Sie sind auf Seite 1von 14

Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata

UNITENJE SREDNJOVJEKOVNE
BOSANSKE DRAVE
Dr. Marko Sunji
Z
aposjedanjem Carigrada (1453.) Osmanska imperija se konano afir-
misala kao velika evropska sila i opasan rival kranstva. Njezin najnovi
ji uspjeh praen je snovima i nadama kako e skorim osvajanjem papskog
Rima biti dovreno ovo to je Mehmed II poeo ulaskom u Istoni Rim. Strah
od toga nagonio je neumornu papsku kuriju da i dalje inspirie protivturski
otpor i nastoji ojaati neposredno ugroene zemlje. Meu najneposrenije
ugroenim bila je Bosna iji status se, u tekim prilikama, sve vie komp-
likovao. Kao tradicionalni ugarski vazal, dola je pod specijalnu papsku
zatitu sa istovremenom obavezom na danak sultanu. U pojedinim njezinim
mjestima odavno su postojale stalne turske vojne opsade, dok je turska vojs
ka, nekontrolisano i u svako vrijeme, ila preko nje u svim pravcima.
Naviknut na Turke, dio naih velikaa se olako s njima zbliavao, oslanjao se
na njih u meusobnim sukobima i nepromiljeno traio njihovu arbitrau da
bi, tek kad je postalo prekasno, shvatio opasnost u koju je time upadao.
Turci su imali vremena da dobro upoznaju nae unutranje prilike i prema
njima podese svoje ponaanje. Demagokom agitacijom i uzgrednim
razobliavanjem drutvenih suprotnosti lako su sticali simpatije i pristae u
niim slojevima stanovnitva, a time i prethodno podrivali otpornu snagu
podruja svojih vojnih akcija. Obespravljenom seljatvu, generacijama
izloenom svim nevoljama, oigledno se dopadalo da vjeruje kako bi mu
moda moglo biti bolje pod Turcima nego pod bezobzirnim domaim feu
dalcima. Sam kralj Toma se alio (1461.) kako Turci laskaju seljacima i, pos
tupajui ljubazno, ostavljaju ove u nadi da e tek pod njihovom upravom
postati slobodni. Bojao se da ga, zaluivani takvim obeanjima, seljaci zaista
ne ostave i priu Turcima.
Prilikom vojnih upada ipak nije bilo milosti. Kretanje neprijateljske
vojske redovno je praeno ubistvima i odvoenjem ljudi, pljakom, paljevi
nom, unitavanjem usjeva i odgonjenjem stoke. Posljedice toga su dezorga-
nizacija, glad, bjeanije i iseljavanje stanovnitva. Svako, pa i trenutano,
83
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
olakavanje stanja moralo se plaati velikim sumama. Tako je sultan, uperi-
odu od 4 godine poslije zaposjedanja Carigrada, prema rijeima kralja
Tomaa, izvukao iz Bosne 160.000 dukata, a uvijek je bilo povoda i za
vanredne namete. Pripremajui ratnu akciju protiv Beograda (1456.),
Mehme II je od vojvode Petra Pavlovia zahtijevao 4.000, od hercega
Stjepana 8.000, a od kralja Tomaa ak 10.000 ljudi, 10.000 tovara namirnica
i 4 strateki vana grada. Kralju se tada inilo da nikada nije bio pred teim
izborom i svoje nevolje s Turcima je Veneciji prikazivao u najcrnjim bojama.
Morao se oduprijeti namjerama "najokrutnijeg tiranina, a snage za to nije
imao. Tajno obavijeten ta mu se inae sprema, molio je da Venecija ne
odbacuje olako njegova upozorenja i da dobro razmisli ta e biti i sa njezi
nom Dalmacijom ako Turci potine bosansko kraljevstvo. Pred dilemom da
preda traene gradove ili prihvati rat, Toma je znao da bez mletake pomoi
ne moe ratovati. Nadao se da e ga Venecija, u svom interesu, radi zatite
svoga mira i sigurnosti, pomoi ratnom opremom, a u sluaju krajnje nevolje
dozvoliti mu prelazak na svoju teritoriju. Opasnost je tada otklonjena jer sul
tan, poraen pod Beogradom (22.VII 1456), za momenat nije insistirao na
postavljenim zahtjevima. Takav ishod naveo je Tomaa da se prebrzo pridrui
ostalom kranstvu protiv Turaka iako njihov poraz nije bio nepopravljiv. Ve
poetkom 1457. oni su ponovo bili u Bosni i na Savi gradili lae za prelaz u
Slavoniju. Kad su obnovili zahtjev da im se predaju bosanski gradovi; Toma
je o tome izvijestio maarski dvor i kardinala Karvajala, papskog legata u
Ugarskoj. I njih je (kao ranije Mleane) pitao kako da postupi, mada se ve
bio odluio na potpuni raskid s Turcima. Slabe ugarske prilike poslije Hun-
jaijeve smrti (1456.) navodile su ga a neosnovano prieljkuje Karvajalovo
premjetanje u Bosnu koja bi, prema eljama nekih krugova, postala
ishoditem novog kriarskog pohoda. Toma je poeo pripreme za veliki rat
iako Bosna nije imala dovoljno snage da ga vodi. P,apa ga je bodrio (1457.) da u
tome istraje i poslao mu svoju zastavu. U sklopu ovih ratnih priprema,
Tomaev poslanik Nikola Testa je (24.VII 1457) poao u posjetu papi,
napuljskom kralju, mletakom dudu, milanskom i burgundskom vojvodi.
I papa se upinjao da Tomau za rat nae sredstva i saveznike, ali rezultat
svega nije ispao ohrabrujui. Zauzet na drugim stranama, Alfons Aragonski
je odgovorio kako od njega ne treba nita oekivati, a ni Venecija nije;prista-
jala da s Bosancima dijeli sredstva od kriarske desetine, namijenjena za
naoruanje njezine flote. Papa je i pored toga ohrabrivao Tomaa i uzaludno
se nadao da e okupiti evropske vladare i postii dogovor o ratu priliv Tura
ka. A kad tako nije bilo, usamljena Tomaeva snaga, bez aktivne uloge
Ugarske, Poljske, Venecije i Napuljske kraljevine, nita nije predstavljala niti
se on usuivao sam izazvati sultana. Svjestan svoje inferiornosti, on je znao
84
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
da ni cijelu Bosnu ne bi mogao okupiti oko sebe. J ednom prilikom (1456.),
da li samo za vanjske potrebe ili zato to je tako i bilo, upozoravao je kako
maniheji ine dobar dio njegovog stanovnitva, posjeduju vei dio kraljevst
va i skoro da vie vole Turke nego krane. Bez vrstog oslonca, on odustaje
od onoga to je namjeravao. Poetkom 1458. u Bosni su brojni turski odredi
pa je morao pristati na mir, tim prije to se i sultan, odustajui od traenih
gradova, zadovoljio samim haraom od 9.000 dukata godinje. Uskoro je
Toma i od toga odustao i ujesen 1458. obeao da e s kraljem Matijom poi
u rat protiv Turaka. Na ovo ga je navela nada da e Maari podrati brak
izmeu njegovog sina i kerke umrlog srpskog despota, to su oni i uinili na
saboru u Segedinu (6,XII 1458) davi saglasnost za ujedinjenje despotovine
sa Bosnom kako bi lake odoljela Turcima. Sve to je samo navelo sultana da
poalje vojsku u Bosnu. Kad se krajem januara 1459. vratio iz Segedina,
Toma je tue odrede zatekao u svojoj zemlji, a 10.11 1459. pisao je Maarima
kako je preko dobro obavijetenih prijatelja, tajno s Porte, upozoren kako e,
imzima popusti i snjegovi okopne, doi cijela turska vojna sila da uniti nje
govo kraljevstvo. Molio je da ga u opasnosti ne ostave samog, bez obeane
pomoi jer bi ga inae zadesilo potpuno rasulo i propast. S proljea su zaista
i uslijedile najavljene ratne operacije u kojima je Toma neto i postigao.
Uspio je spaliti Hodidjed, najstarije neprijateljsko uporite u svojoj zemlji.
Tada se obraao i Veneciji, ali nije dobio nita osim podsjeanja (31.V 1459)
da e predstojei sabor u Maruovi raspravljati o mjerama protiv turske opas
nosti i usvojiti odluke na dobro i korist kranstva, a time i Bosne. Na taj
sabor u julu 1459. ila je i bosanska delegacija zatraiti pomo i objaviti kra
ljevu spremnost za nastavak ratovanja, ali se zapadno mnijenje poelo naglo
otklanjati i do Tomasa. Tome je prethodio gubitak Smedereva, ije
stanovnitvo se pobunilo protiv mladog despota (20.VI 1459) i grad predalo
Turcima. Dogaaj je uzbudio cijelo kranstvo pa kako je i za to valjalo iznai
krivca, maarski kralj je spremno upro prstom na Bosance, a za izdaju nabi-
jedio mladog despota, strica mu Raivoja i oca Tomaa. Papa je to povjerovao
i prihvati da je Stjepan Tomaevi doveo Turke i Smederevo predao za
veliku svotu novaca. Poslije toga se inilo da bosanskom kralju pristaje
svaka kleveta pa kad su Turci (ujesen 1459.) teko poharali hercegovu zemlju,
i to je objanjavano kao nedjelo izvedeno na Tomaev poziv. Ugroen od
Turaka, i Herceg se tada uzaludno obraao Veneciji i kralju Matiji. Upleten
vojno u ekoj, Matija ga je preporuio svome hrvatskom banu Pavlu Sper-
aniu, kako nije imao vojske spremne za takvu intervenciju, ban je za njezi
no novaenje traio, i od hercega dobio 3.000 dukata, ali mu obeanu pomo
nikad nije poslao. Ostalo mu je da pristane na nepovoljan mir. Pored plijena
koji je neprijateljska vojska odnijela, morao je sultanu platiti i 40.000 duka
85
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
ta! Ojaen, poruivao je Veneciji kako njegovu zemlju ne tite ni velike pla
nine ni velike voe i kako se sam, sa svojom neznatnom silom, ne moe
oduprijeti Turcima, ni svojim bogatstvom zatititi od sultana koji se uzda u
svoju snagu i uzima sve to moe, od koga moe. Strepei da nee odoljeti kad
se na njega srui ogromna turska sila, ni on nije znao gdje bi se, osim pod
okrilje Venecije, sklonio pred opasnou pa je molio da se odredi neki otok
na koji bi u nevolji preao sa svojima. Ona se saglasila da, ako bude morao
napustiti svoju zemlju, slobodno pree na njezin Hvar.
Teka za kralja Tomaa bila je i 1460. godina. Turci su zauzeli Srebrenicu,
Zvornik i cijelu Usoru, a u aprilu su smjerali da preko Bosne napadaju na
Slavoniju, gdje im kralj Mafija, upleten u rat sa carem Fridrihom III, nije
predstavljao prepreku. Opasnost je izgledala tolika da je Toma, uvjeren kako
se bez vanjske pomoi nee odrati, molio da Venecija (X, 1460.) preuzme i
brani njegovu dravu, odnosno da je ljudstvom i ratnom opremom osposobi
za kakvu-takvu odbranu, Nesiguran u ishod i on je ponovo traio odobrenje
za prelazak u koje mletako mjesto ako na to bude primoran. Venecija mu je
odobrila nabavku i izvoz ratne opreme i izrazila nadu da e se u svojoj zemlji
odrati. Saglasila se i da pree na njezinu teritoriju ako bude primorana i
pokrenula pitanje kraljevog izmirenja sa hercegom za to je ponudila i
posrednike usluge. Ne doekavi izmirenje Toma je umro poetkom jula
1461. godine. Istina i sama logika dogaaja uporno je sugerisala sporazum,
posebno otkad su obojica imali istoga neprijatelja: na istoku Turke, na
zapadu bana Sperania. Stoga se i desilo da su se odmah, poslije Tomaeve
smrti i bez mletakog posredovanja, sporazumjeli i herceg i novi kralj
Stjepan Tomaevi. Ve polovinom augusta (1461.) znalo se i u Veneciji da su
oni u savezu protiv bana Sperania. Posticaj za sporazum doao je od kra
lja, a herceg se odazvao i ve u septembru mu doao u posjetu na Bobovac.
Hercegu se inilo da je on postao najugroeniji na svijetu i da Turin i ne
misli na drugo osim kako ga unititi. Nazirao je blizinu trenutka u kom e
biti izbaen iz svoje zemlje. Sve tee stanje navodilo je i ostale da jo vie
brinu kako, bez velike vlastite rtve, osposobiti Bosnu za odbranu i sauvati
je kao svoju sigurnosnu oblast. Papski legat Luka de Tolentis boravio je kod
kralja i kod hercega puna dva mjeseca (22.IX-20.XI 1461) s ciljem da ojaa
njihov borbeni duh i podstakne ih na otpor. A njih dvojica su ipak i dalje svu
nadu polagali u Veneciju. Herceg je govorio da Turci vie zaziru od nje nego
od svih ostalih krana. Kako su vjerovali jedino u Veneciju nisu ni
pomiljali da bi se na nekog drugog mogli osloniti ili da bi i negdje drugdje
mogli nai utoite u sluaju naputanja svoje zemlje. Njihova poslanstva su
sve ee s porukama putovala u Veneciju. J edno je i u novembru 1461. tamo
Bosna i. Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
trailo specijalne balistare i pukare i raznu vojnu opremu kako bi se zemlja
bolje pripremila za otpor oekivanoj turskoj invaziji. I tada su nai prvaci
ponavljali zahtjev da im se, na mletakoj teritoriji, ustupi odgovarajui
katel, mjesto ili otok gdje bi se sklonili kad bude neophodno.
Venecija se na molbe odazvala bez oduevljenja, mada je i dalje u Bosni
gledala svoju predstrau i radi sebe se za nju svugdje zalagala. Papi i zapad
nim vladarima prikazivala je nasu situaciju jako opasnom i pozivala ih da
nam pomognu. Papskom poslaniku je (8.XII 1461) izraavala bojazan da e
Bosanci, ostanu li bez snane potpore, biti prisiljeni prei, na tursku stranu,
okrenuti oruje protiv krana i upropatavati njihovo podruje.
Objanjavala je a je Bosna pred unitenjem i da Bosancima, ako ostanu
usamljeni, preostaje jedino izginuti ili se sporazumjeti s Turcima. Pod izgov
orom da podnosi velike izdatke za svoju odbranu, Venecija nije eljela sama
preuzimati i posebne obaveze u Bosni. Novac za pomo Bosancima morao se
stoga: traiti jedino od pape, iz sredstava prikupljene crkvene desetine, ali se
i papa izgovarao pretjeranim obavezama na Siciliji gdje je, uz Ferdinanda I
(1458-1494), istupao protiv anujske restauracije, podravane od francuskog
kralja Karla VII.
Sva ova zavlaenja ila su na ruku Turcima koji nisu ekali da se pro
tivniki redovi srede i osposobe za odbranu. S raznih strana, preko njemu
sklonih sultanovih kunih prijatelja, herceg je obavijeten o odluci da se
krene protiv Albanije i Bosne. Poetkom marta 1462. o tome je izvijestio
Veneciju, a krajem maja se tamo i preko Buima znalo o velikom okupljanju
turske vojske. Tvrdilo se da ih je oko 200.000 usmjereno na Vlaku, Transil
vaniju ili Beograd, Ali ni krajem juna (1462.) nije bilo sasvim jasno ta Turci
stvarno namjeravaju. Znalo se jedino da, ako to odlue, mogu lako razbiti
Bosnu ili je prisiliti na mir. Venecija je (16.VII 1462) obeala pomoi hercegu
i izraavala nau da e on ostati u svome. Ali ba tada buknuo je novi spor
izmeu hercega i sina mu Vladislava i stvari su se poele jo vie kompliko-
vati. Vlaislav je, ne zna se tacno kada u drugoj polovini 1462, otiao na Portu
sultanu tuiti oca i traiti podrku za sticanje svoga dijela oevine. Tuba je
imala velikog odjeka i herceg je krajem oktobra, bio siguran da se za nju
znalo ve i u Veneciji. Vlaislav je, naime, traio da mu sultan dodijeli pri
padajui dio oevine, a kao protuuslugu, obeavao carski baki od 100.000
dukata. Upitan odakle mu toliki novac kad je ve iz zemlje protjeran, odgov
orio :jekako e mu Venecija i Dubrovnik za to posuditi po 50.000 dukata. Na
vijest o tome herceg je hitno i u Dubrovniku i u Veneciji provjeravao o emu
se radi i molio da mu ne daju ukoliko su neto i obeali. J edna i druga strana
odgovorile su kako im se Vlaislav za to nije ni obraao, a ne bi mu dali ni da
87
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
se obraao. Ali sultan je ve zapovjedio hercegu da polovinu svoje zemlje
odmah preda sinu, a Vladislavu obeao i veliku vojnu pomo protiv oca. Na
hercegovu sreu, turska vojska je postala potrebnija na Dunavu, gdje su
Maari vrili koncentraciju svojih snaga pa je i Vladislav morao priekati.
Ipak je sultan od hercega traio tih 100.000 dukata koje Vladislav nije mogao
platiti. Umjesto gotovog novca sultan bi se zadovoljio i sa tri utvrena grada.
U obzir su dolazili Klobuk i Moevac, na dubrovakoj, i Cavina kod Sinja
na mletakoj granici. Poto dobije novac ili tvrave sultan bi Vladislavu dao
dio svoje zemlje, a hercegovu ne bi ni dirao. Sultanu su smetale i hercegove
bliske veze sa papom i Venecijom pa mu je naredio da ih odmah prekine.
Nema ti ta da radi ni sa papom ni sa Venecijom, tako mu je poruio.
Herceg je uvjeravao Veneciju kako e radije umrijeti nego dumaninu dati
traene gradove ili dukate. Ipak je pitao za savjet ta odgovoriti ako se nalog
ponovi. Uvjeren da e ga Turci napasti u toku godine, molio je za pomo u
ratnoj opremi i balistarijima, ali i da se Venecija zauzme na Porti za njega.
Zadovoljna hercegovim stavom prema turskim zahtjevima, mletaka vlada
mu je odobrila da nabavi i bez plaanja ikakvih daa odmah izveze dovoljno
ratne opreme, kao i da unajmljuje plaenike na njezinoj teritoriji. Potvrdila
je raniju saglasnost o davanju azila, mada je odbijala da vjeruje kako e mu to
biti neophodno sada kad je na pomolu bila velika intervencija protiv nepri
jatelja vjere koju spremaju papa i kranski vladari. Velike ratne pripreme tra
jale su i u Veneciji, koja je za to izgraivala 30 novih trirema. Spremali su se i
Maari, a oekivalo se da e im se pridruiti i Bosanci. Znalo se, s druge strane,
da je i sultan odredio ratni cilj, da e narednog ljeta poi protiv kralja Stjepana
Tomaevia, hercega i Dubrovnika. Oko hercega je bilo neke igre jer jsu ga
Turci zvali da na njihovoj strani uestvuje protiv Dubrovnika, to je on odbio
i time zasluio pohvale iz Venecije,
Ali, kranske ratne pripreme su jako sporo napredovale. Kod njih je od
raznih volja, interesa i mogunosti valjalo skrpiti koaliciju dok se turska
strana, podvrgnuta samo jednoj volji, lake odluivala na akciju. Svi krani
nisu ni bili podjednako ugroeni pa ni podjednako zainteresirani. Opasnost
je najneposrednije doivljavao i najozbiljnije shvatao upravo slabani bosan
ski kralj. Bez dovoljno vlastite snage i bez povjerenja da e mu iko na vrijeme
pritei u pomo, bio je prvi na udaru. Bez pouzdanih saveznika i sa rovitim
stanjem u zemlji oekivao je smrtonosni udarac. U februaru 1463. iznio je
pred Veneciju sva svoja strahovanja, bazirana na pouzdanim informacijama.
Ona je morala shvatiti da i za nju dolaze tea vremena, jer e sultan, im osvo
ji Bosnu i u njoj podigne svoje tvrave, ii preko granica - sve o Istre.
Propast bosanske drave svakako e rezultirati tekim posljedicama. Da
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
olaka poloaj Bosne, Venecija je i prije nekoliko godina objanjavala sultanu
kako je ova drava u savezu s njom mnogo prije nego su Turci uli u Rumeli-
ju. Sad je kralj sugerisao da se sultanu objasni kako je bosansko kraljevstvo
odavno dio mletake drave i da mu kao takvo ne plaa uobiajeni danak.
Razgovor bi posluio i da se provjeri pristaje li sultan da ne ugroava i ne
potcinjava bosansko kraljevstvo. Ali, poto prema svim predznacima u ljepu
budunost nije vjerovao, kralj se ujedno zalagao za odlunu i neodlonu
mletaku ratnu orijentaciju budui da se ono to e protiv Turaka morati
poduzeti kad Bosna bude izgubljena moe, s manje opasnosti, uiniti prije
nego bude izgubljena. Zarati li ona na vrijeme, Turci nee krenuti na Bosnu
kako su naumili niti e mu oduzeti kraljevstvo. I kralj je traio ratnu opremu
i izvjestan broj balistarija koje bi rasporedio po tvravama. Iz odgovora (28.11
1463) vidjelo se da ni Venecija, mada jo uvijek u miru s Turcima, u mir s
njima ne vjeruje. Ona je podsticala naega kralja da ustraje u slozi sa herce
gom i da se dri maarskog kralja kako bi mogli zajedno udarati po nepri
jatelju. Traene balistarije nije mogla dati o svome troku zbog velikih izdata
ka za pripremu svoje odbrane, ali je bila saglasna da sam, u njezinim mjesti
ma, unajmi takvih vojnika koliko eli i koristi ih prema svojim potrebama.
Dala mu je na poklon 50 velikih samostrijela, 50 sanduka projektila za
samostrijele (balestre) i 50 barila topovskog baruta. Taj znaajan poklon
nikad u Bosnu nije stigao, jer je kralj po njega poslao tek kad su Turci bili pod
Bobovcem. Moda su smetnje za to postojale samim tim to su Turci doli i
ranije, sa Vladislavom. Sultan mu je ve bio iziao u susret i dodijelio sve to
poiska o zemlje ocrne. Dao mu je i petnaestak hiljada vojnika koji e ga
silom dovesti na vlast u dosuenom dijelu oevine. Optuujui ga za to kas
nije (1466.) herceg kae: On je doveo Turke u moju zemlju nekim klancima
kuda ranije nijedan Turin nije mogao proi. Hercegov pokuaj da mu se
suprotstavi propao je odmah u februaru 1463; njegova vojska razbijena je na
r. Breznici kod Pljevalja, a Turci koje je doveo njegov prokleti i neposluni
sin sve su popalili i samo u jednom danu odveli 30.000 dua. Ostvarivi
naum Viaislav je u martu izvijestio Dubrovnik o zadobivanju gospodstva.
Poetkom marta turske akindije su prele i u Bosnu da izazivaju strah i
dezorganizaciju. Nezavisno od toga bosanski poslanici su tada na Porti molili
petnaestogodinje primirje. Pored svih apela na Maare, Mleane i na papu,
pored njihovog razumijevanja i verbalne podrke, izraza simpatije i elja sa
svih strana da se Bosna sauva, kralj je shvatio da od svega toga nee biti
nita, da je ostao usamljen pred opasnou na koju su ga prijatelji s Porte
kriom upozoravali. Kad je to shvatio, pourio je da se sporazumije sa sul
tanom, pod bilo kakvim uvjetima. Ne odustajui o namjere da Bosnu defini
tivno pokori, sultan je pristao da Bosance obmanjuje i obeao primirje koga
89
Bosna i Hercegovina o najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
se nije mislio pridravati. Prazna nada bila je dovoljna da pasivizira Bosance
i njihove saveznike. Poto je kralju Stjepanu Tomaeviu sveano obeano
primirje, nije se jedno vrijeme ni znalo protiv koga je odavno pripremani
ratni pohod usmjeren. Matija Korvin je kasnije (27.11464) pisao papi kako se
bojao da Turci idu na Ugarsku. Da ga zavara, sultan je zaista naredio svome
komandantu u Srbiji da uznemirava granicu na Savi i Dunavu. Taj je i pro
dro sve do Temivara i maarsku panju potpuno obratio na sebe. Ve u
aprilu se sumnjalo da od primirja obeanog Bosancima nee biti nita. Na
susjednim dvorovima i na Kuriji se i dalje o Bosni povrno razgovaralo i
odluivalo, ali sve je bilo kasno. Turska vojska koja je Vlaislava dovela na
vlast u njegovoj oblasti, nije se poslije toga povukla. Trogirski knez pie 23. i
26. IV 1463. da je Vlaislav jo uvijek s njima. Prividno Vladislavu stavljena
na raspolaganje, ona je dugo neto ekala a da on moda nije ni znao kakva
bi joj jo mogla biti misija. Zatim je uslijedio i veliki sultanov pohod ije
rtve su bosanska drava i njezin kralj. Tako je Vladislavljev sluaj neposred
no prethodio lavini koja e se uskoro obruiti na Bosnu. Sultan je iz Sjenice
udario niz Drinu, bez otpora proao oblasti brae Pavlovia i Kovaevia i
otuda uao u pravu ili Gornju Bosnu;, u kraljevu zemlju ili Vrhbosnu,
koja je i ranije bila dijelom u njihovim rukama. Sve dotle osvajai nisu ni
nailazili na otpor pa se i ne primjeuje kraljeva spremnost za odbranu o kojoj
su govorili njegovi poslanici prolog februara u Veneciji. Moda je i bio spre
man boriti se, ali uz saveznika koga sada nije imao. I papi je poruivao: Ako
Bosanci vide da nee u ovom ratu biti sami, nego da e im i drugi pomoi,
hrabrije e se boriti. Ovako, ostavljeni sami sebi, prepustili su Turcima da ih
pregaze, da bez otpora i zadravanja (19.V 1463) izbiju pred utvreni Bobo-
vac. Ve sutradan, prethodnici se pod Bobovcem pridruio sultan sa glavni
nom i Mahmu-pau Anelovia uputio dalje na zapad da opsjeda J ajce -
drugu prijestolnicu, i da progoni kralja. Prije nego je ovaj tamo stigao, kralj
je uspio da iz J ajca u Veneciju uputi svoga poslanika Nikolu Testu radi
informisanja prijateljske vlade o novostima i opremanja ratne opreme.
Nakon desetak dana izbivanja Testa je preao rasto janje od J ajca do Trogira,
gdje je stigao 29.V 1463, S njim je i kraljica doputovala do Vrlike i tamo osta
la da uz granicu saeka rasplet dogaaja.
Za tih 10 dana, dok je putovao preko Bosne do Trogira, Testa se
obavjetavao o turskom kretanju. Po onome to je rekao trogirskom knezu,
osvaja je napokon pred Bobovcem naiao na otpor i morao zastati. Na to jako
utvreno mjesto (u kome je krlaj obiavao u sigurnosti drati i svoju blaga
jnu) Turci su, rekao je, danonono napadali, a posada je junaki odolijevala.
Na putu do Trogira on nije uo da bi odbrana popustila ili Turci zauzeli grad,
90
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
ali s obzirom na njihovu rijesenost da ga zauzmu i napore koje u to ulau,
smatrao je da se Bobovac, ukoliko mu Maari ili drugi uskoro ne priteknu u
pomo, nee dugo odrati. Rekao je da e Turci-, ako Bosna u tom ratu ostane
usamljena, zauzeti Bobovac iji znaaj je toliki da e i cijela Bosna s njim
postati njihova. Tu je linija odbrane podrazumijevala jo bar dva utvrena
grada: Kozao (Cosal) kod Fojnice i Goruki na tri milje.od Bobovca. Odmah
u poetku oko Gorukog se deavalo neto sumnjivo. Testa kae da je sul
tan ispod Bobovca poslao jednog pasu da zauzme drugo mjesto zvano
Goruki. Poto se i tamonja posada snano odupirala, a paa se povukao,
uslijedilo je neto to nije bilo neophodno. Kraljev vitez, dodijeljen za zapov
jednika mjesta, slabo je ocijenio otporni duh stanovnitva i uvjeren da bi ono,
u strahu od turskog povratka, moglo napustiti ognjita, odluio je da ga sam
spali i napusti. uvi da je mjesto naputeno i ostavljeno u plamenu, Turci su
se odmah vratili, zauzeli ga bez otpora i zarobili dio stanovnitva kome dotle
nije uspjelo da se udalji. Ovo je, svakako, moglo nepovoljno utjecati na
odbranu Bobovca, ali Testi nije davalo povoda da govori o izdaji. Tako se tada
postupalo i na drugim stranama. Stanovnitvo je napustilo, nakon to ju je
spalilo, i varoicu Kozao, Otpor u Bobovcu nije sprijeio Turke da zauzmu
Travnik, Vinac, Novi i J ezero kod J ajca i opsjenu J ajce. Od kraljice se, iz
Vrlike ve 3. juna 1463. doznalo u Trogiru da je Bobovac izgubljen, a J ajce
opsjednuto. Ban Pavle Sperani je doznao, a 4. juna izvijestio i trogirskog
kneza, da je bosanski kralj bio opkoljen u Kljuu, odakle je na tursku rije
iziao, predao se i bio odveden prema J ajcu kako bi tamo, u jadnom
zarobljenikom statusu, emoraliue djelovao na odbranu i pomogao da se,
bez daljeg otpora, preda i taj grad. Vijest je potvrdio i kneev ovjek koji je
istog dana doao iz Bosne. Potvruje je kasnije i Nikola Modruki u izvjetaju
za papu Pija II, kad kae da je kralj pobjegao iz J ajca u Klju gdje ga je paa
stigao i opsjeo pa glau i eu primorao na predaju sa svim blagom, moda
oko miliona dukata, koje su njegovi preci sakupili. Doveden sultanu, kralj je
primoran narediti svojima da predaju tvrave koje su se jo odupirale. Poslije
naloga, pie Modruki, otpor je prestao i za 8 dana se predalo 70 tvrava.
Poto je pregazio Bosnu, smakao kralja i u osvojene tvrave postavio svoju
posadu, sultan je naredio povlaenje umorne i dobro iscrpljene glavnine,
svakako prije 15. juna. Trogirski knez pie 18. juna da je sultan otiao iz
Bosne i da mu vojska ve nekoliko dana logoruje i odmara na velikoj ravni
ci i panjacima, pola dana hoda udaljenim od Dubrovnika. Tamo se nalazio
i hercegov sin Vladislav, koji je 18. juna iz turskog tabora slao nekakve
poruke Dubrovniku. U to se, 19. juna, kad vie nije bilo nezavisne Bosne ni
njezinog kralja pa ni mogunosti za nastavljanje rata, iz Venecije u Trogir vra
91
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
tio Nikola Testa, sa 50 velikih samostrijela, 50 sanduka projektila za samostri
jele i 50 barila topovskog baruta. Koliinski sve to odgovara onome to je kra
jem fabruara, na kraljev zahtjev, poklonila mletaka vlada. Nita od toga nije
se vie u Bosni moglo korisno upotrijebiti pa je ostavljeno mletakom knezu
u Trogiru.
Strah od bosanskog udesa zahvatio je sve susjede. Mletaki kneevi u Dal
maciji sazivali su zborove nobila i puana i u Veneciju upuivali delegacije da
isposluju dodatne mjere zatite svoga podruja. A onda, im je sultan
unitenjem bosanske nezavisnosti ostvario svoj ratni cilj i povlaenjem vojne
glavnine pokazao da je rat zavren i da vie nema ratne opasnosti za susjede,
pojavilo se neumjesno pitanje: zato je Bosna tako brzo prestala da se
odupire, zato je tako lako i neoekivano pala? Ta u njoj je preko 300 tvrava
od kojih neke i neosvojive, udio se u pismu od 25.VI 1463. godine i; sam
malo ranije jako zabrinuti i usplahireni trogirski knez, kao da se nije unapri
jed znalo da Bosna ostavljena bez pomoi, izvan odbrambenog sistema
kranskih zemalja, tolikoj sili ne moe odoljeti. Da li je u njoj bilo 300 ili
samo 117 tvrava, kako je 19.VII 1463. naveo mletaki guverner Skadra^nije
to sada toliko ni vano, ali je svakako zanimljivo da Ii su te tvrave inile
jedinstven sistem i da li su blagovremeno bile popunjene odgovarajuim
ljudstvom i ratnim materijalom? Nije vjerovatno da je sve bilo dobro
pripremljeno za odbranu i da se odmah raspalo.
Ali poto je za malo vremena pregaena, unitena i ostala bez kralja, inilo
se i da je Bosna aptom pala, ne samo bez ijedtiog topovskog hica, nego i
bez izvlaenja iz korica ijednog maa, kako je 25. juna 1463. dogaanje oci
jenio trogirski knez. Slino misli i Matija Korvin kad poetkom 1464; pie
papi kako je sultan u Bosni pobijedio prije nego je izvukao ma iz korica.
A kako nikad nije bilo poraza koji, bar donekle, nije objanjavan izdajom,
tako je i u ovom sluaju sva krivica svaljivana na izdajnike. Fama o ulozi
izdaje u bosanskoj katastrofi, proirena iz Budima i Rima, inila se posvuda
toliko vjerovatnom da je ula i u savremene kronike nekih italijanskih grado
va. Danas bi, za izricanje uvjerljivijeg suda o tome, bio neophodan oslonac na
savremene izvore iz kruga neposredno upletenih strana, ali dok vjerodosto
jnih domaih izvora o tome jednostavno nema, turski, ukoliko ih imaj gov
ore samo o snanom otporu kojeg je njihova vojska morala savladavati.
Maarski izvori za ovo pitanje nisu sasvim pouzdani jer su, svakako s razlo
gom, odavno osumnjieni kao odbranaki. Kad ve nije vrijeme pomogJ b sus
jedima, kralj Matija Korvin je mogao eljeti da odgovornost svali na stvarne
ili izmiljene izdajnike ijim djelovanjem je slom uslijedio tako brzo da se
Bosni nije ni moglo pomoi. Pristrasan je mogao biti i biskup Nikola
92
Bosna i Hercegovina o najstarijih vremena o kraja Drugog svjetskog rata
Modruki, autor prie o korumpiranom zapovjedniku odbrane Bobovca,
nedavno pokatolienom krstjaninu Radaku, koji je izdao kralja i grad predao
bez imalo otpora jer je taj biskup, kao papski legat u Bosni (1461-1463) naveo
kralja da prekine taktiziranje s Turcima i potpuno se osloni na pomo
Ugarske i kranske koalicije od koje, u kritinom momentu, ipak nije bilo
nita pa je lako mogao doi na ideju da svoju ulogu i osjeanje krivice zbog
ishoda rata kamuflira optubom da su nedavno nasilno pokatolieni patareni
poinili izdaju.
Nijedan drugi historijski izvor ne potvruje biskupove navode, a
spomenuto Testino svjedoenje da su se branitelji Bobovca uspjeno odupi
rali nadmonoj sili i pruali joj junaki otpor (viriliter se efenderant)
doslovno ih opovrgava. I ostale optube u ovom smislu dosta su paualne pa
se na njima ne moe zasnovati solidno uvjerenje o znaajnijoj ulozi izdaje u
brzoj bosanskoj katastrofi. A poto tezu o tome valja napustiti kao neargu-
mentovanu, valja napustiti i bilo kakvo dalje spekulisanje o patarenstvu kao
moguem trulom mjestu bosanske odbrane i njegovom oijukanju sa islam
om. Nijedan turski pohod protiv Bosne, a bilo ih je mnogo, nije se oslanjao
na patarensku kolaboraciju. Nije poznato ni a se ijedan prvak ili vjernik
Crkve bosanske pridruio Turcima ni 1463. i olakao im osvajaki posao. Poz
nato je, naprotiv, da je znaajni hercegov dvorjanin, gost Radin, inio sve da
ne dospije pod Turke, pa je ak i od Venecije traio dozvolu da sa 50 do 60
osoba svoje sekte i svoga zakona (na koliko se valjda njegova sekta i svela)
pree na mletaku teritoriju s garancijom da e tamo moi ouvati svoju vjer
sku osobenost. Ovo ne znai da nije bilo defetizma. U strahu od pogibije ili
ropstva mnogi plemii i ostali bjeali su preko granice, u dalmatinske
gradove, pa ak i preko mora. Neki katelani, preputeni sami sebi, procje
njivali su a bi njihov usamljeni otpor bio uzaludan pa su, na svoju ruku,
odluivali spaliti tvrave i povlaenjem sauvati snage za budue akcije ako
do njih doe.
O znaajnih linosti jedino je hercegov sin Vlaislav bio otvoreno na
turskoj strani i sa turskom vojskom iao po Bosni pa je njegova izdajnika
uloga neosporna, ali i to je sudbina jednog neuravnoteenog nesretnika koji
je uskoro promijenio stranu i uao u rat s Turcima.
Srednjovjekovna bosanska drava tendenciozno je uporeivana sa crvo-
tonom zgradom, gotovom da propadne sama od sebe koju su zato Turci
lako sruili, jednim udarom noge. Bez obzira na sve ipak nije bilo tako jer
Turci su prethodno, punih 77 godina (1386-1463) stalno ugroavali i
potkopavali Bosnu da bi, u posljednjem obraunu upotrijebili 150-200 hilja
da vojnika. Turska je tada bila najjaa svjetska velesila koja je prethodno
93
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
sruila Bizantijsko carstvo, ostatke srpske i bugarske drave i dobro uzdrmala
Ugarsku i Vlaku. Njezina artiljerija bila je takoer najjaa i najstranija na
svijetu. U ratu protiv Skender-bega (1450.) upotrijebila je top koji je izbaci
vao kugle teke 190 kg. Samo tri godine kasnije, prilikom zauzimanja
Carigrada, pokazali su ta mogu sa topom tekim 150 kvintala, koji je na
poloaj dovuklo 60 volova i koji je izbacivao kugle teke 360 kg. A topovi su
tada rjeavali sve, kako zapaa savremeni Kritovul. Velika Venecija znatno
je za njim zaostajala u artiljeriji, a kod nas se tek pokuavalo sa vlastitim
livenjem. Dolazak Turaka zatekao je kod hercega topolivca J erga iz Nirnber-
ga, a kod kralja Bartolomeja iz Kremone. Drave sa velikom vojnom snagom,
Ugarska i Poljska, pokuavale su uz pomo francuskih i njemakih vitezova
unititi turske kopnene snage i razbiti im carstvo, ali sve je zavravalo poraz
ima i uvjeravalo druge da moraju izbjegavati turske napade. Bosna ih, kad je
dola na red, nije mogla izbjei.|
Srednjovjekovna bosanska drava nije dakle sama od sebe propala, niti je
jednim udarom noge sruena kao crvotona zgrada, kako se rugao na
Vladimir orovi, nego je, i prema onome kako Venecija pie Firenci 14.VI
] 463, pred oima svijeta izgorjelo jedno ugledno kraljevstvo - ardet ante ocu-
los opulentimum regnum!
94
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata
LITERATURA
Sima Ceskovi
Lopez Roberto
Sunji Marko
Sunji Marko
Sunji Marko
Napretkova povijest Bosne i Hercegovine, I,
Sarajevo
Historija srednjovjekovne Bosne,
Beograd, 1963.
II principio della guerra Venato - barca
nell, 1463.,Archivio veneto, quinta serie,
vol XV (1934)
Bosna i Venecija, Napredak, Sarajevo, 1966.
Trogirski izvjetaj o turskom osvojenju Bosne,
Glasnik arhiv, drutva BiH, XXIIX>Sarajevo, 1989.
Trogirska pisma
J edan novi
95
Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena o kraja Drugog svjetskog rata
T HE DESTRUCTI ON OF THE MI DDL E
AGE COUNTRY
Dr Marko Sunji
In the short war campaign the Sultan Mehmed IIE1 Fatih occupie Bosnia
in May, 1463 and took its last King off. By the marking of this quick destruc-
tion, our best historians gave their too big importance to the inner Bosnian
esintegration, the dealing of the power and the treason, although the his-
torical sources had said nothing about it. In this elaborate, on the basis of
recently foun concepts of the letters of the Duke of Trogir and his reports to
the government in Venice, about the happenings in the neighbourhood, we
try to show that Bosnian resistance was not missing. I t was heroicalv defend-
ed (virileter se defendunt), but the forces relationship were as such that
Bosnia was left alone, and it couln't be adequately defended.
Turkey was the great power of the times, with the whole coalition of the
other powers it could fight with. It must be said that the unhappy eircum-
stances aroud the King!s arresting, who became fathal because the Sultan
succeeded to drive the arrested King to order his army to stop the resistance
and to surrener the tower after it, evervthing was fmished in a few days.
96