ivotopis dr.

Ive Pilara

Uvodna napomena: o manjku ivotopis u nas i razlozima tih deficita Obitelj, kolovanje, mladenaki interesi Pravnik, odvjetnik Aspekti i razdoblja politikog angamana
(1906.-1933.) Politika publicistika Raznovrsni struni i znanstveni interesi Biljeke Izvor


Dr. Ivo Pilar (Zagreb, 1874.-
1933.), po struci pravnik i
ekonomist (studirao u Beu i
Parizu). Od poetka 20.
stoljea do 1920. ivi i radi u
Bosni i Hercegovini (Sarajevo,
Tuzla), potom do smrti u
Zagrebu. Sudjelovao i u
politikom ivotu: do jeseni
1918. zalagao se za odranje
vienacionalne i multikulturne
Habsburke Monarhije, ali pod
uvjetom da se - u dravno-
politikom i nacionalno-
politikom smislureformira, o
emu je napisao nekoliko
vanih programskih spisa. U
novostvorenoj
junoslavenskoj dravi
(Kraljevina SHS - Kraljevina
Jugoslavija) politiki je
proganjan. Znanstvenik i
publicist irokih interesa
(umjetnost, povijest,
sociologija, psihologija,
demografija, politika
geografija itd.). Najvanija
djela:
studija Secesija (Zagreb 1898.,
kojom stjee "legitimaciju
teoretiara modernizacije"),
struni rad o recepciji Opeg
austrijskog graanskog
zakonika u Bosni i Hercegovini
(Entwicklungsgang der
Rezeption des
sterreichischen ABG in
Bosnien und Herzegowina...,
Wien, 1911.), opsena
studija Die sdslawische Frage
und der Weltkrieg (Be, 1918.,
pod pseudonimom L. v.
Sdland), pionirski rad u
hrvatskoj psihologiji (Borba za
vrijednost svoga "ja". Pokus
filozofije slavenskog
individualizma, Zagreb 1922.),
politiko-ekonomska
studija Immer wieder Serbien.
Jugoslawiens
Schicksalstunde (Berlin, 1933.,
pod pseudonimom Florian
Lichttrger).


Uvodna napomena: o manjku ivotopis u nas i razlozima tih deficita

Ivo Pilar dijeli sudbinu velikog broja istaknutih osoba iz hrvatskoga javnog ivota protekloga, XX. stoljea o kojemu (jo) nije napisana pouzdana biografija. Taj je manjak tim izrazitiji
zato, jer je jo nakon 1945. i za uvjerene pristae teorije distance bilo dospjelo vrijeme ne samo za istraivanje i prouavanje nego i ocjenu i kritiki prikaz djelatnosti onih vanih
linosti koje su u na javni ivot stupile u posljednjem desetljeu XIX. stoljea, i time sudjelovale u suvremenoj povijesti. Ne-dvojbeno je: jedan od razloga deficita su i ope okolnosti
nakon Drugoga svjetskog rata u nas, vladajua jugoslavenska socijalistika paradigma.
Ali, treba precizirati da su bar za problematiku o kojoj je rije odlune bile tri njezine glavne sastavnice: nacionalna, dravnopravna i politiko-ideoloka. Sve su one onemoguavale
mogunost zasnivanja projekata koji bi, koliko je to mogue znanstveno-objektivno, istraili i ocijenili djelatnost vanijih protagonista hrvatskoga graanskog drutva i sukladnih mu
(dakako, razliitih) nacionalno-politikih opcija u irem razdoblju od prve modernizacije (reforme I. Maurania) naovamo, dakle od 1873. do 1941. Na-dalje, u nas je i sm pojam
suvremene povijesti u kojoj bi, po svakoj logici, bilo mjesta i za Pilara i (mnoge) njegove suvremenike legaliziran s gotovo etvrt stoljea zakanjenja (od kraja 60-ih godina),(1)
kada je pokrenut i znanstveni asopis u ijem je imenu bio jasno istaknut. No, pogledamo li malo bolje, vidjet emo da je sadraj te novouvedene platforme za suvremenu povijest i
opet, u velikoj mjeri, bio niz redukcija u smislu vladajue paradigme.(2)
A ivotni je i spisateljski angaman Ive Pilara bio je jednako nepodoban po svim spomenutim sastavnicama: u nacionalnom smislu osjeao se Hrvatom, u dravno-pravnom pogledu
zastupao je kroatizam (a ne jugoslavizam), a ideolokopolitiki bio je uvjereni demokrat i liberal. Nakon njegove smrti, g. 1933. osim novinskih lanaka tih dana(3) - o njemu sve do
raspada Kraljevine Jugoslavije gotovo da i nije pisano. U vrijeme Nezavisne Drave Hrvatske, naprotiv, tiskana su mu i prevoena djela, a napisi o njemu nuno su nosili i obiljeja toga
razdoblja, evidentno nesklonog demokratsko-liberalnoj misli, to je zasigurno bio dodatni (i dostatni) razlog da ga se gotovo punih pola stoljea nakon toga naprosto preuivalo (s
rijetkim iznimkama) kao da nikada nije ni postojao ni on kao osoba ni njegova djela.(4)
Tek nakon g. 1990. bilo je mogue skinuti embargo s njegova imena i djela. Od tada postignuti rezultati istraivanja znatni su u usporedbi s ranijim razdobljima: kada sam na temelju
literature (do sredine godine 2000.) objavio u prvom svesku publikacije Godinjak PILAR njegov krai ivotopis(5) i dvije bibliografije,(6) nisam mogao ni slutiti da e ih tako brzo trebati
aurirati: u pet posljednjih godina tiskano je o temi Pilar vie radova nego u cijelom razdoblju do tada, u rasponu od znanstvenih i strunih studija do novoobjavljenih ili do tada
strunoj javnosti posve nepoznatih njegovih spisa i izvorne grae.(7) U ovaj su nacrt stoga integrirane najvanije nove spoznaje i podatci. Ali, u usporedbi s jo neistraenim i
nepoznatim nije pretjerano rei da smo na poetku (ozbiljnog) puta, to ne vrijedi samo za njegov opus nego i za poznavanje njegova ivota, odnosno napose bogatoga i raznovrsnog
javnog angamana.

Obitelj, kolovanje, mladenaki interesi

Ivo Pilar roen je 19. lipnja 1874. u Zagrebu, a tu je i pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Obitelj Pilar potjee starinom iz eke (u koju su, prema nekim naznakama, davno
ranije doselili iz panjolske!), a Ivini su se pretci naselili u Brodu na Savi (danas: Slavonski Brod). Tu mu je roen otac, sveuilini profesor, geolog i paleontolog europskoga glasa, rano
preminuli akademik Gjuro Pilar (1846.-1893.) i stric, ugledni arhitekt Martin Pilar (1861.-1942.), s kojim je odravao ivu vezu i nakon povratka iz Tuzle u Zagreb (1920.). Majka
Klementina bila je ki poduzetnika i istaknutog kulturnog radnika (suutemeljita Matice, Akademije i Sveuilita), saborskog zastupnika i zagrebakog podnaelnika Gjure Crnadka (1820.-
1908.).
Intelektualna atmosfera uglednoga graanskoga obiteljskog kruga zasigurno je znatno utjecala na njegov razvoj od najranije dobi. Pilar u rodnom gradu pohodi puku kolu i Klasinu
gimnaziju, u Beu potom jednogodinji teaj na Visokoj koli za svjetsku trgovinu (Hochschule fr Welthandel), a onda studira pravo: specijalizira nacionalnu ekonomiju (Volkswirtschaft) i
sociologiju. Pravnu naobrazbu zaokruuje u Parizu na cole de droit, a stjee i mnoga vana poznanstva, meu njima i s glasovitim francuskim slavistom, Louisom Lgerom.(8)
Doktorat prava (doktor utriusque iuris) stjee u Beu, sveana je promocija bila 14. srpnja 1899. u, kako je pisalo na tiskanoj pozivnici, velikoj sveanoj dvorani Beke Rudolfinske
univerze.(9)
Pilar je ve bio na studijama u Beu, pa nije ni mogao biti sudionikom studentskoga bunta g. 1895. u Zagrebu, koji je kulminirao spaljivanjem magjarske zastave pod spomenikom banu
Jelaiu. U vrijeme studija nemamo podataka o nekoj njegovoj izrazito politikoj djelatnosti. Nasuprot tome, i vie nego aktivno ukljuio se u knjievna i opeumjetnika kretanja
mladih. U javnosti se g. 1896. javlja u Deelievu Viencu prijevodom utnje M. Maeterlincka (prevodio ga je i kasnije), a 1898. poetnikom pjesmom u prozi, Zvono.
Prvi Pilarovi autorski knjievni pokuaji nee izdrati trajniju provjeru,(10) a zacijelo je i sm uvidio da mu na knjievnom polju nema mjesta, jer je na prvim pokuajima i ostao. Izrazit
interes meutim pokazuje za probleme umjetnikog stvaranja ne samo kao estetskog nego i kulturolokog, drutvenog problema, navlastito studijom Secesija (1898.)(11) koja predstavlja
odgovor Mladih na napade Starih(12) i kojom je, kako je utvrdio Ivan Rogi, stekao legitimaciju teoretiara modernizacije.(13)
Retrospektivno je Pilar to nadasve ivo knjievno doba s izrazitim drutvenim implikacijama ocrtao u tekstu Zagrebaki literarni pokret (1903.).(14) Spomenuti radovi ve se odlikuju
vjetim stilom, a kako smatraju neki prouavatelji, Secesija ukazuje na autora i kao odlinog pravnika: evidentna je potpunost i doreenost njegovih misli.(15)

Pravnik, odvjetnik

Nakon studija kratko radi kao tajnik ravnatelja bekog Dionikog drutva eljezne industrije, a 1900. naputa Hrvatsku da bi u Bosni i Hercegovini proveo puna dva desetljea. Prvo
dolazi u Sarajevo, gdje je najprije zaposlen u bankarstvu (tajnik je ravnatelja Zemaljske privredne banke) a od 1901. u pravosuu: slubenik je Sudbenog stola i odvjetniki perovoa.
Vlastitu odvjetniku kancelariju vodi od 1905. do 1920. u Tuzli te potom u Zagrebu, do smrti. U tuzlanskom razdoblju koje u aspektu odvjetnikog rada treba jo istraiti (opsena
dokumentacija se danas uva u Arhivu Tuzlanskog kantona/upanije), zastupa i Prvu hrvatsku tedionicu i njezine afilijacije u Bosni i Hercegovini (Hrvatska centralna banka za B. i H. i
Hrvatska zadruna banka d.d. u Sarajevu).(16)
Nakon povratka u Zagreb osim rada u vlastitoj odvjetnikoj kancelariji, koji mu je od 1905. bio osnova za neovisnu egzistenciju strunim se radom nedvojbeno moe smatrati i
njegova duga i na kraju uspjena borba za prava kuevlasnika u Kraljevini SHS/Jugoslaviji, u kojoj je taj vaan drutveni problem rijeio njegovim podizanjem na meunarodnu razinu, o
emu se donedavno nije znalo gotovo nita, pa to iznimno obogauje nae jo uvijek manjkavo znanje o znaenju i vanosti Pilarove javne djelatnosti.(17)

Aspekti i razdoblja politikog angamana (1906.-1933.)

Do odlaska u Bosnu, g. 1900., kako je ve napomenuto, nemamo podataka o nekoj politikoj djelatnosti Pilarovoj, iako je njegova aktivna publicistika uloga u sukobu Starih i Mladih
nedvojbeno imala i ire drutveno, pa i politiko znaenje u doba smjene narataja na prijelomu dvaju stoljea, a njegovi zahtjevi za modernizacijom svekolikog ivota po logici su
stvari imali politiku protegu. No, na Pilarovo aktivno ukljuivanje u politiki ivot ne emo dugo ekati. Zapoelo je sudjelovanjem u pripremama za osnivanje vjersko-kulturne
organizacije Hrvatska narodna zajednica (HNZ), najutjecajnije politike organizacije bosansko-hercegovakih Hrvata do raspada Habsburke monarhije. Osnovana je u Docu kraj Travnika
u kolovozu 1906., a u pripremni Odbor estorice uao i dr. Pilar.(18)
U veljai 1908. je lanom Sredinjeg odbora te organizacije i predsjednikom Okrunog odbora HNZ-a Donja Tuzla. Njegov najaktivniji politiki rad zavrava godine 1918., i u dva je
razdoblja vezano uz djelovanje nadbiskupa vrhbosanskoga, Josipa Stadlera. Ponajprije su se u prvim godinama razili na programskoj orijentaciji hrvatskoga organiziranja u Bosni i
Hercegovini: HNZ i Pilar stoje na stajalitu interkonfesionalnog modela, Stadler inzistira da lanovi budu samo katolici.(19) U jeku sukoba Pilar pod pseudonimom Zajedniar objavljuje
svoj prvi vaniji politiki tekst, polemiku brouru Nadbiskup Stadler i Hrv. Nar. Zajednica (Sarajevo, 1910.). Nakon to su se poetkom g. 1912. predstavnici muslimana i Srba u
Bosanskom saboru zajedniki usprotivili povezivanju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom, Pilar i Stadler se pribliuju i usko surauju sve do pred kraj g. 1918., ostvarivi snaan utjecaj na
proces politikog oblikovanja bosansko-hercegovakih Hrvata poetkom XX. stoljea.(20)
Novija su istraivanja dokazala da je Pilar bio autorom ili su-autorom vanih politikih spisa koji su se do sada pripisivali vrhbosanskom nadbiskupu,(21) a kontaktirao je i s najviim
dunosnicima Monarhije. U skladu s hrvatskom politikom tradicijom (i programom ujedinjene hrvatske opozicije iz g. 1894.), Bosnu i Hercegovinu Pilar je smatrao zemljama hrvatskoga
dravnog prava. Pomno i uvjerljivo ukazavi na sve loe strane nagodbenog sustava, traio je oblike i rjeenja koje je smatrao najprimjerenijima za egzistencijalne potrebe hrvatskog
naroda u okviru Habsburke monarhije.
ivio je i djelovao u Bosni, bio jedan od organizatora velikog tuzlanskog prosvjeda nakon ubojstva Franje Ferdinanda. Godine 1917. je mobiliziran,(22) a kada nakon objave Svibanjske
deklaracije u Beu dolazi do raskola u hrvatskom politikom korpusu u B. i H., Pilar se razilazi s vodstvom bosanskih franjevaca koji su se deklaraciji priklonili,(23) pristajui uz nadbiskupa
Stadlera i ostale protivnike Deklaracije, preuzima ureivanje najvanijega hrvatskog politikog glasila u B. i H., Hrvatskog dnevnika. No, politiki vrhovi i elite Monarhije nisu imali sluha i
razumijevanja za spoznaje koje su polazile od rezultata njegovih istraivanja i, na tom temelju, rjeavanja hrvatskih problema u irem okviru tada iznimno relevantnog junoslavenskog
pitanja, na kojem e se Monarhija i raspasti.(24)
U novostvorenoj, prvoj junoslavenskoj dravnoj zajednici, od poetka optereenoj nerijeenim nacionalnim i socijalnim pitanjima (tvrdim velikosrpskim centralizmom i majorizacijom
nesrpskih entiteta, osobito pak nerijeenim hrvatskim pitanjem), zbog svojih je politikih uvjerenja Pilar bio persona non grata: u Tuzli je ve krajem 1918. tamonja nova vlast eljela
obraunati i s njim kao pristaom Habsburke monarhije pa, iako mu je u samom poetku u opasnosti bio i ivot, situacija se smirila.
Za sada moemo sa sigurnou predpostavljati da se novi vlastodrci ipak nisu usudili izravno obraunati s jednim od najuglednijih odvjetnika u gradu, jer je uivao nepodijeljen ugled
u graanstvu, neovisno o njihovu nacionalnom ili socijalnom porijeklu. Ipak je g. 1920. napustio Tuzlu i vratio se u Zagreb. No, i tu je politiki i policijski progonjen te stavljen pred sud.
Neto vie o tome znamo tek odnedavno.(25) Otada pa do smrti Pilar vie politiki ne djeluje javno, ali dosadanji uvidi u ostavtinu (mogui tek nakon g. 1990.), otkrivaju da je
posljednjih desetak godina ivota, a osobito nakon Radieva ubojstva u beogradskoj Skuptini u lipnju 1928., bio u kontaktima s najistaknutijim hrvatskim politiarima, blizak Hrvatskoj
seljakoj stranci.(26) Nasilna smrt prekinula je i njegov, od oiju javnosti skriven, politiki rad, ali i, to je za hrvatsku znanost od posebnog interesa, njegov istraivaki, teorijski rad i
publicistiki rad.

Politika publicistika

Politiki i politoloki zainteresiran i angairan publicist, esto objavljuje pod pseudonimima (D. Jurii, L. von Sdland, Florian Lichttrger), a ti radovi ine i pretean dio njegova
publicistikog opusa, o emu najbolje svjedoi uvid u opsean popis njegovih radova.(27) U tom se bogatom korpusu posebno istie Junoslavensko pitanje,(28) na neki nain summa
autorovih spoznaja s izvora povijesnih i suvremenih mu vlastitih spoznaja i iskustava. Za djelo je nakon g. 1918. postojao znatan interes i u inozemnim krugovima, dokumenti u Pilarovoj
ostavtini nedvojbeno potvruju da je knjigu elio imati i tadanji predsjednik SAD-a, Harding. Autor se g. 1924. uzaludno trudio da mu to djelo ponovno tiskaju u Njemakoj. Namjeravao
je i predlagao da e za novo izdanje napisati novo posljednje poglavlje, ali, koliko se danas zna, djelo u Njemakoj nije tiskano, a u ostavtini nema traga o novonapisanom zadnjem
poglavlju.(29)

Raznovrsni struni i znanstveni interesi

Ivu Pilara danas se smatra jednim od naih prvih teoretiara modernizacije. Ve je spomenuto da je tu legitimaciju stekao raspravom Secesija u kojoj se prividno ograniio na kulturnu
modernizaciju, ali je to, zapravo, bio poziv na modernizaciju hrvatskog drutva u cijelosti. Dvije su mu glavne ideje u tom okviru: demokracija i europska Hrvatska.(30) Pomnije
prouavanje njegovih kasnijih djela bi potvrdilo da se te temeljne ideje nalaze u cijelom spisateljskom korpusu, neovisno o tematici kojom se bavio i konkretnim drutvenim i politikim
okolnostima u kojima je pisao.
U irokom okviru Pilarova zanimanja za povijesnu problematiku koja je vaan i nezaobilazan segment u specijalistikim raspravama, u dvadesetim se godinama intenzivno bavio i do
danas jo nedostatno objanjenim problemom Crkve bosanske. I o tome se danas ve znade vie od pukih naslova njegovih radova.(31) Pilar je bio i istaknuti pravni strunjak. Bio je
vrlo cijenjen kao praktiar: smisao i zalaganje za provedbu modernizacijskih procesa dokazao je ve na opsenome poslu prilagodbe Opeg austrijskog graanskog zakonika na prilike u
Bosni i Hercegovini (1911.), u kojoj je do tada bilo primjenjivano, u Osmanskome carstvu uobiajeno, erijatsko pravo.
Pilarovo razumijevanje proces modernizacije (u teorijskom, metodolokom i pragmatinom vidu) egzemplarno e se pokazati i u irini njegovih znanstvenih interesa: zanimao se za
probleme razliitih srodnih disciplina drutvenih znanosti, da bi o nekima od njih objavio, za hrvatske prilike, pionirske radove. To su prvenstveno sociologija i psihologija. Pilarovi radovi i
njegova djelatnost kao predsjednika zagrebakog Socijolokog drutva jo ekaju istraivaa, a prva studija uope o Pilaru-psihologu otkriva ga kao vrlo vanog i kompetentnog
autora.(32) Unato tome, hrvatska psihologija sve donedavno nije niti znala za njega.
Dvadesetak godina nakon to se politika geografija/geopolitika u vodeim europskim zemljama etablirala kao znanstvena disciplina (Ratzel, 1897.; Kjelln, 1899., Mackinder, 1904.), i u
doba kada nalazi i praktinu primjenu (Mackinder 1919., Bowmann, 1921.), ali kada jo uvijek nije dolo do pojmovne i vrijednosne razlike izmeu politike geografije i geopolitike, Pilar
je prvi hrvatski autor koji je o tome pisao: Politiki zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitika studija (Sarajevo, 1918.), zasnovan jo 1911., je prva rasprava koja se bavi hrvatskom
tematikom u okviru politike geografije. Stoga mu u razvitku hrvatske politike geografije pripada pionirsko mjesto: otvorio je nove teme i uveo dotad nepoznate pojmove u hrvatsku
geografiju.(33)
Naposljetku, s bankarstvom se Pilar susree odmah nakon zavrenog fakulteta; ve je spomenuto da je bio odvjetnik bankarskih kua, ali najvaniji struni prinos dao je pri kraju ivota,
pa se smatra da nema bolje analize ni saetijeg prikaza o krizi bankarstva koja je izbila 1931. i 1932. godine od Pilarovih tekstova objavljenih u zagrebakom Obzoru, a odlian je
saetak problema objavio i u svojoj knjizi Immer wieder Serbien, tiskanoj na njemakom jeziku u Berlinu, 1933.(34)
Kako je iz svega navedenog vidljivo, ni pristupani (objavljeni) Pilarovi multidisciplinarni istraivaki prinosi (politika geografija, geopolitika, sociologija, antropologija, psihologija) jo nisu
dostatno istraeni i znanstveno-kritiki proueni i verificirani (to jo vie vrijedi i za ostavtinu). Stoga moemo opetovati: tek je zapoeo temeljitiji, nuno interdisciplinaran, rad na
kritikom vrednovanju svih aspekata njegova ivota i djela.

Biljeke

(1) Iznimki je bilo jo od poetka 60-ih godina. Najbolji je primjer, moda, monografija Sporazum Cvetkovi-Maek (Beograd, 1964.), opseno i prvo vano djelo Ljube Bobana, koje
nije moglo biti objelodanjeno u Zagrebu, navodno zbog protivljenja V. Bakaria.
(2) Prvi broj asopisa za suvremenu povijest u izdanju Instituta za historiju radnikog pokreta Hrvatske u Zagrebu izaao je g. 1969. Nakon to je osnivanje toga zavoda inicirao tadanji
Centralni Komitet Saveza komunista Hrvatske (proizaao je iz Arhiva istoga Centralnog komiteta) g. 1961., izlazio je asopis Putevi revolucije (do 1967.). Cinici bi komentirali da je
suvremena povijest k nama stigla tek nakon skretanja s revolucionarnih puteva... Ali, volja za alom prestaje nakon tematske analize tekstova koji su u SP-u objavljivani: kako je
pokazao Jure Krito, prvih petnaest godina izrazito su dominirale teme iz socijalistike revolucije (usp.: J. KRITO, Ideologija/politika i historiografija: primjer asopisa za suvremenu
povijest (1969.-1999.), u: Hrvatska historiografija XX. stoljea: Izmeu znanstvenih paradigmi i ideolokih zahtjeva [Sreko LIPOVAN i Ljiljana DOBROVAK, ur.], edicija ZBORNICI, 22,
Institut drutvenih znanosti Ivo Pilar [dalje: IDZIP], Zagreb 2005., 72-98, osobito grafikon na str. 83).
(3) Ujutro 3. rujna 1933., obitelj ga je nala prostrijeljene glave u spavaoj sobi. Osim slubene verzije o samoubojstvu, postoji i ona o politiki motiviranu umorstvu. Ne bi to bila nikakva
iznimka u to doba. Atentatori na Milana pl. ufflaya (1931.) i Milu Budaka (1932.) bili su agenti beogradskoga diktatorskog reima. Vano jest pritom znati, da je poetkom 1933. u
Berlinu (pod pseudonimom!) objavljena Pilarova knjiga Immer wieder Serbien (i odmah slubeno zabranjena u Jugoslaviji), pa je doista mogue da se Pilar pobojao da ga je tajna
jugoslavenska policija otkrila, i poinio samoubojstvo. No, ako je to reimu uspjelo saznati, isto je tako mogue da ga je zbog toga dao likvidirati (to je miljenje kasnije zastupao i
povjesniar Rudolf Horvat). to se zapravo zbilo ni do danas nije razjanjeno (usp.: eljko HOLJEVAC, Problem Pilarove smrti, [S. LIPOVAN i Zlatko MATIJEVI, ur.] Godinjak Pilar,
(dalje: GP), IDZIP, Zagreb 1/2001., 233-238). U natuknici o I. Pilaru u Hrvatskom leksikonu (Zagreb, 1997.) nespretno je formulirano da je rije o nerazjanjenom samoubojstvu, a
mogunost ubojstva uope se ni ne spominje (sv. II, 261).
(4) Usp. u ovome broju: Bibliografija radova Ive Pilara.
(5) ivotopis Ive Pilara, GP, 1/2001., 269-272.
(6) Bibliografija radova Ive Pilara, GP, 1/2001., 273-278 i Literatura o Ivi Pilaru, GP, 1/2001., 279-281.
(7) Usp. u ovome broju: Bibliografija radova o Ivi Pilaru i Novoobjavljena graa o Ivi Pilaru (nakon 2002.).
(8) Prijatelju i istomiljeniku Duanu Plaviu 1897. javlja iz Bea Lgerovu pariku adresu. (Stjepan MATKOVI, Ivo Pilar: Pisma Duanu Plaviu /1897.-1898./, GP, 2/2002., 160.)
(9) Preslik je objavljen u GP, 2/2002., 166.
(10)Antun Pavekovi, Knjievna publicistika Ive Pilara, GP, 1/2001., 23-37.
(11) Zbog nedostupnosti u dananje doba, taj je tekst u cijelosti ponovno tiskan u GP, 2/2002., a priredile su ga i biljekama popratile Mira Kolar i Elizabeta Wagner (s. 227-250).
(12) Bila je to broura Franje Kuhaa Anarkija u hrvatskoj knjievnosti i umjetnosti, tiskana iste godine u Zagrebu. Kuhaa je podrao I. Krnjavi a Mlade Josip Frank brourom U
obranu hrvatskih umjetnika(1898.).
(13) Ivan ROGI, etiri lika Ive Pilara, GP, 1/2001., 15-17.
(14) O ovom je segmentu Pilarova stvaralatva tek nakon g. 2000. iscrpno pisano. Osim radova navedenih u dvije predhodne biljeke, upuujem osobito na ove: M. KOLAR, Ivo Pilar
izmeu protivnika i simpatizera secesije u Hrvatskoj, GP, 2/2002., 11-31; S. MATKOVI, Pilarova pisma Duanu Plaviu: fragment poznavanja hrvatskih secesionista, GP, 2/2002., 33-
40.
(15) M. KOLAR, Ivo Pilar izmeu protivnika i simpatizera, str. 19.
(16) M. KOLAR, Dr. Ivo Pilar i gospodarstvo (s posebnim osvrtom na bankarstvo), GP, 1/2001., 69.
(17) Usp. u ovom broju: M. KOLAR, Dr. Ivo Pilar i akcija za povratak punog vlasnitva kuevlasnicima nad njihovim nekretninama (1920.-1933.).
(18) Ostali lanovi: dr. Nikola Mandi, Milan Katii, dr. Jozo Sunari, Stjepan Kukri i uro Damonja.
(19) J. KRITO, Uloga Ive Pilara u hrvatskom organiziranju u Bosni i Hercegovini, GP, 1/2001., 86-93.
(20) Zoran GRIJAK, Ivo Pilar i Stadlerova promemorija papi Benediktu XV., g. 1915., GP, 1/2001., 96, 97-98.
(21) Z. GRIJAK, I. Pilar i Stadlerova promemorija, GP, 1/2001., 101ff; Z. MATIJEVI, Dravnopravne koncepcije dr. Ive Pilara i vrhbosanskog nadbiskupa dr. Josipa Stadlera. Od
Promemorije do Izjave klerikalne grupe bosansko-hercegovakih katolika (kolovoz-prosinac 1917.), GP, 1/2001., 117-131; ISTI, Politiko djelovanje dr. Ive Pilara i pokuaji rjeavanja
junoslavenskog pitanja u Austro-Ugarskoj Monarhiji (oujak-listopad 1918.), GP, 1/2001., 133-170; Z. GRIJAK, O sadraju promemorije Ive Pilara caru Karlu I. (IV.) iz kolovoza 1917.
godine. GP, 2/2002., 83-102; Usp. i dokument Apel nadbiskupa Stadlera papi Benediktu XV., u: GP, 2/2002., str. 172-175 te Ivo PILAR: Promemoria ber die Lsung der
sdslawischen Frage, u: GP, 2/2002., 178-184.
(22) Poznata je njegova fotografija u asnikoj odori, ali krivo upuuje na neki njegov vojni angaman.
(23) Usp. u ovom broju: Vine MIHALJEVI, Dr. Ivo Pilar i bosanski franjevci suglasja i sporovi.
(24) Najbolji je i najpoznatiji njegov rad o tome knjiga Die sdslawische Frage und der Weltkrieg (Be, 1918.), koju moemo smatrati vrlo uspjelim odgovorom tada europski uglednom
specijalistu za to pitanje, R. Seton-Watsonu; Pilar to istie i u predgovoru ovom svom djelu, pa sam jo g. 2001. prvi upozorio da su stavovi koje je zastupao ovaj britanski publicist bili
izravan poticaj Pilaru da napie svoju knjigu (usp. Sreko LIPOVAN, Pilarovo djelo Junoslavensko pitanje, GP 1/2001., str. 218-219). Usp. u ovom broju: Stjepan MATKOVI, Ivo
Pilar i Robert W. Seton-Watson (Dva pogleda na junoslavensko pitanje).
(25) Bosiljka JANJATOVI, Dr. Ivo Pilar pred sudbenim stolom u Zagrebu 1921. godine, u: GP, 2/2002., 121-139; usp.: I. PILAR, Tri dokumenta u vezi sa suenjem g. 1921., u: GP,
2/2002., 203-209 te I. PILAR: Historijat moje veleizdajnike parnice u g. 1921.-22, GP, 2/2002., 211-215.
(26) Boidar JANIKOVI, Ivo Pilar i vodstvo privremeno zabranjene Hrvatske seljake stranke, GP, 1/2001., 171-189 i ISTI, Ivo Pilar u svjetlu nepoznatih dokumenata, GP, 1/2002.,
239-265.
(27) Usp. u ovom broju: Bibliografija radova Ive Pilara.
(28) Usp. u ovom broju: S. LIPOVAN, Zato je potrebno ponovno prevesti i kao kritiko izdanje objaviti Pilarovo Junoslavensko pitanje?.
(29) Usp.: Ivo Pilar: Koncept pisma njemakom konzulu u Zagrebu (1924.), preveo i priredio S. LIPOVAN, GP 2/2002., str. 217-223.
(30) Ivan ROGI, etiri lika Ive Pilara, GP, 1/2001., 11-19, osobito s. 15-17.
(31) Usp. u ovom broju: Z. MATIJEVI, Dr. Ivo Pilar i problem Crkve bosanske (bogumilstva), a u rubrici Graa objavljujemo i dva njegova rada o tome, jer su danas praktiki
nedostupni iroj javnosti.
(32) Vlado AKI, Uvid u djelo Borba za vrijednost svoga ja ili uvod u Pilarovu psihologiju, GP, 2/2002., 41-64.
(33) Mladen KLEMENI - Nenad POKOS, Ivo Pilar i politika geografija, GP, 1/2001., 41-43, 47; J. KRITO, Ivo Pilar i suvremena hrvatska geopolitika, u ovom broju.
(34) M. KOLAR, Dr. Ivo Pilar i gospodarstvo, GP, 1/2001, 67-78, posebno: s. 74.

Izvor

Lipovan, Sreko (2006), Dr. Ivo Pilar (1874.-1933.): ivot i djelo (Nacrt). PILAR asopis za drutvene i humanistike studije: Godite 1, br. 1(1), str. 11-19.