Edgar Allan Poe

Crni maak





s engleskog prevela
Ana Mikai









Edgar Allan Poe: Crni maak
Ne oekujem niti traim da itko povjeruje u ovu silno fantastinu, a ipak silno jedno-
stavnu pripovijetku koju kanim prenijeti na papir. Zaista bih bio lud da to oekujem u
sluaju kad mi ni vlastita osjetila ne prihvaaju ponueni im dokaz. Pa ipak, lud nisam
a sasvim sigurno ni ne sanjam. Ali sutra mi je umrijeti i danas elim rasteretiti svoju du-
u. Neposredna mi je namjera svijetu predoiti, jasno, saeto i bez popratnih primjedbi,
niz obinih svakidanjih dogaaja, ije su me posljedice uasnule, izmuile, unitile. Pa
ipak ih neu nastojati protumaiti. Dok su za mene bile jezive, mnogima e se initi vie
grotesknim no stranim. Moda se ipak jednom nae neiji um koji e moje tlapnje svesti
na svakidanjosti neki um koji je mirniji, loginiji i staloeniji od moga i koji e, u okol-
nostima to ih sa strahopotovanjem iznosim, opaziti samo obian slijed sasvim prirod-
nih uzroka i posljedica.
Od djetinjstva bijah poznat po poslunoj i milosrdnoj naravi. Toliko bijae istaknuta ta
blagost moga srca da je izazivala porugu mojih sudrugova. Naroito sam volio ivotinje i
moji su mi roditelji ugaali nabavkom najraznolikijih mezimaca. S njima sam provodio
veinu svog vremena i najsretniji bio kada sam ih hranio i milovao. Ova osobina moga
karaktera rasla je zajedno sa mnom, te mi je u mojoj muevnoj dobi bila jednim od glav-
nih izvora uitaka. Onim itateljima koji su iskusili ljubav prema vjernom i mudrom psu
ne moram se ni truditi protumaiti narav ili silinu uitka koji iz toga izvire. Postoji neto
u toj nesebinoj i portvovnoj ljubavi zvijeri to dopire ravno do srca onome koji je imao
prilike iskuati triavo prijateljstvo i krhku vjernost pukog ovjeka.
Oenih se rano, i s radou kod svoje ene otkrih narav blisku mojoj. Uoivi moju privr-
enost kunim ljubimcima, nije proputala priliku pribaviti ponajljepe vrste. Drali smo
ptice, zlatne ribice, krasnog psa, kunie, maloga majmuna i jednog maka.
Ovaj potonji bijae neobino velika i krasna ivotinja, sasvim crna i zapanjujue pamet-
na. Govorei o makovoj inteligenciji, moja ena, koja u dnu due bjee nemalo prazno-
vjerna, esto je spominjala ono staro narodno vjerovanje po kojemu su sve crne make
zapravo preruene vjetice. Ne da je ikad o tome ozbiljno razglabala i sam spominjem
tu okolnost iz prostog razloga to mi je sada iskrsla u sjeanju.
Pluton to bijae makovo ime bio je moj najmiliji ljubimac i drug u igri. Samo sam ga
ja hranio i on me slijedio kamo god sam se po kui kretao. Tek sam ga s mukom uspije-
vao prijeiti da me i po ulicama prati.
Nae je prijateljstvo trajalo tako nekoliko godina, tijekom kojih su se moja ud i karakter
djelovanjem onog zloduha Neumjerenosti u ispijanju korjenito (stid me je i priznati)
promijenili na gore. Iz dana u dan postajah sve udljiviji, sve razdraljiviji, sve bezobzir-
niji prema tuim osjeajima. Dopustio sam sebi da se sluim neumjerenim rijeima u
obraanju svojoj eni. Naposljetku sam prema njoj postao i nasilan. I moji su ljubimci,
dakako, bili prisiljeni osjetiti promjenu u mojoj naravi. Nisam ih samo zanemarivao, ve
sam i grubo s njima postupao. Prema Plutonu sam, pak, jo uvijek bio sauvao dovoljno
potovanja koje me obuzdavalo da ga ne zlostavljam onako kao to sam, bez ikakvih
obzira, muio kunie, majmuna, pa ak i psa, kada bi mi se sluajno, ili iz privrenosti,
nali na putu. Ali moja me bolest sve vie obuzimala jer ima li vee bolesti od alkohola?
te je konano ak i Pluton, koji je sad ve ostario te tako postao i pomalo angrizav
ak je i Pluton poeo trpjeti posljedice moje zle volje.
Jedne noi, vrativi se kui veoma pijan iz neke od lokalnih birtija, uini mi se da me ma-
ak izbjegava. epah ga, a on mi, ustravljen mojom estinom, zubima zada sitnu ranicu
na ruci. Istog asa me obuzme demonsko bjesnilo. Bijah van sebe. Moja nekadanja dua
2





Edgar Allan Poe: Crni maak
kao da je naglo odleprala iz mojeg tijela, dok je sotonska, rakijom zalijena zloa tresla
svaki mii moga tijela. Iz depa prsluka izvukoh noi, rasklopih ga, zgrabih jadnu i-
votinju za vrat i namjerno joj iskopah jedno oko iz one duplje! Rumenim, gorim, drhtim
dok zapisujem ovo kleto zvjerstvo.
Kad sam s jutrom povratio razum snom odagnavi pijanstvo prethodne razvratne ve-
eri outjeh napola jezu, napola kajanje zbog poinjenog zloina; ali, bijae to u najbo-
ljem sluaju tek slabano i neodreeno uvstvo, koje moju duu ganulo nije. Ponovno se
odah neumjerenosti te uskoro u vinu utopih i posljednju uspomenu na taj in.
Maak se, u meuvremenu, polako oporavljao. Duplja izgubljenog oka bijae uistinu
zastrauju prizor, ali inilo se da vie ne trpi nikakve bolove. Po obiaju je lunjao ku-
om, ali je, kao to se i moglo oekivati, preda mnom bjeao u silnom strahu. Toliko je od
mog nekadanjeg srca preostalo da sam isprva bio rastuen tom oiglednom nesklono-
u stvorenja koje me je neko toliko voljelo. Meutim, taj osjeaj vrlo brzo je ustupio
mjesto iritaciji. A tada nastupi, kao da me vodi prema mom konanom i nepovratnom
padu, duh nastranosti. O ovom duevnom stanju filozofija ne vodi brigu. Pa ipak, kao
to sam siguran u postojanje moje due, tako vjerujem da je nastranost jedan od najis-
konskijih poriva ljudskog srca jedna od onih nedjeljivih osnovnih funkcija ili uvstava
koji usmjeruju znaaj ovjeka. Tko se nije po stotinu puta zatekao kako ini zlo ili bedas-
tou iz prostog razloga to zna da to ne bi smio? Ne osjeamo li vjeitu sklonost, usprkos
razlozima zdravog razuma, da krimo ono to je zakon, naprosto zato to poimamo da
on to jest? Ovaj duh nastranosti vodio je, dakle, prema mojoj konanoj propasti. Bijae to
ona nedokuiva enja due da samu sebe izjeda da vri nasilje nad svojom vlastitom
prirodom da ini zlo samo radi zla sama koja me tjerae da nastavim i napokon do-
konam zlo koje nanesoh nedunoj ivotinji. Jednoga jutra mu posve hladnokrvno naba-
cih omu oko vrata i objesih ga o stablo; objesih ga dok su mi suze klizile niz obraze, a
srce bilo ispunjeno najgorim kajanjem, objesih ga samo zato to sam znao da me je
volio i da se niim nije o mene ogrijeio; objesih zato to sam znao da time inim grijeh
smrtni grijeh koji e do te mjere ugroziti besmrtnu mi duu da e je smjestiti ako je
tako neto uope i mogue izvan dosega beskonanog milosra Najmilosnijeg i Naj-
stranijeg Boga.
Uveer toga dana kada poinih ovaj okrutni in, trgnuo me iz sna povik Vatra!. Zavje-
se oko moga kreveta bijahu u plamenu. itava je kua buktala. S mukom smo moja su-
pruga, sluga i ja uspjeli umaknuti poaru. teta je bila potpuna. Sva moja svjetovna bo-
gatstva bijahu progutana, i ja se od tog trenutka prepustih oaju.
Nisam toliko maloduan da bih pokuavao ustanoviti uzrono-posljedinu vezu izmeu
ove katastrofe i onog okrutnog zvjerstva. Samo navodim lanac injenica i ne elim os-
taviti ni jednu moguu kariku nepotpunom. Dan nakon poara obioh zgarite. Svi su se
zidovi uruili izuzev jednog. Iznimku je predstavljao pregradni zid, ne jako debeo, koji je
stajao posred kue i na kojeg se prislanjalo uzglavlje moga kreveta. buka je na tom
mjestu velikim dijelom odoljela uinku vatre to sam pripisao injenici da je bila tek
nedavno nanesena. Oko ovoga zida okupilo se mnotvo ljudi i inilo se da mnogi s po-
sebnom pozornou prouavaju jedan njegov odreeni dio. Znatielju su mi potakli uz-
vici Neobino!, Nevieno! i slini. Primakao sam se i na bijeloj podlozi zida primije-
tio, kao da je urezan u bareljefu, lik divovskog maka. Dojam je bio izazvan uistinu sa
zadivljujuom vjernou. Oko vrata ivotinje visilo je ue.
3





Edgar Allan Poe: Crni maak
Spazivi ovo privienje jedva sam mogao i pomisliti da bi bilo ita drugo naao sam
se u krajnjem udu i uasu. Ali napokon mi u pomo priskoi razmiljanje. Maka sam,
sjetio sam se, bio objesio u vrtu tik uz kuu. Na znak uzbune za poar, vrt se odmah is-
punio ljudima od kojih je netko zacijelo skinuo ivotinju sa stabla i kroz otvoreni pro-
zor ubacio je u moju sobu. To je, po svoj prilici, uinio kako bi me probudio iz sna. Uru-
avanjem ostalih zidova, rtva moje okrutnosti bila je utisnuta u svjee nanesenu buku,
nakon ega je vapno, uz pomo vatre i amonijaka iz leine, dovrilo portret kakvim ga
ovdje ugledah.
Iako sam za tu zapanjujuu injenicu, ovdje potanko opisanu, odgovornim smatrao svoj
um, pa ak i svoju savjest, ona je ipak ostavila dubokog traga u mojoj mati. Mjesecima
se nisam uspijevao osloboditi makove utvare; u duu mi se, u to vrijeme, povratio ne-
kakav polu-osjeaj koji je nalikovao kajanju, ali to ipak nije bio. Iao sam toliko daleko da
sam tugovao zbog gubitka ivotinje, te se oko sebe osvrtao, po onim odurnim birtijama
koje sam redovito posjeivao, za nekim drugim ljubimcem iste vrste, pa ak i slina obi-
ljeja, koji bi zauzeo njegovo mjesto.
Jedne noi, dok sam onako omamljen sjedio u nekakvoj jazbini vie no sramotnoj, panju
mi iznenada privue neki crni predmet koji je poivao na vrhu jedne od golemih bavi
dina ili ruma, to sainjavahu glavni namjetaj prostorije. Nepomino sam neko vrijeme
gledao u vrh bave, i ono to me je iznenadilo bijae injenica da ranije nisam na njoj za-
mijetio taj predmet. Pribliih mu se i dodirnuh ga rukom. Bijae to crni maak jako ve-
lik velik poput Plutona i u potpunosti mu nalik u svakom pogledu osim u jednom.
Pluton nije imao bijele dlake ni na jednom dijelu tijela, a ovaj je maak imao veliku,
premda neodreenu, bijelu mrlju koja mu je prekrivala gotovo cijela prsa.
Kad ga dodirnuh, smjesta ustade, pone glasno presti, protrlja mi se o ruku i izgledae
oaran mojim glasom. Ovo, dakle, bijae stvorenje za kojim sam tragao. Smjesta sam
krmaru ponudio da ga od njega otkupim, ali maak ne bjee njegov nita o njemu nije
znao i nikad ga ranije nije vidio.
Nastavio sam ga milovati, a kada sam se spremao da poem kui ivotinja iskae elju
da me prati. Dopustio sam joj, povremeno se saginjui i tapui je. Kada je stigla kui,
smjesta se udomaila i odmah postala velikim miljenikom moje ene.
to se mene tie, jako brzo sam prema maku poeo osjeati odreenu odbojnost. Bilo je
to upravo suprotno od onog to sam oekivao, ali ne znam ni kako ni zato njegova
oita privrenost ispunjavala me gaenjem i iritirala me. Ovaj osjeaj odvratnosti i iritaci-
je polako je prerastao u gorinu mrnje. Poeo sam ga izbjegavati; odreen osjeaj stida i
spomen na prijanje zvjersko djelo sprjeavao me da ga fiziki zlostavljam. Nekoliko tje-
dana nisam ga udario niti mu bilo kako nasilno naudio, ali postupno sam ga poeo pro-
matrati s neizrecivom mrnjom i utke izbjegavati njegovo ogavno prisustvo, poput ku-
na daha.
Ono to je nesumnjivo povealo moju mrnju prema ovoj ivotinji bijae otkrie, jedno
jutro nakon to sam ga doveo kui, da mu ba kao i Plutonu nedostaje jedno oko. Zbog te
je okolnosti, pak, samo jo vie omilio mojoj eni, koja je, kako ve rekoh, u velikoj mjeri
posjedovala onu ljudskost uvstva koja j i mene neko krasila i koja je bila izvorom mno-
gih mojih najednijih i najjednostavnijih uitaka.
Unato mom zazoru od maka, inilo se da njegova privrenost meni raste. Slijedio me u
stopu s upornou koju bi italac teko pojmio. Gdje god bih sjeo, sklupao bi se pod
4





Edgar Allan Poe: Crni maak
mojim stolcem, ili bi mi skoio u krilo, nameui mi svoje odvratno umiljavanje. Ako bih
ustao da odem, saplitao bi me se meu nogama gotovo me obarajui na tlo, ili bi mi se,
zarivi svoje duge i otre pande u moju odjeu, uzverao na prsa. Iako sam u tim trenu-
cima eznuo da ga usmrtim jednim udarcem, ono to me prijeilo bilo je, dijelom, sjea-
nje na moj prijanji zloin, ali, ponajvie dopustite da to odmah priznam posvemanji
uas od te ivotinje.
Taj uasnut strah nije zapravo bio strah od tjelesnog zla a ipak, ne znam kako bih ga
drukije odredio. Gotovo me i stid priznati da, ak i u ovoj zatvorskoj eliji, gotovo me
stid priznati da su jeza i uas koje je ta ivotinja u meni pobuivala bili pojaani jednim
od najluih privienja koje je mogue zamisliti. Moja mi je supruga vie puta skrenula
panju na onu bijelu mrlju na njegovom krznu koju sam ve spomenuo i koja je pred-
stavljala jedinu vidljivu razliku izmeu ove neobine zvijeri i one koju sam bio usmrtio.
italac e se prisjetiti da ta mrlja, premda velika, u poetku bjee vrlo neodreena; me-
utim, postupno je i skoro neprimjetno te se moj razum dugo vremena borio da to od-
baci kao plod mate poprimio surovu jasnou obrisa. Bio je to sada prikaz jednog pred-
meta kojeg se grozim izrei te sam ponajvie zbog toga mrzio tog monstruma, i uasa-
vao ga se, i bio bih ga se rijeio da sam smogao hrabrosti bila je to sad, kaem, slika
jedne jezive jedne sablasne stvari slika VJEALA! oh, tog sumornog i stranog oru-
a uasa i zloina orua samrtne muke i smrti!
Sada zaista bijah zapao u vei jad od jada svekolikog ovjeanstva. Da mi jedna nera-
zumna zvijer ijeg sam sudruga s prezirom umorio da mi jedna nerazumna zvijer
nanese meni, ovjeku, stvorenom na sliku i priliku Svevinjeg Boga toliko nepodno-
ljiva jada! Jao! ni danju ni nou vie ne poznavah blaenstvo spokoja! Tijekom dana,
stvorenje me ni na trenutak nije putalo na miru, a nou sam se, svakog sata, trzao iz
snova neizrecive jeze da bih osjetio vrui dah te stvari na svom licu, i njenu golemu tei-
nu utjelovljenu nonu mru koju nisam imao snage zbaciti sa sebe koja mi je vjeno
leala na srcu!
Pod pritiskom muka poput ove, i posljednja se slabana mrvica dobrote u meni predala.
Opake misli postadoe mi jedini prisni drugovi misli beskrajno mrane i podle. Moja
uobiajena udljivost prerasla je u mrnju svega i svakog, a mojim je naglim, estim i
nekontroliranim izljevima bijesa, kojima sam se sada slijepo preputao, moja strpljiva
supruga na alost! bila najeom i najpokornijom rtvom.
Jednog me dana pratila po nekakvom kunom poslu u podrum stare kue u koju smo
zbog bijede bili prisiljeni preseliti. Maak me slijedio niza strme stepenice i, gotovo me
gurnuvi naglavake, razdraio do ludila. Podigavi sjekiru, i zaboravivi u svojom gnje-
vu djetinju jezu koja je do tog trenutka obuzdavala moju ruku, zamahnuo sam prema
ivotinji udarcem koji bi je, naravno, na mjestu bio usmrtio da je pao onako kako sam
elio. Ali udarac je zaustavila ruka moje ene. Natjeran tim mijeanjem u bjesnilo vie no
demonsko, izvukao sam ruku iz njena stiska i zario joj sjekiru u mozak. Pala je na mjestu
mrtva, bez ijednog hropca.
Poto sam poinio ovo gnusno umorstvo, smjesta sam se, savreno promiljeno, dao na
zadatak da sakrijem truplo. Znao sam da ga iz kue ne mogu iznijeti, ni nou ni danju, a
da se ne izloim opasnosti da me susjedi zapaze. Glavom su mi se raale razne ideje. U
jednom trenutku sam pomiljao da truplo raskomadam na siune dijelove i unitim ih
vatrom. U drugom trenutku sam mu odluio u podu podruma iskopati raku. Zatim sam
dvojio oko toga da ga bacim u zdenac u dvoritu ili da ga spremim u sanduk, poput
5





Edgar Allan Poe: Crni maak
kakve robe, po uobiajenom postupku, te da pozovem nosaa da ga odnese. Naposljetku
sam se dosjetio neem mnogo boljem. Odluio sam ga zazidati u zid podruma ba kao
to su, prema zapisima, i redovnici u srednjem vijeku obiavali raditi sa svojim rtvama.
Za svrhu poput ove podrum je bio vrlo prikladan. Zidovi su mu bili slabo zazidani i ne-
tom prije obukani grubom bukom, kojoj je vlaga u prostoriji prijeila da otvrdne. to-
vie, u jednom se zidu nalazilo nekakvo ispupenje, uzrokovano lanim dimnjakom ili
kaminom, koje je bilo ispunjeno tako da se ne razlikuje od ostalih zidova podruma. Uvje-
rio sam se da na tom mjestu mogu lako razmaknuti cigle, umetnuti le i sve ponovno
zazidati kao prije, tako da ni jedno oko ne zamijeti nita sumnjivo.
U toj se raunici nisam prevario. Uz pomo eljezne poluge lako sam uklonio cigle, i,
paljivo poloivi truplo uz unutarnji zid, u tom poloaju ga podupro te uz malo truda
vratio zid u prvobitno stanje. Nakon to sam, uza sve mogue mjere opreza, nabavio
vapno, pijesak i strune, pripremio sam buku koja se nije razlikovala od stare i paljivo
je nanio preko nove naslage cigle. Kad sam zavrio, osjetih zadovoljstvo uinjenim. Na
zidu se ni po emu nije moglo primijetiti da ga je netko dirao. Smee s poda sam uklonio
s najveom pomnjom. Pobjedonosno sam se osvrnuo i rekao sam sebi: Dakle, ovdje, u
najmanju ruku, moj trud nije bio uzaludan.
Sljedei mi je korak bio da potraim zvijer koja je bila uzrokom tolikoj nevolji, jer sam,
napokon, vrsto nakanio da je umorim. Da sam je mogao susresti u tom trenutku, njezi-
na sudbina bi bila zapeaena; ali, inilo se da je lukavu ivotinju uzbunila estina mog
prijanjeg gnjeva, te se skrila pred mojim trenutnim raspoloenjem. Nemogue je opisati,
ili zamisliti, duboki, blaeni osjeaj olakanja u mojim grudima izazvan odsustvom te
omraene ivotinje. Nije se pojavila ni tijekom noi te sam tako barem jednu no, otka-
da je stigla u nau kuu, vrsto i oputeno spavao; da, spavao, ak i s teretom umorstva
na dui!
Proao je drugi i trei dan, a moga muitelja jo uvijek nije bilo. Iznova sam disao kao
slobodan ovjek. Monstrum je u uasnom strahu pobjegao iz ovih prostora zauvijek!
Nikada mi se vie nee pojaviti pred oima! Mojoj srei nije bilo kraja! Krivnja zbog mra-
nog ina tek me malo uznemiravala. Bilo je postavljeno nekoliko upita, ali na njih sam
spremno odgovorio. Dolo je ak i do pretrage ali, naravno, nita se nije moglo otkriti.
Sretnu budunost smatrao sam zajamenom.
etvrtog dana nakon umorstva u kuu je neoekivano banuo odred policajaca te se po-
novno dao na temeljito pretraivanje prostorija. Siguran u tajnost mog skrovita, nisam
utio ni najmanju nelagodu. Policajci su mi naloili da ih u njihovoj pretrazi pratim. Pre-
traili su svaki, pa i najmanji kutak. I napokon, po trei ili etvrti put, spustili se u pod-
rum. Ni jedan mii nije mi zadrhtao. Srce mi je kucalo smireno poput srca nedunog
spavaa. Koraao sam s kraja na kraj podruma. S rukama prekrienima na prsima lago-
dno sam koraao amo-tamo. Policajci su bili sasvim zadovoljni i spremali su se poi. Ra-
dost u mom srcu bijae suvie velika a da bih ju uspio zatomiti. Gorio sam od elje da
izustim barem jednu rije, iz osjeaja slavodobitnosti, te da ih u svoju nedunost dvo-
struko uvjerim.
- Gospodo konano sam prozborio, dok su se uspinjali stepenicama radujem se to
sam otklonio vae sumnje. Svima vam elim zdravlja i neto vie uljudnosti. Zbogom,
gospodo, ovo je ovo je veoma dobro zidana kua. (U toj mahnitoj elji da kaem neto
neusiljeno, jedva sam i znao to uope govorim). Smijem li rei, izvanredno dobro zida-
na kua. Ovi zidovi zar odlazite, gospodo? ovi zidovi su vrlo masivno graeni. I tu
6





7
Edgar Allan Poe: Crni maak
sam, iz puke zanesene razmetljivosti, snano pokucao tapom koji sam drao u ruci, up-
ravo po onom dijelu redova cigle iza kojih je stajao le moje roene supruge.
O, neka me Bog zatiti i izbavi iz kanda Neastivog! im je odjek mojih udaraca utih-
nuo u tiini, odgovori mi glas iz nutrine groba! jecaj, isprva priguen i isprekidan, po-
put jecaja djeteta, koji je zatim naglo prerastao u dugaak, glasan i neprekinut urlik, po-
sve neprirodan i neljudski vrisak bolan krik, satkan od uasa i od likovanja, krik ka-
kav se mogao uzdii samo iz pakla, poput zdruenog urlika iz grla prokletnika u njiho-
vim smrtnim mukama i zlih duhova koji likuju u tom prokletstvu.
Budalasto je govoriti o mojim vlastitim mislima. Izgubivi ravnoteu, zateturao sam pre-
ma suprotnom zidu. Na trenutak je skupina na stepenicama ostala nepomino stajati, u
krajnjem uasu i strahopotovanju. U sljedeem trenutku, tucet snanih ruku ve je rui-
lo zid. Pao je u jednom komadu. Le se, sada ve znatno raspadnut i oblijepljen zgrua-
nom krvlju, pojavio uspravan pred promatraima. Na njegovoj glavi, crvenih, razja-
pljenih usta i s jednim jedinim, rasplamsanim okom, sjedila je ona gnusna zvijer ija me
prepredenost namamila na umorstvo, i iji me izdajniki glas izruio krvniku. Zazidao
sam tog monstruma u grobnicu!