Stjepan Dabia je bio bosanski kralj koji je vladao Bosnom u periodu od 1391. do 1395.

godine.
Porijeklo [uredi]
Dabiino proijeklo nije sasvim razjanjeno. Bio je vanbrano dijete, unuk bana Stjepana I, ali
izvori se razilaze po pitanju kojeg od dva mlaa Stjepanova sina je Dabia bio sin.
Jedna grupa izvora navodi da je otac Stjepana Dabie bio Ninoslav Kotromani (ponegdje
nazvan Miroslavom), mlai brat Vladislava Kotromania.
[1]

Druga grupa izvora tvrdi da je da je bio mlai vanbrani sin Vladislava Kotromania i
polubrat Tvrtka I, ako ne i zakoniti sin Vladislava i Jelene ubi. Kako je Tvrtko I roen
1338. ili najkasnije 1339. godine, a Dabia je po toj teoriji njegov mlai (polu)brat, slijedi da
je Dabia roen nakon 1339. godine.
[2]

Prema Mavru Orbiniju, Dabia je podravao Stjepana Vuka u njegovoj pobuni protiv Tvrtka I
1366. godine.
[3]

Vladavina [uredi]
Na prijestolje je doao poslije smrti Tvrtka I. Za kralja je izabran vjerovatno zato to je bio
star i nemoan, to je plemstvu davalo veu kontrolu nad dravom, ali moda i zato to je bio
najstariji Kotromani. O njegovoj starosti svjedoi i injenica da je spominjan u diplomatskim
zapisima jo 1358. godine.
[2][3]

U prvim godinama svoje vladavine je uspio da sauva neokrnjene granice bosanske drave iz
doba Tvrtka I. U proljee 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor izmeu
Dabie i bosnanskih velikaa s jedne strane i voa hrvatskog plemstva s druge strane
iskoristio je ugarski kralj Sigismund da ih slomije. Poto je razorio uporite hrvatskih velikaa
Dobor 1394. godine, a njih zarobio, ugarskom kralju potinio se i Dabia. Bosanski kralj se
odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio vazalne odnose i zajedno s vlastelom
sloio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Sigismund, mu unuke Stjepana II
Kotromania. Tako su unitene tekovine mone bosanske drave iz perioda Tvrtka I i njen
uticaj na Balkanu.
Dabia je umro 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci i sahranjen je u Bobovcu.
[2]

Budui da je nadivio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po ijem nasljednom pravu je
igmund bio izabran za Dabiinog prijestolonasljednika, vlastela je odluila da bosansko
prijestolje nee pripasti igmundu. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabiina
udovica, Jelena Gruba.
Porodica [uredi]
Jedino preivjelo dijete roeno iz braka Stjepana Dabie i Jelene Grube bila je kerka Stana.
Stanina ker, ije se ime navodi kao Vladava
[2]
i Vladika
[4]
, udala se za Juraja Radivojevia
jo za ivota svoga dede Dabie i nane Grube, to potvruje Dabiina povelja iz 1395. kojom
kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj keri Stani, s tim da poslije njene smrti upravu
nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen mu.
[2]
Dabiina unuka Vladava (Vladika) je
imala djecu jo za vrijeme Dabiinog ivota i vladavine


Jelena Gruba
[1]
je bila bosanska kraljica, prvo kao supruga kralja Dabie, a zatim kao jedina ena na
bosanskom vladarskom tronu.

Porijeklo i brak [uredi]
Roena je u plemikoj porodici Nikolia, koji su vladali jednim dijelom Huma.
[2]
Udala se za
Dabiu, vanbranog polubrata kralja Tvrtka I.
[3]

Jelena Gruba je bila kraljica Bosne kao supruga kralja od 1391. godine do mueve smrti 1395.
godine. Jedino preivjelo dijete roeno iz njihovog braka bila je kerka Stana. Stanina ker,
ije se ime navodi kao Vladava
[3]
i Vladika
[4]
, udala se za Juraja Radivojevia jo za ivota
svoga dede Dabie i nane Grube, to potvruje Dabiina povelja iz 1395. kojom kralj poklanja
selo Veljaci na upravu svojoj keri Stani, s tim da poslije njene smrti upravu nad selom
naslijede Vladava (Vladika) i njen mu.
[3]
Jelenina unuka Vladava (Vladika) je imala djecu
jo za vrijeme Jeleninog ivota i vladavine.
[3]

Vladavina [uredi]
Za Dabiinog nasljednika bio je, jo za Dabiina ivota, izabran ugarski kralj igmund
Luksemburki. igmund je izabran jer je bio mu ugarske vladarice Marije, koja je bila
kerka Elizabete Kotromani i unuka bana Stjepana II. Kako je Marija umrla u maju 1395.
godine, igmund je izgubio pravo na bosanski tron, pa je po Dabiinoj smrti, 8. septembra
1395. godine
[3]
, izabrana za vladaricu od strane bosanske vlastele.
Vladala je uz pomo sabora (stanak) i glavnih predstavnika vlastele (vojvoda Hrvoje Vuki
Hrvatini, vojvoda Sandalj Hrani Kosaa, i knez Pavle Radinovi). Kraljica Jelena je imala
problema s podizanjem dubrovakih tributa (Stonski dohodak i Svetodmitarski dohodak) jer
nije mogla ispuniti osnovni preduslov - potpisati stare privilegije i povelje u odnosima izmeu
Bosne i Dubrovnika. Uz pomo Dubrovanina, protovestijara ore Bokia, Dubrovanima je
objanjeno stanje meuvlaa koje je vladalo u Bosni i oni su joj tek tada isplatili tribute,
1397. godine.
Za vrijeme njene vladavine ojaale su krupne velmoe koje su praktino upravljale veim
dijelom drave.
[2]
Oni su vodili samostalnu politiku i u sklopu svojih posijeda su ubirali carine
ime su direktno podrivali i slabili centralnu vlast. Posljednje godine vladavine provela je u
zapadnom Zahumlju, na posjedu svog zeta Jurja.
[3]

Nakon smjene [uredi]
Njena vladavina je okonana u maju 1398. godine, kada ju je vlastela bosanska vlastela,
predvoena Hrvojem Vukiem, liila vlasti i izabrala Ostoju za novog kralja.
[2]

Razlozi za njenu smjenu nisu poznati. Mogue je da su lanovi njene porodice, pogotovo
njena braa, iskoritavali njen poloaj za akumuliranje novca i moi, to nije odgovorala
ostatku plemstva.
[2]
Jelena je nakon vladavine nastavila ivjeti u Bosni sa titulom i asti
kraljice.
[2]
Izvori je nazivaju "prisvitla i privisoka gospoja kir Gruba".
[4]
Dana 18. marta 1399.
godine je jo bila iva, ali joj se nakon toga datuma gubi svaki trag.
[4][3]
Mogue je da se
povukla u samostan i tu umrla.
[4]

O kraljici Jeleni saznajemo iz samo dva historijska izvora. Ti dokumenti su jedna povelja
upuena Dubrovniku, te jedan zahtjev. Nije kovala novac sa svojim likom, nego je koristila
novac prethodnog kralja.
Stjepan Ostoja (umro 1418) je bio kralj Bosne u dva navrata. Na prijestolje je prvi put doao
uz pomo velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukia Hrvatinia, da bi ga isti uz pomo
vojvode Sandalja Hrania Kosae zbacio est godina kasnije. Povratio je konano krunu 1409.
godine i odrao se na prijestolju jo devet godina, do svoje smrti.

Porijeklo [uredi]
Stjepan Ostoja je pripadao dinastiji Kotromania, to se moe zakljuiti iz dokumenata izdatih
tokom njegove vladavine. Meutim, njegovo tano porijeklo nije sasvim sigurno budui da se
prije dolaska na prijestolje ne spominje u danas postojeim primarnim izvorima.
[1]
Ostojin sin,
kralj Stjepan Tomaevi, 1444. godine u svojoj povelji svog prethodnika, kralja Stjepana
Tvrtka II Tvrtkovia, naziva "patruus noster carissimus" (bosanski: "na najdrai stric"). Iz
toga se moe zakljuiti da je kralj Stjepan Ostoja bio brat kralja Stjepana Tvrtka II, sina kralja
Stjepana Tvrtka I, odnosno nezakoniti sin Stjepana Tvrtka I.
[2]

Prva vladavina [uredi]


Hrvoje Vuki Hrvatini
Godine 1398. smijenjena je ostarjela bosanska kraljica Jelena Gruba. Stjepan Ostoja je
izabran za njenog nasljednika. Svi moni velikai koji su okruivali bivu vladaricu ostali su
vjerni njenom nasljedniku, ali nije poznato zato je ba on izabran za novog kralja. Odmah po
dolasku na vlast izrazio je podrku napuljskom kralju Ladislavu Anuvinskom u njegovoj
borbi za ugarsku krunu protiv Sigismunda Luksemburkog. Kralj Sigismund je stoga iste
godine pokuao napasti Bosnu, ali je bio sprijeen. Meutim, napad su izvrile Osmanlije.
[1]

Dvije godine nakon dolaska na prijestolje poalio se Dubrovanima zbog prodaje Bosanaca u
roblje u tom gradu. Poto rimokatolici nisu mogli biti prodavani kao robovi, pretpostavlja se
da se radilo o pripadnicima Crkve bosanske, kojoj je zasigurno pripadao i sam Ostoja, kao
jedini nekatoliki kralj Bosne. U ovom nastojanju podravao ga je veliki vojvoda bosanski
Hrvoje Vuki Hrvatini, takoer pripadnik Crkve bosanske. Dolo je do kraeg rata s
Dubrovnikom, ali njihov uspjeh se oitovao esnaest godina kasnije, kada je u Dubrovniku
zabranjena prodaja robova.
[1]

Dobri odnosi Ostoje i Hrvatinia prekinuti su kada je kralj oduzeo zemlju jednom plemiu
koji je bio pod vojvodinom zatitom. Do marta 1404. Ostoja je bio u zavadi i s Hrvatiniem i
sa Sandaljem Hraniem Kosaom, dvojicom najmonijih velikaa svoga kraljevstva. Nijedan
od njih nije prisustvovao zasjedanju stanka kojeg je Ostoja sazvao krajem aprila 1404. Ve u
maju plemstvo se sastalo i zbacilo Ostoju, te novim kraljem proglasilo Tvrtka II. Razlog za
zbacivanje Ostoje bila je njegova tvrdoglavost, autoritativnost i elja da vlada nezavisno od
monih velikaa, to je pokazao rat s Dubrovnikom kojeg nijedan plemi nije elio.
[1]

Borba za krunu [uredi]
Ostoja je izbjegao hapenje i zatvaranje bjeei iz Bobovca na ugarski dvor kod kralja
Sigismunda, s kojim se u meuvremnu pomirio. Sigismund mu je odmah obeao vojnu
podrku. U junu 1404. ugarska vojska osvojila je Usoru i Bobovac, gdje je Ostoja od tada
stolovao kao Sigismundov kandidat, dok je svo bosansko plemstvo podravalo Tvrtka. Jedinu
podrku unutar kraljevstva Ostoja je imao kod Radivojevia, ali su mu i oni ubrzo prestali biti
lojalni. Ostoja je tako bio u posjedu kraljevske krune i prijestolnice, ali je cijelo kraljevstvo
priznavalo za kralja njegovog polubrata. Sigismundom je nastavio napadati Tvrtka sve do
presudne bitke kod Dobora u septembru 1408. godine, kada je ugarska vojska odnijela
odluujuu pobjedu. Sljedeu godinu Tvrtko je proveo u Bosni, nazivajui se kraljem i
korespondirajui s Dubrovnikom, ali je sve bre i bre gubio podrku. Do kraja iste godine
Ostoja je ponovno bio neosporeni kralj Bosne. Mletaki izvori navode da je Sandalj Hrani
Kosaa igrao veliku ulogu u vraanju Ostoje na prijestolje, mada nije jasno zato.
[1]

Druga vladavina [uredi]
Iako je do kraja 1409. bio svugdje priznat kao kralj Bosne, Ostojina pozicija je jo uvijek bila
nestabilna. Njegovi vazali su mu bili neposluni i vodili su rauna samo o vlastitim
interesima, te ak i sami pregovarali s ugarskim kraljem. Neki od njih, poput Hrvatinia,
pokorili su se direktno Sigismundu, umjesto Ostoji kao Sigismundovom vazalu. Hrvatini je
bio posebno opasan poto je, budui da je bio znatno moniji od Ostoje, mogao s ugarskim
kraljem raditi protiv njega. Nadalje, pojedini velikai, kao to je bio Kosaa, priznali su
Ostoju, ali ne i Sigismunda, ostavi vjerni Ladislavu sve do 1410. godine.
[1]

Sukob s Ugarskom [uredi]


Sigismund Luksemburki
Ostoja je ostao neprijateljski raspoloen prema Hrvoju. Pokuao ga je onesposobiti dajui
drugim plemiima zemlju koja je pripadala njemu ili njegovim vazalima. Vidjevi da se
rasplamsava sukob izmeu njih, Sigismund, koji je elio zadrati dobre odnose s monim
vojvodom, poeo je hladiti se prema Ostoji. Osjeaji prijetnju ove dvojice i ljubomoru prema
Hrvoju, ija ga je prisutnost sprjeavala da istinski upravlja kraljevstvom, Ostoja se istinski
trudio da poboljava svoj odnos s drugim velikaima, poput Kosae i Pavla Radinovia, brata
svoje supruge Kujave. Ostojin sukob s Hrvatiniem i popravljanje odnosa s Kosaom i
Radinoviem, koji su jo uvijek podravali Ladislava Anuvinskog, potakli su Hrvatinia i
Sigismunda da pokrenu rat protiv Ostoje 1410. godine. Ostoja je izgubio teritorij na
sjeveroistoku Bosne, ukljuujui Vranduk, Srebrenik i Srebrenicu, te na kraju Visoko,
prisilivi Ostoju na bijeg. Sigismund je tada razmiljao da se okruni kao kralj Bosne, ali
Hrvoje se s tim nije slagao, tako da je napustio tu zamisao.
[1]

U zimu 1410/1411. Ostoja je otputovao u akovo i pokorio se Sigismundu. Sigismund ga je
priznao kao kralja Bosne, a Ostoja njega zauzvrat kao svog suzerena i predao mu Usoru i Soli,
teritorije koje su vjerovatno ve bile pod maarskom okupacijom.
[1]

Sukob s Osmanlijama [uredi]
U maju 1414. Osmanlije su pokrenule veliku vojnu kampanju protiv Bosne s ciljem vraanja
Tvrtka II na prijestolje. Proglasili su Tvrtka kraljem i harali Ostojinom i Sandaljevom
zemljom nadajui se da e oslabiti Bosnu izazivanjem graanskog rata. Ostojin ura, Pavle
Radinovi, odmah je stao na Tvrtkovu stranu. Veina plemstva bila je na Ostojinoj strani.
Osmanlije su se ubrzo povukle, ostavivi Tvrtka da se sam bori, da bi se vratili u februaru
sljedee godine. Odnijeli su pobjedu, uz Hrvojevu pomo, nad ugarskom vojskom, prisilivi
Ostoju i Sandalja da se pomire s Hrvojem. I Osmanlije i Hrvoje su zatim iz nepoznatih
razloga zaboravili na Tvrtka i priznali Ostoju kao kralja.
[1]

Ubistvo Radinovia [uredi]
Ostoja je zatim u augustu 1415. godine s Kosaom organizirao ubistvo svog nelojalnog ure.
Kralj ga je pozvao na sjednicu sabora bosanske vlastele kod Kraljeve Sutjeske zajedno sa
starijim sinom Petrom, a zatim na jahanje. Kada su se udaljili, Ostoja, Sandalj i njihova
pratnja je napala Radinovie, ubivi oca i zarobivi sina. Ostoja se odmah potom razveo od
Radinovieve sestre Kujave, to mu je donijelo neprijateljstvo s vlastitim sinom kojeg mu je
rodila Kujava, Stjepanom Ostojiem.
[1]

Hrvojeva smrt [uredi]
Godine 1416. umro je Hrvoje Vuki Hrvatini. Ostoja je odmah oenio njegovu udovicu,
Jelenu Nelipi, koja mu je donijela znaajan teritorij; izmeu ostalog, Plivsku i Luku upu s
Jajcem. Ovaj brak ga je izuzetno osnaio, to nije odgovaralo osmanskom sultanu Mehmedu
I. Sultan je sazvao sastanak Ostojine opozicije, kojem su prisustvovali, izmeu ostalih,
Sandalj, Radoslav Pavlovi (mlai sin Pavla Radinovia) i Ostojin jedini zakoniti sin, Stjepan
Ostoji. Na tom sastanku je optuen za ubistvo Pavla Radinovia. Vjeto je uspio zavaditi
nove saveznike, a prethodne rivale, Kosae i Radinovie. Radinovii i Osmanlije su Ostoji
pomogli da zauzme veliki dio Sandaljeve teritorije, zauzevi ak Blagaj.
[1]

Meutim, Ostoja umire iznenada 1418. godine. Sahranjen je u kraljevskom mauzoleju na
Bobovcu. Naslijedio ga je Stjepan Ostoji.
Brakovi i potomstvo [uredi]
Stjepan Ostoja se enio tri puta. Njegova prva ena zvala se Vitaa. Od nje se raveo 1399.
godine, nakon to je izabran za kralja, poto je elio oeniti enu vieg roda.
Iste godine oenio je Kujavu Radenovi. S kraljicom Kujavom imao je sina:
Stjepan Ostoji, kralj Bosne (umro cca 1422)
Godine 1415/6. razveo se od Kujave i oenio Jelenu Nelipi, udovicu Hrvoja Vukia
Hrvatinia. S njom nije imao djece.
Ostoja je imao i dva vanbrana sina:
Radivoj Ostoji, kralj Bosne (umro 1463)
Stjepan Toma, kralj Bosne (umro 1461
osanskog kralja, svoga mua, Stjepana Dabie.