259

Pregledni rad Acta med-hist Adriat 2006;4(2);259-276

Review UDK: 614:297.3>(497.6)(091)
JAVNO ZDRAVLJE U TRADICIONALNOJ
KULTURI PONAANJA BONJAKA
PUBLIC HEALTH IN THE TRADITIONAL BEHAVIOUR
CULTURE OF THE BOSNIAKS
Ajnija Omani
1
i Mevlida Serdarevi
2
SUMMARY
Aim: To select characteristic examples from the traditional behaviour of the Bosniaks
and to indicate the positive public health meaning thereof.
Methods: The historical-analytical method has been used combined with consultation
of many a written and oral tradition.
Results: In separate chapters, the following features have been presented as typical
examples from the traditional culture of the Bosniaks, which are distinctively reflected in
the function of protecting and promoting public health: the water cult, water as general
asset, water and its use for public purposes, public and private hamams (baths), private
home baths, abdestluk or abdesthana (washstand for the ritual ablution), public toilets,
and some other forms of traditional behaviour related to the health culture such as hand
washing, washing after using the toilet, circumcision, as well as depilation, henna and
hennaed fingernails.
Conclusion: Generally, Islamic doctrine is reflected in the fields of personal hygiene,
public health, and the health culture in general, in the sphere of family relations, the
culture of living, of environment, and the like. All of these shaped a certain behaviour
culture model in this and other related areas.
Key words: history of medicine, ethnomedicine, public health, Islam, Bosnia and
Herzegovina
1
Prof. dr. sc. Ajnija Omani. Institut za socijalnu medicinu. Medicinski fakultet. Univerzitet u
Sarajevu. emalua 90, BH 71000 Sarajevo
2
Mevlida Serdarevi, diplomirana pravnica, direktor Muzeja Sarajeva, Muzej Sarajeva, Despia ul.
br.2, BiH -71000 Sarajevo
260
UVODNE NAPOMENE
Kao to je poznato, u Bosni i Hercegovini ivi populacija ija je kultura
generalno, pa i u oblasti zdravstva, pod snanim uticajem islamske kulture
i filozofije ivljenja. Ovo zbog toga to su Osmanlije vladali ovim pros-
torima dui vremenski period i to je znatan broj autohtonog stanovnitva
prihvatio islam kao svoju religiju. Pri tome je poznato da su migraciona
kretanja ovog stanovnitva bila relativno manja, islam je prihvaen kao
dio jedne kole, tako da nema bitnih sociolokih, kulturolokih i drugih
razlika meu stanovnitvom. Naime, islam poznaje dva pravca, odnosno
dvije velike grupe vjernika: sunite i iije. U okviru sunita poznaje etiri
priznate pravne kole, te se njihovi pripadnici nazivaju prema utemeljivaima
ovih kola: malikije, afije, hambelije i hanefije. Osniva hanefija je
poznati pravnik Ebu Hanife (699767).
Ebu Hanifa je svojim tumaenjem oblikovao brojne naine ponaanja
u sudstvu, kulturi stanovanja, porodinim odnosima, higijeni i dr. Koliki je
njegov znaaj u oblasti javnog zdravstva govori podatak da se u arapskom
knjievnom jeziku esma naziva hanefijah [2].
Vano je napomenuti da su muslimani sa prostora jugoistone Evrope,
a to znai i svi Bonjaci, bez izuzetka, suniti pripadnici hanefijske kole,
odnosno oni su hanefije.
Uticaj Osmanlija u oblasti higijene i javnog zdravstva najbolje ilustri-
raju rijei koje su u bosanskom jeziku prihvaene kao vlastiti izraz, a neri-
jetko i u drugim jezicima na prostorima jugoistone Evrope poput rijei
esma i adrvan, koje su perzijskog porijekla, taksim i terazije arapskog
porijekla, unak, takoer turskog porijekla i t.d.
Naalost, iz vie razloga, predislamski period u Bosni nije dovoljno
istraen i valoriziran, tako da na ovom mjestu nije mogue razmatrati
elemente i tragove kulturnih tokova iz predislamskog perioda, a time ni
elemente koji se odnose na oblast javnog zdravstva, koji su zasigurno mogli
imati uticaja na kasniju kulturu ponaanja u ovoj oblasti. Kao primjer
mogu posluiti eksponati koji se uvaju u Muzeju Sarajeva, a predstavljaju
nalaze iz rimskog perioda na lokalitetu Ilida kod Sarajeva.
Natpis Aqua S i patera (posuda za kultno pranje), iz istog perioda, rad
lokalnih majstora pouzdan su dokaz da se na tom mjestu nalazila banja...
Stoga na ovom mjestu namjeravamo govoriti o kulturi ponaanja u
oblasti javnog zdravstva, utemeljenoj prvenstveno na osnovnim postula-
tima islama i jednoj od njegovih pravnih kola, kulture koja je oblikovala
261
ponaanje Bonjaka/muslimana, ali je vjerovatno posredno imala odreenog
uticaja i na ostale narode koji su ivjeli i ive na istom prostoru.
Kao to je poznato, islam daje veoma stroge i moe se rei savremene
poglede na higijenu i kulturu ponaanja u oblasti line, opte i javne higi-
jene, a samim tim i javnog zdravstva. Bez obzira na sve klimatske i druge
uvjete podruja na kome je nastala, ova religije, pored ostalog, propisuje:
ritualno pranje pet puta dnevno, odnosno pranje kao pripremu za
svaku od pet dnevnih molitvi;(1)
potpuna istoa najintimnijih dijelova tijela, dakle pranje, prije pris-
tupanja molitvi;
kupanje, odnosno sveukupno pranje vodom u odreenim ivotnim
situacijama (nakon menzisa i poroda, nakon svakog spolnog openje,
kupanje najmanje jednom u toku sedmice i t.d.)
pranje ruku prije i poslije jela i ispiranje usta i zuba poslije jela, a prije
molitve;
kupanje umrlog prije ceremonije sahranjivanja, tzv. denaze.
Posebno je vana institucija vakufa ili legatorstva, koja je omoguila
izgradnju i odravanje brojnih objekata u oblasti javnog zdravstva, pored
ostalog, te u oblasti porodinih odnosa, privreivanja, obavljanja javnih
funkcija i sl. Takoe daje odreene smjernice koje su se reflektovale na
oblast javnog zdravstva i td.
Znaajnu ulogu ima zekat, zasnovan na islamskom propisu o obavezi
davanja najmanje 2,5% vlastitog vika prihoda, to utie na razvoj mnogih
oblasti ivota, pa i oblasti javnog zdravstva.
Na tragu navedenih i drugih postulata, pojedine pravne kole unutar
islamske doktrine, razradile su naine realizacije pojedinih pitanja. Tako
hanefijska pravna kola daje tumaenje da se abdest (ritualno pranje)
moe vriti samo tekuicom, to se direktno odrazilo na itav sistem i
nain izgradnje javnih i privatnih objekata neophodnih za ostvarivanje
navedenog zahtjeva, tamo gdje je ta pravna kola prihvaena.
MILJENJA O BOSNI I BONJACIMA IZ UGLA STRANIH IZVORA
Analizirajui strane izvore, prije svega brojne evropske putopisce, moe
se uoiti da su bosanski muslimani smatrani dijelom stanovnitva
Balkanskog poluostrva, koje nije bilo evropeizirano. Stie se dojam i po
tome to su mnogi, ak i veoma bogati, ivjeli u seoskim i prigradskim
podrujima i bavili se poljoprivredom, ali tome mogu biti uzrok i odreene
262
predrasude i nepoznavanje stvarne situacije u Bosni i Hercegovini. Ipak,
objektivno u nekim segmentima tome je doprinosio i drugaiji nain kul-
ture ponaanja. Ova razlika se posebno uoava u oblasti line, opte i
javne higijene, kao posljedice drugaijeg religijskog opredjeljenja
stanovnitva. Tako je Gilferdingu, konzulu u turskom carstvu u Sarajevu
1857., koji je kao i drugi konzuli elio upoznati tajnovitu zemlju o kojoj
je tako esto sluao prie, a u koju niko od pripovjedaa nije darnuo
zaviriti, prije samog dolaska u Bosnu neko u Srijemu napomenuo: Evo,
turska zemlja, divlji ljudi." Ovo e postati otrcana i ope poznata fraza za
zemlju Bosnu i Hercegovinu. injenice koje govore o opem i zdravst-
venom kulturnom nivou Bonjaka odnosno generalno muslimana na ovim
podrujima, svjedoe o visokoj optoj, linoj i zdravstvenoj kulturi.
Poznato je da se kue bosanskih muslimana bar jedanput godinje kree,
vuneni dueci i jastuci preeljavaju, odnosno peru i upaju (postojali su
posebni zanatlije koji su se bavili ovom vrstom poslova odnosno uivanjem
dueka i jorgana tzv. jorgandije), da se avlije obavezno metu i sapiraju
vodom. Opisujui prilike u Visokom u Bosni, Franjo Murgi jo 1903.,
pored ostalog, kae: obavezno uz kuu je avlija... podrum za konje je
baka posebna zgrada, klanica za volove baka, za krave baka. Biva to
su tri zgrade od brvana. Oko kue ima jo stupa za jeam... U avlijama ima
bunar, ali se ta voda ne pije, vodu donose sa esme ili sa Bosne. Smee se
baca u oak. Izvan avlije nema zgrada, u bai je hladnjak... " [4]. To e
rei da i u manjim mjestima, odnosno selima, postoji jasno razraena kul-
tura stanovanja u smislu tano razdvojenih gospodarskih potreba i
odravanja higijene. Nunici su u pravilu ili van kue ili u kui, ali obavez-
no postoje kao zasebno mjesto. Uoivi to, Herbert Vivijan u svom puto-
pisu izriito kae: Ako hoe istotu, morae ii u muhamedanske zemlje
gdje ona ne postoji tek tako, ve je sastavni dio pobonosti.. [5].
Jzernik navodi miljenje jednog drugog istraivaa koji 1887. godine
uoava kako se u kuama instaliraju posebna mjesta za kupanje, da se
pojedinci peru vodom poslije obavljanja nude i td., a posebno napominje
da jo uvijek postoje i javna kupatila, ali da sa odlaskom muslimana ona
nestaju ili se unitavaju.
Bez obzira to je opa slika o kulturi ponaanja u oblasti line i javne higi-
jene Bonjaka i danas nepovoljna, injenica da ni u vrijeme opsade Sarajeva
19921995, pa i nekih drugih mjesta koja su bila izloena iznimnoj devas-
taciji i nestaici vode, poput Srebrenice i Mostara, nisu zabiljeene epidemije
oekivanih zaraznih bolesti, kao ni trovanja stanovnitva, to je realno bilo za
oekivati, govori da je lina i opta higijena na odgovarajuem nivou.
263
CILJ ISTRAIVANJA
Cilj ovoga rada je prikazati optu, linu i javnu higijenu u praksi
ponaanja bosansko hercegovakih muslimana. Ui cilj rada bio bi saku-
piti zdravstveno socijalna i kulturna obiljeja ivota i rada bonjakog
muslimanskog korpusa sa svih podruja i od razliitih generacija te ih
prezentirati naunoj i kulturnoj javnosti. Slojevitost kultura u Bosni i
Hercegovini ostavila je traga i na kulturu bosansko hercegovakih musli-
mana, ali su sauvana i autohtona kulturna obiljeja ovog naroda, koja su
zadrana u praksi ponaanja do dananjih dana.
PRIKAZ REZULTATA ISTRAIVANJA
U istraivanju za ovaj rad primijenjen je istorijsko-analitiki metod uz
konsultaciju brojnih pisanih i usmenih predanja o ivotu bosansko
hercegovakih muslimana.
U narednom dijelu teksta slijedi prikaz prikupljenih saznanja o nekim
od najznaajnijih elemenata iz tradicionalne kulture ponaanja Bonjaka
koji se na svojstven nain odraavaju u funkciji uvanja i unapreivanja
javnog zdravlja. Iz praktinih razloga uoeni primjeri bit e sistematizirani
kroz nekoliko manjih poglavlja te e biti opisani: kult vode, voda kao opte
dobro, voda i njeno korienje u javne svrhe, javni i kuni hamami, kune
banje, abdestluk ili abdesthana, javni nunici i neki oblici tradicionalnog
ponaanja vezani za zdravstvenu kulturu kao to su pranje ruku, pranje u
nuniku, suneenje te depil, kana i nokti.
KULT VODE
Za islam kao religiju moe se tvrditi da vodi posveuje posebnu panju,
a za bosanske muslimane se nerijetko kae da njeguju pravi kult vode,
premda je ova zemlja izuzetno bogata vodom. Navedeno je posljedica
propisa u oblasti higijene, ali se moe rei i ekologije, odnosno propisa iz
oblasti zatite prirodnih resursa, privreivanja i dr.
Jedno od najeih i najcjenjenijih djela jeste izgradnja javne esme, ne
samo uz damije, ve i na prometnicama, pa i onim koje su manje
dostupne. Tako je napr. poznata legenda o eni koja se, sakupivi, nakon
mnogo godina, novac za kupovinu nove ferede, odrekla ove kupovine u
korist izgradnje esme uz damiju u Logavinoj ulici u starom dijelu
Sarajeva, koja je s tim u vezi prozvana Feredua [6].
264
Bez obzira na bogatstvo vodom, u pravilu se smatra da je grijeh bacati
nepotrebno vodu, te vrijedi pravilo: Ko ne zna ragbeta vodi, ne zna ni
maslu. Meutim, istovremeno kod pranja napr. rie, kae se da voda treba
prei preko sedam kamenova, to zapravo znai preko mnotva, odnosno
da se ria treba dobro oprati, iz ega slijedi da nije nuno tediti vodu kada
je to neophodno.
Broj i raznolikost objekata vezanih za vodu je zauujua: od kulture
izgradnje hamama, hamamdika i abdesluka, preko obiaja provoenja
rukavca vode kroz vlastito dvorite pa i kuu. Tako je napr. rukavac rijeke
Bune proveden ispod poda u kui zvanoj Londa u stambenom kompleksu
Velagievina u Blagaju kod Mostara, rukavac rijeke Bregave proveden je
unutar stambenog kompleksa Begovina u Stocu, a uz poznatu Begovu
kuu u Trebinju sagraen je i poseban mali bazen. I t.d. Nerijetko su doni-
rana sredstva (vakuf) za izgradnju bunara, atrnja i drugih objekata za
vodu i to od strane sasvim obinih ljudi i ena, sve do izgradnje veoma
preciznog sistema za korienje rijene vode za navodnjavanje, za mljeve-
nje, pa i lov ribe. Ovaj sistem odraava socijalne, ekonomske i drutvene
odnose zasnovane na propisima islamskog prava koji su vaili, sada kao
obiajno pravo, jo i poetkom XX. stoljea, a koji sistem je zadran i
nakon to su ti lokaliteti odnosno objekti prestali biti vlasnitvo i u pos-
jedu Bonjaka [7].
Naime, postojalo je tano utvreno vrijeme na koje se ima pravo koris-
titi voda za navodnjavanje, vrijeme se mijenjalo, tako da je navodnja-
vanje po tano utvrenom redu kruilo u toku 24 sata. Veliina posjeda
se nije iskazivala metrima, ve brojem sati koje pojedinac ima pravo da
koristi vodu za navodnjavanje (Trebinje na pr.).
Sa velikim prije svega drutvenim, a potom i ekonomskim promjenama
nastalim nakon II svjetskog rata, dolo je do promjena u strukturi
vlasnitva nad zemljom, a generalno gubitka znaaja korienja poljo-
privrednog zemljita kao primarnog faktora za egzistenciju i sl., te se gasi i
potpuno nestaje ovaj tradicionalni oblik trajno utvrenog i detaljno regu-
lisanog naina korienje zajednikog resursa vode u rijekama.
Kada je rije o odnosu Bonjaka prema vodi na nioj ravni, onda je
brojnost i vrsta predmeta vezanih za korienje vode u higijenske i zdravst-
vene svrhe takoe velika: ugum, ibrik, bardak, razliiti predmeti po
obliku i materijalu u kojima se dri voda; leen (lavor) sa upljim poklop-
cem za sapun namijenjen pranju ruku; havlija pekir za kupanje i hamam
265
koulja; susak za zahvatanje vode iz penjaka, penjak za izlivanje vode iz
uguma, i t.d. i t.d.
Ipak najbolji primjer kulta vode generalno je primjer vrela Zemzem za
koje muslimani vjeruju da je potekao prilikom roenja Ibrahima a.s.
(Abrahama), iju vodu i danas donose bosanski hodoasnici i koriste za
pie u asu smrti.
Kad je rije o Bosni, izraz ovog potovanja jeste i tvrdnja da su splavari
na Drini koristili posebne posude za nudu da ne bi prljali rijeku.
VODA KAO OPE DOBRO
Ve je naznaeno obiajno pravo raspodjele i naina korienja
tekuica u javne svrhe. Meutim, obzirom da se voda za pie donosila,
vrijedno je zabiljeiti da postoje podaci o pojedinim vakufima koji su iz
vlastitih izvora znali platiti vodonou koji je vodu nosio po ulicama i bes-
platno dijelio. (27)
Koliko ova tradicija, ve davno zaboravljena, ima traga u praksi
ponaanja Bonjaka u dananjim uvjetima, govori podataka da je za vri-
jeme opsade Sarajeva 1992.1995. godine zabiljeen nemali broj sluajeva
gdje su pojedinci plaali donoenje vode (jer voda se donosila za rijetkih
slobodnih i nezagaenih izvora) za ui ili iri krug u pravilu nepoznatih
korisnika, ili su plaali npr. po jedan kruh za jednu mjesnu zajednicu i sl.
Nezamislivo je bilo da netko ko ima vodu u svom podrumu ili avliji,
zabrani uzimanje vode bilo kome, pa i potpunim strancima. Voda se u tom
momentu smatrala i smatra opim dobrom na koje ima pravo svaki ovjek.
VODA I NJENO KORIENJE U JAVNE SVRHE
Kako su Osmanlije donijeli islam u nae krajeve, oni su uveli naine
gradnje vodovoda, adrvana, javnih esmi i dr., a uticali su i na oblikova-
nje predmeta od metala i keramike koji slue u ove svrhe.
Tako je poznata vinjika bijela keramika, jedinstvena na ovim prostori-
ma, iz Vinjice nedaleko od Sarajeva, od koje su pravljeni i bardaci za vodu,
rezultat autohtonih korijena, ali i ove kulture na naim prostorima [8].
Svi vodovodi, esme i sl. u pravilu su graeni privatnom inicijativom, i
iskljuivo su djela dobrotvora koji su za ljubav Boju i spas svoje due osni-
vali vakufe radi podizanja i egzistencije odreene zadubine. Vakufi su sas-
tavni dio pravnog sistema drave i njima se osnivaju i odravaju vjerske,
prosvjetne, kulturno-obrazovne, socijalne, zdravstvene i humanitarne
266
institucije. Vakufima se osnivaju i nerijetko izdravaju damije, tekije, kao
isto vjerski objekti, zatim mektebi i medrese kao obrazovni, biblioteke
kulturno-obrazovni, muvekithane (stanice za mjerenje vremena) utili-
tarni, ostavljaju zemljita za groblja, te grade mostovi, sahat-kule, kao javni,
hamami i bolnice kao zdravstveni i t.d. Grade se musafirhane, konaista za
putnike ili musafire, imareti, kuhinje za siromane, za ake, te za slubenike
vakufa i sirotinju [9]. Oni se osnivaju na strogo propisan nain u pismenoj
formi pred svjedocima, registruje ih sud, te su to ustvari punopravni javni
akti. Vano je istai da se uvakufljuje daruje iskljuivo vlastita imovina
steena na propisan i dozvoljen nain, to se prethodno provjerava, ime se
stie legitimitet i legalitet ove novoformirane institucije.
Neki dobrotvori su potpomagali tue zadubine, tzv. sulusan, to znai
treina. Bez obzira na insistiranje na dobrovoljnom davanju, da bi se ovo
davanje svelo u realne okvire i za sve utvrdila mjera, prema erijatskim pro-
pisima, odnosno propisima islamskog prava, vjernici mogu oporuiti najvie
treinu imetka ili da se potroi u dobrotvornu svrhu nakon njegove smrti.
Sa izvora vodila se voda u prvom redu do damija i hamama. Du vodo-
voda su otvarane prema potrebi i javne esme kojima su se koristili okolni
stanovnici i putnici.
Prvi vodovod u Sarajevu je sagraen 1461., a posljednji 1866. kao
pretea modernijeg vodovoda. Isa beg Ishakovi je posebnom vakufna-
mom uvakufio ne samo vlastito zemljite i karavan saraj, ve i vodovod,
kao i veliki dio zemlje, namijenjen za izdravanje zadubine [10, 11,26].
Pred dolazak austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu, postojala su
ukupno 143 vodovoda, a duljina im je iznosila preko 120 km.
Odmah po dolasku Austro-Ugarske, vojska je izgradila jedan vodovod
za koji su upotrebljene eljezne cijevi, a 1885. sagradila je Zemaljska vlada
za Bosnu i Hrecegovinu takoe jedan vodovod. Ovome poslu pristupila je
sarajevska Opina 1889, a 1894. preli su stari vakufski vodovodi u vlast
Grada.
Ipak se i nakon toga biljee sluajevi dobrovoljnog popravljanja vodo-
vodnih cijevi ili pokvarene esme. Ovo iz razloga to su cijevi za vodovod
u osmanskom periodu pravljene od gline i borovine, te su se esto kvarile,
pa je donacija za njihovo odravanje bila vrlo znaajna [11,12].
Kako su dananji vodovodi dravno vlasnitvo, nema primjera da
pojedinci ulau u njihovu izgradnju, osim stranih donacija odnosno
meunarodne pomoi za obnovu Bosni i Hercegovini.
267
HAMAMI
Ranije naznaena vjerska obaveza kupanja ili, kako se obino kae,
uzimanja velikog abdesta, potaknuta je iz vie razloga, a naroito:
nainom rada i u tom smislu odvajanja privrednog od privatnog
ivota (arija mjesto rada i privreivanja, sa jedne, i mahala
mjesto stanovanja, sa druge strane);
nainom organizacije porodinog ivota (jezgro porodica ine u
pravilu najmanje tri generacije, kao i pomono osoblje sa identinim
kulturolokim i higijenskim pravima i obavezama);
statusom pojedinaca unutar porodice (ena-gospodar u kui i mu-
-gospodar u ariji).
Hamam je arapska rije i u osnovi znai isto to i thermal. Hamam
nema drugih prostorija osim onih koje su potrebne za kupanje i zagri-
javanje vode, odnosno potreba vezanih za samu njegovu funkciju, a koja
je organizaciono do tanine razraena. Osnovne su prostorije za
presvlaenje i kupanje, rezervoar u koji dolazi hladna voda, tu se zagrijava
i razvodi cijevima, te loionica.
Nain korienja hamama je tano utvren. Ulazi se u najveu pros-
toriju koja slui i kao garderoba i kao neka vrsta kafane, odnosno mjesta
za okupljanje. Tu je obino adrvan (vrsta fontane), nerijetko veoma lijepo
ureen, okolo su tradicionalne seije sa jastucima na kojima se posjetioci
nakon kupanja odmaraju uz kahvu. Iz ove prostorije se ulazi u kapaluk,
gdje se skida odjea, a odatle u meuprostor tzv. mejdan gdje se obavlja
masaa. Iz ovog prostora se ulazi u halvate, niske kamene estrade, a izmeu
njih se nalaze mala kamena korita, tzv. kurne u koje se iza zida ulijeva topla
i hladna voda. Voda se zagrijava u posebnoj prostoriji, tzv. ulhanu.
Hamami su u pravilu graeni od tesanog kamena ili sedre; to su obino
monumentalne graevine, ali ipak u umjetnikom pogledu zaostaju iza
damija i nekih medresa.
U Sarajevu je hamam sagradio njegov osniva Isa beg Ishakovi, potom
Gazi Husrev-beg 1537. godine. Prvi hamam sagradio je Firuz-beg u staroj
jezgri Sarajeva na Baariji, na kojeg danas podsjea ulica ulhan [10-
12,25,26].
Evlija elebija u svom putopisu kroz Bosnu i Hercegovinu Sejahatnama,
dajui vrijedne podatke o prolosti ove zemlje, spominje 30 mjesta u koji-
ma su postojali hamami. Prema ovom izvornom podatku, u drugoj polo-
vini XVIII. stoljea bila su 42 mjesta u Bosni i Hercegovini sa 56 hamama,
268
to je zaista impozantan broj, kako sa aspekta potreba stanovnitva, nje-
gove brojnosti i napose organizacije javne higijene. elebija poimenice
navodi u Sarajevu sedam hamama, u Foi etiri, u Travniku tri, te po dva
u Mostaru, Brkom, Banja Luci, a po jedan u ostalim mjestima [11-14].
Vremenom, posebno uvoenjem savremenog vodovodnog sistema
unutar stambenih zona i potom stambenih jedinica, hamami su izgubili na
znaaju, interes korisnika je opao, te su mnogi promijenili namjenu, poput
ve pomenutog Gazi Husrefbegovog hamama u Sarajevu koji je pretvoren
u vrijedan kulturni centar; mnogi su porueni poput onog u Stocu, neki
rijetki preostali poput hamama u Poitelju nemaju trenutnu namjenu,
tako da danas u Bosni i Hercegovini postoji svega nekoliko hamama, a niti
jedan u izvornoj funkciji. Zanimljivo, da je posljednji Gazi Husref-begov
hamam izgubio izvornu funkciju jo 1916. godine.
Iz istih razloga, za vrijeme etrdesetogodinje austrougarske uprave u
Bosni i Hercegovini su sagraene samo dvije moderne banje, i to u
Mostaru i Sarajevu [10,11].
U hamamu se kupalo, masiralo, brijalo, depiliralo. Ovo potonje je
vreno katkad britvama, meutim za skrovite dijelove tijela koristila se
mast ruzma. Tom mau se namau skriveni dijelovi tijela, a zbog njenog
djelovanja otpadnu sve dlake. Ruzmu su koristili i mukarci i ene, shodno
propisima o potrebi apsolutne istoe ovih dijelova tijela prilikom obav-
ljanja molitve.
Hamami su koriteni kako od strane mukaraca, tako i od strane ena,
ali odvojeno. Hamami koji su sluili i jednim i drugim, zvali su se dvostru-
ki ili tzv. ifte hamami.
Obzirom na vjerske higijenske propise jevrejskog stanovnitva u Bosni
i Hercegovini, hamami su obino korieni i za potrebe ove populacije,
naravno u odreene dane i shodno propisima ove religije.
Vana funkcija hamama bila je i u oblasti edukacije. Naime, prije svad-
bene ceremonije, nerijetko su u vrijeme pripreme mlade za udaju (kupa-
nje, masaa, stavljanje kane na kosu i nokte i dr) davane upute o ponaanju
u braku, pravima i obavezama i sl., a organizirano je i druenje rodbine i
prijatelja mladenaca, ime su hamami dobijali ulogu mjesta jaanja soci-
jalnih i porodinih veza, obrazovnih centara u odreenom podruju i sl.
Da se radi i o javnoj funkciji hamama za koju je zainteresovana drava
kao regulator odnosa u drutvu, govori podatak da su izgradnju hamama
inicirali ne samo dravni velikodostojnici Isa beg Ishakovi, osniva
269
Sarajeva, i Gazi Husref beg, njegov najvei donator, ve i propisi o nainu
odravanja i sanitarnog nadzora nad javnim hamamima.
Meu propisima koji su vaili na prostorima Bosne i Hercegovine u
vrijeme osmanske uprave, nalaze se propisi koje moemo definirati kao
sanitarne, a koji se odnose na rad pekara, atara (vrsta apotekara), berbera
i hamamdija [11,15]. U hamamima je postojao sanitarni nadzornik, tzv.
muhtesib koji je morao pregledati svaki dan da li su hamami propisno
oieni, da li su na pr. kod pekara iste ruke, da li su im podrezani nokti,
da li nose kapu i kacelju, odnosno dananjim rjenikom kazano zatitnu
odjeu i dr. Dakle, muhtezib je kontrolirao hamamdiju kao zaposlenika u
hamamu, ali i ostale korisnike hamama iji rad ima direktnog odraza na
zdravlje stanovnitva. Propisi o nadzoru nad istoom hamama su bili
napisani zajedno sa ostalim propisima o slubi muhtesiba, odnosno objav-
ljeni kao pravila rada. Dervi Buturovi-Fazlibegovi (Konjic, 1885.) pre-
veo je sa arapskog na na jezik poznati Kodeks o slubi hizbe (trnog nad-
zora) pod naslovom Nihajetur-rutbe od Abdulah b. Nasr b. Abdulaha koji
regulira rad berbera hamadija, pekara, mesara, masera i sl. Ovaj prevod
Kodeksa se nalazi u biblioteci Federalnog zavoda za javno zdravstvo u
Sarajevu [16].
KUNE BANJE / KUNI HAMAMI
Iz istih razloga, vezanih za propise odravanja line higijene, svaka
bonjaka kua ima prostor za kupanje, banjicu odnosno hamam ili
hamamdik. Naravno, to je mnogo manji prostor, u pravilu uz pe tako da
ujedno ima mogunost korienja tople vode. Zapravo hamamdik je u
sastavu neke vrste ormara, tzv. okolice ili musandere. Najmanja okolica
sastoji se od pei i banjice, a pored toga moe imati duekluk prostor za
odlaganje posteljine, dulaf, zapeak ili pretpeak. Banjica, duekluk i
dulafi imaju vrata, a zapeak je otvoren. Iznad okolice je esto rafa odnos-
no polica, dok dulaf slui za odlaganje sitnijih stvari. Banjicu predstavlja,
kvadratno, dosta plitko kameno korito, koji se i samo zove banjica. Krajevi
korita su prekriveni sa etiri daske nagnute prema sredini da voda iz njih
lahko otie putem glinenih cijevi kroz upljinu u kanal.
Na strani pei okrenutoj prema banjici uzidan je penjak, povea
zdjela od bakra s poklopcem u koji je moglo stati po vie litara vode, tako
da se kupanje obavlja relativno komotno. Voda se donosila u tzv. ugumu,
poveoj bakrenoj posudi sa jednim drkom, crpila se iz penjaka i nalivala
u ibrik, manju posudu sa nosaem iz koga se polijeva za vrijeme kupanja.
Susak visi o klinu na zidu. Uz pe se nalazi drveni tap, zabijen jednom
270
stranom u okvir vrata, a drugom u zid, preko koga se stavlja pekir za
kupanje havlija. Na rafi je sapun i lif. Na kraju, kod kupanja i kod uzi-
manja abdesta obvezno se nose nanule sa topracima. To je vrsta obue,
tanije natikaa od drveta, otvorenih prstiju i peta, posebno pogodna, jer
sprjeava kvaenje papua ili druge obue, a istovremeno i nepotrebno
hlaenje mokrih nogu sputenih na kamen i sl. Klasian primjer
hamamdika ili banjica, odnosno ovakve kulture stanovanja je depandans
Muzeja Sarajeva, tzv. Svrzina kua u Glodinoj ulici u Sarajevu. Ovaj
depandans se sastoji od tri povezana objekta od kojih svaka zgrada u sva-
koj sobi ima banjicu odnosno hamamdik [17].
Posebno je vano uoiti da su banjica koja se nalazi u spavaoj roditeljs-
koj sobi, ona koja se nalazi u gostinjskoj sobi i ona koja se nalazi u sobi za
poslugu u osnovi identine. Svaki od navedenih prostora ima mjesto za
vodu, pe na kojoj se grije voda, odvod za prljavu vodu i naravno mjesto
na kome stoji veliki pekir za kupanje. Slijedi, kako se propisi iz oblasti
higijene odnose na sve muslimane podjednako, to svi, bez obzira na
godine, pol pa i status unutar odreene grupe, imaju obezbjeene uvjete
za ostvarivanje tih prava na priblino jednak nain.
Vano je napomenuti da se sanitarni vor nalazi unutar kue i naravno
van kue, ali ne i u banjicama
Podrazumijeva se da su postojale banje i u tekijama, musafirhanama i
sarajima, odnosno rezidencijama bosanskih namjesnika i pojedinih
sandak-begova.
ABDESTLUK ILI ABDESTHANA
Premda se unutar banjica fiziki moe uzimati abdest, odnosno prati za
potrebe molitve, u boljim kuama poput Svrzine i slinih, postoje zasebna
za to predviena mjesta, tzv. abdestluci/abdestluk gdje se upotrebljava
tekuica i odakle upotrebljena voda odlazi u cvijetnjak. Naravno, nije
nuno da svaka kua ima abdestluk, pa se u tom sluaju ovo ritualno
pranje vri na bilo kom mjestu, uz korienje leena i ibrika, osim u
nuniku. Inae u okviru kulture ponaanja nije lijepo odnosno i danas se
nastoji obezbijediti da voda koritena kod uzimanja abdesta ne ide u
kanalizaciju, bar ne odmah i direktno, iako je jasno da se to u dananjim
uvjetima stanovanja ne moe realizirati.
Leen odnosno lavor je posuda napravljena od bakra sa irokim obo-
dom, nerijetko veoma lijepo ukraena posebnim radom, tzv. savatom, i
upljim poklopcem za sapun, koji se koristi tako da se preko poklopca sli-
271
jeva neista voda. Nije obiaj pranja i umivanja iz lavora vodom koja je
stajaa, pa makar se potom vrilo sapiranje vodom iz bokala, upravo slije-
dom naprijed navedenog hanefijskog stanovita o upotrebi tekue vode.
Koliko je kod Bonjaka snano usaen obiaj pranja, odnosno uzi-
manja abdesta iskljuivo tekuicom, govori podatak da se tzv. tejemum,
simbolino pranje, mogue u sluaju da vode nema ili da nije pri ruci, za
razliku od arapskog islamskog svijeta, kod bonjakog stanovnitva apso-
lutno ne prakticira ni u kojim okolnostima, te je u vrijeme opsade Sarajeva
1992.1995. godine i stvarne nestaice vode, bilo gotovo nemogue ubi-
jediti vjernike da u cilju racionalizacije, imaju pravo i treba da koriste ovaj
nain pripremanja za molitvu [20,25].
Kako pie Evlija elebija 1660. godine, u Sarajevu je bilo 670, a u
Mostaru 127 lijepih kunih hamama. Sve ovo govori da je zdravstvena
kultura, potaknuta iskljuivo vjerskim nalozima, nekada bila na visokom
stepenu razvoja [14,20, 22].
Sa modernizacijom i promjenama u kulturi stanovanja, ali i velikim
prilivom drugih uticaja, u ovoj oblasti slabi primjena vjerskih normi,
posebno u oblasti higijene kao preduslova njihovog svakodnevnog ispu-
njavanja, pa odreene skupine Bonjaka naputaju djelomino ili u cijelos-
ti ovaj tradicionalni nain ostvarivanja higijenskih navika, posebno kada
je rije o ruralnom i prigradskom dijelu populacije, te abdesluk postaje
samo muzejski prostor i kulturoloki relikt [23, 24].
JAVNI NUNICI
Kao to je poklanjana potrebna panja javnoj higijeni, tako je pokla-
njana panja i javnim klozetima i njihovom odravanju ili kako se obino
zovu javnim halama.
U brojnim vakufanamama uvakufljuje se, pored ostalog, izgradnja zaho-
da, ali i novac za njihovo higijensko odravanje. Tako se u vakufnami
uvenog Muslihudina ekrije, vakifa takoe uvane istoimene damije u
Sarajevu, posebno uvakufljuje 1000 dirhema za onoga koji bude meo
nunike u blizini tekije Turna Dede. I ova suma bit e stavljen pod interes,
a tako ostvarena dobit bie njemu data (misli se na radnika koji e istiti
nunik)

[19, 20].
U Sarajevu su poznate tzv. Begove hale sanitarni vor koji se i danas
nalazi u neposrednoj blizini Gazi Husrefbegova Imareta i Begove
damije.
272
Begove hale bile su sagraene 1530, uniten 1992, a obnovljene 2001.
godine na adresi Mudeliti Veliki br. 13.
Neki veliki mislioci poput Muhameda El Gazalija, pozivajui se na
osnovne postulate islama, smatraju da postoje tri prokletstva: obavljanje
nude u koritima, po putevima i u sjeni. Grade se posebne prostorije za
obavljanje nude kod Bonjaka, nema obiaja vrenja nude preko plota
[20, 25].
NEKI OBLICI TRADICIONALNOG PONAANJA VEZANI ZA
ZDRAVSTVENU KULTURU
PRANJE RUKU I ZUBA
Ve je reeno da je vjerska obaveza pranje ruku prije i poslije jela, te
ispiranje usta poslije jela, a kod samog uzimanja abdesta obavezno je tzv.
gargaranje grla i ispiranje nosne upljine u granicama mogueg, pranje
ruku do iznad lakata i pranje nogu do lanaka. Neki putopisci iz XVII.
stoljea primjeuju da se u Bosni ruke peru esto kao i njihove molitve,
etiri do pet puta na dan. Tako Johan Burbury 1671 navodi detaljan opis
naina vrenja male nude i potom pranja ruku. Kada Turci imaju potre-
bu da uriniraju jo uvijek klee na jednom koljenu, a nakon toga peru
ruke, ruke takoe peru jo uvijek prije i nakon jela, to je kod njih vrlo
esto[22].
U tradicionalnoj kulturi, domaica nee ekati da joj gost ili ukuanin
zatrai vodu za pranja, ve je unaprijed imala pripremljen kako ibrik i lavor
sa vodom, tako i pekir. Pa premda je obaveza da svako sebi prilikom uzi-
manja abdesta (uvijek se kae uzimanje abdesta, a ne pranje radi abdesta)
polijeva iz ibrika, mlai lanovi porodice, u znak potovanja, dre pekir
prebaen preko lijeve ruke kako bi se odmah nakon abdesta stariji mogao
njime posluiti.
Upotreba etkice za zube je dola zajedno sa Osmanlijama, uz napo-
menu da je jo Muhamed a. s. koristio jednu vrstu etkice zvane misvak.
PRANJE U NUNIKU
Shodno vjerskim propisima obavezno je pranje intimnih dijelova nakon
obavljene male i velike nude [23). Pranje se vri vodom i ne postoji nain
ili metod zamjene, bez obzira na eventualne drugaije kulturne osobenosti
u ovom pogledu na izvoritima islamskih tokova. Stoga je u svakom
bonjakom porodinom sanitarnom voru obavezan bokal sa vodom, ako
273
nije provedena cjevica, neka vrsta zamjene za bide. ak i kada je omaso-
vila upotreba toaletnog papira, tradicionalisti nerado naputaju tzv. tahret
krpu, mali pekiri koji ima svaki lan porodice zasebno, a koji slui za
posuivanje intimnih dijelova tijela nakon pranja. Danas se u modernim
kuama normalno nalazi toaletni papir u funkciji tahret krpe.
Takoe u ovu oblast zdravstvene kulture odnosno higijene treba
uvrstiti obiaj skidanja obue prilikom ulaska u kuu. Premda je to specifi-
kum Bonjaka, obiaj skidanja obue prihvataju manje ili vie i ostali
narodi.
S tim u vezi u tradicionalnoj arhitekturi na samom ulazu u kuu obino
je izgraen papuluk, stepenica ispod koje se ostavljaju cipele, a iznad koje
se nazuvaju papue. Na ovaj nain se obezbjeuje potpuna istoa poda,
to je posebno vano, ako se ima u vidu da se molitva obavlja na svakom
mjestu unutar prostorija, naravno osim u nuniku.
SUNEENJE
Suneenje, odnosno cirkumcizija obrezivanje muke djece nije
najstroija vjerska obaveza poput molitve ili posta tzv. farz, ali je ope
prihvaeni oblik ponaanja Bonjaka, nerijetko ak i kod onih koji su u
osnovi napustili islamsku religiju u praksi.
Istovremeno, nema ni traga ideji suneenja enske djece niti je o ovom
(afrikom?) obiaju bilo ikakvih saznanja meu domaom populacijom.
Vrijeme suneenja nije precizno utvreno, ali se najee praktikuje do
polaska u kolu.
Obrezivanjem su se nekada, a nerijetko i danas, bavile posebne zanatli-
je, tzv. berberi koji su uz to vadili zube, putali krv, brijali bradu i brkove,
lijeili rane na usnama, jeziku i grlu, namjetali kosti i sl. Tako u Sarajevu
porodica Skaka ve kroz est koljena obavlja ovaj zanat, te se ovaj posao
obavlja u kontinuitetu vie od tri stoljea neprekidno. Danas su lanovi
ove porodice ljekari i koriste se novim naunim i strunim saznanjima, ali
u osnovi sam proces i razlozi cirkumcizije ostali su neizmijenjeni.
Samo suneenje praeno je veseljem, posebnim sveanim veerama,
darivanjem i sl., a imunije porodice znale su organizirati o svom troku
zajedniko suneenje vie muslimanske siromanije djece [24].
274
DEPIL, KANA, NOKTI
Uz obavezu kupanja, postoji obaveza depiliranja malja sa nogu i svih
intimnih dijelova tijela. Nekada se depiliranje vrilo sa smjesom eera i
limuna, to se nanosilo na kou, na koji se nain zajedno sa agdom skidaju
i dlaice iz korijena. Danas ima kozmetikih preparata i britvica, tako da
ovaj trud oko sebe ne treba predstavljati potekou, a ni napor.
Uz njegovanje ruku i noktiju, bila je stroga obaveza podrezivanje nok-
tiju. Nije bio obiaj imati duge nokte, posebno kod mukaraca. O duem
noktu na malom prstu da se i ne govori. Umjerenost njege i lijepog izgleda
ne samo da je poeljna, nego i neophodna jer se shodno uobiajenoj kul-
turi, osoba ne bi trebala niim posebno isticati.
Sjeda kosa se krila. Kada je ena ula u starije godine i kada joj je
oslabila kosa, kada se nisu mogle plesti pletenice od kose, stavljale su
starije ene zeh, tj. umjetne pletenice napravljene od crnog pamunog
gajtana, a koja se uplie u kosu zajedno ili na kraju prave pletenice.
Premda se ni vlastita ni umjetna kosa nije vidjela, jer su ene i u kui
prekrivene posebnim alom, odnosno mahramom, tzv. jemenijom, dade se
naslutiti bogatstvo kose, te ovaj nain ukraavanja predstavlja takoe
jedan oblik kulture ponaanja, ali i higijene.
to se tie urednosti kose kod mukaraca, oni nikada nisu bojili kosu
niti su nosili periku. Kod bosansko-hercegovakih muslimana nije obiaj
imati dugu kosu jer Bonjak ostaje vjeran svojoj tradiciji. Naravno, pod
utjecajem savremenih modnih trendova i generalno globalizacije u oblasti
kulture ponaanja, danas se naputa kaniranje kose i noktiju na utrb
bojenja i lakiranja [25].
ZAKLJUAK
Na osnovu prikazanih karakteristinih primjera u tradicionalnom
ponaanju Bonjaka, s nedvojbeno pozitivnim javnozdravstvenim
znaenjem, moe se zakljuiti da je njihova kultura generalno, pa tako i u
oblasti zdravstva pod snanim uticajem islamske kulture i filozofije
ivljenja, koje je autohtono stanovnitvo prihvatilo kroz relativno dugo
razdoblje osmanlijske vlasti na ovim prostorima.
Generalno, islamska doktrina odrazila se na oblasti line higijene,
javnog zdravstva i zdravstvene kulture openito, oblast porodinih odno-
sa, kulture stanovanja, ekologije i sl., to je sve oblikovalo odreenu kul-
turu ponaanja u ovoj i drugim srodnim oblastima.
275
IZVORI I LITERATURA
1. Ku ran. Prevod Besim Korkut. Posebno izdanje, VII. Sarajevo: Orijentalni
Institut, 1977.,
2. Serdarevi M. Pravna zatita kulturno historijskog naslijea BiH. (Prema:
ananovi I. Mualim, 1/ 1990. Sarajevo: Meunarodni Centar za Mir, 1997., str.
15-23.).
3. Jezernik B. Zemlja u kojoj je sve naopako. Sarajevo: Bemust, 2000., str. 12
4. Murgi F. Visoko u Bosni, narodni ivot i obiaji. Zbornik za narodni ivot i
obiaje junih Slavena, knjiga VIII., sv. 1. Zagreb: JAZU, 1903., str. 88.
5. Vivian H. Servia, The post man s paradise. London: Longmans Green and
Company, 1897., str 25. (Prema: Jezernik B: Zemlja u kojoj je sve naopako.
Sarajevo: Bemust, 2000., str. 26).
6. Serdarevi M, Omani A. Bonjaka kultura ponaanja. Sarajevo: Svjetlost,
2000.
7. uri V. Narodno ribarstvo u Bosni i Hercegovini - II Hercegovina nastavak,
Popovo polje. Glasnik Zemaljskog Muzeja Sarajevo, 1915; 27(1-2):37-67.
8. Serdareci M. ur. Meunarodna radionica o keramici sa izlobama. Vijesti br 4.
Sarajevo: Muzej Sarajeva, 2004.
9. Cit. Djelo pod 2, str. 15-25)
10. Ibid 3. citat po GILFERDING
11 Kreevljakovi H. Izabrana djela I-IV. (br. III). Sarajevo: Veselin Maslea ,1991.
I dio str. 3-31. II dio str. 385-519, III dio str. 7-371, IV dio str . 43-54.
12. Imamovi M. Historija Bonjaka.U: Maglajli M. ur. Sarajevo fotomonografija.
Sarajevo: Preporod, 1997, str 95-342.
13. Truhelka . Gazi Huserbeg, njegov ivot i njegovo doba. Glasnik zemaljskog
Muzeja Sarajevo 1912; 24: 93-6.
14. elebija E. Putopis o jugoslovenskim zemljama. Prevod, uvod i komentar
abanovi H. Sarajevo: Svjetlost, 1967
15. Elazar S.M. Utjecaj islama na zdravstvenu kulturu Bosne i Hercegovine. Pro
Medico, 1972 , 2(IV):43-54.
16. Anali Gazi Husrev begove bibiloteke, knjiga 1, Sarajevo, 1972., str.139.
17. Serdarevi M. i sur. Svrzina kua, Monografija. Sarajevo: Muzej Sarajeva, 2001.
18. Kreevljakovi H. Izabrana djela I - IV. (br. III). Sarajevo: Veselin Maslea , 1991.
I. dio str. 3 31, II. dio str. 385-519, III. dio str. 7 - 371, IV dio str. 43 54.
19. Karahasanovi A. Zdravstvena zatita u Bosni i Hercegovini za vrijeme Turaka
1463-1878. U: Kapetanovi H. ur. Zbornik radova Prvog kongresa ljekara BiH,
tom II, Sarajevo: Udruenje ljekara BiH, 1977 str. 19-21.
20. Muhamed El Gazali. Karakter muslimana. Sarajevo: Bookline, El-kelimeh, 2003.
str. 282.
276
22. Burbury J. Relation of a Journeu of the Right honourable My lord Henry Howard,
From London to Vienna, and thence to Constantipole. London: T. Collins , I,
Ford and Hickman , 1671., str. 37.
23. Serdarevi M, Omani A. Bonjaka kultura ponaanja. Sarajevo: Svjetlost,
2000. str. 17-109
24. Cit. Djelo pod 23., str. 89-91.
25. Hangi A. ivot i obiaji muslimana u Bosni i Hercegovini. Drugo znatno
poveano i ispravljeno izdanje. Sarajevo: Naklada Daniela A. Kajona, 1906.,
str.129.
26. Gazi L. i sar. Vakufname i Bosne i Hercegovine (XV I XVI vijek), "Monumenta
turcica", serija IV, knjiga I., Sarajevo: Orijentalni institut, 1985., str. 1-278.
SAETAK
Cilj: Odabrati karakteristine primjere u tradicionalnom ponaanju Bonjaka i upozoriti
na njihovo pozitivno javnozdravstveno znaenje.
Metode rada: Primijenjena je historijsko-analitiki metoda, uz konzultaciju brojnih
pisanih i usmenih predaja.
Rezultati: Kao tipini primjeri iz tradicionalne kulture Bonjaka, koji se na svojstven
nain odraavaju u funkciji uvanja i unapreivanja javnog zdravlja, u zasebnim
poglavljima prikazani su: kult vode, voda kao ope dobro, voda i njezina uporaba u
javne svrhe, javni i kuni hamami, kune banje, abdestluk ili abdesthana, javni zahodi
i neki oblici tradicionalnog ponaanja vezani za zdravstvenu kulturu kao to su pranje
ruku, pranje u zahodu, suneenje te depil, kana i nokti.
Zakljuak: Openito gledano, islamska doktrina odrazila se u podruju osobne higi-
jene, javnog zdravstva i zdravstvene kulture openito te obiteljskih odnosa, kulture
stanovanja, ekologije i sl., to je sve oblikovalo odreenu kulturu ponaanja u ovoj i
drugim srodnim oblastima.
Kljune rijei: povijest medicine, etnomedicina, javno zdravlje, islam, Bosna i
Hercegovina