04 Jukic PP 30

UDK 943.6 055.
2 1711/1712
949.75 1711/1712
Izvorni znanstveni rad
Primljeno: 15. oujka 2006.
Prihvaeno za tisak: 29. lipnja 2006.
Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712.
i Hrvatska pragmatika sankcija*
Ivana Juki
Hrvatski institut za povijest
Opatika 10
Zagreb
Republika Hrvatska
Je li Beki dvor inicirao Hrvatsku pragmatiku sankciju iz 1712. ili nije, pitanje je u
kojem se austrijska i hrvatska historiografija jo nisu usuglasile. Autorica ovim ra-
dom - na temelju analize postojeih izvora i literature - zastupa miljenje da je Be-
ki dvor, odnosno regentica Eleonora 1712. inicirala stvaranje Hrvatske pragmatike
sankcije. U radu se donose mogui razlozi takva politika djelovanja regentice Ele-
onore. Nastoji se prikazati proraunatost politike Austrijske kue u pitanju naslje-
ivanja unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva i njezina sposobnost usmjeravanja
politikih poteza ugarsko-hrvatskog plemstva ka habsburkim interesima.
Kljune rijei: Hrvatska pragmatika sankcija, Habsuburka Monarhija, Leopold I.,
regentica Eleonora, Emerik Esterhzy, 18. stoljee, pitanje nasljedstva.
Povjesniari razliitih provenijencija esto su, analizirajui odreeno povijesno raz-
doblje, fenomen ili problem, polazili od linosti kralja. Njegova osobnost, stil vlada-
nja, ministri koji su ga okruivali itd., smatrali su se alfom i omegom sveukupnog i-
vota unutar monarhije, dvora, kraljevstva. U razdoblju ranomoderne povijesti apso-
lutistiki kraljevi poput Louisa XIV. laskali su si izjavama poput drava, to sam ja i
nazivali se Kralj Sunce, pa su takve kraljocentrine analize opravdane. Valja primije-
*
Zahvaljujem se dr. sc. Teodori Shek Brnardi na vremenu i trudu koji je uloila u ureivanje ovoga
teksta, kao i na svim korisnim savjetima koji e mi nesumnjivo koristiti u daljnjem radu. Takoer,
zahvaljujem se njoj i dr. sc. Nevenu Jovanoviu na tonijem prijevodu i transliteraciji pisma koje sma-
tram kljunim za ovaj rad, a i objavljeno je kao prilog na kraju teksta. Njihov prijevod i transliteracija
omoguila mi je precizniju analizu glavne teze ovoga rada. Na kraju, zahvaljujem se i dr. sc. Jadranki
Nerali, jer je otklonila i posljednje nejasnoe u transliteriranju navedenoga pisma.
104 I. Juki, Vladavina ena na Bekom dvoru 1711./1712. i Hrvatska pragmatika sankcija
titi da je svaki taj kralj imao je i svoju kraljicu, ali je historiografska panja bila ma-
nje usmjerena na linost kraljice supruge. Koliki je bio njezin politiki utjecaj u na-
vedenom razdoblju te koliko je ona utjecala na stvaranje nekih povijesnih poglavlja,
historiografije nisu smatrale ni popularnim ni ozbiljnim metodolokim pristupom.
1

Ipak, funkcija prve dame apsolutistike monarhije nikako nije zanemariva. Kraljica
supruga odravala je bioloki kontinuitet kraljevske loze, nadzirala odgoj nasljedni-
ka/ica, ugovarala meudinastijske brakove, esto im se dodjeljivalo regentstvo te su
bile pokroviteljice vjerskog i kulturnog ivota monarhije.
2
Upravo zbog toga, pogle-
dati razdoblje ranomoderne povijesti kroz kraljiine oi zanimljiv je metodolo-
ki pristup koji dovodi do drukijih i dopunjenijih interpretacija. Takav pristup pri-
mjenjiv je i na hrvatsku povijest. U ovom radu analizirat e se upravo utjecaj kralji-
ce supruge na nastanak jednog od temeljnih zakona Hrvatskoga Kraljevstva. Naime,
po naem miljenju Eleonora Magdalena Theresia (ro. von Pfalz-Neuburg, 1655.-
1720.), trea supruga Leopolda I. u kratkom je razdoblju svoga regentstva (travanj
1711. - sijeanj 1712.) inicirala stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije.
Historiografsko preuivanje?
Hrvatska pragmatika sankcija ili zakonski lanak 7. nastala/ao je u oujku 1712. i
njime je Hrvatski sabor priznao pravo nasljedstva habsburkoj enskoj lozi unutar
Hrvatskoga Kraljevstva.
3
Danas se taj zakon smatra jednim od temelja hrvatskog
povijesno-pravnog kontinuiteta.
4
Suvremenike je, pak, ta odluka Hrvatskog sabora
ugodno i neugodno iznenadila.
5
Ipak, ni tada, kao ni danas, toj se politikoj odluci
ne moe oduzeti iznimni znaaj i obiljeje je dobro smiljene politike. ije? Histori-
ografija je ostala nedoreena.
6

1
S ciljem razbijanja predrasuda o nevanosti funkcije kraljice supruge u povijesnim gibanjima ranomo-
derne Europe, Clarissa Campbell Orr okupila je grupu povjesniara koji su svojim radovima nastojali
istaknuti vanost uloge kraljice supruge za politiko, kulturno, religijsko usmjeravanje neke monarhije.
Queenship in Europe 1660-1815; the role of the consort (ur. Clarissa Campbell Orr), Cambridge Univer-
sity Press 2004.
2
Clarissa Campbell Orr, Introduction, Queenship in Europe 1660-1815; the role of the consort (ur. Cla-
rissa Campbell Orr), Cambridge University Press 2004., 1.-15.
3
Zakljuci Hrvatskog Sabora, sv. II (1693.-1714.). (dalje: ZHS, II.), prir. J. Buturac, M. Stanisavljevi, R.
Sui, V. ojat, B. Zmaji, Zagreb 1958., 482.-483.
4
Hrvatska pragmatika sankcija navodi se u Izvorinim osnovama ustava Republike Hrvatske iz 1990.
kao jedan od temelja hrvatske dravnosti. Anto Milui, Radovi Vjekoslava Klaia o hrvatskoj pra-
gmatikoj sankciji, Vjekoslav Klai, ivot i djelo zbornik radova sa znanstvenog skupa o ivotu i djelu
Vjekoslava Klaia u povodu 150. obljetnice roenja i 70. obljetnice smrti 1849.-1928.- 1998. 1999., Zagreb
- Slavonski Brod 2000., 167.
5
Politiki ivot Hrvatskog Kraljevstva u prvom desetljeu 18. stoljea obiljeile su svae meu hr-
vatskim plemstvom. Ono nije bilo ujedinjeno u politikim stavovima te su se izdvajale dvije potpuno
oprene politike struje. Veina hrvatskoga plemstva zalagala se za bliu suradnju s Habsburgovcima
da bi na taj nain osigurali boljitak Kraljevstva, a drugi je dio hrvatskoga plemstva smatrao da bi
suradnja s ugarskim plemstvom osigurala bolju budunost. Budui da je Hrvatska pragmatika sank-
cija oznaila svojevrsnu pobjedu prohabsburke politike struje, razumljivo je da taj zakon nije izazvao
oduevljenje politikih neistomiljnika.
6
Najznaajniji naslovi o toj problematici u hrvatskoj historiografiji: Vjekoslav KLAI: Hrvatska pra-
gmatika sankcija, Rad JAZU 206./1915., Zagreb 1915.; Ivan BEUC: Kojim pravom postaje Mari-
ja Terezija hrvatskim kraljem? Vjesnik Kraljevskog dravnog arkiva god. VIII/1939., Zagreb 1939. U
105 Povijesni prilozi 30., 103.-127. (2006)
1. Hrvatski povjesniari, napose Vjekoslav Klai i Ivan Beuc istiu da je Hrvatsko
Kraljevstvo prvo meu svim zemljama Habsburke Monarhije priznalo pravo na-
sljedstva habsburkoj enskoj lozi. Takoer navode da je inicijator toj odluci bio za-
grebaki biskup Emerik Esterhzy (1666.-1745.; zagrebaki biskup od 1708.-1722.)
7

i da je l. 7./1712. odraz hrvatske dravno-pravne zasebnosti u odnosu na Ugarsko
Kraljevstvo.
8
2. Gustav Turba takoer navodi da je l. 7./1712. odraz hrvatske pravne zasebnosti
i da je biskup Esterhzy najzasluniji za nastanak l. 7./1712., ali naglaava tezu da
Beki dvor ni u jednom trenutku nije bio upoznat s nastankom tog lanka niti ga je
inicirao.
9
Zanimljivo, V. Klai i I. Beuc nisu toliko iskljuivi u tom pitanju. Naime, njih dvoji-
ca navode da je postojala suradnja odreenih osoba s Bekog dvora i iz Hrvatskog
Kraljevstva, no ne razrauju detaljnije tu tezu o suradnji Bea i Zagreba u rjeava-
nju problema nasljedstva.
10
Intrigantno pismo regentice Eleonore s nadnevkom 11.
studenog 1711. upueno iz Bea zagrebakom biskupu Emeriku Esterhzyju prvi
je u svom radu spomenuo V. Klai, a u svojoj interpretaciji koristi ga i I. Beuc. I je-
dan i drugi koriste pismo kao potvrdu tezi o bliskim vezama izmeu Dvora i Kra-
ljevstva. Meutim, treba rei da je u njihovim analizama sadraj itavog pisma jed-
nostavno zanemaren. Objanjenje tomu moe se nai u injenici da su V. Klai i I.
Beuc usmjerili interpretacije o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji na dokazivanje nje-
zina znaaja za povijesno-pravni kontinuitet Kraljevstva i taj se in promatrao is-
kljuivo iz hrvatskog ugla. Sadraj itavog Eleonorinog pisma uistinu je teko uklo-
pljiv u takav kontekst i interpretaciju.
11
Oba navedena hrvatska povjesniara ipak
su upozorila na spomenuto pismo. G. Turba je pak itao Klaiev rad i vjerojatno je
znao za to pismo,
12
meutim, on ga potpuno ignorira. to je uvjetovalo takav stav,
moe se samo nagaati.
austrijskoj historiografiji temeljne teze o Pragmatikoj sankciji i o Hrvatskoj pragmatikoj sankciji
postavio je Gustav Turba radovima: Gustav TURBA, Die Grundlagen der Pragmatischen Sanktion I,
II, Leipzig - Wien, 1912. (dalje: Die Grundlagen I, Die Grundlagen II); ISTI, Die Pragmatische Sanktion.
Autentische Texte samt Erluterungen und bersetzungen, Wien 1913.; ISTI, Die pragmatische Sanktion
mit besonderer Rcksicht auf die Lnder der Stephankrone. Neues zur Entstehung und Interpretation
1703-1744., Wien 1906.; ISTI, Reichsgraf Seilern aus Ladenburg am Neckar 1646-1715 als kurpflzischer
und sterreichischer Staatsmann, Heidelberg 1923.
7
Jedna od istraivakih tema povjesniara Janka Barlea i Ante Sekulia bio je i biskup Esterhzy i oni
u svojim radovima koriste kroatizirani oblik biskupova imena: Mirko. Usp. Janko BARLE, Biskup za-
grebaki grof Mirko Esterhzy, Zagreb, 1908.; Ante Sekuli, Mirko Esterhzy, Zagrebaki biskupi i nad-
biskupi, Zagreb, 1995., 383.-391. Budui da se biskup u korespondenciji koju sam pregledala potpisivao
kao Emericus, ja sam na temelju toga odabrala oblik imena Emerik.
8
Vjekoslav KLAI, nav. r.; Ivan BEUC, nav. r.
9
V. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 133. Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 216.
10
Usp. Vjekoslav KLAI, nav. r., 65.; Ivan BEUC nav. r., 62., 83., 84.
11
Navedeno pismo pohranjeno je u Nadbiskupskom arhivu u Zagrebu (dalje: NAZ) u fondu Acta Politi-
ca 6/623. i priloeno je kao prilog na kraju ovog rada. V. Klai i I. Beuc spominjujui to pismo u svojim
radovima navode samo kraj pisma kojim Eleonora poziva biskupa u Be kako bi dobila njegov savjet
o neemu. Na prvi dio pisma, koji smatram kljunim, oni ne obraaju panju. Usp. Prilog i prethodnu
biljeku.
12
Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 325., bilj. 1149.
Zajedniko obiljeje njihovih interpretacija jest injenica da ni V. Klai, ni I. Beuc, ni
G. Turba nisu izravno pokuali odgovoriti na pitanje zato se Hrvatska pragmati-
ka sankcija dogodila upravo 1712. godine. Kako ne dovesti u pitanje upletenost Be-
koga dvora u stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije kad su ve odluka i tekst l.
7./1712. savreno odgovarali interesima Austrijske kue u pitanju nasljedstva!? Tre-
ba li se povjerovati da bi Habsburgovci rjeavanje problema nasljedstva u Istonoj
Monarhiji te njezine opstojnosti prepustili sretnim sudbinskim okolnostima i sa-
moinicijativnim odlukama institucija Kraljevstava u teritorijalnom sastavu Monar-
hije? Navedene razliitosti i nedoreenosti dosadanjih historiografskih interpreta-
cija l. 7./1712. navele su me da promotrim temu Hrvatske pragmatike sankcije iz
habsburkog ugla. injenica da je Eleonorino pismo pokrenulo dogaaje vezane
uz nastanak lanka 7. povlai pitanje: kakva se interpretacija stvara promotri li se taj
povijesni dogaaj upravo kroz kraljiine oi?
Carica i kraljica Eleonora Magdalena Theresia
Eleonora Magdalena Theresia von Pfalz-Neuburg silno je eljela provesti ivot u sa-
mostanskoj kontemplaciji. Meutim, ivot joj je donio potpuno drukiju ulogu.
13
U
obitelj Habsburg ula je 14. prosinca 1676., postavi treom suprugom Leopolda I.
Kraljica i carica s vremenom postaje najeksponiranija i politiki najutjecajnija ena
Monarhije. Iako je to bilo potpuno opreno njezinim osobnim eljama, ini se da
Eleonori i nije predstavljalo problem biti prva dama Austrijske kue. Naprotiv, na-
kon to je ostvarila svoju najvaniju funkciju kao kraljica supruga, rodila dva prin-
ca nasljednika koja su doivjela odraslu dob i odrala kontinuitet habsburkoj mu-
koj lozi (to je uistinu bila rijetkost u obitelji Habsburg), Eleonora je svoju energi-
ju usmjerila u podupiranje Leopoldovih nastojanja stvaranja Habsburke Monarhije
kao Grossmacht onodobne Europe. Ona i Leopold imali su skladan odnos i u tomu
vidim razlog njezine ukljuenosti u politiki ivot Monarhije. Jedan od navoenijih
citata u historiografskim prikazima Eleonorina ivota govori sljedee:
Car je Eleonoru obasipao s neobino puno povjerenja, ljubavi i njenosti, te je to na-
stojao iskazati u svim moguim prilikama. Ljubazno je udovoljavao i odobravao nje-
zinim zahtjevima. U tekim situacijama, traio je njezin savjet. Povjeravao joj je svoje
najdublje tajne. Ona je razrjeavala, itala i prevodila ifrirana pisma njegovih velepo-
slanika, a u tom iscrpljujuem poslu znala je provesti i itavu no. Jednom rijeju, bili
su poseban brani par, toliko usklaeni da su utjecali jedno na drugo u izvrsnosti kre-
posti i divili su se jedno drugome, npr. izabrao ju je za nasljednika. Zajednikim su sna-
gama dijelili teret vladanja. ...
14
13
Kad je Eleonora doznala da e se morati udati za Leopolda, uoi upoznavanja s njim namjerno se
izlagala suncu da bi porunila te time odbila Leopolda od sebe. ... Als sie erfuhr, Leopolod der Kaiser
bewerbe sich um sie, erschrackt sie heftig, und war ihrer nicht mchtig genug, ihre innerliche Betrbni zu
verbergen. Ja, in frommer Einfalt stellte sie sich fters an die Sonne, ihr Angesicht zu brunen und zu ent-
stellen, um die Kaiser abwendig von sich zu machen. .... Franz WAGNER, Leben und Tugenden Eleonorae
Magdalenae Theresiae, Roemischen Kaeyserin, Wien 1721., 50.
14
Welche ungemeine Treue, Liebe und Sorgfaeltigkeit Eleonorae, der keyser so hoch geschtzet, das er hin-
wider in allen mglichen Zufallen zu willfahren suchte; gantz geneigt ihro billichen Anbringen statt gabe; in
harten Umbstandnden sich Raths bey ihr erholete. Er vertrauete ihr seine innerste Heimlichkeiten: geheime
Schrifften und von denen Bottschafftern einlaufende Ziffer-Brief liesse er durch sie auflosen und ubersetzen
Kada se poblie upozna njezin lik i djelo, onda uestalost ovog odlomka u literatu-
ri nimalo ne iznenauje. Upravo se ti retci, unato subjektivnosti, pokazaju dobrim
smjernicama o moguim zakljucima o Eleonorinoj vanosti za politiki ivot Dvo-
ra i Monarhije krajem 17. i poetkom 18. stoljea.
Eleonora je, prije svega, kontrolirala odgoj i obrazovanje svoje djece, napose nasljed-
nika Josipa I. i Karla VI. Takoer je utjecala na odabir buduih snaha i snano je po-
dupirala pietas austriaca.
15
Ipak, sve navedeno redovito je bilo u domeni djelovanja i
ostalih habsburkih kraljica. Uoljivo je da je tijekom osamdesetih godina 17. stolje-
a Eleonorin utjecaj na politike odluke Leopolda I. postao sve izraeniji. U poetku
je Eleonora koristila svoj poloaj da bi pomogla jaanju moi i ugleda oeve obite-
lji von Pfalz-Neuburg. Dobra suradnja s tom kneevskom kuom odgovarala je Le-
opoldu jer mu je to pomagalo u jaanju habsburkog ugleda i utjecaja unutar Svetog
Rimskog Carstva.
16
Zanimljivo je da su vodei ministri Dvora iz razdoblja Leopolda,
Josipa i Karla povueni upravo iz slube Eleonorina oca. Ako je Leopold i zasluan
to je slubeno postavio osobe poput Strattmanna, Kaunitza i Seilerna
17
na elo vla-
in welcher Verdrussvollen Arbeit sie manche lange Nacht zugebracht. Mit einem Wort dises ware ein aus-
serlosenes Ehe-Paar so allerdings einig als dass eines dem andern in Vortefflichkeit der Tugend es bevor
zuthun befliesse; eines das andere bewunderte; zu einem Beispiel zur Nachfolg erkiesete; beyde mit gleichen
Schultern die Beschwarnussen der Regierung ertrugen .... Franz WAGNER, nav. dj., 71.-72.
15
Habsburka Monarhija u 17. stoljeu gradila je svoju veliinu i na ideji da su Habsurgovci od Boga
odabrana obitelj, koja pod Njegovom zatitom i blagoslovom upravlja i ima vlast nad Monarhijom. Ta
ideoloka smjernica Habsburgovaca dobila je u vremenu baroka ime pietas austriaca pa tako i danas u
historiografiji tim pojmom oznaavamo fenomen duhovnog usmjerenja Habsurgovaca iskljuivo na
katoliku vjeru. Pietas austriaca postala je tako neizostavni dio povijesnih analiza o baroknim vladari-
ma Austrijske kue, ali i openito habsburkih vladara. O fenomenu pietas austriaca v. Anna CORETH,
Pietas Austriaca, Purdue University Press, West Lafayette, Indiana, 2004. O Eleonorinoj potpori pietas
austriaca v. Charles W. Ingrao i Andrew L. Thomas, Imperial consorts, piety, and power, Queenship
in Europe 1660-1815; the role of the consort (ur. Clarissa Campbell Orr), Cambridge University Press
2004., 117.-122.
16
Sylvia ANZBCK, Kaiserin Eleonore Magdalena Theresia, Gemahlin Kaiser Leopolds I., diplomski rad
obranjen na Filozofskom fakultetu u Beu 1987. Wien 1987., 90.-110.
17
Heinrich Johann Franz Strattman (1662.-1707.) uao je u slubu Leopolda I. 1688. kao carski savjet-
nik. Njegove su diplomatske sposobnosti najvie dole do izraaja u mirovnim pregovorima s Francu-
zima, i to 1679., kad je sklopljen mir u Nimwegenu, te 1697. pri sklapanju mira u Rijswicku. Constant
von WURZBACH, Biographisches Lexicon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 39., Wien 1870, 311. Domi-
nik Andreas Kaunitz (1655.-1705.) bio je habsburki poslanik na bavarskom dvoru i utjecao je na su-
djelovanje Bavarske u ratu protiv Turaka (1683.-1699.) to se pokazalo iznimno uspjenim. Isposlovao
je i sklapanje saveznitva izmeu Austrije i Nizozemske 1694., kao to je u ime cara 1697. sklopio mir
u Rijskwicku. Zaslugom toga postaje carski savjetnik i ministar Tajnog vijea. Takoer 1682. car mu je
dodijelio titulu carskog grofa. Constant von WURZBACH, nav. dj., sv. 11., 63. Johann Friedrich Sei-
lern (?-1715.) bio je jedan od najpovjerljivijih savjetnika tri cara - Leopolda, Josipa i Karla a budui
da je osmislio Pragmatiku sankciju smatrali su ga i pravnim graditeljem Habsburke Monarhije.
Zapoeo je svoju politiku karijeru na Bekom dvoru za vrijeme Leopolda I. Josip I. mu je povjerio
funkciju prvog dvorskog kancelara Tajnog vijea. (Oberster geheimer sterreichischer Hofkanzler).
Smatrali su ga najobrazovanijim ovjekom Dvora, tj. najboljim pravnikom Dvora te iznimnim pozna-
vateljem ugarskih prilika. O Seilernu v. Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ....
stitog politikog aparata te tako utjecao na kreiranje svih vanih politikih odluka
onodobnog Bea, Eleonorinim su zalaganjem isti bili postavljeni na te poloaje.
18

Interese Austrijske kue krajem 17. i poetkom 18. stoljea nije trebalo ouvati samo
na podruju Istone Monarhije, niti je Beki dvor bilo jedino podruje Eleonorina
djelovanja. Njoj, naime, ni panjolski dvor nije bio tako dalek. U razdoblju Leopol-
dova vladanja, od 1657. do 1705., opada mo panjolske linije obitelji Habsburg. Po-
sljednji panjolski kralj Karlo II., Leopoldov neak, bio je iznimno loega psiho-fi-
zikoga zdravlja. U tim je godinama panjolskim dvorom suvereno vladala Leopol-
dova sestra, majka Karla II., te je habsburki utjecaj na tom Dvoru bio neupitan. Le-
opold e se u drugoj polovici 17. stoljea de facto i nametnuti kao glava itave obite-
lji Habsburg. Ipak, nakon 1679. prevlast habsburkog utjecaja na panjolskom dvo-
ru postaje upitna. Situaciju je zakomplicirao brak Karla II. s Marie Louise dOrleans,
neakom Louisa XIV. itavoj je Europi bilo jasno da zbog Karlova zdravstvenog sta-
nja taj brak nee biti okrunjen nasljednikom, ali postalo je jasno i to da e preten-
denti za panjolsku krunu biti habsburki ili bourbonski princ.
19

Leopold i Eleonora eljeli su osigurati panjolsku krunu mlaem sinu, Karlu. Na
taj bi se nain ouvala tradicija habsburke prisutnosti u panjolskoj, tj. kontinuitet
rodbinske povezanosti panjolske i austrijske krune. Marie Louise dOrleans nakrat-
ko je pomutila planove Bekom dvoru. Nakratko, jer umire 1689., samo deset godi-
na nakon udaje za Karla II., 1689. ona umire. No, historiografiju je zainteresirala i-
njenica da se ve mjesec dana nakon njezine smrti Eleonora poela snano zalagati
za brak izmeu Karla II. i svoje sestre, Marie Anne. To postaje jo zanimljivijim sto-
ga to se otvoreno sumnjalo da je kraljica francuskog porijetla otrovana, a budui
da je Eleonora reagirala tako brzo nakon njezine smrti i predloila za novu panjol-
sku kraljicu upravo svoju sestru, pobudile su se sumnje o moguim makijavelisti-
kim potezima Eleonore.
20

Ostaje injenicom da je Karlo II. savjet o odabiru nove kraljice traio upravo od Le-
opolda, koji je, naravno, podupirao Eleonorin izbor. Upravo e Eleonorina sestra
biti glavna zatitnica i zagovornica habsburkih interesa na panjolskom dvoru u
dogaajima koji su prethodili izbijanju Rata za panjolsko naslijee (1700.-1714.).
Dok na Bekom dvoru inicira postavljanje ministara, a Leopold spremno ulazi u rat
s Francuskom zbog ouvanja prava Austrijske kue na panjolsku krunu, Eleonora
ugovaranjem braka svoje sestre sa panjolskim kraljem osigurava daljnju prevlast
habsburkih interesa na panjolskom dvoru. Postaje uoljivo da je gotovo svaki Le-
18
Karl Gutkas, Die fhrende Persnlichkeiten der habsburgischen Monarchie von 1683.-1740., Prinz
Eugen und das barocke sterreich (ur. Karl Gutkas), Salzburg - Wien 1985., 73.-74.
19
panjolski je dvor pred kraj 17. stoljea bio poprite francuskih i austrijskih sukoba. Izvor tomu
nalazio se u injenici da su keri Filipa IV. bile udane za Louisa XIV. i Leopolda I. te su obojica bili uvje-
reni da, ako Karlo II. umre bez nasljednika, obojica imaju pravo na panjolsku krunu. U panjolskoj
je postojala tradicija da se starija princeza udaje za francuskoga kralja, a mlaa za austrijskog, a da bi
se ouvale veze i interesi itave obitelji Habsburg. Meutim, prilikom udaje starija panjolska princeza
morala se odrei svakog prava na nasljedstvo panjolske krune da francuski kralj tom enidbom ne
bi doao u posjed panjolskih teritorija. Louis XIV. odluio je ne potivati tu odluku i inzistirao je na
nasljednom pravu panjolske krune. Leopold I. nije mu htio popustiti u tomu, a niti ostatak Europe.
Posljedica toga bit e izbijanje Rata za panjolsko naslijee, koji e trajati od 1700. do 1714.
20
Sylvia ANZBCK, nav. dj., 95.
opoldov politiki potez bio popraen poneto suptilnijim i skrivenijim Eleonorinim
potezom, ali ciljevi su im bili identini.
Nakon 1705. situacija se neto izmijenila. Josip I. nakon preuzimanja vlasti nastojao
je iskljuiti majku iz politikoga ivota. Nastojao, jer Eleonora se ba i nije drala po
strani. Glavni politiki partner na Dvoru neposredno nakon Leopoldove smrti bila
joj je Josipova supruga, Amalie Wilhemine. Dvije su carice nastojale oformiti svoj
krug ljudi da bi to uspjenije utjecale na politiku Josipa I.
21
Neuspjeno. Svaki Josi-
pov ustupak bio je nevaan i simboline naravi, jer nikad nije namjeravao cariine
ljude primiti u krug svojih najpovjerljivijih ljudi.
22
Ch. W. Ingrao smatra da su naj-
jae poveznice obim caricama bili Josipovi, potpuno javni, izvanbrani izleti.
23
Ele-
onorin najvei problem ipak nije bio Josipov promiskuitetan stil ivota, niti injeni-
ca to ju je ignorirao u politikom i u roditeljskom smislu.
Nakon Leopoldove smrti odnos izmeu Josipa i Karla nije bio nimalo idilian.
24
Ele-
onora je esto preuzimala ulogu posrednice izmeu posvaane brae, nastojei obo-
jici, a napose Karlu, objasniti vanost njihove meusobne suradnje. Putem kores-
21
Naime, njihova suradnja i uplitanje u politike prilike na Dvoru nisu bile ni nezamjetne ni bezazlene.
Dvorski ministri nisu bili zadovoljni politikom aktivnou carica. Wratislaw u pismu Sinzendorfu
izraava stav: ... die zwey allerliebsten Frawen [...] haben den Mansfelt zum Frsten gemacht, und auch
gesucht den alten Kiensky in die Conferenz zu bringen [...] ietzunder trachten sie den Harrach zum Fr-
sten zu machen [...] mit einem Worth, wan die zwey Frawen theten was sie wollten, so were in kurtzer
Zeit dieser Hoff in grster Confusion [...] ..., Wratislaw Sinzendorfu, 29. listopada 1709. Citirano prema:
Hildegard LEITGEB, Kaiserin Amalie Wilhemine, geb. Prinzessin von Braunschweig-Lneburg-Hannover
(1673-742), Gemahlin Kaiser Josephs I. Eine biographische Studie, disertacija obranjena na Filozofskom
fakultetu u Beu 1984. Wien 1984., 169.
22
Usp. Charles W. INGRAO, In Quest and Crisis: Emperor Joseph I and the Habsburg Monarchy, West
Lafayette - Indiana 1979., 188.
23
Jedan od najveih Eleonorinih problema kao i njezinu suprugu za ivota, bio je poneto rasputeniji
ivotni stil njihova starijeg sina Josipa. Iako je Eleonora bila protiv Josipove enidbe s Amalie Wilhem-
ine, polagala je velike nade da e ga brak promijeniti. Na njezinu alost - i jo vie na alost Amalie
Wilhemine - to se nije dogodilo. Naime, u posljednjim godinama ivota Josip je sve vie vremena
provodio u drutvu mlade Marianne Plffy, dvorske dame, ne obazirui se pri tom na osjeaj odgovor-
nosti prema supruzi ili tituli. Eleonora je nastojala utjecati na Josipa te unato njezinim prijetnjama da
e napustiti Dvor zbog takva njegova ponaanja, Josipu, a nadasve njegovim ministrima, bilo je jasna
beznaajnost Eleonorinih ucjena. Charles W. INGRAO, nav. dj., 189.
24
Ingrao navodi da sukob nije potencirala samo nerijeena situacija na Apeninskom poluotoku nego i
njihovi osobni sukobi. Naime, Karlo III. (VI.) nije se mogao pomiriti s injenicom da Josip I. politiki
upravlja talijanskim posjedima Habsburgovaca, jer je smatrao da je to njegovo pravo kao panjolskoga
kralja. S druge strane, Josip I. je smatrao, zahvaljujui Pactum-u m. s. (o Pactum-u m. s. vidi bilj. 51.)
da je to njegovo pravo. Karlo je stoga tvrdoglavo ustrajao u politikim odlukama koje su redovito
bile potpuno suprotne bratovim. Ingrao citira i miljenje nekog suvremenika o Karlovu stavu prema
Josipu: ... hatred of his ... brother grows daily [and] will, it is feared, never be extinguished .... Usp. Charles
W. INGRAO, nav. dj., 92.-96. Osobni sukobi bili su opasni, jer je Italija obojici bila od iznimne vanosti.
Naime, Italija je predstavljala tzv. panjolski put za Habsburgovce, tj. teritorijalnu sponu izmeu Bea
i Barcelone, a iao je od sjeverne Italije preko Savoje do France-Comt, zatim kroz Lorraine do Nizo-
zemske. Nakon 1706. bilo je jasno da Josip I. vie nee imati djece i ako bi on umro prije no to Karlo
dobije dva sina (koji bi naslijedili panjolsku i austrijsku krunu), Karlo bi privremeno trebao preuzeti
vladanje i nad panjolskim i nad austrijskim dijelom Monarhije. V. Charles W. INGRAO, nav. dj., 173. i
John SPIELMAN, Leopold I. of Austria, London 1977., 41.
pondencije s Karlom, koju je esto prosljeivala Josipu, Eleonora je nastojala zadr-
ati mir u kui.
25
Naime, njihove osobne netrpeljivosti, ma koliko one ozbiljne ili
bezazlene bile, mogle su ugroziti interese obitelji za vrijeme trajanja Rata za panjol-
sko naslijee. U takvim su situacijama dvorski ministri raunali s Eleonorom u ou-
vanju interesa Kue.
26
Koliko je Eleonora uistinu bila upuena u politike poteze Jo-
sipa i Karla, teko je tono utvrditi, no vrlo je mala vjerojatnost da je bila smjete-
na na neku politiku periferiju Dvora. To dokazuje i razdoblje njezina regentstva od
17. travnja 1711. do 12. sijenja 1712.
27
Eleonora tada izlazi iz politike pozadine te
spremno, bez ustruavanja i ogranienja, iskazuje vlastitu politiku volju.
Eleonora kao regentica
Iznenadna smrt Josipa I., 17. travnja 1711., zahtijevala je iznimnu trezvenost vodeih
politikih figura Bekoga dvora, jer preminuli kralj nije ostavio nikakav dokument o
tome kome predati vlast u Istonoj Monarhiji u sluaju njegove smrti. Jedinom na-
sljedniku, Karlu III. (VI.),
28
koji je u tom trenutku zauzet panjolskim prilikama, tre-
bat e godina dana da preuzme bratovu carsku i kraljevsku krunu. Da bi izbjegli mo-
gue neugodnosti interregnuma, Trautsohn, Seilern i Wratislaw
29
- vodei ministri
Dvora - odluili su zamoliti caricu i kraljicu Eleonoru da preuzme vladanje Isto-
nom Monarhijom do Karlova dolaska.
30
Prilikom preuzimanja funkcije regentstva,
25
Eleonora u pismu Karlu pie: ... De kan ich dich woll versichern da er dich von herzen liebt undt des
been garnicht gegen dich hatt. .... Citirano prema: Sylvia ANZBCK, nav. dj., 125.
26
Naime, 1710. kada se Josipov i Amalie Wilheminin brak naao u krizi zbog njegova preljubnitva
s Mariannom Plffy, Eleonora je zaprijetila Josipu da e napustiti dvor. Wratislaw je zbog toga pisao
Karlu da nagovori majku da to ne uini jer bi to: ... absonderlich in Hau-Sachen wie auch anderen
zuknftige Begebenheiten sehr schedlich (were) ..., Wratislaw Karlu 24. travnja 1710. Citirano prema:
Hildegard LEITGEB, nav. dj., 150.
27
Regentstvo je preuzela na dan smrti Josipa I., 17. travnja 1711. i obavljala je tu funkciju do Karlova
povratka u Be, 12. sijenja 1712.
28
Sve do preuzimanja carske krune u Regensburgu u listopadu 1711., Karlo se smatrao panjolskim
kraljem i titulirao se kao Karlo III., panjolski kralj. U tekstu kronoloki prije trenutka njegove krunid-
be upotrebljavam izraz Karlo III. (VI.) zbog tog razloga.
29
Johann Leopold Donat Trautsohn (1659.-1724.) postao je carski savjetnik 1683., a 1685. osobni
tajnik nasljednika Josipa I. Od toga trenutka njegova je politika karijera na Dvoru u usponu. Godi-
ne 1709. postao je prvi ministar Dvora, a 1711. dodjeljenja mu je titula carskoga grofa. Iste je godine
postao i osobnim savjetnikom regentice Eleonore. Karlo VI. takoer mu je ukazao povjerenje 1712.,
ponudivi mu mjesto predsjednika Carskog vijea, ali on je to odbio. Godine 1715. postao je predsjed-
nikom novoosnovane banke Universal-Banco i savjetnikom u Ministrastvu financija. Constant von
WURZBACH, nav. dj., sv. 47., 50. Johann Wenzel Wratislaw (1670.-1712.) zapoeo je politiku karije-
ru kao kancelar eke kancelarije 1695. Nakon smrti Karla II., 1700. bio je predstavnik Bekoga dvora
koji je nagovarao Englesku na saveznitvo protiv Francuske u Ratu za panjolsko naslijee. Takoer
je 1703. pratio Karla III. na njegovu putovanju prema Engleskoj, iz ega se, ini se, razvio povjerljiv i
prijateljski odnos, sudei prema njihovoj bogatoj, sauvanoj i objavljenoj korespondenciji. Takoer je
za vrijeme Josipa I. odreivao politiku Dvora, a nakon smrti Josipa I., Karlo ga je postavio za najblieg
suradnika i savjetnika regentici Eleonori. Preminuo je u godini Karlova dolaska u Be, 1712. Constant
von WURZBACH, nav. dj., sv. 58., 158.-159..
30
G. Turba smatra da je pokreta ove zamisli Seilern i da je pravni temelj za tu odluku pronaao u
Leopoldovoj prvoj oporuci. Naime, 1688./89. Leopold je imenovao upravo Eleonoru regenticom u
sluaju njegove smrti, a maloljetnitva njegovih nasljednika. Analogno tomu, smatrao je Seilern, ta se
Leopoldova elja i odluka moe primijeniti ili protegnuti i na dulje izbivanje njegova, odnosno Josi-
pova nasljednika, Karla III. (VI.). Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 128.
Eleonora nije ostala zateena u neznanju ili nesigurnosti kako bi se trebala ponaati
u novonastalim prilikama. Naprotiv, mjeseci Eleonorina regentstva bili su obojeni
njezinim politikim stilom. Karlo III. (VI.) potvrdio je majku u funkciji regentice pi-
smom 4. svibnja 1711., ali i zamolio je Wratislawa da joj bude bliskim savjetnikom.
31

Eleonora, pak, nije pretjerano drala do Wratislawova savjeta. Njezin krug mini-
stara uglavnom nisu bili politiki istomiljenici Wratislawa i Karla, pa je Dvor elj-
no iekivao dolazak novoga kralja u Be.
32
U meuvremenu je regentica svoje ide-
je o upravljanju Monarhijom nastojala pretvoriti u politiku realnost komuniciraju-
i samo s odabranim pojedincima. Slubena politika Bekoga dvora u devet mjeseci
Eleonorina vladanja temeljila se iskljuivo na njezinoj Personalpolitik.
33

Regentiina politika tvrdoglavost i samovoljnost najvie su izraene u dva - histo-
riografski najpoznatija - postupka. Naime, i jedan i drugi mogli su opasno ugroziti
Josipove vojne uspjehe u Italiji i u Ugarskoj. Potpuno negirajui Josipovu odluku o
povratku grada Comacchia Papi, Eleonora je odluila odgoditi povratak grada pa-
pinskoj nadlenosti do Karlova povratka.
34
Drugi postupak bio je vezan uz sklapa-
nje Szatmrskog mira 1711. godine. Naime, Josipov stil ivota iznimno je frustrirao
Eleonoru, jer to nije mogla promijeniti. Nakon njegove smrti posljedice e toga sno-
siti Josipova ljubavnica, Marianna Plffy. Pria o Eleonorinu bijesu prema Marianni
poprimila je neviene razmjere jer se bijes protegnuo i na itavu obitelj Plffy.
35
Ivan
Plffy, Mariannin otac, a ujedno i hrvatski ban, vodio je 1711. pregovore za sklapa-
nje mira s Rkczijevim pobunjenicima u Szatmru.
36
Bez obzira na njegov dopri-
nos guenju ustanka i tijeku pregovora, Eleonora je opozvala Plffyja s dunosti te
time dovela pregovore u opasnost. Tek je na nagovor Eugena Savojskog dopustila
Plffyju dovravanje pregovora i potpisivanje Szatmrskog mira 26. svibnja 1711.
37

Ovo regentstvo teko je imalo tek simbolino znaenje koje je trebalo sprijeiti ra-
zvoj nepovoljnih situacija za Austrijsku kuu. Eleonora je uistinu drala vlast u svo-
jim rukama.
38
Takoer, regentica svoj stil vladanja utemeljen na Personalpolitik nije
ograniila samo na Dvor, nego i na iri teritorij regentstva.
31
Karlo Wratislawu 4. svibnja 1711.: ... Derweil schike die plenipotenz vor mein mutter May. wie ihr sehen
werdt vndt gibt ihr euch neben abdere sechs minister zu vmb derweil mit selben das Guberno fhren vndt
hoff dass alle Ihr bestens mit rath vndt that an die Handt gehen, alles privat auf seithen sezen vndt blos des
landt vndt mein nuzen anschauen werdt. .... Alfred ARNETH, Eigenhndige Correspondenz des Knigs
Karl III. von Spanien (nachmals Kaiser Karl VI.) mit dem Obersten Kanzler des Knigreiches Bhmen,
Grafen Johann Wenzel Wratislaw Archiv fr sterreichische Geschichte 16 (1856.), Wien 1856., 153.
32
Wratislav Karlu 22. travnja 1711., Alfred ARNETH, nav. r., 145.
33
Sylvia ANZBCK, nav. dj., 137.
34
Usp. Charles W. INGRAO, nav. dj., 217.-218.
35
ak i Baltazar Patai posveuje toj aferi odlomak u opisu godine 1711. Zapisci barona Baltazara Pa-
taia i grofa Adama Oria od godine 1691. do 1814., (ur. J. Kukuljevi Sakcinski), Arkiv za povjestnicu
jugoslavensku, knj. X., Zagreb, 1869., 241.
36
Ivan Pllfy (1664.-1751.) bio je u funkciji hrvatskog bana od 1704. do 1732. Takoer se zalagao za
priznanje Pragmatike sankcije, a 1741. izabran je za palatina. Jnos Pllfy, Opa enciklopedija Jugosla-
venskog leksikografskog zavoda, sv. 6., Zagreb 1980., 272.
37
Usp. Hildegard LEITGEB, nav. dj., 153.
38
Wratislav Karlu 27. svibnja 1711.: dass die fraw Regentin selbsten alle Arcana Domus
wiese, welche da wieder die ihrige, oder ienige so sie portiret effters laufen theun: das haubtabsehen muss
sein dass E. M. so baldt mglich Dero herausreiss beschleinigen, dan sonsten wie in meinen vorigen gemel-
det eine grose Confusion bey unss zu besorgen ist. Alfred ARNETH, nav. r., 167.
U hrvatskoj i maarskoj historiografiji lik i djelo regentice Eleonore gotovo su nepo-
znati.
39
Neobino, jer je ona ipak od 1676. do 1720. predstavljala sivu eminenciju
Bekoga dvora
40
te je devet mjeseci tijekom regentstva, ma koliko se to inilo krat-
kotrajnim, upravljala i Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom. To dvojno Kraljevstvo u
tom razdoblju nikako nije bila skladna politika zajednica. Prevladavajue politi-
ke struje u oba Kraljevstva upravo su suprotne. Ugarsko Kraljevstvo u uem smislu
proivljava jo jedan protuhabsburki ustanak, ak i Habsburgovcima odano ugar-
sko plemstvo nije spremno popustiti pred habsburkim apsolutistikim stremljenji-
ma, a veina hrvatskoga plemstva u bliskoj suradnji upravo s Habsburgovcima vidi
priliku za ouvanje svojih povijesnih prava i boljitak Kraljevstva. Takvi politiki sta-
vovi oitovali su se i na prihvaanje Eleonorina regentstva.
Kako je Ugarsko Kraljevstvo doekalo odluku Dvora o regentstvu, prikazuje razmi-
ljanje anonimnog suvremenika, pripadnika ugarske politike nacije, koji je nakon
odluke Bekoga dvora o regentstvu objavio tekst o tome komu pripada regentstvo
u Ugarskoj do Karlove krunidbe. Osnovna misao anonimnog pisca glasi: pravo vla-
danja nasljednik dobiva tek krunidbom za ugarskoga kralja, a do dolaska Karla III.
(VI.) u Ugarskom Kraljevstvu pravo vladanja prema izbornoj kapitulaciji iz 1608. i
prema zakonima iz 1681. pripada palatinu. Iako, navodi anonimac, u Werbczyju
postoje navodi da je majka prirodna i zakonita skrbnica svoga sina, njezina prava
ograniena su samo na osobu nasljednika. Ista se prava ne bi smjela protegnuti na
pravo vladanja zemljom njezina sina. ak i da se dopusti Eleonori regentstvo, za to
ne postoji primjer u ugarskoj prolosti, njezin sustav vladanja u Ugarskom Kraljev-
stvu morao bi se temeljiti na suradnji sa Saborom, palatinom i sveukupnim plem-
stvom Kraljevstva.
41
Pokuaj jaanja palatinove uloge u politikom ivotu Ugarskoga Kraljevstva putem
osiguranja regentstva bilo je nedopustivo i opreno habsburkim apsolutistikim
stremljenjima. Regentstvo Eleonore bilo je politiki in Bekog dvora, kojim se na-
stojao zadrati kontinuitet intenziteta onakve kraljevske vlasti kakvom ju je obliko-
vao Leopold I. zakonskim odredbama iz 1687., te nikakav povratak na pravne nor-
me iz 1608. i 1681. nije bio dopustiv.
42
Najbolji odgovor Bea tenjama anonimnog
Ugrina (ili onih u ije je ime pisao svoja razmiljanja o regentstvu u Ugarskoj), a i
svojevrsna potvrda tvrdnji o habsburkoj ustrajnosti pri odlukama iz 1687. jest i
39
Sudei po povijesnim sintezama objavljenjim na engleskom i hrvatskom jeziku, npr. Peter SUGAR,
Pter HANK, Tibor FRANK, A History of Hungary, Indiana University Press, 1990.; Pter Hank, (ur.)
Povijest Maarske, surad.: Klmn Benda, Lszl Makkai, Zsuzsa L. Nagy, Emil Niederhauser, Gyrgy
Spira, Kroly Vrs, Zagreb 1995.
40
41
Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 270.
42
Odredbe krunidbene diplome Matijaa II. iz 1608. - a vaee su i u 1681. - jamile su ugarskom plem-
stvu vee slobode, nego zakonske odredbe iz 1687. Prije svega 1608. i 1681. ugarsko plemstvo imalo
je pravo slobodnog izbora kralja i pravo na ius resistendi, tj. vrijedio je l. 31. iz Andrijine bule (1222.)
kojim su se mogli pobuniti protiv kralja ako ne bi bili zadovoljni njegovom vlau. Godine 1687. ha-
bsburki apsolutizam na vrhuncu je i odnos izmeu kralja i plemstva ureen na takvim zakonskim
osnovama bio je nedopustiv. Leopold I. uspio je 1687. na zasjedanju zajednikog Ugarsko-hrvatskog
sabora u Pounu l. 2./1687. isposlovati da Habsburgovci postanu nasljedna obitelj u Ugarsko-Hrvat-
skom Kraljevstvu, a l. 4./1687. da plemstvo odustane od ius resistendi. Za Habsburgovce je taj uspjeh
oznaio stvarni poetak apsolutizma u Zajednici. Ugarskom plemstvu te su odluke donijele jo jednu
potpisivanje Szatmrskog mira, 26. svibnja 1711. Naime, unato zahtjevima i prigo-
vorima ugarskih stalea, Eleonora je sklopila mir ... pomou kraljevskog autoriteta i
autoriteta regentice ...,
43
bez ikakvog dogovora s Ugarskim saborom ili palatinom, a
mir je i ratificirala ... autoritetom okrunjene ugarske kraljice i u meuvremenu regent-
stvom potvrenim od sina (Karla III., op I. J.) ....
44
Osim toga, Eleonora je utjecala
na imenovanje Miklosa Illeshzyja
45
novim tajnikom Ugarske kancelarije, a inicira-
la je da novim palatinom u Ugarskom Kraljevstvu bude Miklos Plffy.
46
Za rjeava-
nje problema unutar Ugarskoga Kraljevstva najvie se oslanjala na savjete ostrogon-
skog nadbiskupa Sachsena koji je ve za Josipa I. uivao najvee povjerenje Beko-
ga dvora.
47
Za razliku od Ugarskoga Kraljevstva, u Hrvatskom Kraljevstvu nije bilo
prigovora Eleonorinu regentstvu. Naprotiv, Hrvatski sabor lankom 5./1711. utjee
se upravo njoj i Trauthsonu radi zatite ouvanja prava Hrvatskog Kraljevstva.
48
Jedan dio pisma upuenog Karlu III. (VI.) dok je jo boravio u panjolskoj poka-
zuje kakva je uistinu bila Eleonorina politika taktika naspram Ugarsko-Hrvatsko-
ga Kraljevstva.
49
Karlo je oito smatrao da se nad Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom
treba vladati isto kao i nad ostalim zemljama Habsburke Monarhije. Iako je to hva-
protuhabsburku bunu (Rkczyjeva buna 1703.-1711.), ali i kralju odano plemstvo se nadalo trenu-
cima koji bi im omoguili povratke na zakonske norme iz 1608. i 1681. Priliku za to vidjeli su upravo
u dolascima na vlast novih vladara tj. Leopoldovih nasljednika. Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen
I, 3.-9.; 261.-263.; 267.-170.
43
... kraft kniglicher Autoritt und kraft der Autoritt einer Regentin ..., usp. Gustav TURBA, Die Grun-
dlagen I, 131.
44
... Autoritt einer gekrnten Knigin von Ungarn und alszwischen vom Sohne besttigte Regentin ...,
isto.
45
Miklosu Illshzyju (?1653.-?1723.) politiku karijeru odredila je odanost Austrijskoj kui, dokazana
u Thklyjevoj i Rkczyjevoj buni. Godine 1678. nagraen je titulom grofa i postao je upanom u
upaniji Lipt i Trencsn. Od 1706. obavljao je i funkciju kancelara Ugarske kancelarije. Magyar letra-
jzi lexicon (ur. Kenyeres gnes) Budapest 1967., 772.
46
Alfred ARNETH, nav. r., 222.-223. Miklos Plffy (1657.-1732.) karijeru je zapoeo kao vojnik, tako
da je od 1687. do 1701. vrlo usjeno zapovijedao brojnim etama u borbi protiv Turaka. Godine 1700.
postao je savjetnik Austrijske kue, a regentica Eleonora imenovala ga je zapovjednikom konjice u
Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu i tu e funkciju obavljati do 1714. Iste je godine obavljao funkciju
judex Curiae, i bio izabran za palatina Ugarskog Kraljevstva. Smatra se da je bio najjaa potpora Karlu
VI. 1722., kad je Ugarsko Kraljevstvo priznalo Pragmatiku sankciju. Constant von WURZBACH, nav.
dj., sv. 21., 214.-215.
47
Nadbiskup von Sachsen bio je jedini predstavnik Ugarskoga Kraljevstva u Tajnom vijeu Josipa I.
V. Charles W. INGRAO, nav. dj., 184. Christian August von Sachsen Zeitz postao je ostrogonski nad-
biskup 1707. i tu je funkciju obavljao sve do smrti 1727., kada ga je zamijenio upravo Emerik Esterhzy.
Hierarchia catholica medii et recentioris aevi, vol. V., 1667-1730 (ur. Remigio Ritzler i Pirmino Sefrin),
Padova 1952., 364.
48
ZHS II, 469., l. 5. Taj je lanak zanimljiv zbog sljedeega razloga: hrvatsko se plemstvo utjee re-
gentici Eleonori i Trauthsonu za zatitu njihovih prava upravo u trenutku kad je Ugarsko Kraljevstvo
zahtijevalo da u zimskoj kontribuciji Hrvatsko Kraljevstvo sudjeluje s istim omjerom. Budui da se
to protivilo pravima Kraljevstva, regentica je prihvatila potraivanja Hrvatskog Kraljevstva i odbila
zahtjev ugarskoga plemstva. To navodi i Plemi u svom govoru od 8. oujka 1712., uoi proglaenja l.
7.: ... et hoc praeterito etiam anno voluerint, et nisi clemencia et pietas augustissima principium abstitisset,
aggravassent etiam. ..., Vjekoslav KLAI, nav. r., 80.
49
Sylvia ANZBCK, nav. dj., 142., bilj. 5.
levrijedno s njegove strane, kako navodi Eleonora, regentica je bila svjesna da Kar-
lo takvom politikom moe uiniti vie tete nego koristi Austrijskoj kui. Zbog toga
ona pie Karlu da e ... Do dolaska Vaeg Velianstva i Uzvienosti, trudit u se uprav-
ljati ovim Kraljevstvom sasvim blago, koliko mi nuda i okolnosti dopuste ...
50
Eleono-
ra je prepoznala posebnost Zajednice Krune Sv. Stjepana i bila je svjesna koliko se
oprezno i proraunato mora postupati s ugarskim i hrvatskim municipalnim pra-
vima ako se ele ostvariti habsburki interesi na tom podruju. Stoga za Eleonori-
nu izjavu da e upravljati Ugarskim Kraljevstvom ... mit aller milde ..., na umu tre-
ba imati njezinu Personalpolitik i sklonost rjeavanju bitnih monarhijskih pitanja
suptilnijim nainima. U postojeim konfliktnim situacijama izmeu Ugarskog i Hr-
vatskoga Kraljevstva, Eleonora je prepoznala situaciju koja bi joj mogla pomoi i
usmjeriti razvoj dogaaja unutar Zajednice k interesima Austrijske kue.
Eleonora i zagrebaki biskup Emerik Esterhzy
Je li Eleonora bila povezana s rjeavanjem pitanja nasljeivanja Austrijske kue? Po-
vjesniari nisu interpretirali Pragmatiku sankciju na toj relaciji. Je li mogue da
siva eminencija Bekoga dvora nije bila upoznata s nastojanjima Leopolda I., Josi-
pa I. i Karla VI. (III.) u tom pitanju, tj. s njihovim tajnim ugovorima i oporukama?
Turba je iskljuiv u svojem tumaenju. Eleonora, prema njegovu miljenju, nije zna-
la za Pactum mutuae successionis (dalje: Pactum m. s).
51
Ipak, navedene injenice dje-
luju pomalo neuvjerljivo s obzirom na Eleonorin bliski odnos s Leopoldom te na
njezinu ukljuenost u politiki ivot Dvora. Naalost, u istraivanjima nema dokaza
s pomou kojega bi se sa sigurnou moglo tvrditi da je Eleonora znala za tajni obi-
teljski ugovor iz 1703., tj. za Pactum m. s.
S Karlovom pak oporukom bilo je vie istraivake sree. Prema naem miljenju,
dokaz da je Eleonora znala za namjere nesuenog panjolskog el roya krio se stolje-
ima meu korespondencijom zagrebakoga biskupa Emerika Esterhzyja. U hrvat-
skoj historiografiji pismo je jo 1915. pobudilo panju V. Klaia, a 1939. i I. Beuca.
52

Meutim, obojica su, promatrajui temu Hrvatske pragmatike sankcije iskljuivo
50
U pismu Karlu III. jo za njegova boravka u panjolskoj Eleonora odgovara Karlu i iznosi miljenje o
nainu kako upravljati Ugarskim Kraljevstvom: Sonsten ist Euer. Mayl. Und Ld. Vorstaz, das Kni-
greich Hungarn auff gleiche weis, wie andere Knigreich und Lande zu regieren, gar Lobreich; dieses ist
aber eben jenes, was die Hungarn nicht haben noch gedulden wollen, sondern wegen ihrer vorschuzenden
freyheiten auff eine absonderliche, andern Lndern nicht gemeinsame arth gehalten zu werden verlangen ,
und dahero ihrer viele abzgliche und geringe beschwhrde, die treue und unterthnigkeit ihrem Knig und
Herrn absagen zu knnen wie wohl irrig, doch bestndig sich einbilden. Ich werde doch dieses Knigreich
bis auff Euer Mayl. Und L. ankunfft mit aller milde so viel es die noth und umbstnde zulassen, zu admi-
nistrieren beflien sein . Citirano prema: Sylvia ANZBCK, nav. dj., 142.
51
Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163. Pactum mutuae successionis tajni je obiteljski ugovor sklo-
pljen 12. rujna 1703. izmeu Leopolda, Josipa i Karla i njime je odreen nasljedni red unutar Austrijske
kue. Najvanije odrednice bile su: Leopoldovi muki potomci imaju prednost u nasljedstvu ispred
enskih potomaka. Ako bi izumrla Josipova muka linija, tada itavo nasljedstvo prelazi na Karlovu
muku liniju. Dogodi li se da Josip i Karlo umru bez mukog nasljednika, tada itavo nasljedstvo prelazi
na Leopolda ili njegova mogueg treeg sina. Ako bi izumrla i Leopoldova muka linija, itavo nasljed-
stvo, panjolsko i austrijsko, prelazi na Josipovu ker. Ako izumre i Josipova enska linija, tada itavo
nasljedstvo prelazi na Karlove keri. Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 136.-157.
52
Vjekoslav KLAI, nav. r., 65.; Ivan BEUC, nav. r., 88.
iz hrvatskog ugla, zanemarili injenicu da je nasljedno pitanje 1712. ipak bilo pri-
marno dinastiko pitanje. Sve to se poduzimalo u rjeavanju toga problema ima-
lo je ishodite na Bekom dvoru. Hrvatski kontekst interpretacije zanemario je sa-
drajnu zanimljivost i intrigantnost spomenutoga pisma.
53
Naime, ono ne svjedoi
samo o bliskim vezama izmeu Hrvatskog Kraljevstva i Bekog dvora, ili biskupa i Ele-
onore,
54
nego je i mogui dokaz da je Beki dvor ipak bio upleten u stvaranje Hrvat-
ske pragmatike sankcije.
Eleonora se 1711./1712. uplela u pitanje nasljedstva da bi postigla tono odree-
ni cilj, tj. ouvanje politikih uspjeha Austrijske kue unutar Ugarskoga Kraljev-
stva iz 1687. godine i tako omoguila kontinuitet habsburke politike nadmoi. To
je unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva uvijek bilo problem. Zato Eleonora pro-
nalazi sredstvo za ostvarivanje svojih ciljeva putem suradnje sa zagrebakim bisku-
pom Emerikom Esterhzyjem. Naime, nakon smrti Josipa I. 1711., pitanje nasljed-
stva postalo je iznimno problematino za Austrijsku kuu, ne samo bioloki gleda-
no,
55
nego i zakonski. Problem je bio l. 3./1687., koji je Ugarsko-Hrvatskom Kraljev-
stvu jamio slobodan izbor novoga kralja u sluaju izumra habsburke muke loze.
Uoi Karlova krunidbena sabora postalo je jasno da e upravo taj l. 3./1687. postati
politiko oruje u rukama ugarskog plemstva. lanak ih je trebao barem postaviti u
pregovaraki poloaj naspram Karla (III.) VI. i donekle sprijeiti sve jai prodor ha-
bsburkih ustavnih reformi, koje su redovito u svjetlu apsolutistike doktrine uma-
njivale ugarska i hrvatska municipalna prava. Jedna od prvih dilema s kojom e se
Karlo susresti nakon preuzimanja krune bit e pitanje na koji nain upoznati ugar-
sko plemstvo s mogunou enskog nasljeivanja i kako ga pridobiti za tu odluku
Bekoga dvora. Karlo (III.) VI. imao je plan kako rijeiti problem l. 3./1687.
56
S dru-
ge strane, Eleonora nije vjerovala da je Karlova politika taktika naspram ugarskoga
53
NAZ, Acta Politica 6/623.
54
Taj izraz Beuc vrlo esto rabi u analiziranju odnosa Kraljevstva i Dvora uoi odluke iz 1712. Usp. Ivan
BEUC, nav. r., 62., 83.-84., 86.-88.
55
Karlo III. (VI.) bio je 1711. jedini muki pripadnik obitelji Habsburg na ivotu. Iako je tada ve bio
tri godine u braku nije imao djecu. Njegov brat Josip I., pak, ostavio je dvije keri pa je vjerojatnost
enskog naslijea unutar Austrijske kue, uostalom i zajamena Pactumom m. s., postajala sve izgled-
nijom.
56
Karlov plan provoenja ugarskog priznanja i enske habsburke loze kao nasljedne potpuno se trebao
temeljiti na dogaajima ili scenariju iz 1687. Naime, u travnju 1687. Leopold I. potaknuo je svoj poli-
tiki kabinet na razmiljanje o stvaranju plana pomou kojega bi Austrijska kua postala nasljednom u
Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Rjeenje tog iznimno vanog pitanja otvaralo je put Bekom dvoru k
stvaranju ustavnih promjena kojima bi se apsolutizam konano nametnuo kao sustav vladanja unutar
Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Dvor je bio svjestan problema s kojima e se susresti pri pokuaju
realizacije navedenog plana, stoga je kralj prvo pokuao tu zamisao iznijeti pred njemu odane ugarske
velikae, prije svega pred palatina Pla Esterhzyja, koji mu je pri tomu pruio nesebinu pomo. Pa-
latin Pl Esterhzy pobrinuo se da sveukupno plemstvo Kraljevstva prihvati elje Dvora. Nije poznato
na koji nain je uspio nagovoriti hrvatsko i ugarsko plemstvo na prihvaanje habsburkog nasljednog
prava tj. stvaranje Inicijativne deklaracije. Poznato je da je 26. listopada 1687. zasjedanje Sabora otvo-
reno sveanim govorom protonotara Ugarskog Kraljevstva, Istvna Orbana, koji je govorom veliao
mo Austrijske kue i sve dobro to se Ugarskom Kraljevstvu dogodilo pod habsburkim vladarima.
Nakon toga njitranski je biskup upitao okupljene stalee i redove, ne bi li zasluno bilo stoga tu istu
Kuu proglasiti nasljednom i odustati od prava otpora plemstva protiv tako dobroga kralja? Poznat je
rezultat tih zbivanja. Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 9.-32. Karlova dilema u rjeavanju proble-
plemstva najbolji put k ostvarenju habsburkih interesa.
57
Regentiina, pak, mit
aller milde voena politika znatno je umanjila opasnost od lanka 3./1687. i olak-
ala Karlu posao unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva.
Karlov krunidbeni sabor trebao se odrati u Pounu u svibnju 1712. i bio je nasta-
vak zasjedanja Sabora iz 1708. godine. Ako su se Habsburgovci i pribojavali mogu-
ih ugarskih zahtjeva pod zatitom l. 3./1687. na krunidbenom Saboru, hrvatsko
plemstvo muio je drugi problem. Naime, na spomenutom Saboru iz 1708. ugarsko
plemstvo zatrailo je kraljevu sankciju l. 13./1708., kojim se zahtijevala usuglae-
nost hrvatskih i ugarskih zakona.
58
To je ugroavalo stoljetnu zakonodavnu funkci-
ju Hrvatskoga sabora. U osvit 1712. godine i iekivanja krunidbenog Sabora, a time
i oivljavanja svih zakonskih zahtjeva s prekinutog zasjedanja zajednikog Sabora iz
1708., hrvatsko plemstvo trebalo je nai nain koji bi onemoguio kraljevu sankciju
l. 13./1708. Karlov je krunidbeni sabor stoga bio svojevrsni vrhunac politike nape-
tosti na relacijama Beki dvor ugarsko plemstvo hrvatsko plemstvo. U tom tro-
kutu ugarska strana napadala je zakonodavnu funkciju Hrvatskoga sabora te isto-
vremeno zakonskim l. 3./1687. ugroavala interese Austrijske kue.
Ne postoji li mogunost da su upravo na podruju zakonodavstva prve osobe Dvo-
ra i Hrvatskog Kraljevstva regentica Eleonora i zagrebaki biskup Esterhzy, ujed-
no banski namjesnik u politikim pitanjima nali politiko rjeenje i pomogli si na
obostranu korist? U pismu poslanom iz Bea 17. studenog 1711. Eleonora pie bi-
skupu Esterhzyju:
... Iz milostivog [pisma] gorenavedenog [Velianstva,] prejasnog i premogueg vladara
[i] gospodara Karla, (...) sina moga predragoga, koje nam je nedavno bilo urueno, do-
znali smo njegov dobrohotni naum i volju da u izvjesnim poslovima koji se tiu njegove
kraljevske slube i javnoga dobra prijespomenutog Ugarskog Kraljevstva doznamo kako
Va razborit i zreo savjet tako i nekolicine druge gospode prelata i velikaa Kraljevstva,
ba kao i miljenja drugih naih vjernih [podanika] koji su vini i struni u javnim po-
slovima Kraljevstva.
59
Nakon smrti Josipa I. 1711., Karlo III. (VI.) postao je vie nego svjestan odgovorno-
sti i teine koju mu je donijela injenica da je jedini preostao mukarac unutar Obi-
telji. Zbog ideje o ravnotei moi izmeu sila onodobne Europe, Karlo VI. izgubio
je panjolsku krunu, a opasnost l. 3./1687., vaeeg za nasljedstvo unutar Ugarsko-
ma nasljeivanja bila je kada objaviti tajni obiteljski ugovor iz 1703. (preureen po njegovoj oporuci
iz 1711.) i kako u tom pitanju postupiti s Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom s obzirom na l. 3./1687.
Karlo je namjeravao objaviti Pactum m. s. tek nakon krunidbenog Sabora. Prvo je htio ozakoniti i ou-
vati tekovine Sabora iz 1687. Seilern mu je ve u ljeto 1711. sugerirao da objavi Pactum m. s., no Karlo
to nije htio. Naime, objavom Pactum-a m. s. tada znailo bi dati nasljedstvo Josipovim kerima! Usp.
Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163.
57
V. bilj. 48.
58
V. Vjekoslav KLAI, nav. r., 75., bilj. 2.
59
... Ex gratiosis altetitulatae Serenissimi et Potentissimi Principis Domini CAROLI () filii nostri di-
lectissimi, ad NOS proxime datis, benignam mentem et voluntatem eiusdem intelleximus quatenus certis
in negotys, servitium eiusdem Regium, ac bonum praefati Regni Hungaria publicum tangentibus, prout
vestrum, ita nonullorum etiam aliorum dominorum praelatorum et magnatum Regni prudens ac matu-
rum consilium, non secus aliorum etiam in publicis Regni negotiis versatorum ac expertorum fidelium
nostrorum opiniones percipiamus. NAZ, Acta Politica 6/623.
Hrvatskoga Kraljevstva, uinila je nerijeeno pitanje nasljedstva unutar Austrijske
kue iznimno aktualnim za Karla. Prije no to je preuzeo carsku i ugarsku krunu,
60

26. rujna 1711. donio je oporuku kojom je odredio nasljedni red unutar Austrijske
kue. Oporuka je bila temelj i pretea budue Pragmatike sankcije, koju e Karlo
VI. objaviti 1713. godine, i ujedno jedna od vanijih Karlovih politikih odluka u
osvit dogaanja oko Hrvatske pragmatike sankcije iz 1712. Mogue je da Eleonora
misli upravo na Karlovu oporuku kada pie biskupu Esterhzyju da je doznala vo-
lju i naum samoga Karla u izvjesnim poslovima koji se odnose na njegovu kraljevsku
slubu, Eleonora je vjerojatno saznala za Karlovu oporuku (... Iz milostivog [pisma]
gorenavedenog [Velianstva,](...) koje nam je nedavno bilo urueno ...). Nije poznato je
li za nju doznala od samog Karla ili putem svojih politikih veza. Ipak, ako je dozna-
la sadraj oporuke, doznala je i sadraj Pactum-a m. s., tj. da je nasljedni red unutar
Austrijske kue izmijenjen po Karlovim eljama. Ne vjerujui da e Karlova politi-
ka taktika naspram ugarsko-hrvatskog plemstva dovesti do brzog i uspjenog rjea-
vanja pitanja nasljedstva, a s obzirom na injenicu da su Ugarsko-Hrvatsko Kraljev-
stvo potresali sve vei unutarnji sukobi i nesuglasice, Eleonora u svjetlu svoje Perso-
nalpolitik stupa u kontakt sa zagrebakim biskupom Esterhzyjem.
Naime, da bi se ispunile Karlove elje u pitanju nasljeivanja, oporuka i Pactum m.
s. trebali su poprimiti de jure obiljeje. Da bi neto postalo zakonom u Ugarsko-Hr-
vatskom Kraljevstvu, trebalo je dobiti suglasnost zajednikoga Sabora. Meutim,
bilo je nerealno oekivati 1712. ili kasnije da e ugarsko plemstvo beskompromi-
sno prihvatiti nasljeivanje habsburke enske loze. S druge strane, Habsurgovci su
bili prvi nespremni initi bilo kakve kompromise ugarskom plemstvu. Budui da je
unutar Zajednice ugarsko plemstvo napadalo povijesna prava hrvatskoga plemstva,
Habsburgovcima se Hrvatsko Kraljevstvo nametnulo kao logian politiki partner
za promicanje vlastitih interesa. Ne bi trebalo niti iskljuiti injenicu da su suvreme-
nici, tj. biskup Esterhzy, u prihvaanju naslijea habsburke enske loze vidjeli pri-
liku za zajednikom odlukom koja bi nanovo mogla ujediniti politiki razjedinjeno
plemstvo Zajednice. Plemstvo usklaeno u svojim politikim stavovima moglo bi
pridonijeti ... javnom dobru prijespomenutog Ugarskog Kraljevstva .... Bila je to izja-
va ili argument kojim je Eleonora mogla zaokupiti biskupovu panju. Odmah nakon
primitka toga pisma biskup Esterhzy nevjerojatnom upornou nastoji sazvati Hr-
vatski sabor.
61
Nedugo zatim, u oujku 1712. na zasjedanju Hrvatskog sabora pred-
lae priznavanje nasljedstva habsburke enske loze unutar Hrvatskog Kraljevstva,
to hrvatsko plemstvo prihvaa.
Eleonora je vjerojatno zbog nekog razloga procijenila da je vano ubrzati rjeava-
nje pitanja nasljeivanja unutar Austrijske kue. Zato bi to inila kad je kralj ionako
60
Okrunjen je za cara 12. listopada 1711. u Regensburgu, a za ugarsko-hrvatskog kralja bit e okrunjen
u svibnju 1712.
61
Nakon 17. studenog 1711. neuhvatljivo je povijesnim dokumentom kad je biskup otiao u Be na raz-
govor s Eleonorom. Biskupova korespondencija, pak, nakon toga odaje neobinu dinaminost biskupa
oko nastojanja da se odri zasjedanje Hrvatskog sabora Sabor se, konano, nakon dva saziva otkazana
zbog malog odaziva plemstva (naime, 26. sijenja i 15. veljae), ipak odrao od 9. do 14. oujka 1712.
Ne osvrui se na ponovni nedolazak hrvatskih magnata na zasjedanje Hrvatskog sabora, biskup je
iznio prijedlog o nasljeivanju enske loze, koji je na kraju i prihvaen. Usp. Vjekoslav KLAI, nav. r.,
70., 71.
svojom auctoritas regis mogao ostvariti vlastitu korist i javno obznaniti sadraj opo-
ruke? U potrazi za odgovorima od pomoi je vrlo zanimljiva interpretacija zakon-
skog znaenja l. 3./1687. G. Turbe i njegovo vienje to je to uistinu bila opasnost
za Austrijsku kuu u l. 3./1687., koji je sadravao ugarsko-hrvatsko pravo slobod-
nog izbora novoga kralja nakon izumra habsburke muke loze.
Beki dvor postavio je 1687. veto na vraanje bilo kakvih zakonskih normi koje bi
osigurale ugarskom plemstvu ponovno pravo slobodnog izbora kralja i ta se odluka
provlaila kao misao vodilja kroz sve odluke Sabora iz te godine. Ako je u zakonske
lanke i dospjela rije izbor, rije slobodan izbrisana je iz svih ugarskih zahtjeva.
62

Turba smatra da je ta obzirnost prema pravnoj terminologiji ve 1687. utjecala na
otvaranje mogunosti nasljedstva i enskoj lozi Austrijske kue. Naime, l. 3./1687.
Kraljevstvo Ugarske i Hrvatske dobilo je pravo izbora kralja na osnovi ... drevnih,
starih i provjerenih obiaja i zakona ....
63
Meutim, ostvarivanje izbornog prava na
temelju starog obiajnog prava Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva nije potpuno isklju-
ivalo ensku lozu kao nasljednu - upravo suprotno.
64
Smisao tog obiajnoga pra-
va razlikovao se 1687. od smisla koji e dobiti 1722. Ako bi ena i postala nasljed-
nicom habsburke krune, u onodobnom pravnom duhu to nije znailo njezino sa-
mostalno vladanje. Suvladarom bi postao suprug budue kraljice i upravo kroz iz-
bor njezina supruga za suvladara ugarsko plemstvo vidjelo je priliku za vraanje iz-
bornog prava Kraljevstvu.
65

Odgovor na pitanje zato Leopold I. nije ve 1687. zatraio pravo vladanja enske
nasljednice u Kraljevstvu Ugarske treba traiti upravo u navedenom pravnom shva-
anju enskog vladanja krajem 17. stoljea. Naime, takva odluka iz 1687. otvorila
bi mogunost europskim kneevskim kuama da kroz brane veze s habsburkim
princezama (potencijalnim nasljednicama) ostvaruju pravo na vladanje nad Monar-
hijom ili nad dijelom Monarhije.
66
Takva dioba vlasti znaila bi opasno naruavanje
osnovnog poimanja i temelja habsburkog apsolutizma: jedinstvena Monarhija, cje-
lovitost i integracija koje se nastojala ostvariti i ouvati upravo kroz osiguranje na-
sljednog reda i vladanje jednog monarha. Zbog toga Leopoldovi pravnici nisu do-
pustili zahtjev Ugarskog sabora da u zakonskom zakljuku 3. stoji: ... Ako se dogodi
(...) izumre mukog roda, tada postaje zakonsko pravo istih stalea i redova slobodan
izbor drugih kranskih vladara ....
67
U zakonski lanak ulazi iskljuivo rije electio-
nes, bez spomena nekih drugih kranskih vladara, tj. pie ... U sluaju (...) ako izu-
62
Usp. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 251., 262.
63
... avita et vetus approbata consuetudo praerogativaque.... Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 265.
64
Upravo e se na tu reenicu pozivati Habsburgovci 1722. kada se bude odluivalo o enskom nasljeu
u Ugarskoj. Na osnovi tog prava kraljicama su postale Marija, ki Ludovika Velikog (1387.) i Elizabeta,
ki Sigismunda Luksemburkog (1439.). Te je argumente iznio upravo zagrebaki biskup Esterhzy te
se ini da je on imao utjecaja i na proglaenje tog zakona i u Ugarskom Kraljevstvu. Iste argumente
iznio je i protonotar Ugarskog Kraljevstva Szluha 1722., kad je trebao uvjeriti ugarsko plemstvo da
prihvati ensko naslijee u Ugarskom Kraljevstvu. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 167., 168., bilj. 5.
65
Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 45.
66
Ki Leopolda I., Maria Antonia bila je supruga bavarskog kneza Maxa Emanuela, kasnijeg neprijatelja
Austrijske kue u Ratu za panjolsko naslijee.
67
... Quod si vero (...) contingeret (...) masculinum semen deficere (...) adeoque liberae electiones de ali-
is christianis principibus fiendae praerogativa eorundem Statuum et Ordinum .... Gustav TURBA, Die
Grundlagen I, 262., lijevi stupac, k i l.
mre muki rod, drevni, stari i provjereni obiaj kao i povlastice/posebna prava spome-
nutih stalea i redova neka se uzmu u obzir pri izboru i krunidbi njihova kralja. ...
68

Leopold I. tako je, lukavo se koristei obiajnim pravom ugarskoga plemstva i do-
miljatom pravnom interpretacijom, ostavio dovoljno slobodnog prostora za stva-
ranje novih zakona koji e i enskoj grani habsburke loze osigurati ne samo pravo
na nasljedstvo, nego i pravo na samostalno vladanje. Pravni smisao izbora ugarskog
plemstva, nakon izumra muke loze, znailo je da e ono imati pravo izbora, ali i
nadalje samo unutar obitelji Habsburg.
Nadalje treba pripomenuti da je pravo izbora, premda ogranieno lankom 3./1687.,
ipak postojalo i da je predstavljalo veliku opasnost za opstojnost Austrijske kue.
Naime, habsburka enska loza 1711./1712. imala je dvije grane: Leopoldovu i Josi-
povu. Po Turbinoj interpretaciji slobode izbora, Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo ima-
lo je pravo izabrati granu koju ele. Budui da je Karlo svojom oporukom iz 1711.
potvrdio da u toj funkciji vidi iskljuivo svoje potomke, l. 3./1687. predstavljao je
potencijalnu opasnost za njegova nastojanja vezana uz pitanje nasljedstva jer Karlo
tada jo uvijek nije imao djece. Prema Turbinoj interpretaciji l. 3./1687., ugarsko-
hrvatsko plemstvo moglo je izabrati bilo koju habsburku princezu za kraljicu da je
kojim sluajem Karla 1711. zadesila bratova sudbina. I tu se pojavljuje jo jedna ra-
zina problema l. 3./1687. Naime, koliko god da je biskup Esterhzy u nerijeenom
pitanju nasljedstva mogao imati u Eleonori saveznika za ostvarenje hrvatskih inte-
resa, ugarsko je plemstvo jednako moglo imati saveznika u Josipovoj udovici Ama-
lie Wilhemini.
Beki dvor, nazivan i enskim Dvorom za vrijeme vladanja Josipa i Karla,
69
postao
je poprite enskih sukoba koji su kulminirali upravo za vrijeme Eleonorina regent-
stva. Najvie problema izazivalo je ponaanje Amalie Wilhemine, potaknuto prije
svega Eleonorinim ponaanjem, a i skoranjim oekivanim dolaskom nove carice na
Dvor.
70
Izmeu ostalog, Eleonora je iskoristila svoju politiku nadmo u razdoblju
regentstva da bi svojim kerima dala ceremonijalnu prednost u odnosu na Josipove
keri. Takvo Eleonorino ponaanje, kao i Karlovo toleriranje tako postavljenih od-
nosa na Bekom dvoru, izazivalo je veliko Wilheminino nezadovoljstvo.
71

Problem se krio u tomu to se pitanje rangiranja princeza na Dvoru usko povezi-
valo s pitanjem nasljedstva. Amalie Wilhemine stoga 1711. kree u agresivnu politi-
ku osiguranja ceremonijalne prednosti ili nasljednog prava vlastitim kerima u od-
nosu na Eleonorine keri, tj. Karlove sestre. Iako je Karlo zamoljen da im prije rijei
to pitanje, smatrao je da su okolnosti za objavu Pactum-a m. s. i vlastite oporuke ne-
povoljne te je odugovlaio s odlukom.
72
Razlog tomu treba traiti upravo u posto-
68
... eo in casu (...) masculinum semen deficeret: avita et vetus, approbata consuetudo praerogativaque pra-
efatorum Statuum et Ordinum in electione et coronatione regum suum locum habeat. .... Gustav TURBA,
Die Grundlagen I, 265., desni stupac, b.
69
70
Karlo VI. (III.) predlagao je Amalie Wilhemini da se preseli u Graz, Linz, Prag ili kamo god eli, da bi
izbjegao enske sukobe na Bekom dvoru, no ona je to odbila. Hildegard LEITGEB, nav. dj., 212.
71
V. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163.
72
Naime, objavljivanju sadraja Pactuma protivio se Karlo, te pie Wratislawu, 31. srpnja 1711. ... etwas
mehr als ceremonial, hat ein weites Aussehenvndt ist nur gar hacklich, dan durch die Succession deter-
minirt werdt, welchs nun zu publiciren nicht de tempore ist. .... Alfred ARNETH, nav. r., 205.
jeem i zakonski vaeem l. 3./1687. u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu i mogu-
nosti da bi tim inom upravo Josipove keri postale potencijalnim nasljednicama. S
druge strane, Eleonora, sudei prema literaturi, nije inzistirala na osiguranju cere-
monijalne prednosti vlastitih keri u odnosu na Amalie Wilheminine keri.
73
Karlo
je na kraju dao ceremonijalnu prednost Josipovim kerima u odnosu na Eleonorine,
ali tek 1713., kad je i javno objavio Pragmatiku sankciju. Zato je tada trenutak bio
povoljan, a godinu dana prije nije? Vratimo se na Eleonorino pismo poslano bisku-
pu Esterhzyju u studenom 1711.
Kao to je ve napomenuto, ono je prema naem miljenju pokrenulo lavinu doga-
aja koji su prethodili donoenju Hrvatske pragmatike sankcije.
74
Osim pisma, jo
nekoliko injenica ide u prilog tezi da je Beki dvor mogue inicirao stvaranje Hr-
vatske pragmatike sankcije. Nije samo Karlo htio iskoristiti scenarij iz 1687. o pi-
tanju nasljedstva. Istim se okoristila i Eleonora. Naime, u slijedu dogaaja uoi do-
noenja Hrvatske pragmatike sankcije uoljiva je sljedea shema: prvo je Eleono-
ra pisala pismo biskupu Esterhzyju kojim ga poziva u Be da bi porazgovarali o iz-
vjesnim poslovima koji se tiu kraljevske slube i javnoga dobra Ugarskoga Kraljev-
stva. Nakon toga, biskup daje sve od sebe da bi pridobio vodee ljude Kraljevstva za
ideju o pravu enskog naslijea u Hrvatskom Kraljevstvu. Na kraju u tomu i uspi-
jeva uz pomo vrlo impresivnog, prohabsburki i prohrvatski orijentiranog govora
protonotara Jurja Plemia (?-1715.)
75
odranog na oujskom zasjedanju Hrvatskog
sabora 1712. Eleonora je vjerno imitirala Leopoldove poteze u pitanju nasljedstva iz
1687. ak je i bila te sree da je ponovo imala jednog Esterhzyja uz sebe.
76

Meutim, jo jedan dio lanka 7. ili Hrvatske pragmatike sankcije moe posvje-
doiti o moguoj upletenosti Eleonore, tj. Bekoga dvora u dogaaje u Hrvatskom
Kraljevstvu godine 1712. Priznavajui pravo nasljedstva enskoj habsburkoj lozi,
hrvatski stalei i redovi priznali su samo onu kraljicu ... koja e imati ne samo Au-
striju, nego i pokrajine tajersku, Koruku i Kranjsku, a stolovat e u netom spomenu-
toj Austriji ....
77
Strana historiografija ujednaena je u tumaenju tog uvjeta. G. Tur-
ba i I. H. Biedermann smatraju da je uvjet iskaz hrvatske dravnopravne zasebnosti
u datom trenutku i da ne predstavlja ozbiljna hrvatska nastojanja za odcjepljenje od
73
Turba samo navodi da je u vrijeme regenstva, Eleonora razumljivo davala ceremonijalnu prednost
svojim kerima. V. Gustav TURBA, Die Grundlagen II, 163.
No, u trenucima borbe Amalie Wilhemine, nigdje u literaturi nisam naila na podatak da se Eleonora
usprotivila njezinim zahtjevima, niti protestirala kad je, na kraju, Karlo VI. (III.) 1713. i dao ceremoni-
jalnu prednost Josipovoj djeci.
74
V. bilj. 61.
75
Juraj Plemi bio je protonotar Hrvatskoga Kraljevstva od 1690. do 1714. godine. ZHS I, 521., l. 2.;
ZHS II, 524. Osim toga, Juraj Plemi bio je najblii suradnik biskupu Esterhzyju te je uz njega najza-
sluniji to je hrvatsko plemstvo 1712. prihvatilo naslijee enske habsburke loze unutar Hrvatskog
Kraljevstva. Usp. Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 326, bilj. 1164.
76
Pl Esterhzy bio je najzasluniji to je Leopold I. 1687. uspio isposlovati priznanje habsburkog
nasljednog prava unutar Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. O scenariju u pitanju nasljedstva iz 1687. v.
bilj. 56. Takoer je mogue da je biskupu Esterhzyju itav scenarij bio poznat jer je i sam bio sudio-
nikom zajednikog Sabora u 1687. Gustav TURBA, Die Grundlagen I, 166.
77
qui uidelicet non modo Austriae, sed prouinciarum etiam Stijriae, Carinthiae, et Carnioliae possessi-
onem habebit, et in modofata Austria residebit .... ZHS II, 482.-483., l. 7.
Ugarskoga Kraljevstva.
78
Hrvatska historiografija, prije svega V. Klai i I. Beuc, tako-
er u uvjetu Kranjska, tajerska, Koruka ne vide pokuaj odvajanja od Ugarskoga
Kraljevstva. Navedeni autori se takoer u objanjenju ovog uvjeta vole pozivati na
dogaaje iz 1620., kada radi obrane od zajednikih neprijatelja (Turci i Bethlenova
buna) hrvatski stalei sklapaju savez s Kranjskom, tajerskom i Korukom.
Iako je takva interpretacija opravdana,
79
ne treba je prema naem miljenju uze-
ti kao konanu, posebice pogleda li se uvjet Kranjska, tajerska, Koruka habsbur-
kim apsolutistikim oima. Projicirati probleme iz 1620. na 1712. i jedino na teme-
lju toga objasniti hrvatski uvjet iz l. 7./1712. pomalo je neuvjerljivo i nedoreeno.
Naime, l. 7./1712. prvenstveno je pomogao Habsburgovcima u rjeavanju nasljed-
nog pitanja unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Dugorono gledano, potpo-
mogao je i pravnom statusu Hrvatskoga Kraljevstva u sklopu Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva. Ograniimo li se samo na pitanje nasljedstva i ne upliui se u proble-
matiku i tradiciju povijesnih veza izmeu austrijskih pokrajina i Hrvatskog Kraljev-
stva - koja je neupitna - treba istaknuti da Hrvatski sabor 1712. spomenutim uvje-
tom nije izrekao nita novo.
Godine 1687., kada se na zajednikom Ugarsko-Hrvatskom saboru raspravljalo o
nasljednom pravu Habsbugovaca na ugarsko-hrvatsku krunu, postavilo se pitanje:
ako izumre habsburka austrijska muka linija, ima li habsburka panjolska linija
pravo nasljedstva na Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo? panjolski Habsburgovci dobi-
li su to pravo uz uvjet da moraju stolovati u Ugarskoj ili susjednim zemljama!
80
Taj
zahtjev nije uao u tekst zakona o nasljedstvu 1687., no postao je trajno zapisan u
svim buduim krunidbenim diplomama nakon te godine, pa tako i u Karlovoj koju
e toliko nastojati ozakoniti 1712. godine.
81
Dakle, zahtjev o tono odreenoj rezi-
denciji nekog budueg habsburkog vladara postavljen je kao jedan od uvjeta pri-
znanja tog vladara i prije 1712. i odluke Hrvatskog sabora. Godine 1687., kada se
prvi put i pojavio uvjet o rezidenciji vladara, donesen je na prijedlog Habsburgova-
ca, a prihvaen je od ugarsko-hrvatskog plemstva.
82
Tada je donesena ta odluka sto-
ga to su jo uvijek postojale i panjolska i austrijska grana Obitelji. Ako bi netko iz
panjolske grane naslijedio ugarsko-hrvatsku krunu, morao je stolovati u Ugarskoj
ili susjednim zemljama, da bi se izbjegao kaos koji nastaje za duljeg izbivanja vlada-
ra iz Kraljevstva. Takoer, godine 1712., kad je donesen l. 7./1712., Karlo VI. nije se
pomirio s gubitkom panjolske krune i vjerovao je - a svojom oporukom iz 1711.
to i potvrdio - da e njegovi potomci naslijediti i panjolsku krunu i krunu Isto-
78
Gustav TURBA, Reichsgraf Seilern ..., 214. Herman Ignaz BIDERMANN, Geschichte der sterreichis-
chen Gesamt-Staats-Idee 1526-1804, Innsbruck 1867-1889., 45.
79
Smatramo da su spomenuti povjesniari kao izvor toj tvrdnji uzimali dio govora protonotara Plemia,
odranog na zasjedanju Sabora u oujku 1712., kad je donesen l. 7./1712. Naime, Plemi nakon to je
u prvom djelu govora uvjeravao plemiko sluateljstvo da ugarsko plemstvo nanosi tetu Hrvatskom
Kraljevstvu, istie: Nonne praeterea consideracione horum meliorandi status sui amore conservandique
desiderio in anno 1620. die 26. Augusti cum suae Maiestatis sacratissimae provinciis adversus omnes hostes
foedus offensivum et defensivum ineundum decreverint. . Vjekoslav KLAI, nav. r., 80.
80
81
Isto.
82
ne Monarhije.
83
U svjetlu oporuke, problem je mogao nastati ako bi se dogodilo da
Karlo ima samo jednog sina ili jednu ki. Ne bi li to potenciralo mogua anarhisti-
na stanja u onom dijelu Monarhije u kojem vladar/ica ne bi stolovao/la? Bi li budu-
i/a nasljednik/ica dao/la prioritet panjolskoj ili Istonoj Monarhiji? Ne bi treba-
lo iskljuiti mogunost da je uvjet Hrvatskog sabora Kranjska, tajerska, Koruka
iz 1712. - koji je sadrajno bio sukladan povijesnim zapisima iz Hrvatskoga Kraljev-
stva te se tako mogao lako opravdati pred hrvatskim plemstvom - mogao simboli-
zirati i Karlovu politiku sna o panjolskoj kruni, ali mogao je predstavljati i sim-
bol vrlo promiljene habsburke politike koja je imala za cilj sprijeiti mogui ras-
pad Monarhije.
Naime, vrijeme u kojem je nastala Hrvatska pragmatika sankcija bilo je uistinu ne-
sigurno i nepredvidljivo. Habsburgovci su to i najosobnije osjetili. Ono to bi se mo-
glo dogoditi Karlu VI. ne bi bilo samo obiteljska tragedija, nego bi vrlo lako mo-
glo prouzroiti raspad Monarhije. A takav scenarij jednostavno nije bio dopustiv.
84

Zbog toga je poeljni/a nasljednik/ica unutar Austrijske kue bio/la onaj/ona koji/
a e osigurati teritorijalnu i politiku jedinstvenost Habsburke Monarhije. Karlo je
smatrao da njegovi i muki i enski potomci imaju to pravo u odnosu na Josipove,
no hrvatski uvjet Kranjska, tajerska, Koruka uinio je dugorono gledano nebit-
nim preuzima li krunu Josipova ili Karlova ki, nego je stvorio povoljne zakonske
preduvjete za najgori mogui scenarij. Naime, da je Karlo umro bez djece, nasljed-
nica krune bila bi Josipova ki. Da bi Josipova ki preuzela krunu unutar Hrvatskog
Kraljevstva po zakonu iz 1712., ona je morala stolovati u Austriji i garantirati svo-
jim vladanjem nerazdruivost zemalja Habsburke Monarhije. Realnost koju je Kar-
lo VI. odbijao prihvatiti 1711. pa i kasnije bio je gubitak panjolske krune. Europ-
ska politika ravnotee moi uinila je Karlovu politiku naspram panjolske uisti-
nu snom. Jedina politiko-teritorijalna realnost Habsburke Monarhije nakon 1711.
bila je Istona Monarhija. Bilo je iznimno vano unutar te Istone Monarhije rijeiti
pitanje nasljeivanja, koje se moglo zakomplicirati zbog postojeeg i zakonski vae-
eg l. 3./1687. Zbog toga se Karlovom oporukom i moguim habsburkim inicira-
njem Hrvatske pragmatike sankcije nastoje sprijeiti mogue komplikacije i stvori-
ti pravi preduvjeti kojima bi istu kraljicu unutar Istone Monarhije imale austrijske
83
Europske sile nakon 1711. nisu vidjele smisao u nastavku Rata za panjolsko naslijee, jer ideja
ravnotee moi nikako nije doputala da u rukama jednog monarha bude carska i panjolska kruna,
neovisno o tome je li on francuski kralj ili Habsburgovac. Karlo VI. drukije je mislio. Na nagovor Seil-
erna 1713., kad je i objavio Pragmatiku sankciju, Karlo je jo uvijek bio za nastavak rata za panjolsku
krunu. Takoer, prema tekstu Karlove oporuke, koja je nakon 1711. bila zakon o nasljeivanju unutar
Monarhije, oito je da Karlo nije odustao od prava na panjolsku krunu i vjerovao je da e upravo
njegovi potomci biti nasljednici i austrijske i panjolske krune. Naime, najvanije odrednice oporuke
jesu: ako Karlo bude imao jednog sina, on postaje nasljednikom obiju Monarhija. Ako bude imao dva
sina, jedan nasljeuje austrijsku, drugi panjolsku krunu. Ako bude imao ker, ona nasljeuje obje
Monarhije i daje joj se prednost u nasljeivanju naspram Leopoldovih i Josipovih keri. TURBA, Die
Grundlagen II, 159., 173., bilj. 50.
84
Uoi proglaenja Pragmatike sankcije Seilern je sastavio referat kojim je nastojao uvjeriti i opravdati
Karlovu odluku o utvrivanju nasljednog reda unutar Austrijske kue. Seilern navodi da ako se ... in
der Welt so hoch respektierte, mchtige, uhralte sterreichisce Erbpatrimonium ... eli spasiti od tragine
sudbine panjolske Monarhije i sprijeiti vlastiti raspad - jer nita monu Monarhiju ne moe toliko
unititi kao nerijeeno pitanje nasljedstva Austrijska kua predlae i ensko naslijee u radi ouvanja
moi Habsburke Monarhije. TURBA, Die Grundlagen II, 172.
nasljedne zemlje, Hrvatsko Kraljevstvo i Transilvanija.
85
Takvim scenarijem Ugar-
skom Kraljevstvu u uem smislu zapravo bi bilo oduzeto pravo slobodnog izbo-
ra novoga kralja ili kraljice jer su se (ili e se tek) glavni lanovi Zajednice Krune
Sv. Stjepana ionako odluili za tono odreenu habsburku princezu, tj. onu koja e
stolovati u Austriji. Ta bi kraljica svojim vladanjem - geopolitiki gledano - utjelo-
vila jedinstvenost i nerazdruivost zemalja Habsburke Monarhije, pravno uteme-
ljenu na Pragmatikoj sankciji. Upravo se u hrvatskom uvjetu Kranjska, tajerska,
Koruka, kao i Eleonorinom moguem iniciranju Hrvatske pragmatike sankcije i
krije lukavost i dalekovidnost njezine, tj. habsburke politike u pitanju nasljeiva-
nja unutar Monarhije.
Koliko god da se Ugarsko Kraljevstvo opiralo ili nastojalo uvjetovati politike od-
luke Bekoga dvora u prvoj polovici 18. stoljea u pogledu nasljedstva, taj isti Dvor
politikom je proraunatou suptilno ucijenio ugarsko plemstvo. Ono je na kraju
1722. prihvatilo habsburku ensku lozu kao nasljednu unutar Ugarskoga Kraljev-
stva uz uvjet da to nasljedstvo, odnosno Pragmatika sankcija, nuno podrazumi-
jeva nerazdruivost Zemalja Krune Sv. Stjepana kao i nerazdruivost zemalja Ha-
bsburke Monarhije. Dakle, zahtijevali su ostvarenje istog cilja kao i Habsburgovci.
Na neobian nain habsburka je politika usmjerila ugarski otpor u vlastitu korist.
Ugarsko plemstvo vlastitu je politiku mo unutar Monarhije vidjelo samo kroz op-
stanak Zajednice Krune Sv. Stjepana. Smatramo da njezin opstanak nikad i nije do-
veden u pitanje, samo to se ugarsko plemstvo uporno nastojalo unutar te Zajednice
nametnuti kao vodea sila, i to esto na tetu hrvatskih municipalnih prava. Upravo
zbog toga poetkom 18. stoljea Beki dvor u ugarsko-hrvatskim sukobima vidi pri-
liku za konanim discipliniranjem uvijek nezgodnog ugarskog problema. Hrvat-
sko uvjetovanje Kranjske, tajerske, Koruke iz l. 7./1712. promatrano habsbur-
kim oima zanimljivo je historiografsko pitanje. Ne bi ak trebalo iskljuiti mogu-
nost da se iza toga krije habsburko nastojanje za ostvarenjem nikad naputene e-
lje - pravno izjednaiti status Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva s austrijskim nasljed-
nim zemljama i ostalima zemljama unutar Habsburke Monarhije.
Hrvatsko Kraljevstvo u datom se trenutku dalo iskoristiti, ali zagrebaki biskup
Emerik Esterhzy prepoznao je korist koju je Hrvatsko Kraljevstvo moglo izvui
iz problema nasljedstva.
86
Eleonorin, pak, izbor biskupa Esterhzyja ne iznenau-
je zbog vie razloga. U Habsburkoj Monarhiji poetkom 17. stoljea ugarska obitelj
Esterhzy postaje politiki sve utjecajnija. Njihovu politiku od 17. stoljea pa nada-
lje karakterizirala je dvostruka vjernost Kruni Sv. Stjepana i bezuvjetna odanost Au-
85
Odmah nakon hrvatskoga prihvaanja nasljedstva habsburke enske loze, Seilern je smatrao da
Transilvaniju treba nagovoriti na istu odluku, jer bi na taj nain ugarsko plemstvo bez pogovora pri-
hvatilo ensko naslijee iz straha da ne doe do raspada Zajednice Krune Sv. Stjepana. Godine 172.1,
Transilvanija je uistinu prihvatila ensko naslijee prije ugarskoga plemstva. Nedugo zatim slijedilo je
ugarsko priznanje. Seilernova politika iz 1712. postigla je uspjeh 1721./22. Gustav TURBA, Die Grun-
dlagen I, 154.
86
Na zasjedanju zajednikog Sabora 1715., lankom 120. potvrena je zakonodavna funkcija Hrvatsko-
ga sabora, tj. l. 13./1708. o usuglaenosti ugarskih i hrvatskih zakona nije sankcioniran. V. Klai smatra
da je l. 120./1715. nastao zahvaljujui l. 7./1712. Vjekoslav KLAI, nav. r., 131.-132.
Tekst l. 120./1715. v. u: Corpus Juris Ungarici seu Decretum generale inclity Regni Ungariae parti-
umque eidem annexarum, vol. 2, Budae 1779., 128., l. 120.
strijskoj kui.
87
Pored toga, zagrebaki je biskup obnaao i funkciju banskog namje-
snika u politikim pitanjima, te je djelujui iskljuivo u skladu s prohabsburkim po-
litikim usmjerenjem unutar Hrvatskoga Kraljevstva utjelovljivao idealnog politi-
koga partnera za Eleonoru.
Eleonorina Personalpolitik, ma koliko god je izazivala negodovanje vodeih minista-
ra Dvora, suradnjom sa zagrebakim biskupom Esterhzyjem i iniciranjem Hrvat-
ske pragmatike sankcije postavila je Karla VI. nakon preuzimanja ugarsko-hrvat-
ske krune u povoljniji politiki poloaj unutar Ugarskoga Kraljevstva. Nakon hrvat-
ske odluke, l. 3./1687. i nije bio tolika opasnost. Karlo VI. borit e se deset godina za
ugarsko priznanje enskoga habsburkoga naslijea, ali Hrvatska pragmatika sank-
cija iz 1712. uinila je priznanje neizbjenim. Upravo ubrzanjem rjeavanja proble-
ma nasljedstva posredstvom Hrvatske pragmatike sankcije, Eleonora je pridonijela
zakonskoj realizaciji Pragmatike sankcije, a time su postavljeni jaki temelji u stva-
ranju jedinstvene Habsburke Monarhije. Takva Monarhija mogla se nametnuti kao
Grossmacht onodobne Europe.
Umjesto zakljuka
Monarhijom upravlja Dvor, Dvorom upravlja Obitelj, Obitelju upravlja kralj, no je
li on samostalan u tome? Kraljica supruga vana je karika u razumijevanju povijesti
europskih monarhija, napose ako je ona iskazivala i stvarnu politiku mo te izrav-
no utjecala na oblikovanje monarhijske politike stvarnosti. Eleonora Magdalena
Theresia von Pfalz Neuburg aktivno je sudjelovala u drutveno-politikom ivotu
Habsburke Monarhije kao kraljica supruga, kraljica majka i regentica. Analiza dje-
lovanja Bekoga dvora s kraja 17. i poetka 18. stoljea bez osvrta na ulogu kraljice
supruge Eleonore u kreiranju politikih odluka, ne stvara dovrenu historiografsku
sliku navedenoga razdoblja. Naime, uz Leopolda i svoje sinove nasljednike Josipa
i Karla Eleonora postavlja ministre, ugovara brakove, smiruje obiteljske svae, ne
bjei od intriga i tajnih dogovora da bi odrala mo Austrijske kue. Hrvatska pra-
gmatika sankcija obiljeila je razdoblje njezina devetomjesenog regentstva. Eleo-
norino mogue iniciranje stvaranja l. 7./1712. otkriva njezinu osobnu sposobnost
sagledavanja ire slike i stvarnog stanja unutar Monarhije. Ne obazirui se na Kar-
la, a ni na prema habsburkim poimanjima drsko ugarsko plemstvo, ona od-
luuje u suradnji sa zagrebakim biskupom Emerikom Esterhzyjem jednim pote-
zom olakati rjeavanje viestrukih problema Monarhije, Dvora i Ugarsko-Hrvat-
skoga Kraljevstva. Naime, hrvatskim priznanjem habsburke enske loze kao na-
87
Jakob Perschy, Die Frsten Esterhzy Zwlf kurzgefate Lebensbilder, Die Frsten Esterhzy. Ma-
gnaten, Diplomaten & Mzene. Katalog izlobe odrane u Eisenstadtu od 28. travnja. do 31. listopada
1995. Eisenstadt 1995., 47.-50. Osoba koja je utemeljila takvu politiku bio je Miklos Esterhzy, prvi
knez i ujedno otac prvog grofa u obitelji Esterhzy, Pla Esterhzyja, palatina Ugarskog Kraljevstva
od 1681. do 1712. Pl Esterhzy zasluio je 1687. grofovsku titulu zbog iznimnih napora koje je uloio
pomaui 1687. Leopoldu oko promicanja ideje o nasljednom pravu habsburke kue u Ugarskom
Kraljevstvu u politiku realnost. Godine 1711./1712., kada se ponovo aktualizira pitanje nasljedstva
u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, Eleonora se vjerojatno obratila Emeriku Esterhzyju upravo zbog
toga to je pripadao jednoj od najmonijih ugarskih magnatskih obitelji koja je stoljeima bila vjerna
Austrijskoj kui. injenice da je bio u bliskim rodbinskim vezama ba s Plom Esterhzyjem te sudio-
nikom zajednikog Ugarsko-Hrvatskog sabora 1687., nisu nebitne u traganju za razlozima Eleonorina
obraanja upravo njemu.
sljedne unutar Hrvatskoga Kraljevstva, i to one koja e stolovati u austrijskim na-
sljednim zemljama, hrvatsko plemstvo doekalo je Karla s prihvaanjem sadraja
oporuke, Pactum-a m. s., ali i krunidbene diplome, tj. odluka iz 1687. Karlo nikako
nije mogao odbiti hrvatsku ponudu i ona je bila pretea habsburkog uspjeha u rje-
avanju pitanja nasljedstva unutar Zajednice Krune Sv. Stjepana. Bilo je samo pitanje
vremena kada e ugarsko plemstvo prihvatiti ensko naslijee obitelji Habsburg.
Upletenost Bekoga dvora u stvaranje Hrvatske pragmatike sankcije ne umanjuje
njezinu vanost za povijesno-pravni kontinuitet Hrvatskoga Kraljevstva. Eleonorina
politika djelatnost godine 1712. u Hrvatskom Kraljevstvu imala je potporu u poli-
tikoj situaciji unutar Hrvatskoga Kraljevstva. Prevladavajua politika struja hrvat-
skoga plemstva ila je prohabsburkim smjerom, nesuglasice s ugarskim plemstvom
bile su sve uestalije i razornije, a dodamo li problem Vojne krajine i opu razjedi-
njenost Hrvatskoga Kraljevstva, ne treba posebno naglaavati potrebu za pronala-
skom mnogostrukih rjeenja. Ipak, svaki zemaljski lan Monarhije vidio je ostvare-
nje svojih interesa na svoj nain. Godine 1712. interesi Bekoga dvora i Hrvatskoga
Kraljevstva poklopili su se zbog neslaganja sa zahtjevima ugarskoga plemstva. Hr-
vatska pragmatika sankcija za Habsburgovce je oznaila poetak uspjenog pro-
micanja enskog naslijea u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu i time ouvala poli-
tike uspjehe iz 1687., a Hrvatskom Kraljevstvu osigurala je pravnu zasebnost unu-
tar Zajednice Krune Sv. Stjepana. I jedni i drugi postigli su uspjeh. Na kraju, osta-
je otvorenim pitanje zbog ega je i kako je biskup Esterhzy uspio nagovoriti hrvat-
sko plemstvo ba 1712. na prihvaanje habsburke enske loze kao nasljedne u Hr-
vatskom Kraljevstvu.
Prilog
Regentica Eleonora obavjetava biskupa o Karlovim naumima koji se tiu izvjesnih
poslova u svezi s kraljevskom slubom i javnim dobrom Ugarskog Kraljevstva, te ga
poziva u Be da bi o tome doznao vie.
1711. d. 11. Nouembris
Eleonora Magdalena Theresia DEI Gratia Romanorum Imperatrix Vidua, ac Coro-
nata Hungariae, Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae Regina, utpote Serenisssimi ac
Potentissimi Principis, ac Domini Caroli Tertii DEI gratia Electi Romanorum Im-
peratoris ac Germaniae, Hispaniarum Indiarumque, nec non Hungariae, Bohemiae,
Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniaeque etc. Regis, filii nostri dilectissimi nunc unici Ma-
ter, et Regnorum eiusdem pro tempore RECTRIX.
Reuerende fidelis nobis dilecte. Ex gratiosis altetitulatae Serenissimi et Potentissimi
Principis Domini CAROLI, DEI gratia Electi Romanorum Imperatoris, ac Germa-
niae, Hispaniarum item, et Indiarum, nec non Hungariae et Bohemiae etc. Regis, fi-
lii nostri dilectissimi, ad NOS proxime datis, benignam mentem et voluntatem eius-
dem intelleximus quatenus certis in negotiis, servitium eiusdem regium, ac bonum
praefati etiam Regni Hungariae publicum tangentibus, prout vestrum, ita nonullo-
rum etiam aliorum dominorum praelatorum et magnatum Regni prudens ac ma-
turum consilium, non secus aliorum etiam in publicis Regni negotiis versatorum ac
expertorum fidelium nostrorum opiniones percipiamus.
Hinc praelibatae Suae Maiestatis praedeclaratam intentionem lubenter secundare
cupientes, vobis harum serie clementer committimus, quatenus acceptis iisdem, vo-
smet praemissum in finem quantocyus huc Viennam conferre debeatis, nec inter-
mittatis. Benignam summetitulatae Suae Maiestatis mentem et voluntatem hicce in-
tellecturi. Vobis in reliquo gratia et clementia nostra caesareo-reginali benigne pro-
pendentes. Dabantur in civitate Vienna Austriae die decima septima mensis Novem-
bris, anno Domini millesimo septingentesimo undecimo.
Eleonora Magdalena Theresia
Comes Nicolaus Illeshzy
Ladislaus Hunyady
Tekst kolacionirali:
dr. sc. Teodora Shek Brnardi,
dr. sc. Neven Jovanovi,
dr. sc. Jadranka Nerali
Prijevod:
Dana 11. studenog 1711.
Eleonora Magdalena Theresia, Bojom milou obudovjela Rimska Carica i okru-
njena Kraljica Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, kao i majka prejasnog i pre-
mogueg vladara i gospodara Karla Treeg Bojom milou izabranog Rimskog
Cara i itd. Kralja Germanije, Hispanija, Indija, kao i Ugarske, Bohemije, Dalmacije,
Hrvatske i Slavonije, a sada jedinoga sina naega predragoga, te trenutano upravi-
teljica njegovih kraljevina.
Preasni i vjerni nama dragi [biskupe!] Iz milostivog [pisma] gorenavedenog [Veli-
anstva,] prejasnog i premogueg vladara [i] gospodara Karla, Bojom milou iza-
branog Rimskog Cara i Kralja Germanije, isto tako Hispanija i Indija, kao i Ugarske
i Bohemije, itd., sina moga predragoga, koje nam je nedavno bilo urueno, dozna-
li smo njegov dobrohotni naum i volju da u izvjesnim poslovima koji se tiu njego-
ve kraljevske slube i javnoga dobra prijespomenutog Ugarskog Kraljevstva dozna-
mo kako Va razborit i zreo savjet, tako i nekolicine druge gospode prelata i velikaa
Kraljevstva, ba kao i miljenja drugih naih vjernih [podanika] koji su vini i stru-
ni u javnim poslovima Kraljevstva.
Zato elei spremno podrati prije objavljenu namjeru Njegova gorenavedenog Ve-
lianstva, vama slijedom [ovog pisma] milostivo povjeravamo, da se, im ga primite,
imate to bre zaputiti ovamo u Be u gore izloenu svrhu, bez odgode. Saznat ete
ovdje dobrohotni naum i volju Njegova gorespomenutog Velianstva. Vama smo u
ostalom dobrohotno nakloni naom carsko-kraljevskom ljubavlju i milou. Preda-
no u austrijskom gradu Beu, dana 17. studenog 1711.
Eleonora Magdalena Theresia
Grof Mikls Illeshzy
Lszl Hunyadi
NAZ, Acta Politica 6/623.
Preveli: dr. sc. Teodora Shek Brnardi
dr. sc. Neven Jovanovi
Female reign at the Vienna Court during 1711/1712
and the Croatian Pragmatic Sanction
Ivana Juki
Croatian Institute of History
Opatika 10
Zagreb
Republic of Croatia
The 1712 Croatian Pragmatic Sanction is one of the most important laws in Croa-
tian juridical history. Common opinion in the historiography on this subject is that
Croatian National Parliament Sabor brought that law and gave legal right of su-
ccession to the Habsburgs female line without any interference of the Habsbur-
gs themselves. Yet, the author analyses the possibility that initiative actually came
from the Vienna Court. In this political game main performer was queen Eleono-
ra, Leopolds widow. In the time of the Croatian Pragmatic Sanction promulgation,
she was the regent of the Habsburg Monarchy. Protecting Habsburgs political inte-
rests within the Hungarian-Croatian Kingdom, she found ideal political partners in
the Croatian Kingdom and especially in the figure of Emerik Esterhzy, bishop of
Zagreb. On the other hand, Croatian political elite, led by bishop Esterhzy, consi-
dered the Croatian Pragmatic Sanction as an opportunity for the fulfillment of the-
ir own political interests and a possibility for the improvement of their status within
the Hungarian-Croatian Kingdom and Monarchy.
Keywords: Croatian Pragmatic Sanction, 1712, Habsburg Monarchy, Emperor Leo-
pold I, queen Eleonora, Emerik Esterhzy, 18th century, question of succession.

04 Jukic PP 30

Hochgeladen von

Dokumentinformationen

Originaltitel

Copyright

Verfügbare Formate

Dieses Dokument teilen

Dokument teilen oder einbetten

Freigabeoptionen

Stufen Sie dieses Dokument als nützlich ein?

Sind diese Inhalte unangemessen?

Copyright:

Verfügbare Formate

04 Jukic PP 30

Hochgeladen von

Copyright:

Verfügbare Formate

UDK 943.6 055.

Das könnte Ihnen auch gefallen