Sugubni venac

U smislu tvrtkovog krunisanja za kralja najvie govori arenga logoteta Vladoja iz

Rake u povelji za Dubrovane od 10 travnja 1387. Vjerovatno nije puki sluaj to se ba u
ovoj velikoj povelji kako su je Dubrovani docnije spominjali, povelji kojom se na Tvrtka
prenose prava srpskih vladalaca prema Dubrovniku, nalazi jezgrovito i jasno izloena jedna
politika teorija naeg srednjeg vijeka.
"Blagoastivno i dostoljepno pohvaliti istin` noju vjeroju i eljanoje slovo prinesti
k`svojemu blagodjetelju, vladicje Hristu. Ime vsa`skaja s`tvorenja i javljenja bie na
hvaloslovije Bo`stv`nago smotrenija. Jee milosrdova o rode lov`scjem, jegoe s`tvori v`
preisti obraz svojego Bo`stva. I dast jemu oblast i razum, jako biti jemu vsjemi zemlj`nimi
jest`stvi i razumjeti i tvoriti sud i pravdu po srjede zemlje. Takode e i mene, svojemu rabu,
za milost svojego Bo`stva, darova, proisti mi otrasli blagosadnjej v` rode mojem. I spodobi
me sugubim vjencem, jako oboja vladi`stvija ispravljati mi, prveje ot isprva - v`
blagodarovan`njej nam Zemlje Bosne. Potom, e Gospodu mojemu Bogu spodobl`u me
nasljedovati prjestol mojih prjeroditelj`, gospode srbske, za nje bo ti bjehu moji prjeroditeljije,
v` zemlj`njem carstvje carstvovae, i na nebesnoje carstvo preselili se. Mene e videtu
zemlju prjeroditelj` mojih po njih ostavl`u i ne imutu svojego pastira. I idoh v` srbskuju
zemlju, eljaje i hote ukrjepiti prjestol roditelj` mojih. I tamo `du mi, vjenan bih Bogom
darovanim mi vjencem na Kraljevstvo prjeroditelj mojih jako biti mi o Hriste Isuse
blagovjernomu i Bogom postavljenomu Stefanu, Kralju Srbljem i Bosne i Pomoriju i
Zapadnim stranam. I, potom, naeh s` Bogom kraljevati i praviti prestol srbskije zemlje,
eljaje padaja sa v`zdvignuti i razoraja se ukrjepiti. I doadu mi zemlje Pomorskije i tu
pri`du pred slavni i dobronaroiti grad Dubrovnik, i tu izidoe pred Kraljevstvo mi
vsepoteni vlastele Dubrovasci, s` vsakoju slavoju i `stiju. I upomenue Kraljevstvu mi o
svojih zakoneh i uvjeteh i poveljeh,koje su imali s praroditelji Kraljevstva mi, z gospodom
Bos`nskom."
Sugubni venac se ovdje upotrebljava figurativno: on je dvostruk jer odgovara
dvjema dravama koje su dole pod Tvrtkovu vlast Srbiji i Bosni. Kad se neto nie govori
o kkrunisanju i kruni u konkretnom znaenju, rije je samo o bogodarovanom vijencu.
Figura o sugubnom vijencu mogua je samo tamo gdje se otilo dalje od konkretnog
znaenja krune kao predmeta i kao znaka vlasti. Razlono je postaviti pitanje otkuda kod
logoteta Vladoja vijenac u apstraktnom i dravnosimbolikom znaenju?
Termin vijenac upuuje na starije srpske spomenike u kojima se javlja u vie raznih
znaenja: kao vijenac mladenaca. A Solovjev je jo prije tri desetljea, istraujui
pojavljivanje ideje drave u slovenskim monarhijama, prikupio mjesta iz izvora, vana za
nae pitanje. On je pokazao da je srpski venac obuhvataosve to i grki stefanos i da se
samo izuzetno pokuavalo s diferenciranjem i odvajanjem insignije od ostalih znaenja,
pomou uvoenja nove rijei kao to je dijadima. Kod Bizantinaca se vremenom kao
termini za krunu kao vladalaki znak ustalila rije stema, koja je upotrebljivana i u jeziku
srpske kancelarije, kao to pokazuje imenica stepsanije.
Vijenac i vjenanje su posvjedoeni u najstarijim srpskim izvorima; imali su
izvjesnu vanost ve kod rakih Srba krajem XII stoljea. Predajui vlast svome sinu Stefanu,
Nemanja ga vjena i blagoslovi izvanredno, kao to blagoslovi Isak Jakova. Prelom je ipak
predstavljalo krunisanje Stefana Nemanjia za kralja. Njemu je ve od prvih nasljednika
pripisan nadimak Prvovjenani, to svjedoi o velikom utisku koji je krunisanje ostavilo na
savremenike i na potomstvo. Izgleda da su s krunom, koja je dola odpape, u Srbiji doprle i
izvjesne zapadnjake predstave o kruni. O tome svjedoi, kako je podvukao Solovjev, izraz
svetni venac kod Domengijana. To je toan prijevod latinskog sacra corona, dok u
Bizantiji nema paralele.
Od Milutinovog vremena ima vie spomena vijenca u srpskim poveljama. Poto
upravo u ovo prijelomno doba imamo najjai talac Bizantinizacije u pravnoj i dravnoj sferi,
neiznenauje nimalo to se vijenac najvie upotrebljava u smislu realnog znaka kraljevske
vlasti. Ve je ranije podvueno da se u Bizantiji nije razbiloapstraktno znaenje. I u
dokumentima iz doba Stefana Deanskog i Duana vijenac se javlja u najveem broju
sluajeva u konkretnom znaenju. Vano je meutim da u ovo isto vrijeme imamo istina
daleko rijee, i pomene koju svjedoe da nije iezlo bz traga ni ovo shvatanje o vijencu po
kome je on neto vie od vladalakog znaka. U sankciji povelje kralja Milutina za manastir sv.
Nikole u Hvosnu itamo: i ta bogodarovainago nama venca da bogda prokleta...
Vijenac ovdje, bez svake sumnje, nije uzet u doslovnom znaenju znaka kraljevske
vlasti. Bogodarovani vijenac je ovdje odvojen od linosti koja ga nosi i pripada itavom
nizu vladalaca. Kako podvlai A. Solovjev, vijenac je ovdje personificiran, on je u stanju da
proklinje poput linosti koje se navode u sankcijama. Ako se i ne ide tako daleko kao to je
iao Solovjev, koji je nalazio da se tu: prvi put u srpskom pravu javlja shvatanje o kruni kao
subjektu dravne vlasti, ipak se mora podvui da se ovdje susreemo s predstavom o kruni
kao tradicionalnom cimbolu vladarskog dostojanstva.
Pomeni vijenca u ovom smislu u docnijim poveljama ne znale samo stereotipno
ponavljanje jedne kancelarijske formule. Najbolje to pokazuje Duanova povelja od 2.
Svibnja 1355. U kojoj se prijeti prokletstvom od svih svetihpravoslavnih careva i od
bogodarovanog svetog vijenca carstva mi. Kontaminacija je vrlo zanimljiva: izrazom
carstvo mi podvlai se razlika izmeu vladaoeve linosti i vladalakog dostojanstva;
bizantijskim shvatanjima odgovaraju takoer i sveti pravoslavni carevi, ali nipoto sveti
vijenac. Za nau temu je jo zanimljvije jedno mjesto iz povelje cara Duana za Bogorodiin
manastir u Arhiljevici, koje je promaklo Solovjevu. Na kraju arenge u kojoj se slavi Stefan
Nemanja Dupan poinje da govori o sebi: ...(ovdje kratko ide neki dio povelje, al nisam
mogo nikako skontat sta pise)... Od prvog vijenca koji odgovara srpskom kraljevstvu
Nemanjia i preutno podrazumjeva drugi, koji odgovara osvojenim bizantijskim zemljama,
od sugubog vijenca je samo jedan korak.
Sve to je gore iznijeto dovoljno je da pokae kako je shvatanje o vijencu kao
tradiocionalnom simbolu vladalakog dostojanstva bilo poznato u Srbiji i da se ilavo
odravalo. U Tvrtkovoj okolini posredstvom logoteta Vladoja iz Rake ovo shvatanje na
izvanredan nain prilagoeno trenutnim potrebama. Pronaena je jedinstvena formula o
dvostrukom vijencu, koji je Bog darovao Tvrtku za dvije drave kojima je zavladao.
Uenje o dvostrukom vjencu oslanjalo se na tezu da je bosanski ban nasljednik srpskih
Nemanjia. Dvostruka kruna mogla mu je pripasti samo ako je legalno zavladao. Zato se u
arengi povelje iz 1378.godine sasvim izriito tvrdi da su se srpska gospoda, praroditelji
banovi, preselili iz zemaljskog u nebesko carstvo i da je srpaska zemlja ostala bez svog
pastira. Kao to je dobro poznato, Tvrtko je imao razloga da se smatra srodnikom Nemanjia,
ali je njegova veza bila toliko tanka da bi pod normalnim uslovima teko mogao na njoj
temeljiti neko pravo, ak i u tom drutvu, koje je veze krvnog srodstva pratilo paljivije i dalje
nego mi danas.
Potreba je da se to jae naglasi Tvrtkova srodnika veza sa Nemanjiima izazvala je,
po svoj prilici, pojavu najstarijeg srpskog rodoslova. Sastavljen je kako kazuje Radoji u
danima kada je Tvrtko bio ban negdje u srpskim zemljama koje su dole pod njegovu vlast,
moda u manastiru Mileevi. Vrijedno je podvui da se u arengi iz 1378. Godine Nemanjii
uzimajui u cjelini kao vladajui rod; oni su svi skupa praroditelji Tvrtkovi, ukljuujui i
tek nedavno preminulog cara Uroa, koji bi jedva mogao biti nazvan srodnikom, a nikako
praroditeljem. Iz toga se vidi da se nije toliko insistiralo na konkretnoj genealokoj
povezanosti koliko na nemnjikom svetorodnom porijeklu. Nemanjika porodina tradicija
je svakako uticala na uobliavanje i irenje genealoke tradicije bosanske banske porodice. U
jednoj ranoj Tvrtkovoj povelji sreemo genealogiju porodice do Prijezde . Prianje da
Kotromanii vladaju Bosnom od poetka, da su njemakog, odnosno gotskog porijekla
zabiljeene su tek u XV st. U svakom sluaju naslijee bosanskih praroditelja davalo je pravo
da se venac, koji je po tekstu arenge venac na kraljevstvo praroditelja moiha gospode
srpske, udvostrui i nazove sugubim vencem.
Preduslov za izgraivanje doktrine o dvostrukoj kruni stvoreni su razvojem politikih
dogaaja tokom osme decenije XIV st. Poznato je da Tvrtko nije koristio pojavu oblasnih
gospodara u krilu Srpskog Carstva da bi idui stopama svog strica Stjepana II, prigrabio
susjedne srpske zemlje, on je bio izuzetno pasivan u vrijeme rata Vojslava Vojinovia sa
Dubrovnikom, bivao je posrednik kada je po svom vazalnom polaaju prema ugraskom
kralju morao biti dubrovaki saveznik i pomonik. Aktivniji je na toj strani postao tek kada
se sudario sa agresivnou upana Nikole Altomanovia. Koliko se po ouvanim
dokumentima moe suditi, neprijateljstvo prema Nikoli dovelo je Tvrtka u blii dodir sa
srpskim zemljama i oblasnim gospodarima. Rezultat je bio savez sa knezom Lazarom i
zajedniki rat i rasap Nikole Altomanovia. Ova pobjeda je imala dvostruki znaaj:
zapeatila je saveznitvo sa knezom Lazarom i dovela pod Tvrtkovu vlast prostrane srpske
oblasti. Kada je postao gospodar velike teritorije, od Lima do Neretve i od gornjeg Podrinja
do mora- koja je jo uvjek bila u sastavu srpske drave, Tvrtko se naao pred vanom
prekretnicom. Mogao je poi stopama svog prethodnika, bana Stjepana II, i jednostavno
prikljuiti steene oblasti osnovnom bosanskom jezgru, kao to je to Stjepan II uinio sa
humskom zemljom i eventualno proiriti titulu. Mi ne znamo i ne moemo znati ta je sve
Tvrtka navelo da odbaci ovaj jednostavniji, ali i manje ambiciozni put. On se opredjelio za
drugi, naime da se sa onim to je stekao i onih to je od ranije imao prikljui srpskoj dravi i
istovremeno pojavi kao obnovitelj srpske monarhije.
Posle raspa Nikole Altomanovia politika karta srpskih oblasti je postala
jednostavnija : time to je od srpskog carstva preostalo potpuno slobodno gospodarili su knez
Lazar, Vuk Brankovic, ura Balii, Radi Brankovi i ban Tvrtko. Svjest o dravnoj cjelini
nije se bila sasvim ugasila, i u praktinim stavarima se predviala mogunost ako tko bude
car gospodin Srbljem i vlastelom u zemlji srpskoj. Svaki pojedinci meu srpskim oblasnim
gospodarima imao je malo izgleda da se nametne drugima; vlast svakog od njih nije se
razlikovala ni po prirodi ni po porjeklu, ni jedan nije bio iznad ostalih. Oni nisu poput prve
generacije velikaa poslije Duanove smrti nosili visoke i zvune titule, niti su imali slavu i
autoritet carevih vojskovoa i namjesnika, nisu bili ni vladarski roaci. Niko od njih nije
mogao ozbiljno pomiljati da se pojava u ulozi obnovitelja srpskog kraljevstva ili carstva,
dubok jaz ih je djelio od svetorodnih Nemanjia.
Kao gospodar zemalja izmeu Neretve I Lima, i ban Tvrtko je u istoj mjeri kao i ostali
oblasni gospodari sudjelovao u produavanju srpskog politikog razvitka. U sutini se
njegova vlast nad srpskim teritorijama nije razlikovalaod vlasti drugih oblasnih gospodara; ni
on te zemlje nije dobio naslijeem ve osvajanjem. Ali njegov poloaj se znatno razlikovao
od poloaja srpskih oblasnih gospodara; on je bio vladar jedne drave, pripadao je uglednoj
vladalakoj porodici i bio je uz to daleki roak Nemanjia. To mu je sve davalo mogunosti
da se umjesto u ulozi osvajaa srpskih dravnih teritorija, kao to je bio njegov stric i
prethodnik, mogao pojaviti u ulozi obnovitelja srpske monarhije. Tome cilju posluila je
doktrina o sugubom vencu.
Svoje kraljevanje kao vladanje nad Srbijom podvlai Tvrtko u poznatoj arengi od koje
smo poli. U arengi povelje o ukidanju kumerka solskog u Draevici on sebe takoer
predstavlja kao jednog u nizu srpskih vladalaca. Ali Tvrtko ne ostaje samo pri izjavama, ve
preuzima i prava koja su pripadala srpskih vladarima. Onse osea vezan ugovorima i
obavezan da potuje odredbe koje su bile na snazi izmeu srpskih kraljeva u Dubrovniku. Kod
ukidanja kumera solskog u Draevici glavni motiv za donoenje odluke(neki dio iz povelje,
nemogue deifrovati). Kada se bori za Kotor i kada najzad zaospodari njime, on podvlai da
je to grad njegovih predhodnika. Najzad kada alje vojsku na Kosovo on smatra da tamo bitku
bije njegova kraljevina. Gledajui stvari iz svoje perspektive Tvrtko je imao svoje razloge da
vjeruje i da javlja svijetu da je izvojevao veliku pobjedu.Dobro obavjeteni Dubrovani, koji
su se pomirili sa tim da Tvrtka prihvate kao srpskog kralja u titulisanju i plaanju srpskog
dohotka, zapaali su da je poslije krunisanja nastao obrt u njegovom politikom djelovanju.

U danima opasnosti zbog mletako-enovljanskog rata 1378. oni su poruivali kralju
Lajou quod rex Rassie habet expedire sua servicia de regno Rassie. U odgovoru ugarskom
poslaniku bili su jo odreeniji : dominus rex Bossine et Rassie usque nunc iuvit nos quociens
auxilium petivimus ab eo, set a modo inantea ,quia habet facare sua servari que intromisit de
regno Rassie et est nobis longinquior ,quod erat usque nunc.Dvostruki venac, dakle nije ostao
samo politika teorija ,bio je to istovremeno i politiki program na ijem se ostvarivanju
radilo.
Uprkos svemu tome mi ne znamo koliki je stvarno bio Tvrtkov utjecaj u Srbiji. Jiriek
u svoje vreme odluno konstatovao : ,, Meu srpskim vladaocima nesumnjivo su Lazar i Vuk
odobrili ovaj in (tj. krunisanje) nu Balii ne''. Balii doista nisu priznavali Tvrtka kao kralja
; oni su godinama s njim u ratu i neprijateljstvu. U najboljem sluaju su morali da prihvate
njegovu titulu u vreme kad bi pregovarali ili kad su bili u miru. O dranju Lazara i Vuka
nemamo direktnih podataka. U prilog miljenju da je za njih Tvrtko bio srpski kralj mogla bi
se navesti okolnost da su bili u dobrim odnosima i da su koordinirali svoje delovanje. Lazaru
je morala biti potrebna podrka kada je 1379. ruio Radia Brankovia i jo jednom u
znaajnoj meri proirio svoju vlast. Lazar i Tvrtko zajedno pomau hrvatske velikae,
protivnike ugarskih kraljica i igmunda Luksemburkog. Mogao bi se navesti i jedan
argumentum ex silentio : Lazar i Vuk ne sklapaju ugovore sa Dubrovanima sve do 1387,dok
Balii to ine i 1379 i 1385. Razloge za ovo ne treba traiti u eventualnoj nezainteresovanosti
Dubrovana, jer znamo pouzdano da su njihovi trgovci radili u Srbiji i u periodu od 1377. Do
1387. U najpovoljnijem po Tvrta sluaju, knez Lazar i Vuk Brankovi su ga priznavali za
srpskog kralja i svoga vrhovnog gospadara. I u tom sluaju moramo praktino razlikovati u
Tvrtkovoj raljevini tri dela: stare bosanske zemlje zatim srpske zemlje koje su do krunisanja
ili posle ( kao to je bio sluaj s Kotorom) dole pod neposrednu Tvrtkovu vlast i, najzad,
srpske zemlje kojima su gospodarili srpski feudalci, gde je Tvrtkova vlast bila posredna i
teorijska. Vremenom je sve vie srastalo ono to je spadalo pod razne delove,, sugubnog
venca'' , ali se nalazilo u rukama Tvrtkovim. Bosanski deo drave je bio realnost, dok je
obnovljeno srpsko kraljevstvo ostajalo u sferi prava i pretenzija.
U isto vreme kad su Lazar i Vuk sklopili ugovore sa Dubrovnikom ponavljajui
odredbe iz povelje cara Duana, izdali su srpski oblasni gospodari poznate preporuke za
jerusalemskog metropolita Mihaila. Jiriek je po njima sudio da su na mesto srpskog cara
ravnopravno stupili knez Lazar, Vuk Brankovi i ura Stracimirovi Bali. Jerusalemski
mitropolit Mihailo, koje je 1387. boravio u Srbiji kod kneza Lazara, nije se obratio Tvrtku kad
je trebalo preporuiti jerusalimske monahe da dobiju od Dubrovana zaostali tribut. To
pokazuje da se sa kraljem i pravoslavnim crkvenim krugovima nije ozbiljno raunalo. Ne
treba ni podvlaiti koliko je to slabilo Tvrtkove pozicije u Srbiji i koliko je to bilo presudno za
sudbinu obnovljenog srpskog kraljevstva.
Upadljivo je da se znaci osamostaljivanja srpskih oblasnih gospodara opaaju upravo u vreme
kad je Tvrtko poeo da vodi aktivniju politiku na Zapadu. Namee se, takoe, utisak da se
srpsko-bosanska zajednica, a time i realnost Tvrtkove srpske kraljevine,gubila ukoliko je
vreme proticalo. Ali protiv toga govori kosovska bitka kao svedoanstvo o jo veoma ivim
Tvrtkovim pretenzijama u politici koja se tim pretenzijama rukovodila. Treba, meutim
priznati da odnosi u toj godini nisu sasvim jasni: Tvrtko je u etsokom neprijateljstvu sa
igmundom Luksemburkim u prisiljava na predaju dalmatinske gradove, dok se Lazar
poetkom godine miri sa igismundom posredstvom svoga zeta Nikole Gorjanskog. U junu
su na Kosovu, na zemljitu Vuka Brankovia, ratovale zajedno vojske Tvrtka, Lazara i Vuka,
dok se jula igmund spremao u pohod protiv ,, bosanskog bana'' i slao poslanika Vuku
Brankoviu, a u novembru provali u Srbiju, u zemlje Lazarevih nasljednika.
U svakom sluaju upravo posle Kosova se otkrila iluzornost i nerealnost Tvrtkovog
srpskog kralejvstva. Lazar je pao, a njegovi nasljednici su postali turski vazali;Vuk se naao
na strani igmunda Luksemburkog, a Tvrtkova politika se sva okrenula Zapadu. I teorijsko
priznavanje Tvrtka za kralja u Srbiji je tada moralo prestati, ako se uopte odralo kroz itavo
vreme. Time je doivela slom Tvrtkova koncepcija kraljevstva kao obnovljene srpske
monarhije u kojoj je Bosna samo jedan. I to ne najvaniji deo. Kraljevstvo je ipak ostalo,
njega se nije odrekao nijedan Tvrtkov nasljednik na prestolu: ostala ej titula i ji poneto iz
Tvrtkovog doba, ali je drava postala samo i iskljuivo bosanska. Za vreme Dabie i Jelene,
usled sve jaeg turskog pritiska i turske vrhovne vlasti, srpske oblasti i bosanske dravne
teritorije su definitivno odvojene. Posle angorske bitke srpski despot je stajao uz igmunda
Luksemburkog, dok je Bosna bila njegov ogoreni neprijatelj. Ugarsko ustupanje Srebrenice
Srbiji rodilo je jabuku razdora koja je dovoidla do ratova i trajnog neprijateljstva Srbije i
Bosne.
Uporedo sa odvajanjem bledala je i uspomena na karatkter Tvrtkovog kraljevstva. Kad
se u kancelariji kralja Ostoje u povelji za Dubrovane prepisivala arenga logoteta Vladoja iz
1378, izostavljeno je mesto o ,, sugubom vencu'' i venanju na srpsko kraljevstvo, ostalo je
samo mesto koje govori i gospodi srpskog kao kraljevim praroditeljima. Igrom okolnosti je
najverniji Tvrtkovoj koncepciji ostao kralj igmund Luksemburki. On je od pokorenih
Bosanaca zahtevao 1408. i 1410. Da bude krunisa onako kako je Tvrtko u svoje vreme
krunisa. Kada su u oktobru 1410. o tome obaveteni Dubrovanij, poruili su da e poslati
poklisare ala incoronacion del signor nostro deli regnami di Rassa et di Bosna. Pamtilo se na
igmundovom dvoru da je to krunisanje za dve drave . Kod igmunda je nastojanje da
krunie ,, sugubim vencem'' sasvim razumljivo. On je stajao iznad podeljenosti na bosansku
kraljevinu i srpsku despotovinu,kao vrhovni gospodar ove drave. Kad se u posljednim
danima i jedne i druge drave pokualo jo jednom s ujedinjenjem, niko se nije vraao na
Tvrtkove koncepcije. Kao to je dobro poznato, stvar je izvedena na taj nain to je bosanski
kraljevi postao srpski despot.
Paralelno sa politikim odvajanjem postajla je sve jasnija i dublja sluajna granica
ocrtana pri podeli oblasti Nikole Altomanovia : postala ej deo granice Srbije.
II
Okolnosti pod kojima je obavljeno Tvrtkovo krunisanje sasvim su slabo poaznate.
Breme je utvrdio jubilar : Mitrovdan,26. Oktovar,1377. U pogledu mesta
krunisanja,istraivai su jednoduni,oslanjajui se na kazivanja Mavra Orbinija,koji se u
prianju o Tvrtkovom krunisanju oigledno posluio nekim danas izgubljenim izvorom.
Krunisanje je, po Orbiniju, obavio u manastiru Mileevi tamonji mitrolpolit. U prilog ove
verzije se navodila okolnost da se manastir nalazio pod Tvrtkovom vlau, da je tu bio grob
svetog Save, da je to vano mesto nemanjikog kulta. Podvueno je da se, istina docnije,
spominje mileevski mitropolit.
Za utvrivanje mesta krunisanja manje je uzimana u obzir arenga povelja iz 1378. u
kojoj se sasvim izriito kae : ( neki je natpis na bosancici ili tako nesto, ne moze se
prepisati). Preutno se,verovatno uzimalo da je to u punoj saglasnosti sa Orbinijevim
kazivanjem. Niko sek oliko nam je poznat,nije upitao da li je verovatno da bi Tvrtko za
odlazak u Mileevu i u oblast koja je bila pod njegovom neposrednom vlau rekao :,, Idoh u
srpsku zemlju''? Niti je postavio pitanje nije li se Tvrko ipak krunisao negde u Srbiji, moda i
ii? Pitanje se u krajnjoj liniji svodi na odnos Orbinijevog prianja i podatka iz povelje
Dubrovanima. Ukoliko bi se utvrilo da podtak iz povene protivreni Orbiniju,morali bimo
vec uenog mletakog opata premestiti meu legende, uz tolike druge.
Prema arengi iz 1378. Tvrtko je iao u srpsku zemlju elei da uvrsti presto svojih
praroditelja, pa je tamo krunisan na kraljevstvo svojih praroditelja. Iz konteksta ne sledi
neminovno da se to odnosi na srpsku zemlu izvan Tvrtkove naposredne vlasti. Najvanije bi
bilo utvrtidi kako se u Tvrtkovoj kancelariji upotrebljava izraz ,, srpska zemlja''.



... Ali dokumenti toga doba su tako malobrojni da se iz njih jedva moe izvui odgovor na to
pitanje. U povelji iz 1382. gdje se govori o djelovanju kraljevom --------- spominje se
podizanje grada --------. Termin primorje je suvie neodreen da bismo iz njega smjeli
izvoditi zakljuke o tome kako su nazivani novosteenisrpski kraljevi. U mnogo puta
spomenutoj povelji za Dubrovane zabiljeen je kraljev dolazak u neposrednu blizinu
Dubrovnika: --------. Tu se dio novosteenih zemalja, koje su pod neposrednom Tvrtkovom
vlau, naziva pomorska zemlja sasvim u duhu obiaja srpske kancelarije. Dobro je
poznato da se u nemanjikoj kraljevskoj tituli, a i inae u izvorima, drava sastojala od
srpske zemlje i pomorske. Upravo upotreba naziva pomorska zemlja za prikljuenje
srpske oblasti ini vjerovatnim da se i za zemlje u unutranjosti pod Tvrtkovom vlau mogao
upotrijebiti naziv srpska zemlja. Tim prije to granica koja je srpske zemljekoje su se nale
pod Tvrtkovom vlau odvajala od ostalih nije bila za savremenike ni dabnanja ni duboko
usjeena.
U prilog Orbinijeve verzije mogli bi se navesti neki docniji dogaaji. Kada je kralj igmund
Luksenburki 1408. poslije viegodinjih ratova postigao znatniji uspjeh, nametnuo je jednom
dijelu Bosanske vlastele obavezu da ga krunie kao to je krunisao kralja Tvrtka. Iz
igmundove povelje za Ivanjia Nelipia vidimo kako je ovaj velika obeao: Nostramque
maiestatem in regem et dominum suum naturalem unacum aliss id similiter asum pmentibus
asum pmens, corona dictiregni Bozne insignire, solemniter et honorifice, quemadmodum
olum rex Twerithk regnavit. Sljedee godine on se spremao za krunisanje, ali je ono ipak
izostalo, a 1410, kada su kod igmunda u Bosni boravili dubrovaki poslanici, znalo se cheli
Bossignanisanno rinduti al signore et a facto concordio et che quisti gurni lo incoronarano del
regno. To, dodue opet neobavljeno, krunisanje moglo se zamisliti i ostvariti smao u
granicama tadanje Bosanske drave, a ne negdje u Despotovini. Ali da bismo sve ovo mogli
upotrijebiti kao direktan dokaz za Tvrtkovo krunisanje, bilo bi neophodno da su zajamene
dvije stvari:Da se uslovi kralja igmunda nisu promijenili od 1408. do 1410. i, to je jo
vanije da se eljelo ugledati na Tvrtka u svemu, pa i u pogledu mjesta krunisanja.
O obredu krunisanja se ne moe gotovo nita rei, iako je N.Radojevi tome problemu
posvetio jendu malu knjigu. Pribrao je sva mjesta iz izvora o krunisanju srpskih vladara i
osvjetljavao ih rezultatima prouavanja krunisanja u Bizantiji i zapadnoj Evropi. Za Bosnu je
ipak proizalo veoma malo jedino to da je Tvrtko morao da se podvrgne pravoslavnom
obredu.
U povelji za Dubrovane iz 1378. sreemo i najranije zabiljeenu kraljevsku titulu:---------.
U ovoj formi titula je jasan i nedvosmislen izraz Tvrtkove kancelarije o obnovljenom srpskom
kraljevstvu. Uvrtavajui sebe u niz srpskih vladara u kojima je gledao svoje praroditelje,
Tvrtko je uzeo srpsku vladarsku titulu. Pri tome je zaobiao carsku titulu i opredijelio se za
kraljevsku. Motivi opvakvog postupka mogu se nasluivati. Duanovo carsko krunisanje je u
nekim krugovima, prije svega unutar srpske crkve, smatrano za samovlastan i nezakonit in,
protivan ljudskim i boanskim zakonima. U Tvrtkovoj okolici se na srpskog cara nije ovako
strogo gledalo:U Arengi povelje iz 1382. spominju se srpski carevi i kraljevi. Na Tvrtkovu
odluku je daleko neposrednije morala uticati okolnost da je morao imati saglasnost Ugarskog
kralja svoga vrhovnog gospodara. Nezamislivo je da bi se Anujac saglasio sa krunisanjem za
cara, pogotovu to nije ni priznavao carsku titulu Duana i Uroa.
Tvrtko je, dakle, uzeo srpsku kraljevsku titulu, ali sa elementima koji su se bili javili i
uobiaili u vrijeme Carstva. Ve oblik Srbljem stoji u vezi sa Duanovim Srbljem i
Grkom, dok je u staroj kraljevskoj tituli na prvom mjestu bila srpska ili raka zemlja. Dodata
je Bosna, koja je zastupala sve bosanske teritorije koje su se u banskoj tituli posebno
nabrajale. Profesor Dini je dokazao da Pomorje u carskoj tituli nije znailo pomorske
zemlje iz nemaniike kraljevske titule, ve dio oblasti osvojenih od Bizantije. Pomorje je
spadalo u grku zemlju ili Romaniju. Strogo uzevi Pomorju u Tvrtkovoj nije odgovarala
nijedna stvarna oblast, ono se pojavilo kao rezultat mehanikog preuzimanja titulature. Vrlo
rano se, meutim, pokuavalo identifikovati sa primorskim oblastima pod vlau bosanskih
vladara. Pomorje je zamjenjivalo Primorje, koje je shvatano bukvalno kao oblast uz more.
Tako se ve u Tvrtkovoj povelji iz 1382. u potpisu javlja umjesto Pomorja Primorje. Pomorje
se i docnije javlja u bosanskoj kraljevskoj tituli, ali je u najveem broju sluajeva zamjenjeno
Primorjem.
Isti je sluaj i sa izrazom Zapadne strane u Tvrtkovoj tituli. Ni njima nije nita odgovaralo
meu teritorijama kojima je Tvrtko teorijski ili stvarno vladao. I to je mehaniki preuzet
element iz srpske carske titule, gdje je takoe oznaavao neki dio osvojenih bizantijskih
zemalja.
U razvoju titule bosanskih kraljeva ogleda s eu optim crtama promjena u shvatanju
kraljevstva. Za Tvrtka je ona jo mehaniki preuzeta i pokazuje mali anpor oko adaptacije:
Pomorje Primorje, i proirenje na Hrvatsku i Dalmaciju u posljednjim godinama. Ve prvi
nasljednik Tvrtko Stefan Dabia obnavlja u okviru kraljevske titulature itavu bansku titulu
zadravajui sve elemente iz srpske titule. Tako se uz Srblje uz Pomorje, Zapadne strane i
Bosnu javljaju ponovo: Humska zemlja, Donji kraji, Usora, Soli, i Podrinje. Zapadne strane se
izdvajaju iz prvobitnog sklopa i ubacuju izmeu Donjih kraja, Usore ili Podrinja, oigledno se
iza njih poela vezivati neka realna oblast i ona se rangira meu posljednjim. Titula
Bosanskih kraljeva se ustaljuje u obliku:H.H. kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj
zemlji, Donjim krajem, Usori, Podrinju, Soli, Zapadnim stranama i k tomu. Uz to postoji i
kraa verzija koja je blia prvobitnom srpskom obliku: H.H. kralj Srbljem, Bosni i Primorju
i k tomu.
Sa srpskom titulaturom su preuzete i formule, ali se naizmjenino upotrebljava i Milostiju
boijom na iz bosanske banske titule.
Postavi kralj Tvrtko je postao i Stefan. Bog ga ne postavlja samo za kralja ve u isto
vrijeme i za Stefana, ako se ime tako rei (M.Dini). Ime Stefan je bilo i ostalo sastavni dio
titule bosanskih kraljeva i ujedno trajna uspomena na porijeklo kraljevstva. Ve u Srbiji je to
ime imalo dravnosimboliko znaenje; od Nemanje su svi srpski vladari nosili Stefankao ime
ili dio imena. Sigurno objanjenje ove pojave jo nije dato. Tvrtku je ime Stefan postalo
vanije od prvog linog imena. U aktima izdatimposlije krunisanja nikad nije upotrebljeno
samo ime Tvrtko, ve Stefan Tvrtko, a nerijetko samo Stefan.

Svi Tvrtkovi nasljednici na bosanskom prijestolju bili su Stefani: Stefan Dabia, Stefan
Ostoja, Stefan Ostoji, Stefan Tvrtko Tvrtkovi, Stefan Toma i Stefan Stepan Tomaevi.
Sluaj posljednjeg kralja je najilustrativniji. On je oigledno s krtenja nosio ime Stepan, ali je
u slubenim aktima davano jo jedno Stefan da bi se podvukla razlika. Odnekad je oblik
tefan smatran za biranu i sveanu formu koja vie odgovara kraljevskoj tituli.
I ljudima izvan Bosne pala je u oi ovakva upotreba imena Stefan. Eneja Silvija primjeuje
jednom prilikom pominjui bosanskog kralja: Bosne rex gentis Dispotus Stephanus nomine
(sic enim reges suos appellare consuevere)...
Obnavljajui srpsko kraljevstvo Tvrtko je na svome dvoru oivio dvorske slube i
dostojanstva iz doba nemanjikih kraljeva. Izostavio je titule i inove koji su dodjeljivani
carevi: despota, esara, sevastokrata, a prihvatio one iz doba kraljevine: protovjestijara,
logoteta, stavlica.
Preuzeti su i obiaji srpske kancelarije:bosanske povelje su dobile arengu, a istovremeno se
poela upotrebljavati srpska diplomatika minuskula, koja e igrom sluaja dobiti ime
''bosanica''. Uvoenje ovih obiaja, koji su za Bosnu znaili novinu, vreno je sa mnogo
poznavanja stvari i sa osjeajem za tananosti. To se najbolje vidi iz Tvrtkove povelje za
Dubrovnik 1378. U njenom tekstu se jasno razlikuju dvije linije, bosanska i srpska; kralj
potvruje ugovorne isprave svojih bosanskih predaka, a zatim svojih srpskih praroditelja. U
''srpskom'' djelu se nalazi karakteristina formula ''stvori milost kraljevstvo mi'', koja se u
srpskim poveljama javlja od XIII. vijeka, dok se u ''bosanskom'' djelu kralj zaklinje
dubrovanima. Tako se u jednoj povelji nastavljaju dvije tradicije ugovornih isprava.
Krunisanje su pratile i promjene u heraldikom znacima. Tu nije moglo da bude neposrednog
preuzimanja, jer Srbija nije poznavala grbove u pravom smislu, iako je znakova sa politikom
simbolikom bilo. Izgleda da je lav, koji se javlja na peatima cara Uroa i na velikom zlatniku
kralja Tvrtka, preuzet iz Srbije. Po svoj prilici je i kovanje ovog velikog zlatnika u nekoj vezi
sa Tvrtkovim krunisanjem.



IV
Dosta je lako odgovoriti na pitanje kako se ogledala Tvrtkova kraljevska titula u oima
savremenika. Ono malo dokumenata to nam je sauvano pokazuje da je kraljevski rang
priznavan bosanskim kraljevima. Neto komplikovanije stoji stvar kod Ugarske, zbog toga to
se pitanje kraljevstva preplelo sa odnosima Bosne i Ugarske. Posebno je za nas zanimljivo
pitanje u kolikoj mjeri je okolni svijet razumjeo i prihvatio Tvrtkovo krunisanje kao
obnavljanje srpskog kraljevstva.
Dubrovani su bili najblii dogaaju. Oni su bili najbolje upueni u bliu istoriju susjednih
zemalja i mogli su najbolje da osjete smisao i procjene zasnovanost ambijenta. Oni su mogli i
morali da odmjeravaju do koje mjere se pretenzije i teorije moraju prihvatiti u sopstvenom
interesu. Svjedoanstvo Dubrovana o Tvrtkovom kraljevstvu je rijeito i nedvosmisleno.
Primali su ga kao nasljednika srpskih vladara, pristali su da mu isplaaju svetodmitarski
dohodak, dali su da on potvrdi sve ranije ugovorene povelje sa srpskim vladarima, i, razumije
se, priznali su mu titulu.
Tvrtko je u dubrovakim dokumentima biljeen kao rex Rassie, rex Rassie et Bosne, rex
Bosne et Rassie i rex Bosne. Oni su naroito u poetku pazili na nemanjike pretenzije, ali je i
kod njih probijala bosanska stvarnost. Ravnotea koju je trebalo da simbolie ''sugubi venac''
nije se mogla dugo odrati. Ve pod Dabiom, prvim nasljednikom Tvrtkovim, izbila je i
ovdje Bosna u prvi plan. Dabia i sin docniji kraljevi biljeeni su i pominjani u dubrovakim
dokumentima kao rex Bosne. Tek izuzetno, kad bi se obraali neposredno kralju, pomenulo bi
se i ovo ''Srbljem''. Praktino se to svodi na sluajeve reprodukovanja zvanine titule.
Venecija je bila dalje od naih zemalja, ali uvijek u tijesnim kontaktima i uvijek dobro
obavjetena o politici Bosne i linostima koje su o politici odluivale. Sa Tvrtkom je
Republika bila u prijateljstvu, mada je pred kraj zazirala od njegovih veza sa Napuljskim
kraljevstvom. Ona je priznala njegovu kraljevku titulu i prihvaila je u onom obimu koji je on
sam nametao. I za Veneciju je Tvrtko u slubenim prilikama bio rex Rassie et Bosne, ali je tu
stvarnost bre prevagnula. Kod njegovih nasljednika nije imalo ta da se mjenja, svi su
kraljevi Bosne, a Raka se spominje samo u sluajevima kad se reprodukuje zvanina titula.
Suvie je malo dokumenata da bi se moglo vidjeti kako je drugdje primljena i shvaena
Tvrtkova titula. Nemamo nijednog slova iz june Italije, s kojom je on ve stupio u ive veze.
Tvrtkovi nasljednici na prijestolu su, naravno, kraljevi Bosne.
Utoliko je zanimljiviji spomen Bosne i njenog vladara u procesnim aktima inkvizicije u
Torinu, jer pokazuje shvatanja obinog svijeta koji je Bosnu zvao po jeretikim uitaljima.
U tom aktu , koji je odavno privlailo panju istraivaa bosanske jeretike crkve, kae se da
je ispitivani Jakov Bek bio slat in Sclavonia pro doctrina predicta integraliter addiscend a et
perfecte a magistris ibidem commorantibus in loco qui dicitur Boxena, qui locus subest
cuidam doino, qui vocatur Albanus de Boxena, et subest dictus dominus regi Rassene.
To je oigledna kontaminacija: znalo se da je Bosnom vladao ban, a isto tako se ulo da sada
vlada raki kralj. Kako taj svijet nije imao uvida u stanje stvati, konstruisana je ova za
savremenike prirodna kombinacija: ban Bosne je potinjen rakom kralju. Ovaj dokument je
zbog toga vano svjedoanstvo o tome da je kraljevstvo u Bosni obnovljeno srpsko
kraljevstvo i da se Tvrtkova koncepcija za kratko vrijeme nametnula i tamo gdje se nije imalo
pojma o njenom stvarnom znaenju.
Najvaniji od svega je bio stav ugarskih kraljeva kao vrhovnih gospodara zemlje. Ne moe
biti nikakve sumnje u to da je kralj Lajo I bio obavjeten o onom to je Tvrtko planirao i da
je bio saglasan sa krunisanjem i obnavljanjem srpskog kraljevstva. Imamo sigurnih podataka
o dobrim odnosima izmeu kralja Lajoa i Tvrtka ubrzo poslije krunisanja.
Dubrovani su 1378. molili ugarskog kralja da kog ''kralja Rake'', ''svoga roaka'', poradi na
tome da se sprijei dovoz namjernica u Kotor, da se tamo ne bi stvorilo mletako uporite.
Oni, razumje se, ne bi mogli tako govoriti sa Anujcem da on nije bio saglasan sa Tvrtkovim
krunisanjem i da nije priznavao Tvrtkovu kraljevsku titulu. To isto vai i za ranije navedene
poruke da je Tvrtko sad dalji od Dubrovnika, jer je zauzet onim to je preduzeo u rakom
kraljevstvu.
Motive ugarskog kralja mozemo samo nagaati. Lajo je bio Tvrtkov vrhovni poglavar i od
1366. imao je, koliko se iz ouvanih izvora moze vidjeti, nepomuene odnose sa Bosnom. S
druge strane on je sebe smatrao za vrhovnog poglavara Srbije, koja je od poetka XIII.
stoljea navoena u tituli ugarskih kraljeva. Stvarnog uticaja u Srbiji Lajo nije imao sve do
pojave oblasnih gospodara. Za Duanova ivota su se izjalovili svi ugarski napadi na Srbiju, i
tek u sukobu feudalaca pod Uroem otvorili put ugarskom uticaju. Iz prianja Vilanija o dva
raka barona i iz sudbine Nikole Altomanovia vidimo kako je umjesto da iskoristi srpske
unutranje razore.
Tvrtkovim krunisanjem se u odnosima prema Ugarskoj nita nije mijenjalo. Sa gledita
Anujca je ak bilo bolje imati kao srpskog kralja neposrednog i lojalnog vazala nego
upornog protivnika kakav je bio u svoje vrijeme Dubia. I poslije Lajoeve smrti izmeu
Tvrtka i ugarskih kraljica ostali su neko vrijeme stari odnosi. Kraljice su ak ustupajui Kotor
ile dalje u priznavanje Tvrtka kao srpskog kralja. U svakom sluaju Tvrtko je smatrao da mu
je Kotor po pravu pripao, kao grad njegovih prethodnika.
Poloaj se promenio kad je Tvrtko poeo da prua podrku hrvatskim velikaima, a i da za
svoj raun osvaja u Dalmaciji i Hrvatskoj. Na alost, ni dogaaji ni pravna strana ovih borbi
nisu dovoljno poznati, jer se sve rekonstruie na osnovu nekoliko dokumenata. Sigurni smo da
je igmund Luksemburki osporavao Tvrtku kraljevsku titulu. U jednom aktu iz leta 1389. on
govori da sprema pohod protiv bosanskog bana. S druge strane poznato je da je Tvrtko pred
kraj svoje vlade, posle potinjavanja dalmatinskih gradova, jo jednom promenio svoju titulu i
uneo u nju Hrvatsku i Dalmaciju. Stvarna vlast nad velikim delovima Dalmacije i Hrvatske
bila je podloga ove veoma ambiciozne promene u titulaturi, koja je trajala veoma kratko.
igmun Luskemburki je docnije smatrao da su Bosanci osvojili regna Dalmatie et Croatie.
Neposrednu pret Tvrtkovu smrt povedeni su izmeu Bosne i igmunda pregovori, ali nije
poznato da li su imali kakvih rezultata. Ne vidi se ni na kojoj osnovi je bilo mogue
pribliavanje. Tada je igmund svakako priznavao Tvrtkovu titulu, neto docnije je priznao
Dabiinu. Tvrtkov naslednik je titulisan kao kralj Dalmacije i Hrvatske.
U vreme kad je slomio svoje protivnike u Hrvatskoj i potinio kralja Dabiu, igmund
Luksemburki je izgradio svoj stav prema bosanskom kraljevstvu. Bio je spreman da ga
prihvati i prizna, ali se trudio da ga to pre prenese na sebe. Za takvo reenje je imao vie
uzora, pre svega svoga anujskog prethodnika. Staleki organi plemstva, apstraktno shvatanje
dravem odvajanje prolazne vladareve linosti od venog kraljevskog dostojanstva, stvorilo je
mogunost da jedna ista linost bude krunisana za kralja u dve kraljevine, a da time nijednoj
ne bude umanjena politika individualnost. Krunisanje za bosanskog kralja stavio je igmund
u svoj politiki program. ak i kroz malobrojne i fragmentarne podatke moguno je pratiti
pojedine etape u njegovim nastojanjima i kompromisna reenja na koja je bio prisiljen.
Prvi trag opaamo u povelji kojom se vojvoda Hrvoje stavio na igmundovu stranu u leto
1393. Tada je igmund uspeo samo da rezervie iskljuivo za sebe vernos i vernu slubu
vojvode Hrvoja posle Dabiine smrti. Kad je sledee godine sruio svoje glavne protivnike i
potinio pod Doborom samog Dabiu i naterao ga da se odrekne Dalmacije i Hrvatske
igmund je otiao korak dalje i nametnuo bosanskoj vlasteli obavezu da njega posle Dabiine
smrti primi za kralja i gospodara. Na to se nije zaboravilo kad je u jesen 1395. umro Dabia.
U ugarskim krugovima se neposredno posle Dabiine smrti, kad je popunjavanje prestloa
postalo aktuelno, znalo da illi de Bossena apetunt regam istum (sc. igmunda) in suum regem
et dominum. igmun, ipak , tom prilikom nije doao do svog cilja, nego se moram zadovoljiti
kompromisom po kome je na bosanskom prestolu ostala Jelena, Dabiina udovica, a problem
boasnskog kraljevstva je jo jednom odloen.
Kada je usled unutranjih promena 1398. doao na presto Ostoja i krunisao se za kralja
poetkom 1399, bilo je jasno da su i polovini uspesi igmundovi potpuno osujeeni. On je
dospeo na pozicije na kojima je stajao u Tvrtkovo vreme. Verovatno u tome treba traiti
uzroke njegovo ogorenosti i upornosti u borni s Bosancima, i , kao nalije toga, bosansku
beskompromistnost i iskljuivo vezivanje uz napuljsku stranku. Na toj strani bosanski kralj i
velikai nisu imali problema : Ladislav Napuljski je priznavao bosansko kraljevstvo sa
formalno ouvanim vazalnim odnosom. On je 1406. potvrdio Bosni granice, i to one iz doba
Kulina bana, koje su Bosanci oigledno traili. Dalmaciju i Hrvatsku je Ladislav drao
odvojeno i vladao njima preko Hrvoja, svoga namesnika.
Tek kad je pokoljem kod Dobora uneo pometnju i strah meu bosansku gospodu, igmund se
ponovo javio sa svojim maksimalnim zahtevom. Iz povejle za Ivania Nelipia, koji se naao
meu onima koji su se pokorili, vidi se da je igmund zahrevao, a da su Bosanci pristali da ga
prime za svoga kralja i gospodara i da ga kruniu onako kako je Tvrtko I bio krunisan. Ostalo
je nepoznato koliko je irok bio krug vlastele koja je tada primila ove obaveze, ali je sigurno
da ih je igmund nametao i onima koji su se potiniil docnije, 1409, i 1410. U prolee 1409.
igmund se spremao da iz Srbije poe da se krunie za bosanskog kralja. Tom prilikom nije
nita obavljeno. Do poetka 1410. igmund je naao jedno privremeno reenje: imenovao je
za vicekralja Bosne hercega Hrvoja, donedavna svoga najljueg protivnika, koji je na vreme
promenio tabor. Jo blie svome krunisanju za bosanskog kralja dospeo je igmund u jesen
1410. Tada su ve bili spremljeni darovi Dubrovana i povelje za potvrdu, pa ipak, stvar se
jo jednom izjalovila.
Od tada igmund za due vreme odustaje od svoje koncpcije i ne trai vie ovo maksimalno
reenje. Verovatno se to moe dovesti u vezu sa njegovim preokupacijama na Zapadu. Izabran
je za rimskog kralja, i time je njegovim ambicijama otvoreno novo, daleko ire polje. U
pogledu boasnskog kraljevstva vratio se, izgleda, kompromisnoj formuli iz 1404: primio je
Ostoju kao vazala sa tradicionalnim obavezama. Formalno je to potvreno 1415. kad je
igmund potvrdio Ostoji carskim peatom povelje o gradovima, tvravama, posedima i
pravima, koje je drao od ugarskog kralja. Odnos je konstruisan sasvim u feudalnom smislu,
Ostji je sve potvreno tamquam regni nostri Hungarie feodali et subdito.
Sve jai turski pritisak i zauzetost igmundova na drugim strana delovali su fa Ugarska vie
ne intervenie u bosanskim stvarima kao ranije. Tek tada se Tvrko II za vreme svoje druge
vlade ponovo pribliio Ugarskoj, igmundu Luksemburkom se pruila prilika da jo jednom
reava o sudbini bosanskog kraljevstva. Nagovorio je Tvrtka II da jednom poveljom prepusti
bosansko kraljevstvo svome roaku Hermanu Celjskom u sluaju da ostane bez prirodnih
naslednika. Ta odkula nije imala izgleda da bude ostvarena, ali ipak nije ostala bez ikakvih
posledica. Posle smrti Tvrtka II Urlih Celjski se pojavio sa svojim pretenzijama i ometao je na
ugarskom dvoru potvrivanje Stefana Tomaa, koji je ubrzo posle tvrtkove smrti, ve
poetkom decembra 1443. izabran za kralja. Stvar se na kraju zavrila, posle vie meseci
natezanja, u korist Tomaevu. Za to je bio zasluan Janko Hunjadi u tolikoj meri da mu je
novi bosanski kralj obeao godinji danak. Tomaev slluaj nam pokazuje kako se stvarni
odnos boasnskog i ugarskog kraljevstva zaklanjao fikcijama i pravnim konstrukcijama. Iz
dubrovakih dokmenta vdimo da je Toma od asmog poetka stvarno vladao, da je uveliko
vodio borve i postizao uspehe, ali u povelji za Hunjadija je stvari sam prikazivao tako kao da
je kralj postao tek kad ga je potvrdio ugarski kralj Vladislav : nobisque post ipsius ( sc. Tvrtka
II) decessum et eiusdem dispositione in dominio castrorum et tenutarum corone ipsius regni
remanetibus, serenissimus princesp et dominus noster gratiosus, dominus Vladislaus dei gratia
Hungarie et Polonie etc. rex, de speciali consilio et bona voluntate ac dispositione magnifici et
potentis viri... nos in regem dicti regni Bosne solemniter instituit et confirmavit.
Za vremene duge tomaeve vlade nije u Ugarskoj bilo snane centralne vlasti, pa nije bilo ni
pokuaja da se odnosi Bosne i Ugarske postave na drukiju osnovu. Opaa se ak da je Toma
pokuavao da iskoristi situaciju i da ojaa poziicju bosanskog kraljevstva. U dve ouvane
povejle unete su u kraljevsku titulu Dalmacija i Hrvatska ( 1446,1458) to je siguran znak
vraanja na pretenzije Tvrtka I i Ostoje. Toma ni u praktinoj politici nije uvek pokazivao
lojalnost prema Ugarskoj.
Politici nije uvek pokazivao lojalnost prema Ugarskoj. Pored toga on je traio od pape
krunu, to je , kako vidimo iz docnijih dogaaja, bilo delom upereno protiv Ugarske. Zbog
svega toga nisu izastale napetosti kad je na presto doao Marija Korvin. Na kraju se sve reilo
u duhu tradicije: i Matija je priznao bosanskog kralja i gledao u jnemu svoga vazala.
Stefan Tomaevi je, idui oevim stopama,zatraio patetinom porukom od pape
Pija II krunu i biskupe za svoju zemlju. Papa mu je izaao u susret u obe stvari,a time je opet
pokrenuto pitanje bosanskog kraljevstva i njegovih odnosa prema ugarskoj. Matija je na vesti
o papinom oprotaju dodeljenom bosanskom kralju,krunisanju koje je obavio legat i
biskupima,poslatim u Bosnu, reagovao otro i ogoreno. Podseao je papu na dranje
bosanskoga kralja prema Turcima,pre svga na sramnu predaju Smedereva. Za sve to bosanski
kralj je jedva zasluio oprotaj, a polo mu je za rukom : a sede apostolica... speciales ad se
legatos mitti,et se per eos non sine gravi et evidenti regum Hungarie preiudicio coronari et ita
in regno confirmari... Krunisamnjem od papskih legata i krunom dobijenom iz Rima
potvrena su bila prava ugarskih kraljeva. Razlika izmeu potvrivanja Tomaa i njegovog
sina je dosta velika :Toma je sam smatrao da je postao kralj kad ga je potvrdio kralj
Vladislav Jagelonac, a Stefan Tomaevi je sasvim zaobiao ugarskog kralja.Dobijanjem
krune od jedne univerzalne vlasti,kao to je bilo papstvo,Stefan Tomaevi se izjednaio sa
ugarskim kraljem i formalno naputao dotadanji odnos potinjenosti.Postavlja se meutim,
pitanje da li je on to zaista hteo? Iz pisma kralja Matije proizilazi da je u vreme krunisanja
Stefan Tomaevi bio u pregovorima i da je bio spreman da prihvati prilino teke ugarske
uslove,meu ostalim da preda u ugarske ruke neke granine gradove prema Turcima. S druge
strane je i papa morao biti spreman na Matijine proteste,jer je ovaj ve 1460. na netanu
glasinu koja se prenosila da kralj Toma trai krunu od pape protestovao. Papa je tada
umirivao ugarskog kralja : tenemus quoque memoria hanc ipsam coronam fuisse a nostris
predecessoribus sepiu postulatam,neque tamen unquam obtentam;quam si ulla ratione
fuissemus daturi,non sine honore et beneplacito ruo,qui ius ad illam pretendas dandam
censuissemus. Ima, dakle razloga da se veruje da ni papa ni Stefan Tomaevi nisu svesno
teili da promene odnose izmeu Bosne i Ugarske. Kralj Matija je opet sa svoje strane sve
video u najgorem svetlu,njemu se inilo da Stefan radi na odvajanju Bosne i prebacivao je
papi da ga je nehotice u tome ohrabrivao. Kao to je poznato, i ovaj spor se reio pregovorima
i sporazumom, po kome je sve ostalo po starom. Utvren je vazalni odnos, Stefan Tomaevi
je i pored papske krune osta za Matiju Korvina fidelis noster. Posle pogobije bosanskog kralja
javio se Matija Korvin kao naslednik njegovih dobara u Dubrovniku.
Nasuprot opteprihvaenom miljenju o Stefanu Tomaeviu, kao posljednjem
bosanskom kralju,bosansko kraljevstvo se nije ugasilo 1462- Dobilo je ak dva nastavka :
jedan pod turskom i drugi pod ugarskom vrhovnom vlau. Bosansko kraljevstvo je u oima
savremenika bilo nezavisno i od bosanke vladajue dinastije i od odreene teritorije. Kad su
1490. pravljene kombinacije da se Matijin sin,herceg Ivan Korvin,uini bosanskim
kraljem,bio je samo neznati deo nekadanje bosanske dravne teritorije izvan turske vlasti. To
je ujedno i posljednji sluak da se bosanskim kraljevstvom rauna u pratinoj politici.
V
Iznete su dve pretpostavke o tome kakvom krunom je krunisam Tvrtko 1377. Jiriek je
smatrao za verovatno da je ,,stara kruna Stefana Prvovenanog bila stavljena na njegovu glavu
''. orovi se protivio toj hipotezi i bio sklon da veruje da je posluio neki novi venac. Na
jubilar je ve pre vie od tri decenije ukazao kako su slabi temelji na kojima se gradi i jedan i
drugi zakljuak. Ni likovni izvori,na koje se u meuvremenu poela obraati vea panja, nisu
mogli pomoi da se doe do pouzdanije rezultata. O kruni se nita ne uje ni za vreme Dabie.
Jelena svakako nije bila posebno krunisanja posle muevljeve smrti. Za ostju znamo da je
krunisam poetkom 1399, dakle bezmalo godinu dana posle preuzimanja vlasti. Zanimljiv
podatak o kruni pojavljuje se u vreme bosansko-ugarskih razova poetkom XV veka. Kralj
igmund u jednoj svojoj povelji za mavanskog bana Ivana Morovia spominje zauzimanje
Bobovca kao grada ubi corona ipsius regni Bosne conservatur.
Taj podatak zasluuje osobitu panju jer se iz njega vidi da je u Bosni ipak igrala
ulogu jedna odreena kruna, koja je svakako bila obavezna u obredu krunisanja. Takvoj kruni
se obino pripisivala velika staros i poreklo od nekog od najstarijih i najslavnijih vladara, u
Ugarskoj npr. od Svetog Stefana, u Poljskoj od Boleslava Hrabrog , u Francuskoj od Karla
Velikog. Ovakva kruna se nije kretala sa kraljem,niti povlaila po njegovim dvorovima,ve se
uvala kao relikvija na jednom stolnom mestu. U borbama za vlast igrala bi vanu ulogu,jer se
samo njome moglo pravovaljano krunisati. Dovoljno je podsetiti na uzbudljivu istoriju
ugarske krune. Podatak o Bobovcu kao gradu u kome se uvala kruna kraljevstva ukazuje jo
i na to da je u postupanju sa krunom Bosancima lebdeo pred oima ugarski uzor. Dobro je
poznato da se kruna Svetog Stefana uvala u Viegradu. Sve to govori u prilog Jiriekovoj
tezi. Poetkom XV veka, postojala je jedna kruna kraljevstva, kojoj se ukazivalo naroito
potovanje ( njome je, videli smo,hteo da se krunie igmund Luksemburki) i koja se brino
uvala. Teko je poverovati da to nije bila jedna stara i ugledna kruna, a poticati je mogla
samo iz Srbije.
Raspravljajui o ulozi bosanskog saboar pri krunisanju vladara,na jubilar je otkrio
znaajnu injenicu da su se jednom zbaeni bosanski kraljevi ponovo krunisali kad bi po
drugi put doli na vlast. Avgusta 1421. zabeleena je odluka Dubrovana da e astiti kralja
Tvrtka II in hac sua coronatione. Potreba za ponovnim krunisanjem svedoi na indirektan
nain o visokom ugledu krune i krunidbenog obreda. Iza toga lei shvatanje da zbacivanjem
sa prestola i odvajanje od krune vladar gubi sve milosti koje je dobio krunisanjem, a takoe i
shvatanje da svaka vladavina mora biti ozakonjena krunisanjem. Osobito postovanje jedne
krune nas ne iznenauje, ali obred krunisanja,naroito pitanje njegove sakralne prirode,zadaje
velike tekoe.
Tvrtkovo krunisanje je vailo jo 1408. Ka ,,standard'' ali nam to nita ne pomae jer o obredu
prvog krunisanja nita ne znam. Tek za krunisanje kralja Tomaa zznamo da je obavljeno u
Milama u centralnoj Bosni. Nije nimalo jasno ko je obavio krunisanje. Katolikih crkvenih
velikodostojnika jo nije bilo, a prenoenjem u centrlanu Bosnu odred je udaljen i od
pravoslavnog crkvenog sredita. Prema svemu to do sada znamo o bosanskoj crkvi teko
bismo mogli oekivati da je ona sudelovala u ovom obredu,koji je tako daleko od njenog
uenja i njenog kulta. Sakralna strana nije mnogo ni znaila. To,meutim, nije u skladu sa
praksom,ponovnog krunisanja i sa jednom izjavom kralja Tvrtka II, koji u povelji za
Venecijance spominje svoje ,,sveto krunisanje''( sacta coronation).
itavo pitanje se komplikuje utoliko to opaamo da se pored sredinu XV veka,kada kralj
Toma ini zaokret u pravcu ispoljavanja katolikih ubeenja, otkriva neto defektno u
dotadanjem nainu krunisanja. Toma je,naime, zatraio krunu od pape. Bio je to s jedne
strane znak jaeg pribijanja uz katolianstvo i katolike drave. Samim tim je taj in bio
uperen protiv nekatolika u Bosni. Ali,dobijanje krune od jedne univerzalne vlasti imalo je i
drugu stranu,uperenu protiv ugarske i turske vrhovne vlasti nad Bosnom. Strah od Turaka je
Stefan tomaevi docnije navodio kao motiv oev za odustajanje od krunisanja krunom
poslatom od pape. to se tie ugarskog stava, treba podsetiti na rekaciju kralja Matije u vreme
krunisanja Stefana Tomaevia. Upadljivo je da se Toma pojavio sa svomim traenjem u
vreme kad Ugarska praktino nije imala kralja, kada je politiku vodio ..gubernator
kraljevstva'' Janko Hunjadi, i kada je ponovo uneo Dalmaciju i Hrvatsku u Bosansku titulu.
Jedna kruna kraljevstva, kojoj se ukazivalo naroito potovanje( njome je, vidjeli smo,hteo da
se krunie igmund Luksemburki) i koja se brino uvala. Teko je poverovati da to nije bila
jedna stara i ugledna kruna, a poticati je mogla samo iz Srbije.
Raspravljajui o ulozi bosanskog sabora pri krunisanju vladara,na jubilar je otrkio znaajnu
injenicu da su se jednom zbaeni bosanski kraljevi ponovo krunisali kad bi po drugi put doli
na vlast. Avgusta 1421. zabeleena je odluka Dubrovana da e astiti kralja Tvrtka II in hac
sua coronatione. Potreba za ponovnim krunisanjem svedoi na indirektan nain o visokom
ugledu krune i krunidbenog obreda. Iza toga lei shvatanje da zbacivanjem sa prestoal i
odvajanjem od krune vladar gubi sve milosti koje je dobio krunisanje, a takoe i shvatanje da
svaka vladavina mora biti ozakonjena krunisanjem. Osobito potovanje jedne krune nas ne
iznenauje, ali obred krunisanja, naroito pitanje njegove sakralen prirode, zadaje velike
tekoe.
Tvrtkovo krunisanje je vailo jo 1408. kao ,,standard'', ali nam to nita ne pomae jer o
obredu prvog krunisanja nita ne znamo. Tek za krunisanje kralja Tomaa znamo da je
obavljeno u Milama u centralnoj Bosni. Nije nimalo jasno ko je obavio krunisanje. Katolikih
crkvenih velikodostojnika jo nije bilo, a prenoenjem u centralnu Bosnu obred je udaljen i od
pravoslanovg crkvenog sredita. Prema svemu to do sada znao o bosanskoj crkvi teko bismo
mogli oevitai da je ona sudelovala u ovom obredu,koji je tako daleko od njenog uenja i
njenog kulta. Sakralna strana krunisanja ostaje potpuno u tami i najprirodnije bi bilo
pretpostaviti da nije mnogo ni znaila. To, meutim, nije u skladu sa praksom ponovnog
krunisanja i sa jednom izjavom kralja Tvrtka II, koji u povelji za Venecijance spominje svoje
,,sveto krunisanje''( sacta coronation).
itavo pitanje se komplikuje utoliko to opaamo da se pred sredinu XV veka, kada kralj
Toma ini zaokret u pravcu ispoljavanja katolikih ubeenja,otkriva neto dekfatno u
dotadanjem, nainu krunisanja. Toma je, naime, zatraio krunu od pape. Bio je to, s jedne
strane,znal jaeg pribijanja uz katolianstvo i kaolike drave. Samim tim je taj in bio uporen
protiv nekatolika u Bosni. Ali,dobijanje krune od jedne univerzalne vlasti imalo je i drugu
stranu, uperenu protiv ugarske i turske vrhovne vlasti nad Bosnom. Strah od Turaka je Stefan
Tomaevi docnije navodio kao motiv oev za odustajanje od krunisanja krunom poslatom od
pape. to se tie ugarskog stava,treba podsetiti na reakciju kralja Matije u vreme krunisanja
Stefana Tomaevia. Upadljivo je da se Toma pojavio sa svojim traenjem u vreme kad
Ugarska praktino nije imala kralja, kada je politiku vodio ,, gubernator kraljevstva'' Janko
Hunjadi, i kada je ponovo upao u Dalmaciju i Hrvatsku u bosansku titilu.
Papa Rvgenije Iv je krunu bio posla Tomau, ali je ona vraena u rim. Prof. Dini je skrenuo
panju na splitski podatak iz kojeg se vidi da je papski legat, hvarski biskup Toma Tomazini,
uzimao iz riznice Svetog Dujma unam coronam auream fulcitam perlis et lapidibus preciosis
etc... dandam et referendam serenissimo regi Bosne ut dicebatur. Kada je Tomaev nasljednik
Stefan ponovo zatraio krunu iz Rima, spomenuo je i ovu epizodu : ,, Tvoj prethonik Evgenije
ponudio je mome ocu krunu i hteo osnovati u Bosni biskupske crkve. Otac je to onda odbio,
da ne bi izazvao protiv sebe mrnju Turaka, jer je jo bio novi hrianin i jo nije bio izagnao
jeretike i maniheje iz svoga kraljevstva''. Iz jedne izjave pape Pija II bi izlazilo da je Toma u
vie navrata traio krunu.
U svakom sluaju maja 1446. se oekivalo da e se ralj Toma sa kraljicom Katarinom,
erkom Stefana Vukia Kosaa, krunisati u Milama, a jula iste godine je legat Tomazin
izdao priznanicu primivki krunu koja nije posluila. Iz toga sledi da se ostalo pri staroj kruni,
ali prave razloge odustajanju od krunisanja novom krunom ipak ne poznajemo. Uoi
krunisanja Tomaev poloaj u Bosni bio je jak ; izmirio se i orodio sa Stefanom Vukiem
Kosaom, najmonijom linou u Bosni, svojim dotadanjim protivnikom. U oekivanju
krunisanja nije dodue bio jasan stav njegovih dotadanjih saveznika Ivania Pavlovia i Petra
Vojsalia, ali na njih se toma nije obazirao. Verovatno je moram zazirati od bosanske crkve.
Moda je odustajanje od papske krune bila cena za Kosaino prijateljstvo, a moda je, kao to
je tvrdio docnije Stefan Tomaevi, presudan bio strah od Turaka. U svakom sluaju 1446.
nita bitno nije izmenjno u vezi sa krunom i krunisanjem.
Kad je na presto doao Stefan Tomaevi, zatraio je i on od pape krunu i biskupe. Papa Pije
II mu je izaao u susret, tako da su papski legati uz punu saglasnost bosanske vlastele
okupljene u Jajcu, krunisali Stefana Tomaevia, po svoj prilici na dan svetog Grgura
udotvorca, 17. novembra 1461. Protivljenje je ovoga puta dolo sa ugarske strane. Sakralni
karakter krunisanja doao je tada do punog izraaja, ali detalji na alost nisu poznati. Svakako
su morale biti izmenjene ,,ordines'' i promenjni katoliki obiaji. Ali sve to nije donelo
nikakvog ploda : niti se promenio poloaj monarha, niti se izmenila koncepcija o kruni i
dravi. Sve se to odigralo isuvie kasno. Uzimanje papske krune samo je simbolisalo odluni
politiku orijentaciju, i ono je trebalo da poslui da se Bosna jae vee uz hrianski svet.
O krunisanju i kruni kao insigniji se veoma malo zna- to se jasno vidi iz prethodnih redaka.
Ipak se neke osnovne crte daju povui, i one su u skladu sa ostalim elementima koje smo
ispitivali. Poelo se sa pravoslavnim krunisanjem u nemanjikoj tradiciji, u skladu sa
Tvrtkovim poimanjem kraljevstva, a zatim su stali da deluju ugarski uzori. Tvrtkovo
krunisanje je ipak ostalo obrazac jo poetkom XV veka. Sredinom veka dolazi do izraaja
elja da se napuste dotadanja kruna i nain krunisanja, a 1461. ostvaruje se katoliko
krunisanje papskom krunom.

VI
O odjeku Tvrtkovog krunisanja u samoj zemlji saznajemo neto tek iz kasnog prianja Mavra
Orbinija : dopo questo ( tj. krunisanja) regnaua in gran pace et prosperita et ciascuno delli suoi
baroni et gentilhuomini gli prestava grande vbidienza; ne osaua in cosa alcuna contradigrli.
Onde ci faceua in Bosna tutto quello volueua, senza ammetter al consiglio alcun signore. Il
che era del tutto contra gl'instituti et vsanze di Bosna et della sua liberta. Bilo bi neobino
vano znati kako je ueni benediktinac doao do tog suda. Da li ga je naao u izvorima,
kojima se u ovom delu svoje knjige nesumnjivo sluio? Da li je on to samo,, osetio kroz svoje
izvore'', ili je sam izveo zakljuak. U svakom sluaju izgleda sasvim verovatno da se Tvrtko
trudio da i svoj odnos prema vlasteli uredi po nemanjikom obrascu, a to je moralo biti na
utrb ,, slobotina'' bosanskog plemstva. Ali, iz godina Tvrtkovog kraljevanja sauvana je
svega jedna povelja za vlastelu, tako da se o svemu tome ne moe nita rei na osnovu
pouzdanih izvora.
Docnijim kraljevima kruna svakako nije obezbeivala ni neogranienu vlast ni uzvieni
poloaj koji bi se dao uporediti sa poloajem srpskih kraljeva ili vizantijskih careva. Kraljeve
su poetkom XV veka velikai zbacivali i dovodili na presto, takmiili se s njima kao
namesnici tuih vladara, nametali im svoju volju, ali se ipak ne moe rei da je uvoenje
kraljevstva i Tvrtkovo krunisanje ostalo bez ikakvog ploda. Naprotiv, ma kako to moglo
udno zvuati, itava istorija Bosne do 1463, pa i neto preko toga, u senci je Tvrtkovog
krunisanja.
Krunisanje je uticalo na izgraivanje novog shvatanja o dravi, sasvim razliitog od onog u
doba banova. Razliku, dodue, nije lako ni jednostavno opisati ali se ona osea iz
dokumenata. U periodu banova je Bosna i kao teritorijalni okvir i kao politika celina bila
neodvojiva od linosti vladara. Drava je bila ,,vladanije '' bosanskih banova. Za Kulina je
Bosna,, vladanije moje'', a od Ninoslava se spominje ,, vladanine me in monih sini''. U tom
periodu nema niega to bi isticalo razliku izmeu banske vlasti nad Bosnom i bilo koje druge
vlasti nad zemljom i ljudima, npr. vlasti gospodara nad svojim zavisnim seljacima.
Razlikovanje javne i privatne vlasti se jo nije nametalo savremenicima. Uee lanova
banske porodice u vanim dravnim aktima, jo vie nego linost banova, istie
patrimonijalne crte u bosanskom dravnom ivotu.

Bosanska drava je uvala patrimonijalne crte isuvie dugo, imala ih je I u vrijeme kad
su u susjedstvu bile prevaziene. To je neminovno dovodilo do suoavanja razliitih
koncepcija, pa I do sukoba. Optube Vukia protiv Tvrtka dag a je brat liio nasljedstva daju
se razumjeti samo kao odbrana tradiocionalnih prava lanova vladarske porodice u vrijeme
kad je poelo preovlaivati naelo nedjeljivosti. I tituliranje Vuka kao mlaeg bana je
vjerojatno rezultat prilagoavanja bosanskih koncepcij. Onakvo isto uee u vlasti kakvo
vidimo u doba bana Stjepana II. I njegovog brata Vladislava zaodjenuto je sada u novu formu
po uzoru na Ugarsku I Srbiju gdje su postojali mladi kraljevi.
Poslije krunisanja se za dravu poinje upotrebljavati termin kraljevstvo. Ve u
povelji iz 1382. itamo: I posljednje itio iza I vere I praviloma carstima I vsa
nedostetaiaga ispravlanje I isplanijanje va zemljah bogodarovanago mi kraljevstvo
(nisam siguran da li ovako ide ovaj dio povelje pod navodnicima) Docnije se pojavljuje I
kraljevstvo bosansko. Dubrovani jednom prilikom izjavljuju da se trude da ine na slavu
I ast kraljevstva bosanskog. Ovdjeje kraljevstvo oigledno bosanska drava, ali iz drugih
mjesta gdje je ovaj termin upotrebljen moe se izvesti da se upotrebljava I u uem smislu, u
ijoj osnovi je ostao kralj, npr. kraljevstva I velmoa rusaga bosanskog. Kraljevstvo nije
sinonim za dravu, kao to ni kralj vie nije shvaan kao jedini bitni element drave.
ee ce upotrebljavao I znaajniji je bio termin rusag, koji se prvi put javlja u jednom
dokumentu kraljice Jelene iz 1379. Rije je bez svake sumnje maarska I posvjedoena je ve
u XIII st. u starijem obliku uruzag kao prijevod za latinsko regnum. Rusag bosanski ili
rusag kraljevstva bosanskog je bosanska drava; ali taj termin isto tako oznaava, ve od
poetka XV st., I bosanski dravni sabor. Iza ovog pomjeranja u znaenju lei, bez sumnje,
shvatanje da je vlastela okupljena na saboru bitni elemenat koji ini dravu. Staleki elementi
u bosanskom dravnom razvitku dolaze time jo jednom jasno do izraaja.
Uporedo s tim I linost pojedinog vladaoca pada u sjenku apstraktno shvaenog
vladalakog dostojanstva. Ideje koje su u svoje vrijeme dole sa sugubnim vijencem pale sun
a plodno tlo I pomogle da se u Bosni uini onaj krupni korak u razvoju politikog miljenja
koji se ogleda u razlikovanju, pa I odvajanju, prolazne, trone I slabostima podlone
linostima kralja I njegovog neprolaznog dostojanstva. Vijenac je u toku vremena ustupio
mjesto kruni, potenoj kruni bosanskoj, koja se u spomenicima na naem jeziku javlja vrlo
rijetko. Tek dubrovaki dokumenti, naroito instrukcije za poslanike, pokazuju da se termin
dosta upotrebljavao. Ve 1403. Dubrovaki poslanici objanjavaju vojvodi Sandalju che
questa cita di Ragusa e francha et non se impaca dele guerre deo reali de Hongaria che hanno
cum quilli de Bosna, saluo pagano uno piccolo tribute a Hungaria et uno asay mazor tribute
ala corona di Bosna. Iz te izjave se jasno ocjea kako je I jednoj drugoj strain morala biti
bliska misao da pravi vlasnik tribute nije pojedini kralj, ve neka trajnija I apstraktnija
zajednica koju utjelovljuje kruna.
Za krunu se vezuju ne samo tribute ve I gradovi I posjedi koji su u vlasti kralja. Ve
ranije je naveden document u kome kralj Toma govori o svome dolasku na prijestolje:
Nobisque post ipsus decessum et eiusdem disposition In domino castrorum et tenutarum
corone opsius regni remanentibus. Jedan od bosanskih kraljeva, dakle, tvrdi da gradovi I
posjedi pripadaju kruni. Sve to je pripadalo kruni bilo je nedjeljivo I prelatilo je na novog
nosioca krune. Od Tvrtkovog krunisanja nemamo vie nit raga od pojava koje bi maker liile
na savladarstvo, niti sreemo sluaj da je u borbi za vlast dolo do komplikacija na osnovu
podjele. Pretendenti u Bosni bore se za krunu, ona je nedjeljiva, a isto tako nedjeljivo je I sve
to njoj pripada. To se opaa I u postupanju sa djelovima zemljita I kuom koju su
Dubrovani darovali kralju Ostoji 1399. Kad im je ustupio Slansko primorje. U povelji koju
su mu tom prilikom izdali predvialo se da e kuu I parcele zemlje kralj imati kao svoju
batinu: u batinu u plemenitu u vike vikoma nemu I ne negovem sinovim I negovu unucio I
praunucio od dananega dne napreda da ne volana gospodina kralja Ostoje I negovi sinove I
negovo unue reenu polau darevati, porodati I ostaviti za duu uiniti to im bude na voljo I
kako ima drago kako sve od svoeh batina. Usprkos ovim zvunim formulama I obeanjima
u veke vikoma Dubrovani su poslije rata sa Ostojom prenijeli kuu I zemljite na novog
kralja Tvrtka II. I njega su primili za svoga vlastelina I vijenika, a u povelji ce govori samo o
nasljednosti dubrovakog plemstva, dok se nain nasljeivanja zemlje I kue ne spominje.
Docnije je sve to prelazilo s krunom na sljedee kraljeve: ponovo Ostoji, pa ponovo Tvrtku II,
zatim Tomau pa Stefanu Tomaeviu. Samim savremenicima su bili svjesni da se stvari
mogu razliito nasljeivati ida neke mogu prilaziti po kruni. Kada je Tvrtko II deponovao u
Dubrovniku izvjesnu koliinu srebra, koja je pretvorena u dukate, Dubrovani su se na kraljev
zahtjev obavezali da nee vie reenu postavu ni na mane donesti za niiora voljo nip o
krunu, nip o bliitu (bliiastvu), nip o miloti, ni za straha, ni za rata, ni za niedno
preduoanje segai svieta ko bii se mogao pretgoditi.
Shvatanje da kruna, a ne pojedini kralj, ima gradove, posjede, dohotke, prava itd., I da
to sve nedjeljivo prelazi s jednog na drugog nosioca krune po pravu drukijem od onoga koje
vlada u sferi privatnih odnosa, osobito se jasno zapaa kad se uporedi sa teritorijama I
pravima oblasnih gospodara. Tu je sve jo ostalo u starim patrimonijalnim tradicijama.
lanovi porodice tu zajedniki raspolau I uestvuju u glavnim aktima oblasnog gospodara,
naroito kad se tie otuivanja nekog dijela zemlje. To lijepo ilustriraju Sandaljevo
postupanje u vrijeme prodaje polovine Konavala I akti posljednjih Pavlovia. Zemlje se
nasljeuju po privatnom pravu, to jasno pokazuje povijest porodice Pavlovia: oblast je
prelazila sa oca na sina, s brata na brata po redu starjeinstva. Oblast feudalnih gospodara su
se mogle dijeliti, to se vvidi iz tragine povijesti hercega Stjepana I njegovih sinova. Dohoci,
zemljita I kue koje su bosanska gospoda dobila od Dubrovnika nasljeivana su kao privatna
dobra, po bliiastvu, da upotrijebimo izraz savremene povelje. Hrvojeva kua I zemljite
preli su (ne bez izvjesnih komplikacija) na njegove unuke, pa na njihove potomke, tako das u
prihodi od tih dobara isplaivali dalekim nasljednicima splitskog hercega jo poetkom XVI
st. Jo due su nasljeivana prava Sandaljevih potomaka.
Poslije svega to je izloeno ne iznenauje nimalo to u naim izvorima sreemo I
mjesta koja otkivaju shvatanje da se I poslunost slubenika I vjernost potomaka dugovala
kruni. U povelji za Venecijance, sauvanoj u italijanskom prijevodu, kralj Tvrtko II obeava
da e se pobrinuti za bezbjednost I zatitu mletakih trgovaca: che nuo provedremo e si
fattamente comandermo a tuti nosti baroni, conti, rectori, castelani,zuppani, ziudexi et a tuti
altri officiali a la nostra sacra corona e comandamento sotoposti. Znatno docnije Dubrovani
su kralju Tomau preporuivali humsku vlastelu Vlatkovie ovako: consideramus eos esse
subiectos corone bosnensis. I u ovoj sferi je, dakle, na mjesto kralja supila kruna kao
zastupnik vladalake funkcije I kraljevskog dostojanstva.
Ovo sve jae isticanje krune nad pojedine kraljeve nije slabilo kraljevski poloaj.
Naprotiv, kraljevi su imali koristi od autoriteta koji je uivala neprolazna I vjeita kruna.
Kruna kao symbol I otjelovljenje kraljevstva pomogla je da se obnovi ravnotea u bosanskoj
dravi. Ona je stala naspram stanka, sabora vlastele, koji je sebe smatrao rusagom I svom
Bosnom. I kruna I stanak znaili su mnogo za ouvanje Bosne kao jedinstvenog politikog
okvira. U ovanju Bosne kao drave, usprkos faktinoj podjeljenosti I tolikim unutranjim
ratovima, imao je svog udjela I sugubni vijenac.