Sie sind auf Seite 1von 11

1

TKO JE ZAPALIO ALEKSANDRIJSKU KNJINICU? Povijest je poploana legendama i mitovima koji se odupiru prolasku vremena. Netko je rekao da povjesniari esto, kako bi izbjegli nelagodnosti provjeravanja, prepisuju jedan od drugoga. Na takav nain legende i dalje ostaju dio povijesti. Meutim ni jedna od njih nije imala takve ilavosti kao ona koja je odnosi na muslimansko spaljivanje Aleksandrijske knjinice. Ta je la stoljeima neumorno ponavljana na svim jezicima. ak se i jedan pisac veliine Borgesa upleo u tu temu. Kada je u pitanju islam, na Zapadu je svaka kritika mogla proi bez provjere, jer se vjerovalo svemu i svaemu. Aleksandriju je osnovao u delti Nila Aleksandar Veliki 30. oujka 331. godine prije Krista. Ptolomej Prvi Soter, jedan od najboljih Aleksandrovih generala, osnovao je u Egiptu dinastiju helenske krvi iji je posljednji potomak bila uvena Kleopatra. Prema zapisu grkoga biskupa Svetoga Irineja (oko 130208), Ptolomej Prvi je u Aleksandriji, u blizini luke, izgradio knjinicu poznatu pod imenom Knjinica-Majka, te je zatim dao nalog za izgradnju svjetionika Faros, jednog od sedam svjetskih uda. Njegov sin Ptolomej Drugi Filadelf, dovrio je projekte koje je zapoeo njegov otac, svjetionik Faros i izgradio Muzej, koji se smatra prvim sveuilitem u suvremenom smislu rijei. Osim toga otkupio je Aristotelovu i Teofrastovu knjinicu i sakupio oko 400.000 prijepisa i 90.000 orginala, kako tvrdi bizantski filozof Ivan Ceces (1110-1180) temeljei podatke na jednom pismu iz Drugog stoljea prije Krista, koje je Aristeas pisao Filokratu. U ono vrijeme knjige su pisane na papirusu, trakama trske koja je rasla u nilskim movarama. Kako javlja Plinije Stariji (23-79) u svom djelu Historia Natural, zbog suparnitva izmeu Aleksandrijske knjinice i Knjinice u Pergamu, Ptolomej Filadelf zabranjuje izvoz papirusa, to je za posljedicu imalo izum pergamena koji se pripravljao od janjee, magaree, dreblje i junee koe. to je pergament bio mekaniji, to je bio cijenjeniji. Prednost pergamena bila je u njegovoj trajnosti i moglo se pisati na obje strane.

Ptolomej Trei Evergetis (dobroinitelj) osniva je Knjinice-keri u Serapeumu1.u Akropoli na breuljcima Rhakotisa, u kojoj je prema pisanju latinskog pisca Aulija Gelija (123-165) skupio oko 700.000 knjiga. Ova knjinica-ki na koncu prvog stoljea zamijenila je knjinicu-majku nakon poara za vrijeme borbe izmeu legija Julija Cezara i ptolomejskih snaga na elu s generalom Aquilasom. Bitka se dogodila u Aleksandrijskoj luci izmeu kolovoza 48. godine i sijenja 47. godine prije Krista. Tijekom 4. stoljea po Kristu nakon to je kranstvo proglaeno slubenom religijom Rimskog carstva, sigurnost grkih svetita dola je u pitanje. Stari krani iz Tebe, te novi preobraenici, mrzili su Knjinicu jer je u njihovim oima bila utvrda poganstva i nevjere. U to vrijeme inilo im se nezamislivim da je tamo samo jedno stoljee ranije filozof Plotin (205-270), osniva neoplatonizma, imao na stotine uenika. Stanje za Knjinicu-majku postalo je kritino za vrijeme vladavine cara Teodizija Prvog (375-395) koji nije prihvatio uzeti poganski naslov pontefix maximus i koji je odluio dokrajiti krivovjerje i poganstvo. Po nalogu aleksandrijskog biskupa Teofila monofizitskog, nakon to je dobio carsko doputenje, opljakan je i unitem Serapeum zajedno s dragocjenom Knjinicom. Nakon proglasa cara Teodizija Prvoga iz 391. godine, kojom je naredio zatvaranje neznaboakih hramova, sudbina te velianstvene Knjinicekeri dopala je u ruke krana. To je vrijeme spaljivanja i aleksandrijskog Serapeuma, pri tomu je plamen unitio posljednju uvenu knjinicu klasine Starine. Prema jednom rukopisu iz petoga stoljea, aleksandrijski monofizitski patrijarh Teofil (385-412), gorljivi zagovornik unitenja poganskih hramova, odgovoran je za unitenje Knjinice u Serapeumu 2. Glasoviti Vizigotski povjesniar i teolog, Paulo Orosio (umro 418), uenik Svetog Augustina, u svojoj Povijesti protiv neznaboaca posvjedoio je da je 415. godine da Aleksandrijska
1.

Serapeum je hram posveen Srapisu, boanstvu koje potjee spajanjem Ozirisa i Apisa, a koje je izjednaeno s Dionizom. 2. Napisao je Pablo Jevenois u lanku Kraj velike aleksandrijske knjinice nemogua legenda, u asopisu revista de Arqeologia, Madrid 2000, str. 37

knjinica vie nije postojala. Njezin nestanak znaio je gubitak 80% helenske znanosti i civilizacije, te gubitak vanog nasljedstva azijskih i afrikih kultura to se odrazilo u zastoju znanstvenog napretka kroz vie od etiri stoljea, sve dok se znanstveni razvoj nije pojavio za vrijeme islamskog razdoblja (9-12 stoljee) djelovanje muslimanskih uenjaka Razija, ElBattanija, El-Farabija, Ibn Sine, El-Birunija, El-hejsema, Ibn Ruda i drugih. Meu lavinom optubi koje oznaavaju muslimane kao odgovorne za spaljivanje i unitavanje Aleksandrijske knjinice izabrat emo tri primjera. Prvi primjer se odnosi na lanak u argentinskim novinama El Tribuno de Salta iz 23. veljae 1986. godine koji je potpisao Belisario Segn u lanku Potpalite vatru. Evo to kae lankopisac: Ta izopaena zadaa podpaljivaa vatre na pisanu mudrost- bez obzira kakav bio motiv: vjerski, rasni, politiki ili ideoloki-uao je u povijest kao marizam. Kada se rodio marizam?. Vjerojatno kada je zapaljena Aleksandrijska knjinica. Zna se da je paljenje knjiga odgovor na program drugog halife Omera ibnul Hattaba koji je 640 godine u Muhammedovo ime na elu vojske od 4000 vojnika iao na osvajanje Egipta. Kada je Omerova vojska osvojila Aleksandriju, asnik koji je provalio u uvenu knjinicu, nepismeni Amr3, uputio se halifi Omeru i izvijestio ga o koliini knjiga zateenih u knjinici. Bez ikakve znatielje za uvene papiruse poslagane u stotine i stotine ormara, Omerpolupismeni i tup odrezao je slijedeu reenicu svome asniku4: Ako su ti spisi u skladu s Kur'anom tada su nepotrebni, a ako su u suprotnosti s Kur'anom, ne smiju postojati 5. Tada je Amr dao nalog da se spali Aleksandrijska knjinica kao muslimansku osvetu, jer su muslimani u svojim svetim ratovima gledali Boju dravu. Tomovi knjiga i svenji
3.

Amr ibnul As bio je jedan od najpismenijih ashaba Bojega poslanika. On je pismenost stekao mnogo prije nego je postao musliman. On je predvodio izaslanstvo mekanskih pogana u Abesiniju da uvjeri tamonjeg kralja da mu izrui grupu odbjeglih Mekanlija koji su prihvatili islam. U tu je misiju iao kao najsposobniji diplomata poganske Mekke. 4. Oito je da pisac lanka nema pojma da Amr ibnul As nije bio vojni asnik nego namjesnik Egipta, a to je povelika razlika. 5. I u ovom sluaju vidi se pieva podvala kada navodno citira Omera koji kae da sve to je u skladu s Kur'anom ne treba postojati. Ba je suprotno jer sve to je u skladu s Kur'anom mora opstati. S druge strane halifa Omer najmanje je ratovao s Bizantom, a najvie s Perzijom koju je uostalom i pokorio.

papirusnih listova zavrili su u vatri u gradskim kupatilima. Kroz est mjeseci grijala se voda s najvrednijim blagom dotadanje ljudske civilizacije: izvorni rukopisi najboljih grkih, egipatskih i idovskih mislioca. marizam6 je uspio ostvariti svoj naum zahvaljujui grupi fanatiziranih saracena. Drugi primjer podvale i objede nalazimo u jutarnjem listu Clarin 25. rujna 1990. u dodatku znanost i tehnika pod naslovom: Neto je gorjelo u Aleksandriji od autora Leonarda Moleda koji je napisao stvari poput ovih: arki obiaj paljenja knjiga daleko je od tvrdnje da je to nedavni izum. Aleksandrijska knjinica, koja je bila najvea knjinica antike, zavrila je 644. svoje dugo trajanje u plamenu koji je potpalio halifa Omer, na temelju zanimljivog argumenta: Ako knjige iz knjinice nisu u skladu s Kur'anom, onda su opasne, a ako su u skladu s Kur'anom, onda su suvine. To razmiljanje prouzroilo je unitenje velike koliine ljudskog pamenja koje nije bilo nikada mogue nadoknaditi. Trei i posljednji primjer takove propagande su zavrni stihovi u Borgesovoj poemi Aleksandrija 641: U Prvom stoljeu nakon hidre Ja, onaj Omer koji je podjarmio Perzijance, I koji je nametnuo islam na zemlji, Naloio sam svojim vojnicima, Da plamenom unite veliku knjinicu Profesor Mustafa el-Abbadi, doktorirao na sveuilitu Cambridge, sadanji direktor Nove aleksandrijske knjinice pomno je analizirao sve detalje te izmiljotine, rasvjetljujui osobe i pokretae mita o spaljivanju: Godine 642. muslimanski zapovjednik Amr ibnul As osvojio je Egipat i zauzeo Aleksandriju. O dogaajima s poetka osvajanja izvijestili su povjesniari s obje strane, kako muslimanski, tako i koptski i bizantski. Unato svemu kroz vie od pet stoljea od muslimanskog osvajanja Egipta, ne moe se nai nikakav osvrt na neku knjinicu u Aleksandriji pod muslimanskom vlau. Odjednom s poetka 13. stoljea susreemo jedno
6.

Oito je da je Omarizam (metoda halife Omera) trebao biti simbol strane muslimanske nemani koja je unitava svjetsku civilizaciju. Tee podvale i lai zapadni orijetalisti nisu mogli izmisliti protiv muslimana.

izvjee u kome se opisuje kako je Amr spalio knjige iz stare Aleksandrijske knjinice, pie El-Abbadi. U nastavku svoga rada El-Abbadi spominje dva arapska pisca koji su iz samo njima poznatih razloga preuzeli na sebe zadau da stvore argumente koji e udariti temelje mitu o spaljivanju knjinice. Jedan od njih Abdullatif el-Bagdadi, roen i umro u Bagdadu (1162.-1231.), a drugi Ibn Qibti, roen u Qibtu (stari Coptos7), 1172., a umro u Alepu 1248. godine. O Abdullatifu El-Abbadi kae da je bio lijenik koji je oko 1200. boravio u Siriji i Egiptu. Neposredno poslije svoga posjeta Aleksandriji napisao je jedan zbrkan tekst u kome kae da je vidio veliki stup (Pompejev) oko kojega su se nalazili drugi stupovi. Tada je Abdullatif dodao osobno miljenje: Vjerujem da se radilo o mjestu trijema gdje su Aristotel i njegovi nasljednici drali predavanja; bilo je to sredite za uenje koje je postavio Aleksandar prilikom utemeljenja grada; tamo se nalazilo i skladite knjiga koje je potpalio Amr po narerenju halife Omera. Oevidno je da je ono to pie Abdullatif o Aristotelu i Aleksandru nije tono, a ostatak njegovih tvrdnji o poaru skladita knjiga nije potvreno u dokumentima i nema nikakvu povijesnu vrijednost. Vrijedno je podsjetiti da Aristotel nikada nije bio u Aleksandriji i da je Aleksandar nakon to je osnovao prvu Aleksandriju ispred otoia Faros, krenuo u oazu Siwa, nakon ega je produio u sredinju Aziju i Indiju. Bez sumnje tvora c ove tvrdnje je Ibn Qibti. On pripovijeda da je postojao jedan koptski sveenik poznat po imenu Ivan Gramatiar koji je bio nazoan arapskoj okupaciji Aleksandrije i koji je uspostavio prijateljski odnos s Amrom Ibnul Asom (594.-663.), osnivaem grada El-Fustata i koji je potakao paljenje mudroslovnih knjiga koje se mogu nai meu bizantskim kraljevskim blagom, a Amr koji nije htio sauvati takve knjige bez pismenog doputenja halife Omer Ibnul Hattaba (591.-644.) od njega je primio poznatu naredbu. Ibn Qubti je poinio anakronizam smjestivi Ivana Gramatiara u polovicu 7. stoljea. Ovaj je takoer poznat pod
7.

Oigledno da je Kopt, to jest autohtoni graanin Egipta i pripadnik jedne od najstarijih kranskih crkava.

imenom Ivan Filipon, bio je grki kranski filozof i gramatiar koji je ivio izmeu 490.-566. godine i nikako nije mogao biti iv u Aleksandriji 641. godine. Poslije Ibn Qipta i drugi su arapski autori, neki u cjelosti, neki u skraenom obliku, ponavljali njegovo izvjee. Samo izvjee je u nekoliko navrata opovrgavano. Izvjee nije bilo poznato u Europi sve do 17. stoljea kada se pojavilo u jednoj polemici o izvornosti itavoga izvjea. Poznati europski arebist J.H. Butler je u svojoj knjizi The Arab Conqvest of Egypt napisao: Od 4. stoljea knjige su pisane na pergamentu, koji ne gori. Pria o uporabi knjiga za grijanje kupatila pokazuje svoju nakaznu stranu povijesti. Sada emo razmotriti dokle see apsurd argumenata ove lai. Obino se tvrdi da se broj kupatila koje su muslimani zagrijavali paljenjem knjiga iz Aleksandrijske knjinice, kree oko etiri tisue. Ako su muslimani spalili samo dvadeset knjiga po kupatilu u jednom danu, to iznosi 14 milijuna knjiga i etiri stotine tisua. Treba uzeti u obzir da je najvei broj knjiga koje su se nalazile u Aleksandrijskoj knjinici bio oko sedamsto tisua, a mogue je da je i taj broj pretjeran. Promotrimo sada ostatak istraivanja profesora ElAbbadija, koja e nas dovesti do neoekivanog zakljuka: Izvadak koji se odnosi na Ivana Gramatiara doslovno je prepisan iz djela Ibn Nedima (ivio je u Bagdadu 936.-955. ili 998.), autor je slavnog djela Kitabul-Fihrist (Kako pisati knjigu). Zanimljivo je da je Nedim pisao o svim potankostima koje je El-Qibti iznio o ivotu Ivana Gramatiara, ukljuujui i njegov odnos s namjesnikom Egipta Amrom, meutim nigdje ne spominje razgovor o Knjinici, dok se dio koji se odnosi na izmjenu poruka izmeu Amra i halife Omera, a koji se odnosi na nain uporabe knjiga za grijanje vode ne moe nai ni u jednom starijem izvoru. To pokazuje da su muslimanski i bizantski autori zanimali za Aleksandrijsku knjinicu i njezinu povijest, ali ni jedan od njih nije dao potvrdu da je knjinica postojala do muslimanskih osvajanja Aleksandrije. Prema tomu razumno je pomisliti da je onaj dio koji se odnosi na knjige baene u vatru radi grijanja kupatila, izmiljotina 12 stoljea (8 stoljea hidre).

Da bi potkrijepili ovu pretpostavku treba iznijeti dvije injenice. Koji se dogaaj mogao zbiti u 12. stoljeu da je mogao izazvati tako nenadno zanimanje za Aleksandrijsku knjinicu, i da se uz to sva odgovornost pripie namjesniku Amru?. S druge strane, zato je nakon potpune utnje vie od osam stoljea nakon razaranja Serapeuma, Ibn El-Qibti osjetio veliku elju da ispripovijeda takvu priu, s tolikim obiljem potankosti. Da bismo odgovorili na prvo pitanje treba podsjetiti da je vrijeme 11.i 12. stoljea bilo odluujue u povijesti Kriarskih ratova i presudno u svjetskoj povijesti. U ta dva stoljea odluivala se budua sudbina svijeta. Tada se znalo da se u velikim muslimanskim gradovima nalaze bogate knjinice koje su uvale veliku koliinu knjiga, posebno grkih. Prijevod s arapskog na latinski se pretvorio u kljuan element za razvoj znanja, i mnoga djela grkih klasika, zahvaljujui prijevodima s arapskog postala su poznata u Europi. Osim Euklidovih, Hipokratovih, Galenovih, Aristotelovih djela, te Ptolomejovog Almagesta, uz Ibn Sinina i Ibn Rudova tumaenja, sva su ta djela na Zapadu prouavana i sustavno prevoena s arapskog na latinski. Za vrijeme spomenutog razdoblja stanje knjiga i knjinica u muslimanskom svijetu bilo je osjetljivo. Nekoliko incidenata koji su dogodili u 11. i 12. stoljeu za vrijeme Kriarskih ratova imali su za posljedicu nestanak nekoliko knjinica. Prvi sluaj dogodio se u Egiptu za vrijeme velike gladi 1070. godine kada je fatimidski haliha Mustansir billahi bio prinuen prodati 19.000 knjiga iz podruja grke znanosti kako bi isplatio plae turskim vojnicima. Da bi uspostavio vlast u Egiptu Salahuddin Ejjubija je trebao golemi novac kako bi nastavio rat protiv kriara i platio sve one koji su mu pomogli u tim ratovima ili su ga sluili. Tom prigodom ponudio je blago koje je zaplijenio. U dva navrata nuene su knjige na prodaju iz javnih knjinica. Prema Maqriziju8, nakon to je Salahuddin zauzeo Egipat 1171. godine
8.

Makrizi je povjesniar roen u Libanonu 1365. a umro u Egiptu 1422., autor je brojnih djela vrlo znaajnih, a naroito za povjesniare sa ovoga naeg podruja. On je prvi pisao o osnivau Kaira i sveuilita El-Ezher Devheru i utvrdio da je podrijetlom Dalmatinac. Vidi njegovo pozna to djelo ElIttaz.

objavio je rasprodaju knjiga iz slavne Fatimidske knjinice u Kairu. Dogaaj je podrobno opisao povjesniar iz Sirije Ebu ami9, navodei rijei jednog Salahuddinovog pobonika ElImada, koji je izjavio da je Fatimidska knjinica u to doba imala oko 120.000 knjiga uvezenih u kou, sve odreda besmrtne i klasine starine. Osam karavana odnijelo je dio tog blaga u pravcu ama (dananje Sirije). Tako je Salahuddin unitio ostatke Knjinice koja je imala oko dva milijuna svezaka, prije nego su je poeli prodavati. Iz svega ovog mogu se izvui dva vana zakljuka. Prvo, u vrijeme Kriarskih ratova na Zapadu je znatno porasla potranja za knjigama. U 12. stoljeu u Europi se obnavlja elja za znanjem i taj period se naziva Protopreporod. Drugo, vidjela se iznenaujua tuga za izgubljenim blagom. Glavna meta kritika i napada bio je Salahuddin od strane nekih preivjelih lanova fatimidske dinastije. Zbog toga je Salahuddin namjeravao te kritiare uutkati. On je pokrenuo obranu svojih postupaka pravdajui to nunou borbe protiv Kriara. Ovo je bez sumnje bio razlog to je Ibn Qibti10 u svom djelu Tarihul Hukema optuio Amra Ibnul Asa da je potpalio Aleksandrijsku knjinici, branei tako Salahuddina i tvrdei da je manji grijeh prodavati knjige nego ih paliti. Suvremeni istraivai pitanja paljenja Aleksandrijske knjinice kao glavnog iritelja mita o arapskom paljenju Knjinice istiu Juhannu Ebu el-Feraga ibn el-Ibrija (1226.1289.) poznat na Zapadu po imenu Abulfaragius Bar Hebraeus, sina jednog idovskog lijenika Aharona iz Malatije (dananja Turska), koji je preao na kranstvo i 1264. godine imenovan nadbiskupom istonih Jakobinaca sa sjeditem u Mosulu. Jedno vrijeme je boravio u iranskim gradovima Tabrisu i Maragi gdje su stolovali mongolski vladari. Bar Hebreus je autor dosta poznatog djela pod naslovom Tarihu-u'ub (Povijest naroda) koje je na Oxfordu preveo Edward Pocock 1665. godine. Europski povjesniari nisu previe vjerovali ovoj povijesti zbog izraene mrnje prema islamu i muslimanima. Jedino su koristili njegove zemljopisne i kulturne opise. Njegovi
9.

Ebu ami je roen u Damasku 1203., a umro 1268. godine, autor je poznate povijesti Kitabu filahbari devletejni (Knjiga vijesti iz dvije drave). 10. Otac Ibn Kiptija bio je za vrijeme Salahuddina erijatski sudac u Jeruzalemu, a sam Ib n Kipti bio je sudac u Halepu 1214. godine.

komentari politikih dogaaja bilo su toliko jednostrani da je to bilo oigledno svakom istraivau. Da li je to Ebul Ferag radio stoga da bi prikrio nedjelo svoga starijeg kolege episkopa Teofila, ili je posrijedi neki drugi motiv ne znamo. injenica je da se radi o jednoj zakanjeloj izmiljotini u svrhu gubitka politikog i opeg ugleda, koja se sistematski tkala punih 600 godina nakon muslimanskog osvajanja Egipta, i to u vrijeme najeih kriarskih napada. Ta nenadna obnova mita vremenski se poklapa sa privremenim zauzeem Aleksandrije i Egipta od strane francuskog kralja Luja Devetog (1249.-1250.), u vrijeme Sedmog kriarskog rata, to je moglo pobuditi zanimanje za legendarni grad i oivljavanje sjeanja na strano stradanje Aleksandrijske knjinice-keri, posljednje velike knjinice Starine, koje su uinili krani monofiziti. To se dogodilo u 13. stoljeu kada su posljednji Kriari morali napustiti Bliski istok, nakon propasti Sedmog kriarskog rata i sjajnih pobjeda memelukog sultana Bajbersa 1260. godine. Tako je Ebul Ferag, sirijski enciklopedist, monofizit, monah iz Antiohije i biskup Lakabina, a kasnije i Halepa do smrti, irio legendu u paljenju Knjinice od strane Amra ibnul Asa. Tu svoju optubu unio je u dio pod naslovom Specimen Historiae Arabum, a u sklopu svog djela Cronicon Syriacum. Svoje izvjee zavrava optubom protiv Amra da je po nalogu halife Omera spalio na tisue knjiga uvene Aleksandrijske knjinice, na taj nain inei njega i njegov narod Arape odgovornima pred povijesti za nevieni kulturni zloin. I tako se rodila neuvena la o unitenju Aleksandrijske knjinice krajem Srednjeg vijeka. Abulfaragius se nije osvrtao na pisanje biskupa Konstancije, crkvenog oca Epifaniosa (315.-403.) koji tvrdi u svojoj grkoj Patrologiji: da je mjesto u Aleksandriji gdje je nekada stajala knjinica pusto. Jednostavno muslimani nisu mogli spaliti Knjinicu jer ona nije postojala stotine godina prije njihovoga osvajanja Egipta. Postavlja se pitanje kakav je bio Amr ibnul As kao namjesnik i ovjek. Poznati francuski islamolog Gustav Le Bon (1841.-1931.) pie: da je Amr ibnul As pokazao nezamislivu milost prema stanovnicima Aleksandrije i da je ne samo izbjegavao svaku vrstu nasilje prema njima, nego se pobrinuo

10

da se potuje njihova volja, sluajui njihove zahtjeve, albe i molbe. Glede paljenja Aleksandrijske knjinice, slian vandalizam je toliko nesvojstven muslimanskim obiajima da ostaje pitanje kako su pisci mogli jednoj takvoj nerazumnoj lai povjerovati toliko dugo vremena. Bilo je vrlo lako dokazati posredstvom jasnih dokaza da su prije Arapa, upravo krani unitili poganske knjige u Aleksandrijskoj knjinici s istom onom upornosti kojom su unitavali kipove. Namjesnik Amr nije spalio ni jednu knjigu jer nije nita ni naao, tvrdi Le Bon. Jedan drugi povjesniar Hipolito Escolar Sobrino u svom djelu Aleksandrijska knjinica pie: Legenda je vrlo lako mogla nastati iz potrebe da se objasni nestanak knjinice o ijem se postojanju saznalo kasnije u islamskom svijetu, kada su se poela prevoditi grka filozofska i znanstvena djela. Poznato je da su muslimanski povjesniari i eruditi pokazivali golemo potovanje i skrb za knjigu. Muslimani su uvijek bili ponosniji na svoje knjinice nego na svoje oruje. U desetom stoljeu, u ranom srednjem vijeku, najuveniji samostani u Europi kao to su Cluny i Canterbury imali u svojim knjinicama po nekoliko desetaka knjiga, istovremeno umejjidska knjinica u Kordobi raspolagala je s 400.000 knjiga. Fred Larner u svom djelu Povijest svjetskih knjinica od otkria pisma do doba raunala pie: Kada su muslimani potaknuti Muhammedovim uenjem izili u 7. stoljeu iz pustinje, od knjiga imali su samo Kur'an. Kroz tri stoljea muslimanske knjinice preplavile su zemlje koje su se protezale od panjolske do Indije, koje su prije toga pripadale rimskom, bizantskom i perzijskom carstvu. Suprotno od drugih osvajaa muslimani su gajili veliko potovanje prema drugim osvojenim civilizacijama. Smatrali su kao veliki izvor nadahnua grka, perzijska i idovska znanja. Nizozemski islamolog Reinhart Dozy (1820.-1883.) u svom poznatom djelu Povijest panjolskih muslimana nudi nam vrijedne podatke o kordobskom halifi El-Hakemu Drugom (961.-976.) za koga kae: Nikada panjolskom nije vladao tako mudar vladar, unato to su i njegovi prethodnici bili obrazovani ljudi i odluni da obogate svoje knjinice, ni jedan od njih nije s tolikim arom traio vrijedne i rijetke knjige. U

11

Kairu, Bagdadu, Damasku i Aleksandriji imao je svoje agente koji su imali zadau da prepiu ili kupe po bilo kojoj cijeni stare ili nove knjige. Njegov dvor bio je pun knjiga, imao je radionicu u kojoj su se nalazili prepisivai, knjigovesci i minijaturisti. Samo katalog knjinice imao je 44 knjige, a svaka knjiga po 20 lista i na svakoj strani po 40 naslova, a neki tvrde i vie. Neki tvrde da je bilo ukupno 400.000 svezaka. Kau da ih je El-Hakem sve proitao. Bile su mu poznate knjige iz Perzije i Sirije, od kojih mnoge nisu itali ni na Istoku. Sa panjolskog preveo: Jusuf Ali Heimovi Redakciju teksta obavio: evko Omerbai