Sie sind auf Seite 1von 83

Fak JU Antologija

www.balkandownload.org





















SADRAJ

Stanko Andri
Simurg
Ivo Brean
est mrtvih ratnika
Zoran Feri
Otok na Kupi
Rujana Jeger
Darkroom
Miljenko Jergovi
Betlehem nije daleko
Jurica Pavii
Ovce od gipsa
Edo Popovi
Tango
Borivoj Radakovi
Voajerka
ermano Senjanovi - io
Dorin dnevnik / Vidi, vidi
Roman Simi
Dezerteri
Ante Tomi
Pomou trikova
Neven Uumovi
Ali uope nije bila rije o ubojstvu
Tony White
A0



STANKO ANDRI
SIMURG
(ulomak iz romana)
Dolazila su kiovita i vlana proljea. Dok hodamo za stadom, noge nam ljapkaju u
vodi. Oko nas razdragano tre mokri psi. Popodneva su obasjana odbljescima sunca u
nebrojenim lokvama. Predveer, nisko nad poljima lebdi velo bijele magle.
Kasnije danima pue topli proljetni vjetar, isuujui ravnicu. Negdje daleko bruji
poljoprivredni avion-dvokrilac, izgubljen u bespuu. Njegove melankoline zvuke,
ispunjene metafizikom tugom, vjetar donosi u asu kad se avion propinje i zatim u
polukrugu vraa nad usjeve. Ponekad zna odjednom doletjeti nad panjak i napraviti
krug, zauujue golem i bacajui tamnu sjenku, tjerajui zaplaene krave u pomamni,
iskonski bijeg.
Ljeto provodimo u visokoj rascvaloj travi, tragajui za fazanima i jarebicama i
spaavajui njihove pilie od naih upavih pasa, tih ravnodunih ubojica.
U blizini neke kolibe naili smo na srditi pelinjak. Moj ga pas uznemiri, i pele, suneva
vojska, strano me izujedae. Preivio sam tu nesmotrenost zahvaljujui otpornosti
naslijeenoj od predaka.
Jednoga dana, nai psi otkrie u gutari srnu kojoj je lovaka sama otkinula prednje
noge. Ona pokua bjeati na batrljcima iz kojih stre slomljene bijele kosti. Paljivo je
uhvatismo i odnijesmo kui, nou, kradomice, obasipljui je njenou - ne bismo li joj
ublaili nijeme boli. Na je otac ondje samilosno zakla, urei da je oslobodi muka
opstanka.
U vrijeme kolskih praznika za Dan Republike, veeri su ve prilino hladne. Na putu
kroz umu nagomilali bismo suhog lia i zapalili ga, osvjetljavajui tamna stabla
iznenadnim velikim plamenom.
Jedan od najljepih savjeta kojih se valja pridravati za boravka u umi jest onaj
japanskog zen-redovnika Joshide Kenkoa:
"Nikada ne biste smjeli prinijeti nosu i mirisati mlade rogove srndaa. U njima su siuni
crvi koji e vam upuzati u nos i poderati vam mozak."
Rogove jelena i srndaa nalazili smo najee na mekom tlu pored vode. Neki od tih
rogova bili su ve sasvim pobijeljeli, suhi, upljikavi, gotovo lieni teine; drugi su bili
mladi, prekrasnih tamnih ara, svjee otpali i takorei jo natopljeni sokovima plemenite
ivotinje. Miris njihova korijena, na kojemu se jo uvijek opaa trag krvave mrlje i
nekoliko smeih dlaka, bio je pomalo opor i neugodan, pravi umski miris, kao to je to
i slatkasti miris vode iz umskog bunara.
***
Jedne proljetne veeri, na istoku, posve nisko nad obzorom, pojavila se udna crvena
zvijezda. Gorjela je cijele noi. Sutradan smo se zaputili njenim tragom, daleko, sve do
ruba ume i dalje, nekom pustom vjetrometinom dravnih zemljoposjeda.
Tada smo ga ugledali: eljezni toranj, nalik svemirskoj raketnoj rampi. Bio je podignut
od mnotva crnih elinih preaka, stremei uvis - kako bi prodro duboko u utrobu
zemlje. Bio je to bunar bez dna, ije neumorne cijevi bue sve dublje i dublje, tragajui za
neim mnogo skrivenijim i stranijim od vode, bunar na kojemu se gasi e modernog
ovjeanstva. Na vrhu tornja bili su privreni reflektori - crvena zvijezda koju smo
ugledali na obzoru.
Okolina tornja vrvjela je radnicima i vozilima. Njihovi povici bijahu povici hajkaa.
Pometnja kojoj je skroviti smisao lov na nevidljivu ivotinju, podzemnu tekuu
ivotinju, Naftu. Pokusna buotina u toj ravnici isprva je obeavala. Radnici su se
smjenjivali i nou. Ali na izmaku ljeta lovina im je poela izmicati. S posljednjim danima
pod uzavrelim zvijeem Psa, jenjala je i njihova uurbanost. Posustali su; Nafta je
pobjegla izvan dohvata njihovih cijevi s prodrljivim sisaljkama, izgubila se u
labirintima zemljinih slojeva, iscurila im izmeu prstiju i pomijeala se s pijeskom i
glinom svijeta. Poeli su izvlaiti svoja svrdla i cijevi na povrinu, prikupljati okrutni
pribor lovaca na Naftu. Rasklopie toranj. Promatrali smo njihov odlazak u tekim
natrpanim kamionima, nalik na odlazak cirkusa poslije gostovanja.
Sve to je iza tragaa Nafte ostalo bila je jedna masna blatnjava bara, okruena
zemljanim nasipom na kojemu je bila podignuta ograda od pletene ice. Tu i tamo leali
su udnovati otpaci geoloke kirurgije, zamaene krpe, gnojni zavoji neuspjele
operacije. Naokolo se prostiralo veliko itno strnite, pobijeljelo od sunca.
Satima sam sjedio na nasipu iznad masne bare, iju su povrinu pokrivale ploe
skrutnutog mulja nalik na ljuturu prastarih gmazova. Bara je zaudarala. Kad biste
dotaknuli njenu naizgled vrstu povrinu, ljutura bi se zanjihala amo-tamo s nekom
odurnom gibljivou, kao da se ispod nje nalazi neto ivo. Bio je to pretpotopni mulj,
organski sadraj zemljine utrobe, materijalizirana smrt davnih bia, praprolost -
izvuena na povrinu zahvaljujui crpkama Civilizacije. Udisao sam trulu slatkou
davnine, mirise svijeta otprije mnogo milijuna godina. Prizori iz geoloke prolosti,
prikazani u ilustriranim enciklopedijama i udbenicima Evolucije, postajali su mi na
mah gotovo opipljivi. Sjedei uz baru ivog blata pretpovijesti, uzbueno sam
oslukivao huku vremena.
***
Mosul je grad u Iraku, na gornjem Tigrisu, znaajno mjesto u preradi bliskoistone nafte.
Ondje je 627. godine bizantski car Heraklije slomio snagu Perzije. Po drevnom gradu
Mosulu dobila je ime i jedna vrsta fine istonjake tkanine, muslin.
Jedan od mojih predaka s majine strane vratio se iz nekog rata s novosteenom
navikom da oko vrata nosi rubac od muslina. Njegovi suseljani, oduvijek osjetljivi na
takve ekstravagancije, prozvae ga stoga Muulin. Nadimak se kasnije ustalio kao
obiteljski pridjev. Tako je, igrom sluaja, taj stari okaki rod postao u neku ruku
prezimenjakom Benita Mussolinija.
Muulinovi, donedavno jedna od najimunijih i najuglednijih okakih obitelji, prolaze
danas dolinom suza i tame, samim dnom svoje ekonomske i moralne degradacije. ive
u velikoj starinskoj kui, koja se raspada. Zimi se u toj kui grije samo jedan sobiak,
tada se u njemu svi tiskaju. Troje ih je (sada, nakon bakine smrti): kobno trojstvo
okakih izumiranja. U sobiku, jedan pokraj drugog, stoje stari tednjak na drva i
televizor. Na suprotni zid naslonjen je drveni umivaonik s potamnjelim zrcalom,
nakrivljen, trulih nogu, i jedan udubljeni otoman. Izmeu troje stanara traje neprekidni
rat za vlast nad tim oronulim otomanom.
Moj brati Ivica, dobroudni tridesetogodinjak, zaposlen je na eljeznikom kolodvoru
u Vinkovcima. Kada se vrati iz smjene, pada na otoman (dakako, ako ga ujak ve ne
zaposjeda), i spava nekoliko sati kao zaklan, odjeljujui se tim zidom zaborava i sna od
jalovih i poniavajuih dunosti najnieg eljeznikog slubenika. Dok spava, ne smeta
mu svjetlost elektrine arulje ni galama koja obino vlada u sobiku, zahvaljujui
estim posjetima susjeda, ujakovih rakijskih pajdaa, baba koje dolaze po dnevnu bocu
mlijeka. Povrh toga, televizor je bez prestanka ukljuen. Ukuani su navikli da meu
sobom vrlo glasno razgovaraju. Tiina je ondje upravo zazorna. Ali kao to rekoh, Ivica
se na sve to uope ne obazire, ve spava kao mrtav, bez ijedne kretnje, u hlaama koje
mu se napinju na debelim butinama, dok mu pozamaan trbuh - bakhovski gol - dopola
izviruje ispod tijesna pulovera. Ivica je pravi fanatik sna, njegov najvjerniji podanik, i
sve to se oko njega zbiva nema utjecaja na tijek tog monog sna, koji se prekida tek
kada se sam od sebe dokraji, kada se potroi iznutra, sve do posljednje zalihe umora u
tom zdepastom tijelu.
Najei je gospodar otomana, meutim, na ujak. On ga obino zaposjeda s takvom
prirodnou poloaja, s tolikom beznadnou promjene, i naputa ga toliko nerado - da
mi se uvijek inilo nekakvom contradictio in adiecto ako bi na otomanu leao tko drugi.
Pod utjecajem kroninog trovanja alkoholom, na ujak prolazi naizmjence kroz stadije
epileptikog bjesnila i pomirljive malaksalosti. No, i najvei njegovi ispadi sadre neku
neodoljivu komedijantsku crtu, neku neiskrenu i hinjenu pozadinu. Sluaj bizarnog
samoubojstva u mjesnoj gostionici, otprije nekoliko godina, kada se mukarac srednjih
godina iz neutvrenih razloga polio benzinom i potom zapalio, izazvavi usput i poar -
ispunio je ujaka iznenadnim nadahnuem. Baka je u to vrijeme jo bila na ivotu.
Podiui neopisivu larmu, psujui i grmei protiv ukuana, susjeda i drave, ujak je
dohvatio iz upe bocu s herbicidom i teatralno je podigao iznad glave, drei u drugoj
ruci upaljenu igicu, prijetei da se istog asa spaliti, u znak krajnjeg prosvjeda protiv
svijeta, drave i Boga... Baka je za to vrijeme, bolesna i pogrbljena, lomila ruke i zdvajala:
"Isuse, smiluj nam se, zapalit e nam kuu, poludio je, izgorjet e nam kua..."
Nakon nekog vremena, iscrpivi zalihe svoje mahnitosti, ujak je ipak odustao od
namjere da se demonstrativno spali iz oaja i odloio herbicid, koji uostalom, kao to je
poznato, i ne moe gorjeti.

IVO BREAN
EST MRTVIH RATNIKA
(prigodno skraena verzija)
...i ona koja je ve jednom bila mrtva ponovno se pokrenula - i to sad mnogo jae no ranije...
E. A. Poe: Ligeja
Graani ibenika doekali su s velikim olakanjem ruenje najveeg zagaivaa okolia,
Tvornice elektroda i ferolegura, tzv. TEF, koji je puno jedno stoljee obavijao ibenik
manganskim parama, razarajui njima plua i ivce njegovih stanovnika, jer upravo
takvo, kau, djelovanje one imaju i uzrok su brojnim plunim oboljenjima i duevnim
poremeajima. ak je i televizija prikazala kako golemi dimnjaci padaju na zemlju kao
pokoeni, poput posjeenih stabala, otvarajui tako simboliki novu eru, u kojoj e
graani udisati ii zrak i biti zdraviji. ()
Tako se dogodilo da se i Nikola ulenta, junak ove nae prie, nakon to je 20 godina
proveo kao tehniar kraj visokih pei TEF-a, u kojima su mu sagorjele najbolje godine
ivota, a manganske pare ga uinile gotovo invalidom, naao na ulici i spao na to da ga
izdrava ena. ()
Jo dok je radio u TEF-u, lijenici su mu na jednom specijalistikom pregledu rekli da su
mu plua u katastrofalnom stanju, a ivci zategnuti kao strune na violini i ako uskoro ne
nae neki drugi posao, ili e ga pokriti trava ili e mu neto u glavi "ciknuti". Ali daj ti
nai drugi posao, kad posvuda u gradu ne samo da nikoga ne primaju, nego ak i
otputaju ono vika! ()
Uto sazna da u gradu postoji Udruga nezaposlenih, uredno registrirana kod vlasti, kao,
recimo, kakav teniski klub, s uredskom prostorijom, upravom, predsjednikom,
dopredsjednikom, tajnicom i svim to neka ustanova, bila privatna ili ne, mora imati, s
tom razlikom to ona nikom, pa ni vlastitim uposlenicima nije plaala nita niti je tko to
plaao njoj. ()
Malo po malo, formiralo se cijelo jedno drutvo, koje se svakoga dana u odreeno
vrijeme okupljalo u prostorijama Udruge, kao to se drugi za vrijeme radne stanke
sastaju u nekom kafiu. ()
No jednoga dana, ba kad je kompletno drutvo bilo na okupu, Vesna im priopi
ponudu, koja je svojim neobinim sadrajem i jo neobinijom formom nadmaivala sve
to su do tada uli:
- Hej, narode! Imam ovdje neto ludo. Trai se uvar spomen groblja pored sela Hudine.
Za stalno. Da ne bi bilo kakve dvojbe, ovjek je na ponudi ak napisao "za vjena
vremena".
Svi koji su se tu zatekli odjednom utihnu, iako su trenutak prije bili u aru diskusije o
nekoj spornoj utakmici iz nogometnog prvenstva, gdje su jedni tvrdili da je pobjedniki
gol postignut iz ofsajda, a drugi da je regularan. Odjednom je prestao biti vaan i gol i
cijela utakmica i sviju je stalo zanimati o emu se tu radi.
- Nemam pojma - ree Vesna - Jutros je dolazio ovjek i ostavio mi cedulju s ponudom i
posjetnicu sa svojim imenom i adresom. Zove se Krsto oga. ()
Netko od nazonih je te Hudine pronaao na zemljopisnoj karti Hrvatske, koja je ostala
na zidu jo iz vremena kad je Turistiki savez koristio prostoriju.
- Ljudi, pa to je Bogu iza lea! - povie taj - Na samoj granici Bosne i Hrvatske. Najblie
misto na hrvatskoj strani je Topusko, a na bosanskoj Velika Kladua.
Tko e ii u tu zabit! Bolje je ostati u ibeniku pa od prilike do prilike nai neki posli i
tako nekako ivotariti od danas do sutra, jer to e u toj pustoi, pogotovo u slobodno
vrijeme? Ispijati ae za pokoj due onih koje uva, brojiti krave i buljiti u nebo? A
onda, to je i divlji kraj, tamo je svega bilo za vrijeme ovoga rata, i etnici, i HVO, pa
muslimani, i oni Alijini i oni Abdievi, da te Bog sauva! Pa makar da je sada i mir, neto
od te divljine moralo je ostati. A i u Topuskom i u Kladui sada se skupilo svakakvog
svijeta, izbjeglice, povratnici, skitnice, mudahedini, pa SFOR i vrag e ti znati koji sve
olo. Vrlo brzo diskusija se ponovo vrati nogometu i onom golu, za koji se ne zna je li
bio iz ofsajda ili ne.
No, ulenta, koji je itavo vrijeme utio, krojio je u sebi druge planove. ()
Nikome nita nije rekao i odluio je potraiti naveer toga gospodina ogaa.
Tono u sedam sati pojavio se u "Jadranu" i isti ga tren uoio. To uostalom i nije bilo
teko, jer je odmah do recepcije u konom naslonjau sjedio ovjek, za koga se i po
odjei i po izgledu vidjelo da nije domai, a niti turist koji je tu na odmoru. Imao je na
sebi neko staromodno crno odijelo, no vie od svega ulentu je impresioniralo njegovo
lice. Bilo je toliko blijedo da se doimalo kao votano, a pod oima su mu bili golemi crni
kolobari. To na trenutak pokoleba ulentu, jer pomisli da taj zrak koji ide udisati moda
i nije toliko djelotvoran, ako ovako izgledaju oni koji tamo ive.
- Oprostite, jeste li vi...? - pone nakon to prie ogau, ali mu ovaj ne dadne dovriti
reenicu i odmah skoi:
- A vi ste sigurno poslani iz Udruge? - ree i uljudno ga zamoli da sjedne do njega, a
onda ga stane ispod oka pozorno motriti - Samo ste vi doli? ()
- Onda, jeste li spremni doi u Hudine?
- Ovisi... - ree ulenta jo uvijek ne dolazei sebi od uda - Moram najprije viditi kolika
je plaa...u emu se sastoji posal...
- Primanja su vam svakako vea od onih koja ste imali u TEF-u. Tri tisue, plus dodaci
za prekovremeni rad. A posao se sastoji u odravanju spomen grobnice i njezinom
uvanju od devastacije. Ni jedno ni drugo nee vam biti teko. To je malo kameno
zdanje, unutar koga je est sarkofaga, pa se lako odrava, a zatieno je samo od sebe, jer
ga uvaju masivna eljezna vrata, koja su uvijek zakljuana.
- Zato je onda uope potriban uvar?
- Vie radi simbolike, negoli to bi stvarno imao to raditi. Iako ima i posla, jer ako nita,
treba s vremena na vrijeme poistiti.
- Prvi put ujem da se grobnice istu.
- Znate, ova grobnica ima posebnu namjenu. U stvari, ona je vie mauzolej nego obina
grobnica. U tom su se kraju neprekidno dogaali sukobi, krvoprolia i masakri. Ne
samo u ovome ratu nego i kroz povijest. Pa i sada, kad vlada mir, u ljudima jo uvijek
tinja potisnuta mrnja. Zato je vlast dola na ideju da tu sagradi neto kao hram
pomirbe. Na isto mjesto preneseni su posmrtni ostaci est najistaknutijih ratnika iz blie
ili dalje prolosti toga kraja, koji su se borili na razliitim stranama. Time se na neki
nain simboliki htjelo pokazati kojim putem bi i narod koji tu ivi trebao krenuti.
Grobnica ima biti neto kao zalog budueg mira.
- A jesu li te Hudine na hrvatskoj ili bosanskoj strani?
- To se jo uvijek ne zna, jer tu granica jo nije definirana. Zato u mjestu imaju svoje
postaje i hrvatska i bosanska policija. A tu su i snage SFOR-a, koje kontroliraju jedne i
druge. ()
Poslije duge vonje vlakom do Karlovca i presjedanja na lokalni autobus, negdje
podveer stigao je u Topusko. itavo vrijeme puta nosio je u sebi neki udan nemir.
Muio ga je cio niz pitanja, u prvom redu to zato mu je oga bio toliko antipatian?
()
Netom to se smjestio, ulenta se na brzinu raspakira i opere i odmah uvali u krevet, jer
je bio mrtav umoran od puta. Zaspao je vrsto kao klada, ali ga odjednom usred noi
probudi neka buka. Negdje iz samog hotela do njega je dopirao agor veeg broja ljudi,
raskalaeni enski smijeh i pjesma, te ulenta zakljui da to neko vee drutvo neto
slavi ili se netko eni, pa je priredio sebi pir u hotelu. Tad ga odjednom glad u elucu
podsjeti da nije nita veerao pa pomisli kako bi bilo pametno da i on sie. ()
Prizor koji je ugledao kroz stakleni zid i vrata gotovo ga je skamenio. Golema masa ljudi
sudjelovala je u orgijama koje su svojom raskalaenou i vulgarnou nadmaivale sve
to je ulenta u ivotu dotad vidio.
Posred sale stajao je golem peeni vol, a gosti su, ene i mukarci, iz njega rukama upali
komade mesa i trpali ih pohlepno sebi u usta, bacajui kosti oko sebe po podu i svako
malo zalijevajui te zalogaje vinom, koje su pili onako izravno iz boca. Svi su bili
zaareni u licu i s usta im je tekao loj. inilo se da je nekima od njih glad bila vea od
kapaciteta eluca, jer su povremeno gurali sebi prste u usta, izbacivali ono to su pojeli i
popili i poinjali iznova. ene su se ponaale doslovce besramno; skidale su mukarcima
hlae i uzimale im spolovilo u ruku, a ovi, kao da se nisu mogli odluiti izmeu
seksualnih i gastronomskih uitaka, malo su se ljubili i natezali s njima, a malo se sladili
jelom i piem. Neki su i vrili malu nudu tu na licu mjesta i posred sale. Razbijale su se
ae i flae o zid, prolijevalo se vino, deralo se i lokalo do iznemoglosti, ene su na
stolu plesale izvodei striptiz, a svi su se derali iz puna grla pjevajui svatko neku drugu
pjesmu. () No najvie od svega ulentu zaudi to je meu sudionicima te orgije
zapazio i nekoliko pripadnika SFOR-a. Ako mi Balkanci i ne moemo uvijek drati neku
mjeru, mislio je, barem su to ljudi koji pripadaju civiliziranom svijetu.
U cijeloj toj gomili dominirao je udan ovjek, odjeven u nekakvu istonjaku nonju,
koja se ulenti uini nalik na onu to je u filmovima nose indijski maharade. Taj je sve
animirao i starao se da bakanalije poprime to lui oblik, iako sam nita nije konzumirao
od jela i pia. A ono to je inio, ulentu je toliko zgadilo da je isti tren izgubio svaku
volju za jelom. Zadigao je nekoj eni suknju i gurnuo joj prst u stranjicu, a onda ga
prinio ustima i posisao. Odmah iza toga uhvatio je nekog mladia i utisnuo mu na usta
takav strastan i dugaak poljubac da se ovaj od toga umalo uguio.
ulenta osjeti kako mu se eludac doslovce penje u grlo i prijeti da iskoi van, pa odvrati
pogled od svega, okrene se i vrati u sobu. ()
Ubrzo ga je probudio telefon; bio je to oga, koji mu je poelio dobrodolicu i pozvao
ga da doe k njemu.
Kad se naao kod njega u radnji, oga mu se stane na sve mogue naine ispriavati to
ga sino nije doekao; imao je, ree, hitan posao u Kladui. Pobijena je cijela jedna obitelj,
pa su doli kolima po njega radi ukopa. Prizor je bio straan za gledanje; poinitelj se
nije zadovoljio time da sve izreeta strojnicom, ak i dijete od dvije godine u kolijevci,
nego ih je jo i izmasakrirao noem. Ne zna se ije je to djelo, ali se pretpostavlja da se
radi o obraunu izmeu Abdievih i Alijinih pristaa.
- to ete, gospodine ulenta! - nadoda slegnuvi ramenima - Tako vam je to ovdje...
Mrnja... mrnja... Proi e jo stotinu godina dok se to ne smiri.
Tek sada ulenta u kutu radnje uoi mladia u crnim naoalama.
- Oprostite, nisam vas upoznao! - sjeti se oga pokazujui mladia - Ivica Rui iz
Vinkovaca. uvar grobnice kao i vi. S njim ete se smjenjivati.
Mladi se ne pomakne niti pokae namjeru da prui ruku. S nelagodom ulenta
ustanovi da mu njegovo lice nije nepoznato; to je bio onaj isti mladi koga je ono sino
na orgijama vidio kako se strasno ljubi s ovjekom odjevenim u nonju nalik na
maharadinu. "No, krasno!", pomisli, "jedino drutvo i kolega koga u imati tu u poslu
bit e mi peder!"
Nakon toga oga ga pozove da poe s njim obii radno mjesto. ()
Uskoro se nau pred ulazom u mauzolej, masivnim eljeznim vratima, koja su sezala od
vrha zgrade do podnoja. oga ih otkljua i otvori.
Svuda uokolo bili su goli zidovi bez ikakvih ukrasa s malim otvorima pri samom vrhu,
tako da je unutra bilo dosta zraka i svjetla. Jedini namjetaj, ako bi se to time moglo
nazvati, bilo je est kamenih sarkofaga, prekrivenih debelim mramornim ploama, a na
svakom od njih bilo je sa strane ispisano ime, prezime i godina roenja i smrti onoga tko
je unutra. Na prvom koji mu je pao u oi ulenta proita: ANTE ILJEGA (1898 - 1943).
- Kao to sam vam rekao - stane mu oga objanjavati - tu smo prenijeli ostatke est
najistaknutijih vojnih zapovjednika iz povijesti ovoga kraja. Svatko je od njih u svoje
vrijeme i za svoje ljude bio legenda. Nekad su bili zakleti neprijatelji, a sad tu poivaju u
miru jedan pored drugoga. Ovaj iljega bio je Francetiev zamjenik i njegova desna
ruka. O njegovim podvizima pjevale su se pjesme. Poginuo je ba tu u blizini u jednoj
akciji.
oga mu potom pokae i druge sarkofage. U jednom od njih poivao je neki JOVAN
POTREBICA, kako mu oga ree, etniki vojvoda, pogubljen odmah nakon rata, 1945.
Ovdanji Hrvati i muslimani su, navodno, drhtali od straha ve na sam spomen njegova
imena. U sljedeem je bio neki MARKO GLAVINA, partizanski politiki komesar,
nosilac spomenice i narodni heroj, a stradao je u prometnoj nesrei negdje poetkom
pedesetih. A onda tu je bio i jedan domai Nijemac, Miroslav Klaus, folksdojer iz
Srijema, po ogaevim rijeima, zapovjednik SS brigade, koja je djelovala na ovom
podruju, odlikovan od samog Hitlera eljeznim kriem, a ubijen u partizanskoj zasjedi
1944. Ostala dvojica pripadala su daljoj prolosti. Na jednom sarkofagu pisalo je MILAN
SARICH, krajiki pukovnik, (1720 - 1757), a na drugom IBRAHIM PAA ZELI (1679 -
1725).
- Kako vidite - ree oga pokazujui na ovu zadnju dvojicu - pokuali smo pomirbom
zahvatiti cijelu povijest, da bi se i one drevne mrnje zauvijek prevladale i onemoguile
da izbiju ponovo. Krajinici i Turci - to je moda ono od ega i potjee ovo danas... No,
neu vas time zamarati, to ionako vama nije vano. Najprije ovo malo poistite, osobito
sarkofage. Kroz prozore esto ulaze ptice pa ih znaju zagaditi. A onda zakljuajte i
nakon toga... to da vam kaem, eite okolo, uivajte, udiite svjei zrak, radite to vam
je ugodno. Unutra ne putajte nikoga. Jo uvijek ima onih koji su spremni devastirati
grobove svojih politikih neistomiljenika. ()
ulenta pronae u jednoj nii krpu i krene njome brisati prainu sa sarkofaga. No, nije se
ni dotakao prvog od njih, uini mu se kako se ploa na njemu malko mie. Pogleda malo
bolje i zapazi da ona i nije spojena sa sarkofagom nikakvim vezivnim materijalom. ()
Znatielja mu nikako nije dala mira, te se odlui napokon pomaknuti jednu od ploa, i
to ba na sarkofagu u kome je bio onaj ustaa iljega. Uz malo napora uspije mu gurnuti
plou ustranu, tako da se grob otvorio skoro do polovice.
Ve pri prvom pogledu unutra ulenta se sav stresne i ostane kao ukopan. Ne samo da u
grobu nije bilo ono to je on oekivao, nego je pred njim lealo posve svjee truplo
ovjeka, koji kao da je umro prije pet minuta. Ili, kao da nije ni umro, nego je samo
zaspao. No, da se ipak radi o mrtvacu, svjedoila je potpuna bjelina njegove puti. A bio
je odjeven u crnu odoru, ba onakvu kakvu su nosile Francetieve trupe, s ustakom
kapom na glavi i grbom uokvirenim slovom U na njoj. Kako je ovo mogue, pitao se u
udu ulenta. Tu pie da je taj iljega poginuo 1943., a izgleda kao da e ovog trena
otvoriti oi i ustati. to drugo zakljuiti nego da ovo nije njegovo tijelo, nego nekoga tko
je nedavno umro. Ali kome je i zato potrebno pokopati ovjeka pod tuim imenom? A
moda to uope i nisu ljudski ostaci, pomisli. Da bi provjerio ovo zadnje, ulenta
prstima opipa lice mrtvaca. I zaista, materijal koji je osjetio pod rukom nije djelovao kao
meso; bio je tako tvrd i nesavitljiv kao da se radi o plastici. "Obina lutka", pomisli
ulenta, pa i izgovori to poluglasno za sebe.
- Varate se! Nije to nikakva lutka. To je pravi mrtvac - zauje odjednom iza sebe neiji
glas.
- Ko ste vi? ta traite ovde? - upita ulenta iznenaen i pojavom i rijeima.
- Dopustite - ree doljak - ja sam profesor Ivan Longo i radim kao prevoditelj kod
OSCE-a u ovom kraju. Vidio sam vas sino u hotelu i iz vae reakcije na one sinonje
gadosti zakljuio da jo uvijek imate ljudska mjerila za ono to se tu zbiva. Zato sam
doao za vama da vas upozorim. U velikoj ste opasnosti. Ovo nisu nikakve lutke, nego
autentina tjelesa onih ija su imena tu na sarkofazima, samo balzamirana na nain koji
nadmauje svaku do danas poznatu tehnologiju. Meso bez krvi i drugih ivotnih
sokova, stvrdnuto i okotalo.
- Pa ta onda? - uzvrati ulenta, koji po svemu sudei nije posve razumio to ovaj govori
- Jesu li to balzamirani mrtvaci ili lutke, to se mene, vie - manje, ne tie. Ja sam tu da
radim posal za koji sam plaen.
- Vi ste tu da budete rtva, ako se na vrijeme ne trgnete. I ne slutite kakvu mo imaju
ova estorica i to su vam sve u stanju napraviti.
- Ova estorica?- zaudi se ulenta - ta je vama? Oli ne vidite da su mrtvi? Ako su to
uope ikad i bili ivi ljudi.
- Ne dajte se zavarati. Oni samo izgledaju mrtvi. Zapravo, i jesu i nisu mrtvi. Trenutno
sada jesu, ali oni svako malo oivljavaju i izlaze iz svojih grobova. to mislite, zato ljudi
ovdje nose u sebi one iste strasti koje su ovi za ivota raspirivali? To ih oni jo uvijek
truju. Klonite se ovoga mjesta, jer ako vas zateknu tu kad se probude, neka vam se sam
Bog smiluje!
- Ma ta vi to mene oete uvjeriti da su ovo neto ka vampiri iz onih filmova strave?
Dragi moj gospodine, tolika pizda ja zbilja nisam.
- Posluajte me dok nije kasno! Ne radi se o vampirima iz horror filmova. Kamo sree da
je to! Od toga se, barem kako se u tim filmovima vidi, nekako moe i obraniti... glavice
luka, glogov kolac, kri i slino. Ali od ovih nema obrane, jer ih mi zapravo sami na neki
nain zazivamo, a da toga nismo ni svjesni. ()
- Ma dajte, kome vi pripovidate te bajke za malu dicu. Sve se meni ini da ste vi... ne
otputeni, nego utekli s nike klinike.
- Onda dopustite da vam pokaem! Moda e vas ovo uvjeriti.
S tim rijeima Longo prie sarkofagu onog Turina, Ibrahim pae iz 17. stoljea, i
odmakne s njega plou, a onda pozove ulentu da pogleda. ulenta zine od
zaprepatenja, jer je pred njim leao onaj isti ovjek, koji je sino bio voa parade na
orgiji, odjeven u onu istu odjeu, za koju je pomislio da je maharadina. To na trenutak
pokoleba ulentu, tako da nije znao to bi mislio i rekao. No, to potraje samo kratko, jer
na kraju u njemu ipak prevlada onaj savjestan slubenik, koji je doao tu poteno
zaraditi svoju plau. ()
- Dobro, vidija sam. Je, slii na onoga. I ta bi vi sada tili?
- Unititi sile zla. I to ovim... - tu on ispod bluze izvue oveu mesarsku sjekiru - Jedini
nain da ih se onesposobi je odsjei im glave, dok su ovako mrtvi, a onda odnijeti daleko
odavde i spaliti.
- Jeste li vi normalni? Ja da vas putam ovo unitavati, a plaen sam da uvam. I to
ovako skupocjeni materijal. Ovo mora da kota ka svetog Petra kajgana.
- Budite pametni! Ovo je samo naoko materijal... skulpture iz plastike, ali ovo su
zapravo demoni.
- Ma vi imate demone u glavi.
- Dobro, kad je tako! Onda u to sam napraviti, bilo vam pravo ili ne. Napokon, to sam
duan zbog drugih.
- Morete, ali samo onda kad mene ne bude tu. Ja ne elim biti za nita odgovoran.
Vidjevi da nee tako lako izii na kraj sa ulentom, Longo pokua silom sprovesti svoj
naum. Prie sjekirom painu grobu i zamahne, ali ga ulenta zgrabi za ruku takvom
snagom da nije mogao ni mrdnuti, pa mu ne preostane drugo nego ispustiti sjekiru.
Nastane kratko hrvanje meu njima, ali kako je ulenta bio skoro dvostruko jai, uspije
mu bez veih tekoa svladati Longa i izgurati ga van iz grobnice. A kad su se nali
obojica s druge strane vrata, ree mu prijeteim tonom:
- A sad se gubite odavle i da vas vie nisam vidija vamo dolaziti! I upamtite ta u vam
rei! Kad ja s nekim neto uglavim, ja se toga i drim. Barem dok i on ispunjava svoje
obaveze prema meni. Toliko da znate, ako vam padne na pamet opet neto s menom.
- Pa dobro kad je tako - ree Longo i poe - Budite rtva, kad ste tolika budala.
Uostalom, to se to mene tie. Ja znam to mi je initi. ()
- Budite barem toliko oprezni da se nikad ne zateknete na tom mjestu kad pada sunce.
Ozbiljno vas upozoravam. To unutra su apostoli zla. Ima ih est. Broj iz Apokalipse. ()
Tono u dva sata, kad mu je istjecalo radno vrijeme, ugleda kako putem prema njemu
ide neki mlad ovjek. Bio je uvjeren da je to Rui, jer mu je oga njega i najavio, ali
kad se ovaj pribliio, ustanovi da je to ipak netko drugi. "Nije valjda opet neki luak",
pomisli. Na sreu, nije bilo tako. Mladi mu prie, ljubazno mu se nasmijei i predstavi
kao Marin Gao iz Splita te mu ree da je doao preuzeti od njega smjenu.
- Kako to? - iznenadi se ulenta - Ja sam mislija da e doi Rui.
- I ima je on do. Ali neete virovat ta se dogodilo. Napa je noem patrolu SFOR-a.
Doa je iz ista mira naredniku iza lea i proboja ga noem, a da mu ovaj nita pod
bogom nije skrivija. I ovik osta na mistu mrtav. A onda je tija navalit i na druge, ali ovi
su se snali i izreetali ga strojnicama.
- Zna li se zato je to uinija? ta se govori?
- Nema pravog razloga. Izgleda da se radi o napadu ludila. On se zbilja i liija na
psihijatriji. Doktori su mislili da je ozdravija pa su ga otpustili, ali vraga! Nosija je on to i
dalje u sebi, samo se prikriva. ()
- Kad se to dogodilo? - upita - U koliko sati?
- Bit e tako negdi oko podne.
Ovo mu ozbiljno dade misliti. Longo nikako nije mogao znati o incidentu, jer je tu kod
njega bio oko deset. To se tada jo nije dogodilo. Malo po malo stanu se ulenti u svijesti
obnavljati i druga upozorenja koja je od njega uo, osobito ono po kom se kriteriju tu
regrutiraju uvari.
- Jesi li ti moda slab na ivcima? - upita Gau.
- Prilino - ogovori mu - Ja sam jedno vrime uzima heroin. Sad sam se dodue izliija od
toga i sve je opet u redu, ali neki tragovi su ipak ostali. ()
Po povratku u Topusko odlui odmah potraiti ogaa i postaviti mu neka pitanja.
Zatekao je ogaa u radnji upravo u trenutku kad je izraivao mrtvake sanduke,
vjerojatno za stradale u dananjem obraunu. ()
Nije bilo druge, ulenta mu je morao priznati kako je Longo doao k njemu i to mu je
sve rekao, ne spominjui da su njih dvojica zavirivali u sarkofage. ()
- To sam mogao i misliti! - ree oga i ponovo se vrati poslu - Nije ovo prvi put da on
tamo dolazi i pria te besmislice. Ne obraajte panju na njega, njemu nisu sve daske na
mjestu. Ne moe se rei, ovjek je naobraen i inteligentan, ali je zaraen vjerskim
ludilom, i to na najprimitivnijoj pukoj osnovi. ()
Premda se dosad kolebao bi li mu uope rekao to je vidio u sarkofazima, jer nije bio
siguran je li time napravio neki krupan prekraj, sad se ipak na to odlui; ()
- Da, to vam nisam rekao, jer nisam drao vanim za posao koji obavljate. Naravno,
prave ostatke onih osoba ija su tamo imena ne moe nitko nai, ako oni uope jo i
postoje. Zato smo prema njihovom stvarnom izgledu napravili lutke u plastici. No
vano je da ljudi vjeruju kako su unutra doista oni. Morate znati da svaki od tih
pokojnika ima u ovom kraju svoje tovatelje, pa injenica to oni poivaju u zajednikoj
grobnici moe samo pridonijeti da se i meu njima razvije smisao za zajednitvo.
- Ali zato vam nije tribalo praviti lutke.
- Lutke imaju dobiti svoju funkciju tek u budunosti, kad definitivno zavlada mir. Tada
emo uvjeriti ljude da su to balzamirani ostaci pravih osoba, izloit emo ih javno, pa e
svi nekadanji zakleti neprijatelji zajedno dolaziti na hodoae. Tako e suivot dobiti
svoj kult, a grobnica postati njegov hram. Znate kako je to bilo u Rusiji s balzamiranim
Lenjinom.
- Sve je to lipo, ali ja sam onog Turina vidija svojim oima u hotelu onu no kad sam
doa.
- Znam to ste vidjeli. Nije to bio nikakav Turin, nego stanoviti Mujo Rei iz Kladue.
isti islamski fundamentalist. Ludi fanatik, koji je umislio da je duh toga pae u njemu,
pa se ak i oblai kao on. A k tome je i homoseksualac. Znam to je tu veer napravio s
Ruiem. On je dobrim dijelom krivac za ovo to se jutros dogodilo. ()
Otiao je od ogaa samo utoliko umiren to je shvatio da postoji i drugo mogue
tumaenje svega to je vidio, i to mnogo vjerojatnije od Longova. ()
Nakon to se iskrca, krene ravno prema grobnici; sad je dobro znao put. Ve izdaleka
vidio je Gau kako sjedi ispred vrata zamiljen i potiten. Kad mu prie, ovaj mu samo
preda klju, a onda mu, prije negoli e otii, prui ruku i ree:
- Da se oprostimo! Od sutra e te smjenjivati neko drugi. Vraam se u Split. Iz ovih stopa
grem ogau re da na mene vie ne rauna.
- ta je? Zar ti se neto dogodilo?
- Nije nita - promrmlja Gao nekako zbunjen - nego... eto, sad vidim da ovo nije za
mene. ()
- Sluaj, Gao! Ako si neto vidija pa mi to iz nekog razloga taji, ti e biti odgovoran za
sve ta mi se dogodi.
- Kaem ti, to ta sam vidija, vidija sam u sebi, a ne vanka sebe. U tomu ti je cila stvar.
- Pa ipak! Tija bi znati ta si to vidija, u sebi ili vanka sebe, svejedno!
- Oprosti, ali to ti ne morem re. Ti nisi doktor i ne more mi pomo, a ja nisam
raspoloen da ti se ispovidam. Ala, ostaj mi zbogom!
Tako Gao i ode ne otkrivi mu nita. ()
Kako je upravo sunce ueglo, potrai hlad ispod nekog stabla i tu legne da se odmori.
Tako mu se dogodilo da je malo i zadrijemao. () inilo mu se da nije dugo spavao,
iako nikako nije mogao tono odrediti koliko, jer mu je sat stao. Nije moglo proi mnogo
vremena, jer je jo bio dan, ali sunce se vie nije vidjelo; na nebu su se stali gomilati
nekakvi gusti i crni oblaci. Makar je, sudei po svjetlu koje je kroz njih prodiralo, ono jo
uvijek bilo daleko od zalaska, odluio je odmah krenuti natrag za Topusko, ali taman je
napravio nekoliko koraka, kad osjeti po rukama i licu kapi kie. No, nee ga valjda vrag
odnijeti, ako poeka jo malo, mislio je, barem dok prvi pljusak proe, a poslije, ako ga i
uhvati po putu, moe se skloniti kod nekog seljaka u Hudinama. Tako se smjesti ispod
trijema grobnice, odmah pored stupova. No nepogoda je sve vie rasla, oblaci su se i
dalje gomilali i na kraju je poeo pljusak. U poetku trijem mu je bio dovoljna zatita, ali
kako se s pljuskom stao pojaavati i vjetar, sve jae ga je kvasilo bez obzira s koje strane
zgrade stajao. Tako mu ne preostane drugo nego ui u grobnicu, ali da bi se osjeao to
sigurnijim, ostavio je vrata irom otvorena.
Oluja ne samo da nije jenjavala, nego se iz trenutka u trenutak sve vie pojaavala.
Povremeno se pitao ega se on to zapravo boji? ()
Kako se oluja nije smirivala, a njemu je postajalo sve hladnije od propuha, tako da se ve
poeo tresti, ne preostane mu drugo nego zatvoriti vrata. Ali nije ih zatvorio do kraja,
nego samo toliko da bi ublaio propuh.
Sjeo je na jedan od sarkofaga i zadubio se u misli. Po glavi mu se opet stalo motati sve
ono to je uo od Longa, ogaa i Gae, pa se poeo pitati tko je od njih lud, a tko neto
tu muti i lae. Jo mu se nekako, to se tie pameti, oga ini najnormalnijim, jer su
njegova objanjenja najblia stvarnosti; u njima barem nema ni demona, ni pakla, ni
Apokalipse, ni nieg fantastinog i sve izgleda mogue. ()
Longova pak pria o tome da je na ovom mjestu pakao otvorio pukotinu kroz koju neto
iz njega curi van, skroz je izvan svake pameti. Zato bi pakao to napravio ba tu, u ovim
Hudinama, totalnoj vukojebini, i zato bi ba njega, ulentu, koji je takorei nitko i nita,
izabrao da pored te rupe bude neka vrst straara? () Za ovakva mjesta kao Hudine
kae se da su Bogu iza lea ili da je tu Bog rekao laku no. A gdje bi vrag drugo mogao i
imati slobodno polje rada, nego Bogu iza lea i tamo gdje je Bog rekao laku no? Tko
zna, moda ovakve pukotine postoje posvuda na zemlji, samo to ljudi to ne znaju? ()
Nije mrnja samo privilegij ovoga kraja. to je s Vijetnamom, Bliskim Istokom,
Afganistanom? Tad se odjednom trgne: Iha, kamo sam ja to sad odjednom zaplovio?
Zato bi to sve moralo dolaziti ba iz pakla? Pa u ljudima i bez pakla ima dovoljno zla
da ine takve stvari.
Uto mu se uini da je zauo neki zvuk koji ne dolazi od oluje, kao da se kamen tare o
kamen. () Pogledao je malo bolje uokolo i uini mu se da se nigdje nita nije
promijenilo. Iznenada ga neto zabljesne u kutu; bila je to ona mesarska sjekira to ju je
Longo juer ispustio. ulenta je uzme i zatakne sebi za pas; tako e se bar neto osjeati
sigurnijim. Odjednom mu se uini da ploa na grobu onog ustae iljege ne stoji sasvim
onako kako je prije stajala; kao da se za neki djeli centimetra malko pomakla ustranu.
() Ploa se polako micala u stranu, gotovo nezamjetljivo, milimetar po milimetar. Bilo
je to tako sporo da ulenta jo uvijek nije bio siguran privia li mu se. No, svaka dvojba
mu nestane kad se na rubu sarkofaga ukazao otvor. A onda je slijedilo neto jo
stranije. Iz toga otvora su se pojavili prsti ruke, koja je stala gurati plou ustranu, sve
polako, malo po malo. Sad je bilo posve oito da to netko iznutra, iz sarkofaga,
pokuava izii van.
Nije smio gubiti ni trenutka. Kao sumanut poletio je k vratima. Sekunde dok je otvarao
teko krilo inile su mu se kao sati. Ma koliko da je bio u panici, misao mu je radila
posve pribrano; znao je da vrata mora i zatvoriti, pa ak i zakljuati, ako eli dobiti
barem malo na vremenu za bijeg. I kako to obino biva u takvim trenucima, ba onda
kad ovjek pokuava na vrat na nos neto napraviti, uvijek neki vrag zapinje; tako i
njemu nikako klju da se okrene u bravi. Na kraju mu ipak nekako uspije svladati otpor
brave i zakljuati vrata te se odmah sjuri trei nizbrdo. Stao je munjevito misliti kojim
smjerom bi nastavio bjeati. S lijeve strane vidjeli su se krovovi sela Hudine niti stotinjak
metara daleko, a s desne strane, putem kojim je stigao, imao je skoro kilometar do
autobusne postaje, koja je bila na osami. Sigurnijim mu se uini krenuti prema selu,
tamo gdje ima ljudi, ali da bi doao do njega, morao je prijei preko groblja koje je bilo u
podnoju brijega. Jurio je izmeu grobova ili ih preskakao, ne obazirui se na to to je
ponegdje oborio i neki kri. U tren oka stigao je na drugi kraj groblja i trebalo mu je jo
samo preskoiti zid, visok oko dva metra, pa bi se naao u Hudinama. No, odjednom
osjeti kako ga je neto vrlo vrsto zgrabilo za lijevu nogu. Stisak je bio toliko jak da je
nadmaivao mogunosti koje u tome ima ovjek. Pogledao je i skamenio se od uasa. Iz
jednog groba, koji se nalazio tono ispod njega, tik do zida, provirivala je iz zemlje
ljudska ruka i pruala se prema njemu, drei ga za goljenicu. Uzalud je stao trzati
nogom u pokuaju da se oslobodi. Ruka ga je stiskala tako snano da mu se inilo kako
e mu zdrobiti sve kosti u nozi. I ne samo to; ona ga je vukla dolje, k sebi u grob. Tada
mu sijevne da za pojasom ima Longovu sjekiru. Bez ikakva dvoumljenja zgrabi je i udari
njome svom snagom po ruci. Presjekao ju je lako poput trske i istog trenutka osjetio
kako je stisak popustio. Ostatak ruke lako je stresao sa sebe, prebacio se preko zida i u
tren oka naao na drugoj strani. Odmah je poletio do prve seoske kue i stao svom
snagom lupati po vratima. ()
Kad je stigao u Topusko, nije htio ostati tu vie ni trenutka. () Tada mu na pamet
padne Longo. Ve i zbog ovoga to je doivio, morao bi se s njim vidjeti, ako nita, a ono
da mu se ispria zbog svih sumnji koje je imao u njega. ()
Kad je otvorio vrata i ugledao ga, Longo mu se iskreno obraduje, a po nekom
trijumfalnom smijeku koji mu se pojavio na licu, bilo je oito da je odmah shvatio sve.
()
- Recite mi, onda, di sam ja to upa? Ko su tih est... betija, vragova, vampira, ne znam
kako bi ih nazva? - upita ga ulenta.
- Nije ba ni jednostavno objasniti - progovori najzad Longo - Za ivota bili su izuzetno
veliki zlikovci, tako da su ve tada bili u stanovitom dosluhu sa Sotonom... Onaj iljega
je vjeao ljude, palio sela, klao. A onaj Glavina je, kad je rat ve bio gotov, tu u blizini
pobio i bacio u jamu vie od dvjesto zarobljenika. O drugima da i ne govorim... Zato su
im due nakon smrti zavrile u paklu. Ali je pakao njihova tijela konzervirao za vjenost,
pa im due povremeno vraa u njih, ve prema tome koliki se kvantum mrnje nakupio
u nama ivima. Tada oni izlaze iz svojih grobova i ponu trovati svakoga na koga naiu
nekim bjesnilom, od koga potpuno izgubi razum i podivlja. Ukratko, to su vam neka
vrsta poslanika pakla.
- ta bi bilo s menom da su me uspili uvatiti?
- Ne pitajte! Gore od smrti. Isisali bi vam duu. Vidjeli ste kako to rade: ustima na usta,
kao kod poljupca. Uzmu vam vau, a udahnu sotonsku. Prestanete potpuno vladati
sobom i postanete neto poput zvijeri. Ponete initi takve strahote kakve vam ni u snu
ne bi pale na pamet dok ste normalni.
- A ija je bila ona ruka ta me iz groba epala?
- Jednoga od onih to su pokopani na tome groblju. I oni su u nadlenosti pakla. To su
svi koji su ovdje poginuli u meusobnim obraunima tijekom ovoga rata. Oni nemaju,
da se tako izrazim, izlaza u ovaj svijet. Barem zasad. Trebaju jo proi u paklu tretman,
da bi se spremili za neka budua pokoljenja. Ali svejedno, i tog se groblja treba kloniti.
- I ou bogami! I ne samo njega nego i ciloga ovog kraja. Iz ovih stopa iem natrag kui
u ibenik. ()
- Odgodite svoj put za sutra i pomozite mi. Treba unititi to leglo zla. ()
- Znate ta! Dat u vam klju, pa im vi morete bez ikakve smetnje odsii glave, onako
kako ste to zadnji put tili.
- Ne, ne! Razmislio sam malo u meuvremenu. Bojim se da to ne bi bilo dovoljno. A evo
i zato: Kad se njihove due iz pakla vraaju u tijelo, onda to tijelo ne oivljava kao
organizam. Ono je i dalje mrtvo, a to je mrtvo, ne moe se ponovo ubiti. Zato mozak,
srce ili neki drugi organ tu nita ne znai i njegovo uklanjanje nita ne mijenja. To vam
sve funkcionira vie kao... ne znam s im bih to usporedio... eto, kao mehanizam koji je
upravljan izvana. A znate kako je kod mehanizma: Skinete li mu neki dio, lako se
zamijeni drugim. Zato njih treba raznijeti u sitne komadie. Eto, u tome mi je potrebna
vaa pomo. Treba prenijeti eksploziv... namjestiti ga... aktivirati... A onda razoriti i
zgradu i tako posve zatvoriti rupu kroz koju pakao proviruje. ()
- Sigurno imate kod sebe neke svete moi?
- Mislite kri, svete slike, blagoslovljenu vodu? Ne, to su gluposti. Takve stvari tu nita
ne pomau, jer su odavno postale rekviziti mrnje. Bog se odavde posve izgubio i iza
njegova imena krije se Sotona. Sve crkve i damije njemu slue, a sveti simboli su im
samo maska. Pogledajte, tu svatko ima svoga boga i u njegovo ime spreman je ubiti.
Samo Sotona moe imati toliko lica.
- A ta e nas onda tititi?
- "Nirvana"! - ree Longo i pokae mu nekakvu kutiju nalik na one s lijekovima - Tako se
naime zovu ove tablete, spravljene u jednom budistikom samostanu. One vas
oslobaaju svih negativnih uvstava i uspostavljaju u vama potpunu duevnu stabilnost
i mir. im osjete da netko time zrai, oni bjee od njega kao od kuge.
- A ono groblje? Kako ete njega unititi? Tamo ih ima puno.
- Nema potrebe za tim. Sve su to leevi niega ranga, kojima upravljaju oni s vrha. Kad
oni nestanu, ovi e se sami od sebe raspasti u zemlji.
Kako ga je Longo svojim rijeima ve dobrano umirio i ohrabrio, a i ulijevao mu sve vie
povjerenja, ulenta pristane da mu pomogne i njih dvojica se dogovore da e sutra u cik
zore krenuti tamo dipom OSCE-a, koji je Longu stavljen na raspolaganje. () Na kraju
mu utisne u ruku nekoliko tableta iz one kutije i ree:
- Uzmite dvije veeras. To e vas sutra cio dan tititi od tih udovita. Naalost, ne i od
onih koje su oni zatrovali; od njih se morate tititi sami. I pazite! Ne smijete ih uzeti na
prazan eludac. Samo poslije jela.
S obzirom na ovo upozorenje, ulenta ne poe natrag u sobu, nego sie u restoran kako
bi neto veerao. Ali netom je sjeo i naruio, ustanovi da mu se nita ne jede; sve ono to
je proivio posve mu je oduzelo tek. Stoga uzme samo laganu juhu, pa je nekako na silu
posre, tek toliko da mu eludac bude neim popunjen, i nakon toga poe prema sobi.
No, netom je otvorio vrata i kljocnuo prekidaem, uini mu se da u kutu, do koga je
svjetlo slabo dopiralo, netko sjedi u naslonjau. Nije dospio ni upitati tko je tu, kad se taj
pokrene, ustane i zaputi prema njemu. I ve nakon nekoliko koraka, im se malo
primakao svjetlu, ulenta ga je jasno mogao vidjeti. Sa stravom u srcu prepoznao je
onog ustau iz sarkofaga, iljegu. Bio je tono onakav kakva ga je vidio tamo; i crna
uniforma je bila na njemu. A zapiljio se u njega iroko rastvorenim oima. Je li gledao
ba njega, teko je rei, jer su mu oi bile bezizraajne i staklaste, ba kao u mrtvaca, ali
nesumnjivo je gledao u njegovu smjeru. Priao mu je sasvim blizu, a onda progovorio.
Od toga glasa ulentu uhvati jo vea jeza, jer se inilo da i ne dolazi iz njegovih usta,
koja se zapravo nisu ni pomicala, nego nekako iz utrobe. A bio je praen i rezonancom,
kao kad netko govori iz podruma. Mrmljao je neto to je bilo nalik na obredne rijei,
samo na nekom jeziku koji ulenta nije razumio:
- Tempus... Irae... Venit... Igitur... Papa... Satan... Aleppe...
ulenta pokua pobjei glavom bez obzira, ali osjeti da su mu svi udovi i itavo tijelo
kao paralizirani i da se ne moe ni pomaknuti s mjesta. A iljega mu je prilazio rairenih
ruku sve blie i blie s oitom namjerom da ga privine u svoj zagrljaj.
***
Ujutro je u hotelu "Toplice" u Topuskom bila itava guva. Ulaz u hotel bio je naprosto
zakren policijskim i ambulantnim kolima, a u holu pored recepcije motali su se
policijski istraitelji, fotoreporteri, predstavnici SFOR-a i OSCE-a. Policajci su sasluavali
sve koji su mogli dati bilo kakvu informaciju o neshvatljivu zloinu koji se te noi
dogodio u hotelu. Djelatnik Ukopnikog poduzea "Mir", Nikola ulenta, pristigao u
Topusko prije nepuna tri dana, golim je rukama iz nepoznata razloga zadavio
slubenika OSCE-a, Ivana Longa, u svojoj hotelskoj sobi, a nakon toga sam sebi presudio
tako to se neposredno pored lea objesio o vrpcu kojom se podizala roleta prozora.
Pretresom soba obojice nesretnika, nije naeno nita to bi upuivalo na razlog ovom
bezumnom inu. I kod jednog i kod drugog bili su samo osobni predmeti; jedino je u
ulentinoj sobi na podu bilo razasuto nekoliko tableta, za koje se utvrdilo da su sedativi
"meprobamat" proizvedeni u zagrebakoj "Plivi".
Oevidom i sasluanjem svjedoka, a kasnije i izvjeem pristiglim iz ibenika, policija je
zakljuila da je ulenta to napravio u trenucima potpunog duevnog rastrojstva, koje je
posljedica oteenog nervnog sustava uslijed dugogodinje izloenosti djelovanju
manganskih para u ibenskom TEF-u. Da je te veeri bio u stanju posvemanje
neuraunljivosti, potvrdili su i recepcioner, koji ga je vidio kad je doao u hotel, i seljak
iz Hudina, kod koga se ulenta sklonio od nevremena. Meutim, sasluanjem ulentina
poslodavca ogaa, nalo se da je dobrim dijelom i Longo nehotice skrivio vlastitu
tragediju. Otkad je stigao u ovaj kraj, on je neprekidno rovario protiv spomen grobnice u
Hudinama, pa je tako i ulentu htio pridobiti za sebe, tko zna s kakvim ruilakim
planovima. Govorio mu je da su u njoj pokopani vampiri, koji nou ustaju iz groba i ire
razdor meu ovdanjim puanstvom. Vjerojatno ga time nije elio prestraiti, nego mu
je samo u prenesenom smislu htio rei kako e grobnica imati suprotan uinak nego to
vlast misli i umjesto pomirbi, sluiti produbljenju neprijateljstava. Tek kad se ulenta
one kobne veeri vratio u hotel, potraio ga i ispriao mu to je doivio, on je shvatio
kakvu je neeljenu reakciju kod njega izazvao. Zato je, dok je ulenta bio na veeri,
otiao u njegovu sobu i saekao ga s namjerom da ga smiri, pa mu je ak donio i tablete
meprobamata. ulenta ga po svoj prilici, kad se vratio u sobu, nije prepoznao, a moda
je ak vidio u njemu i jednu od utvara koje su ga progonile, pa ga je u nastupu
manijakalnog straha, nesvjestan toga to radi, dohvatio za vrat i zadavio. A poslije, kad
je doao sebi i shvatio to je poinio, u daljoj eskalaciji ludila, izazvanoj grizodujem,
obraunao je i sa sobom. Ovakvo tumaenje stvari potvrdio je i iskaz ulentine ene,
koja je, doavi treega dana po lijes, ispriala na policiji kako ju je ostavio i pobjegao iz
kue, pa je nakon tog, jo jednog dokaza njegove psihotinosti, cio sluaj definitivno
okonan i stavljen ad acta.
No jedno pitanje je ostalo nerazjanjeno i nitko na njega nije uspio dati odgovor koji bi se
uklapao u cijelu tu konstrukciju: Zato je mrtav Longo na sebi imao crnu odoru
pripadnika Francetievih odreda iz Drugog svjetskog rata?

ZORAN FERI
OTOK NA KUPI
Miloradu Paviu,
od kojega sam preuzeo
glavni motiv ove prie,
sa zebnjom
1.
Front je proao preko rijeke, uz brijeg gdje su se nalazile vikendice u kojima smo
stanovali, pa sve do vrha ume. Sada je bilo mirno i moglo se uti kako negdje daleko
tutnji teko topnitvo. To je zvualo kao da netko u akustinom prostoru ubacuje
krumpire u prazan sanduk.
Na putu kuda je proao front bilo je dosta leeva. Neprijatelj nije preuzimao svoje mrtve,
a nije bilo vremena da ih zakopavamo pa su ih nai sanitarci odvlaili u ruevnu zgradu
koja je nekada bila pota. Tu su po njima bacali vapno. Veinom su bili bosi jer smo im
uzimali izme. U tim su izmama vodootpornim flomasterima pisali svoja imena ili
crtali kri sa etiri S.
Na unutranjoj strani visokih sarica mojih izama pisalo je. IKA, KRALJEVO 1991. Nije
bilo nikakvih drugih simbola ili poruka. Nisu mi bile drage te izme, ali sam ih morao
uzeti jer sam u rat doao usred ljeta, u tenisicama, a sada je zima ve bila na pragu.
Stvar je bila u tome to su oni znali da im uzimamo izme kad poginu. Neki tip je na
svoje napisao sljedeu poruku: USTAO! DABOGDA TI ODSEKLI NOGU AKO
OBUJE OVE IZME. Poruke su bile neugodne, ali zima je bila jo neugodnija. Bio sam
sretan to na mojim saricama nema nikakve poruke.
2.
Lea sam upoznao krajem kolovoza kad je njegova postrojba dola da nam pomogne. Bio
je strastveni ribolovac. Drao se teorije da tuke i somovi najbolje grizu na mrtve
etnike. Prije nego to je doao ovamo uvali su front na jednoj drugoj rijeci. Tamo je to
nauio. Donio je sa sobom dvjesto metara flaksa, plovke, olova i udice, a tapove smo
morali usjei u umi.
Bio je poetak studenog, oko Dana mrtvih, vrijeme vjetrovito, a zalasci sunca najcrveniji
u ovoj godini. Kad smo izbjegavajui minska polja doli do rijeke, Leo je rekao:
- Idem u potu po mamce, ti ostani ovdje. Ako bude to sumnjivo, pucaj. Tako emo
znati.
Ostao sam buljei u zelenkastu vodu po kojoj su plutali suhi listovi, granje i svakakve
druge stvari. Kukaca i vidljivih znakova ivota nije bilo. Mislio sam o onima prijeko. Na
mjestu gdje sam sjedio, izmeu mene i druge obale, gdje se nalazio neprijatelj, bila je
mala ada obrasla grmljem i vrbama, tako da nisam mogao vidjeti drugu stranu.
Razmiljao sam o tome kako su nas u koli uili da je Kupa granica Balkana. Nikakve
otoke nisu spominjali. Za ovako mirnih veeri, meutim, kad su se vojske odmarale,
izgledalo je kao da nas rat ne dotie.
U neko doba pojavio je Leo s mamcima. Iz prljave najlonske vreice na kojoj je bio
nacrtan brkati frajer u safari odijelu kako pali CAMEL cigaretu, izvadio je nekoliko
komada mesa i paljivo ih odloio na daicu.
- Povraa mi se - rekao sam.
- Ako misli da oni s druge strane ne pecaju nanas, vara se. to misli, zato nam ne
ele vratiti nae mrtve.
- Ba zato mi se povraa - rekao sam. Ozbiljno sam to mislio. Neto u mom elucu
napinjalo se da izae van. Neto to nije bilo dio mene. Kao u horrorima. Za to vrijeme
Leo je noem rezao meso na male komade i naticao ih na udicu. Nekoliko komadia
bacio je u vodu da privue ribe.
Kad je konano nataknu mamce, zabacili smo udice. Oblaci na zapadnom dijelu neba
bili su ruiasti, ali nita od tog svjetla zalaza nije dopiralo do nas. Sjedili smo u tiini, u
polumraku. Tako smo se osjeali sigurnijima.
- Ovo sam nauio od nekog tipa iz Legije - rekao je. - Pecali smo na Krki i ponestalo nam
je mamaca. Onda je tip iz legije rekao da ovdje ima "jeki kolko voli", upravo se tako
izrazi. Bio je porijeklom Dalmatinac. Odnekud je donio itavu ljudsku ruku. Ne znam
otkud mu ruka.
- Ovo me podsjea na viceve o zlatnoj ribici - rekao sam. - Sjedimo i pecamo, a negdje u
mutnim vodama riba koja ispunjava elje.
- Psssssssssssssssst! - proaptao je. Neto nije bilo u redu. Uutjeli smo. S druge strane,
na otoku, ulo se kao da netko baca kamenje u vodu. Dohvatili smo puke i ekali.
Vrijeme je sporo prolazilo, a nismo mogli nikoga vidjeti zbog mraka i grmlja. Dugo smo
tako ekali, kad se zvuk ponovio. Sada nekoliko puta za redom. Leo se umirio i spustio
kalanjikov na zemlju do sebe.
- To se riba baca u sumrak - rekao je.
- Zar u studenome? - upitao sam s nevjericom.
Klimnuo je potvrdno glavom, ali me nije uvjerio. To je jednostavno bio dobar nain da
se prestanemo bojati.
- Zamisli ovakav poetak - rekao je. - Pecaju Rus, Amerikanac i Dalmatinac na mrtvog
etnika. Kad odjednom, uhvate zlatnu ribicu. to e ribica prvo rei?
- Mislim da bi bilo dobro da se pokupimo odavde - rekao sam.
- Trtari bez veze - rekao je Leo. - Nema tamo nita.
- Vidio sam neku sjenu na otoku - kazao sam. Bio sam smrtno ozbiljan.
I tada je zagrizlo. Potpuno neoekivano. Bilo je to neto veliko. Leov tap savio se
gotovo do granice pucanja. Stvar je zahtijevala hitnu akciju. Prihvatio sam tap drei ga
jednom rukom u sredini, da se osiguram od pucanja, a Leo je prihvatio flaks, prerezao
ga, odvojio od tapa i opet privezao na kalem gdje je bilo namotano oko dvjesto metara
najlonskog konca. To smo uinili zato to nismo imali rolu, a veliina ribe zahtijevala je
da poputamo kako ne bi dolo do pucanja. Bili smo spremni na dugu i bespotednu
borbu, kao i onaj starac s ribom sabljarkom. Sada je Leo u potpunosti vladao ribom.
Odbacio sam tap i tapkao oko njega ne znajui kako da mu pomognem. Omotao je flaks
oko lijeve ake i mogao sam vidjeti kako se urezao u meso tvorei tanke, oble kobasiice,
dok je desnom rukom odgovarao na trzaje ribe.
Borba je trajala sve dok nije pala no. Bilo je teko natezati se s ribom po mraku. Na
trenutke bi se umirila i ba bismo pomislili da je gotova, kad bi se opet javila divljim
neartikuliranim trzajima. Kad smo je konano izvukli, shvatili smo da je to puno vea
riba nego to smo se nadali uhvatiti.
- Ovo je kao kod Hemingwaya - rekao je Leo. - Mislim na ribu.
- itao sam otkaenu priu o Hemingwayju rekao sam. - Stari papa Hemingway poslije
smrti dospijeva pred sud ivotinja. To su ivotinje iz njegovih pria. Sve su ih ulovili
njegovi lovci ili ribari. Sudom predsjedavaju sabljarka to ju je ulovio onaj starac i lav
kojeg je naeo nesretni Francis Macomber.
- I nama e na sudnjem danu suditi ovaj som - rekao je Leo.
Bio je to golem som. Imao je vie od deset kila. Omotali smo mu glavu najlonskom
vreicom, a repom je jo laprdao po travi. Mogli smo uti to mljackanje to ga je
proizvodilo sluzavo tijelo u dodiru s tlom. Umirao je polagano.
Leo je ba istio krljut kad se na otoku pojavila vatra.
- Rekao sam ti da tamo ima nekoga - kazao sam. Nije mi bilo svejedno. Na otoku su
mogli biti samo ONI.
- Nije mi jasno zato pale vatru? - apnuo je Leo. Oprezno je odloio ribu na sigurnu
udaljenost od vode. Dohvatili smo kalanjikove i legli u travu.
- Zar im nije jasno da ih moemo vidjeti - rekao sam. - Nai bi mogli poeti s paljbom.
- Nai ih ne vide - kazao je Leo. - S uzvisine se ne vidi ovaj donji rub otoka. Skriva ga
obala rijeke koja je via. Nai na poloajima nemaju pojma to se ovdje dogaa.
- Misli da su nas mogli uti kako se borimo s ribom?
- Sigurno su nas uli - rekao je Leo.
Riba je jo uvijek u smrtnom hropcu pljuskala po travi. Pomislio sam da su zapalili vatru
kako bi zaokupili nau panju, da bi nam se lake priuljali. U tom sluaju morali su
prijei rijeku, a zvukove vesala nismo uli. Ili jesmo?
A onda smo shvatili da se netko ulja iza naih lea.
3.
Bio sam spreman. Puku sam drao ispod sebe, kao dijete koje od neega titim svojim
tijelom, gotov da se u svakom trenutku prevrnem i raspalim po onome tko se pojavi
iznad mene.
Prolazile su minute, a zlokobna tiina kao da se protezala unedogled. Tek nakon
neodreenog perioda vremena uli smo kako nas netko doziva po imenu.
- Psssssst! Leo, jeste li to uhvatili?
Leo se okrenuo i poeo psovati:
- Jebo te pas idiote, skoro si poginuo!
Prepoznali smo glas svog cimera, momka koji je s nama spavao u podrumu jedne
vikendice, meu bavama. Priao nam je. Drao je crnu najlonsku vreicu u jednoj ruci,
a ingram s priguivaem u drugoj. U vreici je bila tabla peka.
- Samo idite za mnom - rekao je.
- Kamo? - pitao sam.
- Tamo gdje sigurno niste bili!
Oprezno se niz strmu obalu spustio do same rijeke te iz grmlja izvukao maleni plastini
amac. S njegova dna izvadio je vesla. Gledao sam u odsjaj vatre s otoka koji je lelujao na
mirnoj povrini vode.
- Kamo idemo - rekao sam - ti si lud!
- Imaj povjerenja - kazao je. Nadao sam se da misli ozbiljno.
Ukrcali smo se i krenuli. Leo je nosio golemu ribu u jednoj, a puku u drugoj ruci.
Trebalo nam je samo nekoliko minuta da stignemo do obale otoia. Mogli smo vidjeti
sjene ljudi oko vatre. U jednom trenutku uo sam repetiranje puke:
- Ko ide?
ovjek je stajao u mraku i nismo ga mogli vidjeti kao one koji su prolazili pokraj vatre.
- Ja sam Stojane - viknuo je momak koji nas je vozio. Neto u mom elucu opet je trailo
da izae van. uli smo kako Stojan dojavljuje onima kod vatre tako da se moe uti i u
amcu:
- Ide ustaa, vadi brlju!
- Momci, ima ih jo sa mnom - rekao je na vodi.
Te su rijei izazvale paniku. Vidjeli smo da su tipovi kod vatre dograbili svoje puke.
- Ne brinite, provjereni su - govorio je na vodi bez straha.
- Neka ostave oruje u amcu - rekao je glas koji je pripadao Stojanu. - Ja u da ih
osvetlim baterijom kad izau. Ako neko bude imao puku, najebali ste.
- Sve je OK - rekao je na vodi, a onda se obratio nama. - Deki, ostavite puke ovdje.
Bit e sve u redu. To su ljudi iz ovoga kraja. Neki od njih imaju vikendice na naoj strani.
Dolaze ovamo da bi mogli gledati jesu li jo itave.
4.
Prvo to sam pomislio stupivi na tlo otoka bilo je: "Evo, sad sam i ja na drugoj strani."
Bila su trojica. Svi su imali vie od etrdeset godina, bili su neobrijani, a uniforma je
visjela na njima kao da je skrojena od starih deka. Poznavao sam tu monduru: bila je to
stara radna uniforma bive vojske. Najstariji od njih, Petar, nije nosio cipele. Imao je
debele bijele vunene arape koje su na stopalima bile prljave od zemlje. Gledao sam
kako mu se za tabane lijepi vlano lie.
- Zato je bos? - upitao sam Stojana tek da neto kaem.
- uljaju ga izme - rekao je Stojan. - Ima li netko od vas prevelike izme?
utjeli smo. Nikome nije padalo na pamet da skida izme. Petar je za to vrijeme preuzeo
naeg soma. Izrezao ga je na komade, stavio u lonac koji je bio vezan lancem i na sve
nalio vodu. Unutra je bilo jo ribe. Lonac je objesio na jednu granu, tako da je visio tono
iznad vatre. Bilo je oito da je stvar dobro uhodana.
- Na, potegni! - rekao mi je trei ovjek kojemu nisam znao ime, pruajui mi bocu
rakije. Progutao sam veliki gutljaj. Pie mi je u ovakvom trenutku dobro dolo.
- orba e za po sata - rekao je Petar.
Za to vrijeme ispraznili smo bocu rakije. Primijetio sam da su ova trojica ve bili pripiti
kad smo mi doli. Stvar se sada pogorala.
- Ne razumem kako ste ovako kasno ulovili takvu ribu. To je veoma dobra riba i ne da se
tako lako uloviti pred zimu.
- Zato to smo majstori - rekao je Leo.
ovjek kojemu nismo znali ime bio je prilino pijan. Netremice je buljio u Lea i utio.
Nije mi bio simpatian taj pogled.
- Ne svia mi se ovaj ustaa - konano je rekao glasom koji je sliio na krkljanje.
- Ne seri, Milane - rekao je Stojan.
- Znam ja njih - govorio je Milan. - Reci mu da pokae izme iznutra!
- Da sam znao kakav si upak, ne bismo te veeras poveli - rekao je Stojan.
- Znam ja njih - mrmljao je Milan sebi u bradu, ali se smirio.
Kad je Petar dogotovio riblju juhu po kojoj su plivali komadii peka, momci su nam
dali porcije. Nisam imao licu, pa sam se koristio rukama i komadiem kruha da
pokupim saft. Bio sam ve dovoljno pijan, da mi riba bude ukusna. Intenzivno sam
pokuavao zaboraviti na to je ulovljena. Saft je bio dobar, samo malo preljut za moj
ukus.
Primijetili smo da na vodi pogledava na sat. Imao je odlian ronilaki rolex. Vidio sam
kako Milan bulji u njegov Rolex. To mi je nije svialo.
- Moramo se vratiti - rekao je laar. - Ako nai primijete da nas nema, bit e frke.
Dok smo se spremali, pijani Milan uinio je sklop pokreta koji bi mu omoguili da
ustane. Meutim, zemljina tea je pobijedila i on se stropotao na zemljanu obalu.
Primijetili smo da mu je neto ispalo iz depa. Leo se neprimjetno sagnuo i pokupio tu
stvar. Oprostili smo se i sjeli u amac.
5.
Kad smo krenuli natrag, odnekud se pojavio mjesec. Bilo je svijetlo i povrina rijeke
srebrnast se ljeskala. Ostavljali smo otok za leima i pribliavali se tamnoj obali i
minskim poljima koja smo jo morali proi do naih poloaja.
- Ovo su dobri momci - rekao je na vodi veslajui. - Nisu krivi to su s druge strane.
- Ne bih rekao - javio se Leo. Drao je u ruci neki predmet. - Ovo je ispalo onom pijanom
idiotu. Pogledajte! Znate li emu slui!
To je izgledalo kao otvara za konzerve. Samo, malo udan. Imalo je crvenu drku od
oblog drva, iljak na vrhu, a pokraj iljka malu metalnu liicu otrih rubova.
- Ovo je alat za vaenje oiju - rekao je. - To sam ve vidio dolje u Dalmaciji kod mrtvih
njihovih specijalaca. Ovim iljkom ubodu u zjenicu, a liicom poduhvate onu jabuicu
pa izvuku itavo oko kao kuhanu koljku. Izvjeban ovjek moe ovim alatom izvaditi
vie od sto pari oiju za sat.
Umukli smo. Tu se vie nije imalo to rei. I tako smo, utei, stigli do nae obale.
Meutim, ve poslije nekoliko dana sve je bilo lake. Uo, na zapovjednik, inae
profesor matematike, sjedei na sanduku municije u prirunoj kantini, uzimao bi alat u
ruku i govorio:
- Ako jedan frajer moe ovim iskopati sto oiju za sat, koliko e oiju izvaditi tri frajera
ako kopaju dvanaest sati na dan, itavog tjedna, a pri tome se po jedan sat odmaraju za
doruak, ruak i veeru?
Uz takva pitanja prola je zima i drvee je ozelenjelo. Ali mi to dugo nismo mogli vidjeti.

RUJANA JEGER
DARKROOM
(ulomci iz romana)
Amerikanci i Nijemci su se urotili da unite to to je jo preostalo od Jugoslavije, kae
deda i polako ljuti jabuku malim depnim noiem. Ruke mu ne drhte, samo su ile
deblje. Guli je polako, kao da guli sve to ga jo vee za ivot. Kroz prozor se vide
krovovi subotike gradske opine. Secesija. Sanjam da hodam po zagrebakim ulicama,
kae.
Zato niste napisali nacionalnost, pita konzul. O tome ovisi da li ete dobiti vizu.
Nemam je, odgovaram i smijem se. Da je imam, ne bih sada ivjela u Mnchenu. ta su
vam roditelji, pita. Tata je Srbin, a mama dravni neprijatelj, odgovaram. Konzul se
smije, ja znam da sam ga obradila. Baka me pita kako u putovati u Jugoslaviju. Vlakom,
odgovaram. Vlak je pun Srba, kae ona. Tko je Kristijan, pita deda. Moj najbolji prijatelj,
kaem. Otkuda, pita deda. Iz kole, iz Zagreba. to su mu roditelji, pita deda. Mama je
muslimanka, tata Srbin, a on je peder, odgovaram. Svata, kae deda, a brk mu se smije.
***
San Francisco, 14.03.1986.
...mi stojimo pred pitanjem moje odgovornosti za tebe. Koliko ja znam, ja sam
nesumnjivo tvoj otac u biolokom smislu. Tada to nije bila moja namjera, a doista ne
znam koliko je i da li je bila namjera tvoje majke da ostane u drugom stanju, pa to
ostavljam po strani. No znam da je ona (otkad sam ja znao da je trudna) izuzetno eljela,
tebe, naravno iz dananje perspektive. eljela je dijete. Ja nisam imao nita ni za ni
protiv, ja sam imao dvadeset godina i studije koje sam oboavao. Tada sam itao 120
stranica na dan kao domau zadau; sve to sam imao troio sam na knjige; prosjek
ocjena mi je bio 5,00; itao sam Marxa i Gautamu Buddhu, Webera i Kerouaca, Hegela i
Henry Millera, Platona i Ionesca, Kung Fu Cea i Che Guevaru, Bashoa i statistiku, Lao
Tsea i Lenjina... Uio sam glagoljicu i rimsko pravo, zen budizam i metodologiju,
sumerske kraljeve i papuanske divljake, sve s jednako oduevljenja. Bile su ezdesete,
svijet je kao lo bio na umoru, ja sam bio dio raanja novog svijeta kao dobrog, Kali
Yuga je bila na izmaku, nastupao je Age of Aquarius. Ja sam vjebao hatha yogu, itao
raja yogu, uasavao svoje krajike roditelje prokletstvom vegetarijanizma, tog opijuma
za preane...dijete? Nisam znao zato da, ali zato da ne? Novo ovjeanstvo, novi ljudi,
nova djeca... U tvom sluaju nije bilo ozbiljnog pitanja hoe li se roditi, (kasnije da, kada
si se rodila objeena, s pupkovinom oko vrata, dakle kao objeenjak, i to ini mi se, na
dupe, dakle kao dupeglavac, sve skupa kao oajnik od dvije kile i 700 grama)...
***
Aleksandar ne zna pjevati. Aleksandar je esto u depresiji. Uvijek se smije kada
spomenem priu o zeki. Bio je u depresiji kada sam mu ispriala priu o zeki. Sada mu je
dovoljno da kaem zeko. Odmah se smije. Smeje.
***
Kristijan je bio u Berlinu. Dok je padao berlinski zid, Kristijan je dobio triper od Edvina
de Vega de la Pene, koji je imao sestru koja je prije bila brat. Mjesec dana kasnije, Edvin
de Vega de la Pena sletio je na Zagrebaki aerodrom. Nisu ga pustili preko granice.
Kristijan je bio oajan. Stajali su jedan nasuprot drugome, gotovo se dodirujui. Organi
su stajali pored njih. Pobjei e preko Italije, rekli su. Tako to Filipinci rade, rekli su.
Kristijan je bio slomljen. Intervenirao je kod viih organa. Garantirao je, molio. Na kraju
je i uspio. Avion je bio na pisti za polijetanje, rulao je. Organ je trao i mahao rukama.
Kristijan je trao za njim. Imao je bijeli kini mantil koji je vijorio. Bila je pono. Prije
sedam dana zavrio je kuru antibiotika. Mislio je da ga voli. Doao je u Gjuru. Svi smo
bili tamo. Zoran i Draen su se motali oko nekih cura. Nisu znali kako da im priu.
Kristijan je bio pijan. Ljubio se s obje. Povraao je pred vratima. Odvezli smo ga do kue.
Kada se probudio, njegova mama je rekla: Ne brini, sve sam sredila. to? Pitao je
Kristijan pa sve ono, rekla je mama. to, pitao je Kristijan ne shvaajui. Posrao je stan
od ulaznih vrata do svoje sobe. Tamo je uzeo zeju koicu koja je stajala na podu kraj
kreveta. Obrisao se zekom.
***
Ima sedam dana da prestane, rekla je Sanja. Sanja je bila Kristijanova sestra. Htjela je
da Kristijan prestane biti peder. Rekla je da je inae nitko nikada nee oeniti. Kinezi to
lijee, rekla je Sanja. Pogledaj, tu pie. U ruci je drala Izbor iz strane tampe. Unutra je
bio lanak o tome kako se u Narodnoj Republici Kini homoseksualizam lijei
elektrookovima. Uspjeno. Sanja se jo nije udala. Kina se odavno otvorila zapadu.
Hong Kong je vraen.
***
Kristijan i ja smo itali Shere Hite. Tamo je neka ena opisivala kako u trenutku orgazma
uje rakete i pucnje. Smijali smo se. Poetkom ljeta, Kristijan se spetljao s nekim
Bosancem koji mu je bio najbolji ljubavnik kojega je dotada imao. Imao je stani u
Utrinama. Bio je stariji, stanovao je sam. Kristijan je stalno otkrivao neto novo u seksu.
Jednoga dana, za vrijeme orgazma i on je uo rakete i pucnje. Nevjerojatno, pomislio je.
Nije lagala! Otvorio je oi. Zvuk je dolazio izvana. Ispod prozora je bila kasarna Maral
Tito. Bio je to poetak rata.
***
Teta, imate li neto vegetarijansko? Kuharica me gledala sa nevjericom. to ti je to,
malena? Pa, znate, da nisu mrtve ivotinje. ekaj, nai e se neto. Izvoli, rekla je.
Pruila mi je komad kruha s marmeladom. Otila je vrtei glavom. Bila je debela,
rumenih obraza. Od prvog do etvrtog razreda, uvijek bi nalazila neto za mene na dane
kada bi za uinu bila pateta ili salama s kruhom.
***
Moj zamorac je jeo travu. Samim tim, trebalo je nabrati. Ispred zgrade bio je parki.
Ponekad bi i mama i tata brali travu. Mama je imala dugu kosu, kaniranu, s razdjeljkom
na sredini. Tata je imao bradu a la Maharishi Maheshi Yogi. Prolaznici su vrtjeli glavom.
***
Branka, Tanja i ja ulazimo u stan. kola je zavrila ranije, one jo ne moraju kui. Dolaze
vidjeti mog novog zamorca. Vrata od sobe su otvorena. Tata sjedi okruen dimnim
tapiima. Gol. U lotosovom cvijetu. Svira indijska muzika. On polako izgovara mantru.
One gledaju, okirane. Tata ima bradu do prsa. ta on radi? Meditira, odgovaram
hladnokrvno. Doite vidjeti mog zamorca.
***
Bio sam tipino hetero dijete, kae Kristijan. Igrao sam se autiima. Leao sam na podu
u vrtu baba Duke i Brankice i vozio autie izmeu kamenih ploa.
***
Mama i ja smo pripremile proslavu mog sedmog roendana. Mama je napravila
stotinjak malih sendvia, kupila tapia, ipsa, okolade, sokova. Baka je napravila tortu.
Pozvala sam gotovo cijeli razred. Dola je samo Tanja.
***
Gotovo dvadeset godina kasnije, srela sam Tanju u jednom klubu. Pile smo pivo i sjeale
se osnovne kole. Svi su mislili da vi berete travu da bi je sami jeli, rekla je. Smijale smo
se dok nas nisu zaboljele vilice.
***
Upoznala sam Kristijana kada sam krenula u trei srednje. Ve nakon desetak dana
markirali smo zajedno. S nama u drutvu bila je i Barbara. Jedno smo jutro umjesto
prvog sata pili kavu u plavom podrumu. Puili smo 160 mentol. U apoteci smo kupovali
zrnca mentola, koja bi potom stavili na kraj filtera od cigarete i rastopili ibicom. Filter bi
ga upio i tako je nastajao mentol 160. To je bio Kristijanov trik. Imam jednu stranu
tajnu, toga je jutra rekla Barbara. Rei u je samo vama, dodala je ozbiljno. Pretvorili smo
se u uho: to? Imam epilepsiju, padavicu. To je zvualo cool. Ozbiljno smo srkutali kavu,
zamiljeno buljei pred sebe. Bilo je moderno biti ozbiljan i depresivan. Po uzoru na
egzistencijaliste. Oblaiti se u crno. I ja imam stranu tajnu, odjednom je rekao Kristijan.
Sada smo se nas dvije nagnule naprijed, to, reci! Mislim da mi se sviaju deki, tiho je
rekao Kristijan. to? Skoro smo sruile stol. Mislim da sam peder, rekao je Kristijan. To je
bilo cool. Valjda. Zamiljeno smo puili. Naruili smo jo po kavu. U meuvremenu je
poeo i drugi sat. Ja jedina nisam imala stranu tajnu. Ja jedina nisam bila cool.
***
Jo prije nego sam krenula u kolu, poela su me muiti univerzalna pitanja. Npr. kako
je nastao ovjek? Od majmuna, rekao je tata i nastavio itati Platona. Od majmuna, rekla
je mama izmeu otkucaja pisae maine, dok je ruak zagorijevao na tednjaku, telefon
nervozno zvonio, a vrua pegla ekala na stolu. U zooloki vrt bismo uvijek nosili
kikiriki ili neko voe. Majmuni su polako ljutili koru, preciznim pokretima. Ja sam
ekala. ekala sam godinama. Ali vie nisam mogla izdrati. Kada e postati ljudi? Nisu
to ti majmuni, nervozno je objanjavala mama. Nisu to ti majmuni, rekao je tata. Pa koji
su onda to majmuni? Vidi, postoji neto to se zove missing link, naunici se ne slau
oko teorije da li......kako da ti kaem, nakon homo habilisa dolaze dvije vrste
australopitecusa, ali nije sigurno u kojem su smislu kohabitirali i da li, ali.....imala sam
est godina.
***
Kristijan je elio da ga ona poljubi. Onako kako je vidio kod drugih. Navukao je majine
duge, satenske rukavice do laktova. Uhvatio je u ruku i rekao: pusica, pusica. Nije
reagirala. Pusica, pusica, ponovio je. Okrenula je glavu na drugu sranu. Pusica!
Insistirao je Kristijan. Ona ga je potpuno ignorirala. Daj mi pusicu! Ljutito je protresao.
Ukoeno ga je gledala. Pusicu! Ljutito je stisnuo. U ruci je osjetio tiho kvrc! Mala glava je
omlitavila. Oi su nastavile ukoeno zuriti pred sebe. Uhvatila ga je panika. Otrao je u
vrt. Iskopao je malenu raku. Pustio je par suza. Imao je ipak malu grinju savjesti.
Istovremeno je bio i uvrijeen. Bogamu, pa mogla ga je barem poljubiti! Onaj Koko kod
susjeda je uvijek ljubio kada bi mu rekli pusica!. Napravio je mali humak. Vratio se u
kuu. Ima jo vremena. Uzeo je no. Uvukao ga je u otvor od kasice. Jedan po jedan,
novii su ispadali na pod. Otrao je u zoo-shop. Imate li jednu ensku, plavu tigricu?
Pa, Kristijane, zar opet? Nema mjesec dana da si je kupio! ime ih hrani? Ostavlja li ih
na propuhu? Ne, napravio je tunu facu. Pustio sam je da leti, kada se odjednom
dounjala maka i - cap! Na alost, jedina koju jo imam je ova mala, zelena. Izvukao je
novac. Cijenu je ve znao. Ta nije mu bila prva. Zar nismo imali plavu papigicu? Pitala je
zbunjeno mama. Ne mama, uvijek je bila zelena. Osim toga, uo sam da ponekad
mijenjaju boju, kada im opada perje, zna. Uili smo to na biologiji. Sjea se da je prije
nekoliko mjeseci vukla vie na plavo? Blefirao je Kristijan. Plavo i zeleno bile su boje
koje nikada nije nauio razlikovati.
***
Misli da e me uspjeti prebaciti? Zabrinuto me gleda deda. Mrtav ozbiljan. Sputa
pogled na fotografiju koju drim u rukama. Grob je tako lijep. Zar ne bi bila teta da
propadne? Na fotografiji je crna granitna nadgrobna ploa na kojoj je ve urezano
njegovo ime i datum roenja. Da utedim pare djeci, kae. Grob je tu od moje dvanaeste
godine. Ispoetka sam plakala svaki put kada mi ga je pokazivao. Sada mi je ve prelo
u naviku ulaziti u morbidne detalje njegove sahrane koju iekuje ve vie od petnaest
godina. Volio bih biti kraj bake, uzdie. Baka je umrla prije tono dvadeset godina.
Groblje je bilo minirano u toku rata, ali vjerujem da je sada OK. Ne brini, deda, urna je
mala. Mogu te prenijeti i u runoj torbi. Da li e me morati prijaviti na carini? Brine se
deda. On ve godinama priprema svoju smrt kako bi to manje opteretio druge, teretei
ih psihiki neprestanom prisutnou vlastite smrtnosti. Situacija nadrasta traginu i ja se
potpuno uivljujem u ulogu vercera urne u Hrvatsku. A to ako groblje jo nije
razminirano, ta emo onda? Ma neka, odmah pronalazi rjeenje, neumorno se
spremajui za smrt. Stavi me u podrum, pa kada bude sigurno, onda me sahrani. Mogu
jo toliko priekati. Moe priekati openito, mislim si ja. Molim te, neka Boris zalije
malo cementa kada me spustite. Da ne prokinjava. Unutra stane jo barem pet ljudi.
Hvala deda to si mislio na nas.
***
Sanjao sam te noas, kae deda. Sanjao sam kako te hranim pileom jetricom. Baka bi
obino drala strau na balkonu. Tvoja bi majka svakoga dana ila na fakultet, a ja i baka
brzo skoili da ti damo malo proteina. Tko je to vidio hraniti malo dijete samom travom.
Tako si cmoktala ustacima kada si vakala jetricu! Ali vrag je bila tvoja majka,
iznenadila nas je jednom, vratila se po kiobran ili neke knjige, ne sjeam se vie. Ja sam
se prepao, ali nita nije rekla. Tako si slatko jela i sada u mom snu.
***
Draga djeco, danas emo razgovarati o tome to svatko od vas eli biti kada odraste!
Pljesnula je uiteljica veselo ruicama. Godina je bila, mislim, 75-76, mama i tata su nosili
zvoncare, ja sam sluala Beatlese. Helter Skelter je prikazan na televiziji. Doao je red na
mene. I, to ti eli postati? Charles Manson, odgovorila sam bez oklijevanja. Aha. Ajde
zamoli mamu da doe sutra u kolu, hoe? Dobro, idemo dalje. Ivice, to bi ti elio biti?
***
Sanjala sam da tonem na dno rijeke zamotana u bijeli najlon, rekla je baka. Sanjala je da
ja to snimam video kamerom, rekla je mama. Kameru ima, a ja u skoknuti po najlon,
rekla sam ja.
***
Svoj sam trideseti roendan provela manje vie s glavom u sudoperu. Tuem. Mogla si
malo bolje vakati, rekao je Boris u pauzi. Zatopala si sudoper. Kroz maglu sam vidjela
kako Boris vadi komade rotilja iz poluprovarenog Dingaa. On te stvarno voli, poslije je
rekao Kristijan s gaenjem. Drugi dan me boljela glava. Trei dan zub. Istekla ti je
garancija, rekao je Boris s ljubavlju.
***
Moj prijatelj Zec je mogao sam sebi puiti kurac. To nije bio razlog naem prijateljstvu.
Recimo samo da je imao sve ploe od Iggy Popa i Lou Reeda. Velvete da i ne
spominjemo. A imao je i dobro tijelo. Zakljuila sam da mu, s obzirom na njegove
sposobnosti, za seks ja ionako i ne trebam.
***
Dajem Kristijanu recept za tjesteninu koju upravo jedemo. Zar se jutros nisi zavjetovala
da vie nikada nee jesti? Jesam, ali zna, talijanska je kuhinja poznata po tome to je
zdrava i ne deblja, jer... Da, zato su Talijani mali i debeli, je li? Zlobnik me bocne. Ma to
je zato jer su to arapski utjecaji, Arapi su mali i debeli, objanjavam ja nauno. Bogme,
oni s kojima sam se ja karala su bili visoki i tanki, sanjivo e Kristijan. Pa otkuda su bili,
pitam ja ozbiljno. Ne znam, nisam ih pitala. Zato, zar te nije zanimalo? Pa nisam ja ni
ovinist ni nacionalist, da bi me to zanimalo
***
Moja mama je plakala kad je HDZ pobijedio na izborima. Sve e otii u kurac, rekla je. Ja
nisam nita shvaala. Ba sam dola iz veernjeg izlaska i svijet je bio divan. Ona je
uspravno sjedila u krevetu i jecala. Brisala je nos papirnatom maramicom i onda je
spremila u rukav. Izgledala je kao izgubljeno dijete. Ja sam samo stajala.
***
Sjedili smo pred televizorom, mama, tata i ja. Bili su jo i neki prijatelji kod nas. Gledali
smo krimi. Ja sam mogla imati 5, 6 godina. U jednoj sceni je neki detektiv stajao pokraj
kreveta u stanu u kojem se dogodio zloin. Ima li tragova orgazma, pitao je policajca.
Mama, ta je taj organizam, pitala sam. To je kad s nekim spava pa ti je lijepo,
odgovorila je mama. Godinama sam mislila da je to svaki puta kada zaspem pored
mame a ona me dri za ruku.
***
Kristijanova strina je radila na sex telefonu. Ne smeta mi to to radi, govorio je stric.
Jedini problem je to nam je telefon u hodniku, pa ja dokasna ne mogu zaspati. Dere se
ponekad, takav joj je posao. Jednoga dana, kada su bili zajedno u samoposluzi, priao joj
je neki mladi i upitao je je li ona Sandra. Da, odgovorila je zateeno, kako znate? Ja sam
eljko, uo sam vas kroz policu sa konzervama, odmah sam vam prepoznao glas, vi ne
znate koliko mi znaite, ushieno je objasnio. Otkada ste uli u moj ivot, sve se
promijenilo, nai razgovori su mi najsvjetlija toka, ja vas volim. To stric vie nije mogao
podnijeti. Strina se vratila svome starom penzionerskom ivotu.
***
Miris svjeeg kruha, zapravo lepinje s putrom, zvuk bicikla, zrikavci i miris empresa.
Moj lagano oznojeni deda koji me budi s vruom lepinjom pod nos, ruke mu imaju miris
duhana, Filter Jugoslavija. Otvara alaporke i jo sa tipaljkom na zasukanoj desnoj
nogavici servira nam doruak na terasi ispred koje se vidi more, ispod empresa. Crni
veliki bicikl je prislonjen na ogradu, zrikavci zriu iz sveg glasa. Dan je pred nama.
***
Deda je kupovao kruh od iptara. Onda jednog dana nitko vie nije kupovao kruh kod
iptara. Upozoravali su mog dedu da ne bi ni on trebao. Zato, pitali smo? Zato jer je on
iptar, rekao je deda i nastavio kupovati kruh kod iptara.
***
Udiem miris runika za plau. Leim na trbuhu, grickam slani rub i sjeam se. To je
prvi runik za plau koji sam sama odabrala. Kupila sam i neseser koji je iao uz njega.
Po jedan runik i neseser za mamu i mene. Boris i ja ili smo u oping u Austriju, srpnja
'91. U autu je svirao Rolling Stones album uivo, odlina izvedba Paint it Black. Ja sam
mirisala na Shalimar, toga dana kupljen, malo prejako. Runik je bio prebaen preko
naslona sjedala, padao je mrak nad Slovenijom. U susret je dolazila kolona tenkova.
***
Imam rupu u auri, rekla je mama i sjela za stol. Ne primijeti se, odgovorila sam. Ne
zajebevaj, lijepo ti kaem da imam rupu u auri, rekla je mama. Na ruci je imala tirkiznu
narukvicu od kamenja. Pojaava imunitet, rekla je. Onda je stavila dvije injekcije na stol.
Homeopatski lijekovi, u kombinaciji s akupunkturom, rekla je. Pokazala mi je tokice na
vratu gdje je primila akupunkturu. Akupunkturom e se zatvoriti rupa na auri.
Zamiljam tanke pletae igle koje pletu zakrpu na auri moje majke.
***
Kada sam bio mali, zaljubio sam se u Boga, rekao je Kristijan. Na zidu kod baba Duke i
Brankice visio je on. Na kriu, s tijelom kakvo samo Bog moe imati, uzdahnuo je. Onda
sam malo narastao, zna ve, bio sam u dobi kada se ve poinje drkati. Ne znam, rekla
sam. Ja znam, rekao je Boris. Nastavi, zainteresirao se i utiao TV. Zapravo, moe se rei
da je drkanje za mene poelo kao jedno religiozno iskustvo. Kako to misli, sada smo i
Boris i ja istodobno posegnuli za daljincem ne bi li potpuno ugasili TV. Niti muha se nije
ula. to nije bilo udno, bila je zima, vani je padao snijeg i mi smo uivali u jednoj od
naih zajednikih TV veeri koje su se sastojale od toga da nas dvoje kuhamo dok Boris
gleda TV. A onda je jo svatko od nas imao pravo na sat vremena kod sebe imati Mo,
daljinac kojim je mogao maltretirati ostalo dvoje. Da, religiozno iskustvo, nastavljao je
Kristijan, ali ne brini, neu ja zavriti u samostanu kao onaj tvoj, kako se ve ono zvao.
To je ionako ve davno iza mene. Kristijan je esto ljubomoran na moje bive najbolje
prijatelje. Pa u to vrijeme, ne znam kako, valjda sam bio dobar u koli, to li, uglavnom
one su mi poklonile to raspelo. Meutim, provercati raspelo u komunistiku kuu....
Bilo kako bilo, dok su drugi klinci pod krevetom drali slike iscijepane iz kakvog porno
asopisa, ja sam pod svojim drao raspelo. Kad nisam drkao. Najbolje mi je, ipak, ilo u
WC-u. Raspelo bih sakrio ispod pulovera, a tamo ga onda uglavio izmeu dva
kozmetika ormaria, pred ogledalo. I drkao. Ali tada sam negdje shvatio da imam puno
vei problem nego to je skrivanje raspela od oca komunista. Babe Duka i Brankica su
se valjda trudile da spase moju duu, pa su me pouavale vjeronauku. I tako sam saznao
da Bog sve vidi. E to me sjebalo. Znai vidi kako drkam na WC-u, i to je jo vanije, vidi
objekt moje poude! Umjesto da logino pomislim kako bi Bog to trebao shvatiti kao
kompliment, ja shvatim neto drugo. A to je kako e sve biti u redu ako se ispovjedim.
No, jesi li, radoznalo smo poskoili Boris i ja drei se za ruke kao u kinu za napetog
krimia... Ne, jesi li pametna, kako da doem popu i kaem mu da sam drkao na Boga?
Ne budi luda

MILJENKO JERGOVI
BETLEHEM NIJE DALEKO
(iz zbirke "Mama leone")
Baka Erika loe spava. Blii se Boi, prvi otkako su u Zagrebu, a ona ne moe van, na
trnicu, da kupi maslac za kolae, bakalar, okoladu za kuhanje, prasca od tri mjeseca,
datulje, bademe, orahe, srebrne vrpce, ruino ulje, vrapce od eera, sjajni papir i sve
ono to je kupovala nekad i to je znailo da je dola zima i da snijeg utiava svaki glas i
da valja slaviti jer smo jo ivi, mi i svi nai dragi, u kui na Bistriku, u Sarajevu i na
cijelome svijetu gdje jo ima Potkuboveka i njihove djece. Baka se tono ne sjea kad je
prolo to vrijeme koje se tako slavilo i za slavlje pripremalo i mrznuli se prsti pod
teretom cekera, ali joj se ini da je to bilo jako davno, moda prije nekoliko ivota, jer je
u ovome ivotu koji jo dobro pamti trajao rat, nije bilo trnice, ni Boia, ni slavlja, a ne
bi ih bilo ni danas da se nisu doselili u Zagreb, u ovaj stan iz kojega baka Erika nijednom
nije izala jer je vie ne dre noge, pa joj je i put do zahoda dug i ne bi ga sama mogla
prijei.
Velik je Svijet i puno je krana u njemu; nikad ih nee sve upoznati. Baka Erika to je
oduvijek znala, ali otkud to da je obian stan od tri sobe tako velik da ona ni u njemu ne
poznaje sve krane. Nepoznata djevojka prinosi joj kavu i pita je bako, treba li ti
neto?neki djearac, srednjokolac valjda, tipka je za obraz i dodiruje joj elo hladnim
nosom i govori smrzo sam ti se, bako, vani je tisuu stepeni ispod nule, a baka Erika samo se
smjeka i odgovara svima isto: Jah, jah, sine moj, sve sami belaj i kijamet. A djevojka se
onda, kao, ljuti: Nisam te, bako, pitala za stanje pod suncem, nego treba li ti ta.
Nekulturni su ti mladi: niti zna tko su, ni to su, a dirkaju te i pipkaju, obraaju ti se
svako malo, a da nisu kazali ni kako se zovu. U vrijeme kad je baka Erika bila mlada, to
nije tako ilo. Znao se red i znalo se gdje je kome mjesto. Prije svega nepoznatima,
svejedno jesu li mladi ili stari, nije bilo mjesta u njezinoj kui, a ako bi doli, morali bi
rei svoja imena i zato su doli, jesu li gosti ili su, recimo, potari ili pitaju za kuni broj
i ulicu. A sad ih je, eto, njezin zagrebaki stan pun. Moda je ovdje takav obiaj i adet,
ona se nee buniti ako je tako, ali neka joj se i to kae, a ne da ovako samuje meu sve
samim nepoznatim svijetom.
Samo je Lujo njezin. Katkad joj kasno naveer doe, uhvati je za ruku i miluje je kao
onda kad su se kao djeca zagledali na Vrelu Bosne, pa ga baka Erika onako tiho, da
nitko ne uje, pita: A je li, Lujo, Boga ti, ko su ovi svi ljudi, ko je ova mlaarija? Luji umjesto
da joj kae istinu napune se oi suzama, stegne joj dlan i pone petljati, baka Erika zna
da Lujo petlja, pa zajedno su ve ezdeset godina i kako ne bi znala, ali ga ne prekida.
Puta ga da govori i da se sa svakom reenicom sve vie i dalje uvaljuje u lai: Rika moja,
pa to su naa djeca i unuci nai, tvoj Tvrtko i Katarina, pa Klara i Josip. Zar se ne sjea: velik
snijeg je pao kad se Klara rodila, a ti i ja bili u Tesliu i vraali se. Cijele noi voz stajao, a u
telegramu pisalo: Katarina rodila, pa nismo znali ni ta je rodila, deka ili curicu, sjea se kako
smo cijele noi ekali i kako je kondukter donosio aj i govorio: Ne boj se ti, baba, nita, svaki je
voz jednom stigao, pa e i ovaj.
Drag joj je Lujo, ali mu svejedno ne moe oprostiti to joj vie ne govori istinu (jer kakva
je to istina koja se njoj ne bi smjela rei?), pa kad je poe poljubiti za laku no, okree mu
obraz kao to nikada nije i on zna da s njegovom Rikom neto nije u redu, zna da Rika
ne voli kad joj lau i petljaju, a najvie ne voli kad to ini Lujo. Kakva djeca, kakvi unuci,
tko zna iji su oni i to rade u njezinu stanu, ako je ovo uope njezin stan i ako ovjek i
moe pod stare dane imati dva stana: jedan u ratu zapaljeni, a drugi ovdje u Zagrebu, u
gradu koji nikada nije ni vidjela, a sad u njemu ima stan. Veliku bi pamet, a bogme i
pokvarenost, trebala pronai u sebi da dokui moe li i smije li to tako ili je neto drugo
u pitanju. Moda ovo i nije njezin stan i moda su ona i Lujo kod nekoga doli, kod te
mlaarije i njihovih roditelja, da doekaju kraj rata, a onda da se vrate kui, podignu
kredite, zasuu rukave i poprave ono to se popravit da i ivot ponu ispoetka. Ali
zato joj onda nije rekao da je tako i da su u tuemu, izdrala bi ona to, izdrala je i gore
stvari u ivotu, ali nikako ne moe izdrati la.
Sve e se razjasniti za Boi, a to je ve prekosutra. Okupit e se svi oko bora, eno ga ve
je okien, i onda e ih baka Erika upitati koji su i iji su i je li ona u njihovome ili su oni u
njezinome stanu. Nee joj moi lagati jer e ih biti previe, a ljudi ne znaju lagati svi
odjednom istu la, a kako bi i lagali pred okienim borom, na taj sveti dan kad se svaka
neiskrenost i prijetvornost, svaki ruan pogled i tmurna misao stostruko broje i upisuju
u onaj tefter negdje gore na Nebu.
Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora. Noge su joj pokrili velikim ruskim alom. al
je crn, a po njemu su rasute krupne crvene rue, krupne kao lai njezina Luje. Lagano
prelazi dlanom po ruama, miluje ih i zamilja kao nono nebo nad Treskavicom, neke
davne godine, s cvjetovima umjesto zvijezda, ogleda se nebo u dva gorska jezera kao u
dva oka u kojima e se utopiti svaka stvar. Nita baka Erika nije zaboravila; pamti i rue
umjesto zvijezda i jezera na Treskavici i plakala bi sad kad se sjeti Lujinih rijei.
Zaboravila si ovo, zaboravila si ono, a nita pod milim Bogom ona zaboravila nije; nita
to je bilo vrijedno sjeanja, a ni ono to bi bolje bilo da se nikad nije ni dogodilo.
Djeak stoji na vratima sobe i gleda baku Eriku. Ona se ne da smetati i, iako zna kakvim
je pogledom on gleda, i dalje gladi svoje rue. Bako, idemo veerati, svi su ve za
stolom. Baka Erika podie pogled; naoale su joj na vrhu nosa i samo bi jedna ljutnja bila
dovoljna da joj padnu u krilo. Ali baka Erika se ne ljuti, nego puta djeaka da je uhvati
pod ruku i podigne iz fotelje, noge osjeaju teinu njezina tijela, povija se svaka kost,
treperi svaki mii i svaka se ilica trudi da sve to zadri na okupu. To tijelo nekad je
nije bilo svjesno; nije ni znalo da je okolo nosi i premjeta, a sada to dobro zna; baka
Erika sa svojim je tijelom konano postala jedno i sretna je zbog toga jer nije lako u
ivotu kad ti je dua na jednoj, a kost i meso na drugoj strani, pa nikad ne moe i s
jednim i s drugim biti u jednakom skladu. Djeak je korak po korak vodi prema
trpezariji; al je skliznuo na pod, eno ga ostao je leati ispred fotelje; koja neurednost i
aljkavost, ne bi ga ni pokupio, ali nije vano, ima tko e o tome voditi rauna i tko e
odgojiti svu tu djecu, pa i ovoga to uz nju koraa; nee ona brinuti tue brige.
Velik, dug stol prekriven bijelim stolnjakom. Na elu sjede baka Erika i njezin Lujo, a sa
strane Nepoznati. Ima ih vie nego inae. Svi gledaju u njih dvoje, Lujo je spustio dlan
na njezinu ruku, kao da se neega plai, moda svih tih nepoznatih ljudi. Neka, neka,
Lujo, sad emo mi, ape mu i on joj stee ruku.
Betlehem nije daleko, zapjevala je baka Erika. Neka uju i neka se naue i pjesmi i
pjevanju. Veeras nema lai, veeras e se nakon pjesme znati istina tko je kome otac, a
tko kome sin i to ona i Lujo meu njima, tu u Zagrebu, rade. Svi sklapaju oi i poinju
pjevati, ali ne znaju rijei, a neki nemaju ni glasa. Osjeti to baka Erika; ima ona uho za
takve stvari, trideset godina pjevala je u koru sarajevske Opere i zna meu stotinu
skladnih glasova prepoznati onaj jedan koji sve kvari.
Kad je pjesmi doao kraj, baki Eriki glava se lagano spustila na grudi. Lujo joj je
protresao ruku, ali se nije probudila. Nije se naspavala, apnuo je kao da se ispriava. Svi
su poeli u nekom nevidljivom ritmu kimati glavama i gledati baku istim onim
pogledom kojim je ona gledala svoje rue. teta to to baka Erika nije mogla vidjeti jer bi
sigurno prepoznala sve te oi i moda bi pomislila da Lujo ipak ne lae i da su ovo
doista njezina djeca i unuci.
Sretan ti Boi, bako, djevojka je sjedila na njezinoj postelji i pruala joj ruku. Boi? Kako
to Boi, a nije bilo ni Badnjaka? Djevojka se glasno nasmijala: Bilo je, bilo je, ali si ga ti
prespavala... Prespavala? Dijete, ti me ne zna. Erika Podkubovek nikada nije prespavala badnju
veer i nemoj biti nepristojna i praviti budalu od mene. Badnje veeri nije bilo, a bez Badnje
veeri nema ni Boia. Djevojka se pokunjila, pa da kad je uhvaena u lai, i izila iz sobe.
Rika, sretan ti Boi, doao je Lujo, a iz svake rijei koju je izgovorio virio je vrag. Kako te
nije sram? rekla je baka Erika i okrenula mu lea. Gledala je u zid i ekala da Lujo ode.
On je jo neto govorio, ali ga nije sluala. Ponekad valja opratati i ono to iv ovjek
drugom ovjeku ne bi oprostio. Ali oni nisu obini ljudi, oni su Rika i Lujo, cijelo
Sarajevo se trideset i neke okretalo kad bi prolazili Obalom i govorilo da nigdje nema
takvoga para, a valjalo je to i odrati; kad si s nekim ezdeset godina, tada nema muke
koju s njim nisi proao i nema grijeha koji mu nisi oprostio. U takvom braku ljudi
postaju slini Bogu: pretvore se u milost i pratanje i samo tako mogu biti sretni.
Oprostit e baka Erika Luji i ovu la. Kako mu je i ne bi oprostila kad lae mislei da joj
ini dobro i uva je od onoga to e saznati kad na Boi sve upita tko su i to su.
Taj dan i tu no, pa cijeli sljedei dan baka Erika bila je leima okrenuta svijetu. Gledala
je u zid, katkad bi i zaspala i spavala po sat-dva, sve dok netko ne bi doao i poeo joj
neto govoriti, ali ona niti je sluala, niti bi davala glasa od sebe. Kanjavala je Luju i
dobro je znala koliko ta kazna treba trajati. Toliko da Lujo pomisli da ga vie nikada
nee pogledati i da e joj zauvijek gledati samo u lea.
Lujo, obeaj mi neto, progovorila je poto je provjerila da nikog drugog nema u
sobi, obeaj mi da emo sutra slaviti Badnju veer, da emo prekosutra slaviti Boi i da nam svi
ovi ljudi nee popiti pamet i pobrkati nae praznike... Sve ti, Rika, obeavam, samo vie nemoj
odlaziti i nemoj mi okretati lea. ta bi ja jadan bez tebe, rekao je, dlanovima joj uokvirio lice i
poljubio je u usta.
Baka Erika loe je spavala jer se cijele noi brinula za vrapce od eera, maslac, okoladu,
bakalar, ukrasne trake i prasca; tko zna ima li na trnici mladih prasaca ili su ih ve
pokupovali, mislila je i prevrtala se po krevetu. A tko e sve to kupiti kad ona ne moe
na noge, a Lujo, ma zna Luju, nije ti on nikada ni fairano meso u mesnici znao kupiti, a
kamoli prasca. Pred jutro je tek malo zadrijemala, a probudila ju je djevojka: Bako, danas
je Badnja veer, je li? U njezinim oima baka Erika vidjela je neto runo. Kao da
provjerava zna li ona za Badnjak i Boi.
Baka Erika sjedi u fotelji ispred televizora i miluje rue na crnome nebu. Ljetna je no
iznad Treskavice, Lujo spava u brvnari, a ona ne moe jer ju je tog dana prvi put
poljubio. Umjesto zvijezda, na nebu su se pojavile rue i to nitko osim nje nikada nee
vidjeti. Tople, meke i njene rue na crnome nebu koje prekriva njezina koljena i grije ih
kao to nikada prije nije.
Djeak je korak po korak vodi prema trpezariji. Na elu stola sjede baka Erika i Lujo, a
oko stola svi Nepoznati. Moj Lujo, zna li ti koja nam je ovo Badnja veer?, a on slijee
ramenima, palcem i kaiprstom okree prsten na njezinoj ruci i ara pogledom kao da ga
je strah da Nepoznati to ne primijete, da ne vide da se njih dvoje i nakon tolikih godina
jo vole, pa da to ne pokuaju unititi i zgaziti. Ali nee im baka Erika to dopustiti. Pitat
e ona njih iji su i koji su, a na Boi e joj morati rei istinu jer tko god lae na Boi, taj
e se pei u paklu na vjenoj vatri.
Betlehem nije daleko, zapoinje baka Erika pjesmu, a samo Lujo prati njezin glas, dok
Nepoznati ute. Vjerojatno su se posramili pred pjesmom i bolje im je da ute i pokuaju
osjetiti Boji glas u srcu, onaj glas koji e ubiti svaku la, oistiti ih od svake sumnje i
mrnje i vratiti im nadu da ni jedna istina nikada nije uzalud izgovorena, pa ni ona koju
e uskoro rei o sebi i svojim namjerama u vezi s bakom Erikom i njezinim Lujom.
Posljednji stihovi pjesme nestali su u prvom snu. Kad joj je brada dodirnula grudnu
kost, Lujo je viknuo Rika, probudi se, Rika, Badnja je veer, ali ona je spavala vrsto i nije ga
ula. Spavala je snom pravednika, onim snom kojim spavaju samo djeca i ljudi koji su
proli kroz neku veliku muku, a da drugima nikakvo zlo nikada uinili nisu.
Danas je Boi, je li tako, Rika? Lujo je zvuao izgubljeno; glas mu je bio moleiv, ali baka
Erika nije mogla shvatiti zato je moleiv, ako ne zbog toga jer je zaboravio da Boia
nema bez Badnje veeri. Dogodi se ljudima da svata zaborave, ali kako je on mogao
zaboraviti na Badnju veer; nije vano, ona je tu da ga podsjeti i da ga uva od
svakakvih misli i od ljudi koji bi ga eljeli iskoristiti; naivan je njezin Lujo, takav je bio
svih ovih godina i da mu nije bilo nje, tko zna kako bi zavrio i to bi mu sve od ivota
uinili svi ti ljudi kojima ni imena ne zna. Svijet je pun krana, pomislit e ona za svaki
Boi, ali im imena ne zna.
Ne, Lujo dragi, danas je Badnja veer, a Boi je tek sutra. Zar si zaboravio da to ide tim redom,
rekla je baka Erika, a Lujo je spustio pogled i pustio suze da teku. Stari, ta ti
je? zabrinula se. Nita mi nije. Htio bih znati hoe li se ovo ikada zavriti... Hoe, zavrit e se
kad se mi vratimo svojoj kui, nasmijeila se i spustila ruku na njegove grudi. Jak je njezin
Lujo, uvijek je bio jak, toliko jak da bi brda mogao premjetati samo kad bi htio. Ne moe
nikako prije? Zar se ne bi moglo zavriti prije?... Naravno da ne moe, ali zna kako se kae:
sabur efendija, sabur, samo imaj strpljenja, pa e ga i Bog imati. Vratit emo se mi svojoj kui...
A ako se ne vratimo?... Ne moe biti da se ne vratimo. Pa zar ne vidi kako nas ovdje gledaju?
Zar bi mogli ostati meu ovim ljudima, a da im ni imena ne znamo. Da, poet e ti opet da su to
naa djeca i unuci. Znam ja zato mi to govori. Govori mi da mi bude lake, da izdrim da mi
srce ne pukne od ekanja, ali nee tvojoj Riki puknuti srce prije nego to se vratimo u Sarajevo.
Nita se ti ne boj. Jako je srce i sve izdri samo ako se kui nada. I ne treba mi vie govoriti
gluposti o djeci i unucima. Znam ja ta je s naom djecom i unucima. Nema ih, kao to ih nikada
nije ni bilo. Pa ko bi djecu pravio u ovakva vremena, ko bi strahovao hoe li ti sina ubiti neiji sin
ili e ga skupljati po ploniku kao to skuplja paradajze jer ti je na trnici pukla vreica.
Nemamo mi ni djece, ni unuka i dobro je to ih nemamo jer bi nam muka bila stoput vea, a ovako
druge brige nemamo osim te da se vratimo naoj kui i ponemo ispoetka. Dobro, de, znam ja da
neemo poeti ispoetka, stari smo ti mi ve, ali emo barem umrijeti u svojoj kui, govorila je
baka Erika dok su se Luji suze mrznule po obrazima. Mora on znati da ivot nije lak, ali
to nije razlog da laemo jedno drugome i da izmiljamo neki drugi svijet u kojemu nita
nije teko. Dobar je taj svijet, ne misli baka Erika da nije, ali takav svijet ima samo jedan
nedostatak, jednu pogreku i falingu, a ta je da on jednostavno ne postoji. Moemo ga
zamiljati, ali ga to nee uiniti stvarnim.
A zato tu djecu ne bi prihvatila svojom, pa barem ti si to kadra, pokuao je Lujo. Dragi su oni
meni, kao to su mi svi ljudi dragi, ali to ne mogu biti moja djeca jer mi nisu slina, uje li ih
kako govore, misli li da bi tvoja djeca tako govorila, tim jezikom? To, Lujo, nije na jezik i nisu
nae rijei, kao to ni ovo nije na dom, ali njihov jest. Tako ti je to. Ne mogu tuu djecu
prihvatiti kao svoju jer e ta djeca ovdje ostati, ovdje na svome parketu, na svojoj zemlji, a mi
emo se vratiti svojoj kui. ta e mi takva djeca kad se vratim kui? I ta e mi takva djeca ako se
nikada ne vratim. Budi pametan, ne mogu ti oni zamijeniti dom.
Lujo je sklopio ruke kao da se sprema moliti je neto veliko, a onda je polako razmaknuo
prste, jedan po jedan lomili su se na drugu stranu i propadali u provaliju. Isprepleli su
se pod Lujinom bradom, a baka Erika bila je sigurna da je vie nee moliti nita to ona
za njega ne bi mogla uiniti, niti e joj vie ikad lagati. Lujo, obeaj mi neto, molim te. Mi
smo ve stari, a ja teko i hodam i ko zna ta e se jo s nama dogaati. Zato mi obeaj da emo
svake godine slaviti Boi i da me nikada nee prevariti oko toga, da se nee praviti da si
zaboravio.
Te veeri na elu stola sjedili su baka Erika i njezin Lujo. Oko njih bili su Nepoznati.
Baka Erika gledala je svoga Luju, a Nepoznati su gledali u svoje pune tanjure. Nita nije
zaboravljeno i nita nije nedostajalo. ak ni vrapci od eera i srebrne vrpce. Ona je
znala da e joj njezin Lujo biti podrka kad ih bude pitala tko su i to su i zato su sve
vrijeme govorili da su njezina djeca i unuci kad su dobro znali da Erika i Lujo nikada
nisu imali djece jer tko bi raao djecu u ova vremena. Bila je toliko sretna da je iz
punoga glasa zapjevala Betlehem nije daleko i svetou ispunila ovaj sveani as.

JURICA PAVII
OVCE OD GIPSA
(ulomak romana)
Nije imao pojma o biljaru. Ali je gutao: sam sebi je izgledao strano dobro, kao kakav
gusar ili kitolovac, kao iz neke krme u Nuntackettu iz knjiga koje je itao kao djeak i o
kojima ni sa kim nije mogao govoriti. Jednim se tapom pridravao na nogama. Drugim
je tapom ciljao iznad ake biljarsku kuglu, i mislio kako izgleda kao sam vrag, kao
kapetan Ahab.
Baja je zato izgledao za kurac. Jebemti vozaki ukus, pomislio je u sebi Kreo kad ga je
ugledao na vratima u vrijeme dogovoreno za izlazak. Izgledao je kao Ciganin opskrbljen
robom starije brae. Onako mali, obukao je preiroku jaknu do pasa s nekakvim
picastim svemirskim ramenima, hlae od tofa iroke u bokovima i uske u listovima, i
tamne mokasine. Krei se inilo da bivem satnijskom vozau fali samo tranzistor s
narodnjacima u stranjem depu. Sve u svemu, Kreo je i bez noge jo uvijek bio jaa
polovica dvojca, tako da je vie sebi negoli Baji pripisivao u zaslugu to su naletjeli na
neke komade.
Poeli su kod Ljube u Porscheu, ali tamo nisu bili dugo. Krei je taj lokal jo uvijek
prizivao neugodu, a nije se htio oduzeti od alkohola kao prije koji tjedan kad je zadnji
put zaruio s Bajom. Htio je konstruktivni izlazak: koje pie, ir po gradu, sendvi kod
Rizza, igrice i kakvo ensko drutvo. Htio je izai kao jebeni srednjokolac.
Onda su se spustili do Daje. Klub je bio velik, taman i zadimljen kao neki irski pub iz
filma. Kupili su par etona za biljar i ekali desetak minuta za stol. Onda su bacili dvije
partije karambola za zagrijavanje, a konobar im je na pladnju donio dva svijetla toena
piva. Kreo se malo muio s ravnoteom kod brih i jaih lopti, ali je nakon nekoliko
partija uao u tos: na koncu, ni prije nije bio blistav igra.
Cure su se zapravo nabacile njima. Njih dvije: jedna krupna, visoka, ali ne debela,
plavooka i lica posutog pjegicama kao kod crvenokosih ljudi. Druga je bila zgodnija, ali
mala i krhka. Prvoj je ime bilo Dora, drugoj Maja.
Podijelili su se u parove. Prvu su igrali Baja i Dora kao par, ali su odve glatko dobili.
Potom su se podijelili tako da Kreo igra s velikom, a Baja s malom. Opet je velika dobila
partiju. enska je igrala dobro: kad bi nju doao red, loptice bi nestajale u rupama jedna
za drugom, ostavljajui pusto na stolu. Nakon tri partije Kreo je platio pivo. Onda su
malo sjedili uz ank, jer su izgubili stol.
Krei se u poetku manja vie svidjela, ali se pomalo poeo paliti na suigraicu. Bila je
velika - moda njegove visine - ali ne i trutava. Govorila je puno i ivo i bila duhovita:
ova druga je uglavnom utjela i kolutala oima kao gljiva, hotei se svidjeti. Kreo nije
mogao podnijeti enske koje su se ponaale kao sadrene figurice. Volio je brbljave ljude.
Dora je k tomu platila sljedeu turu, rekla da joj se strano svia Springsteenov River i
nije piljila sa saaljenjem u njegovu nogavicu podvijenu u vor.
ekajui stol, makli su se u kut i koketirali. Kreu netko pljesne po ramenu. Bio je to
Bruno, plavi tip s lenonicama kojeg je Kreo prvi put vidio one noi na Stolovima dok su
ga smrvljene noge vozili sanitetskim kolima. Kreo ga vjerojatno ne bi te noi zapamtio
izluen bolovima da nije ispalo da tip radi s njegovom sestrom. Skinuo se iz saniteta,
ostavio se studija medicine na etvrtom semestru i dao u novinarstvo. Pozdravili su se
vojniki, s "bog, fajteru" i "di si fajteru" i koarkakim rukovanjem, Bruno ga je ukratko
ispitao kako je i produio kroz gomilu nosei gomilu rum-kola nekakvim preveselim
srednjokolkama.
- Otkud zna tipa? - pitala je Dora.
- Garda. Sanitet. On me vozio na traniranje - odvrati Kreo i pokae na kljastu nogu.
Dora je prela pogledom preko noge kao da joj je pokazao zavijeni palac.
- Znai, mina? - pitala je.
- Je.
- Di? Ravni kotari?
- Ne. Hercegovina.
- Jebiga. Nekome slast i mast, nekome to. Takva su pravila igre. Nadam se da nisi neki
flipnuti vijetnamac i da ne spada u one koji ekipi dosauju s ratom.
Kreu je isprva presjekla bezobraznom i lajavom istinom. Onda se nasmijei. - Zvui
kao moja sestra.
- Je li to loe ili dobro?
- Dobro. - Odgovori i zaudi se kako je u tome puno istine. Istina je da je imala neto od
Lidije, iako ne fiziki. Istina je da mu je to bilo zanimljivo. Istina je da je rekla isto ono to
mu je rekla i Lidija, i da mu je to bilo drago. Samo to Lidija nije znala ni jedan
Springsteenov album: njezin se glazbeni interes zavravao s Vangelisom i Jarreom.
Stol se oslobodio, pa su jo igrali i dovravali pivo. Dobivali su glatko: Baja je bio solidan
osrednji igra, ali mala nije imala pojma. Kreo se osjeao kao zmaj: inilo mu se da je
Dori uao u struju i cijeli je izlazak iao prema kraju boljem nego to se nadao. Oi su
mu bile ive, igrao je sve bolje, i govorio sve bolje od piva koje ga nisu tromile i
usporavale.
Bruno je opet proao. Sada u protusmjeru, s praznim pladnjem, oito po novu turu.
Plava mu je kosa sad bila ve bitno neurednija i bio je znojan. "Prika", doviknu Krei
usput, "uj, trai te jedan od tvojih gardista tamo. Zamolio me da ti kaem ako moe
do as do vrata od WC-a. eka te." "Dolazim", odgovori Kreo i osloni se na tap. Dori
su ostale jo tri kugle i bilo je oito da su opet dobili partiju. Nagne se Dori na uho i
opazi kako fino mirie. "Moram na minut van", kazao je, a ona se nasmijei. Mislila je
vjerojatno da mora na nunik ispiati toene Karlovake.
Probio se kroz guvu do vrata zahoda i tamo ugledao Jakusa. Bio je u civilu, mrk i
nenasmijan. Krei se naas uinio kao patuljasti samuraj.
- Prika - oslovio ga je Jakus - bez ljutnje, bez sranja. Frendovi smo. Mogu li s tobom
razgovarat pet minuta na miru?
- Naravno.- Kreo se nalakti uz samotniji dio anka. Konobar pred njega stavi pivo, a
pred Jakusa neto estoko. Oito je pie Jakus naruio ve prije.
- Sluaj. Zovem te zato jer bih htio izgladit izmeu tebe i ekipe. Mali Bari je bio strano
bijesan nekidan, nakon to ste razgovarali. Rekao je da puno sere.
- Jakus...
- Znam, znam sve. Ja znam da ti ih je pun kufer. Rei u ti frendovski: meni isto Barii
diu tlak s tom bratskom solidarnou. Slave te se uhvatio bez veze, i ja sam mu to ve
vie puta rekao. Ima sto posto pravo biti ljut na njihova predbacivanja. Ali ovo je
drugo.
- Koje je drugo?
- To to ubada nos u tue poslove. Koji ti je kurac trebalo pitat Joka za malu na javnom
mjestu? Moe stradat, a i ti. Govna ne smrde ako se ne mijeaju.
Kreo nije bio najvei Jakusov prijatelj efektnih metafora. Razgovor mu je poinjao ii na
ivce. Nije nikad podnosio ljude koji razgovaraju metodom toplo-hladno: prvo laska pa
uvreda, prvo ljubaznost pa prijetnja, runa gesta pa eskivaa. Jakusa je dobro poznavao
i drao ipak preglupim da s njim diplomatski pregovara. Poeo se mekoljiti s
nelagodom, i Jakus je to vidio. Prignuo mu se sasvim uz lice i nastavio govoriti, ali
mnogo tie.
- Prika, probaj postavit cijelu stvar ovako. OK: recimo da smo neto sjebali. Napravili
smo neto ta nije trebalo. Uz koga si - uz nas ili uz njih? Jebe Slavino glupo
optuivanje. Nisi Luku ubio ti. Ubili su ga oni koji su tebi i odnijeli nogu: Srbi.
- Crnogorci.
- Isti kurac. Hoe li bit uz njih ili uz svoju ekipu? Fajteru, skupa smo bili u rovu, to
neto znai! - Jakus se hinjeno ili stvarno raspekmezio, steui ga za zapee.
- Ja ne znam ta je tebi - odvrati Kreo pokuavajui se osloboditi stiska.
- Ja znam jako dobro - odgovori Jakus sad ve ljutito - i rei u i tebi. Zapamti: kad opet
bude sranje, kad se bude svodio raun, samo e nas imat. Samo nas. Svi e nam onda
okrenut lea osim mi jedni drugima. Srbi e se izvui amnestijom. Zapovjednici e sebi
nabit inove i zasjest po stoerima. Ova gradska ekipa - Jakus glavom pokae prema
Brunovim curama koje su se kikotale - snala se ionako dobro i za njih nas boli neka
stvar. Imat e sranja: s obitelji, poslom, nogom. I nikog nee imat nego nas. Hoe li ti
ministri pomagat? Ili gardijski pukovnici? Nee, prika. Samo nas ima i potee akom
na nas. ovjee, budemo li nesloni, rasut emo se, pojest e nas. Izginit emo, a ovo e
se sve zaboravit. Svaki dan nas je ionako sve manje. Propadamo jedan za drugim. Evo,
vidi to se Goji dogodilo.
- to se Goji dogodilo? - Kreo se najednom vratio u razgovor koji ga je sve manje i
manje zanimao do asa kad je uo nagovjetaj rune vijesti.
- Pukao je. Ne zna?
- Ne seri, ta znai "pukao je"? Je li mrtav? Ranjen?
- Ba je pukao, psihiki. Mislio sam da zna to se dogodilo na ovom terenu.
- ta?
- Prolupao je najednom. Pretposljednju no zapalio je rizlu dok je bio u rovu na smjeni, i
izaao sa zapaljenim duhanom van, ispred poloaja. Bilo je vedro, moglo ga se vidit na
kilometre. Poeli su zasipat snajperima, ali je on ostao vani cijelu no. Nali smo ga
ujutro.
- ivog?
- Netaknutog. Sjedio je stotinjak metara nie od poloaja prekrienih nogu i jo puio.
Nije ni sa kim htio razgovarati, niti se dao odvui s mjesta. Potpuno je pukao. Petorica
su ga po vatrenoj liniji potezali kroz grmlje do rova gdje mu je doktor dao sedativ. Nije
jo uvijek doao razboru.
- Gdje je sad?
- to misli, gdje? U Novoj bolnici, na psihijatriji. Divota ga je vidjeti s onim utekanim
cjevicama u glavu i ruke. Koji paradoks: bio je jedini od vas mlaih koji nije bio anki,
a sad je cijeli dan s iglom u veni.
- Sere, Jakus. Nitko od nas nije bio anki.
- Izgledali ste tako.
- ta ti zna o tome kako tko izgleda?
Jakus je vidio da je Popi ljutit i uvrijeen, i htio je primiriti razgovor. - Pusti to -
prevrnuo je razgovor pruajui barmenu novanicu od dvadeset kuna - ivi svoj ivot.
Igraj biljar, pij pivu, tjeraj svoje. Svi mi imamo svojih sranja. Nitko se ne ljuti na tebe,
putamo te s mirom. Doi e koji put u Porsche, popit emo turu estokoga, vidit se s
ekipom. Mi smo jedan drugome familija. Zapamti: trebamo ti sad i uvijek emo ti
trebati. Ne piaj u to.
Kreo Popi ga je gledao. Gledao ga je kako mu se umiljato dodvorava gestom kakvog
malog pregovaraa iz mafijakih filmova koje Jakus vjerojatno nikad nije gledao. Gledao
ga je kako mu poput nekog consiglierea pokuava prodati tu smjesu laske, prijetnje i
dirljive solidarnosti, kako mu se eli uvui pod kou, ali ga i prepasti. Sluao je to i htio
ga poslati u piku materinu. Sjetio se u jednom hipu kako je ovaj isti koji je tu pred njim
i koji glumi skruenog samuraja s nekoliko slinih sebi uao nou u tuu kuu, uao u
tuu spavau sobu, pucao u ovjeka koji je vjerojatno bio u pidami i probuen iz prvog
sna, a potom moda pucao i u dvanaestogodinje dijete, istjerano iz svoje kue i iz svoje
postelje. To se naprosto ne radi, nigdje, ak ni ovdje gdje se radi sve i moe sve. To se
naprosto ne smije raditi - ta jednostavna reenica bila je jedino to je Kreo o tome htio
znati. A oni su to uinili. Uinili su i sad mu preko glasnika nude jebenu amnestiju.
Popi je osjeao kako ga hvata strana, gorljiva ljutnja. Na koncu je zakljuio da mu je
najbolje vratiti se bilijaru. U jednom je Jakus govorio istinu: gnoj najvie smrdi kad se
mijea.
Ustao je i otiao, a Jakus ga je gledao dok se nije izgubio u gomili oko bilijarskih stolova.
Onda je poloio au na ank, jo nekoliko asaka piljio u gomilu razuzdanu pivom i
bluesom iz zvunika, i tada otiao.
Kreo nije dao da mu razgovor s Jakusom pokvari veer. Vratio se igraima i
nabacivanju Dori, koja je na njegove folove reagirala blesavim smijuljenjem koje je
obino simptom da udvaranje uspijeva. Nakon jo dvije partije, Baja i Maja su se
izdvojili. Kreo predloi Dori da i oni odu, a ona pristane. Zapitala ga je to ga je toliko
zadralo maloprije. "Loe vijesti", odgovori on, a ona vie nita nije pitala.
Na jednom tekatu uz more popili u jo jedno pie dok je juina bacala stolnjake i
pepeljare. Kreo je mislio kako je previe potroio noas, ak i za svoju gardijsku
otpremninu, ali mu to vie nije bilo vano. Osjeao je nelagodu, to nakon svega. Bila je
ve no, autobusi su bili rijetki, a on je bio muko i trebao ponuditi Dori da je otprati
kui. Nije mogao sa takama prehodati pola grada do nekog Kmana ili Ravnih njiva, i
nije znao to bi. Osjeao se kao dijete koje su utrpali u situaciju kojoj nije doraslo.
Dora je zato znala sve. Znala je kad hoe, gdje i kako. "Idemo", rekla je oko jedan i etvrt,
"auto mi je u umici." Popeli su se uz hrid, ona je otkljuala starog ali friko obojenog
fiu parkiranog u boriku i iznutra mu otvorila suvozaka vrata. Pitala ga je gdje stanuje,
okrenula klju i motor je zabrujao.
Zaustavili su se pred Kreinim ulazom za par minuta. On se osjeao glupo, kao da je
ensko, i to ga je ozlovoljilo. Dora se zaustavila i prebacila mjenja u ler ne gasei motor.
Nije ju mogao zvati gore, jer ovo nije bio ameriki film i jer je znao da je stara budna i
eka da on doe. Ljubakanja i drpanja po autu nee biti: Dora je vodila igru, nije ugasila
motor i kanila je kui. Osjeao je nanovo kako ne odluuje ni o emu. Na koncu je ona
rekla "Vidjet emo se sutra?" i premda je to bilo pitanje, Krei je zvualo vie kao
ustvrivanje.
Kreo je zaspao brzo i slatko, omamljen pivom i dobrom voljom. Tonuo je u san
uukan, oslukujui grad koji je na juini usnuo i majino kaljanje u drugoj sobi: znao
je da se tek sad smirila, zadovoljna to nije kui doao odve pijan, otkljuavajui s
naporom ulazna vrata i bacajui cipele u kut.
Kad je usnuo, nanovo je sanjao Trebimlju. Nije ju sanjao dugo, jo od prvih dana u
toplicama. U ono vrijeme, friko nakon nesree i u bolnici, sanjao je to selo svake noi,
uvijek jednako.
U Trebimlji je bio samo jednom, tjedan dana prije nesree na Stolovima. U selo su uli
kao izviai brigade, oprezno, korak po korak. Protivnik se iz sela izvukao dan ili dva
prije, ostavljajui za sobom mnotvo mina i nezamisliv nered. Malih, plonih pateta
bilo je svuda: pod kolskim parketom, u vodokotliima, na ulazu u ouvanije kue, u
travi i oko bunara. Posvuda je bilo vojnikog smea: slupanih uturica, ahura puanog
kalibra, upotrijebljenih zavoja i novina istrganih u jednake komade upotrebljive za
klozet-papir. Selo je bilo spaljeno, i to, inilo se, ne tako davno: grede su se jo crnjele, a
zrakom se osjeao otar vonj zgarita. I leeva: naokolo je bilo trupala koliko hoe. U
crkvenom dvoritu nalazio se golemi civilni bager pogoen nekakvim protutenkovskim
orujem, napola sparuen i crn, a napola kriavo ut. I u njemu je bilo tijelo: nekog
trbuastog civila poluokrenutog prema crkvi. Tijela su bila posuta mrvljenim vapnom
da ne smrde odvie. Smrdjelo je zato vapno i nagrizalo nosnice.
Kue su odreda bile spaljene. Proelja su bila ispisana uvredljivim grafitima pisanim
gareom. Odrine pred kuama bile su suhe, a debla loza posjeena sjekirom i beivotno
objeena o konopce i reetke odrine. Selo nije imalo vode, a na svim je bunarima pisalo
"zatrovano". Za neke je ini se to bila i istina: u jednome je plivala polutrula i podbuhla
ovja strvina. Bunar pred crkvom nije bio otrovan: bila je to betonska gustirna, uredno
zaklopljena i hladna.
Crkva, ona mu se uvijek vraala u snu. Bila je to srazmjerno nova katolika crkva, ak ne
runa. Bila je pogoena plotunom viecjevnog raketnog bacaa i to, kako se govorilo,
naeg: netko je krivo itao stoernu kartu ispipavajui gdje je njihov tab. Crkva tako
vie nije imala zvonik, a krov joj je najveim dijelom bio razvaljen. Iznutra je bila svijetla,
okupana otvorenim nebom. Inventara je bilo malo i bio je raspren i smrvljen po
mramornom podu.
Tu je obino poinjao njegov san. Ulazio bi u crkvu i uo bat koraka, koji onda nije
mogao uti. Prilazio bi oltaru. Selo je uniteno negdje pred Boi i pred oltarom su leale
razbacane i smrvljene sadrene betlehemske figurice. Prignuo se da ih podigne. Uspravio
je jednu veliku gipsanu Gospu u plavom ogrtau, veliku moda do koljena i otkrhnutu:
manjkalo joj je pola glave. Bio je tu i mnogo manji Sveti Josip u crvenom i utom,
prepolovljen gelerom. I ovice: bar trideset malih ovica, neke sasvim smrvljene, neke
gotovo cijele.
Poelio je, i onda i u snu, uzeti uspomenu. Htio je u dep prsluka spremiti jednog od tri
gipsana kralja, onog crnog i visokog koji je u ruci drao posudu s neim to nikad nije
znao je li miris ili tamjan. I onda i u svakom snu privio bi ve ruku k njedrima, kad bi ga
zaustavio glas. Glas kare, niskog ovjeuljka tankih brkova i okruglih naoala. karo bi
svaki put, kao i prvi put, rekao: "Pusti. Nije dobro to dirati. Donijet e nesreu.". Mogao
je imati kakvih trideset i pet godina, bio je pogrbljen i visokog glasa. O srei i nesrei
neto je morao znati: poginuo je etiri dana kasnije raskomadan minobacakim
plotunom. Do Trebimlje su ga donijeli , komad po komad, u atorskom krilu.
Crkva, sadrena Gospa, ovice i karo: taj se dio uvijek ponavljao, katkad iz noi u no, a
onda bi sna nestalo tjednima. Sad ga je sanjao, nakon to ga mjesecima nije bilo.
San je imao i nastavak. Ove je noi sanjao da je zarobljen. Nije bio vezan, ranjen ni
muen: samo je znao da ide protiv svoje volje nekamo, voen od nekih ljudi. Ispred
njega je kamenjarom iao samo jedan ovjek, crn i zdepast kao Talijan, u crnoj koulji
kao faist i bez kape. Umjesto oruja imao je veliku i dugu tesarsku pilu, lugarski
prebaenu preko oba ramena. Vodio ga je kroz neki kamenjar, pust i antipatian, dok
nisu doli u nagorjelo selo, slino Trebimlji ali drugo. Naokolo su sjedili ljudi u manjim
skupinama i radili svoj posao. Bili su posuti vapnom, ali nisu smrdjeli. Jesu, meutim,
bili mrtvi.
Tamo, meu njima, vidio je i karu. Bio je jo bljei nego inae, ali itav. U tom asu u
snu, ba kao i u svakom drugom asu na javi, Kreo je zasigurno znao: karo je jedini
ovjek na svijetu za iju smrt snosi krivnju. Tu krivnju je uzeo s gipsanom Gospom u
ruku, i ostat e mu na ruci cijeli ivot. Ta i nijedna druga.
Na tom se mjestu u snu Kreo probudio. Ne sav u znoju, prestravljen i nemiran kao u
anrovskom filmu. Miran i mistino vedar, kao da se sa svima prijeko, mrtvima i
ivima, pozdravio. Probudio se i poeo razmiljati o proteklom danu. Mislio je o Goji i
onome to je uo i inilo mu se da sve razumije, bolje nego to e itko od njih razumjeti.

EDO POPOVI
TANGO
(ulomak iz romana u nastajanju)
Jedan
Roen sam, pojma nemam zato. Ne znam ni to su moji roditelji imali na umu kad su
petljali oko mog zaea. Mene sigurno nisu. Vjerujem da je u pitanju bila olujna no u
kojoj su gromovi bili tako snani i udarali tako blizu da su probudili iskonski strah u
mojih roditelja, i oni su se instinktivno pribili jedno uz drugo, pa kad su ve tu... Ili je
otac sanjao neto runo i probudio se jeei, a mama ga je privila na grudi, i kad je ve
tako... Hou rei, vjerujem da se u mom sluaju radilo o nesporazumu potaknutom
strahom. Kad pravo razmislim, uope mi nije vano to su njih dvoje tada imali na umu.
Ne razbijam si glavu time, jer na to nisam mogao utjecati. Da sam mogao birati, ne bih
se rodio. Roen sam, dakle, protiv svoje volje, na tuu inicijativu i odgovornost. A kad
stvari tako postavi, onda te malo to u ivotu moe sputavati. Onda si slobodan ovjek.
Odrastao sam u Dubravi, predgrau gdje su samo ulice okomite na Glavnu cestu bile
asfaltirane. Ne kaem ovo zbog socijalnog tiha, ve zato to su asfaltirane ulice bile
arterije to su vodile do Glavne ulice, gdje se odvijala velika, uzbudljiva predstava
ivota.
Tih godina sateliti su u rojevima zujali orbitom, astronauti su otili daleko ispred svog
vremena i plesali pogo na Mjesecu, Leary se LSD-om i svetim gljivama upucavao u
paralelne svjetove. A moj svijet? Moj svijet je bio ravna, kvadratna ploa izmeu Glavne
ulice na sjeveru i eljeznike pruge na jugu, izmeu Osjeke ulice na istoku i potoka na
zapadu. Izvan tih granica postojao je samo neproziran, neprijateljski prostor gdje nije
bilo pametno zalaziti. I tako otprilike do moje desete godine kad sam, u svojim najboljim
hlaama i koulji (hlae su bile karirane, koulja vritavo zelena, goleme picaste kragne)
s itavim bogatstvom u depu, sjeo u jedanaesticu.
Nikada dotad nisam bio u gradu. Roditelji me nigdje nisu vodili. Bila im je tlaka otii sa
mnom i do Name u Glavnoj ulici i kupiti mi ovo ili ono, nisu to skrivali, i to je bilo
poteno od njih. Nije im se moglo prigovoriti da su dvolini. Prie mojih vrnjaka o
lavovima i leopardima u kavezima, o kinima s plianim sjedalima, o parkovima s
vodoskocima i fontanama, bile su jednako uzbudljive kao epizode Bonanze, kao stripovi
o Tarzanu, Uraneli i elinoj pandi. Dakle, sjedio sam tada na neudobnu drvenom
sjedalu, gledao kroz prozor tramvaja i stiskao u depu kovanice po pedeset para.
Kovanice od bijelog lima u mom depu bile su teke kao zlatnici, i zveale su poput
zlatnika. I dok je tramvaj tutnjao pokraj Dinamova stadiona i kina Partizan, mojih prvih
orijentira, svanulo mi je. Shvatio sam da asfaltirane ulice moga kvarta nisu, kako sam
dotad drao, arterije to vode do srca svijeta, Glavne ulice, do njezinih slastiarnica,
buffeta, galanterija, cvjearnica, trgovina mjeovitom robom i tekstilom, eljezarije,
papirnice, ambulante, voarnice, trafike i kina Bratstvo, ve da su one zapravo samo
kapilare koje vode do jedne beznaajne ile, Glavne ulice, odakle je asfaltni krvotok
tekao dalje Maksimirskom i Vlakom do Trga republike, a odatle... Odatle do austrijske i
talijanske granice, i dalje, u svijet o kojem tada nita nisam znao, ali su znali ljudi poput
moga oca, koji je bio otiao i nije se vratio, pa mi o tome nije mogao nita rei, ali je bilo
logino da zna neto o stvarima o kojima se u naem kvartu, tada, nije mnogo znalo. I
to je jo vanije, tada sam skuio da mi nitko nije potreban da bih stigao nekamo.
I danas, gledajui ljude koji koraaju plonikom, esto se upitam jesu li svjesni toga da
su s ljudima koji stotinama kilometara daleko hodaju istim takvim plonikom spojeni u
veliko asfaltno bratstvo.
Jesam li ita nauio od oca? Pa vjerojatno jesam, ali ne bih to pripisao njegovoj namjeri.
Taj nije puno razmiljao o drugima. Bio je dovoljno mudar da vlastita iskustva zadri za
sebe. Nije me optereivao savjetima i pounim priama o boljoj prolosti, materijalom
kojeg na lagerima mnogih oeva i majki ima na tone, uope, rijetko je priao sa mnom,
nita vie od uobiajene konverzacije tipa kako je u koli ili tko te je to zviznuo u oko?
Nije se razbacivao rijeima, i ba zato je valjalo znati itati njegovo lice, naime da bi ga se
izbjeglo kad je bio gadno raspoloen. To je bio zeznut posao, jer se na Titovu licu na bisti
u predvorju kole moglo proitati vie osjeaja nego na licu moga oca. Hou rei, vidjeti
ne znai samo moi imenovati ono to gleda. Vidjeti, prije svega, znai znati proitati
izraz lica koje gleda, deifrirati govor tijela, a to sam nauio vrlo rano, zahvaljujui,
kaem, svome ocu. Ne tvrdim ovdje da je on bio nasilan, da nas je tukao. To ne. Nije ak
ni vikao na nas. U naoj se kui nikad nije ula galama, niti pla. U njoj je vladala muna
tiina, ona jeziva tiina koju sam puno godina poslije upoznao u ratu, gusta, gotovo
opipljiva tiina uoi eksplozije prve granate. Godinama smo mama i ja pazili da ne
uprskamo stvar i ne razljutimo oca, i to nam je polo za rukom. Otac je ostao tiha
haubica.
Danju je bio raunovoa na eljeznici, popodne je uglavnom spavao, nou je oblaio
svoja najbolja odijela i odlazio kartati, a onda je sve to fino poslao u kurac. I posao, i
kartanje za sitnu lovu, i mamu, i mene, sve. Jedne veeri utke se spakirao, otiao u
Kazalinu kavanu, gdje su se svakog proljea okupljali jugoslavenski kockari i
dogovarali pohod na Europu, i vie se nije vratio. Otada su do nas samo stizale vijesti o
njemu. Iz Austrije, Njemake, Nizozemske... Bio je gad, ali ne moe mu se porei
europska irina. Pokatkad je, valja biti objektivan, osim vijesti stizala i lova.
Mami se fukalo za sve. On joj, kao mujak, nije bio potreban, jer je esto, s jastukom i
poplunom u rukama, usred noi bjeala iz spavae u dnevnu sobu i spavala na sofi. to
se love tie, imala je siguran posao u papirnici na Trgu republike, pa joj se ivo fukalo
za to hoe li ili nee on poslati neto. Uope, bila su to vremena kad se moglo ivjeti od
vlastita rada. Mogli ste biti posve pristojno sretni, ukoliko niste traili previe, a moja
majka je spadala u tu vrstu sretnih ljudi.
Oev odlazak nije nita promijenio u lokalnom smislu. Ulice u kvartu paralelne s
Glavnom ulicom ostale su neasfaltirane, na kvart i dalje je nedjeljom mirisao na pileu
juhu i peenu piletinu. I danas mi esto, nedjeljama, taj miris iz prolosti zakaklja
nosnice, a pred oima mi iskrsnu slike toplih popodneva - susjedi u bijelim
potkouljama sjede u vrtovima, sluaju elje i pozdrave i prijenose nogometnih
utakmica, a uveer oblae perlon koulje, i dok zvona crkve Sv. Mihovila pozivaju na
veernju misu, oni odlaze u "Tri hrasta" ili u "Drinu", na pivo, partiju karata i biljar. Te
slike tada su mi ulijevale sigurnost, znaile su da je kod nas sve u redu, da se nesree
dogaaju drugima, daleko od nas. Miris piletine, glasovi sportskih komentatora i perlon
koulje bili su pouzdan tit od svih katastrofa.
Ne mogu rei da mi je otac nedostajao. To jest, kako mi je moglo nedostajati neto to,
zapravo, nisam ni imao? Moda sam se ispoetka i nadao da u njegovo lice ugledati
meu tisuama drugih, a i danas, iako se tamo kockari ve odavno ne okupljaju,
uhvatim sebe kako ga traim meu licima ispred Kazaline kavane, ali, kaem, to je vie
zbog potvrde umijea gledanja, nego zbog stvarne elje da ga vidim. U svakom sluaju
nisam mnogo razmiljao o njemu. Imao sam drugog posla. Hodao sam ulicom i
usavravao vjetinu gledanja. Nastojao sam opaziti ljude koji su mi dolazili u susret prije
nego to oni opaze mene, bilo je vano vidjeti prvi, proitati tue lice, a danas sam
majstor vjetine gledanja. Evo, vidim i tebe, da, ba tebe, tebe koja ovo ita i pita se to
je sad. Gotovo je, ugledao sam te prije nego li ti mene i ne mora se sad pretvarati, ne
mora mi servirati svoje drugo lice, vidio sam te onakvu kakvu te drugi nikad nee
vidjeti, niti e sama sebe vidjeti takvu, jer se pretvara i pred drugima i pred samom
sobom, jer drugima, i sebi u ogledalu, servira lice koja nema veze s licem kakvo sam ja
upravo vidio. A to vai i za tebe, frajeru.
Umijee gledanja tada sam koristio uglavnom kao obranu od drugih. Od Zanzija, na
primjer, glavnog temera u Dubravi koji je poput pantere hodao ulicom, a svaki pogled
u oi tumaio kao izazov i odmah napadao, i bilo je mudro pokraj njega proi smjerno,
oiju uprtih u stranu. U redu, Zanzi nije dirao klince, ali opet, valjalo je trenirati,
pripremati se za budunost. Bilo je ispred kina Bratstvo i mnogo icara, koje se isplatilo
ugledati prvi i zaobii ih, inae ste se mogli oprostiti s novcem i filmom "Sinovi Kattie
Elder", na primjer. Nisam bio trtaro, ali takoer nisam bio ni lud za guvama, nastojao
sam ih izbjei kad god sam to mogao. Bio sam roeni promatra, odlino sam gledao,
viao prvi, a kad imate tu sposobnost, onda stvarno morate biti ludi da upadnete u
guvu.

Dva
Posljednja vijest o ocu stigla je kad sam zavrio sedmi razred i kad sam ve bio daleko
odmakao u vjetini gledanja. Tada nisam mogao znati da e ta omotnica s novcem i
pozdravi to nam ih je uruio neki njegov kolega biti posljednja vijest o njemu. Iskreno,
nije me bilo ni briga. Taj mukarac, moj otac, onakav kakva sam ga se tada samo mutno
sjeao, vie mi nije bio potreban, jer se u meni poelo buditi muko - poeo sam
masturbirati.
Nisu me, kao moje vrnjake, uzbuivale djevojke iz erotskih magazina koje su tih
godina trafikanti drali ispod pulta i mogli ste raunati na buno zgraanje odraslih
kupaca kad biste naglas zatraili takvu robu. Kao i prezervative, uostalom. Hou rei,
tijela tih ena bila su OK, one su se uredno smijeile i oblizivale usne, rukama gnjeile
grudi i gurale ih prema objektivu, zavlaile prste u gaice, to sve nisu inile. Oi, gledao
sam njihove oi, a one su bile prazne kao oi pastrva na tandu ribarnice, u njima nije
bilo elje, vatre, niega, i stvarno ste morali biti poprilino sjebani da vam se digne na
takve fotografije.
Uzbuivale su me ive djevojke, Zrinka iz susjedstva, naprimjer. Njene grudi u laganoj
ljetnoj haljini plesale su naom ulicom, radosne i vrste, izazivale bijes ena, i trnce u
mome tijelu. Starija od mene nekoliko godina, nije me primjeivala, to jest vidjela me je,
vjerojatno, kao ohara ili neko slino nezanimljivo bie koje, sa sebi srodnim biima,
napucava loptu na livadi pokraj njezine kue. Zato sam ja primjeivao nju. Znao sam
toan raspored madea na njezinim ramenima i rukama, vidio sam blijedi oiljak na
bedru, tik ispod ruba modre haljine, najkrae koju je imala, vidio sam i karijes na dvici,
gore desno, udio me made boje vina ispod kljune kosti, kakav nikad prije ni poslije
nisam vidio, spopadala me drhtavica dok sam nou prizivao sliku njezinih lelujavih
grudi, gledao sam kako se ispred njezine kue, lajfajui stranjim kotaem crvene
Rogove specijalke, u sportskoj opravi pripijenoj uz tijelo, zaustavlja Zoran, tip iz
susjedstva koji je trenirao biciklizam, i kojemu vjerojatno uope nije bilo jasno tko mu to
i zato uredno bui gume, a na zvuk trenja gume o asfalt iz kue je izlazila Zrinka,
naslanjala se na ogradu i smijala se neemu to je Zoran priao, dok sam ja, zaklanjajui
se iza stabla marelice u svom vrtu, brusio vrh prihera to u mu ga uveer, dok e
odvoditi Zrinku u zaputen vonjak na uglu Slavonske i Kanarinske ulice, lansirati drito
u glavu.
A onda me je Zrinka primijetila. Bio sam, kaem, ve gadan mulac, puio sam filter Rio,
vikendima sam odlazio do Stubikih toplica i dalje, sve do Maribora, kuio pomalo
Karlovac i Sisak, sve stopom i uglavnom sam. Te nedjelje bio sam u drutvu, vraali smo
se s kupanja s etvrtog jezera. Zrinku sam skinuo izdaleka, sunala se na deki
nedovrene kue u susjedstvu. I dok smo prolazili ulicom ispod sunajue Zrinke i
svaali se oko toga tko je koliko puta preplivao jezero, uo sam kako njezin glas
izgovara moje ime. Svaa je utihnula. Zastao sam i pogledao uvis, a gore se Zrinka u
dvodjelnom kupaem kostimu boje cigle pridigla iz lealjke i gledala me.
Doi malo, rekla je.
Bio sam posve miran. Tu scenu razradio sam milijun puta u mati i u snovima, bio sam
predvidio mnotvo varijanti, imao spremne replike na svaku njezinu rije i gestu, kakvo
god bilo njihovo znaenje. Moje lice bilo je takvo kao da to sluam svaki dan, i tako ve
godinama, kao da je najnormalnija stvar na svijetu to to mi se Zrinka obraa i zove me
k sebi, zbog ovog ili onog, a izraz mog lica bio bi isti sve da mi je tada, pred svima, bila
rekla da je doem povaliti, jer, kaem, proigrao sam milijune varijanti s njom. Sigurnim
korakom mukarca koji zna to hoe preao sam dvorite posuto cementnom prainom,
popeo se stubama s kojih nisu bili skinuti alunzi i stao pred Zrinku. Frajeri su jo uvijek
stajali dolje na ulici, nijemi, i gledali me, jebote, kao da sam upravo dobio bingo, ili kao
da sam genijalnim blefom, s parom sedmica, potegao prvi milijun neega. Zrinka me
odmjeravala pogledom za kojeg se, iskreno govorei, ne bi moglo kazati da je zraio
poudom. Ja sam je gledao drito u oi i itao je. Njezin pogled najprije je bio nadmoan
pogled studentice medicine koja je zamorcu rasporila trbuh, i sad mu kui organe. Pa joj
se, jer nisam sputao pogled, u oima pojavila nevjerica, potom ljutnja, a onda joj je oi
zakrila zlurada mrena.
Namai me, rekla je lijeui na lealjku.
Osvrtao sam traei pogledom kremu za sunanje, i kako nigdje nisam vidio nita
slino, Zrinka je prstom pokazala limenu kantu pokraj lealjke. U njoj je bila voda. Uzeo
sam kantu i izmakao se korak dva, a Zrinka je rekla:
Nemoj me polijevati, mai me.
Vodom?
Vodom.
To nisam bio predvidio, mislim mazati Zrinku vodom. Mnogo sam je puta, u mati,
mazao kremama, medom, pekmezom, vonim sirupima, mlijekom, ali nikada vodom,
pa sam neko vrijeme zbunjeno stajao tamo s kantom u ruci. Frajeri su zakljuili da tu
nee biti nikakve predstave, i otili su niz ulicu nastavljajui prekinutu svau.
to je, rekla je Zrinka, nije vrag da se srami?
utke sam unuo, namoio ruku i poeo petljati neto oko njezinih listova i koljena.
Namai ovdje, i ovdje, i ovdje, prstima je prelazila preko vanjske i unutarnje strane
bedara, pa preko trbuha, namai me svuda.
Mazao sam Zrinkina bedra i trbuh, voda je brzo hlapila na kasnoproljetnom suncu, prsti
su klizili koom, pimpek je opasno napeo moje crvene sportske gae, a kad joj je
nekoliko dlaica provirilo ispod kostima, prsti su izdajniki posrnuli, a ona se prevrnula
na trbuh i rekla:
Sad malo otraga, moe slobodno i po dupetu. Nego, zna li ti sluajno tko bui
Zoranove gume?
Nisam ni trepnuo, prsti su bez zastoja klizili Zrinkom, tu situaciju bio sam predvidio,
samo to me je Zoran trebao pozvati na red zbog probuenih guma.
Zar mu netko bui gume?, upitao sam promuklim, drhtavim glasom, to me nije moglo
odati u vezi bicikla, jer su mi kaiprst, srednjak i prstenjak ba skliznuli ispod ruba
kostima i napipali toplo, vlano skrovite, obraslo mekim kovrama. Tu vrstu vlage
dotad jo nisam susreo, topla, sluzava, ljepljiva vlanost koja ne izaziva odbojnost i
gaenje, koja se otvara i mami. Zrinkino dupe streslo se i opustilo, pomakla se nekoliko
centimetara unatrag, tek toliko da me, anatomskim trikom, natjera da trima prstima
pridodam palac i mali, i da se onda ona fino ugnijezdi na tom stocu.
Mislila sam si da e to rei, rekla je glasom zauujue mirnim s obzirom na situaciju.
Isto tako, nastavila je, pretpostavljam da nita ne zna ni o prihovima koje svako malo
dobije u glavu.
Drhtaji Zrinkina tijela bili su snani, tako mora da podrhtava zemljina utroba pred
erupciju vulkana, i bilo mi je blesavo to ona u tako sveanom trenutku uope spominje
sitnice od prihera.
To se klinci zezaju, rekao sam. I ja koji put dobijem priher u lea.
Tada se Zrinka naglim pokretom skinula sa stoca mojih prstiju, okrenula se i
bezizraajno me pogledala.
Rekla sam ti da me samo namae.
Gledao sam tupo svoje prste, aku koja je nenadano ostala prazna, vatreni udar, kojeg
sam najprije osjetio u butinama, potom u preponama, zamro je u korijenu pimpeka, a
rastuu slast zamijenila je reska bol, kao da me je netko tamo zarezao noem.
Ostatak dana proveo sam u svojoj sobi liui prste. Imali su okus Zrinke, opor, ali
ugodan. Te veeri, dok sam se u vruici prevrtao u krevetu, uzdisao i stenjao, aka je
sama od sebe otpuzala u gae, prsti su najprije oprezno opipali ukruen pimpek, onda
su ga prijateljski zagrlili, i poeo je gore-dolje ples, isprva neskladan, a potom, kad su
osnovni koraci savladani, sve elegantniji i ei, pravi tango. Na stropu moje sobe
treperava sazvijea plesala su u spiralnom kovitlacu, plamen hladne vatre irio se od
korijena pimpeka do utrobe i jo vie, sve do grla iz kojeg su, na vrhuncu, prokuljale
rijei nekoga nepoznatog jezika. Tako je, vjerujem, morao zvuati prvi ljudski glas.

BORIVOJ RADAKOVI
VOAJERKA
(Teko je bit komad u Zagrebu)
Bok, Mirna, ja sam. Iva, je. Ma evo sedim tu u autu pred svojom zgradom i nemrem van,
a ovo leva ko iz, ma - ko iz pike, tono tak Pa velim, mislim ono - ne'am kaj delat, a
sva sam u kurcu E ima malo vremena? Mislim ono: help! Pa sva sam sjebana, a
veeras je Ana takvu frku sloila Ma znam da ti nju ne vo- Ne druim se s njom
neg Ma ne, neg, ono, sluajno Stara mi veli danas daj oj po kruh i mleko kupi neko
voe. I ja se sednem u auto jer ne volim i po kruh tu kod nas u jednu pekarnu kaj ju
driju ovi, no, z juga, neg jednu malo dalje, kad u pekarni - Ana! Bok, bok, daj dojdi k
meni na kavu, ja joj velim, nemrem, moram uit, a ona veli, ma kaj, bu prola i
navaljiva i navaljiva Ja si velim, OK, ajde, malo bumo se izklafrale, pa bum se posle
bacila na uenje E. I otvori ona neku brlju i neznam kaj joj je bilo, ja je gledam, a ona si
tankaaaaa, pol litre je otilo za as - ma moe ona puno, al jebiga, pa skoro celu flau
smo strusile, 'na ti ka'e to? I ona veli, uj, ajmo u B.! Ma naravno da je tam sranje, al
'na ti nju I ajmo u B., i ajmo u B. Ma ona ti ide tam i podjebava ove kaj su zavrili
srednju reketarsku Ma i meni se gadi, al 'na ti nju Da voli videt facu kad ovaj veli:
"ta' pop't'?", a ona narui neki divljaki koktel Ima ona love, al to joj je gut I ja
vidim, uj, ona bu tak i tak ila, a nemrem ju pustit samu. Ni doma nisam ila neg si
nabacim malo njene minke i ajde I sad, dodemo ti mi u B., sedimo, kenjamo, ono
mjuza-kuruza, kad, evo ti dva fra'era. Ono, tipiko!: fuzba, rinica u uhu, nabildani,
Versace, Armani, ono: zveri, kurac, ivotinje kaj jedu sirovo meso. Bljak! I Ana, odmah:
"Izvolte!" A ka'e neg krava? I dode konobar, a ovi pitaju jedan drugog, ono, fakat:
"ta' pop't'?", a jedan veli: "Sok, od marel'ce", a drugi veli: "Ja ' Fantu." "Kak to?", veli
im Ana, "kaj nebute ni, onak malo jae" Ona 'e fakat zabrijala na koktel, a oni vele
da ne piju jer da sutra rano imaju teretanu. Dieju utege, veli. Ja ih gle'am i mislim si -
je'em ti mater, tu die dvajst tona dnevno, a nemre podi list papira na kom nekaj pie,
e! I stalno si nekaj gledaju u ruke, nekaj upkaju po dlanovima, to su im uljevi valjda od
utega, kaj ja znam, a meniiii, ono, eludac u grlu, fuj je'oti I ja popizdim i velim
konobaru, 'na ono: "Daj za deke sok, a za pike - dupli viski", kurac. A fra'eri ono:
vaing! Oi kaj na federe! Ziher su si misili koke buju se navasale, 'na ono I poneju
muljat, upucavaju se Kak? Mo mislit! Fra'er se zagleda u mene i veli: "'O vid't' novu
Motorolu? Tis'u petsto maraka!" "Ma neeemoj!", velim mu ja. "Ka'e to za jednokratnu
upotrebu? Onda baci, ne?" A fra'er me gleda, kaj mandril Pa je'em ti mater, do juer
je u onom kamenju z krampom kopal kanale za telefonske linije, a sad mi se tu kuri z
Motorolom Ka'e mislil da bum odmah piku na stol, a? Da ne bi Ja suknem viski i
zovem konobara. Platim Pa ziher da sam platila! Ma spikala sam svu lovu kaj mi ju je
stara dala za kruh i mleko i voe, al Ne dam! Pa nebu mi on plaal, pika mu materina
nabildana, seljaka, i mislil da me bu kupil za jedno pie, e! Velim Ani, idemo piat, i u
zahodu joj velim da se uope vie ne nameravam jebat z tim ljudoderima. Pa Mirna, to
il su utjerivai il su murjaki il su i jedno i drugo. Tree nema. Ja velim Ani: "Daj sad ono,
nebumo uope nazad, neg idemo odmah u auto i doma" Ma jedva sam ju nagovorila,
glupau Ma sad bu ula
Mi van, kad oni za nama, e Pa ziher da sam se usrala, je'oti! Ja velim: "A di ete vi?", a
ovaj, Motorola, veli: "Da vas ispratimo do auta." uj, zmrzla sam se. "E", velim ja njemu:
"Sorry, stari, ku, al nemoj nas sluajno pratit, 'na, od Ane stari ti je ef policije na Trnju,
pa" Mislim, neznam koji mi je kurac bil da sam to rekla. Ma ono, ispala sam ko
zadnja Ma gora od Ane! A on veli: "I moj strikan tamo radi", pa krene za menom
Kaj kak su skuili da idemo zbrisat? Pa ti velim, to su ivotinje! Ono, instinkt, je'em im
mater. Pa on i je iv samo kaj ima instinkt, kurac. Samo gleda jel bu on nekog koknul il
bu neko njega.
I kad smo bile blizu auta, ja velim Ani: "Tri!" I razdvojimo se, svaka z jedne strane auta.
Ja neznam z kojom sam ja brzinom, al ko da sam z raketom ila, i uskoim u auto i
zatvorim vrata, a ovaj nekaj galami, lupa po prozoru. A ja otvorim druga vrata i velim:
"Ana, upadaj!" I vidim ju kak se natee i bori z onim drugim, pa stignul ju je. U piku
materinu: ovaj mi tu urla, trga bravu, Ana se dere i kune, rondam z motorom Kad ti
najednom taj kaj je nju napal pone klet, je'o ti, urlat ko nosorog 'Na kaj mu je
napravila, 'na kaj? Zrigala se po njemu! Po licu, po glavi, celog Versacea mu je
zbluvala! Ko da ga je neko z napojom zalijal! Ona brzo uskoi u auto dok se fra'er ni
sabral i veli "Vozi!" Je'em ti mater, uope neznam kak sam sve to izvela, tak mi je srce
lupalo, ja krenem, a ovaj drugi, udari z akom po krovu, sam misila da mi se bu Jugi
raspal. Ja razvalim gas i fijuu! Bris, od tud, je A Ana glavu kroz prozor i urla: "Je'm ti
mater obansku, mene bu hvatal?" Pa opil ju je dole Kaj za rit? Ma za piku ju je
opil, seljaina jedna seljaka! A ja joj velim: "Kaj si ih uope pustila za stol", a veli ona:
"Kaj sam ih ja, kurac, pustila, kaj mi sad i ti sere?" Skroz je popizdila! "OK, OK", velim
joj, "nemoj se samo jo i na mene zbluvat!", samo mi jo to treba! Pa Mirna, usrala sam se
od straha, samo sam gledala jel nas pratiju Pa paranoja me opila, je'ote Pa ti pojma
nema koje su to face, ti fra'eri Kurac neandertalci! Pavijani, u pi, mandrili,
je'oimpas Je, ona izgleda moe povraat kad hoe I tak, sada sam ju odfurala doma,
i eto! Kad si s njom uvek neka frka, uvek ti je ivot u pitanju Ma mislim, ak pravi
sranje, nek si ga pravi za sebe, da drugi ne najebe. Ovo sam dobro rekla, a? Pjesniki
Jo mi auto smrdi po rigotini Ma ni se zbluvala neg iz usta, dah
E samo da ti jo ovo, ovo mora ut 'Na kaj mi 'e Ana priala? E, al, Mirna, nebu
nikom rekla. Nebude? Al ono! To ak nekom veli, Ana bu mi sve dlake z kletima
poupala! E, gle: pria mi kak je bila u Dubrovniku i tam se spetljala z nekim fra'erom
Ma lokalni, ono: "iz groda" Al su se upoznali tek zadnji dan pa nisu mogli
konzumirat, i zna kak je ona praktina, ovaj ti ju lepo odfura z autom na aerodrom i tu
im, ono, dode im, ne?, i oni - u zahod, ku, i tam se potroiju na brzak i ba kad su bili
gotovi, uje ti ona na razglas, ono: posljednji poziv za let bla-bla-bla i izjuri iz zahoda, u
zadnji as uleti u avion I sad, veli, lepo se ona vozi, dode ona doma, ide se otuirat,
sapun, kad: nekaj napipa. Pogleda, ono - prezi jo u njoj! E, jel si ti to mo'e zamislit?
Kak: di joj je ostal? Pa u pici joj je ostal, kak ne kui? Ma da! I nosila ga je skroz od
Dubrovnika do Zagreba, e! Si mo'e ti to za- Fuuuj! Al zbilja, nebu nikom.
Joj, daj da jo malo klaframo, please, tak sam sva sjebana od sveg, Ta kia Ne, ja
velim - to je meteoroloki rat! Ziher Pa Ameri, ne? Ma sve se urotilo! Ba sam danas
htela uit, a jebiga, i sve mi ode u kurac Pa sutra idem, a nisam jo ni poela. Mislim,
poloila bum, ovaj ti jako pada na komade, ku, stari voajer neizdrkani, al svedno nekaj
se malo mora spremit Mislim, malo due te zajebava dok se ne nagleda, al jebiga, sve
ima svoju cenu, ne? Dooobro, nisam ja ko glupa Kristina. Ona ti dode k njemu na
ispit, ku, i skroz se razdrlji i samo trika z nogama ispred njega, ono slika ga z gaama.
I ovaj ju zrui! Pa normalno! A ona ni ne kui, pa idui put dode ono, cice joj ispadaju
van, a ovaj ju opet zrui. Pa norm, pa naravno, pa fra'er ju je htel jo koji put vidit! Pa
ziher! E, trei put je dola ono, do grla, ko Talibanka, e, i opet ju je zruil. Pa ist jasno!
Pa nekaj mora i pokazat na ispitu, ne? Tek etvrti put se oblekla normalno - ono,
dekolte, minica, ku.
Neg, kaj sam ti htela Eeee, evo dolazi neki auto. Samo da vidim ko je Moda neki
sused z kiob- Ide mi nekak udno, jako polako, ovoga Neki Mercedes! Joj, Isuse,
Mirna! Misli? Joj, 'na da bi mogli bit Ni ne vidim, farovi mi tuku u oi. Polako
se pribliava Msili da su oni? E, Mirna, Mirna, kaj da delam, kaj da napravim,
Mirna? To su ubojice, to su najgori Izgleda su me pratili Kaj 'm sad? Najebala
bum Dolazi skroz uti, uti, uti Sad mi je mrak, ni ne vi Tiho Mirna, upiku
materinu! Parkira kraj mene, Mirna, ni ne vidim, Mirna, joj Stal je Moda se
dogovaraju e'aj malo, e'aj malo, da vidim.
U, jeee! Joj, ekaj da se saberem, ekaj da se sa-, joj, je'em ti mater Nisu oni! Ne!
Fra'er i maka! Joj kak sam se usrala, joj, koje olakanje, u pi Zna da sam ih ve vidla
kak mi Joj nesmem ni mislit Ma ne, neki fra'er i maka bez veze Joj, fala bogu
Pa zna ti kaj oni znaju napravit, pa na rezance te Joj, neu, neu, neu o tom priat
Jebem ti Anu, koje traume ja imam zbog nje!
Joj, nemoj prekinut, samo da se malo opustim. Evo, onda bar e'aj da vidim ko je to
doel, moda me povede. Jer ovo, uj, to pada ko C, niko ne izlazi. e'aj da se malo
naluknem Jebi ga sad, dok se oni pozdrave, to bu potrajalo, a moda ni oni nemaju
kiobran. Evo, fra'er je sad zapalil pljugu Neki brko, sad sam vidla kad je upalil
upalja A cura mi je z ledima okrenuta pa ne vi-. Ma kurac, ni od njih, jebiga. Kak
stvari stoje, ja bum tu celu no I kaj sam ti htela Ej, pa oni doju pue! Jeee! Sad je
njoj dal. Eeee, evo sad mu vraa Kaj, da uljetim, a? Da ih pitam dva-tri dima, kaj
veli? Kaj, ba bi mi dobro dolo: da se malo saberem, zna da mi je ono, pa panika mi
je bila, je'o ti! Al sad je OK, evo, lepo sedim, z tobom klafram, kia pada, noge suhe
'Na kak je romantino? Mirna, ba si srce Je'omipas ak sad nebi najrade ostala celu
no i ba bi bilo dobro da si tu z menom, da si jednu sfremo Kak si ti, si dobro? Se
javlja Denis iz Amsterda- E, ovi tam prek se ljube. Pa ne gledam neg samo velim. Ko
ih jebe. I kaj veli Denis? Se i dalje roka? E, ovi se tam, za ista Pa ne gledam! I,
ovoga, kaj sam ti htela re Ej, jeeee'oti!
Uope nisu fra'er i cura neg: dva fra'era! Ja-u-popizdit! Jeeee! Pederi, ovjee! Zna kak
se vale, e, kak se vale! Koja strast! e'aj, malo, e'aj malo da pogledam, 'na da nikad
nisam vidla pedere kak se ljube Pa zanima me Ba da vidim Kak mu fra'er ide z
rukom kroz kosu Si ti kad gledala pedere? U porni? Ja ak ni u porniu! Sad prvi
put I to jo ovak, uivo, e Zna kak je udno Tebe to ne rajca? Pa zakaj nebi
gledala? Pa to ti je isto ko kak fra'eri vole gledat komade kad se ljube i diraju! E, a fakat
se ovi ljube za ozbiljno To ni pusa neg uj, to bu izgleda jako ozbiljno To bu
izgleda To bu - staraaaa!
evili buju se! Je'omipas ak se nebuju okinuli! Joj, super! Ana bu popizdila kad joj ispri-
'Na kaj delaju? Sad ti je ovaj kaj je blie meni, on se zavalil u sic i ovaj ga Brko vali, a z
rukom ga njara dole. Je'o ti bok, samo da me ne vide. Ja sam ti se, jo kad su dolazili,
skroz sam ti se onak spustila dole i samo kicam iz kuta Joj, 'na kak su fra'eri njeni.
Je'omipas ak se nebi i ja ume- Ma ovjee, meni je sad sve lepo, samo nek nisu ona
dva gangstera Sad mi sve pae Da uljetim, a? Ka'? Ba bi bilo guba z dva pedera!
Samo teta kaj su pederi, jebiga! E, sad bu mu ga izvadil, ba da vidim kakav mu je.
e'aj malo, e'aj malo, evo ga, otkopava mu hlae, malo prka z licom, nekaj se
zapetljalo Kad fra'er nezna! Ej, stari: to se ne dela tak, neg Eee - kak mu je naglo
potrgal gumbeee, koji fra'er, i evo ga, izvadil mu ga je! Izvadil mu je pimpek! Mirna, ja
u popizdit! Kak mu se beli! Ma tu mi ba curi niz prozor, pa nevidim dobro, al ni mu
nekaj posebno Ko ti je rekel da pederi imaju mali kurac? Mislim ovaj je, ono,
pimpek, standard Sad mu ga malo, joj kak mu ga lepo, ono - gore-dole Mogu ti
re: fra'er fakat zna ka'e kurac, kaj je - je! Zna kak se dela posel! Joj, ma daj, kaj se sad i
ti, pa priam ti kaj se dogada, ne? Dobro, ajde, ajde, nebum ti vie pri-
E, sad bu mu, e pui mu, e, fra'er mu pui! Pa moram ti ovo re! Jeee'otiiiii: zna kak
mu, jeee! Pa celoga mu zeme! Isu, ovo treba vi-, ovo nisi vidla! Je, rekla sam, al
ovo mora Pa kak ga moe tak, e, kak mu nejde na povra-? Isu nemrem verovat! Pa
skroz mu ga je zel Ma skroz! Ono, do grla! Do jaja, ej! Isu Kad je meni jedan fra'er
gurnul, pa ja sam mislila da bum se, e: 'na kak mi je bilo? Suze liju plave oi, a eludac,
ono: buak, skor sam se zrigala, je'o ti Tono, ko A- Nemoj mi ju spominjat 'Na
kaj sam rekla fra'eru?: "Oj si doma staroj svojoj nabi mikser u grlo, je'm ti mater" Pa
da mu je od zlata, pa ne bu mi ga u eludac rival
Al - ovaj 'Na da mu jako, jako lepo fafa, e, zna kak mu fafa! Te zanima? Da ti
priam? E, ukratko: sad je ono: sad ga vidi, sad ga ne vidi! Sad sve bre. Ono - e,
ovaj bu sad ziher svril Pa mora, u piku materinu, pa 'na koji je to tretman E, ba
htela vidit jel bu mu po licu il di bu mu. Po brkovima ziher! Bu mu zalijal mustae!
Ma i meni se gadi, al E, e'aj, sad je usporilPa nebu ga valjda, jadnika, sad ostavil?
Uope ga ne vadi, ne mie se Sisa mu ga! Neznam ka'e sad, 'mu ovaj svril il A
valjda je, u piku U usta, pa di bi? I ovaj mu je ziher progutal! Stoposto! Jeee Ti
guta? Ni ja. Ma fra'eri uvek hoeju, a meni je to fuj! Jedan put sam zbilja probala, al -
pa nemrem drat kurac u ustima i jo gutat! Tono: medicinski nemogue! A vi ovog!
Ka'e on? udo prirode, fenomen? E, opet se vale! A zna kak su njeni? Ma ko
pikice! Ma ko dve lepe male pikice Je, pa valjda ovaj jo ima u ustima, bar malo.
Zbilja, ja kad sam z fra'erima, pa kad se posle hou z njima poljubit, svi okreeju glavu.
Ono, nee osjetit svoju spermu. Tebi to ni udno?...
E, izgleda bu sad ovaj drugi popuil Brkoju Ajde da vidimo i to! Ne. Poeli su se
skidat. Mislim prvo ga je uhvatil dole, al E, sad Brko ide spustit sic - joj je'em ti, mogel
me vidit Pa zna kak smo blizu, pa manje od metra. Skroz su spustili, sad im je ko
krevet. Jebiga, kad imaju velki auto. A ovaj moj, to mora znat jogu da se poevi u Jugu,
kur-!
Vauuuu! Mirnaaaa! Da to vidi! Iiiii, ovjee, koju kur-, koju karu fra'er ima! To jo
nisam vidla! Jebatiiii! Pa ka'e, pa zanima me! A ovaj je zbilja, ono: kurac! Ko iz pike!
Da se splai, kolki je Mislim, neznam kaj bi z njim, al ga je lepo vid- Mirna: nebu-
valjda-z-tim-ovoga-okinul?! Tu bude mrtvih! Evo: stavlja mu kurton, u pi- , koja
tehnika. Je'oti, jednim potezom mu ga je nataknul. Ono: stavil ga je na vrh i - suk, dole!
Samo do pol mu je dolo kak mu je velki Je'o ti bok, mogel bi i ovom ostat nutra ko
Ani, a? E, sad mu se ovaj nameta, kleknul se na kolena, ovaj mu je sad stal zguza, sad
mu polako A sad Isuse, Mirnaaa Kak ga roka, e, kak ga rokaaa! Tono, fiksa ga
pod kimu! e' da malo gle'am, e' da malo gle- ovjee, da mene tak, pa riknula bi.
Je'omipas ak mu ni do jetre doel. Samo malo, samo malo
O je'o ti, ja u popizdit! Pa to mi je mali sused! O je'o ti bok, pa nikad nebi e'aj malo
da se saberem! Pa vidi ti malog kak se rano dal u pedere! A 'na kak je inae lepi
deko, ko curica, njeniki onak, pa lasi, pa okice Ma jo u kolu ide A vi ti Brkoja,
e! Kak si je mladog deka docajbal u auto? Piletina na ranju, 'na ono? uj, to je
nehumano z takvom kur-! A auto se ljuljaaaa Mirna, je'omipas ak se bu mali tri dana
mogel sest, a kamoli se oti posrat A moda mu i guterau raznese
E, e'aj, e'aj, e'aj, sad buju se izgleda promenili. E, to! To hou vidit! Sad bu Ajde
mali! Sad ti njega okini, rasturi pederinu, je'em mu mater pedersku! U paku ga, poderi
mu mar, rokni ga Aaa, kuuurac, neeee! Jebiga! Sad ti je ovaj drugi, ovaj Brko, sad ti
se on sel, e, tono su ispred mene, sad sve vidim, e, a mali mali se sel na njega. Jeeee,
koja dobra fora! Ku ti to? Mali se njemu nataknul, ku, i sad ide gore-dole, a z svo'im se
pimpekom trlja njemu po - ja-u-pipizdit! Z pimpekom mu se trlja po trbuhu. Koja
poza, jeee! Super, ovjee! 'Na ono, kad se popne na fra'era, pa si ga pusti do kraja,
a onda mu se z klitaem trlja po dlakama Ja sam uvek mislila da se pederi uvek
karaju samo zgu- A u piku materinu, da u piku materinu! Sad e mi impulsi iste! Ma
je'em ti mater i telefonu! I jo sam mislila danas kupit. Ma Ana me svu sjebala, je'em joj
mater, pa celi dan mi je upropastila. E, uj, sad bu mi prekinulo, daj ti mene nazovi.
Nazovi me, ej, zo
E, tu sam, tu sam. Joooj, to si trebala vidit. uj, ovo ti je ras-tu-raina! Ovo je: ono, e
Mali mu se legnul na leda, i prvo je dignul noge i podboltal je krov od auta, ovaj ga je
malo drapal u tom poloaju, a onda je mali spustil noge skroz do glave. 'Na ono - z
kolenima si je vuha eal ista akrobatika Pa moj sused, pa vidi se, ne, to je ta
kola A Brko! tepa ko lud! Isuse, Mirna, pa zamisli da te takav jedan s takvim
dohvati Pa pol metra mu je E, ka'e to, ka'eto, nekaj je udarilo, si ula to?
Kamen u ajbu! Njima! U piku materinu, u piku materinu, Mirna, tu se nekaj dogada.
Neki fra'eri su doli, udaraju im po autu, uje to, uje kak urlaju, e, ljuljaju im auto,
ajbu su im razbili, je'em ti mater, sad bu frka, Mirna, sad bu frka, izvlaiju ih van, joj,
tue ga, joj, tue ga, Mirna, ubili ih buju, Mirna, murju zovi, murju zovi, odmah, joj kak
ga je udaril, joj kak ga je, reci iza moje zgrade, skroz iza, skroz, zovi
***
E, Mirna, Mirna, ja sam, Iva, je. Kaj me nisi zvala? Zaorila si? Pa kak moe? Kolko je
sati? Pa etri. E, al Mirna, pa morala sam te nazvat, pa zna ti kaj je bilo? Je, doma sam,
doma sam sad. Sad sam z murje dola. Jednoga su uhvatili. Al buju i ostale. Joj, Mirna,
bilo je grozno, nemrem ti, nemrem ti re Kaj su z njima delali dok murja ni dola
Prvo su im razbili auto, skroz, i izvlekli su ih van. I ovi dva su bili skroz krvavi od tog
stakla i svega. Onaj Brko, kak su mu hlae bile ispod kolena, ni mogel ni, onda su ga
zruili. I kad se onesvestil, onda su mu hteli palicu zgurat odostraga. Moda i jesu. Ko
zna kaj su mu napravili. Pa obadva su na hitnoj, je. Maloga su grozno. Maloga su Kak
su ga udarali z akama, z nogama, to si nemre zamislit. I mali im je htel pobe, al kak
bu bos tral po ovom drobljenom kamenju i staklu na parkiralitu. Stalno mi je ta slika
pred oima, kak je onak gol, suhi, tanki, i nemre beat I onda su ga stigli, i dva su ga
drali, a jedan ga je z nogom udaral u jaja. Stalno ga je udaral, stalno, ja neznam kolko
puta. A onda sam ja izila van i poela kriat i tu je onda murja dola, i ovi su se
razbeali Al kaj vredi kad je ve sve napravljeno Al Mirna, pa gdi mi to ivimo, pa
ko su ti ljudi? A ovi iz zgrade su izili na prozore tek kad je hitna dola. Tek onda. A dok
su ovi urlali i kleli, dok su ovi dva zapomagali, niko ni. Niko ni
A nikom nisu ni delali. Mirna, pretukli su ih samo zato kaj su Pa nikom nisu ni
napravili, nikom. Samo su se volili. Pa kaj? Je to greh? Mirna, je to greh?
A ja neznam kaj bi napravila, ja neznam kaj bi Ja bi te fra'ere, ja bih njih - neznam. Ja
bi njima Ja bi bombu stavila pod zgradu. Ja bi, je'omipas, Mirna, ja bi ovoj dvojici,
pred svima, za inat, popuila Samo kaj, jebiga - kad to njima ni ne znai

ERMANO SENJANOVI - IO
DORIN DNEVNIK / VIDI, VIDI
Bala lajka
Dorin dnevnik / 22. 2. 1994.
Jutro sam se iznenada probudila. Vjerojatno zbog toga, jer sam se osjeala. Brljan se
svaki put prestrai kad me ujutro vidi. Kad sam dola u djeju sobu, Kavul je otvorio oi
i urliknuo. Karota se trgnula iz sna i kad me je ugledala briznula je u pla.
Skinula sam viklere i masku za no. Zatim sam se naminkala, ubacila zubie i umjetno
oko. Za dorukom smo razgovarali o nagradi "Sedam sekretara SKOJ- a", prvomajskoj
paradi i poetku Mediteranskih igara u Splitu. Gledali smo fotografije Poljudske
ljepotice, a Brljan je s nestrpljenjem iekivao utakmicu s "Hamburgerom" u kojoj nam
je falio jedan gol i jedan igra umjesto Primorca da se plasiramo u sljedee kolo.
Kavul me molio da mu dozvolim da ove godine nosi tafetu, a Karota trai da je
pustimo na radne akcije "Zelengora 78".
Brljan se ljuti na mene to ne dozvoljavam djeci da izau iz kasnih sedamdesetih, pa
kae:
- Dora, zlato, djeca moraju rasti u ovom vremenu.
- E, nee ni milimetra!
- Ne moe zaustaviti vrijeme.
- Mogu njih. Ne dam da odrastu do rata, silovanja i humanih preseljenja.
- Juer sam sreo Kavulovu uiteljicu. Da zato maloga aljemo u kolu s kapom i
pionirskom maramom?
- Ne, nego u mu stavit kapu i majicu Crne legije.
- Kae da se mali svima obraa s drue. ak i don Ivanu.
- Pusti kozu. Nego, jesi li nabavija kazete "Velog mista"?
- Jesam. Jedva ekam da ga pogledamo dvadeseti put.
- Gledat emo ga posli ruka, a ti sad pogledaj finale kupa "Hajduk" - "Sarajevo" 2:1.
- Sve si sad usrala! Rekla si mi rezultat.
- Ajme, oprosti. Nema veze, ti i ja emo pogledat "Prohujalo s vihorom".
- Je li s Clarkom Gableom?
- Ne, nego s Franjom Peglom.

Struak klanfi
Dorin dnevnik / 27. 2. 1995.
Jutros sam se probudila raunajui. Raunala sam da li mi se uope isplati ivjeti. Poslije
par minuta raun je pokazao da mi je najbolje umrijeti. Tako sam i uradila.
Leala sam mrtva u krevetu jedno sat vremena, ali to nitko nije primijetio. Izala sam na
hodnik i rekla: "Ljudi, ja sam vam mrtva", ali osim: "Hvala Bogu", nikakvih reakcija
nisam doivila. Vratila sam se u krevet i nastavila sa smru.
Ipak, poslije nekih pola sata, u sobu je uao Brljan i kazao: "Ona je stvarno mrtva".
Pozvao je djecu i kad su me vidili, nastalo je neopisivo slavlje. Uhvatili su se za ruke,
okretali po sobi i pjevali: "Hopsa, hopsa, hopsa sa, umrla je mamica." Doli su i susjedi
koji se nisu prestali krstiti i govorit: "Ma je li ovo mogue da smo je se rijeili?"
Brljan je inzistirao da me odmah zakopaju, a djeca su eljela jo uivat u prizoru.
Dogovarali su se da li da me u grob stresu ovako u spavaici ili da me ipak umotaju u
lancun. Nisu se mogli usaglasit pa je tek poslije tajnog glasanja odlueno da lancun ne
dolazi u obzir, a da se i spavaica jo moe iskoristit. Susjed Boo se ponudio da e me
on svojim kolima prebacit do groblja, jer da je ipak malo nezgodno da me voze
autobusom, kao to je to predloila Karota. Moji nisu htjeli ni ut, nego su me uprtili na
lea, spustili se pred kuu i ekali "tricu".
Unijeli su me u autobus, ali ofer nije htio vozit dok za mene ne kupe kartu. Brljan mu
je kazao: "Neu ti za nju platit punu kartu, jer nije iva. Nju mi moe naplatit jedino kao
prtljagu." Bilo je povuci-potegni dok se nisu sloili da za mene uzme djeju kartu.
Kad smo doli na groblje, ostavili su me kod one ene koja je prodavala cvijee i zamolili
je da pripazi na mene, a da oni idu do uprave groblja na pizzu. Kako sam bila gola,
zatraila sam od gospoe da mi da neto da se umotam, a ona se onesvijestila. Ba kad
sam obukla njezinu robu, dola su etvorica, pitali me je l' to ta, i kad sam ja rekla da je,
bacili su je na kolica i odvezli do zajednike grobnice.
Priekala sam autobus i sjela do mojih. Kad su me ugledali, skoili su i pokuali me
izbacit iz jureeg autobusa. Ja sam se uhvatila za jednog asnika HV i apnula mu da
sam agent SIS-a i pokazala mu desnu, a da e lijevu dobit nakon zavrenog posla. On je
izvadio pitolj, znaku HV, Spomenicu domovinskog rata, penis i vojnu legitimaciju. Svi
su se umirili.
Rekao mi je da ako me strah da slobodno sjednem, ta sam sa zadovoljstvom prihvatila.
Autobus se do Lore zaustavio desetak puta, a asnik nijednom.
Istim sam se autobusom i vratila u grad, gdje sam susrela 1700. godinjicu koja nije
mogla sakrit oduevljenje kad me ugledala. Pokuala ga je sakrit ispod dempera, ali
sam ja to primijetila. Zamolila sam je da mi pokae oduevljenje. Bilo je zapakirano u
jednu plavu kutijicu s bijelom manicom i dosta je dobro izgledalo. Rekla mi je da se po
njega ne isplati i u inozemstvo, jer da se i kod nas moe vrlo jeftino nabaviti.
Kod mosta na pazaru prela sam na ljetno radno vrijeme. Ila sam uz realnu gimnaziju,
a poslije gimnazije otila sam na fakultet. Profesori su me prihvatili kao svoju. Neki i
vie puta.
Na fakultetu sam se zadrala oko dva sata, a onda skrenula iza ugla. Tamo me doekao
doktor Uglei, koji mi je rekao: "A lipo san ti govorija da e skrenit." Pitala sam ga da
ta da radim, a on mi je rekao da radim sklekove. Pitala sam ga koliko, a on je odgovorio
da ka meni 500 maraka.
Moe nekom izgledat vjerodostojno kad personificiramo, no ne treba gubit nadu. Sjeam
se kad sam se vlakom vozila preko Prenja. Jedan je putnik rekao da ne vidi smisao.
Pustili smo ga do prozora i opet ga nije vidio. Povukli smo runu konicu i izbacili ga iz
vlaka. On je pitao zato, a mi smo mu rekli neka to ne shvati lino. On je na to pitao da
kako da to shvati, a onda mu je jedan gospodin, koji se do tada nije mijeao, rekao.
Odjednom su se tu pojavili kondukter, vlakovoa i ministar financija koji se sluajno
zatekao u vlaku, jer mu je mama eera. Kondukter je pitao kako dolazi do grmljavine,
vlakovoa je pitao ta znamo o liajevima, a ministar financija je pitao je l' ima netko tko
moda nasluuje. Poslije pola sata skupili su nae pismene odgovore, a na usmeni smo
odlazili u lokomotivu.
Kad je doao na mene red, ja sam se uhvatila za prozor tako da su me odvojili tek kad je
doao policajac i ugrizao me za prste. Odveli su me u lokomotivu i poeli s unakrsnim
ispitivanjem. Vlakovoa se strano ljutio da kako sam mogla napisat da liajevi zimi
tranzitiraju, a da ljeti odlaze na sedmodnevni boravak. Rekla sam mu da tako pie u
njegovim skriptama. On je rekao da je to staro izdanje, da e mi priznat liajeve, a da
dobro spremim trigonometriju i da mu se javim.
Nakon toga sam kod konduktera odgovarala knjievnost, a kod konobara statistiku i
glazbeni.
Postoje stvari u ivotu koje jednostavno nisu. No, ne treba odmah. Govorili su nai stari:
"Male make su ka plinske boce. Nita ne govoru, a uvik odlazu."
Jedna moja prijateljica koju su svi zvali Tereza zato jer je imala brata u vojsci, nikad nije
pridonosila nemirima. Za vrijeme demonstracija bi stala sa strane i svakog
demonstranta, koji bi se izdvojio iz grupe, oplela bi daskom po glavi. A zatukla bi ga
samo ako je davao znakove ivota. Kad su ve svi nauili da se ne smiju izdvajat iz
grupe, ona bi im prilazila i traila da kau neki broj od jedan do sto. I ako to ne bi bio
157, ona bi opet uredovala s daskom.
esto se sjetim kad sam trala po cvjetnim poljima i rukama kao krilima grlila sunce,
druila se s lopoem, cvrkutala s pticama, priala s hrastom, ljuljala maslaak, ljubila
tratinicu i milovala hrka. Tko zna dokle bi to trajalo da me nisu strpali u ludnicu.
Kad sam dola u kuhinju, za stolom su me ekali Janez Kocijani, Ferid Muhi, oujak,
Miki Jevremovi, Zvezdan ebinac, pleska i Krste Crvenkovski. Rekli su mi da su
zabrinuti, a oujak se sav tresao od straha. Prila sam mu, zagrlila ga i rekla:
- Glavu gore, kakav si mi ti mjesec kad se boji?
- Zimski.
- Ajde, jesi i proljetni.
- Ali preteno sam zimski.
- A mama?
- Mama mi je saldokontistica.
- Je li ije?
- Nije nego ete.
Uzajamna krupa
Dorin dnevnik / 6. 11. 1996.
Jutros sam se probudila na taktilnoj osnovi. Naime, sluajno sam se dodirnula, trgnula
se i poela pjevat: "Rimujem se svakog jutra, iako je hladno, razbila sam sva zrcala, jer su
mi od stakla". Brljan je skoio, sjeo na krevet, rairio oi i rekao: "Da se jo jednom
rodim, prvo bih potraio tebe, a onda ili-ili". Ja sam ga upitala da zar misli da bi mu sa
ili bilo bolje, a on je uzdahnuo, oi su mu se napunile suzama, a ui nisu. Meni je to bilo
krivo, brzo sam uzela poklopac od kreme za kasnu no, ono od 1 do 3, hvatala suze i
ulijevala mu ih u ui. Zagrlili smo se i zapjevali na sav glas: "Joj ta volim kada kaplja
spuzne, iz poklopca u ui mi suzne".
Djecu smo, mora bit, probudili, jer da su spavali, ne bi nam dotrali u sobu i
izbezumljeno upitali: "ta vam je, jeste li poludili!?" Ja sam im objasnila da sam ja skroz
normalna, a da su oni ili na taticu. Digla sam se i rekla da u im pokazat jedan trik s
konopom. Zavezala sam ih, a Brljana sam zamolila da se sam zavee. Zatim sam
pozvala Prvu pomo i kad su doli, rekla sam im: "Goni mi ovo iz kue, to je sve ludo".
Kad su otili, poela sam plesat, izvodei svoju poznatu koreografiju "Pastir trai
izgubljenu ovcu", sretna u svom miru. No, to nije dugo trajalo, jer ve nakon nekih
petnaest minuta, prolo je etvrt sata. Upitala sam ga da kakav je to, a on mi je objasnio
da se posvaao i da su one tri etvrtine ostale doma. Predloila sam mu da uzme onaj
komad drva iz kuta i da ga rezbari, jer da rezbarenje smiruje, a drvo se podiglo i reklo:
"A, budalo, ta ne bi malo rezbario tebe?".
I sad, za ne svaat se, bacila sam drvo u pe, pe kroz prozor, a prozor sam zatvorila.
Kad evo ti onih iz Vijea Evrope, da ta ja imam zatvarat prozor bez suenja.
Nije ni udo pored takvog unja. Tako je jedna moja prijateljica imala prijatelja koji je
radio kao izbaciva u svemirskom brodu, i kad bi ga ona pitala da moe li popit pola
litre trantilona, a da dri zaepljen nos, on bi pokuao i ba kad bi pomislio da ne moe,
kad mu je poelo ponestajat zraka, doao bi do zadnjeg gutljaja, a ona bi mu s maem
odrezala glavu i rekla: "Jedan nula za mene".
Njega bi na te rijei uhvatio luaki smijeh i onda bi se sagnuo i stavio ruku na usta, jer
se ona strano ljutila kad bi se on smijao dok mu je glava bila udaljena od tijela. Rekla bi
mu: "ta se tako disloricano smije?", a onda bi on uzeo glavu u naruaj i pitao: "Mogu li
sad?", ona bi mu kimnula i onda bi se on smijao iz sveg srca. Ja sam takoer protiv
dislociranog smijeha, jer se ovjek treba smijat ondje gdje ivi. Tako je moga Brljana
namlatilo, jer se smijao naglas, a svi su znali da on ivi u sebi.
I prehlada moe bit izvor topline. Uzmimo samo primjer koturanja. Nekim ljudima nije
poznato da prilikom isparavanja malih estica. Kui sam se vratila bez prethodnog
upozorenja. Brljan me upitao gdje mi je upozorenje, a kad sam rekla da sam ga
izgubila, on se uhvatio za glavu i poeo vikat: "Zna li ti koji je danas datum?!"
Pogledala sam prema kalendaru, a kalendar mi se izbeljio. To me toliko izbacilo iz takta
da sam umjesto troetvrtinskog udarala Brljana. On je pobjegao, a ja sam krenula u
kuhinju.
Na vratima je stajao Ante Sirkovi, a unutra su se zbili Neca Jovanov, Severin, Sreko i
Snjeko Bijeli, Patris Lumumba, U Tant, Davorin Perinovi, Papa Pio I, Papa Napio II i
Papa Rigao III, . s. Demi Moore od Presvetog Srca te Rino i Danijela. Kad sam vidila
koja je guva, Rina i Danijelu sam istirala.
Dobro jutro, Hrvatska
Utorak, 5. 1.
Svanuo je divan, sunan dan, upalim peicu na tri, pokrijem se dekicom, pogledam kroz
prozor, a ono zima. Jo je rano za gledanje TV Dnevnika, pa sam zamolio nadlene da
mi puste emisiju Dobro jutro, Hrvatska. Emisija je bila za prste lizat. Gledaoci zovu,
voditelji nasmijeeni, svi radosni, kad odjednom zvono. Ja na vrata, a ono pop i jo jedan
mali s njin.
- Dobro jutro, mi bismo blagoslovili ovaj stan.
- Nema problema, samo ne znam jeste li doli na prava vrata.
- Kako?
- Pa, eto, sm sam doma, a ja vam vjernik nisam, ali uite, bit e mi punici puno drago
kad vas nae.
- A di je ona?
- Ona van ive u stanu ispod ovoga, ali je trenutno u spizi. Nego, moete li vi kroz ovi
stan blagoslovit njezin? Da malo ee pokropite put doli, pa e se koja kapljica probit?
- Pa, mogli bi. Evo, mi emo sad izmolit Oena, dat emo Vam par svetakih sliica i
ovaj kalendar i lijepo Vas pozdravit.
- Oprostite, koliko sam duan?
- Dvadeset daju siromani, pedeset prosjeni, a sto bi bilo vie nego dobro.
- A imate li kakvi popust za lanove Partije?
Oni se nasmiju, ja im dam trideset, a od punice u naplatit pedeset. Trideset duga i
dvadeset za duevnu bol.
(Iz knjige TV kritika: "Vidi, vidi")
TV Dnevnik
Nedjelja, 30. 5.
Odluija san Dan dravnosti proslavit sveano i radno. Obuka san najlipu pidamu i
cili dan nisan izlazija iz postelje. Oko mene knjige, novine, Ivrina krialjka, a isprid
mene televizija. Nisan je tija palit do Dnevnika da ne bi razvodnija osjeaje, nego san
elija da to iz mene bukne juto u sedan i po. Nakon ta je buknilo, pogleda san i druge
vijesti. Izgleda da e Srbija pristat na kapitulaciju. Ostat e bez Kosova. Spasit e se jedni
i drugi. Evo, ba da u se upustit u analizu - kako je ovo bija jedini nain Miloeviu da
se odrekne Kosova, jer da ga je da bez bombi, Srbi bi ga proglasili izdajicon - kad se sitin
da mi je Viktor reka: "Ostavi ti analize uliu, a ti se zajebaji s televizijon." Onda san
uzeja boje i poeja po televiziji crtat cvitie, puie i sunca, pa san je izvrnija naopako, a
ekran san joj okrenija prema zidu. I jo san je na kraju uteka u telefonsku utinicu.
(Iz knjige TV kritika: "Vidi, vidi")
ROMAN SIMI
DEZERTERI
Moda i zauvijek. Na kraju svakog ljeta Senko kae da bi trebali sjesti u auto i zaletiti se
do Dubrovnika ili Splita, moda i zauvijek, ali nikad to ne uinimo. Iz nekog razloga ne.
Imamo auto, imamo vremena, ali ekamo. ekamo da odu turisti, da se oiste ceste,
ekamo najbolje more, ekamo lignje, a onda je gotovo. Prvog devetog odlazi Tica, a
petnaestog Dinko i Njok. Studenti. Onda ostajemo sami, sjedimo i ubijamo se kod
Marende. Onda Senko uti i po rukama okree kljueve od auta kao da bi nekom
najradije okrenuo vratom.
- Dezerteri. - kaem da mu bude lake. - Sve bi ih trebalo na prijeki sud.
I tako. Vrijeme prolazi. Senko uti. Moda mu je malo lake, a moda i nije. U svakom
sluaju, dezerteri su ve dovoljno daleko da im moemo staviti soli na rep. Tako znamo
da je dola jesen. Pijemo, igramo bilijar, puimo. Kod Marende gori televizija, ali bez
tona.
- Pojaaj.- kaem, ali Marenda se ne okree.
- Pojaaj.- kae Senko i Marenda pojaava.
Ako ita zna, Senko zna natjerati ljude da ga sluaju. Zna natjerati ljude da se prestrae
ili ga poalju u kurac. A onda ih zna natjerati da ga sluaju. Jo bolje. Sve osim Lucije.
Kezim se.
- Koji ti je kurac? - pita Senko.
Teko je to izmjeriti. Ja sam vii i krupniji, ali Senko je nabijen, brz, i jai na neki oit,
muki nain. ake su mu velike, a koa na njima tamna i izranjavana, kao da je barem
trostruko starija od njega. Dlaice na rukama su mu spaljene, a na lijevoj se crveni velika
runa opekotina. Od juer.
- ta je? - pita.
- Nita.- kaem i prestajem se smijati.
Pred Senkom se ne valja smijati. Ne valja spominjati Luciju. Jo danas, sutra, ovaj tjedan,
moda i zauvijek. Jer to je tako i dogodilo se. Sestra mu je, a sino je otila bez pozdrava,
kao da se nikada nee vratiti. Sino, nakon poara. Samo je uhvatila onoga svoga za
ruku i ugurala ga u auto. Stajao sam tamo i mahnuo joj, svi su vidjeli, ali ne. Lucija nita.
Ni a ni be. Otila je i pustila mater da plae i trese se kao da ju je netko navio pa se vie
ne da zaustaviti. Plae i plae. Da je bilo popodne i vatru bi ugasila koliko je plakala. A
sve zbog Senka. Zbog Senka, Lucije i onog njenog zagrebakog jebaa. Moda malo i
zbog mene, ako me se sjetila, iako mislim da nije. I tako. Sada imamo problem, imamo
jo jednog dezertera, dezertera koji je Senkova sestra, i jednog materinog sina koji spava
kod mene. Senko se zbog toga grize iako bi prije umro nego priznao, a meni i Marendi
jo neko vrijeme nije pametno ne pojaavati televizor i smijati se. To su ta nesretna
djetinjstva koja su uvijek nesretna na svoj nain, i takva napuena sranja kakva zna
govoriti Njok.
Marenda se nakaljava. Tako je uvijek kad hoe motati i priati u isto vrijeme.
- Moe bit svata.- kae. - Moe bit da su ga uvatili ili da nisu, da ga je podmetnija, ili
nije, da samo lau i mau da napune novine... - prstom kupi posljednje mrvice sa anka i
dovrava joint. - Ne bi bilo prvi put. Oni napune novine, a novine napune nas.
- Koga? - pitam.
- Nas, tebe, mene...
- Koga su uhvatili? - Marenda zna vie od prvog dnevnika, ali je ba zbog toga od njega
ponekad nemogue dobiti informaciju.
- Malog. Onog ta je podmetnija poar. - kae.
Marenda kvrca upaljaem. Ni Senko ni ja ne progovaramo. Senko zato jer je u kurcu, ja
jer ga gledam ispod oka i ekam.
- Na.- kae Marenda i preko anka mi dodaje dim.- Za jesen.
- Mmmmm.- uvlaim duboko, drim to dulje mogu, zamiljam da sam gnjurac, ronim,
ronim i izdiem ba kad pomislim da e mi prsnuti plua - Da stanu poari.
A sad, dok ia nije kod njega, trebalo bi rei rije dvije o tim poarima. Marenda vie ne
mota pa ni ne kalje. Kae. Prvo: poari se podmeu ili nastaju. Drugo: nastaju a) iz
osobnih ili b) iz viih razloga. U osobne spadaju bolest, to je najnii i najalosniji oblik, i
mrnja ili zavist koji su vii i sloeniji. U vie spadaju sluaj, vruine i politika. Ovo je
lito gorilo u Hrvatskoj, ostatku Evrope i Americi, a sve zbog Srba i Slobe.
Ljudi priaju i istina je: Marenda je trebao studirati. Studirati, studirati i studirati. Ali
onda bi bio u Zagrebu i dezertirao svake jeseni. Ovako je bolje. S nama je, gleda u
televizor i slijee ramenima.
- Ili nova teorija: zato ljudi podmeu poare? - usisava dim i vrti glavom kao da se ba
sad sjetio neeg genijalnog, neega to mu je dosada samo bojim udom izmicalo - Jer
su pokvareni, bolesni ili Srbi - ili zato to im se jednostavno ne da radit Doe rat, ne
ide u polje, masline te zaborave, naraste draa, pa ako oe do njih, moe krit ili
zapalit... I ljudi zapale. ta e se zajebavat.
Donosi pivo i sjeda do nas.
- Jedino ne znam ko je zapalija onaj na, od juer. - namiguje nam. - Onaj ta je poea
kod oficirue.
Pametan je taj Marenda. Sve zna. I tko i gdje i kako. Kod oficirue. Oficirua je kotela na
koju smo se kao mulci verali gledati oficirovu enu dok se tuira i kuhinjskom spuvom
utrljava pjenu u ono svoje crno udo izmeu nogu. Zeleno-utom kuhinjskom spuvom,
a moda i arlijem, kako se kleo Tica. Kotela koju je netko prozvao "oficirua", valjda
zato jer su obje bile onako neuredne i obrasle, i to jedna bez druge za nikoga skoro da i
nisu postojale. A ba zbog toga to nisu postojale, prvo je otila jedna, a za njom sino i
druga. Sino je otila i oficirova kua pa sada, eto, ni jedne vie nema. Sljedeih pedeset
godina, ili sto, ako je sree moda i zauvijek.
- Nije zbog oficirue - dodaje Marenda - nego e popizdit Rino Markulin, jer je i njemu
izgorilo.
A nije zbog Markulina, nego zbog matere, i sestre i zbog svega onog sino, to nas ledi
Senkov promukli glas.
- Boli me kurac za Rina. Ko mu je kriv kad ga nema. - kae.
I kae:
- Da je osta, ne bi mu izgorilo. Neu mu ja gasit isprid kue.
Mi sjedimo i gledamo ga u usta kao da mu otamo ne viri ljuta Marendina ia nego
lizalica. A onda, valjda zato to je prolog ljeta jebo Markulinovu sestru iz Australije,
Marenda kae:
- Gasili smo, gasili.
I kae:
- I ja i ti, i ovaj ovdi, i onaj Lucijin purger ta ste ga sino...
Hoe dodati jo neto, ali se zaustavlja na vrijeme.
- Gasili i ugasili, al je bilo gadno.
I bilo je gadno, a moglo je biti i gadnije, za Marendu. Ako zna Senka, a zna ga. Ako
zna to mu se okree u glavi kad ovako uti, ne pui, ne pije i onim ruerdama prelazi
preko stola kao da ne zna to bi s njima. Ako ga zna, a zna ga, izbjegava mu oi i
gleda u stol po kojem se tragovi njegovih prstiju najprije povlae kao opor pueva
balavaca, a onda uvlae u sebe, hlape i nestaju. Dim se gasi u pepeljari. Marenda nestaje
iza anka. Ja uzimam pivu i odlazim do flipera.
- Ukljui - dobacujem Marendi, tek toliko da neto kaem.
Ali Marenda ne odgovara.
- Marenda, ukljui, nemoj jebat. - kaem.
- Pet kuna. - kae on. - Kad svi mogu plaat, moe i ti.
Oi mu svijetle, a kosa pada preko ela pa sa onim obrvama i onim kvrgavim nosom
izgleda kao jebeni indijanac.
- Marenda... - Glavom pokazujem prema Senku, koji miri i rukama pokuava premjeriti
stol. - daj...
Ali ve znam to e se dogoditi. Senko je takav i ja sam takav. Takav je i Marenda, a to je
isto kao da kae da je i tovar takav.
Najprije e pitat za Lucijinog Purgera.
- Koji si kurac mora zajebavat malog?
Evo. Onda e biti tvrdoglav, tvrdoglav i tvrdoglav kao uvijek kad se napui i kad mu se
ini da je svijet u opasnosti.
- Roni bolje od tebe, pliva bolje od tebe, bue igra bolje od tebe, i brikulu, i pije bolje, i
lipi je od tebe, i pametniji i moe stoput bit purger i doktorsko dite, a ti se mo jebat -
uvik e bit bolji od tebe.
To ve boli. To za brikulu.
- I?
Ali treba stisnut pa se nasmijat Marendi i pustit ga da pukne, popizdi i izvue se iza
onog svog anka.
- I ta, blento?
Takav je Marenda, kratak i predvidiv ko etnja rivom. Mae rukama, urla, a onda samo
treba poet brojati.
Dok nabroji do tri pitat e za poar, ko da mu je ona kotela bila aina i ko da je
njegova kua izgorila, a ne Markulinova.
- I pizda ti materina, ta si ima palit?
Dok nabroji do pet spomenuti e Senka
- Vas dva debila, mogli smo svi izgorit zbog vas, pizda vam materina
A do sedam e bar jednom spomenuti Luciju i to e biti kraj.
Nikada neu shvatiti ludi dinamit u Senkovim rukama. Stvari se dogaaju
nevjerojatnom brzinom, a opet nekako usporeno, kao da ti ih netko pred oima mijenja
sliicu po sliicu. Recimo: Pivo je na fliperu. Marenda je na podu. Senko je na Marendi.
A ruke su mu oko Marendina vrata. Marendina indijanska kosa mrlja se preko lica, a iz
kvrgavog mu nosa curi krv. Senkove oguljene ake diu se i sputaju i sve je to nekako
istovremeno i odvojeno i povezano, iako je teko rei i shvatiti kako. Kao juer i danas.
Senko, ja i onaj Lucijin purger. Na leima nam brentae a mi pumpamo kao ludi,
udaramo po onoj Markulinovoj kui sve dok iz nje ne istjeramo i posljednju iskricu
vatre. Lomimo se, viemo, sjedimo i pijemo pivo naslonjeni na zid prazne trokatnice
kojoj se vatra zaustavila pred vratima, kao da se u tako finu kuu nije usudila ui bez
kucanja. utimo kad iz bora povrh naselja sukne zadnja zapaljena ika i mi je pratimo
kako leti i nestaje u sumraku kao ik kada ga s kraja baci u more. Netko kae lipo je i
opeenom rukom prati titravi uareni luk. Netko kae istina i istina je. Istina. Onda
dolazi Lucija, smije se, uzima ga za ruku, i njih dvoje odlaze. Senko i ja leimo i pijemo i
utimo i ja ga pitam: Drai ti je samo zato to studira ili zato to misli da je bolji? Senko
gleda u ono to je ostalo od oficirove kue i ne da da mu vidim lice. Lice njegove matere.
I ti si studira, kae. Kurac san studira, kaem. Kurac san studira. Senko uti. uti jer
nema to rei i jer zna da nisam dezerter i da bi bez mene kod Marende sjedio sam, i pio
sam, ako bi Marende uope i bilo. Idemo, kaem. To su te slike: sporo, sporo, i brzo, kao
na filmu. Uvala u kojoj ih vidimo kako izlaze iz mora, u kojoj ih gledamo kako se ljube,
u kojoj gledamo kako se prevru po oblutku, na mjeseini koja otkriva sve i zbog koje
ovjek popizdi i napravi stvari koje moda ne bi htio napraviti. Moda. Skidamo cipele i
ostavljamo ih pod borom. Trimo i noge nam tonu u alo. uju nas. On se die i eka,
poguren. Skaem na njega i padamo. Viem dok je na meni, dok me tue, a kurac mu
mlati po mojim prsima. Dolazi Senko i skida ga, udara u glavu, najprije akom, a onda,
dok lei, nogama. Vie nema materino lice. Ide a, kae. Tako bi otia i iz Hrvatske da
moe, mater ti jebem dezertersku. Kae. Zbog takvih smo u ovakvom kurcu, pizda ti
materina zagrebaka. Lucija ga hvata za ruku, gola je, na vrat je navukla majicu ali ne do
kraja i male sise joj se tresu dok ga pokuava maknuti sa njega. Ne ide. Jebem ti mater
zagrebaku da ti jebem. Leim i plaem. Plaem ne znam zato. Plaem jer je gledam i
ona to osjea, jer se okree i na lici joj vidim da me mrzi, da me vie nikada nee voljeti,
da ne eli zaplakati, a plae, i da je taj pla posljednja stvar na svijetu koju dijelimo.
Tako je to bilo. Senko se die s Marende i Marenda se die s poda. Ja odlazim iza anka i
toim tri travarice.
- Samo vie nemojte o tome.
Takva smo mi ekipa.
ANTE TOMI
POMOU TRIKOVA
(Ili kako su nestali Srbi u Hrvatskoj)
"Evo juhice", kazao je Radojica sjedajui s plastinom zdjelicom na rub postelje na kojoj
je leao njegov teko bolesni otac Stojan. "Neu juhu", kae stari. "Jedi, ovo sam zbog
tebe skuhao. Prava domaa koko." "Otkud ti koko?" "Komija Milan pobio cijeli
kokoinjac" Rade zagrabi licom, cijedi je uz rub zdjelice. " Prije nego je otiao",
pria sin smijeei se, "komija Milan uzeo kalanjikov pa rafalom po kokoinjcu Kae:
'Nee, bogami, ustae moje kokoi jest!'" "Majmun", ree Stojan, umirovljeni profesor
fizike i matematike, generacijama kninskih srednjokolaca poznat i kao Crni Stojko.
"Uvijek je bio majmun A i otac mu je bio majmun." "Jedi juhu", kae Rade. "Ti si lud",
kae otac zlovoljno. "Potpuno si lud." Rade pognu glavu i zauti. "Pogledaj kako se
oblai", nastavi Stojan. "Pogledaj se: izgleda ko budala." "Jedi juhu", protisne Radojica
jo jednom. Otac zabaci glavu i uvrijeeno se zagleda u strop.
Vani upekao zvizdan, negdje iz daljine uju se plotuni. Posve besmisleni, jer je narod
pobjegao. Potrpali su, koliko su stigli u svojemu bezumnom strahu, stvari u kamione i
traktore i otili. Jo od sino u selu je jo samo njih nekolicina, uglavnom staraca. Tako
da nema osobitog smisla ni to da se Mladen (23) iz 47. domobranske pukovnije, KV
kuhar, nezaposlen, prikrada uz zidove i pretrava do plasta sijena. Kotrljajui se po tlu
Mladen se leima nabije na nekakav zahrali plug koji je leao skriven u visokoj suhoj
travi. "O, jebem ti mater etniku, da ti jebem", zajei Mladen tiho.
Tata nije htio bjeati. "Jok!" rekao je rezolutno. "Ja ostajem, a ti, moj sinko, kako hoe."
Rade je znao da ga poslije toga vie nema to moliti. Crni Stojko je bio takav ovjek: kad
taj neto zatuvi u glavu, nema toga to e ga odvratiti od njegova nauma. Ba kao to je
sada odluio da nee juhu. Radojica sjedi sputenih ramena zagledan preda se, a otac
zuri u strop na kojemu se od detonacija povremeno zaljulja teki kristalni luster. Na
trenutak je sve zamuklo, ni cvrci se vie ne uju.
Mladen tresne nogom u vrata i silovito upadne u sobu, Rade se uplaeno prene, a otac
sasvim polako, kao umorno sputa glavu. Mrano pogleda momka namrenog lica kao
to bi pogledao nekakvog mamlaza koji ne zna prvi zakon termodinamike. Rade je
zastao sa zdjelicom u ruci, Mladen je malo zbunjen. "Ti!" kae on napokon pokazujui s
puanom cijevi na Radu. "Makni se tamo na drugu stranu." Rade se ukipio. "Makni se
tamo na drugu stranu, kad sam rekao", ponovi vojnik ivano. Rade ustane i rairenih
ruku, kao da hoe pokazati da nema nikakvog oruja, jo uvijek drei onu zdjelicu,
prijee na drugu stranu sobe i stane pokraj ormara. Mladen hitro prie postelji i smakne
plahtu, otkrivajui blijedo, mravo tijelo starca, samo u pamunim gaama. Ponienom
se profesoru fizike i matematike lice iskrivi od gnjeva.
Mladen se, malo kao i posramljen, okree prema sinu i gleda ga. "Koji si ti, jebote?" kae.
Rade nita. "Kako si to obuen?" Rade se ogleda. "To je frak", kae. "Frak!?" "Ja sam
maioniar", objasni Radojica. "Ti si luak", upadne otac. "Ja sam maioniar!" ponovi
Rade prkosno. "Maioniar?" kae Mladen. "Ej, vi Srbi, ta sve neete izmislit. Do juer
si bio u uniformi, a sad si se na brzinu presvukao pa si kao maioniar, a?" "Ja sam
maioniar!" ree Rade jo jednom. "Nikad nisam bio u vojsci." "Nisi, moj kurac", ree
Mladen sumnjiavo. "Svi ste vi isti!"
Ponovno svi ute. Samo se, uznemirivi naas Mladena, Stojan pridigao da se ponovno
pokrije. "Mogu li ti neto pokazat", ree Rade u neko doba. "ta?!" "Neto da ti
pokaem", kae Rade odlaui zdjelicu na noni ormari. "Nemoj mi se zajebavat!" ree
Mladen podiui puku. "Ne boj se", kae Radojica prilazei, ispruivi preda se ruke s
rairenim prstima. "Ne boj se, vidi da nemam nita", kae. Sada je sasvim blizu vojnika,
krenuo je rukom prema njegovoj glavi. Ovaj ustukne. "Ne boj se", kae Rade. Mladen se
umiri. Rade oprezno podie ruku i njeno ga dotakne iza uha. "Vidi", ree on toboe
iznenaeno, pokazujui KV kuharu prsten od plavog stakla. "Vidi ta sam ovdje naao."
Mladen se ozari. "Kruno!" vikne. "Kruno, jebalo majku, vidi ovde maioniara!"
Kamion pred kuom vidio se jo izdaleka. Dvoje, jedan mlai i jedna debela
srednjovjena ena u ispranoj ruiastoj majici na kojoj je pisalo "Kiss me", gore su u
prikolici slagali pokustvo i bijelu tehniku, televizore, sagove, odjeu, ak su i nekakvi
jelenski rogovi tu stajali. Rade, koji se vraao iz grada s neto rie i ulja, je stigao ba da
vidi kako jedan iznosi njihov usisiva marke "Ei Ni". Onda je izaao drugi s vjealicom
od tamnog drva to ju je tata donio kada su u zbornici mijenjali namjetaj. Trei je nosio
ormari iz kupaonice. Onda je opet onaj prvi dovukao golemi Weilerov goblen to ga je
izvezla Radina pokojna mater Rosa. Sustavno i bez rijei izvlaili su iz kue sve to se
moglo izvui. Debela se strano znojila. Na Radojicu nisu obraali pozornost.
Iznenada tamo u kui netko kriknu. "ta je bilo?!" pita ena. "Luster ne mogu skinuti:
struja me trese Trebao bi netko odviti osigurae?" "Gdje je ploa s osiguraima?" pita
ena Radojicu. "Iznad ulaznih vrata", kae Rade. "Osigurai su ti iznad ulaznih vrata!"
povie ena. "Dobro!" "Skini odmah cijelu plou pa je daj ovamo!" "Dobro!"
Uto se prvi i trei sada pojavie na vratima nosei izmeu sebe duguljast ormar oslikan
ljateim petokrakama. Kroz njegove obje bone stijenke izviruju etiri sablje. "To ne
moe!" pobuni se Radojica. "To vratite tamo gdje ste i nali!" Ova se dvojica ne obaziru,
nego nastavljaju prema kamionu. "Jeste li me uli, to ne moe", vikne maioniar
gnjevno pa dohvati stranjeg nosaa za ruku. Ovome ispada ormar, sablje se rasipaju
zveei po betonu. Rade se hitro sagne i zgrabi jednu. "Taj ormar ne ide s vama!" kae on
prijetei, a ona dvojica gledaju malo njega, malo sablju u njegovoj ruci
"Dobro je", presudi napokon debela, "moemo i bez toga Marko! Marko, jesi li gotov
vie!?" Marko istrava iz kue s kristalnim lusterom u jednoj ruci, plou s osiguraima
dri pod drugom. Dodaje eni predmete, a onda se i on penje na prikolicu, ona dvojica
uskau u kabinu. Radojica ulazi u kuu. Sve je prazno i golo, ba kao i prijanjih godina
kada bi u ovo doba bijelili kuu. On odlazi u oevu sobu. Stojan lei na postelji, jedinom
komadu pokustva to je ostao u cijeloj sobi. Tu je jo samo retuirana slika njega i
mame na vjenanju.
"Tata", kae Rade. Stari ne odgovara. "Tata", zovne ga Radojica jo jednom sjedajui na
postelju. Od Stojana ni glasa. "Tata", ree Rade, ali vie ga i ne zove - jer to e ga zvati
kada je Crni Stojko naumio umrijeti - nego to kae tek tako, od dragosti, milujui starca
po prorijeenoj kosi. Onda se isprui pokraj blijedog i hladnog oeva tijela i trenutno
zaspe.
Probudio ga je dim i vruina. Trebalo mu je nekoliko asaka da se pribere i shvati da
kua gori. Uhvatio je oca za pazuha i stao ga potezati s postelje. Stari je bio teak i
ukoen i sve to mu je uspjelo je da ga je sruio na pod. Dalje ga nije mogao ni
pomaknuti, dim ga je guio. Napokon odustane i uhvati bjeati. Bio je ve na vratima od
sobe kada su se pred njim sruile stropne grede u hodniku. Vratio se u sobu i krenuo da
e otvoriti prozor. No, prozorske su kvake bile ve uarene pa je dohvatio jednu plahtu
s postelje, omotao je oko ruke i razbio staklo. Iskoio je vani, odteturao nekoliko koraka i
pao u travu kaljui.
"Jebo te ja blesava", rekao je netko, "to nisi pogledao ima li ikoga unutra." "Ma, ko mu
jebe mater!" kazao je drugi. Radojica podigne glavu i vidi trojicu njih gdje su se
raskoraili pa gledaju kako plamen prodire kuu i pue. On ustane i otrese odjeu.
"Vidi, kako je obuen, u pizdu materinu!" primjeti jedan. "Ej, edo, ta to ima na sebi?"
pita tip. Radojica se nakalje. "Ja sam maioniar", kae. "Sere!" kae ovaj. "Ne serem",
ree Rade jednostavno. "Ba maioniar?" umijea se drugi. "Ba maioniar", potvrdi
Radojica. "Pravi pravcati."
"Stvarno", vikne sada trei, "vidi ono tamo!" Momak je ugledao na ormar sa sjajnim
petokrakama i razbacanim sabljama. Pritri mu gotovo djetinje znatieljan i uspravlja
ga. "Je li ovo tvoje?" pita. Radojica se uozbiljio i popravio prsluk, dlanom zagladio
frizuru. "Gospodo", kae, "dopustite!" Odlazi do ormara, otvara ga i jednom raskonom
gestom pokazuje kako je prazan. "Ja u sada ui u ovaj ormar", ree onom istreniranom,
uglaenom maioniarskom dikcijom, "a vi ete me probosti ovim sabljama ovdje." "Hi,
hi, hi, hi!" zacereka se onaj trei, ini se, najmlai meu njima, veselo.
Mjesec je izaao iza oblaka, ali svjetla ionako ne nedostaje. Na plamenu od poara
ljudska se lica doimaju sablasno i luaki. "Gospodo, izvolite", ree smireno Radojica pa
ue u ormar i zatvori vrata za sobom. Klinac skuplja sablje s tla. "ekaj", kae jedan od
one dvojice to su do sada stajali po strani. "Podijelit emo se: meni dvije, tebi dvije!"
Mali mu dodaje pola sablji. "Hoemo li skupa?" pita. "ta skupa?" "Da ga skupa
probodemo", objasni tip razdragano. "Ti sa svoje strane, ja sa svoje." "Moe", ree ovaj
namjetajui vrh sjeiva na rupicu na ormaru. "Ajmo, jedan, dva"
Pras! - odjeknu hitac. Pras! - jo jedan. Pa jo jedan. I jo jedan! "Odmaknite se malo od
ormara da oinem rafalom!" kae onaj to je stajao malo dalje s kalanjikovom u ruci.
"Glupane, ovjeka si ubio", govori mu najmlai. "Ajde, jebi mater", kae onaj s pukom,
"neu se valjda s etnikom zajebavat Odmakni se malo", ree i prospe rafal po ormaru.
Vrcaju ahure i komadii iverice, pun okvir je luak ispraznio. Napokon stane, a vrata
od ormara se pomalo otvaraju.
Ali, unutra nema nikoga. Ormar je prazan. Radojica je nestao, to bi rekao pokojni
Predsjednik, kao da ga tu nikada nije ni bilo.
NEVEN UUMOVI
ALI UOPE NIJE BILA RIJE O UBOJSTVU
(Ali uope nije bila rije o ubojstvu)
Ali uope nije bila rije o ubojstvu. Mali je jednostavno izaao pred auto, a ja sam to
vidio. Morao sam kupiti kruh, zavolio sam jedan novi, onaj s mekinjama. U trgovini
sam, kako mi se to esto dogaalo, izgubio koncentraciju i rastreseno splitao pogledom
o Milu,Doktora u kui, kaugume Dracula, Sirela sireve i pravilno poredana jaja s
punkerskim A na vrhu.
A stvarno nisam ja. Ja sam samo vidio: mali je imao walkman na uima, hodao u ritmu
trotoarom drugom stranom ulice, po koji put onako raperski sputao ruke prema dolje, i
smijao se nekom, nevidljivom, moda samom sebi, sebi na nekom Ego-Pop-Tv-u. Cestom
su brzali auti, podne je prolo, promet se zgunjavao.
Ali to sam ja tu radio? Kad razmislim, ustvari sam iao gore-dolje svojom stranom
ulice, bacao pogled na kiosk sa strane, zirkao i traio enski lik - bez ikakve namjere -
koji se krio iza malenog prozoria. Samo detalji: rame-ruka - eventualno usne-nos - i to
je bilo sve od nje!
Kao i uvijek bilo je razloga za plesne kretnje, znam da sam skreirao dlanovima po
zraku, malo iznad depova, nevidljivo i ironino podrivajui svoje misli, zapletene i
neosporno: aritmine. Ali nije bilo razloga da mali zbilja zaplee i izae na cestu. Da li je
razlog bio u naredbama koje je dobio s walkmana? Neto je malog iskljuilo, ugasilo ga,
ili obrnuto, mali je pobrkao prekidae-okidae i uao u prazan prostor koji se najednom
otvorio u njegovoj glavi. Auto zbog toga nije mijenjao brzinu. Voza je bio u redu, iako
glazbu koju je on sluao nismo mogli uti. Sve je bilo u redu.
Neto nije bilo u redu jedino sa mnom, ne? Zato sam ostao stajati tu i onda kada se ve
nita nije moglo vidjeti. Uvjeren, ali zbilja uvjeren u policiju i lisice za moje ruke.
Ja ne volim rap i ne volim automobile i taj mladi, moda, moda mi je u tom trenutku
bio mrzak. Nita se nisam imao objanjavati s njim. A opet nain na koji je ustao nakon
udarca s autom govorio je da je sve u redu, da je sve u redu osim mene, onog-koji-blene.
- to si blenuo? - prie mi mali i hrpa njegovih frendova sa svih strana (predmet se
uspostavio - nije bila rije o ubojstvu). Iz kioska izae djevojka, i ja kopam u hipu: ona
je s njima. Ona je s njima, i vie:
- to je? to hoe, kretenu?!
I ja, ja moram priznati: cura dobro izgleda, ovako, gledano u cjelini.
Ali ja sam samo htio kupiti kruh s mekinjama
Ali ja sam samo htio kupiti kruh s mekinjama, kad ono trgovina puna ena, i to starijih.
Stajale su sve uredno u redu, prodavaice su taj oblik reda zvale zmija u spokoju. I, to
u? Morao sam stati na kraj.
Kao i uvijek, brzo sam izgubio koncentraciju, i pogled mi je lutao meu tetrapacima:
jogurt, moj dragi kefir, AB, ABC, BBB-kultura...BBB-kultura! Kakav reklamni trik. Uzeo
sam tetrapak u ruke i - zbilja - uspjeli su nai tri bakterije ije je ime zapoimalo s b!
Prodavaica najednom zaurla i skoro mi izbaci tetrapak iz ruke svojim krikovima.
- Ubojstvo! Ubojstvo! Ubojstvo!
Lijevo-desno, saplele mi se ruke-noge, nisam znao kuda u, kad pogledam i vidim:
sredovjene gospoe stoje i dalje uredno u redu i uope se ne miu, tek svaka trai svoj
sat na ruci i provjerava.
Znai opet sam ja u pitanju. Ispruih ruke prema prodavaici, oekujui lisice.
Ali prodavaica je uredno i dalje izvikivala: Ubojstvo! Ubojstvo! s pauzom od deset
sekundi.
Gospoa do mene, primijetivi moju uznemirenost, obrati mi se spokojno:
- Ne uznemiravajte se, mladi gospodine. Vi oito niste iz ovog kvarta. Ova prodavaica
svaki dan u 17.00 vie Ubojstvo! Ubojstvo! Zbog toga je takav red u ovoj, inae nikakvoj
trgovini. Ljudi provjeravaju satove, jer sm Bog vie kroz nju.
Kad sam doao na red, podrobno sam osmotrio tu prodavaicu. Na njoj je bilo sve u
redu, kao da se nita nije dogodilo u 17.00.
I u 17.15 izaao sam napokon iz te, inae nikakve trgovine, s kruhom pod mikom.
Htio sam na miru jesti
Htio sam na miru jesti, pa sam otiao do pruge. Tu ve godinama stoje vagoni,
razvaljeni, truli.
esto sam odlazio na eljeznicu i prije nego to je to postalo in. Kako su me nervirali ti
ljudi:
- Aha, ide na eljeznicu, to je sad in!
Odgovarao bih im ljutito da sam ja bio in i prije nego to je to postalo in.
Opet pomalo uzrujan samo zbog tih misli, naao sam se u vagonima. Naalost, odmah
sam shvatio da nisam sm. Vani, na irokom betonskom postolju jednog stuba, sjedili su
neki tinejderi s bocom estice i dijelili je s dva-tri eljezniara.
Sve mi je bilo jasno. Ne mogu klinci sa eljezniarima kao s vozaima automobila.
Udarac lokomotive ne bi im bio - tek dobar stimulativ, poput udarca auta. Lude
strojovoe mogle bi ih jo i povrijediti. Stoga je bolje sklopiti savez s njima.
Pravio sam se ravnoduan, isto cool, i odlomio koricu kruha. Svi su gledali u mene.
Jedan se mali, izmijenivi brzo pogled s ostalima, podigao i krenuo prema meni. Imao je
vrlo podrugljiv pogled.
- Striek, moe malo kruha?
Ma... poeh psovati u sebi.
- Ma evo ti, evo vam, evo vam, nosi, meni ne treba nita, nisam ja nikog ubio, sve
uzmite, vi...!
Bacio sam mu kruh u ruke i iskoio iz vagona.
Zaspati
Zaspati, samo kad bih mogao zaspati, prevrtao sam se doma u krevetu. Ali bilo je rano,
isuvie rano, susjed je gledao TV prijenos neke utakmice i znao sam ve sve igrae
napamet.
Zidovi su proputali zvuk kao zrak svjetlost, tovie modulirali su ga tako da je bio
mnogo privlaniji od onog kojeg sam i ja meu svoja etiri zida mogao proizvesti.
Razmiljao sam s ironijom kako bi se umjesto mene, pod ovom dekom, sada stvaralaki
koprcao nekakav postmoderni arhitekt. Slatko bi ga muila ideja staklenih zidova koji bi
ama ba sve proputali. Da, to nam je potrebno! Stakleni, prozirni zidovi prema
susjedima - da nam ubiju dosadu svakodnevice. Kako bih samo rado gledao to
susjedova obitelj radi, trao bih od kraja do kraja sobe i stalno pogledavao. A i ono bi
gledali. I sve nae radnje dobijale bi izgled kakav dosad nisu imale. A tamo gdje zidovi
ne bi razdvajali susjeda od susjeda, nego bi bili potpuno unutarnji, tamo bi zidovi bili
ista kompaktna zrcala. Ne otvaranje prema prirodi, jer nje, pretpostavimo, nema, nego
prema vlastitom tijelu i njegovim pokretima!
Guio sam se pod tlocrtima i nacrtima tog svog arhitekta. Htio sam unititi televizor
svoga susjeda.
Ve gotov da ustanem i krenem, o krevet me pritisne grlena vika navijaa:
- U boj... U boj... U boj...
...stvo...
...stvo...
...stvo... dahtao sam i valjao se poput ribe na suhom. Svaki udah inio mi se kao
posljednji.
Ubojstvo
I naravno, skoro sam se uguio. Stravini kaalj izbacio me je iz kreveta i bacio na pod.
Utrao sam u kupaonu, upalio svjetlo i pogledao se u zrcalo. Dobro je, lice, lice je tu.
Ugasio sam svjetlo i sjeo na rub kade.
to mi je sve ovo trebalo? - smirivao sam dah.
I ne znam samo otkud ti to ubojstvo!
Nemogu si.
To nadiranje svega oko mene po danu - stvari, ljudi, prilaze suvie blizu! Kou ti
svlae...
Pustio sam toplu vodu u kadu. Zatim hladnu. Kapnuo nekoliko kapi ulja od lavande.
Fino se smlailo kad sam se spustio u kupku. Gledao sam kroz mali prozor u granu
platane, njenu ogoljenu koru, svijetle i tamne mrlje. Lie bi povremeno zautalo. Nita
se vie nije ulo.
Odjednom me svlada pla. Poeo sam jecati u kadi, guiti se od suza. Ubojstvo se
dogodilo, ubojstvo se nepovratno dogodilo, znao sam sad, iako nisam znao ni ubojicu ni
ubijenog. Ali ubojstvo se dogodilo, tu, meu nama, negdje u blizini.
I to to sam sada znao da ja nisam kriv, nije bilo nikakavo olakanje, jer ubojstvo se
dogodilo i ja sam bio do gue u njemu.
TONY WHITE
A0
(s engleskog preveo: Borivoj Radakovi)
Svaki kolarac zna posljednje rijei Harryja Kleina: "Wolfgang! Daj mi ravnalo! Hou
izmjeriti Knjigu Sudaca!"
Pria, pak, o malom siroiu imenom Hans koji je roen 1884. kao jedino dijete u obitelji
priprosta obrtnika iz Bremena u Njemakoj i nije ba jako poznata. Nitko zapravo ne zna
ni to je izazvalo poar u kojem su mu poginula oba roditelja. Kao i sam pokojni
Hermann Kumpfmller u svojoj, punoj mana, ali i gotovo iscrpnoj biografiji Klein's
Grenma (Schriftenreihe der Akademie, 1967)(1), i mi se moramo osloniti na
nagaanja. Moda su, kako Kumpfmller sugerira, jedne mrane zimske noi maloga
Hansa probudili zastraujui zvukovi, pa se puzeki spustio do oeve radionice. Moda
je sav uasnut buljio u iskonski prizor to ga je osvjetljavala samo treperava uljanica:
prizor dvaju znojnih tijela, polugolih, koja se valjaju po piljevini i naizgled imaju
namjeru ubiti jedno drugo. Moda ga je otac primijetio pa se izderao na njega bijesan
kao zvijer. Moda je mali Hans tada sav uasnut pojurio van iz radionice i sruio uljanu
svjetiljku. Moda je uo i to kako se krici uitka njegove majke pretvaraju u krike uasa i
smrti. Dokumentirano je, pak, samo to da je mali Hans po smrti obaju roditelja poslan u
sirotite; jedino to je imao kao svoje bilo je malo elino ravnalo to ga je spasio iz
pepela oeve radionice.
Osim godinje uplatnice za uzdravanje njegovo i druge siroadi u upnim spisima
malo se zna o tim godinama. Je li sirotite bilo mjesto sree puno smijeha i igre ili je
njime upravljao neki mrani tiranin koji je mislio samo na to kakav bi uitak mogao
izvui iz svojih ubogih tienika? O tome nije ostalo nikakvih dokumenata. ak je i sam
Kumpfmller podosta neodreen u pitanju identiteta sadista ija lascivna prisutnost
baca jaku sjenu na prva poglavlja njegove studije.
Ono to se doista zna jest to da je nekoliko godina kasnije jedan dobro odjeven ovjek
etao jednom siromanijom etvrti Bremena i naglas svom drutvu itao neko pismo,
kadli u taj as iz sjene izleti neki malian vitlajui metalnim predmetom. Ljudi iz pratnje
tog ovjeka, krivo pomislivi da se radi o oruju i uplaivi se za njegov ivot, dohvate
maliana i malo je falilo da ga potenski namlate, ali ovjek, uvidjevi da je "napada"
tek neki mali raupanko, zapovijedi im da prekinu, pa upita:
"Was gibt es Wichtiges, junger Mann, da Sie meine Begleiter deratig erschrecken
mssen?"(2)
"Verzeihung gndiger Herr", rekao je malian, "darf ich diesen Brief ausmessen?"(3)
"Wie heit du, Junge?"(4), pitao ga je.
"Hans, gndiger Herr"(5), rekao je djeak ponosno.
Taj ovjek bio je, naravno, Klein, "der Wolf", jedan od najveih industrijalaca u dravi i
Kaiserov prijatelj. Sranost i znatielja maloga Hansa toliko su ga opinile da ga je,
otkrivi da je mali siroe, a kako sam nije imao djece, usvojio kao roenog sina i dao mu
najbolje mogue obrazovanje.
kolski dani maloga Hansa Kleina tako su dobro dokumentirani u Kumpfmllerovoj
biografiji da nema potrebe da ih ja ovdje ponavljam. Meutim, jedna iznimno vana
epizoda zahtijeva pojanjenje. Kumpfmller nam govori da je Hans (koji je sada visok i
pristao mladi), vraajui se sa kolovanja kui na ljetne praznike, naiao na skupinu
starijih momaka koji su se igrali papirnatim strelicama i glasno psovali zbog vlastitih
loih poteza. Smjelo je pristupio dekima i pitao smije li izmjeriti te njihove strelice.
Moda su bile izraene od nepravilno proporcioniranih komada papira. Ali grubijani su
zgrabili njegovo ravnalo i izlemali ga, a potom ga natjerali da sav u suzama pojede
strelice od papira.
"I sie", zapovijedili su mu, "und wir werden morgen frh deinen Haufen
ausmessen!"(6)
A onda su mu, urlajui od smijeha, rasporili hlae i jedan ga za drugim redom naguzili.
Batine to ih je Hans tada dobio - jo vlastitim ravnalom - bijahu toliko svirepe da su mu
tjednima poslije toga u meku kou bedara i guzova ostali urezani brojevi i mjerne
jedinice. I ma kako ta epizoda izgledala okrutnom, nedavna su istraivanja u sumnju
dovela ne samo njezino sredinje mjesto u Kumpfmllerovoj studiji, ve i njezinu
injeninu zasnovanost.
U oujku 1904. Hans je sreo, i istog asa njome ostao oaran, mladu djevojku koja je
izila u etnju sa svojim roditeljima. Da su njih dvoje postali najvei prijatelji, dobro je
potkrijepljeno u pismima to joj ih je slao sa studija. Moda je Kumpfmller u pravu kad
pretpostavlja da se Hans ve u to vrijeme zaljubio u Annu Meyer. Moda su doista
otkrili da istinska ljubav moe biti stvar njena i puna uda i radosti, a prebiva daleko
od surovosti sirotita i grupnog silovanja. I koga ne bi dirnuo Kumpfmllerov izvjetaj o
njihovu ponovnom susretu po Hansovu povratku iz Berlina (premda e paljiviji
itatelji prepoznati da je ona epizoda u kojoj mladi ljubavnici doivljavaju smetnje
maknuta iz kasnijih izdanja Kumpfmllerove biografije nakon to je na sudu upozoreno
da je Annina guvernanta u to vrijeme bila jedna postarija ena koja je bila prikovana uz
invalidska kolica).
itatelj neka me ispria zbog kraene naravi ovih biljeaka. Pria o Kleinovu ubrzanom
usponu u kompaniji njegova oca usvojitelja dobro je dokumentirana, a njegov brak s
Annom Meyer bio je drutveni dogaaj 1910. Kumpfmllerov izvjetaj o njihovu
vjenanju temelji se iskljuivo na svjedoenju sluavke (znane samo kao "Mathilde B")
koja se, oito noena nezasitnom seksualnom znatieljom skrila u ormar za odjeu u
njihovoj spavaoj sobi. I dok je ta pria - o udaranju elinim ravnalom, ostavljanju
tragova na mesu i openju koja teko da mogu posljedovati zaeem djece - mogla s
punim pravom postati klasikom poslijeratne erotike, istraivai nisu bili u stanju u
podacima o tome tko je sve bio zaposlen u kuanstvu Kleinovih pronai nikakvu
"Mathilde B".
Anna je umrla pri porodu godinu dana nakon vjenanja, ali iza nje je ostao njihov sin.
Nedugo nakon te tragedije Hansu je povjerena zadaa da ustanovi ured u Sjedinjenim
Dravama. Moda je upravo tada, pri susretu sa zbunjujuom silom pisaih potreptina
koje su se koristile u Novom Svijetu (razne europske mjere, engleski formati
kancelarijskog papira, kvart(7) i ameriko pismo), bio skovan Hansov jednostavni san:
da uskladi sve papire svijeta. To je bila ambicija koju je uzbuna zbog velikog rata samo
ubrzala. I, kako nas Kumpfmller podsjea, i sam atentator Princip bio je inovnik od
papira.
1920-e i 30-e bile su za Kleina desetljea otkria i intelektualnog vrenja. Slavi koja e
uslijediti nakon transformacije njegove kompanije tiskarskih postrojenja i industrije
papira, prethodile su godine privatnog odricanja i obiteljskih stradanja, u onom
razdoblju to ga je ovjekovjeio John Huston u svom filmu "The Paper Man" (1961.,
Paramount Studios). Glavna uloga to ju je odigrao Montgomery Clift smatra se jednim
od najboljih glumakih ostvarenja u njegovoj karijeri; on u ulogu Haryja Kleina unosi
svojevrstan onostranski sklad. Tko bi mogao zaboraviti prizor u kojem Harry, sav izvan
sebe od bola, okrivljuje svog sina Wolfganga (kojeg igra Kenneth Anger jo svjea lica)
za Anninu smrt. Pa ipak, najpoznatiju reenicu tog filma, koja opravdava Kleinovu
drugu natuknicu u Oksfordskom rjeniku citata: "Pero svakako moe biti jae od maa,
ali ne vrijedi ni piljiva boba bez papira", sada je poznato, sam Klein zapravo nikada nije
izgovorio. Ona je dola - zapravo - iz pera veterana-scenarista Jerryja Friela.
3. prosinca 1938. u jedanaest sati uveer, nakon godina pokuaja i pogreaka, Klein je
sjekae svojih strojeva podesio na omjer 7:10. Ostalo je, kako se kae, povijest.
U pismu tadanjem predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu opisao je svoju sreu kad je
iznaao ono to je nazvao "idealnom mjerom za standardiziranu proizvodnju papira".
"Otkrio sam", nastavlja, "omjer pri kojem se list papira moe prerezati sredinom due
strane, a da dva lista koja poslije toga dobivamo zadravaju tone proporcije originala -
ad infinitum. Onaj matini arak oznait u kao A0, a u skladu s time sa svakom
bisekcijom: A1, A2, A3, A4 i tako dalje."
Klein nije mogao ni zamisliti da je tim svojim "i tako dalje" postavio jedan od
najdonkihotskijih izazova moderne organske kemije. itatelji sa znanstvenim
"sklonostima", pak, bez sumnje e ve vidjeti iroko publicirane elektronske mikrografe
oblatki kristaliziranog benzo-silikata debljine tek dvije molekule to ih reu studenti s
MIT-a(8) da bi proizveli siuan list papira A100 od kojeg pamet staje.
Kleinova je smrt 1940. nastupila nekoliko tjedana prije nego to je odvjetnik za patente
imenom Chester F. Carlson registrirao dokumente patenta za strojeve za umnaanje
dokumenata za patente: prvi mimeostat. Naalost, nije poivio da vidi razvoj
fotokopirnog aparata i kasnije prihvaanje njegova A-mjerila kao univerzalnog zadanog
standarda za fotokopirnu proizvodnju.
U moda najdirljivijem dijelu svoje biografije Kumpfmller nam govori da je Harry
Klein za svoju mjeru za papir odabrao oznaku "A" u znak sjeanja na svoju preminulu
enu. Moja vlastita istraivanja to potvruju. Dakako, prole sam godine posjetio
Smithsonian Institute na iju je brigu Wolfgang Klein prije svoje smrti 1983. povjerio
Kleinove biljeke i pisma, njegovo ravnalo i one prve listove papira 7:10. Dok smo zurili
u poutjelu povrinu u klimatski kontrolirnom trezoru koji je za njegovu prezervaciju
konstruirala Klein Foundation, kustos mi je u povjerenju odao da osoblje u
Smithsonianu pra-list papira A0 jednostavno zove "Anna".
BILJEKE
(1) Vidjeti takoer H. Kumpfmller: Measure for Measure: The Klein Story (Mjera za
mjeru: pria o Kleinu), prijev.Quintin Pontalis (Chicago Univ. Press, 1975.)
(2) Mladiu, to je to tako vano da time tako eli preplaiti moje drutvo?
(3) Molim vas, gospodine, mogu li izmjeriti to vae pismo?
(4) Kako se zove, mome?
(5) Hans, gospodine
(6) Pojedi to, a ujutro emo ti izmjeriti govno
(7) etvrtina arka, veliina dvaput presavijenog arka
(8) Massachusetts Institute of Technology
(Pria A0 objavljena je u zborniku Britpulp! to ga je uredio Tony White)