O snazi utanja

Arhimandrit Rafail (Karelin)

Monah koji se udaljio u pustinju iz zemaljskog svijeta - iz ovog paklenog kotla, osjea
se kao robija kome su otvorili eljezna vrata podzemlja i darovali slobodu. Pustinja
nije samo mjesto, pustinja je tiina i utanje. Pustinja moe biti kelija monaha,
pustinja treba da postane njegovo srce, pustinja u kojoj nema mjesta privezanosti ni
za to svjetsko. utanje - to je prebivanje due s Bogom. Dua se vraa iz spoljnog i
tuega svijeta samoj sebi. ovjek osjea kao da vidi svoju duu - to je prvi dar
utanja.

Drugo kretanje due je od sebe prema Bogu. Bez prvog jedva da je mogue drugo.
Bog se ne moe nai ni u bezdanima zemlje ni u kosmikom prostranstvu, On se
javlja i otkriva Sebe ovjeku samo u dubinama njegova srca. Zato se religija kao
tajna moe postii samo u tihovanju.

Sveti Oci su govorili da ovjeiji um lii na rvanj koji se stalno vrti, ono to padne
pod rvnje, oni melju, ako su u pitanju zrna penice -. pretvaraju ih u brano, ako je
korov - u otrovno smee.

Putem pet organa naih osjeanja dolaze u um utisci - slike, kao kopije svijeta. Preko
njih, posebno preko vida i sluha, svijet razdrt mrnjom i neprijateljstvom, opijen
svojim strastima, oskrnavljen prljavtinom grijeha, ubacuje se u ovjeju duu, truje je
svojim otrovom, pomrauje um pomislima, snovima i matama. Dan i no rvnji
naeg uma melju i mijeaju ovu prljavtinu.

Naravno, svijet jo nije pakao. U njemu postoji i dobro i zlo, svjetlost i tama kao ostaci
ljepote i blagorodstva pomijeani sa moralnim padom i podlou. Ali stvar je u tome
to smo mi sami greni i duboko bolesni. Grijeh ivi u nama, manifestuje se ve sa
prvim znacima ivota. U nama se ukorjenila tajna ljubav prema grijehu i zato su utisci
svijeta - otrovi koji se liju na otvorene rane. Strasne slike se utiskuju u , nae
sjeanje, kao slova po mekom vosku, a dobro dua . teko usvaja, kao da o njemu
hoe da pie po tvrdom kamenu, na kome ne ostaje traga.

Prvorodni grijeh je duboko izvitoperio prirodu nae due, i ona, kao suner, upija
grijeh i prljavtinu svijeta. Onaj koji ivi u svijetu moe stajati nasuprot grijehu na
nivou radnji - konkretnih djela i postupaka, ali pobjeivati grijeh svoga srca, oistiti od
njega svoj um, vidjeti talog strasti koje se raaju u srcu - za njega je gotovo
nemogue.

U tihovanju pak i udaljavanju od svijeta presuuje bujica vanjskih utisaka. Ovdje kod
ovjeka ostaje borba sa svojim osjeanjem i sa demonima, on postepeno ulazi u
svoje srce sa Isusovom molitvom i isisava iz njega prljave vode. Kada se strasti
smiruju, kao divlje zvijeri, i rasijavaju se zunzajui rojevi pomisli, onda um dobija
mogunost da ue u rije molitve. Apostol Petar uporeuje ime Boje sa jutarnjom
zvijezdom koja se raa u dui ovjeka (2. Pet 1, 19). U svijetu svjetlost ove zijezde
jedva se nazire kroz gustu maglu. U utanju ona svjetluca kao dragulj u dubinama
srca. ovjeji govor zahtijeva ogromnu psihiku energiju. Vri se obrada ogromne
koliine informacija, koje se nalaze u sjeanju, zatim se on oblai u oblik misli i
emituje preko rijei kao sistem simbola i kod ovjeje due. Ovde se ukljuuju
emocije i fantazije.

A ako ovjek zloupotrebljava rije, na primjer, lae sa odreenim ciljem, onda on
gradi svoj sopstveni iluzorni svijet, koji mora drati u sjeanju i izdavati ga za
realnost. Svako moe da prati na samom sebi kako ovjeka iscrpljuje
mnogogovorljivost: on se osjea prazan i umoran. Poslije "pira" praznih rijei on se
budi kao pijanica poslije pijanke, sa odvratnou samom sebi. Miljenje kod ovjeka,
koji govori mnogo, postaje-povrno i ako dopustimo ovu rije, vulgarno.
utanje uva ogromnu duhovnu snagu, u ovu energiju koju smo rastraili badava,
uliva se rije molitve, ona se odomauje u ovjejoj dui kao lutalica koji se vratio iz
daleka pod krov oeve kue.

U utnji strasti manje uznemiravaju duu, i zato blagodat jae djeluje na srce ovjeka
i utljivac poinje da shvata rijei Apostola Pavla o tome da se Sveti Duh moli u nama
bezglasnim glagolima (Gal 4, 6; Rim 8, 26). Um utljivca predstoji Bogu. U ovome je
glavni cilj utanja - stalno biti sa Boanstvom, spojiti sa njim svoje srce. Prema
miljenju Isaka Sirina, car rasporeuje zvanja i dunosti meu svojim velmoama, ali
postoje duhovni prijatelji cara, koji nemaju zvanja, ne upravljaju gradovima, ali su
uvijek sa carem, sa njim razgovaraju, i on njima otkriva svoje misli. Takvi "prijatelji
cara" su utljivci, koji su uvijek s njim i zato su osloboeni od vanjskih poslova,
njihovu molbu o miru prima car nebeski, njihov glas on slua uvijek.

U svijetu se mogue spasiti. Djela milosra, propovjed vjere, podvizi ljubavi - to su
darovi koji se prinose Bogu. No najdragocjenije, to postoji u svijetu, je ljudsko srce i
to prinosi Bogu bezmolvnik. Prinosi kao dar ne samo za sebe ve i za ovaj greni
svijet. U utanju ovjek shvata da je blag jedino Gospod, zato sve radosti svijeta ine
mu se kao mrtvo slovo na papiru, a strasti u kojima ivi svijet gorke kao pelin. Posao
monaha je utanje. I (negovorenje) tiina. Monah u svijetu - to je "unijat", koji hoe da
spoji u sebi dvije vjere i najee u njegovoj dui pobjeuje mir. U utnji i tiini, u
odvojenosti od vanjskih informacija, dui se otvaraju novi izvori znanja. To su
uroena znanja koja su joj bila data od samog poetka kao liku i podobiju Boijem i
koja je ona uvala kao pod hrpom vanjskih utisaka, kao u grobu kao u dubinama
svoga osjeanja nepoznatog za sopstvenu svijest. Sada se u tiini ova znanja
otvaraju dui, kao naeno skladite. U tiini se otkriva duhovna intuicija ovjeka. Kao
struna u harfi Eola zvue od povjetaraca, tako unutranjim sluhom dua uje glas
nevidljivih sila, koje joj postaju bliske, od njih ona dobija prosvjeenje. Zato uenje ui
ovjeka nekakvoj mudrosti. Zahvaljujui svome duhovnom iskustvu on poinje da vidi
due drugih ljudi.
U to isto vrijeme dua bezmolvnika podvrgava se demonskim iskuenjima; ovdje je
ovjeku potrebno krajnje smirenje, prema kome se ne mogu ubacivati nagovaranja
satane, a ovo smirenje se postie samo posluanjem svoga duhovnog oca. Ako se
ovjek bori sa strastima i to je najglavnije, nalazi se u posluanju, on postepeno
dobija dar razlikovanja duha. utanje bez smirenja i posluanja pretvara se u otrov,
poto poinje da hrani ovjeka. Meutim bilo je i izuzetaka kao Pavle Tivejski, Marija
Egipanka - podvinici koji su dobili veliku mudrost preko neposrednog ozarenja
Duha Svetog, ne preavi obini put smirenja strasti i posluanja. Za nas se njihov
nedostupni neponovljivi podvig zamjenjuje drugima: postepenou, opreznou i
stalnim obuzdavanjem svoje volje.

utnja - to je stalna molitva. Sveti Oci su rekli: Molitva svemu ui, ak samoj molitvi.
utanje - to nije samo pustinja, usamljenitvo od ljudi i svijeta - to je prebivanje sa
samim sobom, tanije duha s Bogom. Za utanje i tiinu ovjek se mora boriti,
iskopavati ga kao plijen u boju, iz kandi svijeta koji kao udovite eli da proguta bez
ostatka sve vrijeme ovjekovog ivota i sve sile njihove due. Veina ljudi, ak
hriana, ne shvataju podvig utanja. Oni govore da je potrebno pomagati u ime
ljubavi, dok vide samo vanjske tjelesne i duevne patnje.

A ta nesavrena tragedija svijeta - to je otpadanje njegovo od Boga. koje dugo traje,
njegovo pretvaranje u polju mranih sila, jezivo demoniziranje, koje se deava pred
naim oima, carstvo pakla na zemlji, vlast satane, koja krv ljudi pretvara u zlato, a
same ljude u moralne trupove, zakljuane u kavez kao pohotljive majmune. Tragedija
svijeta kao perspektiva vjenosti, vjenosti kao demonizacije van je Boga - to najvee
zlato ostaje za ljude neprimijeeno, kao da je sakriveno u magli. Demonske sile ne
mogu se odagnati samim tjelesnim milosrem. U borbu sa nevidljivom silom
"stratega zla" - palih duhova - moe stupiti samo nevidljiva sila molitve, koja je
sposobna ponovo vratiti blagodat na zemlju. Zato avo ustaje protiv podviga utanja.
On mu suprotstavlja brigu o siromanim, propovijed vjere, bavljenje bogoslovskim
radovima - sve to treba samo da bi ovjek postao nesposoban prema unutranjoj
blagodatnoj molitvi ega se stvarno demon plai.

Molitva za mir - to je najtei podvig, Prepodobni Arsenije Veliki, izabravi podvig
utanja i tiine, pokazao se vii nego njegov duhovni prijatelj prepodobni Mojsej
Murin, koji je brinuo za bolesnike, primao skitnice i zavrio svoj ivog mueniki.
Gospod prima sve vidove milosra. Sveti Jovan Zlatousti rekao je: "Daj ednome
au vode i primi za to carstvo". Ali utanje i tiina - to je podvig drugih razmjera, mi
bi smo rekli, kosmikog znaenja. Pred njim su djela duhovnog i tjelesnog milosra -
to je svjetlost svjetionika u poreenju sa sijanjem zvijezde.