prinosi

Celestin

Tomi

MARIJA, DJEVICA I MAJKA

Marijino djevianstvo i boansko materinstvo istine su vjere izriito posvjedoene u Evanelju djetinjstva Isusova u Mateja i Luke, pojavljuju se u najstarijim obrascima vjere i neprekinuta su crkvena predaja. Ipak meu istinama koje su osporavane u odreenim krugovima u posljednjem desetljeu upravo je Marijino djevianstvo, djeviansko roenje Isusovo.

Istina

osporavana

U prvim stoljeima pojavili su se neki heretici koji su nauavali protivno vjeri Crkve. U apokrifu Evanelje ebionita {ebion znai siromah; ebioniti smatraju da je siromatvo bitna znaajka kranstva) ita se da je Isus naravni sin Josipa i Marije i da je na krtenju postao Mesija kad je Duh siao na njega. To ui i Kerint iz Aleksandrije koji djeluje u Maloj Aziji potkraj 1. stoljea. Jednako i sljedba Nikolaita u Maloj Aziji, napose u Efezu i Tijatiri. Ivan u Otkrivenju upozorava vjernike u Efezu na tu zabludu (Otkr 2, 6). Danas se ta zabluda ponavlja u mnogih nekatolika, a neujno se uvlai i u misao katolika. Misle da se radi o teolokoj interpretaciji Isusova boanskog sinovstva u biolokim izriajima ili o mitolokoj interpretaciji. Pretpovijesti kod Mateja i Luke . . . odve su obrasle legendom 429

i mislima idovske i kranske dogmatike a da bi se mogle vrednovati kao historijske konstatacije (G. Bornkamm). Roen od Djevice Marije bio bi samo jednostavni kristoloki izriaj koji s pomou slikovita prikazivanja i znai: zaee koje je Duh uzrokovao, a ne dogaaj unutar povijesti spasenja koji ima i bioloke pretpostavke. Stoga, metodama historijsko-kritikim biblijske znanosti ne moe se dokazivati povijesni dogaaj Isusova zaea bez oca (A. Weiser). Crkva bi morala s tim navjetajem jednom prestati, misle jedni, jer znanost, posebno biologija, to dokazuje kao nemogue. Naglaivanje djevianskog zaea ini se drugima kao prezir seksualnosti, branih odnosa, naravnog zaea itd. Pojavljuje se i takvi koji preformuliraju obrazac vjere. P. Smulders, profesor na Katolikom teolokom fakultetu u Amsterdamu, izrie svoju ispovijest vjere pred jednim skupom sveenika i biskupa: . . . Vjerujem u ovjeka Isusa, koji je roen od Marije i dar je Boji nama . . . Bila je to osobna i neobvezatna ispovijest vjere. Ne nalazimo u tom obrascu vjere sr kranske istine: da je Isus Sin Boji i da je roen od Djevice Marije po Duhu Svetom. Taj nepotpuni obrazac vjere izreen 1968. bio je publiciran. Neki ga prihvaaju. Isus je samo ovjek u kome se Bog objavio. Ne spominje se da je on Bog ili Bogoovjek, ne govori se o njegovoj preegziscenciji nego samo o njegovoj proegzistenciji, da je on ovjek za druge! i e su sporadine pojave znaajne. Mnoge zbunjuju. .Potrebno je zato tu sredinju temu kranske vjere osvijetliti i ponovno naglasiti. Jasno je: Isusovo bogosinovstvo ne ovisi o bezoinskom zaeu. Isus nije !>in Boji zato to nema zemaljskog Oca! Isusovo bogosinovstvo dolazi mnogo vie iz raanja vjenog Sina Bojeg iz Oca ^A. Weiser). Ali, prema Bojem planu, boansko materinstvo mora biti djeviansko. U sebi nije apsolutna nuda. Moglo se zamisliti boansko materinstvo a da ne bude i djeviansko. Isus se ne raa od Djevice Majke zato da ne bi bio podloan istonom grijehu, ili zato to bi naravno roenje od zemaljskog oca bilo nedostojno Bojeg Sina, ni zato to bi zemaljski otac bio takmac nebeskom Ocu. Moglo se roenje Isusovo ostvariti bez djevianskog roenja. Ali, prema planu utjelovljenja, majka Bojeg Sina morala je biti Djevica kako bi Isusovo djeviansko zaee bilo znamen njegova bogosinovstva, da bi bilo znamen vjenog djevianskog roenja Rijei od Oca, znak novog vremena, novog stvaranja, eshatona, koji poinje s Isusovim roenjem.

Razlozi

osporavatelja

Oni koji u istini vjere vide samo slikovit nain izraavanja, a ne povijesno-bioloki dogaaj, navode ove razloge: 430

1. Isusovo djeviansko zaee u Novom je zavjetu vrlo kasno i slabo posvjedoeno, tj. samo u Matejevu i Lukinu evanelju djetinjstva Isusova, i to tek u nekim odreenim dijelovima (Lk 2, 48 npr. govori o Isusovim roditeljima). 2. U Novom se zavjetu vie puta govori o Isusu kao o sinu Josipovu i pri tome se ne navodi nikakav ispravak (npr. Iv 1, 45; 6, 42). 3. N e nalazimo ni najmanju aluziju ak ni na onim mjestima na kojima bismo ve po kontekstu mogli oekivati neko pozivanje na djeviansko roenje (npr. Rim 1, 3; Gal 4, 4; Iv 1). 4. Evaneljima djetinjstva u cijelosti svrha je izrazito navjeivanje Krista, a manje su zaokupljena povijeu. 5. Upravo oni dijelovi koji unutar Evanelja djetinjstva govore o Isusovu zaeu po Duhu Svetom odaju sasvim jasno utjecaj starozavjetnih opisa roenja i Izaijina prorotva: Gle, djevica e zaeti i roditi s i n a . . . (Iz 7, 14). 6. Povrh svega toga pokazuju se i udaljeni utjecaji idovsko-helenistikog duhovnog svijeta, u kojima su mnoge osobe smatrali roenima od djevice (A. Weiser). Navedeni razlozi ponavljaju se od poetka Crkve pa kroz njezinu povijest do dananjeg dana. Crkva nije vidjela u tome neke stvarne razloge koji bi ugroavali istinu vjere. Svjesna je da se radi o velikoj tajni, o udu koje moemo dohvatiti u vjeri, ali tek u vjeri koja se temelji na istinitom dogaaju. Najvee je udo utjelovljenje Sina Bojega. Ako to prihvatimo, nema tekoe da prihvatimo i nain kako je Bog to ostvario, naime po djevianskom zaeu. Pogledajmo svjedoanstvo Svetog Pisma.

Evanelje

djetinjstva

Evanelisti nisu kroniari ni povjesniari u dananjem smislu. To pogotovo vrijedi i za Evanelje djetinjstva kod Mt 12 i Lk 12. Zato ih i ne nazivamo Povijest Isusova djetinjstva nego Evanelje Isusova djetinjstva. Isputaju biografske podatke o roenju Isusovu. Iznose smisao tog roenja, otajstvo osobe i poslanja Isusova u svijetlu proslavljenog Krista. Prva apostolska kerigma obuhvaa Isusov ivot od krtenja do smrti i uskrsnua (Dj 1, 21 si; 10, 3743). Markovo evanelje, koje je prvo, ne donosi nita o Isusovu roenju i djetinjstvu. Istom kasnije osjetila se potreba da se navijeta radosna vijest o Isusovu roenju, o njegovu rodu, o njegovoj majci. O tome nam govore Matej i Luka. 431

Evanelisti ne piu Isusovu biografiju mladosti nego tumae stvarne dogaaje Isusova roenja. N e izmiljaju dogaaje, ali ih iznose na nain midraa. Posebno se to vidi u Mateja. eli pokazati kako je Isus novi Mojsije. ZatoHogaaje oko Isusova roenja opisuje slikama i prizorima Mojsijeva roenja i djelovanja. Bilo bi netono rei: evanelist opisuje zapravo Mojsija a stavlja ime Isus da bi tako oznaio da je Isus novi Mojsije (Iv 6, 32; Dj 3, 32). Moramo uvaiti nain Matejeva pisanja i miljenja i vrednovati knjievnu vrstu midraa. Slinost ne znai sadrajnu ovisnost. Slinost ne znai da je dogaaj neistinit. Matej donosi istiniti povijesni dogaaj, ali ga opisuje nainom opisivanja u Starom zavjetu. Tako i u drugim povijesnim tekstovima: smrt Ivana Krstitelja (Mt 6, 1429 i Est 1,3; 5,3). Knjievna vrsta midraa nije u tome da izmilja dogaaje nego da ih ugrauje, objanjava, povezuje s ve poznatim dogaajima Pisma. Na taj nain otkriva povezanost i ostvarenje obeanja i prorotva Starog zavjeta. Tako piu i Matej i Luka. Matej u pet dogaaja Evanelja djetinjstva vidi ostvarenje objave Starog Zavjeta i to potvruje starozavjetnim navodom (Mt 1,23; 2,6.15.18.23). Josipovu tjeskobu uklapa u starozavjetne dogaaje. Prisutna je u svakoj osobi pozvanoj na ostvarenje djela spasenja (Post 17, 1522; 18, 915; 21, 17; Izl 3, 112; Suci 13, 225; 1 Sam 1, 920). Josipova tjeskoba osvjetljuje kako se ostvarilo Izaijino prorotvo (7,14; 8, 810). Neemo stoga zakljuiti da je tjeskoba neistinita ako je opisuju slinim izraajima kao i pisci Staroga zavjeta kod govore o ljudima koji ulaze u plan spasenja. Naprotiv: zakljuujemo da je dogaaj istinit kao i dogaaji Starog zavjeta. Novi je dogaaj, novi sadraj, ali nain prikazivanja ostaje slian. To je svojstvo midraa (F. Rozman). Evanelje djetinjstva ulazi kasnije u apostolski navjetaj. Govori o zaeu i roenju Isusovu i o dogaajima neposredno nakon toga. O Isusovu djeatvu samo Luka donosi jedan dogaaj: Isus u hramu (Lk 2, 4150). Matej i Luka govore o istim dogaajima. Svaki na svoj nain. Ne ponavljaju se. Slue se razliitim izvjetajima. Neznatno se meusobno razlikuju u pojedinostima. Ne suprotstavljaju se, nego se uzajamno dopunjuju. Obojica nam pruaju cjelokupnu objavu o Isusovu roenju. Luka vie ivahno i pripovjedaki, Matej vie teoloki. Matej u evanelju djetinjstva odgovara na pitanje: Tko je Isus i odakle dolazi. Uvodi nas u dramu Isusova ivota i njegove sudbine kao Kralja izraelskog. Zato je to i uvod u njegovo evanelje s kojim je usko i neraskidivo povezano. Luka, slikar, u dva skladna diptiha crta nam navjetenje roenja Ivanova (Lk 1, 525) i Isusova (1, 2638), te roenje i obrezanje Ivanovo (1, 5779) i Isusovo (2, 121). 2eli tako naglasiti veliinu i neizmjerno dostojanstvo osobe Isusove nad Ivanom Krstiteljem, to dolazi 432

do izraaja u susretu dviju majki, Marije i Elizabete (1, 3956) i posebno u dvije objave u Hramu (2, 2138. 4150). Isus je sveopi Spasitelj svijeta. Od koljena do koljena dobrota je njegova (1,50). Njegovo roenje ve je objava vazmenog otajstva: Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim (2,14). Isus je Boje spasenje pred licem svih naroda, svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka svoga izraelskoga (1, 3032). Oba evanelista donose program Isusova ivota. Matej i Luka izvjeuju kako su se na Isusu ostvarila obeanja dana oima. Matej to izriitim navodima potvruje: Isus je novi Mojsije, sin Davidov, koji uspostavlja Boje kraljevstvo na zemlji. Luka kao u aritu skuplja raznovrsna prorotva Starog zavjeta da bi snanije objavio da je Isus zaista Otkupitelj svega svijeta. Matej vie naglauje sudjelovanje Josipovo u ostvarenju otajstva, iako e deset puta naglasiti da je Marija majka Isusova. Luka vie naglauje Marijino djelovanje. Oba evanelista prirodno, s puno potovanja i ljubavi, opisuju najintimnije stvari iz Isusova ivota. Njihov iv i teoloki opis neshvatljivog otajstva za na ljudski razum, veliina dogaaja koji iznose te nain pisanja daju ovim stranicama posebnu ljupkost i draest, spadaju meu biser-stranice Evanelja i Biblije uope.

Dijete i njegova

majka

(Matej

12)

Evaneosko svjedoanstvo o djevianskom zaeu sigurno je i jasno. Matej i Luka naglauju kako je Isus roen ne po branim vezama nego po Duhu Svetom. Tu temeljnu istinu ne oslabljuju rasprave o knjievnim vrstama Evanelja djetinjstva. Ta istina vjere njima je predana. Nije to njihovo osobno tumaenje i obrada. To je vjera Crkve kojoj piu. Matej nam prikazuje Isusa kao Davidova potomka. Donosi nam rodoslovlje od Abrahama do Josipa. Isus je sin Abrahamov, sin Davidov. Matej ve u rodoslovlju istie da Josip nije Isusov naravni otac. U rodoslovlju etrdeset i jedan put ponavlja izriaj: Abraham rodi Izaka, Izak rodi J a k o v a . . . Tada prekida kad dolazi do Josipa: Josip, mu Marijin, od koje se rodi Isus koji se zove Krist (Mt 1, 116). eli naglasiti da Josipov odnos prema Isusu nije kao Abrahamov prema Izaku, Izakov prema J a k o v u . . . Nije on fiziki otac. Taj odnos izraava glagolom roditi u aktivu (egennesen) i objektom u akuzativu. Kod Marije imamo pasiv (egennethe) s genitivom. Isus je samo Marijin. Bibliari taj pasiv nazivaju teoloki. Bog je na djelu, to e odmah Matej jasnije izraziti (1, 1828). Jedan sirski rukopis (syr sin) iz 4. st. ita Mt 1,16: Jakov je imao sina Josipa, Josip, s kojim je bila zaruena Marija, imao je sina Isusa
2g IVOT

433

koji se imenuje Krist. ini se da je prepisiva tog rukopisa sklon gnosticizmu. Vidi se da ne prepisuje istinsku predaju to je donose tisuu drugih svjedoka. Moda je to razlog zbog kojeg se u drugom sirskom rukopisu brie aner-muz, da se ne bi krivo shvatilo, kao da je Isus naravni Josipov sin. I ita: Jakov je imao sina Josipa, s Josipom je bila zaruena Marija koja je rodila Isusa Krista. Sigurno itanje, koje imamo u svim naim Biblijama, posvjedoeno je u tisuama starih rukopisa. To itanje svjedoi da je Isus sin Marijin. Postavlja se onda pitanje: ako je samo Marijin sin, kako je onda sin Davidov, sin Abrahamov? O tome nam evanelist govori u drugom dijelu (1, 1825). Matej dvaput naglauje da Je Marija zaela od (ek) Duha Svetoga (1, 18.20). N e kae da se Duh Sveti izlio u Mariju, niti da je zaela s pomou Duha Svetoga nego od Duha Svetoga. Naglauje uzrono povijesno djelovanje Duha Svetoga u Mariji. Ona je zaela po jedinstvenom djelovanju Duha Svetoga. Josip je tjeskoban. Ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego smiliae kako da je potajice otpusti (1,19). Aneo protumai Tosipu tainu Mariiinu. Josipe, sine Davidov, ne boi se uzeti k sebi Mariiu, enu svoju. to ie u njoj zaeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit e sina. a ti e mu nadjenuti ime Isus, jer e on spasiti narod svoj od griieha njegovih (1, 2021). Josip e uzeti Mariju, svoiu zarunicu, sklopit e vienanje i sinu Marijinu nadienut e ime Isus. Tako e postati Isusov pravni otac. a Tsus e postati Josipov zakonski sin. I moe se Isus nazivati sinom Josipovim. Bog ie htio da Isus tako ue u obiteli. inae ga idovi ne bi prihvatili. I budui 3a ie Tosip TTavidov potomak, na Isusa prelaze obeanja i prava Davidove kue. Matej i u anelovim riieima naglauie da Josip nije pravi, naravni Isusov otac. Kae mu: Rodit e sina, a ti e mu nadjenuti ime. Neobino je oblikovana reenica. U navjeteniima djeteta redovno stoii: rodit e ti sina. Tako aneo kae Zahariji (Lk 1,13). Zaharija ie naravni Isusov otac. Josip to nije. To e naglasiti i na kraiu ovog izvjetaia: Kad se Josip probudi oda sna, uini kako mu naredi aneo Gospodnji: uze k sebi svoju enu. I ne upozna je, dok ne rodi sina. I nadjene mu ime Isus (1,24 si.). U Evanelju djetinjstva kod Mateja Josip je uvijek mu Marijin, a Marija uvijek majka Djeteta (2,11.13.14.20.21). Isus je djevianski zaet. Josip nema udjela u zaeu. Ostvaruje se prorotvo Izaijino: Evo, Djevica e zaeti i roditi sina, i nadjenut e mu se ime Emanuel to znai: S nama Bog! (Mt 1,23). Isus je roen po Duhu Svetom. To je vjera apostolska. Matej je prenosi u svom izvjetaju evanelja Isusova djetinjstva. 434

Navjetenje Isusova roenja (Lk 1, 2638) I evanelist Luka jasno nam i izriito prenosi vjeru apostolske crkve: Isus je roen od Marije Djevice. Isusovo navjetenje roenja pripravlja navjetenje roenja Ivanova. Zakon i Proroci do Ivana su, a onda se navijeta kraljevstvo Boje (Lk 16,16). Zaee Ivanovo prvi je Boji zahvat u Novom zavjetu. Luka nam ga donosi ne samo zato to se dogaa u isto vrijeme nego i zbog teoloke vanosti. Oba stvaraju skladni diptih kojim Luka eli istaknuti veliinu Krstitelja i njegov odnos prema Isusu, koji ga neizmjerno nadilazi, jer je Isus Sin Svevinjega, Svet, Sin Boji. Luka nam odmah predstavlja Mariju kao djevicu. Dvaput to naglauje. Oekivali bismo: Bog posla anela Gabriela k d j e v i c i . . . koja se zvala Marija. Luka eli naglasiti da je Marija Djevica u tom trenutku. Zato ponavlja a djevica se zvala Marija (1, 26 si.). Stoga se nijekanje Marijina djevianstva, bilo ono ne znam kako duhovito, pametno ili prirodno, protivi nadahnutom tekstu (F. Rozman). To nije itanje u duhu nego itanje slova koje ubija. Isusovo djeviansko zaee unosi nemalu zabunu: Marija je ve zaruena s Josipom i Marija nema i ne eli odnosa s muem. Aneo Gabrijel ioj iznosi Boju poruku da e postati Majkom Mesije: Evo, zaet e i roditi Sina i nadjenut es mu ime Isus (1,31). Marija poznaje prorotva. Izaija govori o djevici. Aneo joj eli rei: Ti si ta djevica o kojoj govori prorok. Marija jo ne razumije tajnu utjelovljenja, pa e zato: Kako e to biti kad ja mua ne poznajem? (1,34'). Mua ne poznajem izrie Marijino stanje. Mogli bismo to prevesti: Djevica sam. Svako naravno roenje trai mua. Marija je dodue zaruena s Josipom, ali eli ostati dievicom. I Josip je s tim upoznat i prihvaa Mariju. To je jedini nain da moe ostvariti svoju odluku. Je li Mariia dala Bogu odluku ili poloila zavjet djevianstva? Ve sveti Grgur iz Nise u vazmenoj propovijedi govori o tome (PG 46, 1140 si.). etrdeset godina kasnije sveti Augustin (De s. virg. 4; PL 40, 297 418). Meu katolicima to ie shvaanje gotovo openito od 12. stoljea. Danas veina tumaa misli da se tu ne moe govoriti ni o obeanju djevianstva, a jo manje o zavjetu djevianstva. Bilo bi to neto novo, neuveno, izvanredno. Dodue neki proroci ive kao djevci, npr. Ilija, ETizei, Teremija i Ivan Krstitelj. Zajednica esena ivi u celibatarstvu. Neodreeno govore o razlozima takvog naina ivota. Filon, idovski pisac, kae za terapeute, vjerojatno ogranak esena, do to ine radi traenja mudrosti i ljubavi prema njoj. idovski propis (Talmud) kae da se mu moe na neko vrijeme odrei branog ivota radi studija Zakona, ali ena to ne moe uiniti. Izraelka bez djece smatra se nesretnom enom, nema udjela u mesijanskom kraljevstvu. Stari zavjet nema ideala djevianstva. Stoga novi tumai zakljuuju: Marija prije navjetenja nije ka435

nila ostati djevica. Tako ve Kajetan i danas mnogi bibliari. U vrijeme zaruka njena je odluka vrsta da e ostati djevica, ista do vjenanja. Istom u navjetenju odluuje da ostane djevicom. To prihvaa i Josip. Nema djevianstva bez Krista. Kransko djevianstvo poinje s Kristom, djevianstvo poradi kraljevstva nebeskog (Mt 19, 12), poradi Krista i Evanelja (Mk 10,29). ena neudata i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta i tijelom i duhom, da izgledno i nesmetano bude privrena Gospodinu (1 Kor 7, 34 si.). Vjerojatno je prije imala samo elju. Nije ju iznosila javno. inila joj se neostvarljivom. Zato otkriva to anelu kao mogue (A. Nadrah). Svakako u asu navjetenja Marija je djevica. Marijino djevianstvo uvijek je povezano s boanskim majinstvom. Milosti puna osjetljiva je i otvorena Bojoj milosti. Odreena za djeviansko materinstvo, mogla je u dubinama due teiti i za karizmom djevianstva. eljela je da bude sveta tijelom i duhom, da izgledno i nesmetano bude privrena Gospodinu. Sve je u njoj usmjereno Kristu. N e samo materinstvo nego i djevianstvo. Marija prihvaa boansko materinstvo i ostaje uvijek djevica. Majka Boja i uvijek Djevica dvije su neraskidivo vezane istine u kranskom vjerovanju. Boja je nakana u navjetenju jasna: Isus, Boii sin, raa se od djevice majke, to ukljuuje vjeno djevianstvo. Mariia nema druge djece osim Isusa. Isusova braa (Mk 6,3) i sestre (Mk 6,3; Mt 13,56) jesu blinji roaci. Nisu to dogmatske refleksije radi Marijina trajnog djevianstva uinile. Svjedoi to nadasve dogaaj kalvarijski. Isus nema svoje roene brae, zato ostavlja Mariju ueniku Ivanu (Iv 19,26). Navjetenie Isusova roenia napisano je u knjievnoj vrsti navietenja (S. Munoz-Iglesias). Malokad imamo iste vrste. Tako i ovdie. Cijelina nam je prikazana kao knjievna vrsta sklapania ili obnove Saveza. Dva elementa u njoj su stalna: govor posrednika I odgovor naroda (usp. Izl 19, 37; 24, 37: J 24, 124 itd.). Ovdie je Gabriel posrednik, govori kao glasonoa Bojeg spasenjskog plana. Savez sklopljen s oima konano ima dovrenje u osobi i djelu Isusovu. Marija je pozvana da dade pristanak. Oslovijuie ju: Tdravo, bolje Kadu) se! Nije to uobiajeni pozdrav: alom! To je poziv na radost i veselje zbog mesijanskog dolaska Mesije. Sefanija poziva na radost dok pie: Klici od radosti, Keri sionska, vii od veselja, Izraele! Veseli se i raduj se iz svega srca, Keri Jeruzalemska!... Jahve, kralj Izraelov, u sredini je tvojoj! N e boj se vie z l a . . . N e boj se, S i o n e ! . . . Jahve Bog tvoj, u sredini je tvojoj, silni Spasitelj (Sef 3, 114). Isti poziv na radost imamo i u proroku Izaiji (Iz 12, 6), proroku Joelu (Jl 2, 2127), proroku Zahariji (Zah 9, 917). Aneo oslovljava Mariju kao Ki sionsku, Ki jeruzalemsku, Sion, Izrael! Ona je tu uosobljenje Bojeg 436

naroda, novog mesijanskog naroda. U njenoj utrobi sam e se Jahve nastaniti. To potvruje i druga rije anelova: Milosti puna! Rije je sadrajno vrlo bogata, gotovo neprevodiva. U izvorniku imamo glagol haritoo. Znaajka glagola na -oo jest da izraavaju puninu, nabujalost, obilje onoga to iskazuju. Ovdje iskazuje puninu milosti. Particip perfekta u grkom jeziku oznauje stanje koje izrie milosni poetak to traje. Moemo zakljuiti da taj poetak jest Marijino zaee. Pasiv kazuje da Marija nije po sebi milosti puna. Ono dolazi izvana, od Boga, izvora svake mliosti. Bog je subjekt milosti. Marija objekt. Ali ukljuuje i Marijino prihvaanje milosti. Dakle, Marija je u astu navjetenja ve Milosti puna, Miljenica, Bogu mila, Mila. Prisjeamo se proroka Hoee koji navjeta dane kad e Jahve svoj narod, koji mu se iznevjerio i postao Ne-narod-moj, Ne mila, opet postati Narod moj, Mila. I najavljuje vjene zaruke, vjeni Savez u njenosti i u ljubavi (H 1, 13). U knjizi Izaijinoj itamo: Sion, uosobljenje Izraela, postat e opet Moja milina, Milje Jahvino, Kraljevski vijenac na dlanu Boga svoga. Kao to se mladi eni djevicom, tvoj e se graditelj tobom oeniti (Iz 62, 35). Marija u asu navjetanja predstavlja novi mesijanski narod, cjelokupno ovjeanstvo. Marijin odgovor anelu: Evo slubenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj rijei!, izriaj je predanja, vjere, ljubavi, ali i odgovor Bojeg novog naroda na Savez. Kao to nekada Izrael podno Sinaja izjavljuje svoj pristanak: Vrit emo sve to je Jahve naredio! (Izl 19,8; usp. 24,3.7; J 24,21.24; Ez 10,12), zato i Marija daje sveani odgovor u ime novog Bojeg naroda. Stvara se tako novi Savez, poetak novog stvaranja, mesijanskog vremena. Doao je trenutak koji je ovjeanstvo oekivalo od pada praroditelja. Isus se moe poistovjetiti sa Savezom. U svojoj osobi on ie Savez izmeu Boga i ovjeanstva. To e rei u onoj tajanstvenoj rijei posveenja nad kaleom: Ovo je krv moja, krv Saveza (Mk 14,24: Mt 26,28). Morali bismo to prevesti: Krv moja Savez tj. Ja sam Savez. Ostvaruje na neoekivani nain prorotvo o Sluzi Jahvinu: Oblikovah te i postavih te za Savez naroda (Iz 42.6; 49,8). Isus Krist je Bog i ovjek. Moe biti Savez. U svojoj osobi ujedinjuje Boga i ovjeanstvo, to je bit Saveza. To duguje svojoj Majci koja je prva sveano prihvatila obveze Saveza i postala je poetak novog ovjeanstva, novog duhovnog Izraela.

Roen od Boga (Iv 1,13) Proslov Ivanov (1, 118) ispovijest je vjere u Kristovo boanstvo i ovjetvo. Oekivali bismo da tu naemo i neko pozivanje na djeviansko roenje. A ne nalazimo ni najmanje aluzije (A. Weiser). Ipak 437

uvaeni bibliari i teolozi nalaze u Iv 1,13 potvrdu djevianskog roenja. Tako npr. J. de La Potterie, J. Winandy, E. Ghini, J. Galot i drugi. U dananjim prijevodima 1,13 redovito itamo u pluralu: koji su roeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muevlje, nego od Boga. Taj plural, koji se nalazi u svim grkim rukopisima, od 3. st. dalje, nije posve siguran. Neki kodeksi, stari latinski prijevod, navodi otaca (Irenej, Tertulijan) itaju tekst u singularu. Koji nije roen ni od krvi, ni od volje telesne, ni od volje muevlje, nego od Boga. Smatraju to itanje ispravnije. Imamo ga, kako smo rekli, potvrena prije velikih rukopisa iz 3. i 4. stoljea. Unutranji su razlozi u prilog itanju u singularu. Ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muevlje... tee je primijeniti na duhovno roenje vjernika, a jednostavnije je ako to primijenimo na Krista. Suvino je rei da se vjernik raa iz mesa i krvi za svoje duhovno raanje. I jo: Onima koji vjeruju u njegovo Ime (1, 12) trai tumaenje: tko je On. I dano je: roen od Boga. Podade mo da postanu djeca Boja (1, 12) trai tumaenje: kako to moe. I dano je: Rije, Boji Sin, roen je od Boga. Ako itamo u singularu, nalazimo ispovijest Ivanove vjere u Isusovo djeviansko roenje. Trostruka negacija iskljuuje svako sudjelovanje oca zemaljskog u vremenitom raanju Bojeg Sina, a ne iskljuuje volju ene. Ovdje se ne radi o vjenom raanju Rijei nego o vremenitom raanju Rijei Boje. Irenej i Tertulijan navode da su plural uveli gnostici da bi potvrdili svoje uvjerenje o udionitvu pneumatika na duhovnom raanju Rijei. Teko je to prihvatiti. Vjerojatnije je ulo itanje u pluralu jer je lake: . . . onima koji vjeruju . . . koji su r o e n i . . . Tako potkraj prvog stoljea, kad Ivan pie svoje Evanelje, imamo potvrdu o boanskom sinovstvu Isusa i djevianskom roenju. U ovom nam se tekstu Marija ukazuje kao Majka Bojeg Sina i Majka Djevica. Od Boga, otkriva nam nain roenia Rijei u vremenu. Ta vjera u dieviansko roenje nastavlja se u otakoj predaji. Ignacije Antiohijski (t 117.) pie crkvi u Smirni: Na Gospodin je iz roda Davidova po tiielu, ali Boji Sin po volji i moi Boga, zaista roen od Djevice (Ign Smir 1,2; usp. Ign Ef 7). Vjera apostolska i vjera prve Crkve nastavlja se obrascima vjere i simbolima: roen od Djevice Marije.

Neizravna

svjedoanstva

Dodue, u Novom zavjetu djeviansko roenje Marijino ne susreemo esto. Vie se naglauje boanstvo Kristovo. Ipak nigdje se ne nijee. A itajui Novi zavjet u duhu cjelokupne novozavjetne objave, nai emo tu istinu i u tekstovima koji na prvi pogled to izrino ne kazuju. Od ene bi roen (Gal 4,4). Naglauje uzvienost ene Marije i ukljuuje neizravno djeviansko roenje Isusovo. 438

To jo jasnije kae Pavao dok govori o Isusu kao o posljednjem Adamu, koji je duh ivotvorni, o drugom ovjeku, koji je s neba. Prvi ovjek, Adam, u misli idovskoj i kranskoj roen je na djevianski nain. Dosljedno tome, i Drugi Adam Krist, raa se djevianski. Tko ue dublje u duboki smisao tog paralelizma Adam-Krist, shvatit e i da apostol u svojoj misli vrsto vjeruje da je i Krist, drugi ovjek, roen djevianski kao prvoroenac novog ovjeanstva, otkupljenog i spaenog. Uvaeni bibliari jasnu aluziju na djeviansko roenje Isusovo to ga Crkva ispovijeda vide i u rijeima sin Marijin kojim ga Nazareani podrugljivo nazivaju (Mk 6,3). Dok Marko pie svoje Evanelje, ve meu Zidovima krui jetka pria za vjernike da je Isus sin Marije i nekog rimskog vojnika Pantena. Oito je to aluzija na djeviansko roenje koje Crkva ispovijeda. Parthenos-djevica postaje Panten, odvratan rimski vojnik. Shvaamo onda i tekst kod Ivana: Rekoe mu Zidovi: Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac Bog flv 8,41). Tako i ta idovska pria koja ulazi u Talmud, potvruje vjeru krana: Isus je zaet po Duhu Svetom, roen od Marije Djevice. Moemo, dakle, i u tim tekstovima osjetiti ispovijest vjere prve Crkve da je Marija Majka Boja i uvijek Djevica Majka.

Roen

od Djevice

Marije

Biblijska nas svjedoanstva upozoravaju na udo koje je Bog izabrao da uvede Sina svoga u ovaj svijet. To je neopisivo i neshvatljivo Boje djelo, vee ak i od djela stvaranja. Sin Boji postaje ovjekom u krilu Djevice koja postaje Majka. N e moemo odbaciti tu istinu zato to je to udo. Najvee je udo utjelovljenje Bojega Sina. Ako to prihvaamo, nema tekoe da prihvatimo i nain kako je to Bog htio ostvariti. Sveto pismo ne govori nam nita o fiziologiji utjelovljenja. Ono jednostavno kae: Marija je zaela po Duhu Svetom. Povijesno-kritikim metodama biblijske znanosti moemo sa sigurnou dokazati da apostolska Crkva vjeruje u Isusovo zaee bez oca i da se ta vjera temelji na povijesnom dogaaju, a nije to samo slikovit nain izraavanja. 1. Djeviansko roenje Isusovo u Novom je zavjetu jasno i otvoreno posvjedoeno, posebno u Evanelju djetinjstva u Mateja i Luke. 2. Kad Novi zavjet govori o Isusu kao o sinu Josipovu, izrie povijesnu istinu: Josip, iako nije Isusov naravni otac, za pravno je podruje njegov otac. 3. Iako nemamo izriito svjedoanstvo o Isusovu djevianskom roenju, tamo gdje se govori o njegovu roenju, moemo sigurno potvrditi da neizravno svjedoanstvo imamo na nekim mjestima, kao to su Gal 4,4; Iv 1 i drugdje. 439

4. Evanelja Isusova djetinjstva imaju svoj nain pisanja. Ali nisu plod mate nego se temelje na povijesnim dogaajima. Inae bi navjetaj Krista Spasitelja bio samo ideologija. 5. U Evanelju djetinjstva imamo jasno oznaeno da se u Isusovu roenju ostvaruju starozavjetna prorotva. Posebno to vrijedi za Iz 7,14. Prorok dodue govori o almah djevojci i misli u prvom planu na dijete koje e se roditi Ahazu. Taj bezboni kralj rtvovao je svoga sina. Ostaje bez nasljednika. Neprijateljska vojska ve planira postaviti nekog Tabela i tako zbrisati Davidovu dinastiju i obeskrijepiti Natanovo prorotvo. Izaija u tom kriznom asu navijeta Ezekijevo roenje. Ali u prorokom zrenju teoriji gleda na onog Mesiju zadnjih vremena koji e donijeti konano spasenje. Stoga ve grki idovski prevodioci u 2. stoljeu prije Krista itaju almah djevica. Prorotvo nakon ostvarenja postaje posve jasno. Matej i Luka mogu zato u novozavjetnom ostvarenju prorotva otkriti najdublji smisao koji to prorotvo ima u vidu: Roenje Mesije od Djevice i Majke. 6. N e moe se nikako rei da je istina o djevianskom roenju unesena izvana. Sigurno to nije pod utjecajem idovskog duhovnog svijeta. To je za njih neshvatljivo. Jednako ni pod utjecajem helenistikog duhovnog svijeta. U pogana nitko nije doputao mogunost da se zaee moe ostvariti od djevice (parthenogenesis), kako nam svjedoe Plutarh i Platon. U svim mitovima koji govore o raanju od djevice uvijek se izravno ili neizravno govori o branom inu. Djeviansko roenje Isusovo spada u zaklad apostolske vjere. Otajstvo, dodue, ne moemo dokazati povijesno-kritikim metodama, ali moemo dokazati vjeru prve Crkve koja se temelji na stvarnoj nadnaravnoj injenici.

Zakljuak Crkva se ne moe odrei vjere koja je izriito objavljena u Evanelju te vrsto ispovijedana u predaji i posebno u obrascima vjerovanja a da ne izgubi svoj identitet. Ta istina vjere nije neka sporedna istina. Pripada otajstvu utjelovljenja. Otkriva nam kako se ono ostvarilo. Roen od Djevice otkriva nam i Isusov identitet. Plan Boji daje eni ulogu u raanju Sina Bojega, te se Spasitelj vie ne moe odijeliti od svoje djevianske majke. Djeviansko roenje izrie ljudskim nainom boansko sinovstvo. Teoretski se moe to odvojiti. Ne ovisi boansko sinovstvo o djevianskom roenju. Ali jedno otkriva drugo. Tko nijee jednu istinu, u sumnju dovodi i drugu istinu, kako smo vidjeli na poetku. Djeviansko zaee ne umanjuje otajstvo utjelovljenja. Dapae, ono je najsavreniji izraz utjelovljenja, najvie zbliavanje Boga i ovjetva (J. Galot). Jae izraava boansko sinovstvo i suradnju stvorenja ene s Duhom Svetim. 440

U snazi Bojeg nauma djevianstvo je uzdignuto u Mariji. Marija je Sinov prethodnik u ivotu djevianstva. Isus se u celibatarstvu moe posve otvoriti ovjeku, svjedoiti univerzalno otvaranje srca, potpuno se posvetiti djelu spasenja. U tom uzdignuu djevianstva nema prezira enidbe. Marija je zaruena. Ona je ena Josipova. Dodue ona svoj brak s Josipom ivi na udesan nain radi utjelovljenja Sina Bojega, ali ostaje injenica da je to bio brak kojem Isus daje najviu vrijednost svojim roenjem i svojim obiteljskim ivotom. Marija svojim djevianstvom postaje nedostiivi ideal svih onih koji se radi Kraljevstva Bojega, radi Evanelja odriu enidbe (Mt 19, 12), ali i uzor majkama i nadahnue da uza sve tekoe i pogibli ouvaju svetost branog ivota. Djeviansko zaee daje i posebno uzdignue ene majke. U Mariji se otkriva nova veliina ene i njena suradnja s Duhom Svetim. Djevianstvo nije samo negativno dranje; ono ukljuuje uzvienu i plodnu ulogu ene da surauje s Duhom Svetim. Novi zavjet i povijest Crkve to e nam potvrditi. Otkriva nam velike ene proroice koje su Bojoj Crkvi posebni ukras i radost. Marija Djevica postaje tip Crkve Boje. U njoj Crkva kae svoj pristanak na utjelovljenje Bojega Sina. Zapoinje tako novi Savez u Kristu. Crkva, kao i Marija, jest Djevica i Majka koja raa svoju djecu na boanski ivot, na milosno posinstvo u Kristu, Bojem Sinu. Istina vjere roen od Marije Djevice zaista je jedna od temeljnih istina vjere. Otkriva nam veliinu Djevice Majke, identitet Isusa Krista, veliko dostojanstvo na koje je pozvan ovjek. Djevica Marija, ki Adamova, koja zae i rodi Sina Bojega, postaje poetak novog svijeta, novog Izraela, novog ovjeanstva. Duhovna Majka djece Boje po Kristovoj milosti. Zavravam starom crkvenom pjesmom: uvi poziv Gabriela, Donese nam ivot svima, Djevom zae, Djevom osta, Smiluj nam se grenicima.

Izbor iz

literature:

BORNKAMM G., Isus iz Nazareta, Sarajevo 1981. GALOT J., La persona di Cristo, Perugia 1972. N A D R A H A., Kako je s Marijino zaobljubo devvstva pred oznanjenjem? B. Vestnik 1 (1979), 3139. ORSATTI M., Verso la decodificazione di una insolita espressione, (Analisi filologica Le 1, 34), u Riv. Bibl., 34 (1981), 343357. ROZMAN F., Zveliavne resnice Jesusove mladosti, B. Vesnik 4 (1977), 494530. SAGIBUNI T., Vrijeme suodgovornosti, KS, Zagreb 1981, 309368. TOMIC C , Evanelje Djetinjstva Isusova, KS, Zagreb 1971. TOMI C., Roden od Marije Djevice, BS, 23 (1971), 281292. WEISER A., Sredinje teme Novoza zavieta. KS. Zagreb 1981.

441