goti i juna Panonija, Scrinia slavonica 6, Slavonski Brod :
Hrvatski institut za povijest - Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 83-
126.
Eck, Werner, 1972, Die Familie der Volusii Saturnini in Neuen Inschriften aus Lucus
Feroniae, Hermes, Vol. 100, No. 3 (1972), 461-484
Fiala, Frantiek-Franjo, 1893, Prilozi arheologiji Bosne i Hercegovine, GZM god. V, sv. 1.
145 - 159
Fiala, Frantiek-Franjo, 1893 A, Prilozi rimskoj arheologiji Hercegovine, GZM god. V, sv.
3. 511 532
Fishwick, Duncan, 1987, The imperial cult in the latin west: studies in the ruler cult of the
western provinces of the roman empire. Vol. 1, Leiden : Brill
Frankfurter, S., 1884, Epigraphischer Berich aus Oesterreich, AEM VIII, 129 - 179
Harland, Philip A, 2003, Associations, synagogues, and congregations: claiming a place in
ancient Mediterranean society, Minneapolis : Augsburg Fortress
O. Hirschfeld, O., 1885, Bericht ber eine Reise in Dalmatien, AEM IX, 1 - 30
Hrmann, Kosta, 1890, Dva rimska natpisa iz Bosne, GZM, god. II, sv. 3. 306 308
Imamovi, Enver, 1980, Meani natpisi na podruju rimske provincije Dalmacije, Prilozi
Instituta za istoriju, XVI, br. 17, Sarajevo. 27 59 br. 1 21+4 slina natpisa
Jagenteufel, Adolf, 1958, Die Statthalter der rmischen Provinz Dalmatia von Augustus bis
Diokletian, Schriften der Balkankommission; Antiquarische Abteilung. 12, Wien
Josifovi, S., 1956, Oktavijanovo ratovanje u Iliriku (Der illyrische Feldzug Octavians),
A 6, 138 165
Kunti Makvi, Bruna egvi, Marina, 1988, O razgranienju izmeu Aserije i Alverije,
ARR 11, 49 - 62
Lisiar, Petar, 1971, Grci i Rimljani, Zagreb : kolska knjiga
Lui, Josip, 1966 1967, O nekim problemima najstarije dubrovake povijesti, Historijski
zbornik, god. XIX-XX, br. 1-4, Povijesno drutvo Hrvatske : Zagreb 537-547
MacGeorge, Penny, 2002, Late Roman warlords, Oxford University Press
Macmillan, Hugh, 2008, Roman Mosaics,
Mathisen, Ralph Whitney. 1979, Resistance and Reconciliation, Majorian and the Gallic
Aristocracy after the Fall of Avitus, Francia, 7, 597627.
Mari, Zdravko, 1989, Daorsi i Narona. Posebna izdanja Zemaljskog muzeja
Meunarodni simpozijum Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih
kretanja u jugoistonoj Evropi, Sarajevo.
Marin, Emilio, 1997, Ave Narona, MH, Zagreb.
Marin, Emilio, 2004, Divo Augusto, Split : Arheoloki muzej
340
Marin, Emilio Mayer, M. Paci, G. - Rod, I. 1999, Corpus Inscriptionum
Naronitanarum 1, Tivoli
Marin, Emilio, 2004 A, i suradnici, Augusteum Narone, splitska siesta naronskih careva,
Split : Arheoloki muzej
Marin, Emilio Gauthier, Nancy Prvot, Francoise Caillet, Jean-Pierre Duval, Noel
et al., 2010, Salona. = IV, Inscriptions de Salone chrtienne, IVe-VIIe sicles Salona.
IV, Natpisi starokrsanske Salone, IV.-VII. st., Rim - Split
Marinovi, Ante, 1959, Epigrafski spomenici o rimskom namjesniku Dolabelli u Cavtatu,
Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku, 6-7, 121 128 + 2 sl.
Makin, N. A., 1951, Istorija starog Rima, Beograd.
Matijai, Robert, 2002, Uvod u latinsku epigrafiju, Pula
Mesihovi, Salmedin, 2007, Dezitijati, Sarajevo (u rukopisu). Dopunjena verzija doktorske
disertacije : Dezitijati: kulturna i narodnosno-politika zajednica u Iliriku i osvajanja
Oktavijanova doba, Zagreb, 2007
Mesihovi, Salmedin, 2007 A, Autarijati, Sarajevo (u rukopisu). Dopunjena verzija
magistarskog rada : Problem kulturne i narodnosne zajednice Autarijata, Zagreb,
2004
Mesihovi, Salmedin, 2008, INSCRIPTIONES LATINARVM SARAEVONENSIS (sa
kraim pregledom naseobinske kulture u antiko doba) doprinos historiji
sarajevskog podruja u antiko doba, Historijska traganja I, Institut za historiju,
Sarajevo, 9 68
Mesihovi, Salmedin, 2009, SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI I Germanikova
Pounjska ofanziva, Historijska traganja IV, Institut za historiju, Sarajevo, 9 33
Mesihovi, Salmedin, 2009 A, Hajduija na tlu rimskih ilirskih provincija, Prilozi 38,
Institut za istoriju u Sarajevu, 31 39
Mesihovi, Salmedin, 2009 B, Prilozi antikoj topografiji Bosne i Hercegovine dva
toponima sa ireg jajakog podruja -, Godinjak Bonjake kulturne zajednice
Preporod, god. IX, Sarajevo, 171 185
Mesihovi, Salmedin, 2010, Podjela provincije Ilirik, Pregled asopis za drutvena
pitanja, god. LI, br. 2, Sarajevo, 87 100
Mesihovi, Salmedin, 2010 A, RES PVBLICAE SCRIBONIANI, Radovi Filozofskog
fakulteta u Sarajevu, knjiga XIV - XV, Sarajevo, 315 340
Mesihovi, Salmedin, 2010 B, Aevum Dolabellae Dolabelino doba, Centar za
balkanoloka ispitivanja, Akademija nauka i umjetnosti , knjiga XXXIX, 99 123
Mesihovi, Salmedin, 2011, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba, Sarajevo:
Filozofski fakultet
Mesihovi, Salmedin, 2011 A, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo: Filozofski
fakultet
Mesihovi, Salmedin, 2011 B, LVCIVS VOLVSIVS SATVRNINVS IN ILLYRICVM
SUPERIOR/DALMATIA, Historijska traganja (u procesu objavljivanja)
341
Mesihovi, Salmedin, 2011 C, Namjesnici provincije Gornji Ilirik/Dalmacije od 42. do 68.
god. n. e., Centar za balkanoloka ispitivanja, Akademija nauka i umjetnosti , knjiga
XL, 149 - 164
Mesihovi, Salmedin, 2011 D, Revolucije stare Helade i Rimske Republike, Sarajevo :
Filozofski fakultet
Mesihovi, Salmedin, 2011 E, Plinijevske peregrinske civitates na prostoru dananje
Bosne i Hercegovine, VAPD, Vol.104, Split, 55 - 78
Mirkovi, Miroslava, 2002, Rimska drava pod kraljevima i u doba Republike (753.- 27 pre
Hr.). Historija i institucije, Beograd: Dosije
Mirkovi, Miroslava, 2003, Rimska drava u doba principata i dominata (27. pre Hr.-337.
n.e.), Od Avgusta do Konstantina, Beograd: Dosije
Mcsy, Andrs, 1962, Pannonia, PWRE, Suppl. IX, , col. 612-653.
Mcsy, Andrs, 1974, Pannonia and Upper Moesia: a history of the middle Danube
provinces of the Roman Empire, Routledge & K. Paul, Boston.
Narona, 2007, Arheoloki muzej Narona, Vid - Metkovi
Novak, Grga, 2004, Prolost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata,
Zagreb 1944 i novo izd. Slobodne Dalmacije, 2004, Split.
Oluji, Boris, 1999-2000, Japodi, Apijanovi plemeniti barbari, Op. Arch. 23-24, 59-64,
Oluji, Boris, 2003, Oktavijanov pohod protiv Japoda (35 g. prije Krista), Grad Otoac 7,
Otoac: Katedra akavskoga sabora pokrajine Gacke, Gracko puko otvoreno uilite
Otoac
Ore, P., 1978, Prapovijesna naselja i grobne gomile (Posuje, Grude i Litica), GZM, N. S.
Arheologija XXXII, 1977 (1978), 181 291+Krt. 1
Papazoglu, Fanula, 1969, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANU BiH, Djela,
XXX, CBI 1
Paali, Esad, 1975, Questiones de bello dalmatico pannonique, Sabrano djelo, Sarajevo,
(prvi put objavljeno u Godinjaku Istorijskog drutva BiH, Sarajevo, 1957). 376 - 421
Patsch, Carl, 1890, Megjani natpis iz Bosne, GZM, god. II, sv. 4. 367 368
Patsch, Carl, 1895, Rimski kameniti spomenici kninskog muzeja, GZM, god. VII, sv. 3. 379
- 422
Patsch, Carl, 1906, Arheoloko-epigrafska istraivanja povjesti rimske provincije
Dalmacije, GZM, god. XVIII, sv. 2. 151 181
Patsch, Carl, 1914, Zbirke rimskih i grkih starina u bos-herc., Zemaljskom muzeju,
GZM, god. XXVI, sv. 1-2. 141 219+Tbl. I II.
Patsch, Carl, 1915, Zbirke rimskih i grkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju,
Sarajevo : Zemaljski muzej
Pitea, Ante, 2003, Slaveni i rana hrvatska drava, VAHD, 95, 471 518
Radimsky, Vjenceslav (Vaclav), 1893, Arheoloke crtice iz Bosne i Hercegovine, GZM
god. V, sv. 3. 479 497
Radimsky, Vjenceslav (Vaclav), 1894, Starine kotara upanjakog u Bosni, GZM, god.
342
VI, sv. 2, 283 319
Rendi Mioevi, Duje, 1952, Druzov boravak u Dalmaciji, u svjetlu novog vikog
natpisa, VAHD 54, 41 50+Tbl. II.
Rendi Mioevi, Duje, 1959, Cohors VI voluntariorum, Nota epigraphica, VAHD, 61,
156 158
Rendi Mioevi, Duje, 1962, P.Cornelius Dolabella, legatus pro pretore provinciae
Dalmatiae, proconsul provincia Africae Proconsularis. Problmes de chronologie.
Acte des IV. Internationalen Kongresses fr griechische und lateinische Epigraphik,
17, bis 22 September, Wien, 338 347 + 1. tbl.
Rendi Mioevi, Duje, 1968, Novi Dolabelin terminacijski natpis iz okolice Jablanca.
VAMZ, III, 63 73+1 3 tbl.
Robinson, O., F., 2003, Ancient Rome: City Planning and Administration, New York :
Routledge
Sanader, Mirjana, 2003, Rimske legije i njihovi logori u hrvatskom dijelu panonskog
limesa, Op. Arch. 27, Zagreb, 463 468
Sergejevski, Dimitrije, 1924, Cohors VIII voluntariorum civium Romanorum u Dalmaciji,
GZM, god. XXXVI. 113 123
Sergejevski, Dimitrije, 1964, Borne frontier romanie de Kosijerevo, Archaeologica
Iugoslavica, V, 93 - 95
Sherk, Robert, K., 1980, Roman Galatia : The governors from 25 B. C. To A. D. 114,
Aufstieg und Niedergang der rmischen Welt, 954 1052
Stein, Arthur, 1896, Zwei Lykische Inschriften, AEM XIX, 147 - 150
Smith, William, 1867, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston :
Little, Brown and Company
Stipevi, Aleksandar, 1989, Iliri, povijest, ivot, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje
(1989), Zagreb.
Sui, Mate, 1969, Antiki Nin (Aenona) i njegovi spomenici, Radovi Instituta
Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, sv. XVI XVII, 61 - 104
Sui, Mate, 1981, Zadar u starom vijeku, Posebna izdanja Filozofskog fakulteta u Zadru
Sui, Mate, 2003, Antiki grad na istonom Jadranu (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje),
Zagreb.
Swoboda, Erich, 1932, Oktavian und Illyricum, Wien,
Syme, Ronald, 1968, The Ummidii, Historia 17, No. 1, Zeitschrift fr Alte Geschichte, 72
- 105
Syme, Ronald, 1979, Ummidius Quadratus, Capax Imperii, Harvard Studies in Classical
Philology, Vol. 83, 287 310
ai, Amra, 2011, Antiki epigrafski spomenici Istone Hercegovine, magistarski rad (u
rukopisu), Sarajevo: Filozofski fakultet
ael, Jaroslav Ana, 1963, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL
et MCMLX repertae et editae sunt, Situla 5, Ljubljana (ILJug I)
343
ael, Jaroslav Ana, 1978, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX
et MCMLXX repertae et editae sunt, Situla 19, Ljubljana (ILJug II)
ael, Jaroslav Ana, 1986, Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII
et MCMXL repertae et editae sunt, Situla 25, Ljubljana (ILJug III)
ael Kos, Marjeta, 1993, Private Munificence in Salona under the Principate, VAHD,
LXXXVI, 201-214.
ael Kos, Marjeta, 1997, Appian and Dion on the Illyrian Wars of Octavian, A, 47.
ael Kos, Marjeta, 1999, From Agron to Genthius: Large scale pirasy in the Adriatic.
Hesperi;a, 15, Studi sulla grecita; d joccidente. I Greci in Adriatico, 1, Roma: L
Erma di Bretschneider. 137 155
ael Kos, Marjeta, 1999 A, Octavian js Campaigns (35-33 BC) in Southern Illyricum, L
jIllyrie mevridionale et l j Evpire dans l jantiquitev III (Actes du IIIe colloque
international de Chantilly 16-19 Octobre 1996), Pariz, 255 - 264
ael Kos, Marjeta, 2004, The Roman conquest of Dalmatia in the light of Appianj s
Illyrike. Dall jAdriatico al Danubio, L jIllirico nell j eta; greca e romana, Atti del
convegno internazionale Cividale del Friuli, 25 - 27 settembre 2003.
ael Kos, Marjeta, 2005, Appian and Illyricum, Situla 43, Narodni muzej Slovenije,
Ljubljana.
ael Kos, Marjeta, 2005 A, The Pannonians in Appian vs Illyrike, Illyrica antiqua, FF
press, Zagreb, 433 439
kegro, Ante, 2008, Kriza grada Salone i Salonitanske Crkve u doba nad/biskup Natala i
Maksima, Salonitansko-splitska crkva u prvom tisuljeu kranske povijesti.
Zbornik meunarodnoga znanstvenog skupa u povodu 1700. obljetnice muenitva
sv. Dujma Split, 14.-15. svibnja 2004., Split : Crkva u svijetu - Splitsko-makarska
nadbiskupija , 2008. 299-315
kegro, Ante, 2008 A, Kontroverzni biskup Malho i tzv. Delminijska biskupija,
Archaeologia Adriatica 11, Odjel za arheologiju Sveuilita u Zadru, 519-527
The Land Between : A History of Slovenia, 2008, Frankfurt am Main : Internationaler
Verlag Wissenschaften.
Tomi, Petar, 1885, Poviest rimska do careva, II dio, Od obiju Graccha do cara Augusta,
Matica Hrvatska, Zagreb.
Tonini, Domagoj, 2005, Votivna ara iz Tilurija, Op. Arch. 28, Zagreb. 147 157
Treggiari, Susan, 1975, Family Life among the Staff of the Volusii. Transactions of the
American Philological Association (1974-), vol. 105. (1975), The Johns Hopkins
University Press , 393-401
Vuli, Nikola, 1903, Contributi alla storia della guerra di Ottavio in Illiria nel 35-33 e della
campagna di Tiberio nel 15 a.C., Rivista di Storia Antica, 7, 489 - 504
Vuli, Nikola, 1907, Oktavijanov ilirski rat i izgnanje Skordiska iz Gornje Mezije, Glas
SKA, LXXII, 26 - 36
Vuli, Nikola, 1933, Oktavijanov ilirski rat, Glas SKA, CLV/78,
Vuli, Nikola, 1934, The Illyrian War of Octavian, JRS, 24, 163 167
344
Wace, Henry - Piercy, William C, 1999, A Dictionary of Christian Biography and
Literature to the End of the Sixth Century A.D., with an Account of the Principal
Sects and Heresies, Hendrickson Publishers, Inc. edition
Wilkes, J. J., 1969, History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia, University of
Birmingham, London.
Wilkes, J. J. 1976, Boundary Stones in Roman Dalmatia I., The Inscriptions, AV 25,
Ljubljana, 258 274
Wilkes, J. J., 2001, Iliri, Split.
Zaninovi, Marin, 1984, Vojni znaaj Tilurija u antici, Znanstveni skup Cetinska Krajina
od prethistorije do dolaska Turaka, HAD, Split. 65 75
Zaninovi, Marin, 1994, Livanjsko polje u antici kao primjer delmatske zajednice, Zbornik
Livanjski kraj u povijesti. Split-Livno, 45 - 50
Zaninovi, Marin, 1996, Od Helena do Hrvata, kolska knjiga, Zagreb.
Zaninovi, Marin, 1998, Neki aspekti Augustova kulta u Dalmaciji, Histria Antiqua, 4,
Pula, 37 - 44
Zaninovi, Marin, 1999, La Dalmazia in et imperiale, Leo S. Olschki editore. Firenze, 213
- 223
Zippel, Gustav, 1877, Die Rmische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus, Leipzig
345
Recenzije:
Dr. Enver Imamovi, profesor emeritus
Dr. Adnan Busuladi, vanredni profesor
346
347
348
349
Biografija
Prof. dr. sc. Salmedin Mesihovi je roen 5. IV. 1975. god., u Sarajevu gdje je zavrio
osnovnu kolu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek
historija u oktobru 1999. god., na temu Glasinaka kultura. Od aprila 2000. god. zaposlen
je na istom Odsjeku kao asistent na nastavnom predmetu Opa historija starog vijeka.
Poslijediplomski studij iz arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je krajem
2001. god., i magistrirao na temu Problem kulturne i etnike zajednice Autarijata 7. VI.
2004. god. u Zagrebu. Naredne 2005. god. nastavio je kolovanje na jednogodinjem
doktorskom studiju iz stare povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu. Doktorirao je na temi Dezitijati: kulturna i narodnosno-politika zajednica u
Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba 30. I. 2007. god. u Zagrebu. U martu 2009. god.
izabran je u zvanje docenta na oblast stari vijek na Odsjeku za historiju Filozofskog
fakulteta. U aprilu 2009. god., izabran je za efa Katedre za arheologiju Odsjeka za
historiju. U julu 2013. god. izabran je u zvanje vanrednog profesora na naunoj oblasti stari
vijek na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta.
Prof. dr. sc. Salmedin Mesihovi je u dosadanjem radu objavio veliki broj znanstvenih
radova iz klasinog historijskog razdoblja, vie udbenika i prirunika, kao tri strune
knjige : 1. ANTIQVI HOMINES BOSNAE (ISBN 978-9958-625-18-3), 2. Revolucije stare
Helade i Rimske Republike (ISBN 978-9958-625-19-0), 3. Rimski vuk i ilirska zmija.
Posljednja borba (ISBN 978-9958-625-21-3).

Salmedin Mesihovic - Proconsvles, Legati Et Praesides - Rimski Namjesnici Ilirika

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Salmedin Mesihovic - Proconsvles, Legati Et Praesides - Rimski Namjesnici Ilirika

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

Filozofski fakultet u Sarajevu

Zahvaljujui dranju kljunih mjesta u

Ott ct soastct P|atct s sc s0cvts ast Makstvcu |nacts auavc|svn

86. Heraklije (cc. 575. - 11. II. 641.

Das könnte Ihnen auch gefallen