Sie sind auf Seite 1von 3

ORALNA HISTORIJA

ta je to Oralna historija?

Oralna historija je historijska poddisciplina koju obiljeava upotreba posebnog tipa
historijskih izvora usmenih predanja i svjedoanstava, koji su sami po sebi glavni ablon za
historijsku rekonstrukciju, konstrukciju i interpretaciju.
Termin Oral history je neprecizan, ali je njegova svrha sadrana u formi usmenih
svjedoanstava, raznih formalnih i neformalnih intervjua. Takoer se koristi i druga vrsta
usmenih izvora i predanja, koji su kulturnog i tradicionalnog karaktera (folklor, mitovi,
narodne pjesme i pripovjetke). Uz sve gore navedeno nalazimo i kombinaciju raznih pisanih i
materijalnih izvora.
Bitno je spomenuti i injenicu da je kroz historiju veliki broj ljudi uio o prolosti preko
usmenih predanja. Upoznavanje sa prolou je omogueno uz pomo historijskih izvora iz
prve ruke.
Kao primjer primjene oralne historije kao dijela historijske djelatnosti Linda ops (Shopes) je
spomenula ideju Don G. Nikolaja i Vilijama Herndona, koju su sjedinili sve intervjue i
snimane razgovore predsjednika Abrahama Linkolna. Realizacija ove ideje je imala za cilj
edukaciju i upoznavanje narednih generacija o ivotu i radu esnaestog predsjednika.
Godine 1940. Alan Nevins sa Univerziteta u Kolumbiji je udario temelje praktine primjene
oralne historije prilikom historijskih istraivanja. Njegova ideja je bila sadrana u postupku
sistematskog prikupljanja i arhiviranja video i audio materijala u svrhu lakeg pristupa tom
materijalu u budunosti.
Oralna historija se moe posmatrati i kao unaprijed planirana i osmiljena konverzacija
(razgovor) izmeu dvoje ljudi na temu koja je od manjeg ili veeg historijskog znaaja, a koja
je namijenjena da bude snimljena i arhivirana u svrhu kasnijeg istraivanja i prouavanja.
Sam razgovor je osmiljen kao jedna vrsta intervjua u kojoj osoba koja intervjuie postavlja
razna pitanja na zadatu temu. To se moe posmatrati kao jedan vid dijaloga uz pomo kojeg
se vri otkrivanje odreenih historijskih injenica. Osoba koja je zaduena za voenje
intervjua mora biti u velikoj mjeri pripremljena kako bi navodila osobu koju intervjuie, da se
prisjeti odreenih dogaaja i time otkrije nove podatke bitne za taj period i tu temu.





Kako historiari koriste Oralnu historiju?

Za historiare, oralna historija i rezultati njene primjene predstavljaju jako bogat izvor znanja
i podataka iz prolosti, te novi pogled na te dogaaje iz prolosti. Oralna historija s jednakim
interesom istrauje i sam proces interaktivnog prikupljanja informacija (intervju) i finalni
proizvod (audio zapis, transkript).
Oralna historija je vaan instrument za otkrivanje, istraivanje i evaluaciju prirode
historijskog pamenja kao kljunog faktora za samorazumijevanje i kognitivnu orijentaciju
ljudi.
Vana emancipacijska i demokratizacijska funkcija oralne historije kao medija opunomoenja
pojedinaca i grupa tokom procesa aktivacije i interpretacije osobnoga i kolektivnog pamenja
- opasnost od idealizacije "neposrednih" iskustava.
Historijska iskustva i pamenje su drutvene prakse - istraivanje procesa drutvene
konstrukcije pamenja, utjecaj ideologije i podsvijesti (psihoanaliza).
Historiara zanima socijalni apsekat oralne historije zbog njenog potpuno drugaijeg pristupa
dogaajima iz prolosti, to na poseban nain otkriva historijski znaajne podatke. Razgovor i
intervju sa obinim ovjekom, koji je dio velike drutvene i socijalne scene daje novi oblik i
smisao historijskim dogaajima. Nasuprot njima nalazimo politiare, lidere, biznismene i
njihove pomonike koji svojim pogledom na iste dogaaje ispoljavaju i svoje privatne
odnosno line ideologije bez kojih bi njihova pria bila mnogo slinija priama obinih
ljudi.
Bitno je skrenuti panju na injenicu da historiari pristupaju ovoj vrsti historijske
poddiscipline vrlo kritiki i sa odreenom dozom opreza jer je to u opisu njihovog
svakodnevnog istraivakog rada. Pred svakog historiara je postavljen zadatak da temeljito
istrai i iscrpi svaku vrstu historijskog izvora u svrhu stvaranje odreene slike na zadatu
historijsku temu.

Tumaenje Oralne historije

Tumaenje podataka dobivenih tehnikama koje podrava oralna historija je dosta turo i
nekada dovodi do dobivanja podataka koji u velikoj mjeri mogu biti pogreno protumaeni ili
proeti odreenom dozom emocionalne umijeanosti. Te emocije i subjektivnost su rezultat
intervjuisanja osoba koje su bile lino umijeanje u historijska zbivanja. Upravo iz ovog
razloga historiar mora sebi dati zadatak da pristupa sa oprezom i kritikom prilikom
prouavanja oralne historije.
Narator je previe emocionalno umijean u intervju, te ni on ne moe biti objektivan prilikom
sagledavanja prolosti i dogaaja koji se veu za temu intervjua. Suprotno njemu, historiar
treba zadrati svoju objektivnost i kritiki pristup, te na svaki dio razgovora obratiti posebnu
panju i razraditi svaki pojedinani odgovor na postavljeno pitanje. Iako razgovori i sam
intervju daju bitne podatke koje historiar moe u velikoj mjeri iskoristiti, njegov je prvobitni
zadatak da istrai i provjeri tanost svih informacija i podataka koje taj razgovor otkriva.