Sie sind auf Seite 1von 14

Damir Agii

BOSNA JE NAA! : MITOVI I STEREOTIPI O DRAVNOSTI,


NACIONALNOM I VJERSKOM IDENTITETU TE PRIPADNOSTI BOSNE U
NOVIJIM UDBENICIMA POVIJESTI
Vanost udbenika u izvoenju nastave povijesti gotovo je posvuda u svijetu vrlo velika.
Istraivanja provedena u nekim tranzicijskim zemljama pokazuju da je udbenik na prvom mjestu
od svih didaktiko-metodikih sredstava koja stoje na raspolaganju nastavnicima. U tranzicijskim je
zemljama znaenje udbenika u nastavnom procesu tim vee jer je udbenik shvaen kao "katalog"
znanja i esto jedina ispravna interpretacija povijesti, odnosno jer se pretpostavlja da su u njemu
sadrane "povijesne istine". (Na podruju Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije sustav kolstva
ak ni ne doputa nastavnicima mnogo slobode u njihovu radu niti su nastavnici spremni da se tom
slobodom slue.) Razlog zasigurno lei u tome to udbenik uenicima daje obavijesti o povijesnim
zbivanjima, procesima i osobama u strogo ureenom i sustavnom obliku. Budui da su te obavijesti
- zbog ogranienosti prostora (koji autor ima za pisanje udbenika) i vremena (koje ima nastavnik
za svoje izlaganje) kao i zbog dobi uenika te njihovih perceptivnih i intelektualnih sposobnost najee pojednostavljene ili ak vrlo pojednostavljene, udbenici su vrlo pogodan medij za
stvaranje mitske slike prolosti te irenje mitova i mitske svijesti.
Bosna i Hercegovina poseban je i vrlo zanimljiv sluaj. Naseljavaju je tri konstitutivna naroda Bonjaci, Hrvati i Srbi. Na njezinu je teritoriju done139
davno voen rat, a trenutna situacija takoer daje razloga za analizu kolskih udbenika povijesti
pomou kojih se mogu graditi i uvrivati ili pak ukidati povijesni mitovi i stereotipi. Pitanje
dravnosti te nacionalnog i vjerskog identiteta narod Bosne i Hercegovine vrlo je osjetljivo
politiko, ali i histori-ografsko pitanje. O tome su napisane brojne knjige i znanstveni lanci, napose
u posljednjem desetljeu. Ovdje neu analizirati politoloke ili historiografske aspekte tog problema
nego u analizirati kako je u udbenicima povijesti za esti i sedmi razred osnovne kole u tri
drave nastale raspadom SFRJ: u samoj Bosni i Hercegovini (tonije u bonjakom dijelu
Federacije Bosne i Hercegovine), u Republici Hrvatskoj i u Saveznoj Republici Jugoslaviji (tonije
Republici Srbiji) prikazana bosanska povijest te koji se mitovi i stereotipi i na koji nain u tim
udbenicima pojavljuju. U odreenom smislu ovo je i analiza onoga to uenici triju naroda u Bosni
i Hercegovini ue o svojoj domovini i o susjedima s obzirom da su se udbenici iz Hrvatske koristili
(i jo se koriste!) u dijelovima Federacije Bosne i Hercegovine gdje je veinsko stanovnitvo
hrvatsko, kao i to su u Republici Srpskoj koristili i koriste udbenike iz Srbije. Jedna je
povjesniarka iz Beograda tim povodom svojedobno napisala kako je koritenjem razliitih
udbenika "Bosna krenula ne samo putem podele teritorije nego i podele istorijske svesti".
(Stojanovi, str. 32) U analizu sam uzeo udbenike za esti i sedmi razred jer se u njima obrauje
srednjovjekovna i novovjekovna povijest Bosne (do 19. stoljea), a to je razdoblje zanimljivo s
obzirom na problematiku srednjovjekovne dravnosti, pitanje dolaska osmanske vlasti i islamizacije
te, napokon, nacionalnog buenja i postanka nacija u Bosni i Hercegovini.
Polazna je pretpostavka da je prikaz povijesne zbilje, a napose njezina interpretacija, u sva tri
sluaja razliit, esto i posve suprotan. Udbenici nude obilje materijala za provoenje analize.
Pozornost sam posvetio istraivanju kako funkcionira formula "Bosna je 'naa'" preko nekoliko
elemenata: kako je prikazan problem dravnosti Bosne u srednjem vijeku, kako je predoen
problem vjerskih odnosa te to se u udbenicima pie o etnikoj pripadnosti stanovnitva. Takoer,
analizirao sam neke primjere povijesnih junaka i anti-junaka u razliitim udbenicima.
U ovome je tekstu analizirano pet udbenika iz Republike Hrvatske, dva udbenika iz Bosne i
Hercegovine i tri iz SR Jugoslavije (Srbije). Razlog je tomu taj to su u Hrvatskoj od 1996. godine u

uporabu uvedeni usporedni


140
udbenici, dok u ostale dvije drave do danas nema pluraliteta u udbenikoj literaturi. S obzirom
da se u Srbiji periodizacija u udbenicima ne poklapa u potpunosti s periodizacijom u hrvatskim i
bonjakim udbenicima, analizirao sam i dio srpskog udbenika za osmi razred u kojem se govori
o zbivanjima do Prvoga svjetskog rata. Analizirao sam udbenike koji su bili u uporabi izmeu
1996. i 2000. godine. U meuvremenu su se u Hrvatskoj pojavili jo neki udbenici. Analiza tih
udbenika dala bi zasigurno neto drugaije rezultate. No, valja imati na umu da se u dijelovima
Bosne i Hercegovine gdje je veinsko stanovnitvo hrvatsko uvelike koriste upravo neki od
analiziranih starih udbenika iz Hrvatske.
Uvodno treba takoer napomenuti kako je udbenik sloeno djelo u kojem autor nije jedina osoba
koja je zasluna za uspjeh ili pak odgovorna za eventualne promaaje. Udbenik se u sve tri zemlje
pie na temelju strogo definiranog nastavnog plana i programa, pa su autori ve time uvelike
ogranieni u slobodi pisanja - moraju se drati tema koje propisuje taj plan. S druge strane, znaajna
je uloga recenzenata, napose "super-recenzenata", koji u neodovoljno razvijenim demokratskim
drutvima, kakva su u drugoj polovici devedesetih bila drutva ovih postjugoslavenskih drava,
ponekad mogu zaustaviti ili u potpunosti sprijeiti objavljivanje nekog udbenika. U Hrvatskoj je
takvih sluajeva bilo i o njima su se vodile javne polemike u novinama te strunim i znanstvenim
asopisima. To se nije uope ili se u najboljem sluaju samo djelomice odrazilo na pitanje
slubenog odobravanja udbenika. Nadalje, u pripremi udbenika postoje i razliita druga
ogranienja - primjerice, grafika i tehnika ogranienja koja su esto u vezi s opim gospodarskim
stanjem u drutvu. Nisu zanemariva ni ogranienja koja nameu uitelji/profesori sa svojim
nainom rada i spremnou na prihvaanje novih metodikih pristupa, kao ni ogranienja to ih
mogu nametati roditelji ili sami uenici, primjerice cijene udbenika.
Prvi spomeni Bosne
Pojam Bosna u bonjakom se udbeniku za esti razred autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovia
prvi put spominje u sklopu cjeline Balkanski narodi u ranom feudalizmu (str. 29-45).(str.29-45). U
tekstu "Prvi podaci o srednjovjeko141
vnoj Bosni" (str. 34-36) donosi se karta irenje bosanske drave (str. 35, a ista se karta ponavlja jo
jednom). Karta je dana bez legende, a pokazano je irenje Bosne u etiri faze. Autori navode da
prve konkretnije vijesti o Bosni daje bizantski car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeu: "Ve u to
vrijeme junoslavenska plemena (potcrtao D. Ag.) koja su naselila dananje prostore Bosne i
Hercegovine pored svoje prihvaaju i bizantijsku kulturu te kranstvo." Takoer, navodi se da su
nad ranofeudalnom Bosnom kratko vrijeme vladali susjedi - srpska drava, potom od druge
polovice 10. stoljea Hrvatska, kratko car Samuilo, od 1018. Bizantsko Carstvo, te potom Zeta
(Duklja): "Tek od XII stoljea rano feudalna Bosna politiki se osamostaljuje." Autori takoer
naglaavaju da se Bosna kao samostalna drava formirala kasno, a ugroavali su je Bizant i
Ugarska. (str. 36)
U srpskom udbeniku za esti razred autora Rade Mihaljia postoje cjeline o europskoj/svjetskoj
povijesti i o Srbima (ili srpskom narodu) i junim Slavenima i susjednim narodima. U lekciji "Srbi
od VII do XII veka" autor govori, izmeu ostalog, i o osamostaljivanju Rake i Bosne od vlasti
dukljan-skog kralja Bodina: "Bosna je dugo bila poznata samo kao geografski pojam, oblast u
okvirima Srbije. Tokom ranog srednjeg veka Bosna se nalazila u sastavu okolnih junoslovenskih
drava." (str. 34) Mihalji ne navodi koje je stanovnitvo naseljavalo Bosnu u tom razdoblju.
U uvodu cjeline Srpski narod i njegovi susedi upoznom srednjem veku autor napominje da se na
Bosnu postupno irio ugarski utjecaj te da su ugarski kraljevi smatrali Bosnu "posebnim

vojvodstvom ugarske drave". (str. 53) Opirnije o srednjovjekovnoj Bosni aci u Srbiji ue iz
teksta "Postanak i razvoj bosanske drave". (str. 73-77) Autor udbenika govori daje pojam Bosna
prvotno oznaavao samo geografski pojam uz gornji tok istoimene rijeke. Ime Bosna poelo se iriti
istovremeno s postankom i razvitkom bosanske drave. Stjee se dojam kako je ovdje ta injenica
namjerno prenaglaena - kao da se i drugdje esto nije dogaalo na slian ili identian nain, ne
samo u dravama jugoistone Europe nego i ire. Moe se pretpostaviti da takva konstatacija za cilj
ima slabljenje ili ak osporavanje bosanske dravnosti. Isprva je podruje Bosne bilo u sastavu
Srbije, pa Samuilove drave i napokon Duklje (Zete). Autor ne spominje da je Bosna bila pod
vlau hrvatskog vladara, to se u bonjakom i hrvatskim udbenicima jasno istie.
142
Frane Sabali, autor jednog od hrvatskih udbenika, takoer spominje Konstantina Porfirogeneta,
poloaj Bosne, ali nita ne govori o tome tko ju je naseljavao u najstarije doba. Inae, ovaj je
udbenik na snazi bio samo jednu kolsku godinu. Paradigmatian je primjer nametanja udbenika koji nema strunih, metodikih i drugih kvaliteta - politikim diktatom.
Ivo Makek, drugi autor hrvatskog udbenika, temeljito je preuredio svoj udbenik iz polovice
osamdesetih godina (u suautorstvu s Josipom Adame-kom). Izbacio je brojne dobre elemente iz
tog udbenika, a velik dio onog to je dodao nije utemeljeno na povijesnim spoznajama i izravno
slui u svrhu dokazivanja hrvatskog karaktera srednjovjekovne bosanske drave te Bosne i
Hercegovine openito. Makek ne spominje izrijekom ime bizantskog cara, nego navodi daje "na
svjetlo povijesti" izala u bizantskom zapisu iz 10. stoljea kao "zemljica Bosna".
Niti u udbeniku Nevena Budaka i Vladimira Posavca nema mnogo detaljnijih podataka o prvim
zapisima o Bosni. Ovaj je udbenik vrlo teko doao u kolske klupe. Dvije ga je godine ministrica
prosvjete Republike Hrvatske odbijala potvrditi kao kolsku knjigu unato brojnim pozitivnim
recenzijama znanstvenika i nastavnika iz kolske prakse. Na kraju ipak nije mogla izdrati javni
pritisak i udbenik se naao u rukama uenika.
Inae, u hrvatskim se udbenicima za esti razred o povijesti Bosne ui u sklopu nastavnih cjelina o
hrvatskoj povijesti - na kraju tih cjelina. U sedmom se razredu povijest susjedne drave ui u sklopu
cjeline o susjednim narodima (tzv. "Alpski i balkanski prostor u prvoj polovici 19. stoljea"),
odnosno u sklopu cjeline o hrvatskoj povijesti u drugoj polovici 19. stoljea! Ova nedosljednost
proizlazi iz nastavnog plana i programa koji je pun anakronizama i promaaja u strunom,
znanstvenom i metodikom pogledu.
O etnikom sastavu bosansko-hercegovakog stanovnitva
Etniki sastav stanovnitva u prolosti jedan je od najbitnijih dokaza u prilog tezi kako je Bosna
"naa". Nije sporno da Bosnu i Hercegovinu danas naseljavaju pripadnici triju konstitutivnih naroda
- Bonjaka, Hrvata i Srba. No, nacionalna svijest razvila se kod pripadnika ovih naroda tek u drugoj
po143
lovici 19., odnosno 20. stoljea. Jedan od bitnih elemenata u nacionalistikom dokazivanju "prava
na Bosnu" jest tvrdnja da su i ranije (od samog poetka) u Bosni i Hercegovini ivjeli pripadnici
vlastite nacije. Tako su za bonjake zastupnike takvih teza stanovnici Bosne u srednjem vijeku
izravni preci dananjih Bonjaka ("dobri Bonjani"), za Hrvate su to iskljuivo (ili u najveem
postotku) katolici, dok Srbi govore o junoslavenskim narodima ili "naim" narodima te o
pravoslavnima. Bonjacima je dosta stalo do afirmacije posebnosti Crkve bosanske (iji su
pripadnici po takvim objanjenjima mahom preli na islam).
Bonjaki autori udbenika na samom poetku navode tko su sve juni Slaveni: Slovenci, Hrvati,
Srbi, Crnogorci, Makedonci, Bugari i Bonjaci ("dobri Bonjani"). (str. 9) Ve sam napomenuo da
su ovi autori istaknuli kako su podruje Bosne naselila junoslavenska plemena bez poblieg
odreenja koja su to plemena bila. Ni oni niti ostali autori poblie ne odreuju etniki sastav

ranosrednjovjekovne Bosne, jedino Makek i Sabali u Bosni vide iskljuivo ili skoro iskljuivo
hrvatsko stanovnitvo. Makek u svome udbeniku posve izravno pie da su Bosnu u samim
poecima njezina postanka naseljavali Hrvati. Vjerski element nije mu bio dovoljan, pa je posegnuo
i za jezinim argumentima, inae popularnim u ideologiji nacionalizama na jugoistonoeuropskom
podruju. Makekova je argumentacija sljedea: "Srednjovjekovni bosanski zapisi u kamenu i na
listinama pisani su ikavicom, kojom govore i piu samo Hrvati. U Bosni su dakle ivjeli Hrvati. I
ban je bio Hrvat." (str. 67) Valja ovdje napomenuti kako je prikaz povijesti Bosne u starom
Makekovu udbeniku iz 1985. godine posve drugaiji. Tamo nema nikakvih neznanstvenih
intervencija poput gore navedenih tvrdnji. Navodi se kako je Bosna isprva bila pod vlau srpskog
kneza aslava, potom pod hrvatskim kraljevima i napokon pod vladarima Zete, a na poetku 12.
stoljea osamostalila se. (Makek-Adamek, str. 120) Ova usporedba ide u prilog potvrdi teze da je
Ivo Makek u svome novom udbeniku uvelike stajao pod utjecajem neznanstvenih ideologizacija u
hrvatskoj historiografiji posljednjeg desetljea 20. stoljea.
Makekovim tvrdnjama u novom udbeniku pribliava se Frane Sabali tvrdnjom da je "Bosna u
srednjem vijeku do dolaska Turaka kulturno i civilizacijski pripadala Zapadu". U njoj je, pie
Sabali, bilo oko 85% katolika. S obzirom na raireno vrlo pojednostavljeno shvaanje o
izjednaavanju katolika
144
i Hrvata u Bosni, autorova je nakana vjerojatno bila uvjeriti uenike kako je Bosna povijesno stara
hrvatska zemlja. Istina, izrijekom to ne pie, ali nije daleko od intencija koje je izraavala Agneza
Szabo, autorica nastavnog plana i programa u Republici Hrvatskoj.
O razliitim mjerilima to je to etnika raznolikost svjedoi sljedea tvrdnja autora srpskog
udbenika: "Za razliku o Duanovog carstva, koje je bilo etniki raznorodno, u Bosni su iveli samo
Juni Sloveni". (str. 75) Mora da je autor na umu imao kako su Srpsko Carstvo, osim Srba i drugih
junih Slavena, nastanjivali jo Grci i Albanci. No, zaboravio je da su juni Slaveni takoer
meusobno "raznorodni". Ovdje je autor oito upao u zamku poistovjeivanja zajednike prolosti i
sudbine jugoslavenskih (junoslavenskih) naroda, to je bio est sluaj u srpskoj historiografiji. Ne
treba zaboravljati da su sve do 1918. godine, unato nekim zajednikim elementima, juni Slaveni
imali - ak i kada su se nalazili u sklopu istih imperija - vrlo razliit povijesni razvoj.
U udbenicima se malo pozornosti posveuje fenomenu postanka nacija. Autorima su mnogo milija
pojednostavljena tumaenja, napose jer se njima mnogo lake moe stvoriti mitska dimenzija. Evo
jo jednog primjera kako se u udbeniku manipulira povijesnim dogaajem u svrhu odreene
ideologiza-cije. Godine 1737. vodio se jedan od brojnih austro-osmanskih ratova. U bitki kod Banja
Luke austrijska je vojska doivjela poraz. Grad su branili iskljuivo lokalni stanovnici islamske
vjerosipovijesti, bez pomoi osmanske armije iz unutranjosti Carstva. Jedina osoba koja nije bila
podrijetlom iz Bosne bio je vezir Ali-paa Hekim-Oglu. Dok se u hrvatskim i srpskim udbenicima
za osnovnu kolu niti taj dogaaj niti beglerbeg Bosne uope ne spominju, u bonjakom se
udbeniku istie znaenje vezira Ali-pae, a navedena je doslovce i sljedea tvrdnja: "Bojem pod
Banja Lukom 1737. g. Bosanski muslimani ili Bonjaci, roeni su kao narod ili moderna nacija".
(str. 137) Cilj ove povijesno posve neutemeljene teze jest da kod uenika (moda i nastavnika?)
proizvede osjeaj kako bonjaka nacija postoji ve jako dugo, to je jedan od vanih elemenata
koji se koriste u dokazivanju prava na teritorij, posebnost i dr. injenica da proces formiranja
modernih nacija zapoinje tek pola stoljea kasnije u Francuskoj revoluciji, a u Bosni i Hercegovini
tek potkraj 19. i na poetku 20. stoljea autore udbenika nije nimalo zasmetala u formuliranju
njihove teze.
145

Srednjovjekovna Bosna i Hercegovina


Povijest Bosne u srednjem vijeku najopirnije je - posve prirodno - zastupljena u bonjakom
udbeniku (cjelina Bosna u doba razvijenog feudalizma - str. 65-79). U nastavnoj jedinici
"Drutveno raslojavanje, zaeci i nastanak bosanske dravnosti" (str. 65-66) opirno se opisuje
feudalni drutveni sustav u Bosni te njezin dravni ustroj. Istie se da je dravno ureenje Bosne
bilo slino drugima na Balkanu, s razlikom u pojedinim dravnim tijelima i ovlastima sredinje
vlasti. Naglaena je vanost sabora, koji je bio staleka skuptina u ijem su radu sudjelovali samo
vladar i krupna vlastela i po tome se razlikovao od sabora susjednih zemalja.
Budui da je tijekom nedavnih ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini bilo mnogo razliitih
politikantskih osporavanja prava na postojanje bosansko-hercegovake drave, bonjaki su autori
uenicima eljeli dokazati da je Bosna jo u srednjem vijeku imala svoju dravnost, pa stoga tvrde
daje trgovaki ugovor bana Kulina i Dubrovnika iz 1189. svjedoanstvo o tome kako je Bosna
imala "izgraene dravne organe vlasti, pa su neki historiari ovaj ugovor nazvali rodnim listom
bosanske dravnosti". (str. 66)
Nadalje se istie daje Kulin iskoristio dinastike sukobe i vojno slabljenje Bizanta te formalno
priznao vlast ugarskog kralja i potom tvrdi: "Po onome to se zna u vrijeme njegove vladavine
dolo je do pune emancipacije bosanske drave, koja je i dalje bila u vazalnom odnosu prema
Ugarskoj. To, meutim, ne umanjuje bosansku srednjovjekovnu dravnost jer je to bio takav
vazalitet kakvi su postojali irom Evrope." (str. 67) Potom se ponovno navodi znaenje ugovora s
Dubrovanima i istie kako se Kulin ponaao kao "gospodar Bosne", daje bio okruen velikaima i
imao dvorsku kancelariju "to sve predstavlja posljednju kariku u izgradnji dravne vlasti". (str. 67)
tovie, tu su svoju dravnost i posebnost (napose vjersku) spremno branili: "Meutim, kada je
rimska kurija uz pomo ugarskoga kralja 1235. godine povela kriarski pohod s ciljem da se Bosna
stavi pod neposrednu ugarsku vlast, a istodobno unite pripadnici Crkve bosanske, bosanski se
vladar stavio na elo svog naroda i zemlje. [.] bosanska je vojska napadau pruila veliki otpor
[]" No, kralj Bela IV. pokorio je polovicom 13. stoljea Bosnu i podijelio je na manje oblasti;
uskoro se izdignuo ban Prijezda, rodonaelnik srednjovjekovne bosanske dinastije Kotromania.
146
Frane Sabali tvrdi kako se u doba bana Stjepana Kotromania Bosna iri "na hrvatske krajeve, na
stare hrvatske upe - Livno, Duvno i Glamo, takoer i krajeve oko Vrbasa i na podruje od Cetine
do Neretve" (str. 48), te upuuje na zemljovid.
Rade Mihalji navodi da se Bosna u 11.-12. stoljeu nalazila izmeu ugarskih i bizantskih utjecaja.
Prema njemu, Srbija je - samim svojim postojanjem - "titila Bosnu od Vizantijskog Carstva". No, u
Bosni je ojaao ugarski utjecaj - ugarski su kraljevi slali vojsku da u Bosni iskorijene vjersku herezu
(heretici su dolazili iz primorskih krajeva i iz Srbije). Uz papino odobrenje ugarski su kraljevi
organizirali kriarske pohode: "Ti pohodi su se zavravali pustoenjima naselja i spaljivanjem
jeretika". Ipak, kriarski pohodi nisu iskorijenili herezu - "strani uticaj nije spreio osoben
unutranji razvoj bosanske drave". (str. 73)
Mit o povijesnom prostoru ili teritoriju est je u analiziranim udbenicima. Rije je tome da su u
udbenicima esti primjeri "prisvajanja" nekog podruja te da se koristi svaki element koji ide u
prilog tezi o povijesnom pravu na teritorij. Mit o povijesnom prostoru i povijesnom pravu na
odreeni teritorij povezan je sa stvaranjem nacija. Pri tomu se koristi etniki i dravni element
ovisno kako u konkretnom sluaju odgovara - s ciljem dokazivanja svojih prava na to vei teritorij.
Nacionalizmi probueni potkraj 20. stoljea u Bosni Hercegovini te na podruju bive Jugoslavije
uvelike su posegnuli za mitom o povijesnom prostoru. Na alost, takvo se stanje odrazilo i u
udbenicima.
Evo kako taj mit funkcionira u bonjakom udbeniku. Autori navode da je kralj Tvrtko I. s knezom
Lazarom porazio srpskog velikaa Nikolu Altoma-novia te zadobio teritorij gornjeg Podrinja i

Polimlja s trgovima Prijepoljem i Pljevljima: "Tako je dio teritorije kasnijega Novopazarskog


Sandaka bio u sastavu Bosne znatno prije propasti srednjovjekovne bosanske drave, to govori o
historijskoj povezanosti tih krajeva s Bosnom." Masna su slova otisnuta u izvornom tekstu. Inae, u
ovoj knjizi teksta istaknutog pomou masnih slova nema mnogo, a ovdje je cijela reenica oznaena
tom grafikom oznakom pomou koje se eli neto posebno vano naglasiti. Zasigurno stoga jer su
autori htjeli uporabiti ovu svoju tvrdnju u svrhu dananjih ideolokih potreba i tvrdnji o povezanosti
Sandaka s Bosnom i Hercegovinom.
147
Autor srpskog udbenika Rade Mihalji takoer navodi da su Tvrtko i Lazar zajedniki ratovali
protiv Altomanovia te da su podijelili njegove teritorije od Rudnika do mora, ali - jasno - ne izvodi
ovako dalekosean zakljuak. On snano istie srpsku komponentu kod kralja Tvrtka, pa mu je
vanije spomenuti da se Tvrtko, s obzirom daje "postao gospodar dela srpske drave", odluio
okruniti za kralja "Srba i Bosne" (okrunio se u manastiru Mileevi), da je preuzeo vladarski naslov
Stefan (koji su nosili Nemanjii) kao i da je isticao svoje srodstvo s Nemanjiima, koji su izumrli s
Uroem (1371.). tovie, Tvrtko je uveo neke obiaje i titule sa srpskog dvora. Dakle, Tvrtko - a
time i njegovo povijesno naslijee - jest "na". Na kraju svoga izlaganja o Tvrtku i njegovoj
povezanosti sa Srbijom Mihalji ne zaboravlja napomenuti da je potkraj svoje vladavine Tvrtko
zauzeo velik dio nekadanje hrvatske drave - otad se nazivao "kraljem Srba, Bosne, Dalmacije,
Hrvatske i primorja".
Zanimljivo je da hrvatski autori udbenika takoer izrijekom spominju veze Tvrtka i Srba te
njegovo vladarsko tituliranje. Izuzetak ini jedino Frane Sabali koji napominje tek da je Tvrtko sa
srpskim knezom Lazarem podijelio "neka podruja srpske drave", a 1377. proglasio se kraljem. O
tituliranju kraljem "Srba i Bosne" nema nikakva spomena, ali autor ne zaboravlja napomenuti kako
se Tvrtko 1390., nakon toje "predobio" (vano je uoiti da se ne koristi glagol osvojio ili zauzeo)
Split, ibenik i Trogir, te Klis i "velike otoke na junoj hrvatskoj obali", okrunio kraljem Hrvatske i
Dalmacije. Posve zanemarivi srpsku komponentu, Sabali jasno istie hrvatsku i katoliku
komponentu kod Tvrtka - sin je Jelene ubi ("iz uglednog hrvatskog plemena", str. 48), "odgojen u
katolikom duhu", "daje podrku katolikim redovnicima franjevcima" (str. 49). Opet je na djelu
poistovjeivanje katolianstva i hrvatstva.
Neven Budak i Vladimir Posavec nisu preskoili injenicu da se Tvrtko okrunio "za kralja Srba i
Bosne", pa to jasno i piu, istiui da je zapravo iskoristio rasulo Srbije i znatno proirio granice
svoje drave. (str. 71) Slina formulacija stoji i u Makekovu udbeniku. (str. 68) Dok BudakPosavec ne istiu vjersku pripadnost kralja Tvrtka, Makek - slino Sabaliu, ali u znatno blaoj
formi - istie daje "Tvrtko bio katolik".
148
Vjerske zajednice u srednjovjekovnoj Bosni - Crkva bosanska, Katolika i Pravoslavna crkva
Crkva bosanska specifina je pojava kranske hereze u srednjem vijeku o kojoj je u znanstvenoj
literaturi napisano mnogo tekstova. Zbog svoje posebnosti ta crkvena organizacija ima i posebno
mjesto u udbenicima povijesti. U svim se analiziranim udbenicima o pojavi i strukturi Crkve
bosanske vie ili manje opirno pie. U bonjakom joj je udbeniku posveen poseban odlomak.
Autori istiu da je Bosna kao "granina zemlja izmeu Bizantije i Ugarske" bila podruje na kojem
su se sukobljavale Pravoslavna i Katolika crkva. Crkva bosanska prikazana je u pozitivnom
svjetlu. Posebice je naglaena injenica da je ta crkvena organizacija bila privlana obinim ljudima
zbog svojih jednostavnih obreda, skromnosti crkvenih slubenika i netraenja crkvenih poreza.
Nakon to su opisali podrijetlo i program Crkve bosanske autori su iznijeli i jednu krupnu
primjedbu na njezin raun. ini se, dodue, kako je ta primjedba vie namijenjena uporabi
nastavnika nego uenicima koji imaju tek dvanaest godina i teko da mogu shvatiti takav diskurs.
Sporna reenica, naime, glasi: "Meutim, svojim uenjem i mjestom u drutvu Crkva bosanska
nikada nije izgradila onu ideoloku stranu koja bi jae utjecala na zbijanje redova bosanskog

plemstva i koja bi doprinjela jaanju centralne vlasti i ouvanju teritorijalne povezanosti drave,
uvrujui njenu tradiciju." (str. 69)
Zanimljivo je odakle autori pojedinih udbenika izvode podrijetlo bosanskih heretika. Tako Sabali
navodi da su to "patareni, krivovjernici sa zapada". Makek pie da su to bili "heretici protjerani iz
Dalmacije". Budak-Posavec govore o katarima, koji su "imali mnogo pristalica u junoj Francuskoj
i sjevernoj Italiji", a njihova su uenja u Bosnu prenijeli trgovci iz tih krajeva koji su zalazili u
dalmatinske luke. U hrvatskim udbenicima ne spominje se nikakva veza s jugoistokom Europe.
Drugaije je s s bonjakim i srpskim udbenikom. U udbeniku Pelidija-Isakovi navodi se da
uenje Crkve bosanske potjee iz Bugarske i Makedonije, a Mihalji tvrdi da su u Bosnu stizali
patareni iz primorskih krajeva (misli na podruja istonojadranske obale) te bogumili iz Srbije. ini
se da se na temelju ovoga moe zakljuiti kako su, barem neki autori udbenika, htjeli naglasiti daje
bosanska hereza autohtona pojava podrijetlom iz "naih" vlastitih krajeva.
149
Posebno je poglavlje u bonjakom udbeniku posveeno takoer Katolikoj i Pravoslavnoj crkvi.
Autori su naglasili kako nastojanja papa i ugarskih kraljeva te kriarski pohodi s ciljem da se
"nametne vodea uloga katolike crkve" nisu - ni pored prividnih uspjeha - dali rezultata, a niti
djelatnost dominikanaca na tome polju nije bila uspjena. Tek su franjevci, "koji uvaavaju
postojee obiaje i nailaze na vee razumijevanje domaeg stanovnitva", nakon dugotrajne borbe
nadvladali Crkvu bosansku i doveli do prevlasti Katolike crkve.
Autori udbenika napominju da se broj pravoslavnih vjernika u Bosni poveavao zbog irenja
dravnih granica, napose u Tvrtkovo doba. Pravoslavno je sveenstvo bez veih problema obavljalo
svoje dunosti: "U politiku se sveenici pravoslavne crkve nisu mijeali te su na taj nain
izbjegavali podozrenje vladara i bosanskog plemstva, kao i sukob s drugim vjerskim zajednicama",
(str. 75)
injenica da se broj katolika i pravoslavnih vjernika u apsolutnim brojkama poveavao usporedno s
teritorijalnim irenjem Bosne istie se i u srpskom udbeniku. (str. 75)
Govorei o vjerskim prilikama u srednjovjekovnoj Bosni, Ivo Makek otiao je najdalje od svih
autora udbenika u povijesnom iskrivljavanju injenica: "U Bosni, zemljopisno zatvorenoj, ivjelo
se osebujnim ivotom, pa je i Katolika crkva bila osebujna. Zvala se Crkva bosanska." (str. 67)
Budui da je ve ranije naglasio kako su u Bosni ivjeli Hrvati, Makek - naravno - tvrdi da su
sveenici ove "osebujne" katolike crkve svoje vjerske obrede obavljali na hrvatskom jeziku.
Frane Sabali o Crkvi bosanskoj pie dosta nesuvislo. On naglaava ulogu franjevaca za to da je u
etrnaestom stoljeu (zapadno) kranstvo imalo najvie vjernika. Napominje da su franjevci
nastavili rad i nakon dolaska Turaka, ali istie da je taj rad "bio obiljeen stradanjima pa i
muenitvom". (str. 50) Sabali ne spominje da su u Bosni ivjeli i pravoslavni stanovnici.
Znai, bonjaki autori istiu posebnost Crkve bosanske, srpski autor njezino podrijetlo izvlai iz
junoslavenskih zemalja, a hrvatski autori naglaavaju zapadno podrijetlo hereze. Makek ak
prisvaja Crkvu bosansku i ukljuuje ju u sastav Katolike crkve.
150
O padu Bosne i Hercegovine pod osmansku vlast i islamizaciji
Utjecaj osmanske vlasti na prelazak velikog dijela bosansko-hercegova-kog stanovnitva na islam
u ranom novom vijeku bio je golem. Budui da je za formiranje bonjake nacije pripadnost
islamskoj vjeroispovijesti bio vrlo vaan element, u bonjakom je udbeniku slika Osmanlija i
njihova dolaska na Balkanski poluotok daleko povoljnija od one kojom su osmanski osvajai
predstavljeni u nekim drugim udbenicima. Primjerice, govorei o padu Bosne pod osmansku vlast,
Pelidija-Isakovi istiu da je Mehmed II. iskoristio "slabosti bosanske drave" te daje i "pored

dostojnog otpora" bosanska vojska bila poraena, a kralj i vie pripadnika vlastele pogubljeni.
Vana je konstatacija navedena na ovome mjestu kako "s njime (kraljem) nestaje i bosanske
srednjovjekovne drave". (str. 78)
Pelidija-Isakovi dalje istiu daje prelazak na islam u Bosni i Hercegovini bio mnogo snaniji nego
tamo gdje se ranije uvrstila Katolika ili Pravoslavna crkva te povezuju proces prelaska na islam s
velikim brojem vjernika Crkve bosanske, koji su bili skloniji prihvatiti novu religiju. Navode da su,
osim obinog stanovnitva, na islam prelazili i brojni lanovi feudalnih obitelji. Kao primjer
istaknuti su mlai sin hercega Stjepana Kosae te djeca kralja Stjepana - igmund i Katarina. Novu
su vjeru prihvaali i brojni trgovci i obrtnici. Pojedinci meu njima, koji su ostali u kranskoj vjeri,
"nisu imali nikakvih neprilika, te su ivjeli i radili kao i u prethodnom periodu", istiu autori. (str.
126) Openito, prelazak na islam u ovom je udbeniku opisan kao logian proces koji nije bio
nimalo nasilan. Jo ranije u svome udbeniku Pelidija-Isakovi naveli su da je "regrutiranje zdravih
djeaka" poznato pod nazivom devirma (skupljanje), a u dosadanjoj se povijesnoj literaturi i
lijepoj knjievnosti takvo "regrutiranje" nazivalo 'dankom u krvi' i bilo je "opisivano u iskrivljenom
svjetlu, daleko od miljenja koje uvaava ozbiljna znanstvena historiografija", (str. 98)
Prema autorima Pelidija-Isakovi, na podruju Bosanskog ejaleta ("od apca do Jadrana i od
Zveana do Virovitice") u 17. stoljeu ivjelo je skoro 75% pripadnika islamske vjeroispovijesti. U
sljedeem je stoljeu taj postotak znatno smanjen, "a na njegovo su smanjenje utjecali veliki ratovi
u kojima je
151
izginuo znatan broj muslimana, kao i zarazne bolest (kuga i dr.) u kojima je umiralo veinom
gradsko stanovnitvo islamske vjere". (str. 127)
Za Sabalia je proces islamizacije u biti ipak nasilan proces - istie se da su muslimani bili u
povoljnijem drutvenom i politikom poloaju, kao i daje do promjene vjerskog sastava
stanovnitva (sjetimo se, 85% katolika) dolo postupno, "osobito nakon progona u XVI. stoljeu
kao i ratova u XVII. i XVIII. stoljeu". Osim toga, napominje Sabali, "dio je katolika ve pri
osvajanju odveden u ropstvo", a broj se katolika smanjivao i zbog tzv. 'danka u krvi'. Potonje za
Sabalia nije nikakva regrutacija, kako su to nazvali bonjaki autori, nego nasilan in. (str. 90)
Sabali takoer koristi "jezinu" argumentaciju da pokae uenicima kako je "dio muslimana
nesumnjivo pripadao hrvatskom narodu" - tvrdi da se to vidi u njihovu jeziku, osobito u izgovoru
"koji je ponegdje jo i danas ikavski". (str. 90) Ovaj autor takoer navodi da su se na podruje
izmeu Une i Drine zajedno s Turcima naselili i Vlasi, "preteito vjernici Grko-istone crkve". Na
stranu to se ovdje koristi termin grko-istona crkva, koji se u hrvatskom jeziku davno prestao
koristiti, a danas moe zvuati samo uvredljivo i pejorativno. Jo je vea stereotipna predodba o
vlakim doseljenicima (koji su "grko-istoni", dakle pravoslavni, dakle dananji Srbi) izreena
tvrdnjom da su oni "upadali u neosvojene hrvatske krajeve, pljakali i otimali, sluei se metodom
'spaljene zemlje'". (str. 90)
Ivo Makek u Bosanskom paaluku osim muslimanskog stanovnitva poznaje samo katolike i
krstjane - pravoslavno puanstvo spominje u kontekstu dovoenja pravoslavnih vlaha "iz planinskih
podruja". Muslimansko je puanstvo u Makekovu tumaenju u etnikom smislu "nae" - hrvatsko,
a njihov je prijelaz s kranstva na islam bio uglavnom dobrovoljne naravi. Oni su to uinili radi
postizanja boljeg drutvenog poloaja jer je bosansko drutvo krajnje pojednostavljeno i
neznanstveno podijeljeno na muslimane-spahije i krane-raju. Dodue, bilo je i nasilnog
islamiziranja katolikog i krstjanskog stanovnitva preko danka u krvi.
Posebno je poglavlje Makek posvetio odnosu "turskih" vlasti prema kranskim crkvama. Ovdje je
priznao postojanje pravoslavne crkvene organizacije. Turci su prikazani kao progonitelji katolikih
vjernika i, posebice, sveenika: inili su to jer je "papa uporno radio" protiv njih. Jedini katoliki
sveenici koje su Turci prihvaali bili su franjevci, koje autor oznaava kao "uitelje

152
i tjeitelje hrvatskog stanovnitva u Bosni i Hercegovini", a njihove zasluge "za opstanak Hrvata
kao naroda" ocjenjuje kao neprocjenjive. S druge strane, za razliku od progonjenih "naih", tj.
katolika, pojavljuju se pravoslavni, koji su doli iz "planinskih podruja" te "vjerno sluili" Turcima
i iju su crkvenu organizaciju Turci prihvaali i pomagali. tovie, pravoslavnih je sveenika bilo
vie, pa su mnogi katolici od njih primali krtenje, vjenanje i druge sakramente pa su "s vremenom
u stanovitom broju prelazili na pravoslavlje". (str. 117) Dakle, nisu samo bosanski muslimani
"nai", koji su promijenili vjeru, nego su to dijelom i bosanski pravoslavci, preci dananjih Srba u
Bosni.
O tome da Makek eli pokazati uenicima da su muslimani u Bosni hrvatskog podrijetla svjedoe i
dvije njegove konstatacije navedene uz imena pjesnika Mahmud-pae Abakovia i Muhameda H.
Uskjufija. Makek navodi da je prvi od ovih pjesnika stvarao na turskom jeziku, ali ne zaboravlja
istaknuti daje nazivan "Hrvat"", dok je Uskjufi "pjevao na hrvatskom jeziku: 'otac jedan, jedna mati
- prvo bi nam valja znati - jer emo se ko psi klati!'" (str. 118)
Govorei o islamizaciji, Budak-Posavec navode injenice da se taj proces odvijao postupno, a tek u
kasnijim razdobljima osmanske vlasti i silom. Dev-irmu ("danak u krvi") ne spominju u
negativnom kontekstu niti se prema stanovnitvu koje je promijenilo vjeroispovijest odnose kao
prema "naima" (toje uoljivo u svim ostalim analiziranim udbenicima). Ovi autori takoer
napominju povlaten poloaj Pravoslavne crkve i proganjanje Katolike crkve, protjerivanje
katolikih sveenika i, u tome kontekstu, relativno est prelazak na islam ili pravoslavlje.
Autori srpskog udbenika za sedmi razred Perovi i Strugar navode da su veinu gradskog
stanovnitva u Bosni inili stanovnici muslimanske vjeroispovijesti, da su i brojni spahije bili
domaeg podrijetla, a najvei broj kmetova-seljaka bili su pravoslavni Srbi. Ovi su se pravoslavni
Srbi zbog svoje ugroenosti u velikom broju iseljavali u susjednu Austriju ili na teritorij Mletake
Republike te odatle "neprestano ratovali sa sunarodnicima islamske veroispovesti". (str. 31) Autori
takoer istiu da je "manji deo stanovnitva (u zapadnoj Hercegovini i sredinjoj Bosni)" bio
katolike vjeroispovijesti te daje bio jednako ugroen u svome poloaju kao pravoslavni Srbi. (str.
31-32)
U ovome udbeniku nalazimo i vrlo estoku osudu prelaznika na islam. Za razliku od Makeka ili
Sabalia, koji istiu kako muslimansko stanovni153
tvo vue podrijetlo od katolika ili pak krstjana, ali se prema muslimanima ne izraavaju negativno,
Perovi-Strugar smatraju da muslimani vuku podrijetlo od pravoslavnih Srba i naglaavaju da su se
- unato tome to su sauvali jezik i obiaje - tijekom vremena "vezali za osmanlijsku vlast i postali
njen vrsti oslonac i neprijatelj naroda (potcrt. D. Ag.) iz koga su potekli". (str. 31)
injenicu da su brojni spahije bili slavenskog podrijetla te da je islamizacija u Bosni i Hercegovini
"bila mnogo izraenija nego u ostalim naim krajevima (potcrt. D. Ag.) pod osmanlijskom vlau"
ovi autori ponavljaju jo jednom u lekciji "Bosna i Hercegovina pod osmanlijskom vlau krajem
XVIII i u prvoj polovini XIX veka". Naglaeno je kako su muslimani bili brojni, kao i to da su
pravoslavni Srbi i katolici (ija se etnika pripadnost ne navodi!) bili brojniji, ali u loijem poloaju.
Odreenje pravoslavni = Srbi i katolici bez navoenja njihove etnike/nacionalne hrvatske
pripadnosti ponavlja se i na drugim mjestima u udbeniku. tovie, na jednom je mjestu u zagradi
navedeno da su katolici "okci" (termin je napisan u navodnicima!). Ovime se oito htjelo nauiti
uenike sljedeem: u Bosni ivi muslimansko i kransko stanovnitvo. Muslimani su slavenskog zapravo "naeg", tj. srpskog - podrijetla, a krani su pravoslavni Srbi i katoliki "okci". Stoga se
moe zakljuiti da ovi autori sugeriraju kako Hrvata u Bosni nije bilo.

Junaci i antijunaci bosanske povijesti - nekoliko primjera


U analiziranim se udbenicima pojavljuju brojna imena osoba iz bosansko-hercegovake povijesti.
Najrevniji u nabrajanju imena su bonjaki autori i Ivo Makek, dok ostali autori udbenika ne
navode prevelik broj imena, a posebno ne navode imena osoba za koje teko da su uli i studenti
povijesti. U opisu pojedinih osoba i njihove djelatnosti esto se takoer moe iitati kakav je stav
autora prema pitanju pripadnosti Bosne.
Niz junaka bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom udbeniku zapoinje ban Kulin, koji
je - ve smo vidjeli - oznaen kao tvorac drave. On je proirio dravni teritorij, sklopio povoljne
trgovake ugovore, a u njegovo vrijeme u zemlji je vladao red i mir, pa je to doba u narodu ostalo
upameno kao vrijeme Kulina bana i dobrijeh dana'. (str. 67) Junak je takoer ban Matej
154
Ninoslav, koji je obranio zemlju od ugarske i katolike opasnosti.
Stjepan II. Kotromani takoer je predstavljen kao junak koji ratuje protiv bana Mladena II. ubia.
Zasluan je za teritorijalno irenje, tvorac je snane dravne vlasti i gospodarskih uspjeha. ak kuje
vlastiti novac, a ker je udao za ugarskog kralja Ludovika Anuvinca "ime je svoju porodicu i
dravu pribliio svijetu visoke evropske politike".
Najvei je junak srednjovjekovne povijesti u bonjakom (a i ostalima) udbeniku Tvrtko I. Za
njegove vladavine "bosanska je drava dostigla svoj najvei uspon" i teritorijalno irenje. Nakon to
je pobrojano gdje je sve proirio svoju vlast, u bonjakom je udbeniku masnim slovima istaknuto:
"To je vrijeme najveega politikog, vojnog, teritorijalnog i privrednog uspona srednjovjekovne
bosanske drave i doba zrelosti bosanskog drutva." Tvrtko je stvorio vrstu sredinju vlast,
zasluan je za gospodarski napredak i osnivanje novih vanih gradova (primjerice, Novi, Brtanik i
dr.). Nadasve, okrunio se za kralja. U udbeniku stoji da se to dogodilo u manastiru Mile-evu kod
Prijepolja, ali je u zagradi napomenuto da "neki historiari u novije vrijeme to krunisanje veu za
Mile kod Visokog". Navodi se kako se Tvrtko okrunio za kralja "Srbljem, Bosni, Primorju i
Zapadnim Stranam". Posebno je istaknuto daje vanjsku i unutranju politiku vodio "potpuno
samostalno".
Junakom bonjakog udbenika moemo smatrati i Stjepana Tomaa, koji je nastavio dravni
kontinuitet: "Novi vladar sve se vie oslanja na rimske pape, ali i dalje vodi rauna o Crkvi
bosanskoj i njenom sveenstvu". (str. 78) Ipak, u njegovo doba sve vie slabi obrambena snaga
drave.
Glavni su antijunaci bosanske srednjovjekovne povijesti u bonjakom udbeniku ugarski vladar i
rimski papa, koji ele unititi Crkvu bosansku i dravnu samostalnost i posebnost. Hrvatski ban
Pavao ubi i njegov sin Mladen II. takoer su ovdje prikazani u negativnom svjetlu jer nameu
svoju vlast u Bosni uz pomo Karla Roberta i rimskog pape. (str. 71-72) Negativan je lik i srpski car
Duan koji eli "preoteti Zahumlje". Dodue, navodi se da je ranije ta oblast bila pod srpskom
vlau, pa glagol "preoteti" nije ba najsretnije izabran. (str. 72) Ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I.
nije pozitivna osoba jer je natjerao Tvrtka I. "da mu u ime eninog miraza ustupi humsku zemlju
zapadno od Neretve". (str. 73-74)
I za Franu Sabalia najvei je junak bosanske povijesti u srednjem vijeku kralj Tvrtko. Junaci su
takoer Stjepan Toma i Stjepan Tomaevi, koji su
155
se "opredijelili za Zapad, traili su oslonac u hrvatsko-ugarskom kralju i Sv. Stolici". (str. 50) U
ovome se udbeniku pojavljuje i jedna ena koja je predstavljena kao velik lik bosanske povijesti.
To je Katarina Kosaa, ker Stjepana Vukia Kosae, koja je gradila (katolike) crkve, potom u
izbjeglitvu u Rimu "radila na oslobaanju Bosne i svoje djece iz osmanlijskog zarobljenitva, a
svojom oporukom Bosnu je stavila u zatitu sv. Stolice". (str. 50) Ona je, dakle, katolika kraljica

koja - unato svemu - nastoji vratiti katoliki karakter Bosne. Autor kao da sugerira da je Bosna i u
ovome sluaju "naa", katolika, dakle hrvatska.
U Makekovu udbeniku niz junaka takoer predvodi ban Kulin, koji je ostao upamen po dobru.
Makek takoer navodi uzreicu: "Od Kulin bana i dobrijeh dana!" Vana je osoba Stjepan
Kotromani, ban Stipo, kako ga naziva autor. Ovdje je uoljiva neobina injenica. Unato tomu
to je zauzeo velik dio hrvatskog teritorija (Makek izrijekom navodi daje "na raun Hrvatske
udvostruio Bosnu"), ban Stjepan nije predstavljen kao nekakav straan osvaja. Vjerojatno stoga
jer ga autor smatra "naim". Kralj Tvrtko takoer je predstavljen u pozitivnom svjetlu, kao potomak
hrvatske plemike obitelji ubi. Katarina Kosaa i kod Makeka je junakinja koja je pokuavala
raditi na oslobaanju svoje domovine, a - kada u tome nije uspjela - ostavila je Bosnu oporukom
Svetoj Stolici.
Budak-Posavec spominju Katarinu Kosau, ali je ne veliaju kao prethodna dva autora te ne piu o
nekakvim njezinim nastojanjima na organiziranju kriarskog pohoda protiv Osmanlija, oporuci i
ostavljanju Bosne u ruke pape. Istaknuli su tek kako je ova udovica kralja Stjepana pomagala
hrvatsku crkvu sv. Jeronima u Rimu. "Posljednje bosanske kraljice", naravno, nema u bonjakom
ni srpskom udbeniku.
Ban Kulin predstavljen je kao samostalni vladar i u udbeniku Budak-Posavec. Autori navode
takoer njegove zasluge za proteiranje Crkve bosanske - "Kulin je vjerovao da e uz pomo Crkve
bosanske jo vie osamostaliti svoju vlast". (str. 70) Junak je bosanske srednjovjekovne povijesti u
ovome udbeniku i kralj Tvrtko, koji je ostvario velika teritorijalna proirenja. Osim to je osvojio
Hum, Travuniju i dijelove Rake te se proglasio kraljem Srba i Bosne, on je "proirio svoju zemlju i
na velik dio Hrvatske", a pred kraj ivota proglasio se "kraljem Hrvatske i Dalmacije". (str. 71)
Junaci u hrvatskim udbenicima su, dakle, oni vladari i lanovi vladarskih
156
dinastija koji su se isticali revnou u svome katolianstvu (itaj: hrvatstvu) ili pak oni koji su jaali
Bosnu kao dravu i njezine veze sa zapadom - Ugarskom, Hrvatskom, papom, Katolikom
crkvom..
I u srpskom udbeniku plejadu "naih" junaka predvodi ban Kulin. Naglaava se njegov znaaj za
razvoj trgovakih odnosa. Mihalji takoer spominje predaju "od Kulina bana i dobrijeh dana" te
istie banov zatitniki odnos prema hereticima, kojima je pruao gostoprimstvo i utoite. Ovdje
su junaci takoer Stjepan II. i Tvrtko. Ne spominje se njihova vjerska pripadnost, to je razumljivo
jer se ne bi uklopilo u sliku "Bosna je naa". U udbeniku za sedmi razred ne spominje se mnogo
osoba bosanske povijesti. Husein-kapetan Gra-daevi predstavljen je kao voa pobune protiv
reformi, a Omer-paa Latas ("Srbin-poturenjak") kao guitelj otpora u kasnijem razdoblju. U
srpskom udbeniku za osmi razred jedan je od najveih junaka bosanske povijesti Petar Koi "borac protiv austrougarske okupacione vlasti" (str. 43), jednako kao i pripadnici Mlade Bosne,
posebice Gavrilo Princip, atentator na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda. Naime, udbenik bi
trebao navesti uenike na zakljuak kako je 1878. godine jednu "tuinsku" vlast u Bosni i
Hercegovini zamijenila druga - "okupaciona" austro-ugarska vlast.
U hrvatskom udbeniku za sedmi razred Pavlievi-Potrebica junak je Ivan Frano Juki. (str. 51) U
kategoriju pozitivnog junaka moemo smjestiti i Smail-agu engia, koji je porazio crnogorske
snage na Grahovu polju te bio poznat kao "veoma pravedan i ovjekoljubiv gospodar" koji je "titio
raju na svakom koraku". (str. 52) No, najvaniji su junaci u kontekstu bosansko-hercegovake
povijesti u ovome udbeniku franjevci, koji su "bili cijenjeni u narodu, odravali brojne samostane,
kao arita hrvatske katolike kulture". Najznaajniji meu njima bio je Grga Marti - on se najvie
zalagao za irenje hrvatske ideje u Bosni. (str. 95)
Kod Agiia je Husein-kapetan Gradaevi prikazan kao junak u borbi za autonomiju Bosanskog
paaluka, a Ali-aga Rizvanbegovi kao pobornik interesa sredinje vlasti. Omer-paa Latas prikazan

je kao vojskovoa koji nasilno uvodi reforme i gui sve to podsjea na samostalnost i autonomiju
od sredinje vlasti. Agii takoer istie ulogu franjevaca i navodi da su oni imali "vrlo vanu ulogu
u ouvanju vjerske (katolike) i postanku nacionalne (hrvatske) svijesti dijela bosanskohercegovakog puanstva". (str. 55) Najistaknutiji je franjevac, koji je priao ilirskom pokretu bio
Ivan Frano Juki. Govorei
157
o djelatnosti franjevaca u drugoj polovici 19. stoljea, Agii navodi da su pristali uz politiku
jugoslavenstva, a potom - nakon dolaska austro-ugarske vlasti - poinju djelovati u hrvatskom duhu.
U tome je posebnu ulogu imao Grga Marti.
Za razliku od drugih autora udbenika, Agii ministra Benjamina Kal-laya i njegovu upravu u
Bosni i Hercegovini ocjenjuje pozitivnim tonovima, istiui tovie da je u to vrijeme ova zemlja
"kroila u XX. stoljee u novom ruhu - vratila se u sastav zapadne civilizacije kojoj je ranije
pripadala". (str. 101) Autor je spomenuo Kallayeva nastojanja na stvaranju "bonjake" nacije, ali
nije se prema njima odredio negativno. U tome su drugaije postupili ostali autori. U udbeniku
Potrebica-Pavlievi ministar Kallay predstavljen je kao politiar sklon samovladi, koji se oslanjao
na muslimansko plemstvo, a provodio je politiku da Bosnu odvoji i od Srba i od Hrvata te pokuao
proglasiti poseban jezik i narod - "bonjaki". (str. 95) U srpskom udbeniku Perovi-Strugar autori
su vrlo negativno ocrtali ministra Kallaya jer se ovaj, navodno, "odluno suprotstavljao jaanju
srpske nacionalne misli, koji je smatrao najopasnijim neprijateljem". (str. 43)
S druge strane, bonjaki autori Kallayevu djelatnost na uvoenju bonjake nacije na prijelazu
stoljea opisuju kao djelatnost u korist bosanskog muslimanskog stanovnitva koje je - tvrde oni bilo osnovni nositelj bosanske posebnosti u doba osmanske vlasti, pa su "smatrani
najdravotvornijim narodom". Stoga je, navodno, Kallay uveo bonjaku naciju, a time je
"izraavana posebnost Bosanskih Muslimana, koji su na taj nain izdvajani iz tokova srpske i
hrvatske nacionalne propagande u Bosni i Hercegovini". (str. 132)
Zakljuak
Povijesni udbenici pogodan su medij za ideologizaciju i prenoenje stereotipnih predodbi. U
ovome radu pokuao sam pokazati to se u tom pogledu moe pronai u novijim udbenicima u tri
susjedne drave (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija), kao i kod tri konstitutivna naroda u samoj
Bosni i Hercegovini. Smatram da se moe ustvrditi kako je u sva tri sluaja, tj. i u hrvatskim
udbenicima, posebno kod Makeka i Sabalia, kao i u bonjakim i srpskim udbenicima, prisutna
elja da se uenicima povijest Bosne predoi
158
kao dio povijesti vlastitog naroda - hrvatskog, bonjakog ili srpskog. U sva je tri sluaja Bosna
"naa", a ne "njihova". "Mi" (Hrvati, Bonjaci ili Srbi) smo ti koji - zbog razliitih razloga polaemo najvie prava na povijest Bosne u srednjem i ranom novom vijeku.
Za Bonjake je Bosna "naa" jer je uvijek bila posebna, dravnost je imala jo u srednjem vijeku, a
njezini su stanovnici "autohtoni" juni Slaveni, Bonjaci ("dobri Bonjani"). Islamizacija kojoj je
podvrgnut najvei dio stanovnika bila je prirodan i pozitivan proces, a bonjaka se nacija formirala
vrlo rano, jo u 18. stoljeu. U devetnaestom su se stoljeu Bonjaci suprotstavili okupaciji tuinske
Austro-Ugarske. No, uskoro nakon toga prihvatili su nastojanja upravitelja Kallaya na stvaranju
jedne bonjake nacije.
Srpski autori udbenika ukljuuju Bosnu u "nae" krajeve jer je u njoj od davnina naseljeno
junoslavensko stanovnitvo, meu kojima je velik broj pravoslavnih Srba ili pak muslimanskog
stanovnitva za koje se istie da je etniki bilo srpsko. U dravnom smislu Bosna je u nekim
razdobljima bila vezana uz Srbiju, a bosanski je vladar bio u srodstvu sa srpskim feudalcima i

preuzimao je srpsku vladarsku tradiciju.


Za neke hrvatske autore udbenika Bosna je "naa" jer je oduvijek naseljavaju Hrvati ("i banje bio
Hrvat"), veinsko je stanovnitvo katoliko (pa je ak i Crkva bosanska "osebujna" vrsta Katolike
crkve), a bosanska vladarska dinastija u srodnikim je vezama s monim hrvatskim feudalcima.
Islamizacija je poremetila vjersku, ali ne i etniku strukturu bosanskog drutva. Stoga se neki
bosanski pjesnici koji pjevaju na turskom nazivaju nadimcima Hrvat, dok drugi piu na hrvatskom
jeziku.
Vano je imati na umu sljedee: sve dok se na ovaj nain u kolama ui djecu o povijesti vlastite,
odnosno susjedne zemlje, dok se djecu eli pouiti "pravoj istini", a ne nauiti kako razmiljati o
vlastitoj povijesti i povijesti susjeda te prihvatiti osnovnu pretpostavku da se dananjost ne smije
projicirati na prolu stvarnost, teko da e biti ostvareni osnovni preduvjeti za normalan i skladan
suivot. Prije svega, najvaniji je preduvjet za takvo funkcioniranje drutva ostvarenje meusobne
komunikacije i razumijevanja. Taj cilj mogue je ostvariti ukoliko u nastavnim planovima i
programima te u kolskim udbenicima ubudue ne bude prevladavala iskljuivo politika i vojna
povijest, u kojoj se ui o uspjesima i pobjedama "naih" te porazima i neuspjesima "drugih"
(prvenstveno susjeda), nego ako se u nastavu ugradi vie obavijesti o
159
svakodnevnom ivotu te ako se od uenika bude zahtijevalo da naue razmiljati o proloj stvarnosti
i razlikovati jednostrane prikaze od prikaza sloenih drutvenih pojava i procesa.
Sve dok se ne odbaci pristup u kojem povijest, a posebno nastava povijesti ima prvenstveno
"roboljubnu" svrhu, te dok se ne prihvati da bi obrazovanje (i nastava povijesti u sklopu obrazovnog
sustava) svakom pojedincu trebalo pomoi u formiranju vlastite osobnosti i u boljem razumijevanju
svijeta koji ga okruuje, u shvaanju i prihvaanju razliitosti koje u tom svijetu postoje, nee biti
mnogo uspjeha u borbi protiv mitske svijesti, predrasuda i stereotipa.
Literatura:
Pingel, F., UNESCO Vodi za istraivanje i reviziju udbenika, Zagreb 2000. Jerzy Maternicki et
al., Didaktika historii, Warszawa 1996.
Agii, D., "Slika naroda jugoistone Europe u hrvatskim udbenicima povijesti za osnovnu kolu"
- Radovi ZHP, vol. 31 (1998.), Zagreb 1999., str. 205-215.
Karge, H., "Istraivanja kolskih udbenika u Jugoistonoj Europi. Problemi, projekti, perspektive",
Dijalogpovjesniara/istoriara, Zagreb 2001., str. 18-29.
Stojanovi, D., "Konstrukcija prolosti - sluaj srpskih udbenika istorije", Dijalog
povjesniara/istoriara 5, Zagreb 2001., str. 31-44.
Pelidija, E. - Isakovi, F., Historija 6. razred osnovne kole, Ministarstvo obrazovanja, nauke,
kulture i sporta, Sarajevo 1996.
Sabali, F., Povijest za VI. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb 1996. Makek, I., Povijest 6, kolska
knjiga, Zagreb 1997.
Budak, N. - Posavec, V., Raanje suvremene Hrvatske i Europe, Profil, Zagreb 1997. Mihalji, R.,
Istorija za 6. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1999. (deveto
izdanje)
Tepi, I. - Isakovi, F., Historija 7. razred osnovne kole, Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i
sporta, Sarajevo 1996.
Pavlievi, D. - Potrebica, F., Povijest za VII. razred osnovne kole, Alfa, Zagreb 1996. Agii, D.,
Povijest 7, Profil, Zagreb 1998.

Perovi, M. - Strugar, M., Istorija za 7. razred osnovne kole, Zavod za udbenike i nastavna
sredstva, Beograd 1999. (osmo izdanje)
Gaea, N. - Mladenovi-Maksimovi, Lj. - ivkovi, D., Istorija za 8. razred osnovne kole, Zavod
za udbenike i nastavna sredstva, Beograd 1997. (peto izdanje)
Makek, I. - Adamek, J., ovjek u prostoru i vremenu 2, kolska knjiga, Zagreb 1985.
160
http://iis.unsa.ba/posebna/mitovi/mitovi_agicic.htm