You are on page 1of 11

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?

ID=7941

Bizant ili Bizantsko Carstvo, istoni dio Rimskoga Carstva nakon njegove konane podjele 395.

Bizant i Hrvati, polovina 1o. st. (izvor


http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/Bizant_i_Hrvati_pol_X_st.jpg ) na dan 21. 8. 2014.

Bizantsko carstvo za cara Justinijana (izvor


http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/Bizantsko_carstvo_za_cara_Justinijana_I.jpg )
Povijest. Kriza koju je Rimsko Carstvo doivjelo u III. st. imala je za posljedicu da se sredite Carstva
premjestilo na Istok, gdje su se gosp. zastoj i smanjivanje broja stanovnika manje osjedali. Povijest
Bizanta ili Istonorimskog Carstva nastavlja povijest staroga Rimskog Carstva. Reforme upravnoga
sustava u doba careva Dioklecijana i Konstantina I. Velikog osnovica su na kojoj se razvija dr.
poredak Bizantskoga Carstva, u kojem postupno jaa carski apsolutizam i izgrauje se golem
birokratski aparat. Veleposjednitvo je bilo u stalnom porastu, sitni je zemljoposjed propadao, a zbog
nedostatka radne snage seljaci se vezuju za zemlju. Gosp. ivot Bizantskoga Carstva s vremenom se
sve vie temeljio na novanom gospodarstvu. Bizantsko je Carstvo stoljedima imalo gl. ulogu i u kult.
pogledu, oslanjajudi se na tradicije antike gr. i rim. kulture, koje su u njemu uvijek bile ive. Seoba
naroda, koja je unitila Zapadnorimsko Carstvo, teko je uzdrmala i Bizant. Vizigoti i Ostrogoti, Huni i
ostala plemena pustoili su biz. provincije na Balkanskom poluotoku, carska se vojska barbarizirala
zbog sve vedeg priljeva germ. vojnika, a germ. su poglavice dobivali u Carstvu odluan utjecaj. Potkraj
V. st. Bizant je ugl. prebrodio tu krizu, pa je za Justinijana I. (527565) pokuao zadobiti izgubljene
zemlje na Zapadu. Zauzedem sjev. Afrike, Italije i dijela panjolske, restauracija je Rimskog Carstva
velikim dijelom ostvarena. Meutim, uskoro je najvedi dio osvojenih podruja ponovno izgubljen.
Justinijanovi osvajaki ratovi iscrpli su Carstvo, na Istoku je rastao pritisak Perzije, a na Balkanu
Slavena. Od ostataka Justinijanove restauracije Maurikije (car od 582. do 602) je stvorio Ravenski i
Kartaanski egzarhat, a nakon duga ratovanja s Perzijancima (591) poslao je veliku ekspediciju u
Podunavlje da zaustavi nadiranje Slavena. Neuspjeh tog pothvata (592602) doveo je do tekih
unutar. potresa. Balkanski poluotok postao je plijenom Avara i Slavena, a Prednja Azija i Egipat pali su
u ruke Perzijanaca. Bizantsko je Carstvo izbjeglo propasti zahvaljujudi unutar. preobrazbi u VII. st.
Tematski poredak, to ga je uveo car Heraklije (610641) podjelom preostaloga biz. teritorija u Maloj
Aziji u voj. okruge (teme) i naseljivanjem vojnika, osnovica je nove upravne i voj. organizacije, a
jaanje sitnog zemljoposjeda vojnika i seljaka potie gosp. i soc. razvoj Bizanta. Nakon tekih poraza
Carstvo uspijeva pred carigradskim zidinama suzbiti avarsko-slav. vojsku (626) i poraziti Perziju (628).

Velika arap. invazija u sljededih 20 god. ponovno je dovela u pitanje opstanak Carstva. Porazivi biz.
vojsku na Jarmuku u Siriji (636), Arapi su za nekoliko godina osvojili sva podruja koja je Bizant
osvojio od Perzijanaca. Ogranieno na Malu Aziju, Bizantsko je Carstvo, zahvaljujudi svojoj novoj
unutar. snazi, odbilo dvije jake arap. opsade Carigrada (674678., 717718). Od VIII. st. razvoj
Bizantskoga Carstva obiljeava ikonoklastiki pokret (726787., 815843). Jaajudi u Maloj Aziji i na
Balkanu, Carstvo gubi svoje pozicije na Zapadu, gdje Langobardi osvajaju (751) Ravenski egzarhat;
papa se odvrada od Bizantskoga Carstva i trai oslonac u franakoj dravi i 800. god. kruni Karla I.
Velikog za cara. Nakon ikonoklastike krize poinje razdoblje kult. i polit. uspona. Misija Dirila i
Metoda u Moravskoj (od 862), pokrtenje Bugara (864), djelatnost Metodijevih uenika u Bugarskoj i
Makedoniji (nakon 885), jaanje biz. pozicija na Jadranskoj obali i u srpskim, a donekle i u hrv.
zemljama, pod carem Bazilijem I. (867886), zatim sve snanije prodiranje biz. kulture u Rusiju
znatno proiruju vjerski, kult. i polit. utjecaj Bizantskoga Carstva. Nakon dugih borbi ono uspijeva, za
Nikefora II. Foke (963969) i Ivana I. Cimiscesa (969976), vratiti Siriju i uspostaviti prevlast na moru
zauzedem Krete i Cipra. Istodobno je svladana Bugarska (971), koja je u doba cara Simeona (893927)
prijetila Bizantskomu Carstvu unitenjem. Meutim, ustankom Kometopula (976), sinova komesa
Nikole, nastalo je modno Samuilovo carstvo u Makedoniji, koje je u naglom irenju zahvatilo najvedi
dio Balkanskog poluotoka. Nakon dugih borbi car Bazilije II. (9761025) svladao je Samuila, sruio
njegovo carstvo i podvrgnuo cijeli Balkanski poluotok biz. vlasti (1018). Granice Carstva protezale su
se od Armenije do Jadrana i od Eufrata do Dunava.

Uporedo s tim vanjskopolit. uspjesima rasla je i snaga biz. feudalaca. Veleposjed se irio na raun
sitnog posjeda seljaka i vojnika, koji je od VII. st. inio osnovicu gosp. i voj. snage Carstva. Sredinja se
vlast energino suprotstavila tom procesu, ali i uza svu otrinu zakonskih propisa (od novele cara
Romana I. Lakapena iz 922) nije ga uspjela sprijeiti. U XI. st. jaa proces feudalizacije,
veleposjednika aristokracija zauzima dominantan poloaj, dok klasa sitnih zemljoposjednika i vojnika
naglo slabi, sredinja vlast gubi mod, njezin upravni i voj. sustav potpuno je uzdrman. Uskoro
Bizantsko Carstvo poinje gubiti pozicije na svim stranama: poraz kod Manzikerta (1071) izruio je
Selducima Malu Aziju, a istodobno su biz. posjedi u ju. Italiji pripali Normanima. U dravi se
zaotrava borba izmeu vladajude skupine civilne carigradske aristokracije i voj. provincijskog
plemstva. Pobjeda voj. aristokracije dovodi na prijestolje dinastiju Komnena i otvara novo razdoblje
biz. povijesti. Uzdrmana voj. snaga Carstva jaa dodjeljivanjem pronija feudalcima, uz obvezu
obnaanja voj. slube, i pojaanim primanjem u slubu stranih najamnika, uz povedavanje dada u
provincijama. Car Aleksije I. Komnen (10811118) uspijeva suzbiti navale Normana sa zapada,
Peenega i Kumana sa sjevera, seldukih emira s istoka i (iskoristivi kriarski pohod na Istok)
uspostaviti biz. vlast u zap. dijelu Male Azije. Ivan II. (111843) uvrduje, a Emanuel I. (114380)
znatno proiruje te uspjehe jaanjem i irenjem biz. vlasti na Balkanu, znatnim uspjesima prema
Ugarskoj, Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji i kriarskim dravicama na Istoku, pa ak i privremenim
osvajanjima u Italiji. Ali je vladavina Komnena ipak zavrila katastrofom. Tijekom posljednjih
desetljeda XII. st. Carstvo naglo slabi pod slabom dinastijom Angela. God. 1204. kriari i Mleani
zauzeli su Carigrad i osnovali Latinsko Carstvo.

Vie od pola stoljeda biz. snage bile su potisnute na periferiju, okupljajudi se u Epirskoj Despotovini na
Balkanu i u Nikejskom i Trapezuntskom Carstvu u Maloj Aziji. Latinsko Carstvo brzo je pokazalo svoju
nemod. Nakon nagla uspona i jo breg sloma epirsko-solunske drave, prevlast na Balkanskom
poluotoku pripala je privremeno Bugarskoj, a konano Nikejskomu Carstvu, koje je 1261. oslobodilo
Carigrad i uspostavilo Bizantsko Carstvo. Restaurirano Carstvo nije imalo stvarne ivotne snage, a u
vanj. politici nailazilo je na velike tekode. Na moru su gospodarili Genoveani i Mleani, ju. i sr.
Grku drali su i dalje Latini, u Epiru i Tesaliji odravale su se separatistike gr. drave, na sjev. granici
stajali su Srbi i Bugari, koji su jo potkraj XII. st. stekli nezavisnost. Sve te snage protivile su se
uspostavljanju biz. vlasti na balkanskom podruju i pruile su potporu sicilskomu i napuljskomu kralju
Karlu I. Anuvincu kada je on poduzeo akciju za ponovno ruenje Bizantskoga Carstva. Vodedi
neprekidne borbe na Balkanu, Mihael VIII. Paleolog (125982) vjetim je manevriranjem i sklapanjem
unije s rim. Crkvom (1274) u najkritinijim trenutcima uspijevao zaustaviti akciju Karla I. Anuvinca,
koju je izbijanje ustanka na Siciliji (Vespro siciliano) konano onemogudilo (1282). Duge borbe na vie
strana iscrple su snage Carstva. Od kraja XIII. st. ono postaje drava drugog reda, nemodna prema srp.
napredovanju u Makedoniji i naroito prema osman. nadiranju u Maloj Aziji. Slabljenje je ubrzano
unutar. borbama: gra. rat izmeu Andronika II. i Andronika III. (132028) jo je vie oslabio Carstvo,
a gra. rat izmeu Ivana VI. Kantakuzena i stranke Ivana V. Paleologa (134147), popraden tekim
soc. sukobima, potpuno ga je razorio i doveo do katastrofalnih terit. gubitaka. Stefan Duan anektirao
je vie od polovice tadanjeg biz. teritorija da bi stvorio svoje veliko carstvo, a preostalu zemlju
opustoili su i opljakali Kantakuzenovi saveznici Osmanlije. Zauzedem Galipolja (1354) za novoga
gra. rata izmeu Kantakuzena i Paleologa (135254) Osmanlije su zapoeli osvajanje Balkana, a
zauzedem Dimotike (1361), Edirnea (1362) i Plovdiva (1363) postali su gospodarima Tracije. Njihovi
daljnji uspjesi teko su pogaali Bizantsko Carstvo. Nakon bitke na Marici (1371), boja na Kosovu
(1389), pada Bugarske (1393) i poraza krd. koalicije kod Nikopolja (1396), Carstvo se nalazilo na rubu
propasti. Osim Morejske Despotovine na Peloponezu, ostao mu je samo Carigrad, koji se nalazio pod
osman. blokadom. Poraz koji su Timurovi Mongoli (1402) zadali Osmanlijama kod Angore (Ankare) i
gra. ratovi koji su nakon toga izbili u Osmanskom Carstvu, neoekivano su produili ivot
Bizantskomu Carstvu. Nakon due opsade, Osmanlije su 29. V. 1453. zauzeli Carigrad, a Bizantsko
Carstvo prestalo je postojati. Padom Morejske Despotovine (1460) i Trapezuntskog Carstva (1461)
dole su pod osman. vlast i posljednje biz. zemlje.

Bizant i Hrvati. Bizantsko Carstvo je cjelinom ili dijelom dananjih hrv. prostora vladalo s prekidima
vie od 600 god. (od oko 535. do kraja XII. st.), due negoli ijedna strana sila. Iako je voj. akcija bilo
tek nekoliko, Bizant je raznoliko utjecao na razvoj hrv. drutva: peat biz. vladavine na jadranskome,
pa i perijadranskom prostoru, i danas je vidljiv u graditeljstvu, toponomastici, prav. znanosti,
pismenoj batini, crkv. obredima i dr.

Bizant je uspostavio vlast nad Dalmacijom i dijelovima Panonije nakon 535., kada je pobijedio
Ostrogote. Uslijedilo je razdoblje intenzivne izgradnje (npr. Eufrazijeva bazilika u Poreu,
rekonstrukcija zidina u Saloni, niz utvrda du istonojadranske pomor. granice) i kratkotrajna gosp.
poleta te naseljavanje Slavena od oko 550., i Hrvata po. VII. st. Slaveni i Hrvati zauzeli su mnoge biz.
gradove (Sirmium, Siscia) te stigli sve do jadranske obale, pa je oko pol. VII. st. biz. vlast suena na

uzak prijadranski pojas, ponajprije na gradove Kotor, Dubrovnik, Split, Trogir, Zadar, Krk, Rab, Osor, te
na neke otoke. Iako sve do IX. st. nije bilo vanijih dogaaja, doseljenici su do toga doba ved preuzeli
mnogo od zateene kasnoant. batine, koja se dijelom moe smatrati i bizantskom.

Od 805. do 809. na Jadranu se odvijao bizantsko-franaki rat; Aachenskim mirom 812. biz. je vlast
ostala u dalm. gradovima, a zalee je bilo pod vrhovnitvom Franakog Carstva. Svakovrstan se razvoj
poeo tada iz gradova iriti prema zaleu, a to je omogudilo jaanje i bogadenje hrv. drave u IX. st.
Znatne koliine biz. novca svjedoe o velikoj vanosti biz. gospodarstva za hrv. prostor i o
isprepletanju utjecaja sa zapadnoeur. gospodarstvom. Vojno-polit. biz. djelovanje pojaava se 860-ih
i 870-ih godina, kada caru Baziliju I. Hrvati i druga istonojadranska plemena pomau u borbi protiv
Arapa. Tada je osnovana Dalmacija, a biz. su gradovi morali pladati danak od 710 nomizma hrv.
vladaru u zaleu. Istodobno s biz. prostora krede jedna od akcija pokrtavanja Hrvata, koja uvodi
glagoljicu i crkvenoslav. jezik u liturgiju.

U drugoj pol. X. st. Stjepan Drislav dobio je iz Carigrada naslov eparha i patricija. Tijekom XI. st. hrv.
su vladari postupno preuzimali vlast u temi Dalmaciji, da bi biz. vlast na tom prostoru do kraja
stoljeda potpuno iezla. Opdi je razvoj sve vie pogodovao oslanjanju Hrvatske na zap. i sr. Europu,
jer se u Bizantu stvarala bitno drugaija kult. i civilizacijska slika, ponajprije zbog crkv. raskola 1054.,
tako da se biz. utjecaj sve manje osjedao.

Zaposjedanje dijelova Dalmacije u 1160-ih (na sjeverozapad do rijeke Krke i mjestimice preko nje) u
doba cara Emanuela Komnena tek je kratkotrajno (otprilike 15 god.) obnovilo biz. vlast. U to su se
doba odnosi s Bizantom uspostavljali na druge naine: prema njemu kredu trgovci (Dubrovnik), iz
njega dolaze putnici i doseljenici.

Pravo. Osnova je biz. prav. sustava Justinijanov kodeks rim. prava iz VI. st. ( corpus iuris civilis).
Bizantski su vladari svojim zakonima (novellae) donosili odreene preradbe i dopune prav. pravilima
sadranima u Justinijanovoj kodifikaciji, slijededi kulturne, drutv. i gosp. promjene tijekom sr. vijeka,
no ipak je utjecaj rim. prava na prav. sustav Bizantskoga Carstva bio odluujudi za cijeloga trajanja
drave. Zbog toga se bizantsko pravo esto naziva i grko-rimskim pravom (Ius Graecoromanum).

Tijekom VI. i VII. st. nastali su mnogobrojni pravniki radovi kako bi se opsene Justinijanove zakonske
zbirke prilagodile potrebama tadanje biz. prakse i prav. naobrazbe. Meu tim radovima istiu se
razliiti kratki pregledi (indices, ), komentirajude biljeke (scholia) te gr. parafraze pojedinih
dijelova Justinijanove kodifikacije iz pera carigradskih i beritskih profesora prava (Theophilus,
Dorotheus, Stephanus), od kojih je najvanija bila Teofilova opirna gr. Parafraza Justinijanovih
institucija.

Prav. sustav Bizanta bitno se izmijenio tijekom VIII. st. za vladavine izaurijske dinastije. Tako je oko
740. Lav III. Izaurijski proglasio Eklogu (gr. : izbor zakona) prvom slubenom prav.
zbirkom nakon Justinijana; ona sadri znatne otklone od ranijega zakonodavstva, prije svega u sferi
obiteljskoga, imovinskog i kaznenog prava. Iz VIII. st. potjeu i tri odvojene nove prav. zbirke:
poljodjelski zakon (gr. ), pomorski zakon (gr. ) te vojniki zakon
(gr. ). Prvi od tih zakona ureuje kazuistiki odnose iz poljodjelstva, drugi
naknadu tete kod pomor. nezgoda, a tredi voj. propise. Najvaniji zakonici nakon Justinijana nastali
su za modne mak. dinastije (8671025). Za razliku od orijentalno usmjerene izaurijske dinastije,
sklone prav. reformama, mak. dinastija, vjerna tradiciji, vratila se u svojem zakonodavstvu
justinijanskim naelima. Najprije je car Bazilije I. 879. objavio zbornik Proheiron (gr.
: priruni zakon, prirunik zakona), koji ureuje istu materiju kao i ukinuta Ekloga, ali oslanjajudi
se znatnije na rim. pravo Justinijanove kodifikacije. Nedugo poslije, isti je car dao prirediti novo,
proireno izdanje Proheirona, nazvano Epanagoge (gr. : put zakona, pravni
vodi), koje, meutim, nije bilo slubeno objavljeno. Bazilije je bio zaetnik i najistaknutije biz.
kodifikacije nazvane Bazilike (gr. : carski zakoni), koju je zavrio i izdao njegov sin
Lav VI. Mudri u IX. st. Taj je zbornik podijeljen na 60 knjiga, a knjige na titule, u kojima je spojeno
gradivo odgovarajudih titula iz svih dijelova Justinijanove kodifikacije. U praksi je tekst Bazilika
tijekom vremena bio popraden opirnim komentarima, tzv. sholijama, koje su imale slubeni znaaj.
Takoer, u potonjim su stoljedima, za potrebe sudske prakse, izraivani komentari i skradeni
prirunici na temelju Bazilika (Synopsis Basilicorum, Peira, Tipucitus). Kao posljednji vaniji prirunik
takve vrste javlja se Heksabiblos (gr. : estoknjije), zbirka tada vrijededega biz. prava u
est knjiga, koju je oko 1345. sastavio solunski sudac Konstantin Harmenopulos. Ta je zbirka
primjenjivana diljem Ist. Europe, a u Grkoj se odrala tijekom tur. vremena sve do modernoga doba:
18351946. bila je na snazi kao gra. zakonik, uz supsidijarnu primjenu Justinijanove kodifikacije i
Bazilika.

Zbog dravnopravnih i polit. odnosa, navedene biz. prav. zbirke utjecale su i na razvoj prava na hrv.
podrujima u sr. vijeku, napose na prav. sustave dalm. komuna.

Knjievnost. Bizantska knjievnost izrasla je iz grke knjievnosti Rimskoga Carstva te ranokrdanske i


patristike knjievnosti kojima je pridodala novi krdansko-teokratski karakter. Jezik bizantske
knjievnosti srednjovjekovni je ueni arhaizirani grki, a od XII. st. javljaju se i djela na pukome
grkom (ved formiranome novogrkom), ime bizantska knjievnost postaje i izvoritem novogrke
knjievnosti.

Zbog promjene izgovora grkoga jezika, antiki se kvantificirani stih vie nije mogao primjenjivati, te
se bizantsko pjesnitvo moralo prilagoditi novomu dinamikomu akcentu, nastalu u razdoblju
helenizma. Kao rezultat uspomene na melodiju takva izgubljena izgovora, a pod semitskim i sirijskim
utjecajima, crkvene su himne prerasle u liturgijsku poeziju najvedih umjetnikih dometa. Proete
dubokim religijskim osjedajem himne monaha Romana Meloda (VVI. st.) osnova su te knjievne
vrste u Bizantu, pa i u krdanstvu uopde. Andrija s Krete (VIIVIII. st.) stvorio je novi pjesniki anr, tzv.

kanon (religijsku poeziju u jampskome stihu). Od VIII. st. javlja se velik broj himni na ved uvrijeenu
melodiju liturgije Grke crkve (posebno se u IX. st. refleksivnom poezijom istaknula monahinja
Kasija). U teokratskome bizantskome drutvu malo je bilo prostora za svjetovnu poeziju: najznaajnija
je zbirka grkih epigrama Palatinska antologija (X. st.), manje poznata antologija Maksima Planuda
iz XIV. st. i malobrojni epigrami Ivana Geometra i Hristofora iz Mitilene. Juraj Pisianin (VII. st.) u
jampskim je trimetrima opisao vojne pobjede cara Heraklija u borbi protiv Avara.

Od proznih djela znaajna su ona historiografska Prokopija iz Cezareje (VI. st.), koji, pridravajudi se
koncepata klasine grke historiografske kole, svjedoi o razdoblju cara Justinijana i njegovim
ratovima protiv barbara. Agatija iz Mirine (VI. st.) donekle kronoloki nastavlja Prokopijevo djelo,
kao i Teofilakt Simokata (VII. st.). Za nas su vana i djela cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz X. st.
(prirunik Svojemu sinu o narodima, poznatiji po latinskome naslovu De administrando imperio,
prua obilne podatke o Hrvatima i mnoge druge vrijedne informacije). U glasovitoj memoarskohistoriografskoj prozi Aleksijada Ane Komnene (XIXII. st.) arhaiziranim je jezikom i elementima
epskog pjesnitva opisana vladavina njezina oca Aleksija Komnena. Juraj Pahimer, Ivan Kantakuzen i
Nikefor Gregora (XIV. st.), te zapisi o padu Carigrada Ivana Duke i Leonika Halkokondila (XV. st.)
znaajna su djela kasnobizntske epohe.

Mnogobrojne su i kronografije, pogotovu Kronografija Mihaela Psela, vanog filozofa iz XI. st., a na
razgovornome grkome kronika svijeta Ivana Malale iz Sirije (VI. st.), koji je u bizantsku knjievnost
unio novi knjievni rod monakih ljetopisa. Ovamo pripada i bogata hagiografska knjievnost (vana
je zbirka legendi o svecima iz X. st. Simeona Prevoditelja), koja je mnogo prevoena na slavenske
jezike i snano je utjecala na njihove knjievnosti.

Najvedi dio proznoga stvaralatva bizantske knjievnosti ine teoloka djela nasljednika grke
patristike Leontija iz Bizanta (VI. st.) i Ivana Damaanina (VIII . st.), koji je utemeljio krdansku
dogmatiku s pomodu pojmovnog instrumentarija antike filozofije. U temeljima je bizantske
knjievnosti i teoloko-polemika literatura usmjerena prema obrani jedinstva i pravovjerja crkvene
dogme. Glavni su joj predstavnici Niketa Stetat i Mihael Kerularije (polemizirali su tijekom XI. st. sa
zagovornicima monofizitizma i ikonoborstva), Eutimije Zigaben (XIXII. st.) s kontroverznim
povijesno-dogmatskim zbirkama i Niketa Honijat. Tijekom XIV. st. posebno je oivjelo teoloko
stvaralatvo zahvaljujudi bogoslovskim raspravama koje su se vodile oko uenja hezihazma Grgura
Palame. Posljednja pak stoljeda bizantske knjievnosti obiljeena su i estokim polemikama s
Rimskom crkvom, u kojima su sudjelovali Juraj s Cipra, Marko Eugenik i znaajni humanisti koji su
pred najezdom Turaka u XIV. i XV. st. preli na Zapad (Teodor Gaza, Juraj Gemist /Pleton/, Besarion,
Ivan Argiropul i drugi).

Humanistikoj renesansi pridonijeli su i filozofi neoplatonovci patrijarh Fotije (IX. st.) i Mihael Psel
(XI. st.). Fotije je bio poznat po svojoj uenosti, ali i ulozi u razdoru izmeu Carigradske crkve i Rima

(on je poslao solunsku bradu Konstantina i Metodija kao misionare meu Slavene). U Biblioteci,
biljekama i komentarima o proitanome tivu, prenio je znanje izgubljenih djela antike literature.

Na narodnome vulgarnome grkome najznaajnije je anonimno epsko stvaralatvo: epska pjesma o


bizantskome graniaru Digenis Akrita, te povijest kriarskog razdoblja na Peloponezu Morejska
kronika i profana poezija satira na svoje doba Teodora Prodroma (XII. st.). Romani koji obrauju
starogrke motive pod francuskim su i talijanskim utjecajima (Roman o trojanskom ratu,
Ahileida, Roman o Aleksandru i Hermonijakova Ilijada), kao i ljubavni romani te viteke prie
kasnoga Bizanta u novogrkome stihu (Kalimah i Hrisoroa, Beltandar i Hrisanca i drugi). Veliki
roman Barlaam i Jozafat grka je obradba prijevoda indijske Pacatntre. Posebno omiljele bile
su prie o ivotinjama (Fiziolog, Pria o pticama, Pria o ribama).

Filozofija. Razvoj filozofije tijesno je povezan s teologijom. Neoplatonizam je najutjecajnija filoz.


kola. Krd. teolozi bili su fascinirani metafizikim sustavom prikazanim u Plotina (205270) i Prokla
(411485) pa su pokuali objasniti odreene dogme s pomodu filoz. pojmova. Najpoznatiji
predstavnik toga smjera Pseudo-Dionizije Areopagit (oko V. st. znatno utjecao na zap. srednjovj.
filozofiju), te filozofska kola u Gazi (VVI. st.; Eneja, Zaharije i Prokopije), nastoje inkorporirati
neoplatonizam unutar krd. nauka. Zatvaranje neoplatonistike kole u Ateni 529. prekinulo je na
stanovito vrijeme samostalan razvoj filozofije, nakon ega aristotelovska kola u Aleksandriji postaje
gl. filoz. sredite. Ivan Filipon (VI. st.), gl. predstavnik te kole, uveo je Aristotelovu metodu i naela u
krd. nauk. Sustavnu filozofiju razvija Ivan Damaanin (675750), koji se smatra preteom skolastike.
U svojoj filozofiji Vrelu znanja, upotrijebio je pet univerzalija (preuzeto od Porfirija) i deset
Aristotelovih kategorija. U IX. st. oivljava zanimanje za klas. knjievnost i znanost, a filozofija se
razvija ugl. u rasponu izmeu Platonova i Aristotelova nauavanja. Aristotelov je sljedbenik patrijarh
Focije (oko 820898). Mihael (Konstantin) Psel (101878), jedan od najutjecajnijih mislilaca XI. st.,
platonist, razvija racionalizam i smatra da su crkv. i filoz. nauavanje dva neovisna sustava i da
filozofija treba prouavati prirodu stvari. Njegov uenik Ivan Ital (druga pol. XI. st.) zastupa
aristotelovsku tezu o vjenosti materije. U XII. st. Eustratije, nikejski metropolit, aristotelovskom
logikom analizirao je teol. probleme i zbog toga su ga kritizirale crkv. vlasti. U to doba djeluju i Nikola
iz Metone (u. oko 1165) i Teodor iz Smirne. Racionalistike filoz. studije u XIII. st. zastupali su Nikefor
Blemid (oko 11971272), koji je pisao rasprave o fizici i logici pod aristotelovskim utjecajem, i Juraj
Pahimer (12421310), koji je dao opdi prikaz Aristotelove filozofije. U XIV. st. pojavljuje se mistino
uenje kvijetistike sljedbe hesihasta (gl. predstavnik Grgur Palama, oko 12971360), koje izaziva
estoke rasprave. U XIV. st. takoer djeluju (Grgur Gregorij) Akadin, Nikefor Gregora, istaknuti
predstavnik platonizma, zatim Teodor Metohit i Demetrije Kidon. Padom Carigrada (1453) zavrava
se i razdoblje biz. filozofije. Posljednji biz. filozofi, platonist Pleton i aristotelovci patrijarh Genadije,
Juraj iz Trapezunta i Teodor Gaza utjecali su svojim radovima na obnovu gr. klas. kulture na Zapadu,
ime je biz. filozofija neizravno pridonijela razvoju novovjekovne filoz. misli.

Likovne umjetnosti. Bizantska umjetnost formirala se u onim pokrajinama Istonorimskoga Carstva


gdje se grka helenistika umjetnost ved odavna dodirivala sa stranom umjetnikom tradicijom

kultura Bliskog istoka: Egipta, Sirije te podruja Male Azije, Mezopotamije i Perzije. Bizantska je
umjetnost srednjovjekovna umjetnost krdanskoga Istoka, a dijelom i Zapada, koji je politiki,
ekonomski ili kulturno bio povezan s Bizantom. U njoj su jasno izraene dvije sastavnice: helenistika
(klasina) i orijentalna. Visok domet ostvarila je bizantska umjetnost u mozaiku, freski, minijaturi,
slikarstvu (ikone) i u primijenjenim umjetnostima (bjelokost, emajl, zlatarstvo), a posebno u
arhitekturi, gdje je stvorila nekoliko novih tipova sakralnih graevina. Karakteristini su za bizantsku
arhitekturu bazilika s kupolom i tlocrt u obliku grkoga kria; proelja graevina esto su slikovita
zbog naizmjenine upotrebe slojeva od opeke i kamena. U kiparstvu, Bizant je, pod utjecajem Istoka,
zamijenio punu formu plonom koncepcijom s mnogo ukrasnih detalja, koja dolazi do izraaja os. u
dekorativnoj plastici; plono skulptirani ornament, koji se zasniva na kontrastu svjetla i sjene,
preteno je u slubi arhitekture i prekriva kapitele, imposte, vijence, arhitrave, oltarne pregrade i
crkveni namjetaj. Razvoj bizantske umjetnosti moe se podijeliti u tri razdoblja. Ranobizantsko
stilsko razdoblje, VIVIII. st., kojemu je prethodila starokrdanska umjetnost grkoga Istoka u IV. i V.
st., zapoinje i doivljava svoje zlatno doba za vladavine Justinijana I. Velikog, potom stagnira i traje
do poetka ikonoklastikih borba. Srednjobizantsko stilsko razdoblje, IXXII. st., nazvano drugo zlatno
doba, traje za vladavine careva makedonske i komnenske dinastije. Kasnobizantsko stilsko razdoblje,
XIIIXV. st., zapoinje s dolaskom na vlast dinastije Paleologa 1261., pa se naziva i renesansom
Paleologa.

Umjetnost ranobizantskog stilskog razdoblja sluila je u prvom redu velianju cara kao vrhovnog
autoriteta, a to je dovelo do pojave tzv. hijeratikoga bizantskog stila, u kojem je lik vladara prikazan
frontalno i slui kao neka vrsta ceremonijalne slike. U mozaikom i oslikanom ukrasu unutranjosti
crkava dolazi do asimilacije nebeske i zemaljske hijerarhije dvora pantokratora i dvora
autokratora. Usprkos stilskim ogranienjima, ouvane su individualne znaajke likova, npr. u prikazu
carskoga para Justinijana i Teodore na mozaicima u San Vitaleu u Ravenni. Za sakralnu arhitekturu
toga razdoblja karakteristian je tip bazilike s kupolom. Najznamenitiji je spomenik Aja Sofija u
Carigradu, koja je po svojem tlocrtu i konstruktivnom sustavu konaan rezultat dugog arhitektonskog
razvoja, a ujedno poetak novog razdoblja u povijesti arhitekture. Arapska osvajanja zemalja Bliskog
istoka (VII. st.) i ikonoklastike borbe (VIII. st. i prva polovica IX. st.) znatno su utjecali na daljnji razvoj
bizantske umjetnosti; otada se u slikarstvu ede javljaju profane i povijesne teme. Pobjeda ikonodula
bila je ujedno pobjeda monake (redovnike) strane; ona de ostvariti umjetnost koja se pridrava
naela slubene umjetnosti, ali u njih unosi slobodnije i spontanije elemente. U srednjobizantskom
stilskom razdoblju, kada bizantska umjetnost postaje umjetnodu pravoslavnoga svijeta, oit je njezin
dualizam: ona je istodobno i carska, dvorska, aristokratska i monaka, puka. Ved u doba
ikonoklastikih borba neki monaki skriptoriji bili su utoite takve pravoslavne puke umjetnosti.
Njezino je najznatnije ostvarenje Hludovski psaltir (vjerojatno raen prije ikonoklastikih borba,
dopunjen u IX. st.), ureen crteima na margini. Nasuprot njemu stoji skupina rukopisa s raskonim
minijaturama na cijeloj stranici. Od monumentalnog slikarstva toga razdoblja najkarakteristiniji su
mozaici u Dafni (XI. st.) i freske manastirske crkve u makedonskom selu Nerezima (druga pol. XII. st.).
U arhitekturi se javlja tip tzv. krino-kupolne crkve: tlocrt je u obliku grkoga kria upisana u
pravokutnik, kupola poiva na visokom tamburu iznad kriita, krakovi kria natkriveni su bavastim
svodovima; velika se pozornost poklanja ureavanju eksterijera (bogati profili, nie, slijepe arkade).
Mnoge inaice toga tipa graevina razvijale su se tijekom kasnijih stoljeda, posebno na Balkanu i u
Rusiji. U kasnobizantskom stilskom razdoblju najvaniji su umjetniki spomenici mozaici Kahrije-

damije u Carigradu, ciklusi fresaka u Mistri (Peloponez), na Atosu te u manastirskim crkvama u


srednjovjekovnoj Makedoniji, Srbiji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Bizantska umjetnost u Italiji (mozaici u
Sv. Marku u Veneciji, mozaiki ciklusi u normanskim crkvama na Siciliji) italska je inaica
neohelenizma i ini podlogu za razvoj sijenske slikarske kole trecenta. Renesansa Paleologa u
bizantskoj umjetnosti i trecento u Italiji paralelne su umjetnike pojave jednoga opdega realistikoga
gibanja koje se javlja u europskoj srednjovjekovnoj umjetnosti od sredine XII. st.

Bizantska umjetnost u Hrvatskoj. Bizantska sastavnica u hrvatskom kulturnom naslijeu pojavljuje se


od ranoga srednjega vijeka, no s razliitim intenzitetom i vanodu. Iz prvoga, tzv. zlatnoga doba
bizantskog stila, ouvan je velik broj spomenika nastao s Justinijanovim osvajanjima Dalmacije
(Honorijeva bazilika u Saloni), sve do Pule (crkva sv. Marije Formoze) i Porea u Istri. Sklop Eufrazijeve
bazilike u Poreu (VI. st.) ubraja se, po ouvanosti i vrijednosti arhitekture te mlaega mozaika, meu
najistaknutije spomenike bizantske umjetnosti na Zapadu, takoer i sa znatnim utjecajem na
morfologiju regionalnoga graditeljstva (Sv. Agata kraj Kanfanara). Izravan prodor tipologije i
morfologije s istonog Sredozemlja vidljiv je na mnogobrojnim crkvama du cijeloga primorja
(najosebujnije na Mljetu, Brau, Krku), a prate ih graevine (utvrde i svetita) na tzv. pomorskome
limesu (Suac, Bievo, Svetac, Vrgade, irje itd.). Grade se i karakteristine crkve centralnoga tipa
(Gata kraj Omia) i njegovih izvedenica trikonhos (Polae na Mljetu, Sutivan na Brau, Bilice kraj
ibenika). Na taj se sloj nadovezuje arhitektura tzv. srednjobizantskog razdoblja iz doba temata
Dalmacije (IXXI. st.). Osim primjene arhainih rjeenja, unose se i neka suvremena, npr. quincus
etiri stupa koji nose sredinju kupolu (Dubrovnik, Kotor), s jakim odjecima u graditeljstvu
starohrvatskog razdoblja (Sv. Mikula u Velome Varou i sl.). Istodobni su odjeci u zidnome slikarstvu,
ugl. uz posrednitva s Apeninskog poluotoka (Akvileja: Hum u Istri; Venecija: Zadar; Apulija:
Dubrovnik). U skulpturi su tragovi bizantske struje najslabiji (crkveni namjetaj, X. st. u Dubrovniku;
kamene ikone, XI. i XII. st. u Zadru).

Problemom rairenosti i utjecaja bizantske umjetnosti na hrvatskom primorju bavili su se mnogi


istraivai, neki istiudi fenomen tzv. adriobizantinizma, donekle u sklopu s umjetnodu Ravenne,
Akvileje ili, poslije, Venecije. Tako se npr. u tipolokim ralambama crkve sv. Donata u Zadru uzima u
obzir San Vitale u Ravenni (VI. st.), a solinska crkva u Gradini s upisanim osmerokutom tjenje se
povezuje s bizantskim uzorima. Slikarstvo na dasci sve do XIV. st. na hrvatskoj je obali donekle
napajano bizantinizmima. I poslije su se u Dalmaciju uvozile bizantske ikone, ostavljajudi trag u
djelima pripadnika kretsko-venecijanske kole (A. Bizamano, prva pol. XVI. st.). Tragovi bizantske
ikonografije vidljivi su u skulpturi sve do zrele romanike i pojavljuju se u najmonumentalnijim djelima
XIII. st. (Buvinine vratnice u Splitu). Nakon XV. st. zamire u Hrvatskoj bizantski utjecaj. Posljednji
tragovi tradicije bizantinizma mijeaju se s novim poticajima historicizma, pa de tako prastari i umorni
stil prerasti u neostil i potrajati do XX. st. Historicizam obnavlja bizantske oblike, pa tako V. Kovaid
gradi 1912. u Zagrebu kupolu crkve sv. Blaa u italo-bizantskom stilu.

Stariji su autori sveukupnu predromaniku umjetnost Dalmacije esto stilski definirali kao bizantsku
(R. Eitelberger, T. G. Jackson, G. Millet i dr.). Lj. Karaman pobija te teze dokazujudi specifinost

ranohrvatske umjetnosti i ograniavajudi bizantske utjecaje na pojedine spomenike i elemente. Noviji


autori (M. Prelog, . Rapanid, T. Marasovid) pronalaze mjeru bizantske sastavnice u hrvatskoj
kulturno-umjetnikoj batini.

Glazba. U uem smislu biz. je glazba grko-pravoslavna, ali se pod njezinu utjecajnu sferu, sukladno,
pa ak i ire od rairenosti Carstva i njegove vienacionalnosti, mogu podvesti i crkveno-glazb.
tradicije drugih naroda i zemalja istonoga krd. obreda: ruska, etiopska, koptska, armenska,
gruzijska, maronitska, sirijska, bugarska, srpska, makedonska i dr., svaka sa svojim jezicima i
specifinostima u mjestu glazbe u liturgiji. Temelji irega biz. crkveno-glazb. kruga poivaju na glazb.
tradicijama prvih krd. zemalja, Grke, Sirije i Palestine, s jasnom dominacijom gr. elementa i jezika.

Za razliku od povijesti Zapadne crkv. glazbe, biz. crkv. glazba u uem smislu poznaje tri epohe: doba
tzv. starog (od po. do XIV. st.) i srednjeg (od XIV. do XIX. st.) pjeva, a novi biz. pjev rauna se od
notacijske i repertoarne reforme triju uitelja 1821. Biz. crkv. glazba razmjerno je dobro
dokumentirana skladbama i teorijskim djelima od X. st. nadalje. U doba staroga crkv. pjeva pojavili su
se prvi notni zapisi, neume, a uz gl. formu, pjevanje psalama, razvili su se himniki oblici troparion,
kontakion i kanon. Himniki napjevi bili su skupljeni u posebne liturgijske knjige: heirmologion (s
odama kanona), stikherarion (slobodne himne i velike antifone) i kontakarion (najmelodiozniji
napjevi). Najpoznatiji skladatelji prvoga doba bili su Roman iz Sirije (VI. st.), Andrija s Krete i Ivan
Damaanin (oba VIIVIII. st.). Epohu srednjega crkv. pjeva odlikuje pojava novih himnikih skladbi. U
XIV. st. djeluje jedan od najvanijih skladatelja biz. glazbe uopde, Ivan Kukuzel.

Tonalitetni sustav biz. glazbe preteno je dijatoniki i oslanja se ugl. na starogr. ljestvice, ali su u
uporabi bile i pentatonika i kromatika. Biz. glazb. notacija sastoji se od tzv. ekfonetskih zapisa za
itanje i neuma za obiljeavanje napjeva. Tek se u doba novoga pjeva moderna notacija oslobodila
oslonca na neume.

Svjetovna umj. i puka glazba u doba Carstva slabo su dokumentirane, premda je poznato da je strogi
carski ceremonijal bio bogato proet glazbom i da je u optjecaju postojala puka pjevana epika.
Pretpostavlja se da je svjetovna umj. glazba bila slina crkvenoj, jer su se u objema vrstama rabili isti
ili slini tonski sustavi i ritmovi. Istaknute su forme bile naizmjenino (antifonalno) zborno pjevanje i
pjev uz instrumentalnu pratnju. Zahvaljujudi Bizantu orgulje, izumljene u Aleksandriji u III. st. pr. Kr.,
preivjele su prijelaz u novi vijek. Za razliku od Zapada, kamo su u VIII. st. prenesene darovnicama na
franaki dvor, za itava razdoblja Carstva orgulje u Bizantu bile su elitno svjetovno glazbalo i jedna od
carskih insignija.