Sie sind auf Seite 1von 3

Uvod

Abdulah Sidran, pjesnik, prozaik, filmski scenarist. U knjievnosti se javio sedamdesetih


godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih knjievnika koju esto nazivaju
ezdesetosmaom.
Njegova najznaajnija djela su: ahbaz, Kost i meso, Sarajevska zbirka, Bolest od due,
Sarajevski tabut itd. U poetikom smislu, Sidranovo pjesnitvo, kao i pjesnitvo itave nove
generacije kojoj pripada, s jedne strane, nastavlja knjievna iskustva prethodnog narataja u
bonjakoj knjievnosti i njegovu, preteno, poetiku modernizma egzistencijalistikog tipa,
dok, s druge strane, predstavlja i in ukljuenja bonjake knjievnosti u nove, najee
postmodernistike knjievne okvire. S ovim u vezi jeste i postupak intertekstualnosti u
Sidranovom pjesnikom djelu, koji je, naime, na izrazito sugestivan nain u bonjaku
knjievnost sasvim vidno i, pritom, krajnje samoosvijeteno uveden unutar poetike
egzistencijalistikog modernizma, prije svega u pjesnitvu Maka Dizdara, pa i Skendera
Kulenovia, da bi se upravo kod Sidrana ovakvo to realiziralo na bitno drugaiji, nov nain.
Iako, Mak u Kamenom spavau (1966) , koji svoj intertekstualni zasnov pronalazi u zapisima
sa steaka i uope diskursu duhovne kulture bosanskog srednjovjekovlja, i kod A. Sidrana
cijela jedna lokalna sudbina je predmetom naroitog poetskog istraivanja , ali ovako to i
jedna lokalna sfera kulturnoga pamenja koja je inkorporirana u njegovu poeziju. Otuda, ovaj
rad za cilj ima prvenstveno to da pokae suodnos izmeu interteksta i samoga kulturnoga
pamenja koji su karakteristini za Sidranovu poeziju, s tim da su ovom prilikom u obzir uzeti
samo paradigmatini primjeri kao potvrda za postavljenu tezu.










Intertekstualnost kao lokalno obiljeje Sidranove poezije

Na samom poetku ine se nunim Sidranovo pjesniko djelo kontekstualizirati s obzirom na
znaajke postmoderne knjievne prakse, utoliko prije to je Sidran pjesnik koji je postupkom
pjesnik postmoderne, a tematski je vezan za tematiku egzistencije. Ovakvo to potrebno je i
zato to je nain na koji se u ovom radu razmatra pjesnitvo A. Sidrana prvenstveno vezan za
pitanja knjievnog postupka, a manje za ono to je su pitanja tematike u uem i najee
tradicionalno definiranom smislu.
Postmoderna knjievnost u cijelosti je obiljeena intertekstualnom zasnovanom knjievnom
izraza, to je jedna od kljunih oznaka cjelokupnog postmodernog stanja uope. Cijeli
pjesniki, prozni te dramski izraz postmoderne literature razvija veoma bitan odnos prema
drugim elementima ukupnog diskursa knjievnosti i kulture.
Postmoderna se ne definira ne mutacija niti kao raskol ili prekid s modernizmom, nego i kao
in kritike promjene ukupne modernistike slike svijeta. Postmodernistika knjievnost je
demokratina. U svom generalnom ophoenju ona odbija velike prie, metanarative i naracije
koje su graene na utopizmu bilo koje vrste. Postmodernistika kultura je eksperimentalna, i u
tom smislu avangardna. Ona se okree ne toliko poetici originalnog teksta koliko
varijacijama unutar okvira postojeih knjievnosti i kulture dovodei u pitanje ideoloku i
metafiziku vrijednost teksta. Upravo i zato ideja intertekstualnosti svoju punu realizaciju
doivljava u okvirima poetike postmodernizma.
Intertekstualnost kao knjievni postupak u najopenitijem smislu predstavlja kreativni in
referiranja na druge, prethodne tekstove ili njihove tragove unutar nekog knjievnog teksta.
Intertekstualno zasnovani tekstovi u sebe upijaju itav niz drugih tekstova bez obzira da li
su oni knjievni ili neknjievni, fikcionalni ili nefikcionalni, pa ak i verbalni ili neverbalni,
kako je to pokazao ve i rani sluaj romana Ime rue Umberta Eca, jednog od vodeih upravo
postmodernih autora dananjice.
U bonjakoj knjievnosti, pak, ovakve intertekstualne tendencije ponajvie su prisutne u
knjievnoj praksi posljednje treine XX stoljea, mada se javljaju i ranije (npr. kod M.
Dizdara te S. Kulenovia), pa tako i posebno kod A. Sidrana, koji vlastiti intertekstualni
prosed temelji na svekolikom duhovnom i historijskom naslijeu koje mu stoji na
raspolaganju. Pritom, Sidranova poezija intertekstualno funkcionira na itavom nizu razliitih
razina i na itav niz razliitih nain, poevi tek primjera radi od legende kao interteksta u
pjesmi Mezar sedmero brae pa do onih faktikih ili injeninih podataka koji prevladavaju u
njegovoj poeziji, unosei u pjesniki tekst tragove historijskog konteksta ili prije koteksta
autorova pjesnikog rada. Sidranova poezija lebdi izmeu interteksta i konteksta u svakoj od
pjesama. Historijski i duhovni repozitorij (putem interteksta) koje Sidran unosi u poeziju su
zbir ljudskih trauma koje su ponudili suodnosi ovjeka i povijesti.
Sidranova poetika je veliki krik koji prelazi u krik bijesa potaknuta ljudskom stvarnou i
traumama koje su ne samo proizvod povijesnog i kulturnog taloga, s jedne strane, nego
utopijski i ideoloki diskursa konstruiranih u posljednjoj treini XX stoljea. Suprotno
humanistikim idejama koje su bile monumenti ljudske etike, u posljednjoj treini XX
stoljea konstruiraju se antihumanistike etike koje su ljudsku egzistenciju dovele do ruba
apokalipse. Sidranov krik nad apokaliptinom zbiljom je povijestan, kulturoloki te
humanistiki vapaj protiv povampirenosti ovjeanstva i nadasve protiv umaranja
ovjeka izvan okvira slobode.
Glasa koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kui, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko...(Mora)
S toga se pjesnik i pita:'hoe li ita o meni znati onaj/to nou e uz lampu i mrak uokolo/ove
redove itati?' to djelomino znai: koliko sam uistinu uspio da od sebe kaem svojim
pjesmama? Pitanje je bitno, poto od odgovora zavisi i sud i vrijednosti tih pjesma tih
pjesama. Jer lirsko ja, kako ga shvaa Sidran, zapravo je egzistencijalizirani ovjek. Sa koga
su se istopili svi uzgredni atributi, a preostala gola uzdrhtala srika... Sidran je pjesnik
izvorne ljudske muke pred ivotom kojoj nisu potrebna nikakva razumska objanjenja, pjesnik
ljudskog poraza, kao neega toliko po sebi razumljivog da se pobjeda u njegovoj poeziji
procjenjuje kao nekakva vrsta samrtnoga sagrenjenja.
Ovdje je Pobjednik podigao hram od pobjeda silnih da iskupi duu.