Abdulah Sidran, pjesnik, prozaik, filmski scenarist. U knjievnosti se javio sedamdesetih
godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih knjievnika koju esto nazivaju ezdesetosmaom. Njegova najznaajnija djela su: ahbaz, Kost i meso, Sarajevska zbirka, Bolest od due, Sarajevski tabut itd. U poetikom smislu, Sidranovo pjesnitvo, kao i pjesnitvo itave nove generacije kojoj pripada, s jedne strane, nastavlja knjievna iskustva prethodnog narataja u bonjakoj knjievnosti i njegovu, preteno, poetiku modernizma egzistencijalistikog tipa, dok, s druge strane, predstavlja i in ukljuenja bonjake knjievnosti u nove, najee postmodernistike knjievne okvire. S ovim u vezi jeste i postupak intertekstualnosti u Sidranovom pjesnikom djelu, koji je, naime, na izrazito sugestivan nain u bonjaku knjievnost sasvim vidno i, pritom, krajnje samoosvijeteno uveden unutar poetike egzistencijalistikog modernizma, prije svega u pjesnitvu Maka Dizdara, pa i Skendera Kulenovia, da bi se upravo kod Sidrana ovakvo to realiziralo na bitno drugaiji, nov nain. Iako, Mak u Kamenom spavau (1966) , koji svoj intertekstualni zasnov pronalazi u zapisima sa steaka i uope diskursu duhovne kulture bosanskog srednjovjekovlja, i kod A. Sidrana cijela jedna lokalna sudbina je predmetom naroitog poetskog istraivanja , ali ovako to i jedna lokalna sfera kulturnoga pamenja koja je inkorporirana u njegovu poeziju. Otuda, ovaj rad za cilj ima prvenstveno to da pokae suodnos izmeu interteksta i samoga kulturnoga pamenja koji su karakteristini za Sidranovu poeziju, s tim da su ovom prilikom u obzir uzeti samo paradigmatini primjeri kao potvrda za postavljenu tezu.
Intertekstualnost kao lokalno obiljeje Sidranove poezije
Na samom poetku ine se nunim Sidranovo pjesniko djelo kontekstualizirati s obzirom na znaajke postmoderne knjievne prakse, utoliko prije to je Sidran pjesnik koji je postupkom pjesnik postmoderne, a tematski je vezan za tematiku egzistencije. Ovakvo to potrebno je i zato to je nain na koji se u ovom radu razmatra pjesnitvo A. Sidrana prvenstveno vezan za pitanja knjievnog postupka, a manje za ono to je su pitanja tematike u uem i najee tradicionalno definiranom smislu. Postmoderna knjievnost u cijelosti je obiljeena intertekstualnom zasnovanom knjievnom izraza, to je jedna od kljunih oznaka cjelokupnog postmodernog stanja uope. Cijeli pjesniki, prozni te dramski izraz postmoderne literature razvija veoma bitan odnos prema drugim elementima ukupnog diskursa knjievnosti i kulture. Postmoderna se ne definira ne mutacija niti kao raskol ili prekid s modernizmom, nego i kao in kritike promjene ukupne modernistike slike svijeta. Postmodernistika knjievnost je demokratina. U svom generalnom ophoenju ona odbija velike prie, metanarative i naracije koje su graene na utopizmu bilo koje vrste. Postmodernistika kultura je eksperimentalna, i u tom smislu avangardna. Ona se okree ne toliko poetici originalnog teksta koliko varijacijama unutar okvira postojeih knjievnosti i kulture dovodei u pitanje ideoloku i metafiziku vrijednost teksta. Upravo i zato ideja intertekstualnosti svoju punu realizaciju doivljava u okvirima poetike postmodernizma. Intertekstualnost kao knjievni postupak u najopenitijem smislu predstavlja kreativni in referiranja na druge, prethodne tekstove ili njihove tragove unutar nekog knjievnog teksta. Intertekstualno zasnovani tekstovi u sebe upijaju itav niz drugih tekstova bez obzira da li su oni knjievni ili neknjievni, fikcionalni ili nefikcionalni, pa ak i verbalni ili neverbalni, kako je to pokazao ve i rani sluaj romana Ime rue Umberta Eca, jednog od vodeih upravo postmodernih autora dananjice. U bonjakoj knjievnosti, pak, ovakve intertekstualne tendencije ponajvie su prisutne u knjievnoj praksi posljednje treine XX stoljea, mada se javljaju i ranije (npr. kod M. Dizdara te S. Kulenovia), pa tako i posebno kod A. Sidrana, koji vlastiti intertekstualni prosed temelji na svekolikom duhovnom i historijskom naslijeu koje mu stoji na raspolaganju. Pritom, Sidranova poezija intertekstualno funkcionira na itavom nizu razliitih razina i na itav niz razliitih nain, poevi tek primjera radi od legende kao interteksta u pjesmi Mezar sedmero brae pa do onih faktikih ili injeninih podataka koji prevladavaju u njegovoj poeziji, unosei u pjesniki tekst tragove historijskog konteksta ili prije koteksta autorova pjesnikog rada. Sidranova poezija lebdi izmeu interteksta i konteksta u svakoj od pjesama. Historijski i duhovni repozitorij (putem interteksta) koje Sidran unosi u poeziju su zbir ljudskih trauma koje su ponudili suodnosi ovjeka i povijesti. Sidranova poetika je veliki krik koji prelazi u krik bijesa potaknuta ljudskom stvarnou i traumama koje su ne samo proizvod povijesnog i kulturnog taloga, s jedne strane, nego utopijski i ideoloki diskursa konstruiranih u posljednjoj treini XX stoljea. Suprotno humanistikim idejama koje su bile monumenti ljudske etike, u posljednjoj treini XX stoljea konstruiraju se antihumanistike etike koje su ljudsku egzistenciju dovele do ruba apokalipse. Sidranov krik nad apokaliptinom zbiljom je povijestan, kulturoloki te humanistiki vapaj protiv povampirenosti ovjeanstva i nadasve protiv umaranja ovjeka izvan okvira slobode. Glasa koga nemam, u jeziku, koga nemam, o kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko...(Mora) S toga se pjesnik i pita:'hoe li ita o meni znati onaj/to nou e uz lampu i mrak uokolo/ove redove itati?' to djelomino znai: koliko sam uistinu uspio da od sebe kaem svojim pjesmama? Pitanje je bitno, poto od odgovora zavisi i sud i vrijednosti tih pjesma tih pjesama. Jer lirsko ja, kako ga shvaa Sidran, zapravo je egzistencijalizirani ovjek. Sa koga su se istopili svi uzgredni atributi, a preostala gola uzdrhtala srika... Sidran je pjesnik izvorne ljudske muke pred ivotom kojoj nisu potrebna nikakva razumska objanjenja, pjesnik ljudskog poraza, kao neega toliko po sebi razumljivog da se pobjeda u njegovoj poeziji procjenjuje kao nekakva vrsta samrtnoga sagrenjenja. Ovdje je Pobjednik podigao hram od pobjeda silnih da iskupi duu.
