Sie sind auf Seite 1von 4

Magijski realizam Magijski realizam, ili magini realizam, je knjievno-umetniki smer u kojem se elementi fantastike ispreplidu sa stvarnodu, poistovjedujudi

se na taj nain s njom i inedi skladnu celinu zasnovanu na objektivnom odnosu. Termin magijski realizam izvorno se koristio 1920-ih godina za kolu slikara, no danas se najvie vee za prozu Jorgea Luisa Borgesa (Argentina), Gabriela Garce Mrqueza (Kolumbija), zatim Gnter Grassa (Njemaka), i Johna Fowlesa (Engleska). U tu grupu od novijih pisaca spada i Isabella Allende (ile). Knjievni magijski realizam nastao je u Latinskoj Americi. Pisci su esto putovali iz svoje domovine u evropska kulturna sredita, poput Pariza i Berlina, a bili su pod utjecajem umjetnikog pokreta tog vremena. Kubanski pisac Alejo Carpentier i venecuelanski Arturo Uslar - Pietri, primjerice, bili su pod jakim utjecajem evropskih umjetnikih pokreta, kao to je nadrealizam, tijekom njihova boravka u Parizu 1920-ih i 1930-ih. Jorge Lusi Borhes inspirirao je i ohrabrio druge latinoamerike pisace u razvoju magijskog realizma. Izmeu 1940 i 1950, magijski realizam u Latinskoj Americi dosegao je svoj vrhunac, s istaknutim piscima koji se javljaju uglavnom u Argentini. 1940. godine grupa latinoamerikih pisaca objavljuje radove u kojim su vidljive nove tehnike. Grupa je ukljuivala sljedede pisce: Miguel Angel Asturias ( Gvatemala ); Alejo Carpentier (Kuba ), Juan Rulfo , Agustin Yanez , Carlos Fuentes i Jose Revueltas (Meksiko) ; Lepoldo Marchal , Eduardo Mallea i Ernesto Sabato (Argentina ) i Juan Carlos Onetti ( Urugay ). Prema rijeima jednog kritiara, " Njihov rad uveliko se razlikuje od svojih prethodnika iz 1920.godine, jer je prikazana velika matovitost i poznavanje jezika kakvo je dosad nezabiljeeno u Latinskoj Americi " . Dos Passos, Faulkner i druge suvremeni sjevernoameriki pisci bili su takoer vrlo vani za razvoj tehnike toka svijesti. Magijski realizam je izraz kojeg je prvi put upotrijebio 1949.godine kubanski romanopisac Aleho Karpentijer kako bi opisao kombinaciju fantastinog i svakodnevnice u latinoamerikoj fikciji. Izraz se ubrzo poinje koristiti i u Sjevernoj Americi i Aziji. U svakom sluaju pojam se odnosi na sklonost meu suvremenim piscima da mijeaju arobno i svjetovno, ali u kontekstu realnog pripovijedanja. Ako u prii postoji duh, on nije element fantazije, ved manifestacija stvarnosti ljudi koji vjeruju u to i imaju stvarne doivljaje s duhovima. Magijski realizam nastoji prikazati nam svijet kroz oi drugih ljudi, ija je stvarnost drugaija od nae. Knjievnost u ovom kontekstu eli da itaoc suosjedajno doivi svijet kako ga doivljavaju neki drugi ljudi. To je vrsta knjievnosti u kojoj se spajaju, dakle, realno i obino svakodnevnog ivota i sadanjosti sa udesnim, fantastinim, mistinim i magijskim latinoamerike prolosti, povijesti i tradicije.. magijski realizam moda ima korijene u Europi i likovnoj umjetnosti, ali se najbolje snaao u Latinskoj Americi i njihovoj knjievnosti, posebice u knjievnosti karipskih zemalja gdje se spaja mnogo kultura, mitologija i tradicija: indiosi sa svojim matovitim panteonom, crni robovi sa svojom magijom, panjolski osvajai i kroniari koji su novi svijet doivljavali udesnim - sve je to dalo izvrsnu podlogu onome to danas nazivamo magijskim realizmom u hispanoamerikoj knjievnosti. Elementi magijskog realizma: 1. Fantastini elementi U pripovijedanje su ukljueni nevjerovatni i fantastini dogaaji koji zadravaju pouzdani ton objektivnog izvjetavanja. Likovi imaju fantastine atribute.

2. Autorska suzdranost Pripovjeda ne daje objanjenja o vjerodostojnosti dogaaja opisanih u tekstu. Narator je indiferentan, a pria se nastavlja sa loginom preciznodu, kao da se nita izvanredno nije desilo. 3. Osjedaj tajanstvenosti i misterije 4. Punoda Izvanredno obilje zbunjujudih detalja 5. Hibridnost Mijeanje urbanog i ruralnog i zapadnog i autohtonog 6. Politike i drutvene kritike Alternativni svijet magijskog realizma ispravlja utvrena stajalita stvarnosti Magijski realizam u romanu "Sto godina samoe" Magijski realizam u djelu Sto godina samode je knjievni oblik u kojem su udne, jezive i bajkovite prie povezane, kao da se radi o uobiajenoj pojavi. Magini realizam je suprotnost stilu kao npr. Bio jednom jedan vuk i pojeo crvenkapicu, gdje autor naglaava taj fantastini kvalitet izmiljenih dogaaja. U svijetu magijskog realizma, autor pripovijeda o nadrealnom na jedan poseban, prirodan nain, tako da se nadrealno ini kao neto realno. Gabrijel Garsija Markes svakako je najistaknutiji prijedstavnik novog hispanoamerikog romana. Njegov roman, Cien anos de soledad (Sto godina samode), objavljen 1967. godine, smatra se jednim od najboljih dostignuda u domenu proznog izraza, ne samo u Hispanskoj Americi ved i ire. Sa stanovita narativne tehnike Garsija Markes se vratio najedem i najjednostavnijem vidu narodnog pripovijedanja. Nije sluajno jedan od najvedih teoretiara proznog izraaja u panskom govornom podruju, Rikardo Guljon (Ricardo Gullon) za studiju o djelu ovog pisca odabrao naslov GM ili zaboravljeno umijede pripovedanja . Istovrijemeno se Garsija Markes smatra jednim od najistaknutijih prijedstavnika maginog realizma. Pod maginim realizmom u sluaju Garsija Markesa podrazumijevali bi smo umjetnost prevazilaenja prvog plana historijskih dogaaja u cilju otkrivanja naboja mate i kolektivnih pria koje u njih ubacuje ovjek kroz generacije. Njegov je svijet magian zato to je stvaran, da nije magian, jednostavno bi bio nestvaran i njegovi romani bi bili samo pjesniki ili fantastini, u smislu djela maioniara i autora naune fantastike. Djelo Sto godina samode je primjer maginog realizma u kojem je nadnaravno predstavljeno kao svjetovno, a svjetovno kao nadnaravno. Roman predstavlja izmiljenu priu u izmiljenom okruenju. On paljivo balansira realne elemente ivota, kao to su siromatvo, idenje kude i druge svakodnevne stvari, sa nadrealnim sluajevima, poput lebdedeg svedenika i sl. Sto godina samode ukljuuje realizam i aroliju. Naizgled su u suprotnosti, ali su zapravo u vrlo bliskom odnosu. U romanu se ne odraava stvarnost doivljena samo od strane jednog pojedinca, ved stvarnost doivljena od strane kolektivnog drutva iz odreene sredine. Postoje mnoge svrhe magijskog realizma. Jedna od njih je da se itatelj upozna sa Markezovom Kolumbijom, gdje mitovi, znamenitosti i legende postoje uz bok tehnologiji i suvremenosti. Jo jedan razlog je da navede itatelja da se zapita ta je stvarno, a ta fantastino, naroito u podruju politike. Prisiljava nas i na pitanje apsurdnosti naeg svakodnevnog ivota. Postoji mala razlika izmeu liberala i konzervativaca, obje strane ubijaju i iskoritavaju ljude. Markez komentirie kako priroda latinoamerike politike tei prema apsurdu i nikad se ne zavrava ponavljanje tragedije.

Markes tvrdi da je i sam poetak pisanja Samoe imao neeg maginog u sebi. Ton koji sam sledio u Sto godina samoe oslanjao se na nain na koji je moja baba uobiavala da pria prie. Ona je govorila stvari koje su zvuale natprirodno i preneto iz sveta fantazije, ali ih je ona govorila sasvim prirodno. Najvaniji je bio izraz njenog lica. Nije nimalo menjala taj izraz dok bi govorila mada su svi bili iznenaeni. U prethodnim nastojanjima pisanja pokuavao sam da ispriam priu a da sam verovao u nju. Shvatio sam da bih morao da poverujem u prie koje sam pisao i da ih napiem sa istim izrazom lica s kojim ih je moja baba kazivala: kamenog lica.

Gabriel Jos Garca Mrquez (roen u Aracataca, Kolumbija, 6. oujka 1927.) kolumbijski je pisac, novinar, izdava i politiki aktivist. Dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost 1982. godine.

Svoje najvee uspjehe kao pisac doivio je u Mexico Cityju , gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine. Prva uspjena knjiga bila mu je Pukovniku nema tko pisati, objavljena 1961., a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije. Za svoju najslavniju knjigu Sto godina samoe priao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zato, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doivljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od rijei do rijei. Vratio je obitelj kui, zatvorio se u sobu, poeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Puio je est kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve elektrine ureaje u kui kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i zaloio preostale stvari u kui da poalje rukopis izdavau. Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najitanijih knjiga svjetske knjievnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969. Knjiga Sto godina samoe (Cien aos de soledad) prodana je u vie od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu kolu "maginog realizma" (zanimljivo, sam se Mrquez uvijek ograivao od tog naziva). Roman pokriva sto godina povijesti izmiljenog kolumbijskog gradia po imenu Macondo i prati obitelj Buenda kroz sedam generacija. Mrquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerojatne dogaaje prikazuje kao neto prirodno, dok obinim pojavama daje nadnaravno ozraje. Na primjer, kad graani Maconda prvi put vide led, ude mu se kao "velikom otkriu naega doba", a kad Cigani donesu letei tepih, nije im nita zanimljiviji od vrtuljka. Ista je strategija primijenjena na povijesne dogaaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao neto mutno, tajanstveno, gotovo kao doivljaj u snu, a istovremeno se kia cvijea ili epidemija spavanja prihvaaju kao konkretne, prirodne pojave. Izlazak knjige Patrijarhove jeseni 1975. godine podijelilo je kritiare, jer su mnogi oekivali nastavak Sto godina samoe. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zasluuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti monika". Zbog svojih politikih stavova, ponovno je morao otii iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optuila da novano pomae gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, pouavati i bio je politiki aktivan. Romantinim se temama vratio 1986. knjigom Ljubav u doba kolere, snanom, poetinom i kominom priom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i pria o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su General u labirintu, 12 hodoasnika (zbirka pripovjedaka), Ljubav i drugi demoni.