Sie sind auf Seite 1von 22

UNIVERZITET U SARAJEVU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA HISTORIJU

LOJI SAIMA

ILIRSKI NARODI SA PROSTORA PANONIJE


Seminarski rad

Mentor : Prof.dr. Salmedin Mesihovi Vii ass. Amra ai, MA

Sarajevo, 2014.

SADRAJ

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

UVOD........................................................................................3. PROVINCIJA PANONIJA........................................................4. TOPOGRAFIJA ILIRSKIH NARODA.....................................6. ILIRSKI NARODI ZAPADNE PANONIJE..............................9. ILIRSKI NARODI ISTONE PANONIJE..............................12. ZAKLJUAK...........................................................................18. PRILOG RADU........................................................................19. BIBLIOGRAFIJA.....................................................................21.

1. UVOD

Ilirski narodi sa prostora Panonije predstavljaju jedan od bitnih dijelova ilirskog narodnog kompleksa. Izvori navode da je taj dio kompleksa obuhvatao veliki broj naroda. Po Pliniju Starijem to su Sereti, Serapili, Kolapijani te Breuci. Dok Ptolomej navodi sljedee narode, a to su Azali, Cytni, Latobici i Varcijani, Boji, Kolapijani te Oserijati. Strabon navodi veliki broj manjih naroda, i na te prostore smjeta Mezeje, Dicione i Dezitijate to historiarima nije jasno, jer pripadaju provinciji Dalmaciji. Ovi narodi su zauzimali velike predjele izmeu rijeka Save i Drave. Najvaniji Ilirski narodi Panonije sjeverno od rijeke Save su: Amantini, Kornakati, Breuci, Oserijati, Segestini, Kolapijani, te Jasi. U radu su koritena djela mnogih autora od kojih su najvaniji Ivo Bojanovski, Alka Domi-Kuni, Salmedin Mesihovi te brojni drugi. Veliku vrijednost u radu je bilo djelo ''Zemlje antikog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, od grupe autora, tanije profesora Filozofskog fakulteta u Sarajevu, koje je bilo znaajna smjernica u radu. Od izvora u radu su koriteni Strabon, Dion Kasije, Plinije Stariji te Ptolomej Klaudije. Koriteni metodski aparat je tematski, gdje se dotie sama tema, te se obrauju razliite sfere navedenih naroda. Koritena je vanjska kritika izvora koja utvruje njihovu vjerodostojnost, te unutranja koja utvruje autentinost izvora. Osnovni cilj rada jeste prikazati na jednom mjestu kako su Ilirski narodi u Panoniji bili teritorijalno rasporeeni, mada se ti teritorijalni odnosi jo uvijek u potpunosti ne mogu sagledati jer postoje razlike kod pojedinih autora. Takoer, spoznati njihovu historiju, koja ih je predvodila, jezik te kulturu to je kljuno u njihovom razvoju. Drugi cilj rada je da se ukae na potrebu daljnjeg istraivanja ovih naroda.

2. Provinicija Panonija
Prostor Panonije je imao izuzetno vanu ulogu u antikom periodu, kako zbog svog geostratekog poloaja, tako i zbog plodne zemlje koja je dugo vremena osiguravala egzistenciju etnikim skupinama koji su je nastanjivali. Iako antiki pisci ovaj prostor nazivaju siromanim u smislu uzgoja vinove loze, Panonija je itekako bogata kako zbog navedene plodne zemlje,1 tako i zbog rudnog bogastva to e najvie zainteresovati Rimljane. Stanovnici Panonije pripadali su ilirskoj etnikoj grupi a tokom IV stoljea p. n. e. dolaze i keltska plemena. Prvi prikaz Panonaca2 potjee iz Oktavijanovog izvjetaja iz 35.god.pr.Kr. Rimljani su s njima prvi put doli u dodir sa zapada, prije nego iz pravca Makedonije, iako je dosta nejasno kada i pod kojim okolnostima se to dogodilo. Ako se rekonstruiraju izvjesni izvori (Strabon i Velej Paterkul) moe se izvesti zakljuak o napadu rimskog konzula iz 156 pr. Kr. na panonsku naseobinu Segestu, iste godine kada su Rimljani po prvi put napali Delmate.3 Prilikom osvajanja Panonije voen je rat izmeu Rimljana i Ilira, poznat kao Bellum Pannonicum koji je trajao 12 i 11 god.pr.n.e. U ovom ratu ilirski narodi antike Panonije su u potpunosti poraeni, ali nisu lako prihvatili rimsku vlast to potvruje i Bellum Batonianum voen zbog nezadovoljstva rimskom uprvom.4 Batonov ustanak je trajao od 6. do 9. god.n.e. te predstavlja najvei sukob izmeu Ilira i Rimljana. Povod za ustanak bilo je novaenje meu Daesitijatima, koje je naredio Tiberije radi rata to ga je pripremao protiv Germana. Na elo ustanka stao je voa Daesitijata Baton. Druga ilirska plemena su se ubrzo pridruila ustanicima, a meu njima su se posebno istakli Breuci, sa svojim kraljem Pinnesom, i vojskovoom koji se takoer zvao Baton. Ta dva Batona sredinje su linosti u ovom ustanku u kojem se veliki broj ilirskih naroda po prvi put u svojoj historiji udruio protiv zajednikog neprijatelja. Breuki Baton krenuo je sa svojom vojskom protiv Sirmiuma, ali je bio odbijen. Daesitijatski Baton je krenuo protiv Salone, ali ni on nije bio bolje sree.5 Ustanak je izazvao veliku pometnju u samom Rimu. Jedna od odluujuih bitaka odigrala se na rijeci Bathinus u kojoj je breuki Baton bio teko poraen. To je dovelo do razmirica u ilirskom taboru. Posljednji herojski otpor Rimljanima pruili su Iliri u gradu Ardubi (dananji Vranduk). Kad
1 2

Strab.Geo. VII, 5. U historiografiji se dugo vremena vodila rasprava o tome da li su Panoni zapravo Iliri, ili su zasebna etnika skupina. Meutim, nema sumnje da se ime ''Panonci'' koristio kao zajedniki naziv vanih naroda u dijelovima provincije Panonije. (vie: ael-Kos, 2005, 375-389.) 3 Wilkes, 2001 , 216. 4 Cass. Dio. LVI, 16, 3. 5 Stipevi, 1989, 49.

je Baton uvidio da je dalji otpor nemogu, stupi u pregovore s neprijateljem. Predavi se Rimljanima, za sebe nije nita traio, nego samo to da njegovim vojnicima ivot bude poteen. Na Tiberijevo pitanje zato se on, Baton digao protiv Rimljana, odgovorio je, prema rijeima historiara Diona Kasija, da je to uinio zato to Rim meu Ilire nije poslao pastire da upravljaju, nego vukove. Tiberije ga nije dao pogubiti, nego ga je poslao u progonstvo u Ravennu gdje je i umro. Definitivnom okupacijom zavrava jedna i zapoinje druga epoha u povijesti Ilira. Ukljueni u sastav Rimskog Carstva oni e dijeliti sudbinu tog carstva. 6 Nakon dakih ratova (koji su voeni od 101. - 102.god. te od 105. - 106.god.), Trajan je Panoniju podijelio na Gornju (zapadnu) i Donju (istonu). Granica izmeu Gornje i Donje Panonije ila je od velikog dunavskog koljena, istono od ua rijeke Arrabo, danas Raba i Blatnog jezera na Dravu kod Donjeg Miholjca, a dalje sjekla Slavoniju linijom Donji Miholjac-Motajica-Vlai. 7 Sa Save se sputala na provincijsku granicu neto istonije od Banja Luke, koja je po tamonjem beneficijarskom natpisu, pripadala Gornjoj Panoniji. Dioklecijan je, prilikom, reorganizacije Carstva (poslije 293.god.), obje Panonije podijelio u etiri manje provincije, i to svaku u dva dijela: Gornju Panoniju u Pannonia Prima, sjeverno od Drave, i Pannonia Savia, juno od Drave s sjeditem u Sisku; Donju Panoniju- u Pannonia Valeria, sjeverno od Drave, istono od Blatnog jezera pa do Dunava, i Pannonia Secunda, dananja istona Slavonija sa Srijemom. U sastavu Secundae nalazio se i istoni dio Bosanske Posavine. Prvi namjesnik Donje Panonije bio je 107.god. car Publije Elije Hadrijan. Rezidencija namjesnika i njegov officum bila je u Akvinkumu, u Budimpeti, na desnoj obali Dunava, nedaleko od legijskog logora. Administrativno ureenje je bilo slino onome u Dalmaciji i Gornjoj Panoniji. Nakon Dioklecijanove podjele panonskih provincija, sjedite namjesnika je preneseno u Sirmium na Savi (Sremska Mitrovica). Donjoj Panoniji pripadala je i istona polovica Bosanske Posavine. Sjedite slubenog carskog kulta bilo je u poetku u Savariji. Nakon Trajanove diobe Panonije, Savarija je ostala i dalje centar kulta za Gornju, dok je concilium Donje Panonije prenesen u Gorsium ili u Aquincum.8 Kao najstariji grad municipalnog statusa u Panoniji spominje se Nauportus (Vrhnika). Uskoro je Tiberije doveo koloniste u Emonu, a Klaudije u Savariju. Vespazijan je doveo kolonije u Sisciju i u Sirmij, u kojima su i neto prije toga postojali konverti rimskih graana. Time je zapoeo i jai zamah romanizacije Panonije. Osnivanjem i municipija Neviodunuma

6 7

Stipevi, 1989, 50,51. Ptol. II 15,1. 8 Bojanovski, 1988 , 333.

(Novo Mesto), Andautonije ( itarjevo kod Zagreba) pa i Scarbancije ( opronj), Flavijevci su u jugozapadnim dijelovima Panonije jo vie proirili bazu romanizacije i urbanizacije. Paralelno o osnivanjem gradskih teritorija nastavilo se i dijeljenje civiteta domaim ljudima. Romanizaciji i urbnizaciji Panonije najvie je doprinijela aktivnost Hadrijana dobrim dijelom je to bilo u vezi s njegovom posjetom 124.god. koji je osnovao municipije u Karnuntumu, Akvinkumu, Mursi, Cibalama, Murseli, Mogencijani. Najei carski gentilicij u Panoniji su Aelii, to govori da je ovaj djelatni car, nekadanji guverner Donje Panonije, bio i u Panonijama dareljiv u dijeljenju rimskog graanskog prava peregrinima. Na osnovu natpisa se municipalni ivot na prostoru Panonije moe pratiti sve do 4.st. Gradski teritoriji su se dijelili na paguse i vikuse.9

3. Topografija ilirskih naroda na prostoru Panonije


Stanovnitvo, odnosno narod koji je ivio na prostoru Panonije, Strabon naziva jednim imenom Pannonima.10 U historiografiji se dugo vremena vodila rasprava oko toga da li su Panoni zapravo Iliri ili su zasebna etnika skupina, da bi se ustanovilo savremeno miljenje koje shvata Panone kao geografsku odrednicu onih Ilira koji su ivjeli na tom prostoru.11 Etnika pripadnost ilirskih naroda Panonije je jako kompleksno pitanje zbog svoje historije koju je ovaj prostor, a time i narod koji ju je nastanjivao, proivio. Ilirske etnike zajednice, kakve ih antiki pisci navode u svojim djelima, formirali su se u vremenskom periodu kada kultura polja sa arama, koja se javlja u kasno bronzano doba, a obiljeava je obred spaljivanja mrtvih i pohranjivanja pepela u are, gubi svoj prijanji uticaj, i sa sigurnou se moe tvrditi da je ostavila trag u narodima antike Panonije.12

Upadi barbarskih naroda u provincije Panoniju i Dalmaciju prouzrokovali su ilirskom i romanskom stanovnitvu velike patnje i razaranja. Jo u II.st.n.e. Markomani, Kvadi i drugi narodi prelaze granice Carstva i prodiru sve do Akvileje. Prave nevolje dole su tek kasnije, sredinom III.st. kada se na Balkan sruuje prava bujica raznih barbarskih naroda. To je doba
9

Bojanovski, 1988, 334, 335.(334-335.) Strab.Geo. VII, 5,3. 11 ael- Kos, 2005, 375. 12 Zemlje antikog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, 2014, 221.
10

kada rimske legije sa sjeditima u tim provincijama ostavljaju na rimsko prijestolje nekoliko energinih vladara ilirske krvi. Veliki gradovi padaju rtvom razularenih barbarskih hordi, a izvrsnim cestama to su spajale sve gradove i naselja jure sada apoklaliptini vjesnici propasti Rimskog Carstva i antike civilizacije. Ta razaranja morala su, naravno, najvie pogoditi izravno ili neizravno, urbana sredita, a mnogo manje onaj starosjedilaki, neromanizirani ivot o kojem se malo ta zna.13 Tokom mlaeg eljeznog doba, prostor antike Panonije su naseljavali keltski narodi. Keltski uticaj e se znatno primjetiti kod ilirskih naroda antike Panonije. Ipak, ilirske autohtone zajednice su sada postale nosioci i ''keltske kulture''. Keltski Taurisci ivjeli su u gornjoj Posavini sve do katastofalnog poraza koji su pretrpjeli u sukobu sa Daanima; otada se u tom podruju spominju Latobici, takoer Kelti, koji su preuzeli nadzor nad prialpskim komunikacijama, ali ne i nad cijelim podrujem koje su prije njih kontrolirali Taurisci. Pod taurianskim imenom skrivalo se i nekoliko domaih panonskih zajednica, koje su s Tauriscima bile u jo nerazjanjenom ovisnikom odnosu. Du Drave to su Serapili i Jasi, du Save Varcijani, Kolapijani i Oserijati.14 Najvanije podatke za etnografiju Panonije daju Plinije (III 148) i Ptolomej (II 14,2 i 15,2). I dok prvi panonska plemena nabraja abecednim redom, prema listama to ih je naao u dravnim popisima, to im daje punu autentinost, dotle kod Ptolomeja nalazimo dosta realan pregled, koji prua i mogunost lociranja pojedinih naroda. Od Plinija doznajemo da Drava (Dravus) tee kroz zemlje Sereta (Serretes) i Serapila (Serapilli), a Sava (Savus) kroz upe Kolapijana i Breuka (Saus per Colapianos Breucosque), to znai da su Kolapijani i Breuci ivjeli na obje strane Save, ime se donekle,i odreuje i njihov poloaj. Ptolomejevi su podaci u ovom sluju ipak neto konkretniji: Azali, Cytni, Latobici i Varcijani ive u zapadnom dijelu Gornje Panonije, dok njezin srednji dio dre Boji; juno od Boja su Kolapijani,a ispod njih Oserijati. Vaan je i podatak da Varcijani ive istonije od Latobika. U Donjoj Panoniji najistonije ive Amantini. Zapadni dio Donje Panonije naseljavaju Andizeti na donjoj Dravi do Vuke, a juno su Breuci, i oni na obje strane Save.15

13 14

Stipevi, 1989, 57. Domi-Kuni, 2006, 18. 15 Bojanovski, 1988, 335.

Ptolomej u 2.st. poznaje ovakvo stanje: Tu provinciju dre Azali na krajnjem sjeverozapadu, Kitni na sjeveroistoku, na jugu Latobici ispod Norika, Varcijani prema sjeveru a izmeu Boji prema zapadu i juno od njih Kolapijani, Jasi prema istoku, i juno od njih Oserijati (2. 14,2), obuhvativi svojim etnikim prikazom i zajednice sjeverno od Drave, koje su u njegovo doba ve pripadale provinciji Panoniji. Po njemu su istoni susjedi Sereta i Serapila Jasi,velika zajednica ije se podruje prostiralo izmeu dvije epigrafiki potvrene toke, Varadnskih Toplica na zapadu i Daruvara na istoku. Po Strabonu su Jasi prilino uspjeli ouvati autohtoni, panonski identitet, iako je keltski utjecaj zacijelo bio zamjetan, budui da su barem dvjestotinjak godina bili pod taurianskom vlau.16 Po Strabonu, Panonski narodi su : Breuci, Andizeti, Ditioni, Pirusti, Mazeji i Desitijati, iji je voa Baton, i drugi narodi, manje vani koji se pruaju sve do Dalmacije, i kako se ide na jug gotovo do zemlje Ardijejaca. 17 Strabon navodi i dosta manji broj naroda, te pored ranije navedenih Breuka i Andizeta, on ubraja jo i Mezeje, Dicione, Dezitijate i Piruste, to historiarima nije jasno jer oni pripadaju provinciji Dalmaciji, kako ih i navodi Plinije Stariji.18 Mocsy smatra da je u predrimsko doba slika Panonije bila neto drukija- uprotenija, te da nisu postojale sve navedene civitates. Tada su se isticale tri ili etiri etnike i politike zajednice ( Boii, Taurisci, Scordisci i Pannonii), ali njih su nakon sloma panonskog ustanka 8.god.n.e. Rimljani razbili u manje dijelove i organizirali u nove i manje civitates peregrinae od dijelova nekada monih plemenskih saveza. Stoga veina rimskodobnih civitates nisu plemena u klasinom smislu te rijei, nego narodnosne skupine.19 Izvori navode devetnaest naroda koji su ivjeli na prostoru Panonije, to je relativno mali broj u odnosu na injenicu da je na prostoru dananje Bosne i Hercegovine, onom dijelu njene teritorije koji je pripadao rimskoj provinciji Dalmatiji, ivio priblian broj naroda. Ipak, druge narode izvori ne navode, te se moe zakljuiti da, iako su drugi postojali, nisu igral i neku zapaeniju ulogu u dogaajima koji su se odigravali na prostoru Panonije. Naravno prostor antike Panonije je tada bio malo poznat geografima, i uopteno rimskom narodu, te se na osnovu izvora ne moe sa sigurnou odrediti tana lokacija ilirskih naroda u Panoniji,
16

Domi-Kuni, 2006, 19. Strab. Geo. VII, 5,3. 18 Benac, 1987, 737. 19 Bojanovski, 1988, 336.
17

ali uz pomo pronaenih epigrafskih natpisa te materijalne kulture, historiari su u mogunosti da odrede topografiju Panonije.20

4. Ilirski narodi Zapadne Panonije

Prostor zapadne Panonije (Pannonia Superior) naseljavali su sljedei narodi: Kolapijani, Varcijani, Jasi, Latobici, Taurisci, Serapili, Sereti, Azali i Boii, od kojih neki pripadaju ilirskoj etnikoj skupini, dok drugi su pak Kelti.

4.1.

Kolapijani (Colapiani)
Kolapijani su ilirski narod koji je ivio na prostoru dananjeg Siska u Hrvatskoj. Ue

Une u Savu moglo mi oznaavati istonu granicu Kolapijana koji su drali Posavinu u okolici Siska i protezali se u Pokuplje obuhvatajui Banovinu i Kordun. Apijan spominje samo Segestince, stanovnike njihova glavnog naselja, odredivi ih inae kao Panonce, Dion Kasije i Strabon ih naziva Panoncima, Plinije Stariji razgraniava ih sa Breucima, a Ptolomej smjeta juno od Boja, pogreno ih imenujui Kolanijanima. U prilog kolapijanskom odreenju Segestike govori arheoloka slika podruja oko ua Kupe u Savu, kao i Plinijevo smjetanje Kolapijana u Posavinu. 21 Pretpostavlja se da je granica Kolapijana obuhvatala sjeverni dio Cazinske Krajine, te moda ulazila u Pounje.22 Na istoku su graniili sa Oserijatima, a po nekima i sa Breucima. Sj everno od Kolapijana nalazili su se Varcijani, a na sjeveroistoku su bili Latovici. Ime Kolapijani ima veze sa imenom rijeke Colapis, dananje Kupe, oko koje su imali svoja sjedita.23

20 21

Zaninovi, 2003, 445. Domi-Kuni, 2006, 80. 22 Barkoczi, 1964, 261. 23 Stipevi, 1989, 30.

Smatra se da su se Kolapijani prikljuili Velikom ilirskom ustanku, kada su se borbe vodile na i oko donje i srednje Kupe.24 Za njihov ulazak u ustanak vjerovatno je odgovornija bila dinarska komponenta ustanka, koja je u drugoj polovici 6.god.n.e. irila ustanak na zapadnom pravcu. Ako su se Kolapijani prikljuili ustanku, onda je sasvim logino pretpostaviti da su se i ostali panonski narodi izmeu njih i Breuka prikljuili ustanku, kao npr. Oserijati.25

4.1.

Varcijani
Varcijani su ilirski narod koji je ivio sjeverno od Kolapijana, a ime su dobili po

mjestu Varceji. Centar ovog nalazio se u Andautoniji (u dananjoj Slavoniji). Zauzimali su podruje uzvodno od Siska, i najvjerovatnije dopirali do junih obronaka umberake gore i Medvenice. Varcijane ne spominju niti Apijan, a niti Strabon. Oni bi se, meutim mogli kriti pod taurianskim imenom, jer Strabon izriito Segestiku pripisuje Panoncima, a Tauriske smjeta u njihovo susjedstvo. S obzirom na dostupne literarne izvore, Varcijani su mjesto nali samo na Plinijevom abecednom popisu panonskih zajednica, i meu Ptolomejevim zajednicama u Gornjoj Panoniji. 26

4.2.

Jasi (Iassi)
Jasi su ilirski narod, tanije velika zajednica ije se podruje prostiralo izmeu dvije

epigrafiki potvrene take, Varadinskih Toplica (Aquae Iasae) na zapadu i Daruvara (Aquae Balissae) na istoku te na jugu moda dosezala podruje Pakraca i Lipika, obuhvatajui i cijeli kalniki, bilogorski i moslavaki kraj bogat termalnim izvorima i zauzimajui gotovo cijeli prostor Meurijeja, do poekih gora na istoku. Vjeruje se da su Jasi prilino uspjeli ouvati autohtoni, panonski identitet, iako je keltski uticaj zacijelo bio zamjetan, budui da su barem dvjestotinjak godina bili pod taurianskom vojnom (ako ne i politikom) vlau, raunajui od dolaska keltskih populacija u Panoniji pa do slabljenja taurianske moi u ratu protiv Daanina Burebiste. 27 Smatra se da su i Jasi uestvovali u Velikom ilirskom ustanku. Na prostor koji bi predstavljao zapadnu liniju panonskog ratita, u oblastima dananje zapadne Slavonije,
24 25

Domi-Kuni, 2006, 462. Mesihovi, 2011, 256, 257. 26 Domi-Kuni, 2006, 80. 27 Isto, 17.

ukljuujui i zapadne padine Papuka, situiraju se Jasi, pa bi u tom sluaju moda i bilo razumljivo njihovo uee u ustanku. Sirmienses, odnosno njihov civitas su gotovo sigurno lojalni Rimu, jer se bez toga rimska pozicija u Sirmijumu nije mogla odrati i ako je njihova lojalnost bila i aktivna i snana, onda bi pojedini dijelovi sjeverozapadne Srbije ( oni uz Savu) ostali van dosega pridruivanja ustanku.28

4.3.

Latobici, Taurisci, Serapili, Sereti


Ove etiri skupine naroda su pripadale Keltskoj skupini naroda.

Keltski Taurisci su ivjeli u gornjoj Panoniji, sve do katastrofalnog poraza koji su pretrpjeli u sukobu s Daanima ; otada se u tom podruju spominju Latobici, takoer Kelti koji su preuzeli nadzor nad prialpskim komunikacijama, ali ne i nad cijelim podruje koje su prije njih kontrolirali Taurisci.29 Prema Dion Kasiju, Taurisci su bili jako ratoboran narod koji je esto prelazio na rimske teritorije te vrio razne pljake,30 ali u oima Rimljana oni su vaili za najmoniji narod zapadne Panonije, jer su pod svojom vlau imali mnoge ilirske autohtone narode, a centar im je bio grad Nauportus (Vrhnika).
31

Serete i Serapile, spomenute u Plinijevoj Historiji prirode ( Nat.hist.,3.25 ,147) i stoga nam takoer i posve nepoznate, trai se uz gornji tok Drave- prve na podruju Petovija, druge moda na teritoriju nedalekog Halikana.32

4.5. Azali
Azali su ilirski narod koji je bio smjeten duboko u prostore Panonije sjeverno od Drave, sjeverno od Blatnog jezera. Smatra se da su moda ilirski Azali bili deportirani prema sjeverozapadu iz doline Save da ive meu keltske Boje i Eraviske na Dunavu.33 Smtra se da su se Azali prikljuili velikom ustanku. Meutim, ako i jesu onda bi se ustaniko podruje moglo prostirati i dalje prema sjeveru od Drave zavisno od prostora na koji se situiraju Azali.34
28 29

Mesihovi, 2011, 256. Domi-Kuni, 2006, 77. 30 Cass. Dio. L, 28, 4. 31 Strab.Geo. VII, 5,2. 32 Domi-Kuni, 2006, 76. 33 Wilkes, 2001, 230.

5. Ilirski narodi Istone Panonije


Istonu Panoniju (Pannonia Inferior) su takoer naseljavali Iliri i Kelti, te situacija na politikoj sceni se nije bitno razlikovala od one u zapadnoj, a narodi koji su tu ivjeli su: Oserijati, Breuci, Kornakati, Amantini, Andizeti, Skordisci, Herkunijati te Eravisci.

5.1. Oserijati (Oseriates)


Oserijati su ilirski narod koji je moda naseljavali panonske35 oblasti dananje Bosne. Bili su smjeteni idui uzvodno Savom. Osim dvojbenog mjesta na okrhnutom dijelu milijacijskog cipusa iz Salone, abecednog popisa panonskih zajednica koji je iz nekog slubenog izvora prepisao Plinije Stariji i Ptolomejeva razgraniavanja s Jasima, Oserijati nisu zastupljeni u literarnim izvorima. To je uzrokovalu nedoumicu u vezi s njihovim identitetom, pa ak i sumnju u postojanje takve etnike cjeline. Vjerovalo se, naime, sa su Oserijati zapravo Mezeji, ili da su njima veoma srodni. No, arheoloka graa upuuje na zasebnu etniku zajednicu ije se sredite trai na mjestu Donje Doline, naselja na Savi, na pola puta izmeu Nove Gradike i ua Vrbasa. To sojeniko naselje, na iznimno prometnome mjestu koje ovaj dio Posavine povezuje s ostalim dijelom Panonije, Oserijatima je priskrbilo ulogu vanog trgovakog posrednika izmeu velikih panonskih zajednica juno od Save i vie ili manje keltiziranih cjelina na prostoru izmeu Save i Drave. 36 Salonitnski cipus upuuje na zakljuak da bi se Oserijati mogli protezati du june obale Save sve do ua Bosne. Zanimljivo je da su Oserijati meu svim panonskim narodima ''najpanonskiji'' s obzirom na zemljopisni smjetaj, jer su sa svih strana okrueni panonskim zajednicama (izuzev Japoda) i nemaju izravnog dodira s Keltima koji u Panoniji ive pomijeani s autohtonim stanovnitvom.37 Raniji istraivai su Oserijate smjetali juno od Blatnog jezera (Balaton), a sjeverno od Drave, dok su neki autori umjesto njih na to podruje smjetali Varcijane (Varciani) koji su iveli na teritoriju res publica Andautoniensium. 38 Pretpostavlja se da Oserijati nisu ratovali s Oktavijanom tokom njegova pohoda na ilirske zemlje, tj.da uope nije stigao do
34 35

Mesihovi, 2011, 256. Isto, 635. 36 Domi-Kuni, 2006, 80. 37 Isto, 81. 38 AL BiH, T. I, 133.

njihovog teritorija. To bi objanjavalo i injenicu da se u Ilirkoj knjizi, nigdje ne spominju Breuci i Oserijati, kao i mnogi drugi panonski narodi, jer oni se i nakon 33.god.p.n.e jo uvijek nisu nalazili pod provincijskim teritorijalnim okvirom i sustavom.39

5.2. Breuci
Breuci su bili moan ilirski narod koji je nastanjivao antiku Donju Panoniju, juno od Amantina i sjeverno od Dezitijata, prema tome junu i sjevernu obalu Save.
40

razgranienju Breuka i njihovim susjedima moe se govoriti sa stanovitim oprezom- razlog tome su jo nedostatne spoznaje i saznanja o materijalnoj kulturi pojedinih autohtonih cjelina, zbog ega je vrlo teko postavljati vre teritorijalne okvire i crtati jasnije etnike granice. Sigurno je jedino to da su Breuci zauzimali Brodsko Posavlje i jugoistonu Slavoniju, podruje koje se prostire izmeu dvije epigrafiki posvjedoene toke, Slavonkog Broda na zapadu i Vukovara na ustoku- to bi moglo znaiti da je i Cibalia bila breuka, iako je po svoj prilici na granici sa Andizetima, breukim sjevernim susjedima. ini se da su se Breu ci protezali i du Dunava, juno od ua Drave, barem uz onaj dio dunavkog toka koji protjee mimo sjeverozapadnih obronaka Fruke gore.41

Veliki Panonsko-dalmatinski ustanak od 6. do 9.god.n.e. nazvan Batonovim ustankom ili ratom (Bellum Batonianum), predstavljao je dogaaj koji je potresao Rimsko carstvo. Breuci se mogu ubrajati meu kljune nosioce tog ustanka. Jedan od dvojice vrhovnih zapovjednika (koji su, igrom sluaj, nosili isto ime- Baton), bio je iz reda Breuka. Njima je, po svemu sudei pripadao i Pinnes kao trea znaajna linost ustanka. Isto tako, teite ratnih operacija u prve dvije godine ratovanja nalazilo se na teritoriju ovog naroda i njegovih susjeda. Tek nakon poraza breuko-panonske komponente ustanka i pacifikacijom prostora dananje Slavonije i sjeverne Bosne, Rimljani su stekli preduvjete za uspjena ofanzivna dejstva u junijim planinskim podrujima.42 Dva kljuna izvora koja govore o ueu Breuka u ovom ustanku su Velej Paterkul i Dion Kasije. Iako je, kao rimski oficir, bio svjedok, oevidac i neposredni uesnik mnogih zbivanja, Velej Paterkul je u kratkom i saetom prikazu ovog ustanka, u okviru svoje Rimske historije, prilino neodreen. On Breuke i ne
39 40

Mesihovi, 2011, 57. Zaninovi, 2003, 443. 41 Domi-Kuni, 2006, 78. 42 akovi, 2006, 18.

spominje imenom, iako se iz konteksta moe razumjeti kada govori o deavanjima na njihovom podruju. Ipak, on donosi detalje koji su od kljune vanosti za procjenu uea breuke komponente u ustanku. Dion Kasije, s druge strane, donosi konkretnije podatke izriito spominjui Breuke.43 Nakon ustanka kod Breuka je znaajnu ulogu imala i kolektivna trauma: sjeanje na Bellum Pannonicum i surove rimske represalije. Sve je to dovelo do buenje osjeaja meusobne povezanosti, najprije unutar vlastite etnije, potom i sa susjednim, srodnim etnikim zajednicama, koje su se nalazile u slinom poloaju. U cjelini gledano, moe se zakljuiti da su upravo Breuci podnijeli najvee rtve u prve dvije godine rata. Iako su nesumnjivo dobivali vojnu pomo junih susjeda, stradanja stanovnitva, pustoenja i razaranja na njihovom su podruju bila najintenzivnija. Sam taj prostor je i pored nepristupanih uma i movara, kao preteno ravniarska oblast bio za ratovanje dosta nepogodan, osobito u omjeru snaga kakv j bio izmeu Breuka i Rimljana. Breuke vojskovoe su sa dosta umjeanosti i vjetine predvodili svoje odrede u borbi protiv daleko nadmonijeg neprijatelja, borei se na dva fronta, ali su u toj borbi na kraju klonuli. Njihovim porazom, Rimljani su konano mogli u potpunosti okrenuti ka jugu, u pravcu jadranske obale, prema onim etnikim zajednicama koje do tada kako to kae Velej nisu jo ni osjetile strahote rata.44

Breuci su pokrivali neka od najplodnijih podruja u ovim krajevima i shodno tome imali su i odgovarajuu ekonomsku mo, koju je Tiberijevo ratovanje dokrajilo. Stoga je plemenska upa civitas Breucorum, to je spominju Plinije i Ptolomej ,po svoj prilici, bila samo izmueni ostatak neko mone zajednice, koja je stradala u ratu i genocidu. Dio te politike bile su kohorte Breuka, mukaraca u najboljim godinama, rasprene diljem velikog Rimskog Carstva. Prva je kohorta poslana u Germaniju, II u Maurtaniju, III u Donju Germaniju, IV u Britaniju, V u Carnuntum u Noriku, VI po njenim peatima u Donju Germaniju. 45 Koliko znamo, Breuci, nisu sluili samo u navedenim kohortama nego i u nekim drugim augzilijama, tako u cohors I Pannoniorum i ponekoj drugoj jedinici panonske vojske, a u kasnije doba vjerovatno u tzv. Dalmatinskim konjikim jedinicama. Nalazimo ih i u floti. Nema sumnje da je toliki danak u krvi iserpio snage ovoga naroda, koji upravo zato u
43 44

akovi,2006, 19. Isto, 20, 21. 45 Zaninovi, 2003, 446.

drutvenom i politikom ivotu Panonije nije odigrao vidljivu ulogu.46 Breuci su bili drevan, velik i moan ilirsko-panonski narod, u svoje vrijeme napredni i uljueni u okvirima svoga razvitka. Digli su se na opravdani ustanak s tekim i krvavim borbama, da bi ivjeli po svojim obiajim i uzoru svojih predaka. U borbi s premonim protivnikom izgubili su u povijesnoj oluji, kao to se to dogaalo mnogo veim narodima, pa i Rimljanima, i sve tako do naih dana.47

5.3. Kornakati
Kornakati su ilirski narod koji je ivio izmeu Amantina i Breuka, uz rijeku Savu.48 Kornakati se spominju u epigrafskoj i literarnoj grai, meutim smatra se da nisu predstavljali etniku cjelinu. Kornakati kao zasebna etnika cjelina imali bi zaudno malen teritorij koji bi bio ogranien na okolicu Sotina ili bi se, u najboljem sluaju, protezao izmeu Vukovara i Iloka te se tako preklapao s podunavskim dijelom breuke zemlje.49

5.4. Amantini
Amantini ili Amantinci su ilirski narod koji je zauzimao krajnji jugoistoni dio Panonije (dananji Srijem), ija je teritorijalna opina sa sreditem u Sirmiju, na istoku graniila sa skordianskom opinom koja je pokrivala podruje ua Save u Dunav. Strabon ne spominje izrijekom Amantince- mogli bismo ih prepoznati meu onim ilirskim i trakim plemenima s kojima su bili pomijeani Skordisci (7.5 ,2) ; kao i andizetska Mursa, amantinski Sirmij bio je prilino keltiziran, o emu svjedoe latenski nalazi iz samog Sirmija i njegove okolice. Plinije spominje Amantince jo jednom, i to u abecednom popisu panonsko-keltskih zajednica koje su u njgovo doba ivjele u provinciji Panoniji, a Ptolomej ih smjeta u sjeverozapadni dio Donje Panonije. Kasnoantiki epitomator Rufije Fest, je smjestio Amantince izmeu Save i Drave i time posvjedoio njihovu panonsku etniku pripadnost.50

46 47

Bojanovski, 1988, 339. Zaninovi, 2003, 445. 48 Plin. NH. III, 25,148. 49 U svom radu koji se bavi Bellum Pannonicum, dajui ujedno i sliku o narodima Panonije, Alka Domi - Kuni kae slijedee: Smatram stoga da je u Kornakatima najprikladnije prepoznati Breuke, iju su etniku cjelovitost nakon panonsko-dalmatinskog rata pobjednici Rimljani iz stratekih razloga razbili na vie manjih, teritorijalnih cjelina, meu kojima je i ova Kornakatska. (vie, Domi- Kuni, 2006: 79.) 50 Isto, 77.

Smatra se da su Amantini uestvovali u Velikom ilirskom ustanku. Oni su se ustanku prikljuili sa velikom dozom, narod koji je u ratu 12 -9.god.p.n.e. ve jednom pruao otpor Rimljanima snaan otpor , a koji su bili i prvi susjedi Breuka, kao i Andizeti.51

5.5. Andizeti
Andizeti su najistonija zajednica na Plinijevu popisu podravskih plemena (Nat.hist., 3.25,147); Ptolomej ih smjet u Donju Panoniju (2.15,2), a Strabon ih smatra Panoncima i uz posavske Breuke spominje u odlomku koji se tie panonskih zajednica,onih juno od Save. Podravski Andizeti, uz Oserijate i Breuke na Savi, oznaavaju zapadni doseg skordianske kontrole u Panoniji i stoga je u njihovoj kulturi vrlo vjerovatan osjetni keltski uticaj. Pripisuje im se povelik teritorij, od Mecsek gorja na sjeveru do okolice Vinkovaca na jugu, te od granice s Jasima na zapadu do dunavskog toka na istoku. Sredite im je Mursa koju, kako smo vidjeli dijele sa Skordiscima.52 Smatra se da su se i ovi narodi prikljuili ilirskom ustanku. Oni su bili jedan od najistaknutijih naroda u tom ustanku, pored Diciona. Andizeti su naseljavali panonski prostor i jedino se za ovaj Strabonov narod moe tvrditi da su stvarno pripadali panonskoj komponenti ilirkog kompleksa. Po Pliniju Starijem Andizeti gravitiraju vie prema Dravi i mogue je pretpostaviti da su se i oni odazvali ustanku, te bi tako ustaniko podruje prelazilo i na lijevu obalu Drave.53

5.6. Scordisci
Scordisci su bili narod koji je zauzimao prostor istono od zemlje Amantinaca. Strabon Skordiske smjeta u prostor izmeu Save i Morave (7.5, 12), dakle u umadiju, kamo su se postupno bili proirili nakon dolaska u Panoniju, smjerajui prema plijenom bogatoj Grkoj. Plinije Stariji spominje ih samo u kontekstu Klaudijske gore.54 Skordisci su imali ilirsko ime moda povezano s planinom Scordus ili Scardus. Njihova pisana historija poinje 279 pr.Kr., kada su se, prema Apianu (Illyrike 5), preivjeli iz
51 52

Mesihovi, 2011, 257. Domi-Kuni, 2006, 77. 53 Mesihovi, 2011, 253. 54 Domi-Kuni, 2006, 77.

keltskih grupa poraenih u Delfima vratili prema sjeveru, da bi se nastanili oko donje Save i Drave i usvojili ime Skordisci. Nita se dalje o njima ne izvjetava do 179.pr.Kr. , kada ih se navodi kao potencijalne saveznike Bastarna u planiranoj najezdi na Italiju. Sredinom drugog stoljea Skordisci su predstavljali ozbiljnu prijetnju rimskoj Makedoniji, koja je dostigla vrhunac nihovom najezdom na Grku i pljakanjem Delfa malo prije 80.pr.Kr. Izgleda da je njihova mo zavrila nakon poraza koji im je nanijela rimska vojska, poslana da kazni njihovo oskvrnue, a kasnije su bili pod Daanima.55 Strabon nam kae da su,u stvari, postojale dvije grupe Skordiska: ''Vea'' naseljena na Dunavu izmeu stjecita rijeka Noarus (Sava ili Drava) i Margusa (Morava), i ''Manja'' izmeu Margusa i Tribala i Mysa, koji su nastanjivali dolinu Timoka. Jo se mnogo raspravlja o materijalnoj kulturi i etnikim vezama tih naroda.56

55 56

Wilkes, 2001, 214. Isto, 215.

6. ZAKLJUAK
Ilirski narodi sa prostora Panonije su u svom historijskom razvitku proli kroz razne faze samog preivljavanja i opstanka. Dolazak Rimskog Carstva, kao jednog od najmonijih carstava svih vremena, zadao je strah ovim narodima. Definitivnom okupacijom zavrava jedna i zapoinje druga epoha u povijesti Ilira. Ukljueni u sastav Rimskog Carstva ilirski narodi e dijeliti sudbinu tog carstva. Mnoge pojedinosti o ivotu Ilira nakon dolaska Rimljana nisu poznate. Dolo je do romanizacije tog stanovnitva, koje se moralo uklopiti meu Rimljanima. Oni Iliri koji su ivjeli u najzabaenijim krajevima su uspjevali odravati svoj jezik, kulturu i tradiciju, to nije sluaj za narode drugih okolnih mjesta. Iako su se eljeli tome oduprijeti, i zadrati svoju kulturu i tradiciju, to u potpunosti nisu uspjeli. Rimski svijet im se uvukao u sr i postao njihova svakodnevnica. Veina Ilira na prostoru Panonije su imala svoja sredita, te trajno su naseljavali ta mjesta. Tu su razvili svoje obiaje, kulturu, jezik te kao takvi se suprotstavljaju napadima i upadima raznih barbarskih naroda koji su u tim prostorima uvidjeli vrlo vana sredita. Iako je Panonija kao velika provincija zauzimala ogroman teritorij, samim tim su je naseljavali mnogobrojni narodi. Tu su ivjeli Kolapijani, Breuci, Oserijati, Varcijani, Jasi, Latobici, Azali, te brojni drugi narodi koji su predstavljali manje zajednice, pa nisu toliko historijski bitni. Meutim, zahvaljujui pisanju raznih antikih pisaca mogue je pokuati utvrditi njihove postojbine.

Neki od ovih naroda su stvorili svoje vlastite sisteme upravljanja tako da su znatno uznapredovali. Takoer, neki su stvorili i jak sistem odbrane, gdje se kao primjer mogu navesti Breuci, ilirski narodi istone Panonije. Oni su, pozivajui se na odbranu svoga teritorija oduprli napadu Rimljana. Podigli su ustanak udruivi se sa drugim narodima, te tako izazvali nerede u okvirima Rimskog Carstva. Meutim, to odupiranje nije bilo dugog vijeka, te su Rimljani uspjeli da ih pokore. Najvei problem vezan za ove narode jeste nedovoljna istraenost njihovih prostora. Za neke narode se zna tana lokacija naseljavanja, dok za druge narode, njihova lokacija je samo povrno obraena.

7. PRILOG RADU

Slika 1. Juna granica Strabonove i Apijanove Panonije (crte: Zvonimir Grbai) (Preuzeto od: Domi-Kuni, 2006, 65.)

Slika 2. Geografska lokacija naroda zapadne Panonije izmeu Drave i Save (Preuzeto od: Domi- Kuni, 2006 : 75.)

Slika 3. Prostor koji su naseljavali Breuci (Puna crta oznaava vjerovatne granice breuke teritorije, dok isprekidana oznaava one granice koje su zapravo mogue) (Preuzeto od: akovi, 2009: 14.)

Slika 4. Geografska lokacija naroda istone Panonije (Preuzeto od: Domi- Kuni, 2006 : 75.)

8. BIBLIOGRAFIJA

IZVORI
Kasije Dion 1914-1927: Cassius Dio, Roman History, Loeb Classical Library, 9 volumes Greek texts and facing English translation : Harvard University Press, Translation by Earnest Cary. Plinije Stariji 1855.: Naturalis Historia, English translations od Pliny online: one complete by John Bostock and H.T. Riley (1855) of Perseus. Ptolomej Klaudije : Ptolomej Klaudije, Geography, Dover edition, first published in 1991, itself an unabridged republication of a public domain work, originally published in 1932 by The New York Public Library, N.Y. Strabon 1917-1932: Strabo, The Geography, Loeb Classical Library, 8 volumes, Greek texts with facing English translation by H.L. Jones : Harvard University Press.

LITERATURA
Arheoloki leksikon BiH, Tom I 1988.:Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine. BARKOCZI 1964. : Laslo Barkoczi,The population of Pannonia from Marcus Aurelius to Diocletian, Acta Arheologica Academiae Scientarum Hungaricae, XVI., 257 - 356. BENAC 1987.: Alojz Benac, O etnikim zajednicama starijeg eljeznog doba u Jugoslaviji, PJZ V- eljezno doba, 737.- 802. BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antiko doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI, 6. DOMI-KUNI 2006.:Alka Domi-Kuni, Bellum Pannonicum (12 - 11. pr. Kr.): posljednja faza osvajanja june Panonije, Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu, XXXIX., 59 - 164. GRUPA AUTORA, 2014.: Zemlje antikog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, Sarajevo.

MESIHOVI 2011.: Salmedin Mesihovi,Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba Sarajevo. STIPEVI 1989.:Aleksandar Stipevi, Iliri, povijest, ivot, kultura, II dopunjeno izdanje, Zagreb. AKOVI, 2009.: Edin akovi, Breuci- najstariji imenom poznati stanovnici sjeveroistone Bosne, Graaniki glasnik, 28. AEL KOS 2005.: Marjeta ael-Kos, Appian and Illyricom, Narodni muzej Slovenije,Ljubljana (Situla: razprave Narodnega muzeja Slovenije =disertationes Musei nationalis Sloveniae). ZANINOVI 2003.:Marin Zaninovi, Breuci od Sirmija do Marsonije, Zagreb, Arheoloki zavod Filozofskog fakulteta. WILKES 2001.: John Wilkes, Iliri, Split, Laus.