Sie sind auf Seite 1von 130

KARL MAY

CRNI MUSTANG

1. SKAUT

Žestoka oluja šibala je gustom kišom visoku šumu da su se vrhovi jela povijali pred
njom. Prst debeli mlazovi vode tekli su niz golema stabla i skupljali se uz korijenje u
sitne, a zatim postepeno u sve veće potoke koji su u nebrojenim vodopadima padali s
pećine na pećinu sve dok ih nije prihvatila nabujala rijeka na dnu uske doline. Spustila
se noć. Svakog časa grmjelo je iznad dubine, ali ma kako svijetlo i jarko bljesnula
munja, kiša je tako žestoko plju-štala da se nije dalo vidjeti ni pet koraka daleko.
Bijesna oluja hujala je gore u šumi i uz stijene, ali nije dopirala dolje u dubinu gdje su
goleme jele nepomično stajale u noćnoj tami. Uostalom, ni ovdje nije bilo mirno jer je
rijeka tako šranila i brujala među obalama da bi samo neko vanredno oštro uho moglo
čuti kako dva osamljena jahača jašu niz rijeku; vidjeti ih nije mogao nitko.
Da je bio dan, oni bi sigurno privukli začuđeni pogled svakoga tko bi ih sreo i to ne
možda zbog svog odijela i opreme, već zato što su obojica bila upravo neobično visoka.
Jedan je od njih bio plav poput zemičke i imao je s obzirom na svoju visinu, upravo
smiješno malenu glavu. Između dva dobrodušna sitna mišja oka nalazio se sićušni, uvis
okrenuti frnjasti nos koji bi mnogo bolje pristajao licu četverogodišnjeg djeteta i nije
stajao ni u kom omjeru s vanredno širokim ustima koja su se pružala gotovo od jednog
uha do drugoga.
Taj je čovjek bio golobrad pa se činilo da mu je taj nedostatak bio prirođen jer preko
toga ženstveno glatkog lica sigurno još nikad nije prešla britva. Bio je odjeven u kožnati
haljetak koji mu je kao kakav kratki ogrtač u brojnim naborima visio s uskih ramena,
kožnate hlače
koje su mu čvrsto stezale noge, dugačke i tanke kao u rode, poluvisoke čizme i slamnati
šešir čiji se obod turobno ovjesio tako da mu se kiša s njega u neprekidnim nitima
slijevala na ramena. Na leđima mu je visila, kundakom okrenuta prema gore,
dvocijevka. Jahao je na snažnom koščatom kljusetu kome je sigurno bilo već petnaest
godina, ali kao da je kanilo isto tako snažno i čilo preživjeti još daljnjih petnaest godina.
Drugi konjanik imao je tamnu kosu, pokrivenu prastarom krznenom kapom, vrlo usko i
dugačko lice, isto tako veoma uski i dugački nos i usta te tanke brkove čije je vrhove
gotovo mogao svezati iza učiju. Bio je visok više od dva metra te je, za razliku od svog
pratioca, bio odozgo odjeven usko, a odozdo široko, jer, dok je na nogama nosio veoma
široke hlače s mnogo nabora čije su nogavice bile utaknute u polučizme od goveđe kože,
gornji dio tijela bio mu je tako čvrsto stegnut u dugački kaput od pusta da mu je ovaj
pristajao kao saliven. I on je nosio dvocijevku. Samo se po sebi razumije da su obojica,
osim pušaka, imala i noževe i revolvere. Taj je čovjek jahao na pouzdanom mustangu
koji je imao za sobom isto toliko rođendana kao i konj njegovog saputnika.
Oba konjanika nisu se obazirala ni na put ni na kišu. Svojim su oštroumnim i iskusnim
konjima prepustili da pronađu put, a na vrijeme se nisu obazirali zbog toga jer im kiša
nije mogla prodrijeti dublje od kože.
Usprkos neprekidnoj grmljavini i sijevanju munja, te unatoč opasnoj blizini rijeke koja
je podrovala i odnosila obale, njih su dvojica tako mirno razgovarala kao da jašu
otvorenom prerijom po najljepšem sunčanom danu. Ali da ih je netko vidio, taj bi
sigurno uočio i to da su oni jedan drugog, usprkos tami, veoma pomno promatrali jer su
se upoznali tek prije jednog sata, a na Divljem zapadu je uvijek dobro da se nepoznati
ljudi susreću s nepovjerenjem. Oni su se neposredno prije nego što se spustila noć i
nahrupila oluja, sreli gore na rijeci. Obojica su još istog dana željela stići u Firvvood-
camp1; bilo je dakle samo po sebi razumljivo da su zajedno jahali dalje.
Nisu jedan drugoga zapitali za imena ni za zanimanje, a razgovor im je bio tako općenit
da uopće nisu dodirnuli
i Logor u jeliku.
neku posebnu temu. Sad međutim odjeknu višestruka žestoka grmljavina, munje
učestaše blještavo osvjetljavajući uski klanac, a onaj plavokosi s frnjastim nosom
dobaci:
"Bless my soull To je nevrijeme! Upravo kao kod kuće kod Timpeovih baštinika!"
Čuvši te posljednje riječi njegov pratilac nehotice zaustavi konja i već zausti da nešto
upita, ali se predomisli. Sjetio se da čovjek zapadno od Missisippija nikad ne smije biti
neoprezan.
Razgovor se nastavio, ali dakako prilično oskudno kako je već to iziskivalo mjesto i
položaj u kojem su se nalazili. Prošlo je četvrt sata i još jedna četvrt. Onda rijeka
odjednom oštro zakrene prema onoj strani na kojoj su se nalazila oba jahača. Ovdje je
podrovala zemljanu obalu; konj plavokosog jahača nije uspio dovoljno brzo skrenuti
ustranu pa stupi na podrovanu grudu i propadne, ali srećom ne duboko. Njegov ga
jahač povuče gore, ustranu, podbode ga ostru-gama, i jednim smionim skokom skoči
opet na čvrsto tlo.
"Good god!" viknu zatim. "Već sam ionako dovoljno mokar od kiše pa čemu dakle da se
kupam? Ovdje bih se mogao utopiti! Gotovo kao i onda kod Timpeovih baštinika."
Odmaknuo se na sigurnu udaljenost od rijeke, jašući dalje. Njegov pratilac je još neko
vrijeme šutke jahao za njim, a onda upita: "Timpeovi baštinici? Kakvo je to ime,
ser?"
"Zar to ne znate?" glasio je odgovor.
"Ne znam."
"Hm! Čudno! Svi moji prijatelji i znanci to znadu!"
"Zaboravljate da smo se tek prije nešto malo više od jednog sata prvi put sreli."
"Tačno! Onda zaista ne možete još znati tko su Timpeovi baštinici; ali to ćete možda
doznati."
"Možda?"
"Da, naime ako dulje ostanemo zajedno."
"Ali ako bih ja to sad htio doznati, ser?"
"Sad? Zašto?"
"Jer se zovem Timpe."
"Što? Kako? Zovete se Timpe? Timpe vam je prezime?"
"Jest."
"Wondeful! Već duge godine tražim Timpea, tražim ga posvuda, na svim brdima i
dolinama, na istoku i na za-
padu, danju i noću, po suncu I po kiši, a sada, kad sam se već davno odrekao nade da ču
ga pronaći, jaši on ovdje po tom vremenu kraj mene i umalo što nije dopustio da se
utopim u toj lijepoj rijeci, a nije mi rekao tko je!"
"Vi tražite mene?" začuđeno upita njegov pratilac. "Zašto?"
"Zbog baštine! A zašto bih vas inače tražio?"
"Baštine? A tko ste vi zapravo, ser?"
"I ja sam jedan Timpe."
"I vi ste jedan? A odakle?"
"Tamo od prijeka."
"Iz Njemačke?"
"Dakako! A kako bi jedan Timpe mogao biti negdje drugdje rođen?"
"Mogao bi jer ja sam se na primjer rodio ovdje u Sjedinjenim Državama."
"Ali od njemačkih roditelja!"
"Otac mi je bio Nijemac. A odakle potječete vi?"
"Iz Hofa"u Bavarskoj."
"Onda sigurno nemamo nikakve veze jer ja potječem iz Plauena u Vogtlandu."
"Oho, nikakve veze! Moj otac također potječe iz Plauena pa se odande doselio u Hof."
Crnomanjasti čovjek zaustavi konja. Kiša je nakon posljednjeg žestokog udarca groma
odjednom prestala, a oluja je rastrgala oblake. Između njih su virile svijetle plave pruge
neba i oba jahača mogla su jedan drugome razabrati lice.
"Dakle se iz Plauena doselio u Hof?" upita. "Onda ne samo da je moguće da smo rođaci,
već je to, štavi se, vrlo vjerojatno, što je bio vaš otac?"
"Puškar, a i ja sam izučio taj zanat."
"To se slaže, to se slaže! Ovo je zaista neobičan sastanak. Ali nemojmo se zadržavati
ovdje! Oluja se može vratiti, a pred nama leži još najteži dio te doline. Treba iskoristiti
ovo malo povoljnije vrijeme. Bolje ćemo moći nastaviti razgovor kad stignemo na naš
cilj. Dođite dakle, ser, ili bratiću, ako vam se to bolje sviđa."
Oni pojahaše dalje. Dolina se ubrzo tako suzila da je ostalo vrlo malo prostora između
rijeke i kamene padine brda, koja se uzdizala gotovo okomito. Na tom prostoru nije
rasla trava, već gusto grmlje kroz koje su se konji morali
10
upravo probijati. Da se oluja nije stišala i da je ostalo isto tako mračno kao što je bilo
prije, konjanici bi se jedva mogli provući. !
Takav je bio dobar dio puti, a onda se dolina opet raširi da bi se nakon daljnjih pola
sata jahanja ponovo suzila u uski klanac; ovaj međutim nije bio dugačak jer je uskoro
prešao u otvorenu ravnicu nazvanu Firwood-camp na kojoj su rasle goleme jele,
uzdižući se visoko u nebo.
Ovdje su se dvije doline ukrštavale gotovo u pravom kutu, naime riječna dolina kroz
koju su stigla oba Timpea i jedna druga dolina kojom se željeznica, što su je upravo
gradili, uspinjala na brdo. Camp znači logor i oba su jahača izašavši iz klanca usprkos
noćnoj tami opazila da se ovdje zaista nalazi prilično velik logor
Dolina je bila puna golemu stabala, posječenih da služe za izradu dasaka i željezničkih
pragova dok su otpaci služili za ogrjev. Most preko rijeke bio je skoro dogotovljen, a u
blizini se nalazila pilana u kojoj se obrađivalo sve to silno drvo. Malo dalje zijevao je u
padini brda duboko usječeni kamenolom iz kojega je vađeno kamenje za izgradnju
željezničkog nasipa, a nalijevo se prtjžalo nekoliko drvenih zgrada sličnih sušama. U
njima su bili i smješteni ljudi, alat i zalihe.
Jedna od tih drven jara koje su ovdje nazivali shops bila je veoma dugačka i duboka.
Četiri dimnjaka dizala su se iznad krova i brojni osvijetljeni prozori odavali su da shop
služi za smještaj radnika. Zato i došljaci krenuše prema njemu.
Već izdaleka začuli su buku glasova, a kad su prišli bliže, osjetiše zadah rakije koji se na
svakom koraku sve više pojačavao. Najzad sjahaše i svezaše konje za motke zabijene
ispred vrata. Uto iz kuće izađe neki čovjek, zasta na vratima viknuvši natrag u kuću:
"Ubrzo mora stići vlak s građevnim materijalom. Otpre-mit ću ga i odmah se vratiti.
Možda će donijeti kakve novosti pa čak i novine."
Čovjek zatim podignu pogled, ugleda strance, stupi u stranu da bi ih bolje obasjalo
svjetlo koje je prodirale kroz vrata i pomno ih pogleda:
"God evening, ser", pozdravi plavokosi. "Pokisli snio do kože. Ima li ovdje kakvo
mjestance gdje bismo se mogli osušiti?"
II
"Ima" odgovori ovaj. "Ima štaviše i takvih mjesta na kojima ćete moći spavati na
suhome, ukoliko, naime, ne spadate u onu vrst ljudi koje čovjek radije ne pušta da
uđu."
"Ne brinite ništa, ser! Mi smo čestiti zapadnjaci, džentlmeni koji vam neće nanijeti
nikakve štete, već će platiti sve što dobiju."
"Ako je vaša čestitost tolika koliko ste visoki, onda ste svakako najveći džentlmeni pod
suncem. No, samo uđite, tamo nalijevo u onu manju prostoriju i recite shopmanu1 da
mu, enginner2, poručuje da smijete ostati. Ubrzo ćemo se opet vidjeti."
On ode, a oni ga poslušaše.
Unutrašnjost daščare sačinjavala je jednu jedinu veliku prostoriju u kojoj je samo
nalijevo bio mali dio napola odvojen zidom od dasaka visokim poput čovjeka. U velikoj
prostoriji nizali su se cijeli redovi grubih stolova i klupa, zabijenih u zemlju, a između
njih i uza stijene bile su redom svrstane postelje, ispunjene uglavnom suhom travom i
sijenom. Četiri ognjišta na kojima su plamtjele velike vatre donekle su osvjetljivale
prostoriju. Svjetiljki ili svijeća nije bilo pa se tako u plamsanju vatre činilo kao da su sve
osobe i svi predmeti nekako sablasno nemirni, vječno u pokretu.
Uz stolove je sjedilo i na ležaj ima se ispružilo otprilike dvije stotine željezničkih radnika,
mali momci dugačkih perčina i žute puti, isturenih jagodičnih kosti i kosih očiju. Sad su
začuđeno pogledali oba ta pretjerano visoka čovjeka.
"Gle! Kinezi!" reče tamnokosi. "Pređimo prijeko u onu manju prostoriju, možda ondje
sjede bijelci."
U tom drugom odjelu nalazilo se također nekoliko stolova za kojima su sjedili bijeli
radnici, pušeći i pijući, sve sami krupni, čvrsti muškarci od kojih je vjerojatno mnogi
vidio već i bolju prošlost, a poneki samo zbog toga došao ovamo jer se na civiliziranom
istoku više nije smio pokazivati. Čim su ugledali goste, njihov veoma glasan razgovor
odmah utihnu. Začuđenim pogledima pratili su ih do gostinske tezge na koju se
shopman naslonio među brojnim bocama i čašama.
"Rail-roaders?"s upita on kimnuvši kad su ga pozdravili.
1 Opskrbnik.
2 Inženjer.
3 Željezničari.
12
"Ne, ser", odgovori plavokosi. "Ne namjeravamo džentlmene koji sjede ovdje prikratiti
za njihovu zaradu. Mi smo zapadnjaci pa tražimo vatru uz koju bismo se mogli osušiti.
Engineer nas je poslao k vama."
"Možete li platiti?" upita shopman, mjereći oštro visoke ljude.
"Možemo."
"Onda možete dobiti sve što trebate, a kasnije i fini odvojeni ležaj za spavanje tamo iza
sanduka i bačava. Sjedite za ovaj stol uz peć. Ondje je dosta toplo; onaj drugi stol je
određen za činovnike i više džentlmene."
"Well! Vi nas dakle ubrajate među niže džentlmene? S obzirom na našu visinu ne bih to
smatrao mogućim. Ali to nas ništa ne smeta. Donesite nam čaše, vruće vode, šećera i
ruma! Htjeli bismo se i iznutra ogrijati."
Oni sjedoše za stol koji irn je bio dodijeljen i nalazio se u blizini vatre, tako da su se
njihova mokra odijela mogla ubrzo osušiti. Uskoro dobiše ono što su naručili i smiješaše
grog. Bijeli radnici su čuli da se ne moraju bojati konkurencije; to je bilo dovoljno da
nastave svoj prekinuti razgovor.
Za stolom za službenike i "više džentlmene" sjedio je jedan jedini čovjek, kome možda
nije bilo još ni trideset godina; bio je odjeven kao bijeli lovac, ali se po boji njegove kože
i po crtama lica dalo razabrati da ne pripada kavkaskoj rasi. Svakako je bio mestic,
jedan od onih mješanaca koji, doduše, nasljeđuju tjelesne odlike obaju roditelja, ali
kadšto na žalost i njihove moralne nedostatke. Bio je snažan i gibak kao panter i crte
lica bile su mu vrlo pametne, no njegove tamne oči ležale su skrivene ispod duboko
spuštenih kapaka i trepavica, vrebajući kao što par divljih mačaka vreba na plijen.
Činilo se da se i ne osvrće na oba stranca ali mu je pogled ipak često i skriveno poletio
prema njima, a k tome je i glavu okrenuo na njihovu stranu da čuje o čemu će govoriti.
Imao je razloga da ustanovi što ih je dovelo u taj kraj i kane li ovdje ostati. Na žalost
nije razumio nijednu od njihovih riječi, premda su dosta glasno govorili, ali njemačkim
jezikom koji on nije poznavao.
Natočivši čaše, oni se nazdrave i ispiše do kraja. Onda crnokosi postavi čašu preda se na
stol i reče:
"Tako, to je bila dobrodošlica što smo je jedan drugome dužni, a sad da prijeđemo na
stvar! Vi ste dakle zapravo
13
puškar, a vaš otac je to također bio. Sve ako i jesmo rođaci, ipak ću vam reći da još ne
znam da li se prema vama imam vladati kao prema rođaku."
"Zašto to ne biste smjeli?"
"Zbog baštine."
"Kako to?"
"Prevarili su me za baštinu."
"I mene!"
"Zar zaista? Vi također niste ništa dobili?"
"Ni pare!"
"Pa ipak je baštimcima tamo prijeko isplaćen vrlo velik iznos!"
"Da, isplaćen je Timpeovim nasljednicima u Plauenu, ali nije meni, premda sam ja isto
tako pravi Timpe kao i oni."
"Dopustite mi da najprije ispitam je li to tačno. Kako glasi vaše puno ime?"
"Kazimir Obada Timpe."
"A kako vam se zvao otac?"
"Rehabeam Zaharija Timpe."
"Koliko je braće imao vaš otac?"
"Petero. Tri najmlađa su otišla u Ameriku. Vjerovala su da će se ondje brzo obogatiti
jer u Americi ljudi trebaju mnogo pušaka. Sva braća su bili puškari."
"Kako se zvao onaj drugi brat koji je ostao u Plauenu?"
"Ivan Danijel. Umro je, ostavivši dva sina, naime Petra Mihu i Marka Apsalona; oni su
naslijedili onih stotinu tisuća talira koji su im bili poslani iz grada Favette u Alabami."
"To je tačno, to je savršeno tačno! Budući da poznajete
sva ta mjesta i osobe, dokazujete da ste zaista moj bratić."
"Oh, ja to mogu i bolje dokazati. Pomno sam spremio
sve svoje isprave i papire; nosim ih na srcu pa vam ih mogu
odmah -"
"Ne sada, ne sada, možda kasnije", upadne mu u riječ njegov subesjednik. "Vjerujem
vam. Sigurno znate i to zašto je to petero braće i zašto su svi njihovi sinovi dobili takva
biblijska imena?"
"Znam. To je prastari običaj u obitelji od kojeg nitko nije odstupio."
"Tako je! Taj običaj dao se lako zadržati i u Sjedinjenim Državama jer Amerikanci
također vole takva imena. Moj otac je bio treći brat. Zvao se David Makabejac i ostao-je
14
u New-Yorku. Ja se zovem Hazael Benjamin. Oba najmlađa brata zašla su dublje u
zemlju i naselila se u gradu Favette u državi Alabama. Najmlađi brat zvao se Jozef
Habakuk. Umro je ondje bez djece i ostavio veliku zaostavštinu. četvrti brat, Tobija
Holoferno umro je u istom gradu; njegov jedini sin, Nahum Samuel, varalica je."
"Kako to?"
"Zar to ne uviđate? Ja ni o čemu nisam imao ni pojma. Moj otac se doduše u prvo
vrijeme dopisivao sa svoja dva brata u Favetteu, ali je to dopisivanje malo-pomalo
zamrlo sve dok na kraju gotovo i nisu jedni na druge zaboravili. Udaljenosti u
Sjedinjenim Državama su tako velike da čak i braća postepeno jedan dragoga gube iz
vida. Nakon očeve smrti nastavio sam njegov posao, ali jedva da sam zasluživao više
nego što sam trebao za život. Onda sam slučajno u Ho-bokenu sreo nekog useljenika iz
Plauena. Dakako da sam ga odmah upitao za moje tamošnje rođake i začudio se do-
znavši da su od Habakuka u Favetteu naslijedili stotinu tisuća talira. A ja nisam dobio
ništa! Mislio sam da će me udariti kap! Imao sam pravo da tražim svoj dio pa sam
napisao sigurno deset i više pisama u Favette, no nisam dobio odgovor. Onda sam
stvorio odluku, prodao svoju radionicu i otputovao onamo. 4
"Posve pravo, posve pravo, dragi bratiću! No, a što je bilo?"
"Baš ništa jer je ptičica izletjela."
"Kakva ptičica?"
"To možete i sami zamisliti! U Favetteu su vjerovali da je stari Habakuk umro samo kao
osrednje imućan čovjek, ali nitko nije slutio da je bio tako bogat. Vjerojatno zbog
škrtosti nije to nikome pokazivao. Njegov brat Tobija Holoferno umro je prije njega vrlo
siromašan pa je Josef Habakuk uzeo njegova sina, svog sinovca Nahuma Samuela k sebi
u posao. Taj Nahum je varalica. Nije doduše mogao izbjeći da tih stotinu tisuća talira
pošalje u Plauen, ali sa svim ostalim novcem se jednostavno izgubio pa tako i s onih
stotinu tisuća talira koji bi trebali pripasti meni."
"A vjerojatno i s mojim novcem?"
"Svakako!"
"Ništarija! Moj otac je iselio iz Plauena jer se zbog poslovnog suparništva posvadio s
braćom. To je neprijatelj-
15
stvo usprkos velikoj udaljenosti sve više i više raslo tako da jedan za drugoga više nije
htio ni da čuje. Moj otac je umro, a isto tako i njegov brat u Plauenu. Kasnije su mi
njegovi sinovi pisali da su od strica Josefa Habakuka u Americi naslijedili stotinu tisuća
talira. Odmah sam se odvezao u Flauen da se raspitam. Ondje se divno živjelo. Ljudi su
moje bratiće nazivali samo još Timpeovim baštinicima. Napustili su svoje poslove i
živjeli kao knezovi. Vrlo su me lijepo primili pa sam nekoliko tjedana morao ostati kod
njih u gostima. Staro neprijateljstvo nije ni jednom riječju spomenuto, ali isto tako
nisam mogao doznati ništa pobliže o stricu Josefu Habakuku i njegovoj ostavštini. Moji
bratići su dopuštali da vidim njihovo bogatstvo, ali kao da nisu željeli da i ja dobijem
svoj dio. Zato sam se i ja isto tako brzo odlučio kao i vi: prodao sam svoju radionicu,
otišao u Ameriku i iz New-Yorka dakako otputovao izravno u Favette."
"Ah, dakle i vi! Pa što ste ondje našli?"
"Tačno ono što i vi, samo što su mi se ljudi još i smijali. Rekli su mi da tamošnji
Timpeovi nisu nikad bili imućni."
"Glupost! Jeste li u ono vrijeme razumjeli engleski?"
"Nisam."
"Onda su vas kao stranca nasamarili. Što ste zatim poduzeli?"
"Otputovao sam u St. Louis gdje sam se zaposlio kod puškara Henrvja, izumitelja
glasovite Henrvjeve opetuše na dvadeset i pet metaka i nastojao da što bolje naučim
njegovo umijeće i otkrijem njegove tajne, a zatim sam u gradu Napoleonu na Arkanzasu
i Mississippiju dospio u društvo nekolicine prerijskih lovaca kojima sam kao puškar baš
dobro došao. Nisu mi dopustili da pođem dalje, već su me nagovorili da s njima odem u
Stjenjak. Tako sam dakle postao zapadnjak."
"Jeste li zadovoljni s tom promjenom?"
"Jesam. Razumljivo je, međutim, da bi mi bilo milije da sam dobio svojih stotinu tisuća
talira i da mogu živjeti u slasti i lasti kao Timpeovi baštinici."
"Hm. To bi se moglo još dogoditi."
"Teško! Kasnije sam i ja došao na pomisao da je stari Josef Habakuk ipak bio bogat i
da je njegov sinovac Nahum
16
Samuel morao pobjeći s novcem. Tražio sam ga, tražio nekoliko godina, ali uzalud, kako
sam vam već rekao."
"I ja, isto tako uzalud sve dok pred kratko vrijeme nisam našao njegov trag."
"Njegov trag? Zar zaista?" viknu Kazimir, skočivši naglo s klupe tako da su ga svi
prisutni pogledali.
"Mir!" opomenu ga Hazael. "čovjek se ne smije tako uzrujavati. Iz posve pouzdanog
vrela doznao sam da neki Nahum Samuel Timpe, nekad puškar, a sada neizmjerno
bogat, stanuje u Santa Feu."
"Prijeko u Santa Feu? Onda moramo onamo, smjesta onamo, obojica, vi i ja."
"Sporazuman sam s tim, bratiću. Dakako da sam i ja namjeravao da ga potražim i da ga
prisilim da mi izruči novac zajedno s kamatama. Bilo mi je jasno da će to biti teško, vrlo
teško, pa mi je zato milo što sam vas sreo jer ćemo dvojica lakše obaviti posao. Tako
ćemo naglo izaći pred njega da će od straha priznati svoje zlodjelo i odmah nam isplatiti
novac. Mi smo zapadnjaci pa ćemo mu zaprijetiti zakonom prerije. Zar ne?"
"To je samo po sebi razumljivo, potpuno razumljivo!" živo mu odobri Kazimir. "Kakve
li sreće da sam vas sreo! Vas, vas? Nije li glupost, bratiću, da jedan drugome govorimo
vi kad smo tako blizi rođaci i drugovi po sudbini?"
"I meni se tako čini."
"Dakle, govorimo jedan drugome ti, zar ne?"
"Pravo mi je. Evo ti moje ruke, prihvati je! Ponovo ćemo napuniti čaše i ispiti ih u naše
zdravlje i u uspjeh našeg plana. Eto, kucni se!"
"U zdravlje, bratiću, ili bolje reći: u zdravlje, dragi Ha-zaele!"
"U zdravlje! Ali Hazael? Znaš, ljudi su u Sjedinjenim Državama kratki, osobito što se
tiče imena. Jedan drugoga nazivaju Jim, Tim, Ben i Bob i ne izgovaraju sve slogove ako
je jedan jedini dovoljan. Moj otac me je uvijek zvao Haz umjesto Hazael pa sam se
naučio na to. I ti me tako zovi."
"Haz? Hm! Onda bi ti meni morao reći Kaz umjesto Kazimir?"
"A zašto ne?"
"Ne zvuči li to veoma glupo?"
2 Crni Mustang
17
"Glupo? Besmislica! To zvuči dobro, kažem ti; meni se sviđa, a kako drugima zvuči, to
mi je svejedno. Dakle, još jednom, u zdravlje, dragi Kaz!"
"U zdravlje, dragi Haz! U zdravlje Kaza i Haza, najnovijih Timpeovih baštinika!"
Oni se oduševljeno ali tiho kucnuše, pazeći da ne bi zveket čaša privukao pažnju ostalih
gostiju. Zatim reče tamnokosi Haz:
"A sad naprijed u Santa Fe! Ali to se ne da tako lako i brzo izvesti jer ćemo morati na
daleko zaobići."
"Zašto?" upita plavokosi Kaz.
"Jer bismo, pošavši najkraćim putem, morali proći kroz područje Komanča."
"Nisam još čuo da su ti Crvenokošci iskopali ratnu sjekiru!"
"Ni ja nisam čuo, ali su Indijanci čak i u najdubljem miru borbeno raspoloženi i uvijek
su neprijatelji bljedo-kožaca. Osim toga jučer sam sreo jednog pedlara1 koji je došao od
njih. Ti znaš da Indijanci gotovo nikad ne čine pedlaru ništa nažao jer ga nužno trebaju.
Rekao mi je da se veliki ratni poglavica Tokvi Kava sad ne nalazi kod svog plemena, već
da je otišao s nekolicinom svojih najboljih ratnika, ne rekavši kamo."
"Tokvi Kava, taj krvnik lovaca? Iz toga se stvarno može naslutiti da opet smišlja jednu
od svojih okrutnosti. Ja se zaista ne bojim ni jednog Crvenokošca, ali sve ako je čovjek
ne znam kako hrabar, ipak je bolje da ne sretne takvog momka. Zato predlažem da
radije pođemo zaobilaznim putem i da tjedan dana kasnije stignemo u Santa Fe. Naš
Nahum Samuel nam sigurno neće upravo sada po drugi put pobjeći."
"Sve ako i pobjegne, pronaći ćemo njegov trag pa bismo ga sigurno ..."
Tu su ga prekinuli jer se inženjer vratio i doveo sa sobom još dva čovjeka. Živo zanijeti
u svoj razgovor, Kaz i Haz nisu čuli višekratno zviždanje lokomotive. Stigao je vlak s
građom, inženjer ga je otpremio i sad se vratio u pratnji jednog nadglednika i
skladištara. On kimne obojici zapadnjaka u znak pozdrava, a tada sva trojica sjedoše
i Putujući trgovac.
18
k onome mladiću za stol namijenjen činovnicima i "višim džentlmenima." I oni naručiše
grog, a zatim upita mješanac:
"No, ser, jesu li stigle novine?"
"Nisu", odgovori inženjer, "stići će tek sutra. Ali ipak sam dobio vijesti."
"Dobre?"
"Na žalost ne. Morat ćemo ubuduće biti veoma oprezni."
"Zašto?"
"Jer su u blizini posljednje stanice pronađeni tragovi Indijanaca."
Bilo je kao da su mladićeve oči, napola sakrivene ispod vjeđa, zlobno zasvjetlucale, no
glas mu je zvučao posve nemarno kad je rekao: "Pa to nije razlog da budemo posebno
oprezni."
"Mislim da ipak jest!"
"Pshaw! Ni jedno pleme nije iskopalo ratni tomahavk, a sve kad bi i bilo tako, ipak ne
smijemo po otiscima nekoliko stopa odmah zaključiti da se u blizini nalaze neprijatelji."
"Prijatelji se pokazuju. Tko se sakriva, nema dobre namjere; to mogu i sam sebi reći,
premda nisam ni skaut1 ni zapadnjak. No vi ste valjan izvidnik i poznajete ovaj kraj.
Namjestio sam vas da budno obilazite po okolici."
Gipkim mladićevim tijelom i njegovim licem prijeđe laki trzaj kao da kani planuti, no
onda se svlada, odgovorivši mirno:
"Učinit ću to, ser, premda znam da nije potrebno. Tragovi Indijanaca su samo za
vrijeme rata opasni. I još nešto: Crvenokošci su često bolji i vjerniji od bijelaca."
"Ovo mišljenje služi na čast vašoj čovjekoljubivosti, ali ja bih vam na mnogo primjera
mogao dokazati da se varate."
"A ja vama na još više da imam pravo. Je li ikad neki čovjek bio vjerniji nego što je
VVinnetou vjeran Old Shat-terhandu?"
"VVinnetou je iznimka. Poznajete li ga?
"Još ga nisam vidio."
"Ili Old Shatterhanda?"
"Ni njega, ali poznajem njihova djela."
"Onda ste sigurno čuli i za Tanguu, poglavicu Kiowa?"
i Vodič, izvidnik.
19
"Jesam."
"Kakav li je samo izdajica bio taj nitkov! U vrijeme kad je Old Shatterhand bio još
surveyor1, pretvarao se kao da je njegov zaštitnik, ali mu je ipak neprekidno pokušavao
oduzeti život. Sigurno bi ga bio ubio da taj bijelac nije bio pametniji i snažniji od njega.
Dakle, gdje nalazite vjernost o kojoj ste govorili? A što se tiče toga, da tragovi Crveno-
kožaca samo u ratu predstavljaju opasnost - nisu li Siouxi Ogallalla u miru više puta
napali vlakove? Nisu li u miru ubijali ljude i otimali žene? Zbog toga su bili kažnjeni, ali
nisu ih kaznile velike Čete lovaca i vojske, već samo dva čovjeka: Winnetou i Old
Shatterhand. Kad bi se jedan od njih nalazio ovdje, onda se zaista ne bih brinuo zbog
tih indijanskih tragova."
"Pshaw! Pretjerujete, ser! Ta dva čovjeka je zaista poslužila velika sreća, i to je sve. Ima
još takvih kao što su oni pa čak i boljih."
"Gdje?"
Skaut ga ponosno i izazovno pogleda u lice i odgovori:
"Ne pitajte već se ogledajte oko sebe!"
"Da ne mislite možda sebe samoga?"
"A što onda ako mislim?"
Inženjer ga je htio već ukoriti, ali nije dospio da to učini jer je Kaz sa dva koraka svojih
dugačkih nogu prišao bliže, uspravio se pred skautom u svojoj punoj visini i rekao:
"Sine moj, vi ste najveći šupljoglavac koji postoji!"
Skaut skoči za tren oka na noge i trgnu nož iz pojasa, ali Kaz je još brže napeo revolver
i, uperivši ga u nj, opomenu:
"Samo se nemojte prenagliti, my hoy! Navodno ima ljudi koji ne mogu podnijeti metak
kroz svoju ludu glavu, a meni se čini da ste i vi jedan od njih."
Revolverska cijev uperena u nj nije dopuštala skautu da se posluži svojim nožem. Zato
bijesno siknu na dugajliju:
"Kakva posla imam ja s vama? Tko vam je dopustio da se miješate u naš razgovor?"
"Ja sam, mladiću, ja sam. A kad ja sam sebi nešto dopustim, onda bih htio da vidim
čovjeka komu to nije pravo!"
"Vi ste surov čovjek, ser!"
i Mjernik, geodet.
20
"Well, taj odgovor primam jer vidim da vam se sviđam. Pobrinite se sad za to da se i vi
meni svidite jer ćete inače proći onako kao onda kod Timpeovih baštinika."
"Timpeovih baštinika? A tko ste vi zapravo, ser?"
"Ja sam jedan od onih koji ne dopuštaju da se bilo kako omalovažavaju Winnetou i Old
Shatterhand. Više ne trebate ni znati. Ostajte mi zdravo, my boy i smjestite svoj nož
lijepo za pojas da se ne biste porezali."
Kaz se vrati k svom stolu i ravnodušno sjedne. Skaut ga je pri tome promatrao, a oči su
mu svjetlucale od bijesa. Tetive mu se napeše da skoči na čovjeka koji ga je uvrijedio, ali
nije smogao hrabrosti da to učini. U držanju tog dugačkog mršavog muškarca bilo je
nešto što ga je obuzdavalo. On spremi nož i sjedne, promrmljavši kao da govori sebi, da
bi se ispričao pred svojim društvom za stolom:
"Taj klipan je očito lud pa uopće ne može uvrijediti razboritog čovjeka. Pustimo ga
neka brblja."
"Neka brblja?" odvrati inženjer. "Naprotiv, taj čovjek kao da je veoma zubat. Drago mi
je da se zauzeo za Old Shatterhanda i Winnetoua jer djela i doživljaji te dvojice junaka
sa Zapada sačinjavaju moj najmiliji predmet razgovora. Htio bih da vidim da li ih on
zaista poznaje."
Obrativši se prema drugom stolu, upita:
"Rekoste da ste zapadnjaci, ser. Jeste li ikad sreli Win-netoua i Old Shatterhanda?"
Sitne Kazove mišje oči zasvjetlucaše od užitka.
"Dakako! Dva sam tjedna jahao s njima."
"Silno! Ne biste li došli k nama i pripovijedali nam
0 tome?"
"Ne bih."
"A zašto?"
"Jer nemam dara za pripovijedanje, ser. Pripovijedanje vam je zaista čudna stvar. To
treba da je prirođeno. Često sam to već pokušao, ali nije uspijevalo. Redovito počinjem
u sredini i svršavam na početku. Mogu vam samo ukratko reći, da smo tom prilikom
imali i družbu od osam bijelaca
1 da smo pali u sužanjstvo plemena Upsaroka koji su nas odredili za mučenički stup.
Old Shatterhand i Winnetou su doznali za to, potražili naš trag, pošli za nama, prišuljali
se Upsarokama i noću nas izbavili, posve sami, bez ičije pomoći. Pravo majstorsko djelo
kakvo sigurno nikad ne bi uspjelo
21
vašem skautu koji sjedi tamo kod vas i koji je malo prije tako razjapio gubicu."
Skaut je skoro opet planuo, ali ga inženjer pretekne, upitavši brzo:
"Znate li možda gdje se ta dvojica sad nalaze, ser?"
"Nemam pojma. Spomenuli su da će Old Shatterhand otputovati u jednu od onih
staromodnih zemalja, u Egipat ili Perziju, mislim da se tako zovu, ali da će se ubrzo
vratiti."
"Zaista bih ih vrlo rado vidio. A osobito njihovo oružje! Je li ono zaista tako izvrsno
kako se pripovijeda?"
"Dakako, ser. Winnetou još nikad nije promašio iz svoje srebrne puške pa joj nema
ravne. Old Shatterhandova med-vjedarka je strašna toljaga koja pogađa na
nevjerojatno veliku udaljenost. A tek njegova henrvjevka! Zamislite samo, ser: dvadeset
i pet metaka za pola minute! Ja sam bio puškar i znam što to znači. Mislim da je Henry
izradio samo deset takvih opetuša, ali tko ih ima i gdje su? Nijedna od njih nije poznata,
osim Old Shatterhandove. Koliko bi za nju platio poznavalac oružja! - Ali, ser, ako nam
želite iskazati uslugu, onda nam recite kamo bismo mogli smjestiti konje. Htio bih da ih
sigurno spremim pod krov jer ste maločas govorili o indijanskim tragovima."
"Zar se i vama ti tragovi čine sumnjivim?"
"Dakako! Onaj pametnjaković tamo može misliti što god hoće, ali ja znam na čemu
sam."
"Onda smjestite konje u spremište za alat koje ima dobru i čvrstu bravu. Naš skladištar,
ovaj džentlmen ovdje, odvest će vas onamo, a pobrinut će se da nahrani i napoji konje."
Skladištar spremno ustane, a Kaz i Haz pođoše za njim k svojim konjima.
Bijeli željeznički radnici su pažljivo slušali taj razgovor. Zanimao ih je isto toliko kao i
njihovog pretpostavljenog. Inženjer iskoristi odsutnost obaju lovaca da ukori skauta
zbog njegova vladanja, a ovaj to primi prividno mirno dok je u sebi bjesnio. Malo
kasnije izvana se opet začu topot konja.
"Što je to?" začuđeno upita inženjer. "Oni dovode konje natrag, a u suši je dovoljno
mjesta."
On pogleda prema ulazu i opazi kako u kuću ulaze dva posve druga čovjeka: jedan
bijelac i jedan Indijanac.
22
Prvi nije bio ni odviše visok ni previše plećat. Tamno-plava brada okruživala mu je
suncem opaljeno lice. Nosio je kožnate lovačke hlače ukrašene resama, kožnatu lovačku
košulju također na šavovima ukrašenu resama, dugačke čizme navučene iznad koljena i
pusteni šešir širokog oboda o čiju su vrpcu okolo naokolo bili zataknuti vršci ušiju
strašnih sivih medvjeda. Za širokim pojasom od remenja bila su zadjenuta dva revolvera
i jedan bowie nož. Činilo se da je pojas sav pun naboja, s njega je visilo i nekoliko
kožnatih vrećica u kojima su se vjerojatno nalazili svi oni sitni predmeti što ih treba
zapadnjak. S lijevog ramena visio mu je o desnom boku svijeni laso, višestruko ispleten
od remenova, a oko vrata na svilenoj uzici mirovna lula ukrašena perjem kolibrića i
umjetnički izrezbarena indijanskim znakovima. Široki remen pridržavao je na leđima
tog čovjeka neobično dugačku i tešku dvocijevku dok je u desnici držao lakšu
jednocijevku.
Indijanac je bio odjeven jednako kao i bijelac, samo što je umjesto dugačkih čizama
nosio lake mokasine ukrašene dikobrazovim bodljikama. Bio je gologlav, a gusta
plavičasto--crna kosa bila mu je začešljana u visoku punđu sličnu kacigi i isprepletena
kožom zmije čegrtuše. Oko vrata nosio je vrećicu s amajlijama, vrlo dragocjenu mirovnu
lulu i trostruki đerdan od grizlijevih kandži, sjajan dokaz njegove smjelosti i hrabrosti,
jer nijedan Indijanac ne smije nositi znakove pobjede što ih nije sam zadobio. I on je
isto tako nosio laso i pojas s revolverima, bowie nožem i kožnatim vrećicama, a u desnici
je držao dvocijevku čiji su drveni dijelovi bili nagusto okovani sjajnim srebrnim
čavlima. Izraz njegovog ozbiljnog, muškarački lijepog lica, mogli bismo nazvati gotovo
rimskim. Usprkos tamnoj baršunastoj boji njegovih očiju, u njima je sjala mirna, topla
vatra. Jagodične kosti bile su mu jedva vidljivo istaknute, a boja njegove kože bila je
mutno svijetlosmeđa s lakom brončanom na-hukom.
Pridošlice nisu bili nikakvi divovi; u daščaru su ušli mirno i skromno, a ipak je njihova
pojava upravo vanredno djelovala. Kinezi smjesta utihnuše, a bijeli radnici u manjoj
prostoriji i nehotice ustadoše. Ustali su štaviše inženjer, njegov nadglednik i skaut, a
shopman se pokušao čak nakloniti, iako vrlo nespretno.
23
Činilo se da njih dvojica uopće ne zapažaju udivljenje što su ga izazvali. Indijanac
pozdravi samo lakim, ali nipošto oholim kimanjem glave, dok bijelac prijazno reče:
"Good evening, gospodo! Ostanite sjediti, ne želimo da vas smetamo." Zatim se obrati
gostioničaru: "Možemo li kod vas dobiti kakvo dobro sredstvo protiv gladi i žeđi, ser?"
"Readily, with pleasure, ser!" odgovori ovaj. "Na usluzi vam stoji sve što imam. Sjedite
ovamo uz toplu vatru, gospodo! Ovdje već doduše sjede dva zapadnjaka koji su načas
izašli, ali ako vas to smeta, oni će vam ustupiti mjesto."
"To nipošto ne želimo. Oni su prije nas bili ovdje pa imaju dakle i veće pravo. Kad se
vrate, mi ćemo ih upitati da li dopuštaju da sjednemo k njima. Najprije nam malo
zagrijte pivo, a onda ćemo vidjeti što imate za jelo."
Po puškama što su ih Kaz i Haz ostavili, opaziše gdje su ta dvojica pa sjedoše za drugu
stranu stola.
"Divni momci!" šapnu inženjer svojim susjedima. "Cr-venokožac se drži kao kralj, a i
bijelac isto tako."
"A pogledajte Indijančevu pušku" isto tako tiho odgovori nadglednik. "Ti silni srebrni
čavli u njoj! Da nije to ..."
"Thounderstorm! Srebrna puška. Winnetou! Pogledajte samo ovu tešku bijelčevu
dvocijevku! Nije li to glasovita medvjedarka? A ova mala laka puška! Da to nije
henrvjevka. Nisu li..."
Uto se izvana začu Kazimirov glas:
"Ali devils! Kakvi su to konji? Tko je stigao?"
"Ne znam", odgovori skladištar koji se s oba bratića vratio iz suše.
"Dva vrana ždrijepca s crvenim nozdrvama i s kovrči-com u grivi koja odaje
punokrvnost! Poznajem ih, a i njihove jahače! Indijanska oprema! Tačno! Kakve li
radosti! Upravo onako kao kod Timpeovih baštinika! Brzo uđite, upoznat ćete dva
najglasovitija zapadnjaka!
Dugačkim koracima uđe Kaz u kuću, a Haz i skladištar za njim. Lice mu se sjalo od
radosnog iščekivanja. Kad je ugledao poglavicu Apaša i njegovog bijelog prijatelja i
krvnog pobratima, on upravo jurnu k njima, pruži im u znak dobrodošlice obje ruke,
viknuvši:
"Da, to su oni! Nisam se prevario! Winnetou i Old Shat-terhand! Kakve li radosti!
Kakve silne radosti! Dajte mi ruke, gospodo, da ih stisnem!"
24
Old Shatterhand mu pruži desnicu i odgovori, prijazno se nasmiješivši:
"Vrlo se radujem što vas vidim, mister Timpe. Evo vam ruke. Ako je želite stisnuti,
izvolite se samo poslužiti."
Kaz je zgrabi, strese iz sve snage, viknuvši ushićeno:
"Mister Timpe, mister Timpe ste me nazvali! Dakle me još poznajete? Niste me
zaboravili, ser?"
"Ne zaboravlja se tako lako čovjek s kojim se proživi toliko toga koliko smo nas dvojica
prozivjeli onom prilikom s vama i s vašim drugovima."
"Da, da, to je bila prokleto gusta kaša u koju smo zapali. Trebali smo biti ubijeni, a vi
ste nas spasili. Budite sigurni da vam to nikad neću zaboraviti. Upravo maločas smo
govorili o toj pustolovini. Hoće li mi i Winnetou, veliki poglavica Apaša, dopustiti da ga
pozdravim?"
Winnetou mu pruži ruku, odgovorivši u isti mah ozbiljno i blago:
"Winnetou pozdravlja svog bijelog brata i moli ga da sjedne k njemu."
Uto ustane inženjer, vrlo se uljudno nakloni i reče:
"Oprostite što sam tako slobodan, džentlmeni! Nemojte sjesti onamo. Ja vas pozivam da
sjednete za naš stol, rezerviran samo za činovnike i istaknute osobe."
"Činovnike i istaknute osobe?" odvrati Old Shatterhand. "Mi nismo činovnici, a ne
mislimo se bilo čim isticati. Hvala vam na pozivu, ali molimo vas da nam dopustite da
ostanemo ovdje."
"Kako god hoćete, ser. Bilo bi nam samo drago da ste nam iskazali čast i dopustili nam
da popijemo čašicu s tako glasovitim zapadnjacima i malo se porazgovorimo s njima."
"Tom razgovoru ne želimo izbjeći. Vjerujem da ste vi službenik ovog dijela pruge."
"Ja sam inženjer i zovem se Leveret. Ovdje vidite mog nadglednika i skladištara, a tamo
sjedi vodič koji se brine za našu sigurnost."
Govoreći to, pokaza rukom u osobe što ih je spomenuo. Old Shatterhand dobaci veoma
kratak i posve neupadljiv pogled skautu, ali ga je pri tom ipak oštro i ispitivački omje-
rio, a zatim upita:
"Skaut koji se brine za vašu sigurnost? Kako se zove laj čovjek?"
25
"Yato Inda1. Ima indijansko ime jer mu je majka Indijanka."
Bijeli lovac omjeri mješanca oštrijim pogledom, a zatim tako tiho reče "hm!" da je to
čuo samo Apaš. Na njegovom se licu nije dalo razabrati što misli, ali činilo se da je
poglavica smatrao da nema razloga da i on šuti pa se obrati skautu:
"Neka mi moj brat dopusti da se porazgovorim s njim. Ovdje mora svatko biti oprezan,
a ako je za osiguranje toga logora potreban skaut, onda mora da postoje neprijatelji koji
ugrožavaju logor. Tko su ti ljudi?"
Skaut mu odgovori uljudno, ali ipak malo hladno: "Čini se da ne možemo imati
povjerenja u Komanče."
Winnetou pomaknu glavu kao da nešto osluškuje i kao da bi svaku riječ toga čovjeka
želio posebno ocijeniti. Čuvši odgovor, on zamišljeno počeka još nekoliko sekundi, a
zatim reče:
"Ima li moj brat kakva razloga za tu sumnju?"
"Pravog razloga nema, već samo slutnju."
"Moj brat se zove Yato Inda. Yato znači ,dobar To je riječ jezika plemena Navajo; inda
znači, "čovjek"; to je apaška riječ. Navajosi su također Apaši pa tako naslućujem da je
crvena majka mog bljedoputog brata bila Apaškinja."
Skautu je to pitanje očito bilo neugodno: pokušao je da izbjegne odgovor odvrativši
nevoljko:
"Kako to da se veliki Winnetou raspituje za nepoznatu indijansku squaw2?"
"Jer je, ona tvoja majka", čvrsto i oštro odvrati poglavica. "I jer ja, kad se već nalazim
ovdje, želim znati kakav se čovjek brine za sigurnost ovog mjesta. Kojem plemenu je
pripadala tvoja majka?"
Budući da ga je Winnelou tako oštro pogledao i upitao, skaut nije mogao šutjeti.
"Plemenu Pinal-Apaša." "I ona te je naučila govoriti?" "Jest, dakako."
1 Dobar čovjek.
2 Žena.
26
"Ja poznajem sve jezike i sva narječja Apaša. Oni izgovaraju mnoge glasove istodobno
jezikom i grlom koje ti izgovaraš samo jezikom, upravo onako kao što to rade Ko-
manči."
Skaut planu:
"Kaniš li time možda reći da sam ja sin žene iz plemena Komanča?"
"A ako to ustvrdim?"
"Tvrdnja još nije dokaz. Sve da je moja majka i pripadala plemenu Komanča, iz toga
još ni izdaleka ne slijedi da ja pristajem uz Komanče."
"To je istina. Ali poznaješ li Tokvi Kavu, Crnog Mustanga, najopasnijeg poglavicu
Komanča?"
"Čuo sam za nj."
"On je imao kćer koja je postala squaw jednog bljedo-košca; oboje je umrlo i ostavilo
sina kojega je Crni Mustang odgojio u najvećem neprijateljstvu prema bijelcima. Tog
dječaka je nekoć jedan od njegovih drugova u igri porezao nožem po desnom uhu. Kako
dolazi do toga da ti govoriš kao Komanč i imaš posjekotinu na desnom uhu?"
Čuvši to, skoči skaut na noge, i ljuti to viknu:
"Upravo tu posjekotinu zahvaljujem neprijateljstvu Komanča; zadobio sam je u jednoj
borbi prsa o prsa. Ako sumnjaš u to, pozivam te na borbu!"
"Pshaw!"
Winnetou odvrati samo tu jednu riječ neopisivo nemarnim glasom, a zatim se okrenu i
posegne za pivom što ga je donio gostioničar.
Kao što se obično zbiva nakon takvih nemilih prizora, nastala je duboka tišina prije
nego što je za oba stola opet počeo razgovor. Kasnije upita inženjer kane li Old
Shatterhand i Winnetou prenoćiti u logoru, a kad su mu oni to potvrdili, on im ponudi
gostoprimstvo u svom stanu, i doda:
"Onoj dvojici džentlmena, koji su došli prije vas, uredit će shopman ležaje kod sebe;
ovdje više nema mjesta. A u spavaonici kod Kineza koji cijelu noć hrču? Nipošto!
Morali smo uzeti u posao Kineze sa zapada jer nismo mogli pronaći bijele radnike.
Kinezi su jeftiniji a osim toga ih je i lakše obuzdati od onih bijelih propalica na koje
bismo inače bili upućeni. Recite, ser, primate li moj poziv?"
27
Old Shatterhand dobaci poglavici upitni pogled i opazi da je ovaj u znak pristanka lako
kimnuo glavom pa odgovori:
"Da, prihvaćamo ga uz pretpostavku da možete i naše konje smjestiti na sigurno
mjesto."
"Smjestit ćemo ih. Smjestili smo već i konje ove dvojice džentlmena. Ne biste li htjeli
najprije pogledati moj stan?"
"Da, pokažite nam ga! Uvijek je dobro da čovjek unaprijed upozna mjesto na kojem će
provesti noć."
Winnetou i Old Shatterhand uzeše svoje oružje i pođoše za inženjerom do neke nedaleke
niske zgrade čiji su zidovi bili sagrađeni od kamena jer je ta kuća imala kasnije služiti
kao stan čuvara mosta. Inženjer otvori ulazna vrata i pripali svjetiljku. U sobi je stajala
peć, stol, nekoliko stolica, a osim različitog alata i posuda, još i prostrani ležaj. Oba gosta
izjaviše da su zadovoljni. Sad bi htjeli još poći da smjeste svoje konje. Inženjer im
dobaci:
"Nećete li svoje stvari odmah ostaviti ovdje? Zašto da pokrivače i puške bez potrebe
vučete za sobom?"
Nije bilo razloga da ga odbiju. Zidovi su bili čvrsti, prozori tako maleni da se nitko nije
mogao provući kroz njih, vrata od čvrsta drveta s dobrom bravom pa se činilo da će
spomenuti predmeti biti ovdje sigurni. Winnetou i Old Shatterhand ostaviše, dakle,
svoje puške, a zatim odvedoše konje u sušu gde su se već nalazili konji Timpeovih. Konji
su dobili vode i hrane, a zatim se njih trojica vratiše u kuću.
Putem ih je inženjer pozvao da budu njegovi gosti na večeri, a zatim dodao:
"Večerat ću dakle s vama, a ne sa svojim ljudima, pogotovu jer se čini da vam se jedan
od njih, naime naš skaut ne sviđa. Molim, mister Winnetou, recite mi, imate li razloga
da mu ne vjerujete?"
"Winnetou nikad ništa ne govori i ne radi bez razloga", odvrati poglavica.
"Ali taj čovjek je uvijek bio vjeran i pouzdan!"
"Winnetou ne vjeruje u tu vjernost. Moj brat će već vidjeti koliko će ona potrajati. Taj
čovjek se naziva Yato Inda, ,Dobar čovjek", ali njegovo pravo ime sigurno glasi Ik
Senanda, što u jeziku plemena Komanča znači ,opaka zmija"."
"Zar postoji Komanč s tim imenom?"
28
"Tako se zove onaj mješanac, unuk Crnog Mustanga o kojemu je Winnetou maločas
govorio."
"Mister Winnetou, svaka čast vašoj oštroumnosti i vašem sudu, ali ovaj put mora da ste
se prevarili! Taj skaut mi je već pružio toliko dokaza vjernosti da moram imati
povjerenja u njega,"
"Moj bijeli brat može raditi što god hoće, ali kad budu Old Shatterhand i Winnetou
govorili tako da ih skaut čuje, onda će sve ono, što reknu, biti samo prividno. Howgh!"
Kad su se vratili u shop inženjer naruči kod opskrbnika dobru večeru za pet osoba jer je
sada i oba Timpea smatrao svojim gostima pa sjede k njima za stol. Old Shatterhand
upita dugačkog Kaza što ga je dovelo u taj kraj i kamo kani krenuti. Kaz mu ukratko
ispripovjedi sve o svom nasljedstvu i na kako neobičan način se upravo danas sreo sa
svojim bratićem koji je također baštinik.
"Sad moramo u Santa Fe", nastavi on, "ali na žalost ne možemo krenuti najkraćim
putem."
"Zašto?"
"Zbog Komanča. Odavde ćemo poći prema istoku, a zatim zaokrenuti na jug."
"Hm! Možda bismo mogli zajedno putovati. Mi naime želimo također u Santa Fć,
premda onamo ne odlazimo zbog baštine."
Kaz pljesnu rukama da je sve odjeknulo i u svom oduševljenju odviše glasno viknu:
"To je sreća! Haz, Haz, čuješ li? Smijemo jahati s Old Shatterhandom i Winnetouom!
Sad više nimalo ne marim za sve te Komanče, za tu klatež! Ne moramo poći zaobilaznim
putem, već možemo projahati pored njih!"
"Ne vičite tako!" nasmjehne se Old Shatterhand. "Nema nikakva razloga za to klicanje.
Ni nama ne pada na um da jašemo posred područja Komanča, već smo i mi tačno kao i
vi bili odlučili da ćemo ih zaobići s istoka."
"Kako god hoćete. Što mislite, ser, kad ćemo krenuti odavde?"
"Sutra, čim se naspavamo. Onda ćemo uveče stići do Alder-Springa gdje ćemo
logorovati do jutra."
To je ime posebno naglasio jer je za vrijeme razgovora potajice promatrao skauta i
dobro opazio kako ovaj pažljivo osluškuje, premda se pretvarao kao da ga taj razgovor
ni-
29
malo ne zanima. Uostalom, on nije bio jedini koji je pokazivao tako veliko i potajno
zanimanje za oba glasovita stranca.
Naime, tik uza zid, koji je dijelio veliku prostoriju s Kinezima, od male prostorije,
sjedila su već prije nego što su u kuću ušla oba Timpea, dva "sina neba"1 pušeći i
pijuckajući. Mora da su bili predradnici ili su inače zauzimali kakav malo istaknutiji
položaj jer ni jedan od njihovih zemljaka nije sjeo k njima. Mogli su čuti sve što se
govorilo u susjednoj sobi pa su to i razumjeli jer su već više godina živjeli u Sjedinjenim
Državama pa su u San Francisku naučili engleski.
Na dolazak Haza i Kaza nisu se obazreli više od svih ostalih, ali kad se tamo prijeko u
manjoj sobi poveo razgovor o puškama Old Shatterhanda i Winnetoua te o njihovoj
vrijednosti, stadoše oštrije prisluškivati. Onda su posve neočekivano stigla i ta dva
čovjeka, a Kinezi proviriše najprije radoznalo, a onda pohlepno kroz pukotine između
dasaka te se činilo da ne mogu skrenuti pogledom s dragocjenih pušaka.
Kad se inženjer kasnije vratio svojim gostima, a ovi nisu sa sobom donijeli puške, oba
Kineza kao da su se uznemirila. Njihove rijetke obrve dizale su se i spuštale, usnice su im
se trzale, a prsti grčevito stezali. Nemirno su se pomicali na klupi; očito su ih mučile iste
misli, ali nijedan nije htio da prvi progovori. Naposljetku se jedan od njih nije više
mogao suzdržavati, već tiho upita:
"Jesi li sve čuo?"
"Jesam", odvrati drugi.
"A jesi li vidio?"
"Vidio sam!"
"I puške?"
"I njih!"
"Kako su samo dragocjene!"
"Jesu."
"Kad bismo ih bar imali! Koliko moramo samo raditi, kako se moramo mučiti da bi
naše kosti mogle biti zakopane u domovini kod naših pređa!"
Zatim zašutješe; razmišljali su. Malo kasnije povuče jedan od njih dugačak dim iz lule i
upita namignuvši lukavo:
i Tako su Kinezi u prošlom stoljeću nazivali sami sebe.
"Slutiš li gdje se nalaze puške?"
"Znam to", glasio je odgovor.
"Gdje?"
"U inženjerovoj kući. Kad bismo ih imali, mogli bismo ih zakopati i nitko ne bi znao tko
ih je uzeo."
"A kasnije bismo ih onda mogli prodati u Friscu1 za mnogo, vrlo mnogo novaca. Bili
bismo bogata gospoda pa bismo se mogli vratiti u "Carstvo sredine"2 i svakog dana jesti
lastavičja gnijezda."
"Da, to bi bilo moguće samo ako hoćemo."
Nakon ponovne stanke, za vrijeme koje su jedan drugome pokušavali da s lica očitaju
misli, nastaviše razgovor:
"Inženjerova kuća je od kamena i nitko ne može kroz prozor!"
"A vrata su vrlo jaka i imaju čvrstu željeznu bravu."
"Ali zato krov! Ne znaš li da je napravljen od šindre?"
"Znam. Ako imamo ljestve, možemo u krovu izbušiti rupu i spustiti se u kuću."
"Ljestava ima dovoljno."
"Da, ali gdje bismo zakopali puške? U zemlju? Zarđat će."
"Morali bismo ih dobro umotati. U skladištu ima dovoljno likovih rogožina."
I dosad su govorili šapćući, ali sad se još više prima-koše i nastaviše gotovo nečujno
šaputati. Zatim izađoše iz kuće, drugi nekoliko minuta iza prvoga.
Upravo kad je taj posljednji iščezao, uđe u kuću novi pridošlica, neki Indijanac odjeven
u plavu pamučnu košulju, kožnate leggine3, i iste takve mokasine. Bio je naoružan samo
nožem zadjenutim za pojas. Kosa mu se otvoreno spustila niz leđa, a oko vrata mu je na
ramenu visila velika vrećica s amajlijama.
Zastao je na ulazu da mu se oči priviknu na svjetlo, a onda pogledom obuhvati veću
prostoriju, pa prođe kroz nju i uđe u manju.
Dakako da u tim krajevima Crvenokožac nije bio nikakva rijetkost pa se ni Kinezi nisu
obazirali na pridošlicu. Ni u onoj manjoj prostoriji, u kojoj su sjedili bijelci, nije njegova
pojava izazvala nikakav drugi učinak, osim što su ga ljudi
1 Kratica za San Francisko.
2 Stari naziv za Kinu.
3 Hlače.
31
letimice pogledali, ne osvrćući se više na nj. Prošao je između stolova, držeći se ponizno
kao čovjek koji zna da ga ovdje samo trpe, a zatim čučnu u blizini peći.
Kad je skaut ugledao tog Indijanca, lice mu se naglo tržnu, ali tako strelovito da to nitko
od prisutnih nije opazio. Obojica su se pretvarala kao da se ne poznaju, ali bi ipak tu i
tamo ispod spuštenih trepavica izmijenili poneki pogled; činilo se kao da obojica
razumiju te poglede. Onda skaut ustane sa svog mjesta i pođe prema izlazu, krećući se
polako i nemarno kao da izlazi bez nekih posebnih namjera.
Ali u sobi su ipak bila još dva čovjeka kojima se upravo ta tako očito pokazana
nemarnost učinila upadljivom: Win-netou i Old Shatterhand odmah prividno skrenuše
pogled od vrata, ali samo prividno, jer tko poznaje dobro uvježbane zapadnjačke oči, on
zna da te oči umiju sa strane primiti toliko zraka svjetlosti koliko je potrebno da dobro
razaberu što se tamo zbiva, iako se čini da onamo ne gledaju.
Stigavši do vrata, skaut se okrenu. Vidio je da ga nitko ne promatra pa kratkim i brzim
pokretom ruke dade Crveno-košcu znak što ga je mogao razumjeti samo onaj s kim je
taj znak bio utanačen. Zatim se opet okrene i izađe u tamnu noć.
I Old Shatterhand i VVinnetou su primijetili taj znak. Samo se zgledaše i odmah su, ne
izgovorivši ni riječi, znali šta treba učiniti. Naslućivali su, naime, slijedeće: taj strani
Indijanac stajao je u potajnom sporazumu sa skautom jer je od ovoga dobio znak. Veza
je bila tajna jer su oni pazili da je nitko ne primijeti i ne dozna za nju. Po toj skrovitosti
dalo se zaključiti da je po srijedi neka opaka namjera kojoj treba ući u trag.
Netko je morao poći za skautom da vidi što će taj poduzeti. Budući da se sa sigurnošću
dalo pretpostaviti da se radi o Indijancima, htio je Winnetou obaviti sam tu zadaću. Na
žalost nije smio izaći kroz vrata jer su ova bila previše osvijetljena skaut se sigurno
sakrio tako da je mogao vidjeti svaku osobu koja izlazi iz zgrade. Srećom je Apaš već
malo prije opazio da se iza bačava, svežnjeva i sanduka nalaze mala vrata koja su
vjerojatno služila zato da bi se svi ti predmeti mogli unijeti u dućansku prostoriju i
iznijeti iz nje, a da se ne mora izlaziti na glavna vrata. Poglavica je dakle odlučio da
izađe kroz njih. Da bi to što nezapaženi je
32
izveo, morao je pričekati dok se opća pažnja ne upravi u Old Shatterhanda do čega će
sigurno doći odmah čim Old Shatterhand povede razgovor s Indijancem.
Druga zadaća bila je: preslušati Indijanca i što više doznati na osnovu čega bi se moglo
zaključiti zašto je došao ovamo.
Old Shatterhand nije oklijevao da započne tu istragu; kad su se sve oči uperile u nj i svi
stali slušati što govori, VVinnetou klizne od stola, iščeznu iza bačava te stigne do
spomenutih vrata.
Indijanac je bio snažno građen čovjek srednjih godina. Ubrzo se vidjelo da je i pametan.
Old Shatterhand je to, uostalom, unaprijed predvidio jer takve potajne i opasne naloge
dobivaju obično pametni ratnici.
"Moj crveni brat sjeo je daleko od nas. Neće li jesti i piti?" glasilo je prvo Old
Shatterhandovo pitanje.
Crvenokožac mu odgovori, zatresavši glavom.
"Zašto ne? Zar nisi ni žedan ni gladan?"
"Juwaruwa je i gladan i žedan, ali nema novaca", odvrati Crvenokožac.
"Dakle se zoveš Juwamwa?"
"Da, tako me zovu."
"To u jeziku plemena Upsaroka znači los. Pripadaš li tom plemenu?"
"Da, ja sam ratnik tog plemena."
"Gdje tvoje pleme sada pase konje?"
"U Wyomingu."
"A kako se zove njegov ratni poglavica?"
"Sivi Medvjed."
Old Shatterhand je slučajno nedavno bio kod Indijanaca plemena Vrana koji pripadaju
narodu Dakota pa je mogao ocijeniti da li ga taj Indijanac vara. Odgovori su mu bili
istiniti.
"Ako moj brat ne može platiti, neka sjedne k nama i neka jede s nama", nastavi Old
Shatterhand.
Indijanac ga pogleda ispi ti j ivo i odvrati:
"Juwaruwa je hrabar ratnik; on jede samo s muževima koje poznaje i koji su isto tako
hrabri. Imaš li ti ime, i kako ono glasi?"
"Zovu me Old Shatterhand."
"Old -Shatt------U
3 Crni Mustang
33
Ime mu zasta u grlu. On je doduše samo na trenutak izgubio mir i samosvladavanje, ali
se time ipak izdao. No brzo se opet. sabra i prividno hladnokrvno nastavi:
"Old Shatterhand? Uf! Onda si veoma glasovit bljedo-kožac."
"S kojim možeš dakle mirno jesti. Dođi ovamo k nama pa jedi i pij!"
Umjesto da posluša taj poziv, Indijanac se ogleda, upitavši:
"Ne vidim onog crvenog ratnika koji je sjedio kraj tebe. Kamo je otišao?"
"Mora da je vani u onoj drugoj prostoriji."
"Nisam opazio da je izašao. Ako si ti Old Shatterhand, onda je on sigurno Winnetou,
poglavica Apaša."
"Jest. Gdje ti je konj?"
"Ja ne jašem."
"Što? Upsaroka, koji se nalazi tako daleko od svoga plemena pa da nema konja? Jesi li
ga putem izgubio?"
"Nisam. Nisam ga ni poveo."
"Znači da nemaš ni oružja, osim tog noža?"
"Nemam."
"Mora da za to postoje vrlo važni razlozi."
"Zakleo sam se da ću otići bez konja, naoružan samo nožem."
"Zašto?"
"Jer su i Komanči bili bez konja i drugog oružja."
"Komarici? Gdje su bili?"
"Gore, u blizini naših tadanjih pašnjaka u Dakoti."
"Komanči tako visoko na sjeveru? Čudno."
Sumnja se osjećala i u tonu Old Shatterhandovih riječi. Crvenokožac mu dobaci gotovo
podrugljivi pogled i odgovori:
"Zar Old Shatterhand ne zna da svaki indijanski ratnik mora jednom otići u Dakotu da
odande donese svetu glinu za mirovnu lulu?"
"Ne mora to svaki učiniti, pa svaki i ne čini."
"Ali Komanči su to učinili. Susreli su mene i mog brata. Njega su proboli, a meni je
uspjelo da umaknem. Onda sam se zavjerio na osvetu pa sam pošao za njima u potjeru
bez konja, naoružan samo nožem. Neću mirovati dok ih ne ubijem."
34
"Kad si me već podsjetio na svete običaje, onda sigurno znaš da nijedan Indijanac na
putu do tih nalazišta gline ne smije ubiti drugoga."
"Komanči su svejedno ubili mog brata."
"Hm! Ali zašto si se tako zakleo? Bez konja i samo s nožem? Kako ćeš loviti? Od čega si
putem živio?"
"Treba li da ti to kažem?" ponosno upita Indijanac, vjerujući da je potpuno zavarao
Old Shatterhanda.
"Ne moraš", mirno odgovori ovaj. "Ja samo ne mogu shvatiti da ti tako dugo vremena i
na tako dugačkom putu nisi uopće uzjahao konja."
"Zakleo sam se i održao riječ."
"Nisi, već si je prekršio!"
"Dokaži to!"
"Danas si sjedio u sedlu!"
"Uf, uf!"
"Da, za vrijeme kiše."
"Uf, uf!" ponovi tobožnji Upsaroka. To je zvučalo napola kao prepast, a napola kao
prkos. Skočio je na noge i sad stajao tik pred Old Shatterhandom. Bijeli se lovac sagnu,
prijeđe objema rukama preko njegovih nogu i reče:
"Tvoje hlače su s vanjske strane mokre, a s nutarnje suhe. Kiša nije mogla doseći
unutarnju stranu prislonjenu uz konjsko tijelo."
Indijanac nije bio spreman na taj oštroumni dokaz, ali mu njegova lukavost omogući da
se brzo snađe.
"Svako dijete zna da se unutrašnja strana hlača brže suši od vanjske; Old Shatterhand
treba još mnogo da nauči!"
To je bila velika drskost, ali lovac je ostao potpuno miran. Sve dosad je govorio engleski,
a i Crvenokožac je prilično dobro vladao tim jezikom, no sad mu postavi jedno pitanje u
narječju Upsaroka. Na nj nije dobio odgovor. Postavio je još nekoliko drugih pitanja, ali
s istim uspjehom. Onda čvrsto stavi Indijancu ruku na rame, upitavši ga engleski:
"Zašto mi ne odgovaraš? Zar ne poznaješ jezik svoga naroda?"
"Zakleo sam se da neću govoriti prije dok ne bude osve-ćena smrt mojega brata."
"Tako? Čini se da sve te tvoje zakletve ispadaju nekako neobično! Još mnogo neobičnija
je međutim glupost koju
3 35
pokazuješ, umišljajući da me možeš prevariti. Izdaje te upravo tvoj govor. Ja tačno
znam kako Upsarokc i kako bilo koje drugo pleme izgovara rijeci jezika bljedokožaca. Ti
nisi pripadnik plemena Vrana, već Komanč. Jesi li dovoljno hrabar da to priznaš?"
"Komanči su moji neprijatelji, to sam ti već rekao!"
"Upravo to što ih nazivaš svojim neprijateljima, za mene je dokaz da si Komanč."
"Znači, tvrdiš da sam lažac? Vlada li kod bijelaca običaj da vrijeđaju svoje crvene
goste? Ja odlazim!" On krenu prema vratima.
"Ostani!" zapovjedi Old Shatterhand, uhvativši ga za ruku. 0
Indijanac povuče nož i viknu:
"Tko ima pravo da me zadrži? Ti? Što sam ti učinio? Ništa! Otići ću, a svatko tko me
pokuša zadržati, dobit će ovu oštricu u srce."
Old Shatterhand ga je usprkos tome i dalje čvrsto držao ljevicom. Brzim zahvatom
desnice istrgne mu nož iz ruke i ponovi:
"Ostat ćeš! Počekat ćemo dok se Winnetou vrati, a onda ćemo odlučiti smiješ li poći ili
ne. Sjedi opet onamo gdje si maločas sjedio. Pokušaš li pobjeći, dobit ćeš metak."
On ga zavitla prema mjestu koje je pokazao. Indijanac tresnu o pod; htio je skočiti na
noge, ali se predomisli i os ta čučati na podu. Old Shatterhand sjede opet za večeru i
položi kraj sebe napeti revolver da potkrijepi svoju prijetnju.
Prekinuta večera je nastavljena, ali razgovor se nije više razvio. Malo kasnije vrati se
skaut i sjede na svoje mjesto. Budući da je Indijanca našao u istom položaju u kojemu
ga je i ostavio, nije slutio šta se u međuvremenu dogodilo. Skladištar i nadglednik, koji
su sjedili kraj njega, ispripo-vjediše mu što se zbilo; saslušao ih je i naoko ostao miran,
premda se u sebi brinuo da VVinnetou nije možda prisluškivao.
Kad je Apaš maločas skliznuo kroz stražnja vrata, on je u velikom luku zaobišao kuću
na prednju stranu, misleći da će ondje zateći skauta na kakvom sumnjivom poslu.
Velika otvorena vrata shopa bila su jasno osvijetljena pa ako je Winnetou, obilazeći u
luku oko kuće, neprekidno
36
gledao prema vratima, morao je opaziti svakog čovjeka koji se nalazio između vrata i
njegovih očiju.
VVinnetou je opisivao sve šire i šire lukove, ali uzalud. Često je zastajkivao, osluškujući,
ali isto tako bezuspješno. Vratio se i počeo iznova, ali i opet bez uspjeha. Tako je prošlo
dosta vremena, a onda opazi da se sa strane približuje neki čovjek. Kad je stigao do
vrata i ušao u zgradu, "VVinnetou ga je prepoznao.
"Uf, to je bio skaut", reče sam sebi. "Čini se da ipak nije imao nikakvih potajnih
namjera, zato sam ga ovdje i uzalud tražio. VVinnetou se jednom prevario. Old
Shatterhand će se tome veoma čuditi."
Nije se više trudio da se nezapaženo vrati, već uđe na prednja osvijetljena vrata. Kad ga
je skaut opazio gdje dolazi, osjeti da mu bilo brže udara. Sad se moralo pokazati je li
Apaš nešto čuo ili nije. VVinnetou sjede kraj Old Shat-terhanda, a ovaj mu reče što je
doznao, preslušavajući Indijanca i naposljetku tiho upita:
"Je li mog crvenog brata pratila sreća?"
"Winnetoua nije mogla pratiti ni sreća ni nesreća jer se nalazio u zabludi. Nije se
dogodilo ništa."
"Ali onaj znak što ga je skaut dao Crvenokošcu?"
"To možda i nije bio znak, već nesvjestan pokret ruke."
"Onda sam se i ja prevario, a to ne vjerujem. Taj Indijanac nije Upsaroka, već
Komanč."
"Je li tebi, meni ili kome drugome učinio nešto na žao?"
"Dosad nije."
"Onda ne smijemo s njime postupati kao s neprijateljem. Neka ga moj brat Shatterhand
pusti na slobodu."
"Dobro, ako hoćeš; ali to nerado činim."
Zatim reče Crvenokošcu da može otići. Ovaj polako ustane i zatraži od Old
Shatterhanda da mu vrati njegov nož. Kad ga je dobio, zadjene ga o pojas i reče:
"Ovaj nož je danas dobio više posla jer sam se zakleo novom zakletvom. Old
Shatterhand će ubrzo doznati je li i ta zakletva onako neobična kao što su ostale!"
Izrekavši tu prijetnju, udalji se brzim koracima. Skau-tovo lice pokazivalo je u toku te
posljednje minute uznemirenost pa čak i bojažljivo napet izraz, ali sad se izmijeni tako
da mu se na crtama mogla vidjeti posve očita poruga kojom nije mogao vladati.
Winnetou šapne Old Shatterhandu:
37
"Neka moj brat pogleda skauta."
"Vidim ga."
"On nam se smije."
"Sigurno ima uzroka za to."
"Ima. Njegov pokret ruku maločas je dakle ipak bio znak za Indijanca koga ti smatraš
Komančom. Nismo se prevarili."
"Ti ga nisi vani našao. Tko zna kakvu je podlost pripremio. Zato odsada moramo oštrije
pripaziti na nj. Uvjeren sam da je opasan čovjek."
Old Shatterhand je imao pravo kad je skauta nazvao opasnim čovjekom, a vani je zaista
bila pripremljena podlost.
Izašavši iz kuće, skaut je najprije oprezno izmaknuo iz dosega svjetla, a zatim pošao
ravno naprijed iz shopa i tako prešao otprilike tri stotine koraka sve dok nije čuo neki
tihi glas koji ga je zvao imenom. Ali to nije bilo ime kojim su ga zvali ovdje u logoru, već
neko posve drugo; onaj glas iz tame ga je naime pozvao.
"Dođi ovamo, Ik Senanda! Ovdje smo."
To je dakle zaista bio onaj čovjek kojim ga je Winnetou smatrao, unuk Crnog
Mustanga, najokrutnijeg poglavice Komanča.
Poslušao je i ubrzo opazio tri Indijanca od kojih je jedan bio neobično visok i snažan.
Bio je to sam poglavica. Pozdravio ga je riječima:
"Dobro došao, sine moje kćeri! Poslao sam Kitu Ho-mašu, najlukavijeg od mojih
ratnika u kuću da znaš da sam došao i da te čekam. Jesi li govorio s njim?"
"Ni riječi. Bilo je dovoljno što je došao."
"Učinio si pametno jer bi inače mogao netko nešto i posumnjati. Ovdje imamo dobro
mjesto pa nas nitko ne može iznenaditi jer vidimo otvorena i osvijetljena vrata te
možemo opaziti svakog tko bi izašao. Uostalom, ionako imamo posla s ljudima koji se
nimalo ne razumiju u život Divljeg zapada.
"Varaš se. Ovdje ima ljudi koji se vrlo dobro razumiju u taj život."
"Uf! A tko bi to bio? Reci!"
"Najprije su stigla dva vrlo visoka i veoma mršava jahača koji kane do sutra ostati
ovdje. Jedan od njih rekao je da se zove Timpe, a čini se da se i drugi zove isto tako."
38
"Timpe! Pshaw! Ni jedan hrabar ratnik nije nikada čuo to ili slično ime."
"Ali onda su stigla još dva druga konjanika: Winnetou i Old Shatterhand!"
"Uf, uf! Njih je sigurno zli Manitou poslao ovamo."
"Ne, nije ih poslao zli Manitou, već dobri. U prvi čas sam se i ja prestrašio, ali zatim,
čuvši što govore, obradovao sam se."
"Reći ćeš mi što si čuo, ali ne ovdje. Moramo otići."
"Otići? Zašto?"
"Jer znam što takvi ljudi misle i rade! Jesu li razgovarali s tobom?"
"Winnetou me je ispitivao. Rekao je da ne vjeruje da se zovem Yato Inda već da me
smatra sinom tvoje kćeri."
"Apaš je dakle počeo sumnjati pa će sad poći za tobom da pripazi na tebe. Moramo
smjesta potražiti neko drugo mjesto."
"Ta mi ćemo ga opaziti kad prođe kroz osvijetljena vrata."
"Ti ga ne poznaješ. On proračunava sve i zna da će se neprijatelj koji se prišuljava
ovom logoru, postaviti upravo nasuprot vratima jer onda može sve vidjeti. Winnetou će
dakle doći ovamo, ali neće proći kroz osvijetljena vrata. Postoji li još koji drugi izlaz?"
"Jedna mala vrata koja se nalaze iza spremišta."
"On će izaći kroz njih i onom se stranom u tami prišu-ljati ovamo. Moramo prijeći na
protivnu stranu. Dođi."
Oni kliznuše u velikom luku nadesno oko shopa dok je Winnetou svoj luk opisao slijeva
pa ih dakle nije više pronašao. Ondje se zaustaviše pod nekim drvećem i skaut ispri-
povjedi što je čuo. Poglavica ga je vrlo napeto slušao, a zatim radosno reče, gotovo
glasno:
"Oni dakle kane u Alder-Spring? Sutra uvečer stići će onamo? Uhvatit ćemo ih, ondje
ćemo ih uhvatiti, ne mogu nam uopće pobjeći! Kakva će radost nastati u našim selima,
kad dovučemo taj dragocjeni plijen i kad ih budemo tako mučili da počnu zavijati kao
da živim čagljevima gulimo kožu! Ta dva skalpa su mnogo vrednija od onih brojnih
perčina po koje smo zapravo došli."
I dalje je davao oduška svojoj radosti sve dok ga unuk nije prekinuo:
39
"Da, mi ćemo ih posve sigurno uhvatiti i mučiti ih na smrt, ali zar se zbog toga kaniš
odreći Kineza koje sam vam imao predati u ruke?"
"Ne kanim, a i ti si samo zbog toga stupio u službu ljudi vatrenoga konja; danas smo
došli ovamo da te upitamo može li se ta stvar odmah izvesti."
"Spreman sam svakog časa, ali se nadam da ćete održati riječ što ste mi je zadali."
"Održat ćemo je. Ili misliš li možda da bih prevario sina svoje kćeri? Sav novac, sve
zlato i srebro je tvoje, a sve ostalo, odjeća, alat, zalihe, a osobito skalpovi ljudi s dugim
perčinima pripadaju nama. Navikli smo na to da nam blje-dokošci sve otimlju. Moramo
uzmicati pred njima jer su oni jači on nas. Ali sad dolaze ovi žutokoži ljudi pa grade
mostove i željeznice na zemlji koja pripada nama. Svi će to morati platiti životom, a
ratnici Komanča steći će slavu kao prvi crveni muževi koji imaju ove skalpove s
dugačkim perčinom. Mi se toga ne odričemo pa ćeš nam reći sve što treba da znamo u
vezi s napadajem."
Sad je počeo opširan dogovor o logoru, njegovim pojedinim dijelovima i o načinu na
koji treba izvesti napadaj te o plijenu koji ih očekuje. Onda Crni Mustang dade svojim
pratiocima znak da mu se pridruže; oni su se naime udaljili u stranu stražareći da ih
nitko ne iznenadi.
Na tom tajnom sastanku je dogovoreno da će Komanči najprije sutradan uvečer zarobiti
Old Shatterhanda i Winne-toua zajedno s Kazom i Hazom na Alder-Springu, a vrijeme
napadaja Komanča na Firwood-camp javit će onda skaut posebnim glasnikom. Zatim se
oprostiše, a skaut se vrati u shop.
Crni Mustang krenu sa svoja dva Komanča na neko mjesto u blizini na kojem se prema
dogovoru imao sastati s onim glasnikom koji je stigao u shop. Ovaj zaista ubrzo stiže i
sav bijesan ispripovjedi kako je Old Shatterhand postupio s njime. Kad je čuo da
Komanči kane napasti njega i VVinnetoua, on radosno sikne kroz zube: g-
"Požalit će on što me je dodirnuo, jer ću mu zadati najstrašnije muke."
Crvenokošci su se upravo okrenuli da odu k svojim sakrivenim konjima kad začuše
korake. Smjesta se baciše na zemlju, premda je ova bila mokra i muljevita, ali su
slučajno
40
ležali na putu onoj dvojici koja su htjela da prođu. Jedan od njih pade preko poglavice i
povuče i drugoga. Indijanci ih za tren zgrabiše i svladaše.
"Ne vičite ako vam je do života!" zapovjedi poglavica. "Tko ste vi?"
"Radnici", odgovori jedan sav u strahu.
"Ustanite, ali da se niste ni pomakli! Zašto se tako kra-domice šuljate ovuda? Ako ste
radnici iz ovog logora, onda se ne trebate šuljati."
"Mi se nismo šuljali."
"Jeste! Tako tiho i pognuto ne hoda nitko tko ne želi da ga ne vide. Što imate u
rukama?"
"Puške."
"Puške? Čemu radnici trebaju puške? Pokažite, hoću da ih vidim!"
On im ih istrgne iz ruku, stane ih opipavati, a onda svaku pušku podigne uvis da bi je
bolje promotrio prema nebu.
"Uf, uf, uf!" javi se zatim, doduše tiho, ali začuđeno i veoma radosno. "Te tri puške su
vrlo dobro poznate ovdje na Zapadu. Ova ovdje s brojnim čavlima mora da je Winne-
touova srebrna puška. Ako je to tačno, onda ove druge dvije pripadaju bljedokošcu Old
Shatterhandu. To je henrvjevk"a i medvjedarka. Jesam li tačno pogodio?"
Kinezi ne odgovoriše ništa. Vidjeli su da se pred njima nalaze Indijanci pa su se uplašili.
Drhtali su i bili čak toliko kukavni da se nisu usudili ni pobjeći.
"Govorite!" dreknu poglavica. "Jesu li to puške Old Shatterhanda i Winnetoua?"
"Jesu", tiho potvrdi onaj koji je dosad govorio.
"Znači da ste ih ukrali."
Kinez je šutio.
"Vidim da ste vi vagare-sariči1, kojima nitko ne bi povjerio takve puške. Ako smjesta ne
priznaš, probost ću te ovim nožem! Govori!"
Sad se Kinez požuri da prizna: "Mi smo ih potajno uzeli."
"Uf! Dakle ipak! Mora da se Winnetou i Old Shatterhand ovdje osjećaju vrlo sigurni
kad su se odvojili od svojih pu-
l 2uti psi.
41
šaka. Vi ste kradljivci. Znate li što ću učiniti s vama? Zaslužili ste smrt!"
Sad se Kinez baci na koljena, digne ruke i stane zakli-njati:
"Ne ubij nas!"
"Zapravo bismo vam trebali oduzeti život, ali ćemo vas pustiti na slobodu ako učinite što
vam zapovijedamo."
"Reci nam, reci. Slušat ćemo te!"
"Dobro! Zašto ste ukrali te puške? Vi se njima ne možete poslužiti jer niste lovci."
"Htjeli smo ih prodati jer smo čuli da vrijede mnogo, vrlo mnogo novaca."
"Mi ćemo ih kupiti od vas."
"Zaista? Je li to istina?"
"Ja sam poglavica Komanča i zovem se Tokvi Kava što u jeziku bljedokožaca znači Crni
Mustang. Jeste li već čuli za me?"
Da, obojica su već čula za nj i to toliko mnogo zla da mu Kinez prestrašeno odgovori:
"Crni Mustang? Da, poznajemo te."
"Onda ćeš znati kakav sam ja velik i glasovit poglavica te da uvijek govorim istinu.
Otkupit ću od vas puške."
"Koliko ćeš nam platiti?"
"Više nego što bi vam itko drugi dao."
"Koliko?"
"Dat ću vam život. Takva se krađa kažnjava smrću, ali ja ću vam za puške pokloniti
život."
"Život? Samo život?" upita Kinez, dršćući i razočarano.
"Zar to nije dosta?" okosi se Crvenokožac na nj. "Zar takvi ljudi kao što ste vi, mogu
dobiti više od života? što hoćete još?"
"Novaca."
"Novaca? Dakle metal! Ako hoćete metal, možete i njega dobiti, riaime željezo naših
noževa; oni su tako oštri i šiljati da ćete ga dobiti dovoljno. Hoćete li?"
"Ne, ne! Poštedi nas!" zastenje Kinez. "Htjeli bismo, živjeti! Zadrži puške!"
"To je tvoja sreća, žuta žabo! A sad čuj što ti još zapovijedam! Old Shatterhand i
Winnetou će ubrzo opaziti da su im nestale puške pa će podići veliku buku. Tražit će i
ispitivati. Što ćete vi učiniti?"
42
"Šutjet ćemo."
"To i morate. Ne smijete reći ni riječi, ni jedne jedine riječi jer će vas oni inače ubiti
pošto ste im ukrali puške. Ali ne smijete govoriti ni o nama jer ako doznaju da ste
razgovarali s nama, oni će sve doznati i onda ste izgubljeni. Hoćete li poslušati ovu moju
zapovijed?"
"Šutjet ćemo kao da smo mrtvi."
"To i zahtijevam od vas jer ako odate da smo bili ovdje, mi ćemo se vratiti i osvetiti se;
umrli biste u strašnim mukama na mučeničkom stupu. A sad još jedno pitanje: jesu li
vam poznata imena Uči i Hatatitla?"
"Nisu."
"Tako se zovu konji Winnetoua i Old Shatterhanda. Znate li gdje se nalaze?"
"Tamo odostraga u suši. Čuli smo da su ih odveli onamo."
"Onda smo sad gotovi s vama. Mislite na moju opomenu i šutite! Sad možete ići!"
On ih udari nogom, a njih dvojica smjesta iščeznuše u tami, sretni što su spasili bar
život.
"Uf! Sretniji i nismo mogli biti!" reče poglavica vrlo zadovoljno svojim ljudima.
"Imamo čarobnu pušku, med-vjedarku i srebrnu pušku. Sad ćemo poći još i po pastuhe
kojima, osim mog mustanga, nema ravnih."
"Kani li Tokvi Kava poći u sušu?" upita onaj koji je pod imenom Juwaruwa bio kao
uhoda u shopu.
"Misli li moj brat da bih trebao ostaviti te konje? Da nema moga mustanga, bili bi to
najbolji konji od jedne velike vode do druge. Poći ćemo po njih jer oni su sigurno isto
toliko vrijedni kao i puške što smo ih oduzeli tim žutim momcima dugih perčina."
Oni se nečujno prišuljaše do suše koja nije imala pravu bravu, već samo kračun i
stadoše osluškivati. Iz suše su se od vremena do vremena čuli udarci kopita o pod. U njoj
je bilo mračno. Činilo se da nema stražara jer bi inače suša bila osvijetljena. Poglavica
povuče kračun i, otvorivši malo vrata, postavi se tako da ga iznutra nije mogao nitko
opaziti te poluglasno dovikne nekoliko riječi engleskim jezikom kao da je znanac
stražara koji bi se ipak mogao nalaziti u suši. Odgovora nije bilo. Sva četiri Indijanca
uđoše u sušu.
43
Konji obojice Timpea bili su odvedeni u pozadinu suše dok su oba crna ždrijepca stajala
sprijeda. Poglavica je to usprkos tami vrlo brzo razabrao.
"Evo ih ovdje", reče. "Pripazite! Jahati ne smijemo na njima jer nas oni ne poznaju, ali
i bez toga ćemo vani imati posla s njima čim opaze da odlazimo, a njihovi gospodari nisu
prisutni."
Indijanci oprezno odvezaše crne ždrijepcc i polako ih izvedoše iz suše. Oni su, doduše,
pošli za Koinančima bez otpora, ali ipak tako kao da im je nešto sumnjivo. Zatim
Indijanci opet zakračunaše vrata i udaljiše se, vodeći svoj dragocjeni plijen. Duboki,
meki mulj što ga je razmočila kiša nije dopuštao da se čuju koraci ljudi i konja.
Tokvi Kava se osjećao vanredno zadovoljan udarcem što ga je danas zadao glasovitim
ljudima koje je toliko mrzio. Bio je potpuno siguran u svoju stvar i uvjeren da je večeras
postupao lukavo, bez ikakve greške. Pa ipak se prevario. U svom je računu zaboravio
nešto, naime oštroumnost obojice okradenih, te izvrsna svojstva i isto tako sjajnu
dresuru konja koji nisu bili navikli na to da bez zapovijedi svojih gospodara slušaju
nekog stranog čovjeka.
Najveća greška što ju je počinio bila je, međutim, u tome što je Kinezima spomenuo
svoje ime. Bio je doduše potpuno uvjeren da oni neće ništa odati, ali kad je imao posla s
Win-netouom i njegovim bijelim prijateljem, onda je to bila neoprostiva neopreznost.
I CRNI MUSTANG
Dragi čitaoče, jesi li već kad čuo za "bijelog mustanga"? O njemu je već mnogo pisano i
pripovijedano. Brojni bijeli lovci i crveni ratnici tvrdili su da su vidjeli "bijelog mu-,
stanga", i zaista, oni su ga vidjeli, a ipak ga i nisu vidjeli; "bijeli mustang" bio je bajka,
stvorenje iz mašte iako je kao podlogu imalo štošta što je zaista opaženo.
U vrijeme kad su stada bizona i konja u tisućama i tisućama primjeraka živjela na
prostranim prerijama pa s pro-
44
ljeća selila na sjever, u jesen na jug, moglo je opreznom lovcu uspjeti da ugleda "bijelog
mustanga", ali zaista samo opreznome koji se umio dobro prišuljati. Jer "bijeli
mustang" bio je najistaknutiji i najpametniji od svih pastuha vodiča koji je ikada stajao
na čelu krda divljih konja. Njegov je pogled prodirao kroz najgušće grmlje, uši su mu
razabirale tiho šuljanje vuka tisuću koraka daleko, a njegove krvavo-crvene nozdrve
hvatale su vonj čovjeka s još mnogo većih udaljenosti. Iz krda koje je vodio i čuvao
"bijeli mustang", rijetko je koji lovac uspio lasom uhvatiti konja. Nikad nije nitko
mogao vidjeti "bijelog mustanga" da pase. Nije imao vremena za to. Neprekidno, stalno
i bez prestanka jurio je on u ljupkim, a istodobno i snažnim skokovima oko svog stada
koje je mirno paslo, a na najmanji znak opasnosti javio bi se oštrim rzanjem koje je
podsjećalo na zvuk trube i čim bi ono odjeknulo, stado bi odjurilo kao oluja.
Pripovijeda se da je lovcima nekoliko puta uspjelo da "bijelog mustanga" odvoje od
stada; htjeli su ga uhvatiti, njega samog. On je pobjegao galopom, a progonitelji se
natisli za njim, tjerajući svoje konje najvećom brzinom. Usprkos tome nisu ga uspjeli
stići, a kad je naposljetku, ispruživši se, pojurio poput strijele i iščezao daleko na
obzorju, uvidjeli su lovci da ih je on samo nasamario da ih odmami od svoga stada.
Jednom ga je, kako se priča, neki smioni vaquero, pravi umjetnik u jahanju susreo sam i
potjerao ga prema nekom dubokom kanjonu. Pripovijedaju da je "bijeli mustang" bez
razmišljanja skočio u klanac dubok više stotina stopa i dolje mirno nastavio bijegom.
Vaqeuro se zaklinjao svim što mu je sveto da se stvar odigrala upravo tako i svi su mu to
vjerovali. U nekom društvu veoma ozbiljnih i iskusnih zapadnjaka, pripovijedao je neki
haziendero2 sa Sierre da je jednom imao silnu sreću i da je "bijelog mustanga" sa
cijelim krdom namamio u neki koral3 ali divlji bijelac preletio je poput ptice preko
ograde visoke dvadeset stopa i pobjegao. Ni u to nije nitko sumnjao.
Tako su pripovijedali stari, tako pripovijedaju mladi. Čini se da "bijeli mustang" ne
samo što je bio neranjiv, već
1 Pastir-konjapik u zemljama Latinske Amerike kauboj.
2 Vlasnik haziende u zemljama Latinske Amerike, veleposjednik.
3 Tor za konje-ograđen visokom ogradom.
45
i besmrtan sve dok naposljetku nije zajedno s posljednjim stadom konja što su ga lovci
ugledali, iščezao sa savane. Neumoljiva "kultura" poubijala je bizone i mustange, ali
ipak se još i danas tu i tamo javi poneki stari zapadnjak koji tvrdi da taj bijeli mustang
kojeg nitko nije uspio uhvatiti, nije izmišljotina jer ga je i on sam vidio.
Da, on nije nastao kao plod izmišljotine, no ipak je živio samo u mašti. Nikad nije
postojao, a ipak je postojao; oni koji su ga vidjeli nisu se prevarili, ali su ipak bili u
zabludi jer "bijeli mustang" nije jedan konj, već njih mnogo više.
Svako divlje stado mustanga ima svog vođu, uvijek najsnažnijeg i najpametnijeg
pastuha, jer mjesto vođe stiče i zadržava borbom u kojoj odlučuje snaga i lukavština.
Kad jednom pobijedi sve suparnike, onda ga čitavo krdo sluša sve tamo do najmlađega
ždrebeta. Ako se već i kod nas tvrdi da su bijelci najizdržljiviji konji, onda to pogotovu
vrijedi u preriji. K tome treba dodati da lovci općenito ne hvataju bijele mustange jer
im neće pasti na um da za jahanje hvataju bijelca budući da se takva životinja vidi
nadaleko i dovodi svog jahača u opasnost.
Bijelci mogu dakle odrasti i razviti se do pune snage. Osim toga nagon kazuje bijelim i
općenito svijetlim konjima da moraju biti oprezniji od tamnih. Povrh toga stado treba
vođu koji se od ostalih životinja razlikuje bojom te se može lako ugledati. Što viši čin
ima oficir, to je sjajniji znak njegova dostojanstva. Ono što čovjek postiže svojim
umijećem, to životinji pruža priroda. Sve su to bili uzroci zbog kojih, kako to zna svaki
zapadnjak, gotovo svako stado divljih konja vode bijelci.
Ako su bijeli ždrijepci-vođe bili najsnažniji, najbrži, najizdržljiviji i najborbeniji konji,
onda su mogli lakše izbjeći potjeri nego bilo koji drugi konji. Svaki zapadnjak vidio je
po kojeg takvog bijelca i divio se njegovoj brzini i mudrosti; pripovijedao je o tome, a
drugi su njemu pripovijedali isto. Život na beskrajnoj savani podbada maštu; postojali
su brojni bijelci, ali malo-pomalo stvorila je mašta od njih jednog jedinog - "bijelog
mustanga" - kojeg su viđevali posvuda, ali ga nikad nisu mogli uhvatiti.
Za vrijeme Winnetoua i Old Shatterhanda postojao je i "crni mustang" s kojim je stvar
stajala gotovo isto tako,
46
ali istodobno i nešto drukčije. To nije bio divlji, već dresiran konj i to štaviše vanredno
dobro dresiran konj, vlasništvo poglavice Naimi-Komanča. O njemu su se pripovijedale
upravo čudesne stvari. Posjedovao je sva dobra svojstva u dosad nedostignutoj mjeri.
Još nikad nije bio ranjen u borbi, nikad nije posrnuo a pogotovu nije pao, nikad ga nije
stigao progonitelj i nikad nije uginuo. Taj konj je živio već za vrijeme predaka. I on i
djed, koji je jahao na njemu, vratili su se neozlijeđeni iz svih borbi; zatim je nosio oca
kroz opasnosti i smrt, a sadašnjem je poglavici tako izvrsno služio da je on, da bi
istodobno iskazao čast i sebi i svom konju, uzeo ime Tokvi Kava, Crni Mustang.
Isto onako kao što su Indijanci bili čvrsto uvjereni da je Old Shatterhandova henrvjevka
čarobna puška, oni su, osim Naiini-Komanča koji su znali kako stoje stvari, čvrsto
tvrdili i to da je "crni mustang" čarobni konj. To je uvjerenje njegovom vlasniku
donosilo ugled i prednosti. Ostala su se plemena klonila toga da napadnu njega ili
njegovo pleme, jer su smatrala da je isto tako neranjiv kao i njegov konj; njega nitko
nije mogao pobijediti. Poglavica je bio pametan čovjek pa je lukavo iskorištavao tu
bojazan. Ubirao je uspjeh za uspjehom i uslijed toga postajao sve samopo-uzdaniji.
Njegov ponos i njegova bezobzirnost bivali su sve veći i on je postao najokrutniji
neprijatelj svih bijelaca i protivničkih Indijanaca pa je na kraju i sam povjerovao da na
svijetu nema čovjeka koji bi se mogao mjeriti s njime.
Dakako da se i kod tog "crnog mustanga" nije radilo
0 jednom konju, već o njih nekoliko. Svi su oni potjecali jedan od drugoga, imali istu
građu tijela i ista izvrsna svojstva. Tu vrsnoću nije mogao nitko poreći pa je dakle bilo
razumljivo da je poglavica, kad je u Firwood-campu ukrao Old Shatterhandova i
Winnetouova konja, ponosno tvrdio:
"Da nema mog mustanga, oni bi bili najbolji konji od jedne velike vode do druge." Time
je mislio na Atlantski
1 Tihi ocean, dakle po njegovom načinu izražavanja čitavu Sjevernu Ameriku. Nije,
dakako, nipošto bilo sigurno da je imao pravo.
U logoru nisu ljudi te večeri pošli tako rano na počinak kao obično. Prisutnost glasovitih
gostiju držala ih je budnima i nakon večere. Inženjer je sjedio s Winnetouom, Old
Shatterhandom i obojicom Timpea za istim stolom pa se jedna
47
pripovijest nadovezivala na drugu. Za drugim stolom sjedili su nadglednik i skladištar,
većinom tiho slušajući i samo bi se po koji put umiješali u razgovor. Njima se opet
pridružio skaut. Nije ni pisnuo, ali zato je to oštrije slušao sve što se govorilo. Činilo se
da se Winnetou i Old Shatterhand ne obaziru na nj; nije opazio ni jedan jedini pogled
koji bi poletio k njemu, ali njih dvojica su ga ipak tako oštro promatrala da im nije
mogao izmaći nijedan njegov pokret, nijedan izraz lica.
Upravo je Kaz ispripovjedio neku svoju pustolovinu, kad mu Winnetou osluškujući
dade znak da šuti.
Svi stadoše prisluškivati i ubrzo začuše kako se pribli-žuje topot konja. Mulj je posve
jasno pljuskao pod kopitima, a onda se konji zaustaviše pred vratima, i radosno
zasoptaše.
"Uf!" viknu Winnetou, brzo ustavši. "To nisu neki strani konji."
Old Shatterhand isto tako brzo ustane sa svog stolca.
"Ne, to nisu strani konji", reče, "to su naši ždrijepci. Kako dolaze ovamo? Što kažete na
to, gospodine inženjeru? Niste li vi, kad smo izašli iz suše, sami zakračunali vrata?"
"Da, jesam. Mora da je kakav radnik otvorio vrata pa su konji umakli."
"Umakli? Pa bili su čvrsto svezani! Taj netko ne samo što je otvorio vrdta, već je i
odvezao konje, a to je svakako neobičan postupak. Dopustite mi, ser, da uzmem
svjetiljku."
Old Shatterhand upravio je posljednje riječi shopmanu koji je sjedio za svojom tezgom.
Iza njega je visio stakleni fenjer pa ga Old Shatterhand skine s čavla i pripali, a zatim
izađe s Winnetouom.
Ostali radoznalo pođoše za njima, a isto tako i skaut koji uostaloni nije imao ni pojma o
tome da je njegov crveni djed malo prije ukrao oba pastuha.
Ždrijepci su zaista stajali vani pa svoje gospodare vrlo uzbuđeno pozdraviše s
njiskanjem, mahanjem repova i pro-pinjanjem, upravo kao psi koji radosno
pozdravljaju gospodare. Old Shatterhand ih osvijetli, viknuvši zapanjeno:
"Što je to? Ti konji ne dolaze iz suše! Pogledajte samo prljavštinu i mulj koji im se eto
nalazi čak i na leđima. Oni su galopirali; bili su veoma daleko odavde! A gdje i s kime?"
48
"S kim?" upita inženjer. "Ni s kim, dakako! Kome bi moglo pasti na pamet da po
takvom vremenu i u takvoj tami jaše na stranim konjima u šetnju?"
"Jaše? Volio bih da znam kome bi uspjelo da bez našeg dopuštenja sjedne na jednog od
tih konja! Nitko nije sjedio na njima jer pogledajte, leđa su im poštrcana blatom."
"Dakle ipak imam pravo! Netko je otvorio sušu pa su se konji otrgli i pobjegli. Malo su
trčali uokolo i sad su se vratili; to je sve. Ipak ću istražiti tko je kriv. Nitko nema noću
posla u suši."
Na uzdama jednog od konja visio je čvrsto zauzlani remen koji je vjerojatno imao na
kraju omču, no ova se proderala. Old Shatterhand je pretražio, dobacio Apašu brz i
značajan pogled, a onda reče inženjeru:
"Imate pravo, ser, konji su se otrgii. Dođite s nama. Moramo ih čvrsto svezati. Ostala
gospoda ne treba da se dalje trude."
To je rekao tako mirno i odlučno da je postigao ono što je htio. Nadglednik i skladištar
vratiše se sa skautom u shop. Kaz i Haz već krenuše za njima kad im Old Shatterhand
šapnu: "Razgovarajte sa skautom i nemojte mu dopustiti da izađe prije nego što se mi
vratimo."
"Zašto, mister Shatterhand?" upita Kaz.
"To ćete kasnije doznati. Samo ga zadržite, ali budite prema njemu prijazni i
susretljivi."
"Ali ako on poželi da izađe? Treba li da ga silom zadržimo?"
"Ne. Ali sigurno vam neće biti teško da ga zadržite kakvom napetom pripoviješću."
"Vjerujem da neće. Ispripovjedit ću nekoliko čudesnih stvari i pri tome reći i nekoliko
šala, upravo kao i kod Tim-peovih baštinika. Dođi, stari Haze."
Oni uđoše u kuću. Winnetou povede konje. Old Shatterhand mu je osvjetljavao put, a
inženjer je išao iza njega. Zatresavši glavom reče:
"Ne razumijem vas, ser. Najprije se vladate tako mirno i kažete da imam pravo, a zatim
toj dvojici džentlmena dajete naloge da se uopće ne smije vjerovati Yato Indi."
"Ja sam se pretvarao jer moramo biti na oprezu. Konji su ukradeni i odvedeni, ali su se
putem otrgli."
"Nemoguće."
4 Crni Mustang
49
"Uvjeravam vas da je tako kako kažem."
"Sve kad bi tako i bilo, ipak Yato Inda ne bi mogao biti kradljivac."
"Ne bi, ali bi mogao biti njegov pomagač. Ipak pođite najprije do suše jer ćemo ondje
doznati tko je izvršio krađu."
"Kako ćete to ustanoviti?"
"Reći će nam meko tlo."
Govoreći tako, stigoše u blizinu suše. Inženjer krenu brzo onamo, ali ga Old Shatterhand
zadrži, uhvativši ga za ruku.
"Ne tako brzo!" opomenu ga. "Inače biste nam mogli sve pokvariti."
"što to?"
"Tragove koje želim vidjeti. Ako i vi stupite ovamo, nećemo ih moći jasno razabrati."
"Tako je. Nisam ni pomislio na tu mjeru opreza."
Old Shatterhand krene u luku da ne stigne ravno do vrata, već odostraga te da ne izbriše
tragove što ih se nadao otkriti. Zatim priđe k vratima i osvijetli naokolo. Winnetou
ostavi konje, priđe k njemu pa se i on sagne k zemlji.
"Uf!" viknu. "To su bile indijanske mokasine."
"To sam i očekivao", kimnu Old Shatterhand. "Ovdje su bili Crvenokošci. Ali koliko
njih?
"To će moj brat vidjeti kad budemo pratili trag iz suše. Ovdje su ljudski tragovi
pomiješani s otiscima kopita."
"Nećemo odmah otići! Ostanimo još ovdje! Otisci kopita jasno pokazuju da su konji
koračali polagano. To ne bi učinili da su pobjegli, otrgnuvši se. Netko ih je veoma
oprezno odveo iz suše."
"Suša je zakračunata", dobaci "VVinnetou, pokazujući prema vratima.
"Još jedan dokaz više da se radi o krađi. Tko bi inače zakračunao vrata!"
Oni otvoriše vrata i uđoše, ali nisu ništa pronašli: kradljivci nisu ostaviti tragova. Zato
sad ponovo odvedoše konje u sušu i svezaše ih, a zatim nastaviše razgovor, prateći trag iz
suše. Već nakon svega nekoliko koraka trag se razdvojio: na desno su vodili tragovi ljudi
i konja, a nalijevo samo ljudski.
"Ovuda su došli", reče Old Shatterhand. "Vidi li moj brat Winnetou koliko ih je bilo?"
Apaš pomno promotri otiske i odgovori:
50
"Ti crveni muževi bili su tako neoprezni da nisu išli jedan za drugim pa se stoga posve
jasno može vidjeti da su bila četvorica. Pođimo dalje! Trag vodi prema stražnjoj strani
shopa."
Uskoro stigoše na mjesto gdje su se oba Kineza namjerila na Indijance. To je mjesto bila
jako ugaženo pa ga Old Shatterhand pomno osvijetli.
"Uf!" viknu Winnetou. "Ovdje su crveni muževi neko vrijeme stajali i razgovarali s dva
čovjeka s perčinima. Posve jasno se razabire trag debelih i ravnih stopala."
"Nisam li vam rekao!" umiješa se inženjer. "U suši su bili neki radnici."
"Besmisao!" usprotivi se Old Shatterhand. "U suši nisu bili jer njihovi tragovi ne vode
do suše, kako i sami vidite. Ovdje su bili Indijanci, sigurno Komanči. To za vas nije
nipošto nevažno."
"Pshaw! Sigurno neki bijednici koji su htjeli ukrasti nešto hrane pa su se nesrećom
namjerili na vaše konje."
"Bilo bi mi drago da je tako, ali se bojim da će na javu izaći još i druge stvari. Čini se da
ti Crvenokošci stoje u tajnom sporazumu s vašim Kinezima."
"Oho!"
"Da! I sami vidite da su ovdje razgovarali. Kad među njima ne bi bilo sporazuma,
Indijanci bi ih ubili."
"Mislite li, ser?"
"Sigurno! Pogledajte: ovdje su najprije stajala samo tri Crvenokošca dok je četvrti
došao ovamo iz shopa. Pogađate li tko je to bio?"
"Da nije možda onaj Juwaruwa kojeg vi niste htjeli pustiti da ode?"
"Da, to je bio on."
"Onda bih ipak htio da znam koji su to od mojih Kineza bili; uostalom, oni će se čuvati
da priznaju."
"Ipak ćemo to doznati. Zasad se nećemo brinuti za njih, već ćemo se pozabaviti samo sa
Crvenokošcima. Dođite!"
Oni pođoše tragom koji je sada bio još samo trostruk sve dok nisu stigli na mjesto gdje
je Tokvi Kava razgovarao sa skautom i odakle se ovaj vratio u shop. Onda ih je trag
odveo na prednju stranu shopa, tamo gdje su Indijanci čekali na skauta. Kad su i to
mjesto pregledali, Old Shatterhand reče:
51
"Sad mi je sve jasno. Ovamo su stigla četiri Komanča. Trojica su počekala, a četvrti je
otišao u shop da dade znak skautu da izađe. Skaut je došao ovamo, ali budući da se
ovdje nisu smatrali sigurnim, prešli su na stražnju stranu kuće. Zato ih je Winnetou
uzalud tražio. Skaut se porazgo-vorio s tri Crvenokošca, a zatim se vratio k nama dok su
oni otišli na ugovoreno mjesto, čekajući Juwaruwu. Došao je i ovaj, a kad su krenuli da
odu, naišli su na Kineze.
"Kakva su posla imali Kinezi ovdje?" upita inženjer. "Ne bismo li pretražili njihov
trag?"
"Još ne. Najprije moramo k skautu. Trebalo bi ga natjerati da pobjegne."
"Da pobjegne?" začudi se inženjer. "Kakve li ideje? Ili je on čestit čovjek kakvim ga ja
smatram pa ne mora bježati, ili je nitkov koji nas kani izdati Indijancima, a onda ne
smijemo dopustiti da umakne."
"Tako mislite vi, ali ja mislim drukčije. On je unuk poglavice Komanča, Tokvi Kave pa
se k vama ušuljao pod krinkom poštenjaka da vas izda svom crvenom djedu. Ovaj je
danas poslao k njemu četiri glasnika da odrede vrijeme i način napada. Ja bih, štaviše,
ustvrdio, da je i sam Tokvi Kava bio ovdje. Što kaže na to moj brat Winnetou?"
"Crni Mustang je bio ovdje", odvrati Apaš tako određeno kao da ga je vidio.
"Svakako! Jer samo ratnik, kao što je on, mogao je doći na pomisao da ukrade naše
konje. Čuo je da smo ovdje pa će na neko vrijeme odgoditi napadaj na logor dok ne
odemo odavde. Za vašu sigurnost je, međutim, prijeko potrebno da doznamo što kane
Komanči poduzeti protiv vas i kad to treba da bude izvedeno. To međutim ne možete
čuti ako skaut ostane ovdje."
"Ser", odvrati inženjer kao da ne vjeruje, "ja znam tko ste vi i što treba da mislim o
vama, ali vi za mene govorite u zagonetkama. Iako me to silno zaprepašćuje, ipak vam
moram povjerovati da Crvenokošci nešto smjeraju protiv nas jer inače ne bi ovamo
poslali izvidnike; ali sve ono što o tome moram znati, mogu najbolje i najsigurnije
doznati od skauta ako je on stvarno saveznik Crvenokožaca kako vi to tvrdite."
"Mislite li da će vam to reći?"
"Prisilit ću ga."
52
.jf
4
ft?
"Pshaw! Ne bih znao kako biste to mogli pokušati! Postoji samo jedno sigurno sredstvo
da doznamo sve: moramo ga tako utjerati u strah da pobjegne."
"Ali kad jednom ode, mi pogotovu nećemo ništa doznati, mister Shatterhand."
"Naprotiv. Niste li čuli da sutra kanimo odjahati u Alder--Spring?"
"Jesam."
"Skaut je to također čuo pa je jamačno rekao Črveno-košcima. Siguran sam da će
odmah odjahati onamo da nas uhvate. Ali mi nećemo dopustiti da nas zgrabe, već ćemo
naprotiv prisluškivati što oni govore."
"Ser, to je opasno."
"Za nas nije, a vi ćete tako doznati na čemu ste."
"Kako ću to doznati? Zar se kanite vratiti?"
"Doznamo li da se nalazite u opasnosti, mi ćemo se posve sigurno vratiti da vam
pomognemo. Samo zato morate danas skauta pustiti da umakne."
"Ali ako ne umakne?"
"Umaknut će. Gdje obično spava? Zar možda kod radnika?"
"Ne. On je odostraga uz grmlje podigao pravi indijanski wigwam."
"Zato da ga nitko ne može promatrati. Posve tačno! Ima li konja?"
"Ima. Konj mu je uvijek privezan u blizini wigwama."
"Dobro! Moj brat Winnetou će sad otići onamo i sakriti se da ga promatra kad bude
bježao. Mi ćemo naprotiv ući u shop i utjerati mu strah u kosti. Samo morate najprije
tačno opisati Winnetouu gdje se wigwam nalazi.
Winnetou je dosad svega s nekoliko riječi sudjelovao u cijelom tom razgovoru; i sad je
nijemo saslušao opis onog mjesta i iščeznuo. To je bio njegov način, a Old Shatterhand
je shvatio da je Winnetou sporazuman sa svime što je on naumio. Kad je Winnetou
otišao, inženjer i Old Shatterhand otiđoše u shop. Skauta su našli u živom razgovoru s
oba Timpea. On nepovjerljivo i ispitljivo omjeri bijelog lovca koji se pretvarao da ga ne
vidi. Čestiti Kaz prekine pripovijedanje, upitavši:
"Mister Shatterhand, što ste našli u suši?"
53
"O krađi konja nema ni govora. Zaboravili smo zakra-čunati vrata pa mora da je u sušu
ušao kakav štakor i po-plašio konje. Otrgli su se i pobjegli daleko, ali su se srećom opet
vratili. Možete dakle biti posve mirni u tom pogledu, ali zato ima nešto drugo što nam ne
dopušta da ostanemo mirni."
"što?"
"Ovdje su bili Crvenokošci."
"Mislite sigurno onaj jedan, onaj tobožnji Juwaruwa, koji je bio ovdje u shopu?"
"Nije bio sam. S njime su došla još trojica koja su ga vani čekala."
"Bogamu!" viknu Kaz, odgurnuvši slamnati šešir duboko na zatiljak. "Još trojica!
Znači da je taj momak ipak bio špijun."
"Uvjeren sam o tome i tvrdim da se ovdje u logoru nalazi jedan saveznik
Crvenokožaca."
"Ali devils! Kad bi to bilo istina! Tko bi to mogao biti?"
"Odmah ćete doznati. Dođite malo svi sa mnom, gospodo. Htio bih vam nešto pokazati."
"Gdje je Winnetou? upita Kaz, ustavši zajedno s ostalima.
"U suši; pazi na konje da se ponovo ne uznemire."
Svi izađoše iz kuće pa i bijeli radnici, samo je skaut ostao sjediti. Zato se Old
Shatterhand okrenu na samim vratima te mu reče:
"Ja sam pozvao sve da pođu sa mnom."
Oči su mu bile pune prijetnje, pa su rekle više od tih riječi. Skaut pokunjeno ustane i
pođe za ostalima. Old Shatterhand je i opet ponio fenjer i odveo ljude na trag što ga je
ostavio skaut, odlazeći iz shopa prema Komančima koji su ga čekali. On osvijetli trag i
reče:
"Pogledajte samo ove stope, gospodo! To su stope nitkova koji vas sve želi upropastiti.
Kasnije ću vam pokazati i noge koje posve tačno odgovaraju tim stopama."
"Upropastiti?" prestrašeno upita nadglednik. "Kako to?"
"On stoji u vezi s neprijateljskim Indijancima koji vje rojatno kane napasti logor pa se
ušuljao k vama pod lažnim imenom kako bi olakšao napadaj."
"S Indijancima? Kako je to moguće?"
"Da, onaj Crvenokožac koji je maločas bio ovdje, njihov je špijun pa je došao sa
zadaćom da svog pouzdanika pošalje Crvenokošcima. Vidjeli smo kako su se njih
dvojica sporazumijevali znakovima."
"Tko je taj nitkov? Objesit ćemo ga! Recite nam, ser, recite!"
"Kasnije! Najprije ću vam pružiti dokaze. Kako vidite, ja pratim njegove otiske nogu pa
će se ubrzo doznati kamo vode."
Old Shatterhand pođe dalje po tragu, a oni za njim sve dok nije zastao, osvijetlivši tlo.
"Pogledajte ovamo!" reče. "Ovdje su stajala tri Indijanca i čekala na nj dok se četvrti,
koji je rekao da se zove Juwa-ruwa, nalazio kod nas u shopu pa mu potajice davao znak.
Uvjerite se samo posve tačno da ti otisci potječu od Indijanaca!"
Uto se javi Haz natežući ljutito svoje dugačke crne brkove:
"Tu ne treba nikakvog posebnog dokazivanja, ser. Na prvi se pogled vidi da se ovdje
radi o Crvenokošcima. Do vraga! Logor je u opasnosti. Pokažite nam tog špijuna da ga
malo objesimo! Ovdje je dovoljno drveća sa čvrstim granama."
"Počekajte još samo časak! Moramo još malo dalje pratiti trag."
Skaut je stajao u blizini pa je dakako čuo sve što se govorilo. Old Shatterhand bi od
vremena do vremena prešao snopom svjetla iz fenjera preko njegova lica i pri tom
opazio smućeni i bojažljivi pogled njegovih tamnih očiju.
Svi krenuše dalje iza shopa gdje Old Shatterhand ponovo zasta izjavivši:
"Onda su se odšuljali ovamo i dugo ostali stajati ovdje kako to razabirete iz tragova.
Ovdje su se dogovarali o napadaju što ga kane izvesti. Zatim su tri Crvenokošca pošla
još malo dalje da pričekaju Juwaruwu koji im se ovdje pridružio dok se izdajica odavde
vratio u shop."
"Tko je to, tko, tko?" stadoše svi oko njih zapitkivati.
"Odmah ćete doznati, odmah! Sad ćemo samo još komadić puta poći tim tragom sve
dok ne postane tako jasan da vam mogu pokazati kako tačno njegova noga pristaje u nj.
Dođite, gospodo !""
54
55
Dok je Old Shatterhand svoje pratioce poveo opet prema prednjoj strani shopa, oštro je
pazio na skauta. Ovaj je polako nekoliko puta zakoraknuo za njima, a onda brzim
skokom nestane u tami. Sad je trebalo brzo raditi. Nisu smjeli dopustiti skautu da se
snađe, a još manje da dođe na pomisao da ostane ovdje, sakrije se i uhodi stanovnike
logora. Zato Old Shatterhand ubrzo zastane, rekavši:
"Evo, ovdje je mjesto gdje ćete to doznati. Neka Yato Inda dođe ovamo k meni i - ah,"
prekinu se on usred riječi - "a gdje je skaut?"
"Skaut?" odgovoriše mu. "Zar je to možda on? Je li on?"
"Dakako da je on! Ne zove se Yato Inda, već Ik Senanda, unuk Crnog Mustanga. Crni
Mustang želi napasti logor pa ga je poslao ovamo da izvidi najbolju priliku za napadaj."
Svi počeše vikati, derati se i dozivati pobjeglog skauta tako da je odjeknulo dolinom. Ali
Old Shatterhand viknu svojim snažnim glasom:
"Čemu ta beskorisna buka! Pobjegao je u svoj wigwam da uzme konja i pobjegne. Brže
za njim da ne umakne!"
"K njegovom wigwamu!" stadoše ljudi vikati. "Da, k njegovom wigwamu! Za njim,
onamo, da ga uhvatimo!"
Oni otrčaše, a Old Shatterhand ostane sam s inženjerom,
"No što kažete na to?" upita Old Shatterhand, nasmi-ješivši se. J
"Zaista je pobjegao! Prava sreća da ste došli k nama. Ali čujte! Zar ne čujete ništa,
ser?"
"Da, tamo prijeko juri njegov konj. Skaut bježi, bojeći se da ga ne linčujemo. Neće mu
dakle pasti na pamet da se sakrije ovdje i da nas prisluškuje. Riješili smo ga se."
"Ali na kako dugo? Odjahat će Komančima i dovesti ih ovamo."
"Onda ćemo pojahati za njim i vratiti se prije nego što se on vrati. Ne trebate se ništa
brinuti. Čujete li kako vaši ljudi urlaju? Još uvijek ga traže. Ah, sad daju oduška svom
gnjevu na njegovom wigwamu."
Prijeko u grmlju ugledaše najprije mali plamičak koji je usprkos vlazi, što je zaostala iza
kiše, bivao sve veći i veći Radnici su zapalili wigwam. U svijetlu vatre ugledaše Win-
netoua kako dolazi k njima. Kad je stigao, zaustavi se, rekavši:
56
"Winnetou je ležao u zasjedi i čuo skauta kad je brzo dotrčao i ušao u svoj wigwam.
Onda se začula osvetnička krika bljedokožaca, i skaut je sav zaplašen istrčao iz wig-
wama, pritrčao k svom konju, vinuo se u sedlo i odjahao. Čuo sam kako mu šišti dah i
po tome razabrao da je jako uplašen."
"Možemo dakle nastaviti naše prekinuto istraživanje", reče Old Shatterhand, "i ne
moramo se bojati da će nas on pri tom potajice promatrati."
Radnici se vratiše s uzaludnog progona. Zatražili su da im Old Shatterhand rekne zašto
je posumnjao u Yato Indu i sve ostalo u vezi s tim, ali on ih pozove da se vrate u shop i
da ga ondje malo pričekaju. On da će se ubrzo vratiti i sve im razjasniti. Onda s
Winnetouom, inženjerom i obojicom Timpea pređe na stražnju stranu shopa gdje su
opazili tragove one dvojice Kineza, ali nisu pošli za njima. U svjetlu fenjera lako su
pronašli trag i krenuli njime.
Bili su pretpostavili da će taj trag voditi oko oba ugla kuće do ulaza u nju, ali ubrzo
opaziše da trag vodi do inženjerova stana i to do stražnje strane njegove kuće. Ondje su
o zid bile naslonjene ljestve.
"Uf!" doviknu Apaš inženjeru. "Jesu li se ove ljestve otprije nalazile ovdje?"
"Nisu", odgovori inženjer, zamišljeno zakimavši glavom.
"Jesu li ovdje bile naslonjene kad smo mi ušli u kuću?"
"O tome ne znam ništa. Ta mi se stvar čini vanredno sumnjivom. Tko bi to mogao biti?"
"Dakako, Kinezi!" odgovori Old Shatterhand. "Vi ste vjerojatno okradeni, a i mi s
vama."
"Uf, uf", potvrdi Apaš. "Naše su puške nestale."
"Da, nestale su", reče i Old Shatterhand bez ikakva uzbuđenja.
"I vi to velite tako mirno kao da se radi o nekoliko žigica, a ne o tri najskupocjenije
puške Divljeg zapada!"
"Što bi nam moglo koristiti uzbuđenje? Bilo bi nam samo na štetu. Što mirnije primimo
tu stvar, to prije i sigurnije ćemo opet dobiti svoje puške."
"Ne mogu zamisliti da se-to dogodilo, ali ako je zaista tako, onda lopovi moraju smjesta
vratiti puške, a ja ću ih dati skoro nasmrt išibati i otjerati."
"Oni ih ne mogu vratiti."
57
"Ne mogu? Zašto?"
"Jer više nemaju ono što su ukrali. Tragovi Kineza susreću se s tragovima Komanča i
odmah se vraćaju. Crveno-košci su dobili puške."
"Znači, mislite da su Kinezi ukrali puške za Indijance?"
"To je moguće, ali vjerojatnije je da su Kinezi krađu izveli za sebe, ali kad su onda otišli
da sakriju puške, namjerili su se na Indijance pa su ih ovi prisilili da im predaju
oružje."
"Ali mi još uopće nismo sigurni da se zaista radi o vašim puškama. Dođite, uđimo u
kuću i pogledajmo. Nadam se da ste se prevarili."
"Ne varamo se. Pogledajte samo ova tri otiska u muljevitom tlu. Njih su mogli ostaviti
samo kundaci naših pušaka. Sišavši niz ljestve, kradljivci su načas oslonili puške o zid.
Tri otiska, jedan veliki, jedan srednji i jedan manji. To je medvjedarka, srebrna puška i
Henrvjeva opetuša. Daljnje dokaze ne trebamo."
"To je istina, zaista je istina!" viknu inženjer promo-trivši tri otiska u mulju. "Zaista, to
su bili Kinezi. Ali koja dvojica među tolikima?"
"Mi ćemo ih otkriti. Za dobrog zapadnjaka nije to teška zadaća."
"Nadajmo se, ser. Htio bih samo da znam kako su ti lupeži došli na misao da ukradu
puške; ta oni i ne trebaju to oružje. Ne umiju se njime služiti, što su zapravo kanili time
postići?"
"To je doduše i meni zagonetka, ali će se ona već riješiti."
Uto se javi plavokosi Kaz:
"Ne znam je li to dobro ili smiješno, ser, ali upravo mi je palo na um neko
razjašnjenje!"
"Da čujem!"
"Prije nego što ste stigli, mi smo razgovarali o vama" Govorili smo dakako i o vašim
puškama i spomenuli da su one tako mnogo vrijedne da se zapravo i ne mogu
procijeniti. Da nije nekoliko od tih Kineza čulo naše riječi i zbo toga kasnije nadošlo na
pomisao da ukradu to skupocjen oružje i da ga prvom prilikom skupo prodaju?"
"Hm! Ta pomisao i nije tako glupa, gospodine Timpe. Možda ste pogodili baš ono
pravo. Oba odjela shopa odvo-
58
jena su jedan od drugoga samo tankom pregradom od dasaka kroz koju se može lako
čuti što se u manjem odjelu govori. A ako se ne varam, dva su Kineza sjedila sama na
klupi u neposrednoj blizini te pregrade."
"To je tačno", potvrdi inženjer. "To su bila oba firsthanda1 koji prenose naše naloge
radnicima."
"Ne bismo li u tom slučaju morali pretpostaviti da su to pošteni ljudi?" upita Old
Shatterhand.
"Ne mora biti, ser! Među tim ljudima ima isto tako lopova kao i u svakom drugom
narodu. Okolnost da je netko od njih napredovao do firsthanda nipošto nam ne daje
pravo da zaključimo da je upravo on pošten, već naprotiv da je lukaviji od ostalih pa da
mu dakle ne treba vjerovati. Hoćemo li se sad temeljito pozabaviti njima?"
"Hoćemo, ali najprije uđimo u kuću da se uvjerimo jesu li puške zaista nestale."
Inženjer otključa vrata i pripali svjetiljku. Ne samo da se vidjelo da su puške iščezle, već
se vidio i način na koji su ukradene jer se u stropu nalazila rupa kroz koju su ušli
kradljivci.
Zatim se inženjer, Old Shatterhand i Winnetou vratiše u glavnu zgradu. Svi su radnici
još bili budni. Čak i oni koji su maločas legli, opet su sjedili za stolovima razgovarajući
0 onome što se dogodilo. Oba firsthanda sjela su na svoja prijašnja mjesta. Očito se nisu
osjećali sigurni jer su pogledali u pridošlice bojažljivo i ispitljivo. Old Shatterhand ih
pozove kratko i odlučno:
"Dođite s nama u drugi odio!"
Oni ustadoše i pođoše, a pri tom jedan od njih šapne drugu: "Šuet put tek!"
Oštrim zapadnjakovim ušima nisu izbjegle te riječi. Kad ih je čuo, licem mu prijeđe
zadovoljan smiješak. Riječi su bile izrečene kineski i vrlo tiho pa je čovjek koji ih je
izgovorio bio uvjeren da ih nitko ne bi mogao razumjeti sve da je i čuo te riječi jer ovdje
u pustoši, tako daleko od Kine, svakako nije bilo nikoga tko bi viadao tim jezikom. Nije
ni slutio da je Old Shatterhand za vrijeme svojih dugačkih
1 dalekih putovanja boravio i u Kini i da je razumio jezik te zemlje.
Predradnik.
59
Kad su onda Kinezi u malom odjelu stali ispred njega, on ih oštro odmjeri prodirnim
pogledom, izvuče revolver iz pojasa i nape kokot tako da je škljocnuo, rekavši:
"Vi se nalazite u stranoj zemlji. Poznajete li njezine zakone?"
Oni ga drsko pogledaše u oči, a jedan od njih mu odgovori:
"Ova zemlja ima brojne zakone. Koji od njih mislite, ser?"
"Onaj koji se odnosi na krađu."
"Poznajemo ga."
"Onda recite čime se kažnjava krađa?"
"Zatvorom."
"Jest, ali ne u ovom kraju. Tko ovdje na Divljem zapadu ukrade oružje ili konja, toga
strijeljaju ili vješaju. Znate li to?"
"Čuli smo nešto o tome, ali to nas se ništa ne tiče jer mi ne diramo tuđu imovinu."
"Ne laži!"
"što to govorite, ser? Nisam lagao! Čuli smo da ste vi velik i glasovit čovjek, ali ni mi
nismo obični ljudi, već smo predradnici koji ne dopuštaju da ih itko vrijeđa!"
"Pshaw! Uskoro ćeš ti pitomije govoriti, momče. Ako iskreno priznate, blago ćemo
postupati s vama, ali budete li poricali, ne očekujte obzira. Vi ste ukrali naše tri puške!"
Kinez načini nevino lice te začuđeno zatrese glavom, odgovorivši:
"Ukrali puške? Mi? Kako dolazite na tu neshvatljivu misao? Zar su vam nestale
puške?"
Sve je to izrekao tako upravo djetinjski iskrenim i nevinim tonom da mu je Old
Shatterhand raspalio žestoku zaušnicu. Kinez proleti između dva stolca sve do nekog
udaljenog stola gdje se jedva podigao na noge. Lovac se i ne osvrnu na nj, već se obrati
drugom predradniku:
"Sad si vidio kako odgovaram na laž i drskost. Reci dakle čistu istinu! Vi ste ukrali naše
puške!"
"Nismo!" ipak ustvrdi ovaj.
"Provalili ste u inženjerovu kuću!"
"Nismo!"
"Kad ste onda htjeli sakriti puške, Indijanci su vam ih oduzeli."
60
"Nismo!" ustvrdi Kinez po treći put, ali sad već s manje pouzdanja nego prije.
"Opominjem te, čovječe! Tvoj drug te je doduše pozvao da poričeš, ali za tebe je mnogo
bolje da budeš iskren."
"Kad me je on to pozvao, ser?"
"Maločas kad ste ustali sa Svog mjesta."
"O tome ne znam ništa, ser."
"Znaš jer si čuo kako ti je tiho rekao šuet put tek."
"Da, to je rekao."
"No, a što znače te kineske riječi?"
"One znače: ,Dođi, idemo s njima." Rekao je zato da pođem s vama."
"Ti si pravi mudrac, ali mene nećeš zavarati. Dođi znači ,lai", ići znači ,kiu", a ,šuet put
tek" znači naprotiv;. ,Ne smiješ ništa priznati." Kaniš li možda i to poreći?"
Kinez koji je stajao uz tezgu i držao se rukom za obraz, prestrašeno pljesnu rukama, a
onaj drugi ustukne za dva-tri koraka, zagleda se u lovca, široko razrogačivši oči i upita
mucajući, sav užasnut:
"Što? Zar vi..... umijete ... kineski?"
Old Shatterhand iskoristi njegovu prepast te zaskoči kradljivca brzo ga upitavši:
"Tko je bio onaj Indijanac koji vas je prisilio da mu predate puške?"
Kinez smjesta padne u stupicu i odgovori bez razmišljanja:
"Rekao je da se zove Crni Mustang i da je poglavica Komanča."
"Put yen put jii, put yen put jii!" doviknu prvi Kinez s tezge.
Te bojažljive riječi značile su otprilike: ,Ne govori! Ne govori!"
"Tien na, agai yn - nebesa, jao, jao!" viknu njegov drug, vidjevši kakvu je pogrešku-
učinio.
"Šuti!" nasmije se Old Shatterhand. "Čuli ste da vam vaš kineski ništa ne koristi. Sad
vam je krivnja dokazana pa ćemo vas još večeras ustrijeliti ili objesiti, budete li još dalje
poricali. Ali ako nam tačno ispripovjedite kako se sve dogodilo, poklonit ćemo vam
život."
"Prokleti život?" upita onaj drugi Kinez koji je bio manje tvrdoglav od prvoga. "Ali
kako ćete nas kazniti?"
61

"To će potpuno ovisiti o vašoj iskrenosti. Ako nam zatajite ništa, baš ništa, svakako ćete
bolje proći nego što to i sami možete tražiti."
"Onda ću ti reći, da, sve ću ti reći!"
Kinez upitno pogleda svoga druga koji mu kinine u znak saglasnosti jer je i on sad
uvidio da nije zgodno da i dalje guraju kola koja su već zapela u blatu. On priđe bliže,
držeći se za obraz koji ga je pekao i sada obojica počeše, čas dobrovoljno, čas puštajući
da ih ispituju, pripovijedati kako su se odvijale stvari. Kad su sve priznali, jedan se od
njih obrati Old Shatterhandu:
"Sad znate sve, ser; nemamo više što da kažemo pa smo uvjereni da ćete nam oprostiti
kaznu."
Ali inženjer se okosi na nj:
"Što ti pada na um, kradljivce! Da ti posve oprostimo kaznu! Nipošto! No ipak ću biti
milostiv više nego što bih smio pa ću vam dati odrapiti samo po stotinu batina."
Čuvši tu prijetnju, obojica stadoše glasno jadikovati. "Uf!" prezirno sikne VVinnetou, a
Old Shatterhand ga upita:
"Koju kaznu je moj crveni brat odredio za ta dva kradljivca?"
Apaš je nekoliko trenutaka zamišljeno gledao preda se a onda neobičan osmijeh prijeđe
preko njegova brončana lica: "Ovaj", odgovori i objema rukama izvrši pokret skal-
piranja.
Bijelci su shvatili što je kanio reći pa se veoma uozbi-ljiše, ali Kinezi nisu razumjeli tu
gestu i upitno pogledaše Old Shatterhanda.
"Kleknite ovdje preda me, jedan tik drugoga!" zapovjedi im on.
Oni ga poslušaše.
"Skinite kape!"
Qni skinuše svoje niske kape bez oboda. U narednom trenutku bijesnu nož, a svi
prisutni radnici i službenici prestrašeno viknuše, misleći da ih Old Shatterhand kani
zaista skalpirati. Ali on ubrzo posegnu ljevicom prema njihovim glavama, a desnicom
isto tako brzo zareže - ali im nije odrezao glave ni skalpove već samo perčine.
Prisutni s olakšanjem odahnuše, ali Kinezi su se u prvi čas upravo ukočili od prepasti.
Za "sina neba" nema naime veće sramote nego kad izgubi perčin; pod određenim okol-
62
nostima radije bi se odrekao života. Zato su i njih dvojica najprije ostala posve
nepomična, a onda naglo nabiše kape na gole glave, skočiše na noge i odjuriše, glasno
jaučući. Pratio ih je opći smijeh.
Samo Old Shatterhand i Winnetou se nisu smijali; naprotiv, Old Shatterhand izjavi
veoma ozbiljno:
"Možda će vam se taj prizor činiti smiješnim, ali on to nije, gospodo. Kinezi su prema
njihovim pojmovima mnogo oštrije kažnjeni nego da ih je kakva porota osudila na više
godina tamnice."
"Što? Zar je to moguće?" upita inženjer. "Sve kad bi tako i bilo, ovdje ne vrijede
kineski pojmovi već naši zakoni. Vi ste ih kaznili na svoj način, a ja ću toj kazni dodati
još nešto."
"Što?"
"Potjerat ću ih. Ne mogu takve lopove zadržati u službi."
"Nećete uopće imati prilike da ih otjerate. Pošto nemaju više perčina, izgubili su obraz
pa se više uopće ne smiju pokazati i sigurno će već noćas nestati."
"Ako je tako, onda sam zadovoljan, ali moram pripaziti da ne bi zajedno s njima još
nešto nestalo. Oba perčina zadržat ću kao uspomenu."
On se sagne da ih podigne, ali mu ih Old Shatterhand uzme iz ruke, rekavši:
"Oprostite, ser! Te perčine će dobiti posve drugi čovjek."
"Tako? A tko?"
"Tokvi Kava, veliki i glasoviti poglavica Komanča."
"Taj? Zašto?"
"Da ga osramotimo i razljutimo."
"To ne razumijem!" "
"A ipak se vrlo lako dade razumjeti. Winnetou je imao posve određeni razlog kad je
maločas znakom zatražio da Kinezima odrežem perčine. Držim da ste sad uvjereni da
Crni Mustang zaista kani napasti vaš logor"
"Jesmo."
"Što mislite, do čega mu je stalo? Do vašeg novca?"
"Ne vjerujem; novac je možda zatražio ovaj Yato Inda kao nagradu za svoju izdaju;
Crvenokošci ne trebaju dolara, njima je sigurno mnogo više stalo do našeg oružja i
municije."
"I do toga, ali ponajviše do kineskih perčina."
63
"Mislite li?"
"Mislim. Tko tako dobro poznaje Indijance kao što ih poznajemo mi, taj tačno zna što
oni misle i hoće. Takav velik broj lakat dugačkih skalpova! Kakva li plijena i koje li
časti! To im međutim neće uspjeti, a budući da ja nikad nisam bio nečovjek pa uvijek
suosjećam sa svakim od svoje c braće, bez obzira na to je li bijel ili crven, ja ću Crnom
Mustangu svečano predati ta dva skalpa kao odštetu."
"Halo, to je prava riječ! Kako će se samo Crni Mustang razljutiti! Takvu stvar može
izmisliti samo Old Shatterhand!"
"Varate se. Na tu pomisao došao je Winnetou."
"Winnetou? Ta o tome nisam čuo ni riječi!"
"Ali vidjeli ste njegov znak."
"Zar je pri tome zaista mislio na Crnog Mustanga?"
"Sigurno. Nas dvojica razumijemo naime jedan drugoga i bez riječi. Imam li pravo,
crveni brate?"
Upitavši to, svine Old Shatterhand oba perčina i spremi ih u džep a Apaš odgovori:
"Moj brat Shatterhand me je posve tačno razumio. Za poglavicu Komanča bit će veliko
poniženje kad od nas dobije ta dva perčina bez kože."
"Može biti", razvučeno će inženjer, "ali to se ipak ne može tako lako provesti kako ste vi
to rekli. Prije nego što uspijemo da Crnog Mustanga razljutimo s tim perčinima,
moramo najprije odbiti njegov napadaj i zarobiti ga. Vi se vladate kao da je to tako lako
kao profesoru čitanje, ali ja upravo dršćem od straha kad samo pomislim na to. Da, kad
bih imao toliko bijelaca koliko ih ima moj drug u Rocky--Groundu! On ima preko
osamdeset ljudi i svi su dobro naoružani jer se tamo minama krši kamen, a taj posao ne
mogu obavljati Kinezi."
"Rocky-Ground?" upita Old Shatterhand. "Je li se to mjesto i prije tako zvalo?"
"Nije, mi smo ga tako prozvali."
"Je li daleko odavde?
"Nije. Lokomotiva stiže onamo za sat i pol."
"Hm! Prilično poznajem taj kraj, a Winnetou ga poznaje još i bolje. Istina je doduše da
ja nisam bio ovdje otkako vi ovdje radite pa nemam pojma kako teče vaša pruga. Ne
64
biste li mi mogli reći bivše ime kraja u kome radite? Dovoljno je da mi navedete ime
koje doline, brijega ili rijeke."
"Rocky-Ground reže osnovu jednog brijega koji nema englesko ime. Crvenokošci ga
nazivaju Ua-peš. Ne znam što to znači."
"Uf! Ua-peš!" viknu Winnetou, kao da je to ime vrlo važno i kao da ga navodi na dobru
misao. Kad su ga zbog toga svi pogledali, on odmahnu rukom i nastavi: "Neka umjesto
mene govori moj brat Shatterhand. On to isto tako dobro zna kao ja."
Svi se pogledi uperiše u Shatterhanda. Ovaj kimne, zadovoljno se nasmijehnuvši i reče
inženjeru:
"Zar ne znate što znači Ua-peš? Tačno ono isto što znači i ime što ste ga vi nadjenuli toj
dolini, naime kamenita ili stjenovita dolina. Čuli ste da kanimo poći u Alder-Spring.
Imate li pojma gdje on leži?"
"Nemam. Znam samo da sutra uvečer kanite stići onamo; mora da je dakle dan puta
odavde."
"Istina, to je dan jahanja jer moramo zaobilaziti doline i klance. Naprotiv, čini se da se
željeznica probija ravnim putem, bar tako sam čuo, jer je potrebno otprilike tri sata da
se konjima stigne iz Rocky-Grounda do Alder-Springa. Ta vaša obavijest daje nam
protiv Komanča adut u ruke koji sigurno oni ne mogu potući."
"To bi me silno obradovalo. Hoćete li nam to razjasniti?"
"Najprije mi recite u kojoj vezi stojite s Rocky-Gro-undom?"
"U prvom redu imamo brzojavnu vezu, tako da mogu svakog časa brzojaviti."
"Lijepo! A željeznica? Vode li tračnice sve donde?"
"Da, vode već dva tjedna. Mi se ovdje nalazimo na kraju provizorne pruge."
"Kakve vagone imate?"
"Razumljivo je da nemamo vagona već samo teretne za građevni materijal."
"I to će biti dosta. Imate li takvih vagona ovdje?"
"Imamo ih desetak."
"A imate li lokomotivu?"
"Nemamo, ona se predveče vratila u Rocky-Ground."
"Znači da se sada već nalazi ondje?"
"Tako je,"
5 Crni Mustang
65
"Onda budite tako dobri i brzojavite da ta lokomotiva dođe ovamo."
"Što? Kako? Da brzo javimo?" upita inženjer.
"Da. Ukratko ću vam reći kako je stvar stajala prije nego što smo danas došli ovamo i
kako stoji sada. Crni x Mustang htio je napasti logor pa vam je pod lažnim imenom
poslao svog unuka da pronađe povoljnu priliku za napad. Večeras su se ovdje potajice
sastali da odrede dan napadaja. Do njega vjerojatno ne bi tako brzo došlo da mi nismo
stigli ovamo i da nismo raskrinkali vašeg skauta. Crvenokošci se ne bi žurili. Sad
međutim znadu da smo ih progledali pa će vas napasti prije nego što vi utvrdite logor ili
kakvim drugim mjerama onemogućite napadaj. Uvjeren sam, štaviše, đa bi napali
odmah danas kad ne bi postojale vrlo krupne zapreke."
"Zapreke?" upadne inženjer. "Mislim da ih baš danas ima najmanje. Stignu li
Crvenokošci ovog časa, izgubljeni smo."
"Da, ako stignu! Ali oni ne mogu stići jer nisu ovdje! Jamčim svojom glavom da je Crni
Mustang došao ovamo svega s nekoliko ratnika. Njegov logor je vrlo daleko odavde. K
tome znade da smo mi ovdje. Njegov unuk je pošao za njim pa će mu reći što se
dogodilo. Poglavica je dakle uvjeren da ćemo noćas dobro paziti. Doznao je da ja s
Winne-touom kanim sutra poći u Alder-Spring. Njemu je mnogo više stalo do nas nego
do plijena kojeg bi se mogao ovdje domoći. On će dakle smjesta odjahati u Alder-Spring
da nas uhvati. Uvjeren je da će mu to vrlo lako uspjeti jer se u njegovim rukama nalazi
oružje kojega se toliko boji. Još jednostavnijim mu se čini da se, kad mu jednom
padnemo u šake, odmah vrati ovamo i pobere dugačke kineske skalpove. To ne smije
odgađati jer ćete se vi inače pripremiti za obranu. Mora vas preteći. Zato moram i ja s
Winnetouom stići do Alder-Springa prije nego što on dođe onamo. Moramo mu se
prišuljati, prebrojiti njegove ratnike i prisluškivati da doznamo što će poduzeti."
"Ali, ser", upadne mu u riječ inženjer, "to je silno opasno. Ako vas uhvati, izgubljeni
ste."
"Neće nas uhvatiti, budite sigurni u to. Zapadnjaka može iznenaditi samo nepoznata
opasnost, ali ne takva koju poznaje. Osobito je sretna okolnost što se vaš Rocky-Ground
66
nalazi tako blizu Alder-Springa. čim stigne lokomotiva, odvest ćemo se u Rockv-Ground,
a odande odjahati u Alder--Spring kuda ćemo već rano ujutro stići. Ondje ćemo se tako
smjestiti da možemo sve promatrati, a da nas nitko ne opazi. Uvjeren sam da će nam
uspjeti da prisluškujemo što govori Crni Mustang, čujemo li da vam prijeti opasnost,
brzo ćemo odjahati u Rockv-Ground i željeznicom dovesti ovamo sve radnike koji se
tamo nalaze da dočekamo Ko-manče."
Čuvši to, inženjer skoči sa stolice i veselo viknu:
"Do vraga, to je sjajna zamisao! Bijelci iz Rockv-Gro-unda će nam priskočiti u pomoć.
Onda ne možemo propasti, onda ćemo crvene lupeže postrijeljati do posljednjeg
čovjeka."
"Vi se dakle slažete sa mnom?"
"Naravno! Imate potpuno pravo, mister Shatterhand. Ja sam vam na tome vanredno
zahvalan pa ću se pobrinuti da vas u Rocky-Groundu dočekaju kako zaslužujete."
"Hm! što kanite učiniti?"
"Čim otputujete, ja ću brzojaviti da stižu Old Shatterhand i Winnetou, dva
najglasovitija zapadnjaka."
"To nećete učiniti jer biste time ugrozili cio naš plan. Nitko ne treba znati tko smo mi i
što hoćemo jer bi to netko mogao odati Komančima. Sjetite se samo skauta koji je
uživao vaše puno povjerenje!"
"WeW Onda ću posve jednostavno javiti da dolaze četiri putnika. Ali bila bi zaista
prokleta smola da ste se prevarili što se tiče današnje noći."
"što kanite time reći?"
"Mislim: kad bi Komanči ipak došli danas, a vas ne bi bilo ovdje!"
"Neće doći! Ali ipak poduzmite sve mjere opreza koje su po vašem mišljenju potrebne."
"Kakve bih to mjere morao poduzeti?"
"Dajte sa svih strana logora zapaliti vatre i kraj njih postavite straže. Ako se Komanči
protivno od sveg iščekivanja nalaze u blizini, oni će vidjeti da ste na oprezu i neće se
usuditi da priđu bliže."
"Da, to je najbolje, to ću i učiniti."
On ode da brzojavi i da izda potrebne zapovijedi; ubrzo je usprkos vlazi zaplamsalo šest
golemih vatri, osvjetljujući
5 67
cio logor. Dakako da nije bilo ni govora o spavanju. Pravodobno su izvršene i pripreme
za vožnju željeznicom. Za četiri " putnika i njihove konje bio je dovoljan jedan teretni
vagon s nekoliko ugodnih klupa. Kad je stigla vijest da je lokomotiva krenula iz Rocky-
Grounda, konji su bili smješteni u vagon, a za jahače skuhan još oštri oproštajni grog.
Za sat i pol stigla je lokomotiva, vagon prikopčan, a četiri zapadnjaka se oproste, a onda
se uspnu u vagon.
Premda su tračnice bile položene samo provizorno i premda je bilo vrlo mračno, ipak je
taj kratki vlak jurio upravo bjesomučno. To je bio američki način i američka nebrižnost.
Za vrijeme čitave vožnje nije se vidjelo nikakvo svjetlo jer nije bilo ni postaja. Brda,
doline, prerija i šuma nisu se mogli međusobno razlikovati; činilo se kao da vlak
neprekidno tutnji kroz beskrajni tunel, pa su se sva četiri putnika zaista obradovala kad
se lokomotiva javila oštrim zviždukom i kad su se pokazala svjetla na cilju.
I ovdje je gorjelo nekoliko vatri, a u njihovom svjetlu i, mogla se najprije razabrati neka
dugačka zgrada s veoma širokim ulazom. Unutrašnjost zgrade bila je razdijeljena u
nekoliko prostorija od kojih je jedna bila rasvijetljena. Na vratnice se naslonio neki vitki
omalen čovjek, odjeven u kožnatu zapadnjačku odjeću. Drugi neki čovjek stajao je bliže
pruzi, a kad se vlak zaustavio, priđe k vagonu i do kraja otvori već poluotvorena vrata te
reče: x
"Rocky-Ground! Iziđite, gospodo! Baš sam radoznao kakve to ljude moj drug iz
Firwood-campa šalje na specijalno noćno putovanje."
"To ćete odmah doznati, ser", odvrati Old Shatterhand. "Uvjeren sam dakako da ste vi
ovdje službenik."
"Ja sam inženjer, ser. A vi?"
"Naša ćete imena čuti kad uđemo u sobu, pod svjetlo Možete li na kakvo sigurno mjesto
odvesti četiri konja?"
"Vidjet ćemo. Najprije vi sami izađite!" Dok su izlazili, on pomno pogleda jednog za
drugim u lice, a zatim razočarano promrmlja: "Hm! Sami nepoznati. Među njima je čak
i jedan Crvenokožac. Očekivao sam nešto posve drugo."
"Sigurno ste mislili da smo mi vaši pretpostavljeni ili nešto slično", nasmija se Old
Shatterhand. "Dioničari milijunaši? Ne zamjerite nam da mi jednostavni ljudi smetamo
68
vaš noćni počinak. Odmah ćemo odjahati dalje, a vi možete nastaviti spavanjem."
"Odjahati dalje? Onda ste vjerojatno samo neki lovac ili traper."
"To i jesam."
"I moj drug me usred noći budi zbog takvog -"
Uto ga netko prekinu. Onaj vitki čovjek koji je maločas bio naslonjen na vratnice priđe
bliže i reče: "I ja sam radoznao kakvi su to ljudi tako usred noći stigli posebnim vlakom
na Divlji zapad" - tu se prekinu. Old Shatterhand mu je bio okrenut leđima, ali kad je
čuo taj poznati glas, brzo se osvrnu. Mališan ugleda njegovo lice, zastade, a onda viknu:
"Old Shatterhand, Old Shatterhand!"
"Hobble-Frank!" odvrati ovaj isto tako začuđen.
"I Winnetou! Winnetou!" viknu Frank opet, prepoznavši Apaša.
"Uf!" odvrati ovaj. Rekao je samo tu jednu riječ, ali u njoj je ležalo sve što je osjetio kod
tog neočekivanog susreta.
"Uistinu, to su oni! Old Shatterhand i Winnetou!" oduševljeno ponovi mališan. "Dajte
da vas zagrlim, gospodo!" Grlio je čas jednoga čas drugoga i pri tom doviknuo
inženjeru: "Vidite, mister engineer, to su ona dva glasovita zapadnjaka o kojima sam
vam pripovijedao cijelo današnje veče. Kako sam mogao slutiti da ću ih opet tako brzo
susresti!" i
Inženjer se sad posve drukčije vladao, pa uljudno reče:
"Nije bilo potrebno da nam sve to pripovijedate, mister Frank! Ja ta dva džentlmena
već dulje vremena poznajem, dakako samo po njihovoj slavi koja se pročula po čitavim
Državama. Brzo ću probuditi svoje ljude i -"
"Stoj!" prekinu ga Old Shatterhand. "Ne bismo htjeli da nas itko pozna, a uskoro ću
vam reći i razlog. Nećemo se dugo odmarati ovdje, ali budući da smo tako neočekivano
sreli našeg čestitog Franka, sigurno će proći sat ili malo više prije nego odjašemo. Recite
nam, dakle, imate li kakvo prikladno mjesto gdje bismo mogli smjestiti naše konje da
nam budu sigurni."
"Oh, mister Shatterhand, ja ću s vašim konjima postupati upravo kao da su ljudi jer
znam na kakvim plemenitim pastusima jašete vi i Winnetou. Povest ćemo ih sa sobom
69
a predvorje, a ja vas molim da budete tako ljubazni pa da ostanete moji gosti."
Ono što je nazivao "predvorjem" bila je u stvari dugačka zgrada. Osvijetljeni dio bio je
blagovaonica za stanovnike Rocky-Grounda. Kraj nje se pružala prostorija za pohranu
vrednije robe. Sad je bila prazna pa su u nju smjestili konje. Bili su dakle tako reći pred
očima Old Shatterhanda i Win-netoua te se nisu trebali za njih bojati.
Kad su nakon toga svi ušli u restoran, boardkeeper1 se pospano digne od stola. Nije bio
pošao u postelju jer se nadao da će od gostiju što su ih očekivali, nešto zaslužiti.
Prije nego što su sjeli, upoznao je Old Shatterhand Kaza i Haza sa Hobble-Frankom.
Oba bratića su već čula za Hobble-Franka koji je također bio podrijetlom Nijemac.
Međutim, gostioničar je stavio na stol tanjure i boce. Inženjer je očito htio obilno
počastiti goste. Po američkim običajima bila bi najveća uvreda da su odbili taj poziv, pa
ga zato prihvatiše. Hobble-Frank i oba Timpea latiše se temeljito posla, Old Shatterhand
je jeo malo i popio svega jednu čašicu vina dok Winnetou uopće nije pio. Dobro je znao
da je vatrena voda najveći neprijatelj Crvenokožaca, treba reći, i bijelaca.
Za vrijeme jela vodio se živi općeniti razgovor. Old Shatterhand je ponajprije upitao
čemu može zahvaliti današnji susret s Frankom. Ovaj odgovori: X
"Zakucam li na vaša vrata da vas posjetim, obično čujem da ste odletjeli. Moram dakle
poletjeti za vama ako kanim s vama razgovarati. U Hamburgu mi rekoše da ste
preplovili preko oceana da se sastanete s Winnetouom. Ali nitko nije znao reći gdje.
Onda je i mene obuzela čežnja za savanom pa sam otplovio za vama. Znao sam da ću
kod Mescalero Apaša sigurno doznati gdje bih vas mogao pronaći. Odvezli smo sip uz
Arkanzas koliko god je to bilo moguće, a zatim uzeli konje da pojašemo kroz Santa Fe
na Rio Pecos."
"Mi? Dakle nisi sam?"
"Nisam. Moj bratić Droll je dakako sa mnom."
"Zar dobra ,tetka Droll"? A gdje je? Gdje si ga ostavio?"
"Uopće ga nisam ostavio. A gdje je? U postelji."
"Ali Frank, pa zašto ga ne probudiš?"
1 Gostioničar.
70
"Jer taj dragi momak mora malo prospavati. On je naime balestan."
"Bolestan? Onda ga moramo vidjeti. Kad netko oboli ovdje na Divljem zapadu, onda je
to nešto posve drugo nego kad oboli kod kuće. Je li opasno bolestan?"
"Nije, ali vrlo bolno, kako se čini. Budući da je Droll trpio velike boli, jedva smo stigli do
Fort Aubreva gdje smo našli liječnika koji ga je morao pregledati. Izjavio je da Droll
boluje od sciatice1.
"Ali na njemu nismo prije zapazili nikakav znak takve bolesti! Znači da se tek nedavno
razbolio."
"Da, sad se prvi put razbolio."
"Je li liječnik ustanovio uzrok bolesti?"
"Liječnik? To nije bilo potrebno jer sam mu ja to rekao."
"Ti?"
"Da! Ja! Ili zar možda mislite da ne mogu vidjeti nešto što je posve jasno?"
"No, što je onda uzrok bolesti?"
"Tomu je kriv konj koji nikako ne može da se oduči posrtanja."
"Kako to?" ozbiljno upita Old Shatterhand, premda je jedva suzdržavao smijeh.
"Već sam rekao da smo iz Arkanzasa pošli konjima. Moj konj je bio dosta dobar pa ga
još i danas imam; ali Drolla su prevarili jer je dobio konja koji posrče. Posrtao je,
naime, iako nije bilo ni graba ni kamenja nai putu, posrtao je tako reći o svoje vlastite
noge."
"Ali tko bi kupio takva konja!"
"Ako svakako moraš kupiti konja, a ne postoji nikakav drugi nego samo takav koji
posrče, što ćeš onda učiniti?"
"Ali ja još uvijek nikako ne razumijem kakve veze ima to posrtanje s išijasom."
"Ah, to je zaista glupa stvar pa nas je zgrabila kao grom iz vedra neba. Jahali smo među
grmijem kroz visoku travu, zadovoljni i raspoloženi pa nismo ni slutili da na nas u travi
vreba kobna sudbina u obliku skrivena panja. Uto je Drollov konj posrnuo prednjim
nogama i od straha žestoko odskočio u stranu. Droll, koji je, ne sluteći ništa, lako i
nemarno sjedio u sedlu, sletio je s konja tako da je sjeo na panj kao na stolicu. Pri tome
se čuo glasan krik i žestok prasak.
i Išijas.
71
Kriknuo je Droll, ali što je tako silno prasnulo, da li Droll ili stari panj, to nije sigurno.
Ipak mislim da je to Droll ier se čini da ni njegove noge još ni danas nisu na pravom
mjestu. Nije mogao ustati. Ja sam mu doduše pomogao da v se digne, ali on bi uvijek
klonuo od boli. Uzdisao je i stenjao tako da nisam želio da budem na njegovu mjestu.
Svemu je dakle kriv onaj prokleti konj koji je posrtao."
Čestiti Frank je sve to pripovijedao na tako drastičan način, ne možda zato da zabavlja
slušaoce, več je to bio njegov običaj. Bio je sav pun sućuti prema svom bratiću Drollu pa
nije ni slutio da je njegov prikaz više prikladan da izazove smijeh nego samilost. Oba
Timpea su pozorno promatrala malog zapadnjaka: očito im se sviđao.
"Počinjem shvaćati", reče Old Shatterhand, "samo nastavi!"
"Ono što sad slijedi, još je bolnije od dosadanjega: ja sam se zaista od srca trudio da
svog Drolla namjestim opet kako treba. Navlačio sam mu noge i masirao ih. Gurao sam
ih i natezao sve dok na kraju nije skočio na noge, ali zbogv boli, kako je rekao, a ne jer
mu je bilo bolje. Zatim sam ga teškom mukom podigao na konja, naime na mojeg, a ne
na njegovog, jer više nije podnosio posrtanje. Lice mu je bilo blijedo i upalo, oči utonule
u šupljine, a u ta dva dana sigurno je omršavio za pet ili šest funti. Za dva dana,
zamislite samo! Toliko smo trebali dok nismo stigli u Fort Aubrev. Ta dva__ dana neću
zaboraviti cijelog svog života. To stenjanje i uzdisanje, to jaukanje i jadikovanje, to
cviljenje i taj plač! Srce mi se upravo paralo, ali sam na njegovom konju hrabro i
predano posrtao kraj njega. Boli su se tako pojačale da sam zahvalio bogu kad smo
naposljetku ugledali tvrđavicu. Liječnik se odmah latio posla; mazao ga je svim mastima
i dao mu da pije sve moguće lijekove, pa čak i terpentin.
"Je li mu bolje?" upita Old Shatterhand.
"Malo-pomalo postalo mu je bolje. Kad je prošlo tjedan dana, konačno se toliko
oporavio da smo mogli nastaviti put. Izdržao je dovde, ali kad smo stigli ovamo, reče da
bi se nekoliko dana htio odmoriti."
"Kako dugo ste već ovdje?"
"Od prekjučer. Sutra kanimo dalje."
"Kamo?"
72
"U Santa Fe."
"To si već rekao, ali ja pitam kamo ste odavde najprije kanili poći?"
"Preko Alder-Springa gore na brdo Raton."
"Hm!"
"Čemu taj hm?"
"Jer će Crni Mustang sutra biti ondje s jakom četom Komanča. Vjerojatno biste mu
pali u šake."
"Crni Mustang, taj krvnik lovaca?" prestrašeno upita inženjer. "Kakva posla ima on na
Alder-Springu, tako blizu kraj nas? Da njegov posjet nije možda namijenjen nama,
mister Shatterhand?"
"Ne, nije vama, već Winnetouu i meni. Crni Mustang zna da kanimo doći onamo pa nas
želi uhvatiti."
"Ali devils! Kakve li sreće da ste to doznali! Sad sigurno nećete otići onamo."
"Naprotiv, upravo sad ćemo odjahati onamo, a moglo bi biti da i vi pođete s nama."
"Ja? No, treba li da budem iskren, rado ću vam priznati da bi me vrlo veselilo kad bih
imao prilike da tim lupežima zabiberim nekoliko funti baruta na crvenu kožu, ali da se
baš ne bih gurao da potražim i iskoristim itu priliku."
"To nije ni potrebno jer će ta prilika doći sama. Radi se naime o vašem drugu inženjeru
u Firwood-campu: njega će napasti Komanči. To je razlog zbog kojega smo posebnim
vlakom došli k vama. Treba da vas zamolimo za pomoć."
"Dobit ćete je i to vrlo rado. Zato dakle, zato! Da, moj drug je zaista valjan inženjer, ali
što se tiče Indijanaca, nema nikakva iskustva, a nije ni junak. Možete se međutim
pouzdati u mene i moje ljude."
"Koliko radnika imate ovdje?"
"Oko devedeset, same bijelce koji se umiju dobro boriti i služiti puškama. Ali nećete li
mi reći kako je došlo do toga da očekujete napadaj i kako sad stoji stvar? Zaista sam
radoznao što ćete mi pripovijedati."
Taj inženjer bio je mnogo odlučniji i srčaniji od njegova druga u Firwood-campu pa je
Old Shatterhand bio uvjeren da će u njemu naći valjanog pomagača. Opisao mu je
dakle sve što se iste večeri dogodilo, povukao svoje zaključke i
73
razjasnio mu je što namjerava učiniti. Kad je završio, inženjer skoči na noge i pruži mu
ruku, rekavši:
"Evo vam ruke, ser! Dobit ćete i mene i sve moje ljude, sad odmah ili kasnije, kako god
budete htjeli."
I Hobble-Frank se pridruži:
"I mene. Dolijat će taj Crni Mustang! Kad se ja jednom razljutim, onda se zaista
razljutim. A sad odlazim po još jednog korisnog junaka našeg devetnaestog stoljeća koji
također mora sudjelovati u tome."
On izađe i uskoro se vrati vodeći sa sobom Drolla. Na ovome se vidjelo da je u posljednje
vrijeme bio bolestan, ali su mu oči bile bistre, a po kretnjama se nije moglo zapaziti da je
nemoćan. Silno se obradovao što smo se tako neočekivano i čudesno sreli te izjavi da
svakako želi odjahati u Alder-Spring bez obzira da li mu to zdravlje dopušta ili ne.
Sad mu je Winnetou, koji dosad nije progovorio ni riječi, stavio cio niz pitanja koja su
dokazala da Apač raspolaže vrlo temeljitim poznavanjem građe čovjekova tijela i
njegovih bolesti. Ispostavilo se da Droll zaista boluje od išijasa. Winnetou ustane, izvuče
malu kožnatu vrećicu u kojoj je redovito nosio sa sobom razne lijekove, razgleda njezin
sadržaj, a zatim reče svojim mirnim načinom:
"Neka me moj brat dovede do svog ležaja. Njegova bolest ga neće više smetati."
Otišao je s njim i ubrzo se začu prodorni, oštri krik.
"To je bio Droll", viknu Hobbli-Frank. "Što to Winnetou radi s njim? Moram k mojoj
tetki Droll jer mi ovakvi krikovi režu dušu kao pila."
On skoči na noge da izađe ali Old Shatterhand ga zadrži, rekavši mu:
"Ostani ovdje, dragi Frank. VVinnetou vrlo dobro zna što radi, a Indijanci upravo za
takve bolesti posjeduju lijekove o kojima čak i naši liječnici nemaju ni pojma."
Kao da želi potvrditi te riječi, Winnctou uđe u sobu i reče:
"Naš brat Droll morao je podnijeti veoma snažnu, iako kratku bol, da bi brzo ozdravio.
Sad se oporavlja od te boli, ali već za jedan sat bit će isto tako zdrav kao što je nekoć
bio."
I zaista nakon jednog sata pokazalo se da je Winnetou imao pravo. Droll je došao,
izjavivši:
74
"Nije li to veličanstveno, gospodo? Osjećam se kao da sam preporođen. Ne znam što je
Winiietou učinio, je li samo razvukao živac ili ga je posve prekinuo, ali to mi je svejedno.
Sad mogu opet jahati pa će Crni Mustang opaziti da tetka Droll još uvijek nešto
vrijedi."
3. NA JALŠINOM IZVORU
Ua-Peš, na čijem podnožju leži stanica Rockv-Grond, bio je do polovine visine obrastao
gustom šumom. Izvori toga brijega skupljali su se na njegovom podnožju u prilično
širok potok koji je tekao prema jugoistoku, a kasnije zavijao na sjever. Na tom zavoju
ulijevao se u nj neki manji potok koji je izvirao na podnožju jednog drugog brijega; taj
se već u ono vrijeme zvao Corner-Top1, a tako se zove i danas.
Taj naziv s pravom nosi svoje ime. Ua-Peš i Corner-Top čine oštar kut; oni su bili
posljednji izdanci dvaju dugačkih planinskih lanaca koji zatvaraju široku i vrlo dugačku
dolinu s tako brojnim zavojima da željeznički inženjeri nisu proveli prugu kroz nju, već
su radije između Firwood-canipa i Rocky--Grounda dinamitom probili kraći put kroz
stijene. Firwood--camp ležao je nedaleko ulaza u dolinu pa je od nje bio odijeljen samo
jednim poprečnim rebrom brda.
Odavde dolje, dakle niz tu dolinu s brojnim zavojima morali su doći Komanči jer za njih
nije bilo drugoga puta do Alder-Springa. Taj je izvor ležao, okružen visokim jalšama, na
podnožju Corner-Topa pa je iz njega istjecao već spomenuti potočić koji se na oštrom
zavoju ulijevao u onaj veći potok. Iza posljednjih obronaka brda dolina se otvarala u
široku ravnu preriju kroz koju je protjecao potok. Iz sočne trave uzdizalo se grmlje koje
kao da je jedno iza drugog bilo postavljeno poput kulisa, te je čak i većim četama
omogućavalo da se lako došuljaju ili sakriju.
Ako čovjek sebi predoči što se dogodilo u Firwood-campu i što su namjeravali učiniti svi
sudionici te drame, nije bilo teško unaprijed naslutiti što će donijeti novi dan.
i Ugaoni vrh.
75
Komanči su bili uvjereni da će Old Shatterhand i Win-netou odjahati u Alder-Spring pa
su krenuli onamo da ih dočekaju i zarobe. Da bi to postigli, morali su Crvenokošci, kod
takvih neprijatelja kakvi su bili Old Shatterhand i Win-netou, biti vanredno oprezni. Ni
VVinnetou ni Old Shatterhand nisu smjeli ni naslutiti da se Komanči nalaze na Jal-
šinom izvoru niti su to smjeli otkriti iz njihovih tragova. Zato je bilo samo po sebi
razumljivo da Indijanci neće poći ravno do izvora, već će se sakriti negdje u njegovoj
blizini; najvažnije je pitanje bilo gdje će se sakriti.
Old Shatterhandu i njegovom crvenom prijatelju nije bilo teško da proniknu u misli
svojih protivnika. Budući da se Alder-Spring nalazio na desnoj strani doline, Indijanci
će se sigurno kretati lijevom stranom i odjahati dobar komad puta u preriju da bi se
onda vratili u blizinu izvora s protivne strane. Tako će izbjeći da izdajničkim tragovima
izazovu sumnju.
Kad s prerije stignu u blizinu izvora, Komanči će se sakriti, čekajući svoje protivnike da
im se prišuljaju, opkole ih i napadnu. Tko je htio preteći Indijance, i prišuljati se k
njima, morao je dakle odjahati još dalje od njih u preriju, u još mnogo većem luku. Eto,
do tog su zaključka došli Old Shatterhand i Winnetou pa zato, krenuvši iz Rocky-
Grounda, nisu pojahali duž Ua-Peša, već su, čim je svanulOjzakrenuli ulijevo i zašli u
savanu.
Nakon jučerašnje oluje svanulo je prekrasno jutro. Sunčane zrake pretvarale su svaku
kapljicu na vlatima trave ili na lišću u brilijant. Zrak je bio snažan, svjež i čist, a priroda
se naokolo nijemo pružala u punoj ljepoti.
Jahanje kroz takav kraj i po takvom jutru moralo bi svakom čovjeku pružiti velik užitak
- samo ne zapadnjaku koji se kani prišuljati neprijateljskim Indijancima. Konji bi
kadšto njisnuli i zatoptali nogama, a zrak je te zvukove nosio daleko dok je vlažna i
teška trava čuvala tragove koji će se možda sve do naveče moći uočiti. Sve to moglo bi
svakom zapadnjaku postati veoma opasno.
Onih šest konjanika već je dovoljno odmaklo od Ua--Peša pa su sad, u namjeri da se
približe Corner-Topu, zakre-nuli prema jugu. Alder-Spring se nalazio na zapadnoj
strani brda; Winnetou i Old Shatterhand krenuli su tako da su
76
do njega morali stići s istoka pa su na taj način spriječili Indijance da kasnije ugledaju
njihove tragove. Corner-Top nije bio ispod vrha obrastao šumom; na njemu je bilo
mjesta s kojih je pucao pogled nadaleko pa prema tome nije bilo teško opaziti Komanče
kad se budu približavali.
Naših je šest konjanika naposljetku prešlo svoj luk kroz preriju i stiglo do brijega na
njegovom istočnom podnožju. Sad su potražili i našli dobro skrovište. U njemu su se
ostala četvorica mogla dobro sakriti s konjima dok su Winnetou i Old Shatterhand
krenuli na brijeg da odande promatraju dolinu.
Old Shatterhand i Winnetou se ubrzo uspeše na vrh. Kako smo već spomenuli, ondje je
bilo nekoliko čistina s kojih je pogled pucao nadaleko. Jedna od njih, okrenuta prema
zapadu, bila je vanredno prikladna za namjeru obaju prijatelja. Odozgo se mogla
pregledati čitava dolina na milju daleko, sve do prvog njezinog zavoja. Winnetou i Old
Shatterhand sjedoše onamo.
Nijemo su sjedili jedan kraj drugoga, jedan sat, dva, pa i tri sata, a da ni jedan od njih
nije smatrao potrebnim da progovori ma i jednu riječ, premda su se nalazili pred
događajima u kojima se moglo raditi o životu i smrti. Da ih je itko mogao neprimjetno
promatrati, taj bi sigurno došao do uvjerenja da ih ovamo nije dovela nikakva druga
namjera nego da se odmore. Ni jedan pokret njihovih lica, ni jedan njihov pogled nije
odavao da im je sva pažnja usmjerena prema zapadu i da na čitavom onom velikom
prostoru, dokle god se pružala dolina, nije ništa moglo izbjeći njihovom oštrom pogledu.
Zapadnjaci su veliki umjetnici u tome da i kod krajnjeg napinjanja svih njihovih
sposobnosti i osjetila izvana izgledaju posve hladni. Postoje ili su postojali brojni
glasoviti zapadnjaci koji su svoje najveće uspjehe i svoj spas iz krajnjih opasnosti
uglavnom zahvaljivali okolnosti što su tako potpuno vladali svojim tijelom, rukama i
nogama, da nitko nije mogao na njima razabrati što misle ili osjećaju, što nastoje ili što
umiju izvesti.
Obojica su duboko spustila očne kapke, a budući da se nisu ni pomakla, činilo se kao da
spavaju, no ipak je bilo posve sigurno da su čuli i drozda koji je dvadeset koraka iza njih
izvlačio crva iz zemlje, i isto tako razabrali lešinara koji se kao tamna tačka pojavio na
zapadnom nebu.
77
"Uf!" reče jednostavno Winnetou.
"WeW" isto tako jednostavno kimnu Old Shatterhand. "Dolaze."
Uprkos tim riječima nije se u dolini razabiralo ni jedno jedino živo biće pa je ona pred
njima ležala isto tako prazna i pusta kao i malo prije, ali upravo način na koji je lešinar
kružio po zraku, odavao je da se ispod njega moraju nalaziti neka bića od kojih očekuje
plijen.
Lebdio je još malo lijevo iznad zavoja doline, ali mu se brzo približavao. Kad je stigao
do njega i našao se upravo iznad njega, zakrenu iza ugla zavoja neki konjanik, zastane
načas da razgleda dolinu, a zatim nastavi put jer nije opazio ništa sumnjivo. Za njim je
pošlo još pet, deset, dvadeset, četrdeset, osamdeset i još više konjanika koji su se mogli
jasno razabrati, premda su njihovi konji zbog velike udaljenosti izgledali poput malenih
pasa. Winnetou je oštrinu svog pogleda dokazao rekavši: "To su zaista Komanči."
"Jesu", potvrdi Ol Shatterhand. "Na čelu im jaše Tokvi Kava."
"Taj poglavica Komanča misli da je vanredno lukav ratnik, ali je ipak pogriješio tako
da to ne mogu shvatitia ne shvaća ni moj brat Shatterhand."
"Well. On dolazi iz Firwood-campa pa je uvjeren da smo i mi ujutro odande krenuli i da
ćemo doći za njim. Pri tom i ne misli na to da moramo opaziti tragove koje su njegovi
ratnici ostavili u vlažnoj i visokoj travi. Smiješno!"
Preko ozbiljnog i nepokretnog Apaševog lica kliznu tihi, napola prezirni, a napola
samilosni osmijeh. On doda:
"I pri tome želi uhvatiti Old Shatterhanda i Winneto-ua! Uf!"
"Vidi, postupaju upravo onako kako smo očekivali: prelaze na drugu stranu doline kako
mi, kad dođemo za njima, ne bismo pomislili da zapravo jašu prijeko do Corner-Topa i
do Alder-Springa da nas ondje uhvate."
Komanči su uz protivni rub doline jahali sve dok" nisu stigli do krajnje tačke Ua-Peša,
ali ni sada nisu izmijenili smjer puta, već odoše dalje van u preriju, kao da kane prijeći
preko nje do nekog dalekog cilja.
"Oni će uskoro zakrenuti u luku kao što smo to očekivali, i doći ovamo", nastavi Old
Shatterhand. "Jedan od nas mora poći za njima, a drugi ostati ovdje."
78
Old Shatterhand nije rekao zašto onaj drugi treba da ostane, ali Winnetou je to smjesta
shvatio, kimnuvši u znak saglasnosti.
"Da, pripazi na Ik Senandu koji je htio prevariti i izdati bijele ljude s vatrenoga konja",
reče. "On je sinoć pošao za Komančima, ali ih u mraku nije mogao pronaći, ali pošto
poznaje put, on se jutros, kad se razdanilo, namjerio na njihov trag pa mora također
skoro stići ovamo. Neka moj bijeli brat pričeka ovdje da ga vidi kad dolazi, a ja ću sići
da doznam koje će skrovište odabrati Komanči."
Winnetou ode, a Old Shatterhand osta sam. Opet je prošao jedan sat, a zatim još jedan,
a da se očekivani skaut još nije pojavio. Zapravo bi sad morao biti ovdje, ali promatrač
nije izgubio strpljenje jer je deset ili stotinu različitih uzroka moglo izdajicu putem
zadržati.
Naposljetku ga nakon još daljnjih pola sata ugleda gdje dolazi i nastavlja tragom
Komanča prema protivnoj strani doline. Budući da je jahao tim tragom, morao je
pratiti cio zaobilazni put Komanča van u preriju. Nije mogao dakle do Corner-Topa
nipošto stići prije jednog sata. Old Shatterhand je sad mogao sići s brijega pa se spustio
k svojim drugovima što god je brže mogao. Našao ih je ondje gdje ih je ostavio, a uz njih
se nalazio i Winnetou. Kad je ispri-povjedio da je ugledao unuka Crnog Mustanga,
Apaš dobaci:
"Vrlo je zakasnio. Naslućuje li moj brat što ga je zadržalo?"
"Ima mnogo razloga koji su mogli usporiti njegovo jahanje", odvrati Old Shatterhand.
"Možda na to nije ni bio prisiljen, već se dragovoljno zadržao."
"Hm, ti misliš da se nakon onog svog naglog bijega iz logora predomislio i da se vratio
da nas prisluškuje? To ne bi bila nikakva šteta!"
"Što to kažete?" umiješa se Hobble-Frank, čuvši posljednje riječi. "Uvijek je veoma
ozbiljna stvar ako te neprijatelj prisluškuje pa to nikome ne može biti milo."
"Ne, u ovom slučaju nije opasno."
"To mi je tako nerazumljivo da ne mogu shvatiti premda sam inače bistar i vrlo dobro
shvaćam. Ako nas je prisluškivao, onda na primjer znade da uopće nećemo jahati kroz
dolinu jer smo se dovezli željeznicom."
79
"Bilo bi mi drago da upravo to zna. Vjerojatno ćeš ubrzo doznati i razlog. Ja ću sad otići
s Winnetouom da se prišu-ljam Komančima. Ostanite ovdje, vladajte se posve mirno i
nipošto nemojte odavde otići prije nego što se mi vratimo."
"A što onda ako se ne vratite?"
"Vratit ćemo se, bar jedan od nas, budite sigurni." Zatim se okrene Winnetou i upita:
"Zna li moj crveni brat gdje su se utaborili neprijatelji?"
"Znam", odvrati poglavica Apaša.
"Daleko odavde?"
"Ne. Neka moj brat pođe za mnom!"
" Oni odložiše puške što su ih pozajmili od inženjera jer su njihove bile ukradene. Puške
bi im naimemri šuljanju samo smetale. Zatim krenuše. Winnetou je svog bijelog pri-
jatelja najprije vodio desetak minuta kroz šumu, ne pokazujući pri tome nikakvu
posebnu opreznost. Zatim stigoše do mjesta na kome nije više bilo uspravnog drveća, ali
zato je pred njima ležalo mnogo oborenog. Šumski su divovi ležali, iščupani iz zemlje,
porazbacani jedan kraj drugoga i jedan preko drugoga. Oborila ih je oluja, jedan od
onih hurikana kakvi često bjesne na Divljem zapadu, osobito u njegovim južnim
predjelima. Hurikan je orkan koji naglo izbija pa juri razmjerno uskom i oštro
ograničenom prugom zemlje te pred sobom obara sve na što se namjeri.
Između tih oborenih i slomljenih stabala, porasle su već prilično visoko mlade biljke,
šiblje i stabalca. Stajali su tako nagusto da se kroz njih gotovo ne bi mogla provući ni
divljač.
"Moramo li ovuda proći?" upita Old Shatterhand.
Winnetou kimne i tiho doda:
"Nalijevo se nalaze stijene; na njih se ne možemo uspeti, a desno leži prerija na kojoj
pasu neprijateljski konji. Ondje bi nas vidjeli stražari. S one strane vjetroloma koji
ovdje nije širi od dvije stotine koraka, leže ratnici. Morat ćemo dakle proći ovuda."
"Je li moj crveni brat već bio prijeko?"
"Jesam. Moj bijeli brat će ubrzo ugledati dubok i skriven put što sam ga morao
prokrčiti."
"Znaš li gdje se nalazi poglavica?"
"Znam. Možda ćemo mu se toliko približiti da čujemo što govori,"
80
Winnetou šmugne nekoliko koraka uz rub vjetroloma, a zatim legne na zemlju i otpuže u
gusto granje i lišće. Old Shatterhand nije ni časka oklijevao, već i on pođe za njim, I
opet se pokazalo kakav je neusporediv čovjek bio poglavica Apaša. On je u to kratko
vrijeme nožem izrezao dvije stope širok put, odrezao sve grane, grančice i izdanke koji
su smetali, odnosno pritisnuo ih o tlo, a pri tom ostavio toliko granja da se ono kao krov
zatvaralo iznad stazice i činilo je potpuno nevidljivom.
Bilo je dakako potpuno nemoguće da taj put vodi ravno. Zakretao je čas ovamo, čas
onamo oko oborenih stabala, vodio sad desno, sad lijevo, već prema obliku tla i gustom
grmlju, zaprekama što ih je Apaš morao svladati, a sam put pokazivao je toliku Apaševu
snagu i spretnost da joj se morao začuditi čak i Old Shatterhand.
Budući da je Winnetou tako neusporedivo prokrčio put, oba prijatelja se nisu često
morala služiti noževima pa su najviše gazili da se grmlje iznad njih ne pokrene i time ih
oda. Putem naiđoše na dvije,otrovne zmije; prva je pobjegla, a drugu je Apaš ubio
dobro namjerenim udarcem noža. Nakon duljeg vremena Old Shatterhand osjeti, polako
i ispitijivo udahnuvši, miris logorske vatre; približavali su se mjestu na kojem su
logorovali Komanči.
Sad su neko vrijeme puzali ravno do mjesta na kojem je Winnetou svoju tajnu stazu
proširio za dvostruko. On domahnu svom pratiocu da priđe bliže, razmaknu oprezno
mlada stabalca ispred njih, tako da je Old Shatterhand mogao zaviriti kroz pukotinu
koja je na taj način nastala.
Kako se samo Old Shatterhand začudio opazivši da Tokvi Kava leži svega nekoliko
koraka ispred njega! Oba izvidnika nalazila su se na samom rubu vjetroloma, a time
istodobno i na rubu male uleknine u preriji. Ležeći na zemlji, uzdizalo se debelo stablo
oborena drveta njima slijeva iz guštare vjetroloma, a trava, koja je rasla ispod njega i
oko njega, činila je me"kan ležaj na kome se ispružio poglavica. Spavao je. Malo dalje
ležali su njegovi ratnici, također spavajući. Bili su umorni, a osjećali su se sigurni pod
zaštitom stražara, što su ih postavili prema preriji. Poglavica je prema običaju svih
bijelaca i Crvenokožaca na Divljem zapadu imao pušku na dohvatu ruke. Uz stablo je
bio naslonjen dugačak i uzak omot ovijen Tokvi Kavinim pokrivačem i pomno omo-
6 Crni Mustang
81
tan lasom. Kad je ugledao taj omot, Old Shatterhandu blis-nuše oči, i on šapne:
"U onom pokrivaču se nalaze naše puške."
"Tako je; poglavica spava a i svi drugi spavaju; mogli bismo ih uzeti."
"Ne pada nam ni na um."
"Howgh! Ne smijemo ih zasad dirati jer Komanči ne smiju slutiti da je njihovo skrovište
otkriveno. To mi je zaista veoma teško, ali ipak moramo postupati pametno. Čuj! Nije li
to netko zaviknuo?"
"Jest. To se javio jedan od stražara", kimne Winnetou "Sigurno je skaut stigao do
njih."
Zov što su ga čuli Old Shatterhand i Winnetou, ponovi zatim nekoliko glasova. Usnuli
ratnici se probudiše i skočiše na noge, a uspravi se i poglavica. Bilo je tačno tako kako je
Vinnetou rekao: Ik Senanda je stigao. Ugledavši poglavicu, skaut dojaše do njega, sade s
konja i sjede na zemlju. Tokvi Kava začuđeno upita:
"To si ti, sine moje kćeri? Zar sam ti dopustio da požuriš za nama?"
Budući da nije odmah dobio odgovor, on nastavi:
"Nisam li ti zapovjedio da promatraš bljedokošce i da izdržiš kod njih dok mi ne
dođemo ili dok ti ne pošaljem glasnika?"
"Jesi", mirno odgovori Ik Senanda. "Ali otac moje crvene majke će uvidjeti da nisam
mogao drukčije postupiti."
"Mora da su se dogodile važne stvari kad si se usudio da iz Firwood-campa dođeš
ovamo! Htio bih da čujem što ćeš reći u svoju obranu."
"Ti si otac moje majke i poznaješ me od rođenja. Jesam li ti ikad dao razloga da me
oštro ukoriš? Zašto me dočekuješ predbaci van j em, a ne znaš zašto dolazim?"
"Jer se radi o najvažnijem lovu što ga ikad možemo poduzeti, naime o tome da
uhvatimo najveće neprijatelje našeg plemena, poglavicu Apaša i onog omraženog
bljedokošca koji se naziva Old Shatterhand."
"Nećeš ih uhvatiti", odvrati njegov unuk jednako mirno kao i maločas.
"Neću?" nastavi poglavica. "Zašto?"
"Jer su otišli. Već su sinoć otišli iz logora."
82
"Uf, uf, onda se moramo na to pripremiti jer mogu svakog časa stići ovamo."
"Neće naići na vas jer uopće ne dolaze ovamo."
"Ne dolaze ovamo?" zapanjeno će poglavica. "A kamo su onda nakanili?"
"To ne znam, ali svakako veoma daleko odavde jer su se odvezli na kolima s vatrenim
konjem. To bijeli lovci čine samo onda ako mi je put vrlo, vrlo dug, a inače jašu."
"S vatrenim konjem? Znaš li to sigurno?"
"Znam. Vidio sam ih gdje se uspinju u vagon, a zatim opazio kako je vatreni konj
odjurio najvećom brzinom."
"Uf, uf, uf! Ta oni su nakanili doći ovamo u Alder-Spring! Što ih je moglo tako
odjednom otjerati?"
"Strah."
"Šuti! Ja silno mrzim i Winnetoua i Old Shatterhanda, ali oni ne znaju za strah."
"Da, oni ne znaju, ali nemoj zaboraviti da se u njihovom društvu nalaze još dva
bljedokošca koji nisu tako hrabri kao oni. Njima za volju su tako brzo krenuli odavde
jer su doznali da crveni ratnici kane napasti taj logor."
"Uf, uf! A kako su to doznali? Tko im je odao? Da nisi ti sam bio tako neoprezan..."
Ovaj put je njegovog unuka ostavila ravnodušnost pa mu ljutito upadne u riječ:
"Ne govori o meni! Jesi li ikada vidio da nisam oprezan? Tvoja vlastita neopreznost je
sve odalatako da nam je sad izmakao iz ruku veliki plijen!"
Starac posegnu za pojas i viknu:
"Ne zaboravi s kim govoriš, dječače, jer će te inače moj nož naučiti poštovanju što si ga
dužan ocu svoje majke i najglasovitijem ratnom poglavici Komanča! Kako se smiješ
usuditi da Crnom Mustangu predbaciš neopreznost?"
"Jer me ti grdiš zbog pogreške koju si sam počinio! Reci mi bismo li mi večeras uhvatili
Old Shatterhanda i Winne-toua da su došli ovamo?"
"Isto tako sigurno kao što si ti kraj mene."
"Onda bi sve ono što im pripada bilo naš plijen?"
"Tako je."
"Dakle i konji?"
"Zašto onda nisi čekao do večeras? Zašto si već sinoć ukrao te konje?"
s 83
"U-kra-o?" ponovi poglavica polako slog po slog da bi shvatio bit predbacivanja što ga
je slušao. "Što znaš o tome?"
"Znam sve. Kita Homoša kojeg si mi poslao u shop je doduše pobudio malu sumnju, ali
meni je ubrzo uspjelo da raspršim to nepovjerenje jer nam bljedokošci nisu mogli ništa
dokazati. Onda su odjednom Winnetouovi i Old Shat-terhandovi konji njisnuli pred
vratima i izazvali neopisivo čuđenje. Bljedokošci su bili doduše tako pametni da se
pretvaraju kao da vjeruju da su se konji otrgli, ali mene nisu mogli zavarati. Konji nisu
bili pobjegli sami, već ih je netko ukrao. Tko? Kaniš li to možda poricati?"
Poglavica je gledao preda se posve kamena lica; nije ni porekao ni potvrdio. Njegov
unuk nastavi:
"Tvoja mi šutnja kazuje da imam pravo. Dakako da su bljedokošci potražili kradljivce."
"Ali kradljivci su već davno iščezli!" upadne starac.
"Jesu li iščezli i tragovi? Old Shatterhand i Winnetou su našli vaš trag, našli su moj
trag, a našli su i trag Kite Ho moše. Odmah su pogodili da stojimo u sporazumu, a
pogodili su i što namjeravamo, no meni je srećom uspjelo da im pobjegnem. Požurio sam
k svom konju i pobjegao. Da sam ostao, oni bi me objesili. Već sam daleko odmakao kad
dođoh na pomisao da se potajice vratim i da prisluškujući doznam nisu li Winnetou i
Old Shatterhand izmijenili svoj plan da od jašu u Alder-Spring. Bilo je vrlo dobro što
sam to učinio jer sam vidio kako su se sa svojim konjima ukrcali u vagon vatrenog konja
i odvezli se. Oni dakle neće doći u Alder-Spring. Kad su otišli, i ja sam napustio
Firwood-camp i odjahao ovamo da ti kažem što se dogodilo. Sad sam ovdje pa me grdi
ako imaš razloga za to! Howgh!"
Završio je svoj izvještaj i stao čekati što će reći njegov djed. Ovaj je neko vrijeme držao
glavu oborenu, a onda je uzdigne brzim i energičnim pokretom, ogledavajući se ispit-
ljivo. To što je rekao nije mogao čuti nitko nepozvani jer je dolazak poglavičinog unuka
doduše svim prisutnim ratnicima odao da se nešto dogodilo, ali ni jedan od njih se nije
usudio da se nepozvan približi poglavici koga su se svi strašno bojali. Prema tome nije
nitko ni čuo predbacivanja koja je unuk dobacio starcu. Crni Mustang poče dakle
prigušenim glasom:
84
"Da, ja sam konje izveo iz suše. liči i Hatatitla su tako glasoviti konji da se mudrost moje
starosti pretvorila u ludost mladosti. Htio sam ih odmah imati, morao sam ih imati pa
nisam ni pomislio da ću ih se dan kasnije domoći zajedno sa zarobljenicima. U tvojim
žilama teče moja krv pa zato nećeš saopćiti našim ratnicima kakve je posljedice imalo to
nepromišljeno djelo."
"Šutjet ću", odvrati mladić.
"Znadu li Old Shatterhand i Winnetou", nastavi Crni Mustang, "koliko nas je jučer
bilo u Firvvood-campu?"
"Znadu."
"A znadu li i tko je to bio?"
"Ne. Znadu samo da su bili neprijateljski crveni ratnici."
"Znadu lida namjeravamo napasti logor?"
"Oni to samo naslućuju. Ali moram ti reći da su mi u lice dobacili da se zovem Ik
Senanda;w nisu vjerovali da se zovem Yato Inda."
"Onda su uvjereni da si ti moj unuk i da ja kanim napasti logor. Što su pripovijedali o
gubitku svojih triju pušaka?"
"Svojih pušaka?" zapanjeno će skaut. "Zar su ih izgubili?".
"Jesu."
"Uf, uf, uf! Gdje?"
"U Firwood-campu. Ja sam ih našao."
"Ti si ih našao - ti - ti? Old Shatterhandove i Winne-touove puške?" silno zapanjeno
viknu Ik Senanda.
"Da, ja!" kimne Tokvi Kava dok su mu oči svjetlucale od radosti.
"Winnetouovu srebrnu pušku?"
"Da."
"Malu Old Shatterhandovu čarobnu pušku?"
"Da."
"I veliku medvjedarku?"
"Da."
"A gdjei je to dragocjeno oružje? Reci! Brzo!"
"Ovdje", odgovori poglavica pokazujući na omot.
"Uf, uf, uf! Danas veliki Manitou gleda zadovoljnim licem s neba na ratnike Komanča!
To je plijen na kojem će nam zaviđati sva plemena crvenog naroda! Kako je to
neusporedivo oružje došlo u tvoje ruke?"
85
"Ukrali su ga neki kradljivci pa su ga morali predati meni."
Ispripovjedio je događaj, a zatim, tek što je svršio, kliknu:
"Uf, uf! Na to nisam ni pomislio. Old Shatterhand i Win-netou su otišli, premda su im
ukradene puške. Nije li to upadljivo? Ne sakriva li se možda iza toga kakva velika
lukavština? Ta dvojica se neće dobrovoljno odreći svog oružja, već će sve staviti na
kocku da ga se opet domognu."
Ali njegov unuk zatrese glavom:
"Oni neće ništa, baš ništa staviti na kocku."
"Zašto misliš tako?"
"Tko ima zdrav razbor mora upravo tako misliti. Čime su se proslavili ti čagljevi? Samo
svojim puškama. Cime su izveli svoja djela? Svojim puškama. Te puške su ih učinile
junacima i bez njih su oni ništa. Puške su im ukradene i sad osjećaju da više ništa ne
mogu, da se pri napadaju na logor ne mogu oduprijeti, te da moraju stradati. Zato su i
tako brzo pobjegli. Sad znam i to zašto su se odrekli namjere da od jašu do Alder-
Springa i zašto su tako naglo otišli iz Fir-wood-campa. Potjerao ih je strah da pobjegnu
što dalje, strah pred nama i bojazan pred sigurnom propašću."
Mladić je sve to rekao tako uvjereno i oduševljeno da je zanio i staroga. Ovaj se složi s
njime.
"Uf, uf, uf, govorio si istinu! Pobjegli su zavijajući kao psi koji treba da dobiju batina.
Oni su nam sami umakli, ali njihovo oružje ipak imamo. Sad moramo poći po skalpove
onih brojnih žutih ljudi. Bljedokošci sigurno već govore da kanimo napasti logor pa će
poslati po pomoć. Morat ćemo se dakle požuriti. Budući da Old Shatterhand i Winnetou
danas neće doći, nemamo ovdje nikakva posla i najbolje je da krenemo. Konji su nam
doduše umorni, ali budemo li jahali tako da uvečer stignemo do onog mjesta, što ga
bljedokošci nazivaju Birch-Hole, konji neće pasti pod nama."
"Znači da ipak kaniš u Birch-Holeu čekati vrijeme za napadaj, kako sam ti to
savjetovao."
"Da, jer ni jedno mjesto nije u tu svrhu tako prikladno kao ono. Odvest ću svoje ratnike
onamo i dok oni čekaju, ja ću se prišuljati logoru da doznam kad bismo ga najlakše
mogli opkoliti tako da nam ne pobjegne ni jedan bljedo-kožac ni žutokožac. Ti ćeš
međutim ostati ovdje."
86
"Neću s vama?" začuđeno upita Ik Senanda. "Zašto?"
"Jer si ondje poznat pa bi nas lako mogao odati. Osim toga, postoji još jedan razlog koji
je za mene mnogo važniji, naime ove tri puške ovdje."
"Zašto te tri puške?
"Na povratku ćemo svratiti opet ovamo. Čemu da ih vučemo u logor, a zatim opet
natrag! Za to su mi odviše dragocjene. Kažem ti da su mi te tri puške draže od svih onih
skalpova što ih možemo skinuti u Firwood-campu. Zato ih ne želim izvrći nikakvoj
opasnosti, već ih ostavljam ovdje dok sutra ne dođemo po njih. Ti ćeš ih dotle čuvati jer
pouzdanijeg čuvara ne bih mogao naći."
Ik Senandi je očito polaskalo to povjerenje, no ipak se usprotivi:
"Ja bih ipak htio poći s vama jer želim dio plijena što si mi ga obećao."
"Dobit ćeš ga, kako sam rekao, a što ja obećam, to vrijedi kao prisega."
"Znači zlato i novac?"
"Da. Ti si sin moje kćeri i moj jedini nasljednik. Pametan čovjek mora misliti na sve.
Napadaj će vjerojatno biti neopasan, ali bi me ipak moglo pogoditi tane ili nož, onda ćeš
ti biti vlasnik tih pušaka koje bi lako mogle pasti u druge ruke ako tebe ne ostavim kraj
njih. Tako sam rekao i tako će biti. Howgh!"
Čuvši to, Ik Senanda nije više oklijevao već pristane. Zatim poglavica održi kratko ratno
vijećanje s nekoliko istaknutih ratnika, među kojima se nalazio i Kita Homoša, a onda
Komanči odjahaše opet u dolinu iz koje su došli. Poglavičin unuk Ik Senanda ostao je
sam s tri ukradene puške.
Tek što su njegovi drugovi od jahali, on rasedla konja i priveza ga o neki grm. Više nije
mogao obuzdavati radoznalost. Skinuo je laso s omota, otvorio ga i izvadio puške da
uživa, gledajući ih. Lako se može zamisliti s kakvom su radošću sve to promatrali
Winnetou i Old Shatterhand koji su se još uvijek nalazili posve blizu iza mladih
stabalaca. Vidjeli su kako Ik Senanda pohlepno promatra oružje, kako mu pri tom
svjetlucaju oči i slušali njegove isprekidane povike ushićenja.
87
Na žalost to oduševljenje nije dugo potrajalo jer su ga oni uskoro na neočekivani način
prekinuli. Winnetou je naime posve tiho razmakao mlada stabalca i nečujno se
provukao između njih, a Old Shatterhand pođe za njim jednako oprezno. Onda se
uspraviše, i za nekoliko koraka, što ih nisu uspjele čuti ni vanredno oštre uši Ik Senande,
nađoše se iza njega.
"Dobar dan, Ik Senanda", reče Old Shatterhand.
Ovaj se silno prestraši, naglo se okrene i ugleda Old Shatterhanda i Winnetoua pred
sobom. Prepoznavši ih, toliko se užasnuo da nije uspio izustiti ni riječi niti se pomaći.
"Da", podrugljivo mu kimnu Old Shatterhand, "došli smo ovamo po svoje puške."
Tek sad se uhoda opet uspio maknuti, ali nije skočio na noge da pokuša pobjeći, ne,
prepast ga je još uvijek odviše čvrsto držala, već ustane polako kao čovjek komu su uzete
noge, i jedva izmuca:
"Old - Shat-ter-hand i Win-netou! Zaista - to su oni - to su uistinu oni."
"Da, to smo uistinu mi", ponosno mu se nasmije lovac u lice iscereno od straha. "Iz
tvoga lica pilji u nas gola prepast. Htio si nas uhvatiti a sad dršćeš od straha!"
Prezir koji se osjećao u tim riječima vratio je Ik Se-nandi prisutnost duha. On uzmaknu
za korak, još uvijek držeći sve tri puške u rukama i odgovori:
"Što ti sebi umišljaš? Ja da vas se bojim? Mene ne mogu ni Winnetou ni Old
Shatterhand utjerati u strah. Htjeli biste svoje puške? Uf! Pokušajte možete li ih
dobiti!"
Prije nego što je do kraja izgovorio te riječi, on strelovito nagnu u bijeg. Nije mogao
pobjeći na konju jer mu je ovaj bio privezan i jer bi trebao odviše vremena da ga
odveže. Morao je ostaviti konja i pobjeći pješice. Brzim i dugačkim skokovima jurne uz
rub vjetroloma da se zavuče u nj, ali je račun učinio bez krčmara. Tek što je četvrti ili
peti puta skočio, već ga je Old Shatterhand dostigao, a Win-netou ga što više prestigao
pa ga obojica zgrabiše i zadržase. Bijeli lovac izvuče revolver i reče:
"Stoj! Vratit ćeš se s nama i sjesti na isto mjesto na kojem si sjedio. Pokušaš li pobjeći,
protjerat ću ti metak kroz rebra. Ti bi bio prvi čovjek da nam umakneš!"
Dovedoše ga natrag na isto mjesto na kome je prije sjedio i gdje se još nalazila njegova
puška, oduzeše mu svoje puške i njegov nož pa ga pritisnuše o zemlju. Ik Senanda se sav
tresao od straha, ali je uvidio da bi mu svaki otpor mogao samo štetiti i da je najbolje da
se pokori.
Old Shatterhand stavi dva prsta u usta pa oštro i prodorno zazviždi da je to nadaleko
odjeknulo, a zatim zajedno s Winnetouom sjedne k zarobljeniku. Ne govoreći ništa,
čekali su da stignu njihovi drugovi koje je Old Shatterhand dozvao zviždukom.
Hobble-Frank i Droll su već otprije znali što znači taj Old Shatterhandov znak pa zaista
ubrzo dojahaše zajedno s oba Timpea oko vjetroloma. Brzim pogledom obuhvatiše cio
prostor a kad su zaustavili konje i sjahali, reče Frank:
"Do vraga, pa to se upravo divno odigralo! Crvenokošci su otišli a zato je ovaj zeleniš
došao k nama u goste. Kamo su otišli Komanči? I tko je taj mili momčić, gospodo, kome
se u vašem društvu očito toliko sviđa?"
"Ta to je onaj skaut koji je ljude u Firvvood-campu htio izručiti Komančima da ih
pokolju!" viknu Kaz.
"Taj? Hm, onda ga moram najprije tačno promotriti!" Frank obiđe oko zarobljenika,
pomno ga mjereći, a zatim nastavi: "Zaista ljupko momče, moram priznati. Kako ste ga
samo upecali, mister Shatterhand?"
Old Shatterhand im ukratko ispripovjedi što se dogodilo.
"Tako, tako", kimnu Hobble-Frank, "ako je taj momčić htio tako lake ruke naslijediti
puške, onda je ipak morao najprije pričekati dok njihovi pokojni vlasnici ne otresu s
nogu zemaljski prah. Predlažem da mu malo zapaprimo njegovu želju za
nasljeđivanjem. To je zaista zaslužio. Što kaže na to Old Shatterhand?"
"On neće izbjeći kazni, dragi Frank. Počekaj samo!" odvrati Old Shatterhand i okrene
se k zarobljeniku: "Najprije nam reci svoje pravo ime."
Mladić ga podmuklo pogleda, nemarno odgovorivši: "Moje pravo ime ste već čuli.
Zovem se Yato Inda, a moja majka je pripadala plemenu Pinal Apaša."
"To je laž. Ti si Ik Senanda, unuk Crnoga Mustanga." "Dokažite mi to!"
89
"Ovaj zahtjev je toliko drzak da njime nimalo ne poboljšavaš svoj položaj. Zašto
potajice stojiš u vezi s Koman-čima?"
"Dokažite mi da sam to učinio."
"Pshaw! Pobjegao si kad si opazio da smo pravilno pročitali tragove Crnog Mustanga."
"Nisam pobjegao. Odjahao sam, ali ne da pobjegnem od straha pred vama,, već sam to
učinio u najboljoj namjeri. I ja sam isto tako dobro razabrao strane trgove kao i vi, a
čuo sam i na što sumnjate. Vi ste bili samo gosti u logoru i niste imali nikakvih obaveza,
ali moja dužnost je bila da zaštitim stanovništvo logora i zato sam smjesta odjahao da
potražim neprijatelje."
"Ah, to i nisi baš loše izmislio. Odjahao si dakle da izvidiš gdje se nalaze Komanči?
Kako si ih mogao otkriti noću i u tami?"
"Tko tako pita, taj ne može biti zapadnjak."
"WeW Govoriš vrlo ponosno. Zaista ti se veoma divim što si za neprijateljima mogao
doći ovamo pa si štaviše mogao i razgovarati s njima, a da te oni nisu ubili ili da te nisu
bar zarobili."
"Tome se ne morate toliko čuditi. Komanči naime ne znaju da ja s majčine strane
potječem od njihovih neprijatelja, Apaša plemena Pinal, pa sam s njima uvijek bio u
prividno dobrim odnosima; oni me dakle smatraju prijateljem pa su me i danas tako
primili."

"Lijepo! Ali kako su onda naše puške došle u tvoje ruke?"


Ovo je pitanje očito dovelo skauta u nepriliku, ali on to pokuša sakriti te brzo odgovori:
"Upravo to je okolnost koja vas mora uvjeriti da sam pošten i da sam vam prijatelj.
Sinoć sam vidio vaše oružje koje još nisam poznavao, a danas sam ga opet ugledao kod
Komanča; Crni se Mustang hvalisao da vam ga je ukrao. Da bih vam vratio vaše
vlasništvo, ja sam te puške ukrao od njega i on je odjahao ne primijetivši ništa."
"Moram priznati da je to pravo majstorsko djelo i da sigurno nikome ne bi moglo
uspjeti da te u tome nadmaši. Čini se da si utjelovljena mudrost dok je Crni Mustang,
dopustivši da mu oduzmeš puške, svakako bio utjelovljena glupost, Ti si nam dakle
kanio donijeti puške."
90
"Jesam."
"Kako ćeš nam onda razjasniti da si pokušao s njima pobjeći kad si nas maločas ugledao
ovdje?"
"To sam učinio samo zbog prepasti jer ste se vi tako iznenada pojavili, a ja vas nisam u
prvi čas prepoznao."
"Nisi nas prepoznao? A ipak si spomenuo naša imena!"
Ik Senanda je neko vrijeme mračno gledao preda se, a zatim vikne, dobro glumeći
srdžbu:
"Ne pitajte me stvari koje očito ne razumijete! Ako čovjek misli da je ovdje u pustoši
posve sam i siguran, a kad ga onda odjednom iznenade ljudi za koje mora vjerovati da
su daleko odavde, onda se lako dade razjasniti da čovjek u prvoj prepasti postupi sasvim
drukčije nego što bi postupio promišljeno. Ako to ne uviđate, onda je uzalud da s vama
gubim riječi."
"Da, zaista te molim da ne gubiš više ni riječi premda mi ne samo što uviđamo to, već i
štošta drugo, čini se da vjeruješ da smo ti se ovdje pokazali čim smo stigli, ali u tome se
varaš. Mi smo bili ovdje sakriveni prije nego što si ti dojahao. Već prije toga promatrali
smo Crnog Mustanga, a zatim smo čuli svaku riječ koju si mu rekao. On te je nazvao
sinom svoje kćeri i predao ti je naše puške dok ti tvrdiš da si ih ukrao od njega. Što
kažeš na to, Ik Senanda?"
"Ponavljam i drugo ne mogu reći: ja nisam Ik Senanda, već Yato Inda; dobili ste svoje
puške pa sad zahtijevam da me smjesta pustite na slobodu."
"Polako, polako, momčiću! Budući da još uvijek poričeš, ne možemo te pustiti na
slobodu, već ćemo te najprije suočiti s tvojim dragim djedom da doznamo je li i on tako
kukavan i podao da zataji svoju vlastitu krv."
Oči mu podmuklo bljesnuše; i on odgovori:
"Vi me kanite odvesti Crnom Mustangu? Pokušajte samo hoće li vam to uspjeti!"
"Uspjet će nam, budi siguran u to, samo što će se to dogoditi na posve drugi način nego
što bi ti to želio. Nemoj da se prevariš u računu! Nadaš se da će te Crni Mustang
osloboditi iz naših ruku, ali tvoj nježni djedica imat će dosta posla sam sa sobom jer
ćemo i njega isto tako sigurno zarobiti kao što smo zarobili tebe!"
91
"To nećete! Nikakav Old Shatterhand ni Winnetou neće nikad uspjeti da uhvati Crnog
Mustanga čija slava prelazi preko svih dolina i planina!"
"Ah! Sad si ispao iz uloge! Ali nemoj se žestiti. Mi smo uhvatili već posve druge ljude
nego što je taj stari Mustang c za kojeg si posve pravilno rekao da njegova slava prelazi
preko svih dolina i planina jer se čini da ona preko njih prelazi kao zrak, budući da se
dolje od nje ništa ne zapaža."
"Nemojte se toliko hvalisati! Crni Mustang je poglavica Naiini-Komanča, najhrabrijih
ratnika tog velikog naroda. Sve da ste zaista tako ludi da pojašete za njima da biste se
upustili u borbu s njima, vi ih ipak ne biste stigli jer je njihova prednost odviše velika.
Prije nego što ih možete stići, planut će Firwood-camp i izgorjeti!" Rekavši to, skaut
prasnu u podrugljiv smijeh.
Old Shatterhand mu položi svoju tešku ruku na rame.
"Smij se samo, patuljčiću", reče, "ali ubrzo će doći vrijeme kad će te posve proći volja
za smijanje. Najprije ćemo otići s ovog lijepog mjesta na kojem si trebao čekati svoga i
djeda, ali ćeš ga ubrzo opet ugledati. Sada ćemo te svezati na tvoga konja pa ti
savjetujemo da se pokoriš bez otpora jer imamo dovoljno sredstava da te prisilimo na
poslušnost!"
Ik Senanda nije imao hrabrosti da se odupre. Uostalom, nadao se da njegovo suzanjstvo
neće dugo potrajati.
Bio je uvjeren da će bijeli lovci zajedno s njime pojahati po tragu Komanča i skrenuti u
spomenutu dolinu, ali se začudi, videći da su Winnetou i Old Shatterhand pošli u gotovo
protivnom smjeru, da nisu zakrenuli oko Corner-Topa, već da su po jahali prema Ua-
Pešu.
Nije mogao dokučiti razlog zbog kojeg su pošli tako zaobilaznim putem, pogotovu što su
Winnetou i njegovi pratioci jahali samo galopom k"ao da im se jako žuri. Kasnije je
međutim ugledao tračnice na otvorenoj preriji. Tračnice su zavijale u Pećinastu dolinu,
a kad su jahači zakrenuli onamo, porodi se u Ik Senandi slutnja koja ga je ispunila ne
malom bojazni. Lice mu se smrači. Hobble-Frank je to opazio jer je zarobljenik jahao
između njega i Drolla pa ga stade zadirkivati, uslijed čega se Ik Senanda još više
zabrinuo.
4, BREZOV KLANAC
Kad su stigli u stanicu Rocky-Ground, prvi ih je dočekao hrabri inženjer Swan.
"Halo!" do viknu im. "Zar ste se već vratili? I pratila vas je sreća, kako vidim! Kako je
bilo? Jeste li vidjeli Ko-manče?"
On ušuti, ugledavši svezanog skauta, a zatim nastavi, očito obradovan:
"AH devils, ta to je gospodin Yato Inda, naš vodič! I svezan? Je li vaš zarobljenik, ser?"
"Jest", kimne Old Shatterhand. "Imate li možda kakvo prikladno mjesto kamo bismo
ga mogli strpati, a da ga ne podiđe volja da ode u šetnju?"
"Znam takvo mjesto i to upravo izvrsno, ser. Koga smjestim onamo, taj ne može
pomisliti na samovoljni izlazak. Pokazat ću vam ga!"
Bio je to bunar što su ga upravo kopali. Premda je bio već prilično dubok, u njemu još
nije bilo vode. Kad je Ik Senanda čuo da će ga spustiti onamo, poče glasno jadikovati i
opirati se, ali to mu nije pomoglo. Doveli su ga do ruba bunara da ga svezu i spuste u nj,
ali se počeo braniti.
"Treba li da još i gladimo ovako opasna čovjeka kao što je taj klipan?" reče inženjer
Old Shatterhandu. "On je doduše vaš zarobljenik, ali svoju podlost izveo je protiv nas,
ljudi sa željeznice. Dopustite mi, ser, da ga prizovem k pameti!"
"Radite s njime što god hoćete", odgovori Old Shatterhand. "Predao sam ga vama i ne
želim s njime imati više nikakva posla. Pobrinite se samo za to da nam danas ne nanese
nikakve štete."
"Što se toga tiče, mister Shatterhand, budite sigurni da iz ovoga bunara neće izaći dok
ja to izričito ne dopustim. Provucite mu dakle uže ispod ruku i spustite ga dolje."
Kad je skaut na to opet počeo da oko sebe udara svezanim rukama i nogama, radnici ga
svezaše o željeznički prag i stadoše ga batinati sve dok nije utihnuo, a zatim ga spustiše u
zdenac.
Inženjer je uostalom dobro iskoristio vrijeme od jutra. Njegovi radnici pregledali su
svoje puške, jedna je lokomo-
92
93
tiva bila pod parom, a pripremljeni su i vagoni za vožnju u Firwood-camp. ,
Svih šest zapadnjaka dobilo je, dok su radnici četkali, hranili i pojili njihove konje,
izvrstan ručak, najbolji što se uopće dao prirediti u tamošnjim prilikama. Za vrijeme
ručka ispripovjedili su inženjeru što su jutros doživjeli.
"Sve je prošlo bolje, mnogo bolje nego što sam mislio", reče inženjer. "Silno se radujem
što smo ovog nitkova dobili u ruke! I vi kažete da su se Crvenokošci zaista vratili k
logoru da ga napadnu? Mi ćemo vam pri tome rado pomoći. Silno se veselim zbog toga,
zaista silno!"
"Priznajem da sam računao na vas i vaše ljude", odvrati Old Shatterhand, "jer se čini
da inženjer u Firwood-campu nije baš junak."
"Imate pravo, ser, a i Kinezi se silno boje Indijanaca pa bi se razbježali čim bi prvog
ugledali. Ono nekoliko bijelaca ondje nije vrijedno spomena."
"Najbolje bi bilo kad bismo sami mogli uzeti stvar u ruke i kad ljudi iz Firwood-campa
ne bi doznali ništa dok ne obavimo posao s Crvenokošcima."
"A zašto to ne bismo mogli učiniti? Nas je devedeset ljudi pa mislim da nemamo razloga
da se bojimo Crveno-kožaca."
"Hm, ni ja to ne vjerujem. Poznajete li Birch-Hole, kamo je Crni Mustang odveo svoje
ljude?"
"Kao svoj džep, ser. To je duboki klanac koji iza logora vodi u planinu. Stijene klanca se
sa svih strana uspinju gotovo okomito pa postoji samo jedan uski ulaz na kojemu raste
stara, vrlo visoka breza. Po njoj je klanac dobio svoje ime."
"Onda Crni Mustang nije baš osobito lukav kad ondje želi smjestiti svoje ljude."
"Zašto? Za njih nema boljeg skrovišta, a Crni Mustang ne sluti da znamo za njegovu
namjeru. Čini mi se da je odabrao dobro mjesto."
"Meni se ne čini. Dade li se uspeti uz stijene klanca?"
"Samo na jednom jedinom mjestu, a i to samo danju. Noću to ne bih preporučio nikome
kome njegov vrat vrijedi makar i četvrt dolara."
"Dobro! A kako bismo se izvana mogli uspeti na rubove klanca?"
94
Inženjer brzo podigne glavu, ispitljivo pogleda Old Shat-terhanda u lice, odvrativši:
"On, ser, pogodio sam kakav to plan imate! Vi nas želite postaviti uz rubove klanca, a
kad onda Crvenokošci krado-mice uđu u klanac, kanite zaposjesti i ulaz. Je li tako?"
"A kad bi bilo tako?"
"Onda ste izmislili najbolju stvar koja se uopće dade izmisliti. Učinimo li to, Indijanci će
se naći u Birch-Holeu kao raci u vrši, pa moraju dopustiti da jednog po jednog izvadimo
i da mu zavrnemo vratom, samo ako hoćemo."
"Da, baš to sam i ja mislio. Dakle, mogu li se vaši ljudi uspeti onamo?"
"Mogu, dakako da mogu. Ali, je li mister Winnetou sporazuman s tim planom?"
Poglavica Apaša nije dotle izgovorio ni riječi. Sad reče:
"Old Shatterhand i Winnetou imaju uvijek iste misli. Plan moga bijelog brata dobar je i
treba ga izvesti. Howgh!"
"Well!" kimne inženjer. "Ja sam dakako sporazuman s time. Onamo ćemo stići
dovoljno rano da se danju uspne-mo na stijene i prije nego što dođu Indijanci. Ali kad
se smrači, moramo znati na čemu smo. Ne bi li bilo dobro da se pobrinemo za rasvjetu?"
"To bi zaista bilo dobro", odvrati Old Shatterhand. "Imate li potrebna sredstva i alat za
to, mister Swan?"
"Sve će biti u najboljem redu, mister Shatterhand. Budući da smo ovu prugu morali
vrlo brzo svršiti, trebalo je često raditi noću u svjetlu zublji pa nam je ostalo mnogo
zublji. Imamo i bačvice s petrolejem različite veličine."
"Za nas bi bilo odviše teško da prenosima bačve, ali ipak bi nam bilo od velike koristi
kad bismo na ulazu u klanac mogli zapaliti bačvicu petroleja. Komanči se nikako ne bi
mogli usuditi da prođu kraj takve goleme zublje."
"Well, obavit ćemo i to. Imamo motke za prenošenje, užeta i sve ostalo što je potrebno
pa ćemo sa sobom ponijeti nekoliko bačava."
"Dobro! Ali imajte na umu da se ne smije podizati nikakva buka i da ne smijemo
ostavljati napadni trag."
"Ne brinite! Imam ja ovdje ljudi u koje se mogu pouzdati. Jeste li sporazumni?"
"Jesam. Pripremite sve i pobrinite se za to da dovoljno rano stignemo do Birch-Holea!"
95
Inženjer je bio veoma odlučan i spretan pa su sve pripreme ubrzo izvršene. Konji su
ostali pod sigurnom stražom, a jedan je stražar postavljen i kraj bunara u kojem se
nala- zio skaut. Onda krenu vlak dupkom krcat ljudima. Finvod--camp nije bio
obaviješten o njihovom odlasku.
Svi su se željeznički radnici rado pridružili tom pothvatu, a kad je vlak stigao do
unaprijed određena mjesta i kad su se ondje svi iskrcali, nije među radnicima bilo
nijednoga koji bi bio zabrinut kako će ta pustolovina završiti ili kako će on proći u njoj.
Mjesto s kojega se vlak vratio natrag bilo je tako daleko od Firvvood-campa da ondje
nitko nije mogao ništa zamijetiti. Pruga je ovdje zavijala oko brda kroz koje se probijao
Brezov klanac. Radnici su se nalazili iza tog brijega dok je na njegovoj drugoj strani
ležao logor. Budući da je još bio dan, nije bilo nimalo teško, da se čovjek s mjesta na
kojem se vlak zaustavio, zaklonjen šumom, uspne na brdo i stigne do gornjeg ruba
klanca. Mnogo je teže bilo neopazice prenijeti dvije bačve s petrolejem u blizinu ulaza u
klanac i ondje ih tako sakriti da ih kasnije indi-zanski uhode ne mogu pronaći.
Winnetou je preuzeo nadzor o ispunjenju potajnog plana o čijem uspjehu je vrlo mnogo
ovisilo dok je Old Shatterhand odveo radnike gore na rub klanca i dao im sve potrebne
upute.
Stigavši gore, nađoše se bijelci pod gustim drvećem. Zaklona je bilo dakle i više nego
dovoljno. Old Shatterhand je bio zadovoljan, vidjevši kako se strmo ruše stijene klanca.
Kad Komanči jednom uđu u nj, za njih više neće biti spasa. On rasporedi ljude oko
cijelog klanca, koji je bio otprilike pet stotina koraka dugačak i prosječno pedeset
koraka širok, pa svakoj od skupina dade upute koje su odgovarale položaju što ih je
pojedini odred zauzimao. U prvom redu opomenuo ih je da budu potpuno mirni i
oprezni i upoznao ih s različitim znakovima i signalima koji bi mogli noću biti potrebni
tako da su trebali tačno znati što pojedini signali znače. Zatim se, tražeći Apaša, spusti s
gornjeg ruba klanca do one strane koja je gledala prema logoru.
Apaš je ležao, čekajući na nj, nedaleko ulaza u klanac iza nekog prilično gustog grma i
domahnuo mu da dođe bliže.
96
"Winnetou je obavio svoj posao. Ljudi što ih je inženjer poveo sa sobom snažni su i
odlučni. Bačve leže posve u blizini, ali su tako dobro sakrivene da bi moj bijeli brat
morao vrlo oštro gledati da ih pronađe."
"A gdje je inženjer?"
"On se s ljudima, koji su prenosili bačve, sakrio ondje u onom jeliku. Ako za vrijeme
moje odsutnosti želiš govoriti s njime, lako ćeš ga pronaći."
"Za vrijeme tvoje odsutnosti? Kaniš li poći u susret Komančima da javiš kad će doći?"
"Da. Oni će se tako tiho prišuljati da će biti dobro da ih već prije toga promatramo."
"Osim toga se radi i o poglavici koji je rekao da se on sam kani prišuljati logoru u
izvide. Njega se u prvom redu moramo domoći."
"Winnetou je iz Rocky-Grounda donio dovoljno remenja da ga sveže. Ja ću sad poći jer
će se ubrzo smračiti. Neka Old Shatterhand ovdje počeka dok se vratim."
On šmugnu dalje i iščeznu pod obližnjim drvećem, ne ostavivši u mekanoj mahovini
nikakva traga. Old Shatterhand legne, potpuno pokriven granjem. Sad nije mogao ništa
učiniti nego mirno čekati.
Posvuda naokolo vladala je duboka tišina, samo se iz nedalekog logora pokadšto čuo
poneki zvuk. Počeo se spuštati sumrak. Winnetou nije bio još ni četvrt sata odsutan. Da
bi se s mjesta na kojem je ležao Old Shatterhand mogao razabrati ulaz u klanac, bile su
zaista potrebne oštre i izvježbane oči. Tek sad su mogli očekivati dolazak Komanča, jer
je bilo samo po sebi razumljivo da će se oni čuvati da dolaze danju. U tom slučaju bi se
naime izvrgli vrlo velikoj opasnosti da ih opazi i otkrije kakav stanovnik logora koji bi
slučajno prolazio ovuda, a time bi mogao biti ugrožen uspjeh čitavog njihovog plana.
Naposljetku se tako smračilo da je Old Shatterhand mogao vidjeti svega još nekoliko
koraka daleko. Zato mu je sluh to dalje dopirao jer, što manje je napeto jedno osjetilo,
to oštrije osjeća ono drugo. Zato on začu kao da je neka dugačka travka strugnula o niže
trave i stane prisluškivati udvostručenom pažnjom.
"To može biti samo Winnetou", pomisli Old Shatterhand, i zaista se četiri koraka ispred
njega stvori Apaš izišavši iz
7 Crni Mustang
91
visoke mahovine. On priđe posve blizu, zavuče se ispod grma i tiho reče: "Dolaze!" .
"Znaš li gdje su ostavili konje?" "
"Poveli su ih sa sobom."
"To je od njih veoma neoprezno! Konji se pod nadzorom čuvara ostavljaju mnogo dalje
nego što iznosi udaljenost odavde do logora. Zarza li ma samo jedan konj, mogao bi sve
odati."
"Sinovi Komanča se doduše nazivaju ratnicima, ali to nisu." Premda je Winnetou te
riječi izgovorio vrlo tiho, ipak se jasno razabirao njihov prezirni ton.
"To nam može biti samo drago jer če konji još više pojačati zbrku što ćemo je izazvati.
Cuj, upravo je njisnuo konj!"
Sad im se primicao neki najprije neodređeni, a onda malo-pomalo sve jasniji šum: bio je
to mukli topot kopita po mekoj mahovini i travi. Komanči su po indijanskom običaju
dolazili jedan za drugim i svaki je od njih vodio konja za uzde što su Winnetou i Old
Shatterhand jasno razabirali. Na ulazu u klanac Komanči zastadoše. Čini se da je
nekoliko ratnika ušlo u klanac da istraži je li sve sigurno. Nedugo zatim začuše se
prigušeni poklici, a zatim kolona ponovo krenu. Komanči su ušli u klanac, ali zbog tame
tako polako da je potrajalo više od četvrt sata prije nego što je prošao posljednji ratnik.
Old Shatterhand i Winnetou se izvukoše ispod grmlja i otpuzaše bliže rubu stijene koja
je činila jednu od obiju stranica ulaza. Jedva su pet minuta ležali ondje kad začuše
korake koji su se vraćali. Pojaviše se tri čovjeka i zastadoše tako blizu njih da su jednoga
tačno prepoznali: poglavicu Tokvi Kavu. On zapovjedi onoj drugoj dvojici:
"Ostanite ovdje da čuvate ulaz u klanac, a ako vam se netko približi, smjesta ga ubijte
nožem. Naši ratnici moraju zbog konja zapaliti nekoliko vatri pa kad bi itko ma i
izdaleka opazio njihov odsjev, to bi nas odalo. Još nije došlo vrijeme za napad, jer se
bljedokošci sigurno još nisu svi sabrali pod onim krovom pod kojim piju vatrenu vodu.
Ipak ću ja sad otići da se prišuljam njihovim stanovima. Nemojte se brinuti ako dugo
izostanem jer ću se vratiti tek" onda kad se primakne čas da svi oni poginu. Howgh!"
Rekavši to, poglavica se udalji polaganim, gotovo nečujnim koracima. Vjerovao je,
dakako, da ga nitko nije opazio,
98
no ipak nije bio sam jer su se za njim šuljali Winnetou i Old Shatterhand, duboko se
sagnuvši i tako tiho koračajući da ih nije mogao čuti.
To nije bilo lako. Po noći se moglo vidjeti najviše dva metra daleko. Oni ga nipošto nisu
smjeli izgubiti s vida pa su dakle morali ostati posve blizu iza njega. Kad bi on zastao,
zaustavili bi se i oni i pognuli se tik do zemlje, a kad bi on krenuo dalje, i oni su
nastavljali put. Da se zakotrljao kamenčić ili da je zapucketala najsitnija grančica, sve bi
se moglo pokvariti.
Naposljetku su odmakli tako daleko da ih oba stražara nisu više mogla čuti. Pri tome su
se već toliko približili logoru da su ugledali svjetlost koja je prodirala iz otvorenih vrata
gostioničke zgrade.
"Sad!" šapnu Old Shatterhand Apašu.
"Uf!" tiho će ovaj u znak pristanka.
Oni u dva nagla skoka srnu naprijed. Komanč ih je sad morao čuti pa se okrenu, ali ga
u tom trenutku pogodi Old Shatterhandova šaka u sljepoočicu te on tresnu o zemlju.
Htio je kliknuti, ali nije dospio već samo tiho siknu. Sve da je to netko i čuo, prije bi taj
zvuk mogao pripisati kakvoj ptici, nego prigušenom ljudskom kriku. Winnetou smjesta
klekne na nj da mu sveže noge i ruke. Old Shatterhand iščupa čuperak trave, ugura ga u
usta onesviještenog čovjeka i preko toga priveže krpu što ju je istrgao iz Indijančeva
kaputa tako da poglavica nije mogao kasnije jezikom izbaciti čep i tak"o osloboditi usta.
Zatim visokog, koščatog i teškog čovjeka prebaci preko ramena pa pođe s njime natrag
prema klancu. Apaš je hodao za njim.
Dakako da nisu krenuli ravno prema ulazu u klanac već više nalijevo, tako da su stigli
do onog jelika ispod kojega je ležao inženjer sa svojim odredom. On je doduše bio
pametan i oprezan čovjek, ali ipak nije bio zapadnjak pa bi. kad je pridošlice tako
neočekivano ugledao tik ispred sebe, vjerojatno učinio kakvu neopreznost, da mu Old
Shatterhand nije dobacio prigušenim glasom:
"Mir! To smo mi. Ne dižite buke, mister Swan!"
"Ah, vi! Koga ste to donijeli?"
"Crnog Mustanga", odgovori Old Shatterhand, spustivši svog zarobljenika na zemlju.
7. 99
"Poglavicu tih crvenih lupeža? Thunderstorml To je pravo Old Shatterhandovo i
Winnetouovo djelo! Ali on se ne miče. Zar je mrtav?"
"Nije. Moja ruka ga je malo grublje kvrcnula po glavi pa je izgubio svijest."
"Ah, vaš lovački udarac, ser! što ćemo s njime?"
"Ispružit ćemo ga na zemlju i svezati ga za drveće."
"Ali vikat će kad se probudi."
"To ne može jer sam mu začepio usta. Svežite ga dakle vrlo čvrsto i dobro pripazite na
nj! Mi moramo opet otići."
"Kamo?"
"Moramo donijeti još dva Crvenokošca koji čuvaju stražu na ulazu. Dokle god sjede
tamo, oni nam smetaju."
Old Shatterhand i Winnetou se spustiše opet na zemlju i stadoše puzati na ono mjesto na
kojem su maločas ležali kad je Crni Mustang izašao iz klanca. Kad su stigli onamo,
ugledaše stražare gdje sjede ispred njih gotovo na dohvatu ruke. Komanči su
razgovarali o nevažnim stvarima. Zato Old Shatterhand i Winnetou nisu tratili vrijeme
prisluškujući, već se odmah baciše na njih da ih svladaju, što im je,, budući da su ih
iznenadili, vrlo lako uspjelo. Kad su onda Indijance odnijeli inženjeru, ovaj reče,:
"Zar ste već gotovi s njima? Čujte, gospodo, vi to prokleto brzo obavljate! Ima li možda
ovdje još i drugih Crveno-kožaca koje mi kanite na isti način donijeti?"
"Nema", odvrati Old Shatterhand. "Preostale ćemo odjednom uhvatiti."
"Je li vrijeme za to?"
"Jest."
"To mi je drago! Ja nisam ni squatter ni trapper pa nisam navikao na to da tako dugo
ležim ovdje u zelenom. Recite mi dakle što treba da najprije učinim."
"Dajte jednu od petrolejskih bačava prenijeti na ulaz i ondje zapaliti. Ta će zublja tako
osvijetliti Komanče da će ubrzo uvidjeti kako stoji stvar s namjeravanim napadom."
"WeW Samo ćemo najprije brzo svezati ta dva Crvenokošca."
Kad je to bilo obavljeno, on sa svojim ljudima dokotrlja bure iz grmlja. Odnijeli su ga
na ulaz u klanac i zapalili.
i NaseJjemk na Divljem zapadu.
Dakako da je došlo do eksplozije koja je odbacila gornji poklopac bačve, ali dužice su se
i dalje držale, tako da se samo dio nafte prelio na zemlju pa se razlio ondje, i gorio dalje.
Plamen je ubrzo ispunio cijeli otvor između obiju stijena pa ne samo što je osvijetlio i
zadnji dio klanca, već su ga i na protivnoj strani morali ugledati iz logora, a svakako su
morali čuti i eksploziju.
Zapaljena petrolejska bačva prasnula je poput topa i trgla Komanče iz njihova mira i
sigurnosti. Još dok su se pitali kakav je to prasak bio, zaplamsa na ulazu golem plamen.
Klanac se osvijetli kao po danu. Indijanci su u prvi čas bili nijemi od prepasti, a zatim
počeše urlati. Ne bi se moglo reći je li to bio ratni urlik ili su urlali od straha. Pohrliše
prema vatri gdje se nalazio jedini izlaz iz klanca, ali plamen je već zahvatio čitav ulaz od
jedne stijene do druge. Istodobno prasnuše hici. Ispalio ih je Old Shatterhand, doduše
tako da nikoga ne pogodi, ali da posve jasno pokaže da jedini put u slobodu ne samo što
je zakrčila vatra, već da su ga zaposjeli i naoružani neprijatelji.
Crvenokošci uzmakoše u stražnji dio klanca i stadoše gledati uz okomite stijene ne bi li
pronašli put kojim bi se moglo pobjeći. Ali ondje opaziše nešto što nipošto nije bilo
takvo da ih umiri i da im podigne hrabrost. Old Shatterhand je naime zapovjedio
radnicima da zapale sve zublje što su ih ponijeli sa sobom čim opaze da gori bure s
petrolejem. Tom je nalogu odmah udovoljeno i Indijanci opaziše gdje se oko čitavog
gornjeg ruba stijena pojavljuju zublje i začuše glasove pune prijetnje. Jedan od tih
glasova nadjačao je sve ostale:
"Hura, hura, bačva gori! Sad je došao čas kad može početi predstava. Zapalite zublje,
zapalite ih sve! Neka bude svijetlo kao usred srpanjskoga dana! Neka i njima sine
svjetlo, neka i ispod njihovih skalpova naposljetku svane zora, neka shvate da se pred
njima nalazi gospodin Helio-gabal Morfej Edvard Franke s kojim se ne valja upuštati u
sukob. Vidi, Droll, kako trče i bježe! Čuješ li kako zavijaju i urlaju? Droll, Droll, kamo si
to nestao? Gdje si?"
Droll odgovori s druge strane klanca:
"Ovdje sam, ovdje, bratiću Frank, odavde se sve bolje vidi nego s tvoje strane. Ako
hoćeš da sve dobro razabereš, dođi brzo ovamo k meni!"
100
101
"Ne, ne, ostat ću gdje jesam. Samo podižite buku, vičite što jače da se konji poplaše i da
očepe onu gospodu dolje po prstima. Na žalost ne smijemo pucati, ali zato bacajmo
kamenje na njih, kamenje pa će se Crvenokošci začas smek-šati." c
Na sreću za Komanče sastojalo se tlo na gornjem rubu stijena od čvrstih kamenih ploča.
Da je gore bilo kamenih gromada ili izlomljena kamenja, loše bi prošli. Ipak se tu i tamo
našao poneki kamen što bi ga ljudi bacili s priličnim uspjehom. Kamenje je pogađalo i
ljude i konje. Ratnici su urlali od boli, a konji ritali, istrgli se svojim jahačima i počeli
ludo juriti amo-tamo, povećavajući ionako već veliku zbrku.
Nisu prošle dvije ili tri minute otkako je zapaljena bačva kad su se u klancu poplašili već
svi indijanski konji. Nasta divlja zbrka. Uto dotrčaše i stanovnici logora da vide zašto je
zapaljena ta neshvatljiva vatra. Jedan od prvih bio je inženjer Leveret. Začudi se,
ugledavši Old Shatterhanda i Win-netoua kraj kojeg je stajao njegov drug, inženjer
Swan iz Rocky-Grounda.
"Vi ste to ovdje, gospodo, vi?" upita sav zasopljen. "A tamo gori bačva s petrolejem. što
to znači?"
"To znači da kanimo malo zadimiti Crvenokošcima, Leveret", odvrati inženjer Swan.
"Crvenokošcima? Kojim Crvenokošcima, ser?"
"Komančima koji su vas htjeli napasti i poubijati."
"Heavens! Pa zar su nas već danas htjeli napasti?"
"Dakako, već danas. Ali sad se svi nalaze u klancu čije su rubove zaposjeli moji radnici,
a ovdje im vatra sprečava izlaz." I on ukratko ispripovjedi iznenađenom inženjeru sve
što se dogodilo.
Leveretu je bilo veoma drago što ne mora sudjelovati u toj opasnoj pustolovini pa se
brzo povukao u logor da umiri svoje preplašene ljude. Ipak nije uspio da ih zadrži u
logoru jer se sve više i više Kineza stalo gurati na obronku da se uspnu na brijeg. Pri
tome su trgali kolce iz grmlja i skupljali kamenje da ga ponesu sa sobom gore. Jedan su
drugome nešto dovikivali svojim materinjim jezikom i gurali se da se što prije uspnu.
Bila je prava sreća za Indijance da je Old Shatterhand razumio kineski. Sinovi "Carstva
sredine" su doznali da su ih
Crvenokošci htjeli napasti i skalpirati. Da su ih Indijanci otvoreno napali, sigurno bi se
raspršili poput pljeve, ali ovdje su svoje neprijatelje ugledali opkoljene i nesposobne da
se brane. To im je dalo hrabrosti. Mogli su Indijance iz sigurne udaljenosti odozgo
poubijati kamenjem. Zato su se sad žurili uz brdo kao da jurišaju na nj.
"Neka moj brat brzo dođe sa mnom!" pozove Old Shatterhand Apaša.
Ovaj je odmah shvatio što njegov bijeli prijatelj namjerava učiniti pa požuri za njim.
Protrčaše kraj vatre i stadoše se brzo uspinjati s kamena na kamen uz strmu kamenu
stijenu tako da su uskoro pre-tekli Kineze koji su krenuli duljim, ali lakšim putem uz
obronak. Inženjer Swan je s jednim odredom svojih radnika ostao dolje, ali ih je pratio
pogledom i rekao obrativši se svojim ljudima:
"Kako se čini, Kinezi bi htjeli linčovati Crvenokošce, a oba lovca će pokušati da to
spriječe."
Sjaj vatre je dopirao gore do ruba stijene gdje su oba zapadnjaka pošla u susret
Kinezima. Dolje u klancu i gore na njegovom vrhu zavladala je potpuna tišina jer su svi
ra-zabrali o čemu se radi pa su radoznalo čekali svršetak te upadice.
Onda se začu zapovjedni Old Shatterhandov glas, ali Kinezi se ne osvrnuše na nj, već
nahrupiše naprijed. Zatim njegov glas ponovo odjeknu, ali isto tako bez uspjeha. Sad on
i Winnetou izvukoše revolvere. To je samo trenutačno djelovalo: Kinezi se zaustaviše, ali
ne nadugo jer su oni u stražnjim redovima gurali svoje prednjake, potiskujući ih
naprijed.
To je bio kritičan trenutak. Old Shatterhand i Winnetou nisu htjeli zaista pucati, već su
oružje izvukli samo da se zaprijete. Ipak su morali prisiliti Kineze da poslušaju njihove
zapovijedi jer bi inače došlo do teškog krvoprolića. Ljudi, koji su ih promatrali, opaziše
kako su opet spremili revolvere. Što su zatim učinili nije se moglo razabrati jasno i u
pojedinostima, ali su se zato dobro čuli njihovi glasovi, a čulo se i kako Kinezi viču,
razabirala se gusta hrpa ljudi koji su gurali jedan drugoga, dok su pojedini Kinezi letjeli
zrakom, padajući u hrpu svojih zemljaka. Poneki od njih bi čas desno, čas lijevo poput
bombe izletio iz hrpe i otko-
102
103
trljao se niz brdo. Za tim pojedincima slijedilo ih je sve više pa su već po dvojica i trojica
letjela dolje, pridržavajući se jedan za drugoga i vukući jedan drugoga za sobom. Neki
su poletjeli ravno uvis kao da ih je izbacilo čelično pero, a kad bi pali na zemlju,
otkotrljali bi se dolje.
Isprva su urlali od bijesa, a onda počeše vikati i jaukati od bola i straha. Hrpa je
postajala sve manja jer su se njezini sastavni dijelovi nezadrživo raspadali, kotrljajući se
niz obronak. Bilo je kao da se usred njih nalazi neki nevidljivi, ali neodoljivi eksploziv
čiji je kemijski sastav bio izračunat tako da se s tijelima Kineza igra kao s loptama. Broj
onih koji su se kotrljali niz brdo postajao je sve veći, a hrpa preostalih sve manja.
Naposljetku je taj spomenuti eksploziv poprimio lik Old Shatterhanda i Winnetoua koje
su sad opet svi ugledali i koji su upravo uložili sve sile u posljednji napor, čije djelovanje
doduše nije bilo ugodno za one koje je pogodilo, ali su zato gledaoci uživali.
Činilo se da se usred Kineza zavrtio golemi zvrk, a njegovo kobno djelovanje pokazalo se
na Kinezima jer ih je taj zvrk tako odbacivao na sve strane, jednog preko drugoga, da ih
je izdao i vid i sluh. Činilo im se kao da zemlja ispod njihovih nogu nije više čvrsta, da ih
ne nosi; vidjele su se noge gore, noge sa strane, glave sa strane i glave dolje, dok se na
kraju nije sve pokrenulo, stalo kliziti, padati, teturati, koturati se i kuglati, tako da se
čitav usov Kineza sručio u dolinu. Spustio se, najprije polako, a onda sve brže i brže, a
kad je stigao dolje, odjeknu glasno jadikovanje i jaukanje u nankingškom i kantonskom
narječju. Toliki su se udovi međusobno isprepleli da su se ljudi zaista morali namučiti da
se izvuku iz te gužve.
Svi nosioci perčina stigli su manje ili više brzo, ali pouzdano na podnožje brda. Gore su
ostali samo Winnetou i Old Shatterhand dok su ostali bijelci stali da im glasno kliču,
odobravajući.
Winnetou i Old Shatterhand siđoše s brijega, a kad su stigli dolje, nije nigdje bilo više ni
jednog Kineza. Svi su se poplašili da bi se djelovanje onog zvrka moglo nastaviti i dolje
pa pobjegoše. Kad je inženjer pokušao oba zapadnjaka dočekati čestitkama, Old
Shatterhand mu upade u riječ:
104
"Ta je opasnost za Crvenokošce prošla, ali postoji još jedna koja im ne prijeti od žutih,
već od bijelih ljudi, od onih tamo gore na rubu stijena. Oni bacaju kamenje dolje u
kotlinu, a to ne možemo dulje dopustiti."
"Ali, ser, ti Komandi su ubojice! Zar ih žalite ako kojega od njih pogodi kakav
kamenčić?"
"Ne žalim, ali zločinci su ipak ljudi pa treba s njima postupati kao s ljudima, čovjek koji
muči životinje ne vrijedi ništa, a tko bez ikakve svrhe muči ljude, taj vrijedi još mnogo
manje. To je moje mišljenje prema kome postupam pa se nadam da ćete se za tim
primjerom povesti bar dotle dok se ja nalazim kod vas. Pošaljite dakle dva čovjeka gore,
jednoga desno, a drugoga lijevo, da prekinu s tom nečovječ-nošću. Neka se svatko vlada
mirno i neka ne počinje s neprijateljstvom dok ja ne dam znak za to."
"Well! A hoće li onda i Crvenokose! ostati mirni?"
"Dobro će se čuvati da prije zore ništa ne poduzmu, pogotovu što se njihov poglavica
nalazi u našim rukama."
"Ali oni to ne znaju!"
"Odvezat ćemo oba zarobljena stražara i poslati ih k: njima u klanac. Uostalom, sad je
vrijeme da se porazgo-vorimo s Crnim Mustangom. Dajte njega i onu drugu dvojicu
donijeti ovamo gdje je svjetlo i gdje možemo lakše i oštrije paziti na njih nego tamo u
tami. Nemojte im spominjati nikakva imena, a ovdje ih položite tako da im vatra obasja
lice. Htio bih ih jasnije vidjeti kad nas prepoznaju."
"Smijem li im odgovoriti ako nešto upitaju, a pogotovu poglavici?"
"Smijete, ali ništa važno. Mi ćemo se malo udaljiti, a onda ćemo neopazice prići
odostraga da čujemo kako pogla- vica razgovara s vama i što misli o svom položaju."
Inženjer krenu u jelik, a Old Shatterhand i Winnetou odoše malo dalje da ih Crni
Mustang odmah ne ugleda. Uskoro dovukose zarobljene Indijance i položiše ih tako da
su licem gledali prema vatri. Pri tome nisu mogli opaziti Winnetoua i Old Shatterhanda
koji su stajali iza njih. Zatim se ta dvojica približiše polako, tihim koracima.
Inženjer je stajao ispred svoja tri zarobljenika i ispitljivo ih gledao, ali nije rekao ništa.
Poglavicu je ljutio taj pogled. On bi zapravo prema indijanskom običaju također morao
105
šutjeti, ali prezir što ga je opažao na licu toga službenika toliko ga je razgnjevio da se
više nije obazirao na svoje dostojanstvo, već Ijutito do viknu inženjeru:
"Što nas tako gledaš? Ne umiješ li govoriti ili ti je strah pred nama začepio usta?"
"Strah pred vama?" nasmije se inženjer. "Nemoj ti sebi ništa umišljati! Ti si ubojica
koga ćemo kasnije objesiti na vrlo dobrom i trajnom užetu."
"Ti ne znaš što govoriš! Ja sam Tokvi Kava, vrhovni poglavica Naiini-Komanča!"
"Ako si vrhovni poglavica tih ništarija, onda ćemo ti rado iskazati čast koja pripada
tvom položaju, ali samo tako da te objesimo malo iznad tvojih ljudi."
"Ne hvališi se! Ja sam doduše svezan, ali vi ćete me morati odmah pustiti na slobodu jer
će me inače osloboditi moji ratnici, a vas će kazniti tako da spale Firwood-camp, da
poubijaju sve njegove stanovnike i iz zemlje istrgnu tračnice vatrenoga konja."
"Želiš li da ti se nasmijem pred ta tvoja dva ratnika! Ti se usuđuješ da mi se prijetiš,
premda ležiš preda mnom kao zmija kojoj su izbijeni otrovni zubi! O tvojoj sudbini
odlučit će Old Shatterhand i Winnetou!"
Nato se poglavica glasno i podrugljivo nasmije i reče:
"Spomenuo si ta imena da me uplašiš, ali ja znam da se ta dva ratnika ne nalaze ovdje.
Da, oni su sinoć bili ovdje, ali su od straha preda mnom pobjegli na kolima vatrenoga
konja."
U tom času opazi bijelog lovca koji ga je polako zaobišao i stao ispred njega.
"Uf, uf!" prestrašeno viknu poglavica. "To je Old Shatterhand!"
"Da, to sam ja. A tko je onaj koga vidiš ovdje kraj mene?"
Winnetou je pošao za njim i stao kraj njega. Kad ga je Komanč ugledao, još više se
zaprepasti, viknuvši:
"I Winnetou, poglavica Apaša! Kako su ta dva čovjeka došla ovamo?"
Old Shatterhand mu vrlo prijazno kimnu i odgovori:
"Sigurno ćeš se vrlo obradovati kad čuješ da smo došli upravo odande otkuda si i ti
stigao, naime iz Alder-Springa."
"Ja nisam bio na Alder-Springu!"
106
"Ali si bio posve u blizini, naime kod vjetroloma na Corner-Topu da bi nas večeras
uhvatio na Alder-Springu."
Sad je Komanč počeo uviđati da je njegov položaj mnogo gori nego što je dosad
vjerovao. Bio je svezan, dakle potpuno nemoćan. Vidio je da na ulazu u klanac plamti
visoka vatra i da je njegovim ljudima zakrčen izlaz iz stupice, ali nije još znao da su
bijelci zaposjeli gornji rub klanca pa se zato još nije potpuno odrekao nade.
"Da nisam svezan", bijesno škrinu, natežući spone, "ja bih te smrvio kao što grizzlv
jednim udarcem šape mrvi u kašu čaglja koji laje na njega! Da ste me odmah pustili na
slobodu!"
"S tim ćemo još malo pričekati. Budući da ponosno tvrdiš da si vrhovni poglavica
Naiini-Komanča, mislim da ćeš biti odviše ponosan a da kažeš neistinu. Došli ste ovamo
da napadnete na logor?"
"Nismo."
"Ti si svog unuka Ik Senandu poslao da pripremi taj napad?"
"Nisam!"
"Ti si sinoć bio ovdje i govorio s njime?"
"Nisam!"
Taj trostruki ,nisam" bio je izrečen tako odlučno, prezirno i ponosno da inženjer Ijutito
viknu:
"Kakve li bestidnosti! Podilazi me želja da mu dadem skinuti taj stari kaput kako bi
njegova crvena koža dobro upoznala batinu."
Old Shatterhand nastavi, i dalje okrenut prema poglavici:
"Zaista je besprimjerna kukavština da u takvom položaju tako odlučno poričeš. Kaniš li
možda poreći i to da si danas prije podne svog unuka ostavio posve samoga na Corner-
Topu?"
Poglavica sklopi načas oči kao da skriva iznenadnu prepast, a onda podrugljivo
odgovori:
"Čini se da Old Shatterhand sanja, iako ne spava."
"Pshaw! Ostavio si ga ondje da čuva naše ukradene puške!"
"Uf, uf!" premda je bio svezan, Komanč se napola uspravi.
"Priznaješ li to?"
107
"Ne!"
"Tokvi Kava, kukavico, prezirem te. Da bih ti dokazao kako glupo lažeš, nešto ću ti
pokazati. Pogledaj ovamo! To sigurno nisi očekivao?"
Old Shatterhand je naime, prije nego što se maločas pokazao, položio svoje puške iza
zarobljenika. Sad pođe po oružje i pokaže ga poglavici. Ovaj od prepasti zaboravi da je
svezan pa glasno kriknu i pokuša skočiti na noge.
"Well, čini se da to pomaže!" nasmije se lovac.
"ča - čarobna puška - medvjed - medvjedarka i - srebrna puška!" promuca Tokvi Kava.
"Gdje je Ik Senanda, sin moje kćeri?"
"On je naš zarobljenik. Uhvatili smo ga na Corner-Topu jer smo ondje bili prije nego
što je on došao."
"To - to - ne može biti!"
"Morat ćeš nam vjerovati. Mi smo se vatrenim konjem odvezli u Rocky-Ground, a
odande odjahali u Alder-Spring gdje smo stigli prije tebe. Vidjeli smo sve što ste radili i
čuli sve što ste govorili jer sam ja s VVinnetouom ležao u guštari vjetroloma samo četiri
koraka daleko od onog stabla uz koje si se ti ispružio."
"Uf, uf, uf!"
"Da, uf, uf, uf! Kaniš li i dalje ustrajati u tom tvom besmislenom poricanju?"
Komanč je nijemo i mrko gledao preda se, dok nije na kraju sigurno pomislio da će ga
njegovi ljudi ipak spasiti. Zato reče:
"Tokvi Kava ne zna što je strah; on nije poricao zbog toga što bi se bojao!"
"Priznaješ li dakle da si ukrao naše puške?"
"Jesam."
"Priznaješ li da si htio napasti Firwood-camp?"
"Tako je!"
"Što bi učinio sa stanovnicima toga mjesta?"
"Mi bismo ih sve poubijali i skalpirali."
"Sve?"
"Sve!"
"Zounds!" viknu inženjer. "Zar i mene?"
Komanču je bilo posve svejedno bi li ubio jednog bijelca manje ili više te odgovori
hladno i ponosno:
"Ne znam tko si, ali da smo uhvatili i tebe, mi bismo i tebe skalpirali."
"Hvala lijepa, zaista od srca hvala, moj dragi crveni gospodine! Za ovo Ijubezno
priznanje ja ću vam se još posebno zahvaliti. Recite mi, mister Shatterhand, što da sad
učinimo s tim časnim džentlmenom i njegovim ljudima!?"
"Najprije ćemo mu dati prilike da upozna svoj položaj i položaj svojih ljudi", odvrati
Old Shatterhand. "Odvest ćemo ga gore na rub klanca odakle može sve vidjeti."
"A onda?"
"Onda će morati zapovjediti svojim ljudima da se predaju." Sad se Old Shatterhand
obrati indijanskim stražarima i upita: "Vladate li vi jezikom bljedokožaca?"
Jedan od njih odgovori: "Razumjeli smo što ste govorili."
"Well! Vi ćete sad otići u klanac i reći ratnicima Ko-manča da smo uhvatili njihova
poglavicu i da ćemo ih postrijeljati do posljednjeg čovjeka budu li se branili. Sad ću
odvesti poglavicu na brdo da se uvjeri kako bi svaki otpor značio vašu propast. Neka on
onda odluči što je najbolje za njega i za vas."
"Od koga ćemo to doznati? Ako nam to kaže koji bljedo-kožac, nećemo mu vjerovati."
"Dopustit ću poglavici da vam on to sam kaže. Neka govori odozgo s gornjeg ruba
klanca, tako da ga čuju svi njegovi ratnici. Jeste li sporazumni s tim?"
"Jesmo."
"Onda ću sad dati da vam skinu spone. S ove strane ulaza nije plamen tako visok i Širok
da bi vam mogao postati opasan. Možete preskočiti preko njega."
"Treba li da se vratimo da nas opet svežete?"
"Ne treba; možete ostati u klancu. Recite vašim ratnicima što ste čuli i vidjeli! Učinite li
to, oni će uvidjeti da im ne preostaje ništa drugo nego da čekaju na odluku svog
poglavice."
Dok su ratnicima razvezivane spone, postavi se VVinne-tou, prislonivši pušku o rame,
tako da mu oni nisu mogli pobjeći. Jedan od ratnika se smjesta zaleti i preskoči na onom
mjestu kroz vatru, gdje je ona bila najuža, a drugi se odmah povede za njegovim
primjerom. Zatim Old Shatterhand postavi onamo još nekoliko željezničara da bi ulaz
108
109
u klanac za vrijeme njegove odsutnosti stajao pod jakom stražom. Zatim razvezaše
poglavici Komanča noge da bi se mogao uspeti uz brdo. Ruke su bile dakako ostale
svezane na leđima.
Zatim se oba zapadnjaka uspeše s Tokvi Kavom na brdo. Da je pokušao pobjeći, ne
samo da bi u najveću opasnost doveo svoj život, već i život svojih opkoljenih ratnika.
Zato se bez otpora uspeo iza zapadnjaka gore na mjesto s kojeg se jednim pogledom
mogao obuhvatiti cio klanac. Bilo je to ono isto mjesto na kome se nalazio Hobble-
Frank. Kad je ugledao pridošlice i prepoznao Tokvi Kavu po njegovom ukrasu od
orlova perja, skoči od radosti uvis viknuvši:
"Hura, evo dovode jednoga koji, ako me nije posve napustila moja prirođena mudrost,
mora da je poglavica te crvene braće s ratne staze! Jesam li pogodio, Old Shatter-
hand?"
"Da, to je on", odvrati Old Shatterhand.
"To mi je drago, to mi je silno drago! Jer čim smo uhvatili glavnog vrapca, svi ostali će
nam sami doći na lijepak. Kako ste ga uhvatili za uvojak skalpa?"
"Odšuljali smo se za njim i kvrcnuli ga po glavi, dragi Frank."
"Odšuljali su se za njim i kvrcnuli ga po glavi! To zvuči tako jednostavno i samo po sebi
razumljivo kao kad kuharica u gostionici k "Zlatnoj krvavici" veli za mačku: ,najprije
zaklati, zatim speci dok ne bude smeđa, a onda pojesti kao zeca". Eno ga gdje stoji kao
babilonski toranj i gleda u dolinu! Kako mi se čini, nimalo mu se ne sviđa naša lijepa
rasvjeta zubljama i rasvjetnim plinom!"
Veseli mališan imao je pravo. Sve ako je Tokvi Kava dosad i računao s time da će mu
njegovi ljudi priteći u pomoć, sad je morao uvidjeti da je to krivi račun. Svi su oni bili
nagurani dolje u klancu gdje je jedva bilo mjesta za njih i njihove konje, a jedini put u
slobodu zakrčila im je vatra koja je još uvijek visoko plamtjela. Tu su vatru mogli bijelci
održavati do jutra pa i dulje. Poglavica je to znao jer je vidio da se dolje nalazi još jedna
velika bačva puna petroleja.
Pomno je promotrio stijene klanca i opazio doduše ono mjesto kojim se moglo uspeti, da,
uspeti bi se mogao jedan čovjek ako gore ne bi bilo neprijatelja. Ali tako velik broj
Indijanaca pa još tome na konjima, ni pomisliti! Gore su
110
gorjele vatre i zublje tako da je sve bilo rasvijetljeno kao danju, a kad je prebrojio
dobro naoružane bljedokošce, spremne da odbiju svaki pokušaj uspona na stijenu,
poglavica se teško zamisli. Razmišljao je i razmišljao, tražeći izlaz, ali izlaza nije bilo.
Pomislio je dakako i na to da bi njegovi ratnici mogli na konjima u galopu projuriti kroz
vatru, ali je morao uvidjeti da ni to nije nikakvo rješenje. U prvom redu je opazio
stražare koji su stajali vani pred vatrom, a s druge strane mogli su svi bljedokošci, što ih
je vidio ovdje gore, obasuti puščanom vatrom cio klanac sve do samog plamena, tako da
ni jednom jedinom Crvenokošcu ne bi uspjelo da prodre. Dovoljna bi bila samo jedna
salva, pa da se cio izlaz zakrči mrtvim tijelima Indijanaca i konja.
Bio je sav tako zaokupljen tim razmišljanjem i njegovim poraznim rezultatom, da nije ni
pomislio na to da pazi na izraz svoga lica. Zato mu se razočaranje tako jasno ocrtalo na
licu da su Winnetou i Old Shatterhand doduše o tome šutjeli, ali da mali Hobble-Frank
nije mogao odoljeti, a da ne dobaci:
"Pazi ga, udesio je lice kao da mu je pura ukrala kruh. Neka pokuša što god hoće, ipak
ne može -"
"Uf, uf", javi se poglavica i to mnogo glasnije nego što je namjeravao. Bilo je upravo
kao da se probudio oda sna pa se i sam trgnu zbog svog poklika.
Old Shatterhand se okrenu k njemu i upita ga:
"No, je li Tokvi Kava promislio o tome da li za nj i njegove Komanče postoji put u
slobodu?"
"Jesam", odgovori Indijanac. "Takav put postoji."
"Ah! A koji je to put?"
"To je tvoja pravednost."
"Ne pozivaj se na nju! Budem li je poslušao, bit ću prisiljen da vas osudim! Neću ni
spomenuti krvoproliće što ste ga namjeravali počiniti. Ali kojom kaznom kažnjava
zakon prerije krađu konja?"
Poglavica odgovori nakon kratkog oklijevanja: "Smrću, ali vaši konji su vam se opet
vratili."
"A kojom se kaznom kažnjava krađa oružja?"
"Također smrću, ali vi ste opet uzeli svoje puške."
"To nimalo ne mijenja tvoju krivnju. Svoj život si proigrao."
"Znači da me kanite umoriti?" ljutito prasnu poglavica.
111
"Mi nismo ubojice. Mi ne ubijamo, već kažnjavamo jer ti si htio kaznu i zatražio je."
"Uf! Kad sam je ja zatražio?"
"Kad si zahtijevao pravednost."
Komanč obori glavu, zašutjevši. Znao je da ne bi uzalud zazvao blagost tih
čovjekoljubivih zapadnjaka, ali ponos mu je branio da to učini. Malo kasnije upita:
"Gdje se nalazi Ik Senanda kojeg si uhvatio?"
"Na sigurnom mjestu gdje čeka svoju osudu. Ti znaš da se špijuni vješaju."
"Uf! Otkada je Old Shatterhand postao tako okrutan?"
"Otkako si od mene zatražio pravednost jer pravednost zahtijeva vašu smrt. Milost ne
želiš!"
Poglavica i opet klonu. Nije mogao sebe i svoje ljude spasiti ni lukavštinom ni silom. U
njemu je kuhao bijes, a svega ga je ispunila divlja i podmukla želja za osvetom. Polako
podigne glavu, upitavši nesigurnim glasom dok mu je lice bilo kao od kamena:
"Što razumije Old Shatterhand pod milošću?"
"Kažnjavanje blažom kaznom ili oprost od čitave kazne."
"Zar bi nam oprostili svaku kaznu?"
"Ne; to nije moguće."
"Ali život bismo zadržali?"
"Možda. Winnnetou i ja, mi ne hleptimo za vašim životom, ali neće nam biti lako da
druge bijelce nagovorimo da popuste. Ipak se nadamo da ćemo to postići ako ti sa svoje
strane ne propustiš da ublažiš njihovu srdžbu."
"Što treba da učinimo?"
"Da se predate."
"Da se predamo?" planu on. "Ti si lud!"
"Doveo sam te ovamo da ti dokažem da nas vaš otpor ne bi stajao ni kapljicu krvi, ali da
bi vas smjesta upropastio. Taj cilj sam postigao, čim dadem znak, opalit će sve naše
puške. Oduzet će vam skalpove pa će vaše duše biti u vječnim lovnim poljanama
osuđene da budu naše sluge i robovi. Ti si tako htio. Dođi!"
"Kamo ćeš?"
"Dolje. Vidjet ćeš posljedice svog prkosa. Dođi!" On ga uhvati za ruku, pretvarajući se
da ga želi povući sa sobom, ali Tokvi Kava se istrgne, uzmakne za korak i upita dok su
mu tamne oči planule:
112
"Možeš nas spasiti samo ako se predamo?"
"Samo tako."
"A hoćemo li ostati na životu?"
"Nadam se."
"I vratiti se svom plemenu?"
"Bude li vam život poklonjen, moći ćete se vratiti. Valjda ne vjeruješ da bi itko htio da
Vas ovdje zadrži?"
"Ako slobodno odemo, ne bojiš li se naše osvete?"
"Pshaw! Tko bi se vas bojao! I ti govoriš o osveti? Ako vam spasimo život, niste li nam
onda dužni zahvalnost, a ne osvetu?"
"Spasi naš, a onda ćeš vidjeti što ćemo učiniti."
"Dobro. Vidiš li da se tamo desno dade uspeti uza stijenu?"
"Vidim."
"Puteljak je tako uzak" da se dva čovjeka ne mogu usporedo uspinjati. Reci tvojim
ratnicima neka se jedan za drugim uspnu onuda, ali bez oružja. Dakako da ćemo ih sve
najprije svezati dok ne održimo vijećanje što ćemo s njima. Onda će -"
"Svezati?" ljuti to ga prekinu poglavica.
"Tako je. Ako ti to nije pravo, neka poginu. Ta i ti si svezan!"
"Uf! Old Shatterhand je strašan čovjek. Govori tako blago i mirno, ali volja mu je tvrda
kao pećina."
"Vrlo dobro što to uviđaš. Vladaj se prema tome! Jesi li dakle sporazuman s time da
vežemo tvoje ratnike?"
" Poglavica je nekoliko trenutaka oklijevao, a onda se ponosno uspravi i odvrati, gotovo
vičući od jada: "Jesam!"
"WeW Ali reci im da ćemo svakoga koji ne ostavi sve oružje dolje već sa sobom odnese
ma i najmanji nož, smjesta ubiti."
Jasno se razabiralo da poglavica dršće od bijesa. Zatim upita:
"Ako učinim ono što tražiš od mene, hoće li onda i sin moje kćeri ostati na životu i
hoćete li ga pustiti na slobodu?"
"Vjerojatno."
"Onda mi daj razvezati spone da mogu sići dolje k svojim ratnicima."
"Ah, dakle kaniš sam dolje?"
"Čuo si što sam rekao."
8 Crni Mustang
113
L
"Zašto?"
"Nije dovoljno da odavde viknem nekoliko zapovijedi. Ako treba da se oni sami izruče
bez oružja, onda im moram reći i razloge zbog kojih treba da to učine."
"WelU, odgovori Old Shatterhand, mjereći ga i osmjehujući se. "Možda pri tome
spremaš kakvu podlost, ali meni je to svejedno. Dopuštam ti da siđeš dolje, ali počevši od
trenutka kad stigneš u klanac, uperit će se u vas cijevi od devet puta deset pušaka. Kad
budem nakon pet minuta pozvao, a ti se kao prvi ne uspneš gore, svaka će od tih pušaka
dva puta opaliti. Tako sam rekao i tako će biti. Sad idi!"
On mu sam odveže ruke. Winnetou nije ni jednom riječi sudjelovao u razgovoru, ali
sada kad je Komanč krenuo da se spusti u klanac, položi mu Winnetou ruku na rame i
reče:
"Ono što je rekao Old Shatterhand, to je kao zakletva koju ću i ja održati. Ako te on
pozove, a ti smjesta ne kreneš, pogodit će te moje tane! To sam ti rekao. Howgh!"
Komanč se okrenu, ne odgovorivši ništari počne se spuštati putem koji ga je imao
dovesti k njegovima. Kad je stigao dolje i progovorio nekoliko riječi svojim ljudima,
podiže se u klancu glasan urlik. To je bio odgovor ratnika na njegovo saopćenje da se
moraju predati. Da bi zaštitio poglavicu pred otporom njegovih ratnika, do kojega bi
moglo doći, izda Shatterhand gromkim glasom nekoliko kratkih zapovijedi. Odmah svi
bijelci koji su se nalazili na protivnoj strani, prije-đoše na njegovu, spremni da prihvate
i svezu Komanče koji su se trebali jedan po jedan uspeti gore. Svi bijelci uperiše puške u
klanac da na Old Shatterhandovu zapovijed otvore vatru. I oni bijelci koji su stajali kraj
ulaza uperiše puške u opkoljene Indijance. I Kinezi su veoma radoznalo očekivali kako
će završiti ta pustolovina, ali budući da nisu imali oružja, nisu se ni najhrabriji među
njima usudili umiješati u borbu.
Droll je također došao s druge strane. Ispruži se kraj svoga bratića Franka, gurnu cijev
svoje puške preko ruba klanca i upita:
"Bratiću Frank, jesi li čuo sve što se ovdje govorilo?"
"Kako možeš tako glupo pitati?" odgovori mališan. "Ta ja sam stajao ovdje i imam
zdrave uši. Zašto onda ne bih čuo što se govori?"
114
"Dobro znam da imaš uši, ali i drugi ljudi imaju uši, a ne žele čuti što treba da čuju. Nije
li tu bio poglavica Ko-manča?"
"Jest."
"I s njime su vođeni pregovori?"
"Jesu."
"Na što je morao pristati?"
"Komanči se moraju predati. Oni će se jedan po jedan uspeti ovdje uz stijenu, a mi
ćemo ih smjesta vezati čim stignu ovamo iz podzemlja."
"To je opet vrlo prevejano od našeg starog Shatterhanda. Kad bi se oni smjeli uspeti
kako žele, odmah cijela hrpa, onda bi to za nas moglo postati opasno, ali ako stižu jedan
po jedan, ne mogu nam ništa nauditi. Zaista je posve druga stvar kad čovjek stigne u
pravo društvo! Otkako smo jučer sreli Old Shatterhanda i Winnetoua, neprekidno ćemo
doživljavati nove pustolovine."
"Tako? A sa mnom ne doživljuješ ništa? čuj me malo, budi tako ljubezan pa mi iskazi
dužno poštovanje, kakvo ima pravo zahtijevati čovjek kao što sam ja! Izvoli to zapamtiti
i za ubuduće! Zar sam ti možda zato dopustio da se rodiš kao moj pravi pravcati bratić
da mi sad kvariš raspoloženje? Taj čovjek1 tvrdi da uza me ništa ne doživljava!"
"No, no, nemoj se uzrujavati!" zamoli ga Droll. "Nisam ja to mislio tako ozbiljno. Nije
potrebno da kod svake riječi odmah prasneš kao bomba."
"Šuti, staro trabunjalo! Kako se možeš usuditi da me uspoređuješ s bombom!"
"Jer eksplodiraš upravo kao bomba!"
"Eksplodiram! Kakav je to izraz za takvu važnu ličnost kao što sam ja! Zar ne znaš,
zelenišu, da se u mojoj pošto" vanoj prisutnosti moraš uljudno izražavati?"
Droll se počeše iza uha i odgovori u neprilici: "Ah, dragi Frank, eto, opet se uzrujavaš.
Ali sad pripazi! čini se da Old Shatterhand kani nešto viknuti."
Zadani rok je prošao i Old Shatterhand se upravo u taj čas nagne preko ruba stijene,
složi ruke oko usta i doviknu u klanac:
"Tokvi Kava, popni se gore!"
Poglavica je čuo taj zov pa izda svojim ljudima još posljednju zapovijed i okrenu se od
njih da posluša Old
8 115
Shatterhanda. Uspeo se istim onim putem kojim je i sišao. Dok se uspinjao, ugledaše
bijelci kako su svi njegovi ljudi položili oružje na hrpu. Činilo se da im je rekao u kojim
vremenskim razmacima moraju poći za njim jer su se skupili dalje i tek kad je on stigao
na vrh, pođe slijedeći ratnik polako za njim. Ne zna se da li je uzrok tome bilo penjanje
ili uzbuđenje zbog otpora njegovih ratnika, ali na poglavici se vidjelo da mu bilo žestoko
udara kad je, ukrstivši ruke na leđima, rekao promuklim glasom:
"Tokvi Kava je održao riječ; evo, svežite me opet! Ali pripazite da vam ne bismo i mi
jednom svezali remenjem ruke! Dođe li do toga, možete biti sigurni da više nećete imati
da bilo što tražite pod suncem."
Radnici ga svezaše i odvedoše ga malo dalje. Prvi ratnik koji je došao za njim također je
svezan, a zatim još leđa m leđa svezan uz narednog. Vežući zarobljenike tako po dvojicu
zajedno, bijelci su se dvostruko osiguravali.
Tako su prošli i svi ostali Komanči koji su se, jedan za drugim, uspeli na vrh. Kad su
naposljetku svi bili svezani, ležalo je više od stotinu međusobno vezanih Indijanaca na
zemlji. Tokvi Kava pozove Old Shatterhanda i reče mu:
"Teško sam nagovorio svoje ratnike da se pokore. Hoćeš li se sad i ti potruditi da
nagovoriš bljedokošce da nam poklone život?"
"Ja ću održati čak i više nego što sam ti obećao", odvrati lovac. "Kažem ti da ću uložiti
svoj cio utjecaj. Sad kad si bio tako poslušan, čvrsto ti obećaj em da ću vam osigurati
život i slobodu."
Međutim Komanč prasnu u prodoran smijeh i pogled pun beskrajne mržnje pogodi Old
Shatterhanda:
"Poslušan?" viknu. "Zar ja vama? Zar je lav poslušan psu ili bivol skunksu? Što misliš,
tko si? Gnojni čir koji ću izraziti iz tijela bljedokožne rase i baciti ga u najosamljeniji
kut savane da ondje istrune! A što je Winnetou? Najkufcav-niji od svih Apaša, čovjek
dostojan najvećeg prezira. Otrov što ću ga s ogavnošću ispljunuti i nogom utoptati u
zemlju. Zar si dopustio da ti se u ledu prošle zime smrzne posljednji ostatak mozga pa se
usuđuješ ustvrditi da ti je Crni Mustang bio poslušan? Zaklinjem ti se velikim
Manitouom i duhovi ma svih naših poglavica za kojima ćemo svi otići u vječne
116
lovne poljane da će doći vrijeme u kojem ćete vi doznati tko ima zapovijedati, a tko
slušati!"
Old Shatterhand mu na to odgovori jedino mirnim pitanjem:
"Kaniš li možda svojim nepromišljenim riječima proigrati život? Još uvijek si naš
zarobljenik i nisi slobodan!"
"Pshaw!" prezirno se nasmije Komanč. "Tokvi Kava ne dopušta da ga tjeraš u strah.
Old Shatterhand je rekao da su naš život i naša sloboda sigurni!"
"Ah! Tako se čvrsto pouzdaješ u moju riječ? Znaš li koju mi čast iskazuješ time? Da,
sad nas smiješ nekažnjeno vrijeđati jer sam ti dao riječ. Pošto znadeš da Old
Shatterhand ne govori neistinu, uvjeren si da sad smiješ biti drzak prema meni. Ovako
kao što ti sada činiš, laje pas kome su iščupali zube pa ne može gristi."
"A taj pas si ti!" bijesno viknu Komanč. "Pogledaj ovu moju nogu! Udarit ću te njome
da ćeš zavijati od boli."
"Možeš se usuditi da mnogo toga rekneš sad kad imaš moje obećanje", opomenu ga Old
Shatterhand, smiješeći se mirno, "ali nemoj poći predaleko! Ne budeš li se mogao
svladavati, požalit ćeš."
"Požaliti? Ta riječ odaje tvoju slabost. Reci što god hoćeš jer ja se smijem tvojoj
prijetnji."
Sad se lice bijeloga lovca uozbilji, a i glas mu je zvučao teško kad je rekao:
"Well, kako god hoćeš! Ja ću doduše održati ono što sam obećao, ali ni jedne jedine
riječi više. Već ćeš doznati kako to mislim. Bio sam odlučio da ću biti još blaži nego što
bih to morao biti prema svom obećanju, ali tome je sad kraj i moja će se opomena ubrzo
ispuniti, a ti ćeš uskoro požaliti!"
Umjesto odgovora uvuče Komanč glavu među ramena, a onda se usprkos sponama
odbaci naprijed da pljune na Old Shatterhanda. To mu je i uspjelo. Kad je to vidio
Winnetou, koji je inače bio uvijek miran i nadmoćan i koga ništa nije moglo izbaciti iz
ravnoteže, stegne šaku i ljutito vikne:
"šarli, on te je uprljao svojom slinom. Treba li da ga kaznim ja ili ćeš ga ti kazniti?"
"Nećeš ga kazniti ti, već ja, ali drukčije nego što misliš", odvrati njegov bijeli prijatelj.
"Nije vrijedan da ga dodirne tvoja ruka!"
117
I svi ostali bili su silno ogorčeni zbog nevjerojatne Ko-mančeve drskosti. Sad, kad je bio
siguran da će ostati na životu, pustio je maha svom bijesu što ga je tako dugo i s toliko
muke suzdržavao. Nekoliko bijelaca koji su tome prisustvovali stadoše glasno zahtijevati
brzu kaznu. Dugački plavokosi Kaz okretao je svoju malu glavu s jedne strane na drugu,
njegov frnjasti nosić kao da se odjednom dvostruko povećao, njegove inače dobrodušne
mišje očice zabli-staše, pa poduzetno navuče sare svojih čizama naviše i glasno reče:
"Mister Shatterhand, to je ipak previše! To nipošto ne smijete dopustiti! Spreman sam
da mu začepim tu veliku gubicu!"
"Čime?"
"Remenom koji ću mu oviti oko vrata. Onda ćemo ga podići gore, tamo na ono drvo
koje ima nekoliko vrlo lijepih grana, očito izraslih baš u tu svrhu. Neću biti kriv ako ga
izda dah. Volio bih da ga je pričuvao za nešto bolje! Tko ne želi slušati mora osjetiti; to
je stara dobra poslovica koja je vrijedila i kod Timpeovih baštinika."
"Hvala! Ako je rođen za to da bude obješen, onda će već i sam naći prikladnu omču pa
mu je ne moramo baš mi oviti oko vrata."
"Što?" viknu Hobble-Frank. "Zar da vas on tako vrijeđa i da za to ne dobije plaću? To
ne mogu dopustiti, tome se protivi cijelo moje biće kao kad bismo pudla češljali protiv
dlake! Smatram svojom dužnošću -"
"Ovdje može biti govora samo o mojoj dužnosti, dragi Frank, a ne o tvojoj", prekinu ga
Old Shatterhand. "Prepusti dakle meni da sam odgovorim na drskost tog crvenog
momka!"
"To ne mogu učiniti; to i neću učiniti jer ako vama prepustim vlast i moć vrhovnog
javnog tužioca, onda već unaprijed znam da će taj Crvenokožac dobiti najveće
poslastice umjesto dobrih batina."
"Ne brini, Frank! Ovaj put i ne mislim na to da budem obziran."
"Tako? Jeste li se dakle ipak jednom opametili? Doduše kasno, ali ipak! Zar zaista imate
ikakvu kaznu za nj?"
"Imam."
118
"Onda vas molim za najveću susretljivost i uslugu da mi dopustite da ja u tom koncertu
zasviram na prvoj violini! Izvolite dakle dobrostivo zapovjediti, gospodine ravnatelju,
kad treba da se digne zastor! Poštovano općinstvo već topće nogama, a čitava je kuća
rasprodana."
"Dobro, neka ti se ispuni želja. Kaz i Haz neka takt čvrsto prihvate poglavicu da ne
može pomaći glavu, a ti ćeš mu svojim nožem odrezati svu kosu s glave osim jednog
tankog uvojka za koji ćemo moći svezati ove lijepe kineske perčine."
Rekavši to izvuče Old Shatterhand iz džepa perčine onih dvaju kradijivaca pušaka.
"Hura, to je veličanstvena misao! Toliko sam se obradovao i razveselio kao da mi je
danas rođendan! Dođite ovamo, gospodo Timpe broj jedan i Timpe broj dva! Pripazite,
gospodo, veliko djelo može otpočeti. Zastor se diže. Ja glumim seviljskog brijača bez
četkice i sapuna, a Komanč će glumiti oguljenog viteza otimača. Hajde, počnimo!"
Veseli mališan bio je sav oduševljen zadaćom što ju je dobio. Bijelci su ga razumjeli, ali
činilo se da Crvenokošci ne slute što se ima dogoditi.
Samo poglavica je razabrao poglede upravljene na njega, ugledao je nož u ruci Hobble-
Franka, a vidio je i kineske perčine što ih je ovaj dobio od Old Shatterhanda. Morao je
doći do zaključka da ti perčini imaju neke veze s njime, ali nije mogao zamisliti što
bijelci namjeravaju. Prestrašio se, a prestrašio se još i više kad su Kaz i Haz klekli desno
i lijevo od njega i počeli ga upravo mjeriti jezovito značajnim pogledima.
"Što hoćete? Što kanite sa mnom?" upita ih on.
Old Shatterhand odgovori umjesto njih:
"Dobit ćeš od mene dar jer si prema meni bio tako prijazan i uljudan."
"Kakav dar?"
"Vi ste došli ovamo da skinete skalpove žutih ljudi, ali ih na žalost niste mogli dobiti,
pošto ih Kinezi sami žele zadržati. Budući da i sam možeš misliti koliko sam ti privržen,
sigurno ćeš uvidjeti da mi je vrlo žao što se ti kao poglavica moraš odreći takva skalpa.
Zato te moje dobro srce želi iznenaditi ne samo s jednim perčinom, već čak s ova dva.
Nadam se da ćeš zahvalno primiti od mene taj dar."
119
Tokvi Kava se javi samo sumnjičavim "Uf!". Drugo nije mogao odgovoriti jer nije znao
kakva se namjera skriva iza prijaznih Old Shatterhandovih riječi. Ovaj nastavi:
"Razumljivo je da perčini spadaju na glavu pa zato mislim da će ti biti drago ako ih
dam svezati na tvoju glavu da ih nosiš kao uspomenu na mene."
"Uf, uf!" odvrati poglavica, razljutivši se. "Skalpovi se ne vješaju o glavu već o pojas. A
to uopće i nisu skalpovi, već samo kose žutokožnih ljudi, bez kože na njima. Ratniku koji
bi nosio takvu kosu smijala bi se i rugala djeca i stare žene!"
"Ti ćeš ih ipak nositi jer ti ih ja poklanjam, a ja sam navikao na to da se moji darovi
poštuju!"
"Zadrži ih samo, ja ih neću!"
"Ne pitam ja hoćeš li ih ili ne. Oni su određeni za tebe pa ćeš sad dopustiti da ti ih svezu
na glavu."
"Samo se usudi da to učiniš!" viknu Crvenokožac. "Ne zaboravi da sam ja poglavica!"
"Pshaw! Od maločas ti u mojim očima nisi ništa drugo, već obična crvena njuška na
koju ću dati objesiti kineske perčine kako bih time ozbiljno opomenuo tvoje ratnike da
se nitko više ne usudi uvrijediti Winnetoua i Old Shatter-handa!"
Tokvi Kava izbulji oči, stegnu zube i siknu:
"Opominjem te! Da se nisi usudio uvrijediti glavu ratnog poglavice ovim smećem žutih
pasa!"
"Govoriš o tome da se ne usudim i opominješ me? I ja sam tebe maločas opomenuo, ali
ti me nisu poslušao. Sad dolaze posljedice: ti ćeš nositi to ,smeće žutih pasa", a ja ću ti to
nošenje olakšati koliko god samo mogu. Na tvojoj glavi se ne nalazi samo uvojak skalpa,
već čitava kosa. Za samu jednu glavu bilo bi odviše da nosi i kosu i perčine. Zato ću sad
dati da ti odrežu kosu da bi bilo mjesta za kineske perčine."
Sad se Tokvi Kava prestrašio na smrt. Oči umalo što mu nisu iskočile iz očnica, a crte
lica mu se isceriše kao u divlje zvijeri. Usprkos sponama napol se uspravio pa viknu dok
mu je glas upravo drhtao od neizreciva gnjeva:
"Kaniš mi odrezati kosu? Moju kosu, ukras moje glave, izraz snage i sjedište orlovih
pera koja objavljuju moje do-
120
stojanštvo i govore o mojoj slavi! Kosu mi kaniš odrezati, kosu?"
"Kanim, i to odmah."
"Usudi se, samo se usudi, ako zbog toga želiš umrijeti smrću uz tolike boli koju osjeća
tisuću ljudi izmučenih na smrt!"
"Pshaw! Ta tvoja prijetnja neće me ni na trenutak spriječiti da učinim ono što sam
odlučio. Položite ga na zemlju i čvrsto ga pridržite!"
Ove posljednje riječi upravio je Old Shatterhand obojici Timpea koji ga odmah
poslušaše. Oni povukoše uspravljeni gornji dio Komančeva tijela na zemlju i pridržaše
ga. Zasad se nisu morali naprezati jer se Tokvi Kava nije opirao. Ležao je ispružen na
zemlji, sklopivši oči i, mrmljajući poluglasno:
"Ne, to se neće usuditi; to se ne može usuditi; to ne smije učiniti. Otkako postoje crveni
ratnici i bijeli ljudi, još se nikad nije dogodilo da bi nekom poglavici odrezali kosu!"
"Sve ako se dosad i nije dogodilo, sad će se dogoditi", ostao je Old Shatterhand kod
svoje odluke. "Počni, Frank, završimo!"
"Posve pravo", odvrati mališan, položivši perčine na zemlju i pristupivši k poglavici.
Nož je držao u ruci. Poglavica začu korake, otvori oči i ugleda Hobble-Franka gdje mu
se približuje. Razabrao je da će se ipak dogoditi ono što je smatrao nemogućim, a ta mu
spoznaja dade golemu snagu. Premda su mu ruke bile svezane na leđima, on dvostrukim
pokretom gornjeg dijela tijela odbaci oba Timpea od sebe. Oni su ga doduše smjesta
opet zgrabili i napeli svu snagu da ga pritisnu o zemlju, ali poglavica im je zbog silne
uzbu-đenosti koja ga je obuzela, u tom trenutku bio tako nadmoćan snagom da su još
dva čovjeka morala kleknuti na njega prije nego što su uspjeli da mu tako čvrsto
prihvate glavu da je Hobble-Frank mogao započeti poslom.
Marljivo je stao rezati kosu. Tek što je prvi odrezani uvojak digao u ruci, poglavica se
presta braniti i tijelo mu se ispruži kao u smrti. Nakon onog prekomjernog napora sad
ga je obuzeo osjećaj potpune nemoći pa se prepustio sudbini i nije se više nijednom
pomakao. Dopustio je, štaviše, da mu glavu okreću čas desno čas lijevo, već prema tome
kako je to Hobble-Frank trebao pa je izgledalo kao da je
121
Ml
omamljen. Tako mu je Hobble-Frank malo-pomalo odrezao čitavu njegovu gustu i
dugačku kosu, osim jednog rijetkog uvojka. Kad je to bilo obavljeno, podigne Frank oba
perčina uvis, viknuvši:
"Svakom kruna po zasluzi! Pripazite, gospodo, sad dolazi krunisanje!" I on spretno
pričvrsti oba perčina o glavu Crnog Mustanga.
Ono što je sad slijedilo ne može se opisati. Bijelci stadoše veselo klicati, dok su
Crvenokošci naprotiv urlali i za-vijali, natezali i trzali svoje spone, bacali se uvis i
bijesno se valjali amo-tamo, premda su po dvojica bili svezani zajedno. Bijelci su imali
pune ruke posla da Indijance, koji su se usprkos svojim sponama bacali ovamo i onamo
kao ribe na suhom, pridrže na zemlji. Buka se tek postepeno slegla. Tokvi Kava nije
sudjelovao u toj dreci, već je nepomično ležao. Sad se napol uspravi i reče promuklo, ali
nekim neprirodnim mirom:
"Osvetili ste se. Sad nas pustite na slobodu."
Sad se javi Winnetou koji je dosad šutio:
"Najprije moramo vijećati o tome što se ima dogoditi s Komančima. Odvucite ih niz
brdo i u klanac gdje su nam sigurniji nego ovdje."
Crni Mustang se uspravi, siknuvši:
"Ne treba tu nikakva vijećanja. Old Shatterhand nam je obećao život!"
"Život!" prezrivo odvrati Winnetou. "Da je poglavicu Apaša zadesilo ono što je zadesilo
tebe, on uopće više i ne bi htio živjeti. Ti međutim cviliš da bi produžio svoju sramotu,
pa neka ti bude!"
"Pseto!" zaurla Komanč. "Ja uopće ne cvilim. Samo zato želim živjeti da bih vam se
mogao osvetiti onako kao što se još nikada nije osvetio nijedan crveni ratnik!"
"Pshaw! Osveti se dakle! Upravo time što vam poklanjamo život pokazujemo koliko
preziremo tvoju srdžbu i kako se malo bojimo tvoje osvete."
On se okrenu i uhvati Old Shatterhanda za ruku da zajedno s njime pođe niz obronak.
Nije se ni okrenuo da provjeri provode li bijeli radnici njegov nalog da zarobljenike
odvuku dolje.
Može se lako zamisliti da taj posao nije bio obavljen baš najnježnije, premda su ljudi
pazili da ne ozlijede Indi-
122
jance pošto su znali da Apaš to ne želi. Dolje je vatra na jednoj strani ulaza tako
potisnuta da je između nje i stijene ostalo dovoljno prostora da onuda provuku
zarobljenike. U klancu su ih par po par položili jedne kraj drugih. Zatim su željeznički
radnici htjeli razdijeliti oružje koje je ondje ležalo, ali Old Shatterhand ih spriječi
rekavši:
"Stoj! Neka još sve ostane kako jest. Ne znate još što ćemo odlučiti o tim stvarima."
Radnici ga, iako nevoljko, poslušaše.
Zapravo su četiri osobe imale odlučiti o sudbini Ko-manča: Winnetou, Old Shatterhand
i oba inženjera iz Rocky--Grounda i Firwood-campa, ali ovaj posljednji se sklonio na
sigurno mjesto i nije se pokazivao. Zato preostala trojica sjedoše da se dogovore.
Inženjer Swan uze bez oklijevanja riječ:
"Samo se po sebi razumije da svi ti banditi moraju umrijeti pa zato predlažem, budući
da barut i olovo stoje novaca, a remenje je ovdje besplatno da ih sve lijepo redom povje-
šamo o drveće. Uvjeren sam, gospodo, da ste i vi istog mišljenja."
Preko ozbiljnoga Apaševa lica kliznu tihi smiješak. Ipak nije ništa odgovorio jer je bio
navikao na to da u takvim prilikama prepusti riječ Old Shatterhandu. Ovaj se također
nasmiješi, kimne inženjeru i reče:
"Well, ser! Veoma me raduje da ste nas tako pravilno ocijenili. I mi smo dakako
potpuno uvjereni o tome da oni moraju umrijeti, budući da svaki čovjek mora jednom
umrijeti!"
"Hm! Kako to mislite, mister Shatterhand?"
"Oni moraju umrijeti, prije ili kasnije, baš zato jer su smrtni ljudi, ali mi nemamo prava
da im zadamo smrt."
"Kako to?"
"Jer smo im nas dvojica, naime "VVinnetou i ja, obećali da nitko neće biti ubijen."
"Niste li to obećanje zadali možda malo prenaglo, ser?"
"Mislim da nisam! Najbolja i najpravednija kazna je uvijek ona koja zločincu
onemogućuje da ponovi svoje djelo. Moramo dakle Komančima oduzeti priliku ili
mogućnost da uskoro opet pomisle na napadaj. To ćemo učiniti tako da oni namjeravani
napadaj na vaš logor plate svojim oružjem i konjima."
123
"Egad! To i nije loše; posve jasno! Tko će dobiti te stvari?"
"Vi i vaši radnici. Ja to smatram kaznenim i parničkim troškovima koji će kao nagrada
za vašu pomoć biti razdijeljeni među vas."
"Vrlo dobro! A ljudi iz Firwood-campa?"
"Od njih će samo oni dobiti nešto k"oji su nam se na kraju pridružili."
"Njih je tako malo da ćemo im rado dati ono što im pripada. Ali zar ne mislite da će
Crvenokošci ipak pokušati da nam se osvete?"
"Svakako. Ali to će im teško uspjeti. Moraju sramotno otići odavde i to pješice. Na
povratku u svoje pašnjake moraju bijedno živjeti jer nemaju oružja; ne mogu loviti, već
u najboljem slučaju mogu stavljati stupice; većinom će se hraniti korijenjem, jagodama
i divljim voćem; to će ih dugo zadržavati putem. Ovamo, na poprište svog
besprimjernog gubitka, sigurno se neće tako brzo vratiti. Ali zato jao, tri puta jao meni i
Winnetouu, ako nas ikad zadesi nesreća da im padnemo u šake!"
"Zar se ne bojite?"
"Bojimo? Ne pada nam ni na um! Kad bi se čovjek na Divljem zapadu bojao svega što
ga može zadesiti, ne bi se uopće nikada mogao prestati bojati. Jesmo li se dakle
sporazumjeli? Imate li vi, gospodine Swan, još nešto dodati našoj odluci?"
"Ne pada mi na um!" nasmije se Swan. "Posve sam zadovoljan. Ali što ćemo učiniti s
onim skautom koji čuči kod nas u bunaru?"
"Čestito ga izlemajte i pustite ga na slobodu."
"Za to ćemo se pobrinuti, ser, zaista temeljito pobrinuti! Moji će se ljudi veseliti plijenu
što će ga dobiti. Konji im doduše ne trebaju, ali ako ih željeznicom otpremimo nekoliko
stanica na istok, možemo ih prodati za lij epu cijenu."
"Pri tome moramo primijetiti da mi, naime moji drugovi i ja, ne tražimo nikakav udio u
plijenu, osim dva konja koja ću odabrati za Franka i za Drolla jer njih dvojica imaju
slabe konje."
"Well! Odaberite najbolje! Mi vam ih rado dajemo jer je samo vaša zasluga bila da smo
tako krasno uspjeli pohva-
124
tati Crvenokošce. "Pretpostavljam da je vijećanje time završeno."
"Jest. Ja ću još sad samo poglavici saopćiti rezultat. Čut ćemo strašne izljeve bijesa, ali
se nećemo nato obazirati."
Old Shatterhand ustane i pođe s Winnetouom i inženjerom onamo gdje je ležao Tokvi
Kava. Kraj njega su sjedila oba Timpea, Droll i Frank pazeći na nj. Radoznali Hobble
nije počekao da oni progovore, već upita:
"Što je sad odlučio gornji dom?" - pri tom pokaza na Winnetoua i Old Shatterhanda, "i
donji dom" - ovaj put pokaza na inženjera - "i kakav je zaključak donio?"
"Odmah ćeš čuti", kratko odvrati Old Shatterhand. Zatim se obrati Tokvi Kavi i objavi
glasno da su ga mogli čuti svi Crvenokošci:
"Sinovi Komanča zaslužili su smrt jer su htjeli ubiti i skalpirati ljude iz Firwood-campa,
ali mi smo im obećali da ćemo im pokloniti život pa ćemo održati riječ."
Sad poglavica odbaci svoju hinjenu ravnodušnost, vik-nuvši:
"Uf, uf! Onda nam skinite spone i oslobodite nas da možemo odjahati!"
"Tko nema konje ne može jahati", glasio je miran i jednostavan odgovor.
"Mi imamo konje!" odvrati poglavica napol samosvjesno a napol nesigurno.
"Više ih nemate jer će svi vaši konji i sve vaše oružje pripasti nama."
"Naši konji i oružje?" viknu Crvenokožac. "Kaniš li nas okrasti?"
"Šuti!" zagrmi lovac na njega. "Vi ste razbojnici i ubojice, a mi smo vas pobijedili.
Usprkos tome nisam htio s vama postupati strogo, ali vi ste nas, premda sam vas
opomenuo, opetovano uvrijedili i rugali ste nam se. Nisi mi vjerovao da ćeš zbog toga
biti kažnjen pa si me i dalje vrijeđao. Zato si izgubio kosu, a osim toga oduzet ćemo vam
sve konje i oružje. Kad svane dan, možete otići. Sa sobom ponesite živote koje sam vam
obećao, ali sve ostalo ostavit ćete ovdje. Rekao sam. Howgh!"
Poglavica planu na nj bijesno kao divlja mačka:
"Kako bi se sad samo smijao da sam ovamo dojahao na svom crnom mustangu! Premda
tvoja ruka nije vrijedna da
125
dotakne ma i njegovu slinu, on bi ipak postao tvoje vlasništvo. Ovako se moraš odreći
najboljega konja koji postoji od jednog kraja svijeta do drugoga. Smijem ti se." "A ja
se još više smijem tebi", odvrati bijeli lovac. "I sam
" si jasno rekao što vrijedi tvoj vranac. Konj iz čije se gubice cijedi slina, ne vrijedi
ništa. Samo ti mirno zadrži svog čatla."
Komanč je htio razljutiti Old Shatterhanda i izazvati njegovu zavist. Ali se dogodilo
obratno. Čatlo znači žaba. Kakve li uvrede, njegovog glasovitog mustanga nazvati
žabom! On bijesno planu:
"Tebi se slina cijedi iz gubice! Tebe je stvorio opaki Manitou i poslao te ovamo da sve
uprljaš i pretvoriš u nečist. Misliš li da su tvoj ždrijebac i Winnetouov vranac glasoviti
konji? Oni su prema mom mustangu kao što su dva prsta grobnog Indijanca koji živi
samo od guštera, prljav-štine i korijenja prema pobjedonosnom koplju komančkog
ratnika!"
Old Shatterhand ne odgovori već ode, da bi za Franka i Drolla odabrao dva najbolja od
zaplijenjenih konja. Zatim su svi ostali konji, a isto tako i indijansko oružje, razdijeljeni
kockom da ne bi nitko mogao reći da je zakinut. Dok se to odvijalo, sjedio je Hobble-
Frank sa svojim bratićem i oba Timpea živo razgovarajući. Budući da su Old
Shatterhand i Winnetou nakanili nastaviti put s Timpeima, Hobble--Frank je dakako
nadugo i naširoko pripovijedao o velikim djelima što će ih izvesti u korist Kaza i Haza.
"Ja sam Heliogabal Morfej Eduard Franke", reče on, "i vi ćete me upoznati. Moj stan
tamo na žalu rijeke Elbe zove se "Ljetnikovac medvjeđe salo" jer se u čitavoj Americi
nije još ni jedan jedini medvjed udebljao, a da mu ja nisam svojom puškom ispostavio
smrtovnicu. Svi su ti medvjedi malo-pomalo pokopani u mom želucu i -"
"S kožom i dlakom?" prekinu ga Kaz.
"Ne govorite takve besmislice, vi zeleni useljenice. I taj čovjek vjeruje da sam medvjede
pojeo s krznom! Mislite li možda da je moj želudac trgovina krznom i skladište krznenih
kaputa i ogrlica? Jeste li uopće ikad vidjeli medvjeda?"
"Dakako!"
"Da, dakako! Naime u početnici i u dječjoj slikovnici. Ali ja sam ih ustrijelio!"
"Također u slikovnici?"
126
"Izvolite biti mirni kad govore ljudi čije riječi morate slušati s poštovanjem i diviti im
se! Budite prema meni veoma susretljivi i pokorni jer bez moje prijateljske pomoći
nećete se nikad domoći svoje baštine. Ali budući da ste moji zemljaci, ja ću se veoma
prijateljski i pravom majčinskom strpljivošću pobrinuti za vas."
"Ja sam vam na tome neizmjerno zahvalan."
"No, to me raduje. Zauzet ću se dakle za vas i za vašu baštinu, upravo kao da sam vam
rođeni brat. Vladajte se prema propisima koji su meni prirođeni pa ćete doprijeti daleko
i vratiti se u svoju domovinu kao ugledan čovjek i poštovani Timpe!"
Vjerojatno bi i dalje bio nastavio na taj način da Winne-tou nije sad odjednom brzim
pokretom podigao svoju srebrnu pušku, uperio je nekamo gore i povukao otponac.
Hitac prasnu. Old Shatterhand je još bio zabavljen podjelom plijena. On se brzo
okrenu, ugleda Apaša s puškom u ruci pa i on pogleda gore, upitavši:
"Zašto si pucao?"
"Netko je virio preko ruba stijene", odvrati Winnetou.
"Jesi li pogodio?"
"Nisam. Glava je iščezla kad sam položio prst na otponac."
"Jesi li ga jasno vidio?"
"Jesam. Nije bio bijelac."
"Dakle Indijanac?"
"Winnetou to ne zna tačno. Glava se mogla vidjeti samo dok nisam podigao pušku, a
onda je iščezla."
"Hm! Gore više nije nitko tko spada k nama. Neka moj crveni brat pođe sa mnom gore.
Onaj čovjek koji se nalazio gore neće doduše čekati dok dođemo onamo, ali ipak bi bilo
dobro postaviti stražu, jer se odande gore vrlo lako može ustrijeliti svatko tko se ovdje
dolje nalazi."
Oni se uspeše gore i povedoše sa sobom oba Timpea da ih postave na stražu. Kad su se
malo kasnije vratili i kad ih je Frank upitao što su našli, rekoše mu da nisu našli nikoga.
Gore je bilo odviše tamno da se traže tragovi, a taj trud bi im i kod danjega svjetla bio
uzaludan jer su željezničari sve utoptali pa se trag pojedinca čovjeka, bar u blizini
klanca, ne bi mogao odvojiti od ostalih tragova.
127
T
Već se bližilo jutro i ubrzo se poče daniti. Nije bilo potrebno da se dugo i bez ikakve
svrhe bave Indijancima. Ipak ih nisu htjeli pustiti na slobodu tako blizu logora. Iako su
bili bez oružja, bilo ih je mnogo, a budući da stanovnici toga logora nisu bili baš hrabri
ljudi, Indijanci su ipak značili opasnost jer bi mogli nahrupiti na logor. Zato je odlučeno
da ih odvedu dobar dio puta u preriju i da ih postepeno, uvijek po nekolicinu, puste na
slobodu. Ondje je krajina bila otvorena pa si mogao nadaleko gledati i promatrati.
Indijanci su morali štaviše pretpostaviti da će ih bijelci potajice pratiti pa je bilo
vjerojatno da će ih i sama opreznost spriječiti u tome da se iz osvetoljubivosti vrate u
logor.
Tako je inženjer Swan otišao u logor da brzojavi u Rocky-Ground neka opet pošalju
vlak ovamo, a Winnetou i Old Shatterhand dadoše željezničarima potrebne upute.
Odvezali su Indijance jednog od drugoga, oslobodili im noge, ali su se pobrinuli za to da
im ruke budu čvrsto svezane na leđima. Zatim je svaki privezan o stremen jednoga
konja, a željezničari uzjahaše i krenuše sa svojim zarobljenicima. Old Shatterhand i
njegovi drugovi su ih pola sata pratili sve dok nisu izašli iz šume, a onda se vratiše da
sačekaju vlak.
Sad se naposljetku ponovo pojavio inženjer Leveret. Kad je doznao kako su Komanči
kažnjeni, očito nije bio baš oduševljen što su pomilovani, ali se ipak" s time pomirio.
Uskoro je stigao vlak i oni uđoše u vagone pri čemu su dakako poveli sa sobom i konje
što su ih dobili Frank i Droll.
Sad je trebalo kazniti samo još skauta. Hobble-Franku je do toga bilo veoma mnogo
stalo pa se, čim je vlak krenuo, obrati Old Shatterhandu:
"Sad imam jednu molbu koju mi nipošto ne smijete odbiti!"
"Koju?"
"Niste li rekli da će onaj Ik Senanda koji se nazivao Yato Inda, dobiti batina i da ćete ga
zatim pustiti na slobodu?"
"Jesam."
"Čujte, to nipošto nije dovoljna kazna za tako bijednog zločinca. Batina dobiva svaki
dječak1, iako nije unuk Crnoga Mustanga. Vjerojatno ste i vi od svog oca dobili batina,
premda u ono vrijeme niste namjeravali da Komančima izručite cijelu vojsku Kineza. I
ja sam sam često osjetio dobro-
128
tvorno djelovanje batine, premda mi nikad nije palo na um da se u kakvom logoru
zaposlim kao skaut i izdajica. Prema tome, vrlo poštovani gospodine Shatterhande, ako
u srcu imate ma i mrvicu smisla za pravdu, morate uvidjeti da su same batine mnogo
premalo za takva lupeža. Zato vam iskazujem čast da vam stavim drugi prijedlog."
Svi, osim Winnetoua, nasmiješiše se načinu na koji se taj mališan izrazio, a Old
Shatterhand ga upita:
"Kakav to prijedlog želiš staviti?"
"To biste zapravo i sami mogli znati jer imate dovoljno iskustva."
"Ipak se kraj sveg svoga iskustva ne mogu domisliti što zapravo misliš."
"Nije dovoljno da ga samo izbatinamo. Kaznu batinanja treba pojačati jednom drugom
kaznom koja će u zločincu ostaviti trajan dojam. Taj se klipan nalazi u bunaru. Dolijmo
u bunar toliko vode da mu dopre do usta i da osjeti barem čestiti smrtni strah, premda
od toga neće umrijeti. Bude li tako izdržao nekoliko sati i pošto se skroz naskroz
promoči, izvući ćemo ga i latiti se batina, ali nećemo prestati prije nego što se posve
osuši. Tako se neće prehladiti pa kasnije neće imati razloga da nam predbaci da nismo
nadoknadili ono što je njegov otac propustio. Uostalom, to je zaslužio."
On ušuti, a ljudi oko njega prasnuše u takav smijeh da nitko nije mogao razumjeti ni
svoje vlastite riječi. Hobble--Frank se razljuti zbog toga i pričeka dok se smijeh stišao. A
zatim viknu:
"Ne, takvu neuljudnost još nisam doživio! Ako moj ozbiljno mišljeni parbeni postupak
izaziva u vas samo smijeh umjesto da djeluje odgojno, onda perem ruke. Recite mi samo
jedan jedini razlog zbog koga sam osuđen na to da slušam i podnosim tako pakleni i
podrugljivi smijeh. Ne mogu se više družiti s ljudima koji se smiju meni i mojim
plemenitim prijedlozima. Howgh!"
On se sav gnjevan povuče u kut vagona. Old Shatterhand nije dugo mogao mirno
promatrati mališanovu žalost, premda je ona zapravo bila smiješna, pa ga upita:
"Zar si se potpuno odrekao svog prijedloga, dragi Frank?"
Hobble-Frank ga pogleda upola ljutito, ali istodobno i pomirljivo:
9 Crni Mustang
129
"Ne brinite ništa!" odgovori. "Nikad više neću staviti nikakav prijedlog."
"To bi mi bilo žao. Ti znaš da mnogo držim do tvog mišljenja."
Hobbleov pogled posta još prijazniji. On uzdahnu kao da mu je težak teret pao sa srca i
reče:
"To ste mi sigurno kazali samo zbog toga da me smirite. Ispunili ste me izbrisivom
srdžbom, mene, koji je vaš najveći prijatelj i zaštitnik! Duboko sam povrijeđen. Zato ću
ostati ovdje u ovom kutu pa me odavde neće otplaviti ni Mississippi ni Amazonka.
Naobražen čovjek treba da ima i čvrst značaj."
"To je posve tačno! A budući ti ne samo što imaš čvrst značaj, već i veoma dobar značaj,
uvjeren sam da nećeš dugo ostati tamo u svom kutu."
Obradovavši se zbog te pohvale, mališan se primakne malo bliže i reče mnogo prijaznije
nego maločas:
"Jeste li zaista uvjereni u to, mister Shatterhand? Bilo bi mi veoma drago kad bi bilo
tako. Kažem vam da ne samo da bi bilo vrlo dobro za ostale, već isto tako i za vas ako
razaberete i uvidite da sam ja čovjek na svome mjestu."
"Ne samo da to sad uviđam, nego ja to već odavno znam."
"Tako?" slatkim će glasom mališan, opet se primaknuvši bliže. "Uostalom, možda se ja
samo varam, misleći da me vi pravo ne prosuđujete. Zato ću još jednom pokušati da
provjerim osjeća li se u vašem vladanju prema meni da ste se popravili!"
On se i opet primakne bliže tako da je sad već sjedio svega jedan korak daleko od Old
Shatterhanda pa nastavi živo i prijateljski:
"Dakle, što će sad biti s mojim prijedlogom? Jeste li spremni da ga odobrite onako kako
sam ga ja predložio?"
"Jesam, dragi Frank."
Sad je Hobble bio potpuno zadovoljan pa se jednim trzajem primaknu tik k Old
Shatterhandu i viknu, dok mu je lice sjalo od radosti i zadovoljstva:
"Ni jedan medvjed nije tako nespretan, a da ne bi bar jednom učinio nešto pametno!
Mogu vam sad ispostaviti svjedodžbu da je moja čast opet potpuno uspostavljena.
Ostaje dakle kod onoga što sam predložio?"
130
"Vjerojatno. Dakako da se u prvom redu radi o tome kako će se on vladati prema
nama!"
"Posve tačno! A pošto znam da nas njegovo vladanje nipošto neće zadovoljiti,
zakopajmo sve što razdvaja naše duhove i osjećaje, pa ako ikad neki besramni čovjek
posumnja u vaše riječi ili ako im se štaviše nasmije kao što se to maločas meni dogodilo u
ovom vagonu, onda se mirno obratite na mene! Ja sam čovjek koji umije pribaviti
poštovanje onima koji imaju pravo da se nazovu mojim vjernim prijateljima i
drugovima!"
Kod tog njegovog smiješnog vladanja bilo je upravo dirljivo promatrati kako su se svi
ostali trudili da ostanu ozbiljni što je bilo prijeko potrebno da on opet ne padne u gnjev.
To im je srećom uspjelo tako da je preostali dio puta prošao mirno i Hobble-Frank nije
više našao povoda da se žali na pogreške i nedostatke čovječanstva općenito i
pojedinačno. Lovci su stigli u Rocky-Ground u najboljem raspoloženju i jedina je
teškoća bila u tome: kako indijanske konje neozlijeđene izvući iz vagona? Nisu bili
navikli na takvu vrst transporta pa je već na polasku trebalo mnogo truda da ih smjeste
u vagon.
Ljudi koji su ostali u Rocky-Groundu, pomogli su da se izvedu konji, S početka nisu
govorili ništa, ali kad su onda konji sretno izašli na tvrdo tlo i kad je inženjer upitao da
li se u međuvremenu dogodilo nešto neobično, odvrati jedan od njih, češući se u neprilici
po glavi:
"WeW Kad me već pitate, ser, onda moram i reći: ukra den je jedan konj."
"Koji?" smjesta upita svih šest drugova. Budući da željezničari nisu imali konje, mogao
je ukradeni konj pripadati samo jednome od one šestorice lovaca. Veoma bi neugodno
bilo da je bio ukraden Winnetouov ili Old Shatterhandov ždrijebao.
Trenutak je vladala najveća napetost, a onda željezničar odgovori:
"Ukraden je riđan, gospodo."
Posve se jasno začu višestruki uzdah olakšanja.
"To je sreća!" oduševljeno viknu Frank. "Bratiću Droll, to je tvoj riđan koji posrće i
kome zahvaljuješ svoj išijas. Upravo je divno što je ukraden. Ionako si u zamjenu dobio
mnogo boljeg konja!"
r 131
T
"Samo polako s tim tvojim oduševljenjem, Frank", opomenu ga Old Shatterhand.
"Ovdje se manje radi o konju nego o kradljivcu. Slutim tko je to. Da nije konja ukrao
možda onaj zarobljeni skaut koga smo spustili u bunar?"
"Jest, ser", u neprilici odgovori čovjek kome je bilo upravljeno to pitanje.
"Kako je izašao iz bunara? To je mogla skriviti samo vaša neizmjerna nemarnost."
"Koju ću ja strogo kazniti!" doda inženjer. "Ta ja sam postavio stražara uz bunar. Gdje
je taj čovjek? Nema ga više ondje, a ja ga i inače nigdje ne vidim."
"Boji se pa se sakrio. Rekao je da će ostati sakriven dok se ne stiša vaš prvi gnjev,
gospodine inženjeru."
"Onda može dugo čekati. Kad se vrati, dat ću ga izba-tinati da to zauvijek upamti! Sad
je skaut pobjegao, a mi možemo trčati za njim. Nadam se da nije odmakao odviše daleko
i da ga još možemo stići. Brzo se spremite i -"
"Polako, ser, polako!" prekinu ga Old Shatterhand. "Prevelika naglost ne može ovdje
ništa koristiti. Ako me slutnja ne vara, on je sad već toliko odmakao da bi svaki progon
bio uzaludan. Mislim da je odavde odjahao u Firwood-camp."
"Ravno nama u ruke? Nemoguće! Onda ne bi bio pri svijesti."
"Pshaw! Znao je da se Komanči nalaze u opasnosti i odjahao je onamo da ih kradomice
opomene ali je srećom došao prekasno. To je sigurno on virio gore s ruba one stijene kad
je Winnetou uzalud pucao na njega."
"Tako je", potvrdi poglavica Apaša. "Vidio sam ga samo na trenutak. Ja sam doduše
brzo podigao pušku, ali on je isto tako brzo povukao glavu."
"Moramo se pomiriti s time! Uostalom, vjerujem da ćemo se opet sresti s tim čovjekom.
Pustimo ga zasad nek"a cde. Sigurno je opazio da su njegovi Komanči pušteni na
slobodu pa će pojahati za njima da im se priključi. Kad bi mi bilo stalo do toga da ga
uhvatim, ubrzo bih ga se domogao, ali mi smo i onako odlučili da mu poklonimo slobodu
pa neka uživa u njoj i bez batina."
"Ali mene ipak boli srce", dobaci Frank, "da ga nismo najprije malo smekšali, a zatim
isprašili."
"Možda će ti se i kasnije pružiti prilika da ga isprašiš. Utješi dakle svoje rastuženo srce,
dragi Frank! Sad bih u
prvom redu htio znati kako mu je uspjelo da pobjegne iz bunara i da povrh toga još
ukrade i konja. Nadam se da mi to možete reći, čovječe!"
željeznički radnik se trgnu od oštrog Old Shatterhando-vog pogleda.
"Ja nisam tome kriv, ser, vjerujte", reče. "Clifton je trebao držati stražu uz bunar, ali je
dopustio da ga Kinezi nasamare."
"Kinezi? Zar su Kinezi bili ovdje?"
"Yes, mister Shatterhand. Bila su dvojica, baš dvojica."
"Vrlo je vjerojatno da su to bili kradljivci naših pušaka. Jesu li im perčini visili na
leđima?"
"Perčine nisam uopće vidio, ali zato su imali novaca, lijepe metalne dolare, poludolare i
četvrtdolare. S njim su otišli u saloon keeperu1 i naručili što god im je srce pože-ljelo,
odnosno što se moglo naručiti."
"A vi ste dakako bili tako prijazni i oprezni da se pošteno napijete s njima, zar ne?"
"Ja nisam, ser, ali Clifton jest. Morate, naime, znati da ih je on dobro poznavao jer je
radio u Firwood-campu prije nego što ga je inženjer Swan primio ovdje u posao.
Najbolje će biti da vam redom ispripov jedim sve što se ovdje dogodilo."
"Da, pripovijedajte! Ali recite sve po istini."
"Ne mogu pripovijedati drukčije nego onako kako se dogodilo. Bilo je predveče i već se
smračilo. Obavili smo svoj posao i odmarali se kad stigoše Kinezi, đavo ih odnio, koji su
nas tako nasamarili. Clifton je sjedio kao stražar uz bunar pa je kraj užeta o koje je bio
svezan skaut, ovio oko najbližeg drveta, Kinezi ga ugledaše, a budući da su ga dobro
poznavali iz Firwood-campa, pođoše b njemu da ga pozdrave. Mi smo ostali pošli za
njima jer smo bili radoznali što ta dva Kineza traže kod nas u Rocky-Groundu. Rekli su
nam da su zbog premale plaće i lošeg postupka napustili svoja namještenja u Firwood-
campu i traže nova."
"I to ste im povjerovali?" upita Old Shatterhand. "Ta oni su bili predradnici! I upravo
predradnici da su nezadovoljni? Ta to je bilo sumnjivo!"
i Gostioničar.
132
133
"Možda i jest, ali mi se nismo na to obazirali. Od nas ne može nitko zahtijevati da sve
tako brzo shvatimo i razumijemo. Clifton im je rekao da će vjerojatno ovdje kod nas
dobiti zaposlenje, ali oni nisu htjeli ostati već rekoše da će se s prvm vlakom, koji krene
prema istoku, odvesti komad puta onamo."
"To rado vjerujem jer su izgubili perčine pa su dakle osramoćeni i moraju krenuti u
takav kraj u kojem nema Kineza. Nastavite!"
"Ostali su dakle ovdje da pričekaju na vlak koji vozi građevni materijal, a u
međuvremenu su otišli u saloon gdje su se s keeperom dogovorili da im priredi dva
ležaja, Kako sam već rekao, imali su novaca i nisu škrtarili. Morali smo s njima piti.
Razvio se razgovor i mi smo im ispripovjedili da ste bili ovdje i da ste onda otišli da
zaštitite Finvood--camp. Pomno su to slušali, ali se činilo da neće da čuju za vas i
Winnetoua. To smo razabrali po nekim njihovim primjedbama."
"Vjerujem. Oni su nas okrali i zato su bili kažnjeni. Zbog toga su i otišli iz logora. Vidim
ja što je na stvari. Čuli su da smo nas dvojica uhvatili skauta pa su došli na pomisao da
nam se osvete tako da oslobode zarobljenika."
"Zaista je moguće da nisu htjeli nanijeti štetu nama, već vama. Uostalom, možda su to
učinili i zbog neke vrsti prijateljstva jer se čini da su u Firwood"campu stajali sa
skautom u dobrim odnosima. Ukratko, odnijeli su i Cliftonu punu bocu rakije, a zatim
još jednu. Kasnije su ponovo izašli Cliftonu pa je potrajalo prilično dugo prije nego što
su se vratili. Nisu više sjeli na svoja mjesta već su, kako smo to tek kasnije zapazili, sjeli
tako da smo morali zatvoriti vrata da bismo imali više prostora; sad nismo više mogli
gledati onamo gdje su stajali konji.
Malo kasnije začusmo napadno rzanje, njisku i toptanje. Mora da su se konji zbog
nečega uznemirili pa izađosmo, premda su nas Kinezi htjeli zadržati. Oba crna pastuha
bila su odvezana, a riđan je nestao. Vidjeli smo da se nije otrgao. Značilo je da nije sam
pobjegao, već da ga je netko odveo. Ali tko? Svi smo mi bili ovdje, osim Cliftona koji je
držao stražu kraj bunara. Otišli smo k njemu ne obazirući se na Kineze. Ležao je mrtav
pijan i gotovo bez svijesti na zemlji, a kraj njega uže na koje je bio privezan skaut.
Ugledali smo
134
i ono remenje kojim su mu bile svezane ruke i noge. Dakako da smo se silno prestrašili i
pokušali doznati od Cliftona što se dogodilo, ali nismo mogli ništa iz njega izvući, budući
da je samo nešto nerazumljivo mucao. Da bismo bili posve sigurni i da se uvjerimo o
tome što je na stvari, dao sam da me spuste na užetu u bunar pa sam ustanovio ono čega
smo se bojali. Skaut je iščezao."
"To sam i mislio!" reče Old Shatterhand. "Kad se Clifton potpuno opio, Kinezi su
izvukli skauta i oslobodili ga od spona. Zatim su se vratili u saloon i lukavao se pobrinuli
za to da vrata budu zatvorena kako bi skaut mogao ukrasti konja. Je li se kraj konja
nalazila svjetiljka?"
"Jest. Gorio je fenjer."
"Onda je dakako mogao vidjeti koji konji su najbolji pa se jednako k"ao i njegov djed,
latio naših vranaca, ali pri tom ga nije ništa bolje poslužila sreća nego njegova djeda.
Vranci su doduše dopustili da ih odveže, ali su se onda počeli braniti. Podigli su buku, a
to ga je natjeralo da požuri da ga ponovo ne uhvatimo. Uzeo je dakle onoga konja koji
mu je bio najbliži, a to je bio riđan."
"To je tačno, ser, taj je konj stajao najbliže vratima."
"Onda je skaut uhvatio upravo najgorega. Ali svakako je dobar jahač i tačno poznaje
kraj između Rocky-Grounda i Firwood-campa jer se inače ne bi mogao prihvatiti posla
kao skaut. Tako mu je uspjelo da usprkos tami stigne do Birch--Holea, iako je došao
prekasno da izvrši ono što je namjeravao. Što su Kinezi rekli kad je on pobjegao?"
"Ništa, ili da se bolje izrazim: nismo mogli čuti što su ta dva lupeža međusobno govorila.
Ali kad smo se uvjerili da je naš zarobljenik zaista pobjegao i kad smo potražili Kineze,
oni su nestali."
"Kamo?" upita inženjer.
"To nismo mogli vidjeti jer je bila mrka noć."
"Do vraga! Ne bismo li možda mogli naći njihove tragove? Moramo pokušati da
uhvatimo te ništarije."
"Pustite ih da bježe, mister Swan", dobaci mu Old Shatterhand. "Nisu vrijedni truda
kojem bismo se morali izvrći da ih pokušamo uhvatiti. Naša zadaća je uspjela iznad
svakog očekivanja: spasili smo Firwoodcamp, a da nikome od nas nije taknuta ni vlas.
Sve ostalo, a pogotovu ono što su učinila
135
ta dva Kineza tako je nevažno da bi bilo upravo smiješno da tratimo vrijeme, trčeći za
njima."
"Hm! Mene doduše svrbe prsti da pođem u potjeru za njima, ali uviđam da imate
pravo, mister Shatterhand. Neka dakle bježe! Ali ovom Cliftonu ću oprati glavu. Gdje
je! Znate li to?"
"Ne znam", odgovori željeznički radnik. "Odspavao je nekoliko sati, a kad se probudio,
rekosmo mu da je dopustio da ga Kinezi nasamare. Odmah se od prepasti posve
otrijeznio. Dakako da ih je stao proklinjati što god je bolje znao i umio, ali time nije
vratio ni Kineze ni skauta. Onda se u njemu javio strah. Rekao je da se neće pokazati
prije dok se ne stiša vaša prva srdžba, pokupio je svoje stvari i otišao."
"Niste mu smjeli dopustiti da ode!"
"S kakvim pravom bismo ga mogli zadržati, ser? Zar možda silom? On nije bio zločinac,
a mi nismo redari."
"Posve tačno!" odobri Old Shatterhand. "Vrlo vjerojatno se neće ni on više pojaviti, a
nitko od nas nema razloga da baš čezne za njim. Ako se pak vrati, onda ga ozbiljno
ukorite, mister Swan, i to neka je dosta! A sad ćemo otići onamo da najprije pogledamo
konje. Zatim ćemo nešto pojesti i dobro se ispavati jer smo cijelu noć bili budni. Sutra
ujutro se opraštamo od vas."
"Zar već?" upita inženjer. "Sigurno i sami znate da bi nam bilo vrlo drago da dulje
ostanete kod nas."
"Uvjereni smo u to. Uvijek ćemo vas sačuvati u dobroj uspomeni, ser, ali sad nema
ničega što bi nas ovdje moglo zadržati, a pred nama leže važni zadaci."
"To je istina", kimnu Kaz. "Moramo gore u Santa Fe. Čini se da naš bratić, Nahum
Samuel Timpe, ta varalica, nije čovjek koji dulje vremena ostaje na istom mjestu.
Nečista savjest tjera ga amo-tamo, pa budemo li ututanj tratili vrijeme, moramo biti
spremni na to da ga opet neće biti u Santa Feu kad mi stignemo onamo. Ne misliš li i ti
tako, bratiću?"
"Dakako da mislim", odvrati Kaz. "što prije dođemo do svog novca, to bolje za nas.
Srećom su se Old Shatterhand i "VVinnetou zauzeli za našu stvar, a to mi daje više nade
u sretan svršetak."
136
5. VARAVO ZLATO
Ondje gdje Sierra Moro s izdancima planine Rao Raton čini gotovo pravi kut, ležala su
dva Indijanca na obali potoka. Jednom od njih bilo je, sudeći po njegovom izgledu,
sigurno više od šezdeset godina. Oko glave je imao ovijenu kožnatu krpu, a upalo lice
pokazivalo mu je izraz neobične zagriže-nosti. Kraj njega je ležala puška. Drugi
Indijanac nije bio tako star; rijetku, ali dugačku kosu savio je u pundžu, a i njegovo lica
na kojemu se odražavala lukavština i podmuk-lost, bilo je upalo. Za široki remen, koji
mu je služio umjesto pojasa, bio je zataknut nož. Ta dva Crvenokošca začudo nisu nosila
drugo oružje, osim što je onaj stariji imao pušku, a mlađi nož. Izgledali su kao ljudi koji
su dulje vremena trpjeli neobičnu oskudicu, možda štaviše glad i žeđ, i pri tome nisu
imali prilike da poprave odjeću jer su im odijela bila razde-rana, a mokasini u krpama.
Koliko se moglo razabrati trava je bila s obje strane potoka ugažena, a nekoliko je širih
tragova pokazivalo da su Crvenokošci tu i tamo potrbuške ležali uz obalu da bi rukama
dosegli vodu. Odbačene ljuske divlje tikve odavale su na koji način su Indijanci morali
utažiti glad. Ako Indijanac jede divlju tikvu, onako zelenu kakvu je nalazi uz vodu, onda
mora da se nalazi u vrlo, vrlo teškom položaju.
Starac legne opet potrbuške i pogleda u vodu, tek malo provirivši glavom iznad obale.
Neko je vrijeme tako gledao, a onda se opet uspravi i reče:
"Uf! Riba ima, ali rukama ih ne možemo uhvatiti, a nemamo ni kukice da napravimo
udicu. Želudac me boli; obolio je od one pola tikve što sam je morao pojesti."
"A Kita Homaša mogao bi pojesti cijelo bizonsko tele, samo da bi ga imao!" promrmlja
drugi Indijanac.
"Veliki duh nas je napustio!" škrinu stari. "Tokvi Kava, veliki poglavica Komanča,
gladuje! To nitko neće povjerovati!"
"A tko je tome kriv? Winnetou i Old Shatterhand kojima to nikad, nikad neću
zaboraviti!"
Taj starac je, dakle, bio Crni Mustang, a drugi Indijanac onaj izvidnik kojeg su
raskrinkali u Firwood-campu. Na po-
137
glavičinom licu pokaza se upravo đavolski, neopisivo ružan izraz.
"Mora nam pasti u šake", reče, "jer znamo kamo je krenuo pa ćemo zakrčiti put tom
bijelom čaglju koji se naziva Old Shatterhand i koji je više kriv za našu nesreću nego
onaj apaški čagalj Winnetou. Jao njima!"
"Jesi li zaista tako siguran u to da ćemo ih uhvatiti?"
"Jesam."
"Sumnjam u to. Mi smo morali hodati pješice, a oni imaju brze konje."
"Ali naš put nas je vodio ravno preko brda kao napeti laso dok su oni baš zbog konja
morali jahati u dugačkim lukovima i zaobilaznim putovima. Crni Mustang poznaje sva
brda i doline u ovome kraju; on je tačno proračuna© put kojim moraju doći naši
neprijatelji. Stekli smo prednost pred njima pa ako se Ik Senanda vrati i donese što
trebamo, morat će nam u ruke pasti Apaš i onih pet bijelih kojota koje čekamo."
"Hoće li on sve donijeti sa sobom? Konje, puške, praha i olova, noževe, odjeću i meso?"
"Donijet će!"
"Kad oni u logoru doznaju što se dogodilo, silno će se razljutiti."
"Uf! Zar zaista misliš da će Ik Senanda biti tako glup da to ispripovjedi? Samo da brzo
dođe i donese mesa! On zna gdje ovih dana logorujemo; budući da nije stigao jučer,
mora doći danas."
"Ik Senanda nam je ostavio svoju pušku i svoj nož, jedino oružje što ga imamo za preko
stotinu ratnika koji bi htjeli da jedu!"
"Smije li se ratnik tužiti da je gladan?" ukori ga poglavica.
"Nitko me ne čuje osim tebe, a i ti si gladan. Ja se ne bojim ni jednog crvenog ni bijelog
neprijatelja, ni divljeg bizona, ni medvjeda, ali glad je neprijatelj koji se skriva u samom
čovjeku. S njim se ne možeš boriti, protiv njega ne pomaže ni lukavština ni hrabrost jer
on i najsmionijem ratniku otima život; pa to nitko ne može spriječiti. Zato nije nikakva
sramota govoriti o gladi i tužiti se na nju."
"Imaš pravo", potvrdi poglavica. "Glad stanuje i u mojem tijelu i razdire mi utrobu.
Rekao si da se ne bojiš ni
138
jednog neprijatelja. I ja sam sve do pred kratko vrijeme pobijedio svakog protivnika, ali
onda je došao neprijatelj koji me je svladao pa zato sad gladujemo."
"Tko je to?"
"On stanuje jednako kao i glad, u mom tijelu; to je srdžba prema Old Shatterhandu
koju nisam mogao pobijediti."
"Uf, uf!" javi se Kita Homaša kao da potvrđuje. Nije dodao više ni riječi, ali u tonu tog
usklika ležalo je sve što je htio reći.
"Da, upravo ta srdžba bila je neprijatelj koji me je svladao", nastavi poglavica. Budući
da je inače bio neizmjerno ponosan, mogla ga je samo glad navesti da se tako optuži.
"Da se nisam izrugivao Old Shatterhandu, da sam šutio i čekao na dan Osvete, onda bi
nam taj bljedokožac ostavio konje i oružje pa bismo kradomice mogli ostati u blizini
Firwood-campa, čekajući neprijatelje. Sad bi se oni već nalazili u našim rukama!"
"Rekao si istinu. Ali ovako sjedimo ovdje i gladujemo. Otišli smo iz logora da donesemo
mesa, ali nismo ništa ustrijelili ni uhvatili. Našli smo samo jednu tikvu i pojeli je. Ako su
oni ostali, postavljajući zamke, imali isto tako malo sreće kao što smo je mi imali, ubrzo
će nas uništiti glad. Koliko baruta imaš još?"
"Najviše za deset hitaca."
"Onda neka Ik Senanda svakako dođe danas jer ćemo inače poginuti od neprijatelja
koji živi u nama jer je -" uf!"
On prekine misao, izrekavši onaj "uf!" prigušenim glasom.
"Što je to?" upita Tokvi Kava.
"Pogledaj onamo!" odvrati Kita Homaša, pokazujući uz potok. Na licu mu se
odražavala radost.
Poglavica pogleda u označenom smjeru pa se i njemu smjesta razvedri lice.
"Bizoni", šapnu.
"Da, šest bizona! Bik, tri krave i dva teleta."
"Dobit ćemo mesa!" Rekavši to poglavica zgrabi pušku, ali ruka mu je zbog nemoći ili
uzbuđenja drhtala.
"Dršćeš!" opomene ga Kita Homaša. "Ne budeš li siguran u hitac, izgubit ćemo meso."
"Šuti! To je zbog gladi, ali sigurno ću pogoditi."
139
"Bizoni idu niz vodu. Stići će ovamo jer donose vjetar."
"Da, zrak dolazi zajedno s njima pa je dovoljno da ostanemo ležati ovdje pod grmom."
Obojica se sagnuše i stadoše gotovo grozničavom nape-tošću promatrati bizone koji su
im se brzo približavali. Činilo se da se bizoni nalaze na selidbi jer su tek pokadšto
sagnuli glavu da otrgnu čuperak trave.
Bik je bio golema, stara i vrlo ružna životinja; gotovo više i nije imao dlake. Njegovo
tvrdo i žilavo meso jedva da je bilo prikladno za jelo, no ipak je Tokvi Kava morao
ustrijeliti baš njega jer da je, ravnajući se prema kakvoći mesa, ustrijelio kravu,
osvetijivi i bijesni bik smjesta bi nabio na rogove njega i njegova druga te ih zdrobio
pod papcima. Puška je imala doduše dvije cijevi, ali jedna je cijev bila. određena za
sačmu.
Životinje su dolazile uz obalu potoka, na čelu bik, a krave i telad iza njega. Bile su
udaljene još stotinu, zatim još pedeset, a na kraju samo još trideset koraka, a nisu
zapažale ništa. Krave su se pouzdavale u svog vodiča, a ovome kao da je već zatajio
njuh.
Tokvi Kava nanišani. Ruk"a mu nije više drhtala, ali nije ni opalio jer mu je bizon
pokazivao prsa. Indijanac i svaki iskusan lovac puca u bizona najradije sa strane i nišani
ispod lopatice u srce jer metak ondje probija samo meso.
Bizoni su prišli još deset koraka bliže, ali sad jedna od krava osjeti opasnost. Zastane i
tako glasno uvuče zrak kroz nozdrve da je to i bik čuo. On se napola okrene prema njoj i
tako pokaza poglavici bok i ono mjesto ispod lopatice u koje je trebalo pucati. Hitac
smjesta prasnu. Bik se vidljivo tržne čitavim tijelom, ali osta mirno i nepomično stajati
dok mu se glava spuštala sve niže i niže. Onda mu čitavim tijelom prođe grčeviti drhtaj i
on pade na zemlju. Bio je pogođen ravno u srce.
Cim je ispalio hitac, poglavica je najvećom brzinom ponovo napunio pušku. Kad su
krave čule prasak, nagnuše u bijeg. Jedna je pobjegla daleko a njezino tele za njom, no
drugo je tele zaostalo, a zatim radoznalo prišlo k mrtvom biku. Malo zatim vrati se i
majka koju je dovela ljubav i briga pa stane njuškom gurati tele, tjerajući ga, ali je u
tom trenutku pogodi drugi poglavičin metak u srce pa i ona nakon nekoliko sekundi
pade.
140
Oba Indijanca skočiše na noge, glasno zakliktaše od radosti i potrčaše k svom plijenu.
Tele je još nekoliko puta nespretno skočilo, ali oni ga stigoše i oboriše udarcem kundaka.
"Uf, uf, uf!" viknu poglavica. "Moj crveni brat vidi da nisam drhtao. Obje kugle
pogodile su ravno u srce i sad imamo dovoljno mesa za sve naše ljude!"
"Da, kravlje meso je dobro", potvrdi Kita Homaša.
"Može se jesti i meso bika kad se nema ništa drugo."
"Hoćemo li im odmah izvaditi drob?"
"Nećemo jer bi taj posao predugo trajao za dva čovjeka. Dovest ćemo naše ratnike. Ja
ću poći, a moj brat neka ostane ovdje."
On ode, dobacivši još jedan gladan i pohlepan pogled na tri mrtva bizona, od kojih je
sam bik bio težak više od tisuću kilograma. Tko to nije sam vidio, ne može povjerovati
koliko golemo brdo mesa predstavlja takav odrastao bizon.
Put ga je vodio niz potok. Hodao je brzo i bez ikakva opreza koji je inače na Divljem
zapadu potreban gotovo u svako vrijeme. Mora dakle da je Tokvi Kava bio čvrsto
uvjeren da se u blizini ne nalazi nikakav neprijatelj.
On je s Kitom Homašom pošao uz dolinu i sad se vraćao dolje u logor koji se nalazio na
ulazu u dolinu. Udaljio se bio otprilike dvije engleske milje pa je zato patrajalo prilično
dugo dok nije stigao do logorišta.
U njemu su ležali Komanči koji su tak"o sramotno morali otići iz Firwood-campa;
izgledali su isto tako otrcani i izgladnjeli kao i on. Koliko god ih je bilo ovdje, svačiji se
pogled uperio u poglavicu pun iščekivanja. Svi su bili gladni. Opazio je i one
suplemenike koji su bili izašli iz logara da vide je li što uhvaćeno u stupicama. Nije ih
trebalo ni pitati jesu li imali uspjeha jer je vidio da ništa nisu donijeli sa sobom. Sad svi
skočiše na noge i stadoše ga pohlepno ispitivati, potpuno zaboravivši na običajnu
indijansku suzdrž-Ijivost:
"Je li Tokvi Kava što ustrijelio? Ima li mesa?"
"Ima", odgovori on. "Gladi je kraj. Ubio sam bizona i jednu kravu, a k tome i tele."
Smjesta se začu stotinu radosnih poklika. U logoru zavlada takvo uzbuđenje da
Crvenokošci nisu opazili konjanika koji se s nekoliko tovarnih konja približavao logoru
prije
141
nego što umalo nije stigao do njih. Bio je to Ik Senanda, poglavičin unuk koga je Crni
Mustang poslao na pašnjake Komanča da donese oružje i druge potrebne stvari.
Samo time što je svog unuka poslao u glavni logor Komanča mogao je Tokvi Kava bar
donekle prikriti sramotu što ju je doživio i zadržati svoj položaj poglavice. U svom
sadanjem stanju nije se nipošto smio pokazati svom plemenu, ali ako opet dođe do konja
i oružja, mogao bi uhvatiti Winnetoua i Old Shatterhanda zajedno s njihovim
pratiocima što bi mu donijelo veliku slavu. Poduzme li onda brzo još kakav sretni pohod
protiv bilo kojih neprijatelja, svejedno jesu li to bijelci ili najbliži Apaši, mogao je onaj
strašni poraz pasti u zaborav pa bi se riješio svih svojih briga i bojazni. Sad se dakle
radilo o tome hoće li njegov unuk uspješno riješiti zadaću pa se lako dade zamisliti kako
je čeznutljivo i napeto dočekao njegov povratak.
Opazivši da Ik Senanda vodi za uzde svega nekoliko to-varnih konja, Tokvi Kava
problijedi; njegovo crveno lice posta sivo poput pepela. Utihnuli su i radosni poklici
ostalih Komanča zbog ubijenih bizona. Kad je Ik Senanda sjahao i pošao prema
poglavici, udalji se ovaj malo podalje i sjede kraj nekog grma tako daleko od svojih ljudi
da ovi nisu mogli čuti kakvu im je poruku unuk donio. Ik Senanda pođe za njim i šutke
sjede kraj njega. Poglavica ga pogleda neobičnim, nekako praznim pogledom, a zatim
upita promuklim glasom koji je od razočaranja zvučao grubo:
"Gdje su jahaći konji?"
"Nisu mi ih dali", glasio je odgovor.
"Gdje je deset puta deset pušaka i noževa?"
"Dobio sam samo dva puta deset."
"Znači da si odao ono što se dogodilo u Firwood-campu."
"Ništa nisam odao!"
"Ali ratnici nisu poslušali moju zapovijed pa je dakle jasno da su već čuli za našu
sramotu!"
"Čuli su za nju. Znali su za nju još prije nego što sam došao."
"Od koga su saznali? Ako doznam tko je to bio, skinut ću mu skalp sa žive glave!"
Poglavica steže šake, a oči mu bljesnuše od srdžbe, 142
"Nećeš dobiti taj skalp", odgovori njegov unuk. "Vatreni konj je jurio stotinu puta brže
od nas pa je posvuda raznio tu vijest."
"Zar vatreni konj možda dolazi u područje Naiini-Ko-manča?"
"Ne dolazi, ali pak prolazi nedaleko od njih i ondje nekoliko puta stoji na mjestima koje
bljedokošci nazivaju stanicama. Na jednoj takvoj stanici bilo je nekoliko naših ratnika
pa su sve doznali."
"Uf! Zao duh je u zemlju crvenih muževa poslao vatrenu vodu i vatrenog konja da ih
upropasti. Ubrzo će se od jedne velike vode do druge znati da su mi odrezali kosu pa će
tako moje ime ubuduće biti kao dah koji se uzdiže sa strvine koju ni lešinar više neće
žderati. Ali ja ću se osvetiti, osvetit ću se svima koji su me učinili takvom strvinom."
"Ti si glasovit i ostat ćeš glasovit", tješio ga je unuk. "Uhvatit ćemo Winnetoua i Old
Shatterhanda a zatim napasti Apaše. Oni će nam morati dati svoja krzna, oružje i konje,
a onda se smijete vratiti na lovne poljane plemena." "Uf! A sad ne smijemo?"
"U vijeću staraca mi je rečeno da prije toga morate svoju sramotu oprati kakvim
slavnim djelom." "Uf, uf!"
Poglavica zakloni rukom oči i neko vrijeme osta tako sjediti. Zatim spusti ruku i reče:
"Ja sam bogat. Zašto mi nisi donio ništa drugo, već samo jednu pušku?" "Nisam smio."
"Ostao sam bez k"onja, a ipak sam vlasnik brojnih konja. Zar su ti zabranili i to da
povedeš za mene jednog konja?" "Jesu."
Sad se poglavičin oči uperiše u lice njegova unuka s izrazom silne bojazni i on ga upita,
gotovo mucajući od straha; bojao se odgovora što ga je mogao dobiti.
"Zar mi ne dopuštaju ni da uzmem svog crnog mustanga, svog pastuha koji za mene
više znači od života?"
"Ni njega. Rekoše mi da se najdragocjeniji konj plemena ne smije povjeriti tvojoj
neopreznosti."
Starac skoči na noge. Bijes ga je natjerao da ustane, ali Ik Senanda podigne u znak
opomene prst i reče da ga smiri:
143
"Tokvi Kava je velik poglavica. On zna da se ratnik mora obuzdati. Treba li da ljudi,
koji ondje sjede i svi gledaju u nas, pomisle da je on zaboravio vladati svojim mislima i
osjećajima?"
čuvši to, poglavica opet sjede, ali je ipak prošlo još neko vrijeme prije nego što se bar
izvana primirio i rekao, odobravajući:
"Sin moje kćeri ima pravo. Neću sad misliti na bol koju su mi zadali ali ću se kasnije
sjetiti svih onih koji su mi je zadali! Imaš li osim onoga što sam sad od tebe čuo možda
još kakvu poruku za me?"
"Nemam."
"Uf! Toliki stari ratnici nazivali su se mojim prijateljima i ja sam ih zaista smatrao
prijateljima. Zar mi nijedan nije ništa poručio po tebi?"
"Nijedan."
"Onda će svi iskusiti kako se Tokvi Kava odužuje za takvo lažljivo prijateljstvo! Ti si
moj unuk i još si mlad, ali si hrabar i isto tako lukav kao i ja. Ako mi želiš nešto reći,
onda govori! Kaniš li mi nešto predložiti?"
"Ne. Ti si onaj koji ima zapovijedati, a ja te slušam. Sve što kažeš je dobro, a ono što
odlučiš, mi ćemo izvršiti."
Ik Senanda je to rekao tonom najiskrenije odanosti i pri tome pognuo glavu u znak da se
potpuno podlaže svom djedu, ali oštri promatrač bi vjerojatno ipak primijetio lake
izdajničke crte koje su mu zaigrale oko ustiju. Taj mladi čovjek nije nikako bio
pouzdan, a ako se radilo o tome da za sebe izbije nekakvu korist, onda mu do njegova
djeda nije bilo ništa više stalo nego do bilo koga drugoga. Naprotiv, Crni Mustang ga je,
i ne uzimajući u obzir njihovo blizo srodstvo, smatrao svojim najboljim prijateljem i nije
nimalo sumnjao u njega. I sad ga pogleda s najvećim povjerenjem i reče:
"Znam da bi za me žrtvovao život i da si se kod našeg plemena zauzeo za mene. Nisi ti
kriv da ništa nisi mogao postići. Dođi, vratimo se opet k ostalima koji treba da doznaju
što je zaključilo pleme."
Nije ni slutio da je Ik Senanda u vijeću staraca podmuklo nastupio protiv njega jer je
najveća mladićeva želja bila da sam postane poglavica Naiinija.
Vratiše se k svojim ljudima koji su doduše već po vladanju Crnog Mustanga i njegovog
unuka pogodili kakva je
144
vijest stigla. Kad im je on sad saopćio što se dogodilo, svi ostadoše veoma potišteni. Sad
su svoj težak položaj, a isto-dobno i glad, osjetili mnogo jasnije nego prije pa im je
dobro došla poglavičina zapovijed da pođu uz potok onamo gdje je ležao plijen što ga je
on ubio. Prije nego što su krenuli razdijelio je Crni Mustang najboljim strijelcima ono
nekoliko pušaka što ih je Ik Senanda donio sa sobom.
Budući da je poglavičin unuk donio i dvadesetak noževa, bizoni su ubrzo oguljeni i
razrezani pa je čas zatim gorjelo već nekoliko vatri na kojima je svatko pekao svoj
komad mesa. Preostalo meso je podijeljeno i Komanči smjesta krenuše da postave
stupicu Old Shatterhandu i njegovim pratiocima.
Najprije su svi pošli niz potok do logorišta, a zatim kraj izdanka Sierre Moro prema
jugu.
Popodne istoga dana stigoše na travom obraslu ravnicu i ovdje naiđoše na neki trag.
Mora da je ovuda prošlo preko dvadeset konjanika i to samih bijelaca jer su svi njihovi
konji bili potkovani. Bijelci su kretali istim smjerom kao i Crvenokošci. Po tragu se
moglo razabrati da je ta četica pro jahala ovuda otprilike prije jedan sat. Čim su naišli
na trag, Komanči dakako smjesta pomisliše da im se ovdje pruža prilika da se domognu
konja i oružja pa vrlo revno stadoše progoniti konjanike.
Trag, koji je najprije dulje vremena vodio kraj brijega, kasnije mu se približi, a
predveče zađe među bregove. Opa zivši to Tokvi Kava reče svom unuku:
"Ti bljedokošci nisu neiskusni ljudi jer su, čim se počelo mračiti krenuli u brdo da ne bi
morali prenoćiti na otvorenoj ravnici gdje bi se njihove vatre nadaleko vidjele.
Vjerojatno nam dakle neće biti lako da ih zaskočimo, pogotovu što imamo tako malo
oružja."
"Pshaw! Mi ih brojem tri puta premašujemo, a što ne možemo postići silom, postići
ćemo lukavštinom."
"Lukavština je uvijek vrednija od sile, a za nas je pogotovu sad vrednija. Prije nego što
odlučimo što ćemo učiniti, moramo se prišuljati logoru tih bljedokožaca."
Bregovi su bili obrasli šumom iz koje se brojno grmlje spuštalo u ravnicu. Čim su
Komanči stigli među to grmlje, potražiše mjesto prikladno za logorovanje, a odmah
zatim pođoše poglavica i Ik Senanda da potraže bijelce. Sumrak
10 Crni Mustang
145
se spuštao pa su zbog toga smatrali da neće morati ići daleko. I zaista, jedva da su se
četvrt sata šuljali kad osjetiše vonj dima.
"Blizu smo im", šapne starac unuku. "Ali sad moramo počekati dok se posve ne
smrači."
Kad se spustila noć, oni se stadoše šuljati dalje. Uskoro začuše žubor potočića, a onda
između stabala zasvijetli od-sjev vatre oko koje su se bijelci okupili u krugu. U blizini se
nalazilo jedno travom obraslo mjesto na kojem su pasli konji. Konje su čuvala dva
čovjeka, držeći puške na gotovs. To je bio siguran znak da Komanči nemaju posla s
nikakvim novajlijama ni neopreznim ljudima.
Uvježbanim Indijancima nije nipošto bilo teško da priđu posve u blizinu bijelaca jer su
im krupna stabla pružala dobar zaklon. Oba izvidnika prišuljaše se bijelcima tako blizu
koliko god su to mogli s obzirom na svoju sigurnost. Onda su sakriveni iza drveta, ne
samo mogli iz blizine jasno vidjeti bijelce, već su mogli čuti i sve što se govorilo.
Činilo se da je vođa bljedokožaca neki stari od sunca preplanuli čovjek sniježnobijele
kose i dugačke sijede brade. Bio je to napadan lik oštrih crta lica i sigurno je sretno
svladao već mnogu pustolovinu. Njegove oštre oči su usprkos starosti pokazivale
mladenačku živahnost, a kad bi govorio, " činio bi to tako određeno i promišljeno kao
da je oduvijek navikao na zapovijedanje. Kako su oba Crvenokošca čula, njegovi su ga
drugovi začudo nazivali "Veličanstvo".
Njegovi pratioci bili su gotovo bez iznimke ljudi koji su očito imali već dovoljno iskustva
na Divljem zapadu. Najmlađi među njima, neki uskogrudi, veoma visoki mladić lp-
vrčave plave kose neprekidno je pripovijedao vedro i veselo. Zvali su ga Hum. Upravo u
času kad su se indijanski izviđači smjestili iza drveća odakle su kanili prisluškivati,
začuše kako govori:
"Čini se da se ovdje osjećate veoma sigurni, Veličanstvo, jer niste postavili straže.
Mislim da ovdje negdje teče granica područja plemena Komanča. Želite li da vas ti časni
džentlmeni liše prijestolja i života?"
"Moje prijestolje je evo ovo mjesto na kojem sjedim pa bih volio da vidim Crvenokošca
kome bi uspjelo da ga izvuče ispod mene! Povrh toga nalazim se u društvu tridese-
146
torice podanika od kojih je svaki junak" i vitez. Ali što se tiče jKomanča, to imate
pravo, dragi Hum. Htio sam vam dati samo vremena da u miru pojedete, ali onda ćemo,
kao i obično, postaviti stražu: sedam sati spavanja i svakog sata izmjena straže, znači
četiri stražara. To je dovoljno ako ne budu stajali na jednom mjestu, već neprekidno
obilazili svoj četvrt kruga. Tako ćemo raditi i ubuduće, sve dok se ne nađemo u San
Juan Mountains."
"Gdje ćemo postati milijunaši!" doda Hum veselo se nasmijavši.
"Uvjeren sam da ćemo to zaista postati, unatoč vašoj poruzi."
"Budući da se rasplinulo nasljedstvo iza mog bogatog strica, nemam baš ništa protiv
toga što mi dopuštate da postanem baštinikom još bogatije države Colorado."
"Well! Ali pošto ste opet spomenuli tu stvar, recite mi
0 čemu se to zapravo radi kod tog vašeg strica? Je li vas razbaštinio? Budući da ste tako
valjan mladić, to mu nitko ne bi smio oprostiti ni preko groba."
"Nije me razbaštinio, ali ipak me je zakinuo za baštinu. Ljudi su ga smatrali bogatim jer
se tako prikazivao. Naprotiv, moj otac, premda je bio valjan trgovac ipak nije uspio
ništa steći, a odmah ćete čuti i zašto. Kad je umro, nije mi osim dugova ostavio ni jednog
centa u gotovom. Moj stric nije imao djece pa sam ga zamolio da mi pomogne da se
osovim na vlastite noge, no on me je stao tješiti da sam ja njegov jedini baštinik. Još
nekoliko godina sam se mučio i kinjio dok nije i on umro. Osim potpuno prazne
blagajne, ostavio mi je samo svoje trgovačke knjige. Žabo sam nos u njih
1 dobio hunjavicu, i još kakvu! Moj dragi stric bio je, naime, tako lukav da je mog
dobrodušnog oca naveo na to da radi za nj, ali mu sve te godine nije isplatio ni jednog
dolara. Moj stric je bio uvjeren da je njegov novac posve siguran kod brata, ali kad je
onda tik prije smrti doznao da mu je brat propao, nije ga htio preda mnom osramotiti,
otkrivajući mi njegovu pokvarenost. Tako nisam mogao naslijediti ništa iza strica, a
izgubio sam i onaj novac što bih ga bio naslijedio da je moj otac imao manje povjerenja
u strica."
"Lijep je to stric, zaista! Dakle je potratio sav taj novac? Kako se zvao?"
10
147
"Ne marim za to. Ne znam kako se zvao."
"Što? Ne znate kako se zvao? Pa to je istodobno i vaše ime."
"Tako je!"
"No eto! Sigurno niste zaboravili svoje vlastito ime! Mi vas zovemo Dugački Hum. Niste
nam rekli što znači Hum, a zatajili ste nam i vaše obiteljsko ime. Zašto?
"Zašto? Zato! Upravo zato jer je to bilo ime mog dragog strica pa ne želim da me bilo
šta na nj podsjeća."
"Hm! Ako ste tako jako neprijateljski raspoloženi prema V stricu, onda vam mi tu
zaista ne možemo ništa pomoći, ali v V što se tiče vaše baštine koja je pala u vodu,
možete se utješiti X jer ćete prijeko u planinama San Juan u Coloradu dobiti više A.
nego stostruku odštetu za nju."
i K yje nađemo li baš stostruku odštetu, nešto ćemo ipak naći, Veličanstvo, jer vi niste
čovjek koji bi poštene ljude vukao za nos tako visoko gore u Rocky Mountains."
"Ne, zaista nisam takav čovjek. U glavi nosim tačan plan rudnika: on će nas učiniti
bogatim, iako ne baš onako bogatim kao što bismo to bili kad bi nas pratila sreća da
ovdje na Sierra Moru otkrijemo veličanstvenu Bonancu of Hoaka."
"Već sam često slušao o tome. Neobično ime! Bonanca je španjolski, of je engleski, a
Hoaka kao da je indijanski. Nije li tako?"
"Jest."
"Što znači ta riječ?"
"Ne mogu reći jer još nisam nikada našao čovjeka pa ni Indijanca koji bi to mogao
rastumačiti. Ali ta bonanca je nepobitna stvarnost pa su je tražile već stotine
gambuzina.1 Nekoliko od njih se već toliko približilo bonanci da su pronašli velike grude
zlata, ali ni jednom još nije uspjelo da pronađe ono glavno mjesto gdje leže cijele hrpe
takvih gruda. Upravo sada se nalazimo u tom području pa kad sutra krenemo dalje,
naići ćemo na mjesta gdje su te grude zlata nađene. Moguće je čak i to da baš ovog časa
logorujemo u blizini te glasovite bonance. Zamislite samo kad bismo je kakvim sretnim
slučajem pronašli!"
Te su riječi oduševile sve prisutne pa stadoše živo razgovarati, a Hum dobaci:
i Kopač zlata.
148
"Prije nego što zaspim, mislit ću na bonancu. Možda ću onda sanjati o njoj pa ću vam
ujutro pokazati put. Što mislite o tome, gospodo?"
"To bi bio divan san!" odgovori Veličanstvo. "Uostalom, nije li upravo neshvatljivo da
postoje ljudi koji poznaju tu bonancu, a ipak1 je ne koriste?"
"Tko je to? Zar zaista postoje takvi ljudi? Je li to istina?" začu se sa svih strana.
"Da, istina je; ima Indijanaca koji poznaju to mjesto, ali ga oni od mržnje prema
bijelcima čuvaju kao tajnu. Samo kad nekad žele nešto kupiti od bljedokožaca i moraju
platiti, odlaze onamo da skupe šaku malih nugeta, a u one velike komade ne diraju.
Bijelci su se upravo u tim krajevima namjerili na takve silno glupe i zadrte ljude. Tek
nedavno sam u Albuquerqueu razgovarao s nekim svećenikom koji je u Estrechu de
cuarzu sreo jednog Indijanca. Ovaj je bio gladan pa mu je svećenik dao kruha i mesa.
Nato je Crveno-kožac izvadio kožnatu vrećicu iz džepa i dao mu komadić čistog
prirodnog zlata, dakle nuget, težak najmanje pedeset grama. Vrećica mu je bila puna
samih takvih nugeta; cio mali imutak. Što kažete na to?"
"Zar ga svećenik nije ništa pitao?" javi se jedan od prisutnih.
"Dakako da ga je pitao, ali razumljivo je da nije dobio nikakav odgovor. Indijanac je
samo kratko rekao: ,Donio sam ga iz Bonance of Hoaka, ostajte mi zdravo!" Svećenik je
dopustio da mu Indijanac tim riječima začepi usta. Uostalom, ovaj je odmah otišao."

"Svećenik" ga je morao zadržati i prisiliti ga da prizna gdje leži bonanca."


"Svećenik? To nije smio učiniti jer bi se to protivilo i zakonu i njegovoj vjeri!"
"Što me se tiču i zakoni i vjera! Da ja naiđem na takvog Crvenokošca, probo bih ga ako
mi ne prizna. Ali gdje leži taj Estrecho de cuarzo? Znate li to možda vi, Veličanstvo? I
kako se to kaže engleski?"
"To su španjolske riječi i znače ,kremeni tjesnac". Znam gdje se nalazi jer ću vam
iskreno priznati da sam i ja jedan od onih koji su uzalud tražili Bonancu of Hoaka. Bio
sam čak i u Estrechu, ali nisam ništa našao premda bih se mogao
149
zakleti da sam bio posve u blizini nalazišta. Pripazite samo na to ime! Kremen! Upravo u
kremenu nalazi se zlato. I tjesnac! Ta riječ posve jasno kazuje k"ako je nastala bonanca!
Kroz taj tjesnac je nekada tekla voda koja je iz kremena isprala zlatno zrnje i grude pa
sve to naplavila u jednu jamu. Ovdje sad leži zlato u vrijednosti od mnogo, mnogo
milijuna pa je dosta da čovjek ispruži ruku pa da ga izvadi, samo ako zna gdje se ta
jama nalazi. To je pomisao od koje bi čovjek upravo mogao poludjeti! Ako vas to
zanima, sutra vam mogu pokazati taj Estrecho de cuarzo jer nas put vodi kraj njega." I
te su riječi izazvale uzbuđenje koje se nikako nije moglo smiriti. Vođa ga je uspio
prekinuti tek kad je rekao zapovjedničkim glasom:
"Ostavite to sada, senores! Zaboravili ste da moramo postaviti četiri stražara jer mi ne
pada na um da u Komanče imam više povjerenja nego što vidim vlastitim očima. Vi
govorite tako glasno da se to čuje na milje daleko! Ne budete li mirni i tihi, nećete sutra
vidjeti Estrecho!"
"Well, imat ćete svoj mir, Veličanstvo", odvrati Hum
svojim vedrim glasom. "Zavežite, dakle, džentlmeni i seiiori.
Čuli ste da želim spavati i sanjati o bonanci! Tko me bude
smetao u spavanju, neće sutra dobiti svoju grudu zlata.
Dakle, laku noć, Veličanstvo, laku noć!"
On se ispruži na zemlji, položi glavu na sedlo koje mu je služilo umjesto jastuka, stavi
nabijenu pušku nadohvat ruke i sklopi oči.
"Dođi!" šapnu Crni Mustang svom unuku. Oni se oprezno odšuljaše. Bilo je krajnje
vrijeme da su to učinili jer su se ona četiri stražara udaljila od vatre, a jedan od njih je
jedva pola minuta kasnije prošao upravo kraj onog mjesta na kojem su oni ležali. Da su
se još nalazili ondje, morao bi ih svakako vidjeti.
Kad su se dovoljno udaljili od logorišta bijelaca, Crni Mustang zastane, upitavši svog
pratioca:
"Jesi li sve razumio?"
"Sve", odgovori ovaj.
"Ja nisam razumio svaku riječ, ali tačno znam smisao onoga što su govorili. Sutra ćemo
dobiti skalpove, oružje i konje tih bljedokožaca, a k tome još i sve ono što imaju sa
sobom. Howgh!"
150
To je rekao tako odlučno kao da je posve siguran u svoju stvar. Ik Senanda je naprotiv
bio manje uvjeren u to pa ga opomene:
"Sigurno si vidio i čuo da ti bljedokošci nisu greenhorni1 koji se lako daju nadmudriti!"
"Ja ću ih ipak nadmudriti."
"Smatram da bi bilo bolje da ih još danas napadnemo."
"Govoriš kao mladi ratnik, a ja k"ao mudrac koji je naučio da sve tačno odvagne. Četiri
stražara neprekidno obilaze logor pa bi primijetili da dolazimo. Osim toga, svi ti ljudi
spavaju s puškama u rukama. Čim bi jedan od stražara zovnuo, oni bi smjesta skočili na
noge spremni na borbu i mnoge od nas ustrijelili. Ja naprotiv želim štedjeti naše ratnike
da ne bih čuo još daljnje prigovore kad se vratim k svom plemenu. Ovdje ne smije
poteći krv ni jednog jedinog Komanča."
"Zaista bih veoma volio doznati kako to kaniš izvesti."
"Čuo si da govore o bonanci!"
"Jesam."
"Ja ne poznajem tu bonancu pa još nikad nisam čuo njezino ime, ali znam gdje se nalazi
naša šapo-gaska2."
"Uf!" trgnu se Ik Senanda. "Što misliš pod tim skrovi-štem?"
"Zar ne slutiš? Ti ga isto tako dobro poznaješ kao i ja. Ako odmah kreneš onamo, možeš
već sutra ujutro biti kod Estrecha de cuarza. Ja ću s našim ratnicima hodati cijelu noć
da u isto vrijeme stignemo onamo."
"Kaniš li dakle biti ondje kad stignu bljedokošci?"
"Još mnogo prije, ujutro ili prije podne dok oni mogu doći tek predvečer. Pripazi sad
što ću ti reći! Ti ćeš iz naše šapo-gaske izvaditi toliko nugeta koliko je potrebno, otići ćeš
u Estrecho, predati nama konja i pustiti da te ondje pronađu bljedokošci. Oni treba da
opaze zlato pa će pitati gdje se nalazi bonanca. Dugo ćeš se opirati, ali ćeš ih na kraju
odvesti u Estrecho gdje ćemo ih mi tako opkoliti da se neće moći braniti ni pobjeći."
"Uf", reče Ik Senanda, jedva obuzdavajući smiješak. "To si naučio od Old
Shatterhanda!"
1 Zeleniš, novajlija na Divljem zapadu.
2 Skrovište zlata.
151
"Pametan ratnik može učiti i od svog najvećeg neprijatelja. Pripremit ćemo mnogo drva
za vatru i čim bljedokošci udu u Estrecho, zabrtvit ćemo drvetom ulaz i zapaliti ga.
Onda će oni biti isto tako uhvaćeni kao i mi u Birch-Holeu pa će nam se morati
predati."
Ik Senanda ne reče ništa. Razmišljao je.
"Smatraš li taj plan lošim?" upita njegov djed.
"Ne smatram, ali u njemu ima nešto što mi se ne sviđa."
"Što to?"
"Bijelci će me ubiti."
"Misliš li da ću ja sina svoje kćeri izvrći opasnosti koja će ga stajati života?"
"Mislim da ti to doduše nećeš učiniti namjerno, ali da će ipak doći do toga. Čim ti ljudi
opaze da su nadmudreni, oni će me dakako odmah smatrati izdajicom i osvetiti se na
meni."
"Neće se moći osvetiti jer ćeš im pobjeći prije nego što oni uopće opaze da su
zarobljeni."
"Kako im mogu umaći ako sam svezan?"
"Misliš da će te vezati?"
"Mislim. Moram se naoko dati prisiliti da im odam gdje se nalazi bonanca. Oni će dakle
morati pretpostaviti da to ne činim dobrovoljno pa će me svezati da ne pobjegnem."
"Ne vjerujem da će te svezati. Ti ideš pješice, a oni imaju konje. Bit će uvjereni da bi te
za nekoliko koraka mogli stići ako pokušaš bježati pa te neće svezati. Čim zađu u
Estrecho, moraš paziti na ulaz i smjesta dotrčati k nama čim opaziš da smo se pojavili
noseći drvo."
činilo se da se Ik Senanda samo upola smirio. Crni Mustang se trudio da rasprši njegove
bojazni pa mu je to naposljetku i uspjelo, pogotovu kad je rekao:
"Sve da ti i ne uspije da pobjegneš, ja ću s njima pregovarati onako kao što je Old
Shatterhand u Birch-Holeu pregovarao sa mnom pa će prvi uvjet da ih poštedim, biti
upravo to da te puste na slobodu."
"Da ih poštediš? A ja sam mislio da ih kaniš poubijati!"
"To ću i učiniti, ali takvim neprijateljima smijem obećati milost, a da nije prijeko
potrebno da održim riječ. Jesu li bljedokošci bili ikada prema nama iskreni i pošteni?" -
o
"Nisu."
"Jesi li dakle sporazuman?"
152
"Jesam. Učinit ću to što tražiš od mene jer ne možeš iznevjeriti sina tvoje kćeri, a ratnici
Komanča stavit će moju hrabrost jer sam stavio na kocku slobodu i život da ti te bijele
ljude predam u ruke."
"Onda dođi!"
Oni se vratiše onamo gdje su ih čekali Komanči. Crni Mustang im s nekoliko riječi
saopći ono što su vidjeli i zaključili. Crvenokošci se nisu smjeli odmoriti i spavati već ih
je naprotiv čekao naporan noćni marš, no ipak su pogla-vičine riječi dočekali radosno,
iako nisu glasno klicali. Tu im se pružila prilika da osvoje konje, oružje i trideset
skalpova. Već nakon nekoliko minuta krenuše prema Estrechu de cu-arzu dok je Ik
Senanda odjahao u šapo-gasku svoga djeda.
Put je zato bio težak jer su morali hodati noću i prolaziti kroz krajeve u kojima su
nailazili na velike teškoće. Nisu, naime, smjeli poći boljim i udobnijim putem, budući da
će se onuda kretati bljedokošci, a oni bi mogli otkriti tragove Komanča.
Hodali su bez odmora cijelu noć preko brda, kroz neudobne doline i klance. Kad je
svanulo, zaustaviše se da se malo odmore i da pojedu koji komad hladnog pečenog bizo-
novog mesa. Zatim nastaviše put i to tako žustro da su nešto 0K0 sredine prijepodneva
stigli u blizinu Estrecha.
Predio u kojem se pružao taj klanac bio je veoma prikladan za njihove svrhe. Ovdje se
od zapada prema istoku pružao uzak planinski lanac, gusto obrastao šumom. Tik ispred
završetka lanca protezao se od sjevera na jug duboki usjek. Mora da ga je probila voda,
koja je proticala tisućljećima, a možda je nastao i uslijed vulkanske erupcije.
Već spomenuti uski planinski lanac činio je jezik kop se pružao u ravnicu, a krajnji vrh
toga jezik"a bio je odrezan. Kako smo spomenuli, taj je jezik bio obrastao gustom
šumom, ali njegov odrezani vrh bio je, također iz posve prirodnih razloga, potpuno gol.
Sastojao se od tvrdoga kremena u čiju masu je vodio usjek, mjestimice širok jedva deset
koraka; taj je odjednom naglo zakretao i već nakon svega nekoliko metara završavao
pred okomitom stijenom. I obje stranice toga usjeka uzdizale su se tako glatko i strmo da
nije bilo ni jednog jedinog mjesta na kojem bi se čovjek mogao uspeti gore. Bilo je kao
da se priroda ovdje poslužila
153
golemom pilom za piljenje kamena, kako ljudskoj nozi ne bi pružila baš ni najmanje
uporište. Tu nije bilo ni drveta, ni grma, i uopće nijedne biljke koja bi našla mjesta ili
hrane za korijenje.
Taj usjek bio je onaj Estrecho de cuarzo za koji je čovjek s nadimkom "Veličanstvo"
mislio da ga je nekoć stvorio neki vodopad.
Cim su stigli onamo, povukoše se Komanči u šumu. Ulazu u Estrecho se nisu približili da
ne ostave tragove. Samo njihov poglavica prišuljao se do usjeka da se uvjeri kako se
ovdje nalazi posve sam. Kad se vratio k svojim ljudima zadovoljan uspjehom svoga
istraživanja, našao ih je marljivo zaposlene skupljanjem suhog drva kojim su kasnije
kanili hraniti vatru. Vezali su ga u velike svežnjeve da ih uzmognu lako prenijeti.
Nedugo zatim ugledaše Ik Senandu kako jaše preko ravnice. Nije mogao tačno znati gdje
se oni nalaze pa su zato pošli po njega. Predao im je svog konja k"oji umalo nije pao od
umora, a bijelci ga nisu smjeli ugledati. Zatim Ik Senanda pokaza Crnom Mustangu
nugete što ih je donio sa sobom. Ovaj ga potanko uputi kako se ima vladati, a Ik
Senanda ode da zaigra svoju prilično opasnu ulogu.
Bijelci nisu slutili kakva ih velika opasnost očekuje u Estrechu. Budući da nije bilo
razloga da kreću već ranom zorom, ostali su spavati do kasno ujutro, a zatim krenuše iz
svog logorišta. Pri tome nisu otkrili tragove onih dvaju neprijatelja koji su im se
prišuljali i prisluškivali ih. Jahali su sve do podne, a onda su se, pošto je postalo veoma
vruće, zaustavili na jedan sat da se odmore i oni i njihovi konji. Zatim nastaviše put dok
nisu prišli Estrechu možda na tri engleske milje. Put ih je vodio u neku kotlinu iz koje se
dizalo jedno osamljeno drvo. Njihov vođa, koji je sa svojim ljubimcem Humom jahao na
čelu, pokaza onamo i reče:
"Vidite li ono drvo tamo dolje? Poznajem ga; to je putokaz po kojem znam da ćemo,
budemo li i dalje tako polako jahali, za jedan sat stići u Estrecho."
Upozoreni tim riječima, svi jahači pogledaše prema dr-vetu, a jedan od njih, koji je
imao vrlo oštre oči, dobaci:
"Ja osim drveta vidim još nešto, Veličanstvo. Ako se ne varam, ispod njega leži neka
životinja. Uostalom, možda je to čovjek."
154
"Hm! Jedan osamljeni čovjek ovdje, u tom zabačenom i opasnom kraju? Da to nije
kakav gambuzino koji je čuo za bonancu i traži zlato? Moramo ga tačno pogledati."
Ubrzo opaziše da je zaista ispod drveta ležao neki čovjek kao da spava. Da ga iznenadi,
vođa je s još nekoliko pratilaca sjahao i pješice tiho sišao dolje dok su ostali polako
pojahali za njima.
Čovjek ispod drveta mora da je čvrsto spavao jer nije čuo korake koji su mu se
približavali. Čim su stigli do drveta, bijelci opkoliše spavača. Za pojasom je imao
zadjenut komad kože složen kao vreću. Gornji dio mu je međutim virio iz pojasa. Bio je
malo otvoren pa su bijelci u njemu opazili komadić čistoga zlata veličine lješnjaka.
"Tenipestad!" izmaknu se vodiču. "Taj čovjek ima nu-geta! To je neki mješanac,
vjerojatno mestic. Nugete! Ovdje u blizini Estrecha! Da nije -? Odmah ga moramo
temeljito ispitati."
Dotle su se približavali i konjanici. Topot kopita probudi čovjeka. On otvori oči, ugleda
bijelce i prestrašeno skoči. Kao nehotice posegne rukom za pojas, osjeti da mu je vrećica
izvirila iz njega pa je naglo i bojažljivo gurne u pojas, tako da je svatko morao
posumnjati da nešto skriva i da nije vidio zlato. To je dakako bio Ik Senanda koji je
izvrsno igrao svoju ulogu. Ne sumnjajući ništa, padoše bijelci odmah u stupicu. Njihov
vođa upita strogo:
"Smijem li te možda upitati tko si ti, polucrveno momče?"
"Zovem se Yato Inda", odvrati ovaj. Opet je dakle spomenuo ime što ga je naveo već u
Firwood-campu, ime koje je pobuđivalo povjerenje.
"Yato Inda? To znači ,dobar čovjek", ako se ne varam? Tko ti je bio otac?"
"Jedan bijeli lovac."
"A tvoja majka?"
"Kći Apaša."
"Onda se ime slaže. Čemu se skićeš u ovom kraju koji pripada Komančima i u kojem
nema uopće Apaša?"
"Moje me pleme ne želi više."
"Zašto?"
"Jer sam prijatelj bljedokožaca."
155
"Hm! Dakle izbacili su te iz plemena? I to se slaže jer imaš samo nož. Pušku su ti
oduzeli?"
"Yato Inda će otići bljedokošcima i od njih kupiti pušku."
"Tako! To što su te Crvenokošci izbacili iz plemena znaci za nas preporuku. Ali ako
kaniš kupiti pušku, moraš imati novaca."
"Yato Inda ne treba novaca."
"Ne treba? Misliš li da će ti bijelci pokloniti pušku?"
"Neće. Bljedokošci ne poklanjaju ništa, ali su zadovoljni i onda kad za puške i vatrenu
vodu ne dobiju okrugao novac, već zlatne nugete."
"Ah, vatrena voda! Čini se da je vrlo rado piješ!"
"Da, vrlo rado", odgovori mješanac veoma iskreno i naivno.
"To znaci da nemaš okruglog novca, ali imaš zlatne nugete?"
"Yato Inda nema nugete, ali će ih tako dugo tražiti dok ih ne nađe."
"To zvuči upravo kao da tražiš glasovitu Bonancu of Hoaka?"
Vođa bijelaca je mislio da je to rekao vrlo lukavo, ali mu još lukaviji Ik Senanda
odgovori udesivši glupo i oholo lice:
"Zar je i moj blijedi brat također čuo za tu bonancu? Čini se da on smatra da je to laž,
izmišljotina?"
"Zaista to smatram jer se tako mnogo zlata, koliko se ondje navodno nalazi na jednom
mjestu, uopće nigdje ne može pronaći."
"Uf!" viknu mješanac još mnogo samosvjesnije. "To nipošto nije neistina. Ta bonanca
stvarno postoji."
"Zaista? Zar ti možda znaš gdje je?"
"Ja znam gdje je i - uf, uf!" ispravi se on prestrašeno. "Znam da postoji."
Lako se može zamisliti s kakvom su napetošću bijelci pratili preslušavanje i kako je
njihov vođa u sebi trijumfirao kad se mješanac tako zaletio. "Veličanstvo" priđe bliže Ik
Senandi i reče:
"Zarekao si se; kazao si više nego što si htio. Ne samo što znaš da postoji Bonanca of
Hoaka, već znaš i gdje se nalazi!"
156
"Ne - ne ja to - ne znam jer ja - ja to ne srni -"
"Ne smiješ reći, zar ne? Sad je gotovo, sad te imam, momče! Gdje je ta bonanca? Hoćeš
li priznati?"
"Ja - ja ne mogu ništa priznati jer ja to ne znam."
"Tako! Lupežu! Doznat ću da lažeš! Pripazi samo!"
On mu brzim pokretom ruke segne u pojas i istrgne mu vrećicu iz njega. Budući da ova
nije bila sašivena, već se sastojala samo od svinutog komada kože, ona se pri tome
razvila i puna šaka nugeta, koji su se nalazili u njoj, rasu se po zemlji. Mješanac
užasnuto kriknu i brzo se sagnu da skupi rasuta zrnca zlata, ali bijelci su bili brži od
njega. Oni najbliži se baciše na zemlju i stadoše brzo skupljati nugete prije nego što je
on dospio da ih podigne. Veličanstvo ga zgrabi objema rukama za nadlakticu, trgnu ga
uvis i zagrmi:
"Vidiš li sad, lupežu, da si otkriven? Odakle ti nugeti?"
Mješanac otvori usta, ali ne odgovori; pretvarao se kao da od prepasti ne može
izgovoriti ni riječi i tek kad mu je to isto pitanje bilo nekoliko puta ponovljeno, on
promuca:
"Te - te nugete sam - našao sam ih."
"Dakako! To i mi znamo! Ali gdje?"
"Ondje - tamo - tamo - jučer - našao sam vrećicu u šumi."
"U šumi? Vrećicu? Takvu vrećicu punu nugeta neće nitko baciti u šumu. To si zlato
izvadio iz bonance pa ćeš nam smjesta reći gdje se ona nalazi!"
"To - to - ne mogu reći!"
"Zar tako? Odmah ću ti dokazati da možeš! Dajem ti svega jednu minutu vremena. Ako
dotle ne odgovoriš, zatje-rat ćemo ti toliko metaka u tijelo koliko ovdje ima pušaka.
Odluči se dakle!"
Svi bijelci uperiše puške u njega, a on viknu, izvrsno glumeći prepast:
"Ne pucajte, ne pucajte! Ta čuli ste da sam prijatelj bljedokožaca. Zato sam bez puške i
bez konja morao napustiti svoje pleme. Zar da me zbog toga još i vi ubijete?"
"Ne zbog toga, već zato jer lažeš. Ako si zaista prijatelj bijelaca, onda budi iskren!"
"Ne smijem! Crvenim muževima je strogo zabranjeno da izdaju gdje se nalazi
bonanca."
"Ti nisi Indijanac, već mješanac; tebi dakle to nije zabranjeno. A da sam ja Indijanac i
da me je moje pleme
157
izopćilo, nastojao bih da mu se na sve načine osvetim. Zato imaš sad najbolju priliku
ako nam kažeš gdje se nalazi Bo-nanca of Hoaka."
"Osveta? Ah, ah - osveta!" viknu on kao da je došao na dobru zamisao.
"Da, osveta, osveta za onu gorku uvredu koju si morao podnijeti."
Mješanac je još uvijek stajao kao da se ne može odlučiti. Na licu mu se jasno vidjelo da
se bori sam sa sobom, a kad su svi bijelci navalili na nj, podbadajući ga, reče on kao da
popušta:
"Sve kad bih - i htio - ipak ne mogu odati."
"Zašto ne?"
"Jer su me izopćili iz plemena. Nikad se više ne smijem vratiti onamo. Moram poći k
bljedokošcima pa kod njih stanovati i živjeti. Zato trebam zlata, mnogo zlata jer
bijelcima treba sve platiti, ako vam odam gdje je bonanca, vi biste mi sve oduzeli."
"Kakve li gluposti! Koliko se zlata nalazi u toj bonanci?"
"Uf!" viknu on tobože nepromišljeno i trijumfalno. "Toliko da ga ne može odnijeti ni
pedeset konja."
"Je li to moguće!" viknu Veličanstvo. "Je li to istina, zaista istina?"
"Jest. Sam sam ga vidio."
"Kada?"
"često, a danas prije podne posljednji put."
"Čujete li, ljudi? Saberite se, zaboga, da ne poludite! Takva masa, takva neizmjerna
masa zlata! To je dovoljno da se kupe čitave Sjedinjene Države, a taj glupan ovdje misli
da on sve to treba samo za sebe da bi mogao platiti pušku i vatrenu vodu! Čovječe,
kažem ti, ako imaš samo toliko zlata koliko ti stane u obje ruke, moći ćeš udovoljiti i
najvećim željama i do mile volje piti vatrenu vodu. Ali nećeš dobiti samo tako malo. Ako
nam pokažeš bonancu, podijelit ćemo: ti ćeš dobiti jednu polovinu, a mi drugu; onda se
možeš smijati tim tvojim Apašima i živjeti krasni je nego predsjednik koga nazivate
bijelim ocem."
"Krasnije - nego - nego bijeli otac? Je li to istina?" upita mješanac opijen od radosti,
kao da predsjednikov život predstavlja sebi tisuću puta divnijim od života u vječnim
lovnim poljanama.
158
"Da, da, zaklinjem ti se na to svim što mi je sveto! Dobit ćeš sve, sve, upravo sve što ti
srce zaželi."
"I vatrene vode koliko god želim popiti?"
"Više, mnogo više vatrene vode nego što bi stalo u Mis-sissippi! Samo mi brzo reci gdje
se nalazi bonanca!"
Mješančevo lice je postajalo sve vedrije i vedrije. Bilo je jasno da je stajao neposredno
pred time da oda dragocjenu tajnu ali ipak izrekne i posljednju misao:
"Vas je više od trideset ratnika, a ja sam sam, bez oružja. j Ako vam pokažem bonancu,
vi ćete uzeti sve za sebe, a mene I ćete otjerati bez igdje ičega."
1 "To je besmislica! Mi smo pošteni ljudi te ćemo ti dati
" polovinu. Rekao sam ti to pa ću održati riječ. Ako nam pak
ne kažeš, mi ćemo te bez milosti ustrijeliti i to odmah, ovdje,
; na ovom mjestu na kojem sad stojiš. Odaberi brzo! Ili smrt
ili toliko vatrene vode koliko možeš ispiti celog života!"
Vođa bijelaca je bio neopisivo uzbuđen, a ne manje i ostali bijelci. Preko pedeset
konjskih tovara čistoga zlata! To se nije moglo ni zamisliti! Njihovi pohlepni pogledi kao
da su se zalijepili o mješančeve usnice. Činilo se da je ovoga isto tako potresla prijetnja
kao i obećanje da će dobiti cio Mississippi pun vatrene vode. On odgovori na opće
oduševljenje:
"Yato Inda će vam pokloniti svoje povjerenje; povje-rovat će da smije uzeti polovinu
zlata pa će vam pokazati gdje leži Bonanca of Hoaka."
Svi počeše klicati od radosti, podižući oduševljenu buku koju zapadnjaci označuju
riječju "shout". Čak i vođa bijelaca je mahao rukama kao krilima vjetrenjače po zraku i
skakao od radosti usprkos svojoj poodmakloj dobi, sijedoj bradi i poput snijega bijeloj
kosi. Samo jedan jedini među njima toliko je vladao sobom da je umio bar donekle
svladati uzbuđenje. Bio je to Dugački Hum čije je lice doduše također sjalo od radosti,
ali je ipak tako glasno viknuo u opću buku da su ga svi čuli:
"Milordi i džentlmeni, seiiori i gospodo! Nas očekuje neizmjerna radost, ali naše
poštenje ne smije da bude manje. Tom smo čovjeku obećali polovinu zlata pa smatram
da ćemo to obećanje i održati."
"Da, da", nasmije se Veličanstvo, i "da, da, da, da", na-smijaše se i ostali.
159
Njihov je smijeh i više nego jasno pokazao da uopće i ne misle da to učine. Mješanac se
pretvarao kao da mu taj smijeh nije nipošto sumnjiv, pa izjavi:
"Sad ću vas odvesti u bonancu; nećete morati daleko."
"Ne moramo daleko?" upita Veličanstvo. "To sam i mislio. Bonanca se nalazi u
Estrechu, zar ne?"
"Tako je."
"Onda bismo je i mi mogli naći."
"Ne biste", odgovori mješanac vrlo samosvjesno. "Mogli biste je tražiti duge, duge
godine, ali je ne biste pronašli."
"Onda pođi ispred nas, ali da nisi pokušao pobjeći! Naši bi te meci smjesta probušili."
Mješanac se pretvarao kao da nije čuo tu prijetnju pa krene bez krzmanja. Znao je da
svi ti bijelci idu u susret sigurnoj propasti. Mnogo, mnogo lakše mu je uspjelo da
provede svoj plan nego što je mislio.
Razumije se samo po sebi da su oduševljeni bijelci, puni povjerenja, razgovarali samo o
bonanci. Jedino Hum je bio šutljiv; jahao je posve na kraju i pitao sam sebe kako da
stvar izvede da bi svoje drugove naveo da se prema mješancu ponesu pošteno. Malo
kasnije priđe mu Veličanstvo i upita ga, smijući se:
"Ono što ste malo prije govorili o poštenju, sigurno je bila samo šala, zar ne?"
"Nije, ser. Taj čovjek nam predaje polovinu svoga blaga, a mi mu za uzvrat ne dajemo
ništa. Bili bismo zaista najbjedniji nitkovi kad ne bismo održali obećanje koje smo mu
dali."
"To je dakle vaše pravo i ozbiljno mišljenje? Pshaw! Nikad nisam bio nepošten pa neću
ni biti, ali svatko zna da se obećanja zadana Indijancima ne moraju održati."
"Onda je to sramotno mišljenje, ser, tako da ja - hm -! Uostalom, taj Yato Inda nije
Indijanac; njegov otac bio je bijelac."
"Onda je to pogotovu razlog da se ništa, ama baš ništa ne obazremo na nj jer takvi
mješanci ne spadaju nijednom narodu pa prema njima ne možemo imati obaveza. Neka
nam pokaže bonancu i neka ide kud god želi."
"Bez njegove polovine?"
"Dakako bez nje! Bilo bi upravo ludo od nas da mu ostavimo tako golemu količinu
zlata!"
160
"Ja ne dopuštam da ga prevarite."
"Nemojte da vam se nasmijem! Ta šta možete vi jedan poduzeti protiv svih nas ostalih?"
"Mogu!"
"što to? što ste nakanili?" oštro upita Veličanstvo,
"To što ću poduzeti ravnat će se potpuno prema vašem poštenju."
"Treba li da to bude prijetnja, ser?"
"Ne budete li pošteno postupali s mješancem, onda to i jest prijetnja."
Winnetou je zlato nazvao deadlj-dust1 jer je već u brojnim slučajevima iskusio kakvu
nesreću je sretnim nalaznicima nanio taj metal do kojeg su došli brzo i lako. I ovdje,
gdje bijelci nisu još ni ugledali bonancu, već su se pokazale posljedice pohlepe za njim.
Vođa čete, čiji je ljubimac dosad uvijek bio Hum, odbaci prijateljstvo i zaprijeti mu dok
mu se na licu pokazao izraz neumoljivog neprijateljstva:
"Da se niste usudili opomenuti mješanca ili poduzeti bilo što protiv nas! Kad se radi o
Bonanci of Hoaka, ja ne znam za šalu, a svi ostali misle što i ja. Zato vas opominjem i
velim vam: čuvajte se, jer vam je inače metak siguran!"
Izrekavši tu prijetnju, koju je potpuno ozbiljno mislio, Veličanstvo potjera konja i
odjaše s mješancem na čelo povorke, a Hum ostane posljednji; da, on je štaviše usporio
korake svog konja jer su njegovi drugovi, jašući tik ispred njega, čuli njegov razgovor s
vođom pa su se okrenuli k njemu da mu se i oni ozbiljno zaprijete. Sve više zaostajući,
naposljetku je svoje drugove izgubio s vida. I on je isto tako želio da se domogne tog
silnog zlata kao i oni, ali se ljutio zbog prevare što su je kanili počiniti, pa stoga nije
jednakom brzinom jahao za njima.
Tako se dogodilo da je kasnije od njih ugledao stijene iza kojih se navodno nalazila
bonanca. Kad mu je pogled pao na njih, on ustuknu zaustavivši konja. Trenutak kasnije
skoči čak iz sedla da ga ne bi tako brzo opazili jer je kod Estrecha ugledao neke ljude
kako trče amo-tamo. To nikako nisu mogli biti njegovi drugovi. Odmah zatim liznu
plamen u vis i on začu urlanje brojnih glasova što mu je pokazalo da se pred njim nalaze
Indijanci.
i Smrtonosna prašina. 11 Crni Mustang
161
l !"i
M "
Hum se prestraši. Srećom se upravo počeo spuštati sumrak pa ga Crvenokošci nisu
ugledali, a osim toga, oni su bili zauzeti Estrechom te se više nisu obazirali na druge
stvari vjerujući da su svi bijelci došli u stupicu.
Hum je odlučio da pokuša spasiti svoje drugove. Da ga Indijanci ne opaze, pričekao je
dok se nije posve smračilo, a onda pojase dalje ali ne prema vatri, koja se sad još jasnije
vidjela, već nalijevo prema istoku da bi u sigurnoj udaljenosti iza kakve stijene privezao
konja i oprezno se prišuljao. Vatra je gorjela na zapadnoj strani stijene. On odjaše
prema istočnoj i ondje pronađe skriveni kutić u kome ostavi konja. Trebao je dosta
vremena da se približi Crvenokošcima jer se morao kretati veoma oprezno. Šuljajući se
prema zapadu, stiže naposljetku do one usjekotine u tlu koja je ulaz u Estrecho rezala od
glavnog lanca brda. Ovdje legne na zemlju i otpuže do ugla s kojega je nalijevo u
udaljenosti od nekih dvije stotine koraka vidio vatru. Plamtjela je tako visoko i široko
da joj je sjaj dopirao sve do njega. Nipošto se nije smio usuditi da priđe bliže jer je
ugledao velik broj Crvenokožaca koji su neprekidno bacali svežnjeve drva u plamen.
To nisu međutim bili jedini Indijanci. Svjetlo je obasjavalo i stijene, a kad je pogledao
gore, opazi još mnoge druge Indijance koji su se s njemu nepoznatih razloga uspinjali na
brdo, razmještajući se na njemu. Zatim začu neki glas koji je odjeknuo s visine. Prema
načinu izražavanja morao je to biti Crvenokožac jer se služio mješavinom engleskog i
indijanskog jezika kakvom se služe Indijanci. Hum nije doduše mogao razumjeti svaku
pojedinu riječ, ali je ipak shvatio pravi smisao, a taj je, sažeto uzevši, glasio:
"Odbacite oružje i povucite se u stražnji dio Estrecha! Tko ispali i jedan hitac ili se
pokuša bilo kako braniti, umrijet će na mučeničkom stupu; tko se pak preda bez otpora,
njemu ćemo pokloniti slobodu i život."
Ah, sad znam što je na stvari, pomisli Hum. Indijanci su opkolili bijelce u bonanci.
Bonanci? Sad mi je sinulo? Ovdje uopće ne postoji nikakva bonanca, već nas je taj
lupeški mješanac, špijun Crvenokožaca, zaludio svojim nuge-tima samo zato da nas
preda crvenima u ruke. Prava je sreća da sam pošten čovjek jer da to nisam bio, onda
bih sad zajedno s ostalima sjedio u toj kaši! Treba ih izbaviti iz te
nevolje, a to mogu učiniti samo ja! Ali kako? Njih je samo trideset, a čini mi se da je
Indijanaca bar tri puta toliko.
Neko je vrijeme razmišljao kako da pomogne drugovima, a onda reče sam sebi:
"To je teško, neizmjerno teško, ako uopće nije i potpuno nemoguće. K vatri ne mogu,
ovamo na stijenu se također ne mogu uspeti jer je na njoj gotovo isto tako svjetlo kao i
dolje. Hm, što ne mogu učiniti na sjevernoj strani, možda će mi uspjeti na južnoj!"
On se okrenu i požuri niz stijenu da obiđe oko njezina šiljka i da prijeđe na drugu
stranu. Međutim, jedva što je prešao stotinjak koraka kad pred njim iznikne iz tame
neki maleni uskogrudi čovjek i doviknu mu:
"Stoj, dragi neznance! S kim se vi to utrkujete? Budite Ijubezni pa smjesta zaustavite
svoje noge jer ću vas inače ovom puškom prostrijeliti!"
čovjek, koji ga je zaustavio, bio je očito bijelac pa nije bilo vjerojatno da mu je
neprijatelj, ali Hum je bio toliko obuzet mišlju da brzo prijeđe na drugu stranu Estrecha
da nije ni pomislio na to kako je neobičan i nerazjašnjiv taj iznenadni susret, a niti je
poslušao pridošlicu i zaustavio se, već mu samo naglo odgovori:
"Pustite me! Ne smijem gubiti ni sekunde!"
On jurnu dalje ali taj isti glas doviknu za njim:
"No, taj čovjek nije od puža naučio trčati. Uostalom, daleko neće stići. Već vidim gdje
dolazi udarac!"
Hum nije znao što to ima značiti, ali je to doznao već za nekoliko trenutaka. Jer tek što
su utihnule te riječi, us" pravi se pred njim jedan drugi čovjek. Jednom ga rukom
zgrabi i zadrži, a drugom ga tako tresne po glavi da se onesvijestio. Sad se dakle nije
nalazio u ništa boljem položaju od njegovih drugova koje je htio spasiti.
Oni su, kako smo već spomenuli, jahali pod mješanče-vim vodstvom i stigli do visoke
kremene stijene u koju se duboko zarezao uski Estrecho de cuarzo. Bijelci su, ne
oklijevajući nimalo i puni povjerenja jahali za njim, pa nisu posumnjali ni onda kad se
mješanac zaustavio, pokazao preda se i rekao:
"Neka bljedokošci sjašu i neka tamo gdje klanac zavija sputaju konjima prednje noge.
Ja ću dotle brzo otvoriti skriveni rudnik da bih im odmah mogao pokazati bonancu."
162
11
163
Rekavši to, klekne on uza stijenu i poče čeprkati po izmrvljenom kamenju kao da želi
otvoriti ulaz u bonancu. Zato oni do posljednjeg čovjeka projahaše kraj njega, a samo
vođa, koji je bio sjahao, zastane i pohlepno upita:
"Ovdje je dakle zakopano to silno zlato?"
"Jest", klimnu mješanac.
"Onda ću ti pomoći da to što prije obavimo."
"Jama je tako uska da može kopati samo jedan čovjek."
Ik Senanda je namjeravao da zaposli vođu i odvrati njegovu pažnju. Ovaj je bio toliko
nestrpljiv da je, ne sluteći ništa, povjerovao i zapovjedio Ik Senandi:
"Onda se odmakni! Sam ću kopati."
On čučne i poče objema rukama marljivo uklanjati razmrvljeno kamenje. Ik Senanda ga
je časak promatrao, a onda tiho uzmakne nekoliko koraka i brzim pogledom se uvjeri da
se ni jedan od svih onih bijelaca, koji su još bili zabavljeni svojim konjima, ne obazire
na nj. Zatim nečujno klizne prema ulazu u klanac.
U tom času okrenu se Veličanstvo prema njemu: "Zo-unds!" viknu. "Mješanac!" Naglo
skoči na noge i trgne revolver. Hitac prasnu, a Ik Senanda pade, proklinjući.
Prasak revolvera odjeknu upravo jezovito od stijene klanca, a istodobno mu odgovori
grmljavina drugih hitaca. Na ulazu u klanac zaplamsa vatra koja se za nekoliko sekundi
tako razgorjela i proširila da je potpuno zatvorila usku pukotinu, a vani iza vatre
odjeknu prodirni urlik Komanča.
Vođa bijelaca je smjesta skočio k mješancu, zgrabio ga snažnim rukama i odvukao ga u
stražnji dio usjekotine premda se ovaj opirao i udarao oko sebe.
"Opkolili su nas Indijanci", viknu on. "Brzo se zaklonite iza zavoja gdje nas ne mogu
pogoditi, i pomozite mi da sve-žem ovog izdajicu."
Njegov je nalog bio brzo izvršen i Ik Senandi začas svezaše ruke na leđima. Stenjući,
čučao je među bijelcima, a iz rane na koljenu tekla mu je krv.
"Čini se da smo zapali u opasnu stupicu, ljudi", promuklo će Veličanstvo. "Ovaj nitkov
bio je špijun pa nas je namamio u nju. Ali neće se tome dugo radovati. Utrošit ćemo na
njega jedno dobro uže! U prvom redu mora nekolicina od nas tamo na onaj ugao da
puškama osigura ulaz kako nam se Crvenokošci ne bi približili."
Ljudi poslušaše njegovu zapovijed, a on ispitijivo pogleda gore uz stijene.
"Ovuda se ne može uspeti ni vjeverica, a još manje čovjek", reče jedan od njegovih
ljudi. "Ali gledajte, ovdje je izbočina u stijeni kao stvorena za ovog momka. Možemo o
nju pričvrstiti uže kao na kakvu granu."
On hladnokrvno razmota laso da ga baci na izbočinu.
"Tako je pravo, Fred", reče Veličanstvo, "a ti, mladiću, spremi se jer ti preostaje još
svega pet minuta da se pripremiš za vječnost. Ako smo već mi izgubljeni, onda treba da
bar ti kao prvi pođeš na put."
Mješanac problijedi zbog tih iznenadnih i strašnih priprema pa promuca drhtavim
usnama:
"Što - što hoćete? Pustite me na slobodu! Griješite! Ja sam - ja sam nedužan!"
"To možeš pripovijedati tamo prijeko na drugom svijetu, ali ovdje to nema svrhe.
Progledali smo te. Odao te je tvoj bijeg."
"Ja - ja nisam pobjegao - ja sam se - ja sam se htio samo ogledati - jer sam - čuo neki
sumnjivi zvuk."
"Da, taj zvuk je bio tako sumnjiv da ćemo te mi sad linčovati. Ne trati vrijeme
beskorisnim brbljanjem jer je prva minuta eto već prošla."
Dva čovjeka odvukoše Ik Senandu do stijene ispod one izbočine s koje se već njihala
omča.
"Varate se, zaista se varate!" zaplašeno viknu Ik Senanda. "Ja sam prijatelj bijelaca,
vjerujte mi to! Zar ste ubojice? Ako me odriješite, vidjet ćete da ću se uz vas boriti
protiv Indijanaca."
"Radije to neću ni pokušati, mladiću", promrmlja Veličanstvo, pogledavši na krupni
starinski nikleni sat što ga je izvukao iz džepa. "Ne zaboravi da ti još preostaju svega tri
minute."
Mješancu je na čelo izbio znoj; premda se opirao, ljudi mu spretno prebaciše omču oko
vrata i stegnuše je malim trzajem.
"Dat ću vam zlata, mnogo zlata", zastenje Ik Senanda, "ako mi poklonite život. Bez
mene nećete nikad pronaći Bonancu of Hoaka!"
"To ti rado vjerujemo", kimne Veličanstvo, "ali i uz tvoju pomoć teško da bismo je
našli. Uostalom, tvoje zlato nam
164
165
r
ionako sad ne bi koristilo jer se sad radi o našim skalpovima!"
"I njih vam mogu spasiti budete li imali povjerenja u mene. Tokvi Kava će vas pustiti
na slobodu ako se ja zauzmem za vas."
"Ahsad si se opet odao! Odakle znaš da nas je on to opkolio? Ti si nas dakle izručio u
ruke najgorem od svih Crvenokožaca, tom krvniku lovaca? Ne preostaje nam dakle
nikakva nada, ali i ti uzalud cviliš moleći milost."
"Ako me pustite na slobodu, neće vam se ništa dogoditi, ali ako me ubijete, budite
sigurni da ćete umrijeti najokrutnijom smrću na mučeničkom stupu! Budite pametni i
nemojte sami sebe upropastiti mojom smrću."
"Dakle si, ipak, s istinom izašao na javu? Ali mi se ne dajemo zaluditi. Umjesto da
brbljaš trebao si se pripremiti za vječnost. Svega još jedna minuta! Spremite se,
gospodo!"
Te su riječi bile upravljene onoj dvojici koja su držala drugi kraj lasa da bi svezanog
sužnja u danom trenutku povukla uvis.
Ik Senanda se od očaja uspravio i pokušao otrgnuti usprkos svom ranjenom koljenu.
Nekoliko ljudi moralo ga je pritisnuti natrag o zemlju jer mu je smrtni strah udvo-stučio
snagu.
"Ne smijete me ubiti! Pozvat ću u pomoć! Tokvi Kava! l"ok-vi Ka-va! - U pomoć!"
"Posljednja minuta je prošla", reče sijedi vođa koji je mirno stajao kraj njih. "Povucite,
momci!"
Snažni trzaj povukao je tijelo Ik Senande uvis. Njegove su noge pokušavale da se još
trenutak zadrže na zemlji, a onda zalebde u zraku. Stao se grčevito trzati, ali su mu
pokreti postajali sve slabiji i slabiji. Tijelo mu se ispruži. Ik Senanda je bio mrtav.
U međuvremenu se spustila noć, a ovdje u klancu bilo je još tamnije nego vani na
otvorenom. Nitko nije čuo Ik Senandu da zove u pomoć jer su Indijanci i dalje urlali.
Bijelci opaziše da se njihovi neprijatelji uspinju na stijene s obje strane usjeka i da
zaposjedaju rubove klanca. Onda se sve postepeno smiri.
Bijelci su mješančevo tijelo spustili na zemlju i odvukli ga posve na kraj klanca. Sad su,
šapćući, vijećali kako da pobjegnu iz stupice. Na stijene se nikako nisu mogli uzverati
166
pa su zato na prijedlog Veličanstva htjeli pokušati da konjima jurnu prema izlazu iz
klanca i u galopu se probiju kroz vatru.
Ali tek što su prošli nekoliko metara, kad im odozgo doviknu neki oštar zapovjedan glas:
"Stoj! Neka bljedokošci ne jašu dalje! Ja sam Tokvi Kava, poglavica Komanča, a uza
me stoji šest puta pedeset ratnika. Vi možete samo jedan po jedan skočiti kroz vatru, a
mi ćemo vas također jednog po jednog ustrijeliti."
"Do đavola!" škrinu Veličanstvo, okrenuvši se svojim ljudima. "Jeste li čuli što je
rekao? Taj čovjek ima pravo. Tu se ne da ništa učiniti. Izaći ne možemo. On će zatražiti
naše skalpove pa možemo biti sretni ako ga nagovorimo da nam ostavi bar goli život."
Sad se opet začu glas Crnog Mustanga: "Budu li se bljedokošci branili, izgubljeni su. Ali
ja ću im pokloniti život ako nam se predaju."
Bijelci skočiše s konja i ponovo održaše kratak dogovor, odlučivši da se upuste u
pregovore s Crvenokošcima i da luk"avštinom pokušaju od njih iznuditi što bolje uvjete.
Zato Veličanstvo doviknu poglavici:
"Što imate protiv nas da s nama postupate kao s neprijateljima? Pa mi vam nismo
učinili ništa nažao!"
"Svi bljedokošci su naši neprijatelji", glasio je odgovor. "Za vas postoji samo jedan
jedini način da spasite život: da nam se predate bez otpora. Odbacite oružje i pustite na
slobodu svog zarobljenika!"
"Behold! Dotle još nismo došli. Istina je da ste nas opkolili, ali pokušajte samo da nas
izvučete odavde! Upravo naše puške će vam dokazati da je besmislica da u nama gledate
nemoćne zarobljenike."
"Uf! Daj se najprije malo ogledaj po svom zatvoru! Ovdje gore na rubovima stijene stoji
više od deset puta deset ratnika Komanča spremnih da vam na moj znak pošalju svoje
metke."
"Koban položaj!" Šapnu Veličanstvo. "Ako je tome tako, oni će nas odozgo potamaniti,
a da ni jednome od njih ne uspijemo pokazati zube. Zato najprije čujmo kakve nam
postavljaju uvjete."
Okrenuvši se opet gore, on glasno viknu:
167
"Posve je svejedno koliko vas je. Mi vas se ne bojimo. Ali ja sam čuo da je Tokvi Kava
hrabar i pravedan poglavica i da nije nikada neprijatelj onima koji ga nisu uvrijedili i
nisu mu nanijeli nikakve štete. Zato sam uvjeren da ćeš smjesta obustaviti sadanje
neprijateljstvo kad čuješ tko smo, a i to da u ovom kraju ne tražimo ništa, već želimo
samo kroz njega projahati. Ja sam dakle spreman da razgovaram s tobom."
"Onda izađi! Moji ratnici će te dovesti ovamo gore!" "Ponosni poglavica Komanča ne
može ozbiljno zatražiti da pođem k njemu. Nas je samo trideset dok on, kako sam veli,
ima uza se tri stotine ratnika. Ja bih sve stavio na kocku kad bih izašao odavde, a on se
naprotiv ne izlaže nikakvoj opasnosti ako dođe k nama dolje u Estrecho."
"Ja sam poglavica pa ne vidim razloga da trčim za nekim bljedokošcem!" ponosno
odgovori Crni Mustang. "Ali ja ću vam poslati Kitu Homašu kao pregovarača. Hoćete li
mu dopustiti da se vrati čim on to zatraži?" "Hoćemo!"
"I u onom slučaju ako se ne složite?" "I u onom." "Govoriš li istinu?"
"Govorim. Uvjeravam te da ne spremam nikakvur stupicu."
"Onda će Kita Homaša doći."
Malo kasnije razmakoše Indijanci zapaljeno drvo na ulazu u klanac tako da je između
plamena i stijene ostao slobodan prostor k"roz koji je preskočio Kita Homaša. Ponosnim
koracima i uzdignute glave prišao je Crvenokožac Veličanstvu pa obojica sjedoše. U
međuvremenu se spustila mrkla noć te su samo mjesec, polako se uzdižući, i titrava vatra
nejasno osvjetljivali klanac.
Stari je zapadnjak znao da prema običajima Indijanaca pobjednik ima početi razgovor.
Zato je šutio i čekao sve dok Kita Homaša nije nakon duljeg vremena upitao:
"Bljedokošci su dakle uvidjeli da je ludost da se brane
od nas?"
"Nismo", odgovori bijelac, "to još nismo uvidjeli." "Onda ste rođeni bez mozga. Nitko
se ne može uspeti
uz stijene, a ni jedan konj i ni jedan konjanik ne mogu
168
prodrijeti kroz žar vatre. Samo odozgo vas promatra dva puta po stotinu očiju, a stotinu
pušaka je spremno da vas uništi."
"Pshaw. Tih pušaka se ne bojimo. Ovdje u Estrechu ima dovoljno zaklonjenih mjesta
koja će nas zaštititi pred vašim mecima."
"A kako dugo će potrajati ta zaštita?" prezirno će Crvenokožac. "Zapravo nije
potrebno da na vas trošimo metke. Mi imamo vani vode i divljači koliko god hoćemo, a
vi toga ovdje nemate. Dovoljno je da počekamo dok vas glad i žeđa ne istjeraju odavde."
"To može još dugo potrajati!"
"Uf! Što dulje potraje, to ćemo biti manje obzirni prema vama pa nećete više moći
računati na našu milost. Ako se pak predate odmah sada, vidjet ćete da u našim srcima
ima još milosti."
"Što tražite od nas?"
"Iskopali smo ratnu sjekiru protiv svih bljedokožaca pa biste zapravo morali umrijeti na
mučeničkom stupu, ali Tokvi Kava mi je dao nalog da vam ponudim život i slobodu ako
izručite svog zarobljenika i sve svoje oružje."
"Zar možda i konje?"
"Ne, ratnici Komanča su tako bogati u dobrim konjima da prezirno odbijaju one loše
što ih vi imate."
"A našu preostalu imovinu?"
"Pshaw! Sve što imate za nas je tako bezvrijedno kao suhe vlati trave što ih vije vjetar.
Mi hoćemo vaše oružje i ništa drugo."
"Ali onda ne možemo poći u lov da bismo namakli hrane i posve smo nemoćni prema
neprijateljima ako ih susretnemo."
"Vi zadržavate svoje konje, a najbliža tvrđavica bljedokožaca nije baš daleko. Možete
brzo stići onamo i ondje dobiti sve što trebate. Sad se odmah odlučite jer Crni Mustang
neće dugo čekati."
"Najprije se moram dogovoriti sa svojim ljudima."
Veličanstvo ustane i povuče se sa svojim drugovima iza zavoja klanca dok je Indijanac
ostao mirno i nepokretno sjediti.
Veličanstvo obavijesti drugove koji nisu slušali razgovor o svemu o čemu je govoreno i
šapnu:
169
"Oni nemaju ni pojma da smo objesili onog polukrvnog nitkova! Zahtijevaju da im ga
izručimo, a traže i naše oružje. To je prokleto neugodna stvar, gospodo. Naša jedina
nada sastoji se u tome što je dugački Hum pobjegao. Mora da je zaostao za nama, a da
su ga oni uhvatili, onda bi taj crveni lupež to bio več rekao."
Stali su vijećati i zaključiše da če pristati na zahtjeve Tokvi Kave ukoliko im ovaj ostavi
bar nekoliko pušaka i noževa. Mješančevu smrt htjeli su zatajiti Indijancima pa ovoga
svezati za konja i u tami ga povesti kao taoca uz obećanje da će ga kasnije pustiti na
slobodu.
Veličanstvo ustane i vrati se teškim korakom oborene glave do Kite Homaše.
"Što ste odlučili?" upita ovaj.
"Prihvatit ćemo vaše uvjete ako nam ostavite bar tri puške i deset noževa, kako bismo -"
U tom trenutku začuše se visoko iznad njih neki glasovi, šumovi i gužva, a zatim glasne
riječi:
"Natrag, Komanči! Ovdje stoji Winnetou, poglavica Apaša! Old Shatterhandova
čarobna puška progovorit će svakome tko se usudi približiti!"
Odgovori mu bijesni krik:
"A ovdje stoji tokvi Kava, poglavica Komanča. Bliži se čas osvete. Sad ću uzeti vaše
skalpove! Na njih, ratnici Naiinija!"
"Samo dođite ako imate srca, vi crveni lupeži!" odgovori mu neki uzbuđeni glas. "Tetka
Droll će vas veoma ljubazno dočekati. Počekaj samo, lupežu, odmah ćeš odletjeti dolje."
Onda se začu šum kao da neki predmet pada dolje i čas tresnu ljudsko tijelo tik kraj
Veličanstva na kameno tlo. U titravom svjetlu vatre dalo se razabrati da je to Indijanac.
"Uf, uf!" prestrašeno viknu Kita Homaša, "to je -"
"Jesi li mu pokazao put u vječne lovne poljane, bratiću Droll?" odjeknu gore još jedan
glas. "Pazi, pazi, odmah će još jedan nestati u podzemlju!"
Drugo tijelo poleti u dubinu pa teško i muklo tresne na dno klanca. Palo je treće i
četvrto tijelo, a nekoliko hitaca, planuvši brzo jedan za drugim, dokaže da je progovorila
čarobna puška u Winnetouovim rukama! Onda se sve smiri. Mjesec koji je neko vrijeme
bio sakriven iza oblaka, upravo
170
je izašao pa ljudi u klancu ugledaše dva čovjeka koji su se teško rvali na rubu stijene.
Odjednom je jedan od njih bio trgnut uvis, a odmah zatim poleti u velikom luku kroz
mrak. Kita Homaša ustuknu sav užasnut kao da ne može vjerovati svojim očima, a
zatim se sagne k čovjeku čije su kosti bile smrvljene.
"Tokvi Kava, veliki poglavica Komanča je mrtav!" tiho reče.
Preko ruba stijene spusti se laso a po njemu sklizne neki čovjek i priđe crvenom
pregovaraču.
"Uf, uf!" viknu ovaj. "Old Shatterhand!"
"Da, ja sam. Spriječili smo vašu podlost, a poglavica i još nekoliko Komanča platili su je
životom. Pretpostavljani da si ovlašten da sa mnom nastaviš pregovore koje si počeo s
tim hrabrim ljudima ovdje."
Crvenokožac se ubrzo snašao, hladnokrvan kao pravi Indijanac.
"Kita Homaša je zamjenik mrtvog poglavice. Što mi ima saopćiti Old Shatterhand?"
"Izađi k svojim ratnicima i zapovjedi im da se brzo saberu deset puta po deset koraka
od ulaza u klanac. Učinite li to, ne morate se bojati daljnjih neprijateljstava pa ćemo
vam dopustiti da sa sobom ponesete mrtve. Ne poslušate li, naše će puške nastaviti da
govore, a plač i jadikovanje u kolibama Komanča postat će još veće i glasnije. Požuri se
jer tvoj odgovor očekujemo u najkraće vrijeme."
Ne odgovorivši ni riječi, pođe Kita Homaša prema izlazu, a Veličanstvo priđe malo
nesigurno i veoma začuđeno bliže:
"Good evening, mister! To se sve odvilo tako brzo da sin moje majke svojim crvljivim
mozgom ne može uopće pratiti cijelu stvar. Ja sam sav ukočen od čuda, ser. Jeste li vi
zaista Old Shatterhand?"
"Jesam. Smijem li doznati vaše ime?"
"Moje ime vam je sigurno posve nepoznato. Čak i ja ga tako rijetko čujem da sam ga
gotovo zaboravio. Ljudi me obično zovu , Veličanstvo".
"Ah, Veličanstvo! O vama sam već čuo. Ljudi pripovijedaju da ste vrlo iskusan i
prokušan zapadnjak pa me zato zaista čudi da ste dopustili da vas unuk Crnog
Mustanga tako namami u stupicu."
171
"Unuk Crnog Mustanga? Ja ga uopće ne poznajem!" "Dobro ga poznajete. Onaj
mješanac koji vas je doveo ovamo, sin je jednog bijelca čija je squaw bila kćerka Crnoga
Mustanga."
"Taj čovjek - to je bio unuk krvnika lovaca? Tko bi to mogao i pomisliti! No, on je već
prije Crnog Mustanga sretno otišao na drugi svijet."
"Što kažete? Mješanac je mrtav? Prisluškivali smo što govore Cevenokošci i čuli da ste
ga vi zarobili."
"Zaista je bio zarobljen, ser, ali ne dugo. Našli smo lijepu omču i gurnuli mu glavu u nju
sve dok ga nije izdao dah. Eno ga, leži ondje u dnu usjeka ako ga želite pogledati. Ali
odakle znate da nas je taj nitkov doveo onamo?"
"Rekao mi je njegov trag, a i vaši tragovi. Poglavica i on su prisluškivali kraj vašeg
logora sve što ste govorili."
"Zaista? Zar je tako bilo? A mi glupani nismo ništa opazili! Upravo smo odlučili da
Komančima izručimo oružje. Morali smo to učiniti ako smo htjeli spasiti život."
"Time ste kanili spasiti život? Kako?"
"Crvenokošci su nas zapravo htjeli ubiti, ali poglavica nam je obećao da će nam ne samo
pokloniti život, već i slobodu ako mu izručimo oružje."
"I vi ste mu to povjerovali? Sigurno nije kanio ispuniti obećanje, već vas je htio samo
razoružati da vas onda to lakše može poubijati."
"Tempestad! Mislite li da je tako htio?"
"Ne samo da mislim, već sam i uvjeren o tome. Čini se da vi ono glavno ne znate, što
mislite koliko je Komanča bilo ovdje protiv vas?"
"Tri stotine."
"Bilo ih je samo stotinu, a i njima smo mi oduzeli oružje i konje. Zbog toga su lutali
naokolo da se domognu oružja i skalpova. Htjeli su vam oduzeti i jedno i drugo, a k
tome još i konje."
"Do đavola! Onda smo se lijepo dali povući za nos. Ali, mister Shatterhand, još uvijek se
ne mogu dovoljno načuditi što vas ovdje vidim. Kako ste stigli ovamo?"
"To je najjednostavnija stvar na svijetu. Kasnije ćete čuti kako smo se mi, naime
VVinnetou, ja i četiri druga zapadnjaka sukobili s Crnim Mustangom. Već sam vam
rekao da smo Komančima pri tome oduzeli oružje i konje. Oni su
doznali da kanimo u Santa Fe pa smo dakle morali očekivati da će na tom putu vrebati
na nas da se osvete. Zato smo marljivo tražili tragove. Danas rano ujutro stigli smo na
logorište na kojem su oni noćas logorovali, a ugledali smo i vaš logor i opazili da su vam
se Indijanci prišuljali. Dakako da smo opet pošli za njima i upravo u ovom času stigli
ovamo kad su Indijanci zapalili vatru da vam onemoguće izlaz iz Estrecha. Prišuljali
smo se bliže, a pri tom sam ja udarcem šak"e oborio jednog od vaših ljudi. Zove se Hum.
Pokušao je da vas spasi i pri tom bio toliko neoprezan da sam ga morao smatrati
neprijateljem."
"Taj čestiti čovjek! Loše smo postupali s njime, a on nas je za uzvrat htio spasiti! Bio je
pametniji od nas i bolji."
"To je zaista istina pa sam ga zato odmah pustio na slobodu. Onda smo se odšuljali do
stijene i Winnetou je uspio čuti što govore Crvenok"ošci. Većina Indijanaca skupila se
na ulazu u klanac a ona nekolicina, koja je zajedno s Tokvi Kavom stajala gore na rubu
stijene, nije bila dovoljna da potpuno nadzire klanac. Ipak su nas otkrili kad smo se
približili pa je došlo do borbe. Poglavica se sukobio sa mnom: on je posljednji poletio sa
stijene, a svi ostali su pobjegli. IMi smo već prije toga svezali tri lasa jednog do drugoga
jpa sam se ja spustio po njima da vam reknem što se dogodilo. "Stvar će ionako biti brzo
dokrajčena jer vidite, Kita Homaša se vraća."
Zamjenik poglavice se polako približavao. Na licu mu se nije pomakla nijedna crta i
ništa nije odavalo što se zbiva u njemu.
"Spremni smo da prihvatimo vaše uvjete", reče on, "jer nemamo dovoljno oružja da
vam se odupremo. Tokvi Kava je svoj plan platio glavom. Ratnici Komanča povukli su
se podalje od klanca. Old Shatterhand će dopustiti da nekolicina od nijh nenaoružani
dođu ovamo i da pokupe mrtve kako bismo odmah mogli krenuti kući."
Bijelac im ukratko reče da pristaje na to; ubrzo se pojavi nekoliko Crvenokožaca da
odnesu mrtva tijela, a onda se bijelci uvjeriše da Indijanci odlaze u razvučenoj koloni,
jedan po jedan.
Sad bijelci razmakoše vatru na ulazu u klanac što su je Indijanci zapalili pa sjedoše uz
nju da se temeljito porazgo-vore o svemu što su te večeri doživjeli. Kad je pri tom vođa
172
173
bijelaca spomenuo Bonancu of Hoaka, upita ga Old Shat-terhand:
"Dakle niste tražili Estrecho, već tu bonancu?" "Yes, ser. čuli smo da se bonanca nalazi
upravo ovdje u ovom Estrechu."
"Tako?" nasmiješi se lovac. "Znate li što to ime znači?" "Ne znam. Uopće ne postoji
čovjek koji bi to znao." "Ipak postoji. Winnetou znade, a i ja vam mogu reći. Hoaka je
riječ iz jezika Akoma Indijanaca i znači nebo. Bonanca of Hoaka znači dakle nebeska
bonanca. Dok su blje-dokošci željni zlata čeprkali ovdje, tražeći sjajni metal i pri tom
velikom većinom gubili glave, stari su redovnici propovijedali o pravom blagu koje se
dade pronaći samo na nebu. Tako je skovan izraz Bonanca of Hoaka. On živi u bajci pa
kao neka sablast luta po glavama diggera1 i gambuzina, te je štaviše, kako čujem,
zamutila i vaše glave, gospodo."
"Ah, tako dakle stoji stvar!" razočarano će Veličanstvo. "I zbog takve stare zablude,
zbog jedne stare bajke umalo što nismo zaglavili na mučeničkom stupu. Jedini dobitak
je u tome da smo taj lijepi predio oslobodili od dvije velike ništarije."
"To je zaista istina", kimnu Hobble-Frank. "Sad Crni Mustang može pustiti da mu u
vječnim lovnim poljanama ponovo izraste kosa. Gaudeamus igakur!"
Dugački Hum nije poznavao mališana i njegov način izražavanja pa je smatrao
potrebnim da ispravi njegovu pogrešku. Zato reče:
"Oprostite, gospodine Franke, ne veli se gaudeamus igakur, već se veli gaudeamus
igitur2!"
Ali mališan ga osinu ljutitim pogledom i bijesno upita: "Tako, tako? Ta šta ne kažete!
Čujte, poštovani, znate li možda kako se ja zovem?"
"Znam, sami ste to rekli. Zovete se Franke." "Franke? Samo Franke, i ništa nego
Franke? Dopustite onda! Ja sam naime rođen i krš ten kao Heliogabal Morfej Eduard
Franke, prerijski lovac. Jeste li me razumjeli? A sad mi još jednom recite kako se vi
zovete?" "Ja se zovem Hum."
1 Kopač zlata.
2 Radujmo se dakle!
174
"Hum? Hum! To uopće nije ime. Ipak mora da se nekako drukčije zovete. To je upravo
kao kod Timpeovih bašti-nika. Zar ne, Kaz?"
Dugački Hum naćuli uši i brzo upita:
"Timpeovi baštinici! Kako dolazite do tog imena?"
"Ja? Ja uopće ne dolazim do njega. To nije moje ime. Najljepša vam hvala na njemu!
Da se ja zovem Timpe, skočio bih u more tamo gdje je voda najdublja."
"Ali možda ste poznavali nekoga tko se zove Timpe?"
"Jesam, zaista sam poznavao dvije takve sažaljenja vrijedne osobe pa ih, štaviše, i sada
poznajem."
"Prijeko u Evropi?"
"Ne, ovdje u Americi. Izvolite samo pogledati ona dva mladića, ovog Haza ovdje smeđeg
poput kestena i onog Kaza tamo, plavog poput zemičke. Oni već dulje vremena nose
kobno ime Timpe."
"Zaista, vi se zovete Timpe?" upita Hum, obrativši se obojici bratića.
"Da", odvrati Kaz. "Ja se zovem Kazimir Obad ja Timpe, a moj bratić se zove Hazael
Benjamin Timpe. Čini se da poznajete naša imena?"
"Poznajem. Ali najprije mi recite zašto ste napustili domovinu?"
"To ne moramo tajiti. Ovdje tražimo baštinu za koju su nas prevarili."
"Prevarili? Kako to? Tko vas je prevario?"
Na Humu se vidjelo da ga vanredno zanima taj predmet razgovora. Kaz odgovori:
"Jedan je naš bratić pobjegao s tom baštinom. On se zove Nahum Samuel Timpe i
navodno se sada nalazi u Santa Feu. Zato smo krenuli u taj grad da raskrinkamo
varalicu."
"AH devils! A od koga potječe ta baština?"
"Od našeg strica Josefa Habakuka Timpea koji je umro u Favetteu, ne ostavivši djece."
"Gospodo, to je zaista veoma, veoma zanimljivo. Recite mi samo još to odakle znate da
je taj stric ostavio za sobom veliki imutak?"
"Od naših bratića Petra Mihe Timpea i Marka Apsalona Timpea u Plauenu koji su
naslijedili stotinu tisuća talira."
"I onda ste prešli u Ameriku da i vi dobijete svoj dio?"
175
"Jesmo. Ja sam najprije nekoliko puta pisao, ali mi nitko nije odgovorio pa sam onda
krenuo na put da uhvatim varalicu koji je pobjegao s čitavom baštinom."
Sad Hum prasnu u grohotan smijeh, isprekidan stankama prilikom kojih je rekao:
"I zato kanite u Santa Fe? To nije potrebno. Možete ga uhvatiti ovdje u Estrechu gdje
sjedimo."
"Što? Kako? Vi se šalite! Šalite se na naš račun!" naglo upitaše Kaz i Haz.
"Ne, govorim potpuno ozbiljno, premda se smijem. Zar još uvijek ništa ne zapažate? Vi
ste skratili svoja imena Kazimir i Hazael u Kaz i Haz. Mene zovu Hum, a to je skraćeno
od Nahum. Ja se naime zovem Nahum Samuel Timpe pa sam ona varalica, vaš bratić
kojeg tražite. Samo me brzo zgrabite!"
Kaz i Haz su u prvi čas zanijemjeli od začuđenja, ali Hobble-Frank, komu je jezik uvijek
tekao kao podmazan, oduševljeno vikne:
"Sad ga imamo! Sad smo ga upecali pravog kriminalca Timpea. Ako odmah ne pljucne
novac, objesit ćemo ga kao netopira, naime s glavom prema dolje da gleda u
unutrašnjost majke zemlje. I tako se opet vidi, vrč ide na bunar dok se ne razbije.
Gaudeamus igakur, gospodine Hume!"
Kaz i Hum skočiše na noge pa stadoše Huma zasipavati pitanjima, predbacivanjima i
prijetnjama. Ovaj se međutim nije na to ni obazirao, već izvuče iz džepa pomno
spremljenu papirnatu vrećicu, izvadi iz nje pismo i pruži im ga i dalje se smijući.
"Ovi bezvrijedni papiri", reče, "koji su me međutim stajali vrlo mnogo novaca, čitava
su ostavština strica Jozefa Habakuka. Izvolite ih pročitati i ispitati, ali najprije
pročitajte ovo pismo što ga je plemeniti oporucitelj u ono vrijeme dobio iz Plauena. To je
pismo stiglo neposredno prije njegove smrti i ja sam ga naslijedio, a to je ujedno jedini
komad nasljedstva kojeg nisam platio svojim imutkom. Možete ga zadržati."
Obojica se prihvatiše čitanja. Zajedno su čitali pismo, ali što su dulje čitali, to su im se i
lica više otezala, a kad su završili, ispustiše pismo i razočarano pogledaše Huma:
"No, jesam li varalica?" upita Hum. "Moj stric je prevario mene za cijelu moju baštinu,
a vaši bratići su se s vama
176
našalili jer su Timpe iz Plauena živjeli u neprijateljstvu s onima iz Hofa. One iz Plauena
poslužila je sreća da na lutriji dobiju stotinu tisuća talira pa su svoje rođake u Hofu
uvjerili kako su taj novac naslijedili od svoga strica Josefa Habakuka. Neposredno prije
nego što je Josef Habakuk umro, oni su mu u ovom pismu razložili cijelu svoju spletku i
rugali se vama. Ma kako smiješna bila ta stvar, ipak mi je žao što je ona na kraju dovela
do toga da smo se svi sastali ovdje na Divljem zapadu. Ako me sad još uvijek želite
uhapsiti, stojim vam rado na raspolaganju."
Premda je pismo bratića iz Plauena pružalo neoborivi dokaz da je Nahum nedužan, ipak
je potrajalo dulje vremena dok se Kaz i Haz nisu pomirili s ovim stanjem stvari. Nipošto
im nije bilo lako da se potpuno odreknu nade da će ipak doći do svoje baštine. Hum
naposljetku ustane, pruži im obje ruke i reče:
"Ne žalostite se dalje! Nećete dobiti imutak koji je postojao samo u mašti, ali ja sam
zbog svog strica Josefa Habakuka izgubio stvarni imutak što bi mi ga moj otac ostavio
da ga njegov brat nije prevario. Taj čestiti stric potratio je i očev i moj novac. Ako sam
se ja morao pomiriti s time, onda ćete se i vi možda moći odreći nade koja je bila
potpuno neosnovana. Zato ste umjesto rođaka varalice našli poštenoga bratića koji se
silno raduje što se ovdje sreo s vama pa je spreman da ubuduće dijeli s vama sve dobro i
zlo u životu. A to, bar kako mislim, ipak nešto vrijedi!"
Ovo je duboko dirnulo maloga Hobblea. Premda je još maločas rekao da Huma treba
objesiti naglavce, sad oduševljeno viknu:
"Što stojite ovdje kao dvije pečene šljive pred kuhinjskim vratima! Ovaj dragi i izvrsni
Hum govorio je upravo iz duše. Na svijetu nema ništa boljega od bratića kojega čovjek
može poštivati. To sam iskustvo stekao ovdje na mom bratiću Drollu. Nemojte dakle
toliko krzmati zbog ove vaše sretne prijateljske družbe već jedan drugome čvrsto stisnite
ruke, a meni dopustite da koraknem prvim korakom u susret pomirenju i da vam
spomenem one poznate stihove:
Dopustite mi, htio bih vani reći, u vašem kolu da ja budem treći.
12 Crni Mustang
177
Frankove riječi pročistiše atmosferu. Kaz i Haz se nasmi-jaše i prihvatiše Humove ruke,
a Kaz reče:
"Imaš pravo, bratiću, nema nikakva razloga da se ljutimo na tebe, a možda nas taj
novac i ne bi učinio sretnim. Ta mi se nalazimo ovdje na Bonanci of Hoaka čije ime
treba da nas nauči da se sva sreća ne nalazi u zlatu. Ubuduće ćemo živjeti u čvrstoj slozi,
u tako lijepoj slozi da će jednom svi, kad požele spomenuti kakvo vjerno prijateljstvo,
reći: "upravo kako kod Timpeovih baštinika".
"Da, kao kod Timpeovih baštinika!" potvrdi Hobble. "To mi se ime dosad nije nikako
sviđalo, ali sad sam ga zavolio. Zato se sad svečano odričem svoje dosadan je antipatije
pa budući da se vi odreda služite skraćenim imenima, to ću se i ja, kao četvrti u vašem
kolu, povesti za vašim primjerom pa ću izbrisati dva sloga iz svoga prezimena. Možete
me dakle ubuduće zvati samo Heliogabal Morfej Eduard, a onaj Franke možete potpuno
ispustiti. Cio svijet će ipak tačno znati da se pod tim razumije glasoviti Hobble-Frank.
Rekao sam. Howgh!"
JEDNOOKI JOE BURKERS
178
1. UBOJNIČKI PLAMEN
Uz rijeku Bighprn gorjela je mala vatra, a uz nju je sjedio neki osamljeni čovjek u
traperskoj odjeći. Dugačka sijeda kosa padala mu je na široka ramena. Stasom je bio
pravi gorostas, a držanje mu je bilo mirno i staloženo pa su mu samo vatrene oči odavale
da njegovoj pažnji ne može izbjeći ništa što se zbiva oko njega.
Upravo je završio večeru koja se sastojala od nekoliko pečenih riba, i pripalio kalumet.1
Stavio je još nešto drva na vatru, savio pokrivač i ispružio se po zemlji.
Bilo je to tiho skrovito mjesto. Rijeka se proširila stvorivši kao neko jezero s nekoliko
dubokih i uskih zaljeva. U jednom od njih pristao je lovac i privezao svoj kanu. Već se
spuštala tama, no još uvijek su se čuli ozbiljni, duboki i turobni glasovi prašume.
Osamljeni čovjek slušao je večernju himnu šume, ono tiho, ali sonorno bruj an je kao od
duboko ugođenih Eolovih harfi. Taj zvuk ga je okruživao sa svih strana, kao da je
dolazio iz svih smjerova a ipak se ne bi moglo reći gdje počinje i gdje su note po kojima
svira. Uz to je u lakom ritmu odjekivalo žuborenje i grgotanje vode. Jedna se vjeverica
spusti niz brijest i zagleda se u stranca svojim radoznalim očicama, a zatim se mirno
vrati u svoje gnijezdo. Kadšto bi se u svjetlu, što ga je bacala vatra, praćnula koja riba i
pala natrag u vodu glasno pljesnuvši. Grane su pucketale u žaru; jedna copperhead,
zmija iz obitelji riđovki, ot-puze šuštajući; možda se njezin ljetni stan nalazio upravo u
blizini vatre pa je sad pobjegla odavde.
Kukac, koji se probudio iz prvog sna, probijao se gotovo nečujno šuškajući kroz listinu;
oko dima koji se uzvijao uvis
i Indijanska lula.
181
plesao je mali roj moskita u živahnom kolu, zujeći finim srebrnastim zvukom.
Odjednom ga prekinu nepostojano i žestoko zujanje nekog velikog, debelog noćnog
ljiljka koji se neprestano i bezobzirno zaletio među komarce, ali je bio odmah i kažnjen.
Opržio je krila i pao u plamen.
Prijeko, na drugoj strani zaljeva javi se žabac; mora da je bio pravi div jer je kreketao
tako snažno kao da riče. Činilo se da je teško uvrijeđen zbog traperove1 prisutnosti jer
se nije javljao kratkim i zadovoljnim "kvak" ni otegnutim "kvaaaak" kojim normalno
ugođeni žablji bariton diže svoju široku gubicu iz vode, već je to bila veoma ljutita
dreka, nevoljko podizanje buke bez ikakva obzira i pošto" vanja, posve čisto izrazito
grđenje i - ali stoj! što je to bilo? i
Žabac odjednom prekinu kreketanje; čulo se kako se povukao natrag u vodu. Nešto ga
je uznemirilo. Ali što?
Tko je duge godine uz tisuće opasnosti živio na Divljem zapadu, taj zna ocijeniti svaki,
pa i najneznatniji glas prirode. Prijeko je zapucketala grančica, tanka suha grančica
koja je ležala na tlu; lovac je to jasno čuo i ma kako taj zvuk bio tih, on mu je ipak odao
da ga je izazvala ljudska noga. Prekine li se kakva grančica visoko gore, onda to nema
velikog značenja jer ju je mogao slomiti vjetar ili kakva životinja. Zapucketa li drvo na
zemlji, onda bi se u blizini mogao nalaziti čovjek. A stari iskusni traper dobro zna
razlikovati po zvuku je li se grančica slomila pod nekom nogom životinje koja se šuljala
ili pod čvrstim korakom čovjeka. Dugogodišnjom vježbom naučio je, štaviše, razlikovati
je li taj zvuk izazvala bijelčeva čizma tvrdih potplata ili meke elastične Indijančeve
mokasine.
Onaj čovjek prijeko na protivnoj strani zaljeva bio je sigurno Indijanac, a to za trapera
nipošto nije bilo ugodno.
Svatko tko pravedno misli ne može odobriti vladanje bijelaca prema Indijancima.
Indijanac je također čovjek pa i on ima ljudska prava; nepravedno je da mu se uskrati
pravo na život i da mu se malo-pomalo otmu sredstva za nj. Ma kako se lijepi govori
držali u Kongresu Sjedinjenih Država, ma koliki se agenti i kojekakvi drugi
"civilizatori" slali takozvanim "divljacima" - nepristran čovjek umjet će razlikovati
fraze od stvarnosti.
i Lovac na krzna.
i Nekad je Indijanac bio jedini vlasnik cijele zemlje; on
je bio gospodar njezinih proizvoda, živio je na njoj na svoj poseban način i pri tome se
dobro osjećao. Ni jedna jedina indijanska predaja ne govori o takvom prolijevanju krvi
kakvo je počelo neposredno pošto su se uselili bijelci i nastavilo se sve do nedavne
prošlosti.
Indijanci su primili prve bijelce gotovo kao bogove, ali ti su bogovi ubrzo pokazali
veoma ljudska ili bolje reći neljudska svojstva. U Meksiku i u Peruu opustošena su polja
i oranice, razoreni gradovi i sela, a time što su srušeni vodovodi pretvorena je zemlja u
pustoš. Grozničava pohlepa za zlatom izdajstvo i bezmjerni egoizam uništili su živote
milijuna miroljubivih ljudi i prekinuli daljnji razvoj jednog jedinstvenog oblika kulture.
A u Sjedinjenim Državama? Indijanac treba da umre, pa će i umrijeti; suvišno je dakle
svako filozofiranje, ali ipak ga ne treba prosuđivati prema izvještajima iz desete i dva-i
naeste ruke, a ni prema njegovim povremenim neprijateljstvima na koja ga uvijek
iznova tjeraju. Treba ga potražiti, treba mu pokloniti povjerenje i treba ga upoznati!
Indijanac je skroman, pravedan, iskren, vjeran i hrabar. Bijelci su ga zasljepljivali i
varali pa ga ne smije nitko osuditi ako im vraća istom mjerom. Ta oni ga tjeraju iz
jednog "rezervata" u drugi, ne držeći zadanu riječ pa se dakle nitko ne smije čuditi ako
Indijanac ne smatra da je rođen da bude "vječni Žid" bez domovine, već da brani onaj
mali komadić zemlje koji mu je dodijeljen, one iste zemlje koja mu je nekoć pripadala
čitava.
Indijanac leži na umoru, tisuću puta ranjen i ozlijeđen, ali ne umire miroljubivo;
naprotiv, njegova smrtna borba je upravo strašna. Vatrena voda, crne kozice i slični
pokloni bijelaca ipak nisu do kraja iscrpli njegovu snagu. On, taj nekadanji gorostas, još
uvijek je dovoljno snažan da mnoge napadače zdrobi u svojoj teškoj smrtnoj borbi.
Njegova tvrda smrtna postelja je Stjenjak u čijim klancima i kanjonima dolazi do
posljednjih borbi. On zna da su plemena Paueblo, Zuni, Queres i sva ona ostala koja su
se predala, umrla polaganom i nečasnom smrću od gladi i degeneracije ili da će još
umrijeti, ali on želi umrijeti kao junak, s mačem u ruci. Svi takozvani miroljubivi
Indijanci nestaju malo-pomalo, ne ostavljajući za sobom ni ime ni uspomenu na
182
183
muževna djela, ali Komanči i Apaši na jugu te Siouxi na sjeveru, istjerani iz svojih
savana, povući će se u Rocky Mountains i korak za korakom gaziti po krvi svojih
neprijatelja sve dok i posljednji od njih ne bude umlaćen. Te će borbe još duga stoljeća
živjeti u sjećanju dalekih pokoljenja, a oko svake lubanje što je poljodjelčev plug ili
njegova motika iskopa iz zemlje, oplest će bajka svoju paučinu, a praunuci pobjednika,
pravedniji od svojih predaka, osjetit će sućut prema ubijenom Indijancu, a možda će -
morati nositi i posljedice tih ubojstva.
Sijedi zapadnjak je znao da su se vojnici iz Fort Cu-stera, koji je ležao niže na rijeci,
nedavno sukobili sa četom Siouxa plemena Tetong. Crvenokošci su lovili bizone, a u
savani vlada zakon da plijen pripada onome koji je prvi započeo lovom. Ipak su
draguni, koji su također pošli u lov "na meso", odmah zatražili da plijen pripadne
njima. Došlo je do borbe pa su Indijanci morali uzmaci pred nadmoćnim oružjem
neprijatelja, ostavivši brojne mrtve. Moglo se sa sigurnošću očekivati da će se Siouxi
osvetiti za to kršenje mira pa je zato lovac, čuvši da je u blizini zapucketala grančica,
zaista imao razloga da bude na oprezu.
Prividno je držao oči sklopljene, ali je ispod spuštenih kapaka oštro gledao onamo
odakle je dopro zvuk. Zaljev je bio najviše dvadeset stopa širok pa je vatra jasno
osvjetljavala suprotni rub grmlja. Čovjek mora raspolagati veoma oštrim i uvježbanim
osjetilima da u takvom položaju učini ono što je pravo, ali često jednostavni nagon
postiže više od sve oštrine osjetila. Tamo prijeko se polako razmaklo nekoliko grančica.
Pojaviše se dva tamna žarka oka, ali se smjesta opet zatvoriše. Onuda se dakle šuljao
neki stari iskusni ratnik; znao je da se uvečer lako dade razabrati svjetlucanje očiju pa
ih je zato samo na trenutak otvorio. Pet ili šest puta one na sekundu zasjaše u odrazu
vatre, a onda se grančice vratiše u svoj prvašnji položaj: Crvenoko-žac se uvjerio da je
zapadnjak sam.
Ovaj je opazio samo oči, ali nije razabrao lice pa nije znao je li premazano ratnom
bojom ili ne, je li se dakle taj Indijanac nalazio ovdje u prijateljskoj ili neprijateljskoj
namjeri.
Trebalo se dakako čuvati onog najgoreg. Je li taj Indijanac bio sam? Je li na rijeku
došao kao izviđač? Ili se
možda u blizini nalazila cijela četa Indijanaca koja je opazila vatru i izaslala njega da
vidi tko logoruje uz nju? Ipak je bilo vjerojatnije da je taj Indijanac sam. Crvenokošci
šalju, naime, većinom mlade ljude u izvidnicu da se izvježbaju, ali taj ratnik bio je star i
iskusan. Sad se sigurno šulja oko zaljeva da se nezapažen približi lovcu. Onda se može
dogoditi dvoje: ako je došao u miru, on će odjednom izaći između drveća, ponosno
pozdraviti, sjesti uz vatru i reći bijelcu neka bude oprezniji; naprotiv, ako dolazi kao
neprijatelj, onda se radi o životu.
Zapadnjak je još neko vrijeme čekao, a onda polako i posve nečujno podigne pokrivač i
skupi ga tako na tlu da
I se izdaleka činilo kao da on još uvijek leži ispod njega.
i Zatim uzme pušku i zavuče se u tamu ispod drveća, prona-
I šavši ondje ispod gustih grmova divlje trešnje izvrsno skro-
1 vište.
-! Crvenokožac je morao doći slijeva. Po danjem svjetlu dao bi se mali zaljev posve lako
obići za pet minuta, ali po tami koja je sada vladala i kraj onoga opreza kojim se
Indijanac mogao kretati, nije mogao prije četvrt sata stići do vatre.
Vrijeme je prolazilo. Zapadnjak se pouzdavao samo u svoj dobar sluh pa je sklopio oči
jer bi Indijanac inače mogao opaziti njihov fosforescentni sjaj. Onda mu posve tihi i
gotovo nezamjetljivi pokret zraka oda da se Crvenokožac približuje: to nije bio nikakav
zvuk, već samo pritisak zraka što ga je izazvalo njegovo kretanje. A zatim se javi i
osjećaj njuha: bijelcu se primicao neki neobični i neugodni zadah. Crvenokožac je ubio
oposuma, očistio ga i pojeo. Ovaj tobolčar vrlo neugodno zaudara pa ga Indijanci jedu
samo ako nemaju ništa drugo. Okolnost da Crvenokožac nije pre-zreo takvo pečenje bila
je siguran dokaz da se nalazio na ratnoj stazi: štedeći vrijeme, trud i lutanja naokolo,
izvukao je prvog oposuma na kojeg se namjerio iz njegove rupe u drvetu, pa je tim
mesom utažio glad.
Sad je bio tako blizu da bi ga zapadnjak mogao gotovo dodirnuti rukom. Propuzao je
kraj njega, polako i nečujno, dodirujući tijelom zemlju kao zmija. Tko se još nije
pokušao tako šuljati, taj neće vjerovati kako su željezni mišići i čelični živci potrebni za
to da se ispruženo tijelo samo na vršcima nožnih i ručnih prstiju pomiče po zemlji. Kad
bi se čovjek
184
185
u takvom puzanju služio tabanima i dlanovima, a pogotovu koljenima, nipošto ne bi
mogao izbjeći šum. Kad je maločas zapucketala ona grančica, mora da su se
Crvenokoščevi mišići umorili pa je možda na trenutak dodirnuo zemlju koljenom. Dok
se šulja na vršcima prstiju, onda se najprije prstima tačno pretraži mjesto o koje se želi
oprijeti, i provjeri ne nalazi li se na njem išta što bi moglo izazvati šum. Tačno na isto
mjesto stavljaju se onda u nastavku šuljanja vršci nožnih prstiju. Mnogi vrstan strijelac
i dobar zapadnjak ne može cijelog svog života naučiti šuljanje. "La-ya-tishi" - gledati
prstima nazivaju Navajosi, veoma tačno, tu za neprijatelja tako opasnu vještinu.
Indijanac je prošao i sad je trebalo zahvatiti. Bijelac ostavi pod grmom pušku koja bi
mu samo smetala pa otpuže za Indijancem. Stiže ga i baci se na njegovo ispruženo tijelo.
Ljevicom ga zgrabi za šiju, a zatim ga drškom svog revolvera tresnu o tjeme - i Crve-
nokožac klonu onesviješten. Zapadnjak skine laso s pojasa pa ga onesviještenom
Indijancu tako ovije oko ruku i nogu da se nije mogao maknuti. Pošto je najprije donio
pušku, odnese svezanog Indijanca do vatre pa ga položi ondje i iznova raspiri žar da bi
ga mogao tačno promatrati kad se osvijesti.
Dugo je potrajalo dok Indijanac nije otvorio oči, ali usprkos prividno opasnom položaju
u kojem se našao, nije ni jedna jedina crta njegova brončanog lica odala ni traga
iznenađenja ili prepasti. Ponovo zatvori oči i osta ležati kao mrtav, ali tiho i potajice
napne mišiće da ispita čvrstoću svojih spona. Nosio je neukrašenu kosu običnog
Indijanca i bio odjeven samo u košulju, hlače i mokasine od kože. Za pojas mu je bio
zataknut nož i tomahavk, vrećica s amajlijama i vrećica s puščanim kuglama. To je bio
dokaz da je u blizini sakrio pušku, a možda i konja da bi se nesmetano mogao prišuljati.
Zapadnjak je znao da njegov zarobljenik nipošto neće početi razgovor pa ga zato upita
onom mješavinom engleskog i indijanskog jezika kojom su se ljudi služili u blizini
indijanske granice.
"Što je crveni čovjek htio kod moje vatre?"
"Ča-tlo!" odvrati ovaj škrinuvši zubima.
Ta riječ potječe iz narječja Navajo Indijanaca i znači žaba, čovjek velike gubice,
brbljavac, kukavica. To je dakle bila uvreda, ali bijelac se nije ni obazreo na nju. Zašto
je
taj čovjek govorio narječjem Navajo Indijanaca? Izgledao je više kao Sioux.
"Imaš pravo da se ljutiš na tu žabu", odvrati bijelac. "Ona te je odala. Da je nisu
uznemirio, ne bi bio moj zarobljenik. Što misliš što ću učiniti s tobom?"
"Ubij me i skalpiraj!" odgovori Indijanac. "Ne, to neću učiniti", reče traper. "Ja nisam
tvoj neprijatelj, ja sam prijatelj svih crvenih muževa. Uhvatio sam te zato da sebe
obranim. Kojem narodu pripadaš?"
"Shi tenusi!" Riječ , tenusi" znači ljudi. Tako se nazivaju .. Navajosi. Indijanac je dakle
htio reći: "Ja sam Navajo." i "Zašto mi govoriš neistinu? Ja poznajem jezik plemena
" Tenusi; ti ne vladaš dobro njime. Tvoj mi izgovor odaje da si ratnik Tetonga. Govori
svojim vlastitim jezikom ili jezikom bijelaca! Ja volim istinu pa ću i tebi reći istinu."
Svezani Indijanac tek sada prvi puta otvoreno i ispit- ljivo pogleda bijelca i reče:
"Bljedokošci su prešli preko velike vode. Ondje ima ljudi svijetle kose Engleza i ljudi
tamne kose Španjolaca. Među koje spadaš ti?"
"Ja ne spadam ni k jednima ni k drugima!" glasio je odgovor.
"To je dobro! Oni su lasci sa svijetlim skalpom i lasci s tamnim skalpom. Ali kojem
plemenu pripadaš ti?"
"Pripadam velikom narodu Germana koji su prijatelji crvenih ljudi i još nikad nisu
napali njihove wigwame."
"Uf!" iznenađeno će Crvenokožac. "To je dobro."
"Poznaješ li ti taj narod?"
"Ne poznajem", odgovori Crvenokožac, "ali sam čuo za dva velika bijela lovca koji su
ratnici Germana. Oni ubijaju grizzlvja nožem, njihovi meci nikada ne promašuju, a
umiju govoriti jezicima svih Indijanaca. To su prijatelji crvenih muževa."
"Kako se zovu?"
"Nazivaju ih Old Firehand i Old Shatterhand. Winnetou, poglavica Apaša njihov je
krvni pobratim."
"Bi li ti s njima popušio kalumet mira?"
"Oni su veliki poglavice pa bih morao čekati dok mi sami ne ponude lulu mira."
"Reci mi kako se zoveš!"
"Mene zovu Pokai-po, ,Ubojnički Plamen"."
186
187
"Onda si ti drugi poglavica Siouxa od plemena Tetong."
"Jesam", odvrati Indijanac jednostavno, ali ponosno.
"Čuo sam za tebe! Poglavica Siouxa ne smije preda mnom ležati svezan. Slobodan si!"
On razveže laso i skine ga s njega, a oslobođeni Indijanac se uspravi, začuđeno ga
pogleda i upita:
"Zašto me puštaš na slobodu? Zašto ne ubiješ najvećeg neprijatelja svih bljedokožaca?"
"Jer si ti hrabar i pravedan ratnik. Samo si zbog toga postao neprijatelj bijelaca jer su
oni sami prekinuli prijateljstvo s vama. Ali postoji nekoliko vrlo velikih i moćnih bijelih
naroda, a među njima ima takvih koji su prijatelji crvenih ratnika. Ne smiješ mrziti sve
bijele ljude jer su neki od njih bili lažljivi i nevjerni. Ti si me htio napasti ali ja sam te
uhvatio; tvoj skalp bi pripao meni, no ja sam te pustio na slobodu. Popušimo sad lulu
mira i raziđimo se kao braća."
Zapadnjak uze lulu i napuni je. Indijancu je sigurno bilo drago što je umakao tako
čitave kože, ali ipak se kradomice upitao slaže li se s čašću poglavice da mu neki
nepoznati bijelac nuđa lulu. Zato ga upita:
"Jesi li ti poglavica bijelaca i kako glasi tvoje ime?"
"Ubojnički Plamen se ne mora stidjeti da popuši sa mnom kalumet. Ja sam Old
Firehand."
Indijanaci su navikli da s najvećim mirom primaju i one vijesti koje ih silno iznenađuju,
ali tek što je zapadnjak izrekao to ime, poglavica skoči na noge, viknuvši:
"Old Firehand! Govoriš li istinu?"
"Zar je bilo tko drugi mogao nadmudriti i pobijediti Ubojnički Plamen? Neka poglavica
Siouxa sjedne kraj mene; ili treba li da između nas dvojice zavlada neprijateljstvo?"
"Bit ćemo braća", svečano odvrati Crvenokožac. "Tvoji neprijatelji su i moji
neprijatelji, a moja braća su tvoja braća. U svim šatorima Siouxa primit će te s
dobrodošlicom, a naš život je kao jedan jedini život; svaki od nas neka umre za
drugoga."
Počevši od tog trenutka mogao je traper biti siguran da je stekao novog prijatelja koji je
u svako doba bio spreman da žrtvuje za nj život. On pripali lulu, otpuhne dim u
propisane smjerove i pruži lulu poglavici. Ovaj ponovi obred i šutke do kraja ispuši lulu.
Glina za njezinu glavu potjecala
188
je iz svetih kamenoloma na sjeveru, a svaki oblačić dima, što su ga ispušili, vrijedio je
kao neokrnjiva zakletva Velikom duhu da će sklopljeno prijateljstvo održati vjerno do
smrti. Prijateljstva među bijelcima također se često sklapaju uz duhanski dim i zadah
alkohola, ali što vrijedi takvo prijateljstvo? Ono prestaje čim se raziđe dim i izvjetri
alkohol!
Sad više između njih dvojice nije bilo tajni pa je Old Firehand doznao što je Pokai-poa
dovelo na rijeku Bighorn.
"Ratnici Tetonga prešli su preko planinskih prijevoja da love bizone koji prolaze
onuda", ispripovjedi poglavica. "Lov je bio dobar jer je bizon došao sa svojim ženama i
djecom u velikom stadu kakovo se nije vidjelo već brojna ljeta. Sinovi Tetonga su snažni
i smioni pa je zato ubijeno mnoštvo bikova i krava. Ali onda su došli bljedokošci,
odjeveni u šarenu odjeću1 i zatražili da im Tetongi prepuste bizone. Imali su više
vatrenog oružja od crvenih ratnika. Ovi su se branili ali su morali uzmaci, ostavivši tri
puta po pet i još tri mrtva. Jesu li bljedokošci imali pravo?"
"Nisu", odgovori zapadnjak.
"I crveni muževi misle isto tako. Zato su upitali plemenskog vrača i održali veliko
vijećanje. Veliki duh obećao im je pobjedu ako napadnu izdajničke bljedokošce. Krenuli
su dakle da kazne neprijatelja. Sad leže u šumi, a Pokai-po je krenuo u Fort Custer da
izvidi koliko se neprijatelja nalazi ondje i što treba poduzeti da se zauzmu čvrsti stanovi
bljedokožaca."
Taj Sioux je danas prvi puta sreo Old Firehanda, a ipak Mamu je sve to povjerio. Zar je
dakle bilo čudo da ga je Old HjFirehand smatrao dostojnijim svoga prijateljstva od onih
ikoji su - blago rečeno - tako nepromišljeno izazvali nji-fpovu osvetu? Ali je li on kao
bijelac smio mirno promatrati ™taj napadaj?
"Hoće li moj brat Old Firehand poći sa mnom k ratnicima Tetonga da napadne
tvrđavicu?" upita malo kasnije Ubojnički Plamen.
"Neću", glasio je iskreni odgovor.
"Zašto nećeš? Ti si sa mnom popušio kalumet!"
"Ja sam tvoj prijatelj, ali i svi blijedokošci su moja braća."
i Vojnici.
189
Lovcu nije bilo lako izgovoriti te riječi pa je zaista odmah dobio odgovor.
"Sam si rekao da su bljedokošci nepravedno postupili, a ipak želiš biti brat tih izdajica i
lažaca! Obradovao sam se kad sam čuo da si Old Firehand, ali sad ipak vidim da je
teško biti prijatelj bljedokožaca."
Što da mu bijelac odgovori na to? Kako je tom jednostavnom divljaku mogao dokazati
da mu je dužnost da njihovu namjeru izda ugroženim bijelcima?
"Vi želite poubijate bljedokožce jer vam je to zapovjedio Manitou?" upita on.
"Tako je."
"Dobro! I ja moram slušati svog Manitoua, a on kaže da je jedino on osvetnik."
"Zašto onda taj Manitou nije odavno osvetio svoju crvenu djecu? Ili, zar je tvoj
Manitou drugi od mojega? Uboj-nički Plamen bio je u gradovima bljedokožaca i slušao
govore njihovih svećenika. Zna li Old Firehand što oni govore? Vaša knjiga kaže da onaj
koji prolijeva ljudsku krv, također mora umrijeti. Zato treba da umru i bljedokošci u
tvrđavici! Vaša knjiga veli da jedan drugoga mora voljeti. Zašto je onda ubijeno tri puta
pet i još tri ratnika Tetonga koji nisu učinili ništa zla? Vaša knjiga veli da imate slušati
svoje poglavice. Ako k vama dođe crveni čovjek i ubije nekoga, onda biva i on ubijen jer
vaše poglavice vele da imaju pravo da ga ubiju. Ali ako vi dođete k nama i ubijete deset
puta deset naših ljudi, onda vas mi ne smijemo ubiti jer naše poglavice nemaju prava -
bar tako vaši kažu. Zar su crveni j muževi šugavi psi i čagljevi? Možda postoje
bijedokošci koji nas ne smatraju čagljevima, a i ti si jedan od njih. Znam da misliš da
imam pravo, ali ti tvoja savjest zapovijeda da opomeneš opake bljedokošce u tvrđavi. Idi
onamo i opomeni ih!"
On ustane i zagleda se u vatru upola prkosno, a upola tužno. I Old Firehand ustane pa
upita:
"Gdje logoruju ratnici Tetonga?"
"Više gore uz rijeku."
"Koliko ih je?"
"Deset puta deset, uzevši tri puta, i k tome još pet puta deset."
190
Nijedan bijelac ne bi u takvom slučaju tako otvoreno odgovorio na ta dva pitanja.
Old Firehand reče: "Neću opomenuti bljedokošce, već treba da to sam učiniš."
"Ubojnički Plamen treba da opomene svoje neprijatelje?" začuđeno upita Indijanac.
"Da. Sjest ćeš u moj kanu i odvesti se u tvrđavicu. Ondje ćeš potražiti zadovoljštinu za
svoje ubijene ratnike. Ne dobiješ li je, onda sam ja izvršio svoju dužnost i ti možeš
napasti tvrđavicu, a da ja ne reknem ni riječi."
Crvenok"ožac se zamišljeno zagleda preda se i reče:
"Oni će uhvatiti i zadržati Ubojnički Plamen."
"Ti si moj brat; obećajem ti da ćeš otići kad god to zaželiš."
"Oni su nevjerni pa će ti obećati da će me pustiti, ali neće održati riječ. Možeš li zaštititi
Ubojnički Plamen?"
"Misliš li da se Old Firehand boji tih bljedokožaca? Ako ni oni ne održe riječ, ja ću se s
njima porazgovarati puškom i tomahavkom."
"Vjerujem ti pa ću otići posve sam, ali ne u tvom kanuu, već na konju kako to pristaje
poglavici Siouxa. Ostaj mi zdravo!"
Trenutak kasnije nestao je u šumskoj tami. Poglavica je postupio kao pravi Indijanac,
premda bi Evropljanin sigurno bio uvjeren da bi se u tom slučaju moralo još o mnogo
čemu dogovoriti. Divljak govori manje, ali zato više radi.
Old Firehand nije sad dakako više smio ni pomisliti na san jer je morao pravodobno
stići u tvrđavicu. Vjerojatno će poglavica vrlo brzo krenuti na put.
Lovac ugasi vatru, odriješi kanu i spusti se niz rijeku. To je išlo vrlo brzo. Nisu prošla ni
puna dva sata otkako je svanulo kad se na slivu rijeke Bighorn i Little Bighorn pokaza
tvrđavica.
Kad je zapadnjak privezao svoj kanu i polako se uspeo uz obronak, opazi neku vrst
logora podignuta ispred pali-sada tvrđavice. Taj se logor sastojao od jednostavnih
koliba izrađenih od granja. U njemu kao da je stanovala četa trapera jer je posvuda
ležalo oružje prikladno za lov u preriji i drugi predmeti potrebni za hvatanje krznaša.
Osmorica ili desetorica bijelaca stajala je na hrpi, vježbajući se u gađanju. Na orahovo
stablo pribili su malu
191
daščicu i kredom nacrtali središte u koje su pucali. Prolazeći kraj njih, Old Firehand im
zaželi dobro jutro; htio je poći dalje ali mu jedan od tih ljudi zakrči put. Premda-je bilo
rano jutro, on je već žestoko zaudarao po brendiju pa dreknu na nj tako jako kao da je
Old Firehand udaljen cijelu englesku milju:
"Stojte, gospodine! Ovuda se ne prolazi! Uredili smo streljanu u kojoj se kladi. Najgori
hitac plaća piće, za svakoga punu čašu, pa u natjecanju mora sudjelovati svatko tko se
nađe izvan tvrđavice."
Taj čovjek je bio vanredno ružan i odvratan. Mora da je jednom bio zapleten u neku
tešku borbu jer je dobio udarac koji mu je potpuno odsjekao desnu stranu lica; nije
imao ni desnog oka. Zaista je strašno izgledao s obraslom lijevom polovinom lica i
desnom, crvenom poput sirova mesa.
"Mora sudjelovati? Tko je to odredio, ser?" upita pri-došlica.
"Ja, gospodine!" odvrati ovaj. "Morate naime znati da sam ja vođa ovih poštovanih
džentlmena. Stigli smo u Fort Custer da kupimo municiju, a onda ćemo poći u lov na
dabrove."
"Želim vam dakle mnogo sreće u vašem pothvatu, ser. Good bye!"
Oid Firehand krenu, ali ga onaj čovjek čvrsto primi za ruku.
"Zounds! Ta zar nećete malo stati i pucati s nama za okladu? Rekao sam vam da to
svatko mora učiniti!"
"Pshaw! A ja vam kažem da to ne želim!" On ga oštro i prijeteći pogleda u oči, odgurne
njegovu ruku i krene.
"Ah, to je džentlmen koji doduše nosi pušku, ali ne umije pucati!" podrugljivo se
nasmije pijanica, a i ostali mu se pridružiše smijući se. "Pogledajte ga samo! Taj
neotesani klipan ima ulaštene čizme kao učitelj plesa, a drži se kao paradni kočijaš. Već
ćemo ga prisiliti da pokaže kako umije pucati iz svoje puškice!"
Old Firehand se nije ni osvrnuo na brbljanje, već uđe kroz otvorena vrata tvrđavice i
dade se odmah prijaviti majoru. Ovaj je bio upravo ustao pa ga zlovoljno dočeka,
rekavši:
"Zašto me smetate tako rano ujutro, ser? Što hoćete?"
192
"Želim vas opomenuti!"
"Što ima to da znači?"
"Sprema se napadaj na Fort Custer."
"Ah!" viknu major problijedivši. "A tko ga sprema?"
"Poglavica Tetonga. On se sa tri stotine pedeset Indijanaca nalazi u blizini. Slučajno je
moj prijatelj pa mi je obećao da će se s obzirom na naše prijateljstvo zasad klonuti
svakog neprijateljskog čina. Danas će doći u tvrđavicu da zatraži zadovoljštinu. Bude li
mu uskraćena, ne jamčim ni-zašto."
"On, vi ionako nemate za što da jamčite", odvrati major. Bio se već oporavio od prvog
iznenađenja pa doda: "Uostalom, vaš način mi se čini zaista neobičnim."
"Odgovarani vam istim načinom kojim ste i vi meni govorili. Sreo sam poglavicu u šumi
pa sam se požurio da vas obavijestim."
"Sreli ste ga u šumi, ser? Kako uopće dolazite do toga da budete prijatelj jednog
poglavice Tetonga? Čuo sam da ste jučer ostavili ovdje konja i da ste unajmili kanu. To
mi se zaista čini sumnjivim. Tko ste vi uopće?"
"Zovem se Winter, ser, a po zanimanju sam traper. Poželio sam da se malo provezem
čamcem."
"Posve neobično! Imate li još kakve želje?"
"Indijancima je nanesena nepravda. Ja sam za tvrđavicu učinio sve što sam mogao.
Pobliže podatke vam ne mogu dati jer ne želim izdati svog prijatelja."
"Oh, to znači da nam ne želite reći gdje se nalaze Crve-nokošci?"
"Ne želim."
"Ja ću vas prisiliti."
"Pshaw! Ne bojim se toga! Ja tako dobro poznajem ovdašnje prilike da sam, štaviše,
poglavici obećao da slobodno može ući u tvrđavicu i izaći iz nje."
To je oficiru ipak bilo previše. "Jeste li vi pri svijesti, ser?" viknu on. "Naprotiv, ja ću
uhapsiti poglavicu i zadržati ga kao taoca!"
"Onda ću mu odjahati u susret i reći mu neka ne dolazi."
"Ja ću umjeti da vas u tome spriječim!" zaprijeti se oficir.
"Samo pokušajte, majore! U prvom redu ću ustrijeliti svakoga tko se usudi da me se
dotakne, a zatim ću u VVashing-
13 Crni Mustang
193
ton poslati tačni i vjerni izvještaj o cijelom ovom slučaju s Tetongima. Ondje će uvidjeti
da se ne treba uvijek" čuditi kad se Indijanci late oružja."
Oficir se prestrašeno zagleda u pridošlicu, a kad se ovaj okrenuo da ode, viknu:
"Stojte! Prije nego što o toj stvari bilo šta poduzmem, moram se posavjetovati s ostalim
oficirima."
"Dobro, učinite to pa me obavijestite može li poglavica bez opasnosti doći."
Old Firehand izađe i pođe u trgovinu gdje je bio unajmio malu sobu. U staji je stajao
njegov mustang. Dobro se odmorio pa radosno zarza kad ga je lovac izveo u dvorište da
ga osedla. Učinio je to da bude spreman na sve. Zatim smjesti svoje stvari u bisage i
vrati se u sobu, očekujući daljnji razvoj događaja.
Malo kasnije poslaše mu podoficira s viješću da su oficiri odlučili da poglavici osiguraju
slobodan prolaz.
Soba u kojoj se nalazio ležala je tik gostionske prostorije. U njoj je danas vladala
neuobičajena buka pa je Old Firehand pomislio da su tome uzrok sigurno oni strani
traperi. Dvojica od njih izašla su u dvorište i ondje stala prigušeno razgovarati. Stajali
su blizu tankog zida od dasaka pa je tako Old Firehand čuo nekoliko ulomaka njihova
razgovora:
"Prekrasan mustang... Vredniji je od sve naše kljusadi."
"Tko zna čiji je?" upita onaj drugi.
"Sigurno pripada nekom od oficira."
"Onda se ne smijemo usuditi... bijedan je to život... već dugo nismo uhvatili... proigrali...
Helming ... sigurno će nam uspjeti."
"Je li to zaista brat..."
"Sigurno ... Burkers ga posve tačno poznaje ... već više godina na gornjem Shevenne
Riveru... pouzdano ispitano."
"Bit će to dobar posao.. samo nitko ne smije ostati na životu jer će inače ... izaći na
javu."
Sad se u gostinskoj sobi ponovo podigne takva strašna buka da Old Firehand nije
mogao više razumjeti ni riječi, a malo kasnije ona dvojica izađoše iz dvorišta. O čemu su
to razgovarali? što je zapadnjak više razmišljao o onome što je čuo, to mu se taj
razgovor činio sve sumnjivijim. Nešto nije smjelo da izađe na javu i zato nitko nije smio
ostati
na životu. Da se nisu ti ljudi, pretvarajući se da su lovci na krzna, zapravo bavili
zanatom bushheadera, drumskih razbojnika koji najradije napadaju osamljene farme ili
putnike koji prelaze preko planina, noseći zlatni pijesak iz Kalif orni je? Dok je još
razmišljao o onome što je čuo, začu vani na trgu glasne poklike.
"Crvenokožac, Crvenokožac! Dolazi neki poglavica!"
Ovaj zov čuli su i ljudi u dućanu pa svi izletješe napolje da vide Indijanca. Old Firehand
izađe također i zaista ugleda Ubojnički Plamen kako već juri uz obronak. Bio je posve
sam, ali daleko vani, u udaljenosti od otprilike jedne engleske milje stajala su tri
konjanika usred čistine, odakle se dobro mogla razabrati tvrđavica.
Poglavica je danas posve drukčije izgledao. Njegov divno osedlani vranac imao je
dugačku grivu, a rep mu je dopirao gotovo do zemlje. Poglavica je savinuo kosu u
pundžu sličnu kacigi i zatakao u nju tri orlova pera, znakove svog dostojanstva, šavovi
njegovih kožnatih hlača i lovačke košulje bili su ukrašeni kosom ubijenih neprijatelja.
Za pojasom mu je visilo trinaest skalpova čija je kosa bila spletena u per-čine, a ogrtač
mu je bio sašiven od skupocjenih krzna žutih štakora koji su već u ono vrijeme gotovo
izumrli. Bio je naoružan nožem, tomahavkom i puškom dvocijevkom, a nosio je i luk i
strelice.
Kad je projahao kroz vrata, požuriše mu svi u susret. Lice mu nije doduše bilo oličeno
ratnim bojama, ali dolazak jednog Tetonga bio je u tom času svakako veoma značajan.
Old Firehand pristupi poglavici i pruži mu ruku:
"Dobro jutro!" pozdravi ga ovaj. "Dolazim sam. Dobiva li Ubojnički Plamen slobodan
prolaz?"
"Dobiva", odgovori bijelac. "To su mi obećali."
"Neka moj brat vjeruje u sve što mu kažu. Poglavica Tetonga neće odložiti oružje."
Uto im priđe neki podoficir i reče Tetongu da ga čekaju u dvorani za vijećanje, ali da
prije toga mora odložiti oružje. Poglavica se ne osvrne na nj, već se obrati svom bijelom
prijatelju:
"Gdje je to mjesto!"
"Odvest ću te onamo", odvrati Old Firehand.
"Stoj!" zapovjedi podoficir. "Onamo može ući samo poglavica, a svim ostalim je pristup
zabranjen."
194
13
195
iI
Old Firehand ne reče ništa, već prihvati Pokai-poovog mustanga za uzde i odvede ga do
dvorane za vijećanje. To je zapravo bila gimnastička dvorana u koju je stavljeno
nekoliko stolica. Poglavica skoči s konja i uđe, a podoficir reče: "Dobio sam zapovijed da
odvedem poglavičinog konja."
"To je moj konj, pusti ga", odgovori lovac pa ga odvede do dućana i sveže ga ondje kraj
svog mustanga. Zatim stane mirno čekati.
Na ulazu u vijećnicu stajala je straža od četiri momka, a na drugoj strani trga bilo je
spremno još šest momaka da na dani znak priskoče u pomoć. Oficiri su očito spremali
izdaju.
Tako je prošlo otprilike pola sata kad se iz dvorane začu zvižduk. Ona četiri stražara na
ulazu smjesta uđoše, a i ona šestorica ostalih krenuše prema vijećnici. Svi oni, koji su
dosad stajali malo podalje, radoznalo nagrnuše bliže. Old Firehand smjesta uzjaha na
svog mustanga, prihvati Teton-gova vranca za uzde i pojase prema dvorani. Stigao je
onamo prije onih šest draguna.
"Gubite se odavde! Dalje!" viknu on i progura s s konjima kroz mnoštvo.
čim je stigao do vrata, skoči s konja i uđe, povukavši za sobom konje, tak"o da su oni
svojim tijelima zakrčili ulaz. Jedan pogled u dvoranu pokazao mu je kako stoji stvar.
Zvižduk je dozvao četiri draguna da razoružaju poglavicu i da ga zarobe; onih šest
ostalih imali su doći za njima, ali više nisu mogli ući.
Tetong je stajao u kutu, podigavši tomahavk, spreman da ubije prvoga koji ga dotakne,
ali svi se pogledi uperiše u zapadnjaka.
"što je to? Što tražite ovdje?" viknu major na njega.
"Htio bih vas podsjetiti na vašu riječ", odgovori Old Firehand. "Obećali ste mi
slobodan prolaz za poglavcu Te-tonga."
"On ga je i dobio. Smio je ući ovamo."
"Ah! Ali zato ne smije izaći?"
"Ne smije jer mu to nisam obećao."
"Dobro, ser, Pokai-po, ovamo k meni!"
Indijanac je htio krenuti, ali major izvuče revolver i uperi ga u lovca.
"Napolje, jer pucam!" zapovjedi on.
"Pshawl" odvrati lovac, pošavši prema majoru. "Neka Ubojnički Plamen kaže ovim
ljudima tko sam ja."
"Old Firehand!" reče Indijanac.
"Old Firehand!" zapanjeno ponoviše oficiri. Poznalo ime često postiže više nego što
može postići sam čovjek koji ga nosi.
"Da, ja sam Old Firehand, gospodo", reče zapadnjak. "Hoćete li mi to povjerovati ili
treba da vam dokažcm? Ja sam svom crvenom prijatelju obećao slobodan prolaz pa ću
mu ga i pribaviti. Ali prije toga mi dopustite da sudjelujem u vašem vijećanju.
Ubojnički Plamen ne govori dobro engleski a vi dobro ne vladate narječjima Siouxa.
Potreban vam je tumač. Počnimo dakle! Na vama je da li ćemo početi s oružjem ili s
miroljubivim pregovorima!"
Mnogi će smatrati da je to bila velika smionost, ali zapravo nije bila. Old Firehand je
poznavao svoje ljude. Van-keeji su se toliko bojali njegovog traperskog imena da su
odmah započeli pregovori. Zahvaljujući Old Firehandovom nastojanju, poglavica se
odrekao osvete koju je zahtijevao prije nego što je stigao traper. On je zatražio život
osamna-estorice bijelaca, naime po jednog bijelca za svakog ubijenog Tetonga, ali Old
Firehand ga je nagovorio da zatraži osamnaest karabinki pa su mu one bile odobrene,
premda se to očito protivilo zakonu.
Sad je Old Firehand opet oslobodio ulaz. Dotad nije nitko mogao ući jer su konji
kopitima branili svoj položaj. Kad su Indijanac i Old Firehand izašli iz dvorane,
odjeknu iz prvog reda radoznalog mnoštva glas:
"Zašto da ne zatučemo tog Crvenokošca? Što traži ovdje među džentlmenima?
Premažimo ga katranom i pospimo perjem!"
To je govorio upravo onaj jednooki traper koji je htio Old Firehanda prisiliti da se
natječe u strijeljanju.
"Da, katranom, perjem!" zaurlaše njegovi ljudi.
Odmah se deset do dvadeset ruku pruži za Indijancem i za tren oka se između njih
dvojice zabode široki klin ljudskih tijela tako da je Old Firehand bio odvojen od njega.
On ugleda kako je bljesnula ratna sjekira njegovog crvenog prijatelja, a istodobno se
začu i gromki krik bijesa.
"Majore, vi ste odgovorni za to!" dovikne on oficiru koji je sav preplašen stajao kraj
njega.
196
197
Zatim ispusti vranca kojeg je još uvijek držao za uzde i skoči na svog mustanga. Uto
zapraskaše revolverski hicj. Objema ostrugama podbode Old Firehand konja tako da se
ovaj propeo, dugačkim skokom skoči u najgušću hrpu ljudi pa se stade isto tako žestoko
služiti kundakom svoje puške kao što se i njegov hrabri mustang služio kopitima.
Indijanac se branio, ali se mnoštvo tako natisnulo oko njega da mu je spriječilo svaku
kretnju i oborilo ga na zemlju. Ipak se još i na zemlji branio hladnokrvno kao što to
umije samo Indijanac. Old Firehandovi udarci oslobodiše mu prostor. Pokai-po skoči na
noge, zgrabi pušku koja mu je bila ispala pa kundakom stane mlatiti po glavama
napadača. Svi su vikali i urlali, oštrice noževa bljeskale, a revolverski hici praskali.
Brojni su ljudi bili ranjeni, ali oba prijatelja ostaše neozlijeđena. Old Firehand doviknu
poglavici:
"Skoči na konja!"
Ovaj ga je razumio usprkos urlanju ljudi, pa pojuri k svom vrancu koji se preplašeno
ritao. Jednim skokom bio je na sedlu.
"Za mnom!" Viknuvši to, podbode zapadnjak konja i ovaj skoči. Crvenokožac potjera
također konja stisnuvši ga stegnima jer još nije dospio uhvatiti uzde. Prodorno vikne
pobjedničkim krikom Siouxa pa obojica pojuriše preko trga prema vratima. Vrata su
bila zatvorena, ali malo po strani od njih bile su palisade nešto niže.
"Ho-ho-hi!" viknu poglavica i preskoči preko njih, a bijelac za njim.
Iza njih odjeknu krikovi čuđenja, a onda njihovi konji pojuriše niz obronak na ravnicu.
Uskoro su ih jahači mogli obuzdati u polaganiji trk jer nitko nije pošao za njima u
potjeru.
2. OLD ZAH
I opet je Old Firehand jedne večeri sjedio uz logorsku vatru, ali ovaj put nije bio sam jer
mu je konj pasao u blizini. Dobar konj uvijek predstavlja neku sigurnost jer ima oštrija
osjetila od najuvježbanijeg lovca. Mustang umije nanjušiti
približavanje svakog neprijatelja pa to javlja svom gospodaru bojažljivim soptanjem.
Zapadnjak je otišao iz područja Fort Custera pa se nalazio na istočnom rukavu Povvder
Rivera da bi odavde otišao preko Blackhillsa do White Rivera gdje se nadao sresti Win-
netoua, poglavicu Apaša.
Kad je ono s Ubojničkim Plamenom iz jahao iz tvrđavi ce, stigli su bez smetnje do
indijanskih predstraža. Odande su nastavili put uz rijeku Bighorn, naišavši na četu
Tetonga koja je nestrpljivo čekala na svog vođu.
Odmah je održano vijećanje i zaključeno je da će čekati hoće li major ispuniti obećanje.
Činilo se, međutim, da je ovaj mirno i temeljito razmislio o stvari jer su zaista već
narednog dana stigle puške obećane kao krvarina, a istodobno je stigla oficireva isprika.
Major je poručio poglavici da mu je žao što je došlo do one upadice te da je on odmah iz
tvrđavice istjerao svadljive trapere.
Time je bio uspostavljen mir s posadom, ali Ubojnički Plamen je bio i dalje bijesan zbog
sramote što su mu je nanijeli bushheaderi. Indijanci su se zakleli da će se osvetiti tim
skitnicama pa odmah krenuše tražeći tragove "čovjeka s pola lica" i njegovih pratilaca.
Old Firehand nije i imao razloga da se tome usprotivi pa se vrlo srdačno i prijateljski
oprosti od Pokai-poa.
Zatim pojase dalje uz rijeku i ubrzo skrenu prema istoku. Nakon dva dana jahanja
stigao je do svog današnjeg logorišta i nakanio da sutradan prijeđe preko Blackhillsa.
Završio je s večerom i pustio da mu se ugasi vatra jer nije bilo hladno a komarči ga
ovdje nisu smetali. Upravo je htio zaspati, kad njegov konj odjednom puhne onako kao
što je običavao puhati kad bi htio javiti da mu je nešto sumnjivo. Old Firehand osluhne,
ali nije uspio ništa zamijetiti, premda je konj ponovo puhnuo.
Zato ustane i priđe k svom konju. Ovaj protare lijepo građenu glavu o njegovo rame,
raširi nozdrve i uvuče u njih zrak što ga je blagi povjetarac donosio s juga. Old Firehand
se povede za tim nijemim pozivom - i zaista, zrak je vonjao po vatri, donoseći dim. Je li
taj zadah potjecao od njegove vlastite vatre koja se već ugasila, ili je južno od njega
gorjela još kakva logorska vatra?
198
199
Morao se uvjeriti o tome pa se odšulja u onom smjeru. Konja je ostavio uz vatru jer je
za nj bio siguran; konj je imao sputane prednje noge, ali sve da i nije bio vezan, ipak ne
bi prije otišao s tog mjesta dok mu se gospodar ne vrati.
što je dalje išao, to je miris bio jasniji, dim je bio sve gušći i naposljetku ugleda između
drveća odraz vatre. On krenu dalje, udvostručivši oprez i, zaklonišvi se iza debelog
hrasta opazi dva čovjeka koji su ležali uz vatru. Bili su bijelci odjeveni u trajnu odjeću
Divljeg zapada. Obojica su imala oružje nadohvat ruke, ali su izgledala dobrodušno i
nipošto sumnjivo. Old Firehand se nečujno primače bliže a zatim ustane i s nekoliko
brzih koraka nađe se kraj njih.
"Good evening, gospodo!" pozdravi ih. "Ima li za vašom vatrom još mjesta?"
Čim se pojavio, oni su smjesta dohvatili puške, skočili na noge i sad su stajali pred njim
s oružjem na gotovs. Obojica su bili srednjega stasa i snažni. Jedan je od njih imao
obrijano, oštro rezano lice s prilično dugačkim šiljatim nosom dok je drugi nosio čupavu
bradu iz koje je stršao golemi nos.
"Stop, ser!" reče onaj sa šiljatim nosom. "Zašto šetate po toj staroj šumi?"
"šetate?" potkrijepi ga vlasnik golema nosa.
"Maknite te puške, gospodo", odvrati Old Firehand. "Ja sam samo osamljeni zapadnjak
koji se raduje što je našao drugove."
"Oho! Nipošto ne izgledate kao zapadnjak, ne! Sve je na vama tako čisto i sjajno da
sigurno niste još ni primirisali Divlji zapad. Odakle dolazite, hej ?"
"Iz Fort Custera".
"Ah! A kamo ste nakanili?"
"Prijeko do White Rivera da se sastanem s prijateljem koji me ondje čeka."
"Tko je taj prijatelj?"
"Winnetou, poglavica Apaša."
"Good lack! Je li to istina? Vi poznajete Winnetoua? To nam morate rastumačiti! Ali
najprije nam recite kojoj družbi pripadate!"
"Ja sam sam."
200
"Sami? Neka me Indijanci progone kao zvijer ako je to istina! Nipošto ne izgledate kao
čovjek koji bi imao dovoljno hrabrosti da se ovuda skita sam. Uostalom, to bi od vas bilo
veoma neoprezno."
"Veoma neoprezno!" ponovi crnobradi.
"Hvala, ser; sigurno smatrate da sam greenhorn?"
"Tako nekako! Na vašem kaputu nema ni zakrpe ni mrlje, vaš pojas i sve što visi na
njemu, upravo sjaju od metala i laka, a vaša pucaljka je tako sjajno očišćena kao da je
ovog časa stigla iz trgovine. Uostalom, i za iskusnog backvvoodsmana1 je opasno da
noću tako sam luta po toj lijepoj šumi. U njoj ima zaista opakih ljudi, ne samo crvenih,
već i bijelih! Ali gdje vam je konj?"
"Gdje vam je konj?" ponovi njegov pratilac.
"Posve u blizini uz rijeku."
"Onda ga dovedite! Poći ću s vama; čuvajte se ako ste lagali!"
Old Firehand pođe naprijed, a čovjek" šiljata nosa za njim. Ubrzo su stigli do logorišta
na kome je Old Firehand ostavio konja. Old Firehand podigne sa zemlje pušku i
pokrivač, a njegov pratilac reče:
"Rekli ste nam istinu! Ali čovječe, čini se da ste vi bili vanredno hrabri ili da
potcjenjujete opasnosti koje vam ovdje prijete."
"Ne brinite ništa, mister! Ja sam već često uzduž i poprijeko prošao ovim opasnim
krajem pa sam ovdje kao kod kuće."
"Vi ste neki neobičan čovjek. Ali, moram priznati, konj vam je dobar. Samo vi, vi sami
me iznenađujete. Povedite svog konja pa se vratimo k našoj vatri. Vidjet ćemo što imate
da nam kažete."
Kad su se vratili, čovjek šiljata nosa reče svom pratiocu:
"Ne Gourd, stari coon,2 taj čovjek je zaista posve sam i tvrdi da vrlo dobro poznaje
šumu. A sad sjedimo pa se najprije upoznajmo! Tko ste vi, dakle, ser?"
"Zovem se Winter a na Zapadu se zadržavam već mnogo dulje nego što bi se to moglo
zaključiti po glatkoj cijevi moje puške i po mojoj vanjštini."
1 čovjek iz prašume.
2 Kratica za racoom rakun.
201
"Hm, to bismo mogli zaključiti i po vašem prijateljstvu s Winnetouom. 0 tome ćete nam
još pripovijedati. Što se nas tiče, naša prava imena nisu nimalo važna jer smo prilično
općenito pozniti pod imenom ,the both Neds"1. Ja sam Ned Knife2, kako su me nazvali
po mom lijepom dugačkom nosu, a ovo je Ned Gourti3, a ako pogledate onaj okrugli
predmet na njegovom licu, bit će vam jasno da je taj naziv pravilno odabran."
"Pravilno odabran", potvrdi crnobradi.
"Možda ste već čuli za nas, ser. Mi smo traperi i spadamo u družbu Old Zaha koji živi
gore na gornjem Shevenne Riveru. Ovaj put smo pošli na dulji lovački izlet i nosimo
starome cijelu hrpu krzna. Naš dobri Zah Helming sigurno će se obradovati."
"Helming?" iznenađeno upita Old Firehand. "O kome vi to govorite?"
"Ta upravo sam vam rekao: o našem cornelu,4 o Old Zahu. Čemu se toliko čudite?"
"Ja dosad nisam poznavao tog čovjeka", odgovori Old Firehand, "ali sam nedavno ime
Helming čuo u nekom razgovoru po kojemu bih mogao zaključiti da mu prijeti velika
opasnost."
"Do vraga, to nam morate pripovijedati, čovječe!"
Old Firehand mu ukratko ispripovjedi da je bio u Fort Custeru i spomene hushheadere
koje je ondje našao te kako je čuo ulomke njihova razgovora. Ned Knife je neko vrijeme
zamišljeno gledao preda se, a onda podigne glavu i upita:
"Maločas ste spomenuli vođu tih momaka koji se htio s vama natjecati u gađanju. Ne
biste li nam malo pobliže opisali brazgotinu na licu što ste je spomenuli?"
"Taj čovjek je stvarno imao samo polovicu lica", odvrati Old Firehand. Na desnoj strani
nije imao kože a gotovo ni mesa; osim toga nije imao jednog oka. Mora da se jednom
našao pod vrlo oštrim nožem."
"Damned! Jesi li čuo, Ned Gourd, stari coone? To je on! Sad ćemo naposljetku moći
krenuti njegovim tragom. Mislim da će nam morati platiti stari dug."
"Stari dug", kimnu Ned Gourd.
1 Oba Neda.
2 Nož.
3 Tikvica.
4 Pukovnik, zapovjednik.
202
"Što hoćete time reći?" upita Old Firehand. "Jeste li se već jednom sukobili s tim
čovjekom?"
"Jesmo, ser. Morate naime znati da je Old Zah imao još jednog brata, Hugha, koji je
prijeko u digginsima1 u Kali-forniji iskopao mnogo zlata. Ima tome već četiri godine
kad je Hugh pošao u posjete našem Zahu, ali nikad nije stigao do njega. Nije ni mogao
stići jer je u to vrijeme, kad smo ga mi očekivali, ležao mrtav u šumi."
"Mrtav u šumi", javi se jeka.
"Umorstvo se odigralo nedaleko hide-spota2 staroga Zaha, svega pola dana daleko. Nas
dvojica, naime ovaj stari Ned Gourd i ja, bili smo slučajno u blizini, čuli smo viku i stigli
u pravo vrijeme da nam na smrt ranjeni čovjek ispripovjedi što se dogodilo. Hugh
Helming donio je sa sobom mnogo zlata jer se htio potpuno povući od posla. Putem mu
se priključio neki jednooki klipan koji je rekao da se zove Joe Burkers. Taj ga je ubio.
Napao je starca u snu, probo ga i opljačkao tik prije nego što smo mi stigli. Primili smo
od njega posljednje pozdrave za Old Zaha i odmah krenuli da osvetimo umorstvo. Na
žalost nismo imali konje dok je ubojica jahao na svom konju, a sa sobom je poveo i oba
konja Hugha Helminga. Ipak smo mu ostali tik za petama kad sam ja nesrećom iščašio
nogu upravo u času kad umalo što ga nismo zgrabili. Ned Gourd, ovaj stari momak
ovdje, pošao je sam za njim i upustio se u borbu s njim. Ubojica se upravo odmarao kad
ga stigao. Na žalost je Nedov metak promašio jer je jednooki u posljednjem trenutku
okrenuo glavu. Tako bar veli Ned Gourd, ali ja mislim da stari coon nije dobro nišanio.
Hi-hi-hi! Prije nego što je taj kukavni nitkov mogao odriješiti konje, bio je moj Ned već
kod njega i pogodio ga oštricom tomahavka duž obraza tako da je bio za sva vremena
žigosan. Međutim je i Ned dobio metak u slabine koji mu je zadao još mnogo posla i
spriječio ga da zadrži bjegunca. Ned se teško ranjen vratio k meni pa smo nas dvojica
tek nakon mnogo muke i truda stigli Old Zahu."
"Stigli Old Zahu", potvrdi njegov pratilac.
"Zah Helming je, dakako, smjesta pošao s ostalim ljudima u potjeru", nastavi Ned prvi,
"ali ga nigdje nije uspio pronaći jer je u međuvremenu kiša isprala tragove. U po-
1 Rudnik zlata.
2 Skrovište, spremište krzna.
203
sljednje četiri godine često smo čuli veoma opake stvari o tom jednookom Joeu
Burkersu. Najprije se pojavio kod Fort Bentona gdje se silno razmetao i razbacivao
nugete. Pripovijeda se da je rasuo i proigrao mnogo tisuća dolara. Ali kad je Old Zah,
sav kipeći od osvetoljubivosti, stigao u Fort Benton, ptica je već bila izletjela. Kasnije su
ga vidjeli dolje u Santa Feu, zatim u Bentsfortu, a posvuda gdje god bi se pojavio došlo
bi do velikih pljački. Old Zahu i njegovim ljudima nije međutim nikada uspjelo da ga
uhvate. Uvijek su dolazili prekasno. A ovaj put je dakle skupio čitavu bandu pa nam želi
doći u pohode. Držim da ćemo ga ljubezno primiti."
"Ljubezno primiti", ponovi Ned drugi, sav zanijet u misli.
"Nadam se da ćete pojahati s nama, čovječe. Ali recite, koliko razbojnika ima taj lopov
u svojoj družbi?"
"Mislim da ih je najmanje četrdeset", odvrati Old Fi-rehand.
"Tempestad! To je lijepa četa, pogotovu što mi, uračunavši i vas, brojimo svega
dvanaest ljudi. Mislim da ćemo morati izmudriti kakav lijepi plan da te momke
namamimo u stupicu."
"Namamimo u stupicu", promrmlja crnobradi.
"Možda ćemo naći i druge pomagače", odvrati Old Fire-hand, "jer vam mogu odati da
za tim čovjekom ide u potjeru Pokai-po, poglavica Tetonga s četom svojih ratnika da se
osveti zbog uvrede koju mu je ovaj nanio."
"Čujte, čovječe, to baš nije ugodno čuti. Znači, imat ćemo posla i sa Siouxima pa ji onda
ako njihovi tomahavci najprije smlave jednookog i njegove lupeže."
"Njegove lupeže", kimne Ned drugi.
"Ne brinite ništa. Tetongi vam neće učiniti ništa nažao. Ja sam Ubojničkom Plamenu
učinio uslugu i sklopio s njime čvrsto prijateljstvo."
"Bless my soul, vi ste zaista neobičan čovjek. Kako ste to mogli sklopiti prijateljstvo s
Winnetouom, a zatim s Te-tongima koji su njegovi neprijatelji?"
Old Firehand mu ukratko ispripovjedi svoj sastanak s Pokai-poom, a zatim i ono što se
kasnije dogodilo u Fort Custeru. Ned Knife veselo pljesnu po stegnu.
"Ali gospodine", reče zapanjeno, "to ipak nisu čisti poslovi! Na ovim blagoslovljenim
lovnim poljanama nisam još nikada čuo ime Winter, a vi ipak tvrdite da ste usprkos
vašoj, kao sunce čistoj pušci, i vašoj greenhornskoj odjeći, doživjeli najčudesnije
pustolovine. Napolje s time. Tko ste vi zapravo?"
"Već sam vam rekao da se zovem Winter. Ovdje na Zapadu me, međutim, bolje poznaju
pod imenom Old Firehand."
"Old Firehand! Sad se u mojoj staroj glavi sve razbistrilo. Ned Gourd, stari coone, gdje
su ti bile oči da si svog Neda Knifea pustio da tako nespretno brblja! Moram vam
stisnuti ruku, ser. Za nas je velika sreća i golema radost što smo se sreli. Sad uopće
nećemo trebati Siouxe da jednookog lupimo po prstima."
"Lupimo po prstima", viknu oduševljeno Ned Gourd, uhvativši lijevu ruku Old
Firehanda čija se desnica nalazila već u rukama Neda Knifea koji ju je čvrsto tresao.
"Dobro, dobro, gospodo! Obećajem vam da ću s vama odjahati Old Zahu i da ću Joeu
Burkersu pripremiti topao doček. Budući da s Winnetouom, koga sam htio potražiti,
nisam urekao tačan dan sastanka, mogu taj sastanak mirno na neko vrijeme i odgoditi.
A sad ne bi bilo dobro da i dalje ostanemo budni jer nas sutra čeka još težak posao.
Moramo se požuriti da nas jednooki lupež ne pretekne i da našeg Old Zaha ne napadne
nespremnog."
Ipak ona dvojica još nisu htjela poći na spavanje pa je Old Firehand morao još da im
odgovori na brojna pitanja prije nego što naposljetku nisu legli na počinak, ali tek što se
sunce pokazalo na istoku, sva trojica su već jahala prema Old Zahovoj nastambi.
Krenuli su prema granici Wyominga i Dakote. To je bio težak put preko strmih planina,
neprekidno kroz divlje predjele. Kasno popodne pojavi se ispred njih šuma s visokim
stablima između kojih su imali dovoljno mjesta za jahanje. Krajina se uspinjala. Morali
su svladati priličnu uzvisinu i naposljetku stigoše na neku vrst visoravni gdje je šuma
prelazila u nisko grmlje isprekidano travnjacima. Ovdje oba Neda najednom zakrenuše.
Onaj sa šiljatim nosom poj aha galopom kraći dio puta, a onda pokaže rukom preda se i
reče: "Evo nas. Tu smo."
204
205
Zaustavili su se na rubu duboke kotline, okrugle poput jajeta i okružene strmim
stijenama. Činilo se da je ta kotlina ohladnjeli krater nekog vulkana. Gotovo stotinu
metara ispod njih ležalo je na dnu jezero čiji je promjer iznosio sigurno dobar sat hoda.
Jezero nije imalo pritoka, ali mora da je u njemu izviralo više izvora jer je iz jezera
isticao prilično širok potok koji se sa sjeverne strane probijao kroz stijene kotline i
prema riječima Neda Knifea utjecao u obližnji Shevenne River. Taj je potok prolazio
kroz pukotinu u stijeni široku najviše dva metra i pružao jedinu priliku da se izvana bez
osobitih poteškoća stigne do jezera, u unutrašnjost kratera.
U blizini toga izlaza nalazilo se jedino mjesto kojim se uz velike opasnosti moglo sići na
dno kratera. Ondje se spuštao jarak, doduše strm, ali ipak prohodan. Očito je nastao
tako da se za vrijeme zime iznad njega skupljala planinska voda i otjecala prema dolje.
Inače kao da nigdje nije bilo moguće s konjima pa bi čak i uvježbanom planinaru bilo
teško da se spusti. Sa sjeverne i zapadne strane rasle su doduše iz stijenja pojedine vitke
jele dižući se visoko, ali pažljivi promatrač mogao je razabrati da su povijuše i trnovito
grmlje samo varavo pokrivale opasne bridove, pukotine i rupe. S južne strane su e oštra
kruništa kotla gotovo okomito dizala iz dubine. I na toj stijeni je doduše tu i tamo bila
poneka izbočina, uska stepenica ili druga neka nerav-nost, ali se ovuda mogao verati
samo čovjek koji je prezirao smrt.
Sva tri putnika krenuše prema vododerini koja je ležala s istočne strane, a budući da sad
u njoj nije bilo vode, oni se vrlo oprezno i uz prilično muke polako spustiše do jezera.
Odande ujahaše u rascjep u stijeni što ga je probila voda, istječući iz jezera, a bio je
tako uzak da je kraj zapjenjenog potoka pružao prostora samo za jednog jedinog
konjanika. Put je bio tvrd i stjenovit, a kako se već spuštao sumrak, bio je i veoma težak.
Otprilike nakon četvrt sata utjecao je u taj potok jedan manji koji se s lijeve strane
probijao iz neke udubine u stijeni. Mjesto utoka bilo je okruženo gustim grmljem. Ned
Knife razjasni Old Firehandu da se ovdje nalazi ulaz u hide--spot Old Zaha pa se u nj
može stići podjednako s jezera k"ao
206
i sa Shevenne Rivera. Dok je poluglasno govorio, začu iz guštare kraj potoka neki glas.
"Tko je?"
"Oba Neda, stari coone", odgovori čovjek šiljata nosa. "Ta valjda nas poznaješ, Jack
Hopkins? Doveli smo sa sobom jednog dobrog prijatelja pa ćeš se začuditi kad čuješ
kako mu je ime."
Sad se stražareva glava pojavi iz grmlja, a nakon kratkog prozdrava protjeraše trojica
došljaka konje u vodu i zađoše f u kanjon sporednoga potoka. Svega nekoliko minuta
kasnije proširi se taj bočni klanac i pred njima se pokaza prostrana dolina obrasla
drvećem i obrubljena stijenama u širokom krugu.
U sredini doline nalazila se jedna od onih malih čistina što ih zapadnjaci nazivaju storm-
gap, a nastaju kad neko golemo drvo obori vjetar ili starost pa ono sa sobom povuče sve
što je raslo oko njega i tako se usred prašume stvori otvoreno mjesto kojeg onda lovci
sjekirom i vatrom pretvaraju u hiding-hole ili hide-spot, koji im služi kao trajno logo-
rište ili kao sklonište pred Indijancima. Ondje je gorjela bijela vatra1 oko koje se
smjestilo nekoliko pravih zapadnjaka. U pozadini je kraj visokih i gustih stabala smreka
izraslo grmlje, a malo postrance tekao je onaj potočić koji je prolazio kroz kanjon i
slijevao se u pritok rijeke Shevenne. Malo dalje nalijevo, upravo n rubu otvorena
prostora, stajala je mala brvnara na čijim se vratima nalazio neki čovjek.
"To je Old Zah, ser", reče Ned prvi, pokazujući prema njemu. "Dođite, najprije ćemo k
njemu."
"K njemu!" ponovi Ned drugi.
Oni potjeraše konje na obalu i skočiše sa sedla. Old Firehand je svojim gorostasnim
likom odmah pobudio opću pažnju.
Old Zah im pođe nekoliko koraka u susret. I on je bio divovskoga rasta, jedva nešto
manji od Old Firehanda. Dugačka sijeda kosa padala mu je na široka ramena, a sjaj
njegovih krupnih modrih očiju nije još bio pomućen od starosti. Oluja i nevrijeme,
snijeg i kiša, vrućina i hladnoća, duboko su urezali bore na njegovom čvrstom licu, ali
čitavo njegovo tijelo pokazivalo je snagu koju nisu još uspjeli osla-
i Vatra kakvu pale bijelci i koja gori visokim plamenom.
207
I
biti vrijeme i napori. Ned Knife pođe k njemu važnim koracima da mu šapne u uho
novost. Starčeve oči zasjaše; časak je promatrao Old Firehanda, a zatim reče:
"Dobro došli, ser, k nama, jednostavnim traperima. Moje se stare oči raduju što vide
jednog od najglasovitijih junaka Zapada. Moj vjerni Ned Knife mi je upravo rekao što
vas je dovelo k nama. Smatram najsretnijim danom svog života što smijem pozdraviti
Old Firehanda, a ujedno i doznati vijest da se približuje ubojica mog siromašnog brata.
Vi znate, ser, kakvo mi je zlo nanio taj Joe Burkers pa se nadam da će uskoro ugasiti i
njegovo drugo oko."
On pruži Old Firehandu ruku, a ovaj mu je čvrsto stisne.
Oba Neda uzeše konje za uzde i odvedoše ih lijevo pod drveće gdje su mogli pasti
zajedno s ostalima i gdje je za njih bila podignuta staja.
Old Zah i Old Firehand uđoše u brvnaru. Old Zah podigne ruku na usta i javi se zovom
prerijske kokoške kojim je sazvao sve svoje ljude. Brvnara se sastojala od dvije
prostorije, većeg predvorja koje je služilo kao soba za dnevni boravak i manje sobe u
stražnjem dijelu kuće u kojoj su se nalazili jednostavni ležaj i. Prednja prostorija u kojoj
se sad skupila čitava družba osim Jacka Hopkinsa koji je čuvao stražu, bila je vrlo
jednostavno uređena. Pukotine između pojedinih greda u zidovima bile su zabrtvljene
mahovinom, a svjetlo je u nju prodiralo samo kroz dvije uske rupe s obje strane vrata.
Na zidovima su visila krzna i različito oružje. U toj sobi stajao je grubo otesani stol, a
kraj njega nekoliko klupa i panjeva koji su služili kao stolci.
"Čujte, momci", poče Old Zah, "ovaj čovjek, kojeg vidite kod nas, jest Old Firehand!"
Mala se družba začudi i razveseli pa se svi stadoše gurati oko Old Firehanda da mu
jednako srdačno kao i prostodušno izraze svoje poštovanje. Uskoro se međutim stišala ta
bura odobravanja jer je cornel nastavio:
"Sad ću vam ukratko reći što je toga zapadnjaka kome se svi divimo, dovelo u naše
jednostavno naselje: jednooki Joe Burkers, koga smo pune četiri godine uzalud tražili i s
kojim imamo izravnati još jedan veliki račun, dolazi na čelu otprilike četrdesetorice
razbojnika da nas napadne, poubija i otme plodove našeg rada. Oba Neda će vam
ispripovjediti kako je do toga došlo i kako je to saznao Old Firehand. Možda
208
nećemo biti baš upućeni samo na vlastite šake jer Old Firehand veli da je jednookome u
tragu četa nama prijateljski naklonjenih Crvenokožaca. Mi ćemo međutim za svaki
slučaj izvršiti sve potrebne pripreme! Svatko od vas zna što ima raditi i kako se možemo
suprotstaviti napadaju. Samo je po sebi razumljivo da ja vrlo rado za trajanja te borbe
odstupam vrhovno zapovjedništvo Old Firehandu. U prvom redu mora još netko do
Jacka Hopkinsa da ga obavijesti i da mu pomogne u čuvanju straže. Wat Rawley, stegni
pojas i izađi! Svak"a dva sata bit će stražari mijenjani."
"Nemojte zaboraviti", doda Old Firehand, "da bijelu vatru pretvorite u crvenu.1 Inače
se, gospodo, morate smjesta pripremiti za borbu jer, iako ne moramo očekivati
neprijatelja baš odmah, ipak moramo računati s nepredvfđenim događajima."
Mala se četa rasporedi na svoja mjesta pa su samo Old Zah i Old Firehand ostali
zadubljeni u prijateljski razgovor. Pred došljake je donesen pečeni jelenski but pa je Old
Zah za vrijeme jela pripovijedao o mjerama sigurnosti što ih je pripremio za slučaj
napadaja.
"Ako nas pak potpuno prikliješte, onda imam u ruci još jedno strašno sredstvo", završi
on. "Pogledajte ovamo, ser!"
On zađe u stražnju sobu brvnare i otvori neka mala vrata koja su vodila u guštaru iza
stražnjeg zida. Zatim se Zah okrene i povuče remen od bizonove kože provučen kraj
vrata: prednji ulaz se smjesta zatvori i na njega se spusti kračun. Zatim odmaknu jedan
od jednostavnih ležajeva. Ispod njega se pokaže rupa u tlu iz koje je prema stijeni vodio
uski i neupadljivi utor. Kad si bliže pogledao u nj, mogao se jasno razabrati fitilj.
"Shvaćate li to, ser?"
Old Firehand kimne u znak potvrde glavom. Cio je taj uređaj bio udešen tako da se
neprijatelj namami u brvnaru, da se zatvori u njoj, da njezin vlasnik umakne kroz
stražnji izlaz i zatim se čitava kuća digne u zrak. Dark and bloody grounds2 ne
predstavljaju tlo na kojem cvijeta cvijet samilosti.
1 Mala indijanska vatra koja ne plamti već se samo žari.
2 Mračni i krvavi kraj.
14 Crni Mustang
209
"Naša krzna su skrivena u rupama u stijeni", nastavi starac, "pa bude li potrebno,
mogu se mirno latiti krajnjeg sredstva i zapaliti fitilj."
"Well, ser", kimne Old Firehand, "ali nadam se da se nećemo morati poslužiti tim
posljednjim sredstvom. Sad ću najprije izaći do stražara, zatim poći malo dalje da bolje
upoznam taj kraj i da izvidim da li se razbojnici približavaju."
U tom trenutku odjeknu vani glasno dozivanje prerijske kokoši, a odmah zatim prasnu
hitac i kroz noć odjeknu krikovi. Oba zapadnjaka pohitješe kroz brvnaru na prednji
izlaz i stigoše zajedno s ostalim traperima do ulaza u klanac odakle se već čulo praskanje
hitaca. Upravo je Wat Rawley, sopćući dotrčao natrag.
"Cornel, već su ovdje! Ubili su siromašnog Jacka Hop-kinsa upravo u trenutku kad sam
ja stigao do njega. Nisam mogao obraniti ulaz i jedva sam se uspio spasti. Oni su tik za
mnom."
Uto se već začuje kršenje grana i brojni koraci koji su se približavali, a čulo se i tiho
dovikivanje. Daleko u tami na rubu čistine pojaviše se neki ljudi.
"Brzo u kolibu!" viknu Old Zah, a napadnuti traperi strelovito potrčaše u kolibu koja ih
je mogla zaštititi. Prije nego što su uspjeli stići do kolibe, pade jedan od njih, a isto tako
pade i nekoliko napadača pogođenih mecima. Traperi zatvoriše ulaz u brvnaru, brzo
pokupiše oružje koje je visilo na stijenama i sve druge predmete od vrijednosti pa
zajedno s njima pobjegoše kroz suprotni izlaz u guštaru. Tek što je posljednji od njih
izašao iz stražnje prostorije, začuše kako neprijatelji prodiru u kuću jer im nije bilo
teško da otvore vrata.
Zaharija Helming je svojim punksom zapalio sakriveni fitilj, a zatim stražnja vrata
zatvorio teškim vanjskim kračunom. Sad je stajao iza brvnare i nekoliko trenutaka
prisluškivao, a onda brzo povuče remen pa se i prednji ulaz brzo i čvrsto zatvori. Vrlo
vješto izrađeni kračuni zatvarali su ljude u kući od vanjskog svijeta, a njihovo dozivanje
dokazalo je da su svjesni opasnosti i da pokušavaju umaći
i
i
i Stijenj kojim prerijski lovci pripaljuju vatru.
iz zatvora, očajno udarajući sjekirama o vrata. Pri tome su pomagali i oni koji još nisu
ušli u brvnaru.
"Bar polovina od njih nalazi se u kolibi", šapnu Old Zah "pa će u njoj i propasti.
Naprijed, momci, tiho kroz šikaru, a zatim oko hide-spota i onda opet kroz potok
naprijed!"
On prvi požuri, a Old Firehand i ostali traperi jurnuše nečujno za njim puteljkom
probijenim kroz grmlje koji je u luku vodio oko čistine do potoka. Mala je četica kroz
plitki potok polako i oprezno izašla opet na čistinu. Ondje gdje se potok iz grmlja
probijao na čistinu bio je skriveni put zastrt s nekoliko grmova kroz koje se dalo izviriti
na otvoreni prostor pred kućom.
Prošlo je svega nekoliko minuta. Pred kućom je stajao dio napadača, nastojeći da onima,
koji su bili zatvoreni, svojim tomahavcima probije put u slobodu dok je nekolicina
sakrivena iza drveća, pomno pazila na guštaru držeći puške na gotovs. Najednom
prasnu strašna eksplozija tako da je zemlja nadaleko zadrhtala, a grom se višestrukom
jekom odbio od stijena. Golemi vatreni stup uzdigne se u obliku lijevka s mjesta na
kojemu je stajala brvnara, a njezini ostaci poletješe uvis. Svi oni, koji su se nalazili u
brvnari mora da su bili smrvljeni, ali i dvojicu od onih koji su bili vani zahvatila je
eksplozija i ubila. Svi ostali počeše glasno vikati od užasa, bježeći k svojim drugovima
sakrivenim iza drveća.
Uto s ulaza u klanac zaori divlji prodorni urlik1. "Ho-ho-hi!" odjekne indijanski ratni
zov, a napadači i branitelji začuše Tetonge kako jure kroz sumrak.
"Pokai-po!" odjeknu gromki glas iz guštare. "Ovdje stoji Old Firehand s bijelim
lovcima, a između nas i tvojih ratnika posljednji preživjeli razbojnici iz Fort Guštera.
Na njih, Siouxi!"
On razmaknu grmlje i izađe iz grmlja pa se baci na razbojnike.
"Heng it ali!" začu se glas Joea Burkersa. "Old Firehandu zahvaljujemo za stupicu.
Čekaj, momče, to ćeš mi platiti!"
On izjuri iza drveća koje ga je dosad zaštićivalo i baci se na zapadnjaka. Uto se
odjednom kraj ovoga stvori Old Zah pa se sa strašnom snagom sruči na jednookoga.
Njihovi se tomahavci sudariše i smrviše, a odmah zatim pograbiše se smrtni neprijatelji
divljim zahvatom.
210
211
Old Firehand nije mogao priskočiti starcu u pomoć jer na nj odmah pojuri nekoliko
razbojnika pjeneći se od bijesa. Dugačka sijeda Old Firehandova kosa vijorila se kao
griva, oči su mu svjetlucale od užitka u borbi, a koga god je pogodila njegova sjekira,
bio je izgubljen. Brzo pade i posljednji od njegovih protivnika na zemlju pa Old
Firehand odahnu i okrene se Helmingu koji se još uvijek rvao s Joeom Burker-som. Oba
Neda su također nastojala priteći u pomoć Helmingu, ali prije nego što su se prijatelji
dospjeli približiti borcima koji su se divlje bacali amo i tamo, klonu Old Zah na zemlju
prigušeno kriknuvši, a Joe Burkers pade upola na nj, trudeći se da istrgne svoj nož iz
prsiju čovjeka koji je ležao pod njim.
U međuvremenu dojuri Ubojnički Plamen i ostali Te-tongi, poubijavši posljednje
razbojnike.
"Pokai-po se osvećuje!" viknu on prodirno pa ljevicom zgrabi Burkersa za kosu dok mu
je u desnici bljesnuo nož. Tri strelovita reza, snažan trzaj i on podigne uvis kožu s Bur-
kersove glave; živog ga je skalpirao. Ovaj užasno kriknu i padne preko nepomičnoga
Old Zahova tijela, ali ga čas zatim bijesni Crvenokošci odvukoše u stranu.
Old Firehand kleknu kraj Helminga koji je umirao. Ovaj jedva otvori oči koje su mu se
već gasile i zahvalno pogleda lovca.
"Ja sam gotov, ali moj siromašni brat je osvećen. Kopajte ispod onog mjesta gdje je
stajala moja postelja, ser, pa ćete naći moju oporuku. Budite dobri prema mojim -
vjernim - dobrim - ljudima------"
Njegov pogled se ukoči, a Old Firehand mu potresen sklopi oči.
Obojici Neda i ostalim traperima tekle su suze niz obraze. Crvenokošci su se na znak"
svoga poglavice tiho povukli s bojišta. Pokai-po je prekrštenih ruku stajao malo podalje
naslonjen na drvo i promatrao tu malu skupinu s onoliko sućuti koliko je to kao
Indijanac smio pokazati.
Ubrzo zatim izvršene su pripreme da se mrtvi pokopaju. Old Zaha i ona dva čovjeka
koja su poginula u borbi, pokopaše ispod neke stijene dok su lešine razbojnika uz pomoć
Crvenokožaca izvukli kroz kanjon do jezera da im podalje od posljednjeg počivališta
poginulih branitelja iskopaju za-
212
jednički grob. Među njima se nalazio i jednooki Burkers jer su ga Crvenokošci isto tako
ubili kao i sve njegove razbojnike.
Ovdje se odigrala jedna od nebrojenih strašnih drama kakve su na Divljem zapadu
osamnaestog i devetnaestog stoljeća bile tako česte. Propašću crvene rase te su tragedije
postajale rjeđe, ali ipak nitko ne smije vjerovati da je crveni narod, osuđen na propast,
bio jedini začetnik takvih zbivanja. Indijanac je volio borbu, jednostavnu i strašnu kako
je to odgovaralo njegovoj prirodi, ali je bio velikodušan, ponosan i pravedan dok i njega
nije podmuklost i podlost bijelih uljeza također natjerala u opakost i lukavost.
Ubojnički Plamen i njegovi ratnici ubrzo se prijateljski oprostiše od Old Firehanda pa
krenuše natrag u lovna područja Tetonga. Lovci su čekali dok se nije ugasila brvnara,
tak"o da su mogli kopati na onom mjestu gdje je nekad stajao Old Zahov ležaj.
Ondje su, zavijenu u pergamentu, našli oporuku starog trapera iz koje se vidjelo da je
njegov imutak bio previsoko procijenjen. Nugeta i nekovana zlata uopće nije imao, ali je
imao znatan iznos novca pohranjen u nekoj banci u Santa Feu od čega je velik dio
ostavio svojim vjernim ljudima dok je sve ostalo trebalo poslužiti u dobrotvorne svrhe.
Old Firehand se dogovorio s traperima pa su odlučili da će Old Firehand najprije
potražiti Winnetoua, a zatim će zajedno otići u Santa Fe da se ondje ispuni posljednja
Old Zahova volja.
"A zatim, dobri ljudi", reče Old Firehand, "mislim da ćete poći sa mnom prijeko u
Mankizitu gdje ja imam svoj hide-spot i gdje zajedno s hrabrom četicom zapadnjaka
živim od lova. Tko se jednom naučio da živi u ,dark and bloody grounds" taj ih se više
nikad ne može odreći sa svim njihovim radostima, tajnama i strahotama."
"To je prava riječ, ser", javi se Ned prvi pa mu srdačno stisne ruku. "Dopustite mi da
vam se u ime svih ovih ljudi zahvalim na ponudi. Nikad nećete požaliti što ste nas primili
u redove svojih drugova. Vrlo smo voljeli našeg Old Zaha, mi jednostavni ljudi, i dugo
ćemo žaliti za njim, ali ćemo i vama isto tako vjerno pomagati k"ao što smo pomagali
njemu."
"Kao što smo pomagali njemu!" potvrdi Ned drugi, a jedna suza tuge i tronutosti
otkotrlja mu se u crnu bradu.

SADRŽAJ

CRNI MUSTANG

1. Skaut ........... . .7
2. Crni Mustang........ . . . 44
3. Na Jalšinom izvoru ....... . . 75
4. Brezov klanac ......... . . 96
5. Varavo zlato......... . . 137
JEDNOOKI JOE BURKERS
1. Ubojnički Plamen
2. Old Zah . . .

Das könnte Ihnen auch gefallen