Uvodne napomene

Historijsko pamenje je jedan od faktora ljudskog identiteta. U tom pamenju

prepoznajemo ta je to to nas razlikuje, a ta je to to nam je zajedniko. U njemu moemo
prepoznati znaajnija historijska dogaanja, od proturjenih do zajednikih inicijativa. I
kulturni identitet definira svakog ovjeka i ini ga razliitim od drugih ljudi. Kultura je
raskre na kojem ovjek nalazi materijalno i nematerijalno naslijee i umjetnike kreacije.
Ovo raskre nas vodi razliitim putevima do kulture temeljene na konstantnoj tenziji izmeu
tradicionalnog i modernog. I to je historija koja nam omoguava da otkrijemo odakle
dolazimo i koja definira nae porijeklo. Meutim, u okviru materijalnog naslijea malo ta
nam je kao svjedoanstvo prolosti u tolikoj mjeri ostalo kao to su stari gradovi. Njihove
zidine, u manjoj ili veoj mjeri ouvane, plod su najsloenijeg vida organiziranog rada cijele
zajednice. Na ovim prostorima nema ni jednog drugog objekta ija bi izgradnja i opremanje
zahtijevali vei stepen organizacije, vie ljudskog rada i vea materijalna ulaganja.. Na ovim
prostorima nema kulturnog naslijea koje bi u veoj mjeri od starih gradova omoguilo
stvaranje pretpostavki ka cjelovitijem i studioznijem sagledavanju historijskog mozaika
krajikog prostora, koji se ve stoljeima nalazi na iskuenju historije. Ovu dramatinu
prolost neprestanog dogaanja historije i stalnih previranja, zapravo, najbolje odslikavaju i
objanjavaju stari gradovi.
Na podruju Unsko-sanskog kantona utvreno je postojanje slijedeih starih gradova:
Biha, Bijela Stijena, Blauj, Bjelaj, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa, Brekovica, Buim,
Buevi, Cazin, Crnaja, ava, ovka, Havala, Hojsiev Gradac, Hresno, Izai, Jezerski,
Kamengrad, Kamiak, Klju, Kulen-Vakuf, Mraaj, Mutnik, Mala Kladua, Obrovac, Oraac,
Ostrovica, Ostroac, Peigrad, Pe, Podzvizd, Radetina Kula, Revenik, Ripa, Rmanj, Sanica,
Sanski Most, Sokolac, Suan, Sv. Juraj, turli, Todorovo, Tomina, Topliki Turanj, Trac,
Velika Kladua, Vrnogra i Vrnogra u ukovima(3). Od navedenih starih gradova tragovi
koji su vidljivi na terenu postoje za Biha, Bilaj, Blauj, Bosansku Krupu, Bosansku Otoku,
Brekovicu, Buim, Cazin, avnik (Dobro Selo), ovku, Havalu, Hresno, Izai, Jezerski,
Kamengrad, Kamiak, Klju, Kula Radetina, Kulen-Vakuf, Mala Kladua, Mutnik, Obrovac,
Oraac, Ostrovica, Ostroac, Peigrad, Podzvizd, Ripa, Rmanj, Sokolac, Stari Majdan,
Stijenu, turli, Todorovo, Trac, Veliku Kladuu, Vrnogra i Vrnogra kod sela ukova.
Uz ovo treba skrenuti panju da jedan dio starih gradova u svojoj blizini ima gradinske
lokalitete: Hresno, Velika Kladua, Novigrad (Todorovo), Otoka, Brekovica, Ostroac,
Obrovac, Sokolac, Ripa, Ostrovica, Strabenica i Klju(4). Jedan broj gradova je planski
naputen i poruen od strane habsburke vlasti u drugoj polovini XVI stoljea: Ajti, Buevi,
Mraaj, Novigrad (Todorovo), avi, Krupa, Stijena, Izai, Topliki Turanj, Radetina Kula i
Gradac. Mnogi od navedenih gradova su u osmanskom periodu obnovljeni, gotovo svi su
proireni, dodatno ojaani i pretvoreni u znatno jae tvrave, ali i podignuti potpuno novi
gradovi: Kulen-Vakuf, Havala, Oraac, Petrovac, Stari Majdan i Sanski Most. U periodu
austrougarske vladavine promjene su pretrpjeli Biha, Sokolac i Ostroac. Upravo po ovim
karakteristikama najvei dio starih gradova Unsko-sanskog kantona predstavlja jedinstvenu
cjelinu unutar ukupnog korpusa starih gradova Bosne i Hercegovine, a imajui u vidu da su
bili i dio pograninog odbrambenog sistema susjednih, esto zaraenih zemalja (Osmansko
Carstvo, Bosna, Ugarska, Habsburko carstvo, Hrvarska, Slovenija, Mletaka republika), oni
predstavljaju jedinstvenu cjelinu unutar evropskog kulturnog naslijea.

Mirzet Mujadi, konzervator i restaurator

Nijazija Maslak, muzejski savjetnik

Recenzija rukopisa publikacije Mirzeta Mujadia i Nijazije Maslaka

Stari gradovi Unsko-sanskog kantona
Poto sam proitao i pregledao rukopis publikacije M. Mujadia i N.
Maslaka Stari gradovi Unsko-sanskog kantona, ast mi je podnijeti slijedei
izvjetaj i prijedlog.

Polazei od toga da nema sluajnih graevina izdvojenih iz ljudskog

drutva, u kome su nikle i njegovih potreba, elja i shvatanja, i s obzirom da
nema proizvoljnih linija i bezrazlonih oblika u neimarstvu, tako je nastanak i
razvoj starih gradova Unsko-sanskog kantona, kao i njihov odnos prema kraju u
kome su podizani, esto nosio u sebi sloene i tajenstvene drame i historije. Jer
njihove zidine, u manjoj ili veoj mjeri ouvane, plod su najsloenijeg vida
organiziranog rada cijele zajednice. Na prostorima Unsko-sanskog kantona
nema niti jednog drugog objekta ija bi izgradnja i opremanje zahtijevali vei
stepen organizacije, vie ljudskog rada i vea materijalna ulaganja. Zbog toga
izmeu ivota ljudi ovoga kraja i starih gradova postoji prisna vjekovna veza.
Njihove sudbine su tako isprepletene da se odvojeno ne daju zamisliti i ne mogu
kazati.
Stoga je publikacija M. Mujadia i N.Maslaka Stari gradovi Unskosanskog kantona, koja je nastala kao dogovor direktora dvije kantonalne
ustanove pri emu je Muzej zaduen za izlobenu postavku a Zavod za pripremu
i tampu publikaicje vezane za manifestaciju Dani evropskog naslijea,
zapravo pria o historijskom mozaiku krajikog prostora. Predgovor u
publikaciji ima standardnu funkciju da obavijesti itaoca o osnovnim
injenicama vezanim za problematiku starih gradova. Autori su ukazali na
injenicu da je na podruju Unsko-sanskog kantona utvreno postojanje blizu 50
starih gradova, (s tim da za 38 gradova postoje tragovi koji su vidljivi na terenu
), da 12 gradova u svojoj blizini ima gradinske lokalitete, da je 11 gradova
planski naputeno i porueno od strane habsburke vlasti u drugoj polovini XVI
stoljea, da su mnogi gradovi u osmanskom periodu obnovljeni, da su gotovo svi
proireni, dodatno ojaani i pretvoreni u znatno jae tvrave, te da je podignuto i
nekoliko potpuno novih gradova.
Od poetka do kraja publikacija je krcata podacima o starim gradovima
Unsko-sanskog kantona. Tekstovi o starim gradovima, koji su prevedeni na
engleski jezik, potkrijepljeni relevantnom literaturom i prateim materijalom
(fotogarfije, karte, tlocrti, vinjete ) predstavljaju integralnu cjelinu provjerenog
povijesnog kazivanja o starim gradovima. Zbog toga je ova publikacija, s jedne
strane eminentno struna, a s druge strane odgojna i zanimljiva. Sve je uraeno s
mjerom, itav metodoloki postupak i obrada istraenog materijala uraeni su
primjereno i precizno, tako da ova publikacija zasluuje nae estitke.

Prema tome, smisao, vrijednost i znaaj rukopisa publikacije M.

Mujadia i N. Maslaka Stari gradovi Unsko-sanskog kantona lei u
prezentiranju brojnih injenica iz historije starih gradova Unsko-sanskog
kantona. Sobzirom da su autori dobrim dijelom uspjeli prezentirati raznolikost
opehistorijskog procesa starih gradova i ukazati na neiscrpnost slojeva
proteklog ivota u njima, preporuujem da se rukopis to prije publikuje.

Mr Fikret Midi

DOC.DR.SCI. SABIRA HUSEDINOVI

SARAJEVO

RECENZIJA KNJIGE STARI GRADOVI UNSKO-SANSKOG KANTONA,

AUTORA MIRZETA MUJADIA I NIJAZIJE MASLAKA

Sistem odbrane medijavalnih drava u Jugoistonoj Evropi, pa tako i u

Bosni u XIV i XV vijeku, inio je limes utvrenih gradova, koji su svojim
poloajem i dispozicijom, a posebno fortifikacionim specifinostima osiguravali
zatitu svojih stanovnika. Stari gradovi su odraavali stanje drutvenih odnosa
uspostavaljenih izmeu feudalnih gospodara ili plemikih porodica, ak i samih
kraljeva, kao zatitnika i seljaka, odnosno potinjenih.
Da

bi se to postiglo utvreni gradovi bili su matice ouvanja ovog

sistema, a njihova funkcija prvenstveno odbrambena, mogla je biti dravnog

znaaja ili vojno upravnog, odnosno mogli su imati ulogu zatite komunikacija,
rudarskih nalazita, stambenih naselja unutar zidina, a daleko ee podgraa,
koja su se oko njih razvijala. Konano, ove utvrde mogle su biti samo burgovi,
odnosno plemiki zamkovi sa brani kulom i okolnim zidovima. Na podruju
BiH utvreno je postojanje vie od dvijesto pedeset starih gradova, razliitog
znaaja i namjena, od ega je vie od pedeset bilo na podruju Unsko-Sanskog
kantona.
Knjiga Stari gradovi Unsko-Sanskog kantona, Mirzeta Mujadia,
konzervatora-restauratora, direktora Zavoda za zatitu kulturnog naslijea Biha

i Nijazije Maslaka, muzejskog savjetnika, Muzeja Unsko-Sanskog kantona je

veliki nauno-istraivaki projekat, koji valorizira sve znaajke ovih gradova
utvrujui njihovo porijeklo, nazive, vlasnitvo i lokaciju, otkrivaji historijska
dogaanja, tipologiju i graditeljske transformacije, a posebno njihov povijesni
znaaj.
Knjiga se sastoji iz dva glavna dijela i to prvi dio nosi naslov
Sagledavanje historijskog mozaika krajikog prostora kroz stare gradove, dok
drugi dio obuhvata pojedinanu obradu postojeih starih gradova na ovom
podruju, odnosno njihovih ostataka opisanih po abecednom nizu.
Autor prvog dijela knjige je muzejski savjetnik, Nijazija Maslak, koji daje
kroz vei broj poglavlja sistematino i hronoloki detaljnu naunu analizu
razvoja ovog podruja od ranofeudalnog do razvijenog feudalnog sistema,
medijavalnog doba do sporadinih i konanih osmanskih osvajanja, brojnih
upada austrijskih vojnih u cilju povratka osvojenih podruja do buna i ustanaka
Krajinika protiv bosanskih valija.

Kapetani i dizdari ovih gradova esto

svojom slobodom i ivotom plaaju svoja prava za samostalnou i ouvanjem

identiteta sve do konane austrougarske okupacije kada se ova borba dalje
nastavlja.
U ovom dijelu knjige

opisana

je tipologija navedenih tvrava, kao

gradova upravnih centara oblasti, gradova utvrda, onih koji su imali stambene
objekte unutar zidina ili su to bila sjedita feudalaca, oko kojih su se razvijala
civilna naselja. Osim toga, posebno su dati opisi gradova sa statusom slobodnih
kraljevskih varoi, gdje su se sukobljavale mone feudalne porodice Bosne i
Hrvatske, poevi od Hrvatinia do Frankopana i Karlovia, Nelipia i
Babonia,

to je sigurno i glavna znaajka brojnih nemira ovih prostora.

Nijazija Maslak, autor ovog dijela knjige pribliava nam na taj nain
kompleksnu povijest ovog podruja, tako on govori o Kljuu na Sani kao
vlasnitvu bosanske feudalne porodice Hrvatinia, koji kasnije postaje bosanski
kraljevski grad, dok je u isto vrijeme Biha imao status slobodnog kraljevskog

grada, koji je pripadao Hrvatskoj. Sigurno je, da su osmanska osvajanja poevi

od kraja XV vijeka do zauzimanja Bihaa 1592.g. znaajno utjecala na izmjenu
ovih fortifikacija, njihove dogradnje i prilagoavanja novim vrstama naoruanja.
Vojna arhitektura se mijenja zbog koritenja topova, zidovi postaju nii,
podebljavaju se transformirajui se u bedeme,( po sistemu oplatnih zidova i
trpanca), kule postaju straarnice i osmatranice, dograuju se bastioni ili tabije
za smjetaj topova, grade se zasvoeni kazamati, a esto unutar tvrava i
damije, koje jo uvijek uvijek postoje u nekim gradovima. Autor ovog dijela
knjige daje vrlo detaljan historiografski razvoj i transformacije ovih utvrda sa
promjenama vlasnika kroz povijest, a posebno su zanimljivi podaci o ratovima,
koji postaju esti poslije osmanskog poraza pod Beom i Karlovakog mira
1699.g., kada Austrijanci nastoje da povrate izgubljena podruja stalnim
upadima, posebno na Biha. O tome svjedoi obilna historijska graa, kao i
krajika epika o junacima ovih bojeva i njihovih voa, koji su nastojali da
ouvaju svoj identitet. Osim toga znaajan i zanimljiv dio ovog dijela knjige su
opisi brojnih buna i ustanaka protiv osmanskih valija, gdje Krajinici ponovo
brane svoju autonomiju, a istaknuto mjesto ima Hasan-aga Peki, koji u prvoj
polovini XIX vijeka stoji na elu ovih dogaaja. Ono to daje vano mjesto u
ovim zbivanjima je saradnja Hasan-age Pekog i Husein-kapetana Gradaevia,
u nastojanjima da Bosna dobije svoju samostalnost i autonomiju. Tragajui za
historijskom istinom Nijazija Maslak vrlo slikovito opisuje kompleksna i burna
zbivanja ovog podruja, odnosno krvavu historiju ovog kraja, istiui hrabrost
kapetana ovih tvrava, koji se s jedne strane brane od austrijskih vojnih, a s
druge od osmanskih zapovjednika, uvajui svoju tradiciju i izraavajui
odluan stav u odbrani svoje domovine i svog zaviaja. Kaznenim pohodom
Omer-pae Latasa, kao i brojnih drugih valija, osmanska vlast svetila se ovim
prvacima, tako to ih je slala u progonstvo ili im je oduzimala ivot. Burna
dogaanja na ovom podruju zavrila su se austrougarskom okupacijom protiv
koje je otpor Krajinika bio najvei. Nijazija Maslak, detaljno opisujui ove

dogaaje otkriva nam da je austrougarska vojska osvojila posljednje bosansko

uporite, utvreni grad Buim, krajem oktobra 1878.g.
Drugi dio knjige, iji je autor Mirzet Mujadi, konzervator-restaurator u
saradnji sa Nijazijom Maslakom, muzejskim savjetnikom detaljno opisuje
vrijednosti starih gradova Unsko-Sanskog kantona, slaui ih abecednim nizom,
poevi od Bihaa do Vrnograa. Sa naunom akribinou Mirzet Mujadi
daje podatke za svaki od ovih gradova, ne samo u smislu historiografskog
razvoja i njihovog nastanka, tipolokih i graditeljskih vrijednosti, tranforamacija
i znaaja, nego i valorizaciju dananjeg stanja, i njihovog ouvanja i zatite kao
objekata kulturnog naslijea. Autor ilustruje tekstualni dio brojnom historijskom
i fotodokumentacijom, arhivskom graom, nacrtima, kartama, kao i izgledom
dananjeg stanja. Mirzet Mujadi, velikim istraivakim arom lino utvruje
postojanje vie od sedamdeset ovih teko dostupnih utvrda ili njihovih ostataka,
to obogauje vrijednim fotografijama. Sa zavidnim zanimanjem autor istrauje
korijene postanka i vanost svakog od ovih gradova kroz povijest prilaui
veliki broj historijskih izvora o njegovom razvoju i znaaju. Valorizirajui
vrijednosti ovih gradova autor ubicira svaku utvrdu pojedinano u ukupnom
arolikom mozaiku ovog bogatog povijesnog podruja. Prvi put se na ovaj
nain potvruje postojanje brojnih tvrava koje su tu nastale, ime zasluuje
posebnu pohvalu Mirzetu Mujadiu a to otvara mogunost izrade specijalnog
elaborata zatite kulturnog naslijea itavog podruja, kao prostora visokih
vrijednosti.
Dugotrajnim radom u slubi zatite, strunjaci Mirzet Mujadi i Nijazija
Maslak stekli su veliko iskustvo u valorizaciji nae kulturne batine, posebno
Unsko-Sanskog podruja. To znanje omoguilo im je da sistematski analiziraju i
valoriziraju svaki historijski dogaaj i gradove kao utvrde, kao i sve ostale
objekte koji ih okruuju. Valorizacija Bihaa, Buima,
Sokoca

Ostroca,

Krupe,

i brojnih drugih je ogroman doprinos poznavanju vrijednosti

fortifikacionih sistema, kako medijavalnih, tako i njihovih transformacija u

osmansko doba i njihovog znaaja, ne samo u smislu odbrane, nego i u

doprinosu urbanog i prostornog oblikovanja podruja i itavog krajolika.
Svakako da cjelovita saznanja koja daje ovo djelo pruaju mogunost za nauno
fundiranu obnovu poruenih objekata i vraanje identiteta ovom prostoru, koji
zasluuje posebnu zatitu. Teko je iskazati svu korist ove knjige kojom e biti
ne samo sauvana prolost, nego e posluiti i kao podloga za budunost. Djelo
je, kao to je ve ranije navedeno, bogato ilustrirano brojnim dokumentima,
planovima, kartama, fotografijama, i nacrtima, koji su sastavni dio teksta, ali i
sami po sebi imaju veliki znaaj. Poseban prilog knjizi je karta sa nazivom
Evropski kulturni put starih graevina, na kojoj su oznaena mjesta
najznaajnijih gradova. Spisak i historijske vrijednosti vie od sedamdeset ovih
utvrda, ije je postojanje lino istraio Mirzet Mujadi, daje ovom vrijednom
dokumentu vaan edukativni znaaj.
Bogata bibliografija, popis arhivskih izvora i ostala dokumentacija gdje
se nala i Deklaracija o obnovi starih gradova donesena na Simpizijumu
odranom u okviru manifestacije Dani evropskog naslijea u Bihau 2006.g.,
vrsto oznaava cilj knjige i njenu namjenu. Knjiga je pisana itko i svaki
kolovani italac e je itati sa posebnim zanimanjem.
Sasvim je sigurno, da e djelo Stari gradovi Unsko-Sanskog kantona,
autora Mirzeta Mujadia i Nijazije Maslaka dati veliki doprinos ouvanju ovih
gradova i osigurati njihovu obnovu, te uiniti njihov opstanak moguim,
posebno zato to je naa kulturna batina bila teko oteena u ratu 1992/95.

Doc.dr. sci. Sabira Husedinovi

Sagledavanje historijskog mozaika krajikog prostora kroz stare gradove

Uvodne napomene

Otkako je ovjeka na uzavrlom krajikom tlu, izukrtanom raznolikim stremljenjima

njegovog stanovnitva, stoljeima izloenog razliitim politikim, kulturnim i drugim
uticajima, nalazimo tragove njegova ivota i kulture koju je stvarao i predavao buduim
generacijama. U najrazliitijim oblicima, ti tragovi, koji su se sauvali u obliku pokretnog i
nepokretnog kulturnog naslijea, govore o izuzetno burnoj i zanimljivoj prolosti ovog
prostora kroz historiju. Meutim, u okviru nepokretnog kulturnog naslijea, malo ta nam je,
kao svjedoanstvo prolosti u tolikoj mjeri ostalo kao to su stari gradovi(1). Njihove zidine, u
manjoj ili veoj mjeri ouvane, plod su najsloenijeg vida organiziranog rada cijele zajednice.
Na ovim prostorima nema niti jednog drugog objekta ija bi izgradnja i opremanje zahtjevali
vei stepen organizacije, vie ljudskog rada i vea materijalna ulaganja.(2). Na ovim
prostorima nema kulturnog naslijea koei bi u veoj mjeri omoguilo stvaranje pretpostavki
ka cjelovitijem i studioznijem sagledavanju historijskog mozaika krajikog prostora, koji se
ve stoljeima nalazi na iskuenju historije, od starih gradova. Ovu dramatinu prolost
neprestanog dogaanna historije i stalnih previranja, zapravo najbolje odslikavaju i
objanjavaju stari gradovi.
Na podruju Unsko-sanskog kantona utvreno je postojanje slijedeih starih gradova:
Biha, Bijela Stijena, Blauj, Bjelaj, Boisanski Petrovac, Bosanska Krupa, Brekovica, Buim,
Buevi, Cazin, Crnaja, ava, ovka , Havala, Hojsiev Gradac, Hresno, Izai, Jezerski,
Kamengrad, Kamiak, Klju, Kulen Vakuf, Mraaj, Mutnik, Mala Kladua, Obrovac, Oraac,
Ostrovica, Ostroac, Peigrad, Pe, Podzvizd, Radotina Kula, Revenik, Ripa, Rmanj, Sanica,
Sanski Most, Sokolac, Suan, Sv. Juraj, turli, Todorovo, Tomina, Topliki Turanj, Trac,
Velika Kladua, Vrnogra i Vrnogra u ukovima(3). Od navedenih starih gradova tragovi
koji su vidljivi na terenu postoje za Biha, Bilaj, Blauj, Bosanska Krupa, Bosanska Otoka,
Brekovica, Buim, Cazin, avnik (Dobro Selo), ovka, Havala, Hresno, Izai, Jezerski,
Kamengrad, Kamiak, Klju, Kula Radetina, Kulen Vakuf, Mala Kladua, Mutnik, Obrovac,
Oraac, Ostrovica, Ostroac, Peigrad, Podzvizd, Ripa, Rmanj, Sokolac, Stari Majdan,
Stijena, turli, Todorovo, Trac, Velika Kladua, Vrnogra i Vrnogra kod sela ukova.
Uz ovo treba skrenuti panju da jedan dio starih gradova u svojoj blizini ima gradinske
lokalitete: Hresno, Velika Kladua, Novigrad(Todorovo), Otoka, Brekovica, Ostroac,
Obrovac, Sokolac, Ripa, Ostrovica, Srrabenica i Klju(4). Jedan broj gradova je planski
naputen i poruen od strane habsburke vlasti u drugoj polovini XVI stoljea: Ajti, Buevi,
Mraaj, Novigrad(Todorovo), avi, Krupa, Stijena, Izai, Topliki Turanj, Radotina Kula i
Gradac. Mnogi od navedenih gradova su u osmanskom periodu obnovljeni, gotovi svi su
proireni, dodatno ojaani i pretvoreni u znatno jae tvrave, ali i podignuti potpuno novi
gradovi: Kulen Vakuf, Havala, Oraac, Petrovac, Stari Majdan i Sanski Most. U periodu
austrougarske vladavine promjene su pretrpjeli Biha, Sokolac i Biha(5). Upravo po ovoim
karakteristikama najvei dio starih gradova unsko-sanskog kantona predstavlja jedinstvenu
cjelinu unutar ukupnog korpusa starih gradova Bosne i Hercegovine(6)

2
Nastanak i razvoj gradova u srednem vijeku
Snjeten na samoj granici bosanske i ugarske drave, uz to i na komunikaciji koja je
spajala srednjoevropski sa sredozemnim basenom, strategijaska vanost dananjeg teritorija
unsko-sanskog kantona u srednjem vijeku je bila velika. U srednjem vijeku dananje podruje
unsko-sanskog kantona je ulazilo u sastav slijedeih upa: mrenske (u porjeju gornje Sane),
sanske(u porjeju srednje i donje Sane)(7), poljike (istono od Bia, a desno od Une po
dolinama izmeu gore Ljupine , Crijevce i Grmea prema Kljuu u Lipovskom, Bilajskom,
Petrovakom i drugim manjim poljima), lapaka (na gornjoj Uni oko Lapca, Dobra sela i
Rmnja), neblujska (jugoistono od Bia), humska (oko Ripa), psetska (oko Krupe prema
Biu), drenika (kod Trca oko korane), gorska (oko Vrnograa i Buima) i gorika (oko
Kladue i Pei)(8).
Zajedniki element za utvrivanje napretka jedne sredine na evropskom nivou je
postojanje gradova i gradskih naselja. Evropski kriteriji za utvrivanje stepena razvoja nekog
grada razliiti su od balkanskih ktiterija, a ovi opet od kriterija za razvoj gradova u
srednjovjekovnoj Bosni i Hrvatskoj.(9). Unsko-sansko podruje u razvijenom srednjem vijeku
karakterie izmeu ostalog nastanak utvrenih gradova koji su mogli biti grad-utvrda,
utvreni plemiki grad (ili upravni centar) i grad-naselje. Poetkom XV stoljea u Evropi, u
ranom razdoblju razvoja i upotrebe artiljerije za opsadu gradova, u pokuaju iznalaenja
uspjenih naina odbrane, glavna panja se posveuje debljini odreenih dijelova bedema i
kula, gradnji masivnijih kula, te izgradnji prvih topovskih otvora.(10). Fortifikacijski mnogo
sloeniji tip utvrenja, a odbrambeno znatno sigurnije i jae bile su utvrde, koje na unskosanskom podruju poinje graditi krajika vojna inenjerija od sredine XVI stoljea, a po
dolasku pod osmansku vlast nastavlja osmanska uprava. Sve ove pojave karakteriu izmeu
ostalog nastanak utvrenih gradova, centara pojedinih oblasti i sjedita feudalaca i gradovanaselja na unsko-sanskom podruju .
Gradovi-utvrde imali su prvenstveno vojno-odbrambeni karakter. U ovu kategoriju
naselja na unsko-sanskom podruju mogu se ubrojiti Podzvizd i Vrnogra koje je kreika
opina imala za vlastitu odbranu, Krupska Kostajnica i ava koje su podigla slobodna
plemena aglice, Stabande, Banjana, Krupske Kostajnice i ave za vlastitu odbranu,
Jezerski koji je sluio za vlastitu odbranu jezerskog plemena, Stijena i Cazin za vlastitu
odbranu plemena kaia, Novigrad (Todorovo) za vlastitu odbranu novigradskog plemena(11)
i Zuchan (12) koji je bio centar i utvrda plemena Suana. Navedene gradove koje su pojedina
slobodna plemena podigla za vlastitu odbranu, feudalci e tokom vremena pretvoriti u
utvrene plemike gradove. Karlovii su to uinili sa novigradskim plemenom, Zrinjski sa
Kreiima i Krupskom Kostajnicom, a Babonii Blagajski sa Meniima. Isti se proces
deavao i kada su feudalci izrastali iz pojedinih plemena. Tako su iz obrovakog plemena na
Uni izrasli plemii Sladojevii, iz jezerskog plemena plemii Nemii Jezerski, iz plemena u
avi plemii Farkaii i iz plemena u Podzvizdu plemii Tumpii i Mikulii(13).
Razvijeni srednji vijek je i period nastanka gradova upravnih centara oblasti. Od
gradova utvrda razlikovali su se utoliko to su u okviru svojih zidina imali stambene objekte
za smjetaj zapovjednika i lanova posade grada. Ovakvi gradovi mogli su biti i sjedita
oblasnih feudalaca i uz ovakve gradove obino su se razvijala i civilna naselja(14). Tako se
upravni centar humske upe nalazio u Ripu, drenike upe u Trcu, psetske upe u Krupi,.
Tokom XIV i XV stoljea u unsko-sanskom kraju se odvija niz procesa karakteristinih za
bosansku, hrvatsku i ugarsku historiju toga doba. Bihau kao sreditu ire unsko-sanske
regije, sa stausom slobdne kraljevske varoi, sa zapada se pribliavaju krki Frankopani, sa
juga krbavski Karlovii i Nelipii, a sa istoka Babonii i Hrvatinii, to znai da se u jednom
trenutku na ovom podruju sudaraju interesi najmonijih linosti u Bosni, Slavoniji i
Hrvatskoj toga doba. Istovremeno kraljevska vlast u ovom kraju stvara sistem utvrda pod

3
svojom direktnom kontrolom, te se u izvorima tokom druge polovine XIV stoljea pojavljuju
ve izgraene i ureene utvrde Sokol, Ripa i Pe(15).
Navedeni procesi su se odrazili na pozicije pojedinih starih gradova na unsko-sanskom
podruju. Klju na Sani je bio vlasnitvo bosanske feudalne porodice Hrvatinia. Babonii su
na lijevoj strani Une drali Ostroac, Stijenu, a na desnoj obali Une Buevi, Mraaj, Krupu,
Otoku i Kemengrad. Mutnik i Ostrovicu su drali knezovi krbavski Gusii Karlovii, dok su
Rmanj, Trac i ovku, te od 1426. godine Biha, Sokol i Ripa drali Frankopani. Cazinski
grad je bio vlasnitvo kninske biskupije, a Velika i Mala Kladue i Peigrad vlasnitvo
knezova kladukih. Buim je vie puta mijenja vlastelu: knezove Celjske, Frankopane,
Mikulie, i Keglevie. Brekovica, Radotina i Topliki Turanj (izmeu Brekovice i Bihaa)
su bili u posjedu Kobasia. Izai-grad su drali Izaii, a turli-grad turlii.(16) Od
gradova-naselja na unsko-sanskom podruju jedino je grad Biha mogao imati ovaj
status(17).
Klju odbrane june Hrvatske
Ovakva situacija na unsko-sanskom podruju zadrala se sve do pojave osmanske
opasnosti sa istoka u XV stoljeu. Osvajanjem tvrdih gradova Kljua i Kamengrada osmanska
vojska je otvorila i sanski put do Save i Pounja. No kako je i na tom putu bilo jo dosta tvrdih
feudalnih gradova osmanska vojska je ee upadala sa zapada. Tamo ih je put vodio od
Kljua na Petrovo Polje, a odande dalje uz june obronke Pljeevice na Lapako i Krbavsko
polje. Upravo na ovim putevima se dvaput sukobljavaju sa hrvatskom vojskom: prvi put
1491. godine kod Vrpila, a drugi put 1493. godine pod gradom Udbinom na Krbavskom polju
gdje nanose hrvatskoj vojsci teak poraz. Zbog toga plemstvo junih hrvatskih krajeva
odrava u aprilu 1494. godine sabor u Bihau da bi se odredila daljnja strategija odbrane
zemlje. Potpuno je bilo jasno da je Hrvatska suoena sa ovako jakim neprijateljem, morala
pomo zatraiti najprije od svoga kralja, a potom se osloniti i na pomo drugih evropskih
vladara.
Do kraja XV stoljea osmanska vojska je zaobilazei Jajce i druge utvrene gradove u
dolini Plive i Vrbasa zagospodarila velikim dijelom slabo naseljenog planinskog spleta na
jugu ove oblasti i izbila na liniji Kmengrad-Klju-Glamo. Znatan dio teritorija u zapadnoj
Bosni osmanska vojska je dobila mirnim, laganim irenjem svoje vlasti. Ovo se odnosi u
prvom redu na planinisko podruje zapadno od gornjeg Vrbasa, oko Kupresa, Glamoa i
Livna, te na gornjoj i srednjoj Sani, oko gradova Kljua i Kamengrada.(18). Dravnim
ugovorima iz 1503., i 1519. godine tim pravcem su razgranieni osmanski i ugarski posjedi u
zapadnoj Bosni. Ali i pored preuzetih obaveza u smislu spomenutih ugovora, s osmanskog
teirtorija je pripreman teren za pomjeranje granice dalje na zapad. Ovo je pomoglo osmanskoj
vojsci da bez veih napora zauzmu poetkom tridesetih godina XVI stoljea gradove u
gornjem toku Une: Ostrovicu, Bjelaj, ovku, Rmanj i druge(19)..
Sa ovih pravaca, poslije sloma ugarske 1526. godine, oni krajem 1527., i poetkom
1528. godine zauzimaju Jajce, Banjaluku i neka manja utvrenja i definitivno zauzimaju
dolinu Vrbasa. Zbog ove opasnosti, naseljeniji krajevi sa utvrenim gradovima unskosanskog podruja postaju najistureniji dio ireg odbrambenog prostora od Drave do Jadrana
koji se okree vie na pravac sjever-jug i postaje izrazito vojniki organizirano podruje,
prava vojna granica sa sasvim drugim problemima. Poslije priznanja habsburkog cara
Ferdinanda za kralja Hrvatske 1527. godine hrvatsko plemstvo mu upuuje pismo u kojem se
posebno istie da su za odbranu Hrvatske vana dva grada: Biha i Senj. Osim ovoga u pismu
hrvatsko plemstvo trai od Ferdinanda da to prije, treba preuzeti o urediti odbarnu graninih
gradova i utvrda u kojima su i prije bile kraljevske posade i onih gradova koje mu je dalo ili ih
sada nudi kralju, da on preuzme odgovornost za njegovu odbranu: na Uni je to bio na prvom

4
mjestu Biha, pa nedaloko od njega utvreni Ripa, a u pitanju su jo Sokolac, Krupa i Novi.
U Bihau je Ferdinad trebao o svojem troku drati 50 njemakih strijelaca, a u Ripu 15
pjeaka naoruanih pukama. I ban Batthhyny je uporno kralju Ferdinandu naglaavao
odbrambenu vanost grada Bihaa, te prije udovoljenja svakoj drugoj njegovoj obavezi traio
je za Biha 100 strijelaca i svu potrebnu ratnu opremu za odbranu grada(20).
S obzirom da traena pomo nije upuena, hrvatsko plemstvo je u aprilu 1527. godine
uputilo iz Cetingrada novo pismo u kome su posebno zamjerili kralju to je Biha ostavio bez
ikakve odbrane, naglaavajui da se u Bihau, koji je klju odbrane june Hrvatske nalazilo
tek pet straara, dok je nekada u tom gradu bila posada od 100 pjeaka i 100 konjanika. Po
dobijanju pisma Fredinad je naredio kapetanu svojih eta u Hrvatskoj Nikoli Juriiu da
istrai pravo stanje u Bihau i drugim utvrdama koje bi trebao kralj uvati svojim vojnim
posadama, a hrvatskom plemstvu je obeao da e uskoro utvrditi Biha, tako da moe biti
oslonac odbrane cijelog kraljevstva, posebno drugih utvrda u Pounju i susjednih krajeva u
Lici. Izgleda da se Nikola Jurii, kapetan kraljevskih eta u Hrvatskoj doista potrudio da
ojaa odbranu Bihaa. Nakon uvida u stanje odbrane Bihaa, on je traio jednog graditelja,
koji bi u Bihau trebao graditi i popraviti odbrambeni katel, smjeten unutar gradskih zidina.
Isti majstor trebao je voditi i gradnju odbrambenih zidina uokolo ripakog naselja, jer je
zidom bila zatiena tek jedna treina, a inee ga zatiuje donekle samo voda rijeke Une.
Razmotrimo li sve Juriieve prijedloge, pada u oi da je on traenjem rjeenja sigurnije
odbrane za Biha ve tada postavio temelje budue bihake kapetanije kao novoorganizirane
pogranine odbrambene regije(21)..
Meutim do prostorne povezanosti bihakog Pounja kao vojniki organizirane
odbrambene jedinice kapetanijskog tipa doi e tek u drugoj polovini XVI stoljea. Tako e u
sastav bihake kapetanije po popisu iz 1576. godine biti ukljuene sve utvrde od Une preko
Zrinske gore, prema Korani i Glini ukupno 28 utvrda toga prostora. To su: Sokol, Ripa,
Drenik, Brekovica, Ostroac, Topliki Turanj, Izai, Blagaj(na Korani), Krstinja,
Hresno,Vranogra, Donja Kladua, Cetin, Perna, Gornja Kladua, Pe, Sv. Juraj u
Ostroakom polju, Gvozdensko, Pedalj, turli, Zrin, Srednji Gradac, Mutnica, Gore,Ajti,
Mazin, Greda i Bojna. Ovako veliki broj razbacanih utvrda vezanih za kapetana u Bihau,
nije strateki bio opravdan. Biha je bio na samome kraju toga branjenog prostora. Zbog toga
e neke utvrde ve u popisu iz 1578. godine, one na Zrinskoj gori i njenim obroncima, napr.
Zrin, Gvozdansko, Mutnica i Greda biti pridodane novosonovanoj hrastovikoj kapetaniji. No
tada su bihakoj kapetaniji bile pridodate utvrde Slunj, Podzvizd i Kneja (22).
Najbolje uvani gradovi u krajikoj zoni
Do devedesetih godina XVI stoljea gotovo svi gradovi bihake kapetanije, sjeverno
od Bihaa do gornjeg toka Gline i na zapad do Korane, nali su se u osmanskim rukama. To
su: Buevi i Otoka (1558.), Krupa (1565), Stijena, Jezerski, Cazin, Meni i Buim (1565/6),
Podzvizd, Vrnogra,Velika i Mala Kladua, Ostroac i Mutnik (1577), Todorovo i
Gvozdansko (1578), cetin,Kloko i Perna (1584). Sedam godina kasnije pali su Ripa (1591),
Biha (1592), a sa njim i gradovi Sokol, Izai, te Drenik i Furjan na Korani(23). .Osvojeni
gradovi i njihova podruja ula su u sastav ranije formiranih sandaka: bosanskog i klikog.
Nahije sa gradovima u porjeju Sane i Une (Sana ili Klju, Sanica, Bilaj, Voenica Unac i
Srb) ukljuene su poetkom XVI stoljea u kadiluk i vilajet Neretva u bosanskom
sandaku.(24), koji e poslije formiranja Klikog sandaka 1537. godine biti pripojen ovom
sandaku (25). Nahije u porjeju Une i njenih pritoka (Lapac i Nebluh) ukljuene su u kadiluk
Skradin u klikom sandaku.(26), a kada se polovinom XVI stoljea osnuje kadiluk Novosel u
klikom sandaku pripojene su mu nahije kadiluka Neretva i Skradin (Unac, Srb, Bilaj,
Voenica, Stara Ostrovica)(27).

5
Poslije 1562., a prije 1574. godine osniva se kadiluk Kamengrad u bosanskom
sandaku koji je obuhvatao nahije Unac, Bilaj, Voenica, Klju, Sana, Soko i Sanaica..
Sjedite ovoga kadiluka bilo je prvo u Kamengradu, ali je ono izgleda prije kraja XVI stoljea
preneseno u Stari Majdan. Ovome su kadiluku kasnije prikljueni svi gradovi i predjeli preko
Une:Peigrad, Mala i Velika Kladua, turli, Podzvizd, Vranogra, Todorovo, Buim,
Stjena, Jezerski, Krupa, Otoka, Sanski Most i Cazin.(28). Poslije formiranja Bihakog
sandaka poetkom XVII stoljea (29), kamengradski kadiluk je ukljuen u ovaj sandak,
gdje se pored njega nalazio i bihaki kadiluk u iji sastav su ulazili gradovi Biha, Izai,
Sokolac, Ripa, Jasenica, Mutnik, Buim, Cazin, Trac i drugi.(30). Teritorija Bihakog
sandaka se prostirala uzdu rijeke Une, od Krupe do Grahova, a graniila je na jugu sa
klikim, na sjeveru kod Sane sa cernikim, na istoku bosanskim, a na zapadu likim
sandakom Glavna mjesta u sandaku bila su: Biha, Kamengrad, Ripa, Cazin, Buim,
Ostroac i Krupa.(31)
Prestankom osmanskih osvajanja, gradovi unsko-sanskog podruja, uokvireni
bihakim i klikim sandakom u XVII stoljeu postaju najistureniji dio granine zone
(serhata), koja se protezala kroz svih sedam sandaka Bosanskog ejaleta. Organizacija ove
zone i u bihakom i klikom sandaku se manifestirala u dva vida: posebnim statusom
pograninih tvrava i strukturom njihovih posada, te organizovanjem kapetanija. U kratkom
vremenu, osmanske vlasti su u bihakom i klikom sandaku uspjele da dograde i dovoljno
utvrde sve zaposjednute srednjovjekovne tvrave, obnove poruene, pa ak podignu i neke
potpuno nove kao napr. Novi grad u Kljuu i Novi grad u Stijeni.Te nove osmanske utvrde
imaju znatno drugaije i nove oblike, pa i stari, srednjovjekovni gradovi u tim novim
prilikama znatno mjenajuju svoje lice, i vojna arhitektura kree ovdje novim putem. Meu
razlozima koji su oznaili put toj novoj arhitekturi bio je svakako u prvom redu pronalazak
vaternog oruja, koje se prvi put jav lja u XIV stoljeu i koje je osmanska vojska mnogo
upotrebljavala u svojim vojnim akcijama. Barut je iz temelja izmjenio nain dotadanjeg
ratovanja, a time onda i oblik fortifikacionih objekata. Visoki bedemi i jo visoije kule
srednjovjekovnih gradova postali su tada izvrsna meta topovima, i bedemi se sniavaju i
podebljavaju, a preostale kule slue otada samo kao straarnice i osmatranice. Istovremeno
da bi se gradovi branili istim orujem, unutar bedema, obino na uglovima tvreve, izgrauju
se novi i najvaniji odbrambeni dijelovi bastioni ili tabije , na kojim su se smjetali topovi za
odbranu. Ove prepravke poele su se provoditi na gradovima unsko-sanskog podruja i prije
dolaska pod osmansku vlast, a pod osmanskom upravom su zanatno pospjeene. Ovo
prilagoavanje starih gradova novom nainu ratovanja vrilo se i na jedan drugi nain: atare
kule i bedemi nisu se dirali, ve bi se tabije podizale na neizgraenom terenu u blizini, a onda
cio prostor opasao novim bedemom. Karakteristine primjere ovakve dogradnje i proirenja
nalazimo u Jezerskom, Buimu, Vrnograu, Oracu i drugim gradovima.(32)
Stari srednjovjekovni gradovi pod osmanskom vlau postaju utvrenim sreditima
stalnih i plaenih osmanskih vojnih posada, a za tu brojnu posadu trabalo je u tvravi i vie
prostora, u kojem e ivjeti. Artiljerija je bivala sve opasnija i kue se nisu smjele graditi, da
im neprijateljski top ne bi zapalio krov, pa su se u tu svrhu ispod kula i tabija pravile u zemlji
dosta prostrane i na svod graene zemunice Osim ovoga u tvravama se pojavljuju i novi
elementi, batina orijentalne kulture, a to su banjice za kupanje i damije sa munarom za
posadu, koja se nije smjela udaljavati iz bedema, a to sve bitno mijenja lice srednjovjekovnih
gradova. Bedema je u osmanskom periodu bilo i oko nekih varoica, ali od drvenog
materijala, najee od hrastovine. Konstrukciju su inili brvnaili jako kolje, opleteno
eperom, te debeo nasip zemljhe izvana. Oko toga nasipa bio je obino dubok i irok rov,
zvan hendek ili arampov. Iznad glavnog ulaza u unutranjosti stajala je visoka straarnica,
takoer od drveta, a u unutranjosti je negdje bila kula za barut o streljivo, te jedna ili vie
tabija. Ovakve utvrde zvale su se palanke i graene su mahom u naseljima koja su bila u

6
ravnici i takve utvrde su bile u ovki i Sanici. Uloga vakufa u formiranju gradskih naselja u
osmanskom periodu bila je primarna, jer je podizanjem vakufskih objekata zapoinjalo
urbano formiranje gradova. Ali je istovremeno injenica da je osnivanje gradova bio faktiki
rezultat dravne politike, uslovljene vojno-administrativnim, komunikacionim, strategijskim,
privrednim i drugim dravnim potrebama. Vakufi su u toj mjeri udarili peat nekim gradskim
naseljima da su ona takvo i ime dobila. Tako je Kulen Vakuf dobio to ime poslije 1838.
godine, a dotle je nazivan Disr-i kebir(veliki Most). I dva naselja u porjeju Sane: dananje
selo Skucani Vakuf (kod kamengrada) i dananji Sanski Most dobila su nazive po vakufu.
Sanski Most je krajem XVI i poetkomXVII stoljea nazivan kasaba Dievo, a kasnije kasaba
Vakuf, odnosno Disr-i Sana (sanski Most) sve do 1878. godine(33).
Uvid u stanje ovih gradova kao i broj vojnika u njima pruaju nam popisi graninih
tvrava i njihovih posada koje su osmanske vlasti vrile krajem XVI i u prvoj polovini XVII
stoljea. Prvi takav popis nastao je 1586/87., i predstavlja detaljan popis tvrava i njihovih
graniara u sjeverozapadnom djelu poekog, cijelom pakrakom (cernikom), kao i u
sjeverozapadnom dijelu bosanskog sandaka. Druga dva popisa obuhvataju kompletan
granini pojas bosanskog ejaleta koji se protezao kroz sedsm sandaka: prvi, nastao u
novembru 1616., a drugi u novembru 1643 Kompariranjem navedenih popisa, pada u oi da
su poveanja od popisa do popisa vrlo velka, da se vremenom poveava broj utvrenih
gradova sa stalnom posadom, te da je od svih sedam sandak jaanje krajike zone, tj.
poveanje broja fortifikacionih objekata i brojno poveanje posada najizraenije u bihakom
sandaku. Najbranjeniji punkt u ovom sandaku je bila bihaka tvrava, u kojoj su uvana
etiri mjesta: kula tvravskog mosta, karaula prolaz i palanka.(34). Poslije Bihaa, najveu
posadu su imali Krupa(35), Stijena(36), Cazin(37), Todorovo(38), Buim(39), Ostroac(40) i
Trac (41), a neto manje posade su imale Izai(42), Brekovica(43), Jezerski(44),
Mutnik(45), Peigrad(46) i Sokolac(47)
Ako konfrontiramo podatke iz navedenih popisa za cjelinu pograninih oblasti
Bosanskog ejaleta onda se vidi da je po popisu iz 1616., ejalet imao 4.300 ljudi, a od tog broja
je 35,88 % (ili 1.543) nalzilo u gradovima bihakog sandaka. Po popisu iz 1643., u cijelom
ejaletu je bilo 6.602 graniara, a od ovoga broja 44,44 % (ili 2.934) graniara se nalazilo u
gradovima bihakog sandaka. Potom, jasno se moe zakljuiti da je od 1516., do 1643., to
znai za 27 godina, broj graniara u gradovima bihakog sandaka udvostrun, to moda
najbolje govori o stratekoj vanosti gradova bihakog sandaka.(48).
Osnivanje kapetanija na unsko-sanskom podruju koje e onda biti obuhvaeno
bosanskim, bihakim (krupska, bihaka, ostroaka i kamengradska) i klikom (kljuka,
ostrovika, petrovaka i disri-sanska ) sandakom zapoelo je u drugoj polovini XVI i
trajalo do druge polovine XVIII stoljea i znatno je doprinjelo organizacionom jaanju unskosanskog teritorija. Prva kapetanija je osnovana u Krupi 1565. godine i sastojala se od
slijedeih gradova: Krupe, otoke, Buima, Jezerskog, Vrnograa i Todorova(48). Nakon
zauzimanja Biha 1592., osnovana je bihaka kapetanija koja je krajem XVIII i poetkom
XIX vijeka obuhvatala slijedee gradove: Biha, Sokolac, Ripa, Izai, Brekovicu, Trac i
Jasenicu.(50). Za ostroaku kapetaniju nije utvrena godina osnivanja, ali se pouztdano zna
da su joj pripadali Ostroac, Bijela Sjena, Cazin, turli, Peigrad, Velika i Mala Kladua, i
Podzvizd, Furjan, Drenik i Cetin.(50). I za kamengradsku kapetaniju se ne zna tano kada je
osnovana, ali se zna da su na teritoriji ove kapetanije osim Kamengrada bili jo Stari Majdan i
Vakuf(Sanski Most)(52). Kljuka se kapetanija spominje prvi put u poznatim izvorima 1694.
godine i obuhvatala je gradove Klju, Kamiak j Jezero(53). Ostrovika kapetanija to je
osnovana odmah nakon karlovakog mira i pored Stare Ostrovice u sastavu ove kapetanije su
bili gradovi: Oraac, Havala, Disri-kebir(Kulen Vakuf), potom palanka ovka i Donji
Lapac(54). Petrovaka kapetanija je osnovana u prvoj polovini XVIII stoljea i pripadali su
joj gradovi petrovac i Bilaj(55). Disri-sanska kapetanija je osnovana poetkom XVIII

7
stoljea, a dobila je naziv po mostu u selu Tomini, gdje se prije nalazio most koji se u
soamskim izvorima uvijek nazivao Disri-Sana.(56).
Do sredine XVIII stoljea na unsko-sanskom podruju je bilo osnovano 8 kapetanija,
to je inilo 20 % svih kapetanija u Bosanskom ejaletu.(56). Meutim, prema procjeni
savremenika, poetkom XIX stoljea u 39 kapetanija Bosanskog ejaleta je bilo anagairano
24.000 vojnika, a od ovog broja je skoro polovina otpadala na gradove kapetanija unskosanskog podruja. To znai da su krajiki kapetani unsko-sanskog podruja imali ogromnu
mo. Oni su bili po rangu najstariji na svom podruju i bili su nadreeni tvravskim
dizdarima. Ipak, ini se da je postojala odreena diferencijacija komande. Dizdarima je
pripadala dirktna komanda nad defanzivnim dijelom posada po gradovima (mustahvizi i
tobdije), dok je operativni dio posade (azapi, farisi i martolosi) bio pod direktnom
komandom kapetana. Kapetani su dalji. Imali direktnu linu pratnju koja se sastojala obino
od dva demata azapa.. Izriit podatak o tome naveden je 1643., kod popisa graniara bihake
tvrave gdje je navedeno: Strategijski najvaniji punkt bila je kula tvravskog mosta, gdje je
sjedio kapetan bihake kapetanije sa svojih 8 oda azapa (85 ljudi)(58).
Ovaj granini teritorijalni pojas, koji je na unsko-sanskom podruju ukljuivao sve
gradove, uglavnom je ostao nepromjenjen sve do pred kraja osmanske vladavine, uz neke
male korekcije u tri velika odbrambena rata u XVIII stoljeu. Iako su za cijelo vrijeme
osmanske vladavine i s osmanske i austrijske starne ulagani napori da se ouva stabilnost
granica sankcionisanih mirovnim ugovorima, pojedinanih obostranih upada preko jedne i
druge granice bilo je stalno i nebrojeno. O tome svjedoi nebrojena historijska graa, ali i
krajika epika-tomovi junakih narodnih pjesama koje u tanine opjevavaju etovanje
bosanskih krajinika po ravnim Kotarima, mletakoj i austrijskoj krajini.(59).
Stari gradovi u vrijeme kandijskog i bekog rata
Iako je nakon dugotrajnog osmansko-habsburkog rata (1593-1606.) mirom na uu
rijeke itve 1606.godine do 1625., utvrena osmansko-habsburka granica na podruju
bihakog sandaka, pogranini sukobi su se i dalje nastavili, jer su bihaki i liki
sandakbegovi po svaku cijenu nastojali pomjeriti granice u podruja oko Gline i Korane, pa i
prema primorskoj krajini.Tako su posade Biha i Izaia 1634. godine izvrile upad na
habsburku teritoriju, na ta im je uzvratio ogulinski kapetan Gapar Frankopan. Na njega je
krenuo sa vojskom bihaki kapetan Dervi-aga Huduragi. Do okraja je dolo na zavaljskom
polju, gdje je vojska bihakog kapetana pretrpjela poraz, a on lino nastradao. Slijedee 1635.
godine njega je pokuao da osveti novi bihaki kapetan Duralija, koji je sa vojskom od 2.000
ljudi krenuo na Karlovac. Meutim, prije nego je stigao do Karlovca, na Korani ga je porazio
Gapar Frankopan, a bihaki kapetan bio zarobljen. Slinu sudbinu je doivio i novi bihaki
kapetan Idris-aga, koji je zajedno sa sinom Aziz-agom tragino zavrio u bici na Peenom
brdu 1642. godine. Ovako nepovoljnu situaciju pokuao je popraviti Mustaj-beg , koji je u
periodu od 1642., do 1646., stalno vrio upade, ali je i on poraen 1646. godine kod KrianiTurnja od kneza Juraja Frankopana, mlaeg brada Gaparea Frankopana(60).
Poetak kandijskog rata (1645-1669.) nije nagovjetavao da e i oko gradova bihakog
sandaka biti ratnih sukoba. U maju 1648. godine, harambaa Vuk Mandui je sa 175
vojnika izvio prodor do Kljua, mjesta koje je tada imalo 300 kua i veliki burg. Vojnici su
zapalili damiju i mnoge kue, a u borbi je poginulo 200 muslimana koji su se borili do
posljednjeg daha. Zarobljeno je 46 osoba, preteno ena, a ugrabljen je i bogat plijen u hrani i
stoci. Meutim, kada su se sljedeih dana morali braniti od potjera, napadai su poubijali
povedeno roblje, tako da se spasilo samo 6 ena. Poslije okraj ustanovilo se da su mnoge
spahije i njihovi momci izgubili ivote, ali su i manduievi ljudi imali gubitaka, pa su morali
krenuti prema Grahovu, a tu ih je sustiglo stotinu Glamoana. Vlasi su se spasili tako to su

8
pobjegli u umu, a gonioci nisu smjeli da se upute za njima bojei se velikih gubitaka na
nepoznatom terenu Krajem septembra 1649. godine Ilija Smiljani je sa 500 uskoka krenuo u
Bosnu da bi presreo odred koji je bihaki kapetan Idriz vodio u ratni logor u Krinu. Kako se u
Krinu nalazio samo Ibrahim-aga Senkovi sa 150 konjanika, to je Smiljani promijenio plan i
odluio da grad zauzme na prepad. Zatim je Smiljani doekao bihakog kapetana kod
Zvonigrada, u busiji blizu rijeke Zrmanje. Borba hladnim orujem prsa u prsa trajala je dva
sata. ivot je izgubilo oko stotinu muslimanskih boraca, a zarobljenici su pogubljeni (61).
I u narednom periodu u unsko-sanskom podruju su voene borbe veeg
intenziteta. Tome su doprinosili bihaki kapetan Mustaj-beg Hasumovi i udbiniski kapetan
Mustaj-beg Liki Hurakalovi, koji je od 1653. godine bio na poloaju likog sandak-bega sa
sjeditem u Udbini Meutim, stalne borbe i etavanja su i dalje nastavljena nesmanjenom
estinom. Predvoena poekim sandak-begom Ibrahim-paom, te kapetanima meu kojima
su bili Mustaj-beg Liki, bihaki Mustaj-beg Hasumovi, te zaimima i spahijama iz uglednih
bosanskih porodica, osmanska vojska doe poetkom septembra 1656. godine do Kriani
kule. Tu ima se suprotstavo sa svojim odredima Juraj Frankopan Traki, koji u estokom
boju izvojeva pobjedu. U borbi poginu Mehmed-beg Bievi, a u ropstvo padoe Mustaj-beg
Liki, Mustaj-beg Hasumovi, te mnoge druge ugledne linosti. Uskoro iza toga poraza u
zarobljenitvu je umro Mustaj-beg Liki, a njegov imanjak bihaki kapetan, koji je u
meuvremenu vjerovatno od Frankopana predan generalu grofu Herberdu Auerspergu, otkupi
se uz veliku sumu novca.(62).
Zbog mnogobrojnih tubo protiv mletakih hajduka, naroito Mostaraca, bosanski
beglerbeg je odluio da protiv Mleana povede cijelu vojnu snagu Bosanskog ejaleta. Prije
napada glavni bosanski zapovjednici obratili su se Mleanima da upute svoje predstavnike na
pregovore kako bi se izbjeglo nepotrebno prolijevanje krvi. Poruku su potpisala dva sina
Ali-pae engia ( mletakog povjerenika), Hadri-beg i Ali-begova braa, Rustem-beg,
hercegovaki Alaj-beg, zatim Mustafa-beg Filipovi, kliki Alaj-beg i bihaki kapetan. I
pored ovoga bihaki kapetan Mustajbeg je izgubio ivot sukobivi se 1676. godine s etom
turanjskog kapetana.(63)
Ve na poetku velikog bekog rata ban nikola Erdedi savjetovao je kraljeve
savjetnike da prvo izvre napad na poglavite utvrde Biha i Kostajnicu, ali je 1683. godine
porobljeno i popaljeno Todorovo.Ubijeno je vie od 100 ljudi, 80 zarobljeno i vie od 1.000
grla stoke odvedeno(64). Slijedee 1684., Stojan Jankovi, koji se nalazio u slubi Mletake
republike, krenuo je sa 12.000 ljudi nakon pljake Bjelaja na grad Kulen Vakuf. U njegovoj
pratnji bili su grenadiri iz Abruca koji su bili vjeti u bacanju vatre na utvrena vrata i
pukarnice kulenvakufskog grada. I pored sranog otpora stanovnitva utvrenje je ipak
zauzeto. Tridesetak lica je zarobljeno, a izvuene su velike koliine razne robe. Na kraju je
sve spaljeno.I slijedee godine, dok je bosanski paa sa vojskom oklijevao da krene u akciju
protiv Mleana, Stojan Jankovi je sa odredom vlaha upao na podruje Bihaa i Krbave.
Popalili su veliki broj sela i opljakali ih. Vlaki stanovnici triju sela iz okoline Kulen Vakufa
i Ostrovice u blizini Ripa, preli su Unu i pridruili se Jankovievu odredu. U jednom od
opljakanih sela zateen je satari bihaki aga idriz. Njegovi sinovi su uspjeli pobjei, a starac
je sa enom odveden u ropstvo(65).
Neto kasnije jedan odred prodro je duboko u bihaki sandak sve do Majdana. Spalili
su naselje, te unitili radionice u kojima je preraivana eljezna ruda i prouzvoena oprema za
konje: puana tanad, topovska ulad i drugo. Razbijena su i rudarska okna. Na povratku
odred je kod Kamengrada naleti na jedno odjeljenje od 400 konjanika te je raspren i natjeran
u bijeg.(66). Meutin, znatno jai napadi na gradove unsko-sanskog podruja doli su od
habsburke vojske sa sjevera. Svjesna injenice da su krajiki gradovi ostali bez pomoi iz
unutranjosti bosanskog ejaleta, habsburka vojska vri stalne napade na njih. Tako je general
Herbenstain sa hrvatskim graniarima 1685. godine opustoio i popalio skoro sve krajeve i

9
krajike gradove.(67). Iste godine karlovaki general grof Ernest Paradaiser sa grofom
Franjom Erdedom napao je Buim. Meutim, iz grada koji se nalazio na jednoj uzvisini koja
dominira okolinom i koji je poslije Bia najvei na Krajini na napadae su sipali toliku
vatru da su se morali povui. I naredne godine hrvatski bana Nikola Erdedi prodro je do
Buima sa 600 ljudi, ali grad nije uspio osvojiti. Buim je bezuspjeno opsjedan i u naredne
dvije godine, ali ga habsburka vojska nije uspjela zauzeti, s obzirom da je on bio jedan od
branjenijih punktova u bihakom sandaku.(68).
Nakon to su austrijske ete, uz pomo domaeg katolikog stanovnitva i hajdukih
odreda 1689., upale u Liku i Krbavu i za kratko vrijeme ih osvojile, Rizvan-aga Zenkovi je
1690. godine mobilisao svo bonjako stanovnitvo iz gradova bihakog sandaka i pokuao
povratiti Liku i Krbavu. No, to mu nije polo za rukom. Na drugoj strani habsburka vojska je
iskoristila situaciju pa je zauzela bosanski Novi i Bosansku Dubicu. Ove gradove je ubrzo
povratio bosanski valija Husein-paa, koji se sa jaim snagama nalazio u Banjaluci. Meutim,
tri godine kasnije 1693., preko Save je izvrio prodor hrvatski ban Adam baan, i nakon to je
nanio poraz osmanskoj vojsci na elu sa bosanskim namjesnikm Dafer-paom kod Bosanske
Dubice, on je opet zauzeo Bosanki Novi, ali i Bosanku Krupu, Vrnogra i Veliku
Kladuu(69).
Glavni planovi habsburke vojske u pogledu gradova bihakog sandaka odnosile su
se na zauzimanje Bihaa. Ovaj grad je inae bio trn u oku habsburkoj vojsci, jer su iz njega
kretale sve operacije osmanske vojske bosanskog ejaleta prema Karlovcu. Osim ovoga
habsburki vojni stratezi bili su svijesni injenice da bez Bihaa ni tek osvojenma Lika i
Krbava nisu sigurne. Zbog toga je u jesen 1689. godine karlovaki general Josip Herbestain
pokuao osvojiti, a hrvatski ban Nikola Erdedi teri godine kasnije 1692, bezuspjeno ponovio
napad. Dva neuspjela napada ipak nisu pokolebala Ratno vijee u Beu da se odlui u 1697.
godini, u krajnje nepovoljnoj situaciji za bosanski ejalet, da po trei put pokua osvojiti
Biha. Za osvajanje Bihaa lino se zauzimao i vojvoda Eugen Savojski. Glavnina vojske se
okupila u Karlovcu pod zapovjednitvom generala Auersperga. Njega je trebao pojaati
hrvatski ban Adam Baan sa hrvatskim narodnim etama iz karlovake, varadinske i
primorske krajine. Osim ovoga Auersper je dobio jo est carskih regimenti, tri pjeadijske i
tri dragunske. Cijela habsburka vojska je brojala 15.000 ljudi sa 32 topa. Da bi udarac na
Biha bio jai i uspjeniji, dogovoreno je da istovremeno udari i general artiljerije grof
Starhmberg iz Osijeka, te mletaki general Mocenigo iz Dalmacije. I upravo pod bihaem je
28. juna 1697., nakon mjesec dana opsjedanja, navedena habsburka vojska poraena,
razbijena i natjerana na povlaenje. Ve naredne 1698., bosanski valija je sa velikim vojnim
snagama doao u Biha i uz pomo bihakog kapetana Tatar mustaj-bega Idrizbegovia
povratio Bosansku Krupu, i ostale gradove bihakog sandaka.(70).
Klju Bosne je3 Biha
Nakon vojnih poraza i velikih teritorijalnih gubitaka u bekom ratu, bosanski ejalet
postaje najisturenija osmanska provincija u evropskom dijelu carstva. Direktna posljedica
ovoga stausa jeste da je ovaj ejalet u narednim ratovima bio prvi na udaru svih austrijskih
napada. U praksi teret organizacije odbrane bosanskog ejaleta padao je u nadlenost
kapetanija, a najvee i najvanije kapetanije su upravo bile skoncentrisane na podruju
bihakog sandaka. Kapetani ovih kapetanija su bili svijesni toga da je odbrana zapadnih
kapija najugroenije provincije Osmanskog Carstvab u njihovim rukama, ali su isto tako bili
jo svijesniji da time brane svoj vatan(domovinu). Pouene iskustvom iz bekog, a
pretpostavljajui da e doi i do novog rata, osmanske vlasti nastoje neposredno iza
karlovakog mira, da se u cijelom ejaletu poprave stara naputena i u ratu oteena utvrenja,
i podigne to vie novih. Poslije etrnaest godina, du granice je izgraen itav lanac

10
fortifikacionih objekata, meusobno dobro povezanih. U navedenim aktivnostima, posebno
mjesto dobilo je 28 pograninih gradova, a meu njima poseban znaaj opet imali su stari
gradovi krajikih kapetanija bihakog sandaka, koji su sa vojnog stanovita dobili znatno
vei znaaj nego to su ga do tada imali.
Meutim, osmanske vlasti su ubrzo uvidjele zabludu da se na vie strana istovremeno
mogu obavljati graevinski poslovi, jer bi za takvo to bilo potrebno angaovati brojno radno
sposobno stanovnitvo, to bi se itekako osjetilo u mjestima odakle je uzimano. Izvrenje
poslova bilo je oteano i namjerom da se iz udaljenijih kadiluka, iz unutranjosti, dovodi
stanovnitvo koje bi samo na putu izgubilo mjesc dana. Uvaavajui navedene razloge,
osmanske vlasti su umjesto predvienih 28 tvrava i palanki, od kojih se 14 nalazilo na Savi,
Uni i drugim mjestima bihakog sandaka, a 14 u pograninim krajevima Krupe i u klikom
sandaku, prednost pokloni najveoj meu njima bihakoj tvravi. Da bi se poslovi na
ovom utvrenju na vrijeme obavili, dolo je do izmjene u angaovanju radne snage. Umjesto
ljudi iz udaljenijih krajeva, predloeno je da se pozove stanovnitvo kadiluka koji su bili blii
Bihau, o emu je bio obavjeten i sultan Ahmed III. Davanje primata popravci bihake
tvrave nije bilo sluajno. Jo 1700. godine u hronogramu na poiteljskoj tvravi bilo je
napisano slijedee: Klju Bosne je Biha . Odlukom Porte, bosanskom najesniku Halil-pai
je nareeno da u slijedeoj godini proiri palanke Ripa i Kulen Vakuf. Ripa je u
novonastaloj situaciji postao izuzetno znaajno mjesto, pa je predloeno da se ovo utvrenje,
ne samo proiri, nego i da mu se vojni objekti izgrade od kamena, a arampoi da se proire.
Izvavajui sultanovo nareenje Halil-paa je uz pomo svojih sliubenika napravio prvi
predraun koji se odnosi na opravke utvrenja bihake kapetanije: Bihaa, Trca, Izaia,
Brekovice, Ripa, Mutnika, Sokolca(71)
Tokom 1701. godine najobimniji graevinski radovi obavljali su se u bihakom
sandaku. Prema ranije napravljenom planu, u ovom sandaku je bilo nuno izvriti popravku
i proiriti 16 veih i manjih vojnih objekata. To je iziskivalo angaovanje veeg broja radne
snage, dobrih majstora, vee koliine graevinskog materijala, te velikog broja zaprenih
kola. Da bi izbjegao veliko optereenje stanovnitva, bosanski namjesnik Halil-paa je lino
odredio iz kojih kadiluka i koliko je ljudi potrebno dovesti na te objekte. Za popravku
utvrenja Trac, odreena je radna snaga iz srebrenikog kadiluka, a da bi joj se olakala
obaveza, odlueno je da stanovnitvo iz okoline Trca angaira svoja zaprena kola. Kadiluk
Akhisar (Prusac) bio je duan da obezbjedi dio radne snage koja bi bila angairana na opravci
velikokladuke tvrave, a da posao nadgledaju i prema potrebi u radu uestvuju majstori iz
Bosanske Krupe. Jajaki i jezerski kadiluk imali su obavezu da poalju jedan dio ljudi na
opravku kljuke tvrave. U ovim poslovima radnu snagu je trebalo da obezbjede i kadiluci
prijepolja, Pljevalja(Taslide), Foe i drugih mjesta.(72).
Meu mjestima koja su poslije karlovakog mira dobila na vanosti bila je i
ostroaka tvrava. Pored ve postojeg sjevernog dijela grada, koji se zvao narodnim, a
poticao je jo od srednjeg vijeka, osmanske vlasti su neposredno iza 1699. godine proirile
ovaj grad i podigle novi juni dio grada, koji je prozvan gospodskim.. Velika panja
posveena je i tvravama Cetin, Podzvizd, turli i Crnaja koje su se nalazile u ostroakoj
kapetaniji. Ove tvrave su bile sagraene od drveta, pa je bosanski namjesnik predloio da se
porue i ponovo naprave od kamena, te da se sabdju dovoljnom koliinom oruja i municije.
Sa ovim prijedlogom se sloila i Porta, pa je vezirov nasljednik Sirke osman-paa napravio
predraun trokova. Za obezbjeivanje materijalnih trokova i radne snage bio je zaduen
ostroaki kapetan. Poto je cetinska tvrava u novonastaloj situaciji, poslije karlovakog
mira bila najisturenija prema zapadu, Porta je preduzimala sve mjere da se ona to temeljitije
renovira. Radovi su vie puta izvoeni 1712., i 1713. godine, te je ova tvrava bila
popravljena(73). Ipak najvei radovi u ovom periodu bili su na ponovnoj popravci bihake
tvrave. Pored opravke postojeih objekata predvialo se i proirenje ove tvrave. Po

11
nareenju Porte trebalo je napraviti jo tri tabije na kojima e biti smjeteni topovi. Bihaki
kapetam Mehmed je u 1707. godini za 3-4 mjeseca popravio okolne kule, iskopao nove i
oistio stare arampoe oko tvrave. Ovakvo ponaanje centralne vlade prema bihakoj tvravi
kao bedemu na granici bilo je u to vrijeme potpuno razumljivo kada se znalo koliko je
strateki znaaj imala ova tvrava u odbrani granica bosanskog ejaleta(74)
To se ubrzo u osmansko-mletakom (1714-1718), a od 1716., austrijsko-osmanskom
ratu i potvrdilo. Nakon ulaska Austrije u rat jedno odjeljenje njene vojske je u septembru
1716., bezuspjeno napalo Biha Biani su i ovaj put pokazali veliku vojnu sposobnost i
izdrljivost te su se veoma uspjeno odbranili. Meutim, ovaj neuspjeh nije pokolebao
austrijskog vrhovonog komadanta Eugena Savojskog da po planu, koji je 20. avgusta 1717.,
poslao kao prijedlog bekom ratnom vijeu, predvidi zauzimanje Bihaa u prvim narednim
vojnim pohodima. Ali zbog poraza austrijske vojske kod Novog u septembru 1717. godine
planorani napad na Biha je bio odgoen do proljea 1718. godine. U meuvremenu, u
septembru 1717., princ je dobio pismo od austrisjkog cara u kome su mu date instrukcije u
vezi s buduim mirovnim pregovorima. U instrukcijama je posebno bilo naglaeno
nastavljanje vojnih akacija u pograninim osmanskim krajevima, kako bi se jo neto
osvojilo. Takoe je preporueno u sluaju da doe do mirovnih pregovora da se na raun
nekih drugih teritorija pokua dobiti Biha i njegova okolina. S obzirom da su u junu 1718.
godine u Poarevcu otpoeli mirovni pregovori, a u skladu sa carevim instrukcijama, Savojski
je poslao austrijskim pregovaraima pismo u kojem im je naloio da po svaku cijenu
nagovore osmanske pregovarae da im ustupe Biha. U ime Austrije pregovarai su traili da
im se preda ova znaajna tvrava i grad s okolinom u zamjenu za di teritorije beogradskog
paaluka. Osmanski pregovarai su energino reagovali. Njihov odgovor je bio, da je Biha
klju bosanskog ejaleta te ako bi ga ustupili, doveli bi u pitanje cijelu provinciju(75).
Boj na Bilajskom polju
Nakon osmansko-mletako-austrijskog rata (1714-1718) vodee linosti Osmanskog
carstva bile su svijesne da se evropski susjedi nee zaustaviti na novouspostavljenim
granicama, pa su neposredno iza 1718. godine na granicama Bosanskog ejaleta zapoele
aktivnosti na opravci postojeih fortifikacionih objekata i vojnom poveanju mjesnih posada.
Posebnu brigu vlasti su poklanjale krajikim kapetanijama koje su preuzele vojnostrateki
odbrambeni zadatak u novim okolnostima. Bosanski namjednik Abdulah-pai je 1734. godine
dobio nareenje da lino provjeri vojno stanje svih tvrava i palanki, te neposredno vidi koje
fortifikacione objekte bi trebalo popraviti i dograditi. Bosanki namjesnik je nakon obavljenog
posla uputio informaciju porti u kojoj je naveo da su od 55 fortifikacionih objekata neophodne
popravke na njih 37, a prioritet je dat za 7 objekata, neu kojima su se nali Biha, Disri
Kebir (Kulen Vakuf) i Cetin(76).
Po svom znaaju, broju stacioniranog oruja i veliine posade od tvrava se unskosanskog podruja istiu se Biha (20 veih artiljerijskih cijevi, 10 manjih topova i 1.200
ljudi), Krupa (dva vea, etiri manja topa i 500 vojnika), Trac (tri velika i tri manja topa i
200 ljudi), Izai (dva velika, etiri manja topa i 300 vojnika, Cetin (tri velika, etiri manja
topa i 250 ljudi), Majdan (dva velika, tri manja i 300 vojnika), Buim (dva velika, tri manja i
250 vojnika), Klju (tri velika, etiri manja topa i 200 vojnika), Cazin (dva velika, etiri
manja topa i 250 vojnika), Pei (dva velika, etiri manja topa i 250 ljudi), i Ostroac (dva
velika, etiri manja topa i 200 vojnika). Tu su i druge brojne tvrave i palanke koje su u
sistemu odbrane ovog dijela Bosanskog ejaleta imale izuzetno znaajno mjesto i ulogu.
(Drenik, Brekovica, Stijena Mutnica, turli, Todorovo, Vrnogra, Podzvizd, Kladua,
Sokolac, Oraac, Vakuf, Bilaj, ovka, Petrovac i Kamengrad)(77).

12
U vrijeme dok su austrijske jedinice bile u pokretu prema Bosanskom ejaletu, u Be su
stizale izvjetaji upueni od svojih ubaenih obavjetajac. Jedan od obavjetajaca u svom
izvjetaju od 14. aprila 1737. godine pie da je preko svojih saradnika saznao da je u pei bila
tvrava sa jednom kulom i 2000 lanova posade. Od ostalih mjesta spominje Buim, za koji
navodi da se nalazi na vrh jednog brda, te da pored odbrambenih zidova Buim ima tri kule i
300 lanova posade. Susjedna cazinska tvrava, imala je kulu i 400 lanova posade. Jedno od
manjih mjesta je Vrnogra, koji se nalazio u ravnici, bez kula i sa 100 lanova posade. Slino
je i sa tvravom Drenik. Ni ona nema kula. Nju opsluuje 150 lanova posade. Zapadno od
Biha u tvravi Izai je posada od 120 ljudi. O samoj bihakoj tvravi. austrijski
obavjetajac ponavlja poznate injenice, navodei da ona ima tri velike i 15 srednjih
kula.(78).
U okviru austrijsko-osmanskog rata (1737-1739), austrijska vojska je napala gradove
na zapadnoj granici Bosanskog ejaleta 12. jula 1737. godine. Jedinice pukovnika Raunaha
koje su brojale oko 4.000 ljudi i pet topova su est dana kasnije 18. jula poele sa
bombardovanjem Havale i ostrovice, s ciljem da krenu u opsadu i osvajanje Kulen Vakufa.
Kapetan ostrovike kapetanije Mahmud-beg Kulenovi je odmah uputio glasnika u travnik
veziru Bosne Aki-pai sa molbom za pomo. Uvidjevi znaaj ovih tvrava, Ali-paa je
poslao prema Kulen vakufu 5.000 ljudi. Raunah je u meuvremenu pogreno obavjeten da se
ova vojska kree prema Buimu i Cetinu, koji su se takoe nalazili pod opsadom. Meutim
ova vojska je ila tano prema naredbi u pomo Kulen Vakufu. Stigavi na odredite, ova
vojska je presjekla austrijske trupe izmeu havale i ostrovice i istovremeno im zatvorila
odstupnicu prema Hrvatskoj. Do odlune bitke je dolo na Bilajskom polju 22. jula 1737.
godine, u kojoj je ovaj dio austrijskih trupa potuen do nogu. Osmanska vojska je na
Bilajskom polju ispoljila izuzetnu hrabrost i odlunost. U bici su uestvovale i ene.
Bonjakinje Kulen Vakufa su se tada ponijele muki(79).
Jo dok se kretao prema Kulen Vakufu pukovnik Raunah, general Herberatajn je
preao Koranu sa 2.000 ljudi u noi izmeu 16. i 17 jula, te slijedeeg dana u kratkim
okrajima savladao strae na Izaiu i kod Brekovice, tako da se austrijska vojska nala pod
Bihaem. Drugi odred iste komande je preko Drenika prodro do Cetina i 21. jula otpoeo
opsadu ove tvrave. Hrvatski ban Eserhazi je tek 22. jula krenuo iz Gline, preao granicu i 25.
jula se naao pred Buimom, te otpoeo opsadu ove tvrave. Zapovjednik tvrdog Buima bio
je tada Ahmed Barjaktarevi. Sa svojom malobrjonom posadom odluno se suprostavio vojsci
bana Esterhazija i ovdje se se kao i u bici na Bilajskom polju u borbu ukljuile ene i
djevojeke koje su ak bile hrabrije, odvanije i sranije od mukaraca. Meutim, I Buim i
Cetin su izdrali opsadu do bitke za Banjaluku u kojoj je austrijska vojska doivjela
poraz(80).
Prvi vei poraz Krajinika
Nakon beogradskog mirovnog ugovora, kojim je zavren austrijsko-osmanski rat
(1737-39), u kojem su gradovi na unsko-sanskom podruju odigrali kljunu ulogu u odbrani
cejelog Bosanskog ejaleta, za due vrijeme ustaljena je sjeverozapadna granica Bosanskog
ejaleta. Meutim, i u ovom periodu, naroito u drugoj polovini XVIII stoljea, do dubikog
rata 1788. godine, smjenjivala su se razdoblja mira i nemira. Tako su se 1777. godine u
ostroakoj kapetaniji pobunili neferi jer nisu dobili platu, ali i zbog uvoenja novog poreza.
Centar pobune bio je Cazin, a uestvovalo je oko 4.000 ljudi, ali se pobuna ubrzo proirila i
na ostale kapetanije unsko-sanskog podruja.
Mir je opet bio naruen 1782. godine kada je dolo do nereda na granici kod Buima
u kome je bilo mrtvih na obje strane. Navedeni nemiri na granici desili su se u vrijeme
uestalih uhoenja i izvianja krajikih tvrava. Zbog toga je 1783. godine odran Divan u

13
Travniku, na kome je donesen vei broj odluka o razrjeenju nemira u Krajini. Dafer-paa
engi je dobio valijin nalog da usposatvi stanje mira u Krajini. U njegovu nadlenost je
spadaloi i to da sa kapetanom Beireviem odmah smjeni age Cetina i Todorova i dizdre
Peigada, Cazina i Stijene, jer su bili optueni za podstrekivanje i odobravanje nemira u
svojim gradovima, ali i zato to nisu izvrili valijina nareenja, pa se ak nisu ni odazvali da
na valijin poziv dou u Travnik.Valija je naredio da se tvrave na sjevernoj granici
Bosanskog ejaleta oprave i snabdiju potrebnom municijom, to se odnosilo na Krupu, Buim i
Otoku, kojima je naoruanje stizalo laama rijekom Unom(81). .
Ni vojnici krajikih gradova, a ni vojnici gradova Vojne Krajine nisu uvaavali
granicu koja je bila povuena van vodenih tokova. Tako je 1784. godine dolo do manjih
sukoba izmeu Buimljana i susjednih austrijskih graniara. Tamo je valija uputio svog
ovjeka da ih izmiri, ali do pomirenja nije moglo doi, jer su austrijski graniari, pored
ostalog traili zemljine predjele do Une, na ta Buimljani nisu pristajali jer su bili svijesni
da su ovi sukobi bili sastavni dio priprema za ratovanje, koje su u Bosanskom ejaletu
obavljane skoro cijelu deceniju.(82).
Dugo najvljivani rat izmeu Austrije i Osmanskog Carstva je zaista poeo 9. januara
1788. godine i tek nakon dvije godine uporne opsade general Laudon je zauzeo nekoliko
gradova, meu kojima Drenik i Cetin na unsko-sanskom podruju. Napad na Drenik
izveden je odmah na poetku rata pa je ova tvrava zauzeta jer nije imala dobro i sigurno
utvrene zidove i obezbjeenu vodu u tvravi. Zbog toga je austrijska vojska najprije
onemoguila tvravi da se snabdje vodom, a takoer sprijeila i dolazak pomoi iz Bihaa i
Izai,.nakon ega se grad predao 12. februara 1788. godine.(82). Poslije zauzimanja
Drenika krajincii su uspjeno uzvraali sve do kraja rata, kada je 22. juna 1790. godine,
uslijedila opsada Cetingrada, koji je osvojen 20. jula, nakon 28 dana opsade. Pad Cetingrada
je bio prvi veliki poraz krajinika koji su uspjevali da u dotadanjim ratovima odravaju
ravnoteu u napadima i protivnapadima. (83).
Iako je kasnije u naelu bilo zakljueno da se granica odreuje u svim predjelima kako
je to bilo prije poetka rata, Porta je ipak pristala svitovskim mirovnim ugovorom da se
Cetingrad i krajevi oko Rakovice, Drenika i Lapca pripoje Austriji, a za uzvrat se Austrija
obavezala da vrati Novi, Berbir i Dubicu i tako, mada je Cetingrad pao neto manje od dva
mjeseca prije zakljuenja primirja, Porta je pristavi da se ovaj grad i njegova okolina
prepuste Austriji za due vrijeme dovela do velikog neraspoloenja krajinika, koji se neikako
nisu mogli pomiriti s tim da se Austriji ustupi ovaj kraj.(84).
Razdoblje mira i nemira
Bonjaci gradova unsko-sanskog podruja su u XIX stoljee uli u vrlo specifinim
uslovima. Nezadovoljni su bili odlukama Svitovskog mira, kojim su izgubili gradove
Drenik i Cetingrad i zato su sukobi na austrijskoj granici postali svakodnevna pojava kojima
je narednih etrdeset godina rukovodio Hasanaga Peki. Tako su 18. aprila stanovnici
ostroake kapetanije napali Cetingrad i njegovu okolinu, zaposjeli tvravu, popalili granine
ardake i unitili granine znakove. Napadom je rukovodio Hasanaga Peki, ali je iza ovoga
ina stajao ostroaki kapetan Hisein beg Beirevi, koji je po zauzimanju Cetingrada poslao
slugu Murata svom ogoru gradaakom kapetanu da bude speraman da mu sa vojskom
pritekne u pomo.(85)
Porta je u Bosnu odmah uputila kapidibau Mehmed-pau sa fermanom kojim je
krajinicima bilo nareeno da Austriji odmah vrate Cetingrad. Krajinici ovo nisu prihvatili,
pa su odluili da se obrate uticajnim ljudima na Porti. I dok su krajinici iekivali ishod svog
arzuhala, u proljee 1810. godine feancuska vojska je opkolila Cetigrad i poela ga tui iz
topova. Istovremeno je francuski konzul u Travniku Pjer David 25. marta 1810. godine

14
posjetio valiju i obavjestio ga sa Marmonovim ultimatumom za predaju Cetingrada. Valija je
odmah sazvao veliki divan, kome je prisustvovao i kapidibaa, i na kome je odlueno da 31.
marta 1810. godine na unsko-sansko podruje ode deputacija sa zadatkom da natjera
krajinike da Cetingrad predaju Francuzima.(86).
Meutim, ovakva odluka je izazvala zaprepaenje kod krajinika, pa su oni zaprijetili
svima koji su uestvovali u donoenu ovekave odluke, ak i valiji i kapidibai. Nakon ovoga
francuska vojska je ponovo napala cetingrad, opljakala magacin provijanta, ali tvravu nije
zauzela. Istovremeno hiljade naoruanih ljudi je krenulo iz Lapca na Biha, preko Nebljusa,
kamenskog i Prijeboja I 5. maja 1810. godine su protjerali Bonjake iz Vaganca, te popalili
Izai i Klokot. Dva dana kasnije 7. maja liani su juriali na Biha, popalili Golubi, ali nisu
zauzeli ovaj grad. Poto je maral Marmon sa mnogo vojske i dalje opsjedao Biha I tukao ga
topovima, a kako nisu dobili traenu pomo, bihaki kapetan rustembeg i hadi Alija Roi su
otili u logor francuske vojske i obeali predaju cetingrada, pod uslovom da se posadi
omogui naputanje tvrave. Poto ja francuska vojska prihvatila ovaj uslov, cetingradska
tvrava je predata, a francuska vojska se udaljila od Bihaa.(87).
Nakon to se morao povui iz zauzetog Cetingrada 1810. godine, Hasanaga Peki je
svoje nezadovoljstvo izraavao tako to je s vreemna na vrijeme upadima uznemiravao
pogranino stanovnitvo Austrije. Na sva upozorenja i naredbe bosanskih valija uporno se
ogluavao, otvoreno prkosei valijama. Zbog toga je postao tvrdi kamen i za Austriju i za
bosanskog valiju. Kada je Sulejman-paa naredio ostroakom kapetanu Beireviu i
bihakom kapetanu Rustembegu da mu ga dovedu ivog ili mrtvog, on je to podrugljivo
komentarisao kazavi da valija ipak eli vidjeti onoga ko je sposoban da za njega neto uini.
Poto bosanski namjesnici Hozrev mehmed-paa, Ali-paa Derendelija, Hurid Mehmed-paa,
Sulejman-paa Skopljak i Dervi Mustafa-paa nisu uspjeli uspostaviti red I mir na unskosanskom podruju, Porta se odluila da u Bosnu uputi svog specijalnog mubaira (izaslanika)
Sulejman Faik-efendiju, sa ovlatenjima da lino donosi presude. I dok je rjeavanje sporova
na unsko-sanskom podruju tapkalo u mjestu jer se mubair za sve morao dogovarati sa
novim valijom Rudi-paom, koji je odmah po dolasku u Bosnu ostao bez autoriteta, dotle su
svi gradovi unsko-sanskog podruja opet bili uz Hasanagu pekog, koji je inae bio tako teak
da konj nije mogao izdrati pod njim vie od 3-4 sata.(88)
Shvativi da svako Ture nije za vezira, Porta se onda odluila da za valiju u Bosni
imenuje monog Seid Ali Delal-pau, kome je uspjelo to nijednom njegovom prethodniku
nije: da okupi sve kapetane u Travniku. Novi valija je formirao komisiju koja je imala zadatak
da ispita sve optube sa austrijske starne i naredio svim kapetanima unsko-sanskog podruja
da pomognu komisiju u njenom radu. Kapetani sa unsko-sanskog podruja su dolazili na
svaki poziv valijine komiisje, pa se jednom odazvao ak i Hasanaga Peki, to se nije desilo
za vrijeme upravljanja nijednog prethodnog valije. I ne samo to, nakon prekida rada komisije
Hasanaga Peki i Mahmutaga Buimski prikljuili su se Mustafa-painom pohodu na Crnu
Goru, ime su htjeli pokazati valiji da oni nisu odmetnici, ve da su ponosni Bonjaci.(89).
I pored evidentnog straha od monog valije, protiv njega se prvi pobunio ostroviki
kapetan Beirevi, a odmah iza njega i bihaki kapetan. Podcjenivi valijinu snagu i uticaj, a
precijenivi svoju silu i premo koju su mu pruali njegovi istomiljenici bihaki kapetan je
poeo vriti pritisak na sve one koji nisu bili uz njega. Tako je u drugoj polovini marta 1822.
godine sa 400 ljudi napao tvravu Trac, dok je na drugoj strani Beirevi sa 300 ljudi napao
tvravu Cetin, zauzeo je i opljakao. Na veliko udo, bihakomi i ostroakom kapetanu nije
se prikljuio Hasanaga Peki, nego je ak poruio valiji da mu odobri da on strogo kazni
pobunjene kapetane i da mu u tu svrhu poalje 1.000 ljudi iz Travnika. Poslije dolaska valijine
vojske na unsko-sansko podruje ostroaki kapetan Beirevi je zamolio valiju da mu
oprosti, to je valija i uinio, dok je bihaki kapetan Mustafabeg sa ocem Rustembegom
pobjegao u Zavalje, gdje su zatraili utoite kod austrijskih vlasti. Bijeg bihakog kapetana

15
bio je prvorazredna senzacija, ali i uvertira za valijinu protivakciju u kojoj su likvidirani
ostroaki kapetan Huseinbeg Beirevi, krupski kapetan Arnautovi, petrovaki kapetan
Kulin i ostroviki kapetani Alajbeg i Mehmedbeg bajbud Kulenovi(90).
Premda su kod Delal-pae uspjeli da jedva izvuku ivu glavu, Hasanaga Peki,
Muratbeg Beirevi i Mahmutaga Buimski su se odmah na poetku pobunili protiv novog
valije Selim-pae. Pobunjenici su prvo napali tvravu Podzvizd, ali je nisu uspjeli zauzeti.
Odmah nakon toga su opsjeli vtavu Trac, koju opet nisu uspjeli zauzeti, jer Hasanaga Peki
nije imao topove, a traka tvrava je raspolagala sa tri topa i dovoljno municije. Nakon to
nije uspio zauzeti Trac, odluio je da sa 400-500 ljudi krene na Biha. U pomo Bihau doli
su odredi ostrovike, petrovake i kljuke kapetanije, ali s malim snagam. Poto je uvidio da
vojska koju okolni kapetani stavljaju na raspolaganje nije dovoljna za uguenje pobune, valija
je odluio da na unsko-sansko podruje uputi znaajnije snage iz vie kapetanija, nakon ega
je pobuna bila uguena(91)
Uguenje ove pobune nije djelovalo zastarujue na Hasanagau Pekog i Muratbega
Beirevia, odnosno nije nimalo poremetilo odnose koji su dotada vladali na unsko-sanskom
podruju. Hasanaga Peki je i dalje nastavio sa povremenim ispadima na austrijsku teritoriju,
otvoreno prkosei valijama u Travniku, za koje je znao da su generali bez vojske. Kad bi
procjenio da je novi valija isuvie moan, onda bi mu se priklanjao, kao to je to uradio sa
Delal-paom. Tako se odmah priklonio boleljivom ali izuzetno okrutnom Abdurahim-pai,
koji se poetkom 1827. godine surovo obraunao sa bosanskim janjiarima. Da bi dokazao
privrenost ovom valiji, Hasanaga Peki mu je u jeku obrauna sa Sarajlijama poslao 300
ljudi koje su predvodili njegovi sinovi. Meutim, kada su mu Sarajlije polovinom 1828.
godine nanijele poraz, primoravi ga da pree u Travnik, sinovi hasanage pekog preli su na
starnu Sarajlija.(92).
Austrija je 1829. godine zahtjevala uklanjanje Hasanage Pekogi i nekih drugih
prvaka koji su uestvovali u naruavanju mira na granici, zatim nadoknadu tete i izruenje
dezertera. Poto nije uspjelo formiranje zajednike komisije, Austrija je bila spermna da
napadne Bosnu. Meutim, na bosanske prvake nisu uticale austrijske albe, koliko saznanje
da se priprema vojska u susjednoj Hrvatskoj. Stupivi u vezu sa veim brojem nazadovoljnih
kapetana, posebno Hasanagom Pekim, sazvan je skup kapetana u Tuzli u januaru 1831.
godine, koji je oznaio poetak organizirane borbe Bonjaka za autonoman polaaj Bosne i
Hercegovine u okviru Osmanskog Carstva.(92) Iako je u poetku Hasanaga Peki stao uz
Husein-kapetana Gradaevia, on se, krajem maja i poetkom juna 1832. godine, kada je
Gradaevi vodio odsudne bitke na Vitezu i Zlom Stupu, nije odazvao, jer je bio i previe
zabrinut za vlastitu sudbinu. Ve poetkom avgusta 1832. godine Hasanaga se iznenada
predao na milost i nemilost ehaji kod kojeg je doao sa svojih deset pratilaca. Tako je
zajedno sa najmonijim ovjekom Bosne Husein-kapetanom Gradaeviem sa historijske
scene je siao i najmoniji ovjek unsko-sanskog podruja Hasanaga Peki. ehaja bosanskog
valije vratio se iz Bihaa u sarajevo, ali nije doveo sa sobom Muratbega Beirevia koji je
nestao sa svojim polubratom Daferbegom, niti krupskog I bihakog kapetana, koji su sa
Gradaeviem prebjegli u Austriju(93).
Otpor novin institucijama i obrauni na granici
Nakon predaje Hasanage Pekog u Biha i Ostroac su umjesto kapetana postavljeni
muteselimi. Meutim, ni ovo nije prolo mirnim putem, jer se 1833. godine pobunio bihaki
kapetan Mehmedbeg Bievi, kome su se pridruili sinovi Hasanage Pekog Daud i
Huseinaga. Oni su zauzeli Ostroac, Dabar na Sani, krenuli na Prijedor, stigli do Kozarca i
zaprijetili Banjaluci. Buna je na kraju ipak skrena, a Mehmedbeg je pod straom sproveden u
Sarajevo.(94) injenica da su se kapetani unsko-sanskog podruja i dalje bunili, i pored toga

16
to su mnogi od njih postali muteselimi, potvruje tezu da je njihov otpor uvoenju novih
institucija u sutini znaio otpor laganom procesu turcifikacije i ideologiji osmanizma. Iako je
bila slomljena pobuna bihakog kapetana, unsko-sansko podruje je I dalje ostalo vodei
centar otpora novim institucijama. Tako su poetkom 1834. godine Mehmed, Hasan i
Dervibeg Kulenovi pozvali stanovnike Vakufa, Bihaa, Ostroca i Krupe na oruje. Cilj
pobune je bio da se ukine zvanje muteselima, da se ponovo uspostave kapetanije i da se
odmah ukinu sve promjene joje je izvrio valija. Pobunjenici su iz Cazina krenuli prema
Banjaluci i krajem marta prodrli do Prijedora i Kozarca. Voa pobunjenika bio je ostroaki
kapetan Muratbeg Beirevi, a sa njim su bile voe mehemed i Dervibeg Rustanbegovi iz
Bihaa, mehmed i Daferbeg beirevi iz Ostroca, Osmanbeg Krupi iz Krupe, Beir
Kulenovi iz Klievia, Osmanbeg Kulenovi iz Oraca, kao i kapetani Majdana i Kozarca.
Bosanski valija Daud-paa, poto je imao samo 227 ljudi, uputio je na unsko-sansko podruje
silahdara (uvara oruja na dvoru) koji je mirnim putem smirio ustanike.(95).
Poslije izvjesnog smirivanja na unsko-sanskom podruju koje je postignuto
meusobnim nagodbama izmeu valije i bivih kapetana, ponovo su zapoeli sukobi na
granici. U vrijeme pobuna na unsko-sanskom podruju nije bilo povreda austrijske granice.
Meutim, to je potrajalo samo do 1834. godine kada su kapetani unsko-sanskog podruja opet
pokuali zauzeti Cetingrad. Austrijanci su uzvratili poetkom januara 1835. godine napadom
na sela Zborite, neto kasnije na sela Kamenicu i Trubar, i u drugoj polovini maja na Kulen
Vakuf. Smatrajui austrijsku odmazdu u Kulen Vakufu kao veliko ponienje, kapetani unskosanskog podruja su odluili da ve slijedeeg mjeseca uzvrate istom mjerom kod Trca.
Bonjaci su napali na vie mjesta, ali su bili doekani topovskom vatrom. Ipak borba je bila
estoka i trajala je est sati. Bonjaci su se borili hrabro iako ih je austrijska topovska vatra
prisiljavala da se vraaju na polazne poloaje, zbog ega su u svakom napadu pale velike
rtve.Kako uprkos velikim gubitcima, silovitost bonjakih napada nije jenjavala, austrijski
general Rukavina je naredio artiljeriji da dejstvuje po naseljenim mjestima Trca, pa su
posljedice bile teke. U tvravi su od topovske paljbe bile zapaljene mnoge kue koje su bile
sagraene od drveta i bili porueni tvravski bedemi(96).
Stanje mira na granici unsko-sanskog podruja potrajalo je svega nekoliko mjeseci,
poto je ve u oktobru 1835. godine dolo do okraja kod Velike Kladue. Poslije upada jedne
grupe Kladuana 12. oktobra 1835. godine na slunjskoj kordonskoj liniji, austrijski granini
komandant je zatraio zadovoljenje, i nakon to je to ostroaki kapetan Beirevi odbio, on
je stavio vojsku u stanje pripravnosti. Meutim, na bosanskoj strani je odgovoreno pozivom
svim naoruanim Bonjacima iz Podzvizda, Vrnograa, Todorova, Peigrada, turlia, Trca i
Mutnika da se stave pod komandu kapetana Beirevia. Napad austrijske vojske uslijedio je
pet dana kasnije 17. oktobra 1835. godine u 10 sati. Bonjaci su hrabro doekali austrijsku
vojsku, ali su se i pored veoma srane borbe morali povui. Austrijska vojska je potom
krenula u pljaku, tako da je zapaljeno oko stotinu kua. Na veliku Kladuu je pucano iz
topova, pa je priinjena velika teta na tvravi, mada ona nije osvojena i pored toga to ju je
posada morala napustiti(97).
Pored zavoenja reda na granici unsko-sanskog podruja, valijin zadatak je bio da
sprovede reforme u cijeloj Bosni. Ove reforme je u Bosni bilo teko sprovesti, zato to se kod
Bonjaka kao ratno islustvo razvilo uvjerenje da su oni bili ti koji su bez pomoi sa strane
uspjeli odbraniti Bosnu, ali i cijelo Osmansko Carstvo. Ovo uvjerenje je naroito bilo prisutno
kod Bonjaka unmsko-sanskog podruja, koji su stoljeima uspjeno odolijevali austrijskoj
vojsci kao velesili, uspjeno branei zapadne kapije Bosne. Zbog toga su postojee institucije
sa bosanskim specifinostima, koje su kroz reforme trebale biti ukinute, po njihovom
uvjerenju opravdavale svoje postojanje. Upravo ovo je bila osnova svakog otpora valiji od
starne Bonjaka unsko-sanskog podruja, koji su kroz odluan stav prema odbrani
tradicionalnih institucija, ustvari izraavali odluan stav prema odbrani svoga vatana

17
(domovine). Bonjaci se nikako nisu mogli pomititi sa injenicom da im se pokuava ukinuti
ono to ih je stoljeima sauvalo, i to pred tako monom dravom kao to je bila Austrija.
U cilju rjeavanja problema sa uvoenjem nizama, valija je sazvao skuptinu
bosanskih prvaka u sarajevu, nakon ega nije dozvolio da se neki prvaci vrate u svoja mjesta,
nego ih je zadrao u svom begluku, i tu su ih udavili Arbanasi. Meutim, valija je u ovom
sluaju prenaglio, jer je pobio ljude koji su bili uvaeni na unsko-sanskom podruju, pa su se
posebno uznemirili Mehmedbeg iz Krupe, Muratbeg Beirevi iz Ostroca, Jaarbeg iz Kljua
i Mustafabeg imuni iz Petrovca. Ovo je bio osnovni razlog to se pobuna koja je poela u
februaru 1836. godine u livanjskom kraju, veoma brzo proirila i na unsko-sansko podruje.
Pobunjenici su krenuli prema Sarajevu i na putu su sreli delegacije Sarajeva i Travnika.
lanovi obje delegacije su ih odvraali od njihove namjere, kazavi im da ih njihovi gradovi
ne popdravaju. Nakon ovoga, Bonjaci unsko-sanskog podruja su se vratili svojim kuama,
dok su ostali nastavili put, ali su i oni brzo odustali, tako da je pobuna ipak mirno
zavrena(98).
Meutim ubrzo je dolo do novih okraja na granici, zbog ubistva austrijskog
graniara kod Izaia, koje se dogodilo u noi izmeu 9. i 10. juna 1836. godine. Austrijanci
su odluili da ovo ubistvo iskoriste kao povod za napad na Izai koji je izveden 2. jula 1836.
godine. Plan napada je bio sainjen tako da se najprije zapali Izai, a potom da njegovi
stanovnici napuste tvravu, pa je saekan cik zore da bi uspjeh artiljerijskog napada bio to
vei. Meutim, iako je austrijska vojska u najveoj tiini zauzela poloaj za napad, ipak je u
osvit dana primjeeno da se i bosanske ete nalaze na svojim poloajima. Tada je poela
borba. Prethodila joj je topovska paljba na Izai, pa su poslije prvih granatiranja zapaljene tri
kue, dok su se Bonjaci posakrivali po vonjacima. Zatim je austrijska vojska na juri
zauzela Izai, a Bonjaci su se povukli u umu iznad Vikia u namjeri da odatle organiziraju
napad, ali su ih i tu napale austrijske jedinice i zapalile selo. Poslije devet sati borbe na obje
strane je bio znatan broj mrtvih i ranjenih, a izgorjelo je oko 360 kua(99).
Valijino dranje nakon napada na Izai, posluilo je kao povod Bonjacima unskosanskog podruja da odluno stanu uz Bonjake Posavine koji su se pobunili u jesen 1836.
godine. Meutim valijin komandant Osman-paa Sulejmanpai je odvratio Bonjake unskosanskog podruja od pobune, pa su se oni vratili kuama a da nisu ni uestvovali u borbi. Ovo
odvraanje Bonjaka unsko-sanskog podruja od pobune omoguilo je valiji da u estokoj
borbi potpuno potue pobinjene Bonjake Posavine. Kad je uguio pobunu u Posavini, valija
je krenuo na unsko-sansko podruje i naredio bihakom muteselimu da 27. septembra 1836.
godine doe u Banjaluku. Na unsko-sanskom podruju su jo trajali sporadini nemiri. Voe
pobunjenika Rustanbegovi, hoda Dizdarevi iz Izaia, Omeraga Peki I braa bihakog
muteselima Mustajbeg i Alibeg Bievi sakupili su se kod Turije i dogovorili se da iz
bihake tvrave istjeraju muteselima. Meutim, pobuna je ubrzo slomljena(100).
Kao i valija Delal-paa, tako je i valija Vedihi-paa otro postupio sa voama
pobune na unsko-sanskom podruju. Neke je odmah zatvorio, s tim to je izricanje presuda
nastavljeno i u 1837. godini. Tako je 15. januara 1837. godine naredio da se ubiju trojica
Krajinika zbog uea u prologodinjoj pobuni. Stradali su mnogi krajiki begovi. Arbanasi
su sproveli u Travnik Mustajbega i svu njegovu tevabiju, a kao zarobljenik je doveden i
Osmanbeg Beirevi. Begovi su bili iz Vojkovia u staromajdanskom kraju i pobunili su se
protiv muteselima. U Travnik je 6 decembra 1836. godine doveden i ostroaki kapetan
Muratbeg Beirevi, koji je esto uestvovao u pobunama ba unsko-sanskom podruju, pa je i
on zatoen. Poslije svega ovoga zavladao je strah u Bosni i prividno je izgledalo da je zaveden
mir i da e se on dugo odrati. Meutim, meu stanovnitvom unsko-sanskog podruja je
raslo nezadovoljstvo protiv valije. On se nije osvrtao na raspoloenje naroda, nego je
odravao red sa svom strogoom, pa je u Bosnu doveo novu vojsku i poslao je u bihaku
tvravu, a nagovjestio je da e i lino sredinom januara doi u Biha(101).

18
I upravo kada su sve vijesti iz Bosne uklazivale da se stanje smirilo, da valija uspjeno
odrava red i sprovodi reforme, unsko-sansko podruje je jo jednmom planulo. Pobunili su
se muteselimi iz Bihaa, Krupe i Buima i bivi ostroaki kapetan Muratbeg Beirevi. Poto
se okupilo oko 2.000 ustanika uputili su se prema Banjaluci i stigli do Lipika. Kao povod za
ove nemire isticali su opte nbezadovoljstvo naroda zbog velikih poreza, ali i razuzdanog
ponaanja vojske, uglavnom Arbanasa. S obzirom na to da je u ostalim krajevima vladao mir,
valija je rijeio da vojniki slomi pobunu. U kratkoj borbi kod Lipika 18. septembra 1837.
godine on je razbio prethodnicu kojom su komandovali krupski i ostroaki kapetani, a zatim
zauzeo Jasenicu i tjerao pubunjenike prema Bihaa, u koji je uao 19. septembra. Mehmedbeg
i Daferbeg su zajedno sa jo 34 sauesnika u buni i sa svojim porodicama proganani iz
Bosne, a kue su im spaljene. Valija je uz ovo naredio da svi stanovnici iznad sedam godina
moraju imati jamca, dok su stanovnici Krupe i Ostroca morali platiti 50.000, pa ak i
100.000 groa kazne. Poetkom 1838. godine valiji se predao i bivi ostroaki kapetan
Muratbeg Beirevi, pa ga je on pod pratnjom dvojice straara otpremio u Travnik. Iz
Travnika su u januarau 1838. godine poslani svi bosanski prvaci u Istambul koji su osueni na
progonstvo, a meu njima su bili krupski muteselim Mehmedbeg i ostroaki muteselim
Muratbeg(102).
Meutim, nije se zavrilo samo na ovome. Valija je pola godine kasnije u Travnik
pozvao bihakog muteselima i jo trojicu Bonjaka iz Mutnika, a 13. septembra 1838. godine
poslao je kavaza ostroakom muteselimu sa bujuruldijom u kojoj mu je bilo nareeno da
pohapsi neke ugledne ljude iz svog kraja. Potom je 15. septembra uputio u raznim pravcima
vie grupa Arbanasa koji su sutradan uhapsili Omeragu Pekog, Ibtahima Dizdara, i Osmana
Roia iz Peigrada, Aganagu Rizvia iz Male Kladue, Ahmeda Ikanovia iz Cazina, te
Beira Dizdarevia i Deku Hodia iz Podzvizda. Oni su ih najprije doveli vezane u Ostroac,
a istog dana su pod jakom straom upueni u Travnik(103).
Posljedice navedenih valijinih mjera su bile da je unsko-sansko podruje u narednih
pet godina mirovalo. Meutim, valija je poetkom proljea 1843. godine poeo kupiti porez,
regrutovati mladie u nizamsku vojsku, traei od Bonjaka da predaju oruje, to je izazvalo
novu pobunu. Poetkom aprila 1843. godine istjerani su svi valijini Arbanasi iz peigrada,
Krupe i Cazina, a upravu u ovim tvravama preuzeli su Krajinici. Valija Hozrev-paa je sa
svojom vojskom stigao do blizu Bihaa, ustvari do Une, ali nije mogao prijei rijeku, poto su
se ustanici dobro uanili i sprijeili mu dalje napredovanje. Oni su traili od valije da im se
priznaju prava koja su proklamovana Hatierifom od Gilhane, da se sprijei samovolja
njihovih muteselima i udalje Arbanasi iz njihovih tvrava. Ukoliko valija ne uslii njihove
zahtjeve, radije e napustiti Bosnu i prebjei u Austriju, pa ak se i pokrstiti, ako to bude
potrebno. Meutim, valija nije poputao, nego je naredio da se vojska prikupi kod Bihaa,
gdje se on utaborio 9. maja 1843. godine i poslao tatare u Duvno, Livno i Glamo da mu iz tih
gradova poalju pomo.(104).
Ustanici su 9. maja pokuali da osvoje Ostroac, ali su bili odbijeni. Valija je
zahtijevao da mu ustanici odmah predaju 12 voa, a ostalim je obaao oprotenje. Ustanici su
inae drali pod opsadom brekovicu, Ostroac i Krupu. Borbe za Ostroac su stalno voene,
pa je u njemu ve vladala glad, a posada je klala konje da bi se prehranila. Onda su ustanici
10. maja napali valiju, pa je on sa onim to je na brzinu sgrabiti mogao i sa 300 delija i
velikaa pobjegao na Zavalje. Nakon ovoga valija je popustio, a u njegov ator pod Bihaem
stigla su 19. maja davanaestorica ustanikih voa pa su sklopili primirje pos slijedeim
uslovima: prvo, da e ustanici preuzeti obavezu da smire cjelokupno krajiko stanovnitvo i
da e se pokoravati muteselimu i valiji; drugo, valija je preuzeo obavezu da udalji Arbanase iz
krajikih tvrava i njihove okoline, da snizi harmicu naratelima i neke namete, ili ih potpuno
ukine. Poto je sklopljeno primirje, ustanak je zavren i skinuta opsada Ostroca, a valija je
darovao svijetla odijela svoj davanaestorici voa i potom otiao u Banjaluku(105).

19
Ipak je ovo bilo samo kratko primirije, jer je ustanak ubrzo nastavljen, pa ak proiren
i na banjaluki kraj. Sve puteve prema Banjaluci zaposjeli su ustanici, a drali su Krupu,
Buim i Ostroac iz kojih su pobjegli Arbanasi. Meutim, Arbanasi u Buimu se nisu
povinovali zahtjevu da napuste tvravu, nego su poruili ustanicima da tvravu ne smiju
naputati bez valijine naredbe. Tada su ustanici napali tvravu, ali bez uspjeha. Meu
ustanicima su se isticali Omerbeg Rustanbegovi iz Bihaa koji je stajao na elu ustanika iz
Kulen Vkufa, Petrovca i Bihaa, zatim Omeraga Peki, sin Hasanage Pekog, koji je
predvodio ustanike iz Ostroca i Krupe. Krupski muteselim Mehmedbeg Arnautovi je ostao
vjeran valiji i bio je pod zatittom Arbanasa, ali im su oni napustili Krupu sklonio se u
Buim. Ostroaki muteselim Muratbeg Beirevi je izjavio da je neutralan i povukao se na
svoje imanje u Cazin. Meutim, ipak je do primirja dolo putem pregovora a ne obraunom na
bojnom polju. Valija, Portin izaslanik i drugi bosanski velikai su pozvali Krajinike da
pismeno podnesu svoje zahtjeve, a oni e im oprostiti odmetanje. Portin izaslanik Izet-paa je
preuzeo njihove tube, objasnio da ni valija ni on ne mogu rijeiti njihove zahtjeve, jer je to u
nadlenosti Porte, ali je obeao da e sve uputiti u Istambul, pa kako veliki devlet rijei.
Meutim, usvojio je zahtjev koji se odnosio na Arbanase, s tim da oni nee vie boraviti u
bosanskim tvravama, pa su svi otputeni iz vojske. ak je obeao da e biti opozvani
muteselimi Bihaa i Majdana, pa su se ustanici ovim zadovoljili i vratili svojim kuama(106).
Poslije smirivanja odnosa sa valijom u Travniku, na granici unsko-sanskog podruja je
1845. godine dolo do nemira. Opet je ubijen jedan austrijski graniar kod Lisijaka, to je
pukovniku Josipu Jelaiu, kasnije uvenom hrvatskom banu posluilo kao izgovor da izvede
napad 9. jula 1845. godine u ranu zoru. Istovremeno je topovskim hicima napadnut Podzvizd,
a meta topovskih granata nile i kue, staje, hambari, mlinovi i stoka. Meutim, Jelaiev plan
za napad nije ostao tajan. Bonjaci su za njega ranije saznali, to im je omoguilo da se i
balogovremeno pripreme. Na vrijeme su prikupili 3.500 ljudi iz Buima, vrnograa,
Todorova, Velike i Male Kladue, Stijene i Cazina, spremno doekali austrijsku vojsku,
naparvili joj zamku i tako joj nanijeli poraz. Bonjaci su se u poetku napada povukli, pa su
jelaieve jedinice nesmetano napredovale, a onda su se iznenada pojavili i natjerali austrijske
trupe u panino bjekstvo. Potom su im Bonjaci iz Vrnograa i Kladue napravili zasjedu u
jednom umskom prolazu i tom prilikom nanijeli im velike gubitke. Ovim su Bonjaci unskosanskog podruja vratili ao za sramotu austrijskoj vojsci kod Kulen Vakufa, Trca i
Izaia.(107).
Meutim, ve naredne 1846. godine u jesen dolo je do novog ustanka na unskosanskom podruju, kada je izaao propis da muteselimi moraju nositi setru, akire i fes. Na
elu ustanka bio je bihaki kadija Mehemedbeg Rustanbegovi. Ustanici su sa vie hiljada
naoruanih ljudi u oktobru preko Novog, Prijedora i kozarca prodrli do u blizinu Banjaluke, a
na putu su zauzeli Novi i Dubicu. Meutim, po ustaljenom krajikom pravilu, ustanku se nisu
svi prikljuili, to je omoguilo valiji da se obrauna sa ustanicima 9. novembra 1846. godine
u Sitnici. Poslije uguenja pobune, valija je presudio da se pogubi ostraoaki muteselim, a
voe ustanka su zatvorene u banjaluku tvravu. Voa pobune Mehemd Rustanbegovi je
uhvaen i izruen valijin kavazima i tako vezanog su ga doveli u Banjaluku. Potom se valija
5. decembra vrati u Travnik, vodei okovane u sindire Mehmedbega i desetoricu glavnih
voa ustanka. U Travniku jke valija obavio istragu nad krajikim voama, ali je konanu
odluku ipak prepustio porti, pa je u Istambul poslao 30 Krajinika. Meu njima su bili
mehemedbeg Rustanbegovi i njegova dva brata, bihaki muteselim omerbeg i Muhamedbeg,
zatim ripaki dizdar Hasanaga Ibrahimpai, ostroaki muteselim Huseinbeg Beirevi i
njegov brat Beirbeg. Na Porti su presudili ovako: mehmed Rustanbegovi je prognan u
Sivas, njegov brat Omerbeg u Mersifu, Huseinbeg Beirevi u Amasiju, a 11 njihovih
sauesnika u Boli(108).

20
Nezadovoljni aktivnostima bosanskog valije Tahir-pae u oblasti agrara, regrutacijom
vojnika i kupljenjem desetine, Bonjaci unsko-sanskog podruja su poetkom jula 1849.
godine digli novi ustanak. Ustanici su za kratko vrijeme ovladali tvravama Peigrad, Cazin,
Todorovo, velika i Mala Kladua, Jezersko, Podzvizd i Izai. Prije toga su zauzeli prelaze
preko Une kod Ostroca, Krupe i Otoke i tako se sjedinili sa tamonjim ustanikim nahijama.
Krajnji cilj im je bio da opkole i zauzmu Biha, gdje se nalazio bihaki muteselim Mehmedpaa Bievi koji je ustanicima poruio da e ostati muteselim u Bihau sve dok ga ne
opozove bosanski valija, ili dok mu ne naredi da izvri njihov zahtjev. Ubrzo je sa vojskom u
Biha doao valija i poslao izaslanike ustanicima sa porukom da se odmah raziu i da
strpljivo i spokojno ekaju rjeenje Porte. Meutim, ustanici su mu otporuili da se nee
razii. Poto su obje strane ostale pri svojim zahtjevima drugog rjeenja nije bilo nego da se
stvar rijei na bojnom polju..bitka je poela 5. septembra i trajala je vie od tri sata, pa je na
obje strane bilo mnogo rtava. Prekinuta zbog noi, ova bitka je vjerovatnoi zavrila
neodluno, poto su obje strane ostale na poetnim pozicijama, mada bi se moglo rei dsa su
ustanici stekli izvjesno preimustvo, jer su odbili napad regularne i bolje naoruane vojske.
Nakon neuspjeha na bojnom polju valija se ipak odluio da pregovara sa ustanicima, ali
pregovori nisu zavreni, zato to je 30. septembra stigla valiji poruka iz Istambula, nakon koje
je on napustio bojno poprite kod Bihaa i vrati se u Travnik. Tako pohod koji je trajao 40
dana, nije postigao nikakve rezultate, nego se sve neslavno zavrilo. Valija se povukao u
Travnik, a glavni uzroci ustanka na unsko-sanskom podruju nisu bili rijeeni(109).
Zbog toga je ubrzo dolo do obnove ustanka. Kako valijinim odlaskom nije smanjen
porez, niti su smjenjeni predstavnici vlasti kao to su bili bihaki paa Bievi i muteselimi
Beirevi i Arnautiovi, Alija Kedi je u januaru 1850. godine ponovo prikupio vojsku u
Podzvizdu i Cazinu i krenuo na Biha. Pod zidinama Bihaa ustanici su se nali 18. februara u
2 sata ujutro i pozvali Biane da im otvore kapije. Poto su imali podrku od jednog dijela
Biana oni su slono udarili na bihaku posadu, sastavljenu od Arnauta, uli u Biha i
istjerali sve Arnaute, kojih je bilo 500-700 i koji nisu pruili otpor jer su ih u tome sprijeili
Biani. Poto su istjerali Arnaute, ustanici su istjerali i one Biane koji su podravali
Mehmed-pau Bievia. U vrijeme pada Bihaa Mehmed-paa Bievi se nalazio u
Travniku, gdje se odravalo vijeanje bosanskih prvaka. Meutim, ovo vijeanje je ostalo u
sjenci ustanka na unsko-sanskom podruju, jer su sa ovog podruja stizali glasovi da ustanici
namjeravaju zauzeti sve krajeve do Travnika i u njemu potraiti valiju da im poloi pravdu.
Kako zbog velike studeni nije mogao podii vojsku, valija se ipak odluio da pokua rijeiti
spor na miran nain, ali mu to nije polo za rukom. Nakon ovoga ustanici su spermili jednu
deputaciju u Istambul da prenese sultanu njihove molbe. Deputaciju su inili Omer Redi iz
Krupe, hoda Delali iz Cazina i Alija Bajri iz Brekovice(110).
Obraun sa Omer-paom Latasom
I dok je deputacija bila na putu za Istambul, a Alija Kedi se nalazio u Bihau, na
unsko-sansko podruje je stigla vijest da je Porta donijela odluku da u Bosnu poalje
isprobanog majstora za uguivanje pobuna po raznim krajevima Carstva, marala Druge
carske armije, komandanta rumelijske vojske, Omer-pau Latasa. Po dolasku u Bosnu on je
krenuo najprije na unsko-sansko podruje, jer je ono bilo formalno u ustanku. Po dolasku u
Prijedor stigle su i ustanike voe sa unsko-sanskog podruja Ibrahim-efendija Kapi i Alija
Kedi, koji su puteni pred Omer-pau Latasa naoruani. Uvjerivi se da je unsko-sansko
podruje spremno da prihvati sve to Porta zahtjeva, Omer-pai nije ostalo drugo nego da
praktino rjeava sporne sluajeve. On je poslao u Biha tabor nizama koji je u Biha uao
bez ikakvih prepreka, a umjesto muteselima Mehmed-pae Bievia postavio je pukovnika
hadi Jkubbega. Tako su Bonjaci unsko-sanskog podruja prihvatili Omer-paine zahtjeve,

21
ali su takoe ispunjeni i njihovi zahtjevi, poto su oni tvrdili da se nisu pobunili protiv sultana,
nego protiv domaih silnika: bihakog pae i staromajdanskog i buimskog muteselima. Tako
su bili zadovoljni i Krajinici i Omer-paa Latas(111).
Meutim, vrijeme je uskoro pokazalo kako se Omer-paa prevario u svojoj procjeni da
su Krajinici prihvatili nove uredbe donesene za cijelu Bosnu. On se nakon uguenja ustanka
u Posavini nalazio u Hercegovini, i tu mu je stigla vijest da se i Krajina pobunila. Glavna
sredita ustanika u Krajini bila su Biha i Prijedor, a ustanici su ubrzo uspjeli da zauzmu
Banjaluku i Jajce. Poslije zauzimanja ovih gradova, plan je bio da se nastavi napredovanje
prema Sarajevu i prisili Omer-paa da napusti Bosnu. Poslije zauzimanja Jajca, jedan od voa
ustanika Omeraga Hasanagi nastavio je prema Bugojnu sa 3.5000 ljudi, a u Jajcu je ostao
Alija Kapi sa posadom koja je brojala izmeu 3.500 i 6.000 ljudi. Ve 6. marta Kapi je sa
3.000 ljudi krenuo prema Travniku i na putu se sukobio sa snagama Omer-pae, kod hana
Karaule, u planini Tisovici. U velikloj bici ustanici su poraeni, nakon ega su se povukli u
jajaku tvravu. Ali, istog dana stigle su pod Jajce i Latasove trupe. Na vijest da je dolo do
okraja kod Jajca, Omeraga Hasanagi, koji je bio udaljen etiri sata hoda od poprita borbe,
odmah je krenuo prema Jajcu, prema kome je hitao i Alija Kedi. Nakon to je 12. marta
stigao i Alija Kedi sa 5.000 pjeaka i 2.000 konjanika, ustanike snage su brojale 15.000
ljudi. Meutim, i pored ovolike brojne premoi, ustanici su strahovali od latasove ratne
taktike. Bojali su se da ih ne napadne s lea, pa su iz predostronosti naredili da se u Bihau
prikupi vojska od 2-3.000 ljudi, kojom je trebalo da komanduje Korafa iz Todorova(112).
Nasuprot ustanikoj vojsci na desnoj obali Vrbasa nalazila se Latasova vojska od etiri
tabora nizama i 1.000 konjanika. Jedan od komandanata lataosve vojske Mustafa-paa je sa
dva tabora opkolio Jajce i neprestano ga bombardovao u namjeri da ue u grad, ali mu je
stiglo nareenje od Omer-pae da nita ne preduzima bez njegovog nareenja.
Prema unaprijed razraenom planu, ustanici su svoju vojsku raspredili tako da je kadija
Ibrahim Kapi, koji se 18. marta nalazio u jajcu sa 10.000 ljudi, trebalo da napadne Omerpau sa ela. Alija Kedi je zauzeo poloaje kod ulhisara sa 2.000 ljudi kao zaelje da bi
titio odstupnicu. Drugi korpus ustanika od 3.000 ljudi bio je na brijegu, a imao je zadatak da
Latasovu vojsku napadne s lea, dok bi je s bokova napali Kapi i Kedi sa svojim
korpusima. Plan je bio veoma uspjean da se ustanici nisu na nesreu prevarili u procjeni
vremena. S obzirom na to da je vladalo veliko nevrijeme, ustanici nisu oekivali da e se
Latasova vojska iz Livna pojaviti tako brzo. Pored ovoga, Latas je odmah prozreo plan
ustanika, odmah napao i porazio Kediev korpus kod ulhisara. U boju je ranjen Omer
Redi, koji je ubrzo umro. Poto je Ibrahim Kapi u Jajcu tek uvee bio izvjeten o
Kedievom porazu, a u namjeri da izbjegne opkoljavanje glavnine svoje vojske, odluio se da
napusti Jajce u noi izmeu 19. i 20. marta i sa svojim korpusom odstupi prema Varcar
Vakufu. Latasova vojska je odmah zaposjela Jajce, a u isto vrijeme njegova druga vojska je
ula u Banjaluku. Dva dana kasnije, po nagovoru Latasa, braa Svrake iz Glamoa ubile su u
Sitnici kadija Ibarahima Kapia. Nakon svega, ustanici su bili poprilino dezorganizirani
povlaei se ubrzano ka svom glavnom uporitu Bihau. Dalja taktika Omer-pae Latasa
izgledala je jednostavno. Svoje snage rasporedio je tako da krene prema Bihau u tri pravca:
Skenderbeg je iao iz Livna, Ibrahim-paa iz Varcar Vakufa, a on sam iz Banjaluke(113).
Izgubivi dvojicu istaknutih voa, Ibrahima Kapia i Omera Redia, kao i vana
utvrenja jajce i Banjaluku, ustanici su i dalje pravili planove o otporu. Zbog toga su odrali
zbor u Bihau, na kome su donijeli odluku da zauzmu poloaj kod Ripakog klanca i brane
Biha do poslednjeg ovjeka. Alija Kedi je sve preduzimao da bi ustanicima podigao moral,
koji je bio znatno opao nakon pretrpljenih poraza. Ustanici su uspjeli da kod Prijedora
organiziraju otpor, tako to su primjenili smion plan da brane dio izmeu rijeke Sane i Une,
pa su se poeli utvrivati. Voe ustanika su se svakodnevno okupljale u Bihau i savjetovali o

22
taktici koju treba da preduzmu. Po njihovom planu trebalo je zauzeti Klju i sprijeiti prijelaz
preko Sane(114).
Meutim, sve je bilo uzaludno, poto su krajem aprila operacije u Krajini ule u
zavrnu fazu. Tako je ve 20. aprila Latas bio u Otoci, a est dana kasnije je porazio 6.000
ustanika kod Krupe. U meuvremenu je pod Biha 21. aprila ve bio doao Ali-paa sa dva
pjeaka bataljona i etiri topa i utaborio se u ekrlijama. Ustanici su bili zauzeli poloaje na
lijevoj obali Une i kod Klokota. Treeg dana voena je manja borba kod Golubia i Privilice.
Istog dana poslije podne ustanici su jurnuli iz grada, otjerali Arnaute iz Prekounja, zauzeli
dijelova predgraa i zapalili vei broj kua. Uvee je Mustafa-pa doveo novu vojsku u
pomo. Ustanici su se uanili 24. aprila u Prekounju i Kraljama, s namjerom da preu Unu i
napadnu Latasovu vojsku u bihakoj dolini. Istog dana, poslije podne, ustanici su preli Unu
kod Golubia i napali latasovu vojsku kod Pritoke. Borba je trajala jedan sat i zavrila se
neodluno. Poslije zalaska sunca zapoela je druga borba kod Kralja protiv desnog
Skenderbegovog krila. Ustanici su napali Latasovu vojsku sa dvije strane a Biani su poslali
ustanicima u popmo nekoliko odreda u Prekounje, gdje se potom zametnula velika borba
koja je trajala tri sata Skenderbeg je tukao artiljerijom ustanike, nakon ega su oni bili
prisiljeni da se povuku na svoje poloaje kod Kralja. Borbe su nastavljene i 25. aprila, kada je
Latasovoj vojsci stiglo novo pojaanje od 2.000 Arnauta i jedan bataljon nizama s namjerom
da opkole grad sa lijeve obale Une. Kad ni ovo nije pomoglo, Skenderbegu je stigla pomo od
novih 5.000 ljudi, nakon ega ustanici vie nisu mogli pruati otpor, pa je Skenderbeg uputio
poziv Bihau da se preda. Ipak, zapovjedik Bihaa Daferbeg je predao grad tek poto je
dobio vijest da Omer-paa ide prema Bihau. Padom Bihaa, otpor Krajinika je bio konano
skren(115).
Otpor austrougarskoj okupaciji
Kod bonjakog naroda je sauvano predanje da je Ali-paa Rizvanbegovi, na skupu
bonjakih prvaka u Sarajevu prprekao da, ako sve bude onako kako zahtjeva omer-paa
Latas, Bosna nee biti bosanska ni 30 godina. Ovo proroanstvo se obistinilo. Samo 27 godina
nakon Latasove kaznene ekspedicije, 1878. godine uslijedila je austrougarska okupacija i
bonjaki otpor toj okupaciji. Osnovni cilj bonjakih voa bio je odbraniti ire geografsko
sredite Bosne sa centrom u Sarajevu i dalje jugoistonu Bosnu preko koje se zemlja direktno
vezivala za teritoriju Osmanskog Carstva. U krajnjoj liniji, protivokupacioni front formirao bi
se kod Tuzle, koja je zatvarala put prema Sarajevu preko Kladnja i Olova, zatim na Vranduku
i kod Konjica, odnosno Bradine, ime bi ustanici kontrolisali puteve koji prema Sarajevu vode
dolinom Bosne, odnosno Neretve. etvrti front formirao bi se kod Jajca, koje je nazvano
kapijom Bosne(116).
Ustanici su se na prva tri mjesta uspjeno nosili sa austrougarskom vojnom silom, ali
je ulazak austrougarskih vojnih trupa bez borbi u krajike gradove (Bosansku Kostajnicu,
Novi, Prijedor, banjaluku i Jajce) krajem jula i poetkom avgusta, poremetio strateki plan
voa otpora. Kada su austrougarske jedinice 11. avgusta ule u Travnik, uspostavljanje fronta
na Vranduku postalo je iluzorno, jer se neprijatelj ve nalazio za leima ustanika koji su se
borili u dolini Bosne. Zato se ustanika glavnina morala odmah povui na strateki
nepovoljnu poziciju kod Kaknja i visokog, gdje je u bitkama od 15, do 17. avgusta poraena i
potisnuta prema Sarajevu. U meuvremenu je prvih dana avgusta ipak uslijedio otpor
Krajinika koji je mirnu austrougarsku okmupaciju pretvorio u oravi rat partizanskog
karaktera(117).
Na vijest da su austrougarske trupe ule u Novi, Prijedor i Banjaluku, dolo je prvih
dana avgusta 1878. godine do spontanog otpora Krajinika u bihakom, petreovakom,
kulenvakufskom, krupskom, cazinskom, kladukom, kljukom i sanskom srezu. Ovaj otpor

23
ubrzo se prenio na bonjako stanovnitvo oko Prijedora, tako da su ustanici ve 11. avgusta
bili u Prijedoru i zauzeli sve javne ovjekte. Voom itavog krajikof otpora smatran je
Hasanbeg eki iz sanskog Mosta, dok su ustanike u Cazinskoj krajini predvodili Ahmet-beg
pozderac i Toromanovi(118).
Nakon Prijedora, uslijedio je opti napad Krajinika na Banjaluku 14. avgusta u sabah.
Zvanini austrougarski vojni izvori procjenjuju da je tog jutra u 5 sati u grad ulo 2-3.000
ustanika pod zapovjednitvom Hasan-bega ekia. Bitka za grad trajala je od ranog jutra do
kasnih popodnevnih sati. Glavni cilj ustanika bila je banjaluka tvrava, koja je napadnuta iz
tri pravca: od konaka, damije Ferhadije i od Donjeg ehera. Sve do 9 sati situacija za
austrougarsku posadu u banjalukoj tvravi i oko Vrbas kasarne bila je vrlo kritina. Oko 9
sati pristigle su opkoljenom garnizonu od Gradike u pomo dvije satnije sa po 120 ljudi i
etiri topa, koje je na linu odgovornost uputio Franjo Filipovi, brat Josipa Filipovia
zapovjednika okupacionih trupa u Bosni. Pristigli topovi su poeli da dejstvuju oko 9 i 30 sati,
to je bio odluujui moment koji je preokrenuo ishod bitke za Banjaluku. Nakon ovoga u
gradu se razvila strahovita ulina borba. Austrougarski vojnici su silom razbijali kapiju po
kapiju, gonei ustanike po kuama i baama. Slom ustanika poeo je 2 sata po podne, kada je
posada banjaluke tvrave izvrila prepad prema Donjem eheru, gdje se ve od 12 sati
povukla glavnina usatnikih snaga. Do 4 sata grad je bio oien od ustanika, ija se glavnina
povukla preko ifluka na jug prema Krajini(119).
Nakon pada Sarajeva 19. avgusta 1878. godine i uvrenja poloaja svog garnizona u
Banjaluci, austrougarska vrhovna komanda preduzela je odlune korake u cilju pokoravanja i
umirenja Krajine. U periodu od 6, do 8. septembra 1878. godine austrougarske trupe su
uspjele ponovo zauzeti bronzani Majdan, kozarac i Prijedor. General Sametz je nakon estoke
dvodnevne borbe 7, i 8. septembra uspio zauzeti Klju, nakon ega je dolo do veoma brze
predaje Sanskog Mosta, Starog Majdana i Kamengrada. Da bi pomogla akciju svojih trupa
koje su sa sjevera pod komandom generala Sametza nadirale prema jugu Krajine,
austrougarska vojna komanda je ubacila u operacije 72. pjeadijsku brigadu koja je 6.
septembra prela bosansku granicu kod zavalja i uputila se prema Bihau. Meutim, Biani
zajedno sa seljacima hrvatskog sela egara doekali su ovu Jelaievu pukovniju i izbacili joj
iz stroja 300 ljudi, od ega je bilo ak 54 mrtva. Odmah nakon ovoga, uslijedila je i prava
bitka za Biha, ali su i u njoj Jelaievi vojnici nastradali, jer je pod Bihaem poginulu blizu
100 vojnika. Tek nakon ovih poraza, austrougarska vojska je dobila pojaanje i teku
artiljeriju, pa je Biha opkoljen sa svih strana. Do predaje je dolo 19. septembra, ali je i ta
bitka bila krvava(120).
Nakon pada Bihaa ostalo je jo nezauzeto podruje od Cazina do Kladue sa
sreditem otpora oko Peigrada. Borbe za ovaj dio Krajine vodile su se gotovo itav oktobar.
Nakon estoke bitkr austrougarska vojska je 6. oktobra doprla do Peigrada i krenula prema
Podzvizdu i Vrnograu. Nakon zauzea Peigrada, voene su trodnevne borbe za Kladuu
koja je 20. opktobra zauzeta, a Buim se drao jo dva dana. Padom Buima 22. oktobra
1878. godine, otpor Krajinika je bio slomljen(121).

Nijazija Maslak, muzejski savjetnik

Biljeke u tekstu
1.

Jedna od najzanimljivijih tema u historiji je pitanje postanka i razvitka starih gradova. Ovom temom
se bavilo vie autora, od kojih emo navesti samo one najvanije: N. Klai, Prilog pitanju postanka
slavonskih varoi, Zbornik radova Filozofskog fakulteta, III, Zagreb 1955, ista, Problem nastajanja
srednjovjekovnih gradova u sjeverozapadnom dijelu balkanskog poluostrva, Izdanja Muzeja grada
zenice III, 1973, Ista, O Pokuplju kao vjekovnoj krajini izmeu Jadrana i Panonije,Arheoloka

24

2.
3.
4.

5.
6.
7.

8.
9.

10.

11.
12

12.
13.

14.
15.

16.
17.

18.
19

istraivanja na karlovakom i sisakom podruju, Zagreb 1986, D. Kovaevi-Koji, Gradska naselja

srednjovjekovne bosanske drave,Sarajevo 1978, R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943, .
Szabo, Sredovjeni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji,Zagreb 1920, M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog
kraljevstva, Zagreb 1995. . Truhelka, nai stari gradovi, Sarajevo 1904.. H. Kreevljakovi, Gradovi u
Bosni i Hrecegovini, Izabrana djela, tom II, Sarajevo 1991. isti, Cazin i okolina,Izabrana djela, tom II,
sarajevo 1991. isti, Kamengrad, Izabrana djela, tom II, Sarajevo 1991. Isti, Kulen Vakuf, izabrana djela,
tom II, Sarajevo 1991. V. iri, Starine iz okoline Bosanskog Petrovca, GZM, Sarajevo
1902.Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, tom II,, Sarajevo 1988.M. Kozlii, Unsko-sansko
podruje na starim geografskim kartama, Sarajevo-biha, 2003.
S. Husedinovi, M. Serdarevi i S. Pudari, Studija o opravdanosti osnivanja Zavoda za zatitu
kulturno-historijskog naslijea Unsko-sanskog kantona, Sarajevo 1998. godina.
to je negdje oko 1/3 svih registriranih starih gradova u Bosni i Hercegovini.
Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom 2, Sarajevo 1988. godine. Osnovni problem pri
prouavanju starih gradova je njihova neistraenost. Vie ili manje ouvani ostaci starih gradova
Unsko-sanskog kantona skrivaju pod zemljom gradine i razne ostatke, kao to su eventualne faze
gradnje, razni graevinski detalji, raspored i namjena graevina unutar bedema i drugo.
R. Lopai, n.d. H. Kreevljakovi, n.d.
Stari gradovi kao posebna kategorija nae kulturne batine predstavljaju tzv. Kulturne objekte ansambla
Zbog toga to transcendiraju predosmansko, osmansko i savremeno naslijee.
F. ii, Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini i njegovo doba, Zagreb 1902. godina, str. 6.
R. Lopai, n.d.,Zagreb 1943, str.20.
L. Mumford, Grad u historiji, Zagreb 1968, N. Todorov, Balkanskijat grad, XV-XIX, Sofija 1972,
P. Aneli, Trgovite, varo i grad u srednjovjekovnoj Bosni, GZM, Arheologija,, sv. XVIII, Sarajevo
1963. godine. M. Kruhek, n.d.
M. Popovi, Uticaj pojave topova na razvoj odbrambenih sistema srednjovjekovnih gradova u Bosni,
Zemaljski muzej, Zbornik referata meunarodnog simpozija Bosna i Hercegovina u tokovima
istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistonoj Evropi, Sarajevo 1989, str. 99-110. Up. M. Kruhek,
n.d,str. 27-29.
R. Lopai, n.d.,str. 22.
U izvorima se ovaj grad koji se nalazio na desnoj obali Une izmeu Bihaa i Ostroca spominje samo
onom prilikom kada je tu veliki vojvoda bosanski Hrvoje Vuki Hrvatini, izdao 1393. godine
zavjernicu ugarskom kralju Sigismundu, obaavajui da e ga poslije smrti bosanskog kralja Stjepana
Dabiie, prihvatiti za svog prirodnog gospodara. Diplomatiki zbornik XVII/1981, 529-530. Up: F.
ii, Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini i njegovo doba, Zagreb 1902, str. 92.
R. Lopai,n.d, str. 22-23.
Polovinom XIV stoljea stare plemenske upe su zamjenile ugarske grofovije u Slavoniji sa veim
opsegom. Unsko podruje ulo je u okvire zagrebake upanije, koja je drala za svoje prekokupske
krajeve posebno sudite u Stjeninjaku, dok se sansko podruje nalazilo u okviru feudalnog posjeda
velikog vojvode bosanskog Hrvoja Vukia Hrvatinia. R. Lopai, n.d, str. 20. F. ii, n.d,
Civilna naselja su imali Ripa, Biha, Ostroac, Klju i drugi.
Negdje u blizini Bihaa bila je utvrda Pe, o kojoj prva poznata vijest potie iz 1368. godine. O ovoj
utvrdi se ne zna mnogo, osim da je 1368. godine imala katelana, budii da je ve 1408. godine bila
naputena, a imanje sa kojeg se posada izdravala, zvano Sian, pripojeno je imanjima sa kojeg se
izdravao Sokol.I. Kati, Ban Emerik Lackovi otimlje dobra kninske piskupije,Croatia Sacra 2/1932,
1412.
R. Lopai, n.d, str. 23-24.
M. Ani, Biha-slobodna kraljevska varo, historijski zbornik, godina IV, broj 4, Banjaluka 1983,
str. 125-134. Isti, Bihaki kraj od 1262. do poetka XV stoljea, Glasnik A i DAR BiH, XXV/1985,
Sarajevo 1985, str. 193-230. Stari grad Biha, jedan je od rijetkih ravniarskih srednjovjekovnih utvrda
(uz banjaluki kastel, Kozarac i jo nekoliko manjih ) i jedini je potpuno ukljuen u urbano tkivo
savremenog gradskog naselja.
M. Vasi, Etnika kretanja u Bosanskoj krajini,GDI BiH, godina XIII, sarajevo 1964., str.235.
S. Srkulj, Hrvatska povijest u devetnaest karata, Zagreb 1937, str. 49.
Unsko-sanskom kantonu pripada i jedan od etiri kraljevska utvrena grada kraljevstva bosanskog Klju
(uz Jajce, Visoki i Bobovac). Bio je sjedite jedne od najmonijih bosanskih feudalnih porodica
Hrvatinia i mjesto gdje je okonana bosanska samostalnost zarobljavanjem 1463. godine poslednjeg
bosanskog kralja Stjepana Tomaevia. D. Kovaevi-Koji, Pad bosanske srednjovjekovne drave po
dubrovakim izvorima, Godinjak DI BiH, godina XIV, Sarajevo1964, str. 205-220. G. krivan,
Vojnike pripreme srednjovjekovne bosanske drave pred propast(1463.), Godinjak DI BiH, godina
XIV, Sarajevo 1964, str. 221-228.

25
20 M. Kruhek, n.d,, str. 80-82
21 Isto, str. 83. U bihakom kraju bili su oko godine 1555, posjednuti vojskom, osim glavne bihake utvrde
jo i slijedei gradovi: Bojna, Buim, Blauj kod Bihaa,, Brekovica, Buevi,, Cazin, aviki, Hresno,
Izai,, Jezersko, Velika i Mala Kladua,, Krupa, Mraaj, Mutnik, Ostroac, Pei, Podzvizd, Radotina,
Ripa,, Sokol, turli, Todorovo (Novigrad), Topliki Turanj, Trac i Vranogra. S obzirom da se svi
navedeni gradovi nisu mogli uspjeno braniti razoreni su od 1559. godine slijedei gradovi: Buuevi,
Mraaj, crkva sv. Marije u Ostrocu, Novigrad (Todorovo), aviki, Krupa, Topliki Turanj i
Radotina. R. Lopai, n.d., str. 25. Up. M.Kruhek, n.d., str.160-290.
22 M. Kruhek, n.d, str. 259.
23 H. abanovi, Bosanski paaluk, sarajevo 1959, str.83.
24 Isto, str. 151.
25 Isto, str. 213.
26 Isto 205.
27 Isto, str. 180-181.
28 Isto, 214-215. U trenutku osnivanja nije utvreno gdje je bilo sjedite ovoga kadiluka, u XVII stoljeu
bilo je u Kulen Vakufu, a nakon karlovakog mirovnog ugovora 1699. godine je premjeteno u
Bosanski Petrovac.
29 U starijoj literaturi je bilo prisutno miljenje da je nakon zauzimanja Bihaa 1592. godine bio formiran i
bihaki sandak. Meutim, u opirnom popisu bosanskog sandaka iz 1604. godine, popisane su nahije
Sana, Ostroac, Krupa, Buim, Cazin i nahija tvrave Biha, to znai da ni poetkom XVII stoljea
nije bio formiran bihaki sandak.Opirni popis bosanskog sandaka iz 1604. godine, svezak I, knjiga 2,
Sarajevo 2000., 543-567. Kompariranjem osmanskih izvora moe se utvrditi da je bihaki sandak
formiran poslije 1604., a prije 1616. godine. A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta
u XVII stoljeu, Prilozi za orijentalnu filologiju, XXIII, Sarajevo 1988., str.53.
30 H. abanovi, n.d, str. 228.
31 Isto, str. 82-85. Up. R. Lopai, n.d.,str. 114.
32 A. Bejti,Spomenici osmanlijske arhitekture u Bosni i Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju i
istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vladavinom, III-IV, 1952-53, sarajevo 1953, str. 392394.nnn
33 A. Handi, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeu, POF, XXV/1975, Sarajevo
1977, .133-169; isti , O ulozi dervia u formiranju gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeu,POF,
XXXI/1982, Sarajevo 1981, str. 169-178; isti, Znaaj muafijeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u
XVI vijeku, JI, 1-2, Beograd 1974, STR. 60-69.
34 Bihaka tvrava je bila jedna od najveih i najvanijih utvrenja bosanskog ejaleta tokom cijele
osmanske uprave. Od dolaska pod osmansku vlast, Porta mu je posveivalaizuzetno veliku panju.
Tokom vremena ojaani su njegovi odbrambeni bedemi i podignute nove kule, Prema izvorima, bihaka
je tvrava bila kvadratnog oblika, opasana dvostrukim bedemima. Visina spoljneg bedema bila je dva, a
irina 3,5 hvata. Za razliku od spoljnih, unutranji bedemi su bili visoki 4, a iroki od 1 do 4 hvata..
Tvrava je imala tri ulaza, vrata su bila od hrastovine, a sa spoljne strane bila su okovana gvoem. Oko
nje je sa tri strane bio duboki opkop s vodom, a sa etvrte je tekla Una. irina opkopa je bila 4, a dubina
od 1,5 do 2 hvata. Tvrava je imala etiri kule: kanli, dunersku, abvlju i kapetanovu i devet tabija,
gdje su bili postavljeni topovi. U periodu 1616-1643.,ukupan broj graniara bio je povean za etvrtinu:
od 638 na 828 ljudi. Meu njima su najbrojniji bili azapi, njih devet demata 383, zatim farisi, osam
demata 304. Najvie je povean broj konjanika 175 ljudi, a azapa 64, dok je broj ostalih vojnika
smanjen za 49 i to martolosa 30, mustahviza 13 i tobdija 6. Strategijski najvaniji punkt bila je kula
tvravskog mosta, gdje je sjedio kapetan bihake kapetanije sa svojih osam oda azapa(85) ljudi, koja je
u oba popisa najprije popisana. Isto, str. 56
35 Krupa je jo od 1586., predstavljala relativno dobro uvan punkt sa ukupno 300 graniara. Kasnije , po
popisu iz 1616., se taj broj smanjuje na 130, pa se po popisu iz 1643., poveava na 232. vojnika. Posadu
su inila etiri roda, svi osim martolosa. uvana su tri punkta: tvrava, most u Krupi i kula Fila..
36 Stijena je od prije 1616., imala posadu od 68 graniara, koju su inili mustahvizi, azapi i farisi. Kasnije
po popisu iz 1643., je posada znatno poveana na 218 ljudi i promjenjena struktura: farisa vie nema a
umjesto njih se navode martolosi. Najbrojniji su bili azapi, njih 137
37 Od prije 1586. godine posadu u cazinu inilo svih pet rodova vojske, njih 150. Od 1616., tu su 202
graniara, a 1643., njih 237. Najbrojniji su bili azapi koji su uvali dva punkta: tvravu i palanku.
37 Posada Todorova je od neto prije 1643., brojala 217 ljudi, rasporeenih u svih pet rodova.
Najbrojniji su bili azapi, njih 90, s tim da je od dva demata martolosa
38. U Buimu je posadu inilo po popisu iz 1586., svih pet rodova graniara, ukupno 200 ljudi. .Od 1616.
farisa vie nije bilo, a ukupan broj vojnika bio je smanjen na 113,, pa ponovo neto povean u 1643., na
131

26
39. Na Ostrocu su uvana dva punkta: tvrava i palanka. Posada je imala svih pet rodova graniara i to po
popisu iz 1586., 150 ljudi, zatim po popisu iz 1616., 136 ljudi i na kraju po popisu iz 1643. godine
graniara, meu kojima su najbrojniji bili mustahvizi.
40. Trac je svoju posadu dobio neto poslije 1616. godine i to etiri buljuka mustahviza, njih 46, dva
buljuka tobdija, njih 25 i sedam oda azapa, njih 79, to je ukupnno iznosilo 150 graniara.
41. Izai je takoer imao dva punkta:tvravu i palanku. Posada se sastojala od etiri roda, od prije 1616.,
89 ljudi, a 1643. godine 156 ljudi. Iz popisa iz 1643., vidi se da se mijenjala struktura vojnika. U Izaii
1616. godine nije bilo martolosa, a postojali su farisi, koji su neto prije 1643. godine premjeteni u
Peigrad. Palanku je uvalo 38 azapa, a ostali tvravu
42 Tvrava Brekovica je imala malobrojnu posadu. U popisu iz 1643., navodi se svega 40 ljudi,
mustahviza i azapa
43 Grad Jezerski je predstavljao maleno utvrenje. Jo od 1586., tu se nalazilo 23 vojnika, a kasnije se taj
broj poveao na 30
44 Mutnik je bio maleno utvrenje sa malobrojnom posadom koju su inili mustahvizi i azapi, svega 38
ljudi i to od prije 1643. godine.
45 Peigrad je imao malobrojnu posadu sastavljenu od mustahviza i azapa, ukupno 23 graniara od prije
1643. godine
46 Sokolac je 1616., imao malobrojnu posadu od 19 ljudi (14 mustahviza i 5 tobdija). Kasnije je posada
premjetena, pa se u popisu iz 1643., vie i ne spominje
47 A. Handi, n.d., str. 58.
48 Ova kapetanija je obuhvatala jedan dio teritorije kamengradskog kadiluka- Graniila se sa Hrvatskom i
ostroakom, bihakom, kamengradskom, novskom i kasnije prijedorskom kapetanijom. Kapetani su
bili najprije iz porodice Badnjakovia ili Badnjevia, a onda Arnautovia, kasnije prozvanih Krupii,
Sjedite kapetana bila je najprije Krupa, potom jedno vrijeme Buim i opet Krupa. H.
Kreevljakovi,Kapetanije u Bosni i hercegovini,Sarajevo 1954, str. 95-99.
49 U navedenim gradovima sjedile su age bihakog kapetana, dok su Biha, Ripa i Brekovica imali svoje
dizdare.Kako je Biha vaio za najveu i najau tvravu bosanskog ejaleta, tako se smatrao i bihaki
kapetan prvakom meu svim kapetanima bosanskog ejaleta.. On je sjedio u ajanskom vijeu na prvom
mjestu na starni akpetana. Kroz 244 godine postojanja bihake kapetanije(1592-1835), izmjenila su se
23 kapetana. Isto, str.100-108. Po opirnom popisu bosanskog sandaka iz 1604. godine u nahiji tvrave
Biha je popisana posada koja je brojala 65 ljudi, te iz imana Murad-age i Sulejman-age, navedene titule
kapetana, to znai da su u Bihau poetkom XVII stoljea sjedela dva kapetana. Postoji mogunost da
je Murad-aga bio kapetan bihake kapetanije a Sulejman-aga kapetan Une, jer na slian sluaj nailazimo
u gradikoj kapetaniji. Up: Opirni popis Bosanskog sandaka iz 1604., sv. I, Sarajevo 2000, str.565. i
A. Handi, n.d, str. 59.
50 Po broju utvrenih gradova i stalno plaenih ljudi u njima ova kapetanija je zauzimala prvo mjesto u
Bosanskom ejaletu, Sjedite kapetanije se nalazilo u ostrocu, a kapetane je davala krakika begovska
porodica Beotevia. H. Kreevljakovi, n.d., str.109-115.
51 Kapetani kamengradske kapetanije bili su do kraja XVII sroljea iz nepoznate ili nepoznatih porodica, a
onda je kapetanija dola u ruke jedne grane novskih Ceria. Isto, str. 147-150.
52 Ova kapetanija je pokrivala dva kadiluka klikog sandaka i to Klju i Jezero. str. 151-152
53 Ostrovika kapetanija se prostirala s obje strane gornjeg roka rijeke Une, od njenog izvora pa do 15 km
ispod dananjeg Kulen Vakufa, a kapetane je davala krajika begovska porodica Kulenovia. Isto, str.
187-192.
54 Ova kapetanija je obuhvatala jedam dio novoselskog kadiluka. Sjedite kapetana je bilo u Petrovcu, a
kapetani su bili iz krajike boegovske porodice Kulenovia, s pridjevkom inikii. Isto, str. 193-195.
55 Podruje ove kapetanije je bilo vrlo maleno, a kapetani do poetka XIX stoljea bili su Kuribegovii,
koji su po predanju na podruje ove kapetanije doli nakon pada Knina. Isto, str. 199.
56 U XVIII stoljeu je u Bosanskom ejaletu osnovano 28 kapetanija, pored onih 12 to su preostale iza
karlovakog mira. Isto, str. 19.
57 A. Handi, n.d, str. 59.
58 . Buturevi, Bosanskomuslimanska usmena epika, Sarajevo 1992. R. Duri, Antologija krajike epike,
Biha 1998. . Buturevi i M. Maglajli, Bonjaka knjievnost u knjievnoj kritici, usmena knjievnost,
knjiga II, Sarajevo 1998.
59. Tom prilkom je Mustaj-beg pao u zarobljenitvo. R. Lopai, n.d., str. 36-38.
60. D. Desnica, historija kotarskih uskoka, sv. 1, Beograd 1950, str.36-37. G. Stanojevi, Dalmacija u toku
kandijskog rata(1645-1669),vesnik vojnog muzeja, V, beograd 1958, str.126. B. Hrabak, Zapadna
Bosna u zbivanjima Kandijskog i Morejskog rata, Historijski zbornik, Banjaluka, str. 8.
61. E. Pelidija, Bosanski ejalet od 1593. godine do svitovskog mira 1791. godine, Bosna i hercegovina od
najstarijih vermena do kraja drugog svjetskog rata, sarajevo 1998 str. 148.

27
62.
63.
64.
65.
66.
67.
68.
69.
70.
71.
72.

G. Stanojevi, n.d., str. 142-143. R. Lopai, n.d., str. 88-89.

R. Lopai, n.d, str. 123, 299.
D. Desnica, n.d., str. 107-126.
B. Hrabak, n.d.,str. 27.
R. Lopai, n.d., str. 172,213,246,258.
Isto, str. 154, 158,, 172.
E. Pelidija, n.d., str. 113.
N. Maslak, Klju bosne je Biha, Biha 1998, str.7-11.
E. Pelidija, Bosanski ejalet od karlovakog do poarevakog mira, Sarajevo 1989., str. 105-106.
Isto.
H. Kreavljakovi, Stari bosanski gradovi, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991., str.426, E. Pelidija,
Bosanski ejalet.., str. 129-130, 135, 138-139.
73. E. Pelidija,n.d., str. 126.
74. N. Maslak, n.d., str. 11-13. Poarevakim mirom Austriji je pripao grad Furjan koji se nalazio na
teritoriji bihakog sandaka.
75. E. Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003., str. 184-185.
76. Isto, str. 262-264.
77. isto, str. 260-261.
78. U ovoj bici poginulo je 603 austrijska vojnika i 8 oficira, meu kojima i pukovnik Raunah. Osmanska
vojska je takoe, imala velike gubitke, a meu palima na Bilajskom polju bio je i komandant Osmanbeg osmanpai. . Handi, Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paa, prilozi za orijentalnu filologiju i
istoriju jugoslovenskih naroda pod turskom vlau, bre. V, 1954-55, sarajevo 1955., str. 135.
79. Isto
80. G. ljivo, Bosna i Hrecegovina 1788-1812, banjaluka 1992, str. 30, 34-35.
81. Isto, str. 38.
82. Isto, 65-67.
83. isto, str. 166,177
84. Isto, str. 353.
85. Isto, str. 377-378.
86. Isto, str. 382.
87. G. ljivo, Bosna i Hercegovina 1813-1826,Banjaluka 1988, str. 93-122.
88. Isto, str. 207-249.
89. Isto, str. 276-281.
90. Isto, str. 289-293.
91. G. ljivo, Bosna i Hercegovina 1827-1849., Banjaluka 1988.,str. 43-56.
92. A. Alii, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Sarajevo 1996.
93. G. ljivo, Bosna iHercegovina 1827-1849., 188-189.
94. Isto, str. 198-219. O Mehmedpai Bieviu ka velikom vakifu vidi: M. Mai, Bihake medrese, Biha
1998.
95. G. ljivo,Bosan i hercegovina 1827-1849str. 234, 232-239.
96. Isto, str. 247249.
97. Isto, str. 250-257.
98. Isto., str.257-262. Poginuli su i Beirbeg Kulenovi iz Klievia, Hasanbeg Rustanbegovi iz Bihaa,
Ahmed Miri iz cazina, Huso i Habib Pukar, te Hasan Hadiali iz Cazina.
99. Isto, str. 262-271.
100. Isto, str. 272. Meutim, valija ipak nije doao u Biha, nego je zatraio da mu se u Travnik dovedu:
Oko rakovi, Ahmetaga Harba, Juso Buni i Huso ipalovi iz Izaia, Mao, Sejdo i Jaar Vili iz
Mutnika, Omer i Osman Rakovi iz Turije i Mao Kova i Haso Muharemovi iz Trca.
101. Isto, str. 283-287.
102. isto, str. 288.
103. Isto, str.352-353.
104. Isto,,str. 353-354.
105. Isto,str. 354-361.
106. G. ljivo, Napad austrijske vojske na Podzvizd 9. jula 1845. godine,Historijski zbornik, godina I, broj 1,
Banjaluka, 1980., str. 65-84.
107. Isti, Bosna i Hercegovina,1827-1849..,str. 384-393.
108. Isto, str. 412-423..
109. G. ljivo, Bosna i hercegovina 1849-1853., Banjaluka 1990., str. 23-41.
110. Isto, str. 86-89.
111. Isto, str. 156-165.

28
112. Isto, str. 166-172.
113. Isto,str. 175-176.
114. Isto, str. 177-180.
115. M. Imamovi, Babjaluka u doba okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, Banjaluka u novijoj
istoriji, Banjaluka 1978, str. 22-35; Vidi op. Nauni skup, Otpor austrougarskoj okupaciji 1878.
godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Posebna izdanja, knjiga XVIII, Odjeljenje drutvenih nauka,
knjiga 8, Sarajevo 1979.
116. Isto.
117. Isto.
118. Isto. Austrougarski zvanini izvori navode da se u boju za Banjaluku u sastavu carskih trupa borili 1894
pjeaka i 65 konjanika sa 4 topa, od toga, u toku bitke poginuo je i nestao 51 vojnik i 3 oficira, a ranjeno
je 112 vojnika. Za ustanike austrougarski izvori samo pretpostavljaju da ih je poginulo vie od stotinu.
119. isto. U borbama za Biha, austrougarska vojska je imala 666 poginulih, 233 izgubljenih i 3.885 ranjenih
vojnika.
120. Isto.

Introductory remarks
Historical recollection is one of the factors of human identity. This recollection helps
us to recognize differences among us, but also things that we have in common. In it we
recognize significant historical events, from contradictory to common initiatives. Indeed,
cultural identity defines each man and makes him different from the others. Culture is an
intersection where one can find material and unmaterial heritage as well as artistic creations.
This intersection leads us via different roads to culture, based on permanent tension between
traditional and modern. And that is history which enables us to discover where we come from
and defines our origin. However, speaking of material heritage, not too many things serve as
testimony of our past as the old towns do. Their walls, which are more or less preserved, were
the product of a complex way of organized work within the whole community. There are no
other buildings in this area having construction that demanded higher degree of organization,
more human labour and bigger material investment. There is no cultural heritage in this area
such as the old towns that would enable us to suppose more complete and meticulous view of
historical mosaic of the Krajina region which has been on temptation of history over ceturies.
This dramatic past of continuous historical events and turmoil are, in fact, best illustrated and
explained by the old towns.
In the area of the Una-Sana Canton the following old towns have been proved to exist:
Biha, Bijela Stijena, Blauj, Bjelaj, Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa, Brekovica, Buim,
Buevi,Cazin, Crnaja, ava, ovka, Havala, Hojsiev Gradac, Hresno, Izai, Jezerski,
Kamengrad, Kamiak, Klju, Kulen-Vakuf, Mraaj, Mutnik, Mala Kladua, Obrovac, Oraac,
Ostrovica, Ostroac, Peeigrad, Pe, Podzvizd, Radetina Kula, Revenik, Ripa, Rmanj,
Sanica, Sanski Most, Sokolac, Suan, Sv.Juraj, turli, Todorovo, Tomina, Topliki Turanj,
Trac, Velika Kladua, Vrnogra, and Vrnogra in ukovi. From the above mentioned old
towns, there are traces found on the ground for the following towns: Biha, Bilaj, Blauj,
Bosanska Krupa, Bosanska Otoka, Brekovica, Buim, Cazin, avnik (Dobro Selo), ovka,
Havala, Hresno, Izai, Jezerski, Kamengrad, Kamiak, Klju, Kula Radetina, Kulen-Vakuf,
Mala Kladua, Mutnik, Obrovac, Oraac, Ostrovica, Ostroac, Peigrad, Podzvizd, Ripa,
Rmanj, Sokolac, Stari Majdan, Stijena, turli, Todorovo, Trac, Velika Kladua, Vrnogra,
and Vrnogra near the village of ukovi.
Furthermore, one should pay attention to some building sites that some of the old
towns have in their vicinity: Hresno, Velika Kladua, Novigrad (Todorovo), Otoka,
Brekovica, Ostroac, Obrovac, Sokolac, Ripa, Ostrovica, Strabenica, and Klju. A number
of towns was abandoned and demolished in a planned way by the Hapsburgs' authorities in
the second half of the 16th century: Ajti, Buevi, Mraaj, Novigrad (Todorovo), avi,
Krupa, Stijena, Izai, Topliki Turanj, Radetina Kula, and Gradac. Many of the mentioned
towns were reconstructed during the Ottoman period, most of them expanded, additionally
reinforced and converted into much bigger fortresses, but also some completely new towns
were built: Kulen-Vakuf, Havala, Oraac, Petrovac, Stari Majdan, and Sanski Most. During
the Austro-Hungarian period some changes were made on the towns of Biha, Sokolac, and
Ostroac. And exactly, due to these characteristics, most of the old towns in the Una-Sana
Canton represent a unique integrality within the complete corps of old towns in Bosnia and
Herzegovina, having in mind that they used to be a part of border defensive system of
neighbouring, often warrying countries (Ottoman Empire, Bosnia, Hungary, Hapsburgs'
Empire, Croatia, Slovenia, Venetian Republic); they represent a unique integrality within
European cultural heritage.
Mirzet Mujadi, Conservationist and Restorer
Nijazija Maslak, Museum Adviser

Biha
Biha is one of the rare medieval plain towns. By the sources for the first time it
was mentioned in year 1091 under the name Island of St. Vladlislav and in
1260 under the name Biha. Only two years later, in 1262, the Hungarian King
Bela IV , by the queen Maria , puts it in the position of free royal town. Civitas
Byhyg, as this town was called in the 14th century, is one of the rare that has
maintained the continuity of royal freedom until the 15th century. The devotion
of its inhabitants and its own interests in this town the throne tried to insure by
regular confirming of Marias privilege from 1262, 1279, 1322, 1326, 1345, and
1358. The Head of the town was villicius whose main function was judiciary.
Under the authority of villicius were even the hardest disputes about spilled
blood. The next station for appeals was the Royal Court. Beside it, there was a
kind of city council-the legislative body formed by citizens under the Oath.
They were called Jurati. In the second half of 14th century, in time of uprising of
Hungarian-Croatian Aristocracy in 1384 and clash with Bosnians in 1387, Biha
came under the Bosnian rule in 1398 and stood under that conditions till 1404.
Next year the Hungarian king Sigismund pawned it to the Zagreb's district
prefect Pavao upor, and in 1426 he sold it to the Frankopans. After the
appearance of the danger by Turks on the east, Biha came under the royal
authority again and as the key of the defense of the south Croatia in second half
of the 16th century it became organized military force center of the captaincy
type. As it fell under the Turkish authority in 1592, Biha became headquarters
of captaincy of Biha, of quadi district, and in 1616 even of Sanjak of Biha.
The fortress was rebuilt and enlarged, towers around were repaired, the new
sharampoes were dug and the old ones were cleared. New trenches were made
for defensive artillery. By the sources the fortress of Biha had a square shape
with double ramparts. The outside wall had 2 cords in height and 3.5 cords in
width. The fortress had three portals with doors made of oak wood and shackled
with iron from the outside. Around the fortress from three different sides there
were trenches with water and from the fourth side flew Una water. Width of the
trench was 4 and height 1.5 to 2 cords. The fortress had four towers for greater
defense and nine places made of rocks (tabija) with cannons. The fortress of
Biha as The Rampart on Border and Key to Bosnia was one of the greatest
and most important fortresses of Bosnian ejalet and most protected in Krajina
area through the Turkish period. By the official list of fortresses from 1616 it
had 638 soldiers, from 1643, 828 soldiers and in the first half of the 17th century
1327 soldiers. With these forces four positions were defended: fortress, the
tower on the fortress bridge, watchtower passage and province. From the
strategy sight the most important was the tower on the bridge where was settled
the captain of Biha captaincy. Till 1878 it went under five huge sieges and the
biggest siege happened in the 1697 in time of Vienna war. But it was never
1

taken. Ten years after the Austrian-Hungarian occupation in 1888, the fortress
was crashed and the town joined urban area.
Bjelaj
By the written sources this town was mentioned for the first time in 1495. High
rounded tower and town yard with cistern were surrounded with strong ramparts
and they together create the old heart of the town. It fell under the Turkish
authority in the beginning of the 3rd decade of the 16th century. In that Turkish
period there was a permanent crew under command of this town. Half of century
later (1577) there was a crew made of 370 men. In 1592 town became a part of
Captaincy of Biha and in the 18th century part of Captaincy of Petrovac. In the
first half of the18th century in the Fortress of Bjelaj were stationed two bigger
and three smaller cannons and the crew of 100 men.
Blauj
It is a wooden tower from the second half of the 16th century, and it was under
the command of captain in Biha. It was located on Una River between
Brekovica and Gata and it was meant for posting the guard. In 1563 there were
four guardhouses in it and someone even suggested building up one more
watchtower with eight guards. It fell under the Turkish command in 1565 and
became deserted and uninhabited. Today it is found in a bad condition. There
are only foundations of tower with circular base and pile of rocks.
Bosanska Krupa
By the sources it was mentioned for the first time in the 13th century. It was
small but tightly built fortress on the right bank of Una River on a thin rocky
place. The first known masters of Krupa were Babonjis of Blagaj. Later it came
under royal authority. In 1490 Ban Ivani Korvin took it under his authority and
joined it to his property. Since 1531 its masters became Dukes Zrinski and in
1563 town was guarded by 40 kings soldiers. In 1565 it fell under the Turkish
authority and became a seat of Krupa Captaincy. This captaincy included Otoka,
Buim, Jezerski, Vrnogra and Todorovo too. Even since 1586 Krupa was
relatively good protected position with 300 border guards. In the beginning of
the 17th century it had 130 guards and by the middle of the same century 232. In
the first half of the 18th century the fortress had 500 border guards with two
bigger and four smaller cannons. Crew included four branches- all except
martoloses. There were 3 positions under protection: fortress, bridge in Krupa
and tower Fila.

Bosanska Otoka
In the historical sources Otoka was mentioned for the first time in 1264. In that
time it was in property of the Dukes Babonis of Blagaj. Town had a permanent
crew under command of castellan. It fell under the Turkish authority in 1565 and
became a part of Captaincy of Krupa. The crew maintained permanent until
1838. The commander of crew was ehaja (assistant) of Captain of Krupa. One
of the Austrian reports from 1834 says that fortress of Otoka was weak with 4
cannons in it. On the small island of Una River (today Bosanska Otoka) you can
barely see remains of old rampart.
Brekovica
By the historical sources this town was mentioned for the first time in 1330 as
royal town. It was built out of rocks on a steep hill above the left bank of Una
River. The fortress had big protected yard rounded with defending walls and
tower. Since 1436 it came under protection of Babonis of Blagaj. At the end of
the 15th century Brekovica belonged to the noble Kobasi family. In the second
half of the 16th century it became a part of Captaincy of Biha. In 1563 there
were 10 Kings soldiers guarding it. It fell under the Turkish authority in 1584,
but preliminary it was destroyed by Habsburg authorities. In the first half of the
17th century Turks rebuilt it. According to the list from 1643 there were 40
border guards. In the first half of 18th century the fortress was supplied with one
bigger and two smaller cannons and with crew of 60 border guards. It was a part
of Biha Captaincy. On a steep hill above the left bank of Una River nowadays
you still can see remainders of the old town Brekovica.
Buim
The old town Buim was formed in 14th century. According to the charter of the
King from 1336 this town was under command of noble Grgur Gales. His
descendants commanded in this town till 1425. Later this town was under the
order of Babonis of Blagaj, Countess of Celje, Frankopans, and in 1479 the
Hungarian King gave it to the noble Jurij Mikuli. He carried out the repairing
of towns fortress with building up the wall around the town. Since 1495 till
falling under the Turkish authority masters of Buim were brothers Ivan and
Petar Keglevi and because of that they became Keglevis of Buim. In that
time the fortress of Buim was protected by 16 Kings soldiers. It came under
the Turkish authority in 1576 and became a part of Captaincy of Krupa. By the
3

official list made 10 years later Turkish military crew included all five branches
of guards, sum of 200 men. In the beginning of the 17th century there were no
more horsemen, and the total sum of soldiers was reduced to 113 and after that,
around the middle of 17th century, increased to 131. By quantity of weapons in
the first half of the 18th century this was one of the most important fortresses in
Krajina: it had two bigger and three smaller cannons and crew of 250 border
guards. The remains of this town nowadays can be seen on a small hill south of
todays Buim.
Cazin
Old town Cazin is an old and firmly built fortress on a steep hill next to many
springs of water. Someday it was the palace of Bishop of Knin. The Bishop
possessed a document attesting to getting this town as a present by King Bela
with assertion of the borders. Bishops of Knin through the 14th century dwelled
in fortress of Cazin. Near to this fortress aroused opened settlement. Cazin
became important to Knin Bishopric especially after it came under the Turkish
authority in 1522. Since then for almost 50 years Knin Bishops dwelled in Cazin
and commanded other parts of their Bishopric from there. In 1563 20 Kings
soldiers guarded this town. Cazin fell under the Turkish authority in 1578 and it
became a part of Ostroac Captaincy. By the end of the 16th century the fortress
of Cazin had crew of all five branches of soldiers, 150 of them. In the beginning
of the 17th century the crew had 202 border guards and around the middle of that
century 237 border guards. Most of them were archers and they guarded fortress
and province. In the middle of the 18th century with 2 bigger and 4 smaller
canons and the crew of 250 men Cazin was one of the most protected fortresses
in Krajina.
avnik
The old town avnik is settled on a hill near the brook ava, next to Buim, on
the southeast side. On this place you can still find remains of egg shaped town,
with sharp angle on the south, circle towers with diameter of 8 meters, and
cistern well of diameter 4.5 meters. The entrance is from the west side. In the
historical sources avnik was mentioned in the 15th century and it was under
command of the ava tribal. After that this town was in property of family
Kozal of avica, Benko Baan and Baltazar Alapi and Farkai nobles. In their
time (second half of the 16th century) this town was guarded by 10 Kings
soldiers. In the report of Lenkovi from 1563 it was proposed to Habsburg Czar
to destroy and leave this town, what he has even done later.

ovka
This old town was mentioned in the historical sources as a royal town in the
Tribal State of Hum. Its first known master was Herman of Celje and after him
Nikola Frankopan who got this town as pawn from Hungarian King in 1426.
Well-known masters of avka were Orlovi nobles. Under the Turkish authority
this town fell in 1524. It was deserted and uninhabited till the end of the 17th
century. By the end of 17th century Kulenovi Beys took up residence in ovka
and they built up a tower and province. The tower was made of shaped rocks, it
had three floors and it was a part of Ostroac Captaincy. In the first half of the
18th century ovka had a crew of 50 border guards and two smaller cannons. In
time of Bosnian-Herzegovina uprising (1875-1878) rebellious peasants fired the
tower and the province. Province was burnt because it was made of wood and
what remained of tower were just rocky walls.
Izai
On the west margin of Biha valley, on a small hill, we can observe just
insignificant rests of old town Izai that was in property of Izai family. In the
second half of the 16th century it belonged to the King and it became a part of
Biha Captaincy. In 1563 crew of 20 soldiers guarded it. I. Lenkovi proposed
demolishing and leaving this town because it was on an extraordinary strategic
place. Representatives of King Ferdinand decided that town needs to be saved,
at least one tower to be fixed and guard settled in it. So in 1577 the crew of
Izai increased to 40 and a year later to 50 men. Izai fell under the Turkish
authority in 1592. The ramparts were fixed and strong town crew was settled in.
The crew had four branches of army. In the beginning of the 17th century the
crew doubled and it had 89 border guards. In the middle of the 17th century it
was doubled again and it had 156 men. Two positions were defended: 38 archers
guarded province and rest of them guarded the tower. Until the middle of the
18th century Izai became one of the most powerful fortresses in Krajina. The
crew increased to 300 men and fortress had two bigger and four smaller
cannons. Beside that in the 19th century Izai was deserted and burnt two times:
first time in 1808 by French General Marmon and the second time in1836 by
Austrian General Voldtaten.
Havala
The old town Havala is settled on the right bank of Una River on a steep hill
near Kulen Vakuf. This town was built in the Turkish period in the first half of
the 18th century. Its base is quadrangle and on the angles of its rampart were two
trenches. On one of the rampart angles was mask and under the mask town gate.
Havala had permanent crew till the third decade of the 19th century.
5

Hresno
Remains of the old town Hresno can be found next to river Glina, near village
Trnovi in Kladua area. This town had many towers. It was rounded with wide
rocky walls and belonged to Topusko abbey. In the beginning of the 15th century
Governor and Bishop Petar Berislavi pawned Hresno and all his property to
Captain Ivan Kriani. In the middle of the 16th century Gapar ubi handled
this town and it was guarded by 10 Kings soldiers. In 1584 the Austrian War
Council made a decision to leave Hresno, destroy it and to settle its guards in
town Skrad on Korana River. In the same year Turkish army burnt Hresno, so it
didnt need to be demolished. Since than Hresno is deserted and uninhabited
place.
Jezerski
The old town Jezerski founds about 4 kilometers in the west of Otoka. It is
settled on a long slope, which overturns into a pleasant valley. In the sources for
the first time Jezerski was mentioned in 1278. From the construction sight this
town is very interesting. It represents the special kind of old towns, which were
improved in later period. In the middle of Jezerski was high rounded tower
whose walls were 1.8 meters wide. The entrance was 4 meters above the ground.
Around the tower was firm and 7 meters high wall in a shape of quadrangle (16
meters in length and 12 in width). This town was built before people made the
first fire weapon and proves for this are circled holes in the wall that were used
for shooting the arrows out. At first this town belonged to a free noble
municipality and by the end of the 15th century masters were Nemis. In 1563
crew of 16 Kings soldiers guarded the town. It was part of Krupa Captaincy.
Turkish authorities made a wooden mask and a few buildings and rounded all
together with new ramparts. The military crew was settled in town and it was
under command of Fortress Commander who has been subjugated to Captain of
Krupa. Until the middle of the 17th century this crew had 23 border guards and
later it increased to 30 border guards. In the first half of the 18th century the crew
was doubled and had 60 men and the fortress got two smaller cannons.
Kamengrad
On the rocky hill above village Donji Kamengrad near Sanski Most today can be
seen just insignificant remains of old town Kamengrad. For the first time in
sources this town was mentioned in 1374 in tribal state of Sana as property of
Dukes Babonis of Blagaj. It fell under the Turkish authority in 1463 and
permanent military crew was settled in it. In the first half of the 18th century
Kamengrad was guarded by crew of 200 border guards. Until half of the same
6

century this town became the center of Captaincy and Qadi district. The crew
was formed in the 17th century and in second half of the 18th century its captains
were members of Ceri family. According to the official document from 1833
this town was considerably devastated and it had only three cannons. In 1838
this town was totally deserted.
Kamiak
This old town is settled on a small hill above left bank of Sana River, near Klju.
It was built in the late Middle Ages. In the Turkish period town expanded its
area. Kamiak belonged to Captaincy of Klju. There was permanent military
crew settled in till 1824. In 1833 Kamiak was totally deserted.
Klju
The old town Klju is settled on a steep stones by the left bank of Sana River.
By the sources it was mentioned for the first time in 1322 as the seat of
Hrvatini family. Town has three parts: town, under town and camp of
forwarded tower Ljubica. All buildings were rounded with high ramparts on the
north side and on the south they were naturally protected with great canyon.
Together with under town these buildings represent the oldest heart of the town,
all together fitted into unique system of ramparts. Camp between town and
Ljubica is younger complex. Today it looks Turkish even in base it is still
medieval. Forwarded tower Ljubica was built in the 15th century and it was used
for defense from enemys artillery. Klju is place where Bosnian independence
has ended by captivation and execution of the last Bosnian King Stjepan
Tomaevi. In time of Turks authority Klju was the center of Klju Captaincy
which included two qadi districts of Klis Sanjak. That were Klju and Jezero
with towns Klju, Kamiak and Jezero. In the beginning of the 18th century the
fortress of Klju had a crew of 140 soldiers that belonged to branches of
gunmen, azebans and farises. Just before Austrian-Turkish War (1737-1739) the
crew of Klju increased to 200 men, and the fortress had 3 bigger and 4 smaller
cannons.
Kula Radetina
Kula Radetina is settled on a steep inaccessible slope in the west of village
oralii near Cazin. It is a town with high rounded tower on a stone above cave.
In that cave founds spring of Radetina brook. The only entrance to the tower is
cave and it always was. The report of Lenkovi from 1563 says that Radetina
belonged to the Duke Kobasi and that it does not need any protection. It needs
to be destroyed. The tower was used as a watchtower in the period of Turkish
command.
7

Kulen Vakuf
Provincial town Disr-I Kebir (the great bridge) on Una river as Kulen Vakuf
was called at first was founded by building the Mask of Sultan Ahmed (16031617). After Karlovac Peace Treaty it was ordered to Bosnian Vali Halil-Pasha
to wide and to tighten this town. Some time later, in 1713, it was ordered to
Bosnian Vizier Ahmed-Pasha to organize transportation of ten cannons, cannon
balls and gunpowder as much as it is needed from military store in Beograd to
the fortress Disr-I Kebir. This town aroused on an artificial island near left
bank of Una River. That way next to town ramparts flew Una water and town
had water defending belt, not only ramparts. The town rampart had four doors
and two trenches. On the east side of rampart was Hori trench and on the west
side emalovi trench. One of the main town gates were on a great bridge and
the other next to the town mask. Other two rear gates were on the east and on the
west side of the town near trenches. In the third decade of the 18th century this
town was unofficially called the Province of Mahmut-Pasha Kulenovi. He has
built mask there and left vakuf (founds for promotion of muslim religious aims)
for maintaining. That is way this place got the name Vakuf, and in 1836 Kulen
Vakuf. With the military crew commanded aga (sir) as assistant of captain of
Ostroac.
Mala Kladua
On the place where this town was settled now can be seen just remains of
foundations 25 meters long and rests of rounded tower with 8 meters diameter.
In the sources this town was mentioned for the first time in the 13th century
under name Gaj. Name Donja Kladua came later. It was in property of the
Dukes of Kladua and by the middle of the 16th century in property of
Frankopans of Slunj.
In 1570 in Mala Kladua Krajina leadership set 10 guards. Seven years later its
crew increased to 40 regular soldiers and 50 horsemen. However, in 1585 Mala
Kladua was deserted and stood that way till 1633 when Turkish crew settled in
it. The master of the crew was aga as assistant of captain of Ostroac.
Mutnik
Remains of the old town Mutnik can be seen on a small hill near the same name
village, above Mutnica Brook, on the left side of the road Cazin Traka
Ratela. This small town is considerably ruined and all that has left is part of
rounded tower, 6 meters in diameter. In the historical sources for the first time it
was mentioned in the 14th century under name Mutnica. First possessors of this
town were dukes Gusi Kurjakovi and later Ivan Karlovi and dukes Zrinski.
8

In the second half of the 16th century the town was protected by crew of 15
Kings infantrymen. It fell under the Turkish command in 1577 but in 1635 it
was deserted. After 1636 the permanent Turkish military crew has been
stationed inside. It included 38 men and was under the command of Captain of
Biha.
In the first half of the 18th century this crew increased to 50 men and the fortress
got one bigger and two smaller cannons.
Obrovac
On a high and steep hill on the right Una riverbank, between villages Grmua
and Srbljani, still can be seen remains of foundations of old town Obrovac. The
foundations have rectangular shape, 40 meters in length and 15 meters in width.
It is not known when this town was formed but some sources from the beginning
of the 15th century are mentioning the Dukes of Obrovac.
In the second half of the 15th century this town was protected by crew of Kings
soldiers.
In that time castellan of Obrovac was Pavao Krnji. He put up a stronger
resistance to the Turkish army in 1488. By the end of the 15th century the
castellan of Obrovac was noble Juraj Sladovi. The Hungarian King in 1501
gave all his rights over the town to Juraj.
Obrovac fell under Turkish authority in the first half of the 15th century and it
was completely ruined.
Oraac
Oraac is a small town on a steep hill not far from right bank of Una River, 11
kilometers below Kulen Vakuf. The oldest part of the town is tower which was
enlarged in Turkish period (the beginning of the 18th century), time of Sultan
Ahmed II. This sultan had built a mask in town and it was named after him.
Oraac was a part of Captaincy of Ostroac and had a crew of 50 men under
command of the fortress commander. The town had one bigger and two smaller
cannons.
According to the oral tradition this was the hometown of Budalina Tale (Tale
from Lika), the national hero described in poems.
Ostrovica
The old town Ostrovica was built on Ostrovica hill, on the left bank of Una
River, above Kulen Vakuf.
Before Turkish period it was under command of Frankopans Juraj Mikuli and
Ivan Keglevi.

Under the Turkish authority this town fell in 1523. It got its importance just after
the Karlovac Peace Treaty in 1699. By size Ostrovica was small but of a big
importance, because it was settled near Austrian and Venice border and had
favorable defending conditions. Those were reasons for widening and
strengthening of this town. Town was rounded with strong ramparts, 10 meters
in height, 117 meters in length and 83 meters in width. In a front of ramparts
was a trench 5 meters wide and 3 meters deep. On the south side of rampart
were the main gates. The fortress included four towers and two torches.
Commander of the crew was Dizdar (the fortress commander) but officially
titled as Senior Aga.
The town became the seat of Ostrovica Captaincy, which was formed in the first
years of the 18th century. This captaincy extended on the both sides of upper
course of the Una River. It included Oraac, Havala, Kulen Vakuf and provinces
ovka and Donji Lapac. Its captains were members of Bosnian well known
Kulenovi family.
In the war time, from 1714 to 1718, Ostrovica, Kulen Vakuf and Oraac had 989
men and after peace was terminated 561 men. In 1720 that number increased for
428 men. The military crew was settled in Ostrovica till 1878.
Ostroac
The old town Ostroac together with under town is settled on the northeast of
Biha. It was built in the first half of the 14th century on a place where before
was located an old village. The fact that Ostroac was not placed near the main
military road that was connection between Pannonia and Adriatic Sea, was the
reason why this town developed in some other ways. The fortress was built on
the private Babonis property, after Nikola and Dujam, sons of Radislav
Baboni, bought private land from noble Sunans in 1321. The exact year of
building is not known. By the sources some castellan of Ostroac was
mentioned in 1336 what means that it existed even then. It was a big
impregnable town with a little colony settled in its protected inside area. The
main part of the fortress was placed on a steep stone on the west, just above Una
River. The town included tower with many bastions and long yard rounded with
high ramparts that had loopholes. Below the fortress of Ostroac there was an
opened settlement of traders and craftsman, what was giving great wages in cash
to its masters. That means that Babonis gave privileges to inhabitants of
Ostroac. So, in the beginning of the 15th century on the head of Ostroac
municipality was the judge helped by Cauncil. Beside that this municipality had
its own clerk and seal. Position of this town got its real importance in the time of
wars between King Sigsmund and Bosnians and followers of Lanislav Napuljski
in Croatia. The fortress had been taken from Babonis and after that Kings
soldiers settled in it. Similar situation happened in the second half of the 16th
century after appearance of the danger by Turks. The town was still in property
10

of the Dukes Babonis of Blagaj, but protected by 40 Kings soldiers. The way
Ostroac was placed was of a great strategic importance for safety of Biha,
Cazin and Stijena area. For that reason in 1563 agency proposed to Habsburg
Czar Ferdinand fixing this town and setting the crew of a 100 soldiers. After
falling under the Turkish command in 1577, it kept its function as fortress, but it
comes to higher importance after the Karlovac Peace Treaty in 1699. Besides
existing public part of the middle-aged town on the north, the new noble part
was built on the south side.
The biggest investor in fixing and building the fortress was OsmanAga
Beirevi who was the first Captain of Ostroac Captaincy, since 1690 to 1727.
All later captains were from this Krajina family of beys (until abolishing of
captaincies in 1835).
In the first half of the 18th century Ostroac became the seat of Ostroac
Captaincy. By its territory, fortresses and number of men this captaincy was on
the first place in Bosnian Ejalet.
Two positions were protected in Ostroac : the fortress and the province. The
crew included all five branches of border guards: in the end of the 16th century
150 men, in the beginning of the 17th century 136, in the middle of the 17th
century 204 and in the middle of the 18th century 166 men. The fortress had 2
bigger and 4 smaller cannons. In the first half of the 19th century Ostroac had
28 cannons and Captaincy of Ostroac had 4.150 soldiers.
Because of possessing Ostroac for a long period family Beirevi got the right
of inheritance for town and fortress. On that base MehmedBey Beirevi sold
this town after the AustrianHungarian occupation to Lothar von Berks. This
man was Governor of Biha County in period from 1896 to 1905.
The new beginning for Ostroac started in 1969 when colony of sculptors was
formed inside it. Exactly this colony was formed two years before because
sculptors worked in Biha since 1967 till 1968. The colony was officially
formed on September the 21st, 1970. In 1973 Norwegian sculptor Ula Enstad
became member of the colony and since then this was international colony. We
can come to conclusion that by its age and preservation Ostroac is one of the
most precious constructions in UnaSana Canton because it transcendents preTurkish, Turkish and modern cultural heritage.
Peigrad
Peigrad was built in 1470 by Governor Ivan Tuz. His sons sold this town to
ubis of Peran and those gave it to Jurec Gusi in 1519. After Gusis death
Turks captured his only son and his widow adopted Castellan of Krupa, Mihajl
Turk in 1520. This town got name Pei (Stoves) of Mihajl Turk. 12 kings
guards protected it. About 10 years later the crew increased to 16 guards and in
1577 they left town on their own will.

11

This area was deserted and uninhabited until 1635. Then small Turkish crew of
23 border guards settled in it. The crew was under command of Captain of
Ostroac. By the first half of the 18th century, according to its importance and
weapon quantity, Peigrad became one of the most important fortresses in
Krajina: it had two bigger and four smaller cannons and the crew of 250 men. In
1786, by order of Bosnian Vali Muhsinovi, next to the town Pei Captain of
Ostroac had built new town. Some parts can be seen even today.
Podzvizd
On a half way between Velika Kladua and Vrnogra on the top of a hill we can
still see some remains of old town Podzvizd. By the sources this town was
mentioned for the first time in 1389 and it belonged to the Krei tribe. In the
second half of the 16th century this town was in property of the Duke Mikuli
and it was guarder by 8 kings soldiers. In 1590 the town was destroyed by
proposal of Austrian war council. MustafaPasha rebuilt this town in the first
half of the 18th century and set the crew of 90 border guards under command of
the fortress commander inside. The town had one bigger and two smaller
cannons and was the part of Ostroac Captaincy. In 1845 Austrian Army under
command of Colonel Josip Jelai was defeated on this place.
Ripa
The old town Ripa was located on an Una island in area of the same named
ancient colony. Until recently there could be seen remains of town walls and
towers. In sources Ripa was mentioned for the first time in 1408. It is
considered that this town was center of the tribal state of Hum, which was
placed on the upper course of Una River, from Sokolac and Golubi to ovka
and Vrtoe. During the 15th century it changed many masters. It belonged to
Frankopans, Dukes Krbava and Ivani Korvin. In the middle of this town was a
rectangle tower with three floors and rectangle defending wall around. Its
favorable position near military road contributed to development of opened
settlement with 50 houses. This way, settlers of Ripa in 1527 had some old
rights confirmed by Nikola Jurii, representative of King Ferdinand. Since that
year Ripa had its military crew under command of castellan. In 1537 this crew
included 25 pedestrian, 21 horsemen and 6 guards. In the second half of the 16th
century crew of 60 Kings soldiers guarded the town. Under the Turkish
authority it fell in 1592. Permanent Turkish military crew under command of
Captain of Biha settled in it. In the beginning of the 18th century the crew
included 40 men. In time of siege of Biha in 1697 border guards of Karlovac
took Ripa and deserted it. In 1883 Ripa had two useful cannons. The crew left
fortress few years later.

12

Rmanj
The town was built in the end of the 14th century and the beginning of the 15th
century at the mouth of Unac to Una. Town ramparts were destroyed completely
and all that has been saved is rounded tower 10 meters high. In sources for the
first time it was mentioned in 1431 when the Hungarian King Sigismund
pawned it to Nikola Frankopan. The widow of Anu Frankopan in 1436 lived
for some time in Rmanj and introduced herself as Duchess of Rmanj. In the
middle of the the 15th century Juraj Frankopan got this town. In 1451 in this
town were mentioned Judge and Purgari Brotherhood. For the last time
Rmanj was mentioned in written sources in 1504 as town that needs to be
repaired and fortified. It is known that it fell under the Turkish authority in 1524.
What is not known is if it was destroyed then or later. In tavern Rmanj people
talk about Catholic monastery from 1386 and there is a thought that it was
Benedictine monastery which Hasan-Pasha Predojevi gave letter to Orthodox
monks.
Sokolac
The old town Sokol was built on a steep hill near ruins of an ancient city. It is
tightly built town whose defense depended on a high strong tower built up on
the most outstanding place in town, huge stone above Una River. In the sources
Sokol was mentioned for the first time in 1369, even chronicler Ivan Tomaevi
thinks it was built in 1020. The town had its own castellan, crew and land for
maintenance of the crew. It was under the governors jurisdiction. The head of
the crew was castellan.
In spite of the fact that Sokol was one of the most important fortresses in this
area, as Sigismund said, in the war time of the 15th century this town was
pawned together with Biha and Ripa because of insufficiency of money. In
1410 it was pawned to Pavao upor and in 1431 to Nikola and Stjepan
Frankopan. In the end of the 15th century it belonged to Croatian Governor
Ivani Korvin and in the beginning of the 16th century its masters were Orlovis
and Kereens. After 1527 Sokol was guarded by Kings soldiers under
command of Captain of Biha. In 1563 it had a crew of 12 guards. Sokol fell
under the Turkish command in 1592 and it got permanent military crew
commanded by assistant of captain of Biha. In the beginning of the 16th century
the town had a small crew of 19 men. Later the crew was transferred and in the
official list from 1643 it wasnt mentioned. In the middle of the 18th century the
crew included 20 men and fortress had two smaller cannons for defense. Until
recently, Sokolac was one of the most preserved old towns in this area. In 1898
it was restored by Governor of Biha area, Count Lothar Berks. Since then it
was opened for visitors. Later one level of tower was transformed into a tavern

13

in which postcards and information about town could have been find. The last
restore of this old town was preformed in 1953.
Stari Majdan
On the place where Stari Majdan (Old Mine) was built in Turkish period, before
Turkish authority there was a mine of iron ore with forge and mint. Turks
restored the process of iron production in 1571. It was used mostly for
cannonballs and rifle barrels. The town was built in the middle of the 18th
century and it becomes the seat of Captaincy and Quadi District of Kamengrad.
In the first half of the 18th century the town had two bigger and three smaller
cannons and a crew of 300 border guards. Until the third decade of the 19th
century fortress of Stari Majdan had a permanent crew.
Stijena
The old town Stijena was settled on the northeast of Cazin on the road to
Bosanska Krupa. In the sources for the first time it was mentioned in 1483 as
property of Babonis of Blagaj. In that time in town they kept their castellans
and other servants who governed their property and town defense. In the second
half of the 16th century the town was guarded by 6 guards paid by King. Stijena
fell under the Turkish authority in 1575. The Turkish authorities repaired town
ramparts and posted permanent military crew under command of fortress
governor. In the beginning of the 16th century the crew had 68 border guards and
by the middle of the 17th century it increased for 218 men. In the first half of the
18th century the crew had 100 men less and just one smaller cannon. Because of
frequent attacks of Austrian Army in the first half of the 18th century the Turkish
authorities had built new town next to Stijena. Ramparts of that town were 3
meters wide and made of shaped rocks. On the top of the ramparts were walls
with loopholes. On the angles were four trenches. Today this is one of the most
preserved old towns in this area.
turli
The old town turli is placed on a small slope above Korana River near to
Bosnian-Croatian border. In the sources for the first time it was mentioned in
1459 and it was in property of noble turli family. In the second half of the 16th
century crew of 10 soldiers guarded the town. Soon this town was deserted and
it stood uninhabited till 1670. Then Turkish authorities restored it and placed
permanent military crew inside. In the first half of the 18th century this crew
included 150 border guards and they had one bigger and two smaller cannons. In
1833 turli was mentioned in the official list of towns made by Turkish
National Commission. It had permanent military crew and 6 cannons.
14

Todorovo
Walls of the old town Todorovo can be seen on a small slope near the road that
leads to Vrnogra, 22 kilometers from Cazin. In the end of the 15th and
beginning of the 16th century it was called Novigrad. At first this town was
independent municipality with its own administration, but under protection of
Babonis of Blagaj. In 1531 it became property of the Dukes Zrinski. They
placed their castellans in town. The most eminent castellan was Mihajlo-DeliTodor who successfully defended this town from 1549 to 1560. Todorovo was
named after him. In 1562 the town was burnt almost to the ground but anyway
got crew of 12 Kings guards. Todorovo fell under the Turkish authority in 1578
but it was uninhabited till 1635. In the beginning of the Turkish period
Todorovo belonged toCaptaincy of Krupa. The crew of 217 men in the first half
of the 17th century was under command of fortress commander. In the first half
of the 18th century the town was armed with 2 bigger and 3 smaller cannons and
had a crew of 70 men. It was frequently attacked by Austrian Army, but mostly
destroyed in 1682 by Army of Karlovac.
Trac
Remains of the old town Trac can be found on a pleasant hill above mouth of
Mutnica to Korana. It was a part of Tribal State of Drenik, which belonged to
Babonis in the end of the 13th and the beginning of the 14th century. Since 1323
it belonged to Frankopans who later named themselves after Trac. In the
second half of the 16th century crew of 20 soldiers paid by King guarded the
town. It fell under the Turkish authority in 1584 and stood uninhabited till 1626,
when permanent crew under command of assistant of Biha Captain was settled
in it. The crew had 150 border guards. In the first half of the 18th century it
increased to 200 men. The fortress had 3 bigger and 3 smaller cannons. Until the
half of the 19th century Trac had strong military crew but the ramparts were
damaged even then.
Velika Kladua
For the first time Velika Kladua was mentioned in 1280 when it belonged to
Babonis of Blagaj and later to nobles of Kladua and Frankopans of Slunj. In
1563 the town had no defense and Ivan Lenkovi suggested setting of a crew of
20 soldiers. Two years later Velika Kladua went trough great siege of Turks but
wasnt taken. By the agreement from 1577 it was deserted till 1633. The center
of the town was encircled with high tough rounded rampart. Space inside
rampart was filled with ground and because of that it was indestructible for
cannons. On one side of rampart was rounded tower with one angle. That angle
15

was on the side where enemy attacks were most probable. In 1633 Turkish
authorities restored Kladua fortress and posted permanent military crew under
command of the Captain of Ostroac. They made ramparts around the old
fortress. Next to the trench stood mask, and on its right side gates of the town. In
the end of the 18th century the crew included 60 border guards. The fortress had
1 bigger and 1 smaller cannon. After siege of Cetingrad in 1791 its crew joined
to crew of Velika Kladua.
Vrnogra (near Velika Kladua)
This town was placed on the Hill of Peh, near todays settlement. First known
owners of the land round Vrnogra were members of Krei tribe, whose
ancestors got this place from Hungarian King Bela IV. This tribe has built
Vrnogra and Podzvizd in the second half of the 15th century with help of King
Vladislav. Later Vrnogra belonged to Dukes Zrinski. They had a 100
equestrians and 32 soldiers paid by King. The town had quadrangle shape with
three circle and one quadrangle tower on its angles. Town ramparts with
loopholes were attached to the tower. The ramparts were surrounding town yard.
Entrance to the town yard, with doors and watchtower above, was placed on the
eastside. In 1580 this town was destroyed by order of the Austrian War Council.
It was restored by Turks in 1636. Above town entrance they built a wooden
mask for needs of permanent crew under command of Captain of Krupa. In the
first half of the 18th century the crew included a 100 border guards. The fortress
was supplied with two bigger and two smaller cannons.
Vrnogra (near Biha)
The medieval town Vrnogra was built on a steep slope between villages ukovi
and Lipe. It was never mentioned in any of medieval documents. Its position
was marked only in some special topographic maps. The only way Vrnogra
was mentioned is in poems about Budalina Tale. This national hero was in some
relation with Vrnogra, but it is not known if it was Vrnogra near Biha or
Vrnogra near Velika Kladua. The town is relatively well preserved. It includes
two parts: rounded tower and a small town yard.

16

Biha

Jedan od rijetkih ravniarskih srednjovjekovnih gradova, u izvorima se prvi put

spominje 1091. godine pod nazivom Otok sv. Vladislava, a pod nazivom Biha 1260.
godine. Samo dvije godine kasnije 1262. godine ugarski kralj Bela IV, preko kraljice Marije
uzdie ga na poloaj slobodne kraljevske varoi. Civitas Byhyg, kako se u XIV stoljeu
obino naziva ovaj grad, jedan je od rijetkih koji je sauvao kontinuitet kraljevske slobode sve
do u XV stoljee. Privrenost Biana a i vlastite interese u ovom gradu, nastoji kraljevska
vlast osigurati redovnim potvrivanjem Marijina privilegija iz 1262. godine: 1279, 1322,
1326, 1345 i 1358. godine. Na elu grada stoji villicus, ija je osnovna funkcija bila sudstvo.
Sudske ovlasti villicusa obuhvatale su i najtee sporove u kojima se radilo o prolivenoj krvi,
a alijedea albena istanca je bio kraljevski sud. Uz njega postoji odreeni oblik gradskog
vijea, tijela koga sainjavaju graani pod zakletvom jurati.
U drugoj polovini XIV stoljea, kada je dolo do ustanka ugarsko-hrvatskih velikaa
1384. i sukoba sa Bosancima 1387., Biha je doao pod bosansku vlast 1398., i ostao pod tom
vlau do 1404. godine, da bi ga naredne 1405. godine ugarski kralj Sigismund zaloio
zagrebakom upanu Pavlu uporu, a 1426. godine prodao Frankopanima. Poslije pojave
osmanske opasnosti na istoku, Biha opet dolazi pod kraljevsku vlast i kao klju odbrane
june Hrvatske u drugoj polovini XVI stoljea postaje centar vijniki organizirane
odbrambene jedinice kapetanijskog tipa.
Po dolasku pod osmansku vlast 1592. godine Biha je postao sjedite bihake
kapetanije, kadiluka, a od 1616. godine i bihakog sandaka. Tvrava je popravljena i
proirena, popravljene su okolne kule, iskopani novi i oieni stari arampoi i napravljene su
dodatne tabije da bi se mogla smjestiti odbrambena artiljerija. Prema izvorima bihaka je
tvrava bila kvadratnog oblika, opasana dvostrukim bedemima. Visina spoljneg zida bila je 2,
a irina 3,5 hvata. Za razliku od spoljnih, unutranji bedemi su bili visoki 4, a iroki od 1 do 4
hvata. Tvrava je imala tri ulaza, vrata su bila od hrastovine, a sa spoljne strane bila su
okovana gvoem. Oko nje je sa tri strane bio dubok opkop s vodom, a sa etvte je tekla Una.
irina opkopa je bila 4, a dubina od 1,5 do 2 hvata. Tvrava je imala i etiri kule (kanli,
dunersku, ablju i kapetanovu) s kojih se mogao pruiti vei otpor, kao i devet kamenih
mjesta(tabija) gdje su bili postavljeni topovi.
Bihaka tvrava, kao bedem na granici i klju Bosne je bila jedna od najveih i
najvanijih utvrenja Bosanskog ejaleta i nabolje uvan u krajikoj zoni, tokom cijeel
osmanske uprave. Po popisu graninih tvrava iz 1616., imao je 638 nefera, po popisu iz
1643., 828 nefera, a u prvoj polovini XVII stoljea 1.327 nefera. Sa ovim snagama uvana su
etiri punkta: tvrava, kula tvravskog mosta, karaula prolaz i palanka. Strategijski najvaniji
punkt bila je kula tvravskog mosta gdje je sjedio kapetan bihake kapetanije. Do 1878.
godine pretrpio je pet velikih opsada, meu kojima je najvea bila 1697. godine u toku bekog
rata, ali nikada nije zauzet. Deset godina nakon austrougarske okupacije 1888. godine tvrava
je poruena i grad je potpuno ukljuen u urbano tkivo savremenog gradskog naselja.

Literatura:
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Ani, Biha-slobodna kraljevska varo, Historijski
zbornik, broj 4, Banjaluka 1983, isti, Bihaki kraj od 1262. do poetka XV stoljea, Glasnik A i DAR BiH,broj
XXV, Sarajevo 1985; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagerb 1995; E. Pelidija, Bosanski
ejalet od karlovakog do poarevakog mira, Sarajevo 1989; Isti, Banjaluki boj iz 1737, Sarajevo 2003;

N. Maslak, Klju Bosne je Biha, Biha 1998; M. Kozlii, Unsko-sansko podruje na starim geografskim
kartama, Sarajevo-Biha 2003.D. Mahmutovi,Stari Biha (1260-1940), Biha 2001;M. Mai, Bihake
medrese, Biha 1998; Biha i ololina, Biha 1963;Grupa autora, Biha, Biha 1982.

Bjelaj
Grad se prvi put spominje u pisanim izvorima 1495. godine. Visoka okrugla kula i
gradsko dvorite sa cisternom, opasani su vrstim bedemima i sainjavaju najstarije jezgro
grada. Pod osmansku vlast je doao poetkom tree decenije XVI stoljea. Za vrijeme
osmanske uprave u ovom gradu je postojala stalna posada pod zapovjednitvom dizdara. Pola
stoljea kasnije 1577. godine u njemu je bila smjetena posada od 370 nefera. Grad se od
1592. godine nalazio u sastavu bihake, a od XVIII stoljea u sastavu petrovake kapetanije.
U prvoj polovini XVIII stoljea u bjelajskoj tvravi je bilo stacionirano 2 vea i 3 manja topa
i posada od 100 ljudi.
Literatura
V. uri, , Starine iz okoline Bosanskog petrovca, GZM, Sarajevo 1902; . Truhelka, Nai stari gradovi,
Sarajevo 1904.

Blauj
Drveni katel koji je u drugoj polovini XVI stoljea bi pod zapovjednitvom kapetana
u Bihau. Nalazio se na toku rijeke Une izmeu Brekovice i Gate i sluio je za dranje straa.
Godine 1563, u njemu su se nalazile 4 ardaklije, a postojao je prijedlog da se do njega
podigne jo jedan ardak i stavi u njega posada od 8 straara. Pod osmansku vlast je doao
1565. godine i od tada je ostao pust i nenaseljen. Danas je u potpuno ruevnom stanju i od
njega su ostali samo temelji kule sa krunom osnovom i gomila kamenja.
Literatura
M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb 1995; Arheoloki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2,
Sarajevo 1988.

Bosanska Krupa
U izvorima se Krupa prvi put spominje krajem XIII stoljea. Bila je prostorno mala,
ali vrlo vrsto graena utvrda na Uni, na njezinoj desnoj obali. Podignuta je na uskoj
kamenitoj stijeni koja kao da izrasta iz same Une. Prvi poznati gospodari Krupe bili su
Babonii Blagajski. Kasnije je dola pod kraljevsku vlast , da bi je 1490. godine preuzeo ban
Ivani Korvin. Godine 1509, zavedena je opet kraljevska vlast, a zatim je ban Ivan Karlovi
pripojio ovaj grad svojim posjedima. Od 1531. godine njezini gospodari postali su knezovi
Zrinski, a grad je 1563. godine uvala posada od 40 kraljevih vojnika.
Pod osmanku vlast Krupa je dola 1565. godine i postala sjedite krupske kapetanije
kojoj su pripadali gradovi Otoka, Buim, Jezerski, Vrnogra i Todorovo. Krupa je jo od
1586. godine predstavljala relativno dobro uvani punkt sa ukupno 300 graniara. Poetkom
XVII stoljea se taj broj smanjuje na 130, pa se sredinom tog stoljea poveava na 232
graniara. U prvoj polovini XVIII stoljea krupska tvrava broji 500 graniara, a.od artiljerije
je imala dva vea i etiri manja topa. Posadu su inili etiri roda, svi osim martolosa. uvana
su tri punkta: tvrava, most u Krupi i kula Fila.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagerb
1995; Grupa autora, Bosansko-krupska optina u ratu i revolucuji, Bosanska Krupa 1969; A. Handi, O
organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeu, prilozi POF, XXIII, 24, Sarajevo 1988. M. Kozlii,
Unsko-sansko podruje na starim geografskim kartama, Sarajevo-Biha 2003.godina.

Bosanska Otoka
U historijskim izvorima Otoka se prvi put spominje 1264. godine i bila je vlasnitvo
knezova Babonia Blagajskih. Imala je stalnu posadu pod zapovjednitvom katelana. Pod
osmansku vlast je dola 1565. godine i ula u sastav krupske kapetanije. Imala je stalnu
posadu do 1838. godfine kojom je zapovjedao ehaja (pomonik) krupskog kapetana. U
jednom austrijskom izvjetaju iz 1834. godine se navodi da je otoka tvrava slaba i da su u
njoj smjetena 4 topa. Na malom otoku rijeke Une, u dananjem naselju Bosanska oOoka,
jedva su vidljivi ostaci bedema starog grada.
Literatura
R. Llopai, biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991; Grupa autora, Bosanskokrupska optina u ratu i revoluciji, Bosanska Krupa 1969.

Brekovica
Grad se prvi put spominje u historijskim izvorima 1330. godine kao kraljevski grad.
Sagraen je od kamena na stmom brijegu iznad lijeve obale Une. Utvrda je imala prostrano
zatieno dvorite spoljnim odbrambenim zidovima i gradsku kulu. Od 1436. godine ovaj
doao je u vlasnitvo plemia Babonia Blagajskih, a pred kraj XV stoljea Brekovica je
prela u vlasnitvo plemike porodice Kobasia. U drugoj polovini XVI stoljea Brekovica je
ula u sastav bihake kapetanije, tako da je 1563. godine u njoj straarilo 10 kraljevih vojnika.
Pod osmansku vlast je dola 1584. godine, ali je prethodno razorena od habsburkih vlasti. U
prvoj polovini XVII stoljea je obnovljena od osmankih vlasti, tako da se u popisu iz 1643.
godine u Brekovici navodi 40 graniara. U prvoj polovini XVIII stoljea tvrava je
opremljena sa jednim veim i dva manja topa i posadom od 60 graniara . Nalazila se u
sastavu bihake kapetanije. Na stmoj uzvisini, iznad lijeve obale Une sjeveroistono od
Bihaa, jo su vidljivi ostaci straog grada Brekovice
Literatura.
R. lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovin, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991; A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta, U XVII stoljeu, Prilozi
POF, XXIII, 24, Sarajevbo 1988.

Buim
Stari grad Buin nastao je u XIV stoljeu. Prema kraljevskoj povelji od 1336. godine,
gradom je upravljao plemigrgur Gales, a njegovi potomci su gospodarili ovim gradom do
1425. godine. Kasnije su ovim gradom upravljali babonii Blagajski, grofovi Celjski,
Frankopani, da bi ga 1479. godine ugarski kralj darovao plemiu Jurju Mikuliu. On je
izvrio popravku gradske tvrave, tako to je izgradio spoljni zid oko vanjskog dijela grada.
Od 1495. godine pa sve do pada pod osmansku vlast, gospodari Buima bili su braa Ivan i
Petar Keglevi, zbog ega su se Keglevii poeli nazivati Buimskim. U njihovo vrijeme
buimsku tvravu je uvala posada od 16 kraljevih vojnika.
Pod osmansku vlast doao je 1576. godine i uao u sastav krupske kapetani.. Po popisu
deset godina kasnije osmanska vojna posada u Buimu sastojala se od svih pet rodova
graniara, ukupno 200 ljudi. Poetkom XVII stoljea konjanika vie nije bilo, a ukupan broj
vojnika bio je smanjen na 113, pa ponovno neto povean, na 131, sredinom XVII stoljea. Po
svom znaaju i broju stacioniranog oruja Buim je u prvoj polovini XVIII stoljea spada u
znaajnije krajike tvrave: imao je dva vea i tri manja topa i posadu od 250 graniara.
Ostaci starog buimskog grada nalaze se na malom uzvienju juno od dananjeg Buima.
Literatura:
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943;M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hrevegovini, izabrana djel, II, sarajevo 1991; Grupa autora,
Bosanskokrupska optina u ratu i revoluciji, bosanska krupa 1969;

Cazin
Stari grad Cazin je stara i vrsto graena utvrda na strmoj uzvisini pored vie izvora
dobre vode, nekada utvreni dvor biskupa kninskoga, o emu je biskup posjedovao darovnicu
kralja Bele u kojoj su navedene granice cijelog imanja. Kninski biskupi tokom XIV stoljea
borave u cazinskoj utvdi, a ispod nje se razvilo i otvoreno naselje. Posebno vaan za kninsku
biskupiju Cazin je postao nakon pada Knina pod osmansku vlast 1522. godine. Od tada su
skoro pedeset godina kninski biskupi boravili u Cazinu i odatle upravljali ostacima svoje
biskupije. Grad je 1563. godine uvala posada od 20 kraljevih vojnika.
Pod osmansku vlast Cazin je doao 1578. godine i tokom osmanske vladavine se
nalazio u sastavu ostroake kapetanije. Tako je u cazinskoj tvravi, krajem XVI stoljea
posadu inilo svih pet rodova vojske, njih 150. Poetkom XVII stoljea cazinska posada je
brojala 202 graniara, a sredinom XVII stoljea 237 graniara. Najbrojniji su bili azapi, koji
su uvali tvravu i palanku. Sredinom XVIII stoljea Cazin je sa 2 vea i 4 manja topa i
posadom od 250 ljudi predstavljao branjeniju krajiku tvravu.
Literatura:
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagerb
1995; H. Kreevljakovi gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Cazin i okolina,
Izabrana djela, II, sarajevo 1991

avnik
Stari grad avnik smjeten je na brdu blizu potoka ave, nedaleko od Buima, na
jugoistonoj strani. Na ovom mjestu jo se nalaze ostaci grada jajastog oblika, s otrim uglom
na jugu, okrugle kule promjera 8 metara i bunara-cisterne, iji je promjer 4,5 metara. Debljina
gradskog odbrambenog zida je 1,2 metra, a ulaz u grad je sa sjeverne strane.U historijskim
izvorima avnik se spominje u XV stoljeu i njim je upravljhalo pleme avsko. Kasnije su
ovaj grad drali porodica Kozal od avice, benko Baan i Baltazar Alapi, te plemii
Farkaii, u ije je vrijeme u drugoj polovini XVI stoljea ovaj grad uvala straa od 10
kraljevskih vojnika. U izvjetaju Lenkovia iz 1563. godine predloeno je habsburkom caru
ruenje i naputanje ovoga grada, to je kasnije i uinjeno.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988, R. Lopai, biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek,
Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb 1995; Grupa autora, Bosansko-.krupska optina u ratu i
revoluciji, Bosanska Krupa 1969.

ovka
Stari grad ovka spominje se u historijskim izvorima kao kraljevski grad u humskoj
upi. Prvi poznati gospodar bio mu je Herman celjski, a kasnije Nikola Frankopan, koji je
ovaj grad dobio u zalog od ugarskog kralja 1426. godine. Najpoznatiji gospodari ovke bili
su plemii Orlovii. Pod osmansku vlast ovaj grad je doao 1524. godine i sve do kraja XVII
stoljea je bio pust i nenaseljen. Krajem XVII stoljea ovkui i naselili kapetani ostrovike
kapetanije begovi Kulenovii, koji su tu sagradili palanku i kulu. Kula je zidana od tesanog
kamena i imala je tri sprata i nalazila se u sastavu ostroake kapetanije. U prvoj polovini
XVIII stoljea ovka je imala posadu od 50 graniara i dva manja topa. U vrijeme
bosanskohercegovakog ustanka (1875-1878) pobunjeni kmetovi su zapalili kulu i palanku.
Palanka je sva izgorjela jer je bila od drveta, a od kule su ostali samo kameni zidovi.
Literatura
H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini,Iizabrana djela, II, sarajevo 1991; Isti, Kulen Vakuf, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991;E. Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo2003.

Havala
Stari grad Havala smjeten je na desnoj obali rijeke Une, na strmom brdu u
neposrednoj blizini Kulen Vakufa. Ovaj grad je sagraen u vrijeme osmanske uprave u prvoj
polovini XVIII stoljea. Osnovica mu je pravilan etvoroougao a na uglovima gradskih
bedema ugraene su dvije tabije. Na jednom uglu bedema postojala je damija, ispod koje su
bila gradska vrata. Havala je imala stalnu posadu sve do tridesetih godina XIX stoljea.
Literatura
H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Kulen Vakuf, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991.

Hresno
Ostaci starog grada Hresno nalaze se pored rijeke Gline, u blizini sela Trnovi kod
velike Kladue. Ovaj grad je imao vie kula , bio je opasan debelim kamenim zidinama, a
pripadao je topuskoj opatiji. Poetkom XV stoljea ban i biskup Petar Berislavi zaloio je
Hresno sa cjelokupnim imanjem, kapetanu Ivanu Krianiu, a sredinom XVI stoljea Hresno
je bilo u rukama Gapara ubia., a uvala ga je posada od 10 kraljevih vojnika. Godine 1584,
austrijsko ratno vijee donijelo je odluku da se hresno napusti i porui, a njegovi straari da se
smjeste u grad Skrad na korani. Te iste godine osmanska vojska je zapalila Hresno, pa ga nije
ni trebalo ruiti. Tako je Hresno od tada ostalo pusto i nenaseljeno.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH,, tom 2, sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek,
Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagerb 1995. godine.

Izai
Na zapadnom rubu bihake doline, na jednom uzvienju primjeuju se samo neznatni
ostaci starog grada Izaia, koji se nalazio u vlasnitvu porodice Izai. U drugoj polovini
XVI stoljea pripao je kralju i uaou sastav bihake kapetanije. Godine 1563. uvala ga je
posada od 20 vojnika, a I. Lenkovi je predlagao da se grad porui i napusti.zbog toga to je
bio na izvanrednom stratekom poloaj povjerenitvo kralja Ferdinada je ipak odluilo da
grad treba sauvati, popraviti bar jednu njenu kulu i staviti u nju stalne strae. Tako je 1577.
godine posada Izaia poveana na 40 ljudi, a godinu dana kasnije na 50 ljudi.
Pod osmansku vlast izai je doao 1592. godine. Gradske zidine su popravljene i u
grad je smjetena jaka gradska posada, koja se sastojala od etiri roda vojske. Poetkom XVII
stoljea posada je brojala 89 graniara, a sredinom XVII stoljea je udvostruena pa je brojala
156 ljudi. Branjena su dva punkta: palanku je uvalo 38 azapa, a ostali su uvali tvravu. Do
sredine XVIII stoljea Izai je izrastao u jednu od jaih krajikih tvrava. Posada je narasla
na 300 ljudi, a tvrava je imala 2 vea i 4 manja topa. I pored ovoga Izai je u XIX stoljeu
dva puta opustoen i popaljen: prvi put 1808. godine od francuskog generala Marmona, a
drugi put 1836. godine od austrijskog generala Voldtatena.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek,
Krajike utvde hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1995. godine; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini,
Izabrana djela, II, Sarajevo 1991;

Jezerski
Stari grad Jezerski nalazi se oko etiri kilometra udaljenosti zapadno od Bosanske
Otoke. Smjeten je na jednoj dugakoj kosi, koja se strmo obara u pitomu dolinu. Prvi put se
u izvorima spominje 1278. godine. U graevinskom pogledu ovaj grad je vrlo interesantan
predstavnik posebne vrste starih gradova, iz kojih su se kasnije razvile savrenije tvrave. U
sredini Jezerskog nalazila se visoka okrugla kula, ija debljina zidova iznosi 1,8 metara, a ulaz
joj je uzdignut 4 metra iznad nivoa tla. Oko kule se uzdizao vrst i 7 metara visok zid u obliku
etverougaonika, duine 16 i irine 12 metara. Ovaj grad je sazidan prije pronalaska vatrenog
oruja, to dokazuje okrugao oblik otvora u zidu koji su sluili za gaanje lukom i strijelom.
Grad je u poetku pripadao slobodnoj plemenskoj opini, a krajem XV stoljea se kao
gospodari spominju Nemii. Godine 1563, grad je uvala posada od 16 kraljevih vojnika.
Pod osmansku vlast Jezerski je doao 1576. godine i ukljuen je u sastav krupske
kapetanije. Osmanske vlasti su pored starog grada izgradile drvenu damiju i nekoliko zgrada
i sve to opasali sa novim bedemima. U grad je smjetena vojna posada, kojom je zapovjedao
dizdar, koji je bio potinjen krupskim kapetanu. Ova posada se do polovine XVII stoljea
satojala od 23 graniara, a onda je poveana na 30 graniara. U prvoj polovini XVIII stoljea
posada je udvostruena, pa je brojala 60 ljudi, a tvrava je pojaana sa dva manja topa.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek,
Krajiki gradovi hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini,
Izabrana djela, II, Sarajevo 1991.

Kamengrad
Na kamenitom brdu iznad dananjeg sela Donji Kamengrad kod Sanskog Mosta, danas
stoje samo neznatni ostaci nekadanjeg starog grada Kamengrada. On se prvi put u izvorima
spominje 1374. godine u upi Sani, kao vlasnitvo knezova Babonia Blagajskih
Pod osmansku vlast je doao 1463. godine i u njega je odmah smjetena stalna vojna posada.
U prvoj polovini XVIII stoljea Kamengrad je uvala posada od 200 graniara. Do druge
polovine ovoga stoljea grad je centar kapetanije i kadiluka. Formirana je u XVII stoljeu i
njeni kapetani u drugoj polovini XVIII stoljea bili su iz porodice Ceria. Prema slubenom
popisu iz 1833. godine ovaj grad je bio znatno devastiran i u njemu su postojala samo tri topa.
Potpuno je naputen 1838. godine.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; H. Kreevljakovi, Kamengrad, Izabrana djela, II, Sarajevo
1991.Isti, Gradovi u Bosni i Hercegovini, izabrana djela, II, Sarajevo 1991;

Kamiak
Ovaj stari grad smjeten je na jednom uzvienju iznad lijeve obale rijeke Sane, kod
Kljua. Sagraen je u kasnom srednjem vijeku, a u osmanskom periodu je proiren. Nalazio
se u sastavu kljuke kapetanije. U gradu je postojala stalna vojna posada sve do 1824. godine,
a naputen je prije 1833. godine.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; D. Kovaevi-Koji, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske
drave, Sarajevo 1978; M. Vego, Naselja bosanske srednjovjekovne drave, Sarajevo 1957; H. Kreevljakovi,
Gradovi u Bosni i Hrecegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991.

Klju
Stari grad Klju smjeten je na visokim i strmim stijenama uz lijevu obalu rijeke Sane,
koje dominiraju okolinom. U izvorima se prvi put spominje 1322. godine, kao sjdite mone
porodice Hrvatinia. Grad se sastoji iz tri dijela: grada s podgraem, tabora isturene kule
Ljubice. Svi objekti u gradu su bili opasani visokim bedemima sa sjevera, dok su s juga
prirodno zatieni dubokom provalijom. Zajedno sa podgraem, ovi objekti predstavljaju
najstarije gradsko jezgro, uklopljeno u jedinstven sistem zidina. Tabor koji je smjeten
izmeu grada i Ljubice je mlai kompleks, koji u sadanjem obliku potie iz osmanskog
perioda, mada je u osnovi ostao srednjovjekovni. Isturena kula ljubica izgraena je u XV
stoljeu i sluila je kao bona zatita grada od neprijateljske artiljerije. Klu je mjesto gdje je
okonana 1463. godine bosanska samostalnos, zarobljavanjem i kasnije pogubljenjem
poslednjeg bosansjog kralja Stjepana Tomaevia.
U vrijeme osmanske vladavine Klu je bi sjedite kljuke kapetanije koja je
ovuhvatala dva kadiluka klikog sandaka i to Klju i Jezero sa gradovima Klju, kamiak i
Jezero. Na poetku XVIII stoljea kljuka tvrava je imala posadu od 140 vojnika koji su
pripadali redu tobdija, azebana i farisa. Pred austrijsk-osmanski rat (1737-39) kljuka posada
je poveana na 200 ljudi a tvrava sa 3 vea i 4 manja topa.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Srajevo 1988; D. Koji-Kovaevi, Gradska naselja srednjovjekovne bosasnke
drave, sarajevo 1978; M. Vego, naselja srednjovjekovne bosanske drave, Sarajevo 1957; . Truhelka, nai
stari gradovi, Sarajevo 1904; F. ii, Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini i njegovo daba, Zagreb 1902; H.
Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i hercegovin, izabrana djela, II, Sarajevo 1991.

Kula Radetina
Kula radetina nalazi se na jednom strmom i nepristupanom uzvienju zapadno od sela
oralii kod Cazina. To je grad s visokom okruglom kulom na stijeni iznad peine, iz koje
izvire potok radetina. U kulu se ulazi kroz peinu i to je od njnog postanka bio jedini prilaz. U
izvjetaju I. Lenkovia iz 1563. godine se kae da pripada knezu Kobasiu, da je niko ne
uva, niti je treba dalje uvati, odnosno da je treba poruiti. Sluila je klao karaula
(straarnica), a ovu funkciju je imala i u vrijeme osmanske uprave.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, sarjevo 1988; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1995;
H. Kreevljakovi, cazin i okolina, Izabran djela, II, Saarjevo 1991.

Kulen Vakuf
Kasaba Disr-i kebir (Veliki Most) na rijeci uni, kako se prvobitno nazivao dananji
Kulen Vakuf, osnovana je podizanjem damije sultana Ahmeda I (1603-1617). Poslije
karlovakog mirovnog ugovora nareeno je bosanskom valiji Halil-pai da ga proiri i utvrdi..
Neto kasnije 1713. godine, nareeno je bosanskom veziru Ahmed-pai da organizuje prevoz
deset topova i potrewbnog broja uladi i baruta iz beogradske debhane vojnog skladita
oruja i municije) u novosagraenu tvravu Disr-i Kebir.
Grad je nastao na umjetno stvorenom otoku uz lijevu obalu rijeke Une, tako da je uz
same gradske bedeme tekla rijeka Una i njen umjetno prokopani rukavac. Na taj nain je ovaj
grad pored vrstih bedema imao i vodeni opdbrambeni pojas. Na gradskim bedemima su bila
etvera vrata i dvije tabije. Na istonoj strani bedema bila je Horia tabija, a na zapadnoj
starni je bila emalovia tabija. Jedna od glavnih gradskih vrata bila su na velikom mostu, a
druga pored gradske damije. Ostala dvoja sporednih vrata bila su na istonoj i zapadnoj
strani grada, u neposrednoj blizibi tabija.
Ovaj grad se jo od tridesetih godina XVIII stoljea neslubeno nazivao palanka
Mahmut-pae Kulenovia, koji je u ovom gradu sagradio damiju i za njeno ozdravanje
ostavio je vakuf, po kojem se ovo mjesto poelo zvati Vakuf, a od 1836. godine Kulen Vakuf.
Gradskom vojnom posadom zapovjedao je aga kao ehaja (pomonik) ostrovikog kapetana.
Literatura
A. Handi, O formiranju nekih gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeu, POF, xxv/1975, Sarajevo 1975; H.
Kreevljakovi, Kulen Vakuf, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991: M. Kozlii, Unsko-sansko podruje na starim geografskim kartama, sarajevo-Biha
2003.

Mala Kladua
Na mjestu gdje se nalazio stari grad Mala Kladua ostali su samo njegovi temelji
ovalnog oblika, duine cca 25 metara i tragovi okrugle kule iji je promjer cca 8 metara. U
izvorima se ovaj grad prvi put spominje u XIII stoljeu pod imenom Gaj, a kasnije je dobio
naziv Donja Kladua. Bila je u vlasnitvu knezova Kladukih, a od sredine XVI stoljea
Frankopana Slunjskih.Godine 1570, postavljeno je u Malu Kladuu 10 straara o troku
krajike uprave, a sedam godina kasnije njena posada je poveana na 40 haramija i 50
konjanika. Ipak je 1585. godine Mala Kladua naputena i ostala je pusta i nenaseljena do
1633. godine kada je u nju smjetena osmanska posada, kojoj je zapovjedao aga kao ehaja
(pomonik) ostroakog kapetana.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943;M. Kruhek,
Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb 1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni iHercegovini, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991.

Mutnik
Ostaci starog grada Mutnika nalaze se na jednom breuljku nedaleko od istoimenog
naselja, iznad potoka Mutnice, lijevo od ceste Cazin-Traka Ratela. Ovaj maleni gradi je
znatno poruen i ostao je samo dio okrugle kule promjera 6 metara. U historijskim izvorima
se prvi pu pominje u XIV stoljeu pod imenom mutnica. Prvi vlasnici ovoga grada bili su
knezovi Gusii-Kurjakovii, a kasnije Ivan Karlovi, te knezovi Zrinski. U drugoj polovini
XVI stoljea ovaj grad je uvala posada od 15 kraljevskih pjeaka. Pod osmansku vlast
Mutnik je doao 1577. godine, ali je do 1635. godine bi pust. Tek poslije 1636. godine u
nejmu je stacionirana stalna osmanska vojna posada koja je brojala 38 ljudi. I koja je bila
potinjena bihakom kapetanu. U prvoj polovini XVIII stoljea ova posada je poveana na 50
ljudi a tvrava je ojaana sa 1 veim i 2 manja topa.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek,
Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovin, Izabrana
djela, II, Sarajevo 1991; isti, Cazin i okolina, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991.

Obrovac
Na povisokom i strmom brdu na desnoj obali rijeke Une, izmeu sela Grmue i
Srbljana, jo su vidljivi ostaci temelja starog grada Obrovca. Temelji su mu pravougaonog
oblika, duine 40 i irine 15 metara. Nije poznato vrijeme nastanka ovoga grada, ali su
poetkom XV stoljea u izvorima pominju plemii obrovaki. U drugoj polovini XV stoljea
ovaj grad je uvala posada sastavljena od kraljevih vojnika. Tada je katelan u Obrovcu bio
Pavao Krni, koji je godine 1488, pruio estok otpor i odbio napad osmanske vojske na ovaj
grad. Krajem XV stoljea katelan Obrovca bio je obrovaki plemi Juraj Sladovi, kome je
ugarski kralj 1501. godine ustupio svoja kraljevska prava na grad. Obrovac je pod osmansku
vlast doao u prvoj polovini XVI stoljea i tada je potpuno razoren.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988, R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943.

Oraac
Oraac je gradi na strmom breuljku, podalje od desne obale une, 11 kilometar ispod
Kulen Vakufa. Najstariji dio ovoga grada je kula, a njegova dogradnja bila je u osmanskom
periodu poetkom XVIII stoljea. U vrijeme sultana Ahmeda II. Ovaj sultan je u ovom gradu
sagradio damiju, koja je po njemu dobila ime. Oraac se nalazio u sastavu ostrovike
kapetanije i u njemu je bila smjetena posada od 50 ljudi kojom je zapovjedao dizdar. Grad je
imao i 1 vei i dva manja topa. Prema narodnom predanju Oraac je zaviaj Budalina Tale
(Tale Lianina), narodnog junaka opjevanog u bonjakim narodnim pjesmama.
Literatura
H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni iHrecegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; E. Pelidija, Banjaluki boj
iz 1737. godine, sarajevo 2003.

Ostrovica
Stari grad Ostrovica izgraen je na istoimenom brdu, na lijevoj obali rijeke Une, iznad
Kulen Vakufa. Prije dolaska pod osmansku vlast nalazio se u rukama Frankopana, Juraja
Mikulia i Ivana Keglevia. Pod osmansku vlast je doao 1523. godine i na znaaju je dobio
tek nakon karlovakog mira 1699. godine. Po veliini Ostrovica je bila gradi, ali kako se
nalazila blizu i mletake i austrijske granice, a uz to imala povoljan odbrambeni poloaj, dat
joj je veliki znaaj. Zbog toga su stalno izvoeni radovi na njenom proirivanju i jaanju.
Grad je opasan jakim bedmima, visokim do 10 metara, ija je duina 117, a irina 83 metra.
Pred bedemima je iskopan jarak irine 5 metara i dubine 3 metra. Na junoj strani bedema
nalazila se glavna kapija. Tvrava se sastojala od etiri kule i dvije tabije.
Komandant posade bio je u zvanju dizdara, a zvanino se titulisao kao baaga. Grad je
postao i sjedite ostrovike kapetanije koja je osnovana u prvim godinama XVIII stoljea i
koja se prostirala s obje strane gornjeg toka Une. U njenom sastavu bili su. Oraac, Havala,
Kulen Vakuf, te palanke ovka i Donji Lapac.Njeni kapetani bili su pripadnici poznate
bonjake porodice Kulenovia. Ostrovica, Kulen Vakuf i Oraac su u ratu 1714-1718, imale
989 ljudi, a nakon zakljuenog mira 561 nefera. Ve naredne 1720. godine njihov broj je
uvean za 428. ljudi. Vojna posada se nalazila u Ostrovici sve do 1878. godine.
Literatura
H. Kreevljakovi, Kulen Vakuf, Izabran djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Gradovi u Bosni iHercegovin, Izabrana
djela,II, Sarajevo 1991; E. Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003.

Ostroaci
Stari grad Ostroac sa podgraem, nalazi se sjeveroistono od Bihaa i nastao je u
prvoj polovini XIV stoljea. Izgraen je na lokaliteu prahistorijskog naselja, koje je uniteno
kasnijom gradnjom. injenica da Ostroac nije bio na vanoj saobraajnici, vojnikoj cesti,
koja je spajala Panoniju sa jadranom, uslovila je i neto drugijki razvitak ovoga grada.
Utvrda nastaje na privatnom posjedu Babonia, nakon to su Nikola i Dujam, sinovi radoslava
Babonia, 1321, kupili od plemenitih Suana njihov nasljedni posjed, nazvan Ostroac Kada
tano grade Babonii utvrdu ne moe se utvrditi, no ve 1346, spominje se jedan katelan
Ostroca, to znai da utvrda postoji ve tada. Bio je to prostran stari tvrdi grad, sa velikim
branjenim unutranjim prostorom, unutar kojeg se stisnulo cijelo malo naselje. Glavni dio
utvde bio je smjeten na zapadnoj strani na samome rubu strme stijene iznad rijeke Une. Grad
sainjava okrugla kula s mnotvom bastiona i duguljasti obor(dvorite), opsasn visokim
bedemima, s nizom pukarnica.
Pod ostroalom utvrdom postojalo je i otvoreno naselje, to se moe zakljuiti iz
pojedinih dokumenata, a imajui u vidu injenicu da su otvorena naselja trgovaca i zanatlija
donosila svojim gospodarima velike prihode u gotovom novcu. To znai da su Babonii
privilegirali Ostriane, pa tako poetkom XV stoljea na elu ostroake opine stoji sudac i
uz njega vijee koje mu pomae u upravnim i sudskim poslovima. Pored ovoga opina je
imala i svog pisara i svoj peat.
Poloaj Ostroca postao je vaniji kada su poeli dugi i iscrplujui ratovi ugarskog
kralja Sigismunda protiv Bosanaca i pristalica Ladislava napuljskog u Hrvatskoj. Utvrda je
bila izuzeta od Babonia i u njoj smjetena kraljevska vojska. Slina se situacija ponovila u
drugoj polovini XVI stoljea, nakon pojave osmanske opoasnosti na istoku. Grad je i dalje
pripadao grofovima Baboniima Blagajskim, ali ga je uvala posada od 40 kraljevih vojnika
Zbog velikog stratekog znaaja Ostroca za sigurnost Bihaa i podruja prema Cazinu i
Stijeni, povjerenitvo je habsburkom caru ferdinandu 1563. godine predlagalo da se grad
popravi i da se posada povea na 100 vojnika.
Nakon dolaska pod osmansku vlast 1577. godine, ostaje u funkcije tvrave, s tim da
vei vojni znaaj dobija neposredno iza karlovakog mira 1699. godine. Pored ve postojeeg
sjevernog dijela grada, koji se zvao narodni, a koji je poticao iz sredbnjeg vijeka, podignut je
novi juni dio grada, koji je prozvan gospodskim. Najvei udio u popravci i dogradnji
ostroake tvrave imao je Osman-aga Beirevi, koji je bio prvi kapetan ostroake
kapetanije od 1690, do 1727. godine, a iz ove krajike begovsk porodice, sve do ukidanja
kapetanija 1835. godine su poticali i ostali njeni zapovjednici. Tako je Ostroac od prve
polovine XVIII stoljea postao sjedite ostroake kapetanije, koja je po svojoj teritoriji, broju
tvrava i ljudi bila na prvom mjestu u Bosanskom ejaletu. Na Ostrocu su uvana dva punkta.
Tvrava i palanka. Posada je imala svih pet rodova graniara, i to krajem XVI stoljea 150
ljudi, zatim poetkom XVII stoljea 136 ljudi, sredinom XVII stoljea 204 graniara, a u
prvoj polovni XVIII stoljea 266 nefera Tvrava je bila opremljena sa 2 vea i 4 manja topa.U
prvoj polovini XIX stoljea u Ostrocu je bilo smjeteno 28 topova, a ostroaka kapetanija je
imala 4.150 vojnika.
Porodica Beirevi je zbog dugog posjedovanja Ostroca, dobila nasljedno pravo na
stari grad i tvravu, pa je po toj osnovi Mehemed-beg beirevi, ostraaki grad prodao nakon
austrougarske okupacije Lotharu von Berksu, koji je u razdoblju od 1896, do 1905. godine bio
naelnik bihakog okruga. On je restaurirao Ostroac i u njemu podigao svoj dvorac, u kojem
se nastanio 1902. godine. Prethodno je iz doline Une do tvrave napravio serpentinski put i
most preko Une. Dvorac je bio raskono ureen i imao je salon za muziciranje, bibliotku sa

brojnim knjigama. Njegove odaje su bile prepune umjetniki izraenim portretima i lovakim
trofejima.
Novo poglavlje ostroca poelo je 1969. godine kada je u nejmu osnovana kolonija
skulptora Ostroac. Tanije reeno, kolonija je utemeljena dvije godine prije 1967. godine, jer
su domai skulptori radili u bihau 1967-68, a tek 1969, u Ostrocu,. S tim da jekolnija
zvanino osnovana 21. seotembra 1970. godine. Od 1973. godine kada se sa svojim djelom u
koloniju upisao Norveanin Ula Enstad, kolonija je dobila internacionalni karakter. Zbog
svega navedenog moe se zakljuiti da po svojoj starosti i ouvansosti ostroac spada u red
najvrijednijih pojedinanih objekata ansambla na podruju Unsko-sanskog kantona, zbog toga
to transcendira predosmansko, osmansko i savremeno kulturno naslijee.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek,
Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb 1995; M. Ani, Bihaki kraj od 1262, do poetka XV stoljea,
Glasnik A i DAR BiH, XXV/1985, Sarajevo 1985;H. Kreevljakovi, Cazin i okolina, Izabrana djela, II, Sarajevo
1991; Isti, Gradovi u Bosni i Hercegovini,Iizabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, kapetanije u Bosni i
Herrcegovini, Sarajevo 1954; E. Pelidija, Bosanski ejalet od karlovakog do poarevakog mira, Sarajevo 1989;
Isti, banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003;M. Kozlii, Unsko-sanski kanton na starim geografskim
kartama, sarajevo-Biha 2003.

Peigrad
Peigrad je podigao ban Ivan Tuz 1470. godine. Njegovi sinovi prodali su ovaj grad
bra ubiima Peranskim, a oni ga 1519. godine ustupili Jurecu Gusiu kada su poslije smrti
Gusia, njegovog jedinca sina zarobili Osmanlije, njegova udovica je 1520. godine posinila
krupskog katelana mihajla Turka, po kome se ovaj grad nazvao Pei Mihajla Turka. uvala
ga je kraljeva vojska od 12 straara. Desetak godina kasnije posada je poveana na 16
vojnika, a 1577. godine posada je samovoljno napustila grad.
Sve do 1635, godine ovaj kraj je ostao pust i nenaseljen, a onda je u njga smjetena
malobrojna osmanska posada od 23 graniara, koja e kasnije biti potinjena ostroakom
kapetanu. Meutim, do prve polovine XVIII stoljea po svom znaaju i broju staciniranog
oruja i ljidi peigrad e izrasti u znaajniju krajiku tvravu: grad je imao 2 vea i 4 manja
topa i posadu od 250 ljudi. Godine 1786, po nalogu bosanskog valije Muhsinovia, uz
srednjovjekovni grad pei, ostroaki kapetan Beir-beg beirevi je sagradio novi grad, koji
se do danas djelimino sauvao
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Cazin i okolina, izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti Gradovi u Bsoni i Hercegovini
Izabrana djela, II, Sarajevo 1991: A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeu,
POF, XXI, 24, Srajevo 1988; E. Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003.,

Podzvizd
Na polovini puta izmeu Velike Kladue i Vrnograa, na vrhu brda koje se
podjednako sputa na sve strane, nalaze se ostaci starog grada Podzvizda. Prvi put se u
izvorima spominje 1389. godine i pripadao je plemenu Kreia. U drugoj polovini XVI
stoljea ovaj grad je bio vlasnitvo kneza Mikulia, a uvala ga je straa od 8 kraljevih
vojnika, a neto kasnije 1590. godine je razoren po preporuci austrijskog ratnog vijea. Grad
je popravio u prvoj polovini XVIII stoljea Mustafa-paa i u njemu je smjetena posada od 90
graniara kojom je komandovao dizdar. Grad je imao 1 vei i dva manja topa i nalazio se u
satavu ostroake kapetanije. Godine 1845, kod ovoga grada je potuena austrijska vojska
kojom je komandova pukovnik Josip Jelai, kasnije poznati hrvatski ban .
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek, krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; E. Pelidija,
banjaluki boj iz 1737. godine, sarajevo 2003.

Ripa
Stari grad Ripa nalazio se na unskom otoku u ovom naselju, koje je postojalo jo u
prahistorijskom i antikom dobu. Do nedavno su se vidjeli ostaci gradskih zidina s vie
polokruglih kula. Prvi se put u izvorima Ripa spominje 1408. godine. Smatra se da je ovaj
grad tada bio centar humske upe, koja se prostirala uz gornji tok rijeke Une, od Sokoca i
Golubia do ovke i Vrtoa. Tokom XV stoljea mijenjao je gospodare, pa je bio u posjedu
Frankopana, knezova Krbavskih, i Ivania Korvina. U sredini grada nalazila se velika
etverougaona kula na tri sprta, a oko nje se nalazio odbrambeni zid koji je zatvarao prostor u
obluku etverougla.
Povoljniji poloaj, na otoiu usred Une a uz samu vojniku cestu, doprinjeo je da se
pored utvde brzo razvijalo i otvoreno naselje u kome se nalazilo oko 50 kua. Tako su
stanovnici Ripa 1527. godine imali neka stara prava, koja im je te godine potvrdio Nikola
Jurii, izaslanik kralja Ferdinanda.od ove godine Ripa je dobio vojnu posadu pod
zapovjednitvom katelana. Ova posada se 1537. godine sastojala od 25 pjeaka, 21 konjanika
i 6 straara. U drugoj polovini XVI stoljea ovaj grad je uvala posada od 60 kraljevih
vojnika.
Pod osmansku vlast je doao 1592. godine i u njemu je smjetena stalna osmanska
vojna posada, koja je bila potinjena bihakom kapetanu. Ova posada je na poetku XVIII
stoljea brojala 40 nefera. U vrijeme opsade Bihaa 1697. godine, karlovaki graniari su
zauzeli i opustoili Ripa. Godine 1883 u Ripu su bila dva ispravna topa, a nakon nekoliko
godina posada je napustila ovu tvravu.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovin, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991.

Rmanj
Grad je podignut krajem XIV ili poetkom XV stoljea na uu Unca u Unu. Gradski
bedemi su porueni do temelja a sauvala se samo obla kula visoka oko 10 metara, kod koje
su etae odvojene svodovima. U izvorima se prvi put spominje 1431. godine kada ga je
ugarski kralj Sigismund zaloio nikoli Frankopanu. Udovica Anu Frankopana je 1436.
godine stanovala jedno vrijeem u Rmnju i potpisivala se kao kneginja Rmanjska. Sredinom
XV stoljea dobio ga je Juraj Frankopan. U ovom se gradu 1451, spominje sudac i
bratstvo purgari. Rmanj se spominje jo 1504. godine meu gradovima koje je trebalo
popraviti i bolje utvrditi. Ubrzo poslije ovog poslednjeg spomena Rmnja grad je 1524. godine
doao pod osmansku vlast. Da li je Rmanj razruen jo tada prilikom osvajanja ili kasnije, za
sada nema podataka. U Konobi-Rmnju na uncu, spominje se 1386. godine katoliki samostan
i postoji miljenje da je to bio benediktinski samostan, kojeg je poslije Hasan-paa predojevi
predao pravoslavnim kaluerima.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, TOM 2, Sarajevo 1988; . Szabo, Sredovjeni gradovi u hrvatskoj i Slavoniji,Zzagreb
1920; V. Klai, povijest Hrvata, knjiga V, Zagreb 1975; K. Draganovi, Katolika crkva u Bosni nekad i danas,
Zagreb 1934; Fra Nikola Llavanin, ljtopis 1981; Narodna enciklopdija, III, Zagreb 1928;,M. Kozlii, Unskosanski kanton na starim geografskim kartama, Sarajevo-Biha, 2003.

Sokolac
Stari grad Sokol izgraen je na visokom i strmom brdu, gdje se jo u prahistorijsko
doba nalazila gradina iji su tragovi jo uvijek vidljivi u neposrednoj blizini njegovih
zidina.To je vrsto zidan grad ija je sva odbrana bila oslonjena na visoku i jaku sokolaku
kulu podignutu na najistaknutijem poloaju u gradu, na stijeni,koja se strmo ruila prema Uni
i Bihau sa sjeverne i istone strane grada. U izvorima se Sokol prvi put spominje 1369.
godine. Mada hroniar Ivan Tomai smatra da je ovaj grad podignut 1020. godine. Imao je
svoga katelana, posadu i posjede koji su sluili za izdravanje posade. Bio je pod banskom
jurisdikcijom i posada Sokola se sastojala od vojnika za ije izdravanje su u XIV stoljeu
sluili posjedi Brekovica i Omral, smjeteni izmeu Bihaa i Ostroca na lijevoj obali Une,
te velikmi posjed u bihakom polju. Na elu posade stajao je katelan koji je imao i sudske
ovlasti nad podlonicima nastanjenim na posjedima utvrde.
I pored injenice da je Sokol po Sigismundovom susdu bio jedna od najvanijih utvrda
u ovim stranama, u velikim ratovima na poetku XV stoljea Sokol je zajedno sa Bihaem i
ripem, zbog nestaice novca u Sigismundovoj blagajni bio prvo 1410. godine zaloen Pavlu
uporu, a potom 1431. godine zaloen Nikoli i Stjepanu Frankopanu.. Krajem XV stoljea
Sokol je pripao hrvatskom banu Ivaniu Korvinu, a poetkom XVI stoljea njegovi gospodari
su bili Orlovii i Kereeni. Poslije 1527. godine Sokol uvaju kraljevski vojnici kojima je
zapovjedao bihaki kapetan. Tako se 1563. u gradu nalazila posada od 12 straara.
Pod osmansku vlast Sokol je doao 1592. godine i u njega je odmah postavljena stalna
vojna posada, iji je zapovjedik bio ehaja(pomonik) bihakog kapetana. Na poetku XVI
stoljea imao je malobrojnu posadu od 19 ljudi. Kasnije je posada premjetena, pa su u popisu
iz 1643. godine ak i ne spominje. Sredinom XVIII stoljea posada je brojala 20 ljudi, a
tvrava je imala za odbranu dva manja topa.
Sokolac je do nedavno bio jedan od najouvanijih starih gradova na ovim prostorima.
Godine 1898, restaurirao ga je tadanji naelnik bihakog okruga grof Lothar Berks i od tada
je bio otvren za posjetioce. Kasnije je na jednom katu sokolake kule bila ureena kafana, u
kojoj su se mogle nabaviti razglednice i osnovni podaci o gradu. Poslednja djelimina
opravka i zatita ovoga starog grada izvrena je 1953. godine.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, tom 2, Sarajevo 1988; R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943;M. Kruhek,
krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb 1995; H. Kreevljakovi, gradovi u Bbosni iHhercegovini,.
Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stoljeu,
POF,XXIII,24, Sarajevo 1988;E. Pelidija, banjaluki boj iz 1737. godine, sarajevo 2003.

Stari Majdan
Na mjestu gdje je podignut grad Stari Majdan u osmanskom periodu, jo prije
uspostave osmanske vlasti postojao je rudnik eljezne rude, sa topionicom i kovnicom.
Vaenje eljezne rude, taljenje i prerada, obnovljeni su pod osmanskom upravom oko 1571.
godine. Ovdje su se pored ostalog najvie izraivala topovska ulad ali i puane cijevi. Grad
je sagraen sredinom XVIII stoljea i u njega je preseljeno sjdite kapetanije i kadiluka iz
Kamengrada. Kao sjedite kapetanije i kadiluka, Majdan je u prvoj polovini XVIII stoljea
imao dva vea i tri manja topa i posadu od 300 graniara. Sve do tridesetih godina XIX
stoljea tvrava u Starom Majadbu imala je stalnu posadu.
Literatura
H. kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; E. Pelidija, Banjaluki boj
iz 1737. godine, sarajevo 2003.

Stijena
Stari grad Stijena se nalazi sjeveroistono od Cazina prema Bosanskoj Krupi. Prvi put
se u izvorima spominje 1483. godine. Bila je vlasnitvo Babonia Blagajskih koji su u ovom
gradu drali svoje katelane i ostale slubenike koji su upravljali imanjem i brinuli se za
odbranu grada. U drugoj polovini XVI stoljea uvala su ga 6 straara koje je plaao kralj
svojim novcem. Pod osmansku vlast Stijena je dola 1575. godine. Osmanske vlasti su odmah
popravile gradske zidine i u grad smjestili stalnu vojnu posadu na ijem elu se nalazio
dizdar, koji je bio potinjen krupskom kapetanu. Poetkom XVI stoljea posada je brojala 68
graniara, a sredinom XVII stoljea posada je poveana na 218 ljudi. U prvoj polovini XVIII
stoljea posada je smanjena na 100 ljudi i imala samo jedan manji top. Zbog esti napada
austrijske vojske u prvoj polovini XVIII stoljea, osmanske vlasti su 1771. godine uz
srednjovjekovni grad Stijenu sazidali novi grad. Gradski bedem je debljine tri metra i sazidan
je od lijepog tesanog kamena. Bedem je na vrhu poravnat i na njemu je izgraen zid sa
pukarnicama. U uglovima bedema sazidane su etiri tabije. To je danas jedan od
najouvanijih straih gradova na ovom podruju.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, krajike utvrde hrvatskog kraljevstva,Zagreb
1995; H. Kreevljakaovi, Cazin i okolina, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Gradovi u Bosni i
Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta u
XVII stoljeu,POF, XXIII, 24, Sarajevo 1988; E. Pelidija, banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003.

turli
Stari grad turli nalazi se na jednom uzvienju iznad rijeke Korane, u blizini
bosansko-hrvatske granice. U izvorima se prvi put spominje 1459. godine i bio je u posjedu
plemike porodice turlia. uvala ga je u drugoj polovini XVI stoljea posada od 10 vojnika
kraljeve vojske. Ubrzo je ovaj grad naputen, pa je ostao pust i nenaseljen do 1670 godine,
kada ga osmanske vlasti popravljaju i u njega smjetaju stalnu vojnu posadu koja je bila pod
komandom ostroakog kapetana. U prvoj polovini XVIII stoljea ova posada je brojala 150
graniara, a grad je imao 1 vei i 2 manja topa. Godine 1833, u popisu gradova od strane
osmanske dravne komisije, navodi se i turli, u kojem je bila smjetena stalna vojna posada
i est topova.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, Krakike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Cazin i okolina, izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Gradovi u bosni i Hercegovini,
Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; isti, prilozi povijesti bosanskih gradova pod turskom upravom, Izabrana djela,
II, Sarajevo 1991; E. Pelidija, banjaluki boj iz 1737. godine.M. Kozlii, Unsko-sansko kanton na starim
geografskim kartama, Srajevo-Biha, 2003.

Todorovo
Zidine starog grada Todorova nalaze se na blagom uzvienju pored ceste koja se
izmeu Skokova i Peigrda odvaja od glavnog puta Biha-Velika Kladua prema Vrnograu,
22 kilometra od Cazina. Krajem XV i poetkomXVI stoljea ovaj se grad nazivao Novigrad i
u poetku je bio samostalna opina sa svojom samoupravom, ali je bio pod zatitom Babonia
Blagajskih. U posjed knezova Zrinskih je doao 1531. godine, koji su u grad postavili svoje
katelane. Meu katelanima Novigrada naroito se istakao Mihajlo-Deli-Todor koji je od
1549, do 1560. godine uspjeno branio ovaj grad, pa je kasnije ovaj grad nazvan Todorovo.
Grad je 1562. godine bio gotovo potpuno spaljen, ali je potom opet zaposjednut straom od 12
kraljevih vojnika.
Pod osmansku vlast Todorovo je dolo 1578, ali je do 1635. godine bio nenaseljen. U
poetku osmanske vladavine Todorovo je pripadalo krupskoj, a kasnije ostroakoj kapetaniji,
Gradskom posadom koja je u prvoj polovini XVII stoljea brojala 217 ljudi, rasporeenih u
svih pet rodova, je zapovjedao dizdar, U prvoj polovini XVIII stoljea grad je bio naoruan sa
2 vea i 3 manja topa i posadom od 70 ljudi. Vie puta ga je napadala austrijska vojska, a
naroito je 1682. godine stradao od karlovake banske vojske.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek, krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Cazin i okolina, Izabrana djela, II, Srajevo 1991; Isti, Gradovi u Bosni i Hercegovini,
Izabran djela, II, Sarajevo 1991; A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta ui XVII stoljeu,
POF, XXIII, 24, Sarajevo 1988; E. Pelidija, Banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003.

Trac
Ostaci straog grada Trca nalaze se na pitomom breuljku iznad ua potoka Mutnice
u rijeku Koranu Bio je u sastavu drenike upe, koju su krajem XIII i poetkomXIV stoljea
drali Babonii, a od 1323. godine Frankopani, koji su se po ovom gradu nazvali Traki.
Ovaj grad je u drugoj polovini XVI stoljea uvala posada od 20 vojnika koje je plaao kralj.
Pod osmansku vlast je doao 1584. godine i bio je nenastanjen do 1626. godine., kada je u
grad smjetena stalna posada, pod zapovjednitvom ehaje(pomonika) bihakog kapetana.
Posada u Tracu je brojala 150 graniara, a u prvoj polovini XVIII stoljea ona je poveana
na 200 ljudi. Uz ovo tvrava je bila opremljena sa 3 vea i 3 manja topa. Do polovine XIX
vijeka Trac je imao jaku vojnu posadu, ali su mu gradske zidine ve tada bile oteene.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Cazin i okolina, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991; Isti, Gradovi u Bosni i Hercegovoni,
Izabrana djela, II, Sarajevo 1991. A. Handi, O organizaciji vojne krajine Bosanskog ejaleta u XVII stolleu,
POF, XXIII, 24, Sarajevo 1988; E. Pelidija, banjaluki boj iz 1737. godine, Sarajevo 2003; M. Kozlii, Unskosanski kanton na starim geografskim kartama, sarajevo-Biha, 2003.

Velika Kladua
Prvi put se spominje 1280. godine i pripadala je knezovima Baboniima Blagajskim, a
kasnije plemiima Kladukim i Frankopanima Slunjskim Godine 1563, grad nije imao nikavu
odbranu, pa je Ivan lenkovi predlagao da se u njega postavi posada od 20 vojnika. Dvije
godine kasnije 1565, Velika kladua je prerpjela veliku osmansku opsadu, ali nije zauzeta. Po
ugovoru iz 1577. godine ostala je pusta do 1633. godine.
Sredinji dio grada opasan je visokim i tvrdim okruglim bedemom. Unutranjost iza
bedema bila je gotovo do vrha ispunjena zemljanim nasipom i tako je ovo utvrenje liilo na
veliku i prostranu tabiju, kojoj tadanji topovi nisu mogli nita nauditi. Na strani okrenutoj
prema proplanku gradske kose uzidana je okrugla kula, iji zid ima smo jedan otar ugao.
Ovaj ugao je okrenut prema moguem napadu neprijatelja i kosina zidova kule ublaila bi
udare topovske uladi
Od 1633. godine osmanske vlasti su opravile kladuku tvravu i u nju smjestili stalnu
posadu koja je bila podreena ostroakom kapetanu.. Osmanski dio grada sastoji se od
bedema, koji je gotovo paralelno opasao staru tvravu. Uz ovaj bedem postojala je damija, a
s njene desne strane kapija s malenim predvorjem. Sredinom XVIII stoljea posada je brojala
60 graniara, a tvrava je imala 1 vei i 1 manji top. Poslije pada Cetingrada 1791. godine,
posada je postala brojnija za cjelokupnu posadu iz ove tvrave.
Literatura
R. Lopai, Biha i bihaka krajina, Zagreb 1943; M. Kruhek, krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, Zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u BOSNI I Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991. E. Pelidija,
Banjaluki boj iz 1737. godine, sarajevo 2003; M. Kozlii, Unsko-sanski kanton na starim geografskim
kartama, SarajevoBiha, 2003

Vrnogra (kod Bihaa)

Srednjovjekovni grad Vrnogra izgraen je na strmoj litici izmeu sela ukova i Lipe.
On se nigdje ne spominje i do danas ga nema u poznatim srednjovjekovnim poveljama niti u
drugim historijskim izvorima iz tog vremna. Njegova pozicija je obiljeena na specijalnim
topografskim kartama i samo je neznatno spomenut u novijoj historijskoj literaturi. Vrnogra
je spomenut jedino u vezi s narodnim pjesmama o Tali Lianinu, za koga narodno predanje
vezuje izgradnju ovoga grada, dok ime grada povezuje s Vrnograem kod Velike Kladue.
Vrnogra je relativno dobro sauvan, a sastoji se iz dva dijela: okrugle donon kule i manjeg
gradskog obora.
Literatura
Arheoloki leksikon BiH, Tom 2, Sarajevo 1988.; B. Raunig, Srednjovjekovni grad Vrnogra iznad sela ukova
kod Bihaa, Zbornik krajikih muzeja, Banjaluka 1983.

Vrnogra(kod Velike Kladue)

Ovaj grad naalzi se na vrhu pehovog brda, nad njegovom strmijom stranom, u
neposrednoj blizini sadanjeg naselja. Prvi poznati vlasnik zemljita oko Vrnograa bilo je
pleme Kreia, iji su preci dobili ova podruja od ugarskog kralja Bele IV. Ovo pleme je uz
pomo i suglasnost kralja Vladislava izgradilo u drugoj polovini XV stoljea Vrnogra i
Podzvizd. Kasnije je Vrnogra doao u posjed Zrinjskih , koji su u gradu drali 100 konjanika
koje mu je plaao kralj, a u gradu su se nalazila jo 32 kraljeva vojnika.
Grad je imao blik pravilnog etverougla, sa tri okrugle i jednom etvrstatom kulom na
uglovima. Na njega su se nadovezivali gradski bedemi s brojnim pukarnicama i tako su
zatvarali poveliko dvorite (obor). Ulaz u gradski obor bio je s istone strane, gdje su se u
bedemu nalazila vrata, a iznad njih mala karaula koja je sluila kao straarnica. Godine 1580,
Vrnogra je razoren i po nalogu austrijskog ratnog vijea je razoren.
Osmanske vlasti su ga popravile 1636. godine. Iznad samog ulaza na sljemenu
gradskog zida bila je izgraena drvena damija za potrebe stalne vojne posade, koja je bila
podreena krupskom kapetanu. Ova posada je u prvoj polovini XVIII stoljea brojala 100
graniara, a tvrava je imala 2 vei i 2 manja topa.

R. Lopai, Biha i bihaka krajina, zagreb 1943; M. Kruhek, Krajike utvrde hrvatskog kraljevstva, zagreb
1995; H. Kreevljakovi, Gradovi u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, II, Sarajevo 1991;E. Pelidija,
Banjaluki boj iz 1737. godine, sarajevo 2003.