FILOZOFIJA KOMPOZICIJE

CHARLES DICKENS, u biljeci koja lei preda mnom, a povodom jednog mojeg ranijeg ispitivanja sklopa
Barnaby Radgea, kae: ,,Usput budi reeno, znate li vi da je Godvin pisao svog Caleba Williamsa
poinjudi s kraja? On je svog junaka prvo upleo u mreu tekoda, koje sainjavaju drugu biljenicu, i tek je
onda, povodom prve, stao razmiljati kako da opravda ono to se ved zbilo".

Ne mogu zamisliti da je Godvin upravo tako postupio, i zaista njegovi iskazi se ne slau potpuno s
gleditem gospodina Dikensa, ali pisac Caleba Williamsa bio je i suvie dobar umjetnik da bi previdio
prednosti koje prua bar priblino slian postupak. Savreno je jasno da svaki zaplet, koji zasluuje to
ime, mora biti temeljno i marljivo razraen do svog raspleta prije nego to se uopde primimo pera.
Jedino ako stalno imamo pred oima rasplet, modi demo pruiti djelu onaj njemu neophodno potrebni
izgled dosljednosti, ili uzrone povezanosti, time to demo uiniti da svi dogaaji, a naroito cjelokupan
nain obrade, budu usmjereni na razvijanje osnovne zamisli.

Postoji, ini mi se, jedna osnovna greka u uobiajenom nainu graenja jednog knjievnog djela.
Predmet za obradu prua ili povijest, ili mu kao povod slui neki dnevni dogaaj, ili, u najboljem sluaju,
sam pisac stavlja u pokret splet neobinih zbivanja, jedino da bi postavio osnovu za svoje djelo, u
namjeri, po pravilu, da sve praznine u pogledu injenica ili radnje koje se u toku pisanja ovdje ondje
ukau popuni opisima, dijalozima ili vlastitim razmiljanjima.

Ja radije poinjem razmiljanjem o utisku. Imajudi uvijek u vidu novinu - jer obmanjuje samog sebe
onaj tko se usuuje da se lii tako oiglednog i tako lako dostupnog izvora zanimljivosti - kaem sebi na
prvom mjestu: " Od svih bezbrojnih utisaka ili predstava koje moe primiti srce, ili razum, ili (opdenito
reeno) dua, koji du ja, u ovoj prilici, odabrati?" Poto sam izabrao, prvo, neki novi, i, drugo, neki snaan
utisak, poinjem razmiljati o tome da li de on najbolje biti proizveden dogaajima ili izrazom, ili
obrnuto, ili istovremeno i naroitim dogaajem i naroitim izrazom - poslije ega traim oko sebe (ili ,
bolje, u sebi) takva povezivanja dogaaja, ili izraza, koja de mi biti od najvede pomodi pri proizvoenju
utiska.

esto sam pomiljao kako bi zanimljiv lanak mogao napisati svaki pisac koji bi htio - to de redi, koji bi
mogao - izloiti, korak po korak, nain na koji je svako od njegovih djela dobilo svoj konani oblik. Zato
sve do danas takav lanak nije ugledao svijeta, to nikako ne bih umio redi - moda je meutim ta
praznina vie posljedica knjievne tatine no ma ega drugog. Vedina pisaca naroito - pjesnika - vie voli
da svijet misli kako oni stvaraju u nekoj vrsti plemenitog ludila, podsvjesnog zanosa, i oni bi nesumnjivo
zadrhtali od straha kad bi pustili javnost da baci pogled iza kulisa , na ono muno i nesigurno sazrijevanje
misli, na pravi smisao koji je shvaden tek u posljednjem trenutku, na one nebrojene misli koje su samo
sinule u glavi a nisu dospjele do pune zrelosti i jasnode, na one potpuno uobliene predstave koje su u
trenutku oajanja odbaene kao neupotrebljive, na ono oprezno odabiranje i odbacivanje, na muno
brisanje i umetanje - jednom rijeju, na kotae i zupanike, na sprave za pokretanje pozornice, na
ljestvice i pod koji se otvara, na pijetlovo perje, rumenilo i vjetake madee to u devedeset i devet
posto sluajeva sainjava knjievnu pozornicu.

S druge strane, svjestan sam toga da se rijetko dogaa da pisac uopde moe korak po korak se vratiti
putem kojim je doao do svojih zakljuaka. Uopde uzevi, potsticaji, poto su se javili zbrda - zdola, na isti
su nain obavili svoj posao i pali u zaborav.

to se mene osobno tie, ne slaem se ni s onim zaziranjem koje smo spomenuli, niti mi je i najmanje
teko da se u svako doba prisjetim postupnog nastojanja bilo kojeg od svojih djela; a kako je zanimljivost
toga ralanjivanja ili graenja iznova, koju sam oznaio kao de sideratum, potpuno nezavisna od
stvarnog ili prividnog zanimanja za ralanjivani predmet, nede se smatrati da sam povrijedio pristojnost
ako budem prikazao modus operandi po kojem je nastalo jedno od mojih djela. Izabrat du Gavrana, kao
najvie poznato. Namjera mi je jasno pokazati kako se nijedno mjesto u njegovom sklopu ne moe
pripisati sluaju ili podsvijesti - da je djelo ilo naprijed korak po korak ka svom zavretku s neumitnodu i
strogom neminovnodu matematikog problema.

Odbacimo, kao beznaajnu po pjesmu per se, okolnost - ili, recimo, potrebu - zbog koje se, u prvom
redu, rodila namjera da se napie jedna pjesma koja de odgovarati istovremeno ukusu i italaca i kritike.

Polazimo, dakle, od te namjere.

Prvo pitanje koje se postavilo bilo je duina pjesme. Ako je neko knjievno djelo previe dugako da bi
se proitalo u jednom dahu, moramo se odredi neizmjerno vanog utiska koji se postie jedinstvom
predstave; jer, ako se mora itati u dva navrata, uplidu se poslovi svakidanjice, i cjelina je samim tim
odmah razbijena. A poto se ceteris paribus, nijedan pjesnik ne moe odredi niega to je sposobno
doprinijeti ostvarenju njegove zamisli, to treba razmotriti da li veda duina prua neku prednost koja de
nadoknaditi s njom povezani gubitak jedinstva. Na ovo bez predomiljanja kaem: ne. Ono to nazivamo
dugakom pjesmom ustvari je samo niz kratkih pjesama - to de redi, niz kratkih pjesnikih utisaka.
Nepotrebno je dokazivati da pjesma samo onda zasluuje svoje ime ako snano uzbuuje ,uzdiudi duu;
a sva snana uzbuenja su po psihikoj nunosti kratka. Iz toga razloga je najmanje polovina Izgubljenog
raja u sutini proza - niz pjesnikih uzbuenja koja su, neizbjeno, protkana odgovarajudim padovima - i
zbog njegove do krajnosti velike duine svemu je oduzet neizmjerno vaan umjetniki inilac: cjelina ili
jedinstvo utiska.

ini se, dakle, oigledno da postoji izvjesna odreena granica u pogledu duine za sva knjievna djela,
granica koja zahtijeva da se djelo moe proitati u jednom dahu, i ako se ta granica kod nekih proznih
djela (koja ne zahtijevaju nikakvo jedinstvo), kao to je Robinson Crusoe, i moe s uspjehom prekoraiti,
da se ona u pjesmi nikad ne moe prekoraiti u pravom smislu rijei. U tome okviru duina pjesme treba
biti u matematikom odnosu s njenom vrijednodu, drugim rijeima, s uzbuenjem ili uzdizanjem - opet,
drugim rijeima, sa stupnjem pravog pjesnikog utiska koji je u stanju proizvesti; jer jasno je da kratkoda
mora biti u pravom razmjeru s jainom eljenog utiska i to pod jednim uvjetom - da je za proizvoenje
ma koje vrste utiska neophodno izvjesno trajanje. Imajudi u vidu te razloge, kao i onaj stupanj uzbuenja
za koji sam smatrao da nije iznad ukusa italaca, a ni ispod ukusa kritiara, doao sam odmah do
pogodne duine za pjesmu koju sam naumio napisati - duine od stotinjak stihova. Ona ih ustvari ima sto
osam.

Druga briga bila mi je izbor predstave koju treba izazvati, ili utiska koji treba postidi: i tim povodom
bih mogao isto tako primijetiti da sam, tijekom itavog pisanja, stalno imao u vidu namjeru napisati djelo
koje de svi cijeniti. Suvie bih se udaljio od svog neposrednog predmeta ako bih htio dokazivati postavku
koju sam nekoliko puta isticao, i koju uopde ne treba dokazivati onima koji osjedaju poeziju - postavku,
mislim, da je Ljepota jedino priznato podruje pjesme. Nekoliko rijei, meutim, radi objanjenja mog
stvarnog gledita, koje su neki moji prijatelji skloni pogreno prikazati. Ono zadovoljstvo koje je
istovremeno najjae, najuzvienije i najistije nalazi se, vjerujem, u promatranju lijepog. Zaista, kad ljudi
govore o Ljepoti, oni ustvari nemaju u vidu neko odreeno svojstvo, kao to se pretpostavlja, nego
odreen utisak, jednom rijeju, oni misle upravo na ono snano i isto uzdizanje due - ne razuma, ili
srca - o kome sam govorio, a koje se doivljava kao posljedica promatranja "lijepog" . Ja oznaavam,
dakle, Ljepotu kao podruje pjesme jedino zbog toga to je to oigledan zakon Umjetnosti da utisci
trebaju proistjecati iz neposrednih uzroka - da ciljeve treba postizati sredstvima koja su najbolje
prilagoena njihovom postizanju; nitko se dosad nije pokazao toliko slaboumnim da bi poricao kako se
ono naroito uzdizanje o kome je bilo rijei najlake postie pjesmom. Meutim, Istina ili zadovoljenje
razuma, i Strast ili uzbuenje srca, mada se do izvjesne mjere mogu postidi u poeziji, daleko se lake
postiu u prozi. Ustvari, Istina trai tonost, a strast jednostavnost (oni koji uistinu imaju strasti razumjet
de me), to je potpuno protivno onoj Ljepoti koja je, podvlaim, uzbuenje ili ugodno uzdizanje due. Iz
svega to je ovdje reeno ni u kom sluaju ne proizlazi da se strast, pa ak i istina, ne mogu unijeti, i ak
korisno unijeti, u pjesmu - jer one mogu posluiti kao objanjenje ili doprinijeti opdem utisku, kao to u
glazbi slui disonanca; ali de pravi umjetnik uvijek uspjeti da ih, prvo, u dovoljnoj mjeri podredi osnovnoj
svrsi, i, drugo, da ih, koliko je to mogude, obavije onom Ljepotom koja sainjava duh i sutinu pjesme.

Smatrajudi, dakle, Ljepotu kao svoje podruje, sljedede pitanje koje se postavilo preda mnom odnosilo
se na izraz kroz koji de se ona u najvioj mjeri oitovati - a cjelokupno iskustvo pokazuje da je taj izraz
tuga. Ljepota bilo koje vrste, na svom najviem stupnju razvitka, neizbjeno uzbuuje osjetljivu duu do
suza. Seta je, tako, najzakonitiji od svih pjesnikih izraza.

Poto su tako odreeni duina, podruje i izraz, prihvatio sam se uobiajenog zakljuivanja, s
namjerom da naem neki umjetniki zain koji bi mi posluio kao osnovni motiv pri stvaranju pjesme -
neki stoer oko kojeg de se modi okretati itava graevina. Paljivo razmatrajudi sva uobiajena
umjetnika sredstva - ili, tonije, majstorije, u kazalinom smislu - odmah mi je palo u oi da se nijedna
ne nalazi u tako opdoj upotrebi kao pripjev. Okolnost to se on nalazi u tako opdoj upotrebi bila je
dovoljna da me uvjeri u njegovu stvarnu unutranju vrijednost, i utedjela mi je trud da ga podvrgavam
ralanjivanju i ispitivanju. Promatrao sam ga, meutim, s obzirom na mogudnost njegovog
usavravanja, i ubrzo sam uvidio da se on jo nalazi na niskom stupnju razvitka. Pripjev ili refren, kako se
obino upotrebljava, ne samo da je ogranien na lirski stih nego utisak koji de nainiti zavisi i od snage
jednolikosti - i zvuka i misli. Ugodnost poiva jedino na osjedanju istovjetnosti - ponavljanja. Odluio sam
da u tisak koji on proizvodi unesem raznolikost i da ga tako usavrim, ostajudi uglavnom pri jednolinosti
zvuka, dok bih stalno unosio promjene u jednolinost misli: to znai, odluio sam stalno proizvoditi
nove utiske unoenjem raznovrsnosti u primjeni pripjeva, dok bi sam pripjev ostao, najvedim djelom,
nepromijenjen.

Poto su ova pitanja rijeena, poeo sam odmah zatim da razmiljam o prirodi mojeg pripjeva. Kako je
nain njegove primjene trebalo vie puta mijenjati, bilo je jasno da sam pripjev mora biti kratak, inae bi
se pojavile nepremostive tekode pri estim promjenama u primjeni bilo koje due reenice. Lakoda
mijenjanja stoji, podrazumijeva se, u razmjeru s kratkodom reenice. To me je odmah navelo na misao
da je najbolji onaj pripjev koji se sastoji od jedne jedine rijei.

Zatim se pojavilo pitanje prirode te rijei. Poto sam se odluio za pripjev, iz toga se neizbjeno
nametao zakljuak da pjesma treba biti podijeljena na strofe: pripjev bi predstavljao zavretak svake
strofe. Nije bilo nikakve sumnje da takav zavretak, da bi djelovao snano, mora biti zvuan i pogodan za
otegnuto sveano naglaavanje: a ti razlozi su me neizbjeno uputili na dugo "o", kao na najvaniji
samoglasnik, u vezi sa "r", kao najbogatijim suglasnikom.

Poto je na taj nain rijeeno kako de zvuati pripjev, pojavila se nunost da izaberem rije koja de
predstavljati olienje toga zvuka, i koja de istovremeno u najvedoj mogudoj mjeri biti u skladu sa sjetom,
koju sam naprijed odredio kao izraz pjesme. Pri takvom traganju bilo je potpuno nemogude prijedi preko
rijei "nevermore" (nikad vie). Ustvari, to je i bila prva rije koja mi se sama nametnula.

Idudi de sideratum bio je nadi opravdanje za stalnu upotrebu te jedne rijei "nikad vie". Zapazivi
tekodu na koju sam odmah naiao prilikom traenja dovoljno opravdanog razloga za njeno stalno
ponavljanje, shvatio sam da ta tekoda potie jedino iz prethodne usvojene pretpostavke, naime, da
izabranu rije treba tako neprekidno ili jednolino izgovarati neko ljudsko bide - shvatio sam, ukratko, da
tekoda lei u pomirenju te jednolinosti s postojanjem razuma kod stvorenja koje ponavlja tu rije.
Ovdje se, dakle, odmah javila misao o stvaranju koje nije obdareno razumom a koje moe govoriti; i,
sasvim prirodno, u prvom trenutku se nametnuo papagaj, ali ga je odmah zamijenio gavran, koji, isto
tako, moe govoriti, a nesumnjivo je vie u skladu s namjeravanim izrazom.

Dospio sam tako do zamisli o gavranu zloslutnoj ptici koja jednolino ponavlja onu jednu rije nikad
vie na kraju svake strofe, u sjetnoj pjesmi dugoj stotinjak stihova. I onda, nikako ne gubedi iz vida kao
cilj vrhunac, ili savrenstvo, u svim pojedinostima, upitao sam se: "Od svih tunih predmeta, koji je, po
opdem ljudskom shvadanju, najtuniji ?" Smrt - glasio je nesumnjivi odgovor. "A kad je", rekoh, "taj
najtuniji predmet najvie pjesniki?" Iz onog to sam ved podrobno izloio, odgovor je i ovdje oigledan:
"Kad je najtjesnije povezan s Ljepotom: dakle, smrt lijepe ene je neosporno najpjesnikiji predmet na
svijetu, i isto je tako izvan sumnje da je o takvom predmetu najpozvaniji da govori oalodeni ljubavnik".

Sad je trebalo povezati te dvije zamisli, zamisao o ljubavniku koji oplakuje svoju umrlu draganu i
zamisao o gavranu koji stalno ponavlja "nikad vie". Trebalo je da ih poveem, imajudi stalno na umu
svoju namjeru da pri svakoj upotrebi mijenjam nain primjene ponavljane rijei: jedini prihvatljivi nain
takvog povezivanja je meutim da se zamisli kako gavran upotrebljava ovu rije odgovarajudi na pitanja
ljubavnika. I tu sam odmah uoio povoljnu priliku koja mi se prua da postignem utisak na koji sam
raunao, to de redi, utisak raznovrsnosti u primjeni. Zapazio sam da mogu prvo pitanje koje postavlja
ljubavnik - prvo pitanje na koje gavran treba odgovoriti "nikad vie" - da od toga prvog pitanja mogu
uiniti opde mjesto, od drugog manje opdenitije mjesto, od tredeg jo manje, i tako dalje, dok na kraju
ljubavnik - prenut iz svoje prvobitne ravnodunosti sjetnim prizvukom same rijei, njenim estim
ponavljanjem, i uzimajudi u obzir zloslutni glas koji uiva ptica koja je izgovara - postaje na kraju uzbuen
do praznovjerja, te poinje razdraeno postavljati pitanja sasvim druge prirode, pitanja ije mu reenje
strasno lei na srcu, postavlja ih pola iz praznovjerja a pola u onoj vrsti oajanja koje predstavlja
sladostrasno muenje samog sebe, postavlja ih sve zajedno ne zato to vjeruje u proroku ili demonsku
prirodu ptice (koja, razum mu to govori, samo ponavlja ono to je napamet nauila), nego zato to
osjeda mahnito zadovoljstvo podeavajudi tako svoja pitanja da mu oekivano "nikad vie" zada bol koji
je najslai jer je najnepodnoljiviji. Uoivi priliku koja mi se tako pruila - ili, tonije, koja mi se tako
nametnula tijekom stvaranja - prvo sam zamislio vrhunac, ili zakljuno pitanje - ono pitanje na koje de se
posljednji put odgovoriti s "nikad vie", ono pitanje na koje de odgovor "nikad vie" ostvariti krajnji
mogud stupanj tuge i oajanja.

Moe se, dakle, redi da je pjesma imala svoj poetak - na kraju, gdje svako umjetniko djelo treba
zapoeti - jer sam ovdje, na ovom mjestu svojih razmiljanja, prvi put stavio pero na papir, sastavljajudi
strofu:
"Proroe", rekoh, "zloslutnie! Proroe, svakako, pa bio ptica ili avo!
Onoga ti neba to se sad nad nama svodi - onoga ti Boga kom klanjamo oba,
Reci ovoj dui, koju tuga mori, hode li ikad u Edenu dalekom,
Zagrliti djevojku svetu koju aneli Lenorem zovu -
Zagrliti tu divnu djevojku i sjajnu koju aneli Lenorom zovu?"
Ree gavran: "Nikad vie".

Sastavio sam tu strofu, u tome trenutku, da bih, prvo, postavljajudi vrhunac, uspjenije mogao da
mijenjam i postupno rasporeujem, prema njihovom znaaju i vanosti, pitanja koja prije toga postavlja
ljubavnik, i, drugo, da bih konano mogao odrediti ritam, metar i duinu i opdi sklop strofe, kao i da
postupno rasporedim prethodne strofe, tako da nijedna od njih po ritmikom djelovanju ne prevazie
ovu. Da sam tijekom daljeg stvaranja bio kadar da sastavim snanije strofe, ja bi ih, bez ustezanja,
namjerno oslabio kako ne bi smetale utisku koji treba proizvesti vrhunac.

I ovdje mogu odmah redi nekoliko rijei o versifikaciji. Prvi cilj mi je uvijek bio novina. Do koje je mjere
taj cilj versifikacijom bio zanemaren, predstavlja jednu od najneobjanjivijih stvari na svijetu. Doputajudi
da ne postoje velike mogudnosti za raznovrsnost samog ritma, ipak je jasno da su mogude raznolikosti
metra i strofe zaista beskrajne; pa ipak, stoljedima nitko u pogledu stiha nije nikad ostvario, ak ni
pokuao ostvariti, neto novo. injenica je da stvaranje novog (osim kod duhova sasvim neobine snage)
ni u kom sluaju nije stvar nadahnuda ili podsvijesti, kao to bi neki htjeli. opdenito govoredi, da bi se
dolo do novog, mora se naporno i marljivo traiti, i mada ono predstavlja nesumnjivu zaslugu najvie
vrste, za njegovo postizanje zahtjeva se vie poricanja nego mate.

Ja, razumije se, ne tvrdim da sam u Gavranu stvorio ita novog bilo u pogledu ritma bilo u pogledu
metra. Ritam je trohejski, stih je potpun osmerac, koji se smjenjuje s nepotpunim sedmercem, a ovaj se
ponavlja u pripjevu petog stiha i zavrava se nepotpunim etverostihom. Manje cjepidlaki - stopa koja
je svuda upotrijebljena (trohej) sastoji se od jednog dugog sloga za kojim dolazi kratak: prvi stih strofe
sastoji se od osam ovakvih stopa, drugi od sedam i pol (ustvari, dvije tredine), tredi od osam, etvrti od
sedam i pol, peti isto tako, esti od tri i pol. Svaki od tih stihova, uzeh za sebe, bio je upotrebljavan i
ranije, a ono to je novo kod Gavrana to je povezivanje u strofu; nikad nije uinjen pokuaj da se izvede
neto to bi ma i priblino bilo slino ovom nainu povezivanja. Utisku koji ostavlja novina u povezivanju
doprinose i druga neuobiajena, a neka od njih i sasvim nova, sredstva, zasnovana na proirenoj primjeni
naela stiha i aliteracije.

Idude pitanje koje je trebalo uzeti u obzir bilo je nain kako da se dovedu u vezu ljubavnik i gavran, a
prvi dio tog pitanja bilo je mjesto . Najprirodnije bi bilo u tu svrhu zamisliti neku umu ili polje; ali meni
se uvijek inilo da je za postizanje utiska izdvojenog dogaaja neophodno strogo ograniavanje prostora:
ono djeluje kao okvir na sliku. Ono ima neospornu duhovnu mod da odrava usredotoenu panju, i,
naravno, ne smije se mijeati s prostim jedinstvom mjesta.

Odluio sam, shodno tome, da ljubavnika postavim u njegovu sobu, u sobu za njega osvedenu
uspomenama na onu koja je tu esto dolazila. Odaja je zamiljena kao bogato namjetena, to je samo
zakljuak koji proistie iz mojih ved izloenih shvadanja o Ljepoti kao jedinom pravom predmetu
pjesnitva.

Poto je tako odreeno mesto, trebao sam sad uvesti pticu, i rjeenje da je uvedem kroz prozor
postavljalo se kao neizbjeno. Zamisao da ljubavnik u prvom trenutku povjeruje da je udaranje ptijih
krila po prozorskom kapku neko "lako kucanje" na vratima ponikla je iz elje da se putem odlaganja
pojaa itaoeva radoznalost, kao i iz elje da se proizvede sporedni utisak koji se javlja kad ljubavnik,
naglo otvarajudi vrata, nalazi svuda mrak i stoga mu se poinje upola priinjavati kako je to kucao duh
njegove dragane.

Nod sam uinio burnom, prvo, da bi Gavran imao razloga zato trai da ue, i, drugo, da bih istaknuo
suprotnost sa tiinom koja vlada u sobi.

Pustio sam pticu da sleti na Paladino poprsje da bih, isto tako, istaknuo suprotnost izmeu mramora i
perja; razumljivo je samo po sebi da me je na misao o poprsju navela tek ptica. Paladino poprsje izabrao
sam, prvo, kao najvie u skladu s ljubavnikovom uenodu, i, drugo, zbog zvunosti same rijei Palada.

Djelovanjem koje proizvodi suprotnosti posluio sam se i oko sredine pjesme, s namjerom da
produbim krajnji utisak, Gavranovom ulasku dao sam, na primjer, izgled neobinosti, koji se pribliuje
smijenom koliko se god to moglo dopustiti. On ulazi "kooperedi se mnogo i leprajudi". Ni
najmanji naklon da uini, ni za trenutak da je stao il' zastao,
No s izrazom uobraenog gospodara il' gospe, posadi se iznad vrata moje sobe.

U ovim dvjema strofama, koje dolaze za njom, ta namjera je jo oiglednije dola do izraza:
I ta crna ptica na mom sjetnom licu osmjeh rodi
Ozbiljnim i strogim dostojanstvom lika svog,
"Iako ti je duba ostriena i jo obrijana", rekoh,
Gavrane, ti, natmureni i drevni, s nodnih obala to hodi, "kukavica sigurno da nisi,
Reci meni kako glasi gospodsko ti ime na Plutonovim tim Nodnim obalama?"
Ree gavran: "Nikad vie".

Zaudih se mnogo uvi tu nezgrapnu pticu kako lijepo razgovara,
Iako joj taj odgovor imae malo smisla, malo veze;
Jer priznati mi moramo da nijedan ivi ovjek
Nikad srede te ne bjee da promatra pticu iznad svojih sobnih vrata -
Pticu niti zvjerku neku na poprsju iznad svojih sobnih vrata,
S tim imenom: "Nikad vie".

Poto je na taj nain osigurano djelovanje raspleta, odmah sam neobino zamijenio najdubljom
ozbiljnodu: taj novi prizvuk poinje strofom koja neposredno dolazi za gore navedenim, stihom,

Ali gavran, sjededi samotan na tom poprsju punom spokojstva,
ree samo, itd.

Od ovog trenutka ljubavnik vie ne zbija alu, ne zapaa vie ak ni ono to je neobino u gavranovom
dranju. Govori o njemu kao o "natmurenoj, nezgrapnoj, stranoj, mrkoj i zloslutnoj ptici doba
davnanjega", i osjeda kako mu njegove "ognjene oi saiu srce ivo". Taj preokret u raspoloenju ili
predstavama ljubavnika treba proizvesti slian preokret i kod itaoca, da bi se na odgovarajudi nain
pripremio za rasplet, koji se sad privodi kraju to je mogud bre i to je mogude neposrednije.

S raspletom u pravom smislu rijei - s gavranovim odgovorom "nikad vie" na ljubavnikovo posljednje
pitanje da li de sresti draganu na drugom svijetu - pjesma je, moe se redi, zavrena u svom vanjskom
smislu, u smislu prostog pripovijedanja. Dotle je sve u granicama objanjivog, stvarnog. Neki gavran,
nauivi napamet jedan jedini izraz "nikad vie", a poto je pobjegao od svog gospodara, prisiljen je
estokom burom da u ponod pokua udi kroz prozor koji je jo uvijek osvijetljen - kroz prozor sobe
jednog naunika pola zadubljenog u neku knjigu a pola zanjetog u sanjarije o svojoj voljenoj preminuloj
dragani. Kad je na lepranje ptijih krila otvoren prozor, ptica je uletjela i smjestila se na najpogodnije
mjesto izvan neposrednog dosega naunikovog, koji, iznenaen dogaajem i udnim dranjem
posjetioca, u ali pita pticu kako se zove, i ne oekuje odgovor. Gavran, kome je pitanje upudeno,
odgovara svojim uobiajenim rijeima - "nikad vie" - rijeima koje odmah nalaze odjeka u tunom srcu
naunikovom. Dogaaj budi u njemu izvjesne misli kojima on daje glasnog izraza, ali se opet trza kad
ptica ponovi svoje "nikad vie". Naunik sad pogaa pravo stanje stvari, ali ga nagoni, kao to sam
naprijed objasnio, ljudska e za samomuenjem, a dijelom i praznovjerje, da postavlja ptici takva
pitanja koja de njemu, ljubavniku, oekivanim odgovorom "nikad vie" donijeti najvie sladostrade bola.
Dajudi do krajnosti maha ovom samomuenju, pripovijedanje je dobilo svoj prirodan zavretak, u onom
to sam nazvao njegovim prvim ili vanjskim smislom, i sve dotle nije bilo nieg to bi predstavljalo
prekoraenje granica stvarnoga.

Ali predmeti tako obraeni, ma koliko vjeto i s ma koliko ivim nizom dogaaja, uvijek zadravaju
izvjesnu grubost ili turost, koja vrijea umjetnikovo oko. Dvije stvari su neizostavno potrebne - prvo,
izvjesna sloenost, tonije reeno, celishodnost; i, drugo, izvjesna mod nagovjetavanja - neki dublji,
podzemni, iako neodreeni smisao. Ovo drugo naroito daje umjetnikom djelu toliko onog bogatstva
(da posudimo iz svakodnevnog govora jednu izrazitu rije) koje mi tako rado mijeamo sa savrenim.
Pretjeranost nagovjetenog smisla, koja ga pretvara u gornji, vidljivi - umjesto da ostane donji, skriveni -
sloj obraenog predmeta, upravo je ona odlika koja preobraava u prozu (i to najnie vrste) takozvanu
poeziju takozvanih transcendentalista.

Dredi se takvih nazora, dodao sam pjesmi dvije zavrne strofe; njihova mod nagovjetavanja treba,
dakle, osvijetliti itavo izlaganje koje im je prethodilo. Skrivena smisao prvi put se javlja u stihovima:
"Izvuci svoj kljun iz srca moga, i skloni spodobu svoju iznad mojih vrata!"
Ree gavran: "Nikad vie!"

Primijetiti de se da rijei "iz srca moga" predstavljaju prvi izraz s prenesenim znaenjem u pjesmi. On,
uz odgovor "nikad vie", navodi duh da trai dublji smisao u svemu to je ranije pripovijedano. italac
poinje smatrati gavrana nekim znamenjem; ali se tek u posljednjem stihu posljednje strofe jasno uvia
namjera da se on uini znamenjem Tune i Vjeite Uspomene:
Nepomian, gavran sjedi jo i sada, jo i sada,
Na poprsju blijedom Paladinom iznad samih mojih sobnih vrata;
A oi su mu kao u demona koji sanja,
Svjetlost lampe to ga zari po podu mu baca sjenku;
Iz te sjenke, to po podu lebdi, dua mi se
Didi nede - nikad vie.