Sie sind auf Seite 1von 10

"Pobune" je naziv zbirke pripovijetki bh. pisca Dervia Suia (izdana 1966. godine).

Zbirka "Pobune" sadri pet pripovijetki ("Plaenik", "Kaimija", "Seljaka jadikovka", "Kad se vratim" i "Preko mutne vode"), koje se odlikuju dramskom lirikom fabuliranja i koje, radi svoje meusobne povezanosti, dovode do toga da se ova zbirka naziva i romanom. "Pobune" u prvom planu prikazuju sliku bonjakog naroda i njegovu historijsku dramu, koja se protee od kraja bosanske kraljevine i turskog carstva ("Plaenik", "Kaimija" i "Seljaka jadikovka"), preko austro-ugarskog perioda ("Kad se vratim"), do Drugog svjetskog rata ("Preko mutne vode"). Zanimljiva je demitologizacija pojedinih likova, koju je izvrio Dervi Sui (Tale Lianin, Hasan Kaimija i slino). S obzirom da se knjiga u velikoj mjeri bavi po bunama protiv klasnih razlika, onda je jasno zato je Sui pokuao da uniti neke kultove linosti, koji su stvoreni u usmenom predanju. U "Pobunama" je prikazan bosanski (prvenstveno bonjaki) ovjek koji, naizgled, trpi i podnosi sve nedae, dok u jednom trenutku ne pokae, otvoreno, svoju tvrdoglavost i prkos, odnosno, dok se ne pobuni. Te pobune su u ovoj knjizi nekada uzimale velike razmjere, a nekada bile individualne. Pobune su bile prvenstveno protiv klasnih razlika: ..Dok je uprava gore, dronjav itelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit e buna i pohara... (Plaenik)

Simbol mutne vode


Povezanost pripovijetki se moe, osim porodinog elementa (likovi su svi pripadnici jedne porodice), vidjeti i u provlaenju simbola "mutne vode" kroz, skoro, sve pripovijetke (jedino je nema u pripovijetci "Kad se vratim"). Ta mutna voda moe simbolizirati nekoliko stvari (na primjer: klasni rascjep), ali radi same tematike knjige ona simbolizira o sobit poloaj bonjakog naroda, koji je rascjepljen izmeu istoka i zapada. U pripovijetci "Plaenik", prvi put se pojavljuje mutna voda, koju je "doivio" Abdulah Pilavija (u ostalim pripovijetkama, osim u "Kad se vratim" i "Preko mutne vode", glavni likovi sanjaju mutnu vodu). U pripovijetci "Plaenik" Abdulah Pilavija, bivi bosanski krstjanin Ostoja Dobrisali, dolazi u poziciju kada ne moe prei rijeku, a u isto vrijeme se ne moe ni vratiti nazad. Ta, naizgled, bez izlazna situacija, simbolizira bonjaki narod u cjelini.

ervi Sui
Dervi Sui (Vlasenica, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, 3. jun 1925. Sarajevo, SFRJ, 1990) je bio knjievnik i novinar u SR Bosni i Hercegovini u drugoj polovini 20. veka.

Sadraj/

1 Obrazovanje i karijera 2 Nagrade i priznanja 3 Bibliografija 4 Kontroverze 5 Izvori 6 Vanjske veze

Obrazovanje i karijera
Zarvio je osnovnu kolu u Vlasenici a niu gimnaziju u Tuzli. Dok je bio maloletni ak sarajevske Uiteljske kole je 1941. godine ulanjen u SKOJ a 1942. godine je sa grupom uenika otiao u partizane. Njegova politika opredeljenja i ivotni put su imali znaajnog uticaja na teme njegovih knjievnih dela. Posle rata bio je omladinski rukovodilac, zatim uitelj i novinar. Radi kao urednik Omladinske rijei, a zatim je u periodu 19491951. bio urednik sarajevskog dnevnog lista Osloboenje. Nakon toga u Tuzli biva postavljen za referenta za kulturu i narodno prosveivanje a zatim za upravnika Narodne biblioteke u Tuzli. Posle ove pozicije biva imenovan za savetnika u Centralnom Komitetu SK BiH u Sarajevu. Bio je redovni lan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Umro je u Sarajevu 1990. godine.

Nagrade i priznanja
Dervi Sui je dobitnik Dvadesetsedmojulske nagrade, Nagrade ZAVNOBiH -a i AVNOJ-a. Biblioteka u Tuzli u kojoj je Sui bio upravnik od 4. aprila 2002. godine je nazvana njegovim imenom: Javna ustanova i narodna biblioteka Dervi Sui. [1]

Bibliografija

1. Jabuani. Zadruno izdavako preduzee. Sarajevo, 1950. 2. S proleterima. Svjetlost. Sarajevo, 1950. 3. Mome iz Vrgorca. Seljaka knjiga. Sarajevo, 1953. 4. Ja, Danilo. Beletra. Sarajevo, 1960; - 2. izd. Veselin Maslea, 1963; - Prijevod na njemaki. Zrich, 1967; - 3. izd. Veselin Maslea. Sarajevo, 1969; - En Danilo. Budapest, 1970; - Danilo und die Weltgeschichte. Mnchen -Wien, 1966; - Jo, bosnoleku partyzant. Warszawa, 1975; Moskva, 1982; - Veselin Maslea. Sarajevo, 1983; - Osloboenje. Sarajevo, 1984; - Svjetlost. Sarajevo, 1984/85; - Osloboenje. Sarajevo, 1989. 5. Danilo u stavu mirno. Veselin Maslea. Sarajevo, 1961. 6. Teferi. Svjetlost. Sarajevo, 1963. 7. Kurir. Roman za djecu. Veselin Maslea. Sarajevo, 1964; 1969; 1976. 8. Drugarica Istorija. Scenska igra za djecu. Narodno pozorite. Tuzla, 1965. 9. Pobune. Veselin Maslea. Sarajevo, 1966. 10. Uhode. Svjetlost. Sarajevo, 1971; - Zalezovalci. Ljubljana, 1979; - Univerzal. Tuzla, 1980; Svjetlost. Sarajevo, 1982; - Osloboenje. Sarajevo, 1989. 11. Hoda strah. Svjetlost. Sarajevo, 1973; - Hodza strach. Bratislava, 1977. 12. estine. Veselin Maslea. Sarajevo, 1976. 13. Tale. Osloboenje. Sarajevo, 1980. 14. Parergon. Biljeke uz roman Tale. Osloboenje. Sarajevo, 1980. 15. Izabrana djela. I-III. Univerzal. Tuzla, 1980. 16. ar i mir. Hronika jednog mirnodopskog ljeta negdje u Bosni. Knjiga I-II. Osloboenje. Sarajevo, 1983.

17. Veliki vezir. Istorijska drama u dva dijela (est slika). Zajednica profesionalnih pozorita. Sarajevo, 1984. 18. Izabrana djela. Knjiga I-X. svjetlost. Sarajevo, 1985. 19. A. triptih. Osloboenje. Sarajevo, 1985. 20. Nevakat. Roman. Svjetlost. Sarajevo, 1986; - Kohe e lige. Parktehu Sabedin Halit. Rilindija. Pritina, 1987. 21. Listopad. Svjetlost. Sarajevo, 1987. 22. Jesenji cvat. Drama. Osloboenje. Sarajevo, 1988. 23. Drame. (Jesenji vrt; Veliki vezir; Posljednja ljubav Hasana Kaimije; Baja i drugovi). Osloboenje. Sarajevo, 1988. 24. Cvijet za ovjekoljublje. Osloboenje. Sarajevo, 1989. 25. udnovato Osloboenje. Sarajevo, 1992.

Kontroverze
Postoje javno iskazani stavovi o tome da je delo Dervia Suia Parergon u sutini udbaki pamflet, policijsko publicistiko delo, u kojem je Islamska zajednica za vreme Drugog svetskog rata prikazana kao profaistika kolaboracionistika organizacija.[2][3][4]

Pobune (knjiga)
Pobune
Autor Dervi Sui
zbirka pripovijedaka (Plaenik, Kaimija, Seljaka jadikovka, Kad se vratim i Preko mutne vode)

Originalni naziv Pobune Datum izdavanja 1966.

"...Dok je uprava gore, dronjav itelj dolje, a vojska grdna zvijer na tankom lancu, bit e buna i pohara..." (Plaenik) "...Vezir e ostati ubiljeen u sve pohvale i pokude svog vremena, a ja ni u popis stanovnitva..." (Plaenik, Muzafer Pilavija)

"...Ali tiina potraje taman toliko da se priberem, da se opet otmem, otkinem od vezira, da isplivam iz sna nitice koja slui drugoj brojci za potvrdu veliine..." ( Plaenik, Muzafer Pilavija) "...Nigdje krtost nema tako zlehud oblik, ni zavist irinu, ni tiha mrnja dubinu. Ali nigdje ljubavna pjesma nije od tako tananih niti izatkana kao u eheru..." (Kaimija, Hasan Kaimija) "...Dvije noi plaem nad sudbinom nesretnog naroda koji jo ne zna ni da je narod. Dvije noi plaem i pijem. I pijan, s rukom na Kur'anu se zakunem..." (Kaimija, Hasan Kaimija) "...U svitanje ljuljam se ja sokakom pijan, uasnut, i vritim, odakle, odakle poeti, pobogu brao?!..." (Kaimija, Hasan Kaimija)

Simbol mutne vode

"...Jer nije mogao prevariti strah kamenom. Mutna voda tekla je kroz njega, cijepala ga na dvije ive obale mesa koje se uzalud trae i dozivaju..." (Plaenik, Abdulah Pilavija) "...I prisjeam se teka sna: odnekud dotjeran prilazim rijeci, a prei ne mogu. Poem natrag, ali i tamo voda. A neko goni, pobjei moram... (Kaimija, Hasan Kaimija) "...Kao da me je (...) neko presjekao po srijedi, pa nekako... izmeu mene i mene tee iroka mutna voda. Ja zovem, ja se sam sebi ne mogu da odazovem, nemam snage da s druge obale sam sebi priteknem u pomo. Ostajanje me boli i na jednoj i na drugoj obali. A voda sve ira i dublja, i strah od nje sve otrovniji..." (Seljaka jadikovka, Ismet Hatemi) "...Mutnu silnu vodu sam prebrodio, pa se verem uz klizavu obalu..." (Preko mutne vode, Abdulah Pilavija)

Zbirka Pobune Dervia Suia kompoziciono je ureena u pet pria od kojih svaka ima dramsku liniju oblikovanja radnje i fabulativnu dovrenost. Izuzetna kompoziciona vrstina Suieve zbirke pria i kako tematska, tako i idejna konzistentnost, oblikuje neraskidivu vezu meu njima i svaka nova pria izvire iz prethodne. Pratei povijesnu dramu bonjakog etnosa od Osmanskog cartva do Drugog svjetskog rata, Sui je itaocu ponudio ne samo historijsku nego i porodinu hroniku jer je protagonist prve prie Abdulah Pilavija daleki predak Redepa i Abdulaha koji egzistiraju u XX stoljeu i svjedoci su zbivanja koje ovaj pisac obrauje u posljednjoj prii. Sui dramu naeg kulturnog podneblja i nau prolost oslikava kao sistem koji neprestance transcendira zlo, sistem kojeg odreuju iracionalne sile mranih ideologija. Razbijajui mistificiranost bonjake tradicije i bonjakog nacionalnog kolektiva, ovaj (uslovno) roman prstenaste strukture potvrda je analitikog uma na kom se temelji cjelokupna kultura moderne. Pria koja nosi naziv Kaimija posebno je privukla moju panju pa u neto vie rei o njoj. U ovoj prii Sui prati sudbinu ejha Silahdar Mustafa-paine tekije, Hasana Kaimije Zerinovie stvarne linosti koja je egzistirala i djelovala na naim prostorima. Pria poinje ejhovom odlukom da se vrati iz Turske u Bosnu. Na tom putu on upoznaje lika opjevanog u epskim pjesmama, krajikog junaka Budalinu Taleta. Ve primjeujemo zanimljiv postupak uvoenja lika iz nekog ranijeg knjievnog djela u novu umjetniku materiju. Meutim, u ovoj pripovijetki Budalina Tale ne funkcionira

kao uzvieni i hiperbolizirani junak kao u epskim pjesmama nego svojim humorom i svojom ekscentrinou potpuno rui tipinost junaka epske pjesme. To je primijetno u Taletovom opisivanju junakog pohoda po naredbi Mustajbega Likog: Eto, jednom, posla mene Liki Mustajbee da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola oraa. Ja ukradoh dva dobra vola oraa. Zajmie me od mora katane, ali ja nekako, molei Boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulau iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Aneliju i poklonio je Likom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni runu begovicu izmiljenom Anelijom. Svata begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begovi u akirama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o neemu mora misliti. I guslar od neega mora ivjeti. Samo mi je ao to e po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje. Taletov junaki zadatak sastoji se u dovoenju dva vola oraa a nagrada za uinjeno djelo je dva dukata i ovca jalovica umjesto titule, zemlje, poasti ili poloaja koji su bili uobiajan nain iskazivanja zahvale junacima. Upravo na ovoj ravni parodiranja epskog heroja odvija se bahtinovska karnevalizacija, gdje mali ovjek destabilizira velike istine. Ukidanje epske idealistike konsrukcije heroja kao nepromjenjivog metaoznaitelja kulture za raun humornog konstrukta junaka sputa Budalinu Taleta sa razine nepromjenjivosti njegovog identiteta u procesualnost vremena izjednaenu sa stalnom promjenom svijeta i varijacionim junakovim identitetom. Zbog toga Vladimir Biti u Uplitanju nereenog s pravom primjeuje da je roman dijete polikonteks tualnog svijeta i tako, bar prividno, izjednauje antitetine definicije romana. Razbijanje epske nadpovijesne perspektive junaka i njegovog kurioziteta primjetno je i u epizodi sramoenja od strane itelja Sarajeva, nakon to su ga pretukli i bacili u jar ak bjelavaki momci: Rane zadobijene u tui nisu bile ono najgore. Po Sarajevu pue bruka junakova.Kad je poslije desetak dana lijeenja iziao na ariju, grajala su djeca za njim, a ljudi po duanskim vratima zaepljali noseve i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog: Komija, ta li ovo zaudara? Da nije kakav bjelavski deriz? Il neije junake akire?

Tale uvrede prima stoiki ali se kasnije sveti, to opet nije tipino za junaka epske pjesme. Suieva intervencija sa ovakvim malim ovjekom na horizontu kulture nasuprot mitskom junaku koji je domite naao u epskoj pjesmi je ista travestija ideala epike iji je socioloki odraz bio gotovo tragian. Budalina Tale u jednom trenutku kae: Samo mi je ao to e po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja jauk i cviljenje. Ovim iskazom, on je upozorio na sav konstruktivizam izgradnje epskog junaka ali i na socioloku dimenziju knjievnosti kao mehanizma diskurzivne kontrole. Budui da umjetnike istine ive i onda kada grijee na razini injenica, kako bi se izrazio Devad Karahasan, sistem istina svojstvenih epici ostavio je snaan peat u svijesti recipijenata. Sui parodira sve mitove, povijesne pamflete, kulturoloke ideale, tipine junake i demistificira velike metanarative. Parodija je prisutna i u liku Kaimije samog, dodue, ona je kod njega manje komina ali je znaajnija jer je Kaimija uenjak i nosilac znanja a Tale je graniar, te je stoga njen znaaj u

sociolokom smislu znaajniji. Kroz nekoliko scena vulgarne razbludnosti i ruenja moralnih normi Sui razbija stereotipe i tipinost uenjaka koji su u Stambolu zavrili kole: Oko ponoi ludujemo, ganjamo se po svetoj kui - po tekiji, ja njega gaam mudrim i pobonim knjigama, a on mene ukorienim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokuavao da sredim pitanja i da naem odgovore svojoj i ovjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, pobonost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o udoreu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti. U knjizi Umjetnost romana, Milan Kundera kae kako je osnovna osobina modernog romana relativiziranje istina koje su prisutne meu ljudima. U knjievnosti ne trebamo vidjeti moralni stav nego upitanost. A upravo je upitanost jedini moral knjievnosti. O velikim ljudima Tuzle treba pisati s povodom i bez povoda. Ovaj tekst, napisan je bez povoda, nije u pitanju ni godinjica roenja ni smrti, niti neto tree, nego prisjeanje na Dervia Suia pripovjedaa, romansijera, dramskog pisca, uitelja i novi nara. Sva njegova zanimanja, bila su vezana za kulturu, koju je ivio u punom smislu te rijei. Radio je puno i ostavio trajan trag u prozi, dramskim djelima, televizijskim dramama i serijama. O sebi je napisao: "Roen sam u Vlasenici treega juna godine 1925.godine. Otac mi bijae islamski svetenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja uvati u kui i po nekoliko puta itati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka domaica, znala je priati ljepe neko to ja danas umijem pisati. Njene prie nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi injenikih rijeka to ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika."

Dervi Sui gimnaziju je pohaao u Tuzli, a Uiteljsku kolu u Sarajevu. Bio je uesnik NOR -a od 1942. godine. Poslije rata radio je kao uitelj, urednik Osloboenja, Omladinske rijei i vojnog lista Front. U Tuzli je radio kao upravnik Istorijskog arhiva Tuzla, upravnik Narodne biblioteke Tuzla i dramaturg u Narodnom pozoritu Tuzla. Bio je predsjednik Udruenja knjievnika BiH, te lan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je niza visokih drutvenih priznanja. Umro je u Tuzli, 1. septembra 1990. godine. U Tuzli sam u jesen 1945. godine napisao svoj prvi novinski izvjetaj, u Tuzli sam dovrio svoju prvu knjigu "S proleterima" . U Tuzli sa dovrio roman "Ja, Danilo", napisao "Pobune", "Uhode", "Hoda Strah", "Kurir" i nekoliko propovjedaka. Napisao sam i

Dervi Sui kao osmogodinjak

drame "Veliki vezir", "Jesenji cvat", "Ne ekajui Mijata", "Bujrum", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije", nekoliko drama za djecu ... Najvei dio svoje biografije proivio sam u Tuzli, radei, uei i piui. (Dervi Sui)
Dervi sa suprugom Safijom, 1946.

... Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da vie ne znam tano ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam roen Knjievno u Tuzli u to sam siguran ... (Dervi Sui)

Uz pripremljene fotografije, pismo koje je pisao Mei Selimoviu te odlomke iz njegovih pripovjetki zaokruujemo priu o Derviu Suiu koji je u pisanju ostajao svoj, specifian, bez obzira na trendove i kritiku. ....Vraam se kui nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagaanjima. Znam dosta Bonjaka koju su naukom i sudbinom prevazili u sebi nagode koristoljublja. Vraali su se kui da pomognu, spremni na sve mogue rtve. ak i oekujui ih s izvjesnim sladostraem, bez ega nema sveca. Ove nesrenike niko nije isjekao ni povjeao. Oni su se tiho iznutra rasuli i uutali ili iz straha od ludila pobjegli. Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo. Svrnem u Jedrene svom starom dobrom uitelju Muslihedinu Uianinu da ga poljubim u ruku i ujem njegov posljednji savjet. Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, ve sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad u da idem u Bosnu, die desnu obrvu i u Dervi i Mak Dizdar kratkovide oi, iz sebe natopi brigu i tihu srdbu. - U Bosnu? ta e ti po Bosni? - Da pomognem, da lijeim, da poduavam, da podrim ... - Hm! Zna li ti ta je Bosna? - Sjeam se svakog trenutka proboravljenog u njoj - Ali Bosna nije ono to ula odmah prime s njenih boja i oblika. Sluaj ta u ti rei. Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je loim putem, tvrdom navikom i neizljeivom sumnjom zatvorena za rijeke ljepota koje su drugi ljudi stvorili, a svojim poloajem otvorena je najezdama sa sve etiri strane. - Dragi moj, svuda opasnost od drugog obino tei za granicom. U Bosni ona se vidi u znaku suprotne vjere, uje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se ljudi bore za slinosti da bi bar

oponaali jedinstvo koje je podloga snoljivosti. U Bosni se sve upelo da podvue razliku. Ja znam da to njeni itelji nisu donjeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrone tajne opredjeljenja slojeva, estine, iskljuivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali, ti savjetujem da ne ide. - Hvala ti na savjetu, ali ja idem. (Odlomak - Kaimija)
Dervi i Safija Sui sa sinom Muhamedom i kerkom Aiom

.... Rodi se ovjek. Majka sanja o sinu boijem poslaniku. Otac rauna da e iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono nebo doeka sina estinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda properu, pa bude ovjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, poboan da ne bi izludio od nemoi i osame, a krvoloan zbog iznevjerenih njenosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim pleima dri. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke zazine ... (Odlomak Seljaka jadikovka)

Pismo Mei Selimoviu

.... Govorio je meni moj babo Hadi Numanbeg Pilavija: Sine Abdulahu, magarino moja nedotupava, od tebe se ni metar estite opute za opanke ne moe isukati. Toliko vrijedi. ta god radi, bri su ti kaskuni od samara. Ali e tebe tvoj babo protesati u domaina, hoe, tako mi ove ake i koca u ogradi. Pa e ti sine, inovnik da postane. Mjesena plaa, mada nije neto naroit o, tee sigurno, treba samo boga da se boji, starijeg da tuje, nadreenog da slua. Biti inovnik, veliki je rahatluk. uti, pie,

uti, hartiju mri, a hartija dravna, i tinta dravna. Cvrlja to ti narede. To je sva mudrost i napor. Trgovac ne moe biti, ne zna sticati neto iz niega. Politikom se ne smije baviti, jer si prebrz na jeziku, zavadio bi se s vlau prvog mjeseca, pa bi morao ili na robiju ili u hajduiju. Za kakvog uenjaka nisi, debele gubice i nemirne oi otkrivaju da bi sve itabe prodao za jednu sisu puteniku. Mar u kuhinju. Bie inovnik. (Odlomak Preko mutne vode)

Ivan Lovrenovic je lijepo primijetio da Bosna nema razvijenu kulturu romana, ali da su u tom odsustvu tradicije ipak stvorena remek-djela. Bastineci paradoks kao svoj civilizacijski usud, Bosna je podarila svijetu dragulje medju romanima. Bez romaneskne tradicije kakvu imaju, recimo, srpska i hrvatska knjizevnost, bosanskohercegovacka se moze pohvaliti da je uprkos opcem ambijentu povijesne nenaklonjenosti "spustila u svijet" nekoliko uradaka koji opcu umjetnost romana obogacuju svojom neprolaznom ljepotom. E sad, kolika je uloga Bosne (i Hercegovine) u individualnom cinu stvaranja Proklete avlije, Dervisa i smrti, Travnicke hronike, Na Drini cuprije, Vrata od utrobe, Tvrdjave, Hodnika svijetlog praha... pitanje je na koje priredjivac ove ankete nema ni znanja ni hrabrosti da odgovori, ali, parafrazirajuci naslov jednog Zilahyjevog romana, moze se kazati da Bosna (i Hercegovina) nesto nosi. Taj fluid zemlje na granici i zemlje bez granica sudario se sa genijem ljudi--djavola Andrica, Selimovica, Kovaca, Lukica... i nastala je literatura snaznih individualnih pecata koja bastini sve ono sto je Andr Gide otprilike iskazao ovako: Tamo gdje se pise samo o dobrom i lijepom nema umjetnosti. Nasi najbolji romanopisci poslusali su taj savjet, koji se ne svidja nekim novim neozbiljnim interpretatorima nase literarne povijesti. Ipak, ono sto neizmjerno raduje jest ova anketa koja nedvosmisleno potvrdjuje da je utilitarizam s onu stranu ozbiljnih ljudi. Za nadati se da mladje generacije naucnika, teoreticara i umjetnika takodjer nece biti opterecene tim zdanovskim sindromom. Priredjivac ove ankete unaprijed prihvata sve ozbiljne primjedbe koje se mogu uputiti na ovakav nacin izbora najboljeg bosanskog romana dvadesetog stoljeca. Namjere su dobre i valjda ovo nije put za pakao. Uzivajte u radosti citanja.