99 BROJ 5, 2011.

PREISPITIVANJE TEORIJE
ETIKETIRANJA
Tekst u prijevodu preuzet je prema: Becker, H., (1991.) Outsiders :
Studies In The Sociology Of Deviance (str. 177-212), The Free Press, New York.
Devijantne pojave su odavno jedno od arita socioloke misli. Nae teorijsko zanima-
nje za prirodu drutvenog reda povezano je s praktinim zanimanjem za djelovanje koje
se smatra tetnim za pojedince i drutvo kako bi se naa panja usmjerila na irok spek-
tar razliito nazivanog ponaanja - kriminalno, porono, nonkomformistiko, zastranje-
no, ekscentrino ili povezano s ludilom. Bilo da ga se smatra neuspjelim pokuajem so-
cijalizacije i sankcioniranja ili jednostavno prijestupom i problematinim ponaanjem,
elimo znati zato se ljudi ponaaju na neprihvatljive naine.
Posljednjih godina naturalistiki pristup (Matza, 1969) u sredite devijantnosti smje-
ta interakciju prijestupnika i onih koji ih proglaavaju prijestupnicima. Krug ljudi, spo-
menut u samo neke - Frank Tannenbaum (1938), Edwin Lemert (1951), John Kitsuse
(1962), Kai Erikson (1962) i ja (Becker, 1963) doprinio je razvoju prilino nespretno
nazvane teorije etiketiranja. I dok mnogi, jo od uvodnih poela, kritiziraju, proiruju i
osporavaju njene izvorne postavke, drugi doprinose njenom razvoju znaajnim istrai-
vakim rezultatima.
elio bih se osvrnuti na taj razvoj i vidjeti gdje smo danas (usp. Schur, 1969). to se
dosad postiglo? to joj se zamjera? to moramo promijeniti u vlastitom shvaanju? Tri
su teme koje se moraju posebno raspraviti: poimanje devijantnosti kao kolektivnog dje-
lovanja, demistifciranje devijantnosti te moralne dileme teorije devijantnosti. U svakoj
u od tih tema primijeniti svoje zakljuke na socioloka istraivanja i analizu openito,
ponovno potvrujui da podruje devijantnosti nije nita posebno, nego jo jedna vrsta
ljudskog djelovanja koju treba prouiti i razumjeti.
Mogao bih odmah zapoeti odbacivanjem nekih naizgled sloenijih postavki, jasno
izraavajui svoje nezadovoljstvo izrazom teorija etiketiranja. Nikada nisam smatrao
kako moje i izvorne postavke mojih kolega trebaju biti nazivane teorijom, barem ne
potpuno defniranom teorijom, to se sad osporava. Grupa je autora prigovarala kako
Howard Becker
Ovaj je rad prvi puta predstavljen na sastancima Britanske Socioloke Udruge, u travnju 1971., u Londonu. Mnogi su mi
prijatelji pomogli svojim miljenjem o prvotnom nacrtu. Posebno elim zahvaliti Eliotu Freidsonu, Blanche Geer, Irvingu
Louisu Horowitzu, i Johnu I. Kitsuseu.
100 BROJ 5, 2011.
teorija etiketiranja ne prua niti etioloko objanjenje devijantnosti (Gibbs, 1966; Bor-
dua, 1967; Akers, 1968), niti govori o tome zato se ljudi ponaaju devijantno, a pogoto-
vo ne daje objanjenje zato se oni tako ponaaju dok drugi oko njih to ne ine. Ponekad
kritiari smatraju da je teorija iznesena, ali da je pogrena. Neki su smatrali da je teorija
pokuavala objasniti devijantno ponaanje kroz reakcije drugih na to ponaanje. Prema
tom tumaenju, tek nakon to je se etiketira devijantnom, ta se osoba poinje devijan-
tno ponaati, ne ranije. Ovakvu je teoriju lako odbaciti pozivajui se na injenice iz sva-
kodnevnog iskustva.
Izvorni zagovornici teorije zapravo nisu ni predlagali rjeenje etiolokog pitanja. Nji-
hovi su ciljevi bili skromniji. Htjeli su proiriti podruje koje obuhvaa bavljenje devijan-
tnim ponaanjem, ukljuujui u svoje prouavanje i aktivnosti ostalih, a ne samo navod-
nog devijanta. Smatrali su, naravno, da e, kad u tome uspiju i kad istraivanjem budu
obuhvaene nove varijable, sva pitanja kojima se prouavatelji devijantnosti inae bave,
dobiti novu perspektivu.
Nadalje, sm in etiketiranja, kako ga provode moralni poduzetnici, iako vaan, ne
moe biti shvaen kao jedino i samodovoljno objanjenje onoga to navodni devijanti
zapravo rade. Bilo bi nerazumno sugerirati da pljakai pljakaju ljude jednostavno zato
to ih je netko etiketirao kao pljakae, ili da sve to homoseksualac radi, radi jer ga je
netko nazvao homoseksualcem. Ipak, ovakav je pristup najvie doprinio usmjeravanju
panje na nain na koji etiketiranje smjeta poinitelja u okolnosti koje mu oteavaju na-
stavak obavljanja normalnih svakodnevnih poslova te ga tako navode na abnormalno
djelovanje (kao u sluajevima kada policijski dosje oteava pojedincu legalno zaraiva-
nje za ivot te ga tako navodi na bavljenje nezakonitim radnjama). U kojoj mjeri (dakako,
empirijski gledano) etiketiranje tako djeluje, treba odrediti istraivanjem pojedinanih
sluajeva, a ne teorijskim postavkama. (Vidi Becker, 1963, 34-35; Lemert, 1951, 71-76;
Ray, 1961; Lemert, 1972.)
Konano, kada je teorija usmjerena na neosporno djelovanje onih koji su slubeno za-
dueni za defniranje devijantnosti, ona se ne bavi empirijskom karakterizacijom rezul-
tata rada odreenih drutvenih institucija. Tvrditi da se osobu koja je proglaena devi-
jantnom, u nekim odreenim okolnostima moe izloiti odreenom postupku, nije isto
kao i tvrditi da umobolnice od ljudi uvijek stvore luake ili da ih zatvori uvijek pretvore
u obine kriminalce.
Etiketiranje je ostvarilo svoju teorijsku vanost na sasvim drugaiji nain. Razliite vr-
ste aktivnosti i njihovi pojedinani primjeri, mogu se i ne moraju smatrati devijantnim,
ovisno o razliitim relevantnim promatraima koji se njima bave. Razlika u defniciji,
etiketi kojom se obiljeava aktivnost, vana je za ono to svi, i promatrai i poinitelji,
PRIJEVODI
101 BROJ 5, 2011.
posljedino ine. Kako istie Albert Cohen (1965; 1966; 1968), teorija je kombiniranjem
dvije dihotomne varijable stvorila model koji se sastoji od etiri dimenzije: odreena
aktivnost ili postoji ili ne postoji i ona je defnirana ili kao devijantna ili kao nedevijantna.
Teorija nije teorija o jednoj tako nastaloj dimenziji, ve je teorija o sve etiri i njihovim
uzajamnim vezama. Manje je vano (iako ne i beznaajno, kao to to nije ni pitanje def-
niranja) u kojem emo od te etiri dimenzije zapravo pronai odgovarajuu devijantnost
vanije je shvatiti koliko se proputa promatrajui bilo koju od vrijednosti pojedina-
no, zanemarujui njenu vezu s ostalim dimenzijama.
Moja je izvorna formulacija stvorila odreenu zbrku nazivanjem jedne od tih varija-
bli posluno ponaanje (kao suprotnost neposlunom ponaanju). To razlikovanje
pretpostavlja da je do problematinog ponaanja ve dolo, iako je, naravno, upravo
to, ono to je teorija eljela problematizirati. Smatram kako je bolje tu dimenziju opisati
kao postojanje ili nepostojanje odreene aktivnosti. Dakako, obino prouavamo one
aktivnosti koje e i ostali vjerojatno defnirati devijantnima, to e nas, najvjerojatnije, i
dovesti do promatranja sloene drame optuivanja i defniranja, a koja je u sreditu na-
eg podruja prouavanja. Prema tome, podruje naeg interesa moe biti i ponaanje
osobe koja pui marihuanu ili ponaanje osobe koja se uputa u homoseksualan in u
javnim zahodima, djelomino i zato to e se takve aktivnosti, kad se otkriju, najvjero-
jatnije defnirati devijantnima. Prouavamo ih i kao pojave koje su nam zanimljive i iz
drugih razloga. Tako, prouavajui konzumiranje marihuane, moemo prouavati i nain
na koji ljudi drutvenom interakcijom ue kako protumaiti vlastito fziko iskustvo (Bec-
ker, 1953). Prouavajui homoseksualne susrete u javnim zahodima, moemo nauiti
kako ljudi usklauju svoje aktivnosti preutnim dogovorom (Humphreys, 1970). Takoer
se moemo pitati kako velika vjerojatnost da e aktivnost biti oznaena devijantnom
utjee na usvajanje i nastavljanje te aktivnosti. Pritom je dobro baratati pojmom koji e
ukazivati na to da su drugi kadri defnirati takve aktivnosti devijantnima i bez da una-
prijed postoji znanstveno obrazloeno miljenje da je ta aktivnost uistinu devijantna.
Predlaem da takve aktivnosti nazovemo potencijalno devijantnima.
Dakle, teorija etiketiranja, sa svime to obuhvaa i na to se odnosi, nije niti teorija,
niti je usredotoena iskljuivo na in etiketiranja kao to to neki smatraju. Ona je, prije,
nain gledanja na ope podruje ljudske aktivnosti, ona je perspektiva iz koje e, moda,
ranije nejasne stvari biti jasnije. (Dopustit u si neslaganje s uobiajenim nazivom teorije
te u od sada koristiti naziv interakcionistika teorija devijantnosti).
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
Devijantnost kao kolektivno djelovanje
Sociolozi su suglasni oko toga da je podruje njihovog prouavanja drutvo, ipak, to
suglasje postoji samo ako ne ulazimo previe u samu prirodu drutva. Osobno vie vo-
lim razmiljati o onom to istraujemo kao kolektivnom djelovanju. Ljudi djeluju, kao to
su to Mead (1934) i Blumer (1966; 1969) najjasnije prikazali, zajedno. Ljudi rade to to
rade imajui na umu to su drugi dosad napravili, to trenutno rade, ili to e moda
raditi u budunosti. Pojedinac pokuava uskladiti vlastito djelovanje s djelovanjem dru-
gih, kao to i svaki od njih prilagoava vlastito djelovanje djelovanju ostalih i nainu na
koji oekuje da e ostali djelovati. Zbroj svih tih prilagodbi i uklapanja moe se nazvati
kolektivnim djelovanjem, pogotovo ako se ima na umu da se taj izraz ne odnosi samo na
svjesni kolektivni dogovor da se, recimo, zapone trajk, ve i na sudjelovanje u nastavi,
zajedniki obrok ili prelaenje ulice. Na svako se od ovih djelovanja moe gledati kao na
neto to radi mnogo ljudi zajedno.
Pri koritenju izraza prilagodba i uklapanje ne namjeravam nametati ope mirolju-
biv pogled na drutveni ivot ili bilo kakvu nunost da ljudi podlijeu drutvenim ogra-
nienjima. elim samo istaknuti da ljudi uglavnom uzimaju u obzir to se dogaa oko
njih i to e se vjerojatno dogaati nakon to odlue na koji e nain djelovati. Prilagod-
ba moe biti i, primjerice, odluka da u, ako e policija traiti ba tu, bombu staviti tamo,
jednako kao i odluka da, ako policija namjerava traiti, i neu napraviti nikakvu bombu
ili uope o tome razmiljati.
U nastavku rasprave jednako ne namjeravam nametati da se drutveni svijet sastoji
iskljuivo od susreta licem u lice izmeu pojedinaca. Pojedinci mogu sudjelovati u jakim
i stalnim interakcijama bez da se ikad susretnu licem u lice: interakcija izmeu flateli-
sta se uglavnom odvija potom. Nadalje, kompromisna se interakcija, uklapanje i zajed-
nika prilagodba djelovanja, odvija i izmeu grupa i organizacija. Politiki proces koji
okruuje dramu devijantnosti je te vrste. Ekonomske organizacije, strukovne udruge,
sindikati, lobisti, moralni poduzetnici i zakonodavci meusobno djeluju kako bi utvrdili
uvjete pod kojima oni koji, primjerice, predstavljaju dravu u provoenju zakona, ulaze
u interakciju s onima koji su optueni da su te zakone prekrili.
Ako ikoju ljudsku aktivnost moemo smatrati kolektivnom aktivnou, onda sigurnoi
devijantnu aktivnost moemo vidjeti kao takvu. S kojim ishodom? Jedan je ishod opa
perspektiva koju elim nazvati interakcionistikom. U najjednostavnijem obliku, teo-
rija inzistira na promatranju svih sudionika u bilo kojem dijelu navodnog devijantnog
ponaanja. inimo li tako, uviamo da te aktivnosti zahtijevaju prikriveno ili neverbalno
sudjelovanje mnogih ljudi i grupa da bi se odvijale kako se odvijaju. Kada se radnici taj-
102 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
103 BROJ 5, 2011.
no udrue kako bi ograniili industrijsku proizvodnju (Roy, 1954), oni to rade uz pomo
nadzornika, radnika koji su zadueni za odravanje, i ovjeka iz alatnice. Kada zaposleni-
ci industrijskog postrojenja kradu, oni kradu uz aktivno sudjelovanje zaposlenika iznad
i ispod njih u hijerarhiji tvrtke (Dalton, 1959). Ovakva zapaanja sma dovode u pitanje
teorije koje devijantno ponaanje smjetaju u podruje individualne psihologije jer bi-
smo, za pojanjavanje sloenih obrazaca kolektivnog djelovanja koje promatramo, mo-
rali krenuti od odreivanja udesnog spoja individualnih patolokih oblika ponaanja.
Ljudi, ija je sposobnost za procjenu stvarnosti neprimjerena i pate od psiholokih po-
remeaja, ne bi se dobro uklopili u kriminalne urote, zato to je s njima teko suraivati
Smatramo li devijantnost kolektivnim djelovanjem, odmah moemo primijetiti da lju-
di djeluju imajui na umu reagiranje svih onih koji su ukljueni u to djelovanje. Raunaju
na to kako e njihova okolina procjeniti njihove postupke i kako e ta procjena utjecati
na njihov ugled i poloaj: delinkventi, koje su prouavali Short i Strodtbeck (1965), su
poinili neka djela zbog kojih su nastradali, zato to su htjeli zadrati poloaj i potova-
nje koje su imali u svojim bandama.
Promatramo li sve ljude i organizacije ukljuene u potencijalno devijantno ponaanje,
otkrivamo kako se to kolektivno djelovanje ne sastoji samo od poinjenja navodnog
prijestupa. To je sloena drama u kojoj glavnu ulogu ima iznoenje optubi protiv prije-
stupa. tovie, Erikson (1966) i Douglas (1970), meu inima, prepoznaju istraivanje de-
vijantnosti ponajvie kao studiju o stvaranju i reafrmaciji znaenja morala u svakodnev-
nom ivotu. Neki od glavnih sudionika sami ne sudjeluju u poinjenju prijestupa, ve se
pojavljuju kao provoditelji zakona ili morala, kao oni koji prijavljuju da je prijestup poi-
njen, oni koji prijavljene odvode u pritvor, dovode pred institucije zakona ili su ba oni ti
koji ih kanjavaju. Promatramo li dovoljno dugo i dovoljno detaljno, moemo zakljuiti
da oni to rade ponekad, ali ne uvijek, nekim ljudima, ali ne svima, na nekim mjestima,
ali ne i na svim. Te nedosljednosti dovode u pitanje jednostavnu odluku o tome kada
je zapravo neto pogreno. Oito je da se sudionici esto ne slau oko toga to je devi-
jantno i esto preispituju devijantnu prirodu nekog ina. Sudovi se ne slau, policija je
suzdrana i kad je zakon jasan, oni koji su ukljueni u zabranjenu aktivnost ne slau se sa
slubenim objanjenjima. Nadalje, vidimo da i neke aktivnosti, koje bi, prema tradicio-
nalno prihvaenim standardima, nedvojbeno trebale biti oznaene devijantnima, nitko
takvima nije oznaio. Primjeujemo da i institucije za provoenje zakona i morala esto
oklijevaju dozvoljavajui tako da neke aktivnosti ne budu otkrivene, ili da se za njih ne
kanjava zato to bi ustrajanje na rjeavanju sluaja predstavljalo problem, zato to su
i njima smima ogranieni resursi i ne mogu progoniti svakoga, ili zato to prijestupnik
ima dovoljnu mo da se zatiti od progona, ili jer ih se plaa da gledaju u drugu stranu.
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
Sociologu, koji trai jasne kategorije kriminala i devijantnosti te oekuje da e u pot-
punosti moi rei kad je netko sudjelovao u nekoj od tih aktivnosti kako bi ih mogao
promatrati u korelaciji s drugim aktivnostima, ove nedosljednosti predstavljaju pro-
blem. Moe se nadati da e problem nestati uz pomo poboljanih tehnika prikupljanja
podataka i istraivanja. Duga povijest pokuavanja osiguravanja takvih tehnika ukazuje
na to da je ta nada uzaludna: to podruje ljudskog nastojanja ne podrava vjeru u ne-
minovnost napretka.
Problem nije tehnike prirode. On je teorijski. Tu se mogu izvesti upotrebljive defnici-
je ili za odreena djela koja ljudi mogu poiniti ili za odreene kategorije devijantnosti
kako ih svijet (najee, ali ne i iskljuivo, vladajue institucije) defnira. No, ne moe se
stvoriti model u kojem se te defnicije u potpunosti podudaraju, zato to se ne poduda-
raju ni empirijski. One pripadaju u dva razliita, dodue povezana, sistema kolektivnog
djelovanja. Jedan se sastoji od ljudi koji surauju u provedbi odreene aktivnosti. Drugi
se sastoji od ljudi koji sudjeluju u drami morala koja prijestup otkriva i procesuira, bez
obzira na to je li postupak sluben i legalan ili u potpunosti nesluben.
Dvoznanost, u kojoj se rije devijantnost upotrebljava za oznaavanje dva razlii-
ta procesa koji se odvijaju u ta dva sistema (dobar primjer za to je i Alvarez, 1968), je
potaknula mnoge ustre rasprave o interakcionistikim teorijama. S jedne strane, neki
bi analitiari htjeli da devijantnost oznauje aktivnosti koje su pogrene za svakog ra-
zumnog lana drutva ili prema nekoj dogovorenoj defniciji (primjerice, krenje nekih
postojeih pravila, statistika rijetkost ili psihologijska patoloka pojava). Usredotouju
se na sistem djelovanja u kojem se odvijaju te aktivnosti. Isti analitiari upotrebljavaju
tu rije i za ljude koji su uhieni i koje se procesuira kao da su poinili navedeno djelo.
U tom se pak sluaju usredotouju na sistem djelovanja u kojem se odvija donoenje
presuda. Ova dvoznanost nije neprecizna samo, i iskljuivo samo, ako su oni koji su po-
inili to djelo ujedno i oni koji su uhieni. Mi pak znamo da nisu. Stoga, ako su predmet
naeg istraivanja oni koji su poinili djelo (uz pretpostavku da ih moemo identifcirati),
nuno ukljuujemo i one koji nisu uhieni i nisu etiketirani. No, ako su predmet naeg
istraivanja oni koji jesu uhieni i etiketirani, nuno ukljuujemo i one koji nikad nisu po-
inili navedeno djelo, ali se prema njima postupalo kao da jesu (Kitsuse i Cicourel, 1963).
Niti jedna od tih alternativa ne zadovoljava. Ono to su teoretiari interakcionistike
teorije postigli jest to, da se ta dva sistema smatra razliitima, bez obzira na postojea
preklapanja i interakcije, ali i bez pretpostavljanja njihove pojavnosti. Na taj se nain
moe prouavati geneza upotrebe droge, kao to smo uinili Lindersmith (1968) i ja,
i mogu se prouavati i etioloka pitanja, bez pretpostavke da ono to ljudi prouavaju
ima nuno veze s generaliziranim poimanjem devijantnosti. Takoer je mogue, kao to
104 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
105 BROJ 5, 2011.
to ine i mnoga nedavna istraivanja (npr. Gusfeld, 1963), prouavati dramu moralne re-
torike i djelovanja u kojoj se devijantnost neke aktivnosti stvara, prihvaa, odbija i u ko-
joj se o njoj raspravlja. Glavni ishod interakcionistike teorije je fokusiranje na tu dramu,
koja postaje predmet istraivanja, i na prouavanje relativno zapostavljenih sudionika u
toj drami - onih koji su dovoljno moni da odluuju o proglaavanju aktivnosti devijan-
tnima, a to su policija, sudovi, lijenici, zaposleni u kolama i roditelji.
U svojim sam prvotnim pretpostavkama teorije namjeravao naglasiti logiku neovi-
snost aktivnosti i prosudbe ljudi o njoj. One su ipak sadravale nedoreenosti koje su
graniile s kontradikcijom, pogotovo oko pojma pritajena devijantnost.
1
Pregledavaju-
i te nedoreenosti i neka mogua rjeenja pokazalo se da razvoju teorije moe pomoi
detaljnija analiza od one koju smo ve proveli prilikom analize devijantnosti kao kolek-
tivnog djelovanja.
Zaponemo li tako da kaemo da je neka aktivnost devijantna zato to je tako def-
nirana, kakvo bi znaenje pritom imao izraz pritajena devijantnost? Kako je nitko nije
defnirao kao devijantnu, ona, po defniciji, ne moe biti devijantna, ali pritajeno znai
da mi znamo da je devijantna, ak i ako nitko drugi to ne zna. Lorber je djelomino rijeio
taj paradoks (1967) predloivi da je vana vrsta sluajeva kad poinitelj sm zakljui da
je ono to je uinio devijantno, iako je uspio sprijeiti druge da saznaju to je uinio, bilo
zato to i sam vjeruje da ta aktivnost uistinu jest devijantna ili zato to misli da bi je drugi
smatrali takvom.
No, to ako poinitelj ne doe do tog zakljuka? to ako ne postoje aktivnosti koje
je mogue defnirati kao devijantne i koje znanstvenici takvima ne bi proglasili? (Ovdje
mislim na prijestupe poput vraanja [Selby, neobjavljeno]: ne moemo zamisliti sluaj
s tajnom vjeticom jer znamo kako nitko zapravo ne moe opiti s vragom ili prizivati
demone). Ni u kom sluaju ne moemo raunati na to da e defniranje smo rijeiti
paradoks. Ali moemo proiriti Lorberovu zamisao uviajui da je on ukljuio i postupak
koji, provode li ga odreeni ljudi, dovodi do takvog zakljuka s obzirom na injenice
o konkretnom sluaju. Ljudi, koji vjeruju u vjetice, imaju naine na koje odluuju kada
je dolo do vraanja. Moemo znati, ako dovoljno poznavajemo okolnosti da bismo to
znali, da e ih ono to otkriju koristei svoje naine dovesti do zakljuka da se vraanje
dogodilo. U sluajevima manje matovitih prekraja moemo, primjerice, znati da osoba
u svom depu ima tvari za koje e, ako je policija pretrai, biti najvjerojatnije zakonski
odgovorna i optuena za posjedovanje droge.
Drugim rijeima, pritajena se devijantnost sastoji od podlonosti prema uobiajenim
postupcima koji otkrivaju devijantnost odreene vrste, od injenice da smo u poziciji u
1
Pri ponovnoj analizi problema pritajene devijantnosti su mi uvelike pomogli Jack Katz i John I. Kitsuse.
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
kojoj bi proglaavanje neke aktivnosti devijantnom bilo lako odrivo. Ono to ovu vrstu
djelovanja ini kolektivnom jest openito prihvaen nain postupka otkrivanja i dokazi-
vanja takvih djelovanja.
ak i s tim pojanjenjem, potekoe ostaju. U drugoj vrsti sluajeva primjenjujui
pravila ex post facto pritajena devijantnost sigurno nije postojala zato to je zakonska
odredba o kanjivosti donesena tek nakon to je navodno djelo poinjeno (Katz, 1972).
Zakonske procedure mogu izvui injenice vezane uz sluaj kako bi se kasnije dokazalo
da je devijantno djelo poinjeno, ali poinitelj nije mogao biti devijantan, niti pritajeno
niti nikako drugaije, jer odredba o devijantnosti ranije nije postojala. Ipak, mogue je
da se i tu osobu smatra devijantnom, recimo, ako cijeli sluaj dospije u javnost i netko
odlui da, ako nema pravila protiv takve aktivnosti, onda ga treba izmisliti. Je li takva
osoba ipak bila pritajeno devijantna?
Paradoks e se rijeiti sm, uvidimo li da se, kao i drugi oblici kolektivnog djelovanja,
aktivnosti i defniranje u cijeloj drami devijantnosti, dogaaju tijekom jednog vremen-
skog razdoblja i da se razlikuju u razliitim vremenskim razdobljima. Defnicije ponaa-
nja se donose jedna za drugom te aktivnost moe biti defnirana kao nedevijantna u
vremenu t1, a devijantna u t2, bez ukazivanja na injenicu da je u jednom trenu bila i de-
vijantna i nedevijantna. Koristei prijanja zapaanja, primjeujemo da aktivnost moda
i nije bila pritajeno devijantna u vremenu t1 jer nijedan tadanji postupak nije mogao
dokazati aktivnost koju se moe proglasiti devijantnom. Ista ta aktivnost moe biti pri-
tajeno devijantna u t2, jer je u meuvremenu doneseno novo pravilo te sada postoji
postupak koji e donijeti odluku o postojanju devijantnosti.
Upravo izloene pretpostavke nas podsjeaju na vanu ulogu moi u interakcionisti-
kim teorijama devijantnosti (Horowitz i Liebowitz, 1968). Pod kojim okolnostima dono-
simo i provodimo pravila ex post facto? Smatram da e empirijska istraivanja pokazati
da do njih dolazi kada je jedna strana nesrazmjerno monija, tako da moe nametnuti
vlastitu volju unato otporu drugih, ali eli zadrati privid pravednosti i racionalnosti. To
se obino odvija i u odnosima izmeu roditelja i djeteta te u slinim autoritativnim slu-
ajevima kao to su oni izmeu socijalnog radnika i njegova klijenta, ili izmeu uitelja
i uenika.
Promatrajui devijantno ponaanje kao oblik kolektivnog djelovanja, koje treba istra-
iti u svim njegovim pojavnostima isto kao bilo koji drugi oblik kolektivnog djelovanja,
uviamo da predmet naeg istraivanja nije izolirana aktivnost ije emo porijeklo tek
otkriti. tovie, ako treba doi do takve aktivnosti i ako do nje doe, ona e se odvijati u
sloenoj mrei djelovanja, u koja su ukljueni i ostali, i na sebe preuzeti dio te sloenosti
zbog razliitih naina na koje je razliiti ljudi i grupe defniraju. Takvo uenje primjenju-
106 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
107 BROJ 5, 2011.
jemo i na prouavanje svakog drugog podruja drutvenog ivota. Usvojimo li ga, ipak
nas nee u potpunosti osloboditi pogreaka, ve e predstavljati stalan izvor problema
za nae teorije i metode.
Demistifciranje devijantnosti
Sociolozi si sami oteavaju svojom zapravo neunitivom navikom stvaranja misterio-
znosti oko uobiajenih dogaaja i iskustava. Sjeam se - jedno od mojih prvih iskustva
na postdiplomskom studiju kako nas je na poetku studija Ernest Burgess ozbiljno
upozoravao da zdrav razum navodi na krive zakljuke. Istovremeno je Everett Hughes
od nas zahtijevao da posveujemo posebnu panju svemu to vidimo i ujemo vlastitim
oima i uima. Neki su od nas mislili da su ta dva imperativa kontradiktorna, ali smo ta-
kva razmiljanja potisnuli - kako bismo sauvali zdravi razum.
Oba su zahtjeva opravdana jer sadre bitan dio istine. Zdrav nas razum, u jednom od
svojih znaenja, moe obmanuti. Taj zdravi razum predstavlja tradicionalnu plemensku
mudrost, mjeavinu onog to svi znaju i to djeca ue tijekom odrastanja, stereotipe iz
svakodnevnog ivota. On sadri i socioloke generalizacije o prirodi drutvenih pojava,
povezanosti drutvenih kategorija (npr. izmeu rase i kriminala, drutvene klase i inteli-
gencije), i etiologiju problematinih drutvenih uvjeta poput siromatva i rata. Zdravo-
razumske generalizacije nalikuju po formalnoj strukturi onima iz drutvenih znanosti;
znaajno se pak razlikuju po tome to na njih ne utjeu kontradiktorna zapaanja. Ge-
neralizacije drutvenih znanosti se u naelu i esto u stvarnosti mijenjaju kada nova za-
paanja dokau da nisu tone. Zdravorazumske generalizacije ne. Ovakav zdravi razum,
posebno zato to ne grijei sluajno, ide na ruku ve utemeljenim institucijama.
Drugo znaenje zdravog razuma upuuje na to, da obian ovjek, glave neoptere-
ene pomodnim teorijama i apstraktnim idejama s katedre, moe bar prepoznati ono
to mu je ispred nosa. I potpuno razliite flozofje poput pragmatizma i Zen flozofje
potuju sposobnost obinog ovjeka da vidi, zajedno sa Sanchom Panzom, da je vjetre-
njaa stvarno vjetrenjaa. Misliti da je ona vitez na konju je, kako god okrenuli, stvarna
pogreka.
Sociolozi esto ignoriraju ono to ovakav zdravi razum nalae. Ne bismo smjeli pre-
tvarati vjetrenjae u vitezove. No, esto kolektivno djelovanje - ljude koji djeluju zajed-
no - pretvaramo u apstraktne imenice koje jedva imaju veze s ljudima koji djeluju za-
jedno. Tada obino gubimo zanimanje za svjetovne stvari kojima se ljudi zapravo bave.
Ignoriramo ono to vidimo jer nije apstraktno i lovimo nevidljive sile i uvjete koje, kao
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
to su nas nauili, smatramo predmetom sociolokog istraivanja.
Neiskusni sociolozi redovito nailaze na probleme prilikom terenskih istraivanja jer ne
prepoznaju sociologiju, onakvu o kakvoj su itali, u ljudskom djelovanju koje vide oko
sebe. Provedu osam sati prouavajui tvornicu ili kolu i vrate se s dvije stranice biljeaka
i tvrdnjom kako se nita posebno nije dogaalo. Misle kako ono to su promatrali ne
sadri niti elemente anomije, ni stratifkacije drutva, ni birokracije, ni bilo koje druge
uobiajene socioloke teme. Ne shvaaju da smo izmislili te pojmove kako bismo se ne-
smetano mogli baviti veim brojem sluajeva u kojima ljudi neto rade zajedno, a za koje
smo odluili da su na svoj nain meusobno dovoljno slini da se, u svrhu istraivanja,
prema njima jednako odnosimo. Preziranjem zdravog razuma novaci ignoriraju doga-
aje koji ih okruuju. To to ne uspijevaju napraviti biljeke o detaljima iz svakodnevnog
ivota dovodi do toga da ih ne mogu iskoristiti za prouavanje apstraktnih pojmova kao
to je anomija ili neki drugi do kojeg su moda doli sami. Vaan metodoloki problem
predstavlja sistematizacija postupka kojim, uvaavajui etnografske detalje, dolazimo
do openitih pojmova, a koje moemo iskoristiti za imenovanje problema do kojih nas
je dovelo istraivanje ili kojih smo tako postali svjesni.
Obratno, ljudi koje sociolozi prouavaju, esto teko prepoznaju sebe i svoje aktivno-
sti u sociolokim izvjetajima napisanim o njima. Ovo bi nas trebalo brinuti vie nego
to je to sluaj do sada. Od laika i ne treba oekivati da e napraviti analizu umjesto
nas. No, kada opisujemo ili stvaramo pretpostavke o njihovim aktivnostima, ne bismo
smjeli ignorirati injenice koje laici uzimaju u obzir. Mnoge teorije devijantnosti tvrde,
implicitno ili eksplicitno, da odreeni skup stavova stvara podlogu za potencijalno po-
naanje koje nije u skladu s pravilima, iako se te teorije zasnivaju na podacima (kao to
su slubeni sudski izvjetaji) koji ne govore tome u prilog. Razmotrite opise poiniteljeva
stanja uma u teorijama o anomiji, od Durkheima preko Mertona pa do Clowarda i Ohli-
na. Naa je panja potrebna onda, kada se prouavani ljudi, bez strunog pojanjavanja,
ne mogu prepoznati u takvim opisima.
Nisu samo opisi vlastitih stanja uma ti koje poinitelji ne mogu prepoznati. esto ne
mogu prepoznati ni djela za koja se pretpostavlja da su poinili, zato to sociolog nije
dovoljno promatrao to djelovanje, ili se nije uope pozabavio detaljima. Taj propust ima
ozbiljne posljedice. Tako u nae teorije ne moemo ukljuiti stvarne okolnosti aktivnosti,
niti one mogu uzeti u obzir ogranienja i prilike koje su stvarno prisutne. Moe se dogo-
diti da teoretiziramo o aktivnostima koje se nikad ne odvijaju tako kako mislimo.
Promotrimo li pomnije predmet istraivanja, najvjerojatnije emo vidjeti i sadraje
koji iziskuju punu pozornost interakcionistike teorije. Vidimo da ljudi, koji se ukljuuju
u aktivnosti koje se obino smatra devijantnim, nisu motivirani nekim zagonetnim, nes-
108 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
109 BROJ 5, 2011.
poznatljivim silama. Oni ine to to ine iz vie-manje istih razloga kojima se opravdava
i uobiajeno ponaanje. Vidimo da se drutvena pravila, daleko od toga da su stalna
i nepromjenjiva, neprestano odreuju iznova za svaku situaciju kako bi se prilagodila
volji i poloaju moi razliitih sudionika. Vidimo i da aktivnosti smatrane devijantnima
esto zahtijevaju sloene mree meusobnog djelovanja, koje bi ljudi s psihikim pote-
koama teko izveli. Interakcionistika teorija moe biti gotovo neminovna posljedica
postavki naih teorija devijantnosti i ureenog pomnijeg promatranja sadraja za koji
se tvrdi da je njen smisao.
Ako nam i zdrav razum i znanost nalau da pomno promotrimo pojave prije nego to
o njima ponemo postavljati teorije, to nam pokoravanje pravilima stvara sloenu teoriju
koja obuhvaa i akcije i reakcije svih sudionika ukljuenih u stvaranje devijantne aktivno-
sti. Ta teorija odluku o tome je li se navodna aktivnost stvarno dogodila, jesu li slubeni iz-
vjetaji toni i u kojoj mjeri, preputa empirijskim istraivanjima (radije nego da je zasniva
na pretpostavci). Posljedino se javlja sumnja u korisnost statistika i slubenih izvjetaja
kojima su se obino sluili istraivai, a to je izvor problema starijih naina prouavanja
devijantnosti. Tu ne bih htio kritizirati slubene zapisnike, obrane u njihovu ime i prijedlo-
ge novih naina koritenja, ve samo primijetiti da nas je detaljnije promatranje ljudi koji
djeluju zajedno dovelo do zakljuka da su ti zapisnici takoer proizvodi ljudi koji djeluju
zajedno i da ih treba objanjavati u tom kontekstu (Pogledaj Cicourel i Kitsuse, 1963; Gar-
fnkel i Bittner, 1967; Cicourel, 1968; Biderman i Reiss, 1967; Douglas, 1967).
Veza izmeu interakcionistike teorije devijantnosti i oslanjanja na iscrpne analize pro-
matranja na terenu, kao glavne metode prikupljanja podataka, teko moe biti sluajna.
S druge strane, smatram kako ta veza nije i nuna. Interakcionistika teorija proizlazi iz
okvira razmiljanja koji svakodnevnu rutinu shvaa ozbiljno i nee se zadovoljiti zagonet-
nim i nevidljivim silama kao mehanizmima za objanjavanja. Taj okvir razmiljanja ned-
vojbeno vrijedi kada se pojedinac neprestano suoava s detaljima svega to eli objasniti
bez obzira na sloenost predmeta diskusije. Lake je izmisliti prijestupnike i pridati im
one karakteristike koje se najbolje slau s naim hipotezama, ako imamo samo dijelove
injenica koji se mogu pronai u nekom slubenom izvjetaju ili u odgovorima u kakvom
upitniku. Kao to je Galtung (1965) spomenuo u nekom drugom kontekstu, izmiljene
teorije padaju pred navalom argumenata protiv, koje e navesti bliski poznanik.
Neki su primijetili da prevelik naglasak na neposredno promatranje moe nenamjer-
no ograniiti nae promatranje na one grupe i mjesta kojima imamo lak pristup te da se
na taj nain proputa prouavanje monih ljudi i grupa koji se mogu obraniti od naih
napada. Na taj se nain odabir tehnike promatranja suprotstavlja teorijskom naelu da
treba prouavati sve sudionike u drami devijantnosti i ponitava dio prednosti interak-
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
cionistikog pristupa. Tu opasnost moemo sprijeiti i stalnom izmjenom metoda pro-
matranja i poveanom domiljatou u naim promatranjima. Mills (1956), izmeu osta-
lih, navodi raznolikost metoda koje se mogu koristiti za prouavanje monika, posebno
prouavanjem dokumenata koji sluajno dospiju u javnost, bilo umjenou zaposlenih
u vladinim agencijama ili zato to se moni katkad meusobno bore i tako otkrivaju po-
datke o sebi. Slino moemo koristiti metode neupadljivog ulaska i sluajnog pristupa
(Becker i Mack, 1971) kako bismo prikupili potrebne podatke. (Vane probleme priku-
pljanja i ispitivanja podataka prikazao je na nekoliko mjesta Habenstein, 1970).
Sociolozi se najee ne ele poblie promotriti ono to im se nalazi ispred nosa, a
to im ovdje savjetujem. Ta je nevoljkost posebno zahvatila istraivanja devijantnosti.
Nadvladavanje nevoljkosti jednako koristi istraivanju devijantnosti kao to je to slu-
aj sa slinim postupcima provedenim u istraivanju industrije, obrazovanja i zajednica.
Osim toga, sada je vea moralna sloenost naih teorija i istraivanja, ime u se sada
pozabaviti.
Moralni problemi
Problem morala dio je svih sociolokih istraivanja, ali ga interakcionistika teorija de-
vijantnosti postavlja posebno provokativno. Moralne kritike pristiu iz politikog centra
pa i ire; od politike ljevice i od lijeve struje. Interakcionistike se teorije optuuje da
pruaju pomo i pogoduju neprijatelju, kada se neprijateljem smatra one koji remete
stabilnost postojeeg reda ili vladinih institucija. Optuuje ih se da otvoreno podupiru
konvencionalne norme, da odbijaju podravati stavove protiv vladinih institucija, i (stav
lijeve struje) da stavove protiv vladinih institucija podravaju samo naizgled dok su sup-
tilno sklonije odravanju statusa quo.
Interakcionistike teorije kao subverzivne. Mnogi kritiari (ne nuno konzervativni,
mada neki jesu) vjeruju kako interakcionistike teorije devijantnosti javno ili prikriveno
napadaju tradicionalni moral, pritom svjesno odbijajui konvencionalne defnicije toga
to jest, a to nije devijantno i sumnjajui u pretpostavke na kojima se zasniva djelovanje
konvencionalnih organizacija koje se bave pitanjem devijantnosti. Lemert, primjerice,
kae:
Gledajui povrinski, sociologija devijantnosti nudi relativno samostalan odnosno znan-
stveni pristup prouavanju odreenih vrsta drutvenih pitanja. Ipak, njezin nain, stav i iz-
110 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
111 BROJ 5, 2011.
bor predmeta istraivanja otkrivaju vrsto kritiko stajalite prema ideologiji, vrijednostima
i metodama koje proizlaze iz dravnih agencija za nadzor drutva. U ekstremnim izjavama
teorija devijantnosti opisuje se kao tek neto vie od rezultata proizvoljnog, sluajnog i pri-
stranog donoenja zakljuaka, koji treba pojmiti kao sociopsiholoki proces u kojem grupe
ljudi nastoje ili stvoriti uvjete za trajno priznavanje ustanovljenih vrijednosti i naina pona-
anja ili poveati mo posebnih grupa. Ostavlja se i dojam da je svrha opisivanja i analizi-
ranja agencija za nadzor drutva prikazivanje njihovog neuspjeha u onome ime se nastoje
baviti i razotkrivanje njihovih usputnih zadiranja u neotuiva prava i slobode. Gledajui
na taj nain, sociologija devijantnosti je vie kritika drutva nego znanost. Slaba je pomo i
podrka onoj vrsti odluivanja i nadzora, koja je stvarno potrebna za odravanje jedinstvene
znaajke naeg drutva, mogunosti slobode izbora. (Lemert, 1972, p. 24)
Ovakvi kritiari misle da je naelna odluka o tome da se slubena i konvencionalna staja-
lita smatraju neime to treba istraivati, umjesto da ih se prihvati kao injenicu i istinu
samu po sebi, tetan napad usmjeren na drutveni red. (Bordua, 1967).
Razmotrimo ponovno kritiku da teorija etiketiranja nikako ne razlikuje objanjenje
od onoga to pokuava objasniti. Ako smatra da je devijantnost samo pitanje defnicije
koju su postavili oni koji na nju reagiraju, ali istovremeno postulira i to devijantno na to
oni reagiraju, tada devijantnost sigurno postoji i prije nego do reakcije doe. Neki se
kritiari ne bave stvarnim logikim problemima koje sam preispitivao ranije, ve radije
tvrde da sigurno postoji neka osobina aktivnosti koja ukazuje na devijantnost, neovi-
sno o iijoj reakciji. Obino je pronalaze u sluajevima krenja sporazumnih pravila (npr.
Gibbs, 1966; Alvarez, 1968). A teoretiare, koji ne priznaju da su neke aktivnosti stvarno
devijantne, barem u sluaju krenja pravila, smatraju nastranima.
No, interakcionistiki teoretiari, koji nisu previe nastrani, naglaavaju neovisnost aktiv-
nosti i reakcije, stvarajui tako etiri dimenzije situacija: potencijalno devijantna aktivnost
postoji ili ne postoji i do reakcije koja defnira aktivnost kao devijantnu je dolo ili nije. Izgle-
da da je kritiare u ovom procesu zasmetalo to to se izraz devijantnost pojavljuje ee
u paru uz situacije koje su defnirane kao devijantne, bez obzira na to, je li do navodnih
aktivnosti dolo ili ne. Tim su izborom analitiari vjerojatno htjeli izbjei svoje slaganje s
ograniavajuom podjelom potencijalno devijantne situacije. To je izbjegavanje posljedica
prepoznavanja intrinzino situacijskog karaktera pravila koje postoji samo kad se usuglae-
nost oko jedne situacije za drugom obnavlja i ne predstavlja trajno specifno utjelovljenje
osnovnih vrijednosti (pogledaj koncept dogovorenog poretka u Strauss et al., 1963).
U svakom sluaju, manje bi pritubi bilo, da su interakcionisti prigodno nazivali devi-
jantnim postojanje potencijalno devijantne aktivnosti, bez obzira na reakciju koju je ona
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
izazvala. Mnogi su od nas koristili taj termin leerno kako bismo obuhvatili sva tri slua-
ja koja impliciraju devijantnost: postojanje potencijalno devijantne aktivnosti bez da je
defnirana kao devijantna, aktivnost defniranu kao devijantnu bez djelovanja i njihovu
koegzistenciju. Ta povrnost zasluuje kritiku, ali ono to je vano je da niti jedan od tih
sluajeva zasebno ne predstavlja cijelu priu o devijantnosti. Ona lei u interakciji svih
ukljuenih strana.
Da se vratimo na vaniju toku gledita, pravi napad na drutveni red je inzistiranje
na tome da su sve ukljuene strane primjereni predmeti istraivanja. Ranija defnicija o
podruju devijantnosti kao istraivanju ljudi koji su optueni za krenje pravila potuje taj
red izuzimajui iz promatranja one koji su ta pravila stvorili i koji ih provode. Biti izuzet iz
promatranja znai da njihove tvrdnje, teorije i izjave o injenicama ne postaju predme-
tom kritikog prouavanja (Becker, 1967).
To to interakcionisti ne prihvaaju konvencionalne teorije dovodi do kritikog stava
prema potvrivanju konvencionalnog autoriteta i morala i do neprijateljstva prema in-
terakcionistikim istraivanjima od strane njihovih zagovaraa i branitelja. Tako policijski
slubenici tvrde da je veina policajaca potena, osim onih nekoliko trulih jabuka koje se
nau u svakoj vrei. Otkrivajui da do nepotenog ponaanja u policiji dolazi uslijed ustroj-
stva organizacije njihove djelatnosti, socioloka istraivanja provociraju obranu policije
od drutvenih znanstvenika. Slino, tvrdnja da je mentalna bolest pitanje defnicije drutva
(npr., Schef, 1966), provocira odgovor da su ljudi u umobolnicama stvarno bolesni (Gove,
1970a, 1970b), to je reakcija koja promauje bit argumentiranog defniranja, ali pogaa tu
sadrano moralno pitanje sugerirajui da psihijatri, ipak, znaju to rade.
Interakcionistike teorije kao podlone sustavu. Iz upravo navedenih razloga, interakcioni-
stike teorije izgledaju (i jesu) lijevo orijentirane. Namjerno ili ne, one nagrizaju konvenci-
onalne modele razmiljanja i vladinih institucija. Bez obzira na to Ljevica kritizira te teorije
podravajui niti lijevo niti desno orijentirana miljenja.
2
Ba kao to postoje ljudi koji odo-
bravaju rad postojeih institucija i ne vole nain na koji interakcionistike teorije dovode u
pitanje njihove pretpostavke i legitimnost, postoje i oni koji smatraju da su postojee insti-
tucije bezvrijedne alei se na to da interakcionistike teorije ne spominju tu bezvrijednost.
I jedni i drugi zamjeraju na dvosmislenosti moralnog stava pripisujui problem nesretnoj
ideologiji vrijednosne neutralnosti koja, pretvarajui se da je neutralna, zapravo podupire
radikalne ili jedva liberalne ideologije, ovisno o sluaju (Mankof, 1970; Liazos, 1972).
2
Richard Berk me upozorio na to da stalni problem oko odluivanja tko je ljeviar ili radikalan navodi na to da kritike
o kojima je rije, a koje mogu upuivati ljudi koji se sami identifciraju tako ili ih drugi tako identifciraju, svejedno ne
potjeu iz marksistike analize drutva, koju se, vjerojatno s veim pravom, moe tako nazvati. On nadalje pretpostavlja
da se takva kritika moe baviti i time do koje je mjere mogue ustvrditi stalnu vezu izmeu analize grupacija drutvenih
klasa karakteristinih za odreenu tradiciju i intenzivnijeg prouavanja manjih jedinica to je karakteristino za
interakcionistike teorije devijantnosti. Smatram da kontinuitet postoji, ali nisam u poziciji analitiki raspravljati o tom
miljenju.
112 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
Problem oito proizlazi iz dvoznanosti predodbe o tome to je vrijednosno neutral-
no. Mislim da e se svi drutveni znanstvenici, bez obzira na svoje politike i druge vri-
jednosti do kojih im je stalo, sloiti da e, ako im se postavi pitanje i zada metoda uz po-
mo koje e doi do nekog zakljuka, doi do manje-vie jednakog zakljuka - zakljuka
koji proizlazi iz svijeta nepobitnih injenica, a koji je tamo vani, togod mi mislili o nje-
mu. Ako e lijevo orijentirani sociolog svoje politiko djelovanje temeljiti na vlastitim ili
na tuim rezultatima istraivanja, bolje mu je da se za njega bori i nada se da je izvedivo.
Inae njegovo djelovanje moda i ne uspije jer su ga u tome sprijeila vlastita uvjerenja.
Ovoj se jednostavnoj postavci ne moe prigovoriti. No, svi drutveni znanstvenici u
odreenoj mjeri ne uspiju ostvariti taj cilj, to, u neku ruku, moe biti i posljedica njiho-
vih uvjerenja. Moemo, na primjer, pogreno izbrojati crnce u popisu stanovnitva jer
traenje njihovih prebivalita, s obzirom na njihov nain ivota, nismo smatrali vrijednim
dodatnog truda. Moe se dogoditi i da ne elimo istraivati korumpiranost policije jer
mislimo da je nema ili zato to, ako postoji, ne bi bilo primjereno na nju upozoravati.
Moemo pretpostaviti i da razumijemo politike prosvjede istraujui osobnosti pro-
svjednika, podrazumijevajui time da ustanove protiv kojih prosvjeduju nemaju nika-
kvu ulogu u razvoju njihova disidentskoga djelovanja. Moemo i provoditi istraivanja
koja e pomoi vlastima u postupanju s izgrednicima, kao to bi to bio sluaj kad bismo
otkrili poveznice s radikalizmom, a koje bi kole, zaposlenici i policija mogli koristiti za
iskorjenjivanje potencijalnih izgrednika.
Pitanje se morala namee tim vie prebacimo li se, od tehnikog poimanjavrijedno-
sne neutralnosti, na odabir problema, nain odreivanja problema i na naine koritenja
rezultata istraivanja. Neke od ovih nevolja proizlaze iz neuspjeha sociologije da sebe
shvati ozbiljno, da slijedi pravila sadrana u gotovo svakoj inaici naih osnovnih teorija
i, to je moda najjasnije u interakcionistikoj teoriji (Blumer, 1967), da se promatraju
svi sudionici situacije i njihovi meuodnosi. Slijedei ta pravila, automatski dolazimo
do policijske korupcije tamo gdje ona postoji i ima bilo kakve veze s onime to istrau-
jemo. Slijedei ih, ne bismo istraivali politike prosvjede istraivanjem obuhvaajui
samo prosvjednike. Sociologija osloboena vrijednosti, koja strogo slijedi svoja pravila,
na ovaj nain ne bi smetala Ljevici.
Pitanje koritenja rezultata, ipak, ne moe biti rijeeno tako lako. Niti se moe lako rije-
iti pitanje koje mui mnoge strukovne udruge: mogu li profesionalni sociolozi, zato to
su sociolozi, imati pravo na posebno miljenje o moralnim i politikim pitanjima. Moe-
mo vidjeti da se sociolozi, tamo gdje je to zajameno, mogu pozivati na strunost to se
tie posljedica razliitih politika upravljanja. Moemo vidjeti i to da bi mogli biti posebno
113 BROJ 5, 2011.
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
zabrinuti oko toga u ijem interesu rade. No, tee nam je dokazati tvrdnju da sociolog,
zato to se bavi sociologijom, ima bilo kakvo posebno znanje i da s punim pravom trai
nau pozornost vezano uz pitanja morala. Zato? Zato to je znanost, kako kaemo, vri-
jednosno neutralna. I tu kreemo u izradu jadnih, u realnosti neodrivih razlika izmeu
sociologa-znanstvenika i sociologa-graanina. Jer, svi emo se sloiti, graanin-sociolog
nee samo zauzeti moralno stajalite, ve ga ni nee moi izbjei.
U stvarnosti su te razlike neodrive zato to se, a o emu je Edel
3
(1955) tako rjeito
raspravljao, utvrivanje injenica, konstruiranje znanstvenih teorija, i donoenje etikih
sudova ne mogu tako jasno ralanjivati. Dok logikom dedukcijom ne moemo doi
do toga to bi trebalo biti uinjeno iz pretpostavke o tome to jest, vaei etiki sudovi
u velikoj mjeri ovise o naim procjenama o tome od ega se svijet i njegove sastavnice
sastoje,, kako te sastavnice funkcioniraju i za to su sposobne. Te procjene poivaju na
dobrom znanstvenom radu. One nijansiraju nae etike odluke otkrivajui nam (1) punu
moralnu sloenostonoga to prouavamo,(2) poseban nain na koji su naa opa etika
naela uklopljena u odreenu situaciju, te (3); kako su nae kontingentne etike obveze
prema vrijednostima kao to su pravednost, zdravlje, milost ili razum, dotiu, konvergi-
raju i sueljavaju.
Na rad stalno oslovljava etika pitanja, nae ga bavljenje etikom stalno dopunjuje
podacima i usmjerava. Ne bismo htjeli uplitati svoje vrijednosti u procjenu valjanosti na-
eg bavljenja drutvenim ivotom, ali ne moemo izbjei njihov utjecaj na odabir onoga
to istraujemo ili na koritenje naih rezultata. Niti bi nas taj utjecaj trebao brinuti. Isto-
vremeno, nai etiki sudovi ne mogu izbjei utjecaj sve irih spoznaja s kojima se suoa-
vaju u naem znanstvenom radu. Znanost i etika se meusobno proimlju.
Uzmimo konzumiranje marihuane. Na se sud mora promijeniti kada usporedimo nau
sliku neobuzdanog uivanja u izopaenom zadovoljstvu sa slikom nemilosrdnog psihi-
kog poriva kojem je cilj smirivanje unutarnjeg konfikta, kao to to predlau psihijatrijske
teorije i postojei podaci. Na se sud mijenja ponovno kada konzumiranje marihuane
vidimo kao relativno bezopasnu zabavu ije najgore posljedice, drutvene i individualne,
naizgled proizlaze iz naina na koji nekonzumenti reagiraju na konzumente. (Vidi Kaplan,
1970; Goode,1970.) Dio nas, ija je zadaa do krajnosti poveati ljudske slobode, usredo-
toit e se sad na pitanje relativne tete izazvane preputanjem uicima u usporedbi s
njihovom zabranom. Moemo istraivati djelovanje sustava provedbe, razvoj zakonom
ustanovljenih interesa meu birokratima i poduzetnicima koji ih provode, sile koje ih od-
vraaju od njihovih predvienih ciljeva, nevanost njihovih predvienih ciljeva s obzi-
rom na situacije i posljedice konzumiranja - sve slijedei vrijednost slobode. Bili bismo
3
Irving Louis Horowitz potaknuo je moje zakanjelo upoznavanje s radom Abrahama Edela.
114 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
115 BROJ 5, 2011.
spremni priznati da su pretpostavke na kojima temeljimo naa istraivanja pogrene (da,
primjerice, sustavi provedbe djeluju efkasno i poteno bavei se ozbiljnim problemima
za pojedince i zajednice) i proveli bismo nae istraivanje tako da to moemo utvrditi.
Sociolozi koji zapoinju od drugih etikih stajalita mogu istraivati pritisak vrnjaka,
masovnih medija i drugih izvora utjecaja na osobu koji dovode do konzumiranja dro-
ge i tako, preko mehanizma osloboenja od moralnih ogranienja, do sloma drutve-
nog reda. Oni mogu istraivati i rafniran nain na koji ti pritisci prisiljavaju ovjeka na
konzumaciju droge tako ograniavajui slobodu openito, od ega su strahovale ranije
psiholoke teorije, iako se obuhvaeni mehanizmi razlikuju. Oni bi takoer bili spremni
smatrati svoje tvrdnje i hipoteze netonima. Sociolozi, koji ga uope ne bi istraivali,
pokazali bi time da je ignoriranje tog pitanja moralno ispravno.
Interakcionistike se teorije devijantnosti silno kritiziraju kada kritiari utvrde da je ova
sloena slika odnosa izmeu znanstvenog istraivanja i etikih sudova pretjerano suptilna
i nedovoljno izravna. Ba kao to kritiari iz centra interakcionistikoj teoriji zamjeraju to
to neshvatljivo odbija priznati da su silovanje, pljaka, i ubojstvo stvarno devijantni, tako i
kritiari iz Ljevice tvrde da ona ne priznaje da su klasna ugnjetavanja, rasna diskriminacija i
imperijalizam istinski devijantni ili da su siromatvo i nepravda stvarni drutveni problemi,
kako god ih se ve defnira (Mankof, 1968).
4
Obje strane ele svoja unaprijed stvorena
etika miljenja ukljuiti u znanstvene radove u obliku nenadziranih injeninih tvrdnji
koje se oslanjaju na neposredno koritenje etikih sudova oko kojih postoji visok stupanj
suglasnosti. Tako, ako kaem da je silovanje istinski devijantno ili da je imperijalizam istinski
drutveni problem, time impliciram da ti fenomeni imaju odreene empirijske karakteri-
stike koje ih, svi emo se sloiti, ine vrijednim osude. Mogli bismo, prema naim istrai-
vanjima, ustanoviti upravo to, ali vrlo se esto od nas trai da ih prihvatimo po defniciji.
Defniranje da je neto devijantno ili drutveni problem ini empirijski prikaz nepotrebnim
i titi nas od otkrivanja da su naa unaprijed stvorena miljenja netona (kada svijet nije
onakav kakvim ga zamiljamo). titimo li vlastite etike sudove od empirijskih provjera
uvajui ih kao svetinje u defnicijama, grijeimo argumentirajui emotivno.
5
Znanstvenici bi esto htjeli pokazati da sloene kombinacije sociolokih teorija, znan-
4
Slijedea izjava zgodno obuhvaa ove teme: Nije li jednako drutvena injenica i to, iako rijetki od nas to primjeuju,
da poduzetnika ekonomija ubija i osakauje, da je nasilnija od bilo kojeg nasilja kojeg poine siromani (uobiajeni
subjekti istraivanja o nasilju)? S kojim pravom i obvezom nasilje siromanih u getu zasluuje vie nae pozornosti
od vojnih pjeadijskih kampova koji otupljuju novake strahotama ubijanja neprijatelja (orijentalna ljudska bia, to
smo nauili za vrijeme suenja Calleyu)? Zato to ta djelovanja nisu bila etiketirana kao devijantna, jer su skrivena,
institucionalizirana i normalna, njihove devijantne kvalitete se previaju i one ne postaju dijelom sociologije
devijantnosti. Unato svojim najboljim liberalnim namjerama, ovi sociolozi, ini se, odravaju na ivotu upravo one ideje
za koje misle da su pokazali da su krive, a, nesvjesno, i druge. Liazos, 1972, str. 110-111)
5
Barem je jedan kritiar (Gouldner, 1968) krivo protumaio moju kritiku sentimentalizma kao straha od emocija.
Defnicija napisana u mom tekstu Na ijoj smo strani? (Becker, 1967, str 245) objanjava moje miljenje prilino jasno:
Nae je miljenje izuzetno emotivno obojeno kada nam razum govori da radije ne bismo htjeli znati to se zbiva, u
sluaju da znati znai biti protiv neke naklonosti, koje ak nismo ni svjesni.
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
stvenih dokaza i etikih sudova stvarno nisu nita vie nego jednostavno pitanje def-
niranja. Znanstvenici snanih vrijednosnih uvjerenja (bilo politikih ili moralnih) kao da
ba to i ele. Zato ljudi ele kriti vlastiti moral pod krinkom znanosti? Najvjerojatnije
zato to se, shvaajui ili intuitivno osjeajui trenutanu uzaludnu prednost toga da
ne moraju priznati da donose samo neku moralnu prosudbu, radije pretvaraju da su
doli do znanstvenog otkria. Svi sudionici bilo koje vanije drutvene i moralne pole-
mike pokuati e doi do te prednosti i predstavit e vlastiti moral kao aksiom kako bi
tako bez pogovora mogao postati jednom od pretpostavki njihove teorije, istraivanja
i politikih dogmi. Ljevici, ije stavove i sam simpatiziram, predlaem stoga da izravno
i otvoreno napadne nepravdu i ugnjetavanje, umjesto da hini da se prosudbu o tome
da su takvi i slini oblici ponaanja drutveno zlo moe izvesti iz osnovnih sociolokih
naela ili da je ona opravdana smim empirijskim otkriima.
Dok naa naklonost etici i etike prosudbe imaju stvarnu ulogu u naem znanstve-
nom radu, drugaija im uloga treba u raznim aktivnostima koje su dio rada kojim se soci-
olog bavi. Testiramo li nae hipoteze i miljenja na empirijskim dokazima, njihov utjecaj
pokuavamo svesti na najmanju moguu mjeru, u strahu da e nae puste elje utjecati
na nae zakljuke. Kada pak odabiremo probleme za istraivanje, u obzir uzimamo (osim
praktinih pitanja kao to je naa mogunost pristupa podacima i teorijska pitanja kao
to je vjerojatnost donoenja velikih opih zakljuaka) i vezu izmeu naih moguih ot-
kria i etikih pitanja do kojih nam je stalo. elimo saznati jesu li naa prvotna uvjerenja
ispravna, koje su vrste djelovanja mogue za nas i ostale sudionike u odreenoj situa-
ciji, kakvo dobro mogu donijeti spoznaje koje se nadamo da emo prikupiti. Naa eti-
ka uvjerenja jasno dominiraju naim izborima, kad, na temelju naih otkria, odluimo
kako emo djelovati i kad odluimo kome dati savjet - iako uvijek elimo biti precizni
u vlastitim procjenama posljedica svakog takvog ina. Konano, ponekad i poinjemo
djelovati prema vlastitim eljama i prema ljudima kojima elimo pomoi, koristei to kao
osnovu za odabir problema i metoda istraivanja.
Kritika lijeve struje. Neki su kritiari (npr., Gouldner, 1968) tvrdili da su interakcionisti-
ke teorije devijantnosti samo naizgled protiv vladinih institucija i da ih ustvari podra-
vaju, napadajui u represivnim institucijama nie slubenike, ostavljajui one na visokim
pozicijama, a odgovorne za ugnjetavanje, nedodirnutima i, najvie, svaljujui krivicu na
njihove razuzdane podanike.
Znanjem kojim sada raspolaemo, ovakvim se pitanjima moemo baviti samo teorij-
ski. Nema potvrenih dokaza koji bi poduprli kritiku, niti se lako mogu nai dokazi koji bi
je pobili. Ta je kritika upuena nekom opem moralnom predmetu rasprave interakcio-
116 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
nistikih teorija, kao i prema injeninim problemima vezanim uz posljedice istraivanja
i teoretiziranja i zato je se moe osporavati.
Interakcionistike se teorije devijantnosti, kao i interakcionistike teorije openito,
bave nainom na koji sudionici defniraju sebe i svoju okolinu. A posebno se naglaa-
vaju raznovrsnosti vezane uz moi donoenja defnicija - u nainu na koji jedna grupa
dolazi do moi i kako je koristi za defniranje onoga do koje e mjere druge grupe biti
cijenjene, kako e biti shvaene i kako e se s njima postupati. Elita, vladajue klase,
pretpostavljeni, odrasli, mukarci, bijelci uglavnom pripadnici nadmonijih drutvenih
grupa - odravaju svoju mo jednako nadzirui nain na koji ljudi defniraju svijet, njego-
ve sastavne dijelove i njegove mogunosti, kao i koristei primitivnije oblike nadzora. Za
uspostavljanje hegemonije mogu koristiti i jo primitivnija sredstva. No, kontrolu teme-
ljenu na manipuliranju defniranjima i etiketiranjima lake je provoditi i manje kota, oni
nadmoni je vie vole. Napad na hijerarhiju zapoinje napadom na defnicije, etikete, i
uvrijeene predodbe o tome tko je tko i to je to.
Povijest nas sve vie i vie usmjerava prema zakrinkanim nainima kontroliranja,
koji se temelje na defnicijama i etiketiranju primijenjenima na ljude. Kontrolu nasto-
jimo odrati optuujui ljude za razna devijantna ponaanja. U Sjedinjenim Amerikim
Dravama, optuujemo politike disidente za upotrebu ilegalnih droga. Gotovo svaka
moderna drava koristi psihijatrijske dijagnoze, ustanove, i osoblje da zatvori politiki
problematine tipove od Ezre Pounda do Z. A. Medvedeva (Szasz, 1965). Istraujemo li
kako moralni poduzetnici potiu stvaranje pravila i kako se ona provode u odreenim
sluajevima, istraujemo kako nadmoni svih vrsta odravaju svoje poloaje. Ili, drugim
rijeima, istraujemo neke oblike represije, i sredstva kojima represija postaje normal-
na, svakodnevna i legitimna.
Veina je istraivanja devijantnosti interakcionistike vrste usredotoena na nepo-
sredne sudionike u dramama devijantnosti: na svakodnevne susrete onih koji se upu-
taju u razne oblike kriminala i poroka s onima koji provode pravila. Skloniji smo proua-
vanju policajaca, bolnikog osoblja, zatvorskih uvara, psihijatara, i slinih, manje njiho-
vih nadreenih ili nadreenih njihovim nadreenima. (Postoje iznimke: Messingerovo
[1969] istraivanje zatvorske administracije; Daltonovo [1959] istraivanje industrijskih
upravitelja; Skolnickova [1969] primjena teorije devijantnosti na politiku prosvjeda u
Sjedinjenim Amerikim Dravama.)
No, glavno zanimanje za vlasti na nioj razini nije niti iskljuivo niti neizbjeno; poslje-
dica je tog zanimanja zapravo baciti sumnju na vlasti na vioj razini koje su odgovorne
za aktivnosti njihovih podreenih. One te aktivnosti mogu narediti otvoreno ili metafo-
riki, kako bi ih, ako je potrebno, mogli zanijekati, ili jednostavno dopustiti da se dogode
117 BROJ 5, 2011.
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA
zbog nesposobnosti i previda. Ako su te aktivnosti prijekorne, tada vie vlasti, u svakom
sluaju, dijele krivicu. ak i ako niti jednom generalu ne bude sueno zbog ubojstava u
My Laiu, ti su dogaaji uzdrmali vjeru ljudi u moralnu ispravnost vojnih akcija u Vijetna-
mu i onih odgovornih na najviim poloajima. Slino, mislimo li da kolski psiholozi rade
za kolsku upravu, a ne za svoje pacijente (Szsaz, 1967), gubimo svako povjerenje koje
imamo i u institucije tradicionalne psihijatrije. Brzina kojom slubeni glasnogovornici na
najviim razinama stignu pobiti analize korupcije (ak i na najnioj razini), nesposobno-
sti ili nepravde trebala bi nam pokazati, barem jednako jasno kao i njima, do koje mjere
te analize napadaju i institucije i njihove agente kao i nadreene i podreene. Takva
istraivanja imaju poseban moralan poticaj omoguujui nam ispitivanje rada institucija
u svijetlu njihovih javnih ciljeva i omiljenih vlastitih opisa toga ime se bave. Zbog toga,
na rad posjeduje kritiki udar kada iznjedri ita to se moe tumaiti kao procjena dru-
tvenih procesa ili bilo kojeg njihovog dijela.
Zakljuak
Svrha je interakcionistikog pristupa devijantnosti ne samo razjasniti pojave koje su
se tradicionalno istraivale pod tim naslovom, nego i zakomplicirati razumijevanje naih
moralnih stajalita o njima. Interakcionistiki pristup zapoinje s tim dvostrukim zadat-
kom pojanjavanja i kompliciranja tako da kod sociologa budi svijest o tome da u nae
istraivanje devijantnosti osvjeivanjem vanosti veeg broja injenica treba ukljuiti
i iri krug ljudi i dogaanja. Prouavamo sve sudionike tih drama morala, optuitelje i
optuene, bez uvrijeenih iznimaka koje bi mogle izbjei nae profesionalno istraiva-
nje, bez obzira na visinu drutvenog ugleda ili poloaja. Paljivo promatramo stvarno
prisutne aktivnosti pokuavajui razumjeti mogunost djelovanja svih ukljuenih. Ne
prihvaamo nikakvo prizivanje zagonetnih sila koje djeluju u drami devijantnosti, po-
tujui ono shvaanje zdravog razuma koje nau pozornost usmjerava prema onome
to moemo jasno vidjeti kao i prema onim dogaajima i interesima koji zahtijevaju
istananije prikupljanje podataka i teorijske analize.
Na drugoj razini, interakcionistiki pristup pokazuje sociolozima da je osnova drame
devijantnosti, sa svih gledita, nametanje defnicija situacija, djelovanja i ljudi - onih
dovoljno monih ili s dovoljno visokim stupnjem legitimiteta da to mogu. Potpuno razu-
mijevanje zahtijeva temeljito prouavanje tih defnicija i naina na koji se one razvijaju i
postaju legitimne i prihvaene zdravo-za-gotovo.
U sadanjim okolnostima, obje ove razine analize daju interakcionistikom pristupu
118 BROJ 5, 2011.
PRIJEVODI
radikalan karakter. Istraujui moralne poduzetnike (kao i sve one koje ele kontrolirati)
interakcionistike analize kre drutvenu hijerarhiju kredibiliteta. Propituju monopol na
istinu i cijelu priu onih koji su na poloajima moi i autoriteta. Kau da trebamo sami
otkriti istinu o navodno devijantnim pojavama, umjesto da se oslanjamo na slubeno
provjerene izvjetaje koji bi trebali biti dostatni za svakog dobrog graanina. Zauzimaju
relativistiki stav prema optubama i defnicijama devijantnosti koje iznose uglednici i
slubene vlasti, smatrajui ih sirovinom analize drutvenih znanosti, a ne izjavama neos-
porne moralne istine.
Interakcionistike teorije fenomena devijantnosti postaju u konanici radikalne zato
to ih takvima smatra vlast. Kad vlast, politika ili druga, ima mo zato to dijelom oma-
mljuje i obmanjuje, znanost, koja budi i govori istinu, nuno napada osnovu te moi.
Vlast ije institucije i pravosue postaju predmetom interakcionistikih istraivanja, na-
padaju ta istraivanja zbog njihove pristranosti, njihovog neuspjelog pokuaja prihva-
anja tradicionalne mudrosti i vrijednosti i njihovog destruktivnog uinka na javni red.
6
Ove posljedice interakcionistikih istraivanja kompliciraju na moralni poloaj kao
znanstvenika smim tim to pojanjavaju dogaaje u moralnim arenama poput sudova,
bolnica, kola i zatvora. Ona onemoguavaju ignoriranje moralnih implikacija u naem
radu. ak ako bismo i htjeli da to ne bude tako, one vlasti, koje se osjeaju napadnutima,
unitit e privid da se radi o neutralnoj znanosti tvrdei da smo odgovorni za te implika-
cije - kao to, naravno, i jesmo.
Ova rasprava o suvremenim tokovima u teoriji devijantnosti ini poetak razmatranja
moralne vanosti suvremene sociologije. Daljnji je napredak u rjeavanju tog sloenog
problema mogu slinim istraivanjima unutar drugih podruja sociologije kao to je
prouavanje edukacijskih ustanova, zdravstva, vojske, industrije i biznisa - uistinu, u
svim ostalim podrujima u kojima socioloka istraivanja razjanjavaju aktivnosti ljudi i
institucija te tako utjeu na nau moralnu procjenu njihovog djelovanja.
Preveo Lovro Hamer
6
Opirniju raspravu na temu radikalne sociologije vidi Becker i Horowitz, 1972.
119 BROJ 5, 2011.
HOWARD BECKER: PREISPITIVANJE TEORIJE ETIKETIRANJA