URO BASLER

PRETHISTORIJSKE GRADINE I NJIHOVA ZATITA

DIE PRAHISTORISCHEN BURGEN UND DAS PROBLEM IHRER E R H A L T U N G

Malo je krajeva u Bosni i Hercegovini gdje se nee naii na manje ili vie lokaliteta sa nazivom Gradina, ili neto izmjenjenim varijantama istog toponima, kao na primjer: Grad, Gradac, Gradite i slino. Na veini takvih lokaliteta, kriju se jo i danas u veem ili manjem broju ostaci materijalne kulture prethistorijskih stanovnika nae zemlje, a u prvom redu starih Ilira. Na njihovom sistematskom istraivanju u Bosni i Hercegovini radilo se donekle izmeu 1890 i 1900 godine, no sa dosta skromnim rezultatom, tako da ih danas poznajemo tek u opem, preteno topografsko-morfolokom pogledu. Pa i na temelju tih oskudnih podataka mogu se dobro razlikovati izvjesni tipovi gradina, zapravo izvjesne skupine tipski srodnih gradina. Svakako se moe pretpostaviti da je i u njihovom oblikovanju mogla postojati razvojna linija od jednog tipa ka drugome, no ova raznolikost nije i ne moe biti isto kronolokog karaktera, uslovijena razvojem ivotnih uslova, ratne vjetine i drugih odluujuih faktora u toku posljednjeg prethistorijskog milenija. Skupine tipski srodnih gradina pokazuju u dobroj mjeri regionalni karakter, uslovljen geolokom graom tla, no, moda i potrebama, pa i navikama pojedinih plemenskih skupina, koje su takoer uticale na njihov oblik. (Sl. 1). Istraivanjem, odnosno prikupljanjem podataka o gradinama svojedobno se u prilinoj mjeri pozabavio Vaclav Radimsky, dugogodinji rudarski satnik u Bosni i Hercegovini, a ujedno i arheoloki saradnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. On je u toku svog rada obiao i opisao vei broj gradina, kojima je, meutim, prilazio vie pod dojmom tada aktuelnih rezultata istraivakih radova drugih arheologa na teritoriji eske i Moravske. Poslije njegove smrti (1894 godine) susreemo na ovom poslu Franju Fialu, kustosa muzeja, ali i ovaj kratko iza njega (1897. godine) umire. Dr . Truhelka, Vejsil uri, M. Mandi i jo neki arheolozi tek se djelomino bave ovim problemom, a od dr-a Truhelke posjedujemo, naalost, malu, ali ipak dosada jednu od najboljih analiza naih gradina, u Glasniku Zemaljskog muzeja za 1891 godinu, str. 306315,

Istraivanje gradina ini za arheologa izvjesne tekoe u ocjeni nalaza s obzirom na preturenost kulturnih slojeva, to je ovdje esta pojava. Ako uzmemo u obzir da su Iliri u naim krajevima ostavili veliki broj grobova sa, pokadkad, mnogim, za poznavanje njihove materijalne kulture vrijednim prilozima, onda emo razumjeti zastoj koji je nastao u istraivanju gradina onda kada su pijucima na Glasincu, pa u dolini Une i Sane, izneseni na svjetlo dana brojni predmeti, iz netaknutih grobova. Prilozi groba ine zatvorenu cjelinu, naunu jedinicu da je tako nazovemo to je za istraivaa daleko znaajnije u odnosu na stratumski, dakle i kulturno izmjeani pa prema tome i u velikoj mjeri nesigurni materijal sa gradina. Tako bi se donekle mogla objasniti tiina koja je u istraivanju gradina nastala poslije smrti Radimskog i Fiale. Gradine su, bez izuzetka, p o l o e n e na manjim uzvisinama, koje se ili kao samaka brda uzdiu iznad dolina, ili se kao izdanci bregova jednom stranom dre brijega iz kojega su izrasle, dok ostalim dijelom kao jezici stre prema dolini ili klancu. Njihova relativna visina je razliita, a kree se izmeu 25 i 100 metara, no najee izmeu 50 i 70 metara. Za njih je karakteristian dominantan poloaj u odnosu na prostor ispred ili oko sebe. Pristranci su, izuzev jednoga, uvijek strmi, pa ve i po prirodi teko pristupani za uzlaz na zaravanak. Ulaz je obino poloen na strani sa najpodesnijim prilazom, dakle u pravcu sedla kojim se gradina obino povezuje s matinim brdom i na koga se i sama naslanja. Prostor za nastavanje obino se nalazi na zaravanku uvrh brijega. Njegova veliina ovisi o datim mogunostima, no ne prelazi duinu od kojih 70 do 100 metara, sa dosta manjom irinom, izuzev okrugle i oble tipove. Ako se dogodi da terenske prilike dozvoljavaju i formiranje veeg prostora, onda si sami stanovnici, podizanjem nasipa, odjeljuju od datog prostora onoliko koliko im je dovoljno za potrebe komune. Primjer takvog sluaja je Gradina u Donjim Vrtoama, srez drvarski (Sl. 2). Nae se, dakako, i sasvim malih gradina, kao to je Vrletnica nedaleko sastava Ukrina u Dragolovcima, ili pak Crkvina na uu Usore kod Doboja. Tome na-

87

ekonomskog prosperiteta, njihovi su ih osnivai nasadili upravo na ivicama prvih bregova, imajui u vidu strateko osiguranje naselja. Naroito su gradinama bili osigurani prolazi i klanci, kao to su Ravanjska Vrata na Kupresu, prodor eljeznice u Sarajevsko Polje, klanac izmeu Ivan-polja i Glasinca, pa niz drugih slinih mjesta. G e o l o k a g r a a tla igrala je, kako izgleda, izvjesnu ulogu pri izboru mjesta za formiranje naih prethistorijskih gradina, budui da neke geoloke formacije uslovljavaju ponekad i sebi svojstvenu plastiku tla. U najvie sluajeva podlogu gradina ini vapnenac, koji se neotporan prema uticaju vode, esto puta formira erozijom u oblike pogodne za zatitu u uslovima tehnikog napretka prethistorijskog ovjeka. Iliri, meutim, nikada nisu sjedali na goli kameni kr, nego uvijek na zemljano tle, koje je, u veoj ili manjoj debljini, prikrivalo takav brijeg. Kvalitet zemlje je takoer bio otsudan, i mi njihove ostatke danas nalazimo ponajee u masnijim vrstama (terri rossi, glini i ilovai), no, ni u kom sluaju na pijesku ili zemlji pjeskulji. U rjeim sluajevima mogu se nai i gradine sa drugaijom geolokom podlogom. Tako je, na primjer, Gradina iznad sastava Ukrina u Kulaima situirana na serpentinskom brijegu, no veliina zaravanka sposobnog za nastavanje bila je suvie malena za razvoj vee naseobine. Kulturni slojevi na gradinama obino se pokazuiu kao primarna zemlja bez naglaenog tamnijeg koloriranja koje se stvara usljed organskog trulea, i inae je stalna pojava na veini drugih vrsta arheolokih lokaliteta. Metalni, keramiki i drugi predmeti lee ponajee rasporeeni u zemlji i ine veim dijelom dojam kao da se ovdje nalaze u sekundarnom poloaju, lieni svih drugih popratnih pojava, karakteristinih za ovu vrstu ostataka prolosti. Hercegovake gradine ine nam se danas vie kao goli kr, uslijed opepoznatih prilika, specifinih za ovaj kraj. Nekada su gradine, kao i dobar dio Hercegovine, bile prekrivene manje ili vie debelim slojem zemlje, ali su unitavanjem uma ti pokrivai izaprani do u samu dolinu, daleko od prvobitnog poloaja (Gradina u Klepcima i apljini), dok je tek neznatni dio predmeta ostao sauvan u kripovima na padinama brijega. U vrlo rijetkim sluajevima gradine su smjetene na golim stijenama, kao to je sluaj sa Visu-gradom kod Drvara, no i na tom je mjestu zemljeni pokriva zaravanka bio svojedobno nesumnjivo deblji nego danas. A r h i k t e k t u r a g r a d i n a , to s e tie njenih tehnikih osebina, u prilinoj je mjeri skromna, gledajui je iz perspektive njoj teritorijalno i vremenski bliske antike arhikteture. Iliri nisu poznavali ni opeku ni buku, da spomenemo samo ta dva elementa. Grubo pritesavanje kamena za

Sl. 1 Vidoka Gradina kod Livna topografska skica prema Radimskom. Tumulus kolosalnih razmjera uklopljen u sistem odbranbenih nasipa, tipian je za gradine na nekadanjem podruju Delmata. Zidovi koji teku zo sljemenu nasipa izgraeni su u kasnije, rimsko doba. (Vidi jo i sl. 9)

protiv Gradina na Vrsniku (Stolac) zauzima veliki ovalan prostor od preko 300 met. duine vee osi. Orijentacija prema stranama svijeta ne igra nikakvu ulogu, jer je njihov poloaj unapred odreen konfiguracijom terena. Boravei na gradinama, ovjek uvijek zapaa tenju njezinih stanovnika za osiguranjem naselja prvenstveno prirodnim zaklonima, koji se tek u izvjesnoj mjeri pojaavaju umjetnim napravama. To je sasvim normalan pojav kod prethistorijskog ovjeka, koji je i u drugom pogledu bio u mnogoemu ovisan 0 darovima prirode. Veina gradina smjetena je po rubovima veih polja, a na pristrancima bregova koji ih okruuju. Meu velikim brdima, i u prostoru sa kojega se ne prua pogled na udaljeni kraj, gradine su vrlo rijetke, i gotovo ih nema. Prikrajci Kupresa, Glasinca, Duvanjskog, Livanjskog i drugih polja, pa bogatih panjaka na Vlaiu, konano i veih dolina rijeka, upravo su naikani gradinama, ijem se pogledu ne moe oteti ni jedan zakutak. U elji da bi bili to blie polju, dakle i podlozi svog

88

dobivanje oblika pogodnih za kakve-takve zidove, zapaeno je tek u iznimnim sluajevima, kao na Pogancu na Kupresu, Velikoj Gradini kod Bjelosalia na Glasincu, a djelomino na Gradu iznad Ravnog na Kupresu. Na velikom broju gradina danas vie nema tragova zida, pa izgleda da je za njihovo osiguranje sluila ograda od kolja (palisada), koja je, inae kratkog vijeka, u meuvremenu potpuno upropatena. Dosta esto, meutim, susreemo na gradinama zagonetne arhitektonske objekte, koji bi se mogli nazvati meanjim gromiiama (limitnim tumulima). Dr Josip Koroec (Gl. Z. M., 1949-50, str. 243268) nazvao ih je odbrambenim tumulima, predviajui prvenstveno strateko-fortifikacionu ulogu koja bi im pripadala u sklopu gradine. I zaista, na mjestima gdje se najlake moe prii gradini gotovo uvijek se uzdie manji ili vei nasip zemlje, koji u neku ruku ini granicu izmeu gradine i ostalog zemljita. U nekim je sluajevima ova gomila oito nasuta od materijala dobivenog kopanjem jarka za bolje osiguranje gradine prema sedlu brijega, jer limitni tumul najee nailazimo na gradinama jeziastog tipa, tzv. lingulama. Veliina takve gromile varira izmeu 5 i 15 metara promjera osnove i 1 do 6 metara visine. Ako bi se dakle, i prihvatila ideja o znaaju meane gromile kao stratekog osiguranja gradine na najslabijoj toki njenih odbranbenih gradnji, onda je neizvjesno da li njen dananji oblik pretstavlja vjernu sliku prvobitne grae, ili je formiran tokom vijekova nakon propasti gradine. Do sada je, naime, u jednom sluaju izvreno sondiranje jednog slinog nasipa na gradini ungaru kod Cazina (Gl. Z. M. 1894, str. 495511). Sonda veliine 3X31 metar iskopana je do u dubinu od 7,5 metara, naime do zemlje zdravice. Meu slojevima nasute zemlje zateeni su na vie mjesta horizonti s paljevinom, a uokolo nje dosta kosti ivotinja. udnovato je za ta ognjita da su ona bila zatrpana zemljom jo dok je temperatura i kalorina mo ara bila toliko jaka da je novonasutu zemlju u prilinoj mjeri napekla i ocrvenila. U referatu o tom nalazu Vaclav Radimsky nije dao neko odreeno objanjenje za ovu pojavu, no ipak je izrazio miljenje da je limitni tumul na ungaru imao naglaen kultni karakter. Jo jedan dogaaj vezan je za sluaj ungarskog tumula. Jo iste godine, nakon radova V. Radimskog, jedan stanovnik iz blizine gradine naao je u odronu njegove sonde tri ljudska skeleta, meu njima dva djeteta i jednog odraslog ovjeka, pored koga je izmeu ostalih predmeta leao karakteristian ilirski ljem. Skelet je naen 1,2 m duboko pod povrinom zaravanka na vrhu tumula i ini se da je bio naknadno ukopan u ve dovreni nasip. Sudei po prilozima mrtvac je bio vojnik, ali u kakvoj je vezi vojnik sa naseljenom tvravom, o tome se moe za sada samo nagaati.

Sl. 2 Gradina

kod

Donjih Vrtoa (Drvar) topografska skica. (prema Fiali)

O znaaju ovoga nalaza danas je teko to rei, ne samo zbog nedovoljne dokumentacije, nego i po usamljenosti, koja ne dozvoljava bilo kakvo generaliziranje. U svakom sluaju je nalaz u slojevima tumula na ungaru pruio osnovu za razliita tumaenja njegove prvobitne namjene, o kojoj danas tek nagaamo. S obzirom da su veina meanih gromila jedna slina drugoj, po svom obliku i poziciji koju zauzimaju u sklopu gradina, a isto tako i prema rezultatima kopanja na ungaru, moe se zakljuiti da njihov prvobitni oblik nije tokom vjekova doivljavao veih promjena, i da mi prema tome i danas jo u veini sluajeva imamo pred naim oima relativno dobro sauvan spomenik ilirske gradinske arhitekture. Tip gradina sa meanjom gromilom, iako uvjetovan specifinim oblikom tla, naime jezicem brijega, mogao bi se prema nekim znacima datirati u neto stariji period. Ratnik na ungaru zakopan je u ve moda mnogo ranije dogotovljeni nasip meane gromile. Na Gradini u Vrelima naen je do sada vei broj keltova bronanoobskog tipa, dok se predmeti naeni na Gradini vie sela Lipe kod Livna mogu datirati u poetne faze metalnog doba. Konano, ako je meani tumul zaista sluio u svrhe odbrane, onda je tehnika ratovanja u doba njegovog postanka morala biti vrlo primitivna. Izvjetaji Julija Cesara o ratnom pohodu u Galiju (sredina I. vijeka pr. n. e.) govore, istina, o lingulama kao tipu galskih utvrda, no ne spominju neto slino to bi odgovaralo naim meanim gromiiama. Od karakteristinih gradina ovog tipa navodim Vrletnicu u Dragolovcima kod Kulaa, Gradinu

89

istono od sela Blagaja na Sani, gradinu Zecove u Carakovu kod Prijedora, Graac u Podboru u Gornjoj Rami, Veliki Gradac na Mukain-hanu u itovu kod Fojnice, Gradac u Gojeviima, gradinu Kri kod Draevice srez mostarski, Gostijevanj u Lisiiima, pa itav niz gradina oko Duvanjskog i Livanjskog Polja (Sl. 3). Gradina u Vrelima, srez Bos. Brod, koja je situirana na izduenom lancu jednog ogranka Vuijaka, zatiena je na oba svoja kraja sa po jednim tumulom. Na gradinama su se nadalje na vie mjesta sauvali ostaci zidova od kamena. Oni su prvobitno sluili kao pojaanje sigurnosti gradine, a tekli su obino rubom najgornjeg zaravanka. Oblik prostora kojeg su zatvarali bio je u najvie sluajeva uvjetovan plastikom samog tla, no i ekonomski su momenti igrali ovdje takoer vanu ulogu. Na stoarskom Glasincu, pa i na drugim mjestima, vei broj gradina lei na usamljenim, spljotenim glavicama bregova sa blagim padinama, obino okruglog ili jajolikog tlocrta. Takva je mala gradina kod Bjelosalia, Puhovac kod Sokoca, pa Velika Gradina u Vrilima, Gradina kod Osova (Rogatica), Gradina na Rujniku kod Brankovia, i jo niz slinih lokaliteta. Zidovi na jeziastim izbrecima (lingulama) ili nepravilno graenim glavicama, obino formiraju poligonalne (Poganac na Kupresu, Gradina iznad Muia, zatim Podi, Gradina kod Tihotine i Hrgarska Gradina kod Bihaa) ili krunosegmentne tlocrte, ve prema terenskim uslovima. Gradine u obliku dijelova kruga javljaju se najee na zaravancima bregova, koji se samo s jedne strane strmo rue u dolinu. Takva je gradina na Ilijaku, zatim Crnkia Gradina kod Opleana (Duvno), kod Pedia, Margetia i Starog Sela na Glasincu (Gl. Z. M. 1891, str. 314). Na temelju relativno skromnih podataka s kojima raspolaemo o gradinama, mi jo nismo u mogunosti da ih kronoloki razdvajamo. Izuzetno se one gradine koje se po svom obliku, poloaju i kul-

turnom inventaru, ne razlikuju od ostalih, no uvrene su zidovima sa upotrebom buke, pripisuju domorodcima iz vremena rimske dominacije u naim krajevima. Iliri, koji nam se u mnogom pogledu pokazuju kao konzervativan elemenat, svakako nisu mogli odbaciti neke tekovine antike kulture, naroito ako su one koristile u borbi za lini opstanak. Tako si moda moemo rastumaiti pojavu zidova vezanih bukom na nekim naim gradovima, iji se keramiki materijal ni po emu ne razlikuje od materijala na ostalim gradinama. (Sl. 4). Ve je dr. iro Truhelka (Gl. Z. M. 1891. str. 306315) vjerojatno prvi doao na ideju da nasipi na nekim gradinama pretstavljaju ostatke suhozidina. On je, tavie, postavio i neke metode za njihovo istraivanje, koje se jo i danas mogu koristiti u istraivakom radu. U veini sluajeva kamen za gradinske suhozidine prikupljen je u najblioj okolici objekta i ugraivan bez ikakvog prethodnog pritesavanja ili ma kakvog udeavanja. Dakako da strane takvog zida nisu mogle biti okomite. Na Gradcu iznad Ravnog (Kupres) ostao je i danas je jo djelomino sauvan zid (na priloenoj skici, sl. 5, oznaen sa A) na kome se dobro primjeuju tragovi stare konstrukcije. Njegova debljina iznosi 170 cm a konstruiran je tako da je prvo nainjen okvir od poveeg kamenja (8090 cm duine), a zatim je u ograeni okvir nabacano manje kamenje. (Sl. 6 i 7). Slobodan, neizgraen prostor irine 215 cm, sluio je kao ulaz. Terenski uslovi na tom mjestu, pa sama arhitektura i pomanjkanje pokretnog arheolokog materijala, daju nasluivati da je ovaj dio ravanjskog Gradca sluio kao obor za smjetaj stoke, dok se odmah u neposrednoj blizini uzidao objekat za zatitu ljudi (u planu oznaen sa B) (Sl. 8), na kom je, vjerojatno zbog tronosti, u rimsko doba izvrena generalna re-

Sl. 3 Gradina povie Lipe na Livanjskom Polju. Primjer utvrde sa limitnim tumulom. (Snimio Dr M. Mandi, 1931 g.)

90

Sl. 4 Gradina povie Orguza na Livanjskom Polju. Na strateki istaknutom mjestu, na brijegu, dobro se jo vidi profil gradine s otrim potezima ostataka nekadanjih zidova. Obris inae tipian za ilirske utvrde iz vremena rimske vladavine u Bosni i Hercegovini. (Snimio Dr M. Gavazzi, 1931 g.)

konstrukcija zidova, pri emu je upotrebljena buka za povezivanje kamena. Bedem Gradine u Kusaama u Glasincu bio je prvobitno 2,5 met. debeo, a sudei po koliini razasutog materijala on je mogao sezati do u visinu od 2 metra. Njegov se omjer danas potpuno izmjenio, i pored irine od 7 metara, on ne dosee vie od 0,80 met u visinu. Bio je izgraen od neobraenog,, u okolini prikupljenog kamena, koji je bio naslagan vie kao nasip, sa stranama koje su koso padale prema zemlji. Tako je uostalom, graena veina glasinakih utvrda. Na Maloj i Velikoj Gradini kod Bjelosalia, pa i na gradini Puhovcu na Glasincu, postojala su dva zida koji su tekli usporedno, tako da je meu njima ostao prazan jarak. Unutarnji zid bio je deblji i vii od vanjskog, tako da je visina unutranjeg zida na Maloj Gradini dosegla i do 3,5 metara, dok je vanjski bio svega 1,5 metara visok. Dvostruki i viestruki zidovi su dosta rijetki na naim gradinama. Dok su stanovnici Glasnica i Kupresa poznavali i prakticirali izrade zidova, dotle je veliki dio gradina na Livanjskom i Duvanjskom Polju zatien nasipima od sitnijeg kamena. Ti nasipi su na, obino, najslabije osiguranoj toki prerastali u visoke gromile, koje u mnogoemu slie limitnim tumulima gradina u drugim predjelima Bosne. Takav jedan nasip na Vidokoj Gradini kod Livna (Sl. 9), danas se jo penje u visinu od 12 metara, a zaprema bazu od 55 metara promjera, Gradina je u rimsko doba pretvorena u refugij, o emu svjedoe zidovi izgraeni po sljemenu nasipa. Konano nam jo preostaje da se osvrnemo i na one gradine, na kojima su nam ostali sauvani zidovi vezani bukom. Koliko nam je do danas poznato, tek Rimljani donose u nae krajeve izmeu ostaloga i krenu buku kao sredstvo za pove-

zivanje kamena u zidu. Polazei od te pretpostavke, nuno proizlazi da takve gradine moramo datirati u prve vjekove nove ere. Poloaj i razmjer gradina sa bukanim zidom, ne pokazuje, meutim, nikakav otklon od ustaljenih tradicija ilirskog graevinarstva. Trokutasti tlocrt takvih gradina moe se takoer smatrati neim novim u repertoaru tipova. Koliko se do sada moglo ustanoviti promatranjem takvih gradina odnosno njihovih zidina, moe se zakljuiti da se tu ustvari ni ne radi o zidovima u dananjem pa i rimskom smislu rijei. Na gradinama u Bosni i Hercegovini njega ini obini nasip od prirodnog i neobraenog kamena, naslagan kao i na drugim gradinama, ali uvren bukom. Detaljna ispitivanja na takvim objektima nisu jo vrena. Izgled takvih zidina nije se po svoj prilici mnogo razlikovao od suhozidina na drugim gradinama. Keramiki materijal, koji i ovdje lei polomljen i porazbacan na zaravanku i po padinama brijega, izgleda da je adekvatan materijalu na gradinama drugih tipova. Primjere bukom vezanog zida na gradinama susreemo, izmeu ostalih, na Gradu ispod Vitnja na Glasincu i zidu B na Gradcu iznad Ravnog (Kupres). Zanimljivo je napomenuti da je lociranje ova dva grada izvreno pod istim uslovima. Oba su, naime, lokaliteta smjetena na uzvienom zaravanku, komu se jedna strana strmo rui u dolinu, a zid povuen u dva pravca zatvara sa provalijom nastanjeni prostor trokutnog oblika. Pored sva tri vrha tog trokuta pokazuje se s vanjske strane zida neto vea koliina nasutog materijala to moe poticati od nekog pojaanja zida, moda tornja. Ni na jednoj takvoj gradini nije vreno podrobnije istraivanje. Ako se pitamo odakle ta buka na zidovima prethistorijskih gradina, onda nam je najblia hipoteza da su njihovi stari stanov-

91

Sl. 5 Gradac iznad Ravnog (Kupres) topografska skica

nici upoznavi proizvodnju krea u doba rimske dominacije u naim krajevima, pri rekonstrukcijama zaputenih gradina, a moda i na novogradnjama, radili istina u fortifikacionom smislu po starim uzorima, ali uz pomo tada jedne nove tekovine u graevinarstvu, naime krea. U prethistorijskom graevinarstvu Bosne i Hercegovine jedini izuzetak pretstavlja sluaj gradine u Oaniu kod Stoca, koja se uvelike razlikuje od ostalih naih gradina. Ovdje se na jednom jeziku hercegovakog kra, uzdie izmeu ostaloga i jedan 54 metra dugi i 2 metra debeli zid od kiklopskih, grubo pritesanih i bez spojnog sredstva naslaganih kamenih blokova, 2 metra duine, 1,2 metra irine i gotovo 1 metar visine. Postanak ove gradine nije ni do danas dovoljno objanjen, no jedno je sigurno da ju se ni u kom sluaju ne moe pripisati Ilirima, pa bili to i sami Daorzi, koji su u kulturnom pogledu inae bili pretekli mnoga ilirska plemena u susjedstvu. Arheoloka istraivanja u okolici nisu za sada izvrena tako da ne

posjedujemo nikakve podatke koji bi nam mogli posluiti kao osnova za neku tvrdnju. Ako bismo traili analogije oanikom zidu, onda su nam one najblie na ostacima starije grke arhitekture. O Daorzima, meutim, znamo da su kovali novac po uzoru na grki, pa i sa grkim slovima, to govori o vrlo prisnim kulturnim vezama jednih i drugih. Pitanje porijekla te veze ostalo je do danas neobjanjeno. Da li se u etnikoj osnovi Daorza kriju neki grki elementi? Ovo nam za sada ostaje kao problem koga tek treba rjeavati. Moda e Gradina u Oaniu pruiti neki konkretniji podatak u tom pravcu, dok se za sada s tom pitanju moemo tek domiljati. O s t r a t i g r a f i j i nalaza na gradinama praktino se ne moe govoriti. Ako bismo i poli od pretpostavke da ostaci materijalne kulture na njima ine jednu homogenu cjelinu, ipak moramo priznati da su slojevi na gradinama djelovanjem padavina rastureni u sekundarne poloaje. Time se samo po sebi namee pitanje da li bi svi nalazi s jedne gradine mogli pretstavljati materijal jednog vremenski i kulturno zatvorenog perioda. Tako to ne moemo i ne smijemo uzimati u obzir, kada nam je poznato da poeci gradina padaju zajedno s pojavom metala uope, (Gradina povie Lipe-Livno i Gradina Zecovi kod Prijedora), a posljednji stanovnici mogli su da budu tavie i stari Sloveni (Gradina kod Klokoevika, Slav. Brod). Osim toga, istureni poloaj gradina ne doputa sedimentaciju tla u jaem razmjeru, pa tako i kulturni materijal pokazuje uvijek tendenciju klizanja niz padine brijega, ime se mijeaju i isprepliu eventualni stariji slojevi sa mlaima. Zatitne zidine oko naselja, koje su obino inile okvir

Sl. 6 Gradac iznad Ravnog (Kupres) osnova i presjek suhozida na oboru A

92

nastanjenom prostoru gradine, esto puta su usporavale pa moda i zaustavljale to odronjavanje kulturne zaostavtine starih stanovnika. Takav je sluaj na gradini Pogancu kod Kupresa, Gradu na koti 969 ispod Vitnja na Glasnicu, gradini Zecovima kod Prijedora i jo drugdje. Zid koji je svojedobno sluio kao zaklon stanovnicima naselja od neprijatelja, danas se javlja u vidu podzida u ijem nasipu sa unutarnje strane nalazimo ostatke arheolokog materijala, veinom ulomaka keramike. U najvie sluajeva taj materijal lei danas porazbacan na padinama brijega, i isplavljen do samog podnoja. Ovo naroito vai za gradine u Hercegovini, koje nam se u mnogo sluajeva danas pokazuju kao goli kr, dok se keramika i metalni predmeti nalaze ponajvie u dolini, na podnoju. Primjer takvog sluaja je Gradina u Klepcima kod apljine. Tek u iznimnim sluajevima, tako recimo na Zecovima u arakovu kod Prijedora, moglo bi se oekivati nekoliko kulturnih slojeva, s obzirom na injenicu da je zaravanak Gradine ve od najranijeg vremena bio uokviren zidom nekadanjeg utvrenja. Pod takvim uvjetima nije ni moglo doi do jaeg erodiranja slojeva, a kulturni slojevi kao nosioci materijala ostali su manje-vie dobro sauvani sve do danas. P o k r e t n i k u l t u r n i i n v e n t a r prethistorijskih gradina Bosne i Hercegovine sastoji se prije svega u velikoj koliini keramikog materijala, koji, razlupan na manje i vee fragmente, lei obino razbacan po itavom brijegu. Oblici i materijal posuda pokazuju u najvie sluajeva standardne tipove nae starije eljeznodobske proizvodnje, izuzev podruja Kalinovnika, sa ijih gradina smo tokom 1953 godine dobili gotovo iskljuivo latenski materijal. O kulturnom materijalu japodskih gradina u okolici Bihaa nemamo, naalost, podataka. Predmeti od metala daleko su malobrojniji u odnosu na ostatke keramike. Najei su nalazi

keltova, vrkova koplja, fibula, predmeta ukrasa i slinog materijala. Od kamenih predmeta ponekad se susreu rvnjevi runih mlinova, no prije svega i alatke neolitskog tipa. Noii od jaspisa ili kojeg drugog materijala, ostali su kod stanovnika gradina jo dugo u upotrebi, sve do poetka historijskog doba koliko nam se to sada ini. Mi ih na gradinama susreemo vrlo esto pored bronanih i eljeznih predmeta za nakit i dnevnu upotrebu. Nalazi od kosti su vrlo rijetki zbog slabih mogunosti njihovog ouvanja. Na nekoliko gradina ocrtavaju se tragovi p r i v r e d n e d j e l a t n o s t i nekadanjih njihovih stanovnika. Tako, naprimjer, na dvije okrugle gradine, i to na Velikoj Gradini iznad Vrila na Kupresu (Sl. 10) i Maloj Gradini kod Bjelosalia na Glasincu, praktino se o kulturnom sloju ne moe uope govoriti, jer tanka prevlaka zemlje na kamenoj osnovi brijega ne sadraje gotovo nikakve ostatke. Obje gradine, meutim, lee na zemljitu sa blagim nagibom, a u kraju kome je stoarstvo u prolosti kao i danas davalo osnovni ekonomski akcenat. Ostaci zidova su jo i danas povezani u vrsti, neprekinuti krug, i ne doputaju da bi atmosferske padavine erodirale materijal niz padine. Promjer na taj nain zatienog prostora iznosi 6070 metara. U oba bi se sluaja moglo sa priblinom vjerojatnoom govoriti o solidno graenim torovima za ovce, i stoku uope. Poznavajui privredu Ilira i znaaj stoarstva unutar te privrede, pogotovo na Glasincu i Kupresu, moemo svakako razumjeti da je i njihovom blagu, a time mislim na stoni fond, trebalo jednako kao i ljudima osigurati dovoljno vrsto sklonite u asovima opasnosti. Ovo vai naroito u onim sluajevima gdje je broj stoke mogao biti toliko velik da u datom momentu nije bilo dovoljno prostora za njen smjetaj u zaklonima za ljude. Slina je pozicija i na gradini kod sela Lipe u Livanjskom Polju.

Sl. 7 Gradac iznad Ravnog (Kupres) ostaci zida i ulazni otvor na oboru A. (Snimio . Basler 1952 g.)

93

Sl. 8 Gradac iznad Ravnog (Kupres) pogled sa istoka na utvrenje B. Iza distalnog zida brijeg se sputa prema Ravanjskim Vratima, koja s druge strane zatvara jo jedna gradina. Gradac nije utvren sa sjeverne strane, jer se na tom dijelu brijeg strmo rui u dolinu, i na taj nain prua prirodni zaklon. (Snimio . Basler 1952 g.)

Namjetanje ovakvih gradina na glavicama usamljenih bregova sa blagim padinama, moe biti u vezi sa navikama i mogunostima kretanja stoke. Utisak o spomenutoj namjeni ove tri nabrojene gradine pojaava jo i fakat da se one nalaze u neposrednoj blizini gradina na kojima se sudei po ostacima arhitekture i mnotvu ulomaka keramikih posuda oito vidi da su sluile za nastavanje i ivu privrednu djelatnost, ljudima, To je Poganac kod Vrila, Velika Gradina kod Bjelosalia i gradina neposredno pored ve spomenute, kod sela Lipe. Promatrajui jednu gradinu slinog tipa ali daleko veih razmjera, Vaclav Radimsiky je pretpostavio da je ona mogla sluiti u, kultne svrhe (WMBH, 1894, str. 5355). To je gradina na Vrsniku kod Poplata (Stolac, Sl. 11). Jednako kao i Mala Gradina kod Bjelosalia i ova je poloena na usamljenom breuljku, no daleko viem i strmije poloenih padina. Vrsniku gradinu okruuju etiri zida, u ovalu koji zatvara prostor od 371X269 metara. Ni Radimsky na Vrsniku, nije pronaao nikakav pokretni arheoloki materijal, a to ga je navelo na zakljuak da mjesto nije bilo stalno naseljeno ljudima, nego je sluilo tek kao povremeno sabiralite. Iz ovoga je on izveo zakljuak o sakralnom znaenju objekta, ne pretpostavljajui mogunost rjeenja problema na ekonomskoj bazi. Od predmeta namjenjenih za preradu poljoprivrednih proizvoda, na gradinama se kako je ve maloas spomenuto pokatkad nau kameni rvnjevi za runi pogon. (Gostijevanj, Vrela, Gradina kod Gaja (Duvno) i t. d.

O zanatskoj djelatnosti za sada raspolaemo samo sa manjim brojem podataka. Na gradini Zecovima u arakovu postojala je u kasnijem prethistorijskom periodu talionica eljeza. Vee koliine troske lee porazbacane svuda po zaravanku nekadanjeg naseljenog prostora. Moe se pretpostaviti da je pored livnice postojala i radionica za izradu predmeta od eljeza. S obzirom da zajednica Ilira nikada nije dosegla takav stupanj razvitka da bi mogla kao drava garantirati sigurnost svojim graanima, to su, vjerojatno, i proizvoai eljeznih predmeta na Zecovima osigurali radionicu i skladite produkata na odlino utvrenoj gradini. Sluaj Velike Gradine u Varvari na vrelu Rame, ve je poznat iz literature (Gl. Z. M. 1900, str. 99 i dalje). Tamo je Vejsilu uriu uspjelo da otkopa itavi niz ureaja za talenje i preradu bronze. Moe se pretpostaviti da je prerada bronze bila osnovna privredna djelatnost stanovnika tog naselja. Dok je pitanje porijekla bakrene i kositrene rudae za livnice na varvarskoj Velikoj Gradini danas jo nerijeeno, uspjelo nam je 1953 godine otkriti sirovinsku bazu za livnike kalupe. Oni su dobivani i preraivani na Graacu u Podboru, oko 5 km istonije od Varvare. Kultura stanovnika Velike Gradine i Graaca, potpuno je istovjetna, pa se prema navedenom moe govoriti o meusobnom dopunjavanju u privrednoj djelatnosti stanovnika oba naselja, moda i o njihovoj pripadnosti istom ili bliskim rodovima. Na Gradini u Vrelima (Bos. Brod), opaa se pored velikog medij alnog tumula lonarska pe sa veom koliinom polomljenog zemljanog sua, pobacanog kao otpad niz oblinje padine brijega.

94

Da li su Iliri poznavali samo sistem zatvorene privrede, ili su u njenom razvoju otili koji korak dalje? Istraivanja na gradinama svakako bi nam pomogla i u rjeavanju ovoga pitanja. Na Velikoj Gradini u Varvari, jednako kao i kod stanovnika ribike i jezerinske nekropole kod Bihaa, svakako je koliina proizvedene robe prelazila granice obinog podmirivanja kunih potreba u uskom krugu naselja. Veliina topionikih instalacija, pa koliina i raznovrsnost bronanih predmeta proizvedenih u Varvari, svakako su traili svoje kupce na mnogo irem podruju nego je to Gornja Rama, dok su jantar i grke posude pored mrtvaca iz doline Une, danas nijemi svjedok ive trgovake veze sa za ono doba vrlo udaljenim krajevima. Dok su eljezom bogati Japodi, pa i oni bezimeni stanovnici prethistorijske Varvare, nesumnjivo u tom svom preimustvu traili puteve razmjeni svog vika dobara, dotle su Iliri sa Glasinca najveu brigu polagali uzgoju svoje stoke, da bi tim proizvodima vrili zamjenu za one ljemove, knemide i drugi materijal grkog porijekla, kojeg su djelomino priloili svojim mrtvima. Poljoprivreda i metalo-preraivaki zanati spadaju koliko bi se to moglo danas zakljuiti medu osnovna privredna zanimanja starih Ilira. S t a n o v n i c i veine naih prethistorijskih gradina, koliko se to do sada moglo na temelju ostataka ustanoviti, bili su Iliri. Gradine sjeverozapadne Bosne nastavane su Japodima, tj. plemenom koje je proizalo iz mjeavine Ilira i Kelta, Premalo poznajemo nau Posavinu, a da bismo i za ovaj kraj mogli dati odreenije podatke o etnikoj strukturi stanovnika u zadnjem prethistorijskom mileniju, no s obzirom da su na lijevoj obali Save ustanovljeni tragovi Kelta, moemo i na des-

noj, bosanskoj obali oekivati barem u izvjesnoj mjeri njihov uticaj, ako ne i samo prisustvo pojedinih skupina u inae ilirskom podruju. Sojeniki stanovnici Donje Doline bili su Iliri. Neki nalazi oko gornjeg toka Drine (Ustikolina) i na podruju koje se na njega prirodno nadovezuje u zapadnom pravcu (Kalinovnik), govore o vrlo jakom keltskom uticaju u tom kraju. Lokaliteti su nedovoljno istraeni no i skromni materijal kojim za sada raspolaemo nosi izrazito latenski karakter. Tumaenje ove pojave za sada je preuranjeno, no ako na drugim stranama gdje su Iliri u mnogo jaoj mjeri bili izloeni stranim uticajima, zapaamo konzekventnu privrenost oblicima haltatske kulture kao neki nacionalni obiljeaj, onda smo prisiljeni da posumnjamo u etniki sastav kalinovikog kraja u posljednjih nekoliko vjekova prije n. e. Radovi u budunosti e pokazati da li se i u ovom kraju slino kao oko Bihaa moe govoriti tek o mjeavini Ilira i Kelta ili pak o preteno ili isto keltskom podruju. U svakom sluaju, kada govorimo o Bosni i Hercegovini, ne moemo se ograniiti samo na Ilire kao jedine stanovnike naih gradina, iako pod pojmom gradinske kulture obiljeavamo uglavnom produkte njihovih ruku i mislimo na njih kao proizvoae tih predmeta. Njima nesumnjivo pripada veina gradinskih lokaliteta, i pored toga to su neke od gradina mogle biti u izvjesnom periodu vremena nastavane nekim stranim elementom. To tim prije ako imamo u vidu da jo nije raieno pitanje etnike pripadnosti nosioca bronanodobske kulture u naim krajevima. Porijeklo Ilira, koji su konano ipak dali peat ovome kraju u posljednjem prethistorijskom mileniju, zavijeno je u tamu daleke prolosti i vremena koje je prethodilo pojavi prvog eljeza u naim krajevima, negdje oko 900 god. pr. n. e.

Sl. 9 Vidoka Gradina kod Livna pogled sa jugoistoka na glavnu gromilu. (Snimio D. Sergejevski
1931 g.)

95

Sl. 10 Velika Gradina kod Vrila (Kupres) topografska skica

U pogodnim ekonomskim uslovima, u poetku sami, a kasnije djelomino izmjeani sa Keltima ili tek izloeni njihovom uticaju, oni razvijaju kulturu bogatu originalnim djelima i stranim importom. Predmeti helenske i latenske kulture spadaju, izuzev maloas nabrojenih predjela sjeverozapadne i june Bosne, u dosta rijetke no ipak zanimljive nalaze, koji nam otkrivaju veze naih prastanovnika sa svojim susjedima. Doba rimske okupacije ne odraava se tako vidno na naim gradinama, kako bismo mogli inae oekivati, kada znamo da one u to doba nisu bile naputene. Uz prometne arterije, i na mjestima ekonomskog prosperiteta u novoj dravnoj zajednici, Iliri se izlau izvjesnoj romanizaciji, i primaju barem u kanalima rimske privredne eksploatacije jedan dio tekovina antike kulture, no i pored toga je veliki dio tih Ilira jo duboko u prvim vjekovima nove ere ivio i stvarao preteno u duhu starije eljeznodobske kulture, sluei se pri tom tek djelomino tekovinama novopriole antike civilizacije. Kolikogod je Rim bio u kulturnom pogledu nadmoniji od naih prastanovnika, ipak je kulturna historija zabiljeila i izvjesni uticaj u protivnom pravcu. Iliri su, konano, ovdje na naem tlu ne samo svjedoci uspona i moi Rimskog carstva, koje ih kao markantnu etniku cjelinu uvodi u historijski period; oni su isto tako svedoci njegove propasti, kada se utopljeni u to carstvo i sami gube u meteu Seobe naroda. Iako je vremenski raspon haltatskih kulturnih oblika po starim shemama i udbenicima strogo ograniavan na period od 900. do 450. godine prije nove ere, nalazi ne pokazuju bitne promjene tih oblika ni na onim gradinama, sa kojih imamo sigurne podatke da su doekale i prebrodile konanu rimsku okupaciju (9. godine nove ere). Na nekima se, kako znamo, jo i produio ivot do duboko u prve vijekove nove ere, o emu govore bukom vezani zidovi na ravanjskom Gradcu i Gradu ispod Vitnja. Budui da su haltatski i latenski oblici vezani uz odreene etnike skupine, onda e nam biti jasno da u Bosni i Hercegovini ni ne moemo govoriti o nekom sveopem prevladavanju mlaeeljeznodobskih oblika sredinom posljednjeg prethistorijskog milenija, na raun starijih oblika, tim prije to je i prema antikim zapisima panja Rimljana bila u procesu njihove ekspanzije prema ovom dijelu Balkana, skoncentrirana prema Ilirima dok se Kelti u tom sukobu uope ni ne spominju. Iz toga bi se dalo zakljuiti da je invazijom Kelta prema jugoistoku (oko 450. g. nove ere) tek djelomino okrnjen dotadanji etniki karakter Bosne i Hercegovine, i to u predjelima koji nisu bili na udaru rimskom zavojevau, ili je snaga otpora na podrujima sa izmjeanim stanovnitvom bila daleko slabija od kompaktnih Delmata, Desidijata, ili kojih drugih isto ilirskih plemena.

Sl. 11 Gradina na Vrsniku kod Stoca topografska skica. (Prema Radimskom)

Klasifikacija ostataka materijalne kulture posljednjeg prethistorijskog milenija Bosne i Hercegovine, ne moe se kako ve sada naziremo

96

provoditi u smislu Reineckeove sheme za srednjeevropsko podruje. Ne samo to e nai krajevi u doba njegovih gradacija Hallstatt A D neminovno pokazivati izvjesno nijansiranje, uslovljeno prije svega geografskom irinom, nego nam nedostaje i klasifikacija materijala iz vremena koje je uslijedilo kasnije, tj. izmeu provale Kelta i konanog gaenja ilirskog autohtonog stvaralatva u prvim vijekovima nove ere. Doklegod jo nae gradine stoje neistraene, dotle e nam ostati nepoznata i jedna vana karika u lancu svih onih faktora koji zatvaraju krug kome bi moda najbolje pristajao naziv kulture ilirskog perioda, i u kome zapaamo izvjesno prelijevanje oblika, uslovljeno dugim vremenskim periodom, geografskom rasprostranjenou i uticajima izvana. Pred nas se danas postavlja vrlo aktuelan problem z a t i t e g r a d i n a , ija je svrha da ovi brojni, ali skromni ostaci Ilira ostanu sauvani do vremena kada e moi da se podvrgnu detaljnom istraivanju. Kada stojimo pred izvrenjem toga zadatka, onda imamo prije svega u vidu da tim gradinama na neki nain osiguramo zateeno stanje sauvanosti u okviru prilika koje nam to danas doputaju. Unitavanjem uma u Hercegovini pokazalo se kako takav jedan proces moe negativno da se odrazi u odnosu na ouvanje arheolokih objekata, dakle i gradina. Mnogi prazni i ogoljeli lokaliteti sa nazivom gradine, danas nas tek svojim imenom, pa i plastikom terena, potsjeaju da je prije mnogo vijekova to mjesto bilo nastavano. To se dogodilo u Hercegovini, koja je ve poodavno u znatnom procentu izgubila svoj biljni pokrov, a osim toga je i u jaoj mjeri izloena naglim pljuskovima kie. Sto e se, meutim, dogoditi u Bosni gdje je u zadnjih nekoliko decenija takoer ogoljela poneka gradina? Dok je, na primjer, na Graacu u Podboru (Gornja Rama) izvreno ponovno poumljavanje terena gradine, dotle na zaravancima i strminama Gradine u Vrelima (Bos. Brod), Blagaju na Sani, Vrletnice u Dragolovcima (Prnjavor) i jo nizu drugih, ratari siju kukuruz, a njegovom obradom tri puta godinje uskopavaju i labave zemljani pokrov, na koji nain pripremaju ionako mrave kulturne slojeve za vododerine koje nastaju ve i kod najmanje kie. Na Gradini u Vrelima (Bos. Brod), koja je liena svog umskog zatitnog plata jo 1929 godine, sada je upravo nagrnuo najraznovrsniji materijal poev od ulomaka proste keramike, pa do bronanih ljemova i eljeznih vrkova koplja. To e trajati samo jedan izvjesni period, a kada erozijom budu sa njene povrine pomaknuti i zadnji kulturni slojevi, onda nee vie imati ni ratar to da obrauje, a ni arheo-

log to da istrauje. Onda e vreljanska gradina biti izjednaena onoj u Klepcima ili apljini. Iako su ume u pojedinim sluajevima dobro sauvale neke nae gradine, odnosno dijelove kulturnih slojeva na njima, ipak je veliko drvee nepodesno za njihovo odravanje, budui da ile drvea u prilinoj mjeri ispreturavaju slojeve sa kulturnim ostacima. Mislim da bi se pretvaranjem takvih lokaliteta u livade i panjake moglo mnogo uspjenije zadrati na njima ono neto materijala koji se sada jo ondje nalazi u netaknutom poloaju. Na sreu je broj panjaka-gradina jo dosta velik. Treba napomenuti da je vrlo malen broj onih gradina koje i danas slue kao naselja. Strmen, pomanjkanje vode i ograniena mogunost kretanja i irenja, odbija dananjeg poljoprivrednika. Gradine su naglaeno strateki, vojni objekti, poloeni istina na lijepom mjestu, ali nepodesni za privreivanje. U Srednjem vijeku neke su od njih jo mogle pruiti izvjesna preimustva feudalcima za izgradnju njihovih zamaka. Tako je dananji Vranduk sagraen na ostacima ilirske gradine, moda upravo one tragine Ardube, koja je 9. godine nove ere pruila herojski otpor legijama cara Augusta. Gradovi Sokolac, Brekovica i Obrovac, pa Visu-grad da ih spomenem samo nekoliko u Zapadnoj Bosni lee na ostacima prethistorijskih gradina. Najbolje sauvane gradine nalazimo u podrujima koja lee podalje od prometnih arterija i udaraca civilizacije. To su pravi rezervati spomenika ove vrste. Njih, naalost, biva iz dana u dan sve manje, i zato se sve vie ukazuje potreba za proirenjem broja pravno zatienih lokaliteta. Stavljanjem gradina pod zatitu zakona o spomenicima kulture pokazuje mjestimino pozitivne rezultate, iako se istim zakonom nisu mogle predvidjeti i sprijeiti sve forme razaranja. Samim, naime, tim, faktom to zemljoradnik moe svake godine nesmetano obraivati zemlju na njima do u dubinu od 20 cm koliko mu zakon doputa time jo nisu osigurani kulturni slojevi na strmim padinama, sa kojih kia nesmetano sapire uzrovanu zemlju pokrivaa, a ralo ratara uz koncesiju zakona iz godine u godinu zahvaa sve to dublje u teren koji bi zapravo trebao ostati netaknut. Za ouvanje gradina svakako bi igrao ulogu i izvjesni iri publicitet njihovog kulturno-historijskog znaaja. Malo je, naime, onih graana koji neto znaju o gradinama. Narodna mata isplela je o njima mnoge, esto puta vrlo fantastine prie, a od prave istine ne moe u narod mnogo to prodrijeti, jer je i znanje strunjaka o gradinama skromno i nepotpuno.

Nae starine

97

ZUSAMMENFASSUNG

Die prahistorischen Burgen, die sogenannten Gradine, werden in Bosnien und der Herzegowina fast berall angetroffen. Sie sind ausnahmslos auf Hgeln gelegen, und wegen ihrer imposanten Lage zura Wahrzeichen mancher Gegenden geworden. Trotz ihrer grossen Zahl, ist bis heute nur eine einzige Gradina (Varvara an der Ramaquelle) untersucht worden, weshalb ber dieselben nicht viel mit Bestimmtheit gesagt werden kann, vielmehr nur Vermutungen ausgesprochen werden knnen. Typologisch betrachtet bieten die Gradinen eine Mannigfaltigkeit an Formen, deren Ursprung nicht nur zeitlich, kondern auch durch ethnologische, geologische und geographische Faktoren bedingt ist. So zeigt sich zum Beispiel auf dem ehemaligen Gebiet der Delmaten (Livno-Duvno) eine ganz eigenartige Form, die trotz der gleichen geologischgeographischen Bedingungen in anderen, benaehbarten Gegenden, nicht wiedervorkommt. Die Gradinen mit sog. Wehr- bzw. Grenztumulus drfen auf Grund der bisherigen Funde den anderen Typen zeitlich vorangestellt werden, wahrend jene, welche mit Kalkmrtel verstarkte Wande aufweisen, den spatesten Formen in den Entwicklungsphasen der Gradinen, zuzuschreiben sind, deren Bentzung bis tief in die ersten Jahrhundrete unserer Zeitrechnung dauerte. Manche wurden sogar noch von den alten Slaven, seit dem VII Jahrhundert unserer Zeitrechnung, bewohnt. Die Art dieser letztgenannten Bentzung ist allerdings nicht naher untersucht worden. In stratigraphischer Hinsicht knnen die meissten Gradinen nicht voll verwertet werden, da es zufolge ihrer Lage, sehr selten zu einer geordneten Schichtung des Kulturmaterials wahrend der vielen Jahrhunderte gekommen ist. Wenn auch die zerstreuten bronzezeitlichen Funde auf Gradinen von einer frhen Besiedlung sprechen und manchen Archaologen Stoff zur Stellungnahme zum Illyrierproblem lieferten, sind sie trotzdem eine Erscheinung die in ihrer kulturgeschtlichen Rolle klar vor ens steht. Die meisten archaologischen Reste von den Gradinen Bosniens und der Herzevowina knnen namlich im Allgemeinem den alteren eisenzeitlichen Kulturstufen zugeschrieben werden, in keinem

Fall ist jedoch damit ein Termin fr ihre Bltezeit festgelegt, da hallstattzeitlichen Formen in unserem Gebiet nicht zeitlich, sondern ethnisch gebunden sind. Aus diesem Grunde ist das Vorkommen der in gewissen Gegenden massenhaft aufgesundener Kulturgegenstande der jngeren Eisenzeit schwieriger zu deuten. In manchen Gegenden drften die in kleinen Mengen aufgefundenen Latnegegenstande, wie wohl auch die griechischen, als fremde Einfuhrware betrachtet werden, wahrend ihr massenhaftes Auftreten auf Gradinen in Sdbosnien eher auf die Anwesenheit von keltischen Gruppen in diesen gebiet zu deuten ware. Die Bestimmung der Gradinen war vielfaltig. In erster Linie mssen sie als befestigte Wohnplatze, ja sogar als ganze Ansiedlungen angesehen werden. Dabei wurden aber auch Reste der Metallverarbeitung, wie keramische Werkstatten, und Gerate fr die Verarbeitung der landwirtschaftlichen Produkte festgestellt. Zweifellos wurden auch wirtschaftliche Betatigungen ausgebt, fr die jedoch leider die Nachweise noch nicht erbracht werden konnten. Manche Gradine geben den Anlass zur Annahme dass sie als Viehhrden benutzt worden sind. Die Reste illyrischer Siedlungenanlagen wurden auf Gradinen Bosniens und der Herzegowina bis heute noch nicht untersucht. Die Architektur ist hauptsachlich nur aus den Resten der Wehrmauer bekannt, deren Ausfhrung verschiedentlich, jedoch nach dem heutigen Stand der Untersuchungen mit wenigen Ausnahmen weder geographisch noch zeitlich aufzugliedern ist. Die Mauern wurden meistens aus Kalkbruchsteinen erbaut, welche mit der Zeit zerstrt, sich heute vorwiegend in Form von Dammen verschiedener Grsse erhalten haben. Darum wurde auch der bliche Ausdruck Wallburg, Ring- oder Burgwall usw. oft fr veile Gradinen falschlich angewandt. Die Gradinen hatten, zumindest in Bosnien und der Herzegowina, in den meisten Fal'en eine regelrechte Wehrmauer, welche aber im Laufe der Zeit verfiel und sich in Walle und Aufschttungen verwandelte. Die Lokalitaten dieser Art unterstehen heute dem Denkmalschutz, und werden vom Institut fr Denkmalpflege in Sarajevo betreut.