TOKAVSKO NARJEJE

tokavsko narjeje (tokavtina, tokavica), jedno od triju narjeja hrvatskoga jezika, uz akavsko i
kajkavsko.
Naziv potjee od odnosno-upitne zamjenice TO.
tokavsko narjeje postalo je jezikom hrvatske knjievnosti potkraj 15. i poetkom 16. stoljeda prvo
na hrvatskome jugu gdje de se tokavsko-junoakavsko dvojstvo (s brojnim meusobnim utjecajima)
odrati do polovice stoljeda.
Rasprostranjenost: tokavski se govori u najvedem dijelu Dalmacije i Slavonije, u Kordunu, Baniji, Lici i
djelomice u umberku, zatim u Bosni i Hercegovoini. Danas se tokavskim narjejem govori i u nekim
krajevima Italije (moliki Hrvati), Austrije (dio gradidanskih Hrvata), maarske i Rumunjske. Oaza
tok. narjeja ima na ak. (Peroj u Istri) i kajk. podruju (Gorski kotar, umberak, okolica azme, neka
sela izmeu Koprivnice i Krievaca).

Podjela tokavskog narjeja
tokavsko se narjeje klasificira prema dvama naelima: radi li se o novotokavskom ili
nenovotokavskom (katkad nazvanom starotokavskom) dijalektu, te o refleksu praslavenskoga
fonema jat, to se esto u latinici biljei kao .

Nenovotokavski
Slavonski
Slavonskim dijalektom se govori u dijelovima Slavonije. Mijeanoga refleksa jata,
ikavsko/ekavsko/jekavski, u slavonskome dijalektu prevladava ikavski refleks jata. Izvorni govornici su
uglavnom Hrvati.
Istonobosanski
Istonobosanski ili dakavsko-jekavski je stari bosanski dijelekt kojim se govori na irem podruju koje
ukljuuje Sarajevo, Tuzlu, dio Posavine i govori u porijeju Fojnice, te u bosansko-hrvatskim
iseljenikim oazama oko Virovitice, Hrvatske Kostajnice i nekim hrvatskim naseljima u Madarskoj.
Uglavnom je jekavski, uz pojedinane ikavske i ekavske reflekse jata. Karakteristika mi je izgovorna
skupina da mjesto ta u novotokavtini (klijeda/klijeta). Izvorni govornici su uglavnom Bonjaci i
Hrvati, te manji dio Srba na podruju planine Ozren.
Kosovsko-resavski
Starotokavski ekavski ili kosovsko-resavski govori se na podruju dijela sjevernoga Kosova i
sjeveroistone Srbije. Zadrao je i neke arhaine oblike u morfologiji, napose u sklonidbi. Izvorni
govornici su u velikoj vedini Srbi.
Zetsko-sandaki
Starotokavski jekavski ili zetsko-sandaki govori se u istonom dijelu Crne Gore i jugozapadnom
dijelu Srbije, povijesnoj Rakoj koja je za doba turske vladavine dobila ime Sandak. Jedna od
specifinosti je i dosta esto sekundarno jotovanje (npr. evojka), katkad uz pojavu novih fonema
(//, //). Izvorni govornicu su uglavnom Crnogorci, Bonjaci i Srbi.

Novotokavski
Bosansko-dalmatinski ili novotokavski ikavski
Ovaj se dijalekt jo naziva zapadnim. Njime se govori u velikom dijelu BiH, Hrvatskoj, Srbiji
(Vojvodina) te kod nekih hrv. manjina u Maarskoj te u Italiji.
U BiH se govori u zap. Hercegovini, jednom dijelu june Bosne, sve do podruja Jajca i podruja
sjeverno od Travnika i Zenice, zatim zapadno i sjeverozapadno od Livna, oko Dervente i Bihada te u
mnotvu manjih enklavica.
U Hrvatskoj se govori ponajvie na jugu. Od sjeverozapada Zagore do Opuzena i Metkovida. Ponegdje
se tim dijalektom govori i u priobalju, kao to je Split i okolica, Makarsko primorje, podvelebitska sela,
zap. i jugozapadna Lika, predjeli prema Kordunu, u Gorskom kotaru (Li i okolica, Mrkopalj, Sunger), u
Slavoniji Vuka, iroko Polje, Punitovci i Dragotin.
U Vojvodini se govori na sjeveru i sjeverozapadu Bake - gradovi Subotica i Sombor s okolicom.
Ova cjelina se nastavlja u Maarsku, u maarski dio Bake i okolicu Baje. Izdvojene enklave Hrvata u
Andzabegu i Erinu govore zapadnim dijalektom.
U Italiji novotokavskom ikavicom govore moliki Hrvati *1+.
Dubrovaki dijalekt
Nekad je ovaj dijalekt bio posebnim, a danas je dijelom ijekavskog novotokavskog dijalekta (lanak
Josipa Lisca u "Vijencu" Matice hrvatske).
Hercegovaki ili novotokavsko (i)jekavski
Vojvoansko-umadijski ili novotokavski ekavski
Neki srpski jezikoslovci su napravili od ovih dvaju narjeja jedno, dok se hrvatski jezikoslovac Miro
Kaid tome protivio, smatravi to dvoje zasebnim narjejima.
Fonoloke osobitosti:
- l na kraju sloga prelazi u o (selce, dal = seoce, dao);
- stari skup r dao je cr (crven, crijep);
- stari prijedlog v zamijenjen je s u;
- izgubio se glas h (osim u Dubrovniku i meu Muslimanima);
- po tome kako se u kojem govoru odrazio stari slavenski glas jat, tok. narjeje se dijeli na tri
izgovora: JEKAVSKI (dijete - djeteta), EKAVSKI (dete - deteta) i IKAVSKI (dite-diteta). Ima i izgovora s
mijeanim izgovorom (dijete - diteta; dijete - deteta; dete djeteta; dite djeteta; dite deteta).
Morfoloke osobitosti:
- u mnoini su se izjednaili dativ, lokativ i instrumental (jelenima, enama, selima);
- genitiv mnoine dobio je nastavak a (junak, en, rebar);
- ouvao se dual uz brojeve dva, tri i etiri (dva dana).
Leksike osobitosti:
- tok. narjeje puno je turcizama: avlija (dvorite), duprija (most), pender (prozor), sokak
(ulica), pekir (runik), bundija (voa pobune) itd.

tokavsko narjeje nije isto to i standardni hrvatski jezik. Iako je novotokavski ijekavski dijalekt
posluio kao osnova za standardni jezik, pogreno je sve tokavske rijei smatrati standardnima.
Primjerice, rijei bjeva i kotati pripadaju tok. narjeju, ali standardne su rijei arapa, koja dolazi iz
turskog jezika, i stajati/vrijediti. U standardni jezik ulazile su i rijei iz ostalih narjeja.

Hrvati tokavci govornici su nekoga od sljededih etiriju dijalekata:
tokavski dijalekti u Hrvatskoj i BiH, ekavske srijemske enklave su ukljuene u slavonski
slavonskog dijalekta (starotokavski ikavski)
zapadnog (bosansko-zapadnohercegovako-dalmatinskog, novotokavski ikavski) dijalekta
istonohercegovakog dijalekta (novotokavski jekavski)
istonobosanskog dijalekta (starotokavski, dakavski jekavski)

Gramatiki opis tokavtine zapoeo je gramatikom Bartola Kaida (Institutionum linguae illyricae libri
duo, Rim, 1604.), a nastavljen je do 1836. gramatiarskim (slovniarskim) radom niza auktora iz svih
tokavskih krajeva:
iz Slavonije (Bla Tadijanovid, Matija Antun Relkovid, Marijan Lanosovid)
iz Dalmacije (Josip Jurin, Ardelio della Bella, Franjo Marija Appendini)
iz Bosne (Lovro itovid Ljubuak).
Prva su djela pisana tokavskim knjievnim jezikom nastala u Dubrovniku (iko Menetid, Dore
Drid, Dominko Zlatarid, Marin Drid) kojemu su se ubrzo pridruile Bosna i Dalmacija (s knjievnom
djelatnodu svojih franjevaca od Matije Divkovida nadalje), a u poetku 18. stoljeda i Slavonija
(najistaknutiji su autori Ivan Gundulid, Ivan Bunid Vuid i Junije Palmotid u Dubrovniku, Andrija Kaid
Mioid u junoj Dalmaciji i Matija Antun Relkovid u Slavoniji).

Najstariji spomenici
Najstariji jezini spomenici tokavtine sadre pomijeani onodobni tokavski vernakular i
starockrvenoslavenski jezik.
Dio lingvista smatra da je jedan od prvih tokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz
1189., dok su drugi miljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-tokavskoj mjeavini.