Analiza Realnih Uzoraka

KEMIJSKO-TEHNOLOKI FAKULTET U SPLITU
ZAVOD ZA ANALITIKU KEMIJU

E. Generali S. Krka

ANALIZA REALNIH UZORAKA

Vjebe

u
e
s
t
a
l
o
s
t
68,3 %
95,4 %
99,7 %
A)
B)
C)
1
2
3 4
A
B

Split, lipanj 2012.
SADRAJ

1. OPE UPUTE ZA RAD U LABORATORIJU __________________________ 4
1.1. PLANIRANJE RADA _______________________________________________ 4
1.2. KEMIKALIJE I POSUE _____________________________________________ 4
1.3. SIGURNOST U LABORATORIJU _______________________________________ 5
1.4. OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU ZA KVANTITATIVNU ANALIZU __________ 6
1.4.1. Mjerenje mase_________________________________________________ 6
1.4.2. Mjerenje volumena _____________________________________________ 7
1.5. OTAPANJE UZORKA ______________________________________________ 10
1.6. RAINJAVANJE UZORKA _________________________________________ 11
1.7. GRAVIMETRIJSKA ANALIZA________________________________________ 12
1.7.1. Taloenje____________________________________________________ 13
1.7.2. Filtriranje i ispiranje __________________________________________ 14
1.7.3. Suenje i arenje ______________________________________________ 15
1.7.4. Vaganje _____________________________________________________ 16
1.8. VOLUMETRIJSKA ANALIZA ________________________________________ 16
1.8.1. Standard otopine u volumetriji ___________________________________ 17
1.8.2. Indikatori u volumetriji _________________________________________ 17
1.8.3. Titriranje____________________________________________________ 18
2. UZIMANJE I PRIPREMANJE UZORKA ZA ANALIZU _______________ 19
2.1. STATISTIKA OBRADA I PROVJERA POUZDANOSTI ANALITIKIH PODATAKA ___ 20
2.1.1. Primjer izrauna______________________________________________ 21
2.2. RAUNALNA SIMULACIJA UZORKOVANJA _____________________________ 23
3. VODA___________________________________________________________ 27
3.1. UZIMANJE UZORKA VODE ZA ANALIZU _______________________________ 28
3.2. ODREIVANJE SUHOG OSTATKA I GUBITKA ARENJEM ___________________ 28
3.3. ODREIVANJE PH VRIJEDNOSTI VODE ________________________________ 28
3.3.1. Potenciometrijsko odreivanje pH ________________________________ 29
3.4. ALKALITET VODE _______________________________________________ 29
3.4.1. Odreivanje alkaliteta prema fenolftaleinu _________________________ 30
3.4.2. Odreivanje alkaliteta prema metiloranu__________________________ 30
3.5. TVRDOA VODE ________________________________________________ 31
3.5.1. Odreivanje karbonatne tvrdoe _________________________________ 32
3.5.2. Odreivanje ukupne tvrdoe_____________________________________ 32
3.6. ODREIVANJE KALCIJA ___________________________________________ 33
3.7. ODREIVANJE MAGNEZIJA ________________________________________ 33
3.8. ODREIVANJE KLORIDA __________________________________________ 33
3.9. ODREIVANJE KISIKA ____________________________________________ 34
4. VEZIVA_________________________________________________________ 36
4.1. VAPNENAC I LAPOR______________________________________________ 36
4.2. VAPNO _______________________________________________________ 36
4.3. GIPS _________________________________________________________ 37
4.3.1. Uzimanje i priprema uzoraka ____________________________________ 37
4.3.2. Odreivanje sadraja slobodne vode ______________________________ 37
4.3.3. Odreivanje sadraja ukupne vode ________________________________37
4.3.4. Odreivanje silicijeva dioksida (SiO
2
) i netopljivog ostatka _____________38
4.3.5. Odreivanje tonog sadraja silicijeva dioksida (SiO
2
) ________________38
4.3.6. Odreivanje ukupnih oksida (R
2
O
3
) ________________________________38
4.3.7. Odreivanje kalcijeva oksida (CaO) _______________________________38
4.3.8. Odreivanje magnezijevog oksida (MgO) ___________________________39
4.3.9. Odreivanje sulfata (SO
3
) _______________________________________39
4.3.10. Odreivanje ugljikova dioksida (CO
2
) ____________________________39
4.3.11. Odreivanje natrijeva klorida (NaCl)_____________________________40
4.3.12. Prijedlog pisanja izvjetaja kemijske analize _______________________40
4.4. CEMENT _______________________________________________________42
4.4.1. Vrste cementa _________________________________________________42
4.4.2. Proizvodnja portland cementa ____________________________________43
4.4.3. Uzimanje uzorka cementa________________________________________45
4.4.4. Odreivanje gubitka arenjem ____________________________________45
4.4.5. Odreivanje silicijeva oksida _____________________________________45
4.4.6. Odreivanje eljezova oksida_____________________________________46
4.4.7. Odreivanje aluminijeva oksida___________________________________47
4.4.8. Odreivanje kalcijeva oksida _____________________________________47
4.4.9. Odreivanje magnezijeva oksida __________________________________48
5. LEGURE_________________________________________________________49
5.1. UZIMANJE UZORKA LEGURE ZA ANALIZU ______________________________49
5.2. BIJELE LEAJNE KOVINE ___________________________________________50
5.2.1. Odreivanje antimona (Sb) ______________________________________51
5.2.2. Odreivanje olova (Pb) _________________________________________51
5.2.3. Odreivanje kositra (Sn) ________________________________________51
5.2.4. Odreivanje eljeza (Fe) ________________________________________52
5.2.5. Odreivanje bakra (Cu) _________________________________________52
6. RUDAE_________________________________________________________53
6.1. UZIMANJE UZORKA RUDE ZA ANALIZU ________________________________53
6.2. ALUMINIJEVA RUDAA - BOKSIT_____________________________________54
6.2.1. Vlaga________________________________________________________55
6.2.2. Gubitak arenjem ______________________________________________55
6.2.3. Odreivanje silicijeva dioksida ___________________________________55
6.2.4. Odreivanje eljeza metodom Zimmermann-Reinhardta________________57
6.2.5. Odreivanje smjese oksida eljeza i aluminija (R
2
O
3
) __________________57
6.2.6. Odreivanje aluminija __________________________________________58
7. VITAMINI _______________________________________________________59
7.1. ODREIVANJE VITAMINA C_________________________________________59
7.1.1. Metode odreivanja vitamina C___________________________________60
7.1.2. Odreivanje askorbinske kiseline u tabletama vitamina C s kalijevim
bromatom___________________________________________________________61
7.1.3. Odreivanje vitamina C u vitaminskim tabletama, svjeem vou i povru __61
8. LITERATURA ____________________________________________________64

Ispitivanje materijala Osnove

4

1. OPE UPUTE ZA RAD U LABORATORIJU

1.1. PLANIRANJE RADA

Prije poetka laboratorijskog rada, student (analitiar) treba prouiti vjebu i
postupak rada, kako bi mogao razumjeti kemijske reakcije, odnosno pojave, na kojima se
temelji odreivanje.
Potrebno je napraviti plan rada u laboratoriju, kako bi vrijeme bilo potpuno
iskoriteno, i kako bi se mirno i bez urbe napravile sve potrebne radnje. Planiranje je
vano i zbog toga to se neke radnje, tijekom postupka analize, ne smiju prekidati, npr.
filtriranje, ispiranje taloga, i dr.
Student mora imati posebnu biljenicu (dnevnik rada) gdje e zapisivati sve vane
podatke o vjebi, odnosno odreivanju. Podaci se u dnevnik unose neposredno nakon
svakog mjerenja (vaganja, pipetiranja, titracije, ...). Nije poeljno podatke mjerenja
biljeiti na komadie papira ili se oslanjati iskljuivo na pamenje. Dnevnik treba voditi
uredno, a sve podatke i jednadbe pisati itko i pregledno bez aranja i brisanja. Pogrene
podatke treba precrtati samo jednom vodoravnom crtom. Stranice dnevnika ne smiju se
kidati.
Osnovni podaci koji moraju biti zapisani u dnevniku su sljedei:
- datum poetka rada
- metoda odreivanja
- jednadbe kemijskih reakcija na kojima se temelji odreivanje
- sve podatke dobivene tijekom izvoenja analize
- sva opaanja tijekom izvoenja analize
- raunanje i obradba rezultata
- prikazivanje rezultata analize.

1.2. KEMIKALIJE I POSUE

Kemikalije koje se koriste u laboratoriju moraju biti odreene istoe. Paljivo i
primjereno rukovanje kemikalijama smanjuje mogunost njihovog oneienja dajui
pouzdanije i reproducibilnije rezultate, zapaanja i podatke.
Prenosite samo potrebnu koliinu kemikalije. Nikada ne koristite vie reagensa od
koliine potrebne u eksperimentu i navedene u proceduri; Ne vraajte viak kemikalije u
reagens bocu.
Dodavati reagens polako; nikada ne istresajte naglo kemikaliju ili otopinu. Za
vrijeme mijeanja polako prenesite krutinu ili izlijevajte koncentriraniju otopinu u
manje koncentriranu otopinu ili u vodu; nikada obrnuto. Ovo je posebno vano kada
razrjeujemo sumpornu kiselinu, H
2
SO
4
, s vodom.
istoa je vrlo znaajna za kemiare. Podatci se esto pogreno interpretiraju ili
protumae ako su analize raene s oneienim staklenim priborom. Stakleno posue
potrebno je oistiti odmah nakon njegovog koritenja.
Nikada ne koristiti destiliranu vodu za pranje laboratorijskog posua; to je
preskupo!

5
Izbjegavajte direktni kontakt s bilo kojom laboratorijskom kemikalijom.
Izbjegavajte udisanje para kemikalija. Nikada ne kuajte (ne probajte) i nemojte mirisati
kemikalije, osim kada je to izravno navedeno u proceduri da se to ini. Bilo kakav dodir s
kemikalijom moe uzrokovati nadraaj koe, oiju ili sluznice. Uvijek budite oprezni i
rukujte paljivo s kemikalijama.
Sve posue koje se upotrebljava u kvantitativnoj analizi mora biti potpuno isto.
Posue se obino pere toplom vodom i deterdentom, nakon ega se dobro ispere obinom
vodom, a zatim dva do tri puta malom koliinom destilirane vode.
ista je ona posuda ija je unutarnja stijenka pokrivena tankim jednolinim filmom
vode. Ako se na stijenkama zadravaju kapljice, kae se da su stijenke "masne". Masne
stijenke uzrokuju pogreku u radu, jer je potroak standard otopine u masnoj bireti vei, a
masnom pipetom prenosimo manje otopine.
Za uklanjanje masnoe sa stijenki posua upotrebljava se otopina "kromsumporne"
kiseline (30 g K
2
Cr
2
O
7
u 1 dm
3
H
2
SO
4
). Kromsumporna kiselina je jako oksidacijsko
sredstvo i njom valja rukovati oprezno (nagriza tekstil i kou). U posudu koja se isti nalije
se kiselina i ostavi nekoliko minuta, a zatim se kiselina vrati u bocu. Svjea otopina je
naranaste boje i koristi se dok ne pozeleni (od stvorenog Cr(III)-iona), jer tada vie nema
sposobnost oksidiranja masnoe. Djelovanje kromsumporne kiseline je mnogo jae kad se
zagrije iznad 70 C.
Posue se nakon pranja ispere s dosta vodovodne vode, a potom vie puta manjom
koliinom destilirane vode. Voda nakon ispiranja mora otjecati slobodno i stvarati
jednolian film tekuine na stijenkama.
Posue je mnogo lake oistiti ako se ispere odmah nakon upotrebe.
Okrenite isto stakleno posue kao to su laboratorijske ae i flae na papirnati
runik ili na krpu za brisanje. Posue ne brisati niti suiti puhanjem zraka zbog mogueg
oneienja. Ne suite kalibrirano ili masivno stakleno posue (menzure, odmjerne boce...)
u suioniku ili direktno iznad plamena. Ako je posue oieno kako je opisano, ali ga je
potrebno odmah, bez odgode koristiti, isperi stakleno posue s malim koliinama otapala
ili otopine prije upotrebe u eksperimentu.
Na kraju rada brisanjem radne povrine stola s vlanom krpom oistiti radnu
povrinu. Takoer pospremiti i urediti povrine gdje su spremljene kemikalije, a takoer
pospremiti i urediti vagu, odvodne povrine i sl.

1.3. SIGURNOST U LABORATORIJU

Student za vrijeme rada u laboratoriju mora misliti na vlastitu sigurnost, ali i na
sigurnost onih s kojima radi.
U laboratoriju je zabranjeno jesti, piti i puiti.
Prilikom rada s tekuinama, posebno za vrijeme zagrijavanja, treba paziti da ne
doe do prskanja.
Pazite to dirate! Vrue staklo izgleda potpuno jednako kao i hladno.
Otrovne i nagrizajue tekuine nikad se ne smiju pipetirati izravno ustima, ve
gumenim pumpicama propipetama.
Sve reakcije i postupke kod kojih nastaju otrovne ili nagrizajue pare treba
obavljati u digestoru.
U sluaju polijevanja kiselinom, luinom ili nekom drugom nagrizajuom
otopinom, najbolja prva pomo je pranje s mnogo vode.

6
Opekotine od kiseline ispiru se zasienom otopinom NaHCO
3
a opekotine od
luine otopinom boratne kiseline.
Kiselinu na odjei neutraliziramo razrijeenom otopinom amonijaka, a suviak
amonijaka se odstrani suenjem. Luine na odjei neutraliziramo razrijeenom kiselinom,
a zatim suvinu kiselinu neutraliziramo amonijakom.

1.4. OSNOVNE RADNJE U LABORATORIJU ZA KVANTITATIVNU
ANALIZU

1.4.1. Mjerenje mase

Masu tvari u laboratoriju za kvantitativnu analizu mjerimo vaganjem na analitikoj
vagi s tonou od 0.0001 g ( 0.1 mg). Kvantitativnu kemijsku analizu nije mogue
napraviti bez upotrebe vage, jer, bez obzira koju analitiku metodu koristimo, uvijek treba
odvagati uzorak za analizu kao i potrebne kemikalije za pripravu otopina.
Analitika vaga je osjetljiv i skup instrument kojim se mora vrlo paljivo rukovati.
O ispravnosti i preciznosti vage ovisi tonost rezultata analize. Najvanije upute za
rukovanje analitikom vagom i pravilan rad pri vaganju:
- Prije svakog mjerenja treba provjeriti stanje vage i utega te odrediti nul-toku vage.
Svaku nepravilnost treba prijaviti asistentu.
- Za vrijeme stavljanja ili skidanja utega i predmeta, vaga mora biti zakoena. Vaga
se otkoi i zakoi paljivo i lagano, bez naglih pokreta.
- Dozvoljeno optereenje vage je jednako ukupnoj masi utega pripadajueg
kompleta. Utezi se ne smiju hvatati prstima ve iskljuivo pincetom, s vrhovima od
kosti, koja se ne smije koristiti u druge svrhe.
- Tvar koja se vae ne stavlja se nikad izravno na zdjelicu vage, ve se vae u
posudici za vaganje, laici za vaganje, loniu ili na satnom staklu.
- Prilikom oitavanja mase i odreivanje nul-toke vage ormari vage mora biti
zatvoren. Naime i najmanje zrano strujanje uzrokuje njihanje vage, ime smanjuje
tonost vaganja.
- Ne smije se vagati tople predmete (moe nastati znatna pogreka zbog uzgona).
Oko pola sata prije vaganja, predmet se ostavi u eksikatoru pored vage, da se
izjednae temperature predmeta i vage.
- Nakon zavrenog vaganja, izvagani predmet se spremi, utezi skinu i sloe u kutiju,
a vaga oisti i zatvori. Praina sa zdjelica i dna vage isti se mekanim kistom.
Neoptereena vaga mora uvijek biti zakoena (aretirana).

1.4.1.1.Vaganje tvari

Vaganje uzoraka i reagensa treba obavljati vrlo paljivo i oprezno kako bismo
imali to toniju odvagu. Posebno paljivo treba raditi prilikom vaganja tvari koje imaju
malu gustou i vrlo sitne estice, kako bi se sprijeio gubitak materijala u obliku fine
praine, prilikom otvaranja i zatvaranja posudice za vaganje kao i za vrijeme presipanja.

7
Higroskopne tvari treba vagati to je mogue bre, budui da one lako veu vlagu
iz zraka. Tonije odvage dobijemo ako, nakon suenja (arenja) i hlaenja, posudicu
(loni) izvaemo a zatim ponovo suimo (arimo). Budui da smo prvi put odredili
priblinu masu, drugo vaganje je vrlo brzo, pa je pogreka zbog higroskopnosti malena.

1.4.1.2.Vaganje na odsip

Vaganje na odsip se obino upotrebljava za vaganja uzorka za analizu, gdje se
odvaga mora nalazi u stanovitim granicama ( 20 %) oko vrijednosti propisane
postupkom, svakako vagano s tonou od 0.1 mg.
Koliina uzorka dovoljna za nekoliko odvaga stavi se u posudicu za vaganje.
Odvae se posudica za vaganje zajedno s tvari koja se nalazi u njoj (m
1
). Skine se poklopac
a posudica nadnese nad au i paljivo odsipa tvar, laganim pokretanjem posudice. U
trenutku kad smatramo da smo odsuli potrebnu koliinu, posudica za vaganje se uspravi
iznad otvora ae, i laganim lupkanjem o rub ae stresu se estice tvari koje se nalaze na
rubu otvora posudice. Zatim se posudica paljivo poklopi i ponovno vae. Ako je usuta
premala koliina, doda se jo na isti nain, i opet vae (m
2
).
Ako je prvi put usuto previe, tvar se ne vraa u posudicu za vaganje, nego se
odbaci i iznova vae. Razlika izmeu mase posudice s uzorkom prije odsipanja i nakon
konanog odsipanja predstavlja masu tvari u ai (m
uzorka1
= m
1
m
2
).
Zatim se u drugu au odspe uzorak i odvae posudica (m
3
). Masa drugog uzorka
jednaka je m
uzorka2
= m
2
m
3
.

1.4.1.3.Vaganje tono odreene koliine

Tono odreena koliina tvari vae se na nain da se prvo odredi toka mirovanja
neoptereene vage (nul-toka vage), a zatim se odvae prazna posudica za vaganje. Na
desnu stranu vage doda se potrebna masa utega, a tvar koja se vae, istom i suhom
liicom se paljivo stavlja u posudicu na lijevoj strani. Posebno paljivo treba raditi pri
kraju vaganja; vrlo mala koliina tvari se dodaje laganim treskanjem liice iznad posudice
za vaganje. Kada se vaga potpuno uravnotei, tj. kada se toka mirovanja poklopi s nul-
tokom vage, odvagana je masa tvari jednaka masi dodanih utega.

1.4.2. Mjerenje volumena

Za mjerenje volumena u kvantitativnoj analizi upotrebljavaju se odmjerne tikvice,
pipete, birete i menzure izraene od kemijski otpornog stakla. Meunarodni je dogovor da
se sve odmjerno analitiko posue badari pri 20 C.
Odmjerno posue se nikad ne sui u suioniku, nego se ispire, dva do tri puta, s
nekoliko mililitara otopine kojom se radi.
Nakon zavrenog rada posue treba oprati, isprati destiliranom vodom i spremiti.
Posebno treba paziti da u odmjernom posuu due vrijeme ne stoji lunata otopina, jer
luina nagriza staklo.


8
1.4.2.1.Odmjerne tikvice

Odmjerne tikvice (slika 1.1.) su staklene boce,
krukastog oblika s dugim uskim vratom i ravnim dnom.
Slue za pripravu tono poznatog volumena otopine
uzorka i standardnih otopina reagensa. Oznaka volumena
je fluoridnom kiselinom urezana uokrug vrata da se
izbjegne paralaksa (tikvica se namjesti tako ispred oiju da
se oznaka vidi kao ravna crta). Odmjerne tikvice su
badarene na uljev, a na svakoj tikvici je oznaen volumen
i temperatura na kojoj je tikvica badarena.
Odmjerne tikvice se ne smiju zagrijavati niti se u
njima smiju izvoditi kemijske reakcije. Prije svake
upotrebe treba otopinu obavezno dobro promijeati.
Pripravljene otopine se ne uvaju u odmjernim
tikvicama, ve se prebace u iste i suhe boce s bruenim
epom.

1.4.2.2.Pipete

Pipete (slika 1.2.) su staklene cijevi koje su na oba kraja suene. Prema izvedbi i
upotrebi razlikujemo prijenosne i graduirane pipete.
Prijenosne (pune, trbuaste) pipete (slika 1.2.1.)
upotrebljavaju se, kada je potrebno tono uzeti manji
volumen otopine uzorka ili reagensa. Gornja suena cijev
prijenosne pipete ima na sebi prstenastu oznaku (marku)
koja nam oznaava njen nazivni volumen.
Ako pipeta nije suha, ispere se nekoliko puta s malo
otopine koja se pipetira. Usie se malo otopine, pipeta se
postavi u vodoravan poloaj i okretanjem ispere a otopina
baci. Sisanjem (ustima, propipetom ili vodenom sisaljkom)
se povue tekuina malo iznad oznake i otvor pipete zatvori
vrkom kaiprsta. Obrie se vanjska stijenka pipete i laganim
poputanjem kaiprsta tekuina se ispusti do oznake. Oznaka
mora biti tangenta na donji rub meniskusa tekuine. Pipeta
se prazni tako da maknemo kaiprst i pustimo da tekuina
slobodno istee pazei da otopina ne prska izvan posude,
saekamo jo 15 sekundi i na kraju lagano povuemo vrhom
pipete po stijenki posude.
Zabranjeno je ispuhivati pipetu!
Ako nakon istjecanja tekuine ostanu kapi na
stijenkama pipete, znai da je pipeta neista. Pipetu treba
oprati i pipetiranje ponoviti. Nakon to je otopina iscurila,
pipetu treba isprati i spremiti.
Graduirane pipete (slika 1.2.2.) imaju skalu razdijeljenu na jedinice i desetinke
mililitra. Zbog svog irokog vrata manje su precizne od prijenosnih pipeta; koriste se kad
20
ml
20 C
25 ml
Ex

20C
1. 2.
19
18
20 ml
Ex 20 C
0

Slika 1.2. Pipete
1000
ml
0C In 2

Slika 1.1. Odmjerna tikvica

9
tonost uzimanja volumena otopine ne mora biti velika. Pune se kao i prijenosne a
tekuina se moe postupno otputati.

1.4.2.3.Bireta

Bireta (slika 1.3.) je graduirana staklena cijev koja na donjoj strani ima stakleni
pipac pomou kojeg se moe ispustiti tono
odreena koliina tekuine. Unutranji promjer
graduiranog dijela birete mora u itavoj duini biti
jednak, jer o tome ovisi tonost mjerenja volumena.
Svaka bireta je kalibrirana na izljev.
Birete se prvenstveno koriste u
volumetrijskoj analizi za titraciju sa standard
otopinom reagensa. Najee se koristi
Schellbachova bireta od 50 cm
3
s podjelom na
0.1 cm
3
. Stotinke mililitra se mogu procijeniti, u
najboljem sluaju s tonou od 0.01 cm
3
. Volumen
otopine utroene pri titraciji oitava se i biljei
uvijek na stoti dio mililitra (npr. 15.38 cm
3
ili
19.00 cm
3
).
Za serijska
odreivanja koriste se
automatske birete
(slika 1.3.2.). Povezane su s bocom u kojoj se nalazi otopina
za titraciju. U bocu se pomou gumene pumpice pumpa zrak,
a tlak zraka podie otopinu do vrha birete. Kada se bireta
napuni, otpusti se oduak, tlak zraka u boci padne i bireta se
automatski namjesti na nulu. Rad s automatskim biretama je
daleko bri i manja je potronja standard otopine.
Kod prozirnih tekuina oznaka mora biti tangenta na
donji rub, a kod neprozirnih, kao to je otopina kalijeva
permanganata, na gornji rub meniskusa tekuine. Poloaj oka
kod svih volumetrijskih posuda mora biti u visini meniskusa
(slika 1.4.). U protivnom, zbog paralakse (prividna promjena poloaja promatranog
objekta s promjenom mjesta promatraa), doi e do greke
pri oitavanju volumena tekuine u bireti, i to pozitivne
greke ako je oko nie, a negativne ako je vie od ravnine
meniskusa.
Pogreke nastale uslijed paralakse izbjegavaju se
upotrebom Schellbachove birete (slika 1.5.), koja ima, s
unutranje strane nasuprot podjeli, utaljenu vrpcu od
mlijenog stakla u sredini koje se nalazi plava crta. Razina
tekuine se vrlo lako uoi jer, lomom svjetlosti u
meniskusu, plava crta dobiva oblik dvostrukog iljka.
50
49
48
0
50 ml
20 C
1
1.
2.

Slika 1.3. Birete
18
19
21
20
19.70 ml
19. ml 87
poloaj oka
19.59 ml

Slika 1.4. Paralaksa
19
21
20

Slika 1.5. Schellbachova
bireta

10

1.4.2.4.Menzure

Menzure (slika 1.6.) su graduirani stakleni cilindri
veliine od 2 cm
3
do 2000 cm
3
. Koriste se kod priprave
otopina reagensa gdje tonost mjerenja volumena ne mora
biti velika. to je menzura veeg volumena, odnosno
veeg promjera, vea je pogreka mjerenja.

1.5. OTAPANJE UZORKA

Analitike reakcije dokazivanja i odreivanja u veini sluajeva izvodimo u
otopinama. Zbog toga je potrebno uzorak za analizu otopiti u nekom pogodnom otapalu.
Koje emo otapalo izabrati za otapanje ne ovisi samo o tome da li ono lako otapa na
uzorak, nego i o tome moemo li u dobivenoj otopini izvesti potrebne analitike reakcije
bez smetnji. Kao otapalo obino se upotrebljavaju:
1. destilirana voda;
2. razrijeene i koncentrirane kiseline, te njihove smjese: HCl, HNO
3
, H
2
SO
4
,
HCl + HNO
3
, H
2
SO
4
+ HF, itd.;
3. otopine luina: KOH, NaOH, itd.;
4. otopine joda, broma, kalijeva cijanida, itd.;
5. organska otapala: alkoholi, eteri, benzen, ugljikov tetraklorid, itd.

Treba naglasiti da pri otapanju uzorka moe doi do znatnih promjena sastava. U
veini sluajeva pri otapanju uzorka deavaju se razne kemijske reakcije. Zbog toga je
otapanje uzorka, iako naizgled jednostavna, ipak vrlo vana i kompleksna analitika
operacija, o kojoj znatno ovisi konani ishod kemijske analize.
Otapanje uzorka se izvodi na nain da se uzorak
stavi u au (Erlenmeyerovu tikvicu ili porculansku
zdjelicu) pokrivenu satnim staklom. Za vrijeme dodavanja
otapala aa mora uvijek biti pokrivena da ne doe do
gubitka prskanjem, zbog burnih reakcija otapanja. Nakon
otapanja poklopac isperemo u au, jer kod otapanja
obino nastaju mjehurii plina ili pare koji se uhvate na
satnom staklu.
Ako je potrebno otopinu nakon otapanja zagrijavati
ili ispariti do manjeg volumena, au takoer treba pokriti
satnim staklom poloenim na tri kratka svinuta staklena
tapia (slika 1.7.). Ako trebamo ispariti otopinu do suha,
zagrijavamo takvim plamenom da tekuina ne vrije, ili jo
bolje, isparavamo na vodenoj ili pjeanoj kupelji.

100
90
80
70
60
50
40
30
20
10
In 20 C
100
90
80
70
60
50
40
30
20
10
In 20 C

Slika 1.6. Menzure

Slika 1.7. Isparavanje
tekuine

11

1.6. RAINJAVANJE UZORKA

Ima mnogo tvari koje se vrlo teko ili uope ne otapaju u navedenim otapalima.
Takve tvari moramo prije otapanja rainiti. Rainiti neku tvar znai, u analitikoj kemiji,
prevesti je zagrijavanjem kod poviene temperature, obino taljenjem s nekim pogodnim
sredstvom, u takav kemijski spoj koji se nakon toga lako otapa u vodi, kiselini ili luini.
Najvanija sredstva za rainjavanje jesu: natrijev karbonat (Na
2
CO
3
), smjesa kalijeva i
natrijeva karbonata (K
2
CO
3
+ Na
2
CO
3
ili KNaCO
3
), natrijev hidroksid (NaOH), natrijev
peroksid (Na
2
O
2
), smjesa natrijeva karbonata i sumpora (Na
2
CO
3
+ S), smjesa kalcijeva
karbonata i amonijeva klorida (CaCO
3
+ NH
4
Cl), smjesa kalijeva i natrijeva
hidrogensulfata (KHSO
4
+ NaHSO
4
) ili pirosulfata (K
2
S
2
O
7
) te natrijev tetraborat
(Na
2
B
4
O
7
).
Koliina sredstva za rainjavanje ovisi o koliini uzorka, a uglavnom se uzima 5
do 10 puta vea koliina. Koliina uzorka obino ne prelazi 1 do 2 g, jer bi smo inae
morali upotrijebiti suvie velike lonie.
Da se talina nakon rainjavanja to lake otopi, dobro je rastaljenu talinu prije
nego se skrutne uhvatiti na stijenke lonia. Time dobivamo tanji sloj taline i veu
povrinu otapanja. To postiemo tako da nagnuti loni stalno okreemo dok se talina ne
skrutne. Zatim loni, ako je metalan, naglo ohladimo u hladnoj vodi pri emu talina
obino popuca i lake se otopi.
Za rainjavanje kiselih oksida, kao silicijeva dioksida (SiO
2
) i silikata, volframova
trioksida, itd., uzimamo bazina sredstva za rainjavanje: Na
2
CO
3
, KNaCO
3
i NaOH, pri
emu nastaju topljive soli, na primjer natrijev ili kalijev silikat:

SiO
2
+ Na
2
CO
3
Na
2
SiO
3
+ CO
2

Rainjavamo tako da smjesu uzorka i karbonata rastalimo polaganim
zagrijavanjem u platinskom loniu i tek tada polagano povisujemo temperaturu do
crvenog ara. Pri rainjavanju, naime, stvara se CO
2
koji izlazi iz taline u obliku malih
mjehuria, te bi kod naglog zagrijavanja dolo do prskanja taline. Zagrijavamo obino 15
do 30 minuta, a ohlaenu talinu otapamo u vodi.
Kad rainjavamo s NaOH ili KOH, upotrebljavamo nikleni ili srebreni loni.
Najprije rastalimo sredstvo za rainjavanje kod 400 do 500C, a zatim dodamo uzorak i
nastavimo taljenjem kod iste temperature (tamnocrveni ar). Rainjavanje je gotovo
nakon 10 do 15 minuta. Ohlaenu talinu otapamo u vodi.
Bazine okside, kao eljezov(III) oksid (Fe
2
O
3
) rainjavamo kiselim sredstvima:
KHSO
4
i NaHSO
4
ili K
2
S
2
O
7
, pri emu nastaju topljivi sulfati. Kod poviene temperature
natrijev ili kalijev pirosulfat oslobaaju sumporni trioksid, koji se vee na bazini oksid
stvarajui sulfat:

K
2
S
2
O
7
K
2
SO
4
+ SO
3

Fe
2
O
3
+ 3SO
3
Fe
2
(SO
4
)
3

Rainjavamo 20 do 30 minuta pri nioj temperaturi (tamnocrveni ar) da iz taline
izlazi samo malo bijelih para sumporova trioksida (SO
3
). Pri previsokoj temperaturi izaao

12
bi sav SO
3
prije nego to bi se izvrilo rainjavanje. Osim toga, kod previsoke
temperature zbog naglog razvijanja SO
3
dolazi do prskanja taline, a time i do gubitaka.
Rainjavamo u platinskom loniu, a u nekim sluajevima moemo uzeti i kremeni
loni, jer ga pirosulfat ne nagriza. Ohlaenu talinu otapamo u razrijeenoj H
2
SO
4
.
Amfoterne okside, kao aluminijev oksid (Al
2
O
3
), moemo rainiti i kiselim i
bazinim sredstvima, jer ti oksidi daju topljive soli i s kiselinama i s luinama.
Okside koji se mogu oksidirati u vie okside, kao kromov(III) oksid (Cr
2
O
3
), i
kromit (FeOCr
2
O
3
), moemo lako rainiti oksidacijskim sredstvom natrijevim
peroksidom (Na
2
O
2
). Pri tome nastaje topljiva natrijeva sol kromne kiseline, natrijev
kromat (Na
2
CrO
4
):

Cr
2
O
3
+ 3Na
2
O
2
Na
2
CrO
4
+ Na
2
O

Natrijevim peroksidom moemo lako rainiti i mnoge ferolegure. S Na
2
O
2

rainjavamo u eljeznim, niklenim, srebrenim i Al
2
O
3
(alsint) loniima. Budui da
Na
2
O
2
dosta nagriza loni, uzimamo uvijek loni od onog materijala ija prisutnost ne
smeta daljnjem odreivanju. Kod rainjavanja s Na
2
O
2
potrebno je u poetku vrlo
polagano zagrijavati, jer inae dolazi do prskanja, a kod nekih ferolegura i do eksplozije.
Ohlaenu talinu otapamo u vodi.

1.7. GRAVIMETRIJSKA ANALIZA

Gravimetrijska analiza, koja se najee koristi, zasniva se na mjerenju mase tvari
koja se tijekom analize izdvaja u obliku teko topljivog taloga poznatog kemijskog sastava.
Iz mase dobivenog taloga i uz poznavanje stehiometrije kemijske reakcije, izraunava se
koliina traene komponente.
Reakcija taloenja i nastali talog moraju zadovoljavati odreene uvjete da bi mogli
posluiti za gravimetrijsko odreivanje:
- Reakcija taloenja mora biti kvantitativna, odnosno, koliina odreivane
komponente zaostala u otopini mora predstavljati zanemariv dio u odnosu na njenu
ukupnu koliinu ili biti manja od 0.1 mg koliko iznosi osjetljivost analitike vage
- Nastali talog se mora lako kvantitativno odijeliti od tekuine i lako isprati od
ostataka otapala, talonog reagensa i topljivih primjesa
- Nastali talog mora imati takva svojstva da se dade prevesti u isti spoj odreenog
stehiometrijskog sastava, koji se za vrijeme vaganja ne mijenja (nije higroskopan,
ne reagira s atmosferom, ...)

Postupak gravimetrijskog odreivanja sastoji se od sljedeih operacija:
- taloenje;
- filtriranje i ispiranje;
- suenje ili arenje;
- vaganje;
- raunanje rezultata analize.


13
1.7.1. Taloenje

Pod taloenjem podrazumijevamo izdvajanje neke komponente iz otopine u obliku
teko topljivog spoja. Smatramo da je taloenje nekog taloga kvantitativno kada je masa
iona zaostalih u otopini manja od 110
-4
g (0.1 mg) koliko iznosi osjetljivost analitike
vage. Dodatkom zajednikog iona smanjuje se topljivost taloga pa se stoga taloni reagens
dodaje u suviku. Kako veliki suviak talonog reagensa moe poveati topljivost taloga,
zbog poveanja ionske jakosti ili stvaranja kompleksa, preporuuje se suviak reagensa od
110
-2
do 510
-2
mol dm
-3
.
Taloenje je proces stvaranja taloga. Talog nastaje kada umnoak koncentracija
kationa i aniona taloga bude vei od konstante produkta topljivosti. Za vrijeme taloenja,
uvjeti u otopini moraju biti tako podeeni da talog bude to pogodnijeg oblika i to manje
oneien.
Kod taloenja moramo nastojati dobiti krupnozrnati talog koji se lako filtrira i
ispire. To se postie taloenjem iz toplih razrijeenih otopina uz polagani dodatak reagensa
i uz stalno mijeanje.
Kristalinine taloge ostavimo neko vrijeme stajati na toplom mjestu (starenje
taloga), u otopini iz koje su istaloeni (matina otopina). Tokom procesa starenja taloga
dolazi do otapanja manjih i rasta veih estica na raun otopljenih.
elatinozne taloge koji naginju adsorpciji (povrinsko oneienje) ili okluziji
(unutranje oneienje) treba filtrirati tople odmah nakon taloenja ili ih nakon filtriranja
otopiti i ponovno istaloiti (dvostruko taloenje).
Koloidni talozi su estice tvari u otopini koje imaju veliinu izmeu 1 i 200 nm.
Koloidni talozi se ne mogu odijeliti filtriranjem jer su im estice premalene i prolaze kroz
pore filtar papira. Koloidne estice se poveanjem temperature ili poveanjem
koncentracije elektrolita udruuju u vee agregate koaguliraju. Ako se elektrolit ispere s
koaguliranog taloga, ovaj e ponovno prijei u stanje koloidne otopine peptizirati. Zbog
toga se takav talog ispire s otopinom nekog isparljivog elektrolita (amonijev nitrat).
Taloenje obavljamo paralelno u dvije ae, a nakon zavrenog taloenja volumen
tekuine ne bi trebao prelaziti polovicu volumena ae. Mijeanje se obavlja staklenim
tapiem koji, kad se jednom stavi, vie ne vadi se iz otopine. aa s talogom se pokrije
satnim staklom.
Taloiti moemo na dva naina: izravnim taloenjem ili taloenjem u homogenoj
otopini
Izravno taloenje provodi se tako da otopinu talonog reagensa dokapavamo
izravno u otopinu uzorka uz snano mijeanje kako bi se smanjilo lokalno prezasienje
otopine. Reagens dodajemo sve dok se stvara talog, to se provjerava na nain da se u
bistru otopinu iznad taloga doda 1 do 2 kapi reagensa. Ako se otopina zamuti znai da
taloenje nije potpuno pa moramo dodati jo reagensa. Nakon zavretka taloenja dodamo
mali suviak reagensa.
Taloenje u homogenoj otopini provodi se tako da se u otopinu uzorka doda tvar iz
koje kemijskom reakcijom (hidrolizom) naknadno nastaje taloni reagens. Reagens je
stoga jednoliko rasporeen u cijeloj otopini, pa ne nastaju lokalna prezasienja, a
posljedica toga su vei kristali i istiji talog nego u sluaju izravnog taloenja. Najpoznatiji
reagens za taloenje u homogenoj otopini je urea, koja hidrolizira prema reakciji

NH
2
CONH
2
+ H
2
O CO
2
+ 2NH
3


14

Na temperaturi od 90 do 100 C reakcija hidrolize uree je dovoljno brza i s njom se
moe postii pH otopine priblino 9.3, to ovisi o koliini amonijevih soli u otopini.

1.7.2. Filtriranje i ispiranje

Filtriranje u gravimetrijskoj analizi je operacija kojom se talog kvantitativno odvaja
od tekuine u kojoj je suspendiran, proputanjem suspenzije preko nekog filtra. Filtar je
izraen od materijala koji zadrava talog a proputa tekuinu.
Kao sredstvo za filtriranje u kemijskoj analizi se upotrebljavaju filtar papiri i
lonii za filtriranje, a ponekad se talog odvaja od otopine centrifugiranjem. Filtar papir
upotrebljavamo za taloge koji se ne reduciraju djelovanjem ugljika nastalog spaljivanjem
filtar papira. Kvantitativni papir za filtriranje je od iste celuloze obraene kloridnom i
fluoridnom kiselinom. Takav papir izgara praktiki bez ostatka (zaostaje manje od
0.0001 g pepela). Ovisno o karakteru taloga upotrebljavaju se razliite vrste kvantitativnog
papira za filtriranje:
crna vrpca (5891) upotrebljava se za filtriranje elatinoznih taloga
bijela vrpca (5892) upotrebljava se za filtriranje krupnozrnastih kristalinikih
taloga
plava vrpca (5893) upotrebljava se za filtriranje finokristalinikih taloga

Brzina filtriranja ovisi o nainu
umetanja filtar papira u lijevak (slika 1.8.).
Filtarski papir (1.8.a) se presavije na polovicu
(1), a zatim ponovno na polovicu (2), ali tako
da se rubovi etvrtina ne preklope potpuno
(1.8.b). Vanjski dvostruki ugao otrgnemo
(1.8.c), ime se postie bolje prilijeganje papira
na stijenku lijevka i onemoguava se ulazak
zraka u lijevak (prisutnost zraka u lijevku
usporava filtriranje).
Lijevak s uloenim papirom postavi se
na stalak za filtraciju, a ispod lijevka stavi se
aa za filtrat. Najprije se odlije bistra tekuina
1
2
a) b) c)

Slika 1.8. Nain savijanja filtar papira za ravne lijevke

Slika 1.9. Filtriranje preko lijevka i
odlaganje ae tijekom filtriranja

15
iznad taloga u lijevak za filtriranje, koristei
stakleni tapi kako tekuina ne bi prskala ili
se slijevala niz au, ime bismo mogli
izgubiti dio taloga (slika 1.9.) tapi se
prisloni na filtar papir, na mjestu gdje je on
trostruk. Mora se paziti da nivo tekuine u
lijevku bude najvie 0.5 cm ispod ruba papira
(ako se prelije rub papira, moe se izgubiti
odreena koliina taloga).
Kada je gotovo sva tekuina odlivena,
promijeni se aa za hvatanje filtrata, ime se
izbjegava ponovno filtriranje cijelog volumena
otopine ako nam sluajno talog proe kroz
filtar. Talogu u ai se doda nekoliko mililitara
otopine za ispiranje, talog se uzmuti, a zatim
pusti da se talog slegne (slika 1.9.) i bistra
tekuina odlije: to je prethodno ispiranje
taloga. Taj postupak treba ponoviti dva do tri puta. Nakon toga se pomou mlaza otopine
za ispiranje iz boce trcaljke talog prenese iz ae u lijevak (slika 1.10.).
Talog se treba kvantitativno prenijeti na filtar tj. ne smije ostati u ai, niti se smije
prosuti ni najmanja zamjetljiva koliina taloga. Talog zaostao na stijenkama ae i tapia
pokupi se komadiem filtar papira, prenese u lijevak i poslije zajedno s ostalim talogom
spali.
Talog na filtar papiru treba isprati kako bi se uklonili zaostaci matine otopine i
adsorbirane neistoe. Otopinu za ispiranje taloga izabiremo prema prirodi taloga (ovisno
o topljivosti, o tome je li talog kristalian ili se sastoji od koaguliranih koloidnih estica,
hidrolizira li i sl.) Otopina za ispiranje ne smije otapati talog, niti smiju nastati kemijske
promjene u sastavu taloga za vrijeme ispiranja. Talog se ispire mlazom otopine iz boce
trcaljke, tako da se mlaz tangencijalno usmjeri ispod ruba papira, a iznad ruba taloga uz
kruno pokretanje mlaza.
Tekuinu za ispiranje treba dodavati u malim obrocima. Sljedei obrok se dodaje
tek kada je prethodna otopina potpuno istekla iz lijevka. Talog se ispire dok se potpuno ne
odstrane neistoe. Najee se ispire do negativne reakcije na kloride tako da se iz
lijevka, na satno staklo, uhvati kap tekuine i doda kap otopine AgNO
3
. Nastanak bijelog
taloga AgCl znak je da u otopini ima klorida tj. da talog nije ispran. Nastavi se ispirati sve
dok se talog vie ne stvara.

1.7.3. Suenje i arenje

Ispran talog treba ili osuiti ili ariti prije vaganja. Je li potrebno suenje ili arenje
ovisi o svojstvima taloga i o tome kroz koje je filtracijsko sredstvo filtriran.
Suenje je dovoljno samo za one taloge koje je mogue vagati u obliku u kojem su
istaloeni. Talogom se sui u elektrinom suioniku na propisanoj temperaturi (obino od
105 C do 130 C) do konstantne mase.
Talozi koji se ne mogu vagati u obliku u kojem su istaloeni potrebno je arenjem
prevesti u pogodan oblik.

Slika 1.10. Prenoenje taloga iz ae
na filtar papir

16
Taloge arimo u porculanskom ili platinskom loniu na temperaturi od 800 C do
1200 C u elektrinim peima. isti loni treba prethodno ariti na istoj temperaturi na
kojoj e se i talog ariti, ohladiti i vagati. Prije arenja taloga u elektrinoj pei loni s
talogom treba spaliti na plameniku da bi filtar papir izgorio (u elektrinoj pei bez
dovoljne koliine zraka filtar papir izgara do ugljikova monoksida i elementarnog ugljika,
a ne do ugljikova dioksida).
U odvagani loni stavljamo filtar
papir s talogom i to tako da papir uhvatimo
prstima na dijelu gdje je trostruk, izvadimo iz
lijevka, preklopimo gornji dio papira i
smotani papir stavimo u loni. Loni
postavimo na keramiki trokut (slika 1.11.).
Najprije oprezno suimo, grijui
loni slabim plamenom kako bi iz papira i
taloga uklonili vodu. Kad se papir osui
poinje njegovo pougljenjivanje. Plamen se
malo pojaa, ali se mora paziti da se papir ne zapali. Stoga za vrijeme spaljivanja filtar
papira treba stalno drati satno staklo u ruci, a ako se papir zapali treba odmah satnim
staklom poklopiti loni i ugasiti plamen. Kad sav papir pougljeni, grijemo loni jakim
plamenom da izgori sav ugljik.
Loni s talogom stavljamo u elektrinu pe i arimo do konstantne mase. Ako je
pe uarena, ne smijemo hladan loni odmah staviti u pe, ve ga prethodno moramo
zagrijati. Nakon arenja loni se izvadi iz pei. Uareni loni se nikad direktno ne stavlja
u eksikator (slika 1.12.), nego na metalnu plou pored pei i hladi na zraku. Jo vrui
loni stavi se u eksikator gdje se ohladi na sobnu temperaturu.

1.7.4. Vaganje

Eksikator s toplim loniem prenesemo,
pridravajui istovremeno poklopac da ne sklizne, u
vagaonu i ostavimo da se ohladi na sobnu temperaturu. Tek
kad se loni ohladio pristupi se vaganju.
Na istoj analitikoj vagi na kojoj smo vagali prazan
loni vaemo i loni s talogom nakon arenja, odnosno
suenja.

1.8. VOLUMETRIJSKA ANALIZA

Volumetrijske metode su analitike metode zasnovane na mjerenju volumena
dodanog reagensa. Odreivanja se izvode na nain da se otopini tvari koja se odreuje
dodaje otopina reagensa poznate koncentracije sve dok odreivana tvar potpuno ne
izreagira s reagensom.
Kod titracije se standard otopina reagensa postupno dodaje iz birete otopini
titrirane tvari, sve dotle dok njena koliina ne bude stehiometrijski ekvivalentna koliini
tvari koja se odreuje.

Slika 1.11. Poloaj lonia tijekom
spaljivanja filtar papira

Slika 1.12. Eksikator

17
Opisana operacija se naziva titracijom, dodavani reagens kojim se vri titracija
naziva se titrans, a titrirana tvar analitom. Zbog toga se volumetrijske metode analize
nazivaju i titrimetrijskim.
Kako bi se mogla primijeniti za volumetrijsku analizu, kemijska reakcija mora
- imati tono definiran stehiometrijski odnos;
- biti kvantitativna;
- biti vrlo brza;
- postojati mogunost odreivanja zavretka reakcije.
Ovisno o vrsti kemijske reakcije imamo volumetrijske metode mogu biti temeljene na:
1. kiselo-lunatim reakcijama (acidimetrija, alkalimetrija);
2. redoks-reakcijama (permanganometrija, jodometrija, ...);
3. reakcijama taloenja (argentometrija);
4. reakcijama stvaranja kompleksa (kompleksometrija).

Za opu jednadbu titracije analita (A) sa standard otopinom (B)
aA + bB

A
a
B
b

iz volumena (V) i koncentracije (c
B
) utroene standard otopine, uz poznavanje
stehiometrije kemijske reakcije (stehiometrijskih koeficijenata a i b), moe se izraunati
koliina traene tvari. Koliina analita (n
A
) jednaka je

B B A
c V
b
a
n =

1.8.1. Standard otopine u volumetriji

Otopine reagensa tono poznate koncentracije nazivaju se standard otopinama.
Tonost volumetrijske metode direktno ovisi o tonosti koncentracije standard otopine.
Tonu koncentraciju standard otopine moemo dobiti na dva naina:
1. Preciznim vaganjem potrebne koliine iste tvari i otapanjem u tono poznatom
volumenu. Tvari iz kojih se moe vaganjem i otapanjem pripraviti otopina tone
koncentracije nazivaju se primarnim standardima. Da bi neka tvar bila primarni
standard mora
- imati tono odreen kemijski sastav i najvii stupanj istoe;
- biti stabilna na zraku (ne smije reagirati s CO
2
, vlagom, kisikom, ne smije biti
hlapiva ili higroskopna);
- biti stabilna u otopini.
2. Vaganjem i otapanjem tvari pripremi se otopina pribline koncentracije, a tona
koncentracija se odredi odgovarajuim primarnim standardom. Ovaj postupak se
naziva standardizacija, a tvari iz kojih se ne moe samo vaganjem i otapanjem
pripraviti otopina tone koncentracije nazivaju se sekundarnim standardima.

1.8.2. Indikatori u volumetriji

Za provedbu titracije potrebno je, osim otopine uzorka i standard otopine, imati i
indikator koji e pokazati toku zavretka titracije, tj. koji e dati neku vidljivu promjenu u
otopini, u trenutku kad je reakcija zavrena.

18
Vizualno odreivanje zavrne toke kod nekih titracija se postie pomou samog
reakcijskog sustava (tzv. "samoindikacija" zavrne toke), primjerice kod titracije standard
otopinom permanganata. Da bi neka tvar bila upotrijebljena kao obojeni indikator mora
- osjetljivost indikatora biti visoka, tako da indikator ve u vrlo niskim
koncentracijama (10
-4
10
-5
mol/dm
3
) dovoljno jasno boji titriranu otopinu;
- ravnotea izmeu dva indikatorska oblika mora se uspostavljati brzo.
Indikatori se mogu podijeliti prema vrsti kemijskih reakcija u kojima se
primjenjuju za odreivanje kraja kemijske reakcije; razlikujemo kiselo-lunate, redoks,
metalo indikatore (kod reakcija metalnih iona s EDTA), talone, kompleksirajue i
adsorpcijske indikatore.

1.8.3. Titriranje

Za titraciju su najprikladnije
Erlenmeyerove tikvice (slika 1.13.). Vrtimo li
tikvicu krunim pokretom runog zgloba, dodani
reagens e se potpuno izmijeati s otopinom. U
Erlenmeyerovoj tikvici otopina se moe
zagrijavati do vrenja. Zbog oblika tikvice mala je
opasnost od gubljenja otopine uslijed prskanja
tijekom titracije ili zagrijavanja.
Standard otopina ulije se u istu biretu koja
je prethodno isprana s neto standard otopine i
podesi se meniskus tono na nulu. Otpipetira se
otopina uzorka u Erlenmeyerovu tikvicu i doda
indikator.
Titracija se vri tako da se paljivo dodaje standard otopina iz birete u otopinu
uzorka, pazei da se ne izgubi ni jedna kap. Jednom rukom dri se pipac i regulira
istjecanje standard otopine, a drugom kruno vrti Erlenmeyerova tikvica, tako da se
otopina neprestano mijea. Pred kraj titracije ispere se unutranja stijenka tikvice s malo
destilirane vode. Da bi promjena boje bila uoljivija, otopine se titriraju ispred bijele
pozadine
Prvi alikvot otopine uzorka je orijentacijski i titrira se brzo, budui da ne znamo
koliki je volumen standard otopine potreban da se postigne toka zavretka titracije.
Utroak standard otopine treba da se kree od 20 do 25 cm
3
i ni u kom sluaju se ne smije
bireta nadolijevati za vrijeme titracije.
Sljedei alikvoti mogu se titrirati brzo do blizine toke zavretka titracije, a onda se
standard otopina dodaje kap po kap. Brzina dodavanja standard otopine se smanji kada se
oko dodane kapi vidi jasna promjena boje koja se mijeanjem sve polaganije gubi. Toka
zavretka titracije je postignuta u trenutku kad jedna kap standard otopine izazove prvu,
jasno uoljivu, promjenu boje otopine u Erlenmeyerovoj tikvici.
U pravilu se titriraju tri alikvota iste otopine uzorka. Za raunanje rezultata analize
uzimamo srednju vrijednost onih podataka titracije koji se meusobno vrlo malo razlikuju
( 1 kap ili 0.05 cm
3
).
Zaostala otopina iz birete nikad se ne vraa u bocu sa standard otopinom.

Slika 1.13. Erlenmeyerova tikvica
Ispitivanje materijala Uzorkovanje

19

2. UZIMANJE I PRIPREMANJE UZORKA ZA ANALIZU

Do sada smo se uglavnom bavili problemima dokazivanja i odreivanja
koncentracija pojedinih iona u razrijeenim vodenim otopinama. U praksi, meutim,
materijali s kojima se susreemo nisu tako jednostavni. Najvei broj tvari koje se
analiziraju su kompleksne prirode, sastoje se iz vie razliitih elemenata i spojeva. Uz to
vrlo su razliitih ponaanja u pogledu topljivosti, stabilnosti ili homogenosti. U radu s
ovakvim tvarima, mjerenje kao posljednja radnja analize, esto je i njen najlaki dio.
Postoji niz prethodnih radnji koje su mnogo sloenije, zahtjevnije i tee.
Pri uzimanju uzoraka za kemijsku analizu nailazimo najee na dva sluaja. Prvi,
to je rjee, treba odrediti kemijski sastav ba nekog manjeg izabranog komada. On nam, u
tom sluaju, predstavlja uzorak, pa ga, ako je potrebno, sameljemo itava i podvrgnemo
kemijskoj analizi.
ee se radi o veoj koliini neke sirovine ili produkta iju upotrebljivost ili
trgovaku vrijednost elimo ustanoviti. Od te vee koliine treba onda uzeti jedan manji
uzorak koji emo analizirati i na temelju rezultata analize procijeniti vrijednost itave
koliine. Naravno, u tom sluaju, uzeti uzorak, obzirom na kemijski sastav, mora biti
vjerna slika itave koliine.
Budui da veina industrijskih sirovina i produkata nisu potpuno homogene tvari,
tj. u raznim svojim dijelovima nemaju isti kemijski sastav, uzimanje prosjenog uzorka
sloen je i vrlo zahtjevan i odgovoran posao. Naime, nema nikakve koristi da se zavrni
dio analize - mjerenje vri najpomnije i s najpreciznijom metodom ako sam uzorak vjerno
ne predstavlja cjelinu. U tom sluaju, zbog netonog uzimanja uzorka, uz svu tonost
analiziranja, rezultati mogu dovesti do krivih zakljuaka, nesporazuma i sporova.
Nepravilno uzet uzorak moe dovesti i do toga da se bez razloga okrivi dobar i savjestan
analitiar.
Reprezentativni veliki uzorak treba sadravati odreeni broj estica (n), koji ovisi o
doputenom odstupanju izmeu sastava velikog uzorka i sastava cjeline i stupnju
homogenosti cjeline.
Ako se uzme najjednostavniji primjer - smjesa dvije vrste identinih estica, izraz
koji povezuje doputenu pogreku i potreban broj estica u velikom uzorku je:

2
1
r
p
p
n
=
gdje je p udio jedne vrste estica, a
r
je doputeno relativno standardno odstupanje za tu
vrstu estica. (Izrazi za izraunavanje potrebnog broja estica za kompleksnije smjese su
znatno sloeniji).

Standardno odstupanje uzorka definira se izrazom:

1
) (
2
=

N
x x
s
i

(odnosno za pravo standardno odstupanje:

20

N
x
i
2
) (

=

gdje (x
i
- x ) oznaava odstupanje i-tog mjerenja od sredine rezultata danog izrazom:

N
x
x
i
=
Prava veliina za populaciju podataka ne moe se nikada tono odrediti jer bi
takvo odreivanje zahtijevalo beskonaan broj mjerenja. Meutim, uz pomo statistike
mogue je postaviti granice oko eksperimentalne sredine x , u kojima se oekuje da se
nalazi prava sredina s danim stupnjem vjerojatnosti. Veliina intervala pouzdanost
izvedenog iz standardnog odstupanja uzorka ovisi o sigurnosti s kojom je poznat s. Ako
postoji razlog za vjerovanje da je s dobra aproksimacija , tada interval pouzdanosti moe
biti mnogo ui nego ako se procjena s temelji samo na dva ili tri mjerenja.

2.1. STATISTIKA OBRADA I PROVJERA POUZDANOSTI
ANALITIKIH PODATAKA

Statistika obrada podataka omoguuje objektivnu procjenu o valjanosti analitikih
rezultata, a koju je drugaije teko napraviti. Za testiranje podataka esto se koristi
procjena z vrijednosti koja je dana izrazom:
s
A x
z
i

=

x
i
je izmjerena vrijednost koncentracije analita
A je istinska prava provjerena vrijednost analita
s je odabrana statistika devijacija

Nekoliko je naina za odrediti vrijednost A:
dodatkom poznate koliine analita u matricu
koritenjem prihvaene vrijednosti (npr. rezultati vie ekspertnih laboratorija, ili na
neki drugi nain poznata i prihvaena vrijednost A)

Vie je mogunosti za procjenu vrijednosti standardne devijacije, s:
upotrebom standardne devijacije reprezentativne za tu koncentraciju (u tom sluaju
rezultati razliitih serija mjerenja su usporedivi)
izraunom standardne devijacije iz dobivenih rezultata (Tablica 2.1.)

(Potrebno je iskljuiti one podatke koji su izvan rezultata izraunatih standardnom
devijacijom).


21
2.1.1. Primjer izrauna

Poliklorirani bifenili (PCB) i organoklorni pesticidi kao to su DDT i lindan
spojevi su visoke toksinosti i potvrenih teratogenih i kancerogenih svojstava. Sadraj
lindana u goveem mesu, poslije odgovarajue pripreme uzoraka, odreivan je metodom
kapilarne plinske kromatografije. Rezultati ove analize(u g/kg) oznaeni su s x
i
.

Kako bi se odredio z za svako mjerenje prvo je potrebno izraunati standardne devijacije s:
1) Izraunati sredinu x
i
vrijednosti: x
i
(2820.9) podijeliti s brojem rezultata n (22), za
dobiti x (2820.9 / 22 = 128,22).
2) Odbiti srednju vrijednost (128,22) od svake x
i
vrijednosti (x
i
x).
3) Izraunati (x
i
x)
2

4) Izraunati (x
i
x)
2
/ (n-1) gdje je (n-1) = 21
5) Zbrojiti (x
i
x)
2
/ (n-1) to iznosi 1741,17
6) Standardno odstupanje, s

1
) (
2
=

N
x x
s
i
, tj. (1741,17)
1/2
i iznosi 41,73
Rezultati svih ovih koraka izraunavanja prikazani su u Tablici 2.1.

Tablica 2.1. Rezultati statistike analize podataka
Broj
mjerenja
Rezultat
(x
i
)
(x
i
x) (x
i
x)
2
(x
i
x)
2
/ (n-1)
1 123,3 -4,92 24,206 1,153
2 140,0 11,78 138,768 6,608
3 186,5 58,28 3396,558 161,741
4 150,1 21,88 478,734 22,797
5 109,7 -18,52 342,990 16,333
6 131,0 2,78 7,728 0,368
7 148,6 20,38 415,344 19,778
8 130,0 1,78 3,168 0,151
9 168,8 40,58 1646,736 78,416
10 103,0 -25,22 636,048 30,288
11 126,6 -1,62 2,624 0,125
12 197,5 69,28 4799,718 228,558
13 70,8 -57,42 3297,056 157,003
14 138,2 9,98 99,600 4,743
15 114,0 -14,22 202,208 9,629
16 121,0 -7,22 52,128 2,482
17 145,6 17,38 302,064 14,384
18 216,0 87,78 7705,328 366,920
19 40,5 -87,72 7694,798 366,419
20 94,8 -33,42 1116,896 53,186
21 80,0 -48,22 2325,168 110,722
22 84,9 -43,32 1876,622 89,363


22
x
i
=2820,9
x =128,22
(x
i
x)
2
/ (n-1)=1741,167
s =41,73

Prava vrijednost (A) je 111,3 g/kg (dana od organizatora)
1) Odbijanjem prave vrijednosti, A, od svakog analitikog podatka rezultata: (x
i
-A).
2) Dijeljenjem razlike izraunate pod 1) s izraunatom standardnom devijacijom
(41,73); Rezultat ovog izrauna je prikazan u koloni oznaenoj sa z. Neke
izraunate z vrijednosti su negativne. Ove vrijednosti su prikazane u zagradama,
npr. (0,038).

Rezultati za z vrijednost su prikazani u Tablici 2.2.

Tablica 2.2. Rezultati z vrijednosti
Broj
mjerenja
Rezultat (x
i
) (x
i
A) z
1 123,3 12,0 0,288
2 140,0 28,7 0,688
3 186,5 75,2 1,803
4 150,1 38,8 0,930
5 109,7 -1,6 (0,038)
6 131,0 19,7 0,472
7 148,6 37,3 0,894
8 130,0 18,7 0,448
9 168,8 57,5 1,379
10 103,0 -8,3 (0,199)
11 126,6 15,3 0,367
12 197,5 86,2 2,067
13 70,8 -40,5 (0,971)
14 138,2 26,9 0,645
15 114,0 2,7 0,065
16 121,0 9,7 0,233
17 145,6 34,3 0,823
18 216,0 104,7 2,511
19 40,5 -70,8 (1,698)
20 94,8 -16,5 (0,396)
21 80,0 -31,3 (0,751)
22 84,9 -26,4 (0,633)

Uz pretpostavku da analitiki rezultati imaju normalnu raspodjelu sa srednjom
vrijednosti i irinom od 3s tada e z vrijednost takoer imati normalnu raspodjelu ali sa
sredinom nula i standardnom devijacijom jedan. Sa statistike strane gledanja mogue je
napraviti granice apsolutnih vrijednosti od z.
Uz elju za 95%-tnom pouzdanou granice prihvatljivih vrijednosti od z su +2 do
-2. Temeljem toga za z vrijedi:
|z| 2 zadovoljava

23
2 |z| < 3 nepouzdan
|z| > 3 ne zadovoljava

|z| predstavlja apsolutnu vrijednost od z.

U navedenom primjeru se vidi da samo dvije vrijednosti z su > |2|. Te su vrijednosti
po redoslijedu 12. i 18. To nije iznenaujui rezultat. Zbog statistikih nepristranosti z
vrijednosti > |2| pojavljivat e se oko 5 % i kod dobrih mjerenja.

2.2. RAUNALNA SIMULACIJA UZORKOVANJA

Kako bi se brzo i uspjeno sagledale zakonitosti karakteristine za statistiko
uzorkovanje prikupljanje uzoraka i njihova analiza simulirano je VisualBasic programom
koji se pokree u Microsoft Excelu (program moete preuzeti s
http://www.periodni.com/download/racunalna_simulacija_uzorkovanja.zip).

Rad s programom je jednostavan. Kao prvo, potrebno je otvoriti Excelovu tablicu
na nain da je doputena upotreba makro naredbi (Tools/Macro/Security... => Security
Level: Medium).

Slika 2.1. Izgled Excelove tablice programa Uzorkovanje

24
U eliju C2 upie se broj kuglica koje se izvlae (veliina uzorka) a u eliju C3
broj vaenja (broj mjerenja) i kline na botun uzorkovanje (ili odabere makro naredba
Tools/Macro/Macros.../uzorkovanje i klikne Run.

Slika 2.2. polja za unos veliine uzorka i broja mjerenja i izgled botuna makro naredbe

U Tablici Data moe se eksperimentirati s oblikom uzorka, npr. pratiti utjecaj
izmijeanosti uzorka na sluajno uzorkovanje. "Uzorak", koji se uvijek nalazi u koloni A,
sadri 400 crvenih kuglica (0) i 600 bijelih kuglica (1). Ako u kolonu A kopirate "kuglice"
iz kolone C uzorak e biti izmijean a ako kopirate kolonu E bijele i crvene kuglice bit e
razdvojene.

Zadatak: U uzorku koji sadri dvije vrste identinih estica (razlika je meu njima samo u
boji: 60 % je bijelih i 40 % je crvenih) izvriti uzorkovanje uzimajui:

1. 3 kuglice 3 puta
2. 3 kuglice 10 puta

5. 10 kuglica 3 puta



a) Nacrtati histograme!

b) Usporediti i obrazloiti dobivene rezultate.


25
c) Odrediti: raspon, srednju vrijednost, medijan, standardno odstupanje, relativno
standardno odstupanje, apsolutnu pogreku i relativnu pogreku.

d) Koji dio uzorka - broj estica - treba uzeti u analizi (izbrojati), ako odreujemo bijele
kuglice u uzorku, i ako se nepouzdanost uzorkovanja treba odravati u razini nioj od:
a) 5 %
b) 10 %

d) Izraunati broj kuglica koje treba uzeti u analizi ako je doputena pogreka, odnosno
doputeno relativno standardno odstupanje za bijele kuglice 2 % (5 %).

e) Izvucite zakljuke usporedbom dobivenih rezultata (utjecaj veliine uzorka, broja
uzoraka, itd. na ispravnost rezultata, oblike dobivenih krivulja, ...).

f) Za neka od mjerenja:
odrediti interval pouzdanosti s odreenom, osobno odabranom vjerojatnosti da se
njemu nalazi populacijska sredina,
odrediti broj istovjetnih mjerenja potreban da se sredina sa odabranom vjerojatnosti
nalazi u granicama intervala.

Napomena

Izlazne veliine analitikog sustava slijede Gausovu (normalnu) raspodjelu:
jednaka je vjerojatnost da e mjerenje biti vee ili manje od aritmetike sredine
to je pojedinano mjerenje dalje od aritmetike sredine, manja je vjerojatnost
njegova pojavljivanja
ako nema sustavne pogreke i kako se poveava broj mjerenja, aritmetika sredina
tei prema (a procjena standardnog odstupanja prema ).

u
e
s
t
a
l
o
s
t
68,3 %
95,4 %
99,7 %

Slika 2.3. Gausova krivulja raspodjele i sigurnost prikazanog rezultata

26

Iz tih razloga eksperimentalni podaci pokazuju ova svojstva:
simetrino su rasporeeni oko srednje vrijednosti
mala odstupanja od srednje vrijednosti mnogo su uestalija od velikih odstupanja
razdioba uestalosti velikog broja podataka moe se aproksimirati zvonolikom
krivuljom (Gausova krivulja)
Gausova krivulja predouje razdiobu uzrokovanu sluajnim pogrekama
kako o veliini sluajnih pogreaka ovisi i preciznost mjerenja, normalna krivulja
bit e uska za precizna a iroka za neprecizna mjerenja
ako se broj mjerenja pribliava beskonanom aritmetika sredina tei prosjeku
populacije, a njeno standardno odstupanje se naziva standardnom pogrekom
sredine N (to je N vei manja je standardna pogreka i manje rasipanje
aritmetikih sredina oko .

Ispitivanje materijala Analiza vode

27

3. VODA

Voda je vrlo rasprostranjena u prirodi. Oceani, mora, rijeke i jezera zauzimaju oko
3/4 Zemljine povrine. Osim povrinske vode u prirodi imamo podzemnu i atmosfersku
vodu. Voda u stvari stalno krui u prirodi prolazee kroz stadije isparavanja i padanja
oborina nakon kondenzacije vodene pare u atmosferi.
Od ukupne koliine oborinske vode dospjele na povrinu zemlje 1/3 se odmah
ispari, vraajui se u atmosferu, 1/3 se slijeva u povrinske vode (rijeke, jezera, mora),
odakle se takoer isparava, a 1/3 prodire kroz tlo, tj. odlazi u podzemne vode, koje se kroz
izvore ponovo vraaju u kruni proces.
Voda koja se nalazi u prirodi nije nikad kemijski ista, ve sadrava veu ili manju
koliinu otopljenih supstancija s kojima je dola u doticaj. Tako kinica sadrava plinove i
neistoe atmosfere. Voda koja ponire u tlo otapa iz njega, prema njegovom sastavu, vie
ili manje soli. Osobito se pomou ugljine kiseline otapaju Ca i Mg soli kao bikarbonati.

CaCO
3
+ CO
2
+ H
2
O Ca(HCO
3
)
2

Vei dio podzemne vode izbija iz zemlje i pojavljuje se kao izvorska voda, koja
onda ini potoke, rijeke, jezera i mora. Takve vode nazivamo povrinskim vodama. Kad
podzemne vode izbiju na povrinu u pravilu dolazi do porasta njihove temperature i
smanjenja tlaka, ime se smanjuje topljivost CO
2
. To za posljedicu ima izdvajanje jednog
dijela otopljenih hidrogenkarbonata u obliku karbonata. Oksidacijom kisikom iz zraka
povrinske vode se osiromauju i u eljezu i manganu jer njihovi karbonati i
hidrogenkarbonati prelaze u netopljive hidrokside koji se taloe. Zbog svega ovoga su
povrinske vode uglavnom meke od podzemnih.
Voda koja sadri otopljene mineralne soli (najee soli kalcija i magnezija) zove
se tvrda voda, za razliku od kinice koja se naziva meka voda. Tvrda voda je dobra za pie
jer ima bolji ukus od meke vode, ali nije dobra za pranje niti moe sluiti kao industrijska
voda. Mineralne vode sadre mnogo soli jedne vrste i po okusu se mogu podijeliti na
kisele, slane i gorke vode. Kisele vode sadre ugljinu kiselinu, slane vee koliine
otopljenog natrijeva klorida a gorke sadre otopljeni magnezijev sulfat.
Da bi se voda mogla upotrijebiti za pie i pripremu hrane, ona mora imati odreene
kvalitete: mora biti ista, bistra, bez boje i mirisa, ne smije sadravati patogene bakterije,
niti prevelike koliine otopljenih soli, kao ni tragove otrovnih metala (olova, ive). Kao
voda za pie obino se upotrebljava izvorska ili bunarska voda, a moe se upotrijebiti i
povrinska (rijena) voda ako se posebno proisti.
Za ocjenu kvalitete vode sluimo se fizikim, kemijskim i biolokim metodama
ispitivanja. Fizikim ispitivanjima odreuju se temperatura, boja, prozirnost, miris i okus
vode, a kemijskim suhi ostatak, pH, alkalitet, kiselost, prolazna i ukupna tvrdoa, kloridi,
itd. Bioloko ispitivanje je neophodno za vode koje se koriste u prehrambenoj industriji i
za pie.
Pored prirodnih voda ispituju se i otpadne vode tj. vode zagaene otpadnim tvarima
iz industrije i kuanstava. U otpadnim vodama odreuju se oni spojevi koji su

28
karakteristini za dotinu industriju (npr. fenol, bakar, cijanidi, deterdenti, ulja, itd.).
Analizu voda treba ograniiti na tvari koje su bitne za njenu namjenu.

3.1. UZIMANJE UZORKA VODE ZA ANALIZU

Voda koja se uzima za kemijsku analizu puni se u iste boce, koje se prije punjenja
isperu 2 do 3 puta ispitivanom vodom. Boce se zatvore plutanim ili staklenim epom. Uz
svaku bocu moraju se nalaziti podaci o vrsti vode, mjestu gdje je uzet uzorak, vremenu
kada je uzet te podaci o temperaturi zraka i vode. Uzimanje uzoraka vri se na sljedee
naine:
1. Iz vodovoda ili pumpe voda se uzima stavljanjem boce pod mlaz, poto je
prethodno istjecala 10 minuta.
2. Sa izvora voda se uzima stavljanjem boce pod mlaz.
3. Iz bunarskih pumpi vodu treba lagano pumpati 15 do 20 minuta ali lagano da ne
doe do zamuenja i tek nakon toga uzeti uzorak u bocu.
4. Iz povrinskih tokova (rijeka, potoka) voda se uzima na priblino 15 cm ispod
povrine, pri emu se boca okrene prema struji. Time se izbjegava oneiavanje vode
muljem sa dna i neistoama koje plivaju po povrini.

3.2. ODREIVANJE SUHOG OSTATKA I GUBITKA ARENJEM

Suhi ostatak pokazuje koliko ima u vodi anorganskih i organskih tvari, bilo da su
otopljene ili suspendirane. Suhi ostatak se odreuje isparavanjem 100 cm
3
vode na vodenoj
kupelji u izvaganoj platinskoj ili kvarcnoj posudi. Ostatak se sui u suioniku na 110 C do
konstantne mase. Ako se oekuje mali ostatak moe se uzeti vea koliina vode. Rezultat
se izraava u mg/dm
3
.
Mutnim vodama suhi ostatak se odreuje u filtriranoj i nefiltriranoj vodi. Filtriranje
se vri preko filtar papira bijela vrpca. Razlika masa u mg/dm
3
pokazuje koliinu
suspendiranih tvari u vodi.
Zagrijavanjem suhog ostatka 20 minuta tj. do crvenog usijanja (600700 C)
sagorijevaju organske tvari, karbonati gube CO
2
, a neki hidroksidi vodu. Kada se iareni
ostatak ohladi navlai se s nekoliko kapi zasiene otopine amonijeva nitrata, ponovno ari,
ohladi i vae. Razlika u masi izmeu suhog ostatka i arenog ostatka, u mg/dm
3
,
predstavlja gubitak arenjem.

3.3. ODREIVANJE PH VRIJEDNOSTI VODE

Veina prirodnih voda ima pH od 4.5 do 8.3. Voda za pie mora biti neutralna do
slabo bazna (pH od 7.0 do 7.4). Kisele vode nagrizaju vodovodne cijevi, a bazne stvaraju
taloge.
Najtonije se pH vrijednost odreuje potenciometrijski, pomou kombinirane
staklene elektrode. U veini sluajeva dovoljno je odrediti pH vrijednost s tonou od
0.1 pH jedinica.
Pomou univerzalnog indikatorskog papira pH vrijednost vode moe se odrediti s
tonou od 0.5 pH jedinica.

29

3.3.1. Potenciometrijsko odreivanje pH

Aparatura i pribor
1. pH-metar
2. staklena elektroda
3. referentna elektroda (kalomel elektroda)
4. standardna puferska otopina

Princip odreivanja
Koncentracija vodikovih iona, pH, odreuje se mjerenjem elektromotorne sile
izmeu indikatorske (radne) i referentne elektrode. Kao radna elektroda koristi se staklena
elektroda, a kao referentna elektroda obino se koristi zasiena kalomel elektroda (z.k.e.)
Elektromotorna sila mjeri se pH-metrom, tj. voltmetrom visokog otpora,
kalibriranim na pH.
U prirodnim vodama, pH regulira ravnotee ugljikova(IV) oksida i karbonata i
moe se kretati od 4,5 do 8,5 na to moe utjecati prisutnost humusnih tvari. U nekim
sluajevima i prisutnost soli koje hidroliziraju mijenja pH otopine. Otpadne i zagaenje
vode mogu imati mnogo vie ili nie pH vrijednosti.
Odreivanje pH vode vrlo je znaajno zbog utjecaja pH na kemijska i bioloka
svojstva prirodne ili otpadne vode, vana u daljnjem postupku s vodom, npr. uklanjanje
korozije ili pri kontroli ureaja za proiavanje otpadnih voda.
pH otopine mjeri se na mjestu uzimanja uzoraka, ili ako to nije mogue, uzorak
vode dri se u potpuno napunjenoj i dobro zatvorenoj boci kako bi se sprijeile promjene
sastava, naroito sadraj ugljik(IV) oksida.

Postupak
1. Izabrati standardnu pufersku otopinu ija je pH vrijednost priblina pH vrijednosti
ispitivane vode.
2. Izmjeriti temperaturu pufera te podesiti kontrolu temperature na pH-metru na
temperaturu pufera.
3. Pomou pufera podesiti pH-metar na pH pufera na toj temperaturi.
4. Oprati elektrodu destiliranom vodom, zatim ispitivanim uzorkom. Izmjeriti pH uzorka.
Mjerenje ponoviti.
5. Izmeu mjerenja, elektrode treba drati u destiliranoj vodi. Nove ili osuene elektrode
pripremaju se za upotrebu tako da se urone u otopinu kloridne kiseline c(HCl) = 0,1
mol/L, u kojoj ostanu stajati 8 sati ili prema uputama proizvoaa.

3.4. ALKALITET VODE

Alkalitet vode uzrokuju hidroksidi, karbonati i hidrogenkarbonati alkalijskih i
zemnoalkalijskih metala (Na, K, Ca i Mg).

30
Alkalitet se odreuje titracijom ispitivane vode sa standard otopinom kloridne
kiseline, c(HCl) = 0.1 mol/dm
3
, ili sa standard otopinom sulfatne kiseline, c(H
2
SO
4
) =
0.05 mol/dm
3
, uz indikatore fenolftalein (pH prijelaza od 8.0 do 9.8) i metiloran (pH
prijelaza od 3.0 do 4.4).
Alkalitet prema fenolftaleinu uzrokovan je prisutnou hidroksida, karbonata ili
smjese hidroksida i karbonata. Alkalitet prema metiloranu uzrokuju hidroksidi,
hidrogenkarbonati, karbonati, smjese hidroksida i karbonata ili smjese karbonata i
hidrogenkarbonata. Istovremena prisutnost hidroksida i hidrogenkarbonata u uzorku nije
mogue, jer oni meusobno reagiraju prema jednadbi:

HCO
3
-
+ OH
-
CO
3
2-
+ H
2
O

Tablica 2.1. Reakcije hidroksida, karbonata i hidrogenkarbonata s kiselinom
1. Hidroksid OH
-
+ H
+
H
2
O
2. Karbonat CO
3
2-
+ H
+
HCO
3
-

titrira se uz
fenolftalein
HCO
3
-
+ H
+
H
2
CO
3

3. Hidrogenkarbonat HCO
3
-
+ H
+
H
2
CO
3

titrira se uz
metiloran

3.4.1. Odreivanje alkaliteta prema fenolftaleinu

Prijenosnom pipetom prenese se 100 cm
3
ispitivane vode u Erlenmeyerovu tikvicu
od 300 cm
3
i doda fenolftalein. Ako se voda oboji ruiasto ili crveno, u njoj ima
hidroksida ili karbonata. Titrira se sa standard otopinom HCl, c(HCl) = 0.1 mol/dm
3
, do
obezbojenja. Volumen standard otopine kiseline (u cm
3
) oznaava se s p. Alkalitet prema
fenolftaleinu (PA) je volumen standard otopine kloridne kiseline, c(HCl) = 0.1 mol/dm
3
,
potreban za neutralizaciju 1 dm
3
vode.

PA = 10p

3.4.2. Odreivanje alkaliteta prema metiloranu

Prijenosnom pipetom prenese se 100 cm
3
ispitivane vode u Erlenmeyerovu tikvicu
od 300 cm
3
i doda metiloran. Ako voda pouti, u njoj ima hidroksida, karbonata ili
hidrogenkarbonata. Titrira se sa standard otopinom HCl, c(HCl) = 0.1 mol/dm
3
, do
promjene boje u naranastu. Volumen standard otopine kiseline (u cm
3
) oznaava se s m.
Alkalitet prema metiloranu (MA) je volumen standard otopine kloridne kiseline, c(HCl) =
0.1 mol/dm
3
, potreban za neutralizaciju 1 dm
3
vode.

MA = 10m


31
Tablica 2.2. Izraunavanje koliine hidroksida, karbonata i hidrogenkarbonata iz
vrijednosti p i m.
Volumen HCl (u cm
3
) potreban zaneutralizaciju Rezultat titracije
hidroksida karbonata hidrogenkarbonata
p = m m ili p 0 0
p = 1/2m 0 m ili 2p 0
p = 0; m > 0 0 0 m
p < 1/2m 0 2p m 2p
p > 1/2m 2p m 2(m p) 0

Iz dobivenih vrijednosti za p i m, pomou tablice 2.2. moe se odrediti volumen
standard otopine kiseline koji se koristi za izraunavanje koliine hidroksida, karbonata i
hidrogenkarbonata u mg/dm
3
. Koliine karbonata i hidrogenkarbonata raunaju se prema
jednadbama:
1000

=

uzorka
OH
HCl HCl
OH
V
M c V
m
1000
2
3
2
3
uzorka
CO
HCl HCl
CO
V
M c V
m
1000
3
3
uzorka
HCO
HCl HCl
HCO
V
M c V
m

3.5. TVRDOA VODE

Tvrdoa vode potjee od otopljenih soli kalcija i magnezija. Kalcij i magnezij
nalaze se u prirodnim vodama u obliku hidrogenkarbonata, sulfata, klorida ili nitrata. Ove
soli su tetne u vodama jer reagiraju sa sapunima, stvarajui netopive spojeve, a uz to se i
taloe na zagrijanim povrinama kotlova i cijevi.
Prolazna tvrdoa, koju ine hidrogenkarbonati kalcija i magnezija, moe se ukloniti
zagrijavanjem vode due vrijeme na 90 do 100 C, pri emu se hidrogenkarbonat raspada
na karbonat, ugljikov dioksid i vodu:

Ca(HCO
3
)
2
CaCO
3
+ CO
2
+ H
2
O

Stalnu tvrdou ine preteno sulfati, kloridi i nitrati kalcija i magnezija. Ona se ne
moe ukloniti zagrijavanjem vode na temperaturu vrenja. Ukupna tvrdoa jednaka je
zbroju prolazne i stalne tvrdoe. Prolaznu tvrdou ini karbonatna tvrdoa
(hidrogenkarbonati), a stalnu nekarbonatna tvrdoa.
Kod ispitivanja tvrdoe vode odreuje se ukupna i karbonatna tvrdoa.
Nekarbonatna tvrdoa se dobije iz razlike, i to samo onda kada je ukupna tvrdoa vea od
karbonatne. Ako se u vodi nalaze vee koliine karbonata i hidrogenkarbonata alkalijskih

32
metala (Na, K) karbonatna tvrdoa moe biti vea od ukupne. U tom sluaju se uzima se
da je karbonatna (prolazna) tvrdoa jednaka ukupnoj, a da je nekarbonatna tvrdoa jednaka
nuli.
Tvrdoa vode izraava se u njemakim, engleskim ili francuskim stupnjevima ili u
mg CaCO
3
u 1 dm
3
vode. U tablici 2.3. dani su odnosi za pretvorbu iz jednih stupnjeva u
druge.
njemaki (d) 10 mg CaO/dm
3
vode
francuski 10 mg CaCO
3
/dm
3
vode
engleski 1 grain CaCO
3
/gallon vode =10 mg CaCO
3
/0.7 dm
3

Tablica 2.3. Odnosi meu razliitim nainima izraavanja tvrdoe vode
Stupanj njemaki francuski engleski mg CaCO
3
/dm
3

njemaki 1 1.79 1.29 17.9
francuski 0.56 1 1.70 10.0
engleski 0.80 1.43 1 14.3
mg CaCO
3
/dm
3
0.056 0.1 0.07 1

3.5.1. Odreivanje karbonatne tvrdoe

Karbonatna tvrdoa se odreuje isto kao i alkalitet prema metiloranu. Otpipetira
se 100 cm
3
ispitivane vode, doda metiloran i titrira standard otopinom HCl, c(HCl) =
0.1 mol/dm
3
, do promjene boje indikatora u naranastu. Karbonatna tvrdoa, u njemakim
stupnjevima (d), iznosi:

10
1000

=
uzorka
CaO HCl HCl
V
M c V
KT
3.5.2. Odreivanje ukupne tvrdoe

Za odreivanje ukupne tvrdoe, titracija s kompleksonom III uz indikator
eriokromcrno T predstavlja najbri i najtoniji postupak. Dinatrijeva sol
etilendiamintetraoctene kiseline (komplekson III) stvara s kalcijevim i magnezijevim
ionima stabilne komplekse u lunatoj sredini. Ukupna tvrdoa je jednaka zbroju kalcijeve i
magnezijeve tvrdoe.
Na
2
H
2
Y + Ca
2+
Na
2
CaY + 2H
+

Na
2
H
2
Y + Mg
2+
Na
2
MgY + 2H
+

Postupak:
Otpipetira se 100 cm
3
ispitivane vode u Erlenmeyerovu tikvicu od 300 cm
3
, doda
10 cm
3
amonijakalnog pufera (NH
4
Cl + NH
4
OH) da pH bude 10, na vrh noa indikatora
eriokromcrno T i odmah titrira sa standard otopinom kompleksona III, c(kompleksona) =
0.01 mol/dm
3
, do promjene boje indikatora iz vinsko crvene u plavu. Ako ispitivana voda

33
ne sadri magnezij, prije titracije se doda malo krutog magnezijeva kompleksonata
(Na
2
MgY) kako bi se mogla uoiti promjena boje.
Ukupna tvrdoa, u njemakim stupnjevima (d), iznosi:

10
1000
) d (

=
vode
CaO EDTA EDTA
V
M c V
UT

3.6. ODREIVANJE KALCIJA

Kalcij se odreuje kompleksometrijski titracijom sa standard otopinom
kompleksona III, c(kompleksona) = 0.01 mol/dm
3
, uz mureksid kao indikator. Otpipetira
se 100 cm
3
ispitivane vode u Erlenmeyerovu tikvicu od 300 cm
3
, doda 30 % NaOH da pH
bude 12 i na vrh noa indikatora mureksida. Titrira se do promjene boje indikatora iz
crvene u izrazito ljubiastu. Titracija se mora izvesti najkasnije 5 minuta od trenutka
dodavanja NaOH, da ne doe do taloenja kalcijeva hidroksida. Koliina kalcija, izraenog
u obliku CaO, u mg/dm
3
, iznosi:

uzorka
CaO EDTA EDTA CaO
V
M c V m
1000
=

3.7. ODREIVANJE MAGNEZIJA

Magnezij se odreuje raunskim putem tako da se od ukupne tvrdoe, izraene u
njemakim stupnjevima oduzme sadraj kalcija, izraen takoer u njemakim stupnjevima,
a razlika pomnoi s 10M
MgO
/M
CaO
. Koliina magnezija izraena u obliku MgO izrauna se
pomou izraza:

CaO
MgO
CaO
MgO
M
M
m
UT m
10
10

=
gdje odnos 10M
MgO
/M
CaO
iznosi 7.19.

Primjer: Ako je ukupna tvrdoa 13.6 d, a masa CaO iznosi 96 mg/dm
3
, koliina
magnezija, izraenog kao MgO, u mg/dm
3
, iznosi:

3
96
13.6 7.19 28.76 mg/dm
10
MgO
m

= =

3.8. ODREIVANJE KLORIDA

Skoro sve vode u prirodi sadravaju izvjesnu koliinu klorida u obliku NaCl,
CaCl
2
, MgCl
2
, itd. Veina voda za pie sadri do 30 mg/dm
3
klorida i ne smije imati vie
od 250 mg/dm
3
klorida, jer u tom sluaju ima slan okus. Kloridi se u neutralnim ili slabo

34
baznim otopinama (pH je od 6.5 do 9) odreuju Mohrovom metodom. Kada je voda
obojena ili zamuena, najbolje je kloride odrediti potenciometrijskom titracijom.

Priprema vode za analizu:
Odreivanje klorida ometa: prisutnost kiselina, luina, eljeza, sulfita, sulfida,
slobodnog H
2
S i vee koliine organskih tvari. Ukoliko se ove tvari nalaze u vodi, treba ih
prethodno ukloniti.
Kiseline se neutraliziraju natrijevim karbonatom, a luine razrijeenom kiselinom.
Sulfiti i sulfidi se oksidiraju dodavanjem kap po kap 0.01 mol/dm
3
KMnO
4
. Organske
tvari, ako ih ima preko 100 mg/dm
3
, uklanjaju se mukanjem sa svjee pripremljenom
otopinom aluminijeva hidroksida. eljezo se uklanja dodatkom 1 g cinkova oksida na
100 cm
3
vode. Istaloeno eljezo se odfiltrira. Ako voda sadri vie od 0.25 mg/dm
3

mangana muka se sa otopinom natrijeva hidroksida pripravljenom otapanjem 0.25 g
NaOH u 100 cm
3
vode.

Postupak:
Ako ispitivana voda ne sadri mnogo klorida, za analizu se uzme 100 cm
3
uzorka.
Za vee koncentracije uzima se razmjerno manje vode i dolije destiliranom vodom do
100 cm
3
, a ako je koncentracija klorida vrlo mala, uzme se 250 cm
3
ili vie vode te upari
na 100 cm
3
.
3
vode (prethodno obraene ako je bilo potrebno) u tikvicu od
300 cm
3
, doda 1 cm
3
10% otopine K
2
CrO
4
i titrira standard otopinom srebrova nitrata,
c(AgNO
3
) = 0.1 mol/dm
3
, do pojave slabocrvenkaste boje. Sadraj klorida, u mg/dm
3
, se
izrauna koristei izraz:

uzorka
Cl
AgNO AgNO
Cl
V
M c V m
1000
3 3
=

3.9. ODREIVANJE KISIKA

Kisik dospijeva u vodu apsorpcijom iz zraka ili kao proizvod fotosinteze pri
razmnoavanju algi. Raspadanjem organskih tvari u vodi koncentracija kisika opada, to
ukazuje na zagaenost vode.
to je voda hladnija mogunost otapanja kisika je vea. Topljivost plinova u vodi
ovisi o parcijalnom tlaku zraka i smanjuje se pri padu tlaka i porastu temperature. Sadraj
otopljenog kisika u vodi mijenja se sa temperaturom vode do gornjih granica, kako je
navedeno u tablici:

Temperatura vode
C
Kisik
mg/l
Temperatura vode
C
Kisik
mg/l
0 14.5 15 10.0
2 13.5 17 9.5
4 13.0 20 9.0
8 11.5 25 8.5
10 11.0 27 8.0
12 10.5 30 7.5

35

Kisik u vodi odreuje se metodom po Winkleru, gdje kisik oksidira, u lunatoj
sredini, manganov(II) hidroksid do manganova(IV) hidroksida. Kad se otopina zakiseli u
prisutnosti KJ oslobaa se ekvivalentna koliina joda, koja se titrira otopinom natrijeva
tiosulfata uz krob kao indikator. Ove reakcije prikazuju sljedee jednadbe:
MnCl
2
+ 2KOH Mn(OH)
2
+ 2KCl
2Mn(OH)
2
+ O
2
2MnO(OH)
2

MnO(OH)
2
+ 2KJ + 4HCl MnCl
2
+ 2KCl + J
2
+ 3H
2
O
J
2
+ 2Na
2
S
2
O
3
2NaJ + Na
2
S
4
O
6

Odreivanje kisika po ovoj metodi ometa prisutnost eljezovih(II) i eljezovih(III)
soli, organskih tvari, nitrita, sulfida, sulfita i drugih redukcijskih i oksidacijskih tvari. Za
vode koje sadre eljezovih(II) spojeva vie od 1 mg/dm
3
, kao i nitrite iznad 0.1 mg/dm
3
,
upotrebljava se Alsterbergova modifikacija metode po Winkleru. Po ovom postupku nitriti
se uklanjaju natrijevim azidom a eljezo dodatkom kalijeva fluorida.

Postupak:
Boca koja mora imati tono odreen volumen (volumen vode) i koja se moe dobro
zatvoriti (Winklerova boca) napuni se ispitivanom vodom, preko cijevi koja ide sve do
dna, i puni se dok ne isteknu 2 do 3 volumena ispitivane vode. Kad u boci vie ne bude
mjehuria zraka, cijev se paljivo izvadi i pomou pipete doda 2 cm
3
otopine
manganova(II) klorida i 2 cm
3
lunate otopine kalijeva jodida (volumen reagensa).
Otopine reagensa dodaju se ispod povrine tekuine. Odmah nakon toga boca se paljivo
zatvori, da u njoj ne ostanu mjehurii zraka, i sadraj promijea okretanjem boce nekoliko
puta.
U prisutnosti kisika stvara se talog manganova(IV) hidroksida. Kada se talog
slegne, boca se paljivo otvori, odlije se malo bistre tekuine, doda 3 cm
3
koncentrirane
HCl, ponovo zatvori i promjea okretanjem boce. Ukoliko se nije otopio sav talog doda se
jo malo kiseline. Dodatkom kiseline talog se otapa i oslobaa se jod u koliini
ekvivalentnoj prisutnom kisiku.
Nakon 10 minuta cjelokupni sadraj Winklerove boce se prenese u Erlenmeyerovu
tikvicu od 500 cm
3
i titrira standard otopinom natrijeva tiosulfata, c(Na
2
S
2
O
3
) =
0.025 mol/dm
3
. Pri kraju titracije doda se 5 cm
3
otopine kroba i nastavi titrirati do
obezbojenja. Sadraj kisika, u mg/dm
3
, iznosi:

reagensa vode
O O S Na O S Na O
V V
M c V m
=
1000
2 3 2 2 3 2 2 2
4
1

Ispitivanje materijala Analiza veziva

36
4. VEZIVA

Veziva su tvari koje s razliitim materijalima, uglavnom pijeskom i ljunkom,
stvaraju vrstu masu. Dijele se na zrana veziva, koja otvrdnjavaju na zraku, i hidraulika
veziva, koja otvrdnjavaju djelovanjem vode. U zrana veziva spadaju ilovaa, vapneni
mort i sadra, a u hidraulika razne vrste cementa. Mjeavina vezivnog sredstva, agregata
(ljunka, pijeska ili tucanika) i vode koja vremenom ovrsne naziva se beton. Beton se,
osim s anorganskim vezivima, moe napraviti i od organskih veziva (bitumena, katrana).
Po kemijskom sastavu veziva mogu biti mineralna i organska. Mineralna veziva su
produkti tehnoloke prerade odgovarajuih mineralnih sirovina sa svojstvom stvrdnjavanja
u kontaktu s vodom. Prvo upotrijebljeno mineralno vezivo bilo je blato od ilovae, a od
davnina takoer su poznati vapno i gips.

4.1. VAPNENAC I LAPOR

Vapnenac je vrlo vana sirovina u kemijskoj industriji. isti vapnenac je CaCO
3
,
ali obino je, zbog primijeane gline i magnezita, oneien sa SiO
2
, Al
2
O
3
, Fe
2
O
3
i MgO.
Glinasti vapnenci su oni u kojima dolaze znatnije koliine (do 10 %) gline. Ako su
koliine gline takve da se ne mogu smatrati sluajnim neistoama, nego se radi o
prirodnim smjesama vapnenca i gline, govorimo o laporima ili tupinama. Lapori se dijele
na vapnenaste (1025 % gline), obine (2550 % gline) i glinaste lapore (5080 % gline).
Vapnenci koji sadre znatnije koliine primijeanog MgCO
3
zovu se dolomitni
vapnenci, a ako je odnos CaCO
3
: MgCO
3
= 1 : 1 tada je to isti dolomit.
arenjem vapnenca dobiva se vapno. Masno vapno sadri manje od 4 % neistoa.
Kod gaenja vodom ono poveava svoj volumen do 2.5 puta i moe vezati velike koliine
mravila. arenjem vapnenca sa 622 % gline dobiva se hidrauliko vapno.
Prenjem lapora mogu se izravno dobiti cementi, ali sastav lapora obino ne
odgovara za proizvodnju kvalitetnog cementa, pa se sastav sirovine podeava dodatkom
vapnenca ili gline.

4.2. VAPNO

Ispitivanje nekih tehnikih svojstava ivog vapna mnogo je vanije od same
kemijske analize.
Od tehnikih svojstava koja se ispituju najvanija su: stalnost na zraku, mo
vezivanja i izdanost. Stalnost na zraku je vrijeme kroz koje se vapno na zraku samo ugasi
i raspadne. Mo vezivanja je vrstoa koja se dobije kad se vee jedan dio vapna s tri dijela
normalnog pijeska. Izdanost je broj koji nam kae koliki volumen vapnene kae (gaenog
vapna) dobijemo iz neke mase ivog vapna. Vapno je kvalitetnije to mu je izdanost vea.
Kod kemijske analize ivog vapna odreuje se maseni udio slobodnog kalcijeva
oksida i maseni udio sume kalcijeva oksida i kalcijeva karbonata. Vapno se oprezno ugasi
iskuhanom i ohlaenom destiliranom vodom, a vapnena kaa se prenese u odmjernu
tikvicu. Maseni udio slobodnog CaO odreuje se titracijom sa standard otopinom HCl uz
indikator fenolftalein, dok se suma CaO i CaCO
3
odreuje tako da se doda poznati
volumen standard otopine HCl i retitrira viak kiseline sa standard otopinom NaOH uz
indikator metiloran.


37
4.3. GIPS

Gips ili sadra je prirodni mineral sastavljen uglavnom od kalcijeva sulfata
dihidrata, CaSO
4
2H
2
O a dobio je ime prema grkom nazivu za kredu, "gypsos". Mineral
se pojavljuje kao zrnati agregat (alabaster), kao isprepletena vlakna ili kao neista
zemljana masa (gipsit). Gips se najee javlja u sedimentnim naslagama udruen s drugim
mineralima, kao to su kameni anhidridi i kamena sol, vapnenac i kriljevci. Pojedinani
slojevi kamenog gipsa mogu biti od jednog pa sve do stotinjak metara debljine.
Gips je najee bezbojan do bijel, ali zbog neistoa moe biti siv, ukast,
ruiast ili smekast. Tvrdoe je oko 2 po Mohsovoj skali (moe se ogrebati noktom),
gustoe 2.317 kg/dm
3
. Nakon zagrijavanja gips gubi 3/4 od svoje vode pri temperaturama
od 120 C do 165 C prelazei u poluhidrat (tukaturna sadra). Kad se pomijea s vodom
rehidrira se i pretvara u bijelu krutu masu meusobnim spajanjem vlaknastih kristala gipsa.
arenjem gipsa 3 sata pri oko 240 C istjeruje se sva voda i gips prelazi u anhidrid.
Gips se koristi u sirovoj nepreraenoj formi kao dodatak za taljenje, kao gnojivo,
punilo u papirnoj i tekstilnoj industriji, kao usporiva vezanja (inhibitor) u portland
cementu a alabaster se koristi u kiparstvu i za izradu dekorativnih predmeta. Od davnina
(Egipani, Rimljani) gips se upotrebljavao kao graevinski materijal. Uglavnom se koristi
za unutranju ugradnju jer nije otporan na atmosferske utjecaje. Oko 3/4 proizvodnje gipsa
koristi se kao buka. Za graevinski materijal gips se dobiva iz kamena sadrovca peenjem
na pogodnoj temperaturi i mljevenjem.

4.3.1. Uzimanje i priprema uzoraka

Uzorci gipsa uzimaju se kod proizvoaa sa stovarita ili iz poiljke sa razliitih
mjesta. Ako je poiljka u vreama, uzima se iz gornjeg, srednjeg i donjeg dijela ukupno
oko 2 kg, dobro izmijea i etvrtanjem uzme uzorak za analizu. Uzorci za izdavanje atesta
i za sluaj spora uzimaju se zapisniki u prisutnosti predstavnika investitora, proizvoaa i
strunjaka iz laboratorija koji e ispitati uzorke.
Uzorak za ispitivanje, mase oko 0.5 kg, mora se prosijati bez ostatka kroz sito s
otvorom okaca od 1 mm, pri emu se eventualne grudice moraju prstima izmrviti. Ovako
prosijan gips se dobro izmijea, uzme od toga oko 200 g odmah stavi u posudu, hermetiki
zatvori i osigura peatnim voskom ili plombom.

4.3.2. Odreivanje sadraja slobodne vode

Odvae se 5 g pripremljenog uzorka u posudicu za vaganje, sui najmanje 3 sata u
suioniku pri 45 C do stalne mase, ohladi u eksikatoru i odvae. Gubitak mase predstavlja
sadraj slobodne vode u uzorku (vlagu).

4.3.3. Odreivanje sadraja ukupne vode

Odvae se 2 g uzorka u posudicu za vaganje, sui najmanje 3 sata u suioniku pri
230 C do stalne mase, ohladi u eksikatoru i vae. Gubitak mase predstavlja ukupan
sadraj vode u uzorku.

38
4.3.4. Odreivanje silicijeva dioksida (SiO
2
) i netopljivog ostatka

Odvae se 1 g uzorka i prenese u au ili porculansku zdjelicu za uparavanje, doda
25 cm
3
HCl (1:3) i upari na vodenoj kupelji do suha. Ova se operacija ponovi jo jednom i
posuda s talogom sui se 2 sata pri 130 C. Kad se ohladi, talogu se doda malo vode i HCl
(1:1) i zagrijavanjem otope topljivi sulfati i kloridi, filtrira i ispire vruom vodom do
nestanka reakcije na kloride. Filtrat i otopina od ispiranja hvataju se u odmjernu tikvicu od
500 cm
3
i slue za daljnju analizu. Filtar papir s talogom prenese se u odvagani platinski ili
porculanski loni, sui, ari pri 1 000 C do stalne mase, hladi i vae.
Dobivena masa predstavlja sadraj SiO
2
i netopljivog ostataka u uzorku.

4.3.5. Odreivanje tonog sadraja silicijeva dioksida (SiO
2
)

Ako je potrebno odrediti toan sadraj SiO
2
u uzorku, tada se areni talog (iz toke
4.3.4.), koji mora biti u platinskom loniu, ovlai s nekoliko kapi vode, doda 2 do 3 kapi
koncentrirane H
2
SO
4
i 10 cm
3
HF i upari do suha, a zatim ari 15 minuta pri 1 000 C,
hladi i opet vae. Razlika izmeu dvije odvage (iz toke 4.3.4. i toke 4.3.5.) predstavlja
sadraj SiO
2
u uzorku.
Talog zaostao u loniu nakon uparavanja otopi se i doda filtratu za odreivanje
ukupnih oksida (R
2
O
3
).

4.3.6. Odreivanje ukupnih oksida (R
2
O
3
)

Od filtrata, dobivenog prilikom odreivanja SiO
2
i netopljivog ostatka (toka
4.3.4.), otpipetira se 100 cm
3
, doda nekoliko kapi HNO
3
, prokuha, a zatim doda 2 g NH
4
Cl
otopljenog u vodi. Vreloj se otopini dodaje kap po kap koncentriranog amonijaka, do slabo
amonijakalne reakcije, malo prokuha, ostavi da se talog slegne, a zatim filtrira i ispire
otopinom amonijeva nitrata (2 %).
Ako uzorak sadri vee koliine oksida, talog se otopi s malo razrijeene HCl i
taloenje ponovi kao to je opisano. Talog se prenese u odvagani porculanski loni, spali,
ari pri 1 000 C, hladi i vae. Dobivena masa, pomnoena s 5, predstavlja sadraj ukupnih
oksida u uzorku.
Ako je potrebno (to se rijetko dogaa), talog se moe upotrijebiti za odreivanje
sadraja oksida eljeza i aluminija.

4.3.7. Odreivanje kalcijeva oksida (CaO)

Filtratu, dobivenom prilikom odreivanja ukupnih oksida (toka 4.3.6.), doda se
nekoliko kapi koncentriranog amonijaka i zagrije do vrenja. Vreloj otopini doda se 25 cm
3

vrele otopine amonijeva oksalata (50 g na 1 dm
3
), otopina malo prokuha i ostavi stajati.
Treba paziti da otopina bude stalno amonijakalna. Talog se filtrira i ispire do negativne
reakcije na oksalat ion. Filtrat s otopinama od ispiranja slui za dalju analizu.
Talog s filtar papira otopi se razrijeenom sulfatnom kiselinom (1:4) i ispere u au
u kojoj je vreno taloenje, doda 200 cm
3
vode i 10 cm
3
H
2
SO
4
(1:1), malo zagrije i titrira

39
standard otopinom KMnO
4
, c(KMnO
4
) = 0.02 mol/dm
3
. Titriranje je zavreno kada se
slabo crvena boja zadri bar 10 s.
Sadraj CaO u uzorku izraunava se tako da se volumen (u cm
3
) standard otopine
KMnO
4
pomnoi s 5 i taj produkt pomnoi s 0.0028.

4.3.8. Odreivanje magnezijevog oksida (MgO)

Filtrat, dobiven prilikom odreivanja CaO (toka 4.3.7.), slabo se zakiseli s HCl i
upari na 250 cm
3
. Kad se ohladi, doda se 10 cm
3
(NH
4
)
2
HPO
4
(100 g (NH
4
)
2
HPO
4
u
1 dm
3
) i 30 cm
3
koncentriranog amonijaka. Otopinu treba mijeati 10 do 15 minuta i
ostaviti preko noi da stoji. Talog se filtrira, ispire razrijeenim amonijakom (1:20),
prenese u prethodno odvagani porculanski loni, sui, spali, ari pri 1 000 C do
konstantne mase, hladi i vae. Sadraj MgO izraunava se tako da se dobivena masa
Mg
2
P
2
O
7
pomnoi s 5 i taj produkt pomnoi s 0.3623.

4.3.9. Odreivanje sulfata (SO
3
)

Od filtrata, dobivenog prilikom odreivanja SiO
2
i netopljivog ostatka (toka
4.3.4.), otpipetira se 100 cm
3
. Najprije se odvoje ukupni oksidi (toka 4.3.6.) i CaO (toka
34.3.7.). Dobiveni filtrat upari se na 250 cm
3
, zagrije do vrenja, doda 1 cm
3
koncentrirane
HCl ( = 1.19 kg/dm
3
), a zatim se dodaje kap po kap 10 cm
3
vrele otopine barijeva klorida
(10 g BaCl
2
u 100 cm
3
vode), malo prokuha i ostavi na vodenoj kupelji da se talog slegne.
Talog se filtrira, pere vruom vodom do negativne reakcije na kloride, zatim prenese u
porculanski loni, sui, spali, ari pri 850 C do stalne mase, hladi i vae. Sadraj SO
3

dobije se kada se dobivena masa pomnoi s 5 i taj produkt pomnoi s 0.3440.

4.3.10. Odreivanje ugljikova dioksida (CO
2
)

U tikvicu kroz otvor 1. ubaci se uzorak
vapnenca ili lapora (sadre), napuni posudicu A s
otopinom HCl (10 %), napuni posudu B do polovice s
koncentriranom H
2
SO
4
i sve skupa izvae. Zatim se
otvori pipce 2, 3 i 4 i polako, kapanjem, puta HCl na
uzorak. Razvija se CO
2
koji izlazi kroz koncentriranu
H
2
SO
4
u posudi B u atmosferu. Kad se prestane
razvijati CO
2
zatvori se pipce 2 i 3, tikvica se lagano
zagrije. Zaostali CO
2
izlazi vani a vodena para se
apsorbira u koncentriranoj H
2
SO
4
. Zatim se kroz otvor
4 lagano isisa na vodenoj sisaljci sav CO
2
, a
istovremeno se otvori pipce 2 i 3 da se tikvica napuni
svjeim zrakom. Ohladi se na prvobitnu temperaturu i
zatvori sve pipce pa se ponovno izvae cijelu
aparaturu. Gubitak mase prerauna se u masene udjele
CO
2
.

1
2
3
4
A
B

Slika 3.1. Aparatura za
odreivanje CO
2


40
4.3.11. Odreivanje natrijeva klorida (NaCl)

Odvae se 1 g uzorka, doda u vrelu vodu, otopi se, filtrira i ispire sa 250 cm
3
vode.
Filtratu se dodaju 2 do 3 kapi K
2
CrO
4
i titrira se s 0.05 mol/dm
3
otopinom AgNO
3
.
Koliina NaCl u uzorku izraunava se mnoenjem volumena 0.05 mol/dm
3
otopine
AgNO
3
(u cm
3
) s 0.002923.

4.3.11.1.Doputene razlike

Doputene razlike za dva ispitivanja istog uzorka su:
slobodna voda.............................................................. 0.10 %
ukupna voda................................................................. 0.10 %
silicijev dioksid (SiO
2
) i netopljivi ostatak.................. 0.25 %
ukupni oksidi (R
2
O
3
) ................................................... 0.20 %
kalcijev oksid (CaO).................................................... 0.15 %
magnezijev oksid (MgO) ............................................. 0.20 %
sulfati (SO
3
) ................................................................. 0.15 %

4.3.12. Prijedlog pisanja izvjetaja kemijske analize

Gips: _____________________________________________________________
(vrsta gipsa)
Proizvoa: ________________________________________________________
(firma)
Proizveden; uzorkovan: _______________________________________________
(datum)
Kemijska analiza br. _________________________________________________

Gips:
kalcijev sulfatdihirat (CaSO
4
2H
2
O) .......................................... _________ %
kalcijev sulfatpoluhidrat (CaSO
4
H
2
O) ................................... _________ %
vezana voda (H
2
O) ..................................................................... _________ %
kalcijev sulfat (CaSO
4
) ............................................................... _________ %

"Viak"
slobodni kalcijev oksid (CaO) .................................................... _________ %
sumporov trioksid (SO
3
) ............................................................ _________ %
Ukupno: ............... _________ %

Primjese:
slobodna voda (H
2
O) .................................................................. _________ %
natrijev klorid (NaCl) ................................................................. _________ %
silicijev dioksid (SiO
2
) i netopljivi ostatak ................................ _________ %
ukupni oksidi (Fe
2
O
3
+ Al
2
O
3
) ................................................... _________ %
kalcijev karbonat (CaCO
3
) ......................................................... _________ %
magnezijev karbonat (MgCO
3
) .................................................. _________ %
Ukupno: ............... _________ %

Sveukupno: 100 + _________ %

41
Preraunavanje rezultata kemijske analize izraene sastavom slobodne i vezane vode,
oksida i natrijeva klorida radi popunjavanja izvjetaja za kemijsku analizu:

a) mnoenjem postotaka MgO s 2.0912 dobije se postotak MgCO
3

b) mnoenjem postotaka MgO s 1.0914 dobije se postotak CO
3
, kao ekvivalent
MgCO
3

c) oduzeti CO
2
pod b) od CO
2
dobivenog kemijskom analizom
d) pomnoiti ostatak pod c) sa 2.2742, kako bi se odredio postotak CaCO
3

e) zbrojiti postotke: netopljivi ostatak SiO
2
, Fe
2
O
3
+ Al
2
O
3
, MgCO
3
i CaCO
3
i
prikazati kao agregat
f) mnoenjem postotaka CaCO
3
s 0.56031 dobije se postotak CaO, kao ekvivalent
CaCO
3

g) od ukupnog postotka CaO oduzima se postotak CaO kao ekvivalent CaCO
3
;
preostali postotak CaO naziva se "raspoloivi CaO"
h) ovaj "raspoloivi CaO" trebao bi se odnositi prema SO
3
iz kemijske analize kao
0.6991 prema 1; treba odrediti je li koji od oksida u viku
i) ako je CaO u viku treba pomnoiti SO
3
s 0.6991 i dobiveni produkt oduzeti od
"raspoloivog CaO"; ostatak se oznaava kao "viak CaO"
j) ako je SO
3
u viku treba pomnoiti "raspoloivi CaO" s 1.4304 i ovaj produkt
oduzeti od SO
3
; ostatak se oznaava kao "viak SO
3
"
k) zbroje se zajedno "raspoloivi CaO" i SO
3
i od ovog se zbroja oduzme "viak SO
3
";
ostatak je CaSO
4

l) ako se CaSO
4
nalazi u obliku CaSO
4
H
2
O, postotci CaSO
4
i vezane vode trebali
bi biti u odnosu 15.12 prema 1; odrediti je li koji od njih u viku
m) ako je CaSO
4
u viku, neki njegov dio je anhidrid; mnoenjem postotaka vezane
vode sa 15.12 dobije se postotak CaSO
4
kao ekvivalent CaSO
4
H
2
O; razlika
izmeu ukupnog CaSO
4
i postotaka CaSO
4
kao ekvivalenta CaSO
4
H
2
O je CaSO
4

- anhidrid
n) ako je voda u viku, neki dio CaSO
4
je gipsdihidrat;
ako je x = % CaSO
4
H
2
O, a y = % CaSO
4
2H
2
O onda je:
x + y = % CaSO
4
(kako je naeno pod k)) + postotak vezane vode
0.06206 x + 0.2093 y = % vezane vode
Rjeavanjem ove dvije jednadbe po x i y dobije se:
x = % CaSO
4
H
2
O - poluhidratni gips, a
y = % CaSO
4
2H
2
O - dihidratni gips.

Brzo izraunavanje primjesa u gipsu vri se i po slijedeoj jednadbi:
P = 100 - (V + 1,70 S),
gdje je:
P - primjesa u gipsu u %
V - vezana voda u % (toka 3.4.3.),
S - sulfati (SO
3
) u % (toka 3.4.9.).


42

4.4. CEMENT

Cementi su hidraulika veziva, koja pomijeana s vodom ovrsnu, prelazei u
vrsto, kamenito stanje. Na taj nain mogu povezati kameni agregat u cjelinu, koju
nazivamo malter (mort) ili beton. Cementi se sastoje od smjese spojeva kalcijeva oksida s
oksidima silicija, aluminija i eljeza, nastalih arenjem homogene sirovinske smjese barem
do temperature sinteriranja.

4.4.1. Vrste cementa

Prema svom osnovnom kemijskom sastavu cementi se dijele na silikatne cemente,
u kojima su glavni nosioci ovrivanja i ostalih tehnikih osobina silikati kalcija, i na
aluminatne cemente, ije osobine uvjetuju uglavnom kalcijevi aluminati.
Silikatni cementi dobivaju se mijeanjem tri osnovne komponente: vapnenca, gline
i kremena. Idealna sirovina za cemente su lapori s oko 77 % CaCO
3
. Glavni predstavnik
silikatne grupe je portland cement, koji danas, od svih vrsta cementa, ima najveu
primjenu. Od portland cementa izvode se cementi s hidraulikim dodacima, tj. tvarima
koje same nemaju sposobnost da ovrsnu s vodom, ali tu osobinu ispoljavaju kada se
pomijeaju s portland cementom.
Portland cement se dobiva finim mljevenjem portland cementnog klinkera s
dodatkom ograniene koliine sirovog gipsa ili anhidrida radi reguliranja vezivanja.
Portland cementni klinker dobiva se arenjem smjese vapnenca (75 %) i gline (25 %) ili od
lapora odgovarajueg sastava do temperature sinteriranja (oko 1400 C), gaenjem i finim
mljevenjem. Prema vaeim normama hidrauliki modul portland cementa mora biti
najmanje 1.7 , te ne smije imati vie od 3 % SO
3
, odnosno 5 % MgO.
Metalurki cementi se dobivaju finim mljevenjem mjeavine portland klinkera i
granulirane troske koja se dobiva naglim hlaenjem tekue troske nastale topljenjem
eljezne rude i dodataka u visokim peima eljezara. U nas su standardizirana dva tipa
metalurkog cementa: eljezni portland cement, s najmanje 70 % portland klinkera i
najvie 30 % troske, i metalurki cement s 1569 % portland klinkera i 3185 % troske.
Portland cement s dodatkom pucolana (do 30 % pucolana) i pucolanski cementi (s
preko 30% pucolana) dobivaju se mljevenjem mjeavine portland klinkera s prirodnim ili
vjetakim pucolanima, pucolanskom ili santorinskom zemljom, trasom i drugim
tufovima. Pucolan je prirodni proizvod pogodan da kemijski vee kalcijev oksid za vrijeme
njegove hidratacije stvarajui hidraulike komponente.
Metalurki i pucolanski cementi otporniji su prema djelovanju sulfatnih soli koje se
nalaze u vodi ili tlu i razvijaju manje topline tokom hidratacije (ovrivanja) nego
portland cementi, ali mogu imati manje poetne vrstoe. Meutim, tijekom kasnijeg
ovrivanja oni mogu postii iste vrstoe kao odgovarajui portland cementi.
Upotrebljavaju se osobito za podmorske gradnje i za masovni beton (brane).
Supersulfatni cement proizvodi se mljevenjem smjese od najvie 5 % portland
klinkera, 1215 % gipsa i 8085 % granulirane troske visokih pei. Zbog visokog sadraja
troske ovaj cement ima veu otpornost prema otopinama soli nego drugi cementi, a
otporan je ak i prema slabim kiselinama.

43
Roman cement, koji se do I. svjetskog rata proizvodio u znatnim koliinama, je
hidrauliko vezivo ali nije cement u dananjem smislu, jer nije peen do temperature
sinteriranja.
Aluminatni (boksitni) cementi proizvode se iz mjeavine boksita i vapnenca u
omjeru 1:1 koja se nakon pripreme sirovine tali u peima plamenicama ili elektropeima
na oko 1600 C. Pri proizvodnji aluminatnog cementa smetaju vee koliine oksida
eljeza, jer Fe
2
O
3
daje aluminatnom cementu slaba svojstva.
Aluminatni cementi odlikuju se vrlo visokim poetnim i kasnijim vrstoama,
razvijaju velike koliine topline pri ovrivanju i otporni su prema sulfatnim i
ugljinokiselim vodama. Visoka hidratacijska toplina koju aluminatni cementi razvijaju pri
ovrivanju ini ih pogodnim za betoniranje pri niskim temperaturama. Aluminatni
cementi se, u novije vrijeme, sve vie upotrebljavaju kao vezivo za vatrostalni beton.
Pomijeani s portland cementom, metalurkim cementima ili vapnom daju brzovezujue
cemente slabije mehanike otpornosti.

4.4.2. Proizvodnja portland cementa

Proizvodnja kvalitetnog cementa standardnih osobina, osobito cementa visokih
mehanikih otpornosti, osniva se na uspostavljanju i odravanju usko ogranienih
koliinskih odnosa izmeu kiselih i baznih sastojaka sirovine, briljivog finog mljevenja i
mijeanja sirovina i peenja tako pripravljene smjese pri temperaturi sinteriranja
(14001450 C). Time se vapno u smjesi kemijski vee s oksidima silicija, aluminija i
eljeza, te nastaje tvrdi kameniti produkt, cementni klinker.
Vapnenac je bazna komponenta sirovinske mjeavine za proizvodnju portland
cementa, a kisela komponenta je glina ili kvarcni pijesak.
Sirovinska smjesa za portland cement sastavlja se tako da se postigne molekularno
zasienje kiselih sastojaka (SiO
2
, Al
2
O
3
i Fe
2
O
3
) vapnom (CaO), a da pritom u klinkeru ne
preostane slobodnog, kemijski nevezanog CaO koji tetno utjee na gotov proizvod.
Maksimalni mogui sadraj CaO u sirovini ili cementu dobije se iz podataka kemijske
analize po jednadbi za "stupanj zasienja vapnom" (SZ):

100
)
O Fe
0.65w( + )
O Al
1.2w( + )
SiO
2.8w(
w(CaO)
= SZ
3 2 3 2 2

gdje su maseni udjeli baznih i kiselih komponenti izraeni u postocima.

Stupanj zasienja 100 u portland klinkeru ili cementu oznaava gornju granicu preko koje
sadraj CaO ne smije prijei, jer viak CaO nema ime da se vee i ostao bi kao slobodno
vapno.
U tablici 3.1. navedeni su glavni spojevi koji se u klinkeru portland cementa mogu
dokazati polarizacijskim mikroskopom i rendgenografskim postupcima. Sastav klinker
minerala je: 45 % C
3
S, 25 % C
2
S, 12 % C
3
A, 9 % C
4
AF i ostatak slobodni CaO i MgO.


44
Tablica 3.1. Pregled spojeva u klinkeru portland cementa
SPOJ OZNAKA CEMENTNOTEHNIKA SVOJSTVA
Trikalcijev silikat
3CaOSiO
2

C
3
S
srednja toplina hidratacije, pomae naknadno
stvrdnjavanje, daje vrstou cementu
Dikalcijev silikat
2CaOSiO
2

C
2
S
polagano ovrivanje, niska toplina hidratacije
Trikalcijev aluminat
CaO3Al
2
O
3

C
3
A
brzo poetno ovrivanje, vrlo velika toplina
hidratacije, vrstoa mala, jako se skuplja,
nepostojan na sulfate
5CaO3Al
2
O
3

12CaO7Al
2
O
3

C
5
A
3

C
12
A
7

osjetljivi na sulfatne vode, poveavaju skupljanje,
u veim koliinama izazivaju brzo vezivanje
Brownmillerit
4CaOAl
2
O
3
Fe
2
O
3

C
4
AF
polagano ovrivanje, otpornost prema sulfatima
vea nego kod gore navedenih aluminata
Slobodni CaO
u manjoj koliini nekodljiv, a u veoj izaziva
bubrenje i brzo vezivanje
Slobodni MgO u veim koliinama izaziva bubrenje

Kisele komponente daju nehidraulikom vapnu hidraulika svojstva. Svojstva
cementa ovise o njegovim kiselim komponentama. Cementi s mnogo SiO
2
pokazuju
polagano vezivanje i postiu veliku vrstou, s mnogo Al
2
O
3
brzo veu, a visoki postotak
Fe
2
O
3
ini cement otpornijim na kemikalije.
U tehnolokoj se praksi umjesto "stupnja zasienja vapnom" upotrebljavaju neki
iskustveni moduli. Tako je Michaelis uveo pojam hidraulikog modula (HM), kao omjer
izmeu postotaka baznih i kiselih komponenti. Otkrio je da najbolje osobine pokazuju
cementi kod kojih se vrijednost za hidrauliki modul kree od 1.7 do 2.2 , tj. da im je
sadraj baznih komponenti dvostruko vei od kiselih.

O Fe
+
O Al
+
SiO
CaO
= HM
3 2 3 2 2

Kasnije se opazilo da ima sirovina koje, iako imaju propisani hidrauliki modul, ne
daju dobre portland cemente. Stoga je u praksu uveden pojam silikatnog modula (SM) i
otkriveno je da cementi pokazuju najbolje osobine kada se njegove vrijednosti kreu od
1.2 do 4.0.

O Al
+
O Fe
SiO
= SM
3 2 3 2
2

Cementi koji imaju visoku vrijednost silikatnog modula veu sporije a oni s niskom
vrijednou bre. Kasnije su uvedeni aluminijski modul (Al
2
O
3
/Fe
2
O
3
) i eljezni modul
(Fe
2
O
3
/Al
2
O
3
).
Svi ovi moduli slue za praktinu ocjenu kvalitete sirovine i njene sposobnosti za
peenje.

45
4.4.3. Uzimanje uzorka cementa

Uzorci cementa se alju na ispitivanje odmah nakon izvrene isporuke (najkasnije
za 14 dana) s potrebnim podacima o vrsti cementa, datumu mljevenja i isporuke te
podacima o podrijetlu. Za punovano ispitivanje uzorci se uzimaju u prisutnosti obje
zainteresirane strane ili njihovih predstavnika.
Uzorak se uzima iz 12 vrea koje nisu leale na podu, pri emu se uzorak uzima iz
sredine vree. Ako se cement isporuuje ili se nalazi u rastresitom stanju, uzorak se uzima
na 12 razliitih mjesta s razliitih dubina. Jedan prosjean uzorak vrijedi za najvie 200 t
cementa.

4.4.4. Odreivanje gubitka arenjem

Odvae se priblino 1 g osuenog uzorka s tonou od 0.0001 g i u porculanskom
loniu i ari 1 sat na temperaturi od 1 000 C, ohladi u eksikatoru i vae. Odreivanje
gubitka arenjem kod eljezova portland cementa i kod cementa visoke pei se ne izvodi
jer oni arenjem primaju kisik. Razlika u odvagama prije i poslije arenja podijeljena s
masom uzorka i pomnoena sa 100 daje gubitak arenjem izraen u postocima.

4.4.5. Odreivanje silicijeva oksida

Odvae se priblino 1 g fino samljevenog cementa s tonou od 0.0001 g i otopi u
25 cm
3
razrijeene HCl (1:1). Otopina se ispari do suha na vodenoj kupelji, uz ee
mijeanje. Zagrijavati treba lagano, jer prejakim zagrijavanjem nastaje pregrijavanje
tekuine, to uzrokuje prskanje, ime moe nastati gubitak tvari koja se nalazi u otopini.
Posebno treba paziti kod isparavanja do suha, jer gusta smjesa taloga i otopine vrlo lako
isprska iz ae.
Da bi se izluila sva silikatna kiselina, suhi se ostatak u ai grije jedan sat na
pjeanoj kupelji ili u suioniku, pri temperaturi od 135 C.

H
2
SiO
3
H
2
O + SiO
2

Kada se smjesa ohladi doda se 25 cm
3
razrijeene HCl (1:1), ostavi stajati 15
minuta, pa se doda tople vode. Otopina se zagrije i filtrira kroz filtar papir s crnom
vrpcom. Talog se prvo ispere razrijeenom HCl da se uklone tragovi aluminijeva i
eljezova oksida, a nakon toga toplom vodom do negativne reakcije na klorid ione. Filtrat
se uva za odreivanje aluminija, eljeza i kalcija. Filtar papir s talogom stavi se u
odvagani platinski loni (ako se ne isplinjava SiO
2
moe se uzeti i porculanski loni). Da
bi se uklonila silikatna kiselina koja je zaostala u ai, potrebno je njenu unutranju stranu
i tapi prebrisati malim komadom vlanog kvantitativnog filtar papira, koji se nakon toga
doda talogu u loniu.
Filtar papir se prvo osui na laganom plamenu a nakon toga spali, pazei da ne
doe do stvaranja plamena, i ari 1 sat na 1 000 C tj. do stalne mase. Loni se izvadi iz
pei i ostavi jednu minutu na metalnoj ploi da se malo ohladi, potom se prebaci u
eksikator, ohladi do sobne temperature i vae.

46
Ovako dobivena silikatna kiselina nikad nije ista jer sadri primjese oksida
eljeza, aluminija, titanija itd., pa se izraunava kao SiO
2
+ netopljivi ostatak.

Maseni udio SiO
2
+ netopljivo u cementu, izraeno u postocima, rauna se prema
sljedeoj jednadbi:
100
m
-
m
m
-
m
= w
1 2
1 3
netopljivo SiO

+
2

Gdje je: m
1
= masa praznog lonia (g)
m
2
= masa lonia s uzorkom (g)
m
3
= masa lonia sa SiO
2
+ netopljivo (g)

Talog se navlai vodom, doda se 1-2 kapi koncentrirane H
2
SO
4
i doda 10-15 cm
3

iste 40% fluoridne kiseline. Sulfatna kiselina se dodaje da se sprijei hidroliza H
2
SiF
6
. HF
se ne smije dodavati na suhu silikatnu kiselinu, jer masa jako prska, pa mogu nastati
gubici. Loni se stavi u pjeanu kupelj i oprezno zagrijava u digestoru dok ne ispari sav
SiO
2
.
SiO
2
+ 4HF SiF
4
+ 2H
2
O
SiF
4
+ 2HF H
2
SiF
6

Nakon toga talog se jae zagrije da se istjera H
2
SO
4
, ari 1015 minuta punim plamenom,
ohladi i vae kao netopljivi ostatak. Iz razlike masa prije i poslije isplinjavanja dobije se
masa iste silikatne kiseline.
Ostatak u loniu se stali s malo bezvodnog Na
2
CO
3
, otopi u HCl (1:3) i doda
filtratu. Maseni udio SiO
2
u cementu, izraen u postocima, rauna se prema sljedeoj
jednadbi:
100
m
-
m
m
-
m
= w
1 2
1 4
SiO

2

Gdje je: m
1
= masa praznog lonia (g)
m
2
= masa lonia s uzorkom (g)
m
4
= masa lonia sa SiO
2
(g)

4.4.6. Odreivanje eljezova oksida

Filtratu zaostalom nakon odreivanja SiO
2
doda se 1025 cm
3
bromne vode ili
vodikova peroksida (3 %) za oksidaciju Fe
2+
u Fe
3+
, a viak oksidansa ukloni se kuhanjem.
Filtrat se prebaci u odmjernu tikvicu od 500 cm
3
i razrijedi do marke.
Alikvotnom dijelu filtrata (100 cm
3
), uz indikator bromfenol plavo, dokapava se
amonijev acetat (20 %) dok boja indikatora ne prijee iz ute u prljavo modru. Da se
sprijei taloenje eljeza naglo se doda 5 cm
3
koncentrirane octene kiseline (otopina mora
imati pH od 2.5 do 3). Doda se na vrh noa salicilne kiseline, kao indikator, i lagano
zagrije na oko 40 C. Nakon 30 do 60 s otopina se oboji crveno-ljubiasto. Titrira se sa
standard otopinom kompleksona III, c(kompleksona) = 0.01 mol/dm
3
, do svijetlo-ute
boje, a otopina se sauva za odreivanje aluminija.

47
Maseni udio Fe
2
O
3
u cementu, izraen u postocima, izraunava se po sljedeoj
jednadbi:
100
3 2
3 2
2
1

=
pipete
odmjerne
uzorka
O Fe EDTA EDTA
O Fe
V
V
m
M c V
w
gdje je V
EDTA
= volumen kompleksona utroenog za titraciju Fe
2
O
3
(dm
3
)

4.4.7. Odreivanje aluminijeva oksida

Nakon titracije eljeza, u istoj otopini odreuje se aluminij. Kako bi pH bio tono
4, polagano se dodaje amonijev acetat dok boja otopine ne prijee iz ute u prljavo plavu,
a nakon toga se dokapava octena kiselina dok otopina ponovno ne pouti. Doda se 0.5 cm
3

PAN-indikatora (0.1 % alkoholna otopina) i 3 kapi bakrova(II) kompleksona te se otopina
zagrije do vrenja. Vrua otopina titrira se standard otopinom kompleksona III,
c(kompleksona) = 0.01 mol/dm
3
, do prijelaza iz ljubiasto-crvene u svijetlo-utu boju.
Titracija se vri na elektromagnetnoj mijealici s grijaom ploom. Ako se crvena
boja ponovno vraa zagrijavanjem otopine do vrenja, ponovno se titrira , uz mijeanje, do
stalne ute boje. Ovo se ponavlja po potrebi i nekoliko puta. Vano je odravati visoku
temperaturu i pH tono na 4, jer je inae, pri nioj temperaturi i pri niim pH
vrijednostima, utroak kompleksona znatno manji.
Maseni udio Al
2
O
3
u cementu, izraen u postocima, izraunava se po sljedeoj
jednadbi:
100
) (
3 2
3 2
2
1

=
pipete
odmjerne
uzorka
O Al EDTA
O Al
V
V
m
M c A B
w
gdje je:
A = volumen kompleksona utroenog za titraciju Fe
2
O
3
(dm
3
)
B = volumen kompleksona utroenog za titraciju Al
2
O
3
+ Fe
2
O
3
(dm
3
)

4.4.8. Odreivanje kalcijeva oksida

Alikvotnom dijelu filtrata (25 cm
3
) doda se 5 cm
3
razrijeenog trietanolamina (1:1),
ime se maskira eljezo, i jako mijea desetak sekundi. Doda se NaOH, da pH bude 12, i na
vrh noa indikator mureksid. Izvri se gruba titracija da se sazna priblini utroak
kompleksona. Otpipetira se novi alikvotni dio, doda trietanolamin i dobro izmijea. Nakon
toga se doda priblino 3/4 potrebne koliine standard otopine kompleksona III,
c(kompleksona) = 0.01 mol/dm
3
, oprezno se doda NaOH, da pH bude 12, i na vrh noa
indikator mureksid. Otopina se titrira do prijelaza iz crvene u ljubiastu boju.
Maseni udio CaO u cementu, izraen u postocima, izraunava se po slijedeoj
jednadbi:
100

=
pipete
odmjerne
uzorka
CaO EDTA EDTA
CaO
V
V
m
M c V
w
gdje je V
EDTA
= volumen kompleksona utroenog za titraciju CaO (dm
3
)

48

4.4.9. Odreivanje magnezijeva oksida

Alikvotnom dijelu filtrata doda se 5 cm
3
razrijeenog trietanolamina (1:1) i dobro
promijea. Zatim se doda 15 cm
3
amonijakalnog pufera (NH
4
Cl + NH
4
OH), da pH bude 10,
onoliko kompleksona koliko je utroeno za titraciju kalcija i na vrh noa indikatora
Eriokromcrno T. Otopina se titrira standard otopinom kompleksona, c(kompleksona) = 0.01
mol/dm
3
, do prijelaza crvenkaste boje u izrazito plavu.
Maseni udio MgO u cementu, izraen u postocima, izraunava se po sljedeoj
jednadbi:

100
) (

=
pipete
odmjerne
uzorka
MgO EDTA
MgO
V
V
m
M c A B
w

gdje je:
A = volumen kompleksona utroenog za titraciju CaO (dm
3
)
B = volumen kompleksona utroenog za titraciju CaO + MgO (dm
3
)

Ispitivanje materijala Analiza legura

49

Slika 4.2. Uzimanje uzorka legura
buenjem u dijagonalnom smjeru

5. LEGURE

Legurama ili slitinama nazivaju se materijali odreenih kemijskih, fizikalnih i
mehanikih svojstava dobiveni mijeanjem dvaju ili vie metala ili metala i nemetala u
odreenim omjerima. Metali se, zbog nedostatka odreenih svojstava, posebno u
industrijskoj primjeni obino ne koriste u kemijski istom obliku ve u obliku legura.
Svojstva metala i legura temelje se na njihovim sastavnim dijelovima. Ponekad su
male razlike u sastavu legure uzrok znaajnim promjenama njihove tehnike primjene.
esto je dovoljna samo kemijska analiza za procjenu mogue uporabe dotine legure. Kod
nekih legura samo se kemijskim putem moe utvrditi kvaliteta.
Sama analiza prilagoava se tehnikim zahtjevima. Ponekad je potrebno samo
provjeriti koliine glavnih sastojaka, dok u nekom drugom sluaju je potrebno odrediti
samo neistoe.
Prosjeni uzorak metalnog materijala dobiva se uzimanjem odreenog dijela od
nekog komada. Broj komada iz kojih se uzima uzorak se kree od 1 do 10%, pa i vie

5.1. UZIMANJE UZORKA LEGURE ZA ANALIZU

Za metale i legure, kao to su bakar,
olovo, kositar, cink, bronca, mjed, bijela kovina i
slino vrijedi pravilo da uzorak za analizu mora
biti uzet s cijelog presjeka komada. Najbolje je
da komad raspilimo po dijagonalnom presjeku,
kako je prikazano na slici 4.1. a piljevinu
analiziramo.
Ako to nije mogue, ili ako nije zgodno
piliti, onda uzmemo uzorak buenjem s gornje i
donje strane, do sredine komada, na nekoliko
mjesta u dijagonalnom smjeru (slika 4.2.).

U nekim sluajevima, na primjer kod
cijevi, zgodno je uzeti uzorak za analizu
turpijanjem po cijelom presjeku. Od bijele
kovine i, openito, od legura olova i kositra
koje su jako nehomogene, ako je ikako
mogue, uzimamo uzorak piljenjem po
dijagonalnom presjeku. Ako je koliina
strugotina dobivenih iz uzorka prevelika,
smanjimo je etvrtanjem.
Koliina materijala iz kojeg uzimamo
uzorak treba iznositi 2 do 10 % itave poiljke,
a jo vei postotak uzimamo kad imamo
izrazito nehomogen materijal.

Slika 4.1. Uzimanje uzorka legura
piljenjem po dijagonalnom presjeku


50
Ako se trai prosjena analiza iz mnogo komada dosta razliita sastava, moemo
uzeti uzorak na dva naina. Kod postupka proporcionalne odvage, od strugotine svakog
komada uzmemo koliinu proporcionalnu masi komada, dobro je pomijeamo i tek onda
uzmemo uzorak za analizu. Postupkom taljenja koliinu strugotine proporcionalnu masi
komada pomijeamo i rastalimo u amotnom ili grafitnom loncu. Strugotinu kod taljenja
pokrijemo slojem drvenog ugljena ili boraksa i sode, da ne doe do oksidacije kisikom iz
zraka. Kad je sve rastaljeno, pomijeamo sadraj lonca, eljeznom licom izvadimo talinu i
izlijemo je na istu eljeznu plou. Iz skrutnutog komada, koji je dosta homogen, uzimamo
uzorak piljenjem, buenjem ili turpijanjem po cijelom presjeku.

5.2. BIJELE LEAJNE KOVINE

Od bijelih leajnih kovina prave se leajevi za one dijelove stroja koji se vrte, a od
takve se kovine trae sljedea svojstva:
mora biti toliko tvrda da trenje bude razmjerno malo; ako je pretvrda, izgrebla bi
osovinu;
mora biti plastina, tako da se priljubi uz osovinu i na taj nain automatski regulira
jednolinu razdiobu tlaka.

Kako su tvrdoa i plastinost dva oprena svojstva, ne moemo ih nai kod
homogenih metala. Meutim oba svojstva moemo u izrazitoj mjeri nai kod homogenih
legura i ba se od takvih legura i prave leajevi. One, u osnovnoj masi koja je plastina,
imaju niz tvrdih dijelova u obliku kristala, koji leajnoj kovini daju potrebnu vrstou. Ako,
pak, na jednom mjestu nastane preveliko trenje i time se povisi tlak, nee se osovina izribati,
jer e se tvrdi kristali moi ugnuti u plastiniju masu. Jasno je da, uz posjedovanje potrebnih
tehnikih svojstava, leajne kovine ne smiju biti preskupe.
Najbolje se bijele kovine prave iz kositra, antimona i bakra, s velikim postotkom
kositra (7085 % Sn). U njima tvrde dijelove ine kristalni spojevi SbSn i Cu
3
Sn, a oni
plivaju u eutektiumu, koji je bogat na kositru. Ovakve legure mogu izdrati velike tlakove,
pa se upotrebljavaju npr. za izradu leajeva osovina teretnih vagona. eljeznike uprave
pojedinih drava propisale su sastave takvih bijelih leajnih kovina: francuske, talijanske i
njemake eljeznice: 8284 % Sn, 1112 % Sb i 56 % Cu; engleska leajna kovina 76.7 %
Sn, 15.5 % Sb, 7.8 % Cu; Britanija-metal: 9092 % Sn, 89 % Sb i do 3 % Cu.
Legure kositra i antimona, sa sastavom oko 75 % Sn i 25 % Sb, imaju takoer
svojstva dobre leajne kovine: u njima tvrde dijelove tvori spoj SbSn. Naravno, da su sve
ovakve bijele kovine jako skupe zbog velikog postotka skupog kostira. Njihova se cijena
moe sniziti, ako im dodamo 78 % olova, koji poveava plastinost eutektikuma. Moemo,
meutim, napraviti jo znatno jeftinije leajne kovine sa samo tri osnovna elementa Pb, Sn i
Sb, od kojih je olovo u suviku. Razne eljeznike leajne kovine sadre 1012 % Sn,
816 % Sb i 7080 % Pb. Jednostavne su leajne kovine sastavljene od olova i antimona sa
sastavom od 1325 % Sb i 7587 % Pb. U njima su tvrdi dijelovi kristali antimona, koji
plivaju u olovu. Kako antimon nema veliku vrstou, ve se lako drobi, ove legure ne mogu
izdrati velike napore, ali su inae jeftine. Olovne bronce (bronce s 412 % Pb) takoer su
dobre leajne kovine, a u novije se vrijeme prave leajne kovine sa kalcijem i natrijem.


51
5.2.1. Odreivanje antimona (Sb)

Otopi se 1 g legure u visokoj ai u 20 cm
3
koncentrirane H
2
SO
4
, uz oprezno
grijanje, pri emu treba drati au pokrivenu satnim staklom. Kad se ohladi, doda se
oprezno ali brzo, drei satno staklo iznad ae, 100 cm
3
destilirane vode i 5 cm
3

koncentrirane HCl da se sprijei hidroliza.
Otopini, zagrijanoj na 60 C, doda se 23 kapi metilorana i titrira standard
otopinom KBrO
3
, c(KBrO
3
) = 0.0167 mol/dm
3
, dok ne nestane crvena boja (suvini
bromat unitava metiloran). Pri kraju reakcije doda se jo jedna do dvije kapi metilorana.
Kositar se otapa u H
2
SO
4
odmah u stani-obliku, pa ne reagira s KBrO. Ako je
pristupno eljezo, i ono troi oksidansa, pa se rezultat mora korigirati.

5.2.2. Odreivanje olova (Pb)

Nakon titracije antimona, otopina se digerira 2 sata, a onda filtrira izlueni PbSO
4

kroz filtar papir (bijela vrpca) ili Goochov loni, ispere s hladnom razrijeenom H
2
SO
4

(1:20), sui kod 110 C ili ari u elektrinoj pei ili na plamenu pri 300400 C, kod
arenja na plamenu stavi se u obini porculanski loni, te vae kao PbSO
4
.

5.2.3. Odreivanje kositra (Sn)

Filtrat se kvantitativno prenese u odmjernu
tikvicu od 250 ili 500 cm
3
, ovisno o koliini kositra, i
razrijedi do oznake s razrijeenom HCl ili sulfatnom
kiselinom (1:50), da ne doe do hidrolize.
Iz odmjerne tikvice se pipetom prenese 100 cm
3

u Erlenmeyerovu tikvicu od 1 dm
3
, i ova zatvori
gumenim epom s Contat-Gockelovim ventilom (slika
4.3.). U ventil se stavi otopina NaHCO
3
, a doda se i malo
krutog NaHCO
3
. U Erlenmeyerovu tikvicu se doda 8 g
cinka (granuliranog ili u sitnim komadiima lima) i
20 cm
3
konc. HCl te zatvori brzo epom s ventilom.
Erlenmeyerovu tikvicu s ventilom ostavi se da stoji kod
sobne temperature, a ako se tikvica jae zagrije ohladi se
vodom. Kad se dodani cink otopi, doda se jo 4 g cinka i
ponovno zatvori tikvicu. Sada se cink otapa sporije. Kroz
2025 minuta doda se jo 7080 cm
3
konc. HCl.
Kada sje otopi sav dodani cink, stavi se tikvica na mreicu i pone grijati malim
plamenom. Djelovanjem cinka izluili su se iz otopine, u spuvastom obliku, kositar,
antimon i bakar, a grijanjem se otopio samo kositar, kao Sn
2+
. Otapanje je gotovo, kad iz
spuvastog metala vie ne izlaze mjehurii vodika u obliku sitnih niti. Tikvica se skine s
mreice i naglo ohladi pod vodom, pri emu ona povue gotovo svu otopinu
hidrogenkarbonata koja se nalazi u ventilu, pa je stoga treba jo dodati.
Kad se tekuina ohladi, skine se ventil i ispere grlo tikvice unaprijed prireenom
otopinom, pripravljenom otapanjem 0.2 g KJ u 100 cm
3
vode, kojoj se doda 5 cm
3
svjee
otopine kroba i 10 cm
3
razrijeene HCl. poeljno je ubaciti i malo krutog NaHCO
3
, kako

Slika 4.3. Contat-Gockelov
ventil

52
bi atmosfera bila puna ugljine kiseline, da prisutni zrak ne oksidira Sn
2+
u Sn
4+
. Titrira se
naglo standard otopinom KBrO
3
, c(KBrO
3
) = 0.0167 mol/dm
3
, dok se ne pojavi modra
boja, koja brzo nestane zbog prisutnosti metalnog antimona u otopini koji ipak reagira s
jodom.
Maseni udio kositra u leguri, izraen u %, iznosi
100
3
3 3

=
pipete
odmjerne
uzorka
Sn KBrO KBrO
Sn
V
V
m
M c V
w

5.2.4. Odreivanje eljeza (Fe)

eljezo se odreuje u alikvotnom dijelu otopine legure (100 cm
3
) tako da se
najprije s H
2
S istaloe elementi II skupine, a nakon kuhanja i oksidacije filtrata s HNO
3
,
istaloi se eljezo kao Fe(OH)
3
.

5.2.5. Odreivanje bakra (Cu)

Bakar se odredi u drugom alikvotnom dijelu od 100 cm
3
kojemu se doda 5 g fino
samljevene vinske kiseline, da se sprijei taloenje kositrene kiseline, pa amonijak, dok
tekuina ne pomodri. Nakon toga doda se 34 cm
3
otopine kalijeva ksantogenata (10 %)
snano mijeajui za vrijeme dodavanja da se talog ne zgrua. uti bakreni ksantogenat se
otfiltrira i ispere vruom vodom, do negativne reakcija na NH
4
+
-ion (provjera s
Nesslerovim reagensom), sui, spali, ari i vae kao CuO.
Za odreivanje bakra u bijeloj leajnoj kovini moe se upotrijebiti i sljedea
metoda: 0.51 g legure otopi se u 30 cm
3
zlatotopke, razrijedi s 30 cm
3
vode, doda 1 g
vinske kiseline, neutralizira s NaOH, zakuha i prelije u vruu otopinu pripravljenu od 20 g
NaOH i 12 g hidrazin hidroklorida ili sulfata u 250300 cm
3
vode, te kuha uz dobro
mijeanje oko pola sata. Hidrazin hidrokolorid izlui elementarni Cu, a kad se ovaj slegne
redukcija je gotova; filtrira se i dobro ispere vruom vodom. Filtar papir s talogom se spali
u istom porculanskom loniu, prenese u malu aicu i otopi se u HNO
3
(1:1). Po potrebi
se filtrira a u filtratu se elektrogravimetrijski odredi bakar. Otopina za elektrolizu ne smije
sadravati vie od 23 cm
3
konc. HNO
3
na 150200 cm
3
otopine.

Pripremanje otopina

Standardna otopina KBrO
3
, c(KBrO
3
) = 0.0167 mol/dm
3
: Odvae se tono
2.7833 g KBrO
3
prethodno osuenog na 180 C do konstantne mase, paljivo prenese u
odmjernu tikvicu od 1 000 cm
3
i nadopuni do oznake.

Ksantogenat.otopina, 10 %: 6 g KOH otopi se u 30 cm
3
alkohola (96 %) u
Erlenmeyerovoj tikvici. Otopini se doda malo po malo uz mukanje CS
2
dok se ne izlue
kristali ksantogenata. Talog se filtrira i sui izmeu dva lista filtar papira. Otopi se 10 g
ksantogenata u 90 cm
3
vode.

Ispitivanje materijala Analiza rudaa

53

6. RUDAE

Rudae su prirodni minerali iz kojih se moe na rentabilan nain dobiti jedan ili
vie metala. Izraz rentabilno je od presudne vanosti jer je on parametar koji odluuje da li
e se neki prirodni materijal smatrati rudom ili samo prirodnim mineralom. Tako moemo
imati leita izvrsnih eljeznih minerala koji su bezvrijedni, odnosno nisu rude u
tehnolokom smislu iz jednostavnog razloga to se nalaze na tehnoloki nedostupnim
podrujima. Drugo pak leite moe sadravati velik postotak nekog metala (npr. Al u
glini), ali je ipak kao ruda beskoristan jer ne postoji ekonomian proces dobivanja
navedenog metala iz tog minerala. Dakle, esto je ekonomski parametar vaniji od samog
tehnolokog procesa i mogunosti izvedbe odreenog procesa.

6.1. UZIMANJE UZORKA RUDE ZA ANALIZU

Kod ruda nailazimo zaista na svakojake mogunosti. Ruda moe biti krupna, onako
kako se kopa i kako dolazi u trgovinu ili u tvornicu na preradu, ili moe biti sitna, jer je na
primjer fino samljevena radi flotacije, itd. to je ruda sitnija, bit e lake uzeti srednji
uzorak i on e biti manji. Koliina uzorka koju uzimamo iznosi obino od 1 do 2 , tj. od
1 do 2 kg na jednu tonu rude. Koliina uzorka ovisi i o vrijednosti rude; to je ruda
vrjednija, koliina uzorka treba da je vea.
Uzorak moemo uzeti iz vagona, s hrpe ili s pomine prijenosne trake u rudnicima
ili ureajima za oplemenjivanje ruda. Budui da je iz velike hrpe vrlo teko uzeti vjeran
uzorak, radije ga uzimamo iz vagona. Najprije ocijenimo priblian sadraj krupnih,
srednjih i sitnih komada rude, pa takav odnos nastojimo zadrati i u uzorku. Ako smo
procijenili da je bilo po veliini zrna 50 % krupnih dijelova, 40 % srednjih i 10 % sitnih,
onda emo s raznih mjesta u vagonu, s povrine i s dna vagona, uzeti po pet lopata
krupnog, etiri lopate srednjeg i jednu lopatu sitnog uzorka, sve zajedno u koliini od 10
do 20 kg (to odgovara od 1 do 2 za vagone od 10 t). Uzorak uzet na taj nain, iz jednog
ili vie vagona, pomijeamo u tzv. sirovi uzorak.
Ako moramo uzeti uzorak iz hrpe, onda hrpu najprije izravnamo na visinu od 40 do
60 cm. Tada na raznim mjestima iz hrpe uzmemo lopatom uzorke kao i kod vagonskih
poiljki, u koliini od 1 do 2 .
Sirovi uzorak usitnimo najprije drobilicama, a zatim mlinovima ili avanima na
veliinu zrna od 100 mm, te ga smanjimo tzv. etvrtanjem. U tu svrhu, iz usitnjenog i vrlo
dobro pomijeanog uzorka, nainimo
licom stoastu hrpu na istoj podlozi,
hrpu zatim spljotimo na visinu od najvie
20 cm, te je licom ili eljeznim kriem
razdijelimo na etiri dijela (slika 5.1.).
Sada odbacimo dva nasuprotna
dijela (na slici 5.1.C osjeneno), a ostatak
dobro pomijeamo i usitnimo na veliinu
zrna od 5 mm, te ponovnim mijeanjem i
etvrtanjem smanjimo. To smanjivanje
sitnjenjem, mijeanjem i etvrtanjem
ponavljamo do veliine zrna od 2 mm i
A)
B)
C)

Slika 5.1. Uzimanje uzorka etvrtanjem

54
mase uzorka do 1 kg. Ukoliko se radi o sitnoj rudi, postupak je u naelu isti, samo otpada
drobljenje. U tom je sluaju uzimanje srednjeg uzorka mnogo olakano, a vjerojatnost da
e uzorak biti vjeran je vea.
Ako je na taj nain dobiveni uzorak mokar,
suimo ga na temperaturi od najvie 100 C.
Gubitak mase predstavlja "grubu vlagu". Osuenu
rudu zatim usitnimo, tako da sva proe kroz sita od
2500 oka na cm
2
(irina oka 0.12 mm ili mesh 115
Tylerove serije sita). Sad uzorak dobro pomijeamo,
nainimo od njega stoastu hrpu, spljotimo je i
kriem razdijelimo na etiri jednaka dijela kao prije.
Jedan dio aljemo u laboratorij kao uzorak za
analizu, drugi dio moe ii kupcu, trei prodavau, a
etvrti, ako elimo, moemo spremiti zapeaen, za
sluaj eventualnog spora, za arbitranu analizu.
Uzorke uvamo u staklenim bocama s bruenim
epom, a otpremamo ih u limenim kutijama.
Ako ruda nije imala vlage i nije osjetljiva na
vlagu, moe se spremati i u papirnatim ili PVC
vreicama.
Kod uzoraka koji nisu pregrubi, moemo se
umjesto etvrtanja posluiti vrlo zgodnim aparatom
za polovljenje uzorka prema Jonesu, tzv. Riffle
Samplerom. Na slici 5.2. prikazano je kako veu
koliinu sirovog uzorka prikladne veliine moemo
reducirati, pomou nekoliko takvih aparata za
polovljenje.
Najlake i najtonije moe se uzeti srednji uzorak rude koja prolazi preko
prijenosne trake, osobito ako ruda nije krupna. Konstruirano je mnogo ureaja koji
automatski, s vremena na vrijeme, uzimaju uzorak to prolazi trakom. Koliko esto e se
uzimati uzorci stvar je kompromisa izmeu trokova i idealnog srednjeg uzorka.

6.2. ALUMINIJEVA RUDAA - BOKSIT

Iako je aluminij jedan od najrairenijih elemenata u prirodi nema mnogo rudaa iz
kojih bi se on praktino i ekonomino dobivao. Takve rudae su boksit (Al
2
O
3
xH
2
O), koji
je iroko rasprostranjen, i kriolit (AlF
3
3NaF), koji se u veim koliinama nalazi iskljuivo
na Grnlandu.
Boksit je smjesa minerala nastala u prirodi vremenskim troenjem primarnih
eruptivnih ili sedimentnih stijena (granita, bazalta, glinastih vapnenaca, itd.) koje su
sadravale prosjeno oko 15 % Al
2
O
3
, u obliku aluminosilikata. Dugotrajnim klimatskim
troenjem gubili su se spojevi magnezija, natrija i kalija, ostavljajui ostatak bogatiji
oksidima aluminija, eljeza, titanija. Kemijski i mineraloki sastav takvih ostataka je dosta
raznolik, ovisno o sastavu primarnih stijena. Openito, boksit se dijeli na crveni, s mnogo
eljezova oksida (1825 %) i bijeli s manje eljezova oksida a vie silikatne kiseline.
Sadraj Al
2
O
3
u boksitu kree se od 3550 %.
Aluminijev oksid se u boksitu pojavljuje u tri hidratizirane mineralne vrste:
hidragilit (Al
2
O
3
3H
2
O), bemit (Al
2
O
3
H
2
O) i diaspor (Al
2
O
3
3H
2
O). Ove hidratizirane
oblike aluminijeva oksida u boksitima prate razliite koliine primjesa (oksidi eljeza,
1/2
1/4
1/8

Slika 5.2 Smanjivanje uzorka
upotrebom veeg broja aparata za
polovljenje uzoraka

55
titanija, silicija, kalcija, itd.). Silicijev dioksid se pojavljuje u boksitu slobodan, kao
kremen, ili vezan u kaolinitu (Al
2
O
3
2SiO
2
2H
2
O). eljezo se pojavljuje u boksitu u obliku
limonita (FeOOHxH
2
O), siderita (FeCO
3
) i hematita (Fe
2
O
3
). Titanij se pojavljuje
openito u obliku rutila TiO
2
, a u manjim koliinama kao ilmenit FeOTiO
2
.
Kod tehnike prerade boksita po Bayerovoj metodi, samljeveni i areni boksit
izluuje se otopinom NaOH, kod ega aluminij prelazi u otopinu kao natrijev aluminat. U
talogu ostaju netopljivi Fe(OH)
3
, natrijev aluminijev silikat i natrijev titanat. Iz otopine se
natrijev aluminat taloi razrjeenjem i hidrolizom, kao isti Al(OH)
3
. Kako u boksitu
prisutna silikatna kiselina troi luinu a osim toga vee i aluminij u netopljivi aluminijev
silikat, to su boksiti s veim postotkom SiO
2
(veim od 5 %) neprikladni za tehniku
upotrebu, jer se ne daju rentabilno iskoristiti.

6.2.1. Vlaga

Sui se 1 g fino samljevenog boksita kod 105 C do stalne teine i tako osuena
rudaa koristi se za daljnju analizu.

6.2.2. Gubitak arenjem

Odvae se 1 g suhog boksita i ari jedan sat u pei pri 900 C. Tijekom arenja
boksit gubi kemijski vezanu vodu kao i eventualno prisutne organske tvari.

6.2.3. Odreivanje silicijeva dioksida

a) Boksit se otapa u koncentriranoj H
2
SO
4

Odvae se 2 g fino samljevene i prosijane rudae i otopi dodatkom 20 cm
3

koncentrirane H
2
SO
4
u porculanskoj zdjelici pokrivenoj satnim staklom. Oprezno se grije i
mijea, pri emu se razvijaju pare SO
3
. Kada se boksit otopi, opaa se promjena boje.
Ohladi se smjesa i naglo doda oko 200 cm
3
hladne vode, drei pri tome satno staklo iznad
zdjelice. Talog se filtrira preko filtar papira (bijela vrpca), spali, ari na 1 000 C i vae
kao neisti SiO
2
.
Filtrat se kvantitativno prebaci u odmjernu tikvicu od 500 cm
3
, nadopuni do oznake
destiliranom vodom i dobro promuka.

a) Boksit se ne otapa u koncentriranoj H
2
SO
4

Odvae se 2 g rudae, s tonou od 0.0001 g, i raini s 10 g NaKCO
3
pola sata u
platinskom loniu pri temperaturi crvenog ara. Umjesto s NaKCO
3
, rudau se moe
rainiti taljenjem s KHSO
4
u platinskim loniu ili s NaOH u niklenom loniu.
Talinu (alkalijske aluminate i silikate) izlui se s 25 cm
3
vrue vode i 25 cm
3

koncentrirane HCl ( = 1.19) u au od 400 cm
3
. Otopina se zagrijava uz povremeno
mijeanje dok se boksit ne otopi. Otopina se na vodenoj kupelji ispari do suha. Posebnu
pozornost treba obratiti pri kraju isparavanja jer gusta smjesa taloga i otopine vrlo lako
isprsne iz ae ime mogu nastati gubici.
Suhi talog se ovlai koncentriranom HCl i ponovno upari do suha. Ovo se ponovi
jo jednom, a nakon toga se prebaci u suionik, gdje se suhi ostatak u ai grije 1 sat pri
temperaturi od 135 C pri emu se izlui sva silikatna kiselina (H
2
SiO
3
).


56
H
2
SiO
3
H
2
O + SiO
2

Kada se smjesa ohladi doda se 25 cm
3
razrijeene HCl (1:1), ostavi stajati 15
minuta, pa se doda tople vode. Otopina se zagrije i filtrira kroz filtar papir s bijelom
vrpcom. Talog se prvo ispere razrijeenom HCl, da se uklone tragovi aluminijeva i
eljezova oksida, a nakon toga toplom vodom do negativne reakcije na kloride. Filtrat se
uva za odreivanje aluminija, eljeza i kalcija.
Filtar papir s talogom stavi se u odvagani platinski loni (ako se ne isplinjava SiO
2

moe se uzeti i porculanski loni). Silikatna kiselina, zaostala na stijenkama ae, uklanja
se brisanjem unutranjosti ae i tapia malim komadom vlanog kvantitativnog filtar
papira, koji se nakon toga doda talogu u loniu.
Filtar papir se prvo osui na slabom plamenu a nakon toga spali, pazei da ne doe
do stvaranja plamena, i ari pri 1 000 C jedan sat tj. do stalne mase. Loni se izvadi iz
pei i stavi na metalnu plou da se malo ohladi, nakon ega se u eksikatoru ohladi na
sobnu temperaturu i potom vae.
Ovako dobivena silikatna kiselina nikad nije ista, jer sadri primjese oksida
eljeza, aluminija, titanija i dr., pa se izraunava kao neisti SiO
2
.
Maseni udio SiO
2
+ netopljivo u boksitu, izraeno u postocima, rauna se prema
sljedeoj jednadbi:
100
m
-
m
m
-
m
w
1 2
1 3
netopljivo SiO
=
+
2

Gdje je: m
1
= masa praznog lonia
m
2
= masa lonia s uzorkom
m
3
= masa lonia sa SiO
2
+ netopljivo

Talog se navlai vodom i doda se 12 kapi koncentrirane H
2
SO
4
. Sulfatna kiselina
se dodaje da se sprijei hidroliza H
2
SiF
6
, a voda zbog toga to se fluoridna kiselina se ne
smije dodavati na suhu silikatnu kiselinu, jer masa jako prska to uzrokuje gubitke. Doda
1015 cm
3
fluoridne kiseline (40 %), loni se stavi u pjeanu kupelj i oprezno zagrijava
u digestoru, dok ne ispari sav SiO
2
.
SiO
2
+ 4HF SiF
4
+ 2H
2
O
SiF
4
+ 2HF H
2
SiF
6

Nakon toga talog se jae zagrije da se istjera H
2
SO
4
, ari 1015 minuta punim
plamenom, ohladi i vae kao netopljivi ostatak. Iz razlike masa prije i poslije isplinjavanja
dobije se masa iste silikatne kiseline.
Ostatak u loniu se stali s malo bezvodnog Na
2
CO
3
, otopi u HCl (1:3) i doda
filtratu. Maseni udio SiO
2
u boksitu, izraen u postocima, rauna se prema sljedeoj
jednadbi:
100
m
-
m
m
-
m
= w
1 2
1 4
SiO

2

Gdje je: m
1
= masa praznog lonia
m
2
= masa lonia s uzorkom
m
4
= masa lonia sa SiO
2


57
Nakon izdvajanja silicijeve kiseline, filtrat se kvantitativno prebaci u odmjernu
tikvicu od 500 cm
3
, napuni do oznake destiliranom vodom i dobro promuka.

6.2.4. Odreivanje eljeza metodom Zimmermann-Reinhardta

Iz odmjerne tikvice se otpipetira 100 cm
3
otopine u Erlenmeyerovu tikvicu od
300 cm
3
i upari na manji volumen (oko 30 cm
3
). Doda se 10 cm
3
HCl (1+1), ponovno
zagrije do kljuanja i dokapava otopina SnCl
2
do obezbojenja, a zatim jo jedna ili dvije
kapi u suviku. Otopina se ohladi, razrijedi na oko 200 cm
3
destiliranom vodom i doda
odjednom 10 cm
3
zasiene otopine HgCl
2
, pri emu se poslije stajanja javlja svilenkasti
talog Hg
2
Cl
2
. Otopini se zatim doda 10 cm
3
Zimmermann-Reinhardt otopine i titrira
standardom otopinom KMnO
4
, c(KMnO
4
) = 0.02 mol/dm
3
, do pojave slabo ljubiaste
boje, koja se zadrava 2030 s. Koliina Fe
2
O
3
, u postotcima, izraunava se po slijedeoj
jednadbi:
MnO
4
-
+ 5Fe
2+
+ 8H
+
Mn
2+
+ 5Fe
3+
+ 4H
2
O
w
5 c V M
2 m
V
V
100
F O
KMnO KMnO Fe O
uzorka
u
a
2 3
4 4 2 3
=

6.2.5. Odreivanje smjese oksida eljeza i aluminija (R
2
O
3
)

3
otopine u au od 400 cm
3
, doda 23 g NH
4
Cl, nekoliko kapi
metiloran indikatora, razrijedi s oko 100 cm
3
destilirane vode i oprezno zagrijava do
vrenja. Vreloj otopini dodaje se kap po kap, uz neprekidno mijeanje, amonijeva
hidroksida (1+1), dok boja indikatora ne bude jasno uta (ili u nedostatku indikatora, dok
se mirisom ne ustanovi suviak amonijaka). Zagrijava se jo nekoliko minuta, ostavi malo
da se talog slegne, pa se prvo tekuina iznad taloga filtrira kroz filtar papir (crna vrpca).
Talog se ispere 45 puta vruom 2 % otopinom NH
4
NO
3
.
Filtrat se uva za odreivanje kalcija i magnezija.
Talog se otapa toplom kloridnom kiselinom (1+1) i to tako to se filtar papir, na
kojem je talog, probui staklenim tapiem, a topla kiselina preljeva preko taloga. Na ovaj
nain se sav talog otopi, a filtar papir se ispire vruom vodom dok ne postane potpuno
bijel. Otopina u ai se razrijedi do 200 cm
3
destiliranom vodom te se eljezo i aluminij
ponovno taloe amonij-hidroksidom. Dvostruko taloenje je potrebno zbog koprecipitacije
Ca, Mg, i Na. Talog se filtrira i ispire vrelom otopinom NH
4
NO
3
(2 %) do negativne
reakcije na kloride.
Filtrat se pripoji filtratu dobivenom poslije prvog taloenja, a filtar papir s talogom
se presavije i stavi u odvagani porculanski loni. Loni se prebaci na keramiki trokut,
malo se iskosi i zagrijava blagim plamenom da papir i talog izgore. Zatim se prenese u pe
za arenje i ari pri 1 000 C do konstantne mase, hladi i vae.
Iz razlike u masi dobije se suma oksida R
2
O
3
(Fe
2
O
3
+ Al
2
O
3
); u odvaganom
uzorku maseni postotak R
2
O
3
je:
w
m
m
V
V
100
R O
taloga
uzorka
u
a
2 3
=
gdje je: m
taloga
= masa taloga poslije arenja (g)
m
uzorka
= masa odvaganog uzorka (g)

58
V
u
= volumen uzorka (dm
3
)
V
a
= volumen alikvota (dm
3
)

6.2.6. Odreivanje aluminija

Maseni udio aluminija se odredi iz razlike masenih udjela smjese oksida i eljezova
oksida.

3 2 3 2 3 2
O Fe O R O Al
w w w =

Ispitivanje materijala Vitamini

59

7. VITAMINI

Vitamini su neophodno potrebni za normalan razvoj svakog ivog organizma. To
su biokatalizatori koje ivotinjski organizam prima hranom, jer ih sam nije u stanju
sintetizirati.

7.1. ODREIVANJE VITAMINA C

Vitamin C je vaan faktor prehrane i njegovo pomanjkanje u hrani uzrokuje
skorbut, bolest poznatu od davnina. Ona je najee vladala meu mornarima koji na
dugim putovanjima nisu imali svjee hrane. Znak bolesti je sklonost krvarenju,
nenormalne promjene na hrskavici, kostima i zubima. Izvori askorbinske kiseline su voe i
povre a u namirnicama ivotinjskog porijekla ima ga samo u malim koliinama. U veim
koliinama se nalazi u paprici, svjeem pinatu, svjeem i kiselom kupusu, rajici, ipku,
bananama, limunu, naranama i jabukama.

Tablica 1. Askorbinska kiselina u hrani
< 10 mg/100g repa, mrkva, jaja, mlijeko
10 - 25 mg/100g paroga, krastavci, zeleni grah, ananas, salata
25-100 mg/100g imule, limun, rajica, pinat
100-350 mg/100g suena paprika, slatka paprika, bijela repa

U svjeem biljnom materijalu prevladava L-askorbinska kiselina. Nosilac
vitaminske aktivnosti u prirodnom materijalu je sustav:

-2[H]
+2[H]
O
HO
HO
HO OH
O
HO
HO
O O
O
O

L-askorbinska kiselina dehidroaskorbinska kiselina

L-askorbinska kiselina se zbog odgovarajuih fiziolokih i fiziko-kemijskih
osobina iroko primjenjuje u prehrambenoj industriji, te je mnogi proizvodi sadre i kao
dodatak. Dodaje se ili u cilju poveanja sadraja vitamina C ili u cilju odrivosti boje,
arome i ope stabilnosti prehrambenih proizvoda.

Ravnotena reakcija za oksidaciju askorbinske kiseline je:

C
6
H
8
O
6(aq)
+ H
2
O C
6
H
8
O
7(aq)
+ 2H
+
+ 2e
-


60
7.1.1. Metode odreivanja vitamina C

U literaturi su opisane razliite metode za odreivanje pojedinanih sadraja
L-askorbinske kiseline, dehidroaskorbinske kiseline i njihovog ukupnog sadraja
(vitamina C).
Metode odreivanja L-askorbinske kiseline, odnosno dehidroaskorbinske kiseline
temelje se na njihovim fiziko-kemijskim i fiziolokim osobinama (bioloke metode), a
sve metode odreivanja ukupnog vitamina C na reverzibilnosti sustava.
Metode odreivanja L-askorbinske kiseline (u daljem tekstu: askorbinska kiselina)
i dehidroaskorbinske kiseline, mogu se podijeliti u dvije osnovne grupe: oksidometrijske
titracije i kolorimetrijski postupci.

Kolorimetrijski postupci

Postoji itav niz reagensa koji daju obojene spojeve s askorbinskom kiselinom, a na
osnovu intenziteta nastalog obojenja odreuje se sadraj askorbinske kiseline.
Najkarakteristinija kolorimetrijska metoda odreivanja askorbinske kiseline je metoda u
kojoj se askorbinska kiselina oksidira u dehidroaskorbinsku kiselinu i kao takva odreuje s
2,4-dinitrofenilhidrazinom: dehidroaskorbinska kiselina, kao karbonilni spoj daje se ovim
reagensom crveno obojeni proizvod. Reakciju ometaju eeri i drugi karbonilni spojevi.
Osim navedenih metoda, za odreivanje L-askorbinske kiseline predloene su i
metode koje se temelje na njenom karakteristinom UV-apsorpcijskom spektru pri
odgovarajuoj vrijednosti pH-otopine. Ove metode, meutim, nisu strogo specifine
(mnogi faktori utjeu na apsorpciju), te se rijetko koriste (kod istih preparata).
Pri odreivanju sadraja vitamina C, primjenom bilo koje metode moraju se
poduzeti sve mjere predostronosti kako, u tijeku pripremanja uzorka za analizu, pri
ekstrakciji, kao i pri izvoenju postupka odreivanja, ne bi dolo do razgradnje vitamina
C. U prirodnom materijalu se, uz vitamin C, nalaze i mnogi spojevi koji reagiraju na slian
nain kao askorbinska ili dehidroaskorbinska kiselina. Da bi se uklonio utjecaj tvari koje
ometaju odreivanje, primjenjuju se razni postupci preiavanja ekstrakta vitamina C.

Oksidimetrijske titracije

Oksidimetrijske titracije askorbinske kiseline se zasnivaju na jakim redukcijskim
osobinama endiolne grupe, odnosno na redukciji primijenjenog reagensa i oksidaciji
askorbinske kiseline u dehidroaskorbinsku kiselinu. Kao oksidacijska sredstva se koriste:
2,6-diklorfenolindofenol, kloramin, metilensko plavo i dr.
Oksidometrijske titracije su brze i jednostavne, ali nisu strogo specifine, jer s
navedenim reagensima reagiraju, pored askorbinske kiseline, i mnogi drugi prirodni
spojevi koji posjeduju redukcijske osobine (cistein, glutation, glukoreduktion, eljezo(II),
kositar(II) i bakar(I), sulfiti, sulfidi, tanini i slini spojevi). Stoga se ove metode praktino
koriste za odreivanje askorbinske kiseline u istim otopinama, npr. pri analizi
farmaceutskih proizvoda.
U analitici prehrambenih proizvoda se od oksidimetrijskih titracija koriste jedino
titracija s 2,6-diklorfenolindofenolom (najstarija metoda odreivanja vitamina C, koju je
prvi uveo J. Tillmans, 1927. g.), prvenstveno za odreivanje vitamina C u vou, povru i
njihovim proizvodima.
Metode odreivanja dehidroaskorbinska kiseline temelje se na redukciji
dehidroaskorbinske kiseline u askorbinsku kiselinu i odreivanje kao takve. Iz ove grupe
najpoznatija metoda, koja se danas najee upotrebljava, je metoda po Emmerie i V.

61
Eckelen-u, po kojoj se dehidroaskorbinska kiselina reducira u askorbinsku kiselinu
pomou vodik-sulfida, a nakon uklanjanja H
2
S s ugljik-dioksidom, odreuje se
askorbinska kiselina.
Dehidroaskorbinska kiselina moe se reducirati i pomou nascentnog vodika,
natrijevog sulfida, tioacetamida, itd.

7.1.2. Odreivanje askorbinske kiseline u tabletama vitamina C s kalijevim
bromatom

Askorbinska kiselina, C
6
H
8
O
6
, oksidira se bromom u dehidroaskorbinsku kiselinu -
suviak kalijeva bromida dodaje se u zakiseljenu otopinu uzorka:
Otopina se titrira standardnom otopinom kalijeva bromata do prve stalne pojave
suvika broma. Taj suviak se tada odreuje jodometrijski pomou standardne otopine
natrijeva tiosulfata. Cijela se titracija mora izvesti vrlo brzo zbog mogunosti oksidacije
askorbinske kiseline zrakom.

Postupak:

Izvaite 3 do 5 tableta vitamina C, smrvite u tarioniku i prenesite praak u suhu posudicu
za vaganje. Izvaite pojedinane uzorke od 0.40 g do 0.50 g s tonou od 0.1 mg u suhe
Erlenmayerove tikvice od 250 mL.
Otopite uzorke u po 50 mL sumporne kiseline, c(H
2
SO
4
) = 1.5 moldm
-3
, i dodajte otprilike
5 g KBr. Svaki uzorak odmah titrirajte standardnom otopinom KBrO
3
do pojave prve ute
boje, koja je pokazatelj suvika Br
2
.
Zapiite upotrebljeni volumen otopine kalijeva bromata. Zatim dodajte 3 g KI i 5 mL
kroba kao indikatora. Retitrirajte uzorak standardnom otopinom natrijevog tiosulfata,
c(Na
2
S
2
O
3
) = 0.05 moldm
-3
, i izraunajte prosjenu masu askorbinske kiseline u svakoj
tableti.

7.1.3. Odreivanje vitamina C u vitaminskim tabletama, svjeem vou i
povru

Uzorak koji sadri askorbinsku kiselinu se otapa u vodi i tretira s kiselom otopinom jodida,
I
-
; i tono izmjerenom koliinom otopine jodata, IO
3
-
, (treba biti vika jodida); nastaje
crveno-smei trijodid, I
3
-
, (blai oksidirajui agens nego je jodat, IO
3
-
):

IO
3
-
+ 8I
-
+ 6H
+
3I
3
-
+ 3H
2
O (Stupanj 1.)

Kod analize, askorbinska kiselina iz uzorka reducira dio od poznate koliine I
3
-
nastale u
otopini u Stupnju 1.

C
6
H
8
O
6
+ I
3
-
+ H
2
O C
6
H
8
O
7
+ 3I
-
+ 2H
+
(Stupanj 2.)

Prisjetimo se da se I
3
-
(odnosno viak - oznaimo s "v") moe titrirati sa standardnom
otopinom tiosulfata, S
2
O
3
2-
, i da kod toga nastaje I
-
i S
4
O
6
2-
:


62
2S
2
O
3
2-
+ v I
3
-
3I
-
+ S
4
O
6
2-
(Stupanj 3.)

Razlika izmeu I
3
-
nastalog iz IO
3
-
(Stupanj 1.) i onog koji je odreen kao viak (Stupanj
3.) odgovara sadraju askorbinske kiseline u uzorku.

Stehiometrijska toka je odreena koritenjem kroba kao indikatora. (Potrebno je izvesti
bar tri pokusa u analizi uzorka za askorbinsku kiselinu.)

Priprema uzoraka za analizu:

1. Vitamin C - tablete: za odrediti priblinu koliinu vitamina C u svakoj tableti potrebno
je proitati natpis na omotnici, a zatim se izvae dio tablete (0,0001 g) koja odgovara
priblino 100 mg askorbinske kiseline. Uzorak se otopi u Elermayerovoj tikvici od 250 mL
s 40 mL 0,5 M H
2
SO
4
(iz razloga to vitaminske tablete sadravaju i druge tvari koje su
esto netopljive u vodi). Zatim se doda oko 0,5 g NaHCO
3
(u reakciji s askorbinskom
kiselinom nastaje CO
2
(g), stvarajui inertnu atmosferu iznad otopine i minimalizirajui
eventualnu oksidaciju askorbinske kiseline sa zrakom).

2. Svjee voe: filtrira se 125-130 mL svjee iscijeenog soka kroz nekoliko slojeva gaze
(ili tanke pamune tkanine). Masa iste i suhe Elermayer tikvice izmjeri se s tonou
0,01 g. Zatim se u tikvicu doda oko 100 mL filtriranog soka i ponovno odredi masa,
doda 40 mL 0,5 M H
2
SO
4
i 0,5 g NaHCO
3
. (Koncentrirani voni sok se moe takoer
koristi kao uzorak).

3. Svjee povre: izmjeri se oko 100 g (0,01 g) svjeeg povra. Uzorak se prenese u
tarionik i usitni. Doda se 5 mL 0,5 M H
2
SO
4
i nastavi usitnjavanje uzorka. Zatim se doda
novih 15 mL 0,5 M H
2
SO
4
, izmijea i filtrira kroz nekoliko slojeva tanke pamune tkanine
(gaze). Zatim se doda 20 mL 0,5 M H
2
SO
4
u tarionik, dobro promijea i prelije kroz isti
filter. Pranje tarionika se ponovi s 20 mL svjee prokuhane deionizirane vode. Kompletna
otopina od ispiranja sakupi se u Elermayer tikvici od 250 mL u koju se doda 0,5 g
NaHCO
3

Pipetira se 25 mL standardne otopine KIO
3
u pripremljenu otopinu uzorka pod 1, 2. i/ili 3.,
doda 1 g KI a zatim oko 5 mL 0,5 M otopine H
2
SO
4
i 0,1 g NaHCO
3
. Viak I
3
-
u uzorku se
titrira sa standardnom otopinom Na
2
S
2
O
3
.
Analizu ponoviti (najmanje tri puta); sadraj askorbinske kiseline treba biti u granicama
1%.

Zadatak

Izraunati:

a) molove KIO
3
koji su dodani u uzorak
b) molove I
3-
koji su osloboeni u reakciji jodatota i jodida
c) molove I
3-
koji su reagirali s tiosulfatom kod titracije
d) molove I
3-
koji su reagirali s vitaminom C u uzorku
e) molove i grame vitamina C u uzorku
f) maseni udio vitamina C u uzorku


63

Priprema standardnih otopina

KIO
3
, 0,01 M:
Izmjeri se oko 0,2g (0,001g) KIO
3
suen na 110
o
C 1 sat na prethodno izvaganom papiru,
prenese u odmjernu tikvicu od 100 mL, otopi i razrijedi do oznake.

Na
2
S
2
O
3
, 0,1 M:
Otopina se priprema jednom tjedno zbog razlaganja natrijeva tiosulfata. Otopi se 6g
(0,01g) Na
2
S
2
O
3
5H
2
O sa svjee prokuhanom, deioniziranom vodom i razrijedi do 250
mL (potresati dok se ne otopi).

Pripremiti istu, 50 mL, biretu za titraciju i napuniti je s otopinom Na
2
S
2
O
3
, laganim
kuckanjem osloboditi otopinu zranih mjehuria i nakon 30 s oitati i zabiljeiti volumen
(0,02 mL).

Pipetirati 25 mL standard otopine KIO
3
u Elenmayer tikvicu od 125 mL, dodati oko 1 g
(0,01 g) krutog KI. Zatim se doda oko 5 mL 0,5 M H
2
SO
4
i 0,1 g NaHCO
3
.

Odmah zapoeti titraciju s otopinom Na
2
S
2
O
3
. Kad se crveno smea otopina (od I
3
-
)
promijeni u svijetlo utu, dodati 2 mL otopine kroba. Neprekidno mijeajui, polagano
nastaviti titriranje dok ne nestane plava boja.

Ponoviti titraciju (dva puta) brzim dodavanjem otopine Na
2
S
2
O
3
do 1 mL prije zavrne
toke. Tada dodati otopinu kroba i nastaviti titriranje dok se otopina ne obezboji
(ponovljene analize trebaju biti unutar 1%).


64

8. LITERATURA

1. Vogel, A. I., Quantitative Inorganic Analysis, Longman, London, 1975
2. Ekinja, I.; olji, Z., Kvalitativna anorganska analiza, Tehnoloki fakultet Zagreb,
1992.
3. olji, Z., Osnove kvantitativne kemijske analize, Tehnoloki fakultet Sveuilita u
Zagrebu, Zagreb 1991.
4. Princhard, F. E., Quality in the Analitycal Chemiistry Laboratory, John Wiley & Sons,
New York, 1997.
5. Skoog, D. A., West, D. M., Holler, F. J.: Osnove analitike kemije, kolska knjiga,
Zagreb, 1999.
6. Filipovi, I., Sabioncello, P., Laboratorijski prirunik, Tehnika knjiga, Zagreb, 1988.
7. Pavi, I., Statistika teorija i primjena, Tehnika knjiga, Zagreb, 1985.

http://www.periodni.com/download/analiza_realnih_uzoraka.zip

Analiza Realnih Uzoraka

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

Analiza Realnih Uzoraka

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

KEMIJSKO-TEHNOLOKI FAKULTET U SPLITU

ZAVOD ZA ANALITIKU KEMIJU

Das könnte Ihnen auch gefallen