SVEUILITE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA INFORMACIJSKE ZNANOSTI

LJERKA VUK

RAZVOJ INSTITUCIJA VLASTI NA PODRUJU SLAVONIJE U 18. I 19. STOLJEU

DIPLOMSKI RAD

Mentor: dr. sc. Stjepan osi

Zagreb, 2011.

SADRAJ 1. UVOD POJAM SLAVONIJE KROZ POVIJEST................................................ 2. RAZDOBLJE OD 12. STOLJEA DO 1526. ........................................................ 2. 1. Dravnopravni problemi Hrvatske u 12. i 13. stoljeu.................................... 2. 2. Hrvatske zemlje nakon osmanlijskih naleta do 1526. ..................................... 2. 3. Poetci upanijskog ustroja i srednjovjekovne upanije.................................. 3. RAZDOBLJE OD MOHAKE BITKE DO MIRA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA....................................................................................................... 3. 1. Ratovi za osloboenje...................................................................................... 3. 2. Pokuaj osnivanja Vojne granice u Slavoniji do 1702. ................................... 4. UPANIJSKI USTROJ SLAVONIJE NAKON MIRA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA DO REINKORPORACIJE 1745. ............................................... 4. 1. Osnivanje Vojne granice u Slavoniji 1702. ..................................................... 4. 2. Khevenhllerova uredba iz 1735. .................................................................... 5. TEREZIJANSKE REFORME I RAZDOBLJE JOSIPA II .................................... 5.1. Reorganizacija Slavonske vojne granice........................................................... 5.2. Reforma upanijskog sustava 1745. ................................................................. 6. RAZDOBLJE OD 1790. DO 1848. ......................................................................... 6.1. Administrativne reforme Josipa II i parcelacija Hrvatske 1785. ...................... 6.2. Poloaj upanija od 1790. do 1848. ................................................................. 7. RAZDOBLJE OD 1848. DO 1918. ......................................................................... 7.1. upanijski sustav tijekom zbivanja 1848./9. .................................................... 7.2. Apsolutistike promjene u upravno-teritorijalnom ustroju 1850. 1854. i obnova slavonskih upanija............................................................................ 7.3. Vojna granica u razdoblju od 1848. do inkorporacije s Hrvatskom 1881. ....... 8. ZAKLJUAK.......................................................................................................... 9. LITERATURA......................................................................................................... 10. PRILOZI.................................................................................................................. 1 5 5 6 9 11 12 19 22 22 27 30 31 34 40 40 43 48 48 50 54 55 59 62

1. UVOD POJAM SLAVONIJE KROZ POVIJEST Povijesni razvoj sjeveroistonog dijela Hrvatske, tj. meurjeja Drave i Save, poznatog pod regionalnim imenom Slavonija, u mnogim segmentima nije dovoljno historiografski istraen. Za pojedina razdoblja, posebice za razdoblje ranog srednjeg vijeka, sauvani su malobrojni i oskudni izvori saznanja, koji jedva daju naslutiti tokove povijesnih zbivanja. Takoer, postojei izvori jo uvijek nisu historiografski valorizirani kako bi se dobila to potpunija povijesna slika prostora izmeu Save, Drave i Dunava. Stoljetna turska vladavina na osvojenom podruju je iza sebe ostavila oskudnu arhivsku grau, tako da je na raspolaganju uglavnom ono to se nalo izvan Slavonije. U obradi povijesti Hrvatske Slavonija se spominje samo usput. Takav odnos razumljiv je s obzirom da je poslije osvajanja Slavonije 1526. do njenog osloboenja od Osmanlija 1687., pa zapravo i do godine 1848., Slavonija ivjela posebnim ivotom bez jae veze s Hrvatskom i Zagrebom, tj. Hrvatskim saborom i banom. S obzirom na granice i povijesni razvitak Slavonije, sam pojam o njoj nije odreen i stalno se mijenjao. Meurijeje izmeu Save, Dunava, donjeg toka Drave i Ilove, kojemu se do dolaska Slavena davalo ime Slavonija, bilo je jo za rimskog carstva granina zemlja. Slavonija je oduvijek bila prolazna zemlja osvajaa svih vrsta, od Huna, Slavena, Avara, Bizantinaca, Hrvata, Bugara, Franaka, Maara, kriara, Mongola, Turaka. Poetkom 9. stoljea prostorno je Slavonija (Sklavinija, Slovinje), odnosno Donja Panonija, obuhvaala ne samo prostor izmeu Save i Drave te Save i Dunava, nego je sezala i daleko preko Drave kao sastavni dio ogromnog franakog carstva. U drugom desetljeu istog stoljea, pod okriljem franake vlasti, naglo se izdie knez Ljudevit (Dux Pannoniae Inferioris). Povezavi se s ostalim panonskim Slavenima, 819. zapoinje Ljudevit neravnopravnu borbu za osloboenje protiv Franaka. No, ubrzo poslije njegove propasti podruje Panonije osvajaju Bugari. Obrambeni graniarski sustav, koji su Franci tu uspostavili, doivio je tada potpuni slom, iako su Bugari bili ubrzo zatim potisnuti s cijelog teritorija preko Drave. Dolaskom i trajnim naseljavanjem Maara geopolitike prilike u Panoniji doivljavaju korijenite promjene. Jo u vrijeme dok je trajala njihova seoba, poetkom 10. stoljea, uspio je knez ranofeudalne hrvatske drave Tomislav, proiriti granice svoje vlasti prema sjeveru, obuhvativi na taj nain gotovo cjelokupni prostor izmeu Save i Drave. Osvojeni teritorij ne samo da je tada uspjeno obranio od Maara, ve ga je s obzirom na etniku pripadnost i trajno pripojio Hrvatskoj.
1

Rodbinskim vezama hrvatskog kralja Zvonimira s porodicom Arpadovia u 11. stoljeu povezuje se Hrvatska s Maarskom, a ubrzo nakon njegove smrti nala se ona s Maarima u zajednikoj dravi. Jo u vrijeme izbijanja dinastikih borbi provalio je u Hrvatsku maarski kralj Ladislav i osvojio Slavoniju, a njegov nasljednik Koloman, svladavi Petra Svaia, proirio je vlast Arpadovia nad cijelom Hrvatskom.1 Za vrijeme Arpadovia i Anuvinaca proirio se naziv Slavonija i na Hrvatsku i Dalmaciju, na sve hrvatske zemlje od Neretve i mora do Drave i Dunava. Hrvatski hercezi i banovi redovito su nosili ime Slavonije u svojem naslovu (dux Sclavoniae javlja se prvi put 1184., a banus Sclavoniae 1215.). Od prve polovice 13. stoljea razumijeva se, meutim, pod Slavonijom samo sjeverni dio Hrvatske od Gvozda (Kapele) s podrujem Une, Vrbasa i Bosne do Drave nazivajui se najprije banovinom (banatus), zatim hercegovinom (ducatus), a od vremena kralja Kolomana (prvi put 1240.) kraljevinom (regnum). Za sve vrijeme do 1526. godine kraljevi nisu nikad uzimali naslov kralja Slavonije.2 Do tada jedinstveno politiko podruje Hrvatske rascijepio je Bela IV kad je oko 1260. Slavoniju predao na upravu jednom, a Hrvatsku i Dalmaciju drugom banu.3 Slavonija kao najnaseljenija i ekonomsko-politiki najvanija jedinstvena cjelina u sklopu feudalne ugarsko-hrvatske dravne zajednice, obuhvaala je teritorijalnu cjelinu zapadnog peripanonskog prostora izmeu graninog pojasa starog Gvozda i Drave te dio istono-panonskog prostora sa Srijemom i Baranjom. Zbog dinastikih interesa Arpadovia i Anuvinaca granice dukata totius Sclavoniae, kojim su iz svojih zagrebakih dvorova vladali hrvatski hercezi kraljevske krvi i njihovi banovi, nisu se zaustavljale na Dravi, ve su zadirale i u Maarsku, povremeno obuhvaajui i maarske upanije. Dakle, u srednjem vijeku Slavonija, odnosno Kraljevina Slavonija, obuhvaa prostor izmeu Save i Drave u koji ulaze sljedee upanije Krievaka, Varadinska, Zagrebaka, Virovitika, Poeka, Vukovarska i Srijemska. Dodue, u ispravama koje se uvaju u HRHDA-2 (Povlastice Kraljevin) izrijekom se najee navode samo Krievaka, Varadinska, Zagrebaka te Virovitika upanija. Kao potvrda determinacije teritorija izmeu Save i Drave jest i isprava kralja Vladislava II Jagelovia koji je zajednici plemia Kraljevine Slavonije 1496. potvrdio stari znamen plemstva podijelivi toj zajednici novi grb (Slavonska grbovnica). U toj ispravi se navode Sava i Drava kao granice Kraljevine Slavonije. Na istok
1 2

Mauran, Ive. Osnivanje Vojne granice u Slavoniji 1702. godine. Osijek: Dravni arhiv, 2006., str. 177-178. Firinger, Kamilo. Dr. Kamilo Firinger arhivist i povjesniar. Ur. Mladen Radi. Osijek: Muzej Slavonije, 2005., str. 216. 3 ii, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb, 1975., str. 198.

se Kraljevina Slavonija prostirala sve do Zemuna, tj. ua Save u Dunav.4 Na grbu su, osim kune, starog znamena plemstva Kraljevine Slavonije, dvije rijeke (Sava i Drava) te Marsova zvijezda, simbol neprestanih ratova koje je Kraljevina Slavonija vodila s Osmanlijama. Kako kralj Vladislav u ispravi navodi, Slavonija je predzie ove nae Kraljevine Ugarske (antemurale huius Regni nostri Hungarie).

Slika 1: Slavonska grbovnica Prodor Turaka u prostor Slavonije do crte Klotar-Raa-azma promijenit e prostorni pojam Slavonije. Tijekom stogodinjeg rata sa Turcima Slavonija je izgubila znatan dio svoga teritorija, sveden je na ostatke ostataka koji su inili njezin sjeverozapadni dio sa Zagrebakom, Varadinskom i dijelom Krievake upanije.5 Nakon itvanskog mira 1606., nova hrvatsko-osmanska granica pratila je crtu Vizvar na Dravi, prolazila istono od urevca i Klotra gdje izbija na rijeku esmu, odatle nastavlja jugozapadno prema Zdencima na rijeku Ilovu, te Ilovom prema Savi. Podruje izmeu Ilove i Lonje (iznimku ini podruje oko Kutine koje je pridrueno Poekoj upaniji, odnosno predio oko Osekova koji je pridruen Krievakoj upaniji) organizirano je kao vojna granica koja se sastojala od koprivnikog, krievakog i ivanikog kapetanata.6 Spomenuti kapetanati

Ova je tvrdnja preuzeta iz spisa HR-HDA-31-1-1-1309/1840. (Srijemska upanija, kut. 645). U zakljuku Male upanijske skuptine Poeke skuptine od 11. oujka 1840. 148 navodi se kako je to vidljivo iz atlasa koji je bio 1594. posveen kralju Rudolfu. 5 Slukan-Alti, Mirela. Kartografski izvori za povijest upravno-teritorijalnog ustroja istone Hrvatske. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 233.; Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb: kolska knjiga, 1996., str. 49. 6 Beuc, Ivan. Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1985., str. 159.

inili su dio Slavonske granice, pa je pojam Slavonije obuhvaao podruje istono od Lonje, odnosno koprivniki, krievaki i ivaniki kapetanat te Slavoniju pod osmanskom vlau. Nakon protjerivanja Osmanlija krajem 17. stoljea prostor Slavonije, koji je bio osloboen od Osmanlija, nazivao se Donjom Slavonijom (Sclavonia Inferior) to jasno pokazuje da se i u ranom novom vijeku pojam Kraljevina Slavonija odnosi na onaj isti prostor koji je ta Kraljevina obuhvaala u srednjem vijeku (koja se sastoji od Gornje i Donje Slavonije). Meutim, Kraljevina Slavonija je bila fiziki razdvojena prostorom Varadinskog generalata koji, zbog inzistiranja Unutarnjoaustrijskih stalea i Dvorskog ratnog vijea, nije bio ukinut nakon osloboenja Slavonije krajem 18. stoljea. Nakon to je na osloboenom prostoru bio obnovljen upanijski ustroj 1745., tri su obnovljene upanije slale svoje poslanike izravno na Ugarski sabor (osim na Sabor Kraljevin) ime se taj prostor razlikovao od ostalog dijela Kraljevine Slavonije, tj. triju gornjoslavonskih upanija. S druge pak strane, stanovnitvo (posebice plemstvo) nakon poraza na Krbavskom polju 1493. migriralo je u sjeverni dio tadanje Kraljevine Slavonije (tj. prostor sjeverno od Gvozda) irei na taj nain pojam Kraljevina Hrvatska i na taj prostor. Kako u 19. stoljeu dolazi do ugarskih presizanja na tri donjoslavonske upanije, pojam Kraljevine Slavonije se poeo odnositi samo na prostor istono od Varadinskog generalata, tj. od prostora Virovitike upanije na istok, kako s ugarske strane, ali isto tako i s hrvatske strane (pravo Ugarske, odnosno pravo Hrvatske, tj. Sabora i bana na taj prostor). Isto tako poeo je jaati pojam Kraljevina Hrvatska za itav prostor Kraljevine, ali je on ubrzo, zbog maarskih optubi da se radi o tri razliite Kraljevine, zamijenjen zajednikim imenom Trojedne Kraljevine. Neosporno je da se Slavonija nije nikada razvijala kao samostalna dravnopravna jedinica s vlastitim dravnim centrom, ve poevi od srednjeg vijeka kao dio Hrvatske i Ugarske. Nije mogue tono odrediti kada se pojam Slavonija poeo odnositi samo na dananji prostor Slavonije, ve se moe zakljuiti kako se tu radilo o procesu dugom preko dva stoljea, a na koji su utjecali politiki razlozi, kao i svijest pojedinaca ukljuenih u politiki ivot Kraljevine. Dananje granice istone Hrvatske preteno su prirodne i dobro izraene. Zapadnu granicu prema sredinjoj Hrvatskoj ine grebeni Psunja i Papuka, dok sjeverna granica sa dananjom Maarskom ide rijekom Dravom i suhozemnom dravnom granicom u prostoru Baranje. Istonu granicu prema Republici Srbiji ini Dunav, a junu rijeka Sava. Dakle, geografski pojam istone Hrvatske sasvim se ne poklapa s povijesnim granicama Slavonije.
4

2. RAZDOBLJE OD 12. STOLJEA DO 1526. 2.1. DRAVNOPRAVNI PROBLEMI HRVATSKE U 12. I 13. STOLJEU

Tijekom vladavine maarskih vladara iz dinastije Arpadovia (1102. 1301.), mnogo stvari se dogodilo na tetu Hrvatske, jer su maarski vladari vodili rauna iskljuivo o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske nisu bili vani. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovia, Koloman (1102. 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikaima, naseljavanje njemakog i maarskog vlastelinstva vodi ka jednom novom feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Uz Kolomanovo stupanje na prijestolje povezan je sporazum koji je u povijesti poznat kao Pacta conventa. Godine 1102. dolazi do sklapanja sporazuma izmeu Hrvata i Kolomana. Rije je o ugovoru koji je Koloman sklopio sa starjeinama dvanaest hrvatskih plemena i kojim su Hrvati priznali Kolomana i njegove nasljednike za kraljeve. Time Hrvatska ulazi u personalnu uniju s Ugarskom. Unutar ovakve drave Hrvatska je izgubila bitna obiljeja svog suvereniteta, ali njena dravnopravna zasebnost se ogleda u zasebnoj vojsci, saboru, poreznom sustavu, novcu, u osobi bana, odnosno hercega kao kraljeva namjesnika i u posebnoj krunidbi ugarskog vladara za hrvatskog kralja. Hrvatska nije prestala biti politiki jasno izraen individualitet, ali je njen razvoj otada podreen interesima Ugarske. Hrvatska je Pactom conventom izgubila nezavisnost i meunarodni identitet, zbog ega e kasnije biti tekih posljedica po hrvatski narod. Za tridesetogodinje vladavine Andrije II (1205. 1235.) sredinja vlast sama postaje pokretaem raspada starih upravnih i drutvenih oblika te kao takva podrava nasilje kojim su feudalna gospoda pretvarala dotad slobodne vojnike u seljake i svoje podanike. Vladavina Arpadovia najvie se osjetila u Slavoniji gdje je plemstvo iskoristilo kraljevske donacije da povea svoju mo. Previe zauzeti zbog sukoba u svojoj zemlji Arpadovii nisu mogli sprijeiti feudalnu anarhiju te dolazi do feudalizacije sela i poveanja broja slobodnih radnika. U Slavoniji su kmetovi gospodarima morali davati tlaku (odreeni broj dana u godini raditi na vlastelinskoj zemlji), zatim darove u plodinama i stoci. S vremenom tlaka je zamijenjena plaanjima u novcu to seljacima omoguuje slobodnije raspolaganje imovinom. Zlatnom bulom Bele IV (1235. 1270.), 16. listopada 1242., Gradec stie iroke povlastice - podvrgnut je izravno kralju, sam bira suca, smije odravati sajmove, vladaru daje 10 vojnika u ratu. Prije svoje smrti, Bela IV dao je svoju unuku Mariju za napuljskog

kraljevia Karla te su tim brakom stvorene vrste rodbinske veze izmeu dviju velikih dinastikih kua, Arpadovia i Anuvinaca, to e par stoljea kasnije imati veliki utjecaj na hrvatsku povijest. U drugoj polovici 13. stoljea upanije u istonoj Slavoniji poinju izmicati banovoj vlasti i ulaze u sustav podjele obrane koji je poslije 1253. obuhvatio susjedne ovlasti u Bosni. Hrvatska je izgubila upravno jedinstvo, olieno u osobi jednog bana, jer se njezino podruje 1260. definitivno podijelilo na dva banata s granicom na Gvozdu. Slavonija se u drugoj polovici 13. stoljea pretvara u pravo razbojite velikakih porodica (Babonii, Grisingovci) koje su nastojale svoju nesmiljenu pljaku osigurati to trajnijim posjedom politike vlasti. Od 1273. taj je dualizam jo vie doao do izraaja odravanjem posebnog Slavonskog sabora. Dolazi do diobe Kraljevine Slavonije i Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. 2.2. HRVATSKE ZEMLJE NAKON OSMANSKIH NALETA DO 1526.

Nakon bitke na Kosovu 1389. te bitke kod Nikopolja 1396. Osmanlijama je otvoren put na Balkanski poluotok. U prvoj polovici 15. stoljea Hrvatska je upoznala turski akin strelovite nalete neredovitih boraca koji su pljakom i odvoenjem naroda u ropstvo pripremali tlo redovitoj vojsci i dravnoj vlasti sultana. Od 1437. do 1490. godine u Hrvatskoj su smijenjene vladarske kue Habsburgovaca. Jagelovia i Hunyadia. Na hrvatsko-ugarsko prijestolje godine 1458. dolazi Matija Korvin (1458. 1490.) te stvara snanu, plaeniku vojsku koja se borila izvan granica drave, a kako su nosili crne uniforme nazvani su crnim etama. U dosadanjoj se graniarskoj historiografiji vojno-organizacijske mjere kralja Matije Korvina, kojima on pokuava izgraditi trajan oblik organiziranog sustava obrane od Osmanlija, smatraju zametkom Vojne granice. Nakon pada Bosne 1463. (Bosna aptom pade), koju je taj ugarsko-hrvatski kralj s pravom drao vratima zapadnog kranstva, tj. zapadne Europe, Hrvatska se Kraljevina nala pod neposrednim udarom osmanlijske ekspanzije. Kralj Matija Korvin je neposredno poslije pada Bosne uspio obranu Hrvatske ojaati osnivanjem Jajake i Srebrenike banovine te Senjske kapetanije. Jajaka i Srebrnika banovina titile su junu Ugarsku i Slavoniju, a centralnu Hrvatsku Senjska kapetanija. Taj sustav obrane odrao se do 1493. Jedan od prvih poraza koji je naznaio dugotrajne bitke bila je bitka na Krbavskom polju 1493. Hrvati su kod Krbave doekali Osmanlije koji su se vraali s ratnih pustoenja po Korukoj i Kranjskoj. Na elu Turaka bio je Jakub-paa i to je bio jedan od najveih poraza u kojem je poginuo i ban Emerik Derenin.
6

Bitkom na Krbavskom polju slomljen je temelj hrvatske obrane, zemlja je postala otvorena za osmanlijske nasrtaje. Hrvatski sabor se bezuspjeno obraa za pomo novoizabranom njemakom caru Maksimilijanu I. Modruki biskup imun Koii na Lateranskom koncilu od 1512.-1517. takoer uzaludno upozorava na tursku opasnost i teko stanje u Hrvatskoj. Moralnu potporu Hrvatskom kraljevstvu u tekim vremenima prua papa Leon X nazivajui 1519. Hrvatsko kraljevstvo predziem kranstva (antemurale christianitatis).7 Tek je govor kneza Bernardina Frankopana Ozaljskoga 1522. na njemakom saboru u Nrnbergu urodio plodom: tamo je bio dogovoren dolazak 4000 njemakih vojnika u hrvatske gradove Senj, Krupu, Knin, Skradin, Klis i Ostrovicu. To je bilo nedovoljno. U razdoblju od Krbavske bitke (1493.) do sisake pobjede (1593.) trajala je odluna, bespotedna borba za obranu Hrvatske od Osmanlija. Do stvarnog raspada Hrvatskog kraljevstva doi e u 16. stoljeu. Tada Osmanlijskim carstvom vlada sultan Sulejman II Velianstveni (1520. 1566.), koji je jednako uspjean i na istoku i na sredozemlju kao i na treoj fronti Europi. Hrvatsko-ugarsko kraljevstvo, oslabljeno samovoljom plemia, u doba posljednjih Jagelovia, nije moglo biti ozbiljan protivnik Osmanlijama. Sulejman Velianstveni ne samo da je osvojio velik dio Hrvatske, ve je i Beograd, zlatni klju Europe, pao godine 1521. te je time Osmanlijama otvoren put u Ugarsku, tj. u itavu srednju Europu. Jaanjem Osmanskog carstva na istoku te padom Srbije i Bosne, na udaru osmanskih osvajaa nala se i Hrvatska. Osmanlije postupno osvajaju Slavoniju te istonu Slavoniju s Ilokom i Osijekom. Godine 1526. na Mohakom polju odigrala se velika bitka u kojoj je poraena ugarsko-hrvatska vojska, a i sam Ludvik II Jagelovi je poginuo bjeei pred Turcima u nabujalom potoku. Porazom Ludvika II na Mohakom polju, raspala se i personalan unija Ugarskog i Hrvatskog kraljevstva te je budui poloaj Slavonije i veeg dijela Ugarske praktiki ve bio rijeen. Nakon sloma hrvatskog plemstva na Krbavskom polju 1493., pogibije kralja Ludovika II. na Mohau 1526. u Ugarskoj i Hrvatskoj uslijedila je opa kriza i borba za prijestolje. Habsburgovac Ferdinand I (1527-1564) oslonac je dobio meu hrvatskim velikaima koji su ga na saboru u Cetinu 1. sijenja 1527. izabrali za kralja, ali je to izazvalo viegodinji sukob s dijelom slavonskog plemstva koje se priklonilo ugarskom favoritu Ivanu Zapolji. Ipak, zbog pada Jajake Banovine i turskih prodora u meurjeje sklopljen je 1531. mir, a kralj

Domovinski odgoj: prirunik za hrvatske vojnike, doasnike i asnike. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Politika uprava, 1995., str. 338-339.

Ferdinand je u vladarski naslov Habsburgovaca trajno unio titulaciju Kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Prilikom izbora Ferdinand se obvezao hrvatskim staleima da e nepovreeno uzdrati, potvrditi i obdravati sva prava i zakone Hrvatske te da e vojno pomagati u borbi protiv Osmanlija. U Hrvatskoj e, za njezinu obranu, drati 1000 konjanika i 200 pjeaka o svom troku (tj. 200 konjanika i 200 pjeaka, a 800 konjanika bit e o kraljevom troku pod komandom pojedinih hrvatskih feudalaca).8 Meutim, pokazalo se da je ta zemlja postala samo neznatan kotai u velikoj europskoj politici Habsburgovaca. Sabor u Cetingradu pokazuje da je Hrvatska samostalna dravna zajednica, koja u sudbonosnom povijesnom trenutku postupa potpuno neovisno o Ugarskoj, koja nije marila za teku borbu to su je Hrvati kroz toliko godina vodili s Turcima, jer je manje stradala od osmanlijskih pohoda. Od toga trenutka unutranoaustrijske zemlje i Kraljevina Hrvatska udruile su snage protiv zajednikog, osmanlijskog neprijatelja. Poinje razdoblje izgradnje i konsolidacije vojno-graniarskog obrambenog sustava. Iz kraljeve obveze da pomogne obranu kraljevih i ostalih gradova na Uni te brige austrijskog visokog plemstva da svoje zemlje u unutranjosti zatite na granicama Hrvatske, razvila se Vojna granica. Uspostava jedinstvene granine zatite od rijeke Save do Jadranskog mora godine 1527. uzima se kao poetak organiziranog stvaranja Vojne granice u Hrvatskoj. U to vrijeme, radi uspjenije obrane od Turaka, juna granica Hrvatske podijeljena je na Hrvatsku (od mora do rijeke Save) i Slavonsku (od rijeke Save do rijeke Drave i Dunava) granicu. Bihaka kapetanija sa pet utvrenih gradova, formirana 1527., predstavljala je zaetak Hrvatske vojne granice. Organizacija graniarske obrane u Slavoniji izvrena je kasnije. Kako za samu Slavoniju, tako i za cjelokupnu Hrvatsku, osmanlijska su osvajanja imala katastrofalne i dalekosene posljedice. Dugotrajna okupacija prekinula je sve ekonomske i politike veze s ostalim dijelovima hrvatskih zemalja, koje su se u meuvremenu izborom Ferdinanda Habsburkog za kralja nale u krugu politikih interesa austrijskog dvora. Isto tako, opsegom se Slavonija smanjila na prostor od utoka Drave u Dunav do Bilo-gore na zapadu, odnosno utoka Ilove u Savu, tj. teritorij koji i danas obuhvaa.9

ii, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb, 1975., str. 286. Mauran, Ive. Rat za osloboenje Slavonije ispod osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine. U: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje. Zbornik radova. Osijek: JAZU, Zavod za znanstveni rad Osijek, 1991, 129.
9

2.3.

POETCI UPANIJSKOG USTROJA I SREDNJOVJEKOVNE UPANIJE

U historiografiji postoje razliita miljenja o tome kada se izmeu Drave i Gvozda, na prostoru srednjovjekovne Slavonije, poinje organizirati upanijsko ureenje. Beuc (1985.) smatra kako prvi dokazi o upanijskom ustroju Slavonije potjeu s kraja 12. stoljea, dok Klai (1975.) istie da su slavonske upanije stvarane na slavenskoj osnovi, odnosno da proces organiziranja slavonskih upanija otpoinje s Ladislavom, dakle ve u 11. stoljeu. Neposrednu vlast u Slavoniji imali su ugarski hercezi, odnosno prestolonasljednici, a od 13. stoljea zajedniki ili zasebni banovi za Slavoniju. Razvojem i jaanjem feudalnih odnosa, kao i uvoenjem sustava castra, dijeli se Slavonija od 13. stoljea u upravnom pogledu na devet upanija: zagrebaku, krievaku, zagorsku, varadinsku, virovitiku, poeku, baranjsku, vukovsku i srijemsku. Dobrica (2009.) navodi kako su tada, kada se pojam Kraljevine Slavonije odnosio na podruje dananje Slavonije i sredinje Hrvatske (obino u historiografiji nazivane Hrvatska sjeverno od Gvozda), u Slavoniji bile Krievaka upanija (prostirala se do Pakraca i Orahovice), Virovitika (okolica Virovitice, na istoku do Vlake, na zapadu do piiBukovice, na jugu do Suhopolja, a sa sjevera je bila omeena Dravom), Poeka (Poeka kotlina i Posavina od rijeke Slobotine na istoku i do Slavonskog Broda na zapadu), Srijemska (istono od Vukovske upanije, tj. od Netina do sutoka rijeka Save u Dunav), Vukovska (na sjeveru do Drave i Dunava, na jugu do Save, na zapadu gotovo do Broda, a sjeverozapadno do epina i Osijeka) i Baranjska (s june strane Drave prostirala se do Osijeka, epina te na zapad preko Vuke do Podgoraa i gotovo do Naica).10 Najstariji trag upanija, odnosno njihovih upana, u ispravama je s kraja 12. i poetka 13. stoljea. Tako se krievaki upan prvi put spominje u ispravi kralja Bele III godine 1193., Poeka upanija u darovnici Andrije II templarima 1210. (Comitatus de Posega), Vukovska u darovnici kralja Andrije djevojci Ahaliz 1220. (Comitatus de Wolkou), Virovitika, tj. njezin upan u povlastici hercega Bele graanima sv. Ambrozije (Comes de Vercze). Od kraja 14. stoljea te su upanije sve ee bile izloene provalama osmanlijskih eta. Sustav upanija dominantan je oblik strukturiranja dravne vlasti sve do prodora Turaka kada je podruje Slavonije uklopljeno u osmanski sustav sandaka.

Slukan-Alti (2001.) istie da se u 12. stoljeu na prostoru Slavonije spominju ove upanije: Zagrebaka, Gorica (kasnije Budaki), Gora, Zagorje, Krapinska upanija, Varadinska, Krievaka, Komarnika, Garika, Novaka, Poeka, Virovitika, Baranjska, Vukovska, a u 13. stoljeu spominju se i Dubika, Sanska i Vrbaka (tzv. Donja Slavonija).

10

U 15. stoljeu Poeka, Vukovska i Srijemska upanija nalaze se pod upravom mavanskih banova, a nakon toga pod upravom kapetana beogradske tvrave, tako da je Slavoniju u tom razdoblju inilo samo etiri upanije: Zagrebaka, Varadinska, Krievaka i Virovitika. Dobrica (2009.) istie kako tijekom stogodinjeg rata s Osmanlijama, u prvoj polovici 16. stoljea, srednjovjekovne upanije prestaju postojati te se integriraju u sastav Osmanskog Carstva. U dijelovima istone Hrvatske koju su osvojili Osmanlije umjesto upanijskog sustava ustrojene su vojne oblasti sandaci, koji su se dijelili na manje upravne jedinice nahije i kadiluke, nositelje sudskog i upravnog te financijskog osmanskog timarskospahijskog feudalnog sustava koji se zadrao na tim prostorima do potkraj 17. stoljea. Nakon Mohake bitke 1526. pod vlast Osmanlija najprije dolaze Vukovska i Srijemska upanija, na ijem se podruju ustrojila nova upravna jedinica Srijemski sandak. Time je Srijemski sandak postao prva zajednika upravno-teritorijalna cjelina bivih dviju upanija na istoku Kraljevine Slavonije. Poeka upanija pod Turke je pala 1537. te je osnovan Poeki sandak. Virovitica je osvojena godine 1552. i pripojena Poekom sandaku.11 Unato razliitim miljenjima, sasvim je sigurno kako je ve od srednjeg vijeka upanijski sustav bio okosnicom upravnog i teritorijalnog ustroja u Slavoniji. upanije su predstavljale teritorijalne upravno-sudske jedinice dravne vlasti kojima je na elu bio upan. Kako je u poetnoj fazi razvoja itava Slavonija bila u posjedu kralja, upravno-teritorijalne jedinice dobivaju naziv kraljevske upanije. Kada se govori o broju i granicama slavonskih upanija u razdoblju razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, potrebno je naglasiti kako broj i prostorni obuhvat upanija nije bio stalan. Nedefiniranost granica administrativnih cjelina hrvatskih zemalja kao i njihove razmjerno este promjene, osobito tijekom kasnog srednjeg vijeka, kada kao rezultat drutvenog razvoja dolazi do prelaska nekadanjih kraljevskih upanija u privatne ruke, imalo je za posljedicu slabo poznavanje stvarnih upanijskih granica.

Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije (2009.), Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, str. 175.

11

10

3. RAZDOBLJE KARLOVCIMA

OD MOHAKE BITKE DO MIRA U SRIJEMSKIM

Osmansko pustoenje i osvajanje istonoga dijela Meurjeja bilo je olakano stalnim sukobima lokalnih feudalaca i slabljenjem sredinje vlasti. Tijekom prve etvrtine 16. stoljea, poglavito nakon mohakog poraza 1526. Osmanlijama su se ubrzano otvarala vrata Panonije. Njihova osvajanja bila su praena gospodarskom devastacijom i nizom migracijskih valova. Poslije Srijema, Iloka, Vukovara i Osijeka 1526., pod Turke redom padaju: Koba 1530., Poega, 1536., Novska 1538., Cernik 1540., Naice 1541., Voin, Orahovica, Valpovo, Brezovica, Pakrac, Petrovina i itava Baranja 1543., Kraljeva Velika 1544. i Moslavina na Dravi 1545. Najtei poraz hrvatsko-ugarska vojska doivjela je kod Gorjana 1537. Rat se vodio juno od Gvozda i u primorskom dijelu Hrvatske. Turci Hrvatsku nisu zauzeli, ali su osvojili brojne vane utvrde, prorijedili puanstvo, pojaali drutvenu napetost, zaustavili gospodarski i kulturni razvoj te nametnuli iscrpljujui rat. Krajnji doseg svog irenja prema zapadu Meurjeja Osmanlije postiu 1552. osvajanjem azme i Virovitice, uklapajui postupno sva zauzeta podruja u svoj administrativni i feudalni sustav. Uvrenjem turske vlasti u tom je dijelu Meurjeja drastino prekinut kontinuitet dotadanjih drutvenih struktura. Hrvatska je krajem 16. stoljea zauzimala najmanje mogue podruje, bila je svedena na 1/3 ukupnog teritorija (ostatci ostataka neko slavnog Hrvatskog kraljevstva) te je obuhvaala Slavoniju do Pakraca i podruje zapadno od Une preko Bihaa i Otoca do Velebita, odnosno sjeverozapadni dio Hrvatske s Varadinskom, te dio Zagrebake i Krievake upanije. Ali i tako smanjena Hrvatska ipak se odrala na braniku Zapada, koji je napredovao dok je ta zemlja izdravala bezbroj osmanskih napada. Na prostoru ostataka Hrvatske u 16. stoljeu prema Osmanskom Carstvu ustrojena je Hrvatska vojna granica (od mora do Kupe), Banska granica i Slavonska vojna granica.12 Unato tome to se prilikom izbora obvezao da e potivati prava i zakone Hrvatske, Ferdinand Habsburki sve je vie centralizirao vlast i izjednaavao Hrvatsku s austrijskim nasljednim zemljama. Takve su prilike pogodovale stvaranju Vojne granice te je bila ureena kao posebne austrijske pokrajine, podijeljena na dva generalata, Karlovaki generalat za Hrvatsku granicu te Varadinski generalat za Slavonsku granicu. Obje granice podvrgnute su Dvorskom ratnom vijeu u Grazu.

12

Alexander Buczynski. Gradovi Vojne krajine 1. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1997.

11

Iako su Habsburgovci krnjili bansku vojniku vlast i 1557. oduzeli banu pravo da saziva sabor, raste znaenje bana kao potkralja. Godine 1558. dolazi do sjedinjenja Hrvatskog i Slavonskog sabora ime prestaje podvojenost Hrvatskih zemalja. Sabor bira kralja, brine se o obrani, porezima, a Zagreb postaje prijestolnicom. 3.1. RATOVI ZA OSLOBOENJE

Ureenjem obrane Slavonske granice ustalila se granica Hrvatske u Slavoniji, ali je ostala otvorena u Hrvatskoj, gdje je obrana bila slabije organizirana. Godine 1566. pada Siget koji, dodue, nije bio u Hrvatskoj, ali je ipak bio vaan branik Slavonije na sjeveroistoku. Izgradnja Vojne granice poela je davati prve rezultate. Nakon pada Bihaa 1592. Turci su se nali nadomak Karlovcu, no glavni udarac morao je podnijeti Sisak kao posljednja utvrda koja je prijeila pristup Zagrebu. Godine 1593. Hasan-paa Predojevi doao je s velikom silom i potsjeo Sisak. Doivio je, ali nije preivio, straan poraz jer se utopio bjeei preko Kupe. Porazio ga je ban Erddy i zapovjednik carskih eta grof Eggenberg. Poraz Hasan-pae pod Siskom odjeknuo je u Carigradu, gdje je narod traio osvetu. Sultan je navijestio rat, koje je trajao od 1593. 1606. Rat se zavrio 1606. na uu rijeke itve. itvanski mir je prvi pravi mir to su ga Osmanlije sklopili s jednim vladarom Hrvatske po meunarodnom pravu, gdje dvije strane ravnopravno pregovaraju. Do tada su dozvoljavali samo primirja, u kojima su jednostavno nametali samo svoju volju. Mir je sklopljen na dvadeset godina. Za podlogu miru uzet je status quo, tj. svaka je strana zadrala ono to je u onaj as posjedovala. Hrvatska je po tom miru izgubila Biha i gradove bihake kapetanije, ali je zadrala Petrinju, Hrastovicu i krajeve juno od Kupe, Topolovac, Moslavinu s okoliem, azmu i Rovie. Po itvanskom miru granica izmeu Osmanskog Carstva i Ugarsko-hrvatske drave protezala se od Drave ispod Bobovca jugozapadno ravno na Savu ispod Siska, tako da su Pitomaa i Topolovac pripadali Hrvatskoj, a Virovitica, Graevac, Garenica i Kutina Osmanskom Carstvu. Nakon poraza Osmanlija pod Siskom uspostavlja se ravnotea na tursko-hrvatskoj granici. itvanski se mir nakon isteka roka ponovno produljivao na daljnjih 20 godina. Hrvati su gorjeli od elje da se osvete Osmanlijama za njihove pohode, jer su godinama odvodili robljem oko 1000 ljudi, ali beki je dvor to najstroe branio. Napokon su godine 1663. rat izazvali sami Turci. U tom su se ratu istaknula braa Nikola i Petar Zrinski. Car Leopold I i

12

Carsko ratno vijee nisu iskoristili sjajne ratne pobjede za istjerivanje Osmanlija iz Hrvatske i Ugarske, ve su sklopili mir u Vasvaru u kolovozu 1664. itava Europa bila je iznenaena uvjetima mira, a najvie ogoreni bili su Hrvati i Maari, to je pojaalo njihovo nepovjerenje prema caru i Habsburkoj dinastiji. Uvjeti mira u Vasvaru bili su jedan od vanih uzroka aktivnosti Nikole i Petra Zrinskog, ali se ne smiju zaboraviti ni ostali uzroci kao to su centralistika tenja bekog dvora da se ukine hrvatska i ugarska dravnost, poniti personalna unija te od Hrvatske i Ugarske uine austrijske provincije. Nakon sramotnog Vasvarskog mira Austrija dugo nije ratovala protiv Osmanskog carstva. Dvadeset godina je potovala odredbu o miru i nije imala namjeru ratovati, ali takvog razmiljanja nije bilo Osmansko Carstvo koje se nadalo konanoj pobjedi i osvajanju Bea. Od 1683. do 1699. vodio se veliki rat za osloboenje od Turaka koji je zapoeo estokim prodorom Osmanlija do Bea. Veliki vezir Kara Mustafa zapoeo je opsadu Bea 12. rujna 1683. koja je zavrila neuspjeno jer Beu u pomo pritjee poljski kralj Jan Sobjeski. Katastrofalni vojni poraz na Kahlenbergu kod Bea 1683. godine najavio je kraj osmanske prevlasti u Srednjoj Europi. Taj je poraz bio znak za opi rat protiv Osmanskog Carstva, kojemu su se prikljuili papa Inocent XI, Poljska, Mleci i Rusija. Godine 1686. vode se borbe za osloboenje Ugarske od Osmanlija, koja je osloboena tek 1688. Turci su se morali povui iz Ugarske prema Savi i Dunavu. Dvorsko ratno vijee odluilo je razviti vojne operacije istovremeno po Ugarskoj i Hrvatskoj. Osim redovne vojske vanu ulogu u oslobaanju hrvatskih krajeva imalo je lokalno stanovnitvo na turskom teritoriju. Zapovijedanje carskom vojskom u Hrvatskoj povjereno je generalu Jakobu Lesliju. Glavni cilj napada carske vojske i hrvatskih postrojba bilo je najvanije, ali i najranjivije osmansko uporite u Poekom sandaku Virovitica. Osloboenje Slavonije zapoelo je s osvajanjem Virovitice 1684. U Slavoniji su na elu ustanka bili fra Luka Imbriimovi i Franjo Ili koji su oslobodili Poegu i uspjeno suzbili turske upade u Poeku kotlinu izvojevavi sjajnu pobjedu na brdu Sokolovcu. Potpomogao ih je hrvatski ban Nikola Erddy, koji je u srpnju 1684. teko porazio Tursku vojsku kraj Slatine. Banska je vojska godine 1685. napala Cerniki sandak te zauzela Kraljevu Veliku i Bijelu Stijenu. Na elo Slavonskog korpusa Dvorsko ratno vijee postavilo je generala Dnnenwalda koji je s vie divizija carske vojske krenuo poetkom rujna 1687. godine preko Drave u Hrvatsku u razbijanje preostalih osmanskih posada po slavonskim tvravama. Dnnenwald je bez borbe zauzeo Osijek 2. listopada 1687., a iz ostalih slavonsko-srijemskih uporita, Orahovice, Voina, Valpova, Poege, Pakraca, Cernika, akova, Dalja, Erduta,
13

Iloka, Mitrovice, Vukovara, Morovia, Slankamena, Karlovaca, osmanska se vojska povukla do kraja listopada 1687. Beki se dvor drao naela, ijim je orujem osvojeno (osloboeno) podruje, to podruje njemu i pripada. No Hrvatski je sabor smatrao da je Slavonija bila u sastavu Hrvatske i da ju njoj treba pripojiti. Stoga je car Leopold I sazvao zajedniki Hrvatsko-ugarski sabor u Pounu za 18. listopada 1687. i obeao da e novoosloboena podruja pripasti Hrvatskoj. Kao znak obeanja car je imenovao grofa Franju Ivanovia velikim upanom Virovitike i Poeke upanije, to je Hrvatski sabor 15. oujka 1688. sa zadovoljstvom prihvatio. Unato danom obeanju da e Slavoniju staviti pod upravu Hrvatskog sabora i bana, ipak je Beki dvor ta podruja podvrgao svojoj vlasti. Na osloboenom prostoru uspostavlja se vlast Ratnog vijea (1684. 1692.), a od godine 1696. i Dvorske komore u Beu. Lika i Krbava su prikljuene Vojnoj granici. Hrvatskoj je vraeno samo podruje izmeu Kupe i Une. Osloboene krajeve Habsburgovci su prikljuili Vojnoj granici, nainivi od nje vojni logor i izvor jeftinih vojnih eta za svoje ratove. Unato presizanja Bea i Pete na to, od Osmanlija, novoosvojeno podruje, hrvatski su stalei branili pravo Hrvatske na Slavoniju i Srijem. Ve u oujku 1688. na saboru koji se sastao u Zagrebu oni trae da se Virovitika i Poeka upanija, koje su neko bile dio Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, pripoje tome Kraljevstvu i stave pod njegovu upravu. Predsjednik Dvorske komore, kardinal Leopold Koloni, izradio je plan ureenja novosteenih podruja. Prema tom planu trebao se izvriti popis svih naselja, utvrditi njihova podruja, obraene i neobraene povrine i sve ostale pripadnosti te stanovnitvu odrediti godinji porez i svakom naselju izdati neku vrstu gruntovnice. Nadalje, trebalo je svu zemlju podijeliti na upravna podruja koja e voditi civilnu upravu i sudove, te osnovati carinarnice (tridesetnice). Beki je dvor 1688. osnovao Komorsku inspekciju u Osijeku, a godine 1689., na osnovi Kolonievog plana, postavio Ladislava Nagya kao upravitelja svim podrujima osvojenim od Osmanlija izmeu Save, Drave i oko Kupe. Time je u istonoj Hrvatskoj bila uspostavljena uprava Dvorske komore, kao civilna vlast Bekog dvora. Odmah nakon preuzimanja vlasti Komora je podijelila Slavoniju u 7 distrikata: akovo, Poega, Mala Vlaka s gospotijom Sira, Vuin, Virovitica, Valpovo s Petrijevcima i Osijek. U austrijskom dijelu Srijema (do Karlovakog mira ostao je istoni Srijem dijelom Osmanskog Carstva)

14

nalazio se komorski distrikt Vukovar, teritorij Petrovaradina i vojvodski Srijem. Unutar i izvan tih distrikata nalazila su se vlastelinstva nastala carskim darivanjem i prodavanjem.13 Uvoenje komorske uprave vojne su vlasi doekale s nepovjerenjem i bez ikakve potpore. Usprkos sueljavanjima vojnih i civilnih vlasti, Beki je dvor, kako bi utvrdio pravo stanje i ubrzao organizaciju uprave, poslao jedno povjerenstvo na elu s dvorskim savjetnikom Tulliom Migliom von Brombergom. Djelovanje tog povjerenstva onemoguilo je stanje na bojitima. Poetkom 1690. nad Slavonijom se ponovo nadvila opasnost od osmanskih provala.14 Godine 1690. Osmanlije stiu do Beograda i tu situaciju koriste te u rujnu otpoinju s prelascima u Srijem. Nadirali su iz razliitih pravaca prema Iloku, Vukovaru i Petrovaradinu pa je Guido von Starhemberg, zapovjednik Slavonije, u sluaju njihovog daljnjeg napredovanja prema apcu, Mitrovici, Rai i Brodu zapovjedio ruenje vitalnih obrambenih objekata u tim mjestima. Budui da su Osmanlije do kraja 1690. povratili velik dio Slavonije i Srijema, carska i hrvatska vojska morale su iznova zapoeti rat za osloboenje podruja izmeu Save, Drave i Dunava. Rat je nastavljen u proljee 1691., a obje zaraene strane oekivale su od njega velike rezultate. Ishod tog novog rata na podruju Srijema i Slavonije odluen je 18. listopada 1691. u bitci kod Slankamena. Carska je vojska teko porazila osmansku vojsku. Slankamenski je poraz toliko zaprepastio Osmanlije da su sami naputali poloaje po Slavoniji i okupljali se po utvrdama u Rai, Brodu, Kobau, Gradiki i Pakracu. Kako su u njima drali relativno slabe snage, u Beu je donesena odluka da ih se osvoji i izvri konano osloboenje Slavonije. Time je Beki dvor uvrstio svoju vlast na prostoru izmeu rijeka Save, Drave i Dunava te pravom oruja stekao nova podruja. Poslije velikih patnji i stradanja ivot stanovnitva na osloboenom prostoru postupno se ustaljivao i smirivao, pa je Beki dvor odluio da se u Slavoniji ozbiljnije poradi na uvoenju Komorske uprave i osnivanju Vojne granice du rijeke Save. Beki dvor tada jo nije imao razraen model drutvenog i gospodarskog razvitka kako starih tako i novih dijelova Vojne granice. Nekadanje graniarsko stanovnitvo zapadne Slavonije trebalo je razvojaiti i pokmetiti, a bive posavsko kmetsko stanovnitvo prevesti u graniare. Nova uprava nije poznavala jezik i osobine domaeg stanovnitva kao ni zakone koji su ranije
Firinger, Kamilo. Dr. Kamilo Firinger arhivist i povjesniar. Ur. Mladen Radi. Osijek: Muzej Slavonije, 2005., str. 227. 14 Sran, Stjepan. Uprava i arhivsko gradivo u istonoj Hrvatskoj od kraja 17. stoljea do 1745. godine. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 10.
13

15

postojali u ovoj pokrajini. S obzirom na svu sloenost tog pitanja Bekom je dvoru bilo jasno da uvoenje nove organizacije vlasti nee proi bez otpora stanovnitva i pomoi vojnih vlasti u Slavoniji. Iako je nikla iz feudalne organizacije, u Vojnoj granici e od 17. stoljea biti ukinuti feudalni odnosi, tako da nee biti seljaka-kmetova, ve samo slobodnih graniara s narodnom samoupravom. Austrija e Vojnu granicu i poslije prestanka osmanske opasnosti razvijati kao posebno dravnopravno podruje i snaan instrument centralne vlasti habsburkog dvora. Vojska koju je drala bila je najjeftinija i jedna od najboljih u Europi. Iz tog e se razloga habsburki dvor svim sredstvima boriti protiv zahtjeva Hrvatskog sabora da se ukine Vojna granica i to podruje prikljui matici zemlji. Dakle, poslije osloboenja Beki dvor nije odmah pristupio politikom ureenju Slavonije, ponajprije zbog toga to s Osmanskim Carstvom nije bio zakljuen mirovni ugovor. Iako je komorska vlast posvuda u Slavoniji osnivala svoje podrune urede, ipak je ostala u sjeni neograniene vojne vlasti. Praktiki svu civilnu, politiku i sudsku vlast obnaali su vojni zapovjednici. Kako su dravne financije bile iscrpljene pa su nedostajala sredstva za izdravanje carske vojske, tvrava, vojnih stoera, narodne milicije i komorske uprave, vlasti na terenu, pogotovo vojne, bile su upuene na ubiranje ratnog poreza kontribuciju, naturalna davanja i besplatne radove. Zbog opisanog stanja Dvorska se komora nije ni urila sa slanjem Martina Zemljaka u Slavoniju, kamo je on stigao tek sredinom studenog 1695. Postupajui prema dobivenim uputama, Zemljak je u radu nailazio na velike smetnje koje su mu inili vojni zapovjednici i komorski slubenici. Istovremeno dok je komorski nadzornik Zemljak obavljao poslove iz svoga djelokruga, general Guido von Starhemberg izdao je godine 1695. proglas narodu o odvajanju Vojne granice od ostalog dijela Slavonije. Sadraj tog proglasa uznemirio je narod, osobito stanovnitvo zapadne Slavonije, jer je ono uivalo odreena prava i slobode gotovo stoljee i pol, a uz to je i ratovalo protiv Osmanlija za svoje osloboenje. Nakon Zemljakovih izvjea o zloupotrebama vojnih sila i alosnim prilikama u zemlji, Dvorska komora nije poduzela nikakve mjere da se stanje popravi i uspostavi elementarna zakonitost. Sjajna pobjeda princa Eugena Savojskog kod Sente, 11. rujna 1697., slomila je snagu Osmanlija te im nije preostalo nita drugo nego da prihvate mirovne pregovore po naelu tko to posjeduje, neka mu i ostane koliko god oni za njih bili nepovoljni. Pregovori izmeu

16

saveznika Svete lige (Habsburka Monarhija, Venecija i Poljska) i osmanske strane odrani su u Srijemskim Karlovcima i trajali su od studenog 1698. do kraja sijenja 1699. godine.

Slika 2: Mir u Srijemskim Karlovcima Habsburka je Monarhija po odredbama Karlovakog mira izgubila desnu bosansku obalu Save pa je morala s bosanske strane poruiti sve izgraene objekte. Karlovakim mirom i potpisima cara Leopolda I i sultana Mustafe II osloboena je itava Slavonija i Srijem do crte Slankamen ue Bosuta u Savu. Dakle, granicom izmeu Osmanskog Carstva i Hrvatske utvrena je rijeka Una, Sava do ua Bosne u Savu te kopnom do iznad Petrovaradina, s iznimkom istonog Srijema, koji e biti osloboen u novom ratu s Osmanskim Carstvom (1715. 1718.) te pripojen mirom u Poarevcu godine 1718. Tada je definirana granica s Osmanskim Carstvom na podruju Slavonije i Srijema koja je, uglavnom, bila utvrena rijekom Dravom do Osijeka, zatim Dunavom do Beograda, te uzvodno Savom do Jasenovca.15 Zbog prestanka neposredne osmanlijske opasnosti Vojna granica gubi vanost te vie nema iskljuivo obrambenu namjenu. S obzirom na to, hrvatsko se plemstvo s pravom nadalo da e njihovi posjedi konano biti reintegrirani te da e se ponovno uspostaviti nadlenost Hrvatskog sabora i bana u cijeloj domovini. Beki je dvor, meutim, odluio drugaije,
15

Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb: kolska knjiga, 1996., str. 51.; Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije (2009.), Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, str. 176.

17

proirivi vojno-graniarsko ureenje ne samo na prostor izmeu Kupe i Une nego i na dio osloboenih podruja Slavonije i Srijema. Jedini ustupak hrvatskim zahtjevima bila je povelja od 15. lipnja 1703. kojom je car Leopold I potvrdio da osloboeno podruje izmeu Kupe i Une u vojnom pogledu pripada pod izravnu nadlenost hrvatskog bana, a u civilnom pogledu Kraljevini Hrvatskoj (od tuda i ime Banska granica ili Banovina). Teko se bilo habsburkom prijestolju odrei neposredne vlasti nad tom sasvim militariziranom tvorevinom, jer se njezin vojni potencijal mogao koristiti i na drugim europskim ratitima. Umjesto ukinua, Vojnu su granicu u iduim desetljeima 18. stoljea ekale temeljite reorganizacije da bi postala politiki i financijski neovisna od utjecaja zemaljskih, posebno unutranjoaustrijskih stalea. Time zavrava povijesno razdoblje Hrvatsko-slavonske vojne granice kao srednjoeuropskog obrambenog pojasa protiv Osmanlija, a poinje njezino razdoblje kao nepregledne Habsburke vojarne na otvorenom. Osloboena Slavonija nala se u novim okolnostima koje su otvarale razne mogunosti. Njihovo pripajanje banskoj Hrvatskoj pridonijelo bi obnovi upanijskog sustava na osloboenom prostoru. Do toga nije dolo zbog apsolutizma Habsburgovaca. Nakon uspostavljanja vlasti i popisa itelja na osloboenom prostoru odvaja se postupno dio po dio prostora kojima se proiruje postojea Vojna granica i uspostavljaju nove. Na ostatku prostora uspostavljaju se feudalni odnosi, te se obnavljaju slavonske upanije koje e biti u slubi Dvora s izravnim predstavnicima u zajednikom Ugarsko-hrvatskom saboru. Samo su Zagrebaka, Varadinska i dio Krievake upanije, do obnove slavonskih upanija, odrale kontinuitet upanijskog sustava u banskoj ili civilnoj Hrvatskoj. Nakon ratova za osloboenje od osmanske vlasti, vlast bana, Hrvatskog sabora i stalea ostala je, usprkos sudjelovanju Hrvata u ratnim akcijama oslobaanja vlastitog dravnog teritorija, u istim prijeratnim granicama. Jedina utjena injenica bila je da su oba dijela hrvatskog teritorija bila u sastavu iste drave, Habsburke Monarhije. Borba za opstanak Hrvata i Hrvatske nastavljena je mukotrpnom obranom narodnih povijesnih prava i stalekog ustrojstva, zadnjih uporita na putu stvaranja duhovnog, politikog i dravnog jedinstva te prerastanja od povijesnog u suvremeni europski narod.

18

3.2.

POKUAJ OSNIVANJA VOJNE GRANICE U SLAVONIJI DO 1702.

U istraivanjima poetaka, tj. osnutaka Vojne granice u historiografiji Hrvatske jo je uvijek jedno od temeljnih dijela o Vojnoj granici Specialgeschichte der Militergrnze Franje Vanieka objavljeno u Beu godine 1875. u etiri sveska. O osnivanju Vojne granice u Slavoniji nakon osloboenja od osmanske vladavine Vaniek ne kae nita, no tono navodi godinu osnivanja Vojne granice uz rijeke Muru i Tisu, zatim od Slankamena kopnom preko Srijema do Morovia i od tuda pored Bosuta i Save do Kraljeve Velike. Vojna granica bila je pod upravom Ministarstva rata sa sjeditem u Grazu i Dvorske komore u Beu. Naravno, prije same administrativne uspostave Vojne granice u Slavoniji, nakon oslobaanja Slavonije od osmanske vlasti, bilo je potrebno obnoviti komorsku upravu na tom podruju. Dvorska je komora nakon zavretka ratnih operacija princa Eugena Savojskog u Posavlju i pobjede kod Sente odluila urediti poloaj i odnose stanovnitva u Slavoniji, starosjedilaca i novonaseljenog stanovnitva. S tim je ciljem uputila u Slavoniju struno povjerenstvo kojem je glavna zadaa bila provesti novu organizaciju vlasti i odijeliti vojnu od civilne uprave. Carskim ukazom Leopolada I, od 18. listopada i 7. prosinca 1697., na elo povjerenstva koje e otii u Slavoniju i provesti novu organizaciju komorske uprave i razdvojiti seosko stanovnitvo od vojnika pored Save, postavljen je Don Ferdinand Carl grof Caraffa di Stigliano. Ostali lanovi povjerenstva za obnovu komorske uprave bili su tajnik Dvorske komore Rudiger Gosswin von Frstenbursch, dvorski savjetnik Andre Theobald von Mayren, general Guido von Starhemberg i perovoa Johann Georg Strobel von Adelheim. Nakon kraeg uredovanja u Budimu i Peuhu povjerenstvo je 14. sijenja 1698. stiglo u Osijek gdje je odmah zapoelo pregovore s generalom Starhembergom o vojnim potrebama, odnosno gradnji tvrava, vojarni, oruarnica, barutana, skladita, konjunica, stanova za visoke, vie i nie vojne zapovjednike i gradnju nasipa, tonije ceste umjesto Sulejmanova mosta u Baranju do Darde. Zahtjevi generala Starhemberga bili su vie nego pretjerani, emu su se odluno usprotivili i grof Caraffa i lanovi povjerenstva. General je smatrao da popis zemljita i stanovnitva u Slavoniji moe priekati, dok je Caraffa bio miljenja da se ureenje Slavonije ne moe provesti ako se prethodno ne izvri popis naselja, stanovnitva i zemljita. Tek nakon toga mogue je na temelju popisa dogovoriti iznos zemaljskog poreza i provesti razdvajanje seoskog stanovnitva i graniara. Odvajanje seoskog stanovnitva od graniara nije istodobno znailo odricanje prava vlasnitva i sudbenosti Dvorske komore na prostoru

19

budue Vojne granice. Iz svega navedenog moemo zakljuiti kako je Vojna granica trebala samu sebe gotovo u cijelosti uzdravati. General Starhemberg izraava svoje nezadovoljstvo Caraffinim zahtjevima i postupcima, no Caraffa je imao vrlo iroke ovlasti za svoje postupke i uivao puno povjerenje bekog dvora. Posebice to su pritube protiv generala i svih ostalih vojnih zapovjednika u Slavoniji bile izrazito teke i posve suprotne dobrobiti Dvorske komore i carske vlasti. U dogovoru s grofom Caraffom izradio je zemaljski nadzornik i komorski upravitelj Martin Zemljak ope i pojedinane upute buduim popisivaima sela i naselja zemljita i stanovnitva na prostoru pojedinih okruja koja su inili prirodnu i upravnu cjelinu. Te su upute u cijelosti bile prihvaene pa su ubrzo nakon toga imenovani popisivai i njihovi pomonici za pojedina okruja. Svi popisivai i njihovi pomonici sastali su se u Osijeku, gdje su poloili prisegu da e prema postavljenim pitanjima vjerno obaviti popis, a izvjetaj dostaviti Dvorskoj komori, uvajui do smrti u tajnosti njihov sadraj. Izuzetno veliko zanimanje za rad Komisije pokazao je Hrvatski sabor, smatrajui kako je napokon dolo vrijeme ispunjenja carskog obeanja o uspostavi hrvatskog podruja u Slavoniji i obnovi upanija. S obzirom na povijesno pravo Hrvatskog sabora na Slavoniju i Srijem, formirano je povjerenstvo na elu s Petrom Kegleviem i Petrom Gothallom koje je u Osijeku trebalo s Komisijom dogovoriti obnovu upanija u Slavoniji, braniti prava Hrvatske i uvesti grofa D. Ivanovia u dunost velikog upana Poeke i Virovitike upanije. No, to je odbacio grof Caraffa, tvrdei da je Slavonija novoosloboeno podruje i da jo nije prikladno vrijeme za obnovu upanija, odnosno da bi za ve opustoenu Slavoniju upanijsko ureenje predstavljalo samo dodatni teret. Istodobno je Hrvatska kraljevska konferencija uputila zahtjev Ratnome vijeu da naredi svojim asnicima u novoosvojenim slavonskim upanijama da se ne mijeaju u upanijsku upravu, ve da se u skladu s kraljevskom odredbom pokoravaju saboru. 16 U sklopu spomenutih rasprava Carffino je povjerenstvo u srpnju 1698. objavilo patent (naredbu) o razdvajanju vojnika-graniara od seoskog stanovnitva pod komorskom upravom, koji je preveden s njemakog na ilirski i protumaen narodu. Sadraj patenta uznemirio je stanovnitvo zapadnog dijela Slavonije jer se nalo izvan Vojne granice i nije moglo uivati graniarska prava i slobode. Patent nije bio po volji ni generalu Starhembergu pa se nije ni

16

Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 12.

20

prihvaao posla oko osnivanja Vojne granice, vjerujui da e o tome konano odluivati u Beu. Tako je i bilo. Zbog nove opasnosti od Turaka Caraffina komisija nije izvrila popis Srijema. Na kraju svojega rada Komisija je postavila komorske slubenike u okruju: Vukovar, Osijek, akovo, Valpovo, Virovitica, Poega, Brod i Gradika te uspostavila vlast Dvorske komore na podruju istone Hrvatske. O buduem ureenju Vojne granice nije se tada raspravljalo, pa se komisija krajem 1698. vratila u Be.

21

4. UPANIJSKI USTROJ SLAVONIJE NAKON MIRA U SRIJEMSKIM KARLOVCIMA DO REINKORPORACIJE 1745.

4.1.

OSNIVANJE VOJNE GRANICE U SLAVONIJI 1702.

Ubrzo nakon opisanih dogaaja general Starhemberg stupa na novu dunost, a car Leopold I, 25. rujna 1701., izdaje nalog Caraffi da ponovno otputuje u Slavoniju i konano osnuje Vojnu granicu te prostorno, drutveno i pravno razdvoji seljatvo od Vojne granice i graniara. Istodobno treba provesti i feudalizaciju Slavonije na novim temeljima kao izvor prihoda za isplatu novanoga dijela plae buduih graniara i njihovih zapovjednika. Dolaskom u Slavoniju i putujui od Osijeka prema Kraljevoj Velikoj, Caraffa je primijetio povean broj stanovnitva, obnovljen vei broj sela i naselja te uestaliji promet robe i ljudi na cestama i putovima. Takoer je primijetio da su se ivotne prilike smirile i poboljale i da se smanjio broj pritubi na postupke vojnih vlasti. Poboljano stanje na svim podrujima javnog ivota podupiralo je i stanje blagajne Slavonske komorske inspekcije u Osijeku (godine 1700. ukupan je prihod iznosio vie od 70 000 forinti, a gotovo isti bio je i naredne godine). Predstavnici vojnih vlasti odredili su i veliinu vojnog posjeda (lena). Veliina vojnog lena ovisila je o vojnom inu i slubi graniara. Veliina lena nadkapetana iznosila je oko 350 jutara zemljita, dok je obian graniar pjeak imao leno neto vee od 18 jutara. Gotovo ista razlika bila je u mjesenoj plai u rasponu od 50 naprama 2 forinte. Na prostoru od Kraljeve Velike do Titela trebalo je obii, premjeriti i razdijeliti na vojna lena oko 115 000 jutara zemljita, od toga 94 556 jutara u osjekom i gotovo 20 000 u petrovaradinskom generalatu. Sve do rujna 1702. grof Caraffa je, idui iz mjesta u mjesto, vrlo sustavno i uporno izvrio premjeru zemljita kao i njegovu podjelu na vojna lena unovaenim graniarima, konjanicima i pjeacima. Caraffa je sustavno izvravao dobivene upute i pri tome se oslanjao na rad i zalaganje komorskih i vojnih slubenika, koji su o njemu neposredno ili posredno ovisili. Vrlo uinkovito je proveo carski nalog u djelo pa je do kraja rujna iste godine, pod imenom Caraffine uredbe, u Slavoniji i Srijemu Vojna granica bila konano i osnovana (donja-raka, srednja-brodska i gornja-gradika).17

17

Kljaji, Josip. Ustroj Slavonske vojne granice u 18. stoljeu. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 206.

22

Stvoreno je novo upravno podruje izuzeto od Komorske civilne uprave i podreeno Ratnom vijeu. Budui da je Beki dvor znao kako e nova granica s Osmanskim Carstvom ii uzdu Save do ua rijeke Bosne i od tuda kopnom do iznad Petrovaradina, na prijedlog Dvorskog ratnog vijea povojniena su sela i naselja u Posavlju i njegovoj blizini te stavljena pod vojnu upravu. Ta je odluka bila suprotna ambiciji Dvorske komore, ali su vojni interesi dobili prednost pred civilnim potrebama. Podruje istone Hrvatske dogovorom izmeu Dvorske komore i Dvorskog ratnog vijea podijeljeno je na vojno i civilno podruje, tzv. Paorija ili Provincijal. Zavravajui svoje uredovanje grof Caraffa je 25. listopada 1702. poslao caru Leopoldu skraeni izvjetaj iz Petrovaradina o uspostavi Vojne granice i ureenju Komorske uprave u Slavoniji. Osim caru, sadraj izvjetaja bio je upuen dvorskim i komorskim savjetnicima, budui da je taj zadatak dobio kao lan i povjerenik Dvorske komore. Dakle, na tom je prostoru bilo uspostavljeno dvovlae (kondominij) izmeu vojne vlasti i komorske uprave, koja je bila pod izravnom nadlenou Bea. Dvorska je komora upravljala podrujem Provincijala, odnosno civilnim dijelom, dok je Dvorsko ratno vijee bilo nadleno za podruje Vojne granice. Dio pod upravom Dvorske komore bio je podijeljen na vlastelinstva. Jedno je vlastelinstvo, ono u Kutjevu, car Leopold 7. veljae 1700. darovao isusovakom samostanu u Poegi, zajedno s opatijom Kutjevo. Osim Broda, Kobaa i Gradike izvren je popis cijele Posavine od Gornje Bebrine do Kraljeve Velike. Zapadnoslavonska granica prema Hrvatskoj, odnosno tadanjoj Varadinskoj granici, tekla je Lonjom od ua u Savu do blizu Osekova, pa prelazei Ciglenicu umu, sputala se kod Meuria na Ilovu kojom je prolazilo se do njezina izvora, a onda uspinjui se preko Bilogore silazila na Dravu kod Gradca. Istono od te granine crte sav teritorij prozvan je donjom Slavonijom, za razliku od gornje Slavonije, u dananjoj Hrvatskoj izmeu Drave i Kupe. Crta razdvajanja izmeu Vojne granice i Provincijala vodila je od Kraljeve Velike preko Lipovljana, Brestae, Rodanika, Caga, Reetara, Oriovca, Sapne i Velike Kopanice sve do ikovaca, zatim Gradita, Vinkovaca, Privlake, Otoka, Komletinaca, Vrbanje i Stroinaca do Morovia na sjeveru, a na jugu do rijeke Save. Pod iskljuivom vlau Dvorske komore ostala su 1698. godine okruja Vukovar, Ivankovo, Osijek, akovo, Valpovo, Miholjac, Naice, Orahovica, Slatina, Virovitica, Voin, Poega i sva vojvodstva, zatim vei dio okruja Cernik, te okruja Pakrac, Daruvar (Podborje) i posjedi Sira, Subocka te Kutina. Pod predsjedavanjem savjetnika Dvorskog ratnog vijea von Dilla te carskog komorskog vijenika i nadinspektora von Kalaneka ureen je godine 1701. na granici s

23

Osmanskim carstvom sustav straarnica (ardaka) s vojnim posadama udaljenih sat i pol jedan od drugog.18 Vojska novaena u Slavonskoj granici bila je rasporeena po postajama, utvrdama i ardacima uzdu granice. Tako su na novoj austro-turskoj granici du Save, Tise i Murea formirana dva nova graniarska generalata: Posavski od Gradike do iznad ua Tise i Podunavski (za Banatsku granicu) od ua Tise do Erdelja (na Potisko-pomorikoj granici). I jedan i drugi generalat bili su podinjeni generalkomandi u Osijeku (od 1719. do 1783., a kasnije u Petrovaradinu), zapovjednom sjeditu cijele Slavonske granice. Granice i opseg Posavske generalkomande uglavnom se poklapaju s granicama budue Slavonske granice, no Podunavska e generalkomanda nakon Poarevakog mira doivjeti znaajne promjene.19 Naime, u razdoblju neposredno nakon njihova osnivanja, istoni dio Srijema jo je bio u turskim rukama (osloboen je tek 1718.), pa je itava Slavonija istono od Vinkovaca bila pod vojnom upravom inei Podunavsku generalkomandu. Ostali prostor koji nije uao u Vojnu granicu, u administrativnom smislu, bio je podijeljen nakon 1732. na etiri distrikta: Virovitica, Poega, Valpovo i Osijek s dva grada Poega i Osijek. Granice i prostorni opseg distrikata odreene su granicama velikih zemljinih posjeda, tako da je Osjeki distrikt inilo devet posjeda, Valpovaki est, Virovitiki osam te Poeki deset veleposjeda. Uredbom od 30. studenog 1702. u Slavonskoj vojnoj granici (od Save do Dunava) organizirana je narodna graniarska vojska: 1500 pjeaka i 950 husara za garnizonsku slubu i 3200 ljudi za posade ardaka (100 ardaka po 32 ovjeka). est ardaka inilo je etu (kompaniju). U sjeditima eta i kompanija odravane su vjebe graniara u stupanju odreenim korakom, uspravnom dranju, noenju i baratanju orujem, ponaanju i pozdravljanju svojih zapovjednika, uenju zapovijedi na njemakom jeziku (germanizacija!), postrojavanju konja i konjanika, te izdavanju opih i specifinih naredbi. Na savskom dijelu bilo je devet, a na dunavskom est kompanija, s dvije kompanije husara i kompanijom pjeaka. U potisko-pomorikoj granici osnovana je godine 1703. graniarska milicija od 3854 vojnika (i pjeaka i husara). Ratno vijee u Grazu (uprava stalea) ukinuto je 1705. iz isto

Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije (2009.), Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, str. 176. 19 Vojskovoa princ Eugen Savojski pobijedio je Turke kod Petrovaradina 1716. i kod Beograda 1717. te osvojio Beograd. Turci su bili prisiljeni sklopiti u Poarevcu mir 1718. Taj je mir vratio Hrvatskoj jugoistoni Srijem, Novi s okolicom i Furjan. U kasnijim ratovima i sklopljenim ugovorima Hrvatskoj se 1718. vratio jugoistoni Srijem, pa je granica ila do ua Save u Dunav. Konane granice dao je Hrvatskoj mir u Svitovu 1791., to ga je poslije smrti cara Josipa II sklopio nasljednik njegov Leopold II da izbjegne rat s Pruskom.

18

24

materijalnih razloga.20 Od tada su preko Dvorskog ratnog savjeta u Beu car i kralj neposredno utjecali na sve poslove na Vojnoj granici. Nove okolnosti nisu smanjile zloporabe i nasilja zapovjednog kadra. Osnivanjem Vojne granice graniarsko je stanovnitvo podijeljeno u etiri razreda. Prvom razredu pripadali su svi unovaeni vojnici-graniari, bez obzira na slubu i vojni in, koji su kao konjanici i pjeaci bili u svim veim postajama na Granici i jednoj od konjanikih ili pjeakih kompanija. Znatno brojniji bio je drugi razred, u kojem su se nali graniari koji su straarili u ardacima pored Save i Bosuta. Trei razred sastojao se od vrlo malog broja vojnika i asnika koji su stekli zasluge na bojnom polju (Meriten). Svoja lena i graniarske povlastice uivali su do kraja ivota da bi ono potom bilo dano na uivanje nekom drugom graniaru. etvrti je razred bio najbrojniji. Tim su razredom bili obuhvaeni svi oni koji su se prijavili za vojnu slubu, ili su ve obavljali straarsku ili neku drugu pomonu vojnu dunost, a zbog ogranienog broja graniara nisu bili primljeni u vojnike.21 Da bi se znalo tko je tko u Vojnoj granici, graniari su morali na vidljivim mjestima nositi oznake svog razreda, ina ili neki drugi znak svog neposrednog zapovjednika. Pripadnici svih etiriju razreda bili su tri godine osloboeni svih javnih davanja i poreza. Prema stanju utvrenom opim popisom i prihvaenoj poreznoj osnovi, izvren je potom razrez poreza u Provincijalu po mjestima, provizoratima, okrujima i vlastelinstvima. Visina poreza upisana je poimence za svakog podlonika i poreznog obveznika u zemljine knjige. Za komorske slubenike izraeni su takoer skupni i posebni pregledi. Premda nepotpuni, takvi pregledi dokazuju da je podlono stanovnitvo u Provincijalu plaalo u cijelosti vojsku u Vojnoj granici te podmirivalo i sve trokove komorske uprave u Slavoniji i Srijemu. Osim toga, to je stanovnitvo uvelike nosilo i teret gradnje vojnih zgrada i utvrenja. Dakle, habsburki vladari nisu eljeli izvriti obnovu slavonskih upanija kako bi osloboene krajeve podvrgnuli svojoj apsolutistikoj vlasti i upanije to vre vezali za vladara. Zemaljski gospodar (vlastelin) pravno je postala Dvorska komora, ali je stvarnu vlast ipak jo drala vojska. Osnivanje komorske uprave te odvajanje civilne od vojne uprave i sudstva znailo je poetak uvoenja reda, sigurnosti, dunosti i prava u istonoj Hrvatskoj. A davanje gradske autonomije Petrovaradinu, Virovitici, Osijeku i Poegi, pod okriljem

Beuc (1985.) navodi kako je ovaj najvii organ Vojne granice ukinut 1743., a umjesto njega formiran Vojni direktorij (Militrdirektorium), koji je preuzeo svu nadlenost vezanu uz Vojnu granicu. 21 Prema podacima iz Vojne enciklopedije, prve tri grupe bile su pod vojnom upravom, a etvrta pod Provincijalnom, odnosno civilnom upravom.

20

25

Komore, jaalo je ulogu civilne uprave. No, ta podruja ipak nisu stavljena pod jurisdikciju Hrvatskog sabora i bana.22 Meutim, hrvatski stalei i dalje zahtijevaju da se ti krajevi pripoje Hrvatskoj. Hrvatski sabor ponovno 23. sijenja 1708. nalae hrvatskim izaslanicima da na ugarskom saboru u Bratislavi porade na pripojenju cijele Slavonije Hrvatskoj. O reinkorporaciji Donje Slavonije hrvatski stalei ponovno raspravljaju na Konferenciji 2. sijenja 1723. Tom su prilikom zakljuili da podban i prabiljenik zajedno s predstavnikom Kaptola predoe banu spise u svezi s reinkorporacijom donjoslavonskih upanija. Pitanje reinkorporacije Donje Slavonije sadrano je i u uputi koju su stalei dali na saboru 1. oujka 1741. izaslanicima za Ugarski sabor.23 Slavonska granica preureena je godine 1734. tako da je podijeljena na tri nadkapetanije: Gornjosavska vojna granica sa 435 konjanika i 6 kapetanija s 2945 pjeaka; Srednjosavska vojna granica sa 733 konjanika i 8 vojvodstva s 5033 pjeaka; Donjosavska vojna granica s 336 konjanika i 6 kapetanija s 2201 pjeakom. Carevim patentom od 8. veljae 1735. graniari Slavonske vojne granice morali su ratovati i van zemlje. Oni nisu mogli postati kmetovi, a nisu bili obvezni ni plaati porez. Te iste godine ukinuta je stara graniarska samouprava, uvedeni su vojni sudovi, zabranjeno iseljavanje s podruja Vojne granice i otuivanje posjeda. Poput vojno-graniarske i komorska se uprava prostirala cijelim podrujem Vojne granice. I dok je podruje Vojne granice bilo pod jedinstvenom vojnom upravom dotle je civilno podruje (Provincijal) istone Hrvatske bilo pod vie uprava, i to komorska i vlastelinska uprava. Na podruju vlastelinstava postojala je vlastelinska uprava (upravna i sudbena prvostupanjska vlast), na komorskim posjedima upravu je vrila Dvorska komora, na vojnim posjedima vojska, a u duhovnom pogledu crkva. Takvo je stanje dovodilo do nejednakih postupaka prema podanicima, nejednakih optereenja i dunosti. To je izazivalo stalne nemire i bune seljaka u istonoj Hrvatskoj, osobito od 1725. do 1736.24 S obzirom na teko stanje u zemlji, kako bi dobio tono stanje i razloge nemira seljaka na granici prema Osmanskoj dravi, Beki je dvor poslao vie povjerenstava da istrae stvarno stanje i predloe nain rjeavanja takvog stanja. Konano je godine 1736. sastavljena
Slavonija e pod upravu bana i Hrvatskog sabora doi tek obnovom triju slavonskih upanija: Virovitike, Poeke i Srijemske 1745. te ukidanjem Vojne granice 1871. i pripajanjem matici zemlji Hrvatskoj. Tek godine 1881. konano je ostvarena elja hrvatskog plemstva, odnosno Vojna je granica sjedinjena s Hrvatskom i Slavonijom. 23 Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 15. 24 Bsendorfer, Josip. Crtice iz slavonske povijesti. Osijek: Tiskom knjigo i kamenotiskare Julija Feiffera, 1910.
22

26

posebna komisiju pod vodstvom generala banske zemaljske uprave grofa Hamiltona. U svom je izvjetaju komisija ukazala na potrebu ureenja zemaljske vlade, odnosno zemaljske deputacije (Landes Deputation). Zemaljska je deputacija organizirana iz vrhova raznih grana uprave te je imala svojstva pokrajinske vlade. Predsjednitvo je povjereno generalnom upravitelju, a inili su je komorski nadravnatelj, prokurator fiska, vojni komesar i zemaljski sudac. Ova je zemaljska uprava ureena prema zemaljskoj upravi u Banatu i austrijskoj upravi za Srbiju te je trebala voditi sve upravne, sudske i redarstvene poslove, takoer je trebala urediti sve upravne odnose i vratiti ih u koloteinu zakonitosti. Gospodarski su poslovi ostavljeni Komori, a vojni generalkomandi. Zemaljska deputacija, koja je poela djelovati 8. veljae 1737., upuena je da prije provedbe raspravi o svim naredbama dvorskog ratnog vijea i dvorske komore bez obzira odnose li se oni na ope ili posebne interese grana uprave. Nazivajui je Zemaljska vlast za Slavoniju u Osijeku (Landesstelle fr Slavonien), Bsendorfer spominje osjeku zemaljsku deputaciju za Slavoniju.25 Zadaa te uprave bila je provesti u ivot urbar Karla VI za to je njen autoritet bio preslab. Nije bila u stanju prisiliti slavonsku vlastelu na tono pridravanje tog urbara, nego je vlastela prisilila svoje kmetove da ugovore posebne urbare tako da Karlov urbar nije nikada doao do primjene to je godine 1742/3. dovelo do seljake bune koja je pokrenula daljnje reforme. 4.2. KHEVENHLLEROVA UREDBA IZ 1735.

Poslije osloboenja od osmanske vlasti u Slavoniji su nastale velike promjene u drutvu, prirodi i gospodarstvu. Habsburka je Monarhija u opustoenu Slavoniju kolonizirala vojni i inovniki aparat, veleposjednike, obrtnike, trgovce i poljodjelce, uglavnom stranog porijekla. U Slavoniju je neprestano nadolazio migracijski val iz drugih hrvatskih zemalja (Like, Banovine, Zagorja i Dalmacije) te iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Nakon Poarevakog mira habsburka merkantilistika politika i novi vojno-politiki odnosi nastali u hrvatskom Podunavlju i Posavlju pokrenuli su napokon i u ovom graninom podruju ulaganja u gospodarske pothvate i razvoj prometnih veza. Iako merkantilistiki programi razvoja u vrijeme Karla VI nisu potaknuli stvarnu preobrazbu proizvodnih sredstava i infrastrukturne mree, ipak su legitimirali novi duh obnove i inicijative. Stari uzori, nove spoznaje i vee potrebe u tom razdoblju upuivali su na ope podizanje gospodarske moi o kojoj su ovisili svi ostali dijelovi drutva.
25

Bsendorfer, Josip. Agrarni odnosi u Slavoniji. Zagreb: JAZU, 1950., str. 72.

27

U krugu tih razmatranja bile su i potrebe vojske jer je najvei dio izdataka iao za njezino uzdravanje. Vojne su vlasti slavonsko-srijemskom graninom podruju esto mijenjale teritorijalni opseg i organizacijsko ustrojstvo. Poslije Poarevakog mira ak je postavljeno pitanje opstanka slavonsko-srijemske granice. Dvorska komora i ugarske upanije smatrale su da je Ugarska dovoljno zatiena pa su eljeli Slavonsko-srijemsku granicu podrediti civilnoj upravi Dvorske komore. General Andreas Ludwig von Khevenhller godine 1733. postao je zapovjednikom Slavonskog generalata. Kao novi upravitelj Slavonske granice, Khevenhller je zaprijetio da e graniari, ukoliko budu pokmeeni, napustiti Vojnu granicu i prijei na osmansko podruje. Teko stanje graniara potaknulo je generala Khevenhllera da predloi nadlenima reforme radi poveanja vojne snage podruja kojim je zapovijedao. Tekim financijskim i materijalnim optereenjima, koji su bili svakodnevica graniara, treba pridodati esto katastrofalne poplave rijeke Save. Khevenhller je pokuao ublaiti tekoe stanovnitva, ali je zadrao i dalje vojnu podjelu Posavske granice na gornju, srednju i donju, pod zapovjednitvom asnika u Gradiki, Brodu i Rai. Pred carem je i Dvorsko ratno vijee uspjelo obraniti postojanje Vojne granice u slavonsko-srijemskom Posavlju. Budui da je trebalo toliki broj ljudi odvajati od proizvodnog rada (to je izravno pogaalo dravni proraun), trebalo im je dati i nove zadae. Na temelju uredbe cara Karla VI, od 8. veljae 1735., poznate jo i kao Khevenhllerova uredba, objavljen je jo jedan u nizu popisa, izvreno novaenje te jasnije ureenje prava i dunosti posavskih graniara. Habsburka je Monarhija tijekom 18. stoljea u Vojnoj granici pokuavala provesti teko provedivu zamisao. Prvenstveno, eljela je vojnom slubom obuhvati skoro svakog sposobnog mukarca te je smatrala nunim da graniari u isto vrijeme svojim radom uzdravaju sebe i Vojnu granicu. Na tragu tih zamisli bila je Khevenhllerova uredba. Na temelju Khevenhllerove uredbe iz 1735. graniari su morali ratovati i izvan zemlje, ali im je zato priznato pravo na vojnu slubu i jamstvo da nikada nee biti pokmeeni. U ratu su graniare vodili njihovi domai asnici. Za trajanja ratnih operacija izvan Vojne granice, vojnici su dobivali plau iz dravnog prorauna, a u miru izdravali su se od poljodjelstva. Vlastitim sredstvima morali su kupovati odoru, puku i potroni materijal.26 Cijeli sustav Vojne granice bio je temeljen na odnosu izmeu vojnih i poljodjelskih dunosti njezina stanovnitva. Tijekom druge polovice 18. stoljea vojne vlasti pokuale su
26

Kljaji, Josip. Ustroj Slavonske vojne granice u 18. stoljeu. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 210.

28

nai djelotvorno rjeenje za usklaivanje tih dunosti i vojno-organizacijskog ustrojstva Vojne granice. Ipak, nijedna od dotadanjih reformi, ni razliita prestrukturiranja uprave nisu sutinski promijenile postojee odnose. Kljune promjene nastupile su tek u razdoblju izmeu godine 1745. i 1770. Tada je drava preuzela financiranje Vojne granice, ali i ukljuila graniare u stajau vojsku (vojna im je sluba bila jedino na to su bili obvezni), a za protuuslugu drava im je priznala njihove dotadanje povlastice. U sklopu tog organizacijskog preustroja graniarima je izmijenjen poloaj i namijenjena drugaija zadaa. Strogo odmjerenim uvjebavanjem u cijelosti se mehanizirao rad graniara te se iskljuila njihova volja i inicijativa. Ta je vojska bila vrsto u rukama asnika, kojim takoer nije bila ostavljena velika sloboda akcije, niim i srednjim inovima skoro nikakva. Slavonski su graniari iz vojno-milicijskog preli u status moderne vojske koja je trebala ratovati na cjelokupnom podruju Monarhije, ali i izvan njezinih granica. Drugim rijeima, od uvara granice pretvoreni su u silu koja je sposobna guiti pobune i nemire po cijeloj Monarhiji, ali istodobno i voditi osvajake ratove izvan njezinih granica. Uz stalnu vojnu slubu slavonsko-posavski graniari imali su i niz drugih obveza: pekli su opeku i gasili vapno te vrili podvoz drvene grae potrebne za gradnju tvrava, ardaka, asnikih stanova i vojnih skladita, zatim gradili su ceste i mostove, sjekli su ili krili ume i ikare, vozili su ogrijev viim asnicima te istili kopitnicu uz Savu.27 Novim ustrojem i uniformiranjem zapoeo je dugotrajni proces subordinacijske (vojne, upravne i sudske) podreenosti Vojne granice bekom Dvorskom ratnom vijeu. Dolo je do ukidanja svih tradicionalnih povlastica i neograniene upotrebe vojne sile u Habsburkoj Monarhiji i Europi kao i na granici s Osmanskom Carevinom.

27

Bsendorfer, Josip. Agrarni odnosi u Slavoniji. Zagreb: JAZU, 1950., str. 74.

29

5. TEREZIJANSKE REFORME I RAZDOBLJE JOSIPA II S Marijom Terezijom28 (1740. 1780.) poinje novo doba koje je nemilo zadiralo u stari hrvatski ustav. Hrvati tada nisu shvatili duh vremena koji je neminovno traio reforme na ustavnom, socijalnom i gospodarskom polju, nisu shvatili da ne moe biti izvrna i zakonodavna vlast u jednoj ruci. Stupanjem na prijestolje, Marija Terezija uvia to znai dobra dravna organizacija i odlino ustrojena vojska, te odluuje provesti reformu dravnog, carinskog, financijskog i vojnog sustava Habsburke Monarhije. Financijska iscrpljenost dravne blagajne prisilila je caricu da jo odlunije provede merkantilistiki program gospodarske obnove i s njim povezane reforme.29 Marija Terezija je provodila reforme u itavoj dravi. Provodila je i centralizaciju, ali kako ne bi uzvitlala buru u cijeloj dravi, provodila ju je samo u austrijskim i ekim dravama. U Hrvatskoj i Ugarskoj je drugaije postupala, i tu je centralizirala, ali u korist Maara i tako bacila prve konture budueg dualizma. U politikom ivotu Hrvatske srednje je plemstvo uivalo znatan utjecaj. Pripadnici te skupine plemstva obavljali su javne funkcije i aktivno sudjelovali u radu upanijskih skuptina i sabora, koji su velikai izbjegavali. Stanovitu politiku podvojenost meu plemiima izazvale su reforme Marije Terezije. Dio plemstva shvatio je nunost tih reformi i podravao njihovo provoenje. Nasuprot njima, neki su utjecajni plemii smatrali kako te reforme ugroavaju njihov poloaj i municipalna prava Hrvatske.

Godine 1712. Hrvatski je sabor potpuno neovisno o Ugarskoj izglasao pragmatiku sankciju. Njome se priznaje nasljedno pravo enskoj lozi Habsburke vladalake kue. Pragmatikom sankcijom iz 1712. Habsburgovci su se definitivno uvrstili na hrvatskom prijestolju. Sve do 1918. prema Hrvatskoj provode politiku apsolutizma i centralizma krei prava Hrvatskog sabora u veoj ili manjoj mjeri zakonima i reformama, javnim i tajnim nagodbama, naravno, u skladu s vremenom i povijesnim trenutkom. 29 Kljaji, Josip. Ustroj Slavonske vojne granice u 18. stoljeu. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 213.

28

30

5.1.

REORGANIZACIJA SLAVONSKE VOJNE GRANICE

Blage promjene u organizaciji Vojne granice, o kojima je bilo rijei, najavile su veliku reorganizaciju kompletne Vojne granice u razdoblju od 1737. do 1751. zbog to boljeg iskoritavanja vojnog potencijala.30 Graniari su se dijelili na tri dijela: jedan u jedinicama izvan zemlje, drugi u jedinicama na Vojnoj granici i trei kod kue za obradu zemlje. Tako ureena Vojna granica potpuno je odvojena od Hrvatske 1744., a nakon etiri godine austrijske pokrajine su potpuno obustavile davanje stalnog godinjeg novanog doprinosa. Dok je Marija Terezija na jednoj strani okrnjavala ustav Hrvatske, na drugoj joj je strani poveavala teritorij, to je u vezi s konanim ureenjem Vojne granice. Ureenje Vojne granice imalo je za posljedicu i odreenje teritorijalne kompetencije hrvatskog bana i Sabora. Godine 1741. carica Marija Terezija konano se odazvala molbama hrvatskog sabora da povrati Slavoniju materi zemlji Hrvatskoj. U borbi za naslijee Marija Terezija je na krunidbenom saboru, odranom u Pounu 14. svibnja 1741., potvrdila one zakonske lanke kojima je bilo ureeno pripajanje donjoslavonskih upanija Ugarskoj. Tako se u lanku 50. (O prisjedinjenju Donje Slavonije) izriito govori o prikljuenju Slavonije (...bit e podreena vlasti Kraljevine i bana...), a u sljedeem lanku o pripajanju Kutjeva i podreenosti donje Slavonije banu Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Na tom je saboru u punini potvrena banska vlast na podruju Hrvatske te je osnovano posebno povjerenstvo za utvrivanje granica izmeu Hrvatske te tajerske i Kranjske. Carica odreuje da se prema prijedlogu komisije uredi Vojna granica, a od preostalog dijela organiziraju upanije.31 Slijedom tih zakljuaka Hrvatski je sabor 15. oujka 1743. imenovao i pomonike banu Karlu Batthyanyu u poslovima vezanim uz inkorporaciju Donje Slavonije, a 8. travnja iste godine i poseban saborski odbor na elu s Ljudevitom Erddyjem radi izrade razratka o uvoenju uprave u krajeve Donje Slavonije i Srijema koji e se ponovno pripojiti Hrvatskoj. Odbor je jo za saborskog zasjedanja prikazao iscrpno izvjee i u sedam toaka iznio projekt reinkorporacije Slavonije s obzirom na pitanje vjere, vojne uprave, zatim pravne, graanske i gospodarske poslove, te imenovanja upravitelja u upanijama Poega i Valpovo kao i pitanje Moslavine. 32 Rad povjerenstava se otegnuo te je tek 1745. carica imenovala generala Franza Leopolda von Engelshoffena, kao predstavnika vojnih vlasti, za predsjedajueg, Aleksandra
Graniarska milicija reorganizirana je u redovnu vojsku, a istodobno dolazi i do formiranja pukova regimenti. Bsendorfer, Josip. Agrarni odnosi u Slavoniji. Zagreb: JAZU, 1950., str. 76. 32 Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 16.
31 30

31

Pataia kao predstavnika Provincijala, a predstavnik Komore bio je Ladislav Vajaja, vijenik Dvorske komore. Novi je ban Karlo Baan, po nalogu carice, otiao u Slavoniju i ondje s generalom Engelshoffenom ustanovio to se ima reinkorporirati Hrvatskoj, a to se ima pripojiti Vojnoj granici. Za vrijeme konstituiranja nove vlasti i organa uprave zapoeo je i proces doseljavanja Slavoniju brojnih stranaca, naroito Nijemaca. Meu njima istiu se obrtnici, trgovci, upravni inovnici i oficirsko-komandni kadar. Uz ve ranije etnike promjene pretvara se Slavonija u pravi konglomerat u kojem strani element ima ekonomsku i politiku mo u svojim rukama. Takvo stanje odgovaralo je ciljevima centralistike i germanizatorske politike carice Marije Terezije, a posebice njezina sina Josipa II. Reorganizacijom Vojne granice organizirana je Krievaka i urevaka pukovnija, odnosno Varadinski generalat u sastavu Vojne Hrvatske. Tako je stvoren novi pojam Slavonije koji je obuhvaao podruje istono od rijeke Ilove, dakle samo podruje pod nekadanjom osmanskom vlau, bez novoosnovanog Varadinskog generalata koji je izdvojen iz vojne Slavonije i pridruen Hrvatskoj vojnoj granici zajedno s Karlovakim generalatom i Banskom granicom. Na podruju Slavonske vojne granice, na donjoj Savi, osnovana je godine 1739. Srijemska vojna granica, a 1747. ukinuta je dotadanja vojno-teritorijalna podjela Vojne granice te su ustrojene nove generalkomande, pukovnije, bataljuni i satnije. Reorganizaciju Slavonske granice i primjenu kameralistike teorije u praksu, Dvorsko ratno vijee povjerilo je 1747. generalu Engelshoffenu. Slavonska je granica podijeljena na tri pjeake pukovnije: Petrovaradinska od Bosuta do ua Save, Brodska od Bosuta do Orljave i Gradika pukovnija od Orljave do Lonje, te dvije husarske pukovnije: Srijemska i Slavonska. Ukupno je u njima bilo 16 800 pjeaka i 4200 konjanika. Engelshoffen je poveao broj ljudstva u satnijama i podijelio ga po skupinama. Prve tri skupine bile su osloboene plaanja poreza i tlake, a sainjavali su ih vojni obveznici kojima je glavna dunost bila vojna sluba u zemlji i izvan nje. etvrtu skupinu sainjavale su osobe zaduene za domae gospodarske poslove i radove na tvravama. Osim za ureenje vojnoupravnog ustrojstva, general Engelshoffen je pokazivao interes i za razvoj obrta i trgovine u tim krajevima. Predlagao je da najznaajnija trgovita terete malim vojnim obvezama te da im se dodijeli vea upravna samostalnost kako bi se stanovnici tih mjesta u mirnodopskom razdoblju mogli intenzivnije baviti trgovakim i obrtnikim djelatnostima.

32

Engelshoffenova uredba sadravala je i kratke propise o kaznenom i civilnom pravosuu, tako da pukovnije nisu bile samo vojno-operativne postrojbe nego su inile upravno-teritorijalne cjeline u kojima su asnici pored vojnih obavljali i poslove upravnih tijela. Pukovnijska su zapovjednitva uz vojne funkcije bile i upravne vlasti prvog stupnja, izravno podreene glavnom slavonsko-srijemskom zapovjednitvu u Osijeku. Zapovjednitvo je kao zemaljska vlada za to podruje bilo upravna i sudska vlast drugog stupnja. Glavno je zapovjednitvo bilo do 1783. u Osijeku, a od te godine do 1848. u Petrovaradinu. Treu i posljednju upravnu i sudsku instancu predstavljalo je Dvorsko ratno vijee u Beu. Reformom sudstva Vojne granice bilo je regulirano i osnivanje graniarskih gradskih opina, odnosno slobodnih vojnih komuniteta. Tako su godine 1748. Stara Gradika, 1749. Zemun i Brod, a 1753. Srijemski Karlovci i Bukovica proglaeni slobodnim vojnim komunitetima. Prednost vojnih komuniteta sastojala se u oslobaanju od vojnih dunosti, a stanovnici su dobivali status slobodnih graniarskih graana. Poloaj slavonskih gradia bio je ubrzo (do 1755. godine) jednoobrazno ureen. Petrovaradin, Stara Gradika, Zemun, Brod, Srijemski Karlovci i Bukovica potpali su pod slavonsku generalkomandu u Osijeku. Generalkomanda je vodila poslove vojne naravi (izvrna vlast, koordiniranje i zapovijedanje), ali je i u poslovima civilne naravi imala funkciju quasi zemaljske uprave. Generalkomanda je imala pet odjela. Vojni odjel, za poslove vojne naravi; politiki, za bogotovlje, nastavu, gospodarstvo, obrt, trgovinu i redarstvo; ekonomski, za novarstvo, raunarstvo, poreze, graevinske poslove i umarstvo; pravosudni, za pravne i sudbene poslove, dok je opskrbni odjel bio aktivan samo u sluaju pokreta postrojba na bojite. Rani pokuaji germanizacije graniara kroz uenje zapovijedi na njemakom jeziku ovim reformama postaju stvarnost: u vojsci, osnovnim kolama, sudstvu i administraciji njemaki jezik je obvezatan. Za razliku od dotadanjih upravnih organa u Slavonskom generalatu nova je uprava morala brinuti, osim za vojne i sudbene, jo i za civilne poslove. Engeshoffenov plan u Slavonskoj vojnoj granici nije uspio u cijelosti. Najvei nedostatak Engelshoffenove uredbe predstavljalo je preveliko brojno stanje postrojbi. Ustroj pukovnija i prelazak graniara u stalnu vojsku doveo je do niza problema. Naime, novi vojni ustroj bio je skuplji od dotadanjeg. Pogrijeilo se u ralanjivanju na pukovnije. Naime, sve pukovnije nije bilo mogue formirati u zadanoj brojnoj snazi, pa se prilo dodatnoj kupovini teritorija za Vojnu granicu kako bi se popunilo pukovnije. inom teritorijalnog oblikovanja Vojne granice (kupovinom zemljita i inkorporiranjem nekih sela) zavren je proces razgranienja od civilne Hrvatske. Nastala je jedinstvena vojna drava koja je imala svoje

33

posebne zakone, sudstvo i posebno ustrojstvo koje se temeljilo na uskoj vezi izmeu vojne slube i zemljinog vlasnitva. Graniari su dobili poseban status samo zbog vojne slube.33 Carica Marija Terezija zavrila je reorganizaciju Vojne granice do 1753., a ve godine 1754. izdala je Graniarska prava koja su regulirala primjenu dotadanjih propisa, ureenje graniarskih sudova, civilni i kazneni postupak, zemljini posjed, vojna lena, nasljeivanja oporukom i bez oporuke itd. Ove su odredbe bile na snazi s manjim promjenama do 1807. kada je donesen Osnovni zakon o Vojnoj granici. Takoer, godine 1765. formiran je Generalni graniarski inspektorat koji se brinuo za obradu zemljita, obrtnu djelatnost kao i za sve vojne probleme. Iz ove se institucije 1768. razvio Odjel za granicu Dvorskog ratnog vijea (Grenzabteilung). Djelokrug generalnog inspektora obuhvaao je Varadinsku, Bansku i Slavonsku, te Karlovaku granicu. Prva pozitivna odredba inspektora bila je uvoenje sanitetskih komisija i sanitetskih regulativa iz 1767. Tijekom pet godina (1745. 1750.) uprava je Slavonske vojne granice u potpunosti reorganizirana i centralizirana te prilagoena novom vojnom ustroju. Tako je izvren novi teritorijalni ustroj civilnog i vojnog dijela Slavonije koji se nee znaajnije mijenjati sve do 1881., izuzimajui manje promjene u vrijeme Josipa II. 5.2. REFORMA UPANIJSKOG SUSTAVA 1745.

Na temelju rada i prijedloga Komisije, obnovu slavonskih upanija Marija Terezija zapoela je 1. travnja 1745. kada je dala upute povjerenstvu na koji nain treba izvriti sjedinjenje. Saboru Kraljevina carica je 27. travnja 1745. naredila da se imenuju povjerenici za pripajanje donje Slavonije i Vojvodstva Srijema. Kao predstavnici Kraljevina povjerenstvu su se, prema izboru Sabora, pridruili Ivan Buan, prisjednik Banskog stola, i Ivan Sai, podupan Krievake upanije. Povjerenstvo je provelo obnovu upanijskog ureenja i pripajanje donjoslavonskih upanija gornjoslavonskim. Podruje je podijeljeno na tri upanije i to: Poeka sa sjeditem u Poegi, Virovitika sa sjeditem u Osijeku i Srijemska upanija sa sjeditem u Vukovaru.34

Kljaji, Josip. Ustroj Slavonske vojne granice u 18. stoljeu. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 215. 34 Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 17.

33

34

Slika 3: Naredba Marije Terezije Saboru da imenuje povjerenike za prisjedinjenje Slavonije U uputi o ureenju Srijemske upanije 1. srpnja 1745. Marija Terezija izriito istie kako se podruje Srijema i Donje Slavonije, izuzev Granice, stavlja pod vlast bana i Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Srijemska upanija obnovljena je 11. studenog 1745. u Vukovaru. Na sveanoj sjednici u vukovarskim vojarnama bili su imenovani lanovi upanijskog poglavarstva. Za vritelja dunosti velikog upana bio je izabran na Marko (III) Aleksandar Pejaevi, kojeg je Marija Terezija imenovala velikim upanom Srijemske upanije 30. srpnja 1751. Nakon zavretka obnove Srijemske upanije kraljevsko je povjerenstvo preko akova, u kojem se biskup izjasnio da e biti dijelom Provincijala, stiglo u Poegu, gdje se ustolienje upanijskog poglavarstva odralo 21. studenog. Za vritelja dunosti velikog upana bio je izabran Ladislav Vajaj de Vaya. Povjerenstvo je nastavilo put prema Osijeku kako bi obnovilo rad Virovitike upanije. U Osijek je povjerenstvo stiglo 30. studenog i sljedeih nekoliko dana radilo s predstavnicima Dvorske komore i odreivalo iznos poreza (kontribucije) za Virovitiku upaniju, koja je bila obnovljena 8. prosinca 1745. Tada je bio ustolien prvi veliki upan Ljudevit Patai, brat Aleksandra Pataia.35 Reformom upanijskog sustava 1745. Marija Terezija je donjoslavonske upanije (Poeku, Virovitiku i Srijemsku) i pravno pridruila Hrvatskoj. Virovitika je upanija dobila teritorij dominija Virovitica, Vuin, Orahovica, Naice, Valpovo, akovo, komorski grad Osijek sa svojim kotarom, Aljma, Dalj i Erdelj. Poeka upanija dobila je podruje
35

Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb: kolska knjiga, 1996., str. 54.

35

dominija Podvorje, Sira, Pakrac, Cernik, Poega, Straeman, Velika, Brestovac, Plako, Kaptol i Pleternica, dok je Srijemskoj upaniji pripao teritorij dominija Nutar, Vukovar, Ilok, Neradin, Srijemski Karlovci, Ruma i Zemun. Dotadanje kapetanije zamijenili su graniarski pukovi u kojima su gotovo sva mjesta viih asnika zauzeli stranci. Nove su upanije zadrale staro skupno ime Slavonije, dok su na Gornju Slavoniju, koja je ve i onako bila suena na kraj izmeu Kupe i Drave, protegnulo poetkom 18. stoljea ime Hrvatska, tako da se Hrvatska protezala od Velebita do Drave i od mora do Ilove, a Slavonija se ograniila na tri upanije istono od Ilove. Prostorni opseg pojma Slavonije nastao nakon spomenute reorganizacije Vojne granice zadrat e se i nakon ukidanja Varadinskog generalata 1871., odnosno Slavonske i Hrvatske Vojne granice 1881., sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije, kada se nestankom Trojedne kraljevine (Hrvatska, Slavonija, Dalmacija) Slavonija uklapa u jedinstvenu dravno-teritorijalnu cjelinu. U zakonodavnom i upravnom smislu upanije su bile podvrgnute Hrvatskom saboru, na kojem su zastupane preko svojih izaslanika, te su imale dva predstavnika tijela: veliku i malu upanijsku skuptinu (vijee) i izvrni organ vlasti upanijski magistrat na ijem je elu veliki upan. Ovlast upanijskog sudstva ostala je ista kakva je ustanovljena 1723., kada je reformirano upanijsko sudstvo.36 Premda podreene Saboru Kraljevina i banu, slavonske su upanije od godine 1751. izravno slale svoje poslanike i na sjednice Ugarskog sabora. Kraljevina Ugarska smatrala je tri donjoslavonske upanije svojim integralnim dijelom.37 Taj je stav posebno doao do izraaja nakon smrti Josipa II na sjednici obnovljenog Ugarskog sabora. Kao odgovor na ugarske tenje, hrvatski su izaslanici iznijeli predstavku, potkrijepljenu povijesnim izvorima i prastaroj pripadnosti tih triju upanija Kraljevini.38 Marija Terezija od 1756. nastoji uskladiti organizaciju Zagrebake, Varadinske i Krievake upanije sa slavonskim upanijama. Tomu se opire ban i Hrvatski sabor jer to smanjuje ovlasti Sabora. Hrvatski je sabor, godine 1758., traio da ostane prijanje stanje uz potrebne manje reforme glede sudstva i dravne blagajne. Carica, opredijelivi se za
Beuc, Ivan. Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1985, str. 213-214. 37 Pripajanje donjoslavonskih upanija Hrvatskoj nailo je na otpor kod ugarskih stalea. Na saboru u Bratislavi 1751. virovitiki podupan Antun pii Japranski iznio je prijedlog da novoureene slavonske upanije izravno alju po dva zastupnika na Ugarski sabor, kako to ine i upanije u Ugarskoj. To je potkrijepio injenicom da su te upanije ureene poput ugarskih. Podrali su ga ugarski stalei s oitom namjerom da se ugarske ovlasti proire i na podruje Slavonije, to e u slijedeem stoljeu ti stalei i otvoreno traiti. Taj je prijedlog i ozakonjen unato protivljenju hrvatskih izaslanika, s time da je unesena zaporka da se time ne povrjeuju prava Kraljevine Hrvatske i hrvatskog bana, pa su se upanije i dalje ostale pod banskom upravnom i sudbenom vlau, a svoje su izaslanike slale na Hrvatski sabor. 38 Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije (2009.), Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, str. 177 179.
36

36

centralistiki nain upravljanja, uredila je da upanije posredstvom bana mogu neposredno komunicirati s Dvorom. Time je potisnut Hrvatski sabor koji je u svim upravnim pitanjima posredovao izmeu upanija i dvorskih ustanova kao to su to Dvorska kancelarija i Ugarsko namjesniko vijee. Tako su upanije postale izvrni organi dvorskih ustanova, zadravi i dalje znaajke teritorijalno-upravne organizacijske jedinice plemstva. Ostvarena je promjena u organizacijskoj strukturi upanije, nainu izbora upanijskih inovnika, te u provoenju raznih reformi kao to je urbarijalna regulacija. Potvrena je vana uloga plemstva. upanije su dobile veu samostalnost glede izbora nositelja upanijske vlasti i unutranje organizacije. upanija je bila vjerodostojno mjesto (locus credibilus) i sve izdane isprave ovjerene upanijskim peatom uvane su u upanijskom arhivu.39 upanije su se obnovile prema ugarskom modelu, ime su se razlikovale od triju gornjoslavonskih upanija, to je bila posljedica upravnih reformi Marije Terezije koje e i slijedeih petnaest godina obuhvatiti i preostale tri upanije. upanija je imala tri tijela: upanijsko poglavarstvo, upanijsku skuptinu i upanijski sudbeni stol. upanijsko poglavarstvo inili su veliki upan, podupan, biljenici, plemiki suci te upanijski odvjetnici. Na elu upanije nalazio se veliki upan (supremus comes) kojeg je imenovao kralj. Veliki je upan imao ovlast upravljati svim upravnim, sudskim i vojnim poslovima upanije. Kao predstavnik upanije bio je na sjednicama Sabora Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Ugarskog sabora u Pounu. Birao je svoje zamjenike, podupane (vicecomites), ali je njegovu odluku trebala potvrditi upanijska skuptina. Bila su dvojica podupana: redoviti podupan (vicecomes ordinarius) i podupanov zamjenik (vicecomes supstitutus), koji su zamjenjivali velikog upana kada je bio odsutan, prvi u sudskim, a drugi u upravnim poslovima. Kao pomo u obavljanju tekuih poslova upanije imenovani su biljenici (notari), koji su bili zadueni za otpravljanje spisa iz upanijske kancelarije, na upanijskim su sjednicama itali zaprimljene spise i vodili zapisnike te bili zadueni za sastavljanje predstavki, odgovora i zakljuaka donesenih na sjednicama upanijskih skuptina. Osim toga, skrbili su se i za upanijski arhiv. Plemiki podsuci (iudices nobilium, ili skraeno, iudlium) bili su zadueni za manje upravne jedinice u upaniji kotare (processus). O veliini pojedinog kotara ovisio je i broj plemikih sudaca, koji su se brinuli za red i mir u kotaru, objavljivali naredbe, okrunice i proglase upanije i viih upravnih tijela (bana, Sabora,
39

Beuc, Ivan. Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1985, str. 214-216.; Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb, 1996., str. 54.

37

Ugarskog namjesnikog vijea te Hrvatskog kraljevskog vijea). Provodili su i izvide za potrebe parnica pri upanijskom sudbenom stolu, a u nekim su sluajevima mogli i sami izricati presude. Budui da je upanija uivala status vjerodostojnog mjesta i imala pravo izdavanja ovjerenih prijepisa, plemiki su suci svojim potpisom i vlastitim peatom ovjeravali razliite imovinsko-pravne spise za potrebe stanovnitva. upaniju je u parnicama kao tuitelj zastupao upanijski odvjetnik (fiscalis magistratualis). U parnicama u kojima je tuena strana bila siromana i nije mogla platiti trokove sudskog postupka dravni je tuitelj nastupao i kao branitelj po slubenoj dunosti (advocatus pauperum). lan upanijskog poglavarstva bio je i upanijski blagajnik (generalis cassae perceptor), zaduen za upanijsku blagajnu (cassa domestica) te nadzor nad prihodima i rashodima upanije (perceptiones et errogationes). Ponekad se birao i njegov zamjenik (viceperceptor). Za nadzor upanijskih rauna bio je zaduen raunovoa (rationum exactor). Svi navedeni slubenici birali su se svake tree godine na upanijskim skuptinama, to se doslovce nazivalo obnovom (restauratio). Prema naredbi Marije Terezije navedene su slube sve do kraja feudalnog razdoblja mogli obavljati jedino plemii. Zasjedanja upanijske skuptine (congregatio) odravala su se barem etiri puta godinje, a po potrebi i ee. Skuptine su se dijelile na ope (velike) i posebne (male). Na velikim upanijskim skuptinama (congregatio generalis), na kojima su se sastajali svi stalei i redovi upanije, odluivalo se o svim elementima ivota u upaniji. Na njima su se itale i proglaavale (lectum et publicatum) naredbe vladara (mandata) i upravnih tijela (intimata), njihove okrunice (currentiones) te razliite molbe stanovnika (instantiae). Na skuptinama su se sastavljale predstavke vladaru (repraesentationes) i odgovori upravnim tijelima i pojedincima (rescripta). Male su se skuptine (congregatio particularis) sazivale kako bi se rijeili hitni poslovi, a na njima su sudjelovali, osim upanijskog poglavarstva, samo istaknutiji plemii upanije. Zakljuci Male skuptine morali su se javno proitati i potvrditi na sjednici Velike skuptine (in publico lecta et approbata). upanijski sudbeni stol (Sedes iudiciaria, ili skraeno, sedria) sazivao se prema potrebi, a sazivao ga je veliki upan ili podupan. U njegovu su radu sudjelovali podupan (najee kao zamjenik velikog upana), plemiki sudac, prisjednik (iurassor), biljenik ili njegov zamjenik (za potrebe voenja zapisnika pojedine parnice) te nekoliko poasnih prisjednika (assessores honorati) koje je odredio veliki upan. Sudbeni stol djelovao je kao prvostupanjski sud u svim graanskim i kaznenim predmetima, osim optubi za uvredu kraljevskog velianstva i izdaju, za to je bio mjerodavan Banski stol. upanijski je sudbeni stol djelovao i kao prizivni sud na presude koje su donosili nii sudovi: podupanov sud,
38

plemiki sudac, sudovi slobodnih kraljevskih gradova ili povlatenih trgovita te na presude vlastelinskih sudova. Podupanov sud (iudicium vicecomitis) inili su jedan od dvojice podupana, plemiki sudac i prisenik. Taj je sud sudio u sporovima zbog dugova (do dvanaest tisua forinti) te u sluajevima uzurpiranja vlasnitva nad posjedom (veliine do deset rali zemlje). U sporovima iste vrste, ali manje vrijednosti, sudio je plemiki sudac uz jednog prisenika.40 upanija je bila zaduena i za organiziranje pukih ustanaka, tj. novaenja tzv. insurekcija (insurrectio), a vezano uz upravne poslove da se na njezinu tlu provode kraljevske naredbe te da se ubire kraljevski porez, od ega je jedan dio pripadao upaniji. upanija se, izmeu ostalog, brinula za rad mitnica, tridesetnica (carinarnica), reguliranje teina i mjera, odreivanja cijena ivenih namirnica i usluga obrtnika. Posebno je potrebno istaknuti brigu za zdravlje u upaniji, kako stanovnitva, tako i stoke, ali i skrb za imovinu siroadi. Osim toga, promicala je poljodjelstvo, stoarstvo, voarstvo te uzgoj industrijskih biljaka.41 Reformom upanijskog sustava znatno je ojaala samouprava u upanijama. Tako reformirano upanijsko ureenje funkcionira od 1761. do 1848. s manjim prekidima i promjenama koje su nastale u vremenu od 1776. do 1790. godine, kada Josip II provodi reformu upanijskog ureenja.42

Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije (2009.), Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, str. 177. 41 Beuc, Ivan. Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1985, str. 214-216. 42 Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb, 1996., str. 56.

40

39

6. RAZDOBLJE OD 1790. DO 1848. Nakon smrti oca godine 1765., Josip II postao je suvladar Marije Terezije. Carica je sinu prepustila vojne i financijske poslove u dravi, dok je zazirala od njegovih politikih i crkvenih reformi. Njih je Josip II poeo provoditi tek nakon majine smrti 1780. Za njezina ivota bavio se ustrojem vojske, a u sklopu tog posla dao je modernizirati i proiriti tvrave u Slavoniji i Srijemu (u Osijeku, Petrovaradinu, Brodu, Rai i Staroj Gradiki) Kao nasljednik prijestolja, Josip II (1780. 1790.) namjeravao je od svojih nasljednih zemalja stvoriti jednu jedinstvenu dravu, gdje e vladati jedan ustav, jedan zakon i jedan jezik njemaki. U toj jedinstvenoj i jakoj Austriji trebale su se izgubiti Hrvatska i Ugarska, njihov je ustav trebao postati rtvom centralizacije. No, Josip II nije vodio rauna o injenici kako njegovu dravu ne ini jedan narod, ve da u njoj ive razliiti narodi, od kojih imaju Hrvati i Maari ivu povijesnu i narodnu svijest. Tu narodnu svijest, koju je Marija Terezija znala svojom finom enskom diplomacijom uspavati, razbudio je do otpora Josip II. 6.1. ADMINISTRATIVNE HRVATSKE 1785. Car Josip II odluio je ukinuti dotadanji staleki sustav i staro zakonodavstvo. U prvom redu, krenuo je u reformu upanija, koje su provodile pasivnu rezistenciju. Ukinuo je njihovu konstituciju, odnosno upanije su bile ukinute kao ustanove plemikih zajednica s lokalnom upravom i samoupravom te su od tada djelovale samo kao administrativne oblasti, koje e njegove naredbe provoditi, a ne kao dotad primati ih i staviti ad acta. Dokidanjem upanijskih skuptina upanije su postale potpuno ovisne o vladaru gubei tako bilo kakav utjecaj u donoenju odluka.43 Takoer, banu i upanijama oduzeo je sudske kompetencije, dokinuo je upanijske skuptine, a ban je postao posrednik izmeu cara i Ugarskog namjesnikog vijea. Djelatnost se odvijala u upanijskim skuptinama pod predsjedanjem velikog upana kojega je postavljao car. upanije su se brinule za red, ubiranje poreza, obavjetavanje puanstva o odredbama Sabora i, po potrebi, o akcijama vezanim za obranu zemlje.44 Sve je to jaalo apsolutistiku vlast Josipa II te je godine 1785. podijelio podruje Ugarske i Hrvatske na deset okruja, pri tome ne pridajui vanost povijesnim i politikim
43 44

REFORME

JOSIPA

II

PARCELACIJA

Isto, str. 57. Isto, str. 60-61.

40

granicama. Hrvatsko-slavonske upanije ukljuene su u zagrebako i peuko okruje i brojile su jedanaest upanija, sedam hrvatskih i etiri ugarske. Pet hrvatskih upanija: Modruka, Zagrebaka, Varadinska, Krievaka i Poeka u zagrebakom su okruju, a preostale dvije slavonske upanije, Virovitika i Srijemska, u peukom su okruju. Godine 1786. car Josip ukinuo je severinsku upaniju.45 upanijske se skuptine nisu sastajale, izbor slubenika bio je suspendiran, a veliki upan djelovao je samo kao predstojnik upanijskog ureda, koji je bio podreen predstojniku okruga. Umjesto upanijskog sudbenog stola bio je ustanovljen Subalterni sud (Iudicium subalternum) koji je bio zajedniki za prostor svih triju upanija. Sjedite mu je bilo u Osijeku, a bio je mjerodavan u istim predmetima kao i upanijski sudbeni stol. upanije su bile podijeljene na manje teritorijalne cjeline - kotareve (processus), kotarevi na okruja (districtus), a okruja na suije (iudicatus). Kao i upanijske, i kotarske su granice takoer bile odreene granicama posjeda. Tako je Poeka upanija bila podijeljena na Poeki i Pakraki kotar, Virovitika se upanija sastojala od Virovitikog, Voinskog, Naikog, Valpovakog, Osjekog i akovakog kotara, dok je Srijemska upanija bila podijeljena na Rumski, Iloki i Vukovarski kotar.46 Okruja su podinjena Ugarskom namjesnikom vijeu. Car je donosio propise i svojom apsolutistikom vlau dokinuo je upanijski sustav u Hrvatskoj i Slavoniji. To je znailo prekid upanijske uprave i samouprave od 1785. do 1790. Time poinje razaranje Hrvatske koje e se ponoviti u vie navrata u 19. stoljeu. Takva nastojanja naila su na snaan otpor u Hrvatskoj i Slavoniji koji se posebno afirmira u vrijeme hrvatskog narodnog preporoda. Careve reforme nisu zaobile ni sustav Vojne granice. Sustavnom militarizacijom uprave u Vojnoj granici, zapovjedno osoblje bilo je preoptereeno da nije moglo svladati brojne upravne i vojne dunosti. Da bi otklonio te potekoe, car Josip II odluio je uvesti samostalna tijela uprave, izravno odvojena od vojnih poslova pa je godine 1787. izvrena nova reorganizacija kojom je uveden Kanton-sustav. Uprava je odvojena od vojnih poslova, a regimente su postale iskljuivo vojne jedinice. Novo teritorijalno - upravno podruje bio je kanton. Osnovu novog, tzv. kantonalnog ustroja, predstavljala je iznimna briga za obradu zemlje. Da bi se dobilo pouzdane pokazatelje za razrez poreza na zemljite, car Josip II
45 46

ulinovi, Ferdo. Dravnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. stoljea. Zagreb, 1953., str. 22. Slukan-Alti, Mirela. Kartografski izvori za povijest upravno-teritorijalnog ustroja istone Hrvatske. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 238.

41

pokrenuo je u veljai 1786. provoenje zemljine izmjere Vojne granice. Dvorsko ratno vijee imenovalo je povjerenstvo koje je s drugim podpovjerenstvima i strunim suradnicima nainilo zemljinu izmjeru Vojne granice. Car nije raunao s tim da to podruje donosi neki prihod u dravni proraun, ali se zanosio fiziokratskim idejama da porezi na zemlju i drugi prihodi vojnog fonda, pokrivaju sve vojne trokove. Zadae novoustrojene kantonalne uprave bile su opsene i propisane do potankosti. Pukovnijski ustroj zadran je u vojnim poslovima, a ingerencije vojne uprave preputene su djelokrugu civilnih poslova. Na elo kantonalne uprave postavljen je upravni asnik (u pravilu satnik ili bojnik). Kanton se dijelio na etiri kantonalna distrikta (s vlastitom upravom), a svaki se distrikt sastojao od sela triju satnijskih okruga. Meutim, taj sustav nije bio odriv zbog loe koordinacije u kantonalnoj slubi. Doveo je do nesuglasica izmeu zapovjednika regimenti i zapovjednika kantona te je dekretom od 1. studenog 1800. rasputena civilna uprava, nakon ega je ponovno uvedena jedinstvena vojna uprava. Ukidanjem kantonalnog sustava nije se nita bitno izmijenilo. Graniarska uprava ostala je i dalje iskljuivo u rukama graniarskih komandanata, dok je itava Vojna granica predstavljala centralistiki organizirano posebno podruje podvrgnuto neposredno dvoru. Kako bi se ograniila samovolja vojne uprave objavljen je 1807. Graniarski temeljni zakon (Osnovni zakon o Vojnoj granici) koji je propisao slubu, obveze, prava i posjede graniara. Zakon je ukinut godine 1848. Od nekadanje kantonalne uprave preostalo je samo 14 upravnih funkcija, ali su i one izravno podreene vojnim zapovjednicima pukovnija i satnija. Nakon toga je u Vojnoj granici civilna uprava dobila samo sporedno znaenje. Taj status kasnije joj je potvrdio i Osnovni graniarski zakon iz 1850. koji je zapovjednitvu pukovnije od pet odjeljenja namijenio etiri za ureenje vojnih, a samo jedno za ureenje civilnih poslova dok je glavnom zapovjednitvu udijelio osam, od kojih se sedam bavilo vojnim, a samo jedno civilnim poslovima. Vojne su vlasti zadrale apsolutnu vlast sve do potpunog razvojaenja Vojne granice 1881. Sve reforme koje je uveo Josip II bile su na snazi do godine 1790.47 Nakon to se 1789. razbolio, shrvan boleu te potekoama u unutranjoj i vanjskoj politici poeo je dokidati svoje reforme. Poslije duge i teke bolesti car Josip II umro je u Beu. 22. veljae 1790. Nakon smrti Josipa II, ukinuta je upravna podjela Habsburke Monarhije na deset distrikata pa je u itavoj Ugarskoj uspostavljena stara upanijska podjela. upanije su vraene
47

Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb, 1996., str. 58.

42

u svojim starim opsezima i granicama koje su imale do 1785. Ono to je nepovoljno za Hrvatsku i nakon 1790. jest njezino podinjavanje Ugarskom namjesnikom vijeu, to e se posebno osjeati u Slavoniji.48 Unato brojnim slabostima, zamjerkama i prijedlozima da se ukine, kantonalni je sustav preivljavao i poslije smrti Josipa II. Car Leopold II takoer je bio protiv ukidanja kantonalnog sustava, ali se zalagao za njegovo temeljitije reformiranje. 6.2. POLOAJ UPANIJA OD 1790. DO 1848.

U razdoblju nakon smrti Josipa II do narodnog pokreta 1848., Ugarska sve jae izraava svoja presizanja na to podruje. Nasljednik Josipa II, car Leopold II (1790. 1792.) u proglasu hrvatskim i ugarskim staleima obeava da e im vratiti sva njihova prava i slobotine to im daju ustav i zakoni. Ve u doba prosvjetiteljstva i u Ugarskoj i u Hrvatskoj poela se buditi narodna svijest, to e biti osnova i kasnijem narodnom preporodu. U tome su Maari ili puno dalje od Hrvata. Oni su se moebitnim pokuajima germanizacije jasno usprotivili idejom o samostalnoj maarskoj dravi koja ne moe stati na Dravi, ve se mora protegnuti od Karpata do Jadranskog mora.49 Zagrebaki veliki upan Nikola krlec na sjednici velike skuptine Zagrebake upanije 2. oujka 1790. predloio je kao protuteu centralistikoj vlasti da se Hrvatska nerazrjeivom vezom sjedini s Ugarskom. Hrvatski sabor koji se sastao 12. svibnja iste godine donosi zakljuak da se za Hrvatsku i Ugarsku osnuje zajednika vlada, Ugarsko namjesniko vijee, naglaavajui pri tome da ona treba budno paziti da se nita ne dogodi to bi bilo u opreci s ustavom i zakonima Ugarske i Hrvatske. Osnivanjem zajednike vlade Hrvatskom je saboru oduzeta pravna funkcija, no Sabor je takav poloaj prihvatio kao privremeno rjeenje dok se Hrvatskoj ne vrati podruje pod mletakom i turskom vlau. Pravo na vlastiti teritorij i vlastitu upravu s potivanjem prava Hrvatske sabor je istaknuo i u uputi izraenoj za hrvatske izaslanike na Ugarski sabor u Budimu. Izaslanicima je naloeno da se u opejavnim poslovima imaju pokoravati veini glasova, ali ipak tako da time ne budu povrijeena posebna prava Kraljevine Hrvatske.
48

Dekretom iz 1779. Marija Terezija je ukinula kraljevsko vijee i njegove poslove prenijela na Ugarsko namjesniko vijee, a ne na Hrvatski sabor, iako su Hrvati to eljeli. Od tog vremena do 1848. Hrvatska se, zajedno s tri upanije u Slavoniji, smatra sastavnim dijelom Ugarske. Ovom naredbom carice Marije Terezije Hrvatska je po prvi puta iza stoljea zajednikog ivota s Maarima neustavnim putem podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. 49 ii, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb, 1975., str. 382.: "Kao to ima samo jedan bog i jedan kralj, tako treba da bude samo jedna drava, jedan narod i jedan jezik od Karpata do Adrije."

43

Premda se Ugarska zajedno sa Hrvatskom usprotivila centralistikoj vlasti Bea, na saboru u Budimu je zapoeo proces koji e trajati sve do 1848., a u kojemu je Ugarska htjela nametnuti Hrvatskoj ono protiv ega su njezini stalei ustajali u doba prosvijeenog apsolutizma. Ideja o jednoj Ugarskoj od Karpata do Jadrana provodila se na dvije razine. Ponajprije, Maari su htjeli uvesti maarski jezik u saborske rasprave i dnevnik, a to e u kasnijem razdoblju nastojati proiriti i na druga podruja javnoga ivota. Zatim, ugarski stalei iznose izriita teritorijalna presizanja na podruje Donje Slavonije. Tome su se otro usprotivili hrvatski izaslanici. Franjo Bedekovi na Ugarskom saboru zastupa miljenje svih hrvatskih predstavnika tvrdei da Hrvatska ne moe pristati na uvoenje maarskog jezika kao slubenog na saboru.50 Na istome saboru pokrenuto je i pitanje poloaja Slavonije. Hrvatski su izaslanici prvotno polagali velike nade u taj sabor jer su oekivali da e Hrvatskoj biti vraena sva prava. Meutim, on je bio poetak jednog dugog razdoblja u kojem se pritisak Ugarske sve vie osjeao kako s obzirom na uvoenje maarskog jezika tako i s obzirom na sve snaniji politiki utjecaj i na teritorijalna presizanja. Uvoenju maarskog jezika Hrvati su se suprostavili zadravanjem latinskog jezika kao slubenoga. Politikim pak i teritorijalnim presizanjima trajno su pruili otpor, koji svoj zavrni izraz ima u Hrvatskom saboru 1848. kada se prekidaju dravnopravne veze s Maarskom. Unato otporu hrvatskih stalea ipak je uveden maarski kao neobvezan predmet u pukim i srednjim kolama u Hrvatskoj i Slavoniji, a Hrvatska se poela shvaati u slubenoj praksi u politikom ivotu kao sastavni dio Ugarske. Poloaj je postao tim tei, jer je na elu Ugarskog namjesnikog vijea od 1790. do 1848. bio jedan nadvojvoda, koji je sebi prisvajao politiku vlast, pored koje su ban i Hrvatski sabor gubili na znaenju.51 Na Ugarskom saboru u Budimu 1807. izaslanik Pavao Nagy izrekao je misao koja odraava bit sukoba ugarskih i hrvatskih stalea u jezinom pitanju: Materinji jezik vaniji je faktor od ustava i staletva jer se podjarmljeni narod moe osloboditi, ali propau jezika propao je i narod.52 Razumljivo je stoga da se pitanje maarskog jezika postavlja i na Ugarskom saboru godine 1825./1827. Hrvatski su stalei popustili i 10. rujna 1827. na saboru u Zagrebu donijeli zakljuak da hrvatska mlade u svim kolama obvezno ui maarski jezik. Istodobno je, po prvi put nakon 1802., ponovno zatraeno sjedinjenje Dalmacije i Vojne

Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 19.: jer je narod hrvatski korjenit kao i maarski, a bila bi velika sramota kad bi s vremenom, izgubivi svoj (hrvatski) jezik, prestao biti kao zasebni narod i postao slugom Maara. 51 ii, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb, 1975., str. 377 378. 52 Isto, str. 388.

50

44

granice s Hrvatskom, kao i da ubudue tri slavonske upanije plaaju porez kao hrvatske jer pripadaju banskoj upravi.53 Nakon 1790. godine hrvatsko plemstvo obnavlja djelatnost svojih institucija, obnavlja upanije, ali uz prihvaanje njihove ovisnosti o Ugarskom namjesnikom vijeu. upanije su od Ugarskog namjesnikog vijea primale naloge mimo Sabora i bana, to je u mnogome ograniilo samostalnost Hrvatske. Stoga se samostalnost Sabora smanjila u prvoj polovici 19. stoljea. Hrvatski je sabor zasjedao samo uoi i nakon zajednikog Sabora, dajui instrukcije svojim poslanicima da proglase saborske zakljuke koje je potvrdio vladar. Samo odluke Hrvatskog sabora koje bi potvrdio vladar postajale su zakonom.54 Hrvatski poslanici u zajednikom Saboru u Bratislavi branili su interese Hrvatske od maarskih pretenzija. Izraavali su elju hrvatskog plemstva za ouvanje zasebnog politikog poloaja, no ipak je tijekom dueg vremena popustilo hrvatsko plemstvo maarizatorskim pritiscima ugarskog plemstva. Za poekog velikog upana imenovan je grof Josip Erddy de Monyorokerek, a izabrani su i novi upanijski inovnici. Sloboda vijeanja upanijskih skuptina znatno je smanjena i daleko ispod njihove uloge u 18. stoljeu. upanijske skuptine birale su zastupnike za Pounski sabor, a neke upanije su s istim zastupnicima zastupane i u Hrvatskom saboru.55 upanijski sustav slabi tijekom prve polovice 19. stoljea. upanije se iskljuivo bave administrativnim i sudbenim poslovima i njihov otpor maarskim presizanjima nije bio izraen u dovoljnoj mjeri. Svakako treba upozoriti na nejedinstvo hrvatskih upanija glede odnosa prema Maarskoj, to je u mnogome tetilo jedinstvu Hrvatske. Virovitika upanija i njezini predstavnici bili su uz Maare, dok je Poeka upanija svoju djelatnost usmjerila na obranu domovine. Virovitiki podupan, Ivan pl. Salopek, eli Slavoniju odvojiti od Hrvatske, to je prihvatila i upanijska skuptina. Virovitika je upanija svojim izaslanicima na Ugarski

Kao odgovor na sve izraenije tenje Ugarske da se u Hrvatsku uvede maarski jezik i proiri vlast Ugarskog namjesnikog vijea, ograniavanjem vlasti hrvatskoga bana, iste te godine, 1830. u Zagrebu na latinskom jeziku, izdaje Josip Kuevi knjiicu "De municipalibus iuribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae" ("O municipalnim pravima i statutima kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije") u kojoj na temelju dokaza pokazuje da je Hrvatska uvijek imala svoj zaseban dravnopravni poloaj koji je bio nezavisan od Ugarske. Svoje tvrdnje potkrepljuje povijesnim izvorima, poevi od doseljenja Hrvata, zatim vrijeme vladavine hrvatskih narodnih vladara, zadrava se na tumaenju ugovora s Kolomanom (1102.) te nie dogaaje sve do svog vremena naglaavajui tu bitnu injenicu hrvatske nezavisnosti. Kuevi takoer brani upotrebu latinskog jezika u javnom ivotu Hrvatske kao jedno od njezinih municipalnih prava, no ipak je najbolje obiljeje te samosvojnosti nalazio u njezinom posebnom "hrvatsko-slavensko-ilirskom" jeziku. 54 Mijatovi, Anelko. Ban Josip Jelai. Zagreb, 1990., str. 10. 55 Potrebica, Filip. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u 18. i prvoj polovici 19. stoljea. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb, 1996., str. 60.

53

45

sabor 1832. dala uputu, u kojoj osporava bansku vlast u Donjoj Slavoniji, ali i druga prava Kraljevine Hrvatske Ugarska presizanja na Slavoniju posebno su se intenzivirala upravo 30-ih godina. Maari su na Saboru u raspravama tvrdili da je Hrvatska dio Ugarske, koja mora sluati svoju mater-zemlju i da nije nikakva savezna kraljevina. U tome su imali podrku i kod maaronski usmjerenog dijela hrvatskog plemstva. Na Ugarskom saboru od 1832. do 1836. ugarski stalei istiu svoje pretenzije za Donjom Slavonijom, najprije isto formalno u pitanju naziva Slavonije, a zatim i otvoreno. Godine 1835. oni su iznijeli kralju razradak o urbarijalnim pitanjima u kojem predlau da se iz urbarijalnih lanaka izostavi poimenian spomen Donje Slavonije s trima upanijama (Poekom, Virovitikom i Srijemskom), i da se te upanije navedu jednostavno u nizu iza ugarskih upanija. tovie, donja kua (staleka) u poruci gornjoj (velikakoj) kui izrijekom je ustvrdila da reene upanije pripadaju Kraljevini Ugarskoj. To je bio povod da se pod zasjedanjem bana u Budimu sastala Hrvatska kraljevinska konferencija 23., 24. i 28. veljae 1835. Ban je pozvao prisutne hrvatske stalee da donesu odluku hoe li se predstavkom zatraiti od kralja da uskrati svoje odobrenje tom izostavljanju poimenina spomena donjoslavonskih upanija. Miljenje lanova Konferencije bilo je razliito. U predstavci hrvatski su stalei podrobno iznijeli povijesno pravo Hrvatske na Donju Slavoniju i potkrijepili njenu podreenost banskoj vlasti. Donjoslavonske upanije podreene su Ugarskom namjesnikom vijeu samo u poreznim i dijelom gospodarskim pitanjima, a u svemu ostalom u nadlenosti su Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Kralj je udovoljio zahtjevu hrvatskih stalea i tako je onemoguen jo jedan pokuaj ugarskih stalea da se Slavonija i Srijem pridrue Ugarskoj. Nakon toga, sastao se 4. kolovoza 1836. godine Hrvatski sabor u Zagrebu te je izrijekom iznio kako je car potvrdio naziv Donje Slavonije, a time i municipalna prava Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te bansku vlast na Donju Slavoniju. Naziv Slavonije predmet je ponovnih rasprava na Hrvatskom i na Ugarskom saboru 1839.56 Godine 1835. ugarski stalei zahtijevaju na zajednikom Saboru da se u hrvatskim upanijama (Krievaka, Varadinska, Zagrebaka) u sve kole uvede maarski jezik. Godine

Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 25.

56

46

1843. Maari su zakljuili da se za est godina u Slavoniji (Poeka upanija, Virovitika i Srijemska) i Primorju mora poeti uredovati na maarskom jeziku.57 Hrvatski sabor, 24. travnja 1843., u uputi za izaslanike na Ugarski sabor ponovno u sredite svojih rasprava stavlja prava Kraljevine i cjelovitost hrvatskih zemalja. Posebno su naglaena municipalna prava, ali i izriita obrana hrvatsko-slavonske narodnosti. Izrijekom se zahtjeva da se u saborskim spisima uvijek navode tri upanije i naziv Slavonija. Inzistira se da se Donjoj Slavoniji iure postliminio vrate sva prava, pa i ona glede ureenja porezne osnove. Zakljueno je da se na izriit zahtjev bekog Dvora izradi razradak u kojem e se iznijeti pravo Hrvatske na Slavoniju. Ve navedeni saborski odbor iznio je opiran razradak ponovno dokazujui, na temelju povijesnih prava, trajnu municipalnu povezanost Slavonije s Hrvatskom.58 Godine 1845. prvi je put tonije odreen sastav stalekog sabora te su sudjelovanje na saboru imali banski uzvanici iz redova aristokracije i crkvenih veleposjednika, te zastupnici upanija, gradova i kaptola. U rujnu 1845. hrvatski stalei u nekoliko saborskih zakljuaka iznose cjelokupni dravnopravni program Hrvatske: trae reinkorporaciju Dalmacije, osnivanje zasebne zagrebake nadbiskupije, kako bi se Hrvatska i u crkvenom pogledu osamostalila od Ugarske, zatim ponovno stvaranje zasebne hrvatske vlade obnavljanjem Hrvatsko-slavonskoga vijea te osnivanjem zasebnog odjela u Beu pri Dvorskoj ugarskoj kancelariji, koji e biti nadlean iskljuivo za hrvatske poslove, a da u ustanovama i nadletvima zajednikim Ugarskoj i Hrvatskoj bude razmjeran broj i Hrvata. Sve te zahtjeve obnavlja i Hrvatski sabor koji se sastao u listopadu 1847. U uputi hrvatskim izaslanicima na Ugarski sabor ponovno se trai ouvanje cjelovitosti i zasebnosti hrvatskih zemalja.59 Hrvatski sabor godine 1848. dobiva znaajke predstavnikog tijela. Svoje pravo na Donju Slavoniju hrvatski su stalei uporno branili na Hrvatskom i Ugarskom saboru. Zakljuci Hrvatskog sabora 1848. kao i Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. sankcionirali su pravo Hrvatske na Slavoniju i Srijem. Ukidanjem Vojne granice 1881. Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pridrueni su oni krajevi koji su bili pod vojnom upravom.

Mijatovi, Anelko. Ban Josip Jelai. Zagreb, 1990., str. 10. Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995), str. 26. 59 Isto, str. 27.
58

57

47

7. RAZDOBLJE OD 1848. DO 1918. 7.1. UPANIJSKI SUSTAV TIJEKOM ZBIVANJA 1848./9.

Revolucionarna zbivanja godine 1848. omoguila su svim drutvenim slojevima da izraze svoje elje. Narodna zahtijevanja pokazala su da je na samom poetku narodnog pokreta izraena zajednika elja graanstva i ostalih drutvenih slojeva. Traeno je ostvarivanje graanskih sloboda i ukidanje feudalnih odnosa koji su koili gospodarski i drutveni razvitak. Siromani drutveni slojevi nisu se zadovoljavali proklamiranjem sloboda i jednakosti, ve su traili rjeenje drutvenih pitanja. Preteno su oni kojima je prijetilo razvlatenje ukidanjem urbarijalnih i drugih prava potraili rjeenje u podravanju ugarskih interesa, posebice u slavonskim upanijama, irei protunarodnu propagandu i borei se protiv osamostaljenja i ujedinjenja Hrvatske i Slavonije u odnosu prema Ugarskoj. Vidjeli su jedini izlaz u pomirenju s Maarima. U tu grupu nezadovoljnih obino su se ukljuivali u znatnom broju upanijski inovnici, posebice slavonskih upanija, a razlike su postojale od upanije do upanije. Njihovo oslanjanje na Maare i domae maarone znailo je ostvarivanje njihovih interesa. Proces osamostaljenja i ujedinjenja hrvatskih podruja pod vodstvom bana Josipa Jelaia i Hrvatskog sabora podravala je veina upanijskih uprava, a znatnije mu se suprotstavljaju uprave Virovitike i Srijemske upanije. Taj proces zaustavljen je Oktroiranim ustavom 4. oujka 1849., pod carem Franjom Josipom I, to je utjecalo i na daljnju orijentaciju i djelovanje upanijskog sustava. Nadlene institucije uprave za Slavoniju su u Beu Carevinsko vijee (14. travnja 1851. 20. listopada 1851. g.) Odsjek za Hrvatsku i Slavoniju, te u Zagrebu Banska vlada (12. lipnja 1850. 30. travnja 1854. g.). Samostalnost upanijske uprave sveden je na minimum. U upanijskom sustav odluujuu su ulogu imali plemii, no dolazi do pretvorbe te upanije prestaju postojati kao teritorijalne zajednice plemia, a postaju teritorijalno upravnopolitike zajednice koje predstavljaju sve drutvene slojeve. Sve do 1848. svi vii inovnici upanija bili su iz plemikih obitelji i morali su dokazati plemstvo ako su eljeli ostati u upanijskoj slubi. Od 1845. u upanijskoj se upravi postupno pojavljuje sve vie inovnika neplemia, a osobito poslije 1848., kada nije za upanijsku ast i upanijske inovnike bilo presudno podrijetlo ili plemika titula.

48

Potkraj svibnja 1848. birani su u Hrvatski sabor predstavnici upanija, graniarskih pukovnija i slobodnih kraljevskih gradova. Predstavnici plemstva i crkve ui e u Sabor na osnovi svoga drutvenog poloaja, dok su narodni zastupnici birani na neizravan nain. upanije su birale svoje zastupnike u Hrvatski sabor na temelju potvrenih pravila za svaki kotar po jednog zastupnika. Godine 1848. Slavoniju ine tri upanije Virovitika, Srijemska i Poeka. Te tri slavonske upanije bile su odvojene od triju hrvatskih upanija (Zagrebake, Krievake, Varadinske) urevako-krievakom pukovnijom. Iste je godine kulminirao i srpski pokret, razvijen na prostoru june Ugarske (Baranja, Baka i Banat) te u Srijemskoj upaniji. Na sljedeoj skuptini koja je odrana u Srijemskim Karlovcima 13. i 15. svibnja 1848. donesen je zakljuak o proglaenju Vojvodine Srpske. Proglaenjem Srpske Vojvodine, 1. srpnja 1848. u Srijemskim Karlovcima, nastupile su nove promjene. Pristankom Hrvatskog sabora i bana Jelaia, Srpskoj je Vojvodini pripojen istoni dio Srijemske upanije: kotarevi Ilok, Ruma i Irig. Hrvatski sabor i ban time su eljeli uvrstiti savez Hrvata i Srba u sukobu sa zajednikim neprijateljem Maarima. Teritorijalna promjenama na tetu te slavonske upanije imala je dalekosene posljedice na odnose izmeu Hrvata i Srba, posebice nakon Drugog svjetskog rata. Razgranienje izmeu Srpske Vojvodine i Hrvatske 1849. godine se s dananjom granicom izmeu Republike Hrvatske i Republike Srbije. Nakon izdvajanja triju srijemskih kotara, raspala se Srijemska upanija te je Vukovarski kotar pripojen Virovitikoj upaniji. Tako je Slavonija na kratko vrijeme svedena na samo dvije upanije. Srijemska upanija bit e obnovljena nakon vraanja ustavnog stanja 1860., kada je ukinuta Srpska Vojvodina, a time su vraeni i srijemski kotari u obnovljenu upaniju.60 Poetkom prosinca 1848. okupljene su sve hrvatske zemlje i pokrajine, osim Istre i Baranje, ali nisu sve inile hrvatski upanijski sustav. Izvan upanijskog sustava ostale su Dalmacija i Vojna granica, iako su graniarski predstavnici sudjelovali u radu Hrvatskog sabora.

60

Slukan-Alti, Mirela. Kartografski izvori za povijest upravno-teritorijalnog ustroja istone Hrvatske. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 239 240.

49

7.2.

APSOLUTISTIKE

PROMJENE

UPRAVNO-TERITORIJALNOM

USTROJU 1850. 1854. I OBNOVA SLAVONSKIH UPANIJA Poslije sloma revolucije 1848./9. politika prolost Slavonije stoji u najuoj vezi sa zbivanjima u ostalim dijelovima Hrvatske. Dvostruka ekonomska i politika podjarmljenost kako od strane Austrije, tako i od strane Ugarske stvaranjem dvojne monarhije 1867. (Austrougarska nagodba) predstavlja osnovnu politiku komponentu koja traje do propasti Austrougarske monarhije godine 1918. Tijekom zbivanja 1848/9. nastale su promjene unutarnjih i vanjskih granica Hrvatske. Pripojeno je Meimurje, Rijeka s okolicom, dok su izgubljena tri srijemska kotara (Irig, Ilok, Ruma). Ban Josip Jelai do kraja 1848. upravljao je Dalmacijom, Bokom kotorskom, Vojnom granicom, civilnom Hrvatskom i Slavonijom. Pobjeda Bea nad maarskim revolucionarnim pokretom donijela je uvoenje neoapsolutizma i novu organizaciju uprave (12. lipnja 1850.). U razdoblju od 1850. do 1854. radi centralizacije vlasti provedene su dvije upanijske reforme. Godine 1850. donosi se naredba o ustroju Hrvatske i Slavonije u okviru koje je Slavonija podijeljena na dvije upanije Poeku i Osjeku, odnosno preimenovana Virovitika upanija prema svom sjeditu (imala je prostorni opseg i granice nekadanje Virovitike ukljuujui i Vukovarski okrug). U sklopu ovih upanijskih reformi, 16. srpnja iste godine, ban Josip Jelai bio je primoran raspustiti dotadanje velike i male plemike upanijske skuptine koje su pruale otpor kralju i njegovim naredbama kada su ih smatrale tetnim za upanije.61 Njihove upravne ovlasti bile su predane velikim upanima, a pravni poslovi novoosnovanim sudovima. Na elu upanija 1850. nalaze se carsko-kraljevski veliki upani, a na elu kotara u upanijama su carsko-kraljevski podupani. Velike upane imenovao je car i u biti su bili poinjeni vladaru u Beu. Ve 1854. donesena je nova Uredba o politikom i sudbenom ustrojstvu Hrvatske i Slavonije. U duhu tzv. modernizacije, a zapravo u slubi novog austrijskog apsolutizma i germanizacije, 1854. godine Banska vlada u Zagrebu pretvorena je u Carsko i kraljevsko namjesnitvo. upanije se sada dijele na vanjske i gradske kotare. Kraljevina Hrvatska i Slavonija podijeljene su na est upanija: Zagrebaku, Varadinsku, Krievaku, Rijeku, Poeku i Osjeku. Takoer, dolo je i do manjih promjena prostora nekih upanija. Osjekoj
61

Beuc, Ivan. Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1985, str. 263. Od tada su veliki upan i ban Josip Jelai bili carski inovnici koji su morali provoditi naloge beke uprave.

50

upaniji pripojen je, raspadom Srijemske upanije, vukovarski kotar. Osijek je postao sjedite upanije. Zagrebaka upanija izgubila je Gorski kotar, koji je pripojen Rijekoj upaniji, dok je Varadinskoj upaniji pripojeno Meimurje akoveki kotar. Tri godine poslije bio je odreen broj kotareva za svaku upaniju: Osjeka upanija imala je pet vanjskih kotareva (Osjeki, Valpovaki, Donjomiholjaki, Naiki, akovaki i Vukovarski) i jedan gradski kotar (grad Osijek), a Poeka je upanija imala sedam vanjskih kotareva (Virovitiki, Slatinski, Voinski, Daruvarski, Pakraki, Poeki, Kutjevaki) i jedan gradski kotar (grad Poega). Status slobodnog i kraljevskog grada imao je samo Osijek.62 Prikazani ustroj zadrao se sve do 1861. kada dolazi do obnove upanijskog sustava u okviru koje se upanijama vraa njihova samouprava. Do promjena dolazi u teritorijalnom smislu. Iloki, Iriki i Rumski kotar vraen je u sastav Slavonije nakon ega je obnovljena Srijemska upanija sa sjeditem u Vukovaru u granicama prije 1848. Osjeka upanija ponovno se zvala Virovitikom upanijom iako joj je sjedite ostalo u Osijeku. Obnovljena je i Krievaka upanija u svojim granicama iz 1848. Obnovom Krievake, smanjio se opseg Zagrebake upanije za Moslavaki kotar koji je pripojen Poekoj, odnosno za Vrbovaki kotar koji je pripojen Krievakoj upaniji. upanije su se dijelile na okruja, a okruja na kotareve. Na njihovu je elu bio veliki upan te prvi i drugi podupan. lanovi upanijskog poglavarstva i inovnitva, kao i nain biranja inovnitva (na upanijskim skuptinama) nisu se znatnije promijenili u odnosu na razdoblje do 1848. Osim toga, upanije su ponovo imale upravnu i sudsku funkciju. Takvo je ureenje bilo privremeno. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ponovo dolazi do reforme upravno-teritorijalnog ustroja te su ve 1870. uslijedile nove promjene u ureenju upanija. Konano, u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi ureeno je i pitanje cjelokupnosti kraljevina Hrvatske i Slavonije tako da je Nagodbom utvreno da Kraljevina Ugarska priznaje zemljinu cjelokupnost kraljevina Hrvatske i Slavonije. Nadalje, odreuje se da se onaj dio Vojne granice, koji ka kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji spada, skupa sa vojnim graniarskim komunitetima sjedini sa pomenutim kraljevinama te e se ujedno zahtijevati da se Dalmacija pridrui kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. U skladu s tim odlukama utvruje se i poloaj kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U sastavu Kraljevine

Pavlievi, Dragutin. upanije u Slavoniji i Hrvatskoj u prijelaznom razdoblju od 1848. do 1881. U: Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb, 1996., str. 79 80.

62

51

Hrvatske u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi navedene su sve upanije, ukljuujui i Srijemsku koja se prostirala do Zemuna, te graniarske pukovnije i napokon sadanja Dalmacije Ukidanjem Vojne granice 1881. Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pridrueni su i oni dijelovi koji su bili pod vojnom upravom. Godine 1871. ukinuta je Varadinska granica, a njezine pukovnije Krievaka i urevaka 1881., ime je nestao graniarski klin koji je stoljeima dijelio Hrvatsku i Slavoniju. Na razvojaenom podruju Varadinske granice osnovana je nova Bjelovarska upanija sa sjeditem u Bjelovaru. Razvojaen je i grad Senj, vojni Sisak te umberak. Do kraja postojanja upanija 1922. provedene su jo ak tri reforme. Uglavnom su upanije djelovale kao samoupravna tijela, osim od 1874. do 1886., kada su upanije bile iskljuivo upravna tijela. Zadrana je podjela na osam upanija, ali je uvedena njihova podjela na podupanije (umjesto na kotareve, to je bila njihova osnovna teritorijalna podjela u drugim razdobljima). Tako je Virovitika upanija bila podijeljena na tri (Osijeku, akovaku i Virovitiku), a Poeka (Poeku i Pakraku) i Srijemska (Vukovarska i Rumska) na dvije podupanije. Godine 1881. sjedinjenjem vojne Hrvatske i Slavonije s Hrvatskom stvara se novi upravno-teritorijalni ustroj. Od Poeke upanije odvojen je kotar Kutina i dodijeljen Bjelovarsko-krievakoj, dok je Poeka dobila Gradiku i dio Brodske pukovnije. Istoni dio Brodske pukovnije, kotari Vinkovci i upanja pripojeni su Srijemskoj upaniji kao i itava Petrovaradinska pukovnija. Prostorni opseg i granice upanija oblikovanih 1881. dobrim se dijelom poklapaju s prirodnim cjelinama Slavonije u kojoj je Poeka upanija pokrivala podruje slavonske Posavine s Poekom kotlinom, Virovitika slavonsku Podravinu, pridravsku nizinu Osijeka i akovaki kraj, dok je Srijemska upanija obuhvaala prirodnu cjelinu Srijema. Takav upanijski ustroj zadrao se do godine 1918.63 upanije su kao upravne jedinice bile ukinute odredbama Vidovdanskog ustava (28. lipnja 1921.) i Uredbom o podjeli zemlje na oblasti (28. travnja 1922.) koja je provedena dvije godine poslije. Gradivo koje se uva u arhivima slavonskih upanija dragocjen je izvor za prouavanje slavonske povijesti na temelju kojeg se moe u cijelosti rekonstruirati djelovanje upravnih i sudbenih institucija na prijelazu iz feudalnog doba u moderno razdoblje diobe

63

Slukan-Alti, Mirela. Kartografski izvori za povijest upravno-teritorijalnog ustroja istone Hrvatske. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 241 242.

52

vlasti. Dakako, graa slavonskih upanija ponajbolje svjedoi o ivotu i sudbini obinog ovjeka, o njegovu drutvenom i materijalnom statusu.64 7.3. VOJNA GRANICA U RAZDOBLJU OD 1848. DO INKOROPRACIJE S HRVATSKOM 1881. Prvi pokuaj integriranja cjelokupnog hrvatskog teritorija pod ovlast Hrvatskog sabora poeo je 1848., ali tada jo uvijek nisu bili zreli uvjeti za takvo to. U Hrvatskoj je jo prevladavao feudalni sustav, ali ne i u Vojnoj granici (to e biti olakavajui element pri njezinu konanom integriranju u hrvatski teritorij), graansko drutvo nije bilo formirano, zakonska regulativa bila je siromana, granica Austrijske Carevine prema Osmanskom Carstvu jo je bila nesigurna, a u pitanju je bio jo niz ostalih politikih i gospodarskih okolnosti. Godine 1848. donijet je Graniarski ustav, koji je trebao zamijeniti Osnovni graniarski zakon iz 1807., a 1849. izdaje se Graniarska osnova kojom su se proirile ingerencije Banskog vijea na Vojnu granicu, a graniarima omoguilo prvi put biranje predstavnika u Hrvatskom saboru. Poetni pozitivni uzlet rjeavanja vojno-graniarskog problema bio je vremenski kratak, jer je donoenjem Oktroiranog ustava 4. oujka 1849. (u Hrvatskoj proglaen 4. rujna) Vojna granica podreena izvrnoj vlasti cara.65 Zbivanja 1848./9. pokazala su da je Vojna granica kao institucija stvorena za obranu od Osmanlija, zadrana i nakon prestanka te opasnosti uz daljnje jaanje vojnog potencijala u 18. i 19. stoljeu. Iako je Vojna granica traila prikljuenje Hrvatskoj, Monarhija i dalje eli odrati te je 1850. donijela novi Graniarski temeljni zakon koji je samo djelomino poboljao poloaj graniara. Tim je zakonom zavrena organizacija Vojne granice sa svim dijelovima uprave kakvu su imale zapadnoeuropske drave (nazvana jo Vojnika drava Soldatenland). Graniari nisu bili zadovoljni ni tim zakonom. Potkraj ezdesetih godina, pod Bachovim apsolutizmom, proces ukidanja Vojne granice i njezino pripojenje civilnoj Hrvatskoj dobio je pojaan intenzitet. Vojni krugovi, kao najjaa konica tom procesu, uvidjeli su da vojno ustrojstvo nee jo dugo opstati. Samo pripojenje nije bio jednostavan in koji se mogao rijeiti jednim dekretom, jer je trebalo
Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije (2009.), Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, str. 183. 65 Landeka, Marko. Zakonodavstvo u Vojnoj granici od 1871. do 1881. godine. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001), str. 234.
64

53

rijeiti niz praktinih zakonskih problema: promjene strukture sudova, kolstva, uvoenja civilne uprave, promjene vojne strukture itd. Zbog velikog bogatstva slavonskih uma i njihove eksploatacije, najvei je problem bio gospodarstvo, pa se Ugarska sve vie protivila jednostavnom i jednostranom pripojenju Vojne granice Hrvatskoj i na svaki nain koila taj proces. Vojska je, takoer, vrila agitaciju meu stanovnitvom protiv ukidanja Vojne granice. Razdoblje od 1871. do 1881. moemo uzeti kao vremenski period u kojem se najintenzivnije razvija proces ukidanja Vojne granice. Godine 1871. poeo se stvarati legislativni okvir za uvoenje civilnih institucija vlasti u Vojnoj granici, to svakako govori da je postalo jasno kako se pribliava trenutak ukidanja Vojne granice i da su toga bile svjesne i vlasti u Beu, Budimpeti i Zagrebu. Zagreb je samo nastojao da do tog procesa to prije doe i da se on to prije privede kraju. Svoj zavrni oblik Vojna je granica dobila u razdoblju od sredine 19. stoljea do 1873. Proglasom (Manifestom) kralja Naim graniarom od 8. kolovoza 1873. ukinuta je stoljetna Vojna granica. Sam Proglas o ukidanju Vojne granice nije znaio i njezin kraj, jer generali su i dalje upravljali skoro polovicom sjevernog dijela Hrvatske, premda su njihove ovlasti smanjene i uokvirene zakonskom regulativom. Unato jakim otporima bio je to poetak reformi ili, bolje reeno, poetak kraja Vojne granice. Jo e proi osam godina do potpunog prestanka postojanja Vojne granice. Godine 1873. razvojaene su sve graniarske regimente i tada je uvedena, na cijelo podruje, posebna civilna uprava. Pripajanjem Hrvatsko-slavonske vojne granice Banskoj Hrvatskoj pristupilo se njenom konanom razvojaenju. Hrvatsko-slavonska vojna granica konano je, 15. lipnja 1881. carskim proglasom, spojena s Banskom Hrvatskom, a 1. kolovoza iste godine Vojna je granica izala iz nadlenosti Ministarstva rata, odnosno vraena je civilnoj upravi Kraljevine Hrvatske te je na taj nain prevladan teritorijalni diskontinuitet Hrvatske. Time u Slavoniji u uredovnom poslovanju prestaje upotreba naslova carski i kraljevski, a poinje se upotrebljavati samo naslov kraljevski. Umjesto monarhijskog dvoglavog orla, kao grb ulazi u upotrebu grb Trojednog kraljevstva. Najvei vojni logor na svijetu, koji je u jednom dijelu Hrvatske stvorio drutvo koje se po mnogo emu razlikovalo od drutva u matici-zemlji, time je konano prestao postojati.

54

8. ZAKLJUAK

Uslied povjestnih dogadjaja povjerie Vam Moji uzvieni predje strau na junih medjah austrijsko-ugarske monarkije, oslanjaju se prosvietljenim pouzdanjem na Vae junake krieposti, na Vau neutrudivu budnou i zadovoljstvo, i na Vau portvovnost, koja je upravo nasliednom postala. Vi ste tu zadau teajem viekova odanou obavljali. Va cesar i kralj hvali Vam na tom!"66 car Franjo Josip I. Slavonija kao najnaseljenija i ekonomsko-politiki jedinstvena cjelina u sklopu feudalne ugarsko-hrvatske dravne zajednice, obuhvaala je teritorijalnu cjelinu zapadnog peripanonskog prostora izmeu graninog pojasa starog Gvozda i Drave te dio istonopanonskog prostora sa Srijemom i Baranjom. Prodor Turaka u prostor Slavonije do crte Klotar-Raa-azma promijenit e prostorni pojam Slavonije. Tijekom stogodinjeg rata sa Turcima Slavonija je izgubila znatan dio svoga teritorija koji je sveden na ostatke ostataka koji su inili njezin sjeverozapadni dio sa Zagrebakom, Varadinskom i dijelom Krievake upanije. upanijski sustav je ve od srednjeg vijeka bio okosnicom upravnog i teritorijalnog ustroja u Slavoniji. upanije su predstavljale teritorijalne upravno-sudske jedinice dravne vlasti kojima je na elu bio upan. Kako je u poetnoj fazi razvoja itava Slavonija bila u posjedu kralja, upravno-teritorijalne jedinice dobivaju naziv kraljevske upanije. Kada se govori o broju i granicama slavonskih upanija u razdoblju razvijenog i kasnog srednjeg vijeka, potrebno je naglasiti kako broj i prostorni obuhvat upanija nije bio stalan. Najstariji trag upanija, odnosno njihovih upana, u ispravama je s kraja 12. i poetka 13. stoljea. U to se doba u Slavoniji spominju Krievaka, Virovitika, Poeka, Srijemska, Vukovska i Baranjska upanija. Od kraja 14. stoljea te su upanije sve ee bile izloene provalama osmanlijskih eta. Sustav upanija dominantan je oblik strukturiranja dravne
66

Alexander Buczynski. Gradovi Vojne krajine. Zagreb: Hrvatski institut za povijest 2, 1997.; prema: Franjo Josip I. Habsburg, Manifest Mojim Krajinikom hrvatsko-slovenskoga krajikoga podruja, Obzor, 11./1881., br. 162., str. 1.

55

vlasti sve do prodora Turaka kada je podruje Slavonije uklopljeno u osmanski sustav sandaka. U 15. stoljeu Poeka, Vukovska i Srijemska upanija nalaze se pod upravom mavanskih banova, a nakon toga pod upravom kapetana beogradske tvrave, tako da je Slavoniju u tom razdoblju inilo samo etiri upanije: Zagrebaka, Varadinska, Krievaka i Virovitika. Tijekom stogodinjeg rata s Osmalijama, u prvoj polovici 16. stoljea, srednjovjekovne upanije prestaju postojati te se integriraju u sastav Osmanskog Carstva. Nakon Mohake bitke 1526. pod vlast Osmanlija najprije dolaze Vukovska i Srijemska upanija, na ijem se podruju ustrojila nova upravna jedinica Srijemski sandak. Poeka upanija pod Turke je pala 1537. te je osnovan Poeki sandak. Virovitica je bila osvojena 1552. i pripojena Poekom sandaku. Vlast Osmanlija odrala se u Slavoniji sto i pedeset godina. Poslije velikog rata za osloboenje od Turaka (1683. 1699.) Hrvatska je bila primorana braniti svoje povijesno pravo na istonu Slavoniju i zapadni Srijem. Obrana tog prava tekla je u nekoliko faza. Godine 1732. civilni dio Slavonije podijeljen je na etiri distrikta: Virovitica, Valpovo, Poega i Osijek. Nakon rata za osloboenje i sklopljenog mira u Karlovcima (1699.) i Poarevcu (1718.), prolo je gotovo pola stoljea kada je konano 1745. Marija Terezija donjoslavonske upanije (Poeku, Virovitiku i Srijemsku), izuzev Vojne granice, pravno pridruila Hrvatskoj. Godine 1747. zapoinje preureenje ustroja Vojne granice kojim su ukinute dotadanje kapetanije, te su osnovane Brodska, Gradika i Petrovaradinska pukovnija, kao dio Slavonske vojne granice. Tako je izvren novi teritorijalni ustroj civilnog i vojnog dijela Slavonije koji se nee znaajnije mijenjati sve do 1881. godine, izuzimajui manje promjene u vrijeme Josipa II. U sklopu administrativnih reformi Josipa II u razdoblju od 1785. do 1790. dokinuta je upanijska uprava i samouprava, pa upanije ostaju iskljuivo administrativno-teritorijalne jedinice. Dokidanjem upanijskih skuptina upanije su postale potpuno ovisne o vladaru gubei tako bilo kakav utjecaj u donoenju odluka. Podruje Ugarske i Hrvatske podijeljeno je na 10 okruja. Najvei dio hrvatsko-slavonskih upanija ukljuene su u Zagrebako okruje (severinska, zagrebaka, varadinska, krievaka i poeka), dok su dvije slavonske upanije, virovitika i srijemska, pripale Peukom okruju. Nakon smrti Josipa II ukinuta je upravna podjela Habsburke Monarhije na deset distrikata pa je u itavoj Ugarskoj uspostavljena stara upanijska podjela. upanije su vraene
56

u svojim starim opsezima i granicama koje su imale do 1785. upanije su se dijelile na manje teritorijalne jedinice kotare. Kao i upanije, i kotarske granice takoer su bile odreene granicama posjeda. Stupanjem Hrvatske u tjenju vezu s Ugarskom 1790. zapoelo je razdoblje u kojem je Ugarska nastojala proiriti punu vlast na podruje Hrvatske i Slavonije. U tome su ugarski stalei vodili dugoronu politiku, prvenstveno nastojei uvesti maarski jeziku kole i javnu upravu, a potom iznosei i izriita teritorijalna presizanja na podruje Donje Slavonije. Svoje pravo na Donju Slavoniju hrvatski su stalei branili na Hrvatskom i Ugarskom saboru. Godine 1848. Slavoniju ine tri upanije Virovitika, Srijemska i Poeka. Proglaenjem Srpske Vojvodine 1. srpnja 1848. nastupile su nove promjene. Pristankom Hrvatskog sabora i bana Jelaia pripojen je Srpskoj Vojvodini istoni dio Srijemske upanije: kotarevi Ilok, Ruma i Irig. Razgranienje izmeu Srpske Vojvodine i Hrvatske 1849. podudara se s dananjom granicom izmeu Republike Hrvatske i Republike Srbije. Nakon izdvajanja triju srijemskih kotara, raspala se Srijemska upanija. Preostali Vukovarski kotar pripojen je tada Virovitikoj upaniji. Tako je Slavonija na kratko vrijeme svedena na samo dvije upanije. Srijemska upanija sa svojim starim kotarevima bit e obnovljena 1860. kada je ukinuta Srpska Vojvodina. U razdoblju od 1850. do 1854. radi centralizacije vlasti provedene su dvije upanijske reforme. Ukratko, za vrijeme apsolutizma nestaju upanije kao hrvatske i plemike institucije. upanije su zadrale iskljuivo znaaj austrijskih administrativnih okruja. Godine 1850. donosi se naredba o ustroju Hrvatske i Slavonije u okviru koje je Slavonija podijeljena na dvije upanije Poeku i Osjeku, odnosno preimenovana Virovitika upanija prema svom sjeditu. upanije se sada dijele na vanjske i gradske kotare. Prikazani ustroj zadrao se sve do 1861. kada dolazi do obnove upanijskog sustava u okviru koje se upanijama vraa njihova samouprava. Do promjena dolazi u teritorijalnom smislu. Iloki, Iriki i Rumski kotar vraen je u sastav Slavonije nakon ega je obnovljena Srijemska upanija sa sjeditem u Vukovaru. Osjeka upanija ponovo se nazivala Virovitikom iako joj je sjedite ostalo u Osijeku. Obnovljena je i Krievaka upanija u svojim granicama iz 1848. Nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. ponovo dolazi do reforme upravnoteritorijalnog ustroja. Do kraja postojanja upanija 1922. provedene su ak tri reforme. Uglavnom su upanije djelovale kao samoupravna tijela, osim od 1874. do 1886., kada su bile iskljuivo upravna tijela.

57

Ukidanjem Vojne granice 1881. Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pridrueni su i oni dijelovi koji su bili pod vojnom upravom. Godine 1871. ukinuta je Varadinska granica, a njezine pukovnije Krievaka i urevaka 1881., ime je nestao graniarski klin koji je stoljeima dijelio Hrvatsku i Slavoniju. Na razvojaenom podruju Varadinske granice osnovana je nova Bjelovarska upanija sa sjeditem u Bjelovaru. Razvojaen je i grad Senj, vojni Sisak te umberak. Ve 1874. stupa na snagu novi teritorijalni ustroj. Zadrana je podjela na osam upanija, ali je uvedena njihova podjela na podupanije. Prostorni opseg i granice upanija oblikovanih 1881. dobrim se dijelom poklapaju s prirodnim cjelinama Slavonije u kojoj je Poeka upanija pokrivala podruje slavonske Posavine s Poekom kotlinom, Virovitika slavonsku Podravinu, pridravsku nizinu Osijeka i akovaki kraj, dok je Srijemska upanija obuhvaala prirodnu cjelinu Srijema. Takav upanijski ustroj zadrao se do 1918. upanije su kao upravne jedinice bile ukinute odredbama Vidovdanskog ustava (28. lipnja 1921.) i Uredbom o podjeli zemlje na oblasti (28. travnja 1922.) koja je provedena dvije godine poslije.

58

9. LITERATURA 1. Adamek, Josip. Ekonomsko drutveni razvoj u Hrvatskoj i Slavoniji u 18. stoljeu. U: Gross, Mirjana (ur.), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. do poetka 20. stoljea). Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1981: 59 83. 2. Andri, Stanko. Povijest Slavonije u sedam poara. Zagreb: Studentski cenatar Sveuilita u Zagrebu, 1992. 3. Beuc, Ivan. Povijest institucija dravne vlasti kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Zagreb, 1985. 4. Bsendorfer, Josip. Crtice iz slavonske povijesti s osobitim obzirom na prolost upanija: Krievake, Virovitike, Poeke, Cisdravske, Baranjske, Vukovske i Srijemske te kr. I sl. grada Osijeka u srednjem vijeku. Osijek: Tiskom knjigo i kamenotiskare Julija Feiffera, 1910. 5. Bsendorfer, Josip. Agrarni odnosi u Slavoniji. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1950. 6. Buczynski, A. Gradovi Vojne krajine, knjiga 1. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1997. 7. Buczynski, A. Gradovi Vojne krajine, knjiga 2. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 1997. 8. ulinovi, Ferdo. Dravnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. stoljea. Zagreb: kolska knjiga, 1953. 9. Dobrica, Ladislav. Arhivska graa i institucije slavonskih upanija. // Slavonija, Baranja i Srijem: vrela europske civilizacije. Zagreb: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, 2009: 175 183. 10. Engelsfeld, Neda. Povijest hrvatske drave i prava: razdoblje od 18. do 20. stoljea. Zagreb: Pravni fakultet, 2002. 11. Firinger, Kamilo. Dr. Kamilo Firinger arhivist i povjesniar. Ur. Mladen Radi. Osijek: Muzej Slavonije, 2005. 12. Vojna enciklopedija. II. izdanje, 10. svezak. Beograd: Izdanje redakcije vojne enciklopedije, 1975. 13. Hrvatski narodni preporod (grupa autora). Zagreb: Ilirska knjiga Matica Hrvatska, 1965. 14. Hrvatske upanije kroz stoljea (grupa autora). Zagreb: kolska knjiga, 1996.

59

15. Karaman, Igor. Privreda i drutvo Hrvatske u 19. stoljeu. Zagreb: kolska knjiga, 1972. 16. Klai, Nada. Povijest Slavonije u ranom srednjem vijeku. Zagreb: kolska knjiga, 1975. 17. Kljaji, Josip. Ustroj Slavonske vojne granice u 18. stoljeu. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 193 222. 18. Kolanovi, Josip, Barbari Josip, Ivanovi, Jozo. Dravno-pravni poloaj Slavonije i Srijema u dokumentima 1699-1848. Fontes. Izvori za hrvatsku povijest 1 (1995): 11 28. 19. Kuen, Draen i Pandi, Miljenko. Karte povijesti uprave nekadanje Slavonije (1684.-1936. g.) - Andreas (Andrija) Lutz, Gratz 1937. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 251 282. 20. Landeka, Marko. Zakonodavstvo u Vojnoj granici od 1871. do 1881. godine. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 223 233. 21. Macan, Trpimir. Povijest hrvatskog naroda. Zagreb: kolska knjiga, 1999. 22. Mauran, Ive. Turske provale i osvajanja u Slavoniji od kraja 14. do sredine 16. stoljea. U: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje. Zbornik radova. Osijek: JAZU, Zavod za znanstveni rad Osijek, 1991: 17 66. 23. Mauran, Ive. Rat za osloboenje Slavonije ispod osmanske vladavine od 1684. do 1691. godine U: Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje. Zbornik radova. Osijek: JAZU, Zavod za znanstveni rad Osijek, 1991: 101 131. 24. Mauran, Ive. Osnivanje Vojne granice u Slavoniji 1702. godine. Osijek: Dravni arhiv, 2006. 25. Mijatovi, Anelko. Ban Josip Jelai. Zagreb, 1990. 26. Moaanin, Fedor. Drutveni razvoj u Vojnoj krajini. U: Gross, Mirjana (ur.), Drutveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. do poetka 20. stoljea). Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1981: 83 103. 27. Moaanin, Nenad. Slavonija i Srijem u razdoblju osmanske vladavine. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest - Podrunica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2001. 28. Pavlievi, Dragan. (ur.). Vojna krajina: povijesni pregled historiografija rasprave. Zagreb: Sveuilina naklada Liber, 1984. 29. Potrebica, Filip. Uspostava i ustroj upanija u istonoj Hrvatskoj od 1745. -1848. godine. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 21 34.
60

30. Slukan-Alti, Mirela. Kartografski izvori za povijest upravno-teritorijalnog ustroja istone Hrvatske. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 233 251. 31. Sran, Stjepan. Uprava i arhivsko gradivo u istonoj Hrvatskoj od kraja 17. stoljea do 1745. godine. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 9 19. 32. ii, Ferdo. Pregled povijesti hrvatskog naroda. Zagreb: Nakladni zavod Matice Hrvatske, 1975. 33. Virc, Zlatko. upani i arhivsko gradivo Srijemske upanije. Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 6 (2001): 57 69. 34. Vukasovi, Ante. (ur.). Domovinski odgoj: prirunik za hrvatske vojnike, doasnike i asnike. Zagreb: Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Politika uprava, 1995.

61

10. PRILOZI Prilog 1: Granice starih slavonskih upanija

DALMATIA, SCLAVONIA, CROATIA, BOSNIA, SERVIA et ISTRIA, distributa in signulares Ditiones et Dioeceses, una cum REPUBLICA RAGUSANA, et circumjacentibus Regionibus, HUNGARIA, VENETIIS, STATU ECCLESIASTICO, NEAPOLI et MACEDONIA/ Garard i Leonard Valck.- <1:500 000>.- <Peter Schenk: Amsterdam, 1695>.1 zemljopisna karta: bakrorez u boji; 59,749,1 cm, 66,256 cm (okvir) Sign. HDA, KZ, A.II.27 Karta amsterdamskog kartografa Gerarda Valcka (1650-1726) i njegova sina Leonarda (1675-1755) nastala u razdoblju oslobaanja od Osmanlija prikazuje staru Slavoniju (Sclavonia du itavog meurjeja) u irem okruenju hrvatskih zemalja i jugoistone Europe. Kao Urbes Celebres istaknuti su utvreni Osijek s mostom prema Dardi i Poega. Uz

62

mnotvo ucrtanih gradova, sela i katela iz predturskog doba to su ih autori preuzeli sa starijih karata, priblino su oznaene granice srednjovjekovnih upanija na podruju dananje Slavonije: Posegiensis, Valkonensis, Sirmiensis comitatus - Poeka, Vukovska i Srijemska upanija. Hidrografska mrea je iskrivljena i bez naziva rijeka, a ucrtano je vie jezera i movara. O turskoj vlasti na podruju Slavonije nema nikakvih podataka iako upis sandaka (sangiacatus) na podruju Bosne i Srbije potvruje poznavanje osmanske teritorijalne podjele. Naslov je smjeten iznad gornjeg okvira karte. U gornjem desnom kutu je izvorno mjerilo u ugarskim i njemakim miljama, a u lijevom je legenda s oznakama poznatijih, tj. veih i manjih gradova, utvrda i sela. Uz okvire su oznaeni stupnjevi geografske irine i duine.

63

Prilog 2: Slavonija nakon Poarevakog mira 1718.

REGNI HUNGARIAE Tabula Generalis: ex Archetypo MLLERIANO S.C.M. Capit. et Ing. desumta, et in hanc formam contracta Viis Veredariis aucta, Novissimaeqe Pacis Passarovicensis Confiniis illustrata a IO. BAPT. HOMANNO/ Johann Baptist Homann.- <ca 1:1 484 000>.- <Homannovi nasljednici>: Nrnberg, <1737>.- 1 zemljopisna karta: bakrorez u boji; 56,447,2 cm, 65,157,1 cm (okvir) Sign. HDA, KZ, A.III.45 Homannova opa karta Ugarskih zemalja na kojoj je prikazana Slavonija u granicama nakon Poarevakog mira. Slavonija je oznaena kao Slavoniae regnum, Srijem kao Sirmium ducatus, a Baranja je pod Ugarskom kao Com. Botrogiensis. Ruiasto su oznaene Slavonija i Srijem s crveno ucrtanom ranijom granicom iz 1699. utom bojom oznaeno je podruje osvojeno tijekom rata 1716/18., a zelenom je upisana nova granica Monarhije utvrena nakon

64

sklapanja Poarevakoga mira 21. lipnja 1718. Novim razgranienjem, i ovaj put po naelu uti possidetis, Slavonija i Srijem proireni su za preostali dio istonog Srijema. Granica je tekla Dunavom od Slankamena do Zemuna (Semblin), a odatle Savom do utoka rjeice Lukovac. Tu je prelazila na desnu obalu i nastavljala se uzvodnim pojasom od est do deset kilometara od Save sve do ua Une. Tako su se pod vlau Austrije nali i vei posavski gradovi Brko, amac i Bosanska Gradika. Iako u vrijeme nastanka ove karte nije uspostavljen novi upravni ustroj na njoj su proizvoljno upisani nazivi upanija Com Verocensis, Com Possigiensis i Com Valpolnensis - iskrivljeno umjesto Valkonensis. Kartografi su, naime, preuzimajui podatke iz predloaka esto brkali Valpo (grad Valpovo i rijeku Vuicu) i Valko (grad Vukovar i rijeku Vuku). Ucrtane su utvrde Osijek, Ilok, Brod i Gradika ali i brojna sela obnovljena nakon osloboenja. Kao posljedica migracija i naseljavanja na zapadnom dijelu upisano je i podruje Valachia minor. Naslov se nalazi u gornjem lijevom kutu karte u obliku plata s dva orla. Ispod naslova je ugarski grb s krunom. Izvorno mjerilo je u ugarskim i njemakim miljama i nalazi se u posebnoj kartui u gornjem desnom kutu karte. Kartua je ukraena ratnim motivima, a uz okvire su oznaeni stupnjevi geografske irine i duine.

65

Prilog 3: Slavonija u razdoblju Reinkorporacije

TABVLA GEOGRAPHICA exhibens REGNVM SCLAVONIAE cum SYRMII Ducatu: Ex mappa grandiori desumta et in lucem edita ab Homannianis Heredibus A.MDCCXXXXV.<mjerilo neodreeno>.- Homannovi nasljednici: <Nrnberg>, 1745.- 1 zemljopisna karta: bakrorez u boji; 55,448,2 cm, 57,549,8 cm Sign. HDA, KZ, A.II.30 Opa karta Slavonije i Srijema nastala u nrnberkoj radionici Homannovih nasljednika tijekom uspostave Vojne granice, Komorske uprave i uvoenja urbara, neposredno prije obnove upanijskog ustroja i utjelovljenja Slavonije i Srijema u sastav Hrvatske (1745.) te krajike reforme (1747.). Slavonija je oznaena kao Sclavoniae regnvm, a Srijem kao Dvcatvs Syrmii u granicama nakon Poarevakog mira 1718. Meurjeje je podijeljeno na komorski i vojni pojas. Komorskim podrujem car je od 1687. raspolagao po

66

ratnom pravu, a upravne ovlasti povjerio je Slavonskoj komorskoj nadupravi u Osijeku. Ucrtan je posavski dio Granice od Jasenovca do ua Bosuta. Slavonska vojna krajina sa zapovjednitvom u Osijeku utemeljena 1702., bila je podijeljen na tri dijela (pars superior, pars media, pars inferior) sa sreditima u Gradici, Brodu i Rai. Nije ucrtana Granica na Dunavu koja je tada tada jo bila pod upravom Komore. Oznaeno je 70 graniarskih straarnica (ardaka) na lijevoj obali Save. Crvenom je crtom upisan prekosavski pojas graninih humaka to je titio podruje osloboeno 1718., a izgubljen je Beogradskim mirom 1739. Na civilnom, komorskom i vojnom dijelu sustavom simbola oznaene su granice vlastelinstava, brojna sela, gradovi, fortifikacije, vojarne i crkveni objekti te ume i planine. Naslov se nalazi u gornjem desnom dijelu karte u baroknoj kartui ukraenoj prikazom husara u ratnom pohodu i grbom Bosne (Rame). U donjem lijevom kutu karte je tekst s objanjenjem njezina nastanka i legenda. Rije je o dopunjenoj verziji predloka to ga je nakon sklapanja Poarevakog mira, a po naredbi grofa Khevenhillera izradio kartograf Joseph Gadea. Ta je izvorna karta tiskan u Beu 1730. Originalno mjerilo nije oznaeno. Uz okvire su ucrtani podaci o geografskoj irini i duini. Iznad okvira je dodatni naslov koji definira podruje Slavonije: Carte du Royaume d'ESCLAVONIE et du Duch de SYRMIE, dont l'un et l'autre est arros par le Danube, l' Illlove, la Save et la Orave.

67

Prilog 4: Upravna podjela Slavonije do 1848.

KOENIGREICH SLAVONIEN/ Tranquillo Mollo.- <1:742 000>.- <S.n.>: Be, <ca 1830>.1 zemljopisna karta: litografija djelomino u boji; 43,932,4 cm, 47,535,1 cm (okvir) Sign. HDA, KZ, E.XVI.157 Upravna karta Kraljevine Slavonije s podjelom civilne Slavonije (zeleno) i Slavonske vojne krajine (ruiasto). upanije su razgraniene crvenom bojom i oznaene rimskim brojevima: I - Virovitika upanija, II - Poeka upanija, III - Srijemska upanija. Pukovnije su oznaene rimskim brojevima: IV - Petrovaradinska pukovnija, V - Brodska pukovnija, VI Gradika pukovnija. Uz vodotokove i prometnice ucrtana je gusta mrea naselja s podjelom na utvrde, gradove, trgovita i sela iji su nazivi upisani u hrvatsko/maarsko/njemakom obliku. Naslov se nalazi u gornjem desnom kutu. Izvorno mjerilo je u geografskim miljama, u donjem desnom kutu. Legenda s tumaenjima znakova i brojeva nalazi se iznad grafikog mjerila. Uz okvire su oznaeni stupnjevi geografske irine i duine.

68

Prilog 5: Slavonija nakon sjedinjenja vojne i civilne oblasti

ZEMLJOVID

HRVATSKE

SLAVONJE

SASTAVLJEN

DUBOKIM

STRAHOPOITANJEM POSVETJEN NJ. PREUZVIENOSTI GOSPODINU GROFU JOSIPU JELLAIU BUIMSKOMU = KARTE VON CROATIEN UND SLAVONIEN Entworfen UND Sr. EXCELLENZ DEM GRAFEN JELLAI von BUIM/ Mihalj Katzenschlager.- 1:500 000.- Artaria & Co: Wien, 1895.- 1 zemljopisna karta: u boji; 11465,2 cm, 117,167,9 cm (okvir) Sign. HDA, KZ, D.I.19 Upravna karta Kraljevine Hrvatske i Slavonije iz 1895. sa svim vanim teritorijalnim i upravnim promjenama nakon sjedinjenja vojnog i civilnog dijela Slavonije 1881. i donoenja Zakona ob ustroju upanija i ureenju uprave u upanijah i kotarah iz 1886. Ucrtana je podjela na 8 upanija po teritorijalnom ustroju iz 1874. Podruje Slavonije podijeljeno je na Poeku, Virovitiku i Srijemsku upaniju s kotarevima i slobodnim kraljevskim gradovima. Godine 1881. Poeka upaniji izgubila je kotar Kutinu, a pripojena joj je Gradika i dio Brodske pukovnije tako da je obuhvaala poeku i pakraku podupaniju, gradiki okrug, garinski kotar brodskog okruga, opine Jasenovac i Krapje te gradove Poegu i Brod. Virovitika upanija sastojala se od podupanije Virovitike, Osijeke i akovake i grada Osijek. Srijemska upanija obuhvaala je Vukovarsku i Rumsku podupaniju, a proirila se
69

pripojenjem Krajine na kotareve Vinkovci i upanja te na itavu Petrovaradinsku pukovniju s gradovima Mitrovicom, Zemunom, Karlovcima, Petrovaradinom i trgovitem Rumom. Karta sadri brojne podatke koji svjedoe o rezultatima modernizacije u drugoj polovici 19. stoljea. Ucrtana je i sudbena teritorijalna podjela prema reorganizaciji iz 1874. tj. 1884/86., a uz gradove, sela, samostane, crkve, i biskupijska sedita oznaeni su i dvorci, utvrde, izvori vode, toplice, potanski i telegrafski uredi, ceste, glavne i vicinalne eljeznike pruge itd. Hrvatski naslov nalazi u gornjem lijevom, a njemaki u desnom kutu. Legenda s objanjenjima znakova i brojanim mjerilom nalazi se u gornjem sredinjem dijelu karte. Tabele sa statistikim podacima o sudbenim i upravnim jedinicama te o slobodnim kraljevskim gradovima nalaze se u donjem sredinjem dijelu. Teritorijalno-upravna i sudbena podjela u Slavoniji ucrtana na ovoj karti zadrala se sve do sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918.

70