Svjetska knjievnost

Svjetska knjievnost obuhvaa knjievnost svih naroda i nacija, premda se openito esto
odnosi na knjievnost zapadnoeuropskog kulturnog kruga (nakon romantizma i Sjeverne
Amerike). Prvu programatsku ideju o Weltliteratur iznio je Johann Wolfgang von Goethe.
Sadraj
1 Ideja svjetske knjievnosti
2 Kanon
3 Periodizacija i epohe
o 3.1 Usmena knjievnost i mitologije
o 3.2 Pretpovijest knjievnosti
o 3.3 Knjievnost antike
o 3.4 Knjievnost srednjovjekovlja
o 3.5 Knjievnost renesanse
o 3.6 Knjievnost manirizma i baroka
o 3.7 Knjievnost klasicizma i prosvjetiteljstva
o 3.8 Knjievnost romantizma
o 3.9 Knjievnost realizma
o 3.10 Knjievnost modernizma

Ideja svjetske knjievnosti
Goethe se oduevio izvedbom Tassova djela u Francuskoj, zakljuivi da se knjievnost ne
smije ograniavati nacijama. Od 1827. do 1832. godine u razliitim je raspravama i u
razgovorima s Eckermannom uspostavio ideju svjetske knjievnosti, a na njegove je ideje
utjecao i Johann Gottfried Herder, koji je od 1874. do 1891. godine objavljivao raspravu Ideje
za filozofiju povijesti ovjeanstva.
Knjievnost se u doba romantizma mijenja, iri se povijesno (vlada interes za usmenom
knjievnou, mitologiju, predaje i bajke), ali i zemljopisno: knjievnost probija nacionalne
granice, iri se njezin korpus, a javlja se i fenomen trivijalne knjievnosti u opreci s
umjetnikom knjievnou.
Godine 1894. pojavljuje se prva povijest svjetske knjievnosti u Njemakoj. U
angloamerikom krugu javlja se termin comparative literature ("komparativna knjievnost",
1952.), u francuskom littrature gnrale ("opa knjievnost", 1935.), a u talijanskom storia
universale (1933.. Godine 1899. osnovana je prva katedra za komparativnu knjievnost u
SAD-u, a 1930-ih postaje meunarodno priznata kao znanstvena disciplina.
Kanon
Knjievni se jezik emancipirao od bilo kakvog "prirodnog", tradicijskog i stilskog konteksta,
a kanonizacija kvalitete "knjievnog" prvo se iri obuhvaajui drevnu indijsku i perzijsku
knjievnost, a potom europsku srednjovjekovnu knjievnost i usmenu knjievnost mnogih
naroda
[1]
.
Autor i djelo veu se uz pojam autora potkraj 18. stoljea kad se ustaljuju vlasnike norme
knjievnog trita. Problematino je odreivanja kanona djela koja ulaze u svjetsku
knjievnost. Pojam kanona isprva je u grkom znaio "pravilo", "propis" (gr. kann), potom
zbirku "svih biblijskih knjiga koje Crkva priznaje kao nadahnute i dri ih normom vjere"
[2]
,
sve da bi u moderno vrijeme oznaavao akademski odabran zbir knjievnih djela koja su
vaan dio ljudske kulture. Zbog neobjektivnosti odabira, postojale su brojne kritike i revizije
kanona u teoriji knjievnosti.
Periodizacija i epohe
Usmena knjievnost i mitologije
Povijest knjievnosti trebala bi se osloniti na iskustvo o istraivanju knjievnosti koja je
prethodila pisanoj, odnosno usmenoj knjievnosti
[3]
. "Magijska" mo jezika jedna je mogua
rekonstrukcija prvobitne knjievnosti, a druga strana neka vrsta igre s jezikom
[4]
. Izvor
mitologije u usmenoj je predaji, a mitologija je stoga utemeljena u usmenoj kulturi te tako
prethodi knjievnosti i omoguuje je u uem smislu rijei
[5]
. Posebnu ulogu u takvoj
rekonstrukciji imaju egipatska mitologija, kineska mitologija, zatim grka mitologija, indijska
mitologija te openito indoeuropska mitologija.
Pretpovijest knjievnosti
Staroegipatska knjievnost datira se od 25. do 20. stoljea p. n. e. na prostoru dananjeg
Egipta. Korpus ine tekstovi piramida, tekstovi sarkofaga i Knjiga mrtvih. Sauvani su zameci
knjievnih vrsta, prvenstveno lirske pjesme, himne, tualjke te uvjetno reeno praprie i
prabajke.
Mezopotamska knjievnost mogla bi uvjetno zapoeti Hamurabijevim zakonikom koji se
katkad uzima kao knjievni tekst. U mezopotamsku knjievnost ulazi Ep o Gilgameu,
pronaen u 19. stoljeu, a datira se izmeu 20. i 18. stoljea p. n. e.. Takoer, u korpus
pripada i Enuma Eli, ep o teogoniji i kozmogoniji.
Starohebrejska knjievnost kao predmet prouavanja ima Bibliju, koja se promatra kao
antologija hebrejske knjievnost jer su u njoj raznovrsni rodovi i stilovi.
Staroindijska knjievnost obuhvaa Vede, svete knjige znanja iz 15. stoljea prije Krista,
odnosno Rg-vedu, Sama-vedu, Jaur-vedu i Atharvavedu. Takoer u korpus ulaze epovi
Mahabharata i Ramajana te zbirka Panatantra.
Knjievnost antike
Antika knjievnost prije svega se odnosi na Homerova djela Ilijadu i Odiseju te na homersko
pitanje, a dijeli se na antiku grku knjievnost i na rimsku knjievnost. Tipini su
predstavnici pretklasinog razdoblja grke knjievnosti (8. stoljee pr. Kr. 6. stoljee pr.
Kr.): Heziod (Teogonija, Poslovi i dani), zatim liriari Alkman, Alkej, Sapfa, Anakreont,
Pindar i basnopisac Ezop. U klasinom razdoblju grke knjievnosti (5. stoljee pr. Kr. - 4.
stoljee pr. Kr.) javljaju se grki tragiari Eshil, Sofoklo i Euripid te komediografi Aristofan i
Menandar. U helenistikom razdoblju grke knjievnosti javlja se u aleksandrijskom
podrazdoblju (3. stoljee pr. Kr.) idiliar Teokrit, a u rimskom podrazdoblju (30. pr. Kr. -
529.) satiriar Lukijan te pisci grkog helenistikog romana: Hariton, Heliodor, Ksenofont
Efeanin i Longo.
Rimska knjievnost, koja se odnosi na djela na latinskom jeziku do 5. ili 6. stoljea, dijeli se
na uvodno razdoblje (8. stoljee pr. Kr. 240. pr. Kr.), arhajsko razdoblje (240. pr. Kr. 80.
pr. Kr.), zlatni vijek (80. pr. Kr. - 14.) u koji ulaze Ciceronovo doba (80. pr. Kr. 30. pr. Kr.)
i Augustovo doba (30. pr. Kr. - 14.), zatim srebrni vijek (14. - 117.) i stoljea propadanja
(117. - 476.). U uvodnom se razdoblju javljaju fescenijska pjesma, satura, atelana i mim kao
anrovi. U arhajskom je razdoblju najstariji rimski pjesnik Livije Andronik, zatim reformator
Gnej Nevije te komediografi Plaut i Terencije. U Ciceronovo doba znaajni su Ciceron, Gaj
Valerije Katul i neoterici, a u Augustovo doba Horacije, Ovidije i Vergilije. U srebrnome
vijeku Petronije (Satirikon) i Seneka, a u stoljeima propadanja jaa crkvena knjievnost
(patrizam): Ambrozije, sveti Jeronim, sveti Aurelije Augustin, Prudencije i Boetije.
Knjievnost srednjovjekovlja
Srednjovjekovna knjievnost poinje 476. ili 524. godine, a zavrava padom Carigrada 1453.,
otkriem Amerike 1492. ili 1517. godine, poetkom reformacije. Od 10. stoljea poinje se
pisati na narodnim jezicima.
U epiku ulaze biblijska epika na latinskom jeziku te junaka epika na narodnim jezicima
(Beowulf, Pjesan o Cidu, Pjesan o Rolandu, Spjev o Igorovu pohodu, Saga o Nibelunzima,
Edde i, uvjetno, rekonstruirana Kalevala). U epiku se ubraja i roman, posebice arthurovski
(Geoffrey od Monmutha, Chrtien de Troyes) koji tematizira udvornu ljubav, te Tristan i
Izolda i Roman o rui (s dvostrukim autorstvom: Guillaume de Lorris, Jean de Meung).
Takoer su epiki anrovi lais i fabliaux.
to se dramske knjievnosti srednjega vijeka tie, ograniena je na liturgijsku dramu koja se
preko poluliturgijske drame razvija u svjetovnu dramu s pomou mima i preseljenja pozornice
izvan crkve te nastaje srednjovjekovna farsa ili sotija.
Srednjovjekovna lirika bila je duhovna (himan, versificirane molitve) i svjetovna, trubadurska
lirika, s pjesnikim vrstama kanconom, albom i tzv. pirventes te tematikom kulta dame
(najznaajniji trubaduri: Guillaume od Poitiersa i Alienora Akvitanska).
U srednjovjekovlju se raaju i dvije pjesnike kole: sicilijanska (Jacopo Lentini, stvaraju
sonet) i kola "slatkog novog stila" (Guido Guinicelli, Guido Cavalcanti, posebice Dante
Alighieri).
Knjievnost renesanse
Renesansna knjievnost zaetke ima u djelima Dantea, Boccaccia i Petrarke, koji kronoloki
pripadaju srednjemu vijeku. U panjolskoj prodor petrarkizma jest poetkom 15. stoljeu, u
Francuskoj u 16. stoljeu s pjesnikom kolom La Pliade, u Engleskoj lirikom Edmunda
Spensera, u Njemakoj u 17. st. lirikom Martina Opitza, a u slavenskim knjievnostima oko
16. stoljea - u Poljskoj i hrvatskom obalnom podruju.
Francesco Petrarca zapoinje petrarkizam, Boccaccio ustanovljuje novelu koju iri i
Cervantes, Michel de Montaigne stvara esej, a javlja se i renesansni ep po uzoru na Ariostov
Bijesni Orlando. Franois Rabelais formira i Gargantua i Pantagruel, niz satirinih romana.
U dramatici se javlja commedia erudita temeljena na Plautovu naslijeu, a u 16. stoljeu u
Italiji i commedia dell'arte, komedija s tipiziranim likovima.
Knjievnost manirizma i baroka
Uz problematiku odreenja manirizma i baroka kao tipolokih kategorija ili epoha uvjetno se
moe govoriti o baroknoj knjievnosti, koja se u panjolskoj naziva gongorizam (Luis de
Gngora), u Italiji marinizam (Giambattista Marino), u Engleskoj eufizam (prema pripovijetki
Johna Lylyja) te u Francuskoj preciozni stil. Dominantan je anr tzv. pikarski roman
(Lazarillo de Tormes).
U panjolskoj su glavni predstavnici Luis de Gngora, Lope de Vega, Francisco de Quevedo
te Pedro Caldern de la Barca, a u u Italiji Torquato Tasso i Giambattista Marino.
Knjievnost klasicizma i prosvjetiteljstva
Klasicizam poiva na Descartesovoj filozofiji racionalizma te na slijeenju antikih uzora,
posebice Aristotelove Poetike. Temeljno je znaenje oponaanja prirode te Aristotelovo
jedinstvo mjesta, vremena i radnje, doim je glavni anr tragedija. Znaajni su autori: pjesnici
Franois de Malherbe i Jean Chapelain te prozaik Jean Guez de Balzac. Javlja se polemika
"starih" (Nicolas Boileau-Despraux, Jean Racine) koji ele odrati primat antike i
"modernih" (Charles Perrault).
U Engleskoj su znaajni Alexander Pope (Eseji o kritici kao manifest neoklasicizma), Samuel
Johnson (sentimentalni roman) te britanski empiristi (John Locke, George Berkeley, David
Hume, Thomas Hobbes), zatim Daniel Defoe i Jonathan Swift u struji moralizma te Laurence
Sterne s tzv. antiromanom. Francuski se pisci oslanjaju na britanske empiriste, a djeluju
enciklopedisti Voltaire, Diderot i ostali te komediograf Molire.
Knjievnost romantizma
Romantiarska knjievnost oslanja se na ideale prirode, povijesti i usmenog pjesnitva,
posebice zbog zbirke Johanna Gottfrieda Herdera Glasovi naroda u pjesmama.
U Njemakoj romantizam poinje Sturm und Drang pokretom (Friedrich Schiller), nastavlja
se na tzv. weimarsku klasiku (Johann Wolfgang von Goethe, Friedrich Schiller) te na
romantizam u uem smislu (Ludwig Tieck, Novalis, Ernst Theodor Wilhelm Hoffmann. U
Engleskoj se javlja antiklasicizam "jezerskih" pjesnika Williama Wordswortha i Samuela
Taylora Coleridgea (Lirske balade) te "demonskih" pjesnika Johna Keatsa, Georgea Gordona
Byrona i Percyja Bysshea Shelleyja. U Francuskoj se u prvoj fazi javljaju Alphonse de
Lamartine i Alfred de Vigny, a u drugoj se slama klasicizam, duboko ukorijenjen u francuskoj
knjievnosti, opusom Victora Hugoa
Knjievnost realizma
Realistika knjievnost knjievnopovijesno odreuje se granicama 1830. - 1880. Realizam,
prema Jakobsonu, oznaka je za tenju autora da u vlastito knjievno djelo unese to vie
empirijske uvjerljivosti, oznaka za tenju itatelja da na temelju vlastite prosudbe prihvaa
djelo kao primjereno zbilji i oznaka za osobine djela 19. stoljea koja su postala idealnim
obrascem umjetnikog stvaranja i oblikovanja. Glavni je anr roman.
U Francuskoj manifest realizma pie Champfleury (Realizam, u prvom je narataju dualizam
romantizma i realizma: Stendhal, Honor de Balzac, a u drugom se javlja naturalizam: mile
Zola (Eksperimentalni roman), Guy de Maupassant, Gustave Flaubert. Inaica naturalizma u
Italiji naziva se verizmom, pod vodstvom Giovannija Verge. U Engleskoj vlada
viktorijanizam: Charles Dickens, William Makepeace Thackeray, George Eliot te sestre
Emily Bront, Charlotte Bront i Anne Bront. U Rusiji se u ranoj fazi javlja Nikolaj
Vasiljevi Gogolj, u srednjoj Ivan Turgenjev, a u visokoj Fjodor Mihajlovi Dostojevski , Lav
Nikolajevi Tolstoj i Ivan Aleksandrovi Gonarov. U Norvekoj djeluje Henrik Ibsen,
dramatiar, a u vedskoj dramatiar August Strindberg.
Knjievnost modernizma
Modernizam se tradicionalno dijeli na esteticizam, avangardu, kasni modernizam i
postmodernizam.
Esteticizam je u Francuskoj u obliku simbolizma u pjesnitvu Charlesa Baudelairea (Cvjetovi
zla) i larpurlartizma, a vee se i s tzv. parnasovcima (Leconte de Lisle, Thophile Gautier).
Francuski su tradicionalni simbolisti bili Stphane Mallarm (manifest Umjetnika
krivovjerja, Paul Verlaine (manifest Pjesniko umijee) i Arthur Rimbaud. U Engleskoj se
javlja Oscar Wilde, u Njemakoj Rainer Maria Rilke, a u Francuskoj takoer i Marcel Proust.
Avangarda se dijeli na futurizam (Filippo Tommaso Marinetti, Vladimir Majakovski) zanesen
napretkom, ekspresionizam (Georg Trakl, Gottfried Benn) temeljen na izrazu i emocijama,
dadaizam s idejama Nietzscheova nihilizma (Tristan Tzara) i nadrealizam kao njegov
radikalniji oblik oslonjen na psihoanalizu (Andr Breton).
U kasnom modernizmu slabi utjecaj avangarde. Autori: Mihail Bulgakov, Thomas Mann,
Albert Camus, Jean-Paul Sartre, Samuel Beckett, Eugene Ionesco, Ernest Hemingway, J. D.
Salinger, Pablo Neruda, Boris Pasternak, Marguerite Yourcenar itd.
Postmodernizam problematizira se ili kao dio modernizma ili kao zasebna epoha. U autore se
obino svrstavaju Jorge Luis Borges, Italo Calvino, Botho Strau, Thomas Pynchon, Alain
Robbe-Grillet, Umberto Eco itd.