Sie sind auf Seite 1von 7

Politika misao, god. 51, br. 1, 2014, str.

173-179

173
orni znanstveni rad UDK 32.01 Primljeno: 14. srpnja 2009.

Jo o Titu Williama Klingera i Denisa Kuljia

Povodom prikaza knjige Williama Klingera i Denisa Kuljia Tito: Neispriane prie. Tajni imperij Josipa Broza Tita, Politika misao, god. 50 (2013), br. 4, str. 209-215, autor: Tvrtko Jakovina

U osvrtu na nau knjigu Tito: Neispriane prie povjesniar Tvrtko Jakovina spoitava nam da nedovoljno citiramo djela domae (tj. hrvatske) historiografije. Problem nije u naem nepoznavanju toga materijala, nego u vrlo niskoj razini njegove iskoristivosti u znanstvene svrhe. Knjigu nismo pisali kao biografiju u kojoj bilo kakvi podaci dobro dou, nego radi razjanjavanja opeg i regionalnog (balkanskog) konteksta u kojemu pratimo pretvaranje seljaia u radnika, revolucionara u ratnika, a marala u dravnika. Tita treba protumaiti, treba vidjeti kakva je njegova taktika, ideologija, doktrina, priznaje Jakovina, a upravo toga u hrvatskoj historiografiji uope nema. Ona se naime bavi iskljuivo problematiziranjem odgovornosti, surovosti, moralnog prosuivanja ne samo Tita nego i svih njegovih neprijatelja. Upravo takav pristup moralne diskvalifikacije danas je u modi na Zapadu, posebice u Sjedinjenim Dravama, pa eksplicitno ukazujemo na njegove limite na primjeru knjige Bloodlands Timothyja Snydera (ime autora izostavljeno je redaktorskom pogrekom u obradi teksta, to Jakovina precizno registrira). Da smo poli u tom smjeru, mogli smo u bibliografiju dodati i npr. Marka Mazowera, britanskog povjesniara, danas zaposlenog na Columbiji, koji se puno bavio Balkanom i Grkom, ali nismo: na rad pokuava izgraditi drukiju perspektivu. Zaista, puno vie su nas prosvijetlili (ne impresionirali kako navodi Jakovina) radovi poput onoga o odnosima Sovjetskog Saveza i Irana to ga je objavio Miron Rezun (The Soviet Union and Iran: Soviet Policy in Iran From the Beginnings of the Pahlavi Dynasty Until the Soviet Invasion in 1941, Brill, 1981.). Po naoj ocjeni kljuno je bilo rasvijetliti strategiju Moskve prema zagraninim oblastima kao to su npr. Mongolija i Kina, ali i Afganistan, Iran, Turska i Bal-

174

Jo o Titu Williama Klingera i Denisa Kuljia

kan. Na kraju ba smo u taj kontaktni pojas smjestili i Titovu Jugoslaviju, lociranu na jedno od arita viestoljetne anglo-ruske globalne konfrontacije. Traili smo, dakle, povijesne silnice za koje se ve Vladimir Dedijer poeo zanimati (Vladimir Dedijer: Interesne sfere, Prosveta, Beograd, 1980.). Sjeanja Glaisea von Horstenaua, koja Jakovina pogreno navodi kao na (krivo protumaen) izvor za desant na Drvar (str. 209-210) nismo uope naveli kao izvor za operaciju Konjiev skok, nego kao svjedoanstvo o ukupnom njemakom gledanju na vojna djelovanja na Balkanu, to valjda i jesu! Drugi izvor slinog ranga, ali poglavito za Srbiju, jest onaj diplomata Neubachera, koji takoer navodimo. Glavni Hitlerov ovjek za prostor NDH, pa time i Balkana, njemaki veleposlanik pri NDH Siegfrid Kasche, nije dospio napisati memoare jer je kao ratni zloinac izruen komunistikim vlastima u Jugoslaviji te osuen na smrt i objeen. Za Jakovinu naa tvrdnja da je von Horstenau bio stvarna vlast u Zagrebu nije posve tona ali naravno da jest! NDH je u potpunosti bila pod nadzorom njemake vojske (von Horstenau) i NSDAP-a odnosno SS-a (Kasche), i to do svibnja 1945. kada je zadnji njemaki vojnik napustio tlo NDH. Tek je tada, naime, Paveliu, koji se ve nalazio u Sloveniji, vraeno vrhovno zapovjednitvo nad hrvatskim jedinicama u NDH! Druge njemake vlasti u Zagrebu nije bilo, osim vojne koja je upravljala hrvatskom vojskom (HOS). Joachim von Ribbentrop zaista nije bio Austrijanac i tu pogreku priznajemo, kao i netoan navod da je Beogradska deklaracija potpisana 1955. prilikom susreta Tito-Hruov, a ne tek 1961., ali to se omaklo u tekstu koji u formi epiloga, ili pogovora, prekorauje istraivaki okvir ove knjige. S druge strane, Staljin je doista umro dva tjedna prije nego to je Tito stigao u London, a Jakovina pie da je to greka iako su datumi nesumnjivi. Napominje da je posjet, naravno, pripremljen puno ranije. Da, pa to? To nikako ne moe biti faktografska greka kad je toan podatak i ne bi se smjelo tako kvalificirati u strunoj recenziji. Jakovinin navod da ambasadori Charles Bohlen i George Kennan nisu sainjavali Belgrade Mafia, nego da nju tvore tek ljudi iz administracije Georgea Busha starijeg (str. 213) nipoto ne stoji. Kennan, ambasador u Beogradu i tvorac strategije containmenta, te Bohlen, ambasador u Moskvi, autor dugog telegrama koji je udario temlje Trumanovoj doktrini, bili su najblii suradnici dravnog tajnika Deana Achesona, a sva kljuna saznanja o funkcioniranju meunarodnog komunizma dobili su ondje gdje im se najvie pomagalo u suzbijanju svjetskog staljinistikog komunizma u Titovoj Jugoslaviji, u Beogradu. Sam Bohlen bio je mentor Lawrencea Eagleburgera (ne Eagleberger), i to ve od ezdesetih, a taj je skupa s jo nekoliko diplomata (J. Scanlan, W. Zimmermann) kod Kissingera (kojemu je Eagleburger bio ef kabineta) nastavio istu aktivnost sve do naih dana... Cijela ta skupina, znalo

Politika misao, god. 51, br. 1, 2014, str. 173-179

175

se u Stateu, inicirala se u Beogradu. Beograd je bio kljuna destinacija. Sva tri najznaajnija njemaka publicista druge polovice prolog stoljea (Johann Georg Reissmller, Carl Gustaf Strhm, Viktor Meier) perfektno su govorili srpskohrvatski. Radili su u Beogradu. Smisao postojanja Belgrade Mafia nije bio da se podre Srbi uoi ratova za jugoslavensko nasljee devedesetih, nego da se izgradi diplomatski cordon sanitaire za antisovjetski containment na Balkanu, to su upravo Charles Bohlen i George Kennan koordinirali preko Beograda jo pedesetih godina. I zaista su ih nazivali beogradskim dekima. Istina je kako Jakovina primjeuje da Ivan ubai, ban Hrvatske, nije bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Washingtonu (str. 213). Ali on je kao specijalni izaslanik vlade u Londonu bio stvarni otpravnik poslova ambasade. Konstantin Foti, postavljen na to mjesto 1935., samo je fosil koji je na mjestu ostao radi ouvanja kontinuiteta diplomatske prisutnosti, to je, naravno, bio strateki interes jugoslavenske vlade u Londonu. Ono to je za nas tu bitno jest to da je ovjek tako izuzetne politike vanosti za zadnje razdoblje postojanja Kraljevine Jugoslavije, prvo kao ban Banovine Hrvatske, ime je Kraljevina pretvorena u srpsko-hrvatsku konfederaciju po uzoru na Austro-Ugarsku, a zatim kao predstavnik kraljevske vlade u Washingtonu, bio Staljinov ovjek. Znai, on je Staljinova krtica, sovjetski asset u vladi Tito ubai, a ne kao to je to svima tada izgledalo obrnuto! Upravo u Moskvi treba traiti sidrite ili barem vaan imbenik za samo ustrojavanje Banovine Hrvatske. Ne treba smetnuti s uma da je Staljin i 1948. naloio da se izvri resurekcija balkanske federacije spajanjem Jugoslavije, Albanije i Bugarske. Kao uzor opet su mu posluili austrougarski Ausgleich 1867., odnosno Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. Znakovito je da ozbiljnog rada o stvaranju Banovine 1939. u Hrvatskoj nema, dok je temu Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. odradio akademik SANU Vasilije Kresti. Nadalje, Jakovina nam spoitava da su neke interpretacije i zakljuci problematini i sumnjivi, da ponegdje nema konzistentnosti. O emu je tu rije? Po Jakovini, Josip Broz doista jest bio dogmatik (str. 213). Ako je to tono, neto nam je fundamentalno promaklo jer cijelom knjigom upravo dokazujemo da je on razvijao iskljuivo tehniku i tehnologiju vlasti, dok je doktrina imala drugorazrednu ulogu, to je unikum u panorami svjetskog komunizma. Nema, naime, dogme koju Tito nije odbacio: prije nego to se potpuno odmetnuo od meunarodnog komunistikog pokreta 1948., ve je 1937. subvertirao programatska naela Kominterne kad je umjesto stvaranja teritorijalnih kompartija KPS i KPH, te dvije organizacije formirao kao ne osobito znaajne partijske aktive, pa je KPJ zadrala teritorijalnu nadlenost nad njihovim podrujem, tako da nije morao dijeliti vlast u organizaciji. Takve izme nigdje ranije nije bilo u komunistikom svijetu. Tito je sve prilagoavao vlastitim potrebama i, ako je mogao, nesmiljeno provodio vlastite ideje.

176

Jo o Titu Williama Klingera i Denisa Kuljia

Komunistika federacija osovljena oko jednog ovjeka? Nezamislivo! To nam je i omoguilo da rekonstruiramo zbivanja u Hrvatskoj 1940. (Peta zemaljska konferencija) i 1941. (Kerestinec) odnosno sluaj Hebrang iji poeci seu od 1944. (zapravo od 1928.), a ne tek od 1948. Nae argumente recenzent ne navodi, kao ni rekonstrukciju politike narodne fronte u realpolitikom ambijentu Mediterana i Balkana, izvan zadanog formata sintetiziranog u teorijskim retortama Kominterne. Jakovina rezonira: Da je Tito doista stvorio monolitnu partiju i rijeio se ba svih koji su mu smetali, onda se ne bi pojavili ujovi i Hebrang, ne bi bilo Arse Jovanovia (str. 213). Ali oni su jedini ljudi u Politbirou i najuem rukovodstvu koje sam nije regrutirao! ujovi i Hebrang visoko kotiraju u Moskvi, kojoj e ostati vjerni u presudnom asu. Arso je pak kooptiran posve nezavisno od Partije, u sklopu sovjetske infiltracije jugoslavenske vojske to je ila nezavisno od partijskih kanala koje je tada provalila beogradska policija. Uostalom, na primjeru ubaia, ali i Momila Ninia pokazujemo koliko je Moskva u tim akvizicijama bila uspjena. (Vidi takoer karijeru kozakog bijelog pukovnika Mahina, koji je 1944. promaknut u in general-lajtnanta JA). Samo je Zapad, poglavito Pariz, sprjeavao zbliavanje Beograda i Moskve i nakon pada Francuske 1940. Kraljevina Jugoslavija se ekspeditivno pribliava Staljinu (ugovor o prijateljstvu, normalizacija odnosa i na kraju pravi pakt samo par dana prije njemakog napada, znaaj kojega je poslijeratna jugoslavenska historiografija minorizirala jer, naravno, Londonsku vladu i njenog enerala Mihailovia stavlja u sasvim drukiju perspektivu). Isto tako posve je nedokazana nekoliko puta spomenuta tvrdnja da je Tito sudjelovao u izradi lanka Josea Diaza Ramosa u Boljeviku o poukama neuspjeha lijevih u panjolskom graanskom ratu (str. 226, 246). Nesumnjiva je injenica da je Tito, kako navodi Boidar Maslari, sudjelovao u anketama Kominterne te u debrifiranju panjolskih rukovodilaca i veterana. Plod te aktivnosti su Uroki, koje potpisuje Diaz Ramos, tada u terminalnom stanju u bolnici. Kako je ispravno uoio G. Swain upravo na temelju toga dokumenta, u ijem je stvaranju, dakle, sudjelovao, Tito je mogao opravdati svojeglavo rukovoenje partizanskim ratom u Jugoslaviji. To su kljuni momenti, koji su domaoj strunoj, a nekmoli irokoj publici, potpuno nepoznati, a iscrpno su prezentirani u naoj knjizi. Isto tako, prije naega rada bilo je nepoznato djelovanje cijelog niza kominternovskih operativaca u Jugoslaviji poput Gruzijca Milkovia V. N. Sakuna, Litvanke Braine Foss ili Beanina Karla tajnera, rezidenta OMS-a (koji nije odrobijao 7000 dana u Sibiru da napie knjigu, nego zato to je stradao u istkama obavjetajnog aparata). Naravno, nismo mi prvi koji sve to navodimo, ali nitko dosad nije spajao povijest domae Partije s onom sovjetske mree na Balkanu sredinom dvadesetih godina. Recenzent tim naim rezultatima, ako ne i otkriima, nije

Politika misao, god. 51, br. 1, 2014, str. 173-179

177

poklonio panju iako su od kljune vanosti pokazuju da je Tito od samog poetka svoje partijske karijere kadroviran i voen u sklopu sovjetske agenturne mree, a nije neki lokalni partijski rukovodilac koji se istakao pa je upuen na usavravanje u Moskvu! Oni koji su ili tim putem beziznimno su zavrili pred streljakim strojem. Gdje je Tito primljen u Partiju i ukljuen u kominternovsku operativu pod nadzorom OMS-a, praktino odjela OGPU-a/NKVD-a? Glavni revolucionarni centar Jadrana (dakle Jugoslavije i Italije) u poetnoj lenjinskoj fazi Kominterne jest Rijeka, koja je zahvaljujui nedefiniranom dravnopravnom poloaju do 1924. pruala idealne uvjete za agenturno djelovanje. Problemi povijesti Rijeke nisu samo zanimljivi (ali nevani za Titovu biografiju, procjenjuje Jakovina), ve i presudni za razdoblje nastanka KPJ, ali i KPI. U Kraljevici, koja je od Rijeke udaljena desetak kilometara, Pavle Gregori Brzi primio je u Partiju Josipa Broza! Kvarner je dakle kljuan i u Titovoj partijskoj karijeri, ali to se do sada nije problematiziralo, nego se samo tretiralo kao usputni dogaaj. Isto tako, posvetili smo veliku panju Trstu kao centru formiranja prve generacije slovenskih revolucionara. Uope, vanost luka zapostavljena je tema u povijesti europskog komunizma, ali i revolucionarnih pokreta. St. Peterburg, Odesa i d gradovi su u kojima nastaje socijalistiki revolucionarni pokret (eseri), u Solunu VMRO i Yeni Trkiye, a faizam u Rijeci... Jesu li, dakle, Trst i Rijeka prenaglaeni u ovoj knjizi koja pokuava objasniti genezu komunizma na Balkanu ili je pak previe tijesan okvir nacionalne historiografije koja ak i meunarodni radniki pokret pokuava interpretirati u dravnopravnim okvirima, iz rakursa glavnih gradova nacija koje se raspadaju pod udarom epohalnih ideja? Mi mislimo da je obraivanje revolucionarnih gibanja u sklopu nacionalne historiografije posve uzaludan napor to se pretvara u puku kronologiju nepovezanih dogaaja, dok logika ostaje skrivena. Feudalna, nacionalno centrirana povijesna znanost vrijedi na europskom Zapadu, prikladna je za opisivanje statinih struktura u 19. stoljeu, a podjednako neprikladna za izuavanja reformacije u 16. i revolucionarnih pokreta u 20. stoljeu. Duhovita je i Kuljieva teza, ve ranije plasirana u tjedniku Globus, kae Jakovina, da nadimak Josipa Broza, Tito, zapravo potjee od tetejca, pitolja Tula Tokarjev, koji je on potom toboe maskirao izabravi dravniki nadimak po imenu rimskog cara. Duhovita ovdje znai neozbiljna. No Titov prvi pseudonim bio je Valter, po pitolju Walther PPK. On ga je, bit e, preuzeo od svog zapovjednika diverzantske speckole Kominterne Karola Wacawa wierczewskog Walthera (vidi N. Bondarev: Misterija Tito: Moskovske godine, igoja, 2013.), a zatim ga supstituirao kraticom T. T. (Tulski Tokarjeva), kako se potpisuje u parikom Proleteru. To su, inae, dva glavna tipa pitolja u naoruanju sovjetske vojske (agentski

178

Jo o Titu Williama Klingera i Denisa Kuljia

Walther puno kasnije je zamijenjen modelom PSM). Osim dosta uvjerljive logike poznatih injenica raspolaemo i izvorom: tu je priu ispriao J. M. Baturin, lan Akademije nauka, prenijevi ono to mu je rekao njegov otac Mihail Matvejevi Baturin, rezident sovjetske obavjetajne slube u Carigradu, Titov case-officer, kod kojega je Broz proveo etiri mjeseca na brifiranju prilikom puta iz Odese u Jugoslaviju, kad je dobio zadatak da preuzme cijelu balkansku mreu u Zagrebu. Prethodno je u Moskvi imenovan generalnim sekretarom KPJ, to je s operativnog stajalita sekundarna funkcija koja mu daje legitimitet, dok Partija zapravo djeluje kao ilegalna mrea i uope se ne bavi politikom agitacijom, nego iskljuivo obavjetajnim radom i pripremama za subverzivno djelovanje. Mi smo mu uvijek davali pitoljske pseudonime, rekao je Baturin, a moe mu se povjerovati jer sve injenice upuuju u tom smjeru. Neko drugo objanjenje nije ak ni na vidiku. Kad je Dedijer zamolio Tita da mu objasni porijeklo svog pseudonima, ovaj mu je rekao: Pa to, nadimak nadimak kao i svaki drugi! Prejaka je tvrdnja i da su Koa Popovi i Vicko Krstulovi bili marginalizirani, pa i pod budnom paskom policije u Titovoj Jugoslaviji. Oni su ipak desetljeima imali vanu ulogu u politikom aparatu Jugoslavije. Ako je marginalizacija biti ef Generaltaba, ministar vanjskih poslova, potpredsjednik Federacije, kako li je onda izgledalo nagraivanje u Titovo vrijeme?, pie Jakovina. To bi pitanje trebao uputiti ovoj dvojici. Upravo je izaao drugi svezak Krstulovievih memoara u kojima se on gorko ali na svoju marginalizaciju. Umro je u uvjerenju da mu je sina Maksima ubila Udba. Kad je pak Koa doao na Tjentite na proslavu tridesete godinjice proboja to ga je izvrio na Sutjesci, upao je kao padobranac. Uope nije bio na popisu gostiju. Proveo je sat-dva meu borcima i zatim otiao, onako kako je i doao, u svom spaeku, izbjegavi crnu kolonu mercedesa kojima su na to mjesto njegove najvee pobjede i jedne od velikih bitaka Drugog svjetskog rata doli mnogi od onih koji u njoj nisu sudjelovali. Koa se od Tita distancirao 1972. jer je mislio kako se cijela njihova ratna generacija ve trebala povui i mjesto prepustiti mlaima, poput njegova tienika Marka Nikezia, kojega je Tito tada smijenio. Iako mislimo da nije uoio glavne teze i ono po emu je knjiga vana ako su nae smione konstrukcije tone a o tome bi trebalo kvalificirano raspravljati zahvaljujemo Tvrtku Jakovini na paljivom itanju i uoavanju naih pogreaka i netonih pojedinosti, a i na trudu to ga je uloio kad je na rad prezentirao na zagrebakoj promociji u Muzeju Mimara. Ipak, ini nam se da mu je sr naih argumentacija promakla. No barem su mu se svidjele odline slike (npr. geneze Hladnog rata na Visu 1944.) i poneki sjajan portret (npr. Andrije Hebranga). Moda je to zbog profesionalne opreznosti koja karakterizira povjesniarsku struku, to je i G. Swaina (koji je proitao cijeli rukopis i vrlo precizno analizirao grau u tekstu predgovora) navelo da se osvrne prije svega na te izvore, a ne na

Politika misao, god. 51, br. 1, 2014, str. 173-179

179

meritum naih teza prezentiranih u publicistikoj formi, ali sa znanstvenim utemeljenjem, prema najboljim zapadnim uzorima. Neke od teza profesor Swain je prihvatio kao legitimne u intervjuu koji je dao Williamu Klingeru 2010. (objavljen je 2011.), a to nas je i ohrabrilo da pristupimo ovoj zahtjevnoj, ali zaudno aktualnoj, fascinantnoj temi. Tumaenje Tita iz Zagreba, primjeuje Jakovina, eka se ve desetljeima i to kronino... Neto je, evo, ve i stiglo, moda okolinim putem, od rijekog povjesniara koji objavljuje u europskom kulturnom prostoru i od jednog publicista s iskustvom u investigativnom novinarstvu, ali ni to to je prispjelo u Zagrebu nije s razumijevanjem primljeno, niti se dovoljno komentiralo ili osporavalo. Jest zato u Beogradu, to ne udi jer, kako sam Tvrtko ree na naoj promociji, profesionalni hrvatski povjesniari zapravo ute. William Klinger i Denis Kulji