Sie sind auf Seite 1von 4

Egzistencija

Svoju filozofiju Kierkagaard smatra lako shvatljivom, jer ona ima samo jedno naelo od kojeg
i ne polazi. Izraz ne polaziti od naela nije negativan izraz u odnosu prema polaenju od
naela, ve negativan izraz u odnosu na naelo, kae Kierkegaard. Kad bi polazio od naela,
kajao bi se, jednako kao i kad ne bi polazio. Ovim je nainom, smatra, izbjegao tekoe koje
karakteriziraju filozofiranje. Naime, poeti filozofirati nije teko, moe se uvijek zapoeti jer
filozofija poinje ni od ega. Tekoa se nalazi u prestajanju filozofiranja.Kierkegaardova
filozofija ne prestaje jer on se ne zadrava, ve se zadrao tad kad je zapoeo. Budui da ne
polazi od naela, ne moe se ni zadrati jer je njegov vjeni poetak njegovo vjeno
zadravanje. Budui da se ne zasniva na principima i njihovim logikim posljedicama i
izlaganju, ne moe joj se proturijeiti; Ovakav odmak od tradicionalnog filozofiranja koje
poiva na principima i njihovim logikim posljedicama, tonije odmak od Hegelova
apsolutnog idealizma, postaje nam razumljivijim sagledamo li Kierkegaardovu intenciju,
naravno, i povijesno-filozofijski kontekst njegova miljenja.Njegova namjera nije stvaranje
zatvorenog i dovrenog filozofijskog sustava kao modela jedne objektivne istine kojeg e
italac u svojem miljenju prihvatiti ili odbaciti, ve mu je cilj obratiti se pojedincu, pozvati
ga da se suoi s vlastitom egzistencijom i preuzme odgovornost za nju. U spekulativnoj
filozofiji Kierkegaard ne vidi mogunost odgovaranja tome zadatku. Njoj izmie zbiljnost
pojedinca koju nije mogue obuhvatiti spekulativnim umom, tvrdi Kierkegaard, ime
preokree Hegelovu jednadbu jednakosti umnog i stvarnog.Svako je ljudsko bie jedinka
koja egzistira za sebe, te pronicanjem vlastite egzistencije u iskustvu slobode razumijeva
vlastiti opstanak. Egzistencija i sustav meusobno su suprotstavljeni. Egzistencija je uvijek u
nastajanju,dok je bitna karakteristika sustava njegova dovrenost.Egzistencija je
pojedinanost i ne moe se svesti na moment opeg razvitka. Opiranje sustavljenju proizlazi
iz bitnih znaajki egzistencije: egzistiranje u vremenu, otvorenost, postajanje, promjena,
sloboda. Sfera je nunosti, loginosti, oprena egzistentnom razvoju koji je rezultat slobodnog
izbora i odlunosti volje. Zbog pogrene pretpostavke o tome to je ljudsko bie, spekulativna
je filozofija besmislena za pojedinca i njegov ivot. Ona nije u mogunosti odgovoriti ovjeku
na temeljno pitanje: to trebam initi? , jer djelatnost se temelji na slobodi, a ne
nunosti.Pojedinac je spekulativnom filozofijom fantastino izmijenjen, preoblien u neto
nadnaravno, stoga se niti ne moe oekivati da e filozofija odgovoriti na zahtjeve stvarnosti
i istine. Umjesto Hegelova istog bitka, filozofiji treba bie koje jest ili egzistira ,.
Identificiranje bti i egzistencije ne dohvaa stvarnu egzistenciju, ve dovodi do idealne,
pojmovne egzistencije.
Zato, prema Kierkegaardu, filozof spekulirajui o bitku dohvaa samo njegov pojam, ali
ne i stvarnost koja je pojedinana, pojedinani tubitak.Kierkegaard zamjera filozofiji to
previa da je duh koji zna egzistirajui individualni duh i da je svako ljudsko bie jedinka
koja egzistira za sebe.Neto to se misli ne moe se promatrati bez onog tko misli i njegove
egzistencije. Egzistencija daje egzistentnom misliocu prostor, vrijeme i misao .Takvo
miljenje, gdje postoji subjekt koji misli i objekt miljenja, tj. konkretno miljenje,
Kierkegaard suprotstavlja apstraktnom miljenju, gdje nije bitan onaj koji misli. Subjektivnost
u opreci prema objektivnosti jest istina.Pitati se subjektivno o istini znai naglaavati kako
u odnosu na istinu, dok objektivno pitanje naglauje to se kae. Kierkegaard naglaava
egzistiranje u istini,odreujui istinu kao egzistencijalnu poziciju pojedinca. Kierkegaardov
subjektivni princip glasi: Subjektivni egzistentni mislilac mislei podraava svoju
egzistenciju i preobraa svoje miljenje u postajanje.
2. La gomile i istina pojedinca
Ja hou da upozorim ljude da ne troe i ne rasipaju svoj ivot. Hou da skrenem panju na
njihovu vlastitu ruevinu. Njegova je nakana pomoi ovjeku da otvori oi, da krene
putem subjektivnosti, nutarnjosti, odnosno da postane pojedinac.Pitanje pojedinca,
smatra Kierkegaard, jest toliko vano da ga niti jedan mislilac ne moe izbjei. Prema
Kierkegaardu, Sokratu pripada zasluga to je iznaao kategoriju pojedinca i u tom mu smislu
nadimak vrlo izuzetni zaslueno pripada. pojedinac je za Kierkegaarda kategorija duha,
buenje duha. Protivna je gomili, publici, kranskom svijetu, socijalnim i
kranskim zajednicama, generaciji, vremenu, povijesti. Kierkegaard apelira na ovjeka da
postane pojedinac, da ne bude samo masa, gomila, jer gomila je shvaena kao
pojam neistina, apstraktnost koja nema ruku. Tek u pojedincu otvara se mogunost
dobrog, istinitog i dostojanstvenog, dok je gomila neodgovornost, nepokajnost. Gomila kao
etiki i religiozni sudac jest la, ovjek stjee Sebe tek po tome da se se svjesno odnosi
prema sintezi svojega bitka.. Kierkegaard je kranski mislilac, za njega je egzistencija
intrinzino vezana za Boga, stoga i kategorija pojedinca to ju Kierkegaard proklamira jest
kranska kategorija. Da ovek egzistira znai da je u istini svog vlastitog rasula, jer se
neprestano nadilazi i transcendira prema onome to jo nije, a to bi mogao biti. To je uvek
odnos prema bogu. Za Kjerkegora ovjek je takoe duh, ali samo utoliko ukoliko je svoj,
vlastit. Postati svoj, vlastit, samosvojan, za Kjerkegora znai postati konkretan. Duh za
Kjerkegora nije, kao za Hegela, apstraktan svjetsko-istorijski duh, nego je uvijek konkretan,
egzistirajui i mislei, pa odreenje duha nije nita drugo do odreenje konkretnog oveka i
egzistencije. Smatrao je da svi sistemi negiraju pojedinca. Na primer, za Hegela je ovjek
znaajan kao Ideja, a beznaajan kao privremeno bie, odnosno nisu mu bitni lini,
egzistencijalni strahovi. Kjerkegor je govorio da ne umire opti ovek" koji je dio sistema,
ve umire individua i niko drugi ne moe doiveti njeno iskustvo u suoavanju sa smru.
Egzistencija je satkana od nesvodivih, individuiranih i neponovljivih momenata, koji ne
mogu istrpjeti nikakvo spekulativno uoptavanje. Egzistencija je neponovljiva, posebna i
neposredno data. Ona u sebi nikada ne moe pribrati jedinstvo svojih antitetikih momenata,
tako da mora biti uvijek data u svojoj rastrzanosti", podvojenosti", neizvjesnosti" i
potresenosti", dakle, kao neto apsolutno pojedinano, (to moe biti shvaeno samo u toj
svojoj bitnoj pojedinanosti). Pojedinanost je potpuno neprobojna za bilo koji uoptavajui i
reflektirajui misaoni stav. Utoliko, objektivna, opita istina egzistencije nije mogua. Istina je
mogua samo kao subjektivna, kao tumaenje egzistencije iz sebe same, u kojemu tumaenju
raspoloive kategorije mogu biti samo kategorije subjektivnog", mogueg" i posebnog", o
kojima se odluka moe polagati samo iz posebnosti subjektivnog, rekli bismo: iz apsolutnog
tautoloskog vrtloga subjektivnoga.. Kjerkegor je vjerovao da svaki pojedinac mora biti
svjestan odgovornosti pred izborima koje u ivotu ini, jer sebe izgrauje i odreuje upravo
tim izborima. Oni ne smiju biti pod uticajem univerzalnih, objektivnih standarda, ve
subjektivnih, to e kasnije postati sutina egzistencijalistike misli.Samo u samoi, kao
jedan, a ne kao gomila, ovjek moe egzistirati pred Bogom i u istini. Na planu
zemaljskih, vremenskih i svjetovnih ciljeva gomila ima vrijednost, dok na etiko-religioznom,
intelektualnom, duhovnom planu gomila jest la i ne moe suditi o tome to je istina.
Istina moe biti dana svakome, po tome je opeljudska, ali ostvaruje se pojedinano, tj. svaka
osoba sama za sebe. Konzekventno, svoju vrijednost istina ne dobija u usporeivanju s
istinom drugih ljudi, ve samo pojedinac moe suditi o tome to je istina. Kierkegaardovo
proklamiranje pojedinca povezano je s konstatacijom rasula graansko-kranskog svijeta
njegova doba i kritikom suvremenih zbivanja i modernih drutvenih tekovina. Epohom
raspadanja naziva svoju epohu koju opisuje demoraliziranom, neovjenom, osloboenom
odgovornosti i skrupula, a uzrok tomu vidi u njezinu temelju koji sainjava gomila,
anonimni talog, kranski svijet.Misionarski pothvat reformiranja gomile, pokuaj
njezina transformiranja iz iluzije u istinu, Intencija mu je izazvati u pojedincu istinske
religiozne osjeaje, te je totalna misao cjelokupnog djela u sljedeem:
kransko postajanje,
Kako postati samim sobom, jedan jedini, odnosno pojedinac, pitanje je to ga
Kierkegaard postavlja u sredite svojeg filozofijskog interesa. Put od obinog opstanka do
zbiljskog egzistiranja, odnosno od gomile do pojedinca sastoji se od tri stadija. To su
estetski, etiki i religiozni stadij egzistiranja. Odnos etike spram estetike jest odnos
nadreenosti. To je vii stadij gdje se ono estetsko ne gubi, ve je obuhvaeno u etikom.
Kako su to dvije odvojene razliite faze vidljiva je oprenost meu njima, no s druge strane,
kako ono estetsko i dalje ivi u etikom pojedincu uspostavlja se meu njima ravnotea.
Estetsko je ono tlo koje je temelj izgradnje pojedinca, a predstavlja konkretnog pojedinca.
Kad bi se estetsko u etikoj fazi izgubilo, pojedinac bi ostao bez svoje konkretnosti. Temeljna
razlika izmeu estetskog i etikog pojedinca jest u tome to etiki pojedinac ima, a estetski
nema svoje ja, egzistenciju za zadatak, cilj, svrhu, Arhimedovu toku, uporite. Estetska
egzistencija vidi oko sebe mogunosti, dok etika egzistencija vidi etike zadatke koji je
usmjeravaju na djelovanje. Estetska egzistencija ima vlastito ja tek kao mogunost, dok etiki
pojedinac izabirui ostvaruje vlastito ja. Pojedinac u etikoj fazi odreuje se kao samostalan i
individualan duh. On egzistira na nain pojedinca koji participira u opem. Estetski pojedinac
nije svoj, vlastit, bez duhovnog je odreenja i kao takav ne participira u opeljudskom.
Konkretno, postojee pojedinano bie jest stvarnost. Skokom u egzistenciju etiki pojedinac
dohvaa stvarnost. Estetska egzistencija jest nezainteresirana za stvarnost. Nain njezina
egzistiranja jest igra. Svoje konkretno bie vidi kao skup mogunosti. Stvarno egzistira etika
egzistencija koja odluujui se za svoje konkretno bie odluuje se za stvarnost. Unutranja
strast djelovanja je put do stvarnosti. ivotno kretanje estetske egzistencije bazirano je na
prirodnosti, neposrednosti i nunosti, a etike egzistencije na kretanju duha. Pod kretnjom
duha koja utemeljuje egzistenciju ne podrazumijeva se sposobnost duha . Ova su kretanja pod
odreenjem nunosti, a duhovno odreenje temelji se na slobodi. Zato estetska egzistencija
ostaje na povrini, dok etika slobodnom voljom izabire vlastito ja. Etiko ima religiozni
aspekt; in izbora ostvariv je u samotnom egzistiranju pred Bogom, ime ovjek svojem ja
daje vjeno vaenje i beskonani smisao. Estetski pojedinac poznaje samo konano i
vremenito. Trenutak izbora in je preobrazbe. Ono estetsko podie se na viu razinu. Estetsko
je materija, graa, a etiko utjee na nain oblikovanja te grae. Odreeno bie sa svojim
sposobnostima, tenjama, sklonostima, emocijama i svojom povijesti jest ono to se izabire,
dajui tome novi smisao. Konkretno bie doivljava svoju preobrazbu kroz in slobode. Npr.,
ako estet tuguje, preobrazbom u etiki stadij ona nee iskorjeniti tugu, ve e ovladati njome.
Na taj nain uspostavlja se ravnotea izmeu estetskog i etikog u egzistirajuem pojedincu.
U kontekstu odluivanja i djelovanja, opis estetske egzistencije svodi se na puki opstanak koji
tei osjetilnim uicima. Njezina odluka nije utemeljena u istinskom ja, egzistenciji; zakon
svog djelovanja estet ne postavlja slobodnom voljom koja tei k samoostvarenju, ve je u
svom djelovanju okrenut izvorima zadovoljstva. U odnosu na suprotnost dobra i zla, estet je
ravnoduan. inom kajanja individua stvara intimne veze izmeu svog ja i ovjeanstva.
Estetska je egzistencija dio gomile, meutim u njoj ostaje otuena i izolirana. Gomila ne
predstavlja cjelinu; to je kvantitativna veliina. Pojedinci su u njoj rasplinuti i tamo nema
dubljeg duhovnog vezivanja. Estetski pojedinac jest gomila koja ne dopire do opeg, a
etiki jest pojedinac koji participira u opem. Estetskoj egzistenciji orijentir su osjetilni uici,
etikoj je orijentir ope. Uvjete svog ivota etika egzistencija postavlja slobodnom voljom,
dok estetska ima uvjete izvan vlastite volje. U odnosu prema izvanjskome svijetu estet stavlja
na sebe masku, on je skriven. Preobrazbom u etiki oblik skida masku i otkrivenost
postavlja za zadatak. Kierkegaard odreuje ovjeka kao sintezu slobodnog i nunog,
konanog i beskonanog, vremenitog i vjenog. Estetska egzistencija ostaje u granicama
vremenitog, konanog i nunog. Etiki pojedinac izabiranjem svog ja pred Bogom
ostvaruje slobodu, dajui svom ja beskonani smisao i vjeno vaenje. S druge strane tim
inom zadobiva i ono konano. Pojedinac u etikom stadiju dolazi do toke gdje predstavlja
pojedinca koji izvravajui drutvenu dunost ostvaruje ope. No, ostati na etikoj razini nije
krajnja razina egzistiranja.