embalo

iani instrument s tipkama, embalo, je obiljeilo renesansu i barok u Europi. Spominje se ved
1323.godine kao instrument nastao kombiniranjem psaltira (cymbalum) i dodatnog mehanizma
s tipkama koji je bio nazvan clavicymbalum, a tek kasnije u 15.stoljedu clavichordium. U
Hrvatskoj se koristi naziv embalo koji dolazi iz talijanskog clavicembalo.
embalo se gledano iz povijesnog spektra moe nazvati preteom klavira. Razlika klavira i
embala je u tome to se kod embala ton dobiva trzanjem ice, a ne udarcem batida o icu.
Samo embalo sastoji se od rezonantne kutije u obliku krila, pravokutnog okvira unutar kutije u
kojem su napete ice, klavijature te trzalice (plectrum) od ptijeg pera ili koe.
Jedna od posebnosti embala je to da su uvijek bila raskono ukraena rezbarijama,
inkrustacijama ili slikama tovanih umjetnika na poklopcu i sanduku. Zvuk, koji je bio rezak,
jasan, kratkog trajanja i vrlo prodoran se takoer istie.
Najstarije sauvano embalo proizvedeno je u Rimu 1521. godine. Osim u Italiji, embala su se
proizvodila diljem Europe: u Francuskoj, Engleskoj, Njemakoj, Nizozemskoj, ...
Krajem 18. stoljeda, embalo preputa svoje mjesto u glazbi klaviru, te gotovo nestaje iz
koritenja sve do 19. stoljeda; jedina iznimka tome je bilo koritenje embala u opernim
recitativima. U 20. stoljedu pojavila se elja za vradanjem embala koja nije bila ostvarena. No,
embalo se jo i dan danas svira i moe uiti kao instrument.
Neki od vanijih skladatelja za embalo su barokni Domenico Scarlatti, J. S. Bach, Jean-Philippe
Rameau, Franois Couperin te Georg Friedrich Hndel.

Arijana Trstenjak