Sie sind auf Seite 1von 10

Y

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

Mihail Bakunjin: Parika komuna


Ovo je djelo, kao i ostali malobrojni spisi koje sam dosad objavio, nastalo iz samih
dogaaja. Ono je prirodni nastavak Lettres a un Francais (Pisma jednom Francuzu), rujan
1870. godine, u kojem sam imao laku i tunu ast prorei i predvidjeti stranu nesreu
koja je sad zadesila Francusku i s njom cijeli civilizirani svijet, nesreu protiv koje je
onda, kao i sada, ostao jedan jedini lijek: socijalna revolucija.
Dokazati tu istinu, koja je sada neosporna, povijesnim razvojem drutva i injenicama
koje se u Europi odvijaju pred naim vlastitim oima, tako da ona bude prihvaena i od
svih ljudi dobre volje, od svih iskrenih tragaa za istinom, i onda otvoreno razloiti, bez
zadravanja i dvosmislenosti, filozofska naela i praktine ciljeve, koji su tako rei radna
dua, temelj i cilj onoga to zovemo socijalnom revolucijom to je predmet ovog rada.
Znam da zadatak koji sam preuzeo nije lagan, i mogli bi me optuiti da se precjenjujem,
kad bih u taj rad unosio ma i najmanje osobne pretenzije. No, o tome nema govora, u to
mogu uvjeriti itatelja. Ja nisam ni znanstvenik ni filozof, a ni pisac po pozivu. U svom
sam ivotu vrlo malo napisao, i to inio uvijek samo u samoobrani i samo onda kad me
neko strano uvjerenje prisililo na to da pobijedim svoj instinktivni otpor protiv svakog
javnog izlaganja vlastitog ja.
Tko sam ja onda i to me goni da objavljujem ovaj rad? Ja sam strastveni traga za
istinom i ne manje ogoreni neprijatelj tetnih fikcija koje jo danas namee Stranka reda,
ta oficijelna, povlatena i zainteresirana zastupnica svih religioznih, metafizikih,
politikih, pravnih, ekonomskih i socijalnih bestidnosti u sadanjosti i prolosti, da bi
svijet postao gluplji i da bi ga se porobilo. Ja sam strastveni poklonik slobode, koju
smatram jedinim miljeom u kojem se mogu razvijati i rasti inteligencija, dostojanstvo i
srea ljudi; ne one sasvim formalne slobode koju namee drava, odmjerava i propisuje,
drava vjene lai, koja ustvari nikad ne zastupa drugo do prvenstvo pojedinaca,
temeljeno na robovanju svih ostalih; ne one individualistike, egoistike, sitniave i
fiktivne slobode, koju uzdie kola Jeana Jacquesa Rousseaua i sve ostale kole
burujskog liberalizma i koja smatra takozvano pravo svih, koje zastupa drava,
granicom prava svakog pojedinog, to uvijek nuno reducira pravo pojedinca na niticu.
Ne, ja pod tim podrazumijevam jedinu slobodu dostojnu toga imena, onu koja se sastoji u
punom razvoju svih materijalnih, duhovnih i moralnih snaga, koje su u svakome prisutne
u stanju uspavanih sposobnosti, slobodu koja ne poznaje druga ogranienja osim onih
zakona to ih propisuje naa vlastita priroda, tako da to i nisu pravo uzev, nikakva
ogranienja, jer nam ti zakoni nisu postavljeni od strane nekog vanjskog zakonodavca
koji postoji pokraj ili iznad nas oni su unutar nas i naa vlastitost, oni tvore temelj
cijelog naeg bia, materijalnog, kao i intelektualnog i moralnog; umjesto da u njima
gledamo granicu moramo ih smatrati istinskim uvjetima i stvarnim razlogom nae
slobode.
Mislim na slobodu svakog pojedinca koju treba drati daleko ispred slobode drugih, kao
pred graninim kolcem, u kojoj naprotiv nalazi ojaanje i beskonano protezanje
slobodu svakog pojedinca, neogranienu slobodom svih, slobodu u solidarnosti, slobodu

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

u jednakosti slobodu iznad brutalne sile i naela autoriteta koji je uvijek bio samo
idealan izraz te sile, pobjedniku slobodu slobodu koja e nakon zbacivanja svih
nebeskih i zemaljskih idola osnovati i organizirati nov svijet, svijet solidarnog
ovjeanstva na ruevinama svih crkava i svih drava.
Osvjedoeni sam pristalica ekonomske i socijalne jednakosti, jer znam da e izvan te
jednakosti sloboda, pravednost, ljudsko dostojanstvo, moralnost i blagostanje pojedinaca
i blagostanje naroda uvijek biti same lai. No, kao pristalica slobode pod svaku cijenu te
temeljne uvjetovanosti ovjeanstva, mislim da se jednakost mora potvrditi spontanom
organizacijom rada i zajednikog vlasnitva proizvoakih asocijacija, koje se slobodno
organiziraju u opinama i povezuju, i potpuno, jednako tako spontanim savezom opina,
a ne vrhovnom i skrbnikom djelatnou drave.
Ova (posljednja) toka dijeli uglavnom revolucionarnog socijalista i kolektivista od
autoritarnog komunista, koji je pristalica apsolutne inicijative drave. Njihov cilj je isti;
obje stranke ele na isti nain stvaranje novog socijalnog poretka, koji je utemeljen jedino
na organizaciji zajednikog rada, koja je neizbjeno postavljena svakom i svima silom
samih injenica pod svima jednakim ekonomskim uvjetima i koja je osnovana na
zajednikom posjedu nad sredstvima rada.
Sad komunisti uobraavaju da taj cilj mogu postii razvojem i organizacijom politike
moi radnikih klasa, a pogotovo gradskog proletarijata s pomou graanskog
radikalizma, dok revolucionarni socijalisti, neprijatelji svih dvoznanih stapanja i
udruivanja, nasuprot tome misle da taj cilj mogu dostii samo razvojem i organizacijom
ne politike nego socijalne, pa u skladu s tim antipolitike moi gradskih i ruralnih
radnikih masa, ukljuivi sve dobre volje iz viih klasa, koji se, raskidajui sa svojom
prolou, njima otvoreno prikljuuju i ele potpuno prihvatiti njihov program.
Iz ovoga se pojavljuju dvije razliite metode. Komunisti misle da moraju organizirati
radnike snage, da bi se one mogle domoi politike moi drave. Revolucionarni
socijalisti organiziraju se s obzirom na razaranje ili, ako elimo pristojniju rije, na
likvidaciju drava. Komunisti su pristalice principa i prakse autoriteta, revolucionarni
socijalisti imaju povjerenja samo u slobodu. Obadvoje su na isti nain pristalice znanosti,
koja treba ubiti praznovjerje i nadomjestiti vjeru; prvi je ele nametnuti, drugi e se
potruditi da je propagiraju, da bi se grupe osvjedoenih ljudi spontano i slobodno
organizirale i povezivale, odozdo prema gore, vlastitim pokretom i u skladu s njihovim
stvarnim interesima, a ne prema nekom unaprijed izraenom planu, koji je
neobrazovanim masama nametnut preko neke vie inteligencije.
Revolucionarni socijalisti misle da u instinktivnim aspiracijama i stvarnim potrebama
narodnim masa lei mnogo vie praktinog razuma i duha nego u dubokoj inteligenciji
svih tih lijenika i skrbnika ovjeanstva, koji pretendiraju ka mnogim neuspjenim
pokuajima da se njime upravlja, tvrdei da izvor njegove nesree ne lei u toj ili onoj
formi vladavine, nego u naelu i injenici vladanja samog, kakvo god ono bilo.
Na kraju postoji sad ve povijesno proturjeje izmeu komunizma koji je znanstveno
razvila njemaka kola, koju su ameriki i engleski socijalisti djelomino preuzeli, i

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

iroko razvijenog i do njegovih krajnjih posljedica provoenog proudhonizma, koji je


prihvatio proletarijat romanskih zemalja.
Revolucionarni socijalizam upravo je pokuao s prvom udarnom i praktinom objavom u
Parikoj komuni. Ja sam pristalica Parike komune, koja je sasjeena, u krvi uguena od
strane krvnika monarhistike i klerikalne reakcije, time samo postala ivlja i monija u
predodbama i srcu europskog proletarijata; njezin sam pristalica prije svega jer je ona
bila smiono, vrlo izrazito nijekanje drave.
Golema je povijesna injenica da se to nijekanje drave pokazalo upravo u Francuskoj,
koja je do sada bila zemlja politikog centralizma par excellence, i da je upravo Pariz,
glava i povijesni tvorac te velike francuske civilizacije, preuzeo u tome inicijativu. Pariz
skida svoju krunu i proklamira s entuzijazmom svoje vlastito smjenjivanje, da bi
Francuskoj, Europi, cijelom svijetu dao slobodu i ivot; ponovno potvruje snagu svoje
povijesne inicijative pokazujui svim narodima koji robuju (a gdje li su narodne mase
koje ne bi robovale?) jedini put k osloboenju i spasu; Pariz izvodi smrtni trik protiv
politikih tradicija graanskog radikalizma i daje revolucionarnom socijalizmu realnu
osnovu!
Pariz zasluuje ponovo kletvu itave reakcionarne gomile Francuske i Europe! Pariz sam
sebe pokapa pod svojim ruevinama, da bi trijumfirajuoj reakciji priredio sveani
demanti, svojom nesreom spaava ast i budunost Francuske i dokazuje utjeenom
ovjeanstvu da su se ivot, inteligencija, moralna snaga, povukavi se iz viih klasa,
energino i s mnogo izgleda za budunost odrali u proletarijatu! Pariz inaugurira novo
vrijeme, vrijeme konanog i potpunog osloboenja narodnih masa i njihove sad potpuno
stvarne solidarnosti preko granica drava i tim granicama usprkos; Pariz ubija rodoljublje
i osniva na njegovim ruevinama religiju ovjeanstva, Pariz se proklamira na
humanitarni i ateistiki nain i zamjenjuje boanske fikcije velikim stvarnostima
socijalnog ivota i vjerom u znanost lai i nepravde religioznog, politikog i juridikog
morala principima slobode, pravde, jednakosti i bratstva, tim vjenim temeljima sveg
ljudskog morala! Pariz, herojski, racionalan i pun vjere osnauje svoju energinu vjeru u
misiju ovjeanstva svojim slavnim padom, svojom smru, i ostavlja tu vjeru energinije
i ivlje u zalog dolazeim generacijama! Pariz, utonuo u krv svoje najplemenitije djece
to je cijelo ovjeanstvo pribijeno na kri od internacionalne i povezane reakcije Europe
pod neposrednom inspiracijom svih kranskih crkava i velikog sveenika nepravde
pape; no sljedea internacionalna i solidarna revolucija svih naroda bit e uskrsnue iz
Pariza.
To je istinski smisao, to su potpune i goleme posljedice dvomjesenog postojanja Parike
komune, koja e uvijek biti vrijedna sjeanja.
Parika komuna trajala je prekratko i bila u svom unutarnjem razvoju previe ometena
smrtnom borbom, koju je trebala izdrati protiv reakcije u Versaillesu, a da bi svoj
socijalistiki program, ne kaem, bila mogla primijeniti nego i samo teorijski razraditi.
Mora se uostalom priznati, da veina lanova Komune nisu zapravo bili socijalisti, a kad
su se kao takvi pokazivali, onda su bili neodoljivo povueni snagom injenica koja nije
doputala nikakav otpor, nainom njihove sredine, nunou njihova poloaja, a ne
njihovim intimnim uvjerenjem. Socijalisti, na elu kojih stoji naravno na prijatelj Varlin,

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

imali su u Komuni samo jednu malu manjinu, brojili su najvie etrnaest ili petnaest
lanova. Ostali su bili jakobinci. No, da se razumijemo, ima jakobinaca i jakobinaca. Ima
jakobinaca koji su advokati i doktrinari, kao gospodin Gambetta, pozitivistiki
republikanizam kojega je drzak, despotski i formalistiki, odbacujui staru
revolucionarnu vjeru i ouvavi od jakobinizma samo kult jedinstva i autoriteta, izruio
francuski narod Prusima i kasnije domaoj reakciji a postoje i otvoreno revolucionarni
jakobinci, junaci, posljednji iskreni zastupnici demokratske vjere iz 1793, koji su
sposobni rtvovati svoje mnogo ljubljeno jedinstvo i autoritet nunostima revolucije prije
nego saviti svoju savjest pred insolencijama revolucije. Ti velikoduni jakobinci, na elu
kojih se, naravno, postavio Delescluze, jedna velika dua i velik karakter, ele prije svega
trijumf revolucije, a kako nema revolucije bez narodnih masa i kako te mase danas imaju
socijalistiki instinkt u eminentnom stupnju, i ne mogu vie dizati nikakvu drugaiju
revoluciju nego ekonomsku i socijalnu, tako e pravovjerni jakobinci, pustivi se voditi
od logike revolucionarnog pokreta, postati napokon socijalisti protiv svoje volje.
To je upravo bio poloaj u kojem su se nali jakobinci Parike komune. Delescluze i
mnogi drugi zajedno su s njime potpisivali programe i proklamacije iji su opi duh i
obeanja bili pozitivno socijalistiki. No, kako su oni usprkos svoj svojoj dobroj vjeri i
dobroj volji samo bili socijalisti mnogo vie izvana povueni nego iznutra uvjereni, kako
nisu imali ni vremena ni sposobnosti da iz svoje nutrine odstrane mnotvo graanskih
predrasuda, koje su bile u proturjeju s njihovim novim socijalizmom, razumljivo je da
oni nisu mogli, paralizirani tom unutarnjom borbom, nikada napustiti krug generalizacija
i donijeti kakvu odlunu mjeru koja bi zauvijek raskinula njihovu solidarnost i sve
njihove odnose s graanskim svijetom.
To je bila velika nesrea i za Komunu i za njih same; bili su time zakoeni pa su zakoili
i Komunu, no to im se ne moe predbacivati kao krivnja. Ljudi se ne preobraavaju iz
jednog dana u drugi i ne mijenjaju prirodu i navike po volji. Oni su dokazali svoju
iskrenost ginui za Komunu. Tko e se usuditi da od njih zahtijeva vie od toga?
Njima tim vie treba pratati to je sam pariki narod, pod utjecajem kojega su oni mislili
i radili, djelovao socijalistiki mnogo vie slijedei svoje instinkte nego ideju ili uvjerenje
koje poiva na promiljanju. Sve su njegove aspiracije u najveem stupnju i iskljuivo
socijalistike, ali su njegove ideje, ili bolje reeno njegove preuzete predodbe, jo
daleko ispod te visine. Ima jo mnogo jakobinskih predrasuda, mnogo diktatorskih i
vladavinskih zamiljanja u proletarijatu velikih francuskih gradova, pa i u samom
parikom. Potovanje autoriteta, sudbonosni proizvod religijskog odgoja, tog povijesnog
izvora sve nesree, izopaenosti i slugovanja naroda, nije jo u njemu potpuno
iskorijenjeno. To je u tolikoj mjeri tako da se ak i najinteligentnija djeca naroda,
najuvjereniji socijalisti, od toga jo uvijek nisu mogli osloboditi. Istraite njegovu savjest
pa ete nai jakobinca, ovjeka reima, koji se sakrio u jako taman kut i postao zaista
skroman, ali jo uvijek nije mrtav.
Poloaj malog broja uvjerenih socijalista koji su pripadali Komuni bio je uostalom
izrazito teak. Oni nisu osjeali dovoljnu podrku od velike mase parikog stanovnitva, a
organizacija internacionalne asocijacije, za to jo nepotpuna, brojila je jedva nekoliko
tisua lanova; oni su morali tako voditi svakodnevnu borbu protiv jakobinske veine i
jo k tome pod kojim uvjetima! Morali su dati rad i kruh stotinama tisua radnika,

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

organizirati ih, naoruati ih i istodobno nadgledati reakcionarna potkopavanja u golemom


Parizu, koji je bio opsjednut, u opasnosti od gladi i na milost i nemilost svim prljavim
pothvatima reakcije, koja se mogla smjestiti i potvrivati u Versaillesu s doputenjem i
milou Prusa. Morali su vladi i armiji u Versaillesu suprotstaviti revolucionarnu vladu i
armiju, tj. da bi se borili protiv monarhistike i klerikalne reakcije morali su sami ispustiti
iz vida osnovne uvjete revolucionarnog socijalizma, napustiti ih i organizirati se kao
jakobinska reakcija.
Nije li prirodno u takvim prilikama da su jakobinci, koji su jai jer tvore veinu Komune
i koji osim toga u neusporedivo veem stupnju posjeduju predaju i praksu organizacije
vladanja, imali golemu prednost prema socijalistima? uditi se mora samo tome da iz
toga nisu izvukli jo veu korist, da ustanku u Parizu nisu dali iskljuivo jakobinski
karakter, nego su se naprotiv dali uvui u socijalnu revoluciju.
Znam da su mnogi u svojim teorijama dosljedni socijalisti predbacili naim parikim
prijateljima to su se u svojoj revolucionarnoj praksi nisu iskazali dovoljno socijalistiki,
dok ih svi graktavci burujskog tiska naprotiv optuuju da su previe vjerno slijedili
socijalistiki program. No, pustimo na trenutak jadne denuncijante tog tiska po strani;
strogim teoretiarima osloboenja proletarijata uputio bih primjedbu da ine krivo naoj
parikoj brai, jer izmeu najispravnijih teorija i njihove praktine primjene stoji veliko
rastojanje, koje se ne moe prijei za nekoliko dana. Tko je npr. imao sreu upoznati
Verlina, da spomenemo samo njega, kojeg je smrt sigurna, taj zna koliko su strastvena,
promiljena i duboka bila njegova socijalistika uvjerenja kao i njegovih prijatelja. To su
bili ljudi, u uarenu revnost, predanost i dobru vjeru kojih nitko, tko bi stupio u njihovu
blizinu, nije mogao sumnjati. No ba zato to su bili pravovjerni ljudi, bili su s obzirom
na golemo djelo, kojemu su posvetili svoje srce, svoju misao i svoj ivot, puni
nepovjerenja prema sebi samima; sebe su cijenili tako malo! Bili su uostalom uvjereni da
je u socijalnoj revoluciji, u ovom i svakom drugom pogledu upravo suprotno nego u
politikoj revoluciji, djelovanje pojedinca gotovo ravno nitici, a spontano djelovanja
masa mora biti sve. Pojedinci nisu mogli initi nita drugo nego izraditi, razjasniti i
proiriti ideje koje odgovaraju instinktima naroda, i onda stalno nastojati da se prirodna
mo ljudi revolucionarno organizira no ne ii preko toga; sve ostalo treba i moe uiniti
samo sam narod. Inae se dospijeva do politike diktature, tj. do obnavljanja drave,
povlastica, nejednakosti i ostalih naina pritiska od strane drave, i zaobilaznim putem,
ali logino, do ponovnog uvoenja politike, socijalne i ekonomske potlaenosti narodnih
masa.
Varlin i svi njegovi prijatelji su, kao svi iskreni socijalisti i openito svi radnici u narodu
roeni i odgojeni, u najveoj mjeri, uostalom potpuno opravdano, bili okrenuti protiv
nastavljene inicijative istih osoba, protiv vladavine superiornih individualnosti, a kako su
oni prije svega bili pravedni, tako su i tu svoju odbojnost, to nepovjerenje okrenuli i
protiv sebe samih, kao i protiv ostalih.
Nasuprot ideji autoritarnih komunista, koju smatram potpuno krivom, da socijalnu
revoluciju moe dekretirati i organizirati diktatura ili konstitutivna skuptina izrasla iz
politike revolucije, nai su prijatelji socijalisti iz Pariza smatrali da ona moe biti
provedena spontanom i kontinuiranom akcijom masa, narodnih grupa i narodnih saveza i
dovedena do svog punog razvoja.

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

Nai su pariki prijatelji imali po stotinu puta pravo. Jer, zaista, koja je to genijalna glava,
ili u sluaju kakve kolektivne diktature, ak i kad bi je sainjavalo vie stotina
najnadarenijih ljudi, koji su to mozgovi tako veliki i moni koji bi mogli obuhvatiti
bezgraninu mnogostrukost i raznovrsnost stvarnih interesa, aspiracija, elja i potreba,
kojih je suma zajednika volja jednog naroda, i koji bi mogli iznai takvu socijalnu
organizaciju koja bi bila u stanju zadovoljiti svakoga? Takva bi organizacija uvijek bila
samo Prokrustova postelja u koju bi nesretno drutvo bilo ugurano s pomou vie ili
manje istaknute dravne sile. To je dosad uvijek tako bilo, i upravo tom antikom sustavu
organizacije s pomou sile mora socijalna revolucija uiniti kraj, predavi masama,
grupama, komunama, asocijacijama, pa i pojedinim osobama, njihovu punu slobodu i
jednom za svagda razorivi povijesni uzrok svake prisile, mo i samo postojanje drave,
koja mora u ovom sluaju sa sobom odvui sve nepravde juridikog prava i sve lai
razliitih kultova, jer su to pravo i ti kultovi uvijek bili samo iznuena idealna i stvarna
pomazanja svih aspekata prisile koje je drava zastupala, jamila i povlaivala.
Jasno je da ovjeanstvo moe vratiti svoju slobodu i da stvarni interesi drutva, svih
grupa i lokalnih organizacija i pojedinaca, koje to drutvo ine, mogu biti zadovoljeni tek
onda kad vie ne bude bilo drava. Jasno je da svi takozvani opi interesi drutva, koje
drava navodno zastupa, a koji su u stvarnosti samo prolazna i stalna negacija pozitivnih
interesa distrikta, opina, saveza i veine dravi podreenih pojedinaca, da su ti interesi
apstrakcija, fikcija, la i da je drava istodobno jedna velika klaonica i golemo groblje,
gdje u sjeni i pod izlikom te apstrakcije plemenito i blaeno propadaju sve stvarne
aspiracije, sve ive snage zemlje, da bi bile rtvovane i pokopane. A kako neka
apstrakcija nikada ne postoji po sebi i za sebe, kako ona nema nogu za kretanje ni ruku za
djelovanje, a ni trbuh, da bi tu masu njoj za prodiranje prinesene rtve probavila, jasno
je da ba kao to bog, religiozna ili nebeska apstrakcija, ustvari zastupa vrlo pozitivne,
vrlo realne interese jedne povlatene klase, sveenstva da isto tako njegova zemaljska
dopuna, politika apstrakcija, drava, zastupa ne manje pozitivne i realne interese
dananje glavne, ako ne i iskljuive, izrabljivake klase buroazije, koja uostalom
nastoji sobom obuhvatiti sve druge klase. A kako se sveenstvo uvijek dijelilo, a danas
vie nego ikada, na jednu vrlo monu i vrlo bogatu manjinu i jednu vrlo podreenu i
prilino zaputenu veinu, tako i buroazija: ona i njene razliite socijalne i politike
organizacije u industriji, poljoprivredi, bankarstvu i trgovini, takoer se u svim upravnim,
financijskim, pravnim, sveuilinim, policijskim i vojnim funkcijama drave dijeli
svakim danom sve vie na oligarhiju koja ima stvarnu vlast i na bezbrojnu masu vie ili
manje tatih i propalih kreatura, koje ive u stalnoj iluziji i bivaju sve vie gurane natrag
u proletarijat po nekoj neodoljivoj sili, po sili suvremenog ekonomskog razvoja; oni su
ogranieni na to da svemonoj oligarhiji slue kao slijepo sredstvo.
Uklanjanje crkve i drave mora biti prvi i neizbjean uvjet stvarnog osloboenja drutva;
tek nakon toga drutvo se moe i mora organizirati na drugi nain, ali ne odozgo prema
dolje i ne prema nekom idealnom zasnovanom planu nekolicine mudraca ili znanstvenika
ili putem dekreta, koje izbacuje neka diktatorska sila, ne ak ni s pomou nacionalne
skuptine izabrane na temelju opeg prava glasa. Takav bi sustav, kao to sam ve rekao,
neizbjeno vodio uspostavljanju neke nove drave pa prema tome stvaranju vladajue
aristokracije, to jest cijele klase ljudi koji nemaju nita zajedniko s masom naroda, nego

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

bi sasvim sigurno ponovno poeli izrabljivati narod i podreivati ga pod izgovorom


opeg blagostanja ili da bi se spasila drava.
Budua socijalna organizacija moe se podizati samo odozdo prema gore slobodnim
udruivanjem i povezivanjem radnika, prvo u asocijacije, onda u opine, distrikte, narode
i napokon u jedan veliki internacionalni i univerzalni federalni savez. Tek onda e se
ostvariti istinski i ivotni poredak slobode i ope sree, poredak koji ne nijee interese
pojedinca i drutva, nego ih tovie potvruje i dovodi u sklad.
Kae se da se takav sklad i univerzalna solidarnost interesa pojedinca i drutva ne moe
zapravo nikada ostvariti jer ti interesi, koji su u meusobnom proturjeju, nisu u stanju
sami sebi odravati ravnoteu ili se na koji drugi nain bilo kako sporazumjeti. Na jedan
takav prigovor odvraam da je za to, to dosad ti interesi nikada i nigdje nisu dosegli
obostran sklad, kriva drava koja je rtvovala interese veine u korist jedne povlatene
manjine. To je razlog zbog kojega ta slavna nespojivost i borba osobnih interesa i interesa
drutva nisu nita drugo nego izrugivanje i politika la, proizala iz teoloke lai, koja je
izmislila znanost o iskonskom grijehu da bi obeastila ovjeka i razorila mu svijest o
vlastitoj vrijednosti. Ta ista kriva ideja o interesima u sukobu potjee takoer i iz snova
metafizike koja je, kao to je poznato, bliska roakinja teologije. Zanemarivi drutveni
karakter ovjekove prirode, metafizika je gledala na drutvo kao na mehaniko i isto
umjetno gomilanje ljudi, koji se odjednom udruuju u ime nekog formalnog ili tajnog
ugovora koji je sklopljen slobodno ili pod utjecajem neke vie sile. Prije njihova
povezivanja u drutvo ljudi su se nalazili u uivanju potpune slobode, ispunjeni nekom
vrstom besmrtne due. A kad metafiziari, naroito oni koji vjeruju u besmrtnost due,
tvrde da su svi ljudi izvan drutva slobodna bia, dolazi se do neizbjenog zakljuka da
su se ljudi mogli ujediniti u drutvo, samo pod uvjetom da zanijeu svoju slobodu, svoju
prirodnu neovisnost i rtvuju svoje interese, prvo one osobne, a onda lokalne. Takvo
samoodricanje i takva osobna rtva nameu se tim vie zapovjedniki, to je drutvo
brojnije i to je zapletenija njegova organizacija. U takvom je sluaju drava izraz svih
individualnih rtava. Budui da ona postoji u tom apstraktnom i istodobno nasilnom
obliku, ona ometa naravno sve vie osobnu slobodu u ime lai koja se naziva javno
dobro, iako ona oigledno zastupa iskljuivo interese vladajue klase. Drava nam na taj
nain izgleda kao neizbjena negacija i ponitenje svake slobode i svih interesa, osobnih
kao i opih.
Ovdje se vidi da je u metafizikim i teolokim sustavima sve meusobno povezano i
samo po sebi objanjivo. Zato mogu i moraju dapae logini branitelji tih sustava mirne
savjesti dalje izrabljivati narodne mase posredstvom crkve i drave. Napunivi svoje
depove i robujui svim svojim prljavim strastima, mogu se istodobno tjeiti milju da se
mue za slavu boga, za pobjedu civilizacije i za vjeno blaenstvo proletarijata.
A mi ostali, koji ne vjerujemo ni u boga ni u besmrtnost due, pa ni u vlastitu slobodu
volje, tvrdimo da sloboda mora biti shvaena u svom najpotpunijem i najirem poimanju
kao cilj povijesnog napretka ovjeanstva. S pomou udesnog, iako loginog kontrasta,
uzimaju nai protivnici, idealisti teologije i metafizike, princip slobode kao temelj svojih
teorija, da bi posve mirno dospjeli na kraju do neizbjenosti ljudskog robovanja. A mi,
materijalisti po teoriji, nastojimo zasnovati u praksi razuman i plemenit idealizam i trajno
ga ouvati. Nai neprijatelji, boanski i suptilni idealisti, tonu u krvoedni i runi

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

praktini materijalizam u ime logike po kojoj je svaki razvoj negacija temeljnog principa.
Nae je uvjerenje da su cjelokupan bogati duhovni, moralni i materijalni razvoj ovjeka te
njegova prividna neovisnost zapravo proizvodi ivota u drutvu. Izvan drutva ovjek ne
bi samo bio bez slobode nego ne bi ni postao ovjek, to jest bie koje posjeduje vlastitu
svijest, osjea, misli i govori. Samo meusobno djelovanje inteligencije i zajednikog
rada moglo je prisiliti ovjeka da napusti stanje divljaka i divlje zvijeri, koje je bilo
njegova prapriroda ili ishodina toka njegova daljnjeg razvoja. Duboko smo proeti tom
istinom, da cijeli ovjekov ivot interesi, stremljenja, potrebe, iluzije, takoer gluposti,
nasilna djela, nepravednosti i sve prividno dobrovoljne akcije pokazuje samo posljedice
neizbjenih sila ivota u drutvu. Ideja o meusobnoj neovisnosti ne bi mogla biti
priznata, a da se ne zanijee uzajamni utjecaj meusobnih odnosa u iskazivanjima
vanjske prirode.
U samoj prirodi taj se divni uzajamni odnos i povezivanje pojava takoer ne postie bez
borbe. Ba nasuprot tome, iskazuje se harmonija sila u prirodi tek kao istinski rezultat te
borbe koja je najizvorniji uvjet ivota i pokreta. U prirodi i u drutvu red bez borbe znai
smrt.
Ako je u svemiru red prirodan i mogu, uzrok tome jedino je taj to se tim svemirom ne
upravlja po nekom prethodno izmiljenom sustavu koji je nametnula neka najvia volja.
Teoloka hipoteza boanskog zakonodavstva dovodi do oiglednog apsurda i negacije ne
samo svakog reda nego i same prirode. Prirodni zakoni samo su utoliko zbiljski to lee u
biu same prirode, to jest nisu ustanovljeni nekim autoritetom. Ti su zakoni jednostavna
iskazivanja ili stalni oblici razvoja stvari i grupa vrlo raznovrsnih, prolaznih, ali stvarnih
injenica. Njihova cjelokupnost stvara to to zovemo prirodom. Ljudska je inteligencija i
znanost promatrala te injenice, povjeravala ih pokusima, povezala ih zatim u sustav i
nazvala ih zakonima. No sama priroda ne poznaje nikakve zakone. Ona djeluje
nesvjesno, kroz samu sebe pokazujui beskrajnu raznovrsnost pojava koje izgledaju
ljudske i ponavljaju se. Zbog toga, zahvaljujui toj neizbjenosti dogaanja, moe
postojati red u svemiru, i zaista i postoji.
Takav red postoji i u ljudskom drutvu koje se naizgled razvija na tako rei protuprirodan
nain, ali se u stvarnosti pokorava prirodnom i neizbjenom tijeku stvari. Samo
razmiljanje ovjeka o drugim ivotinjama i njegova sposobnost da misli unijeli su u
njegov razvoj poseban element koji je, usput reeno, sasvim prirodan u smislu da ovjek,
kao i sve to postoji, predstavlja materijalni proizvod povezivanja i djelovanja sila. Taj je
posebni element miljenje ili ona sposobnost uopavanja i apstrahiranja zahvaljujui
kojoj ovjek moe sebe putem misli projicirati iz sebe sama te sam sebe istraivati i
promatrati kao neki strani vanjski objekt. Podigavi se tako u ideji iznad samoga sebe i
svoje okoline, dolazi do predodbe potpune apstrakcije, apsolutnog nita. Ta zadnja
granica najvie apstrakcije misli, to apsolutno nita, to je bog.
Takav je smisao i povijesna podloga svake teoloke znanosti. Bez uvida u bie i
materijalne uzroke svojih vlastitih misli, a takoer i bez polaganja rauna sebi samima o
njima samim svojstvenim uvjetima ili prirodnim zakonima, nisu ti prvi ljudi ivei u
drutvu sigurno mogli nasluivati da su njihovi apsolutni pojmovi samo rezultat njihove
sposobnosti da stvaraju apstraktne ideje. Zato su na te ideje, preuzete iz prirode, gledali
kao na stvarne predmete, nasuprot kojima sama priroda vie nije imala nikakvu ulogu.

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

Onda su poeli nuditi svoje fikcije, svoje nemogue pojmove apsoluta i njima upuivati
sve asti. No bilo je potrebno na bilo koji nain odjenuti u oblik i uiniti primjetnom
apstraktnu ideju onoga nita ili boga. U to ime uinili su da se pojam boanstva nadme i
jo ga podarili dobrim i loim osobinama i moima koje su samo u prirodi i u drutvu
mogli nai.
Ne namjeravamo zalaziti u povijest religioznih, teolokih i metafizikih apsurdnosti, a jo
manje govoriti o sukcesivnom pojavljivanju svih boanskih utjelovljenja i vizija,
stvorenih kroz stoljea barbarstva. Svatko zna da je praznovjerje uvijek dovodilo do
stranog zla i izazivalo rijeke prolivene krvi i suza. Kaemo samo da su sve te uasne
zablude jadnog ovjeanstva bile neizbjene povijesne injenice pri normalnom rastu i
razvoju socijalnih organizama. Takve zablude izazivale su u drutvu sudbonosnu ideju,
koja je vladala uobraziljom ljudi, da svemirom upravlja neka nadnaravna sila i, da tako
kaemo, neka nadnaravna volja. Stoljea su prolazila i drutva su se toliko navikla na tu
ideju da su na kraju u sebi unitila svako nastojanje prema nekom daljem napretku i
svaku sposobnost da do njega stignu.
astoljublje nekih osoba u poetku, nekih socijalnih klasa nakon toga, podiglo je
robovanje i osvajanje na razinu ivotnog principa i ukorijenilo vie nego bilo koja druga
ideja ovu stranu ideju boanstva. Otada na dalje nije bilo mogue drutvo koje nije
poivalo na temeljima tih dvaju ureenja: crkve i drave. Ta dva socijalna bia branili su
svi zastupnici doktrina.
Jedva su se rodila ta dva ureenja, a ve su se odmah stvorile dvije kaste: kasta
sveenstva i kasta plemstva, koje su se odmah pobrinule utuviti potlaenom narodu
duboku neophodnost, korisnost i svetost crkve i drave.
Sve je to imalo svrhu da brutalno ropstvo pretvori u legalno ropstvo koje je predvidjelo
najvie bie i svojom voljom ga blagoslovilo.
No jesu li sveenici i plemii iskreno vjerovali u ta ureenja, koja su odravali svim
snagama u svom vlastitom interesu? Jesu li oni bili samo laljivci i prevaranti? Ne,
vjerujem da su oni istodobno bili i vjernici i prevaranti.
Oni su i sami vjerovali, jer su prirodno i neizbjeno dijelili zablude mase, a tek kasnije, u
vrijeme propasti antikog svijeta, postali su skeptici i besramni laljivci. Drugi jedan
razlog doputa da se na utemeljivae drave gleda kao na iskrene ljude. ovjek uvijek
lako vjeruje onome to eli i to se ne suprotstavlja njegovim interesima. Svejedno koliko
on inteligentan i obrazovan bio, njegova ljubav prema samom sebi i elja da ivi sa
svojim susjedima i uiva njihovo potovanje uvijek e djelovati tako da vjeruje ono to
mu je ugodno i korisno. Uvjeren sam, primjerice, da su Thiers i vlada u Versaillesu pod
svaku cijenu sebe nastojali uvjeriti da oni spaavaju Francusku ubijajui u Parizu
nekoliko tisua mukaraca, ena i djece.
No ako su sveenici, aguri, aristokrati i buroazija prolih i modernih vremena i mogli
posjedovati iskrenu vjeru, ipak su ostali komedijanti. Zapravo se ne bi moglo prihvatiti da
su ba vjerovali u svaku apsurdnost, koju su stvarali vjera i politika. Ja ak i ne govorim o
onom vremenu kad se, prema Ciceronovoj primjedbi, dva agura nisu mogla pogledati u

w.

A B B Y Y.c

om

F T ra n sf o

A B B Y Y.c

bu
to
re
he
C

lic

he
k
lic
C
w.

om

rm

ABB

PD

re

to

2.0

2.0

bu

rm

er

F T ra n sf o

ABB

PD

er

oi, a da se ne smiju. ak i u doba neznanja i opeg praznovjerja teko je prihvatiti da su


pronalazai dnevnih uda mogli biti uvjereni u zbiljnost takvih uda. Isto se moe rei i o
politici, koja se moe saeti u ovom pravilu: Narod treba drati u jarmu na takav nain, i
opljakati ga, a da on glasno ne jadikuje o svom usudu, da ne zaboravi sluati i da nema
vremena misliti na otpor i pobunu.
Kako se onda moe misliti da ljudi koji su od politike nainili obrt i znaju svoj cilj
naime nepravdu, silu, la, prijevaru, masovna pojedinana umorstva da takvi ljudi
mogu iskreno vjerovati u umjetnost politike i mudrost drave, stvoritelja drutvenog
blaenstva? Oni nisu usprkos svojoj strahoti mogli dosei taj stupanj gluposti. Crkva i
drava u sva su vremena bile velika kola opaine. Povijest svjedoi o njihovim
prijestupima, svugdje i uvijek sveenici su i dravnici bili svjesni, sustavno nepomirljivi i
krvoedni neprijatelji i krvnici naroda.
Kako se mogu ipak dvije tako prividno nespojive stvari pomiriti: prevareni i varalice,
laljivci i vjernici? Po logici to izgleda teko, prema injenicama, tj. u praktinom ivotu,
obje ove osobine vrlo su esto ujedinjene.
Golema veina ljudi ivi u oporbi sa samim sobom i u stalnom nesporazumu; oni to
najee i ne primjeuju, dok ih neki izvanredan dogaaj ne otkine iz njihove uobiajene
oputenosti i prisili ih da promatraju sami sebe i svoju okolinu.
U politici kao i u religiji ljudi su samo strojevi u rukama izrabljivaa. No lopovi i
pokradeni, tlaitelji i potlaeni ive jedni pokraj drugih, voeni akom ljudi, koje treba
smatrati pravim izrabljivaima. To su ljudi, bez ikakvih politikih i religioznih
predrasuda, koji svjesno zloupotrebljavaju i podjarmljuju. U sedamnaestom i
osamnaestom stoljeu do izbijanja velike revolucije, a takoer i u naim danima
zapovijedali su u Europi i djelovali gotovo po svojoj volji. Moe se misliti da njihovo
vladanje nee jo dugo potrajati. Dok glavni voe varaju narod u punoj svijesti ih guraju
u propast, njihovi sluge ili crkvene i dravne kreature nastoje predano odrati svetost i
integritet tih omraenih ustanova. Kad je crkva, kao to sveenici i veina dravnika
govore, nuna za spas due, onda je i drava sa svoje strane takoer nuna za odranje
mira, reda i pravde, a doktrinari svih kola glasno izvikuju: Bez crkve i bez vlade nema
civilizacije i nema napretka.
Ne trebamo objanjavati problem vjeitog spasa jer ne vjerujemo u besmrtnost due.
Uvjereni smo da je crkva najtetnija stvar za ovjeanstvo, za istinu i za napredak. A
moe li biti drugaije? Ne preuzima li crkva brigu da pokvari mladu generaciju, posebno
ene? Nije li ona ta koja nastoji svojim dogmama, svojim laima, svojom glupou i
sramotnou ubiti logino miljenje i znanost. Ne ogreuje li se ona o dostojanstvo
ovjeka nastojei u ovjeku obrnuti pojmove o pravu i pravednosti? Ne ini li ona od
ivoga truplo, ne nosi li slobodi propast, ne propovijeda li vjeno robovanje masa u korist
tirana i izrabljivaa? Ne trai li ta nepomirljiva crkva da bude ovjekovjeeno carstvo
mraka, neznanja, bijede i zloina? Ako napredak naeg stoljea nije nekakav licemjeran
san, mora on crkvi uiniti kraj.
(Objavljeno u Antologija anarhizma, Vieslav Kirini, Naklada MD, Zagreb 2003.)

w.

A B B Y Y.c

om