Sie sind auf Seite 1von 114

BIELE SEJNE

Zbornik Recitala
"Josip Ozimec"
1999. – 2008.

1
Nakladnik:
Radio Marija Bistrica

Za nakladnika:
Elvis Lacković

Uredila:
Ivančica Tomorad

Priredile:
Mira Pižir
Ivančica Tomorad

Likovno opremio:
Pavao Hudek

Grafička priprema:
Slovo, Zagreb

Tisak i uvez:
PLAVA RIJEKA, Zagreb

Naklada: 500 primjeraka


Marija Bistrica, listopad 2008.

ISBN 978-953-7643-01-0

2
BIELE SEJNE

Zbornik Recitala
"Josip Ozimec"
1999. – 2008.

Marija Bistrica, 2008.

3
4
Josip Ozimec

MOJA BISTRICA

V zime je Bistrica
najlepša razglednica.
V letu –
gda traje pruščejne –
šara je Bistrica
kak šara poculica...

V letu je Bistrica
douga kikla –
štandi –
kipci –
kalvarija i cierkva...
Bistrica je
raspele –
barjaki i
krunica.

V jesen – muokru
v meglu skrivena –
Bistrica moja
sama – puspana
čaka lete
i ruomare –
mučeča –
čista – uprana.

_________________________________________________________
pruščejne – proštenje (hodočašće), šara – šarena, douga – dugačka,
poculica – šareni ukras na glavi žena iz ravničarskih krajeva Hrvatske,
kikla – haljina, kipci – mali kipovi svetaca (suverniri iz Bistrice),
čaka lete – čeka Ijeto, ruomari – hodočasnici, mučeča – šutljiva (tiha)

5
6
Božica Pažur

SJEĆANJE NA PJESNIKA JOSIPA OZIMCA

(Podgorje Bistričko, 1934. – Marija Bistrica, 1981.)

Josip Ozimec još jedan je s nepravom zaboravljeni autor – rekli


bismo ukratko – prateći inerciju tog dvostrukog zaborava, i to od
uobičajene kritičarske marginalizacije spram kajkavskoga stvaralaštva do
činjenice autorove nagle smrti prije dvadesetak godina.
S današnjeg stajališta, dakle – po navršenoj 20. obljetnici smrti, 25
godina po objavi prve kajkavske zbirke Još sme tu (ali i nakon 25 godina
marginalizacije) – podsjećamo na odrednice proizišle iz Ozimčeve
kajkavske pjesničke samozatajnosti koje znače više od
književnopovijesnog podatka: uvrštenje u Panoramu novijega kajkavskoga
pjesništva (Kaj 1, 1971.), u Antologiju novije kajkavske lirike priređivača
Mladena Kuzmanovića (Kaj 3-5,1975.); nesumnjiv poetski utjecaj na druge
autore.
Kao što je u životopisnoj bilješci spomenutoj antologiji istaknuo
Mladen Kuzmanović, Josip Ozimec "kajkavsku poeziju piše dosta dugo
(štokavsku, međutim, objavljuje) i tek 1970. počinju u časopisu Kaj izlaziti
njegove prve pjesme na kajkavštini".
Bilingvalnog, znači, jezično-umjetničkog opredjeljenja, Ozimec se 70-
ih godina 20. stoljeća – označenima uspješnim početkom revitalizacije
kajkavskoga pjesništva – nenametljivom pjesničkom osobnošću priklanja
pokretu suvremene kajkavske literature.
lako Ozimčev kajkavski poetski opus, jednostavno, nije stigao
doživjeti književno-kritičku valorizaciju – niti je bio razmatran unutar
onodobnih strukturno-tipoloških svrstavanja poput semantičkog
shematizma ili semantičkoga sintetizma, poezije "novoga izraza", na
primjer, ili poezije zavičajnog idioma – važno je danas istaknuti nekoliko
odrednica / klica njegove neprijeporne suvremenosti: egzistencijalistični
svjetonazor iskazan odmakom od antropocentrične slike svijeta, i to
osobnim, specifičnim, fenomenom poetske animalistike, općenito, kritičko-
analitički nedovoljno aktualiziranim u suvremenom hrvatskom pjesništvu;
razlomljenost, razbijenost strukture stiha koja kulminira osebujnim
"trotočjem": zamalo, gubitkom, izostankom teksta kao mogućnošću tvorbe
novoga značenja i nove osjećajnosti – signiranjem prostora onostranosti i
zaumnosti.
Zauzetost za stvaralačke mogućnosti i dignitet kajkavskoga jezika
Josip Ozimec potvrđivao je i unutar Uredništva časopisa Kaj čijim je
članom bio od 1975. do 1981. godine.

7
Nokturalna spoznaja – otkriće "črne svrži" i crne srži

Ozimec je više pjesnik nokturalne spoznaje nego nokturalne


ugođajnosti. "Otkriće crne jezgre" (znakovita detekcija Mladena
Kuzmanovića na primjeru kajkavske lirike Ivana Kalinskoga, Kaj, 7-8, 1971.)
jedna je od najsnažnijih osobitosti modernoga kajkavskoga pjesništva, ali i
ukupnosti suvremene hrvatske poezije (okarakterizirane, prema C. Milanji,
"postrazlogovskim gnoseologizmom", ukratko – poezijom identiteta).
Svijet Ozimčeva djela iskazuje se estetikom "grdih slika" i
sintagmom, osim pjesme zamalo "programatskoga" tipa, naslovljen i cijeli
(vrijednosno - najbolji!) ciklus u zbirci Još sme tu (1976.).
Izrazita nokturalna spoznaja i samospoznaja iskazana je lepezom i
intimizacijom CRNOGA, koje je CRNO ponajmanje vizualna senzacija.
Crno je modus i uvjet opstanka! U gradaciji dominantnog nokturalnog (čitaj
= crnog) naznake (svakog) drugog Ozimčeva kolorizma (npr. u pjesmi
"Poklam pijane noči": "črlena jutra", "da sou megle pukrile plava morja" itd.)
svode se bezuvjetno na tamnu paletu: u semantičnoj konačnici – na paletu
SMRTI. I bijelo je, kao opasna podloga tragičnog silaska "jene vrane" na
mjeru ljudskog umiranja itekako crno ("v črne noči i na sniegu"; "na
smržnjene noge stala –"). Takav je i podij smrti "i cesta krvava/ i biela..." u
pjesmi "Kujsa".
Zanimljivi su u Ozimčevoj kajkavskoj lirici raspon i senzibilizacija
crnoga i nokturalnosti, prisnosti i "miluvanja" crnih grana (črnih svrži): nuoč
je neutralna, izvanjska tvrdnja, a kmica je nutarnja, egzistencijalistična
oznaka bića (anonimnog, pa svakog, nekoga "nešči": Nuoč / kmica.../
Nešči je lampuš vužgal / v črne štale') – zadata još u djetinjstvu:

Kulike put sou dečeci


zaprli puspane oči
da bi šum čuli -
meglu
i črne svrži miluvali
v noči...

(V noči)

a, zapravo, generirana i pripremana davnom biblijskom arhetipijom:

Megla se vleče
med svrži črne
na sred križajna
gde Jezuš muokri
z črnuga raspela
v kmicu gledi...

8
(V noči)

Oči koje gledaju u noć – oči // v noči – nije tek puki, izvanjski rimarij;
riječ je o poetskom kajkavskom arhetipu MRTVOGA OKA, spoznajnog
nutarnjeg oka, koje i u Ozimčevu slučaju, na način životinje, najdublje vidi (i
govori) u mraku: "guvureče oči".

Rasap teksta kao skupljanje značenja

Formalnu osebujnost moderno razlomljene Ozimčeve pjesničke


strukture čine samo njemu svojstvena i prepoznatljiva trotočja,
interpunkcijska višetočja – stanke, odmorišta, zagubljeno i tragovi – na
kojima se prelamaju svjetlosti svevrsnih značenja.
Odsustnost, gubljenje tragova teksta čini se kao naslućivanje,
napipavanje tragova onostranog i zaumnog. I u stihovno vezanoj strukturi,
poput one u "Smrti jene vrane", Ozimec neodoljivo poantira točkicama
zagubljenih stihova. Poanta je, izgleda, u gubitku – i mogućem onkrajno
isprekidanom stihovnom slijedu...
Škrtom formom Ozimec proširuje i otvara svjetove: formu njihove
duhovne i tvarne stvarnosti – od podzemnog do onostranog. Ponegdje nam
se daje i eksplicitni sebetumačeći izraz takve zaumnosti, neke druge strane
i DRUGE FUORME:

I TAM boum sejnal!


V nekakve druge fuorme boum zišel
z trduga mraka...
--------------------------
Se pelal du kraja – na mudnem vlaku
kaj črni kamen i sounce spaja...

(Zanaviek)

Poživinčenje kao oblik humanosti

Naoko naivnom, neizbježno induktivnom zapitanošću pjesnika po


rođenju, Ozimec naznačuje neraspoznatljivost, nespoznajnost svijeta, koji
je, u najmanju ruku, ambivalentan ("na reskolenom nebu", "rascundrana
morja") i ne-konačan - unatoč obilju simbola, fenomena i boja smrti.
Najizrazitiji među njima jesu Ozimčevi fenomeni megle i morja - znakovi
neodređenosti, prijelaznog razdoblja između dvaju stanja (prema Rječniku
simbola): morja kao simbola dinamike života, ljudskoga srca ("sjedišta
strasti") i smrti istodobno; megle kao "mješavine, kaosa što prethodi svakoj
koegzistenciji":
Megla! / Jesejnska – biela... / niš nie zgubila –/ a ves sviet mi je fkrala

9
(Megleni ublouki)

U tom prepletanju slika i simbola, istodobnosti vizualnih, slušnih i


taktilnih asocijacija, Ozimčev pjesnički postupak ide dalje od očekivane
antropomorfizacije pejsaža ("sejnal bi na puspanem blatu"; "Megla! / mrzla i
siva/ na frišku brazdu je klekla..."), ide do njegove zoomorfizacije,
animalističnog statusa ("Megla! / Tak je muokra kak kujsa/ v sivem
zaspala"). Animalistično tumačenje u kojem se prividno izjednačava status
čovjeka i životinje produbljuje se do paradoksalne spoznaje. Humanost
nema nužno čovjekoliko, antropocentrično obilježje! Čovjekolikost je iskaz
tragike ("Smrt jene vrane"), a poživinčenje oblik nove humanosti.
Ključni je simbol tog animalistično-humanoga pogleda u nutarnju i
onostranu crnu jezgru mitski predak pas – u Ozimca: KUJSA, peseki: prema
Rječniku simbola, znak smrti, podzemnoga svijeta, ljudske žrtve, ali i
obnavljanja. Prvotna mu je "mitska funkcija" bila ona "čovjekova vodiča kroz
noć smrti", onoga koji "umrle vodi onkraj".
Kao što se arhetipski lunarna životinja – pas – kao (literarni) simbol
povezuje s pojmovima svjetlosti, "osvajanjem vatre", i u Ozimčevoj se
kajkavskoj lirici ona veže uz sliku svjetla:

Moja kujsa
Četiri peseke je imiela –
Osem muokre lampušekov
V noči...................
(Kujsa)

Josip Ozimec u svojoj lirici dubinski (pre)osmišljava stajalište zadatosti


antropocentrizma, biološke čovjekolike zadatosti, premještajući rakurs
lirskoga subjekta prema zoomorfizmu, kulturnoj animalistici.
U pjesmi žrtvovana (skončana) životinja oslobađa nas ideje o
konačnosti, smrti; lirski subjekt njenim mrtvim (noćnim, nutarnjim) okom
životinjski (i poganski) vidi dalje: nosi novu mudrosnu ideju, među ostalim,
onu o besmrtnosti.

10
___________________________________
Tiskano u časopisu "Kaj", Zagreb 2002, broj 1-2

11
mr. sc. Denis Peričić

Vrutci intrigantne lirike

ili:

Jubilej optočen vrsnoćom

Prva asocijacija koju bi neupućeni čitatelj ove knjige zacijelo mogao


imati na spomen Recitala “Josip Ozimec” u Mariji Bistrici jest da je riječ o
pjesničkoj manifestaciji možebitno najuže usredotočenoj na vjersku, ali ne
nužno (i) na umjetničku dimenziju pjesničkoga stvaralaštva.
Razumljivo je – i time se ponosimo! – da pjesme s marijabistričkih
recitala nose predznak duhovnosti.
Po tome se isti i namjerice razlikuje od sličnih književnih manifestacija u
bližemu i širem okruženju. No, pritom nipošto nije riječ o recitalu koji bi se
trsio afirmirati liriku isključivo dogmatskoga ili molitvenoga karaktera.
Štoviše, u konkurenciji dugovječnijih sličnih priredaba, ovaj se recital
vrlo brzo izdvojio ne samo po specifici poticanja duhovne tematike i
motivike, odnosno kršćanskoga/katoličkoga nadahnuća u lirici, nego, upravo
i unatoč toj specifici, (i) kao poprište potvrđeno značajnih književnih
dostignuća – u najširemu mogućemu artističkom pogledu!
Nedvojbeno je najbolji dokaz tomu ova “mala antologija”, objavljena u
povodu 10. kontinuirane inačice ovoga recitala, a koja, poput svojevrsne
“best of” ili “greatest hits” kompilacije, bjelodano predstavlja nagrađene
pjesme iz proteklih devet godina koje su bile prvotiskane u redovitim
godišnjim zbornicima pod jedinstvenim naslovom “Došel bum v Bistricu”.
A predstavlja ih upravo u svjetlu vrsne poezije, kojoj duhovno nagnuće
nije ograničenje, nego – suprotivno – poticaj!
Posebnu vrijednost recitalu u Mariji Bistrici pridaje činjenica da
ravnopravno poziva autore svih triju temeljnih hrvatskih književnojezičnih
izričaja – štokavskostandardnoga, kajkavskoga i čakavskoga.
Na natječaje je (u pravilu, ali ne uvijek), pristizalo najviše kajkavski
ispisanih pjesama.
Vjerojatno zbog istovrsnoga prirodnog okruženja kojemu Marija Bistrica
zemljovidno i lingvistički gravitira.
U pravilu su se kajkavskim izričajem ispisane pjesme isticale i najvišim
umjetničkim dometima.
Vjerojatno zbog jednostavne, više puta potvrđene, ali čak i mnogim
stručnjacima (začudo) gotovo nespoznatljive činjenice: da se u posljednjih
nekoliko desetljeća na kajkavštini pišu intrigantnije pjesme nego na
štokavskom standardu.
S druge strane, unatoč spomenutoj (kvantitativnoj, ali i kvalitativnoj)
dominaciji kajkavskih autora, nagrađene pjesme na štokavskom standardu
također predstavljaju vrijedne poetske iskorake.
S treće pak strane hrvatskoga zemljovidno-jezičnoga trokuta, čakavskih

12
je pjesama redovito bilo najmanje, ali vazda se među njima našlo razmjerno
mnogo itekako osmišljenih i šarmantnih iskoraka.
U svemu tome nam potvrdu pruža i uvid u ovu retrospektivu.
Ivan Kutnjak, Tomislav Ribić, Biserka Marečić, Željko Funda, Biserka
Težački, Valentina Šinjori, Vinko Hasnek, Branka Jagić, Vladimir Korotaj i
druge autorice i autori zastupljeni u ovoj knjizi već su poodavno prepoznate i
prepoznati kao neka od ponajboljih hrvatskih kajkavskih (i ne samo
kajkavskih) pjesničkih imena.1
Osim sudjelovanja tovrsnih imena – a što se i očekuje od svakoga
pravoga literarnoga poligona! – recital u Mariji Bistrici autohtono je iznjedrio i
nekoliko posve novih zanimljivih književnih imena, kao što su Eva Kreber i
Zdenka Maltar.
Formalna gradnja i književnopovijesna osviještenost u Željka Funde
(On kaj je nebijuči), pregnantna, cinična transcendentnost koja iznenađuje u
kontekstu opusa inače multimedijski ostrašćenoga referencijalnoga pristupa
Tomislava Ribića (Jezuš na križanju), dramatska lapidarnost, ali i barokno
razvedeno majstorstvo svestranoga Ivana Kutnjaka (Betežni angelus ali i
Popevka Marije Bistričke / Popevka od krutoga življenja), neologistička
pustolovina duha u Vinka Hasneka (Čkomečočujna reč), sjetno misticistički
nemir unutarnjih razdora ili pak čuvena “rezonerska rezignancija” u Biserke
Marečić (Kuostejnuof cviet odnosno Cinci lanci), “sapeta raspetost“
emocionalnoga kaosa Branke Jagić (Oča), dojmljiva struktura postmoderne
kantate u Eve Kreber (Bistrico premilena), samo su neki od predobrih
primjera za preporuke kojima ova knjiga obiluje:
…preporuke čitateljima i publici da obrate pozornost i na buduće
susrete u prostorima Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke;
…preporuke pjesnicima da recital i nadalje oplemenjuju podjednako
visokovrijednim ostvarajima;
…preporuke organizatorima i svima nama, podupirateljima svih vrsta -
unatoč i propustima kojih je dosad sigurno bilo – da ustraju (ustrajemo) u
razvitku ove dokazano potrebne manifestacije;
…preporuke napose našim književnim stručnjacima da napokon uvide
kako iznimna lirika može cvasti i na tlima koja nisu nužno vezana uz
medijski prenapuhane gradske klanove!
Puno preporuka.
I puno želja, slažem se.
Ali mi smo oni koji se ufamo.

U Varaždinu oko Male Gospe 2008.

1
Još od 3. recitala 2001. godine imam čast predsjedati Stručnim ocjenjivačkim sudom
recitala i biti piscem većine predgovora u redovitim godišnjim zbirkama „Došel bum v
Bistricu“, no posebice mi je drago da sam prije toga, na prva dva recitala, sudjelovao
kao aktivan autor.

13
Iz Zbornika 1. recitala

790. obljetnica Marije Bistrice

Mjesto Bistrica dobilo je ime po potoku koji protječe kroz mjesto, a


spominje se prvi put god. 1209. u povelji kojom hrvatsko-ugarski kralj
Andrija II. (+1235.) vraća županu Vratislavu njegove zaplijenjene posjede, a
među njima i Bistricu. Bistrička se župa, međutim, spominje prvi put god.
1334. Župna crkva bila je tada posvećena sv. Petru i Pavlu. Otkada je god.
1731. biskup Juraj Branjug (1723.-1748.) posvetio novouređenu crkvu
Snježnoj Gospi, svetište se i mjesto zove Marija Bistrica.

Rekli su…
Sve što će se dogoditi u toku povijesti i zbivanja na ovim svetim
prostorima bistričke zemlje govorit će o ljudima i njihovom životu, o
majkama koje čuvaju obiteljsko ognjište, podižu djecu i sklapaju im ruke na
molitvu, o težacima opaljenim od sunca na poljima i livadama, vinogradima i
šumama kako gone svoje blago koje im pomaže privrijediti svagdašnji kruh.
Muževi će biti čuvari obitelji i branitelji zemlje hrvatske pod tko zna čijom
zastavom. Ljudi su čuvali svete pradjedovske običaje kao pripadnost Crkvi
Kristovoj, vjernost papi, vlastelinu, kralju ili caru...
Tako je osvanula godina 1209. u kojoj će netko prvi puta u
dokumentima napisati ime "BISTRICA". Zatim će se nizati godine spomena
crkve apostolskih prvaka Petra i Pavla koji će biti zaštitnici crkve i ovoga
kraja i Ijudi više stoljeća.
Pojavit će se i kip Crne Bogorodice s Djetetom Isusom 1684. oko
kojega će se isplesti lijepa legenda o nasmiješenoj Mariji s oltara, a koja će
postati zaštitnica potlačenih i bijednih, siromašnih i bolesnih, Ona će biti
njihova prava Kraljica Hrvata.
...Po našašću starodrevnoga kipa Marije s Isusom, mjesto dobiva ime
MARIJA BISTRICA, te će s tim imenom krenuti u svoju neslućenu povijest
velikih crkvenih zbivanja, čime će rasti poznatost i samoga, danas lijepoga
mjesta u Hrvatskom zagorju...

msgr. Lovro Cindori, župnik bistrički

Najvažniji događaj za Bistricu je dolazak Sv. Oca i proglašenje


blaženim kardinala Alojzija Stepinca, kad se okupilo najveće mnoštvo
vjernika. I godine 1984. bilo je veliko mnoštvo ljudi. Tad se održavao NEK i
300-ta godišnjica svetišta. A Marija Bistrica je postala i međunarodno
registrirano svetište 1971. godine, kad je bio mariološki kongres...

uzoriti kardinal Franjo Kuharić

14
I ponosna nam budi
o 790. obljetnici postojanja svoga.
I znaj, molitva karmela tvoga
za te se izlijeva
i dok si budna i kada snivaš.

s. Marija Filomena od Dragoga Boga,


OCD Karmel, Marija Bistrica

U redovima mladih pojavila se inicijativa da se organizira recital


kajkavske lirike - posvećen 790. obljetnici zapisanog imena Bistrica.
Odlučeno je da recital nosi ime bistričkog pjesnika Josipa Ozimca. Jesu li
mladi danas prepoznali ono što je prije četvrt stoljeća zapisao o stihovima
Josipa Ozimca Stijepo Mijović Kočan?

"Josip Ozimec je, ponajprije, zaljubljenik u svoj rodni kraj, u mekane i


fine pejzaže rodnog mu Zagorja. Ali on isto tako ima sluha i osjećaja za
tamošnjeg čovjeka i za čovjeka uopće...
On pjesmom ponajprije razgovara sa svijetom oko sebe, s drugim
stvarima, vraćajući se uvijek i ponovo krajolicima i licima pitomog Zagorja.
Tu je najneposredniji, njegova pjesma najskladnija, i jezično zanimljiva...
Ima u njegovim stihovima blagosti i topline, ima ljudskih pretenzija, a
one nikada nisu male: biti čovjek, voljeti prirodu, ljude, život, to izreći
stihom..."
Na I. recital kajkavskog pjesništva "Josip Ozimec" stiglo je
iznenađujuće mnogo dobrih pjesama. Posao prosudbe nije bio lak, a to su
izvršile: Marija Lamot (Krapina), Vlasta Gmaz (Gornja Stubica –
Kajkaviana), Danica Ozimec (Marija Bistrica) i organizator Eva Kreber
(Marija Bistrica).

Kriteriji su bili sljedeći:


1. S obzirom na proslavu 790. godišnjice spomena imena Bistrica
izdvojile smo pjesme tematski vezane uz lik Majke Božje, što bi i u daljnjim
recitalima moglo ostati i razvijati se kao dio recitala duhovno-refleksivnog
karaktera.
2. S obzirom na izraz pretpostavile smo noviji kajkavski izričaj
tradicionalnom, pa smo pri tome i izdvojile pjesnike novije generacije koji su
u odmaku od krležijansko-domjanićevskih motiva i izričaja, kao npr. Denis
Peričić, Ivan Kutnjak, Tomislav Ribić. Kajkavski u njihovu načinu doživljaja i
promišljanja od ruralnog postaje sve više urbani govor kojim je moguće
izreći bitne probleme suvremenog svijeta – što ti pjesnici vrlo uspješno i
čine.
Opus afirmiranih i u antologijama zastupljenih pjesnika (Ivan Horvat
Hlebinski, Ivica Jembrih, Božica Jelušić, Ivan Kutnjak, Denis Peričić i dr.) te
prisutnost manje poznatih pjesnika koji pišu na zavičajnom kajkavskom

15
idiomu daje stanoviti presjek poetskih dosega kajkavske književne riječi na
kraju ovog tisućljeća. Pjesničke osobnosti svakog autora uz zvukovno-
ritmički s jedne i semantički sloj s druge strane tvore novi pjesnički kod koji
se znakovito udaljuje od Domjanićeva i Krležina plasta. Suvremena
kajkavska poezija (što je vidljivo iz pristiglih radova na ovaj recital) postigla je
značajan odmak od jezičnog ograničenja dijalektalnog zavičaja ruralističkog
izričaja. Uz očekivanu refleksivnu i duhovnu komponentu pristiglih radova
(Peričić, Kutnjak), svježinom doživljaja nameću se i vedri proštenjarski ugođaji
koje na inovativan načinu vode neki autori (Jagić, Klapač).
Izbor pjesama odabranih za izvođenje i objavljivanje u zborniku podređen
je većoj zastupljenosti autora, no dio autora svojom kvalitetom zaslužio je
uvrštavanje i više od dvije pjesme za koliko se organizator odlučio.
Želimo da ovaj Recital bude most između vremena – da se ostvare
snovi onoga čije ime nosi; da lijepo i humano bude integralni dio čovjekova
bivanja.

Prosudbena komisija

16
1. recital – 1999. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Ivica Kutnjak, Pleškovec

POPEVKA MARIJE BISTRIČKE /


POPEVKA OD KRUTOGA ŽIVLENJA

Tecite tecite romari/ tecite romari žurba je denes, aeroplani


K Majki Božji Bistrički/ vnogipot nikam te pelajo
Tam budemo vidli Jezuša/ človek ze četirimi očmi se menje vidi
Ljubljenoga Jezuša/ jen drugom je pes, vuk, kožu slači
Jezuš prebodjen na desni kraj/ a lucke glave kak labude vu polu
Kervca mu curi na svetli Raj/ ka davalo je svetoga kruha, krušno duho
Angelek mu derži kelihicu/ a zdravja napitek vse menje je vžitek
Krvca mu samo nuter curi/ od človeka človečja duha beži!
Moli Majka sina Bistrička Marija/ kak šiba na vetro duša mu se zvija
Moli Majka sina koga si rodila/ a ti si tak zdavnja: kak negdi bila
Koga si rodila Bistrička Marija/ i sam: tu i tam dojdeš, gda človek je sam
sebom; gda vse je stija!

17
1. recital – 1999. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Denis Peričić, Varaždin

POZOJ

Nigdo te nemre čuti kak kričiš tam gliboko v serdcu kmice;


kak stari mornar vputil si se zvun vsega kaj je znano i vsega
kaj ni znano. Nutri, v noči, črne vure bijejo, i vsi planeti
padajo črez Vesmir. Brod, kakšnega ni moči videti na Plitvici,

stiha plava po reki zamusanega Ničesa. Kaj je to? Plinka nekaj


odozdol, nekaj se glasa z neidenteiciranim signalom. Z fantastičnega
vira, v kojem se verti vse, sunul je zvok.
Jeli je to pesma štero so je popevale sirene? Ne sledeč peldo

Uliksovo, nesi si začepil vuha, neg si, kak navek, popustil


naivnemu interesu: porinul si glavo v to kašo od zvezdanega praha,
ektoplazme, jognja i primae materiae, a vun z chaosa
doletela je kmična kmica kmice najkmičnejše. Očekivanje,

noremu veselje. Pozoj se neje zdignul na nekšni impresivni


način, neje zaprhutal z krelutmi, neje zbluval prokletstva
peklenskega, neje te mam vužgal i vniščil. Bog moj! Zavapil
jesi: Da sem se barem rodil gluhi, slepi, brez možđanov...

18
1. recital – 1999. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Ivan Horvat Hlebinski, Zagreb

AVE MARIA

Ave, Maria! Bi prosil te lepo,


moli za lude predragoga sina.
Čovek vre postal živinče je slepo.
Na smrt betežna je krogla Zemlina.

Zleva se po nji kiselo dežđevje,


plaze kaj kače hamižni fektaši.
Luft je plesnivi, jalovo gruđevje.
Si smo postali lakomi plindraši.

Moli, Marija! Čovečja norija


zdigla je glavo kaj pozoj jognjeni.
Fajtaj Zemlo vre švici ledveni.

V lucki je duši se vekša bokčija,


gosta kmičina, potmajna čkomina
– ječi kaj v lagvu vnoternja praznina.

Ora pro nobis, Maria, Maria.

____________________
hamižni - pohlepni, sebični

19
1. recital – 1999. g.
Nagrada publike

Josip Klapač, Marija Bistrica

ROMARSKA

Na Bistricu nam je pojti,


tam vu rane vure dojti,
pri Majke Božje milosti da najdeme!
Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Nekaj nas vu Bistricu vleče,


pri Majčice da isprosime sreče,
gda zagledaš cierkvu, evo za nas spas!
Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Hudili z lampaši cijelu sme nuoč,


umor k jutru bržem prejde proč,
v Bistricu duhajame pupijevajući na glas!
Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Spoved i zaguvur obaviti treba,


žmehki i doug je pout du neba,
Majčica je naša utjeha i nada!
Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

V Bistrici si vre mira Božjega najdeš,


pak nekak lekše već z pouta doma zajdeš.
Z mirom vu duši a z nadom vu srcu.
Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

Da bi kletu još rajši došli k Tebi,


da grijeha teških više bile nebi,
prosime Majko Božja, Ti si naš spas!
Majko Božja Bistrička, moli se za nas!

20
Iz Zbornika 2. recitala

dr. Tomislav Zdenko Tenšek, OFMCap.


član Stručne prosudbene komisije Recitala

RELIGIOZNA ZNAČAJKA IZABRANIH PJESAMA ZA


II. recital "JOSIP OZIMEC"
Marija Bistrica, 21. listopada 2000.

Umjesto uvoda

Izvrsna je ideja koja je nosila pokretanje organiziranja Recitala "Josip


Ozimec" – Marija Bistrica. Time svjedoče da ne žele prepustiti zaboravu
ljude koji su i u nepovoljnim društvenim prilikama za religiozno biće
hrvatskoga naroda znali cijeniti i religioznu i bistričku duhovnu baštinu kroz
kajkavsku hrvatsku riječ.
Pred sobom imamo odabrani broj pjesama za ovogodišnji recital, drugi
po redu. Nije bilo jednostavno izabrati. Od velikog broja prispjelih radova,
nesumnjivo bi još mnogi trebali naći mjesta medu izabranima. No, kriterije je
trebalo poštivati i opredijeliti se za ograničeni broj pjesama. Nije nam
zadatak davati literarnu prosudbu ovogodišnjih pjesničkih radova. Pa ipak
neka nam za uvodnu misao bude dopušteno ukazati na pjesmu "Kaj"
posvećenu toploj, domaćoj, zvonkoj, svetoj, dragoj riječi – kaj. Ova pjesma
svojim nas raskošnim krešendom uvodi u literarno i religiozno bogatstvo
ovogodišnjih pjesničkih tvorevina: "V beli zibki se je zibala, v toplem kruhu
je disala, v domače platne se je tkala, ta topla reč – kaj".

1. Težina i Ijepota doma

Manji dio odabranih pjesama obuhvaća tematiku doma, generacijskog


odnosa između mladih i starijih, roditelja i djece, te životnih prilika u obitelji.
Svi ti radovi bogati su problemskim razmišljanjem nad konkretnom životnom
stvarnošću koja pogađa ranjenu ljudsku dušu. Spomenimo tako pjesmu
"Imam ja dom" u kojoj djeca spremaju oca u penzionerski dom. Otac,
međutim, poznaje samo svoj rodni dom koji se ruši jer su ga djeca zapustila
i onaj drugi dom u zemlji koji će ga povesti u Zemlju, te poručuje svojoj
djeci: "Naj vas ne moči nikakov dom. – Tam na zemlje - vu Zemlje mene
čaka dom – gdo ga komu jemlje?"... "Imam ja dom; ne znam kak ne znate –
vaš je tuo duom, vaš je tuo duom...". Aktualno je poučna pjesma "Janičin
muzikaš" s Janičinim kruto realističnim epilogom: "Z muzikaša kak iz vraga
nemreš stvorit sveca". Grijeh protiv Boga i Božje milosrdno praštanje
impresivnim su riječima i usporedbama opisani u pjesmi "Fmoril sem".

21
Čovjek kletvom i zlim ponašanjem ranjava Boga Trojedinog, Oca, Sina i
Duha Svetoga. Grešnik priznaje da je time izgubio pravo na nebo i da
njegovo grešno ponašanje niti zemlja ne može oprostiti, ali može oprostiti
nebeski Otac: "Nebesa zgublena, ziemla nuiprašča, samu Otec nebeski".
Krik čovjeka koji suočen sa smrću vapije za opraštanjem nalazimo u pjesmi
"Ja odhajam": "Čakam roku da me stisne. Čakam srce da mi vrisne – niesi
kriv". U ovom bloku pjesničkih radova posebno je mjesto pripalo pjesmi
"Japino srce", punoj nježne, sućutne, zabrinute strepnje i molitve za dijete
ranjeno u duši i tijelu. Literarno i sadržajno ostavlja snažan dojam: "Za tebe
sem dihal, za tebe se budil, i krvi bi dal da z mirom mi spiš"... "Gda misel
me prešla da ti je teške, ruke sem sklopil i Bogeka zval"... "Gdo mi te
splašil, detešce drago?! Gdo mi te strgal?! Gdo mi te zmlel?! Če vidim ti
suzu, staro srce bu stalo, daj mi nasmej se, jer drugač bum mrel".

1. Majka Božja Bistrička – iskonskl trag u duši


Prema postavljenim kriterijima glede sadržajne tematike, veliku većinu
ovogodišnjih radova čine pjesme posvećene Mariji i bistričkom Svetištu.
Opća je značajka najvećeg broja odabranih radova topli religiozni osjećaj
koji autore veže uz Mariju, Majku Božju Bistričku i uz bistričko Svetište, a do
izražaja dolazi kroz raskajanost zbog grijeha, kroz zagovornu molitvu ili kroz
zahvalnost za primljene milosti. Taj osjećaj, premda veoma često vuče
svoje korijenje iz najranijih djetinjih godina, prema iskazu autora, nije izgubio
ništa od svoje žive vjerničke aktualnosti u duši. Gotovo bi se moglo kazati
da je riječ o djetinjoj religioznosti u najplemenitijem smislu riječi. Takvu
religioznost nalazimo u pjesmi "Veliki petek". Žena polazi u crkvu pokloniti
se raspelu i tu prepoznaje potrebu čišćenja doma i srca te govori: "Velike
pospravlanje sem začela v duše i v hiže za tie se zgublene petke". U pjesmi
"Marijina soza" dolazi do izražaja sućutna veza između Majke Božje
Bistričke i hodočasnika, gdje se suza hodočasnička i Marijina suza susreću.
Suza majke koja je pred likom Marijinim na Bistrici "jenu jedinu svečicu
malu ostavila na tvojem lontaru", ostavila je neizbrisiv trag u duši djetetovoj
koje u odrasloj dobi sada Mariju moli za svoju majku: "A ja te prosim
Bistrička naša mati da roka tvoja milostivna sako sozico matere moje
pozlati" (Majčina sozica). Raskajani hodočasnik u pjesmi "Santa Maria" pred
Mariju izlijeva svoje grešno stanje, a u pjesmi "Siromaškim romarom" iznosi
svoju pokajničku ispovijest: "Saki nosi sve terhe spodi sve domoče strehe,
žmehke terhe grešničke, žufke toge patničke". Izvrstan religiozni dijalog
nalazimo u pjesmi "Na bistričkoj Kalvariji". Zalutali i grešni hodočasnik našao
se pred likom Majke Božje s pitanjem "Koga čakaš, Božja Mati". Dobiva
Marijin nježan odgovor: "Tebe čakam, milo dete! Tebe kaj si s puta vušel i
molitve z srca steral, grde reči v zobe zel. Tebe čakam, milo dete! Tebe kaj si
Nebo prodal, za peneze Boga dal, v hude posle si se vpustil čudaj greha v
roke zbral. Tebe čakam, milo dete!" Kad je na te Marijine riječi grešnik
postavio pitanje što će s njim takvim, Marija mu ukazuje put obraćenja Bogu:
"Božek štel bi da se vrneš, još te navek ima rad. Hodi dete, roku daj! K
Jezušu te bum pelala, z Njim pod tvojim krikom stala, hodi sinek, roku daj,

22
Božek hoče te nazaj".
U pjesmi "Prvi put na Bistrici – popevka za dve mame" pjesnik
pedagoški izvrsno povezuje dvije majke. Dijete je prvi puta kod Majke Božje
Bistričke. Mariji nosi cvijeće iz svoga doma, koje je putem uvenulo. No,
darivajući ga pred kipom, Marija se djetetu nasmiješila kao da su to
"najlepše i najskuplejše rože, a Jezušek mi je s rokom mahnul". Značajna je
pouka koju majka daje djetetu: "Nigdar ne pozabi, dete, za navek i gda
mene ne bu, Marija Bistrička i tvoja je Mati". Na istom je tragu i sjećanje
djevojčice koja je još mala ostala bez majke, ali je sretna što Mariju uvijek
može mamom zvati, te u pjesmi "Fala ti, mama" zahvalno ispovijeda: "Ti si
se za me Bogu molila, kam sem god išla z menom si bila". Neizbrisiv trag
utisnut u srce kao trajno i nostalgično sjećanje na "bistričke steze"
pjesnikinja lirskom toplinom u pjesmi "Niesem pozabila" izražava riječima:
"Još mi dišiju bistričke steze. A zakaj me gda odidem pri sercu tak tišči"?
Majka Božja Bistrička uvijek je ista prema nama. Pa i onda kad se od nje
udaljimo i na nju zaboravimo "navek je ista, Mati", koja nas zagovara kod
svoga Sina: "Glediš, čkomiš i razmeš kaj dušu boli, tlači; pri Tvom oltaru
bistričkom sak' betege zvrači" (Materi Božjoj).

2. Marija u zagovornoj prošnji i zahvalnoj molitvi

Naročito valja podcrtati ustrajnu, zahvalnu, iskrenu molitvu koju prati


pouzdani vjernički optimizam. O tome svjedoči nekoliko radova. Molitva
Majci Božjoj u pjesmi "Mati" puna je pouzdanja: "Ti si mati našega
zbavlenja, žmefkom danu lefka senja, vračiš nas od greha, znovič zdišeš od
čemera i pozablenja". Pa i u časovima ljudskog beznađa i zdvojnosti, majka
u pjesmi "Zdvojna mati" pred Marijinim likom, krvavih koljena "zaguvur
obnaša". Prosi milosrđe i spremna je prihvatiti pokoru za svoje teško
bolesno dijete koje je "Buožji darek". Veoma je snažna tiha i zahvalna
molitva u bistričkom klecalu u pjesmi "Kaj bi Bogu bila bliža". U njoj se
isprepliću trenuci kušnje i tuge, radosti i sreće, sve u ozračju pouzdanja u
Božju providnost. Pjesma je ispunjena životnom vjerom, strpljivošću i
sviješću da je život križ s kojim se valja hrabro nositi. Evo te molitve: "Majko
Bistrička... Za japu pokojnog, za dete zgubleno nigdar rođeno, za mater
betežnu, za posel bez dojdučosti, za vse črne, žmefke dane, za jakost,
strpljenja te prosim. Majko Bistrička... Za saku ti sreču fala, za španceranje
po Dravi, za vsako cvetje nabrano, za vsaku pesmu i knjigu, za vsaku
senju, za kruh i dobrega muža, za vsaki ti osmeh fala koji nosim. Ne, ne
jafčem sam te prosim mi pomori nesti na tom putu toga žmefkog križa, daj
mi snage da ga nesem i gda dojde skrajnja vura kaj bi Bogu bila bliža".
Pjesnikinja u pjesmi "Trsek tvoj" želi biti Marijina rodna i plodna voćka i trs,
kako bi svjedočila da je Marija naša nebeska majka: "Da sem Tvoja steza,
rodna vočkica Tvoja, trsek Tvoj. Da mi je ploda zrelog dati, da bi vsaka
duša Tebe željna mogla si vubrati, da znaju kak si dobra milostiva, presveta
naša nebeska Mati".
Zahvalnu molitvu upućenu Mariji nalazimo u pjesmi "Fala ti Mati". Pjesnik
promatra Mariju kao "Zvijezdu Danicu" skrivenu poput svjetla u njegovu srcu:

23
"Fala ti Mati moja. Za vse dobrote fala ti. Ti si ta zviezda skrita ka zanaviek vu
mojem srcu spi i življenju mojemu kak mesečina zlatna daje svietlosti".
3. Svetište Majke Božje Bistričke - nadahnuće i izazov

Značajno mjesto pripada pjesničkim tvorevinama koje opisuju bistričko


Svetište. Tako pjesnik crkvu bistričkog Svetišta naslovljava "Moja, stara" i
zorno je opisuje: "V cierkve Peter s ključi pazi duo pu svete zemlje gazi.
Marija Črna z jentara gledi, a mail je Isus na ruoka spi", a u pjesmi "Spod
trama" nalazimo prekrasnu egzistencijalno duhovnu interpretaciju Marije s
djetetom: "Marijin kip spod trama tvoj smehek ima: vu nadra grieje diete kaj
ne bu svietu vu duše zima". Bistričko je Svetište svojim okolišem, svojim
jablanovima koje pjesnik pamti iz svoje mladosti, veoma uvjerljiva metafora
za obraćenje i učvršćenje vjere: "Poglej, buš videl kak si gliboki da v tebi
prebivle Bog. Buj kak jaged bistrički: gliboki i visoki, v Bogu se zakoreni i
pogled svoj k Mariji obrni. Ona bu ti pot k Bogu pokazala" (Jagedi bistrički).
Ne izostaju niti kritički tonovi u ocrtavanju "novih romara" koji u suvremenom
potrošačkom mentalitetu u bistričkom Svetištu traže izvor koristoljublja,
duhovnog i materijalnog. Uz ove romare, kojih su klecala puna, i koji u
prostoru Svetišta "Domovini 'v čast' zdravice nazdravljaju", stanje
siromašnih hodočasnika pjesnik opisuje krležijanskim riječima punim britke
socijalne kritike društva i Crkve, hodočasničke naplavine u bistričkom
Svetištu : "F kotu dvorišča našega Svetišča tvoje te, naše nas mesto čaka i
bogiečki plačni splaček: v zakuzmajenom kotlu zvorduna, zmešana kaša.
Smrdljiva stoha. Žohki žmah. Pofurene plesnjive ječmene i zobene zernje,
tohtna hajdina s tvoji njiv – marvinjsko gostuvanje" (Naše svetišče).

Zaključak

Svetište Majke Božje Bistričke sadrži u sebi religioznu dušu hrvatskog


čovjeka. Ono je ozračje, pribježište, čežnja i vapaj, suza tihog bola i pjesme
radosnice. Ponuda je utjehe i nade hrvatskom romaru, putniku i
hodočasniku, zagovorna luka spasa u životnim nevoljama. Nesumnjiv je i
trajan izvor kreacije duha i intelekta, srca i osjećaja. Smješteno u samom
srcu kajkavskog izričaja hrvatskog jezika, ovo je Svetište postalo prikladno i
nepresušno nadahnuće za njegovanje pjesničkog izričaja kako religioznog
bogatstva u štovanju Djevice Marije, tako i za raskošno njegovanje
kajkavske jezične baštine hrvatskoga jezika.

24
25
2. recital – 2000. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Anita Kolar, Donja Stubica

JAPINO SRCE

Gledim te na kipcu
gda bila si mala,
kak anđel se smeješ,
kak sunce bleščiš.
Za tebe sem dihal,
za tebe se budil,
i krvi bi dal
da z mirom mi spiš.

Vu svet sem te beli


sa suzom otpremil
i vse kaj sem mogel
od srca sem dal.
Gda misel me prešIa
da ti je teške,
ruke se sklopil
i Bogeka zval.

Gledim te na kipcu
gda bila si mala,
kak anđel se smeješ,
kak sunce bleščiš.
Zdaj tak si mi bleda
i zdrščeš na čase,
nečeš mi reči,
al' vidim da trpiš.

Gdo mi te splašil,
detešce drago ?!
Gdo mi te strgal ?!
Gdo mi te zmlel ?!
Če vidim ti suzu,
staro srce bu stalo,
daj mi nasmej se,
jer drugač bum mrel.

Vu ovom življenju
tak pune je boll
i ja bi od vsega

26
rad nekam te skril.
To ne morem,
detešce drago,
al' ti bum navek
na pomoč tu bil.

27
2. recital – 2000. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Ivanka Kunić, Vidovec

MARIJINA SOZA
Nova soza
žmehka, čemerna
čez zmočeni Ti se obraz
spustila, Marija
na terde zagorske
naše hrvatske grude
od srama i jada
pred bistrički bokci
nekam se skrila...
ili se morti
na friški križi posušila?

Ali – s pervim soncem


da z bistričkog turnja zazvoni,
Tva soza, Marija,
kak dragi kamen
pred prošenciju bistrički bokcov
naze zablešči.
Blešči soza na križnom potu
našega Svetišča
kak repatica v noči blešči...
prošencije bistrički bokcov
hrvacki romarof
na križnom potu
stolietne Kalvarije
z istu molitvu, z istu nadu i veru
još i denes skup drži.

Na zrovune grude
našega Svetišča
znad stari i friški
naši grobišča
Tva soza, Marija,
na sakom križu
kak svetinja blešči.

Za istu molitvu,
z istu veru vu
vuzemsko zdignuče
se nas skup drži
Tva soza, Marija.

28
2. recital – 2000. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Božena Filipan, Varaždinske Toplice

SIROMAŠKIM ROMAROM

Se čez brege zagorske


tijam tam do Bistrice
romari hodijo pešice
do Marije Bistrice

starinsko popevajuč:
"Majko Božja Bistrička
moli se za nas!"

Saki nosi sve terhe


spodi sve domače strehe,
žmehke terhe grešničke,
žufke toge patničke

starinsko popevajuč:
"Majko Božja Bistrička
zagovori nas!"

Pokoru hudu čineči


romarske noge trudne,
romarske noge skulave,
romarske noge čoklave

Se čez brege zagorske


tijam tam do Bistrice
žmefko vlečejo pešice
siromaške romare hrvatske

pokorno se moleče:
"Mi smo tvoji putniki
pomiluvaj nas!"

29
2. recital – 2000. g.
Nagrada publike

Ivica Jembrih, Čakovec

IMAM JA DOM
– Došli su i siedi cajti;
iščem mira, mira –
nemrem si ga totu najti...

–Tatek, zrihte se – peš vu dom,


pezionerski dom. –
Vidiš, razmeš i sam -
med nami je "frontuš, sukob generacije". –
Ti z nas očeš tihu tihoču kak tram;
naša su vuha za mužiku svemirske vibracije!

– Pem – pem vu dom. Imam ja dom! –


Ste ga zapustili - tam kraj gacije!
Veterlajsline pribite,
novi črijep na krov;
ancug mi zašite –
ja vam dam za štof! –
Plin mi dajte sprevoditi,
telefon mi dejte k vuhu deti –
i pri suhi proščaki ja se morem greti!
Naj vas ne moči nikakav dom. –
Tam na zemle – vu Zemlje –
mene čaka dom –
gdo ga komu jemlje ?

– Tatek, pezonerski dom –


tuo ti je, vle, kak hotel...

– Veliš – dom je kak hotel ?


Ja bi rajši jošče oral, kopal, žel,
v nedelju k meši išel –
na križanju spod respela sel –
s pajdaši bi se zišel...
Šteri pot rad bi jošče na proščenje išel. –
Vre par liet zagovor si niesem zbavil. –
A negda bi se s cvietjem, i svieču,
vaše, vaše matere hjavil...
– Tatek, tatek, dedek dragi,
kaj ne vidiš svoju štaku v kotu? –
Previsoki su tam pragi...

30
Čuješ, naj pehati bolečinu v gotu! –
Vse ste zapustili; a duša mi je tam
kak cveteči slak na plotu...

– Nešči zvoni, pssst; –


poštar dvaput zvoni...
Je – je, joj meni, joj nam,
kakva viest je stigla k nam?!

Vu listu piše:
" Vaš oča – vu katastru piše -
ima grunt i dom
i jošče naj čaka na penzionerski dom!

– Tatek si čul –
imaš ti dom; fala Bogu, imaš ti dom!

– Kaj sem vam govoril;


joj, kak sem vesel! –
Imam j a dom!

Čuj ga, on je vesel?!


A gda mu bu poštar penziju donesel?!
Idemo mam z dedekem tam –
blizu je jesen –
kaj z vihrem ves krov ne bu reznesen!

Imam ja dom;
ne znam kak ne znate –
vaš je tuo dom,
vaš je tuo duom...

31
32
3. recital – 2001. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Tomislav Ribić, Varaždin

JEZUŠ NA KRIŽANJU

železni kojni zaorali


gliboko jezerom
črez meglo vidiju čoln
vtoplena duša išče mir
zgašene joj oči
karv na lobanji
mami ščuke
črez obloke od vode
gledi gornji svet
zelene oblake
i veter kak ščiple
zdignute im kikle

metulje na kostajnju

jezuša na križanju

33
3. recital – 2001. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Eva Kreber, Marija Bistrica

BISTRICO PREMILENA...

"BISTRICO PREMILENA, V ZELENOJ DOLINI,


KAŽDI TA RAD SPOMINA, NJE LEN JA JEDINI.
LEBO, KDO SEM KOLO VER PRIDE, KDO SA SEM ZARUČI,
TAŠKIM SRDCOM PREČ ODIDE, TAŠKO SA ODLOUČI..."

"I zate falim, mili moj Gustav Zehenter,


tvoj odsluh v takih riječi..."

(Prešel je grom čez me,


a lete još gliboko zaranja...
Onkraj misli ja sam i dale
jena zdenčana protuletna tišina,
kaj odzvanja.)

"V zrcale, ktere još nisam razbil,


hital sam kamenek po kamenek ijak sam znal,
nišči ga z mojuga zdenca ne mogel sneti.
Jenuga jer je to Ljubav...
Jenuga jer je to Zloba...
Nešči je snel same zdrubleni kumadiček,
z dna ove mirne pušasti,
a spurijezane mi pesnice
još krvaviješe drščeju
na roubu izvorskuga života
gde ostaje same spomen na
nevine bistri i
gliboku operu,
koj tu izranja.

I Vas, prezvišeni
pokorne iščem v Vaših brižnih rukah.
Vas Krizmaniće
i Vas, moja mala Sidonija,
sve vas, još denes gledim,
jer... Ove je moj duh v klavijeru,
a one v tišine je
moja Bistrica.
Škoda da je tek 1846...
još mi ni pune ostalo...

34
Morti još da v prstah vidim Vašu Paulinu...
Još jedenkrat od sih Vas, jedra konteso...
Na deskah pravih horvatskih slov,
morti zamenim jutre za svoju operu
a kmicu za Vas spukojni protuletni
vonj v Bistrice...
Morti, zbilja, več v nekterem drugem gradu
napišem "Oj, Bistrico premilena,
v zelenej dolini...",
a same Bog bu zapamtil da sam
njeguv glas
v Vaših riječi...

Želim Vam se dobre...

(Ovu kavu nem spil...


Ove vrijeme nem prekrižil z svojim pozdravem i...)

Više se nem vrnul...

(Če me Glinka pita za


njegovu "Ivanu Susanjinu", još
zutra bum mu rekel da je i v
Smetanine "Prodane neveste"...
I, saki je krug v jenem životu,
a život po život
v jednem zrcalu tere još nišči nije razbil...
V zdencu v teri sam
hital kamenek po kamenek ijak sam znal,
nišči ga z mojuga zdenca ne mogel sneti.
Jenuga jer je to Ljubav...
Jenuga jer je to Zloba...
Nešči je snel same zdrubleni kumadiček,
z dna ove mirne pušasti,
a spurijezane mi pesnice
još krvaviješe drščeju
na roubu izvorskuga života
gde ostaje same spomen na
nevine bistru i
gliboku operu,
koji tu izranja)...

35
"BISTRICO PREMILENA, V ZELENOJ DOLINI,
KAŽDI TA RAD SPOMINA, NIE LEN JA JEDINI.
LEBO, KDO SEM KOLO VER PRIDE, KDO SA SEM ZARUČI,
TAŠKIM SRDCOM PREČ ODIDE, TAŠKO SA ODLOUČI..."

___________________________________________________________
28. ožujka 1846. Vatroslav Lisinski, nakon prekomjernog psihičkog napora uoči
premijere opere "Ljubav i zloba" (koju u razdoblju od 1843. do 1845. stvara u
bistričkom kraju), svoje utočište nalazi kod opata Krizmanića u Mariji Bistrici, gdje
uz pomoć slovačkog rodoljuba i pjesnika Gustava Zehentera za zajedničkoga ručka
sklada "Bistricu premilenu" kao vrsni znalac (između ostaloga i) slovačke glazbe.

36
3. recital – 2001. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Slavko Fijačko, Koprivnica

VELIČAJNOST SVETA

Gdo vode gledi kak sive mokre mlake,


gdo vu zemli vidi samo hrpe blata,
gdo senja jedino suhe štange zlata,
kak leteče megle gdo merka oblake,

gdo gledi vu šumu kak v zemline dlake,


gdo kak v stranca zuri v rođenoga brata,
gdo z veseljem čuti krvava zla rata,
gdo v pesnikom vidi norce i luđake...

nigdar ne bu zeznal kaj je lepota


niti bu naslutil skrite tajne sveta.
Njemu ništ ne znače radost i dobrota,

duša mu je prazna, gingava i speta.


Veličajnost sveta nemre ni nazreti
gdo providnost Božju v duši ne oseti.

37
3. recital – 2001. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Vinko Hasnek, Glavnica Donja

ČKOMEČOČUJNA REČ

zakaj si na hižne vrati pante podmazal


zakaj kvake dezinficeral obloke opral
pomel dvorišče drva posložil zakaj
popravil stol presterl slamicu spod
zakaj stara majka i mlada majka
kolače - kuruznoga hleba pečeju
diganjku z rožički orehnjaču makovnjaču
z ostave diši zakaj
Gdo bu došel k nam siromakom
vu ovu čkomečučojnu noč
stiha kak pavulica snega na zemlu
čez zaprta vrata
čez klučanicu
zakaj zakaj zakaj
Čkomečučojna noč
Božić Božek Bogek
z grada Davidova
vu našu hižu došle Diete
došel i k nam SVETLEČI SVETI MIR.

38
4. recital – 2002. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Biserka Marečić, Kašina

KUOSTEJNUOF CVIET

Špigli se nebe f mlake.


Večnuost cvete f cvietu kuostajna.

Bil je, kak da i ni.


Još jenuoga buju zakuopali.
A večnuost cvete f cvietu kuostajna.
Na zemle list
ftica f zraku.

Jezuš se spušča z križa.


Poznam ga po dedinomu škrlaku…

39
4. recital – 2002. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Ivan Kutnjak, Lopatinec

BETEŽNI ANGELUS

zvoni
zdravamarija. vu hiže
dečije
oko betežno
me gledi. ne spi;
zaspi
pak se budi…

temnoča
mu je z čela
na dušo mi se sela
zabolela:
spi – a ne spi
ajngelec. tuhni
vu njem ogjec –
povehnoli kipčec…

vu obloke
i jegove roke dečije gliboke
več dogo z togo
zvon se zabija
vu serce kak sveder prebija…

z cinkeci cinkuš
črez vrata:
bela avemarija
k sebi ga zvija…

volčje me
srce zavija

40
4. recital – 2002. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Damir Kliček, Varaždin

AJNGEL JE OPAL

Kaj bi štel?
Kam glediš?
Kaj glediš v vis?
Kaj glediš v nebe
Ober nebe?
Kaj v tvemi očmi gori?
Skri taj smeh
Nigdar nebuš pervi

Ti glediš f gliboki
Gliboki zdenec
F kmičnu kmicu
Opal buš
Same krog plavega neba
Se menjši
Menjši
Videl boš
Kmica te bu pojela

Nej ti pomognul ni hašiš


Ni marihuana
Ni LSD
Ni alkohol
Ni lepe ženske
Ni ferari
Ni pištola

Ajngel je opal
Črleni ogejn
Kuril bo

41
4. recital – 2002. g.
Nagrada publike

Mira Šincek, Varaždin

MATI IDEJU NA BISTRICU

Stali su se jake rano,


predi nek kokoti raščehaju kmicu
i z Francovog brega vu oblok
sončece namigne.
Denes mati ideju pešice na Bistricu.

Pri trepteči petrolejki peneze od ščerašnje dere


na tri so kuopčeka deli
i šepteči Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu zmolili
– jen kuopček Marijici Bistrički za dara
jen bokci pri crkveni vrat
jen dečici za medenjake.
Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu.

V črleni so robec zamotali


falaček kuoruznega kruha,
i tri kisele petruovke.
(Za žejo bo dobra voda z zvirnjaka.)
Stiha so prekrižili zaspano deco
i škripeča priprli vrata.

Mam ih je poguotnola črna kmica.


Nikaj zato, mati so išli sigurno, fletno
kak da im z neba Marija sveti pota,
i med prsti čislo prebirali:
Zdravo, Marijo, ti milosti pona…

Vsa ova leta pozabili neso


od kud so došli zdravle i smeh
i gdo je hude cajte umikal,
gdo sozu brisal, betega vračil,
Bogeka prosil naj otpusti ves greh.

Ideju mati pešice na Bistricu.


Denes niš prosili neju,
za nikaj sklapali roke
samo stati hočeju pred zlatnoga oltara
i Črnoj Marijici za vse povedati:
Mati Božja, fala!

42
43
Iz Zbornika 5. recitala

O PJESMAMA I PJESNICIMA

Čestitam petu obljetnicu Recitala "Josip Ozimec" pjesnicima i svim


suradnicima.
Pjesnici!
Kojim ste to duhom ponukani, kojim svjetlom obasjani da pjevate
pjesme o Mariji Bistrici, Kalvariji, Kristu, patnji, oproštenju? Krist je vijeka
bio pozvan da bude "čovjek boli, vičan patnjama" /Veliki tjedan/. Pred
njegovim je očima samo "čovjek" – slika Božja, iskvarena kao na
raspucalom ogledalu. Stoga se pitamo, zar se Kristu isplatilo trpjeti za
takovoga čovjeka? Na to nam odgovara bistrička Kalvarija. Da! Baš za
takvoga čovjeka je Krist, Marija, romari.
A pjesnici donose svoj prinos nečemu "svetom u nama", ovoj
zagorskoj zemlji, cvijeću i Ijudima.
Evo, po peti se puta okupljaju pjesnici kajkavske riječi, one današnje i
one arhaične riječi, da porode ono što u njima dugo sniva, a
pjesmom izrečenom život dobiva. Ovaj puta pridružuju se i pjesnici iz
krajeva "Što" i "Ča" da daruju Bistrici i Recitalu svoje darove uma i srca.
Svi se zajedno svrstavaju u procesiju s romarima i bokcima koji Mariju milo
gledaju, a ona dobra Majka za uzvrat im se blago smiješi s okićenoga
oltara. Utjeha. Zato su pjesnici posebni dar Bistrici. Da ih nema, bila bi
Marija Bistrica siromašnija za pet Ijeta čudesno lijepih pjesama, molitava,
lijepih naslova i srdačnih izraza našoj "crnoj čudotvornoj Bogorodici s
Djetetom lsusom".
Zato pjesnicima od sveg srca hvala. A naša Majka Božja Bistrička,
uvijek "milosti puna" neka ispuni njihova srca bogatstvom duha i ljubavi da
još dugo i dugo pjevaju pjesme kojima nema kraja od Zemlje do Raja.

msgr. Lovro Cindori, župnik i upravitelj Svetišta

44
p. Vladimir Horvat, prof. na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove

MARIJA BISTRICA – DUHOVNO I KULTURNO SREDIŠTE


HRVATSKE

Poznati hrvatski pisac i povjesničar pavlin Nikola Benger, rodom iz


Križevaca, u knjizi Kraljica Mučenika, koju je Matica hrvatska na latinskom
objavila 1730., a u hrvatskom prijevodu 1996., nabraja, nakon što je
opširno prikazao križevačko proštenište Majke Božje Žalosne – Kraljice
Mučenika, sva prošteništa Blažene Djevice Marije u Hrvatskoj, pa piše i
ovo:
"l zagorski kotar ima svoju nebesku čudotvorku, svima milostima i
čudesnim darovima preslavnu, divnu Majku Mariju Bistričku". Ta toliko
lijepa pohvala još se više vidi iz knjige koju je objavio bistrički kapelan
Petar Berke u Grazu 1775. Marijanskim putnicima ju posvećuje, a naslov
tog zanimljivog molitvenika je Kinč osebujni slavnoga orsaga
(kraljevstva) horvatskoga, tj. čudoviti događaji i osebujne milosti koji se
već više godina prikazuju pri čudotvornom kipu Marije Bistričke. Iz samog
je naslova jasno da je Blažena Djevica Marija već tada postala duhovno
središte Hrvatske. Crkva je službeno to potvrdila kad je 1971. godine
Mariju Bistricu, najpoznatije svetište Majke Božje u Hrvatskoj, proglasila
nacionalnim svetištem, tj. duhovnim središtem. Moramo prikazati da je
također, kako uz brojne tisuće i tisuće marijanskih pobožnih hodočasnika ili
romara, koji dolaze na Bistricu da se očiste i duhovno okrijepe i obnove, da
bi se stvorila i preporađala sveta Božja Hrvatska, tu ujedno i kulturno
središte Hrvatske. Već u doba hrvatskog narodnog preporoda,
preporoditelji su se sastajali u Mariji Bistrici (opširnije o tome u mojoj knjizi
Crkva u hrvatskom narodnom preporodu što je izlazila kao feljton u Glasu
koncila, zatim ju je Glas koncila objavio kao knjigu 1986. piše sljedeće: "U
to doba bistrički župnik bio je opat Ivan Krizmanić koji se rodio u Vučjoj
Gorici u Zagorju 1766.g., učen čovjek, prof. crkvene povijesti, domoljub i
književnik. U Mariji Bistrici župnik je bio dugo, od 1818. do 1849. g. On je
na njemački jezik preveo pjesničko djelo Sv. Rožalija panormitanska
djevica, koje je napisao plodan pisac isusovac Antun Kanižlić, a na hrvatski
jezik preveo je Shakespeareovo Flandru i Miltonov Raj izgubljeni. Dakle,
čovjek koji je poznavao ne samo crkvene znanosti nego i strane jezike
marljivo prevodio. Župni dvor u Mariji Bistrici postao je sjedište rodoljuba
već i prije Gaja, a pogotovo poslije. Svoje misli o preporodu, Gaj je najprije
razvijao ovdje i svi tzv. ilirski književnici dolazili su opatu i nalazili u njem
svoga mecenu. Tu je djelovalo i Društvo za jezik ilirski ili hrvatski, koje je
osnovano u Zagrebu 1839., a preraslo u Maticu ilirsku. U Mariji se Bistrici
Ljudevit Gaj vjenčao 1842. g. s Paolom Krizmanić, nećakinjom opata
Krizmanića, kćerkom njegova brata Stjepana. Druga pak opatova
nećakinja Dragojla, također oduševljena rodoljupka, bila je posestrima
pjesnika Stanka Vraza. Tu je, dakle, u Mariji Bistrici i Ljudevit Gaj okupljao
svoje sumišljenike, tu su stvarali planove za obnovu i preporod hrvatskoga

45
naroda. Tu se zapravo rađao hrvatski narodni preporod. I zanimljivo je kad
je Ljudevit Gaj već 1830.g. u Budimu objavio svoju Kratku osnovu hrvatsko
slavenskoga pravopisanja, bio je svjestan teškoća na koje može naići, zato
je na korice ispod hrvatskog i njemačkog naslova, stavio slikovit latinski
citat sv. Augustina, "non quia dificila sunt non audemus set quia non
audemus dificila sunt". Misao svetog Augustina je vrlo duhovita, on naime
veli: Mi se ne usuđujemo, ne zato što je to teško ili nešto teško, nego je
teško jer se mi ne usuđujemo napraviti to. I Gajeva reforma pravopisa bila
je vrlo jednostavna jer je trebalo samo usuditi se staviti dijakritičke znakove
i pisati č, ć, š, đ s kvačicom gore, a tako je zapravo počeo pisati već Bartol
Kašić 1595. g. Eto, dakle, Marija Bistrica je u vrijeme hrvatskog, rekao bih,
prvog hrvatskog narodnog preporoda ili drugoga, jer ono što je radio Bartol
Kašić sa svojim suradnicima, ono je zapravo, neki pisci vele bio 1. hrvatski
narodni preporod, traženje zajedničkog književnog jezika, traženje
jedinstva cijele raštrkane Hrvatske, a svi znaju da su Hrvati, premda se
svaki naziva regionalno po svome kraju. Dakle, Marija Bistrica je doista u
ono doba bila kulturno središte Hrvatske. Međutim, Marija Bistrica je
privlačila kroz sva stoljeća i pjesnike i slikare, i kipare. Sjetimo se divnih
Domjanićevih bistričkih pjesama, sjetimo se slikara koji su oslikavali
bistričku baziliku, sjetimo se divnog križnog puta, koji su napravili
najglasovitiji hrvatski kipari. Sve to njihovo djelovanje je dobro poznato,
međutim, malo se znalo da je u Osnovnoj školi Marija Bistrica djelovao i
Josip Ozimec, nastavnik povijesti, vrlo vrstan i dobar i đaci su ga voljeli i
cijenili, a ujedno je i bio nadahnuti kajkavski pjesnik, stoga je imao veliki
utjecaj na svoje učenike, na svoje mjesto, a i na čitav kraj. Budući da je
Ozimec koji je rođen 1934. god., a umro 1981. god. tako pozitivno djelovao
i na pjesničko kajkavsko nadahnuće, osnovan je Recital kajkavskog
pjesništva s njegovim imenom – Josip Ozimec – u Mariji Bistrici i to
1999.god., što je bilo kao pravo Božje nadahnuće.
Taj prvi recital kajkavske poezije zapravo je bio veliki početak
zbivanja, događanja koje se kroz pet godina već ostvaruje i donosi sve
bolje i bolje rezultate. Od 1999. do 2003.god. održano je pet uzastopnih
recitala, a budući da za prvi recital nisam uspio dobiti ni podatke ni zbornik,
mogu prikazati podatke od 2. do 5. Sudjelovalo je ukupno 260 pjesnika, a
poslali su na natječaj 1021 pjesmu, od kojih je u zbornicima objavljeno 137
pjesama, a tu nisu uračunate one koje su i uglazbljene. Tematski, recital je
zapravo usmjeren na duhovno refleksivnu liriku, organizira ga Radio Marija
Bistrica, a suorganizatori su Osnovna škola Marija Bistrica, Turistička
zajednica Marija Bistrica i Općinska knjižnica. Na taj način zapravo su se
svi okupili da taj recital dobije sve više na stvarnom značenju. Međutim,
evo jedna novost, dok su prva 4 recitala bila samo kajkavska, ovaj peti koji
je održan 18.10. 2003., već je u samom natječaju ukinuo tu ogradu i rekao
je da se mogu slati pjesme i na čakavskom i na štokavskom. Toga dana
kad je recital održavan zamolio je msgr. Lovro Cindori da i ja kao profesor
književnosti, govorim na Okruglom stolu, kako ja gledam na taj fenomen
bistričkih recitala. Na svoju veliku radost ustanovio sam da su u zborniku
uz 28 kajkavskih pjesama, objavljene i 4 čakavske i 10 štokavskih, točnije

46
rečeno stiglo je na natječaj 197 kajkavskih, 18 čakavskih, i 126 štokavskih,
dakako Odbor je morao selekcionirati, izabrao je manji broj, ali su sve takve
da odgovaraju kriterijima. Moram spomenuti da je jedna pjesma zapravo
dva put donesena, to je pjesma Majko milosti, koja je objavljena i na
kajkavskom i na štokavskom. Zanimljivo je malo vidjeti tu razliku, sličnost i
razliku, pjesma s pet kitica po 4 stiha, pažljivim čitanjem ustanovljujem da
je autorica, šifra sedmica, a stvarno ime Anica Vitić Pilko iz Varaždina,
prve, treće i pete kitice prevela, a četvrtu prepjevala. Usporedio sam tu
četvrtu kiticu, u obje verzije, kajkavski ona veli… kakti lefko perce s tebe
milost zvire fteši nam srce i soze ftire; štokavski to glasi ovako; kao lahor
svježi iz tebe milost izvire srce nam raznježi i suze otire… štokavska riječ
lahor ne postoji u rječniku hrvatskog književnog jezika, budući da je rima
ab, ab, u trećem retku nije točan prijevod fteši nam srce, nego prepjev srce
nam raznježi…
Da razumijete zašto me obradovao ovaj 5. recital pjesama na
kajkavskom, čakavskom i štokavskom, dakle na sva naša tri dijalekta koji
su postali i književni jezik, moram spomenuti nešto iz naše povijesti.
Slovenac i jezikoslovac, Jernej Kopitar bio je u Beču knjižničar carsko
kraljevske knjižnice i cenzor slavenskih knjiga i novinskih tekstova, koji su
imali biti objavljeni u Beču. On je došao na ideju da se napravi jedan
zajednički pravopis, za hrvatski kajkavski i slovenski, koji je također u biti
kajkavski. Taj prijedlog poslao je biskupu zagrebačkom, Maksimilijanu
Vrhovcu, koji je na njegovu molbu njemu slao hrvatske knjige koje su se
objavljivale. Međutim, kad je taj prijedlog o zajedničkom hrvatskom
kajkavskom i slovenskom pravopisu došao biskupu Vrhovcu, on je zamolio
dvojicu kanonika koji su se bavili jezikoslovljem, a to su bili Korolija i
Mahanović, da taj problem dobro prouče… Kad su oni proučili, pošli su s
biskupom u Beč, na zasjedanje i tamo su se sastali s Kopitarom. Oni su
mu kratko rekli: "vaš prijedlog ne možemo prihvatiti iz sljedećih razloga…
prvi – hrvatski kajkavski bliži je čakavskom i štokavskom nego slovenskom,
razvoj hrvatskog književnog jezika mora biti uniodialectorum tj. stapanje
dijalekata na taj način da se uzme prošireniji štokavski govor i da se
obogaćuje riječima iz kajkavskog i čakavskog govora… to obogaćivanje
leksika kajkavskim, štokavskim i čakavskim riječima, stvorilo bi jedan
veoma bogat hrvatski književni jezik, kakav ne bi postojao nigdje drugdje
na svijetu, jer samo mi Hrvati imamo uz štokavski, također i kajkavski i
čakavski…
Zašto je mene ovaj peti recital toliko obradovao? Jer sam vidio da je
otvoren svim govorima, svim hrvatskim književnim izrazima, ne samo
kajkavskom, koji je zapravo najstariji. Usput budi rečeno, u staroiranskom
njemačkom rječniku našao sam da kaj znači njemački was, hrvatski što. U
indoeuropskoj gramatici, od Francuza [Mejea] našao sam deklinaciju kaj
nominativ, genitiv kah ja, čah ja ili ča, onda rekoh, Bože je li moguće da su
kaj i ča, zapravo podrijetlom iz indoeuropskog? Eto, ako jest, hvala Bogu,
onda imamo doista starinu i u jeziku kojom se možemo dičiti".

47
(iz programa Radio Marije, listopad 2003.)

48
5. recital – 2003. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Željko Funda, Varaždin

ON KAJ JE NEBIJUČI I

On kaj je nebijuči i kaj ne bijuči –


– on diši! Diši skor' jednak z rože i kutine
kak i z reči i pokornoga smehljaja.
Prezimen, prezzgleden, on je vulkan istine
kaj polkasto kot morje v prazne školjke huči

glase jako semenkaste k tebi leteče.


Jedino v živomu mesu žitka tvojega
On se more zasaditi če si ljubeči,
čeprem pesa, vert. Teda te On zhasni vsega
od detinjstva do vsake povede. On neče

da Mu ti lestor zemlja buš, neg da se kak ti


razcvete i da kak ti boguje na žalost
i kes sekvoj i bonbaija. Ti le tebuj.
On te kot čmelu treba. Ti Mu buš bitjem gost
vsem. Oni te prijeli buju veleč': A, ti …!

__________________________________________________________
prezgleden – bez izgleda, amforan; polkasto – poput polke; zhasniti – upotrijebiti,
iskoristiti; poveda – izgovorene riječi, govor; lestor – samo, isključivo

ON KAJ JE NEBIJUČI II

On kaj je nebijuči – On tak mocarteče,


nevlovljivo đipa kot kit z ufa v den, njivu
špricajuči te z rečmi kaj su noseče
dojdučost vsakom podobnu. Em koprivu
Mu je koprivasto požugat', puhnut sveče

v jadro, jad nasaftat' z vinom od tarantule


i nazdravljat' ti prez cinizma, prav kot kamen
Mu je spati jezerletno pa z mehnjem
zasvečkati v nečije fotografije. Tren
te je kot drugi, vendar mu negdo glas frule

49
čuje bahornejši od Bahorne. V nijen čist
ja ne stane, al mu em vse more hižica
biti pužna ter On vse z sebum jemlje
na vogled cajtu iščečem para. Sulica
ted' amorna zleti, čuje se smeh, njiše list.

___________________________________________________________
mocarteče – na način veselog reda; uf – nada; dojdučost – budućnost;
podoben – sličan; jadro – jedro; jezerletno – na tisuće godina; mehenj – mahovina;
zasvečkati – zaiskriti, treptavo svijetliti; Bahorna frula – Čarobna frula; ted – tada

ON KAJ NEJE BIJUČI III

On kaj neje bijuči isto tulko i tak


kak je nebijuči tebe treba da Mu buš
jelec gda si lačen, da Mu ti za sebe
zdižeš žlicu ter da se ne sramiš kaj gladuš
si z droptum na brade, kaj je sokačičin trag

pomažuči nekom da se na tvemu licu vdomi


morti bar na čas, da si oprosti sve falšnosti
kak bi mogel ve pojesti, vekši grizek.
Čeprem se puno je i pije, takaj se i posti
da zutra bu prav zutra. Za to se začkomi

gda, šparaju se reči da rečeno zklije


se z časa i kak zkupna ljubav istočasno
rodi alelujnu oluju! Droptina
naj ostane na brade koj' hip. Vsemi jasno
vse bu kajti takov je žmah Onega-Kaj-Je.

__________________________________________________________
jelec – onaj koji jede; gladuš – (ovdje) onaj koji je gladan; sokačica – kuharica;
falšnost – neispravnost, defektnost, manjkavost; gda – (ovdje) ponekad;
zkupen – zajednički; alelujen – onaj koji ima osebinu da svojim postojanjem slavi
Boga; hip – trenutak

50
5. recital – 2003. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Vladimir Korotaj, Varaždin

UTJEHA

Senami Vladimira Nazora i Tina Ujevića

Zajdnje radosti s tvojih vusnic


Vupijam vu toplom popoldanu.
A cvrčki, v miljon frulic, živlenje slaviju,
Cvrčiju svoj sončani ditiramb.

Zajdnje kaplice sladosti vu me se točiju.


Pijem jih kak žejen kamen na studencu.
Vekovečna je lubaf najbolša utjeha.
Ona je krvava roža na nadgrobnom vencu.

Zajdnje kaplice cedim s tvega tela,


Gutam jih kak da sem sredi pustinje.
Živa je voda radost opojna kak vino.
Same me traček sumlje na križ respinje.

51
5. recital – 2003. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda

Nadica Čizmek, Zagreb

BETEG

susedu Ivi – Sircu

Živlenje kapljev z mene,


Dien ima duhu kisieluga zelja.

Beteg je ušel vu me,


Noge su mi kak hrastovi panji.
To zlieči same jeluvača.
Listje gnije na gmajni.

Zestaneme se na Lasača.

_______________________________________
Lasača – stari udomaćeni naziv za groblje u Konjščini

52
5. recital – 2003. g.
Nagrada publike

Milan Herceg, Sv. Ivan Žabno

DVORIŠČE

Gde je ona lesa


bez hudega pesa…?
I rasklimani plot,
golovrati kokot,
bapski špot,
na zdencu lokot?
I na drete gače
z dve stare rubače,
grbave rifljače
i drvene zubače?

I lojtra bez klina


i grm ružmarina
i rasušene kace
i zamazane race?
I kup peska
i poscana deska,
na hero šekret
i trojački cvet?

I če gdo pita:
"A kaj to on išče"?
Šepni mu tiho:
"Svoje dvorišče"!

53
54
5. recital – 2003. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda - standardni jezik

Ivan Kutnjak, Lopatinec

JUTRO, A PTICA GLASNIM KLJUNOM

Jutro je. Ptica glasnim kljunom


punim pjesme pokuca na vrata moje tamne duše: – Bog je velik!
I dobar – svim svojim stvorenjima. Meni
koja letim visoko i tebi. Koji se obruši stazom okrenut zemlji
tražeć svoje krivudave stope u pijesku nade. Zadivljen
oblinom obala, silinom brazde što je lađa
crta svojim sitnim globusom, zanesen
podatnošću mora, raspusnom pjesmom veselih mornara.
A Ti jednoć reče: Nije velik tko je velik …
dok mu noga ne koraca tihim zrcalima
vode što se sjaji žednu lanetu
što ćeš ga svakako sresti na obronku. Kaži
i ne suspreži se: Dolazi majka. Nosi topline u ranjenim
grudima. Samo da joj oči ne iscure od presmione želje … Sneno
otvaram vrata svjetlosti
što se obrušila iz daljina. Hitro otvaram prozore.
Selim se od jednog na drugi – jer
ljudi već hrpimice dolaze. Želim
im prenijeti dobre vijesti… Ne želim im
ništa zatajiti.

55
5. recital – 2003. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Zvjezdana Čagalj, Split

IZA SEBE
Jemala san u dida
Lateni pjat
I potić bili
Sa slikon baluna,
Posteju o' žice
I sličicu sveca
Ča bi me čuva
Kad bi se skrila
Ispod lancuna.

U konobi, na maži
Dvi balote
O' drva
S brokvan u sebi
I šćap sa ručkon
Svinuton na vrju
Ka zmijska glava,
Da se bidan dida
Izvrnija ne bi.

U kredenci bilon,
U škafetu ča škripje
Dvi kocke cukra
Vaik su stale
Za me,
Ponos i diku,
Svu pamet svita,
Jedino ufanje
Štorije o' životu.

56
Vlasta Horvatić–Gmaz

PET GODINA PJESNIČKOGA RECITALA


JOSIP OZIMEC U MARIJI BISTRICI

Ponekad su prigodne obljetnice i njihovo obilježavanje poticaj lokalnim


sredinama u organizaciji kulturnih manifestacija koje, ukoliko prevladaju
početne teškoće i prigodničarski karakter, s vremenom prerastu u ozbiljne i
respektabilne kulturne događaje. Sličnim je povodom 1999. godine u Mariji
Bistrici organiziran prvi recital kajkavskoga pjesništva koji nosi ime znana
nam bistričkoga pjesnika Josipa Ozimca (Podgorje Bistričko, 1934. - Marija
Bistrica, 1981.), kao prinos obilježavanju 790. obljetnice prvoga spomena
Bistrice 1209. godine. Organizator recitala Radio Marija Bistrica uz podršku
lokalne Turističke zajednice, Općine Marija Bistrica i Nacionalnoga svetišta
Majke Božje Bistričke raspisuje natječaj za poetske radove na
kajkavskome jeziku s težištem na duhovno-refleksivnom izričaju i s tada
već artikuliranom željom za kontinuiranim održavanjem recitala i sljedećih
godina. Nakon već niz godina prisutnih i afirmiranih pjesničkih
manifestacija (Sveti Ivan Zelina, Zlatar, Bedekovčina, Ivanec, Varaždin,
Krapina, Kustošija), marijabistrički recital pokušao je pronaći svoju
osobnost upravo na marijanskome ozračju i pjesništvu kqje svoje ishodište
nalazi u, hrvatskoj književnoj tradiciji osobito prisutnoj, kontemplativno-
religioznoj tematici.
Na prvi natječaj odaziv pjesnika bio je iznenađujuće velik, a uz manje
poznate ili posve anonimne autore javili su se i renomirani pjesnici koji iza
sebe imaju prvorazredne pjesničke dosege i zastupljeni su u svim
relevantnim antologijama kao, primjerice, Ivica Jembrih, Ivan Horvat
Hlebinski, Božica Jelušić, Željko Funda, Vladimir Korotaj, Ivan Kutnjak,
Tomislav Ribić, Denis Peričić i drugi. Stručni sud recitala s predsjednicom
Danicom Ozimec, u obrazloženju selekcije radova kao jedan i od kriterija
svojega odabira i vrijednosnoga suda naglašava prisutnost duhovno-
refleksivnog karaktera i vezivanje uz marijansku tematiku, a u izričaju
pretpostavIjaju one pjesnike koje svojim modernitetom predstavljaju
znatniji odmak od tradicionalne motivike u kajkavskoj dijalektalnoj poeziji.
Za izvođenje na recitalu 19. lipnja 1999. odabrane su 34 pjesme koje su i
objavljene u promptno tiskanom zborniku: pod uredništvom Eve Kreber.
Pobjednik prvoga recitala bio je Ivan Kutnjak (Popevka Marije Bistričke /
Popevka od krutoga živlenja), a nagrađeni su još Denis Peričić i Ivan
Horvat Hlebinski.
Drugi recital, održan 2000. godine s promijenjenim Ocjenjivačkim
sudom i radovima koji su prema novim propozicijama morali biti dostavljeni
pod šifrom, na određeni je način odstupio od literarno-estetskog
vrednovanja pristiglih radova kao isključiva kriterija, pretpostavljajući mu
neke druge vrijednosne kategorije, pa je tako prvom nagradom nagrađena
manje poznata autorica Anita Kolar (Japino srce), a drugo i
trećenagrađene su poznatije Ivanka Kunić i Božena Filipan. Glasovi

57
publike prisutne na recitalu pripali su stihovima Ivice Jembriha. U zbornik je
uvršteno 35 pjesama, izdan je i CD zapis s 24 pjesme koje su na recitalu
interpretirali Zvonko Novosel, Eva Kreber i Jelena Januš, a dodana je i
prvonagrađena pjesma Ivice Kutnjaka s prvoga recitala.
Drugi je recital bio za organizatore određeno iskušenje, ali i iskustvo, a
na stanoviti način i pokazatelj u postavljanju primarnih zadaća jer
duhovnost iskazana ipak, i jedino, kroz literarnu kvalitetu može tako
zamišljenu recitalu osigurati dignitet koji će biti u suglasju s visokim
ciljevima, ali i ozračjem mjesta u kojemu se održava.
Početno traženje u profiliranju ove pjesničke manifestacije prevladano
je trećim recitalom, održanim u novom i prikladnijem jesenskom terminu,
točnije 20. listopada 2001. Peteročlani Ocjenjivački sud na čelu s
predsjednikom Denisom Peričićem, uspješnim književnim kritičarom i
afirmiranim književnikom koji jednako uspješno piše na kajkavskome i na
standardu, u stanovitome je odmaku radikalizirao estetsko vrednovanje -
od 195 radova 53 autora pristiglih na recital izabrao je za javnu izvedbu i
objavu u zborniku samo 30. Prvonagrađena pjesma Tomislava Ribića
Jezuš na križanju jednoglasni je laureat trećega recitala, za koju će u
publici prisutna Vesna Parun ustvrditi da je po svojem poetskom predlošku
upravo "brojgelovski" fascinantna. Druga je nagrada na veliko iznenađenje
pripala mladoj, gotovo nepoznatoj autorici Evi Kreber, dok su treću
nagradu podijelili znani nam Vinko Hasnek i Slavko Fijačko. U formalno–
sadržajnom određenju, nagrađene pjesme na potpuno različite načine
pristupaju poetskoj fakturi - od čvrsta oslonca na književnu tradiciju do
modernističkoga i postmodernističkoga poetskog iskaza, približavajući se
kvalitetom ponajboljim stihovima suvremene hrvatske lirike, a to u okvirima
jednog malog i po mnogočemu "nepriznatog" jezika kakav je kajkavski –
nipošto nije beznačajno - kako će s pravom ustvrditi D. Peričić u
obrazloženju nagrada ocjenjivačkog suda. Stihove će na recitalu
interpretirati Nada Klašterka, Barbara Rocco i Adam Končić.
Na četvrti recital 2002. pristigle su čak 204 pjesme 53 autora, a
Ocjenjivački sud u gotovo istom sastavu (predsjednik mr. Denis Peričić i
članovi: mr. Božica Pažur, Marija Lamot, Božidar Brezinščak Bagola, dr.
Tomislav Zdenko Tenšek i Vlasta Horvatić–Gmaz) odlučio je nagraditi
pjesmu Kuostejnuof cviet Biserke Marečić. Drugu nagradu dobiva Ivan
Kutnjak, a treću Damir Kliček. Posebno priznanje recitala dodijeljeno je
Željku Fundi i Vinku Hasneku, dok se prisutna publika odlučila za pjesmu
Mire Šincek. Kao posebni gost nastupio je Stanislav Petrović, pročitavši
svoju pjesmu Pismo Josipu Ozimcu (autograf pjesme grješkom je nečitljivo
reproduciran u inače korektno otisnutom zborniku).
U petoj godini već etablirane pjesničke manifestacije Josip Ozimec, s
isključivo kajkavskim poetskim ostvarajima, glavni organizator recitala
odlučio je ukinuti jezičnu isključivost, proširivši propozicije natječaja na sva
tri hrvatska jezika, znakovito naglasivši općehrvatski i univerzalni tematski
okvir transcedencije i duhovno-refleksivne tematike. Ova se odluka
pokazala i više nego plodotvorna: na natječaj je pristigla čak 341 pjesma
88 autora; očekivano, najviše je radova na kajkavskome 197, na

58
štokavskome standardu – 126 i na čakavskome samo – 18. Tročlani žiri u
sastavu Denis Peričić, Tomislav Zdenko Tenšek i Božidar Brezinščak
Bagola, ovaj je put pozornost fokusirao na kajkavske prinose koji su se
kvantitetom, ali i kvalitetom ipak izdvajali od cjelokupne produkcije. Dio
autora, do sada uglavnom poznatih po kajkavskome opusu, potvrdio je
svoju kvalitetu i na standardu pa je, na primjer, Ivan Kutnjak, višestruko
nagrađivani kajkavski pjesnik, ovaj put pobijedio u konkurenciji stihova
pisanih na standardu ( u ovoj su konkurenciji nagrađeni još Tomislav
Milohanić i Tomislav Šovagović). Nagradu za čakavske stihove dobila je
pjesnikinja Zvjezdana Čagalj iz Splita. Varaždinski pjesnik Željko Funda
kajkavski je pobjednik petoga recitala Josip Ozimec (On kaj je nebijuči),
potvrđujući se najradikalnijim predstavnikom one struje suvremenoga
dijalektalnog pjesništva koje na tradiciji stare kajkavske književnosti
sustavno radi na stvaranju novoga kajkavskog standarda. Nagrađeni su još
Vladimir Korotaj i Nadica Čizmek. Publika u dvorani dala je svoj glas
stihovima Milana Hercega. Četrdeset izabranih pjesama otisnutih u
zborniku na recitalu su interpretirali Vid Balog, Adam Končić i Jelena
Januš.
Ovom prilikom treba ipak spomenuti prenisku razinu grafičke i
tiskarske opreme zbornika (u tome prednjači upravo zbornik s petoga
recitala), koja u najmanju ruku nije primjerena kvaliteti i ugledu
manifestacije.
Recital Josip Ozimec tijekom pet godina postojanja potvrdio je
vrijednosti dobro nam znanih i afirmiranih pjesnika koji u svojim pjesničkim
radionicama, izbjegavajući zamke manirističkih i do besmisla istrošenih
obrazaca dijalektalnoga pjesništva, a prema manje ili više racionalnom
odabiru, u većoj se ili manjoj mjeri oslanjaju na tradiciju, odnosno na
modernističke ili postmodernističke trendove suvremenoga poetskog
stvaralaštva. Recital je još jedna potvrda dobro nam poznate činjenice da
kajkavski jezik u načinu doživljaja i promišljanja od ruralna govora postaje
sve više urbani govor kojim je moguće poetski izreći sve probleme
suvremenoga čovjeka na emocionalnom i intelektualnom planu. Recital je
također potvrdio i neka nova imena na suvremenoj pjesničkoj sceni.
Posebnu pohvalu zaslužuje i afirmacija dva, do recitala manje poznata,
autora iz Marije Bistrice; to je mlada pjesnikinja Eva Kreber kojoj tek
predstoji potvrda književnog talenta, te Josip Klapač, čiji stihovi otkrivaju
osebujni poetski i jezični senzibilitet.
Organizator recitala Radio Marija Bistrica, uz suorganizaciju Općinske
knjižnice, Turističke zajednice i Osnovne škole Marija Bistrica te
pokroviteljstvo Nacionalnoga svetišta Majke Božje Bistričke, Krapinsko-
zagorske županije i Općine Marija Bistrica, uspio je tijekom pet godina
kontinuirana održavanja ovu pjesničku manifestaciju profilirati u
prepoznatljiv i znakovit stvaralački prinos hrvatskoj književnoj produkciji na
sva tri jezika.

59
60
6. recital – 2004. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Vinko Hasnek, Belovar

GENULI OD DOMA

peljame
on mene pelja
je nega vodim
po sredine doline
cesta
za naše neprilike
dobra
den i se
sivi oblaki zaoblekli nebe
brisači brišeju

kolendarski počele kaj treba početi


trava zeleni
šumica spi
dežak curi
zemlica stiha kipi
brisači brišeju

pisači pišeju
duhovna misel
govorime hrvatski
tema jutra

ne gruntam
kaj me
na poslu čaka jedine kaj kopka
misel

do gda zdržal on
ne vpitam se
do gda zdržal ja

61
62
6. recital – 2004. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Branka Jagić, Velika Gorica

OČA

otišel si oča
i nije te
al ja te stalne vidim
vu tvojem praznem stolcu

praf mi je teške
i zazavam te oča muoj
iak otišel si

a bez ufajnja gda ostanem


sekojkak te zazavam
oča muoj i naš
i zgovarjam kulike pout na dan
Oče naš šteri jesi
vu nekakvem svem stolcu i muoj si oča
Oče naš
a stolec tvuoj ne vidim

al oča muoj
ti i dalje si mi fkujnje naše
il stojiš pri oblouku
i vun glediš
il huodaš
il vu svem ve praznem stolcu sediš
i vujnjem drijemlješ
uvek od posla nenaspan

al ve nemrem te prebuditi
oča muoj
ve tak trde mrtve spiš

17. 4. 2004.

63
6. recital – 2004. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Biserka Marečić, Kašina

CINCI LANCI ...

Cinci lanci, cinci lanci,


idu tri puosranci...
Gduo je zajni ti 'e naš.

A da ne bi bil baš...

Tri haleka male z kmice male z svetla


i z daleka, z daleka...

Prvi nese armoniku... moniku... zamotanu


f mužiku, tanec puolkti drmeš, priguorsku
zaguorsku.

Drugi nese f culu politrenku dotepenku


žoufku šnitu trduoga ti kruha. ZaprIa su se vuha.

Trejti nese prah prašinasti, čudna ti je fela


pak ga sipa spret Raspela. Rekel bi da je mela.

Ali nije mela. Prah k prahu pela. I to ti je


živlejna spelancija ciela. Gduo je zajni
ti 'e naš...

A da ne bi bil baš. Prekrižila se tripout


Bara Miškecuova spot vrbe ivače,
spretruopala f kuorite ruobače. Ona jih ne šmeka.

Jerbo cinci lanci... i cinci lanci...


ak ne pripaziš tak za zajnim prejdu
i si tvuoji poušteni i zmusani
puosranci...

A tebe je nagrada ciela ak te šlavunar dopela


do Raspela...

64
65
6. recital – 2004. g.
Nagrada publike – kajkavsko narječje

Valentina Šinjori, Novi Marof

KAM SU NAM BOKCE VUGNALI Z BISTRICE?

De pak su vezda
Procesije
Siromačekof duhom i siročekof
Bez prstof
Bez nogi
Na krvavi koleni
Klakasti
Bez nosi
Praznih glavi
Vu kojima sam nešče je
Vužgal joči
Kak krese pred Vuzem
Krmežljive
Joči z kojih se plakati nigdar ne bilo moči
Na canjki zmočena tela na kamenu
Vu gnili obujki
Bokčije tela
Bokčije duha
Žene
Strganih znuternji
Čelave
Kaj decu su spukati dale
Zo sebe s hrđavemi špiclini stare jembrole
I se su rušile svece
V bolu neljudskomu betegu živinskomu
Kak živinče se človek pati.
Odnavek.
Mati

Neje ih vre na mrzlomu kamenu


Z rokami naprej ( koji su roke imeli) pred cerkvu vu Bistrici
De pak su vezda?
Kaj ovo je svet bez bokci?

Mati, ti još ih vidiš vu kmici


Čuješ im dihanje
Plaziju na koleni kak slekuti bledi
Tebi se redi
Tenje bokcof vupirati vupaju

66
Dalko od svetlobe denje
Dalko od procesiji
Dalko od velikih reči
Kak i predi tristo let
I predi petsto let
Kak da bokčija im vu gene je zapisana od velike bune AD 1573.

Bokci bistrički sekdanji


Šte zna čiju pokoru svemirsku odelavaju

I vu časku gIuhomu da bregi i trave


tak i senje i zvezde na tren zaspiju
Z Lunini nežni nežni prsteki ti si ih, Mati, zibaš
Tam de najbole ih boli
De život krvavo ih pluje.
Se generacije bokcof
(a videti ih je kak vo skritomu pismu Božjemu
Zmedi redof živlenja
Pred cerkvu vu Bistrici)
Na jeziku bokčije
Bez misli bez reči
Projsiju
Mir v jači postiha im puhneš
stiha stiha stiha im šepčeš:
Se vidi vas Mati.

Vu nevidlivomu svojemu špitalu


De saka bol mine ona vas vrači i draga.

Se su nam bokce vugnali z Bistrice, Mati,


Vmeknali da bi gospoda duha
I tela gospoda
Vu lepoti i svetIu mogla
Tebi na Kalvariji popevati
Za život faliti
I mirno spati.

67
6. recital – 2004. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – standardni jezik

Biserka Težački, Turčin

KRIST NA ŽALU
I
Da sam trn u Tvojoj kruni pa da kap krvi
upijem, snivala bih jutro. Da mi je ocat iz
spužve usrknuti, milosti žeđala ne bih. Ovako
bačeni kamen kao katapult vraćam; nokat
zariven u srce jarošću oblijevam. Krijesnicama
mi naprtnjaču napuni, da zidove uzmognem
smirnom pomazati, kada već moram kosturu
sluga biti i salom sapeta ljubiti grob.

III

Uporno pokušavam more u rupicu na žalu


preliti. Rupica se otima. Potom je začepljujem
oblutkom jer se uvjerenosti u izvjesnost čuda
lišiti ne mogu. Ti me šumovima palmina lišća
smiruješ. Zabludama me, ili ludilu, otimaš!
Prenuća su dragocjena. Živac me u primozgu
na Knjigu upozorava; između njenih redaka
naziru se tri Dječakova prsta, u nespoznatljivost
uperena.

XVI

Ljubiteljica sam grafita, labirinta i Babilonske kule.


Ipak začepljujem nos pred smradom lijesa. Povremeno
koristim vodicu za zube - da mi se dah ne pokvari. No
dokučujem nesklonost neba savršenstvu rose, ustrajnosti
oblaka. Stoga izravnaj polugu moga pogleda; budi Alfa
i Omega raspršenosti, obuzdaj rasipnost čuvstva. Sapni
me u jaram vretena, da od ovčjeg runa ruho pravim za
malene.

XVID

Mrtve riječi šalju plimu iz podzemlja da mi žalo


oskvrnu, zlobna pastorčad! Iz utrobe me Hada draže!
Daj mi naputak da utvare osujetim, te sablasti što
svijeće trnu! Ustrajnost mudre djeve daj mi da
vulkanu plamen otmem; vlakna poispadala s Tvojeg
plašta u jutro da izatkam, u sasvim svježe jutro!

68
6. recital – 2004. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Petar Vulić, Split

LJUVENA SVITLOS TVA V TMI MOJIJEH DNI

Gdi najdem cvitje mukah mojijeh


ke vsigdar vžiže mnozimi pjesni
zvišeno v suzami sliposti vsijeh
ufanje sega; gnjiv grihov duš vsih

Odzgori jezdi vse čto vapijem


Tve ličce ma tma ište - vziva
satvori z nebesi ljuvezni svojej
smart ma, gdino hoć Premilostiva

Gospoj. Tve blažene slišah vse slave


i zovih joščce v Tve ime uzdihaje
Cvit ot rožic i ures 'e ličce Tve
ma smart svemoga ne hoti ništar slaje

69
Na 5. recitalu po prvi put kao gosti sudjeluju srednjoškolski kolege Josipa
Ozimca.
Prigodom 7. recitala, školski kolega Josipa Ozimca Nikola Maričić napisao
je stihove:

PONOVNO U MARIJI BISTRICI


Opet smo tu gdje svojom svetom rukom
s Alojzijem Blaženim GOSPA CRNA
molitvom krunice – zrnom do zrna –
blagoslov prosiplje nad pobožnim pukom.

Zvonjava zvona do neba se diže


iz Gospina hrama. Nestaje tama
iz brojnih duša. Jer svjetlost sama,
božanska svjetlost u njima se niže.

JOŽI OZIMCU u čase ove lijepe


stigoše drugari iz mladih dana.
Njegove pjesme nek budu im hrana,
pjesme o njemu dušu im krijepe.

Recital sedmi upravo stiže,


a sjećanja naša nikako ne blijede.
Zakoni mijena i za nas vrijede,
opet smo za godinu konačnosti bliže.

Ali ništa zato, jer opet smo tu


gdje živa vjera u vječnost ljepote
i ovozemaljske snaži nam živote
– i na živoj javi, a ne samo u snu.

Mala Subotica, 2005.

70
7. recital – 2005. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Vinko Hasnek, Belovar

ZEMALSKE POTUVANJE

Vu ime Božje idem k Bogu


i k Tebe Marija
v čkomine stiha z noge na nogu

Zname da ima tjeh ki su betežni


i svoje peljame poradi njih i sebe
i zvračeni ideju skup z nami
Peljame poradi tjeh ki posipavleju prah
po lističje tere meca
z vetrem ki svrži canjka
po zemaljskem raslinju

Vu ime Božje idem k Bogu


i k Tebe Marija
v čkomine stiha z noge na nogu

71
7. recital – 2005. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Branka Jagić, Velika Gorica

NAJTI SVOJU GORU

napeljavane
ja kak i neznajouč
idem huodam
iščem svoju goru
če zakesnila nijesem
kosti več mi jesou prfke i dodošle
kak sama ljuknica na ljuknice
hijeklja cajt svoje špice i šlinge
i vujnje me oblači
i nesim tou cajtovu obleku
a vu mene kak da me sse trga i reznaša
na zapat na sever i sikojkam
i mota me vrti i nesi te durcuk
na šteri sem oblijekla črni dougi koput
el me on topi
il me brani kak moja skrivalnica

nekak stra me je i pogledati se


a vidim se onak z dalka dalka
i niš slična nijesam one šteru sam si zamišljala
one šteru mislila sam da znam

s kijem se ve to trebam stati


koga to ve videti
dua sem ja sama sebe
el tak strajnska
od gda tak drugačka
el kriva el prava
el to tak od navijek a da ni vidla se nijesem
el ni znala se nijesem
a nišče mi nije rekel i pokazal – to si ti –
el nije štel
el nije znal
il nije mogel
el nijesem dala govoriti
il me se nije mogle najti
el nijesem dala k sebe
el sem se skrivala
morti i od sebe vu črnem koputu
ili sem sama iskala pout

72
čovek sam treba najti svoju goru
te kamen uoštri če i do krvi srca boleči
il vu mehenu zarasel lijene skriveči
i na guorskem mou licu prečitati
dua svuoj oče biti
sam do kraja muora iti

73
7. recital – 2005. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Biserka Marečić, Kašina

JEZUŠUOVA SUOZA

Spretrgel je veter svuoju popiefku.

Spregrmeli su jahalci apuokalipse.


Tiči su spuocureli z gniezd,
a veter je zgasel f detuonacije.

I žmefki dežđ se zružđil na zemlu.

Buombaš samehmuorilec raznesel


je spuotruošene živlejne.
Gduo more fstaviti zakurblane gnieve.

Mater je stiha zaprla vrata.

I dok je črez obluok glediela


želieznu touču kaj zatira se do dna
z stisnutuoga serca skuoturacala se ruosa.

I Jezuš je zasuozil f materine suoze.

74
7. recital – 2005. g.
Nagrada publike – kajkavsko narječje

Milena Mikuš, Marija Bistrica

KRIŽEC

V glibinu blata
glavu je pognul.
Pud korakem teškem
iskal iskuplejne.
Nadu mi dal
rouku moju čekal.
Križec na poutu?
Ma nije pravi…Ili?
Oči mučiju.
V Boga glediju?
V blatu svetle iščeju?
G zemlice se liene prigibaju…

Križec se plače…
Vu rouke me primi!
Puglej me!
Pravi sam križec! za te trpim!

Digni me s poda!
Svetle sam vu kmice!

Videti me nečeš!
To kalvarija je tvoja!
Za pleča te tiščim!
I kosti pritiščem!

Digni me s poda!
Svetle sam vu kmice!

75
7. recital – 2005. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – standardni jezik

Biserka Marečić, Kašina

JUTROM PREMA ISTOKU


Pomahnitali vjetrovi ljušte drveće
snova u spiralama. Kao nož jabuku.

Sutonom prema zapadu.

Igličaste kiše potapaju gnijezda


divljih grlica na smrekama u matematički
preciznim krivuljama slobodnog pada
kapi i kapljica.

Pustoš goleti u očima.

Divlji golubovi šćućureni u zavjetrinama.


Čuvari nad krhotinama razbijenog zrcala.

U staklu se zrcali ono nešto tamno


tamo u sjeni raspukle vrbe.

Duša je ogoljena. Bez korijena.

Savija se štap stare Josipe


i vjetar je prelama. Zemlja je doziva.

Nebo je tamno, u granulama.

A radio neumoljivo tamduma narodnjake i


crnjake u još nezamućene bistrine pojila
i reprogramira naše urođene matrice
ljudskoga. Ostaje tek ljuštura.

U potrazi za Svjetlom otvara se Golgota


svakodnevnog raspinjanja.

A mi kao agave iz kojih vjetrovi nastoje


istisnuti kap soka, nadanja.

Jutro me nalazi u tjeskobnoj potrazi


s odškrinutom Biblijom u ruci.

Kamo krenuti. Gdje tražiti. Ne znam.

Ali jutrom uvijek prema istoku.


Prema Svjetlu.

76
Prema Izvoru.

77
78
7. recital – 2005. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Janko Crljenica, Marčana

OGANJ MOJE DUŠE

Čuda je lit pasalo,


kad su te legli u veturu,
kada su te skalali,
u crnu kamaru škuru.

Reka san ti zbogom,


besidu mi nisi tornala,
trepnula nisi okom,
blida si drito ležala.

Oči su tvoje, majko,


oganj moje duše,
plamik ki vječno gori,
vitar ki vajka puše.

Ustala si garofula,
ka dušu moju kiti,
dok bude života i mene,
s manon ćeš vajka biti.

79
8. recital – 2006. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Zdenka Maltar, Novi Marof

NA MIGICA SOUL

(autisti na plaži
v mesecu Malomešnjaku)

Na posletku leta koplju se v pličini,


lakomi ftiči bieli i oni, samehni,
zaklejeni v slanost kak brodi v glibini,
ti čimpresi drobni, zvihrom raščehnjeni.

Porijeni vuse črez migice rišu,


farbe zlatosvetla, to sonce ftopljeno,
stiha v sebi, hižniki teg svieta dišu,
na posletku leta tak je jako zdeno.

Rišem ti rieči v piesku, dragosti mi dej,


denem se vu kamen, sam me naj pehati,
luč sem, trepet svetleči, bole me poglej,
narišem ti sebe, vse kaj morem dati.

Na posletku leta koplju se v pličini,


mokra, z migici soul, sceđa se v oblake,
daleko od nas, prevrjeni v samini,
kak na vetru trieska, pozablene flake.

__________________________
migice = trepavice
soul = morska sol, engl. soul = duša

80
8. recital – 2006. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Tomislav Ribić, Varaždin

LAPIS INFERNALIS

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš


o lubav, o sreča, se oko mene nesreča
črni ajngeli z luke su splovili
harpunima lubav vmorili
tu ni zraka, tu ni moči
tu ni sonca, cucek tu ne kroči

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš


daj mi snage, daj mi moči
gda brezglavo telo temu ceste kroči
vu zplesnivelog oklopa kmici
vu požiraku, vu klunu črnega ftiča
(o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš
o lubav, o sreča, se oko mene nesreča)
i sto glasov vu sebi čujem
i sto norih misli vu glavi kujem
demoni su doplezili, zube smrti kezili
misli bistroj grozili
reči trde kamene metali
sako rano odprli
trnjem me okrunili

o Jezuš, o Jezuš, gdi si moj Jezuš


o lubav, o sreča, se oko mene nesreča
črni ajngeli z luke su splovili
misel ludsku vmorili
tu ni zraka, tu ni moči
tu ni sonca, ni tat tu več ne kroči

81
82
8. recital – 2006. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Biserka Marečić, Kašina

ČKOMINA

Gda se zduojdu misli


i začme praznina...

zmarisal ga je se po spisku
sie je bil... bil je ajnc a - sie plaf...

(pak) f klinču z kmicu


f ringu z živlejnem.

Misel bluodi. Praf naj mu buodi.


Of meč bu trajal onuolike rundi kulike
ti On gore dosuodi...

A ščrbave proleće je ražnierale


Nike-ice. Niš ni spravlene.
Ni ring ni žnuore ni kamere...

Traka je skuosana-zguožvana.

Zguožvan je naš frtalček neba


i spreličen tak da si več ni ni sličen.
Ma kajgot. Sigde bituon sigde druot.

Niemaš kam. Gda se zduojdu misli


i začme praznina…

brazda spreruovana
ja i suoza f ruopčec zmužlana...

i f ime Oca... i Sina... i...


Čkomina.

83
8. recital – 2006. g.
Nagrada publike – kajkavsko narječje

Anita Šalec, Oroslavje

MORTI BUŠ JOŠ STIGEL

Sem domači kruh bila spekla.


Cela hiža je zadišala.
Mislila sem...
bile bi lepe da sme vsi skup
pri froštuku.
Rudi... veseli...
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Dečec je napravil hižicu za ftičeke.


Tak ju je lepe scinfral.
Je, bogec, štel bi mu to
pomogel na drve deti.
Bil je tak vesel...
sav se zadihal...
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Sused je f polju tranik pokosil.


Je prosil bi mu pomogli pobrati.
Počele se fest buriti...
Bil je strahu da nebu zmokle...
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Deca su se tak radovala.


Bili su kak stekli.
Sem im obečala da pemo
vsi skup na Bistricu,
na proščenje.
Medenjake bume kupili.
Bili su tak lepi f svetečnjoj obleki…
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Babica je bučnicu spekla.


Je zvala da bi došli.
Plakala se...
Dedek je, veli, fest oslabel...

84
kak da se dedošel...
Decu bi štel videti...
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Vučitelica je malu pofalila.


Tak je lepe pesmicu
nafčila govoriti!
Peticu je dobila!
Celi se dan pred špigljem prenavljala…
Se nije mogla ščakati da
ju buš čul...
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Bila je tak lepa večer.


Mirna, dišeča.
Sem deku prestrla pod šljivu,
spred hiže.
Sem štela da bi vsi skup
krunicu zmolili...
Ti nesi imel cajta.
Moral si iti.

Cajti su prešli.
Tak brze letiju...
Nije mi žal.
Vse ih imam.
Pri srcu ih nosim.
Znutra me grijeju.

A ti...
Zdej gda si največ zmučen i pospan,
zadnji su ti časi da se zbudiš.
Morti buš još stigel
zgrabiti od živlenja
nekaj kaj zbiljam vredi.

Kak?

Ne znam.
Nit me nije briga.
Ja već nemam cajta.
Moram iti.

85
8. recital – 2006. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – standardni jezik

Biserka Težački-Kekić, Turčin

''EVO, ČlNIM SVE NOVO''

Mrtve riječi šalju plimu iz podzemlja da mi žalo


oskvrnu, zlobna pastorčad! Iz utrobe me Hada draže!
Daj mi naputak da utvare osujetim, te sablasti što
svijeće trnu! Ustrajnost mudre djeve daj mi da
vulkanu plamen otmem; vlakna poispadala s Tvojeg
plašta u jutro da izatkam, u sasvim svježe jutro!

***
„Evo, činim sve novo.“ Razabirem da bih morala
promijeniti potpetice, gaziti po mekanim đonovima.
Donekle uspijevam odjenuti toplu odjeću kada mi
rebra ukoči mraz. No razaznajem na koji me vjetar
upućuješ - da pomoću njega slovo oplodim. „Milost je
riječ i riječ je milost“, čujem Tvoj glas kada pred
papirom novi pokret prstom pravim.

***
Među obiljem mrvica koje vrapci od nas traže; među
cementom i pijeskom što na gradnju hranilišta čeka,
razmrvljena zdanja kroz prste puštam. Ostaci kula
u zraku? Kada se sumrak stabala uhvati, čvrste me sjene
vabe. U ponekoj sjeni mjesec se nađe, pa ga u srcoliku
zdjelicu pohranim i njime izjutra rasutost slijepim.

***
Korijenje je kao čelik čvrsto, no u niske je spleteno i
samu srž zemlje obavija, a opet odsjaj njegov i nebo
dotiče, pa se sa zvijezdama i s mjesecom miješa. A
iz moga grla krik se prolama, dostatno mračan da ga
svemir u ništavost satre. Da svetu spregu dokučim; u
karici njenoj da se skrasim, daj mi, Cjeloviti!

***
Opisu izmičeš: riječ je jarčev skok, stih je nagli
kašalj, pjesma štrcaj vode. Nedohvatan si jutru
kada plan oblikuje, danu što svemir mjeri, večeri koja
dnevnik ispisuje. Nedokučivo velik, ipak neobično
sveprisutan jesi.

86
87
8. recital – 2006. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Marija Maretić, Žminj

MATERINE BESIDE

kako minju
putila me mati
sinko
triba slušati
ne kresti
ne slipiti
vajka z lipin
češ čud učiniti
ku rabi
pasaj priko
i zamuči
od dela
ne biži
nosi krijanciju
vani i u hiži
ufaj se u Boga
ne kuni
če biti
plačeni
svi računi
od jutra
do sutra
vajk svejeno
vrtilo se
materino vrteno
skroz jeno
vuho unutra
skroz drugo van
slušala san prediku
z dana u dan
Bog je pomiluj
više je ni
vrteno besid
još vajk se vrti

__________________________________
vajka = uvijek, minju = malenu, kresti = ukrasti,
slipiti = varati, čud = mnogo, ku rabi = ako treba
pasaj = prođi, zamuči = umukni, biži = bježi,
krijancija = poštovanje

88
GANUĆE I ZANOS PJESNIČKE RIJEČI

U životu svakodnevno se događaju stvari obične i neobične, ali i te


neobične ponavljanjem postaju izlizane, nerijetko banalne. Neki će, pak,
tobože "mudri" ljudi, neobičnosti zvati suplementom, dodatkom običnosti, i
nerijetko poradi bogtepitaj koje i kakve dramatičnosti i – perpetuum mobile.
No, istini za volju, treba reći da se barem trunak toga perpetuum mobile
ogleda ako igdje, a ono u pjesništvu, prem oni nisu mislili na to. Običnom
čovjeku, naime, pjesnikovanje oli pjesničko "umovanje" u razmišljanju o
svakodnevnim brigama zasigurno nije ni nakraj pameti.
Kao nerijetko koja čovjekova djelatnost istinsko pjesništvo je, dakako u
rijetkih, fikcionalna djelatnost, onkraj svakodnevnih gacanja po blatu
življenja. Pjesnička riječ, njezina "tvrdokornost i tvrdoglavost", njezina
persistencija, prema svemu ružnom izvan svojega svijeta jest stalno
razorna, a razorna je zato što se nikakvim opačinama ne može obesmrtiti. I
tu je, u tom perpetuiranju sebe same, naime svoje poetike, onaj prije
spomenuti dijelak onoga što bismo mogli nazvati perpetuum mobile.
Premda je na natječaj za 9. recital "Josip Ozimec" pristiglo manje
pjesničkih radova nego prijašnjih godina, opća je ocjena ocjenjivačkoga
stručnog suda da su oni u književnoestetskom pogledu - kad je riječ o
pjesništvu na standardu i oba supstandardna idioma: kajkavskom i
čakavskom - dosad jedni od najboljih. Dakako, potrebno je, i red je,
istaknuti osobite individualnosti. Tu prije svega mislim na cijeli set
kajkavskih pjesama (Med lilijah, Žoltar gacovum listju, Tvega joka noč, Ar
zebrali sme brieg) pristiglih na natječaj pod šifrom Boži volek (što je jedan
od naziva za kukčića crvene ili žute boje s crnim pjegama, poznatog i pod
drugim imenima: bubamara, božja ovčica, itd., Coccinela septempunctata).
Jezično izgrađena u duhu kajkavskoga književnoga jezika, formalno
dotjerana ili u sonetnoj ili slobodnoj formi, s izrazitim osjećajem za ritam –
čas usporen, čas vratolomno ubrzan, s osjećajem punim emotivna naboja,
obično depresivnoga, u interpolacijskim oli inverznim stihovnim sklopovima
u kojima se glože bivša erotizirana žudnja i spoznajno naknadna,
bezgranično tragična osama poslije svega (Hudo me vgrizla tvega joka
noč,/ glibina čkomenja kak voda zdena), izbrušene stilizacije s
funkcionalnim "upadima" iz dragog jezičnog sustava (postela biela, čitaba
dijačka "suicid mors"). Autoričin Boži volek frrr s vapajima (istaknutima
italikom!) (Piknja, piknjica, /vuz veter il vetra spram, / Boži volek frrr.../
Povej mi, kaj v žitku tem / baš vse je bilo zgub. /.../ Povej, al je bilo moči
kak / terh z tveh pleči preklasti nam?) – tek jedna je od njezinih
transformacija osjećaja tragična ganuća, kojih je i inače njezina poezija
prepuna. U svakom slučaju, u književnoestetskom pogledu kajkavska
poezija Zdenke Maltar pravo je otkriće.
U drugom primjeru, pjesnikinja će iz cjelokupne biosfere izreducirati
svoj pjesnički izričaj na samo jedan stožerni podatak (Mudno cajt prehaja /
Pod drevom petstoletnim), gradeći oko njega opulenciju (izobilje) koja se u
završnoj ekstazi erotizira i erotiziranjem skončava. Ekstaza kao vrhunac
zanosa i u zanosnu vrhuncu metaforička naznaka klice buduće
izgubljenosti: Kipec vu zeleno beloj klajdi,/ Napirlitana mladenka,/ Gizdava
devojka./ Se zdopali./ Drevo začarobiralo./ Drevo zelo / I dušu i telo.

89
(Željka Skledar, Lipanjska lepa lipa).
U nekih autora, pak, nastupa aluzivna zagonetnost. Koja, naslovom,
pogotovo tekstom, namah raskoli se aluzivno bude upućena barem na
dvoje. Od toga dvojega iznjedruju se misli koje bi, recepcijski mislim, da
zaustave dah, toliko su naime prožete onom vrstom običaja i
egzistencijalne žestine da čitatelju uvjetuju položaj iz kojeg je teško izaći.
Jer ta autoričina riječ, umanjenica i umiljenica škrinjica (koja je u naš
kajkavski došla iz kasnolatinskoga) s jedne je strane u običnom leksiku
značenjski: sanduk, obično ukrašen, i za pohranu raznih stvari, a s druge
je strane: sanduk za umrle, što je onda mrtvačka škrinja. U autoričinoj
pjesmi, koja zapravo iz ovodobnosti/sadašnjosti izvidnički razmatra ne ono
što bi se moglo zgoditi, nego prije svega ono što se je već dogodilo, iz te
škrinjice izbija, prije svega, egzistencijalni strah odrastanja (stra me gda se
bou jempout otprla prazna škrinja/ i s puojnjavou pokrita), misaono-
refleksivni prepletaj genealoškoga (dedek) kristološkoga (Pomoć je naša u
imenu Gospodnjem) i osobne stvarne i simbolične izgubljenosti (zgubili
sme muoj zeleni svitrek/ nazaj iskat ga išli i našli ga) (Branka Jagić,
Škrinjica).
Kao i obično, onih tamnih sjenki sveopće Ijudske bešćutnosti i osjećaja
prolaznosti/praznine (Na suncu žamor prolaznika. Prolaznost u/
tračnicama tramvaja. Prazni pogledi zabijeni/ u zemlju koje nema.
Marame, šeširi, betonska/ pokrivala./ Imitacije drveća, neba, oblaka) - ni
ovaj put ne nedostaje. Ne nedostaje ni, situacijski nametnuta, spoznaja
gubitka materinskog jezika koji se kao spoznajni teret ipak skrušeno nosi u
sebi (Ne, neću pisati jezikom svojih predaka/ jer tada je sjenka preteška/
za zemlju kojom koračam bosonoga). Naime, pjesnikinja je već u uvodnom
dijelu svoje pjesme na standardu unaprijed pripremila gnijezdo za vlastitu
žestinu; njezin moto glasi: Betežni oblaki kilaviju se po nebu/ se je prevzela
senca (Biserka Marečić, Otisak u zraku).
Još je možda izrazitiji osjećaj neumoljive prolaznosti u pjesnika na
čakavskom izričaju. U njega će se, u njegovoj poeziji, alegorijski i s
protegnućem metafora na cijelu pjesmu taj osjećaj neumoljive prolaznosti
planetarno filtrirati između pretpakla (Limb) i boga podzemlja (Pluton):
Ležimo tako u komoru mrtvi/ Jo i biša/ Iz zida i dasok./ Preci kargoju
didinu/ Ovih don oni iz Limba i Plutona/ Žale mi se da hi ukinuše/ A jo,
preci iz Limba i raja/ Gnjile daske, pisme i sumpreši/ Somo smo stvori u
komori. (Ivo Jelinčić, Komora i jo). U istog je pjesnika sa sličnom
motivacijom i temom, tek s ponešto izreducirana na dva lika (Ona i On)
riječ o pjesmi Burjet na brudet.
Motivi i teme ovom zgodom izdvojenih pjesnika sudionika, dakako i
onih drugih, uzborničenih, svih triju književnih izričaja, raznolikošću se
protežu od zanosa marijabistričkim vjerskim obilježjima do široko
iznijansirane depresivne egzistencijalne palete, što je i za ovogodišnji, 9.
recital "Josip Ozimec" dobra podloga za prepoznavanje istinskih pjesničkih
vrijednosti.

dr. sci. Ivo Kalinski

90
9. recital – 2007. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Zdenka Maltar, Novi Marof

TVEGA JOKA NOČ


(Jenoga Rožnjaka)

Hudo me vgrizla tvega joka noč,


glibina čkomenja kak voda zdena,
gda pod jobloki je veter ves vroč,
cujngal bielo cvetje, svrž jasmena.

Vse dišobe, milovice, fletno smo potepli,


živec se kamen strieščil v prah,
v pipanju luči senje smo restepli,
tief je Rožnjak mel tak grki žmah.

I na naši hiži dodrlo se vse,


nekši su hlapi z gajnka strli glaži,
furt cvili tve vižlje, kak gda nešči mre,
a ja, zmikani sem plot na mertvi straži.

Povedam, zavlekle se tvega joka noči,


med droptine postele črvive, ledvenica ledvena,
od gda tebe nie, sam veter pohalosni koči,
kusma bieli cviet jasmena.

91
9. recital – 2007. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Branka Jagić, Velika Gorica

ŠKRINJICA

na raskrižjou škrinjicu spazim


moja je prepoznam jou

zagledel se vujnjou mesec


i z svetlem svojijem otprl jou
a vujnje dedove pripovesti i istine
kat sme i išli z Bistrice
zgubili sme muoj zeleni svitrek
nazaj iskat ga išli i našli ga
i luči stesane za šporat potkuriti
i najnji moje prve črknje i broji i slove
i moužika dedova
če sem se plakala
zaigral je v gousli i rezsmejal me
če zaspati nijesem štela vuspal me
se z moužiku svojou

i ve me deda vuspal
a prebudile me sounce kak lampuš dnijevni
i vidim se dnijevni pra i pepel
kak ga veter restepel
a zake je na pluot devene strašile
el same vrane ot čučekof tira
rojši ne gledim strašila
gledela boum vu travu prejk plota
al ona od kotačof blatneji povojžena
sirota kak da ima po pleči spisane disnice življejnja
i ve kak da z blatne kalne vode glavu zdigava
kak da i ona Bogu bi se pomolila
al cmoljavi dan baš niš i ne pita i ne čuje

ne ne ne nečou više misliti o semou tomou ve ovde


meknouti se dek koraki mi nijesou veznouli vutem mordiščou

rojši boum gledela tam nazaj nazaj vu škrinjicu

92
al ve to po souncou f čist drugem svetlu škrinjica mi se otprla
ja to stojim pret šumu
štera nije ni Striborova ni srebrena
ta šuma ve je zelene rouke življejnja sproužila prama mene
male me stra da me ne pot svoje zela
od mala bojim se šume

vu strau zasvieti mi misel i zgovorim jou


pomoć je naša u imenu Gospodnjem
reširim oči i kouražne stroge gledim šumu
pomislim el me se dobre čule kaj sem zgovorila
šuma šumi nerazgovetne svoje riječi
kaj veli
el zgnijezdti me vu se oče
raspopijevala se i zakititi me oče
i vu vesele kole svoje oče me
f pomoč prizava boga Pana

nečou f šumu baš me briga


čekam mesečove oke i koučijou mesečovu
do škrinjice nek me peljaju
dek još vujnje neke je

stra me gda se bou jenpout otprla prazna škrinja


i s puojnjavou pokrita

_________________________
mordišče — rijetko (tekuće) blato

93
9. recital – 2007. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Željka Skledar, Zaprešić

LIPAJNSKA LEPA LIPA

Mudno cajt prehaja


Pod drevom petstoletnim.
Boži znamenek.

Zmirom i znovič.
Vživam žitek,
Dišečine opulenciju.

Ni tega viharja,
Ni te germlavine,
To drevo ne vehne.

Kipec vu zeleno beloj klajdi,


Napirlitana mladenka,
Gizdava devojka.

Se zdopali.
Drevo začarobiralo.
Drevo zelo
I dušu i telo.

____________________________________________________
mudno – sporo; cajt - vrijeme; prehajati – prolaziti; zmirom – neprestano;
znovič – ponovno; vživati – uživati; žitek – život;
dišečina – miris; opulencija - bogatstvo, izobilje; viharje – vjetrometina;
vehnuti – venuti; klajda – haljina; napirlitana - ukrašena, nakićena;
začarobirano – začarano

94
9. recital – 2007. g.
Nagrada publike – kajkavsko narječje

Dragutin Kontak, Zagreb

PRED RESPELOM

Pred respelom
ljudi stojiju,
klečiju,
roke skup držiju,
moliju ili mučiju.

Kaj misliju?

Je li iskrene moliju
ili same statieraju?
Za griehe se kajeju
ili za javnost pozieraju?
Radi reda su tu
ili stvarne veruju?
Dušu širom otpiraju
ili se za Jezušom skrivaju?

Jezuš pak same muči,


nikakef znak ne daje.

Gda prejdeju
ostane sam i misli:
Nič se nije premenile
od vremena gda su mene sodili.
Pilati i Kaife
i denes pravdu deliju,
gaziju bokčiju,
pred menu mučiju,
kak farizeji se ponašaju.
Križ su drugem na pleča hitili,
sebe zlatem nakinđali.

Gda boju razmeli, slepci,


da je zlatni križ najtežeši,
da pod njem nemreš
niti na Golgotu zijti.

95
9. recital – 2007. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – standardni jezik

Biserka Marečić, Kašina

OTISAK U ZRAKU

Betežni oblaki kilaviju se po nebu


se je prevzela senca.

Ne, neću pisati jezikom svojih predaka


jer tada je sjenka preteška
za zemlju kojom koračam bosonoga.

Paris Hilton još uvijek je glavna vijest


na naslovnicama. Sirota mala bogatašica.

Sjenka je duboka. U dubokoj sjeni, na uglu


ulice, na uglu života, ispružena ruka prosjaka.
Zadrhtala je ptica srca u grudima,
zatalasalo se paperje sumraka. Kulise iluzija.

Na suncu žamor prolaznika. Prolaznost u


tračnicama tramvaja. Prazni pogledi zabijeni
u zemlju koje i nema. Marame, šeširi, betonska
pokrivala. Imitacije drveća, neba, oblaka.

Plavi vilin konjic lebdi na žutom lokvanju.


Ova je zemlja ranjiva. Skriva se od naših
praznih pogleda, betonskih platoa i ograda
u dubokim sjenkama stadiona i nebodera.

S prosjakove ruke zalepršala je ptica


i stopila se s prazninom beskraja tamo negdje
gdje se spaja nebo i zemlja s pokrovom
svemira.

Ne, danas ne mogu pisati jezikom


svojih predaka jer pretežak je otisak prazne
prosjakove ruke u zraku za zemlju
kojom koračam bosonoga.

Ja i prosjakova bestjelesna sjenka.


Sjenka pripada vječnosti.

Tijelo pripada grobarima.

96
9. recital – 2007. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Ivo Jelinčić Mučito, Postira

KOMORA I JO

Ležimo tako u komori mrtvi


Jo i biša
Iz zida i dasôk
Preci kargoju didinu

Ovih don oni iz Limba i Plutona


Žale mi se da hi ukinuše
A jo, preci iz Limba i raja
Gnjile daske, pisme i sumpreši

Somo smo stvori u komori

97
10. recital – 2008. g.
1. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Branka Jagić, Velika Gorica

ARH.ARIA

krvavi i skameni čovek Buoži


kak v nulje vujnjske svetlosti
vu sebe sviečou vužgi
ne odrveni ne zagori ne prekipi
goutaš rieči
sega bolečoga se odreči

zlatnjake
z starem krvavem flekem
kak biljek si imel
f tomou rop

zoprala te voda
dala ti život čist
Krist/al f srcou zasađen
spran ti rop

ne odreči se tajnje
življejnje po pravde srca
ne odreči se pravice
po srcou življejnje
vulezni f te arh.tajnje

za mirakule vezda rezotpri se duša

čovek
daruvana ti rieč
nek te s/pometi
i čuva i brani
nek te zne/rani kriepi nek te
imaš jou
ne zgubi jou
živi jou

ne hrousti se sprotivljeni rušt mali


vufajnje mira vu sebe nesi
ne križountaj z roukami
pre/križaj se

98
mali kukec kukček
i popievaj svoje crk crk crk
domači mali črni šmrček
druobni gregur same si
a ti če baš očeš boudi veliki Gregor
kinđaj se s tuđem al Sam/sa/suobom
drugi sou oprali rouke
i pokuori se oklopnjak
zapraf si naš sednievni zmrvljif-plastičnjak-

ve cajt je laži poharati


vu spoved ji deti
vut špigelj se poluknouti za ries
naj biti kuku kuku
svuoj sout i f sramou imeti
cajt zlo i res/krije
naj se bojati svoja meta biti

ne buoj se
zapopievaj istinske arie
f čast črnouga ti krua
vu slavu črne Matere Marie
Maria Maria
Tva je aleluja arh.aria

___________________________________________________
arh.aria = arhaičan napjev
krist/al = Krist/ kristal
mirakule = (miraculum) čudnovat događaj, čudo; vrsta srednjovjekovnog dramskog
prikaza
tajnja, arh. tajnja = tajna, arhaične tajne
s/pometi = opameti / pometi =opamećuje
zne/rani = ne izrani / rani = hrani
hrousti = kuraži
rušt = hrušt
križountaj = mlataraj
pre/križaj = precrtaj, "poništi" / križaj (u duhovnom) = prekriži se
res/krije = istina /razotkrije; krije = krije, skriva
šmrček, gregur = mali crni kukac "skakavac"
Gregor Sam/sa/suobom = veza: Gregor Samsa "Preobrazba" Franz Kafka; gregor
sam sa sobom

15. 6. 1508. u Senju tiskani Marijini mirakuli


…………………………………………………………………………………

15. 6. 2008.

99
100
10. recital – 2008. g.
2. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Zdenka Maltar, Novi Marof

NA GOURU

(Na dien 8. Malomešnjaka 2007. god.)

Vekomaj, z voskih stezah na Gouru,


na kolenah, vu biela jutra, još speč,
romareči, z temnih hostah vu zorju,
tebe moleč, pesem stiha posipanu.

Trdajnke žulnate i mozle živleja,


počkomaj, prestrli sme na jentar,
znad joblaki gasle su zviezde droptene,
z komena, tienki, žvrgulel je zvir.

Gda išli sme dimo, išla si za nami,


z detecem v rokah, niežne kak mater
rasipala luč na trudne nam čase, a
v kuruzišču krunila se jesen zriela.

I koraki su naši dukali vu noči,


sikud, išla si za nami, po trnaci, sečah,
z tobom išli sme kak da idu deca.

101
10. recital – 2008. g.
3. nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – kajkavsko narječje

Sanja Damjan, Koprivnica

TRI SENJE

V hižici.
Kuruzni žganci.
Pogača.
Klobasi za polne,
zelje i krompera.
Ocvirki.
Prezvušta.
Špeka.
Luka.
Hiža diši, zobi škripleju.
Sega jega.

Robače.
Fine gače.
Lepe kravate.
Mefke čarape.
Suknje.
Dučani puni vsega.
Skupi kaputi.
Glavni aduti.
Cvetje, škampi i
skupe ,,kočije".
….

Bosi dečec na putu.


Zamusikan.
Ne zna za oca i mater.
Ne zna za dišeče poplune
i mefkoga kruha.
Sedi.
Z botom risa po zemli.
Senje nedoteknjene.

102
10. recital – 2008. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – standardni jezik

Mirjana Mikulec, Oroslavje

TVOJA KUĆA NAPUŠTENA ZJAPI

Srpanjske vrućine, ustajalost maloga grada.


Živim s mamom u mojoj i njenoj starosti.
U drugome gradu, dovoljno daleko za povremene bjegove,
pripremio si objed za mene, ušutkao bolest,
umirio me hladovinom svoje sobe.
Prži podnevno sunce. Vani nema ljudi, savršeno smo sretni.
Gotovo drhteći od radosti susreta, vraćaš se svome domu.
Dugačka cesta, vijugava bjelouška. Na raskršću kuća
u kojoj se za šankom ustrijelila mlada krčmarica.
Na početku, u blatu, nekada su bile ciganske kuće,
danas tko zna čije, okrečene bijelo, uz praznu asfaltnu cestu.
Ni Cigana više nema. Nije li to znak oskudice?
Na obzoru dvije crkve nadvisuju se tornjevima.
U koloni trinaest kilometara dugoj, s jedne i druge strane,
čekaju na pomoć besposlena rala i drljače. U daljini
pod gorućim suncem, u auri prašine, baliraju slamu dva mladića.
Dva su groblja odvojena, jedno do drugoga, zarasla u korov.
Isprepletenih sudbina gledaju u nas grobne slike žena,
mađarskih, hrvatskih, njemačkih. Tvoji roditelji.
Tvoja kuća napuštena zjapi; kroz porušeni zid vidimo štednjak,
možda još upotrebljiv, hodnik, vješalicu na vratima.
Od nemoći sjedaš u travu, znaš da ništa ne možeš učiniti.
Jednoga dana zatvorit će nas u staklenike i zalijevati po potrebi,
zaključujemo, njive će cvjetati, rađati i umirati odvojeno od ljudi.
Dok stojim, osjećam pod nogama tutanj zemlje,
snažniji od ljubavnog zanosa, čujem krik kukavice
iz bilogorske šume što se prostire iza trinaestog kilometra,
tamo gdje prestaje cesta i gdje žive oni koji nikamo nisu otišli.

103
104
10. recital – 2008. g.
Nagrada Stručnog ocjenjivačkog suda – čakavsko narječje

Marija Kovač, Pula

KALAČEVA BALADA

Se oče,
ča pasaju.
va me
gljedaju.

Nisan lip
i ne dišin.
Let, let već
totu visin.

Uz koloturu
na kukici,
znad štirni moje,
na koj se leta broje.

Utisnuta na
grliću slova
K. i J. i
hiljadu devesto
pedeset i prva.

Voda spod mene,


pipa uz mene.
A ja suh, žejan i šup.
Da mi se spušćat po lancu
da zaneran.

Da se napijen, ohladin,
okupan va zrcalu
ča se spod mene smiška,
vabeć me nemoćna.
kalač - kanta
Usahle su ruki, let - godine
ke bi razumele štirna - bunar
moje muki pipa - slavina
zanert - zaroniti
i želje vele, rijave - hrđave
pa da mi se rani - rane
eve rijave zacele - zacijele, zarastu
rani zacele.

105
106
Ususret velikom jubileju

Marija Bistrica mjesto je euharistijskih slavlja, onih koja se događaju u


tišini karmela, onih koja okupljaju brojne vjernike u bazilici, do onih koja
sabiru nepregledna mnoštva u crkvi na otvorenom. Marija Bistrica ide
ususret velikom jubileju, svom 800-tom rođendanu. Bistrica se prvi puta
spominje 1209. godine, stoga će ona sljedeće 2009. godine slaviti svoj veliki
rođendan. Ljubavlju i darom brojnih vjernika, njihovim zlatom koje je sjajnije
od zlata, izradili smo veliki koncelebracijski jubilejski kalež. On u sebi čuva
zahvalnu molitvu i zahvalni dar mnogih znanih i neznanih koji su ovdje
primili životne milosti. On čuva u sebi drame i radosti koje su životni putnici
svakoga od nas. Kalež u svojoj simbolici progovara kroz čašu, križ i
otvorenu knjigu. U toj otvorenoj knjizi nalazimo likove apostolskih prvaka
Petra i Pavla. Petar i Pavao utkani su na kalež jer su oni bili i prvotni
zaštitnici bistričke župe. Dva su prizora iz njihova života koji su reljefno
izraženi. Pavao susreće Krista pred Damaskom i postaje gorljivi navjestitelj,
a Petar je prikazan u suzama kajanja zbog zataje Isusa. Nije li Bistrica
upravo mjesto brojnih svijetlih trenutaka u kojima u naše živote prodire
Ijepota naviještene Radosne Vijesti? Nije li Bistrica mjesto suza? Isplakanih
i zatomljenih? Suza kajanja i suza radosti zbog Božjeg Milosrđa.

Na kaležu je i stilizirani lik Majke Božje Bistričke i uz njega panorama


bistričke bazilike koja počiva na kamenčićima uzetim iz bistričkog okružja
koji su i stariji od osamsto godina, a koja je nadsvođena dragim
kamenčićima zahvale onih koji su kroz stoljeća svjedočili posebnu Božju
prisutnost u ovoj maloj bistričkoj oazi mira.

Najmlađi kalež prije ovoga koji opisujem, a koji se čuva u bistričkom


svetištu, iz 1935. je godine. Njega su darovali Zagrepčani uz svečanost
krunjenja kipa Majke Božje Bistričke, a koju je predvodio tadašnji zagrebački
nadbiskup Antun Bauer. Te krune su izrađene po uzoru na hrvatske
kraljevske krune. Tada je na veličanstvenome euharistijskom slavlju zanosno
propovijedao tadašnji nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac i izrekao sljedeće
riječi:

"Obećajemo da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji. Vjerni dok budu


žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more
naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive
naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće
domovine naše!"

Stoga je razumljivo da su te riječi našle svoje mjesto uz lik blaženog


Alojzija Stepinca na ovom jubilejskom kaležu. Iz tih riječi izvire i onaj
događaj koji će se ostvariti listopadske subote o stotoj obljetnici rođenja
Alojzija Stepinca, kada je Mariju Bistricu pohodio veliki, blagopokojni papa

107
Ivan Pavao II., koji je nakon beatifikacije pohodio baziliku i rekao:
"Odavno sam želio doći u ovo drago bistričko svetište."

Na kaležu su i simboli euharistije – žito i grožđe. Zašto? Marija Bistrica


mjesto je najvećih euharistijskih sabiranja u domovini Hrvatskoj. Pamtimo
posebno ono 1971. godine, kada je održan Marijanski kongres, zatim 1984.
euharistijski kongres, te 1998. – beatifikacija Alojzija Stepinca.

vlč. Zlatko Koren, rektor Svetišta i župnik

___________________________________________________

108
Glasilo Svetišta Majke Božje Bistričke "Milosti puna", 2007. g., broj 41

109
Pogovor

Josipa Ozimca mještani Marije Bistrice poznavali su kao učitelja


povijesti, no Ozimec osim što je bio kajkavski pjesnik, bio je i velik
zaljubljenik u starine, koje je marljivo i s radošću prikupljao nadajući se da
će jednog dana u Mariji Bistrici sazreti ideja za osnivanjem zavičajnog
muzeja.
Nošeni njegovom idejom, povodom 6. recitala u Domu kulture
otvaramo etnografsku izložbu pod nazivom "Zrnce europske baštine –
pečat našeg podneblja", koja je bila dokaz da se u Mariji Bistrici i njezinim
okolnim selima mogu pronaći vrijedni i sačuvani predmeti za formiranje
etnografske zbirke našeg kraja. Zatim su slijedile izložbe starih zanata
(licitari, lončari, drvene igračke), izložba starih fotografija Marije Bistrice iz
arhiva fotografskog studija Foto video "Klik", izložba zidnjaka, koja je
ponovno oduševila sve posjetitelje, izložba Tragom starih običaja;
poveznica Krašić – Marija Bistrica – Lepoglava. Povodom 10. recitala
postavlja se izložba slika čiji su motivi naši stari običaji, radovi na selu,
izgled starog seoskog imanja, zanimljivi interijeri…
Vrlo dobra posjećenost i zanimanje za sve izložbe dokazuje potrebu
za pronalaženjem odgovarajućeg prostora i osnivanjem zavičajnog
muzeja, koji bi bio jedna atraktivna turistička ponuda za mnogobrojne
putnike namjernike koji dolaze u Mariju Bistricu.
Slaveći naš mali jubilej, u ime organizatora Recitala Radija Marija
Bistrica i suorganizatora Općinske knjižnice i čitaonice Marija Bistrica,
Osnovne škole Marija Bistrica i Turističke zajednice Marija Bistrica,
zahvaljujemo na podršci pokroviteljima: sadašnjem župniku Svetišta Majke
Božje Bistričke vlč. Zlatku Korenu, nekadašnjem dugogodišnjem župniku
msgr. Lovri Cindoriju, Općini Marija Bistrica, Krapinsko-zagorskoj županiji;
sponzorima, medijskim pokroviteljima i tiskovinama. Zahvalnost dugujemo
našim vjernim suradnicima: članovima Stručnog ocjenjivačkog suda,
urednicima, likovnim urednicima, interpretatorima, glazbenim gostima.
Posebnu zahvalnost dugujemo svim pjesnicima, koji su sudjelovali na
dosadašnjim Recitalima.
Veliko hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremi i
realizaciji naših Recitala tijekom ovih deset godina i pridonijeli da se od
početne ideje nekolicine zaljubljenika razvije kulturna manifestacija koja je
saživjela sa Svetištem i Marijom Bistricom i našla svoje mjesto na kulturnoj
karti Hrvatske i izvan nje.

U ime organizatora i suorganizatora


Mira Pižir

110
111
Sadržaj
Josip Ozimec, MOJA BISTRICA...............................................................................5
Božica Pažur, SJEĆANJE NA PJESNIKA JOSIPA OZIMCA....................................7
mr. sc. Denis Peričić, Vrutci intrigantne lirike ili: Jubilej otpočen vrsnoćom............11
Iz Zbornika 1. recitala, 790. OBLJETNICA MARIJE BISTRICE.................................13
Ivica Kutnjak, Pleškovec, POPEVKA MARIJE BISTRIČKE / POPEVKA OD
KRUTOGA ŽIVLENJA.............................................................................................16
Denis Peričić, Varaždin, POZOJ.............................................................................17
Ivan Horvat Hlebinski, Zagreb, AVE MARIA............................................................18
Josip Klapač, Marija Bistrica, ROMARSKA.............................................................19
Iz Zbornika 2. recitala, dr. Tomislav Zdenko Tenšek, RELIGIOZNA ZNAČAJKA
IZABRANIH PJESAMA ZA II. recital "JOSIP OZIMEC"...........................................20
Anita Kolar, Donja Stubica, JAPINO SRCE.............................................................24
Ivanka Kunić, Vidovec, MARIJINA SOZA....................................................................26
Božena Filipan, Varaždinske Toplice, SIROMAŠKIM ROMAROM.........................27
Ivica Jembrih, Čakovec, IMAM JA DOM.................................................................28
Tomislav Ribić, Varaždin, JEZUŠ NA KRIŽANJU...................................................31
Eva Kreber, Marija Bistrica, BISTRICO PREMILENA…..........................................32
Slavko Fijačko, Koprivnica, VELIČAJNOST SVETA...............................................35
Vinko Hasnek, Glavnica Donja, ČKOMEČOČUJNA REČ.......................................36
Biserka Marečić, Kašina, KUOSTEJNUOF CVIET..................................................37
Ivan Kutnjak, Lopatinec, BETEŽNI ANGELUS........................................................38
Damir Kliček, Varaždin, AJNGEL JE OPAL............................................................39
Mira Šincek, Varaždin, MATI IDEJU NA BISTRICU................................................40
Iz Zbornika 5. recitala, msgr. Lovro Cindori, O PJESMAMA I PJESNICIMA...........42
p. Vladimir Horvat, MARIJA BISTRICA – DUHOVNO I KULTURNO
SREDIŠTE HRVATSKE..........................................................................................43
Željko Funda, Varaždin, ON KAJ JE NEBIJUČI......................................................46
Vladimir Korotaj, Varaždin, UTJEHA.......................................................................48
Nadica Čizmek, Zagreb, BETEG.............................................................................49
Milan Herceg, Sv. Ivan Žabno, DVORIŠČE............................................................50
Ivan Kutnjak, Lopatinec, JUTRO, A PTICA GLASNIM KLJUNOM..........................52
Zvjezdana Čagalj, Split, IZA SEBE..........................................................................53
Vlasta Horvatić–Gmaz, PET GODINA PJESNIČKOG RECITALA
JOSIP OZIMEC U MARIJI BISTRICI.......................................................................54
Vinko Hasnek, Belovar, GENULI OD DOMA...........................................................57
Branka Jagić, Velika Gorica, OČA...........................................................................59
Biserka Marečić, Kašina, CINCI LANCI...................................................................60
Valentina Šinjori, Novi Marof, KAM SU NAM BOGCE VUGNALI Z BISTRICE?.....62
Biserka Težački, Turčin, KRIST NA ŽALU..............................................................64
Petar Vulić, Split, LJUVENA SVITLOS TVA V TMI MOJIJEH DNI..........................65
Nikola Maričić, PONOVO U MARIJI BISTRICI........................................................66
Vinko Hasnek, Belovar, ZEMALSKE POTUVANJE................................................67
Branka Jagić, Velika Gorica, NAJTI SVOJU GORU................................................68

112
Biserka Marečić, Kašina, JEZUŠUOVA SOUZA.....................................................70
Milena Mikuš, Marija Bistrica, KRIŽEC....................................................................71
Biserka Marečić, Kašina, JUTROM PREMA ISTOKU.............................................72
Janko Crljenica, Marčana, OGANJ MOJE DUŠE....................................................74
Zdenka Maltar, Novi Marof, NA MIGICA SOUL.......................................................75
Tomislav Ribić, Varaždin, LAPIS INFERNALIS.......................................................76
Biserka Marečić, Kašina, ČKOMINA.......................................................................78
Anita Šalec, Oroslavje, MORTI BUŠ JOŠ STIGEL.................................................79
Biserka Težački-Kekić, Turčin, ''EVO, ČINIM SVE NOVO''.....................................81
Marija Maretić, Žminj, MATERINE BESIDE............................................................83
dr. sci. Ivo Kalinski, GANUĆE I ZANOS PJESNIČKE RIJEČI……………………..84
Zdenka Maltar, Novi Marof, TVEGA JOKA NOČ.....................................................86
Branka Jagić, Velika Gorica, ŠKRINJICA................................................................87
Željka Skledar, Zaprešić, LIPANJSKA LEPA LIPA..................................................89
Dragutin Kontak, Zagreb, PRED RASPELOM........................................................90
Biserka Marečić, Kašina, OTISAK U ZRAKU..........................................................91
Ivo Jelinčić Mučito, Postira, KOMORA I JO.............................................................92
Branka Jagić, Velika Gorica, ARH.ARIA....................................................................93
Zdenka Maltar, Novi Marof, NA GOURU.................................................................96
Sanja Damjan, Koprivnica, TRI SENJE...................................................................97
Mirjana Mikulec, Oroslavje, TVOJA KUĆA NAPUŠTENA ZJAPI............................98
Marija Kovač, Pula, KALAČEVA BALADA............................................................100
vlč. Zlatko Koren, USUSRET VELIKOM JUBILEJU..............................................102
Mira Pižir, POGOVOR...........................................................................................104

113
Pokrovitelji:
Nacionalno Svetište MBB-e
Krapinsko-zagorska županija
Općina Marija Bistrica

Medijski pokrovitelji:
Glas Koncila, Radio Marija, Radio Zlatar, RHZK, Radio Martin,
Radio Križevci, Radio Megaton, Radio Ivanec, Radio Stubica,
Radio Novi Marof, Radio Zelina, Radio Varaždin, Zagorski list,
Časopis Kaj

Suorganizatori:
Općinska knjižnica i čitaonica Marija Bistrica
Osnovna škola Marija Bistrica
Turistička zajednica Općine Marija Bistrica

Organizator:
Radio Marija Bistrica

114