ITIJE PREPODOBNE MAJKE NAE APOLINARIJE DJEVICE

Koja se u mukom odijelu i pod mukim imenom podvizavala

Kada umre grki car Arkadije1, sin njegov Teodosije2 imae osam godina. Brat Arkadijev, rimski
car Honorije3 odredi maloljetnom caru za namjesnika prokonzula Antemija, ovjeka mudra i vrlo
pobona. Do Teodosijeve punoljetnosti on je vladao umjesto cara, zbog ega ga i Sveti Simeon
Metafrast4 koji je napisao ovo itije, naziva stalno carem.
Antemije car imae dvije keri. Mlaa, od ranoga djetinjstva imae u sebi duha neista, a starija,
kojoj bijae ime Apolinarija, odmalena mnogo posjeivae svete Crkve i provoae vrijeme u
molitvama. Kada Apolinarija postade punoljetna, roditelji odluie da je udaju. Ali ona to odbi, i
ree roditeljima: elim ii u manastir da sluam Sveto Pismo i da vodim manastirski ivot. - A
roditelji joj govorahu: Mi elimo da te udamo. - Ona im odgovori: Neu da se udajem, nego se
nadam da e Bog i mene bogobojaljivou sauvati istu, kao to uva neporonima svoje svete
djevojke.
I ovo izgledae roditeljima novo i udno, da djevojka u tim godinama tako govori, obuzeta
boanskom eljom. I opet zamoli Apolinarija svoje roditelje da joj dovedu neku monahinju koja bi
je nauila Psaltiru i itanju Svetog Pisma. A car Antemije mnogo tugovae zbog njene namjere, jer
eljae da je uda. Ali poto djevojka bijae postojana u svojoj elji, i ne pristajae na prosioce,
mladie visokog porijekla, roditelji joj rekoe: to onda hoe keri?- A ona im odgovori: Molim
vas da me date Bogu, i primit ete nagradu za moje djevianstvo.
Vidjevi da je Apolinarijina namjera nepromjenjiva, vrsta i bogoljubiva, roditelji rekoe: Neka
bude volja Gospodnja! - I dovedoe joj iskusnu monahinju, koja je naui da ita svete knjige. Onda
Apolinarija ree roditeljima: molim vas da me pustite da vidim sveta mjesta u Jeruzalemu, da se
pomolim tamo i poklonim asnom Kristu i svetom Uskrsenju Kristovom.-A oni je ne htjedoe
pustiti, jer im ona bijae jedina utjeha u kui, i vie ju voljahu nego njezinu sestru u kojoj bijae
neisti duh. No poto ona jo dugo vremena navaljivae na njih sa istom eljom, oni ipak pristadoe
iako teka srca. Onda joj dadoe mnoge sluge i slukinje, i dovoljno zlata i srebra, i rekoe joj:
Uzmi, keri, i idi; ispuni elju svoju, jer Bog hoe da mu bude slukinja.- I poto je smjestie u
lau, grljae ju i govorae joj: Sjeti nas se, keri, u svetim mjestima.- A ona im ree: Kao to vi
ispunjavate elju srca mog, tako neka i Bog ispuni molitve vae koje Mu upuujete! I neka vas
izbavi Gospod u zli dan!
I rastavi se tako s roditeljima, ona krenu na put. A kada stigoe u Askalon5, ostade ondje nekoliko
dana zbog bure na moru. I obie tamo sve crkve i manastire, molei se i dajui poklone. Zatim
naavi suputnike, produi put, i stie u sveti grad Jeruzalem. Tu se pokloni Uskrsenju Gospodnjem
i asnom Kristu, usrdno se molei za svoje roditelje. I svaki dan posjeivae enske manastire, i
davae mnogo milostinje potrebitima. I pone otputati svoje suvine sluge i slukinje, darivajui im
slobodu. Pritom ih bogato obdarivae i molitvama njihovim sebe preporuivae. A poslije nekoliko
dana, poto satvori svoje molitve po svetim mjestima, i bi na Jordanu, ree onima to bijahu s njom:
Brao moja, hou i vas da pustim na slobodu, samo hajdemo najprije u Aleksandriju da se
poklonimo svetom Mini. - A oni odgovorie: Neka bude kako ti kae, gospoo.
Kada se pribliavahu Aleksandriji, saznae za njezin dolazak prokonzul6 Aleksandrijski, i posla
ugledne ljude da ju sretnu i da joj se poklone kao carevoj keri. Ona pak, da bi izbjegla poasti, ue
u grad nou, i sama doe u prokonzulov dom, i pokloni se njemu i njegovoj eni. A prokonzul i
ena njegova padoe joj pred noge, govorei: Zato si tako uradila, gospoo? Mi poslali smo k tebi
da ti se pomole, a ti, gospoa naa dola si i poklonila se nama. - Odgovori im blaena Apolinarija:

Hoete li mi uiniti po volji?- Oni rekoe: Da, gospoo. - Ree im sveta: Otpustite me to prije, niti
navaljujte na mene sa poastima, jer hou da idem da se pomolim svetom mueniku Mini. - A oni
poto je obdarie estim darovima, otpustie je.
Blaena razdijeli te darove sirotinji, i zadra se u Aleksandriji nekoliko dana, obilazei crkve i
manastire. U domu pak u kome boravljae, nae jednu staricu, koju bogato obdari, i zamoli je da joj
tajno kupi mantiju, paraman, klobuk, pojas koni, i sve ostalo od muke monake odjee. Starica
kupi sve to, donese blaenoj i ree: Bog neka ti je u pomoi, majko moja! - Apolinarija uzme
odjeu, i sakri je, da ne bi doznali njezini pratioci. Onda otpusti i ostale sluge i slukinje, samo
ostavi sa sobom jednog starog slugu i evnuha. Sjedne na lau i otputova u Liman. Tu najmi
prepozna sredstva, i ode na grob svetog muenika Mine. I poto mu se pokloni i izree svoje
molitve, ona nabavi pokrivene koije, i tako krenu u Skit da se pokloni tamonjim svetim ocima.
Bilo je uveer, kada krenue na put. Ona naredi evnuhu da sijedi odostraga na koiji, a sluga sjedoe
naprijed kao koija i vozae. A blaena sjeae unutra pod pokrovom, kraj sebe drae monaku
odjeu i moljae se u sebi, traei od Gospoda pomoi da ostvari svoju namjeru. A kada nastade
mrak, i bijae blizu pono, koija stigoe do jedne barutine koja bijae kraj jednoga izvora, koji se
kasnije nazva Apolinarijin izvor. Blaena Apolinarija podie koijski pokrov i vidje kako spavaju
evnuh i koija. Tada skine sa sebe svjetovne haljine, i obue se u monaku muku odjeu, molei
se Bogu: Gospode, ti si me potaknuo na monatvo; udostoji me da ga do kraja nosim po tvojoj
svetoj volji. - Prekrii se i polako sie sa kola, dok su sluge spavale. I ona zae u barutinu, sakri se,
a kola nastavie put. I nastani se svetiteljica u pustinji kraj barutine, i ivljae samo jednome Bogu,
koga ljubljae. A Bog, vidjevi njezinu ljubav k Njemu, tiae je svojom rukom, pomaui joj
protiv nevidljivih napadaa, i dajui joj sa palminog drveta hranu za tijelo: umre.
Koije pak, one sa kojih ona potajno sie, produie put, i pred zoru se probudie sluge, i na svoj
veliki uas vidjee da im gospodarice nema u koiji. Samo vidjee njezine haljine, ali nje ne bijae.
uahu se mnogo kako je to neprimjetno sila i kuda je otila, i radi ega je skinula sa sebe sve
haljine. Dugo su je traili, dozivali je viui, ali je ne mogae pronai. Nije im nita drugo ostajalo,
nego da se vrate natrag. I oni se vratie u Aleksandriju, i ispriae sve prokonzulu aleksandrijskom.
On se tome mnogo udio, i odmah caru Antemiju, ocu Apolnarijinom, sve opirno opisa, i po
evnuhu i starcu posla haljine njegove keri to su u koiji ostale.
Kad je car prokonzulovo pismo proitao, gorko je plakao. Naroito pak gledajui na haljine mile
svoje keri, neutjeno su ridali i plakali, i otac i majka, a s njima i svi velikai. Onda Antemije
blagodarei Boga, ree: Boe, ti si je izabrao, utvrdi je u strahu Tvom! - I dok svi plakahu, neki od
velikaa tjeahu cara, govorei: To je prava ki, dobroga oca; to je pravi izdanak cara blagoestivog.
Radi mnogobrojnih dobrih djela, Bog te je blagoslovio takvom kerkom. - Takvim i mnogim
drugim rijeima ublaavahu gorku tugu njegovu. I svi se za nju moljahu Bogu da je ukrijepi u
takvom ivotu, jer su smatrali da je otila da provodi surov pustinjaki ivot. A tako ustvari i bijae.
I proivi ta sveta djevojka nekoliko godina na onom mjestu, gdje sie s kola i nastani se u pustinji
kraj barutine, iz koje bezbrojni komarci kao oblak izlijeu. Tu se borae sa avolom, i sa svojim
tijelom, koje u poetku bijae njeno, jer carski njegovano, ali kasnije koa njena postade tvrda kao
u kornjae, i tijelo joj se isui od trudova, postova i bdijenja, i bijae od sunane ene opaljeno, i od
neprestanih komarskih uboda veoma umrtvljeno. A kada Gospod nae za dobro da je uvrsti meu
oce pustinjake i da javi ljudima radi koristi mnogima, uini da ona napusti ono barutinsko mjesto.
Jer joj se aneo javi u snu, i naredi joj da ide u Skint, i da joj ime bude Dorotej.
I poe blaena Apolinarija. Ali je tako izgledala da nitko nije mogao odrediti kojega je roda,
mukog ili enskog. I dok je tako putovala pustinjom, jednog dana rano ujutro sretne ju Makarije, i
ree joj: blagoslovi, oe! - A i ona zamoli u njega blagoslov. I poto blagoslovie jedno drugo,
krenue ka Skintu. Sveta upita starca: Oe, tko si ti? - On joj odgovori: ja sam Makarije. - A ona

ree: uini mi tu ljubav, oe, dopusti mi da ostanem sa tvojom bratijom. - I starac ju odmah odvede
u Skint, dade joj keliju, ne znajui da je ona ena, nego miljae da je evnuh. Jer Bog mu ne otkri
njezinu tajnu, zbog velike koristi svima koja je potom od toga imala biti, u slavu Svetog imena
Njegovog. Upita je starac: Kako se zove? - A ona mu odgovori: Zovem se Dorotej. Sluao sam o
svetim ocima koji ovdje ive, pa dooh da budem uenik njihovog ivota, ako se pokaem dostojan.
- Opet upita starac: Koji zanat zna, brate?- Dorotej odgovori: to mi naredi, oe, to u raditi. - I
pokaza joj da pravi uad od like.
I ivljae ta sveta djevojka kao mukarac, imajui keliju meu mukima, i kao jedan od tih otaca. A
Bog je uvae, da se ne dozna tko je ona. I usrdno se i danju i nou neprestano bavljae molitvom i
rukodeljem. Poslije nekog vremena pone joj se meu ocima iriti slava zbog strogosti njenoga
ivota, kojom prevazilazie druge. I jo joj podari Bog blagodat da iscjeljuje bolesti. I ime
Dorotejevo bijae svima na ustima, jer svi ljubljahu ovog Doroteja , i potovahu ga kao velikog oca.
Poto proe dosta vremena, avo koji bijae u mlaoj keri cara Antemija, sestri Apolinarijevoj,
stade je jae muiti i vikae: Ako me ne odvedete u pustinju, neu izai iz nje. - A ovo lukavstvo
izmisli avo, da objelodani kako Apolinarija ivi meu mukarcima, i tako je otjera iz Skinta. Ali
mu Bog ne doputae da ita govori o Apolinariji. I muae avo djevojku, da bi je odveli u
pustinju. I savjetovahu velikani cara da je poalje svetim ocima u Skint, da se oni pomole za nju. I
uini otac tako: svoju bjesomunu ker posla sa mnogo slugu pustinjskim ocima.
Kada stigoe u Skint, izie mu u susret sveti Makarije, i upita ih: to se doli ovdje, eda moja? - A
oni odgovorie: Blagoestivi car na Antemije posla ker svoju da se pomolite Bogu i iscijelite je od
bolesti. Starac je uze, odvede je avi Doroteju,, koji bijae Apolinarija sestra bjesomune, i ree :
Uini ljubav, jer je careva ki i trai molitve ovdanjih otaca i tvoje; pomoli se za nju, i iscijeli je,
jer se tebi od Boga dade ovaj dar. - A kad Dorotej to uje, stade plakati i govoriti: Tko sam ja
grjeni, da tako o meni mislite kao da imam vlast izgoniti avole? - I pade na koljena molei starca:
Ostavi me, oe, da oplakujem mnoge grijehe svoje, jer sam nemoan, i vrlo neuk i nevian za takvo
djelo. - A Makarije mu ree: Zar nema drugih otaca koji ine udesa u Bogu? Ali ovo je djelo tebi
preputeno. - Dorotej ree: Neka bude volja Gospoda! - I saalivi se na bjesomunu, odvede je u
svoju keliju.
I prepoznae da je to njezina sestra. I plaui nad njom tjeei se. I zagrlivi je govorae: Dobro si
nam dola, sestro! - A Bog zaepi usta avolu, da ne prokae slukinju Boju, Apolinariju, koja se
pod vidom mukarca skrivala. I svetiteljka se molitvom borae sa avlom. A jednoga dana kada
avo stade silno muiti djevojku, ustade blaena Apolinarija, i podigavi ruke k Bogu, moljae sa
suzama svojim za sestru. Tada avo, ne podnosei vie sile molitve, povika gromko: O muke moje!
Nevolja me goni, moram da idem odavde. - I oborivi djevojku, izie iz nje. A sveta Apolinarija uze
svoju zdravu sestru, odvede je u crkvu, i pripadajui k nogama svetih otaca, govorae: Oprostite mi
grjenome koji toliko u vaoj sredini grijeim. - A oni dozvae careve ljude, predadoe im carevu
ki, i otpustie ih sa molitvom i blagoslovom caru. I roditelji se silno obradovae iscijeljenoj keri, i
sav se Senat radovae sa svojim carem, i slavljahu Boga za toliku milost njegovu, jer gledahu pred
sobom djevojku zdravu, licem divnu, i po naravi dobru. A sveta Apolinarija se smirivae meu
otacima, i neizmjerno podvizavae, i postade savren shimnik.
Poslije toga avo opet izmisli lukavstvo. elei da cara oalosti i dom njegov osramoti, a tobonjeg
Doroteja obruka i ogori, ue avo ponovno u iscijeljenu ker carevu. I krijae se u njoj, ne
pokazujui je kao bjesomunu, ali uini kao da je zatrudnjela, i njezin stomak rastijae iz dana u
dan kao da je vremenita. Kada to primijetie roditelji, smutie se, i pitahu djevojku: S kim si
sagrijeila? Tko te upropasti, te si vremenita? - A ona, ista i tijelom i duhom, govorae: Ne znam, i
ne razumijem otkuda mi ovo. - Kada roditelji surovo nastojahu da je primoraju da im kae sa kim
pade, avo progovori ustima njenim: Onaj crnorizac to je u Skintu, u ijoj keliji boravljah, on me
napastovao, i od njega zatrudnjeh.

Tada se car silno razjari, i posla da se uniti ono mjesto. Kada vojvode sa vojskom stigoe u Skint,
sa gnjevom zatraie: Dajte nam crnorisca to je napastvovao carevu ki i od koga je ona
zatrudnjela! Dajte nam ga odmah, dok vas nismo sve pobili!- Kada to ue, svi se oci uplaie. A
blaeni Dorotej stade usred njih i ree: Ja sam koga vi traite. Mene kao jedinog krivca uhvatite, a
ostale oce, kao nevine, ostavite na miru. - uvi to, oci se oalostie, i govorahu Doroteju: Idemo i
mi s tobom. - Jer ne vjerovahu da je on uinio takav grijeh. A blaeni Dorotej ree im: Gospodo
moja, vi se samo molite za mene, a ja se uzdam u Boga i u vae molitve, da u se uskoro k vama
vratiti zdrav. - Svi oni uvedoe ga u crkvu, i satvorivi na njega molitvu i preporuivi ga k Bogu,
predadoe ga carevim vojvodama. Jer znadae ava Makarije i ostali oci da Dorotej nije uinio
nikakvo zlo.
Kada Doroteja dovedoe caru, on pade pred careve noge, govorei: Molim vau pobonost da me
strpljivo utke sasluate povodom vae keri. Samo molim vas nasamo, i ja u vam kazati sve. Jer
djevojka nije upropatena, niti je nad njenom ednou izvreno nikakvo nasilje, ne dao Bog!
Tada se car i carica izdvojie sa Dorotejem, i kad bijahu nasamo Dorotej im ree: Imenom Bojim
vas molim, obeajte mi da ete, kad saznate istinu, opet me pustiti da idem na svoje mjesto. - A
kada mu oni obeae i svoju carsku rije dadoe, blaena Apolinarija im ree: Moja je smjernost
iscijelila u Bogu ker vau molitvama svetih otaca. - uvi to, car i carica se udivie, i zanjemie, i
vrlo paljivo sluahu. A sveta nastavi: Ja u vam stvar otkriti, i do sada uvanu tajnu objelodaniti na
slavu imena Gospodnjeg, a na sramotu avola koji kleveta nevine. - Rekavi to, ona razgrnu svoje
grudi, i pokaza da nije muko ve ensko, i ree: Oe, ja sam tvoja ki Apolinarija. - Kada to
roditelji ue, zanijemie od uasa i uenja. I odmah raspoznae da je to njihova ki, i obradovae
se neiskazanom radou, i mnoge suze tog dana od radosti prolie. A dovedoe blaenoj Apolinariji
sestru njenu kao vremenitu i upitae je: Poznaje li ovoga crnorisca? - Ona odgovori: Uistinu, ovo je
evnuh to me iscijeli u Bogu.- I pavi pred noge svetoj, moljae da joj iscijeli nabrekli stomak.
Apolinarija podie sa zemlje sestru svoju, stavi svoj dlan na njezin stomak, i odmah pobjee avo, i
iscijeli se stomak, i postade kao to je i ranije bio. Gledajui to, roditelji slavljahu Boga, i govorae:
Uistinu, ovo je ki naa Apolinarija. - I bi pla s radou u carevom domu zbog toga: to se starija
ki Apolinarija, o kojoj do tada ne bijae ni glasa, iznenada nae, i to se druga ki izbavi od
nedune sramote.
I ostade sveta Apolinarija nekoliko dana kod svojih roditelja, i sve im potanko ispria o sebi. I
slavljahu Boga za sve njegovo boansko promiljanje. A kada sveta izjavi da hoe da se vrati u svoj
Skint, moljae je roditelji da ostane kod njih, ali je ne mogae nagovoriti, niti prekriti rije koju joj
dadoe, kada joj prije otkria tajne obeae da e je pustiti da se vrati na svoje mjesto. I tako, protiv
volje svoje, pustie svoju milu ker, plaui i ridajui, a ujedno i veselei se duhom zbog tako dobre
keri koja sebe posveti na slubu Bogu. I zamoli blaena Apolinarija roditelje svoje, da se mole
Bogu za nju. A oni joj rekoe: Bog, kome si se zaruila, neka te usavri u strahu i ljubavi svojoj, i
neka te milou svojoj krili. Sjeti se i nas, keri mila, u svojim svetim molitvama. - i htjedoe joj
dati mnogo zlata da ponese u Skint za potrebu svetim ocima, ali ona ne htjede uzeti, govorei: Oci
moji ne trebaju bogatstva ovoga svijeta, da ne bismo izgubili blago nebesko. - I poto zavrie
molitvu, mnogo plakahu grlei i ljubei svoju milu ker, pa je pustie da otputuje u svoj Skint,
radujui se i veselei se u Bogu.
A kada stie u Skint, obradovae joj se oci i bratija, jer im se brat Dorotej vrati zdrav i itav. I taj
dan pretvorie u praznik, uznosei blagodarnost Bogu. I nitko ne znae to je Apolinarija doivjela
kod cara, niti tko saznae da je ona ensko. I ivljae sveta Apolinarija, tj. Dorotej, meu bratijom u
svojoj keliji kao i ranije. Poslije kratkog vremena ona providi svoj odlazak k Bogu, i ree avi
Makariju: Uini mi ljubav, oe, da, u sluaju moga odlaska sa ovoga svijeta, bratija ne umivaju
moje tijelo niti ga opremaju. - Starac odgovori: Kako to moe biti?

A kada se ona prestavi ka Gospodu7, dooe bratija da umiju tijelo njezino, i vidjee da je ensko, i
zadivljeni govorahu: Slava Tebi, Kriste, to ima mnoge tajne svetitelje svoje! Udivi se sveti
Makarije, to mu ova tajna ne bijae otkrivena. Zatim u snu imae vienje: netko mu govorae: I
kaza mu porijeklo i itije, i ime blaene Apolinarije. - Probudivi se iz sna, starac sazva bratiju i
obavijesti ih o vienju. I divei se, svi slavljahu Boga, divnog u svetima svojim. Onda spremie
tijelo svetiteljsko i sahranie ga na istonoj strani crkve u grobnici svetoga Makarija. I od svetih
motiju njezinih bivahu mnoga iscjeljenja, blagodau Gospoda naeg Isusa Krista, kome slava
zauvijek, amen
1. Arkadije, po podjeli Rimske carevine od strane njegovog oca Teodosija I Velikog, carevao u
istonom djelu njenom, Bizantiji, od 395 do 408. godine.
2. Teodosije II, sin Arkadijev, nazvan Mlai, za razliku od svoga djede Teodosija I Velikog carevao
u Bizantiji od 408-450. godine.
3. Honorije, drugi sin Teodosija Velikog, dobio je pri podjeli carevine zapadni dio i carevao od 395423. godine.
4. Sveti Simeon Metafrast poznati crkveni pisac desetoga vijeka; Sastavljao i skupljao itija Svetih
po poruci bizantijskog cara Konstantina VII (912-925 godine). Ponesen velikom ljubavlju i
revnou za ovaj posao, sveti Simeon je ne samo skupljao povijesti o svetim podvinicima, nego je
mnoge od njih preradio, djelomino skratio, i to je najvanije, sa starog i u mnogome nerazumnog
jezika izloio savrenim istim jezikom i odlinim stilom. Zato je i dobio naziv Metafrast, to znai:
prepriavalac, prevodilac.
5. Askalon - jedan od pet glavnih filistimskih gradova u Palestini, na obali Sredozemnog mora,
izmeu Gaze i Azota.
6. Prokonzul, grki: antipat, - znai upravitelj oblasti.
7. Prestavila se oko 470 godine.

IVOT SVETOG APOSTOLA ANDREJA PRVOZVANOG

Sveti Andrej Prvozvani, apostol Kristov, sin jednog Hebreja po imenu Jone, a brat svetog vrhovnog
apostola Petra bijae iz grada Vitsaide.1 Prezirui tatinu ovog svijeta, i predpostavljajui
djevianstvo braku, Andrej se ne htjede eniti, nego uvi da sveti Ivan Krstitelj propovijeda na
Jordanu pokajanje, ostavi sve, ode k njemu, postane njegov uenik. Zatim kada sveti Ivan Krstitelj,
ukazujui na Isusa Krista, ree: gle janje Boje! (Iv. 1, 36) sveti Andrej zajedno sa drugim
Ivanovim uenikom, koga smatraju za svetog evanelista Ivana, ostavi Krstitelja i sljedova Kristu.
On nae brata svog imuna (Petra), i ree mu: Mi naosmo Mesiju - Krista, i dovede ga k Isusu
(Iv. 1, 41-42). Poslije toga kada on sa Petrom lovie ribu pokraj mora Galilejskog, i Isus ih pozva
govorei: hajdete za mnom, i uinit u vas lovcima ljudi, tada Andrej na poziv Gospodnji odmah
ostavi mree i sa svojim bratom Petrom ode za Kristom (Mt. 4, 18-20).
Andrej bi nazvan Prvozvani, zato to je prije svih Apostola postao sljedbenik i uenik Isusa Krista.
A kada poslije Gospodnjeg stradanja, uskrsnua i uznesenja sveti Andrej primi, kao i ostali
Apostoli, Duha Svetoga siavi na njega u vidu ognjenog jezika, i kada se kockom odreivahu
zamlje, njemu padoe zemlje: Vitinija2 i Propontida3 sa Halkidonom4 i Bizantijom,5 Trakija6 i
Makedonija, koje se prostiru do samog Crnog Mora i Dunava, a takoer i Tesalija,7 Elada,8 Ahaja,9
Amintin,10 Trapezunt,11 Iraklija12 i Amastrida.13 Ove pokrajine i gradove sveti Andrej proputova

propovijedajui Krista, i u svakomu gradu pretrpje mnoge nevolje i stradanja; ukrepljavan

svemonom pomou Kristovom, on s nasladom trpljae sve muke za Krista. No naroito u gradu,
zvanom Sinop,14 on doivje silne muke: tamo ga na zemlju bacahu, za ruke i noge ga vucijahu,
motkama ga udarahu, kamenje na njega bacahu, prste i zube mu upahu; no on, blagodau
Spasitelja i Uitelja svog bi odmah iscijeljen od rana, i pokaza se opet itav i zdrav.
Otiavi odatle, on prohoae druge krajine: Neokesariju,15 Samosat,16 Alanu,17 postojbinu
Abaska,18 zaviaj Ziga,19 pokrajinu Bosforina.20 Zatim on otputova u Trakijski kraj Bizantiju,21
gdje on prvi propovijeda Krista i, nauivi mnoge, postavi prezbitere Crkve: za episkopa Bizantije
on rukopoloi Stahija, koga sveti apostol Pavle spominje u poslanici Rimljanima (Rim. 16, 9). Sam
pak on, nosei u blagovijeenju Kristovom apostolske podvige i stradanja, obilaae Pont,22
Crnomorsko primorje, Skitiju23 i Hersonite24. Po promislu Boijem on doe i do rijeke Dnjepra,
25 u Ruskoj zemlji,26 i zaustavivi se kod Kijevskih gora27 on prenoi. A izjutra ustavi od sna on
ree svojim uenicima: Vidite li ove gore? Vjerujte mi, na njima e zasijati velika blagodat Boja, i
bie ovdje veliki, i Gospod e mnogo crkve podignuti tu, i svetim krtenjem prosvetiti svu zemlju
Rusku. Uziavi na gore, sveti apostol ih blagoslovi i pobode kri, predskazujui da e narod koji
ivi tu primiti vjeru od njegovog apostolskog prijestolja, osnovanog u Bizantiji.28 Proavi i gornje
gradove ruske, gdje se sad nalazi veliki Novgorod,29 a posjetivi jo i Rim,30 on se vrati u grku
pokrajinu Epir, i ponovo doe u Trakiju, utvrujui krane i postavljajui im episkope i uitelje.
Prolazei mnoge zemlje, sveti apostol Andrej stie na peloponez,31 i uavi u Ahajski grad, zvani
Patre,32 on se zaustavi kod nekog estitog ovjeka, po imenu Sosija. On teko bolesnog Sosija
podie sa bolesnikog odra i ozdravi ga, i poslije toga obrati ka Kristu sav taj grad Patre. U to
vrijeme povjerova u Krista i ena carskog namjesnika, antipata Egeata, po imenu Maksimila,
oslobodivi se tekih okova bolesti i dobivi brzo iscjeljenje. I mudri Stratoklije, brat antipatov, i
mnogi drugi raznovrsni bolesnici ozdravie polaganjem ruku na njih od strane svetog apostola.
Zbog toga antipata Egeata obuzme strahovit bijes i on, uhvativi svetog apostola, raspne ga na kri,
o emu prezbiteri i akoni zemlje Ahaje napisae ovako:
Mi, svi prezbiteri i akoni crkve Ahaje, piemo o stradanju svetog apostola Andreja, koje svojim
oima vidjesmo, svim Crkvama to su na istoku i zapadu, na sjeveru i jugu. Mir vama i svima koji
vjeruju u Jedinoga Boga, u Trojici savrenog: istinitoga Oca nebeskoga, istinitog Sina roenog,
istinitog Duha Svetog koji ishodi od Oca i poiva na Sinu. Toj se vjeri mi nauismo od svetog
Andrej, apostola Isusa Krista, ije stradanje, koje mi osobno promatrasmo, evo i opisujemo.
Antipat Egeat, doavi u grad Patre, pone primoravati vjerujue u Krista da idolima prinesu rtve.
Sveti Andrej, stupivi pred njega, ree: Ti, sudijo ljudi, trebalo je da upozna svog Sudiju koji je na
nebu, i upoznavi Ga da Mu se pokloni, i poklonivi se istinitom Bogu, da se odvrati od lanih
bogova. - Egeat mu ree: Jesi li ti taj Andrej koji rui hramove bogova i privoljeva ljude na tu
maioniarsku vjeru koja se nedavno pojavila, koju rimski carevi naredie da se istrijebi? - Sveti
apostol odgovori: Rimski carevi jo nisu poznali to, da je Sin Boji, doavi radi spasenja roda
ljudskog, jasno pokazao da t i idoli ne samo nisu bogovi nego su neisti demoni, i neprijatelji roda
ljudskog, koji ue ljude da razgnjevljuju Boga i da Ga odvraaju od sebe, da ih On ne bi sluao. A
kad se razgnjevljeni Bog odvrati od ljudi, onda ih demoni porobljavaju sebi, i obmanjuju ih dotle
dok due njihove ne izau iz tijela obnaene,33 ne nosei sa sobom nita drugo osim grijehova
svojih. - Egeat ree: Kada te babske i ture rijei va Isus propovijedae, Hebreji Ga na kri raspee.
- Sveti Andrej odgovori: O, kada bi ti poelio da upozna silu kria! Kako Stvoritelj roda ljudskog,
iz ljubavi Svoje prema nama dobrovoljno pretrpje kri, jer On i vrijeme stradanja Svog znaae, i
tridnevno uskrsnue Svoje proree, i na posljednjoj veeri sjedei s nama obavijesti nas o Svom
izdajniku, kazujui budunost kao prolost, i dobrovoljno otie na ono mjesto, na kome imaae biti
predan u ruke Hebrejima.
udim se tebi, ovjeku mudrom, ree Egeat, da ti posljeduje Onome, za koga priznaje da je bio
raspet na kriu, svejedno na koji nain, dobrovoljno ili navoljno.

- Sveti apostol odgovori: Velika je tajna svetog kria; i ako hoe da je uje, ja u ti je kazati.
- Egeat uzvrati: To nije tajna nego kazna za zloince.
- Sveti Andrej odgovori: Ta kazna je tajna ljudskog obnovljenja, samo izvoli da me strpljivo
saslua.
- Sasluau te strpljivo, ree carski namjesnik; ali ako ne uradi ono to ti nareujem, ti e tu istu
tajnu kria iskusiti na sebi.
- Apostol na to odgovori: Kada bih se boja smrti na kriu, onda ja nikad ne bih slavio kri.
- Namjesnik uzvrati: Kao to po bezumlju svom hvali kri, tako se po drskosti svojoj ne boji
smrti.
- Sveti apostol odgovori: Ne bojim se smrti ne po drskosti nego po vjeri, jer smrt prepodobnih (t.j.
ljudi pravednih, ljudi koji su ugodili Bogu) je dragocijena, a smrt grjenika je ljuta. Stoga hou da
saslua to ti budem rekao o tajni kria; iu da pozna istinu povjeruje; i da povjerovavi nae
duu svoju.
- Egeat na to ree: Nalazi se ono to je izgubljeno, to je propalo. Zar je dua moja propala, te ti
nalae daje pronaem vjerom, ne znam kakvom?
- Sveti Andrej odgovori: To je ono emu se ti ima nauiti od mene; ja u ti pokazati u emu je
pogibao dua ljudskih, da bi ti mogao poznati spasenje njihovo, izvrenom kriem. Prvi ovjek je
uveo smrt drvetom prijestupa, i trebalo je rodu ljudskom da drvetom stradanja smrt bude unitena. I
kao to prvi ovjek, koji drvetom prijestupa uvede smrt, bjee stvoren od iste zemlje, tako je bilo
potrebno da se od iste Djeve rodi Krist, savren ovjek, ujedno i Sin Boji, koji je stvorio prvog
ovjeka, da bi On obnovio vjeni ivot, izgubljen od svih ljudi; i kao to prvi ovjek sagrijei
rairivi ka drvetu poznanja dobra i zla ruke, tako je bilo potrebno za spasenje ljudi da Sin Boji
rairi na kriu ruke Svoje radi neuzdrljivosti ruku ljudskih, i zbog slatke hrane sa zabranjenog
drveta okusi gorku u; i da On, uzevi na Sebe smrt nau, podari nam Svoju besmrtnost.
- Egeat ree na to: Te rijei ti priaj onima koji e te posluati. No ako ti ne poslua moje
nareenje, ako ne htjede prinjeti rtve bogovima, ja u te prvo motkama tui, pa u te onda raspeti
na kri koji ti hvali.
- Sveti apostol odgovori: Ja svaki da prinosim Jedinome, Istinitom i Svemoguem Bogu ne dim
vaih kaenja, ne meso volovsko, ne krv jariju, nego preisto Janje koje je prinjelo Sebe na rtvu
na oltaru krsnom. Svi vjerujui ljudi prieuju se Preistim Tijelom Njegovim i piju Krv Njegovu;
ipak ovo Janje prebiva itavo i ivo, iako se istinski kolje; i svi istinski jedu Tijelo Njegovo i piju
Krv Njegovu, pa ipak, kao to kaem, Ono svagda prebiva itavo i preisto i ivo.
- Egeat upita: Kako to moe biti?
- Sveti Andrej odgovori: Ako hoe da dozna ti postani uenik, da bi nauio ono o emu pita.
- Egeat na to ree: Ja u to uenje iznudit od tebe mukama.
- Sveti apostol odgovori: udim se da ti, mudar, govori besmislice, jer da li moe, podvrgavajui
me mukama, saznati od mene tajne Boije? Ti si uo o tajni kria, uo si i o tajni rtve. Ako
povjeruje da Krist Sin Boiji, raspet od Hebreja, je istiniti Bog, onda u ti ja objasniti kako On,
mada ubijen, ivi, i kako On, iako prinesen na rtvu i jeden, prebiva itav u Carstvu Svom.

- Egeat na to primjeti: Ako je On ubijen, i od ljudi jeden, onda kako On moe biti iv i itav.
- Sveti Andrej odgovori: Ako bude vjerovao svim srcem svojim, onda e moi saznati tajnu ovu; a
ako ne povjeruje, onda nikada nee poznati tajnu ovu.
Tada carski namjesnik Egeat, razgnjevivi se, naredi da apostola bace u tamnicu. Kada svetitelj bi
baen u tamnicu, k njemu se iz cijele te zemlje slee mnogi narod, sa namjerom da ubiju Egeata a
svetog apostola oslobode iz tamnice. No sveti apostol ih zadra, savjetujui im i govorei im: Ne
pretvarajte mir Gospoda naeg Isusa Krista u avolski mete: jer Gospod na, predat na smrt,
pokaza svako trpljenje, ne protivrijeie, ne vapijae, niti se u glas Njegov na ulicama. Stoga utite
i vi, i budite mirni. Ne samo ne stvarajte prepreke mome muenitvu, nego se i sami, kao dobri
podvinici i vojnici Kristovi, spremajte d trpeljivo podnesete na tijelu svom svemogua muenja i
rane. Jer ako se treba bojati muka, onda se treba bojati onih koji nemaju kraja, (t.j. vjenih muka,
onih u paklu) a zastraivanja ljudska i prijetnje slini su dimu, iznenada se pojavljuju i isezavaju. I
ako se bojim stradanja, onda se treba bojati onih koja poinju tako da nikad im ne bude kraja. Jer
vremenska stradanja, ako su mala lako se podnose; ako su pak velika, onda, izgnavi brzo duu iz
tijela, sama se zavravaju. No ljuta su ona stradanja koja su vjena, tamo gdje je pla neprestani, i
jauk, i ridanje, i beskonane muke. Zato budite gotovi na to, da vremenskim mukama preete k
vjenoj radosti, gdje ete se veseliti, svagda cvjetati i sagda carstvovati sa Kristom.
Tako pouavajui ljude sveti Andrej provede svu no. Izjutra pak carski namjesnikEgeat sjede na
sudite; i poslavi po svetog Andreja izvede ga preda se, i upita: Jesi li rijeio da ostavi bezumlje i
da ne propovijeda Krista, da bi se mogao veselit sa nama u ovom ivotu? Jer veliko je to bezumlje
ii dobrovoljno na muke i oganj.
- Sveti Andrej odgovori: Ja u se moi veseliti s tobom, kada ti povjeruje u Krista i odbaci idole;
jer Krist me posla u ovu zemlju, u kojoj Mu stekoh ne malo ljudi.
- Egeat ree: Ja te primoravam da prinese rtve zato, da bi obmanuti tobom napustili tvoje
besmisleno uenje i prinjeli bogovima ugodne rtve, jer nema u Ahaju grada u kome nisu opustjeli
hramovi bogova. Stoga sada treba da se potovanje bogova obnovi preko tebe, da bi one koje si ti
razgnjevio, ti i umolio, te da bi i ti prebivao u prijateljskoj ljubavi s nama. Ako ne, onda e za
sramoenje bogova primiti razne muke i bit e raspet na kriu koji ti velia.
- Na to odgovori sveti Andrej: uj, sine smrti, i slamo pripremljena za oganj vjeni! Posluaj mene,
slugu Gospodnjeg i apostola Isus Kristovog! Do ovog trenutka ja razgovarah s tobom krotko, elei
da te nauim svetoj vjeri, da bi ti, kao razuman ovjek, poznao istinu i, odbacivi idole, poklonio se
iveem na nebesima Bogu. Ali poto ti ostaje u svome sramu i smatra da se ja bojim tvojih
muenja, onda izmisli najstranija muenja za mene, jer u ja u toliko miliji biti Caru mome ukoliko
tee muke pretrpim za Njega.
Tada carski namjesnik Egeat naredi da svetog Andreja povale i tuku. I kada se sedam puta izmjenie
po trojica onih koji ga tuku, sveti apostol bi podignut i priveden k sudiji Egeatu. Sudija mu ree :
Posluaj me, Andreje, i ne prolivaj uzaludno krv svoju; jer ako me ne poslua, raspeu te na kri.
- Sveti Andrej odgovori: Ja sam sluga kria Kristovog, i elim smrt na kriu. Ti pak moe izbjei
vjene muke, ako ispita moje trpljenje, povjeruje u Krista; jer mene vie boli tvoja vjena pogibao
nego moja stradanja: moja stradanja okonat e se za jedan ili, najvie, dva dana, a tvoje muke i
poslije tisuu godina nee imati kraja. Stoga ne umnoavaj sebi muke i ne zapaljuj sebi vjeni
oganj. Razgnjevljeni, Egeat naredi da svetog Andreja raspnu na kri, privezavi mu ruke i noge: jer
ne htjede Egeat da ga klincima prikuje, da ne bi apostol brzo umro, nego da bi se privezan muio
to vie. A kada muiteljeve sluge voahu svetog Andreja na raspee, stee se narod viui: ta
sagrijeie ovjek pravedni i prijatelj Boji? Zato ga vode na raspee? - a sveti Andrej moljae

narod da mu ne ometaju stradanje. I veselo iae na muke, ne prestajui uiti narod. A kada se
priblii mjestu na kome je imao biti raspet, on izdaleka ugledavi kri spremljen za njega, kliknu
gromkim glasom:
Raduj se, Kriu, tijelom Kristovim osveenim, i udovima Njegovim kao biserom ukraeni! Dok
Gospod ne bi raspet na tebi, ti bjee straan ljudima, a sada si mio i sa eljom priman, jer vjernici
znaju kako ti veselje sadri u sebi, i kakva je nagrada spremljena za tebe. Stoga neustraivo i sa
radou idem k tebi, a ti me sa veseljem primi, jer sam uenik Onoga koji je visio na tebi. Primi me,
poto sam te svagda volio i udio da ga zagrlim, o dobri Kriu, ti si od tijela Gospodnjeg stekao
krasotu i blagoljepije; odavno za tobom eznem, usrdno te ljubim, neprestano te item. I jedva te
evo naoh, spremljenog po elji srca mog. Hajde, uzmi me od ljudi i predaj me Uitelju mome, da
bi me tobom primio Onaj koji me je iskupio tobom
Govorei to, on skide odjelo sa sebe i davae ga muiteljima. Oni ga podigoe na kri, privezavi
mu konopcima ruke i noge, raspee i objesie. Oko njega stajae mnogo naroda, oko dvdeset tisua
dua; meu njima bijae i brat Egeatov Stratoklije, koji zajedno sa narodom vikae: Nepravedno
strada ovaj sveti ovjek! - A sveti Andrej ukrepljavae krane i savjetovae im da trpe vremenska
muenja, uei ih da je svako muenje nita prema nagradi koja se dobiva za njega.
Potom sav narod jurnu k domu Egeatovu, viui i govorei: Ne treba da tako strada ovjek svet,
estit, uitelj dobar, blag, krotak i mudar, nego ga treba skinuti sa kria, jer on, drugi dan visei na
kriu, ne prestaje uiti pravdi. - Tada Egeat, uplaivi se naroda, odmah pohita s njima da apostola
Andreja skine s kria. A sveti Andrej, Ugledavi Egeata, ree: Zato si doao, Egeate? Ako hoe da
povjeruje u Krista, tebi e se, kao to ti obeah, otvoriti vrata blagodati. Ako si pak doao samo
radi toga da me skine sa kria, onda ja ne elim, dok sam iv, da budem skinut sa kria: jer ja ve
vidim moga Cara, ve Mu se poklanjam, ve stojim pred Njim, no zbog tebe patim, jer tebe oekuje
pripremljena ti vjena pogibija. Stoga se pobrini o sebi dok moe, da ti se ne prohtje poeti onda
kada ti to bude nemogue.
Kada sluge htjedu da ga odveu od kria, oni ga se ne mogahu dotai; no i mnogi drugi ljudi, jedan
za drugim, pokuavahu da ga oveu, ali na mogae, poto im se ruke umrtvljivahu. Poslije toga
sveti Andrej uskliknu gromkim glasom: Gospode Isuse Kriste, ne dopusti da me skinu sa kria, na
kome visim radi imena Tvog, nego me primi, Uitelju moj: Tebe zavoljeh, Tebe poznah, Tebe
ispovijedam, Tebe vidjeti elim, to jesam Tobom jesam. Gospode Isuse Kriste, primi u miru duh
moj, jer ve je vrijeme da doem k Tebi i da gledam Tebe, za kojim silno eznem! Primi me,
Uitelju Blagi, i uini da ne budem skinut s kria prije nego to Ti primi duh moj!
Kada sveti Andrej govorae ovo, njega obasja svijetlost sa neba kao munja, na oigled sviju, i
blistae oko njega tako da smrtnom oku ljudskom bjee nemogue gledati na nju. Ta nebeska
svijetlost obasjavae ga oko pola sata. I kada svijetlost otie, sveti apostol ispusti duh, i otie u
svjetlosnom blistanju da predstane Gospodu. A visokog roda ena Maksimila, koja vjerovae u
Krista i ivljae cijelomudreno i sveto, doznavi da sveti Andrej otie ka Gospodu, skine sa velikom
au tijelo njegovo, pomaza ga skupocijenim mirisima, i poloi ga u svom grobu, u kome je i sama
imala biti sahranjena.
Egeat pak, razgljevnjen na narod, miljae da mu se osveti i da javno pokanjava one to ustadoe
na njega, a Maksimilu htjede da optui caru. Dok on to smiljae, iznenada napadne na njega avo, i
muen avlom Egeat umre usred grada. Kada o tome obavijestie njegovog brata Stratoklija koji
vjerovae u Krista, on naredi da ga ukopaju, a sam ne htje nita uzeti od njegovog imanja, govorei:
Ne daj mi, Gospode moj Isuse Kriste, da se dotaknem ma ega od blaga moga brata, da se ne bih
oskvrnavio grijehom njegovim, jer on, ljubei prolazno imanje, usudi se ubiti apostola Gospodnjeg.

To se dogodi 62. godine posljednjeg dana studenog, u Ahaji, u gradu Patri, gdje se molitvama
svetog apostola daju ljudima mnoga dobra sve do danas. Strah zahvati sve, i ne bijee ni jednog koji
ne bi povjerovao u Spasitelja naega Boga, koji hoe da se svi ljudi spase i privedu u poznanje
istine, kome slava kroz sve vjekove. Amen.
Evo, sve do ovdje je opis stradanja svetog apostola Andreja, danog od prezbitera i akona Ahajskih.
Nakon pak mnogo godina moti(sveto netruleno tijelo) ovog svetog apostola Andreja prenese u
Carigrad muenik Artemije po nareenju velikog cara Konstantina, i one bie poloene zajedno sa
svetim evanelistom Lukom i sa Timotejem, uenikom svetog apostola Pavla, u presvetom hramu
svetih Apostola, unutar sveenog rtvenika. Kasnije glava mu je prenesena u Rim, a jedna ruka u
Moskvu.
Molitvama apostola Tvog, Kriste Boe, utvrdi u vjeri grjene ljude Svoje, i spasi nas. Amen.
Napomene:
1. Vitsaida - grad na sjeverozapadnoj obali Tiverijadskog mora.
2. Vitinija - pokrajina na obalama Crnog Mora i Bosfora; glavni gradovi: Brusa i Nikomidija.
3. Du obala Mramornog Mora.
4. Halkidon - grad na Aziskoj obali Carigradskog Moreuza.
5. Bizantija - blizu ulaska u Carigradski Moreuz, na Europskoj strani. Od oko 330. godine car
Konstantin Veliki nainio je ovaj grad prijestolnicom svog carstva, i dao mu svoje ime
Konstantinopolj (= Carigrad).
6. Trakija - dio Balkanskog Poluotoka, Sjeverno od Makedonije, Jegejskog i Mramornog Mora.
7. Telasija - zemlja na zapadnoj obali Jegejskog Mora; odvajala se na sjeveru od Makedonije
lancem Olimpijskih gora.
8. Elada - zemlja u junom dijelu Balkanskog Poluotoka, do Korintskog Zaljeva; na zapadu
graniila sa Jonskim Morem, na jugu Ahajom.
9. Ahaja - pokrajina kraj june obale Korintskog Zaljeva, t.j. na Peloponezu.
10. Ovdje se podrazumjeva grad Aminsa, na junoj obali Crnog Mora, u pokrajini Pont; sada
Samsun.
11. Grad u Pontu, na junoj obali Crnog Mora, podosta istonije od Aminsa.
12. Bilo je nekoliko gradova sa tim imenom u raznim krajevima. Ovdje je rije o Irakliji na junoj
obali Crnog Mora, unekoliko zapadnije od Amastride.
13. Grad u Paflagoniji, leao na junoj obali Crnog Mora.
14. Grad u Paflagoniji, na junoj obali Crnog Mora.
15. Grad u Pontu.

16. Samosat - Sirijski grad kraj rijeke Eufrata, u gornjem toku njenom.
17. Alana - zemlja, naseljena Sarmatslim narodom istog imena, nalazila se na dananjem sjevernom
Kavkazu.
18. Abaski - pleme, ivjelo na zapadu od Alana; naziv dananje Abhazije vodi porijeklo odatle.
19. Zigi ivjeli u primorju Crnog Mora, na sjeveru od Abaska.
20. Ovdje je rije o Bosforskom carstvu, na dananjem Tavrikom Poluotoku (danas poluotok
Krim).
21. T.j. laom je preao preko Crnog Mora u Trakijski Bosfor, gdje se nahodila Bizantija.
22. Za carovanje Neronova Pont je pretvoren u rimsku provinciju, i razdjeljen na tri pokrajine:
Galaciju, Polemoniju i Kapadokiju.
23. Skitija - zemlja koja se nalazi dijelom na jugu dananje Rusije, dijelom oko Kaspijskog Mora.
Tone granice Skitije na sjeveru i istoku bile su nepoznate u starini.
24. Ovdje treba razumjeti narode koji su naseljavali Tavriki Hersonez, dananji Krim.
25. Protie na jug dananje Rusije i uvire u Crno More.
26. To je kasniji naziv, koji je nastao od slovenskog plemena: Rus.
27. T.j. penjao se pored Dnjepra do nekog brdovitog mjesta, na kome je potom ponikao grad Kijev.
28. To se proroanstvo ispunilo: Rusi su primili krtenje od Grka, i dobili prosvijetu od crkvenih
uitelja, poslanih iz Carigrada.
29. Jedan od najstarijih gradova ruskih, na rijeci Volhovi.
30. Rim - prijestolnica starog carstva Rimskog, i sadanja prijestolnica Italije.
31. Nekadanja Moreja, koja se sjedinjuje sa Balkanskim Poluotokom Korintskim Zemljouzom.
32. Inae Patras-grad na ulazu u Korintski Zaljev na Peloponezu.
33. T.j. neobuene u svete vrline i dobra djela njihova.

IVOT SVETOG ANTONIJA VELIKOG

Prepodobni Antonije rodio se 251. godine u Egiptu, u nekom selu Komi(1) , blizu Herakleje od
roditelja visokorodnih i uglednih, i uvenih kranskom pobonou. Bi tako nauen, da nita nije
znao osim roditelja i njihovog roditeljskog doma. U djetinjstvu svom nije se uio pisati, miti je
poklanjao panju djejim bajkama, nego je, zagrijan eljom za boanskim, ivio u nezlobivosti srca
svog u domu svom. esto je s roditeljima odlazio u crkvu, i nije volio djeje igre. Volio je da mu
roditelji itaju poune knjige. I ivio je onako kako su ga roditelji upuivali. Nije dosaivao svojima
traei slatkia, kao to djeca imaju obiaj. Niti je zahtijevao specijalna jela; jeo je to su mu davali,
i time bio zadovoljan, ne traei nita vie. Roditelji mu umrijee kada je imao dvadeset godina. On
ostade sa maloljetnom sestrom; i starae se oko imanja, i sestrinog dobrog naukovanja.
Odlazei po svom obiaju esto u crkvu, i sluajui paljivo to se ita iz boanskih knjiga, on uje
kako su apostoli ostavili sve i poli za Spasiteljem. Isto tako uju iz Djela Apostolskih da su mnogi
prodavali svoja imanja, i donosili novac i stavljali pred noge apostolima, da bi ga oni dijelili
potrebitima (D. A. 4,34 - 35). I razmiljae u sebi, kakva je i kolika nada njihova bila, i to - na
nebesima. Bavei se takvim mislima, on opet uje iz Evanelja Kristove rijei, upuene bogatome
mladiu: Ako hoe savren da bude, idi i prodaj sve to ima i podaj siromasima; i imat e blago
na nebu; pa hajde za mnom(Mt. 19,21). uvi to, on primjeni na sebe, kao da je Krist njemu
samome uputio te rijei, i odmah izie iz crkve; proda cjelokupno imanje svoje, dobi ogroman
novac, i podjeli ga siromasima. Samo neto malo ostavi od novca za maloljetnu sestru. A vonjak sa
tristo vrlo rodnih i ukusnih palmi pokloni susjedima, da on i sestra ne bi imali nikakve brige. A kada
ponovno ode u crkvu, uje Gospoda gdje govori u Evanelju: Ne brinite se za sutra (Mt. 6,34). I
odmah podjeli siromasima i ono malo novca to je ostavio za sestru. A sestru predade vjerujuim i
poznatim dejstvenicima(2), koji se bijahu Kristu unevijestili, da je one u svome duhu nauavaju.
Poto se tako oslobodi svih zamki ovoga svijeta, Antonije donese odluku da vie ni u domu svome
ne ostane, nego izabra surov i teak ivot. Uto vrijeme nije u Egiptu bilo mnogo manastira. Otuda
nitko ne znae pustinjaki ivot, tko god je elio da slui Kristu i da se spaava usamljivao bi se u
blizini svoga naselja, i tamo obuavao sebe vrlinama. Tako ne daleko boravljae jedan starac, koji je
od mladosti provodio usamljeniki monaki ivot. Antonije ga upoznae, i ugledajui se na njega
pone ivjeti po usamljenim mjestima u okolici svoga sela. A kad god bi uo da se netko podvizava
takvim ivotom, on bi ga kao blagorazumna pela, traio, i ne bi se vraao dok ga ne pronae, i
dobije od njega nekakvu duhovnu korist, kao iz sae meda.
Takvi bijahu prvi podvizi blaenoga. Rukovodei se time svaki dan, on utvrivae svoju misao u
preduzetom dobru. A bavljae se rukovoenjem, znajui da u Svetom Pismu pie: Tko nee da radi
neka i ne jede (2 Sol. 3,10). Novcem koji bi dobio za svoje rukotvorine kupovao je kruh i hranio
gladne. I neprestano se moljae Bogu, poto je saznao iz Svetoga Pisma da se treba neprestano
moliti (1 Sol. 5,18). A u sluanju itanja iz knjiga Svetoga Pisma toliko je bio revnostan, da nita
nije moglo promai njegovoj panji, ve drei sve zapovjedi Gospodnje, mjesto knjiga imao je
pamenje. Vodei takav ivot, on bijae voljen od sve bratije, kojima je odlazio radi duhovne
koristi. Odlazio je, i bio im posluan, uei se u njih vrlinama: kod jednoga se uio uzdranju, kod
drugoga utjesi, kod treega krotosti, u etvrtoga trenjenju, u petoga paljivom sluanju onoga to
se ita, u estoga postu, u sedmoga leanju na zemlji, u osmoga trpljenju, u devetoga smirenju.
Obogaen ljubavlju i duhovnom koriu od sviju njih, on se vraao u svoj zatvor, i u njemu
razmiljao o svemu. Mnogo se trudio da u sebi odgoji sve vrline i trudio se da se u spomenutim
vrlinama ne obrete posljednji. Tako radei, iako je sve prevazilazio slavom, ipak su ga svi voljeli.
Jer i susjedi i monasi, kojima je esto odlazio, nazivahu ga bogoljupcem; i jedni ga voljae kao sina,
a drugi kao brata.

Tako Antonije napredovae u dobru. Ali neprijatelj imena kranskog, avo, poto nije mogao da
podnosi tolike vrline u jednome mladiu, ustade na njega svojim zamkama, pokuavajui da
pomou sablazni srui njegovu plemenitu namjeru i skrene ga sa pravoga puta. Zato mu ubacivae u
duu sjeanje na prodana i podijeljena imanja, na sestrinu tugu, na slavno porijeklo, na sujetnu
slavu svijeta, na slast raznih jela, i na ostale sablazni zemaljskoga ivota. Isto tako podsjeae ga na
tekoe vrlinskog ivota, na preteki trud podviznitva, na nemo tijela, na mnotvo godina; i
navoae mu na duu mrak mnogih drugih pomisli, trudei se na sve mogue naine da ga odvrati.
Ali avo uvidje da je ismijan od Antonija, njegovim molitvama Bogu, trpljenjem i vjerom.
Tada avo upotrijebi protiv Antonija uobiajena protiv mladia iskuenja. Dosaivae mu
matanjima, zastraivanjima, privienjima, neobinim ljudima i stranom vikom, plaei ga. Pa ga i
danju javno napadae. A Antonije se silno protivljae avolu. avo mu ubacivae hrave pomisli, a
Antonije ih proganjae neprestanom molitvom. avo mu prirodnim uzbuivanjem i raspaljivanjem
tijela naslaivae ula, a Antonije vjerom, bdjenjem i postom branjae svoje tijelo. avo se po noi
pretvarae u lijepe ene, pomou lukavstava izazivajui pohotu, a Antonije im protustavljae:
osvetniki plamen pakla i patnje od neuslavljivog crva; avo mu preporuivae klizavi put mladosti,
na kome se lako pada i brzo u provaliju upada, a Antonije izvoae protiv toga beskonane muke
Stranoga suda, i tako ouvae istou due nepovrijeenu od iskuenja.
Svim tim bi ismijan i osramoen avo. Jer on koji misli da je ravan Bogu, bi jadnik ismijan od
mladia. I ratujui protiv tijela i krvi, bi pobijeen od tjelesnoga ovjeka. Jer slugu svoga krepie
Gospod, koji nas radi uze tijelo na sebe, i podari tijelu pobjedu nad neprijateljem, da bi svi, posebno
tako kuani, ponavljali apostolsku rije: Ne ja nego blagodat Boja koja je sa mnom. ( 1 Kor.
15,10).
Poto opaka zmija ne mogae takvim svojim lukavstvima da obori Antonija, a vidje kako je on
stalno progoni, jarost je obuze i krgutae zubima. Zatim mu se avo javi na vidljiv nain; u obliku
crnog i stranog djeaka, koji plakae i govorae ovjejim glasom: Mnoge sam iskuao, mnoge
sablaznio, a sada sam pobijeen od tvojih trudova, kao i od ostalih Svetitelja. - Ovo pak lukavac
govorae, elei da visokoumljen saplete smirenoumnog mladia. Upita ga blaeni Antonije: Tko si
ti to tako govori? - Odgovori avo: Ja sam navoditelj na blud; ja navodim svakojake neistoe na
sve mladie, zato se i nazivam demon bluda. Koliko njih, koji su se zarekli da ive u istoi, vratih
u neistou! Koliko njih, koji su poeli da vode ivot uzdravanja, nagovorih da se vrate na
prijanje! Ja sam, radi koga prorok Osija koji ukorava pale, govorei: duh bluda zavede ih (Os.
4,12). I zaista ja ih zavedoh.. Ja sam koji i tebe esto kua, ali sam uvijek bio prognan. - Kada ovo
u Kristov vojnik, uznese blagodarnost Bogu, i naoruavi se ogromnom smjelou protiv vraga,
ree: U mnogome si dakle ismijan, i u mnogome si zgaen, jer i crnoa tvoja, i djeaki oblik, znaci
su tvoje nemoi. Uostalom, to mi ti moe? Gospod mi je pomonik, i ja u slobodno gledati u
neprijatelje moje. - I odmah na ovu rije privienje, koje bijae vidljivo, iezne.
Ovo bi prva Antonijeva silom Kristovom pobjeda nad avolom. Ali niti se Antonije zbog ove jedne
pobjede predade nehatu, niti avo zbog ovog jednog poraza iznemoe. Jer avo, kao lav riui hodi
i trai koga da prodere (1 Ptr. 5,8). Ali i Antonije, sjeajui se rijei Svetoga Pisma, da su lukavstva
avolova mnogobrojna (Ef. 6,11), produi da i dalje ivi u surovim podvizima. Jer miljae da
Sotona, pobijeen u tjelesnim iskuenjima, moe poduzeti druga stranija lukavstva. Stoga sve vie
i vie priteljivae tijelo svoje, da ne bi u emu god bio pobijeen. I navikavae sebe na najsuroviji
ivot. U dobrovoljnom sluenju Bogu on mnoge podvige pretvori u navike, a navike pretvori u
prirodu. Svaki dan postio je do sunevog zalaska, a svaku no provodio je u molitvi. Nekada po dva
dana hranu ne uzimae, i tek etvrtog dana pomalo spavae. Hrana mu bijae kruh i sol, i malo
vode, a postelja - rogoa i vlasenica, ponekad gola zemlja. Jelej nije jeo, a o mesu i vinu ne treba ni
govoriti, jer se to ne susree ni kod najljenijih monaha. Blaeni je govorio da mladievom tijelu nije
lako nadjaati i savladati vraga, ako se raznjei slau jeleja; stoga treba nalagati na tijelo
najsurovije podvige, da bi duh nadjaao iznemoglo tijelo, po rijei apostola: Kada sam slab onda

sam silan (2 Kor 12,10). A svakoga dana predavajui se novim podvizima, blaeni Antonije se
sjeao proroka Ilije koji govori: iv je Gospod sila, pred kojom danas stojim(3 Car. 18,15). I
razmiljae u sebi, govorei: Ne nalazi se uzalud u Svetom Pismu ova rije danas , jer Ilija ne
raunae prolo vrijeme, u koje se podvizavao, nego kao da svaki dan iznova poinjae podvige. On
revnovae da bude ist srcem pred Bogom, da bi bio dostojan vienja Bojih, i spreman ispuniti
volju Njegovu. I jo smatrae da sluga Boji treba da se ugleda na velikoga Iliju, njega da ima za
uzor, i da u njemu kao u ogledalu ogleda svoj ivot.
Sa tom milju on se povue na groblje, koje se nalazilo ne daleko od sela. A zamoli jednog
poznanika da mu u odreene dane donosi hrane. I poznanik ga taj zatvori u jednoj grobnici, i
usamljen molitveno tihovae tamo blaeni. A kada to vidje avo, uplai se da se vremenom on ne
naorua protiv njega pustinjakim boravkom. I dopusti Bog , te avo sabra svoje prijatelje, i tako
istukoe blaenog Antonija, da se od velikih bolova nije mogao pomaknuti niti govoriti. Rane
bijahu tako strane, da su bolovi bili vei od svih ljudskih stradanja. O tome je sam blaeni kasnije
mnogo puta priao. Ali, milosrem Boga, koji nikada ne ostavlja one koji se u Njega uzdaju,
Antonije bi sauvan od smrti. Jednoga dana doe onaj poznanik nosei Antoniju uobiajenu hranu, i
otvorivi vrata nae ga gdje lei na zemlji kao mrtav. Uze ga na lea i odnese u selo. Kada to uju
susjedi i blinji, sa velikom tugom priredie mu slubu kao pokojniku. A po ponoi svi oni, umorni
od bdijenja, vrsto zaspae. Tada Antonije poto mu se snaga malo povrati, uzdahnu, podie glavu i
vidje da ne spava njegov poznanik koji ga bijae donio. Dozva ga k sebi i zamoli, da ga polako, ne
probudivi nikoga, odnese odakle ga je i donio.
Odnesen tamo, Antonije produi da po svom obiaju i dalje ivi usamljeniki. Poto zbog rana nije
mogao da stoji, on leae niice molei se. I po molitvi gromko viknu: O demoni, evo ovdje sam ja
Antonije! N bjeim od borbe sa vama, makar mi jo stranije stvari priredili. Nitko me ne moe
rastaviti od ljubavi Kristove. - I pjevae govorei: Ako vojska navali na mene, nee se uplaiti srce
moje (Ps. 26,3).
Kada on ovo govorae, nenavidnik dobra, avo, zaudi se kako se Antonije usudio vratiti poslije
tolikih rana. I sazvavi svoje pse, s jarou im govorae: Vidite da ga ni duh bluda ni rane ne
mogae pobijediti. tovie, drsko nam se ruga. Uzmite sva oruja, jer e se on ljuto boriti s nama.
Neka uvidi koga poziva u borbu protiv sebe.
Kada avo ovo objavi, sve mnotvo demona poletje, jer avo ima bezbrojna oruja za borbu. I
iznenada nastade takva buka, da se sve iz temelja treslo, i zidovi popadae. I raznoliko drutvo
demona odmah upade, i obitavalite Antonijevo ispunie prividima: pojavie se u obliku lavova,
vukova, guja, zmija, korpija, risova i medvjeda, i svaki je na svoj nain bjesnio: lav je rikao htjevi
da prodere Antonija, bivol je svojom rikom i rogovima htio da ga uplai, zmija je utei prijetila,
vukovi su silni skaui navaljivali, ris po svojoj naravi inio je razna lukavstva; svakovrsna straila
nosila su se pred oima, i razlijegali su se uasni i jezivi glasovi. Blijed i izbavljen, Antonije,
dobivajui najsvirepije bolove u tijelu, ipak ostade ne poplaen u trezvenom umu. Iako mu tjelesne
rane priinjavahu bolove, on ipak bijae nepokolebljiv duom, i rugajui se demonima, govorae:
Kada biste imali moi, dosta bi bio i jedan za borbu. Ali poto vas je Gospod raslabio, vi ste
nemoni, pa zato i pokuavate da svojom mnoinom izazovete strah. I to ba, to ste uzeli na sebe
oblike nerazumnih zvijeri, i je oigledan znak nemoi vae.
I junak opet govorae: Gospod vam je dopustio da ustanete na mene; ako to moete, evo mene,
poderite me! Ako pak ne moete, zato se onda uzalud trudite? Jer je krsni znak, i vjera u Boga
neosvojiva tvrava. . A demoni, izvodei protiv blaenog Antonija, mnoga lukavstva i straila,
krgutahu zubima, jer niti jedan od njih ne mogae nita uiniti pomou iskuenja. Naprotiv, svaki
bijae pobijeen i ismijan od Antonija. A blagi Gospod Isus ne napusti u takvoj borbi slugu svoga,
ve mu bijae i pokrovitelj. Jer kada Antonije podie oi svoje, vidje gore krov otvoren, tama bijae
iezla, a na njega sijae svjetlost. im ga svjetlost obasja, niti jedan demon ne ostade, i bolovi

tjelesni najednom nestadoe, a razruena grobnica opet se sagradi. Saznavi po tome dolazak
Gospodnji, uzdiui iz dubine srca, blaeni ovako govorae Svjetlosti koja ga obasjae: Gdje si bio,
blagi Isuse, gdje si bio? Zato nisi u poetku doao da iscijeli rane moje? - I u glas koji mu
govorae: Antonije, ovdje bijah, ali sam ekao da vidim tvoje junatvo. Sada pak, poto si se
junaki borio, uvijek u te pomagati, i uinit u te uvenim u cijelome svijetu. - uvi to, Antonije
ustade, i bijae toliko okrijepljen, da se osjeao daleko snanijim nego to je bio ranije. A tada
blaenom Antoniju bijae trideset i pet godina.
Poslije toga Antonije gore spomenutom starcu, od koga bijae dobio prve duhovne koristi, i zamoli
ga da ide s njim u pustinju, da tamo zajedno ive u neprohodnim mjestima. Ali starac ne pristade
zbog starosti i novine prijedloga. Antonije onda odbaci strah i krenu sam na dug i teak put: i otie
u jednu pustu goru, koja jo ne bijae poznata monasima. A protivnik ga ne prestade kuati, elei
da mu osujeti namjeru. Da bi ga ulovio sve bogoljubljem , on baci nas put srebrni tanjur. Kada ga
Antonije opazi, on vidje u tome lukavstvo vraga; i bi malo i u nedoumici. Promatrajui srebro, on
prekoravae kuaa za ovu opsjedu, i ovako razmiljae: Otkuda u pustinji ovaj tanjur? Ovo je put
samo za zvijeri i ptice; nema nikakvog traga od putnika. Ako je ispao, ne bi mogao ostati
neprimijeen, i onaj koji ga je izgubio, vrativi se naao bi ga lako. Ovo je tvoja zamka, avole, ali
mi nee osujetiti namjeru; srebro tvoje neka i ide s tobom u pogibelju.
I im to ree, tanjur kao dim pred licem ognja iezne. Zatim on opet na putu ugleda veliku koliinu
zlata. On ga preskoi i bjeei kao od ognja, on zae duboko u pustinju. I tamo prjeavi rijeku,
nae u gori jedan prazan kuerak, koji zato to je bio dugo zaputen, bijae pun gmizavaca i zmija.
Antonije se nastani u njemu kao novi itelj(3), i odmah pobjegoe sve korpije. On kamenjem
zagradi ulaz, a sa sobom je imao kruha i vode za est mjeseci. Obiaj je kod Tibejaca da tako uvaju
kruh u rezervi, i on se ne kvari u toku cijele godine. Tu se Antonije zatvori, nikuda ne izlazei
odatle, niti koga primajui. Samo dvaput u godini kroz krov mu je prijatelj sputao kruh, sa kojim
se bio dogovorio o tome, ali ni rijei nije progovarao s njim. Mnogi pak koji su eljeli da ga vide
zbog duhovne koristi i dolazei pred njegova vrataca, uli bi esto razne glasove neistih duhova
protiv Antonija, i viku, i prostote: to si doao u naa obitalita? to je tebi do ove pustinje? Idi iz
tuih krajeva; ne moe ovdje stanovati, niti podnijeti nae napade! - I u takvoj neprestanoj borbi sa
demonima, u takvoj usamljenosti i udaljenosti od oiju ljudskih, provede prepodobni Antonije
dvadeset godina.
A kada doe vrijeme da Antonije ivi ne samo radi svog spasenja nego i drugima na korist, sabrae
se mnogi koji su eljeli da podravaju njegove itije, i nasilno otvorie vrata njegovog zatvora. I
ugledae ga licem svjetla i tijelom zdrava. I udei se, kako se od tolikih postova i podviga, i od
tolike borbe sa demonima, ne izmjeni u licu i u tijelu. Od tada prepodobni Antonije postade
drugima nastavnik i pastir, i uitelj podvinikog ivota, i voditelj k nebu. A Bog mu toliko
pomagae, da se s vremenom silno umnoie njegovi uenici, koje on privedoe odricanju od svijeta
i prezrenju sebe samih. I za kratko vrijeme, bijae osnovani mnogi manastiri, u kojima on
roditeljskom ljubavlju rukovodie i nove i stare inoke.
Jednoga dana skupi se bratija kod njega, i zamolie ga da im propie monaka pravila. A on im
povienim glasom ree: Sveto Pismo je dovoljno da nas naui ispunjenju svih zapovjedi Bojih. Ali
i ova je vrlina prekrasna: da se bratija uzajamno tjei rijeima. Stoga mi vi, kao djeca ocu otkrivajte
to znate, a ja u vam kao sinovima kazivati ono to dugim iskustvom saznah. Ovo ipak svima neka
bude prvo pravilo: neka niti jedan ne poputa u podvigu koji je uzeo na sebe, nego neka se
neprestano sve vie trudi u njemu kao da ga je tek poeo. - I produi rije, i govorae im o mnogim
korisnim stvarima, to je sve opirno izloeno u njegovom itiju koji je napisao sveti Atanasije
Veliki. Ovdje emo spomenuti samo neke od tih stvari.
O vjenom ivotu sveti Antonije govorae ovako: U ovom ivotu prodajna cijena odgovara robi, jer
prodaje li neto, od kupca e dobiti onoliko koliko ta stvar vrijedi. A obeanje vjenoga ivota

daje se za malu cijenu, jer nam se prodaje za kratkovremeni ivot. Kao to stoji napisano: Dana
godina naih svega ima da sedamdeset godina, a vie od toga - muka je i patnja (Ps. 89,10). Ako
dakle doivimo osamdeset ili sto godina trudei se u djelu Bojem, u buduem ivotu carevati emo
ne samo toliko godina, nego emo carevati kroza sve vjekove; naslijediti emo ne zemlju nego
nebo; ostavit emo truleno tijelo; a primiti emo ga kao besmrtno nebo. Stoga, djeice, ne padajte
duhom zbog nevolja; jer stradanja sadanjeg vremena nisu nita prema slavi koja e nam se javiti.
(Rim. 8,18).
O onima to se odriu svijeta a preuveliavaju znaaj tog svog podviga on govorae: Neka nitko ne
misli o sebi da je neto veliko ostavio, ako je prezreo svijet. Jer sva zemlja, usporeena sa
naslijeem nebeskim, kratka je i mala. I kada cijeli svijet ostavimo, ne inimo nita dostojno
nebeskih obitelji. Utoliko prije, neka svatko razmisli, i odmah e shvatiti, da ni rei ne moe da je
ostavio neto veliko kada se odrekao svojih malih vinograda, i njiva, i nitavnoga zlata; niti treba da
tuguje, kao da e za to dobiti neto malo. Kao kad netko za jednu bakarnu drahmu dobije sto
zlatnika, tako vam je i ovo: tko se odrekao carevanja nad itavim svijetom, dobit e sto puta bolje
nagrade u nebeskom carstvu.
O tatini bogatstva i dragocjenosti vrlina govorae: Treba naroito da razmiljamo o ovome: ako
netko i eli da svoja bogatstva zadri za sebe, smrt e mu ih nasilno oduzeti. Zato onda ne
upranjavmo vrlinu kao nam je neophodna? Zato carstva radi nebeskog ne ostavljamo dobrovoljno
svoja imanja, koja emo na kraju ovoga ivota izgubiti? Neka se krani ne brinu o onome to ne
mogu ponijeti sa sobom. Potujmo svom duom ono to nas vodi k nebu; to jest, mudrost, istou,
pravdu, vrlinu, um trezven, staranje o sirotinji, jaku vjeru u Krista, srce koje jarost savladiva,
gostoljublje. Potujui to, mi emo sebi na zemlji napraviti ivot bez tuge.
O revnosnom i neprekidnom sluenju Kristu Bogu sveti Antonije govorae ovako: Rasudimo: mi
smo sluge Kristove, i treba da sluimo Njemu koji nas je stvorio. Jer sluga zbog prologa posla ne
odbacuje sadanje i budue zapovjedi, niti smije rei da je umoran od prologa posla i da treba da
ga oslobode od sadanjeg posla. On neprestanim staranjima obavlja istu rabotu, da bi i volju
Gospoda svog ispunio, i izbjegavao batine i kazne za lijenost. Tako i mi treba da se sluimo
zapovijedima boanskim, znajui da je Bog pravedni nagraditelj: koga u emu zatee, po tomu e
mu i suditi. Jer nam Bog preko proroka Jezekilja govori o tome; Pravednoga nee izbaviti pravda
njegova kad zgrijei, i bezbonik nee propasti za bezbonosti svoje kad se vrati od bezbonosti
svoje, kao to pravednik ne moe s nje ivjeti kad zgrijei. Kad kaem pravedniku da e doista
ivjeti, a on se pouzda u pravdu svoju pa uini nepravdu, od sve pravde njegove nee se nita
spomenuti, nego e poginuti s nepravde svoje koju uini (Jez. 33,12 - 13). Jer i bijedni Juda, zbog
bezakonja koje uini u jednu no, upropasti sav svoj raniji trud. Stoga radi, duni smo da se
neprestano budno staramo oko zapovjedi Gospodnjih, imajui Boga za pomonika. Kao to stoji
napisano: onima koji ljube Boga sve ide na dobro (Rm.8,28). A uae da se lijenost savladava
sjeanjem na smrt, podsjeajui na apostola koji umre svaki dan. Jer apostol kae: Nevolje
podnosimo svaki as, jer svaki dan umiremo (1 Kor. 15,30- 31). Poto smo i mi ljudi, ispravljajmo
svoj ivot, sjeajui se stalno smrti, da ne bismo grijeili. Jer ustavi od spavanja, ne nadajmo se da
emo doivjeti veer. I odlazei na spavanje, ne oekujmo sutranji dan. Neemo sagrijeiti, niti
emo se zagrijati nekim eljama, ako smo svuda i svagda svjesni da ne znamo to nas eka i da je
Bog nad svima nama. Tada se ni ljutiti neemo jedan na drugoga, ni poeljeti da skupljamo
zemaljska blaga, jer emo neprekidnim sjeanjem na smrt unitavati sve to je truleno. Prestat e
ljubav prema enama, i ugasit e se plamen pohote, i oprostit emo jedan drugome grijehe, ako
stalno budemo imali pred oima Strani Sud. Strah od Suda, i plaenje od muka, i trepet od velikih
kazni, lako unitava udnju za tjelesnim strastima, i duu koja pada kao sa neke litice, povraa.
I jo o carstvu Bojem prepodobni govorae: Jelini mudrosti trae, i po tuim zemljama raspituju
uitelje o tatim uenjima, a mi nemamo potrebe da lutamo po tuim zemljama ili da more

prehodavamo radi carstva nebeskog, jer Gospod na Isus Krist ree u Evanelju: Carstvo je Boje
unutra u vama (Lk. 17,51). Nama je potrebno samo ovo: dobra volja srca naeg.
O borbi sa demonima blaeni Antonije govorae: Zapovijed je usta Bojih da neprestano budno
motrimo to se zbiva u naoj dui, jer imamo lukave neprijatelje, demone. Po svjedoanstvu
apostola, nae borbe s njima su neprekidne (Ef. 6,11 - 12). Ogromno mnotvo demona prelijeu
kroz na zrak; vojske njihove ne prolaze daleko od nas; raznovrsnost njihovu ubogost moja ni
iskazati ne moe, ali u ukratko navesti one sablazni koje oni protiv nas izmiljaju. Prije svega
duni smo na umu imati ovo. Bog ne stvori nikakvo zlo, niti poetak svome zlu demoni ne uzee od
Njegove volje; taj preokret nastade u njima ne od njihove prirode ve od njihove volje. Jer oni
bijahu dobri, poto bijahu sazdani od dobroga Boga, ali svojim gordoumljem bijahu zbaeni s neba
na zemlju. I boravei na zemlji u smrdljivome mulju, oni zavedoe narode sanjarijama i nauie ih
idolopoklonstvu. A nama kranima zavidei , bjesne protiv nas, i ne prestaju tutkati na nas sva zla,
da ne bismo mi zauzeli njegovo prijanje prijestolje na nebu. Raznovrsno je i mnogostruko njihovo
zlo: neki od njih dosegnue vrhunac zloe, a drugi izgledae manje zli, ali svi oni prema svojim
moima, vode razne borbe protiv svake vrline. Zbog toga potrebno nam je mnogo molitve i
uzdranja, da bi smo dobili od Boga dar rasuivanja, kao bi smo mogli uoavati razlike meu
duhovima zla i znati njihova lukavstva i sablazni, i u svakoj borbi sa njima, isticati jednu zastavu:
Kri Gospodnji. Dobivi ovaj dar rasuivanja, sveti apostol Pavle uae govorei: da nas ne prevari
Sotona, jer znamo to on misli (2 Kor. 2,11). Potrebno je da i mi postanemo slini apostolu, i da
prenosimo drugima ono to smo i sami iskusili, i da uimo jedan drugoga. to se mene tie, ja sam
kuan od mnogih demonskih lukavstava, i kao djeci vam govorim, da bi ste se uspjeli oprezno
uvati od njih. Opaka je mrnja njihova na sve krane, naroito na monahe i djestvenike Kristove.
Oni na putovima njihovim postavljaju zamke, i upinju se da im srca upropaste bogomrskim i
smrdljivim pomislima. Ali neka vas to nita ne plai, jer sve to odmah obaraju tople molitve k Bogu
i post pobonih. Ali ako i prestanu demoni sa iskuenjima, nemojte misliti da ste odnijeli konanu
pobjedu nad njima, jer su oni navikli da i ranjeni estoko napadaju. Kada sa pomislima ne mogu
nita, oni onda obino mijenjaju nain borbe: iskuavaju pomou sanjarija, i zastrauju
preobraavajui se nekad u ensko, nekad u korpiju, nekad u neku ogromnu priliku ija glava
dopire do krova hrama, nekad u bezbojna oblija, nekad u ogromnu vojsku. No sve to odmah
nestaje im se prekriimo. A poto se objelodane sva ta njihova lukavstva, oni poinju da predviaju
dogaaje budunosti, uzimajui na sebe ulogu proroka. A kada i u tome doive sramotu, oni onda
dozivaju u pomo vrhovnu silu svih zala - samog poglavara zla.
Prepodobni otac na Antonije Veliki mnogo puta je govorio da mu je Gospod otkrio, i on je, kao
nekada pravedni Job, oima svojim vidio pravoga Sotonu: Iz usta mu izlaze plameni luevi, i iskre
ognjene skau. Iz nozdrva mu izlazi dim kao iz usijane pei; dah mu je kao eravica, i plamen mu
suklja iz usta (Jov. 41,9 - 12). Tako straan izgleda poglavar demona, koji bi htio da sav svijet za
tren oka uniti, ali ne moe nita, jer je vezan Bojom silom, kao konj uzdom, i kao rob okovan. A
boji se krsnog znaka i istog ivota pravednih, kao to nam kazuje sveti Antonije, govorei:
Ljubljeni, mono oruje protiv avola je ist ivot i bez prijekorna vjera u Boga. Vjerujte meni koji
sam to iskusio: Sotona drhti od bdijenja, molitava i postova onih koji pravedno ive; i od njihove
krotosti, dobrovoljnog siromatva, nehvalisavosti, smirenja, ljubavi, negnjevnivosti, a naroito od
ljubavi prema Kristu istog srca njihovog. Jer zna naduveni drakon, da je osuen da bude gaen
nogama pravednika, po zapovjedi Boga koji ree: Evo vam dajem vlast da stanete na zmije i na
korpije i na svaku silu vraju. (Lk. 10,19).
Prepodobni Antonije ispria i ovo radi koristi onima to sluaju: Koliko puta su mi prijetili demoni,
pretvarajui se u naoruane vojnike, u korpije, u konje, u zvijeri i razne zmije; i opkoljavahu me, i
ispunjavahu obitalite u kome ja bijah. A im bih ja zapjevao: Jedni se hvale kolima, drugi konjima,
a mi imenom Krista Svoga (Ps. 20,7), oni bi se pomou Bojom odmah razbjeali. Jedanput pak
dooe sa velikom svijetlou, govorei: Doosmo, Antonije, da ti podarimo nau svijetlost. - A ja
zatvorih oi, ne elei da vidim avolju svijetlost, i moljah se Bogu, i svjetlost bogomrzaca

odjednom se ugasi. Poslije nekoga vremena oni opet dooe, pjevajui preda mnom, i navodei
rijei Svetoga Pisma; i prepirahu se meu sobom; a ja kao gluh ne sluah. Jednom zatresoe moj
manastir, a ja se nepokolebljivim srcem moljah Gospodu. esto prireivahu igre, esto i sviranje;
ali ja tada pjevah, i njihovi se glasovi pretvarae u kuknjavu, a ja slavljah Gospoda koji satire
njihovu silu i bijes. Vjerujte mi, djeco, to u vam rei: jednom vidjeh avola visoka tijela, koji se
usudi rei: Ja sam Boja sila i premudrost. - I obrati se meni rijeima: to eli da ti dam, Antonije?
A ja mu snano pljunuh u usta, i naoruavi se imenom Kristovim poletjeh na njega, i on, veliki po
izgledu, odmah iezne iz mojih ruku.
Jednom, kada sam postio, on mi doe kao crnorizac, donese mi kruha i predloi da jedem. I ti si
ovjek, ree mi, ljudskom slabou sputan, okrijepi svoje tijelo da se ne razboli. - A primijetih
vjetu zamku lukave zmije, i im pribjegoh oruju Kristovom, on postade kao dim i iezne kroz
prozore. - esto mi demoni u pustinji pokazivahu privid zlata, ili gledanjem u zlato ili dodirom. Ne
tajim i to da su me demoni mnogo puta i tukli, a ja vikah: Nitko me ne moe rastaviti od ljubavi
Kristove. - A oni, uvi to, vikae jedan na drugoga, i bivahu progonjeni, ne mojim ve nareenjem
Boga, koji ree: Vidjeh Sotonu gdje spade s neba kao munja (Lk. 10,18).
Jednom zalupa demon na manastirska vrata; ja izaoh, i vidjeh ovjeka viljega od mene, glava mu
dopirae do neba; i kad ga upitah: Tko si? On odgovori: Ja sam Sotona. - A ja mu rekoh: to trai
ovdje? On odgovori. Svi me monasi nizato okrivljuju. Zato me svi kranski narataji proklinju?Ja odgovorih: Pravo ine, jer ih ti svojim sablaznima esto saplite. - A on e na to: Ja im nita ne
inim, ve oni sami smuuju jedan drugoga. A ja sam postao bijednik. Nisi li uo to kae Sveto
Pismo: Vragu nestade oruja sasvim; gradove ti si razvalio (Ps. 9,7). Eto nemam niti jedno mjesto,
ne drim niti jedan grad, ve mi i oruja nestade, u svima naratajima i zemljama slavi se Kristovo
ime, a pustinje se napunie monasima. Sami dakle, neka se paze, i neka me bez razloga ne
proklinju. - Tada se ja veoma udivih blagodati Bojoj, i rekoh mu: Ne tvojoj istini, koje u tebe nema
niti malo, nego Bojoj sili, prepisujem tako novu i neuvenu izjavu, jer ti, glava lai, primoran si da
to kae, i eto sada si ne elei, izrekao istinu. Jer je Krist, doavi, potpuno otjerao tvoje sile; i ti,
lien anelske slave, valja se u smrdljivom mulju. - Tek to izree ove rijei, demon iezne.
Kazujui takve stvari, prepodobni uae bratiju da se ne boje demonske sile, jer je nemona, i
Kristom pobijeena , nego treba da se naoruaju junatvom u Gospodu, utvrujui u Kristu svoja
srca. A bratija, sluajui to, radovahu se ovakvim poukama, oca svoga, i mnogo ih koriahu. Jer u
jednih rastijae elja za vrlinama, u drugih se slaba vjera uvrivae, od ostalih bjeae hrave
pomisli, a u nekih iz srca im nestajahu uasna straila. I tako osloboeni demonskih sablazni, svi se
divljahu tolikoj Antonijevoj blagodati za razlikovanje duhova, koju mu dade Gospod.
Na toj gori, na kojoj prepodobni Antonije ivljae, bijahu manastiri kao atori naikani, puni
boanstvenih monaha, koji su pojali, itali, molili se, gladovali, veselili se nadom u budua blaga, i
radili rukama svojim da bi dijelili milostinju. Ljubav i sloga bijahu meu njima; i njihova naselja
bijahu kao grad, udaljen od svjetske vreve, ispunjen pobonosti i pravdi. Meu njima ne bijae niti
jednog zavidnika, ni rugaa, ni neprijatelja, ni roptaa, ve mnotvo onih koji se uzdravaju i mole
jednoglasno Bogu. I tko god je vidio te manastire, i ovakav poredak njihov, morao je uzviknuti
rijeima Svetoga Pisma: Kako su lijepi atori tvoji, Jakove, i kolibe tvoje, Izrailju! Pruili su se kao
potoci, kao vrtovi kraj rijeke, kao mirisno drvo koje je posadio Gospod (4 Mojs. 24,5 - 6).
Dok je vrijeme tako prolazilo, i prepodobni Antonije se predavao mnogobrojnim podvizima,
nastade ljuto gonjenje na Crkvu Kristovu od bezbonog cara Maksimila(4). I dovoahu svete
muenike u Aleksandriju na muenje. Tada i prepodobni Antonije ostavi svoj manastir i poe k
ovim Kristovim rtvama, govorei: Hajdemo na slavno veselje brae nae, da se ili s njima
udostojimo tog istog slavlja ili vidimo druge kako vojuju. - I bijae prepodobni ljubavlju i voljom
zaista muenik, ali kada htjede na nastrada u ime Gospodnje, muenitvo mu ne bi dano. Jer
Gospod razmiljajui o onome to je korisno za njegovo stado, sauva uitelja i nastavnika

Antonija. Usrdno i revnosno se drae svetih muenika, vezan ljubavlju za njih on ih okovane
sluae, i na sudite s njima dolaae, i pred muitelje istupae, i jasno obavjeivae da je kranin,
ustremljen sav mukama za Krista. Ali ne bi ruke koja se usudi da ga takne. Tako je Bog htio,
uvajui ga na veliku korist drugima. A kada se presveti Petar arhiepiskop aleksandrijski , ovjena
muenitvom, i gonjenje prestade, blaeni Antonije se vrati u svoj manastir. I svakoga dana eznui
za vjerom i nadom svetih muenika, on iscrpljivae sebe najsurovijim postovima i bdijenjima.
Nosio je vlasenicu, i preko nje kou. Nikada nije svoje tijelo prao, osim kada je morao da gazi
vodu. I do kraja njegova ivota, nitko nikada nije vidio njegovo obnaeno tijelo.
U jedno vrijeme kada se od svih oiju sakri, i zakljua svoju obitelj, i nikoga ne primae, doe
vojskovoa Martinian sa svojom bjesomunom kerkom. I kucajui na vrata, moljae ga da izie i
pomogne njegovoj keri, pomolivi se za nju gospodu Bogu. Ali on nipoto ne htjede da otvori.
Samo pomolivi se odozgo kroz prozori ree: ovjee, zato trai moju pomo? I ja sam smrtan,
i nemoan kao i ti. A ako vjeruje u Krista, kojemu ja sluim, idi, i po vjeri moli se Bogu, i ozdravit
e ki tvoja. - I on odmah otie vjerujui, i prizivajui ime Kristovo, i ozdravi ki njegova.
A mnoga i druga udesa injae Gospod preko sluge svoga Antonija. Zaista, kao to je i obeao u
Evanelju: Itite i dat e vam se(Mt. 7,7). Jer nae li dostojnoga blagodati Svoje, on mu ne
uskrauje ni udotvornu silu Svoju. Tako mnogi koji su patili od neistih duhova, dolaahu pred
obitelj blaenog Antonija. Ali poto je ulaz bio zatvoren, oni su leali pred vratima, i on ih je
iscjeljivao svojim blagoprijatnim Kristu molitvama.
Poto je silan svijet dolazio i naruavao mu ueno bezmolvije, podviniko molitveno tihovanje,
prepodobni se uplaie da se ne pogordi zbog velikoga dara udotvorstva i donese odluku da
otputuju u gornju Tivaidu, gdje ga nitko ne poznaje. I uzevi kruh ode na obalu rijeke, i stade ekati
lau da naie rijekom. Ali u tom uje glas s neba: Antonije kuda i zato ide? - A on kao da obian
glas uje odgovori bez straha: Poto mi svijet ne da mira, odluih se da idem u Gornju Tivaidu, da
se vie ne bih bavio onim to je iznad mojih sila. A oni mi naruavaju mir. - I opet mu prozbori glas
odozgo. Ako poe u Tivaidu, to je vrlo teak i naporan put. Ako pak zaista eli da uti, onda idi
sada u unutranju pustinju. - Onda Antonije upita: A tko e mi put pokazati? Jer ne znam u koje
mjesto da idem. - I odmah mu glas ukaza na Saracene, koji su se vraali iz Egipta, gdje su bili radi
trgovine. Antonije ih sretne i zamoli ih da ga povedu sa sobom i odvedu u pustinju. Oni ga primie
kao Bogom poslanog suputnika, i nastavie put. Poto je blaeni Antonije sa Saracenima putovao tri
dana i tri noi, stigoe do jedne gore vrlo visoke, u ijem podnoju izbijae vrelo vode slatke, i
neveliko polje pruae se kraj gore sa neto pustinjskih palmi. To mjesto dopade se Antoniju od
Boga ukazano. Jer na obali rijeke Bog mu nevidljivo govorae odozgo, i pokaza mu to mjesto za
njegov boravak. I uzevi od suputnika kruh, nastani se u toj gori sam samcat.
A Saraceni, njegovi suputnici, vidjevi kakav ivot ivi Antonije, donoahu mu kruha; a ponekad
jeae i po koju urmu. Zatim bratija sazna za boravite blaenog Antonija, i kao djeca sa ljubavlju
mu slahu hranu. Vidjevi da se bratija trudi oko njega, i elei da ih oslobodi takvoga truda,
Antonije zamoli jednoga od njih, kad mu bijae doao, da mu donese lopatu, motiku i sjeme. A kada
mu to donese, prepodobni poe gorom i naie na jedno mjesto zgodno za obraivanje, koje se
moglo i natapati vodom, koja je u blizini protjecala. To mjestace on okopa i zasija. I od tada je
svake godine imao kruha koji je sam prireivao. I radovae se to se u pustinji i hranio od truda
ruku svojih, i to drugima nije bio na teret. Ali poto su ga i tu neki esto posjeivali, on posija malo
zelja, graha, i drugog povra, da bi imao ime ugostiti svoje posjetioce. No isprva dolaae zvijeri
radi vode, i gaae mu povre i jeae. Tako, kada jednog dana po svom obiaju dooe,
prepodobni udari po grudima tapiem jednu zvijer, i obrati se svima ovim rijeima: Zato mi tetu
nanosite, kada vam nita naao uinio nisam? Udaljite se radi imena Gospodnjeg, i vie ne dolazite
ovamo. - I od tada, uplaivi se prijetnje, zvijeri vie ne dolaahu na to mjesto

Tako prepodobni ivljae sam na tom mjestu, upranjavajui se u molitvama i uzdranju. A bratija
ga ljubljae; dolaae mu, i sluae mu. I svaki mu donoae masline i ulje, leu i ostalo povre. I
moljahu ga da time potkrijepi svoje staro tijelo. A koliko je blaeni Antonije, ivei tamo, iskuenja
podnio! Zaista se na njemu zbilo ono to je u Svetom Pismu reeno: Na rat nije s krvlju i tijelom,
nego s duhovima zla ispo neba (Ef. 6,12). A ovo se doznae preko onih to su ga posjeivali. I
kakve su se tamo strahote ule, i zvukovi oruja! Sva je gora bila preplavljena demonima. A
prepodobni Antonije bijae tvrd kao grad, i sam ih sve savlaivae, jer kleanjem i orujem
molitava, odagnae svu vojsku sotoninu. Zaista je dostojno divljenja, kako se u neprohodnoj
pustinji jedan ovjek, sam samcat, ne uplai od svagdanjih demonskih najezda, od tolikih zvijeri,
od tolikih otrovnih gmizavaca. S pravom je David pjevao: Tko se uzda u Gospoda, on je kao gora
Sion, ne pomie se dovijeka (Ps. 124,1).
Jedne noi, sluei Gospodu u molitvi i bdijenju, Antonije vidje sav manastir ispunjen oporima
zvijeri, kao i cijela pustinja. Svi bijahu razjapili eljusti i krgutahu zubima, sve da bi uplaili
blaenog Antonija. A on odmah prepozna vraje lukavstvo, i ree: a ako vas je sotona poslao na
mene odmah se udaljite, jer sam sluga Kristov. - I na ovu zapovijed sve zvijeri pobjegoe od sile
Boje, kao da ih motikama tuku i jure.
No poslije nekoliko dana opet sveti imae borbu sa istim vragom. U svetog Antonija je bio obiaj da
posjetiocima, koji su mu donosili poklone, da na blagoslov neki dar. Radi toga pletui korpu povue
vrpcu i ustade, i u tom trenu ugleda zvijer neobina izgleda: do pola imao je oblik ovjeji, a donji
dio tijela bio je magarei. Prepodobni prekrii svoje elo i ree ovo: Ja sam sluga Kristov, ako si
poslan k meni ne bjeim. - I tog asa privienje ono, sa mnotvom drugih demona, urliui pobjee
i nestade.
Poslije nekog vremena bratija zamolie prepodobnog da ih posjeti. I on pobijeen oinskom
ljubavlju pristade. Onda zajedniki natovarie na kamilu vode i kruha, jer vode usput nema nigdje. I
krenue na put. Ali na polovici puta nestade im vode, a bijahu u opasnosti da svi umru. Obioe svu
okolinu traei koju kap vode, ali ne naoe. A i kamila ve bijae na izdisaju od ege. Starac kada
vidje ovu muku, pribjee uobiajenoj pomoi- molitvi. Udalji se malo od njih, klee, i podigavi
ruke ka Gospodu pomoli se, i odmah na tom istom mjestu izbi izvor. I svi se napie vode, i napunie
sud, pa krenue na put, i stigoe ka eljenoj bratiji. A sva bratija izie u susret starcu, i esno ga
cjelivavi radovahu se njegovom blagoslovu. On pak, kao zakon ili eljeni dar donosei s gore,
prui im duhovnu hranu. Pohvali podvige ostarjelih i poui mlade. Onda, kao da se dugo zadrao,
on pohita natrag u svoje mjesto.
Imajui vlast nad neistim dusima, prepodobni je mnoge izbavio od tih muka, izgonei demonsku
silu iz ljudi, kao to o tome opirno pie u njegovom itiju sveti Atanasije Veliki. I druge razne
bolesti iscjeljivao je molitvom.
Prepodobni je imao u izobilju i proroki dar, prozirui u budunost, i daleke dogaaje gledajui kao
da se tu, oko njega zbivaju. Jednom dva brata bijahu dola k njemu. Poto na putu ne bijae vode,
jedan od njih umre od ei, - takva je bila volja Gospoda, - a drugi leae na zemlji oekujui smrt.
Antonije pak sjeae na gori, i brzo pozva dva inoka koji bijahu kod njega, i naredi im da uzmu
malo vode i tre putem ka Egiptu, rekavi im: jedan brat, idui ovamo, predstavi se Gospodu, a
drugi e isto tako umrijeti, ako mu ne pohitate u pomo. - I po nareenju njegovom monasi
pohitae, i naoe ga kao to im ree starac: iznemoglog od ei brata napojie, i sa sobom uzee, a
preminulog sahranie. - Opet, jednom drugom prilikom on sjedei na gori, i gledajui u nebo, vidje
jednu duu gdje uzlazi gore, a Aneli je veseli prate na nebo. udei se ovome, on se pomoli da mu
se objasni ovo vienje, i odmah mu doe glas: Ovo je dua monaha Amona, koji u Nitriji ivljae. A Amon bijae star ovjek, koji je od mladosti do svoje koncine, ivio pravedno i sveto, kao to u
njegovom itiju pod etvrtim listopadom pie. Mjesto pak, gdje Antonije sjeae, bilo je udaljeno
od Nitrije, trideset dana hoda. Kada uenici Antonijevi vidjee svoga starca vesela, uahu se, i

pristupie mu, molei ga da im kae razlog svoje veselosti i ushienosti. I on im ree: Sada se Amon
upokoji. - A oni znaahu Amona, jer je esto dolazio k njima. I oni zabiljeie taj dan. A poslije
trideset dana dooe bratija iz Nitrije, i saznadoe od njih da se Amon upokojio onoga dana i sata, u
koji starac vidje duu njegovu gdje je Aneli nose. I divljahu se istoi Antonijeve due, koja tako
brzo vidje, ono to se dogodilo na tolikoj udaljenosti.
Jednoga dana u tri sata popodne, prepodobni Antonije htjede da jede, i ustavi da se pomoli, pade u
ekstazu (bi van sebe) i vidje sebe gdje leti po zraku. I zrani demoni ispreavahu mu se na putu, i ne
davahu mu da proe mimo; a aneli im se protivljahu traei razlog zato ga zadravaju. Oni pak
traae sve Antonijeve grijehe, od njegova roenja. I aneli im zatvorie usta, govorei: Gospod ih
uniti. A ako znate neke njegove grijehe otkako postade monah i zavjetova se Bogu, to treba ovdje
da iznesete. - Tada demoni u bijesu svome stadoe klevetati Antonija, iznosei lane optube, ali
poto to bijahu oigledne lai, morahu osloboditi put Antoniju. - I odmah Antonije doe sebi, i vidje
sebe na svome mjestu. Ali zaboravi da jede, i svu no provede u umilnoj molitvi i svesrdnim
uzdasima, razmiljajui u sebi, o mnotvu neprijatelja ljudskih i o tome kako je vrlo teak put kroz
zrak ka nebu.
Jedne noi doe Antoniju glas odozgo, govorei: Antonije, ustani, izii, i vidi.- I ustavi izie, i
podignuvi oi k nebu vidje nekog ogromnog i stranog, glava mu je dosezala do oblaka, a vidje i
druga neka bia, kao krilata gdje hoe da uzlete k nebu, ali onaj strani irei ruke svoje, spreavae
im ulaz, i jedni, obarani njime, padahu na zemlju, a neki ne obraajui panju, njega preletjee
smjelo. Na ove on bijae kivan, i krgutae zubima. - I opet bi glas Antoniju: Potrudi se da shvati
to vidi. - I on stade prosvijeenim srcem razumijevati da je to uzlaenje dua: one to avo
sprjeava i obara, to su grjenici koje on zadrava za sebe, a svete- ne moe da uhvati niti zadri.
O takvim otkrivenjima govorae prepodobni bratiji, ne iz slaboljublja, nego radi koristi njihove.
tovie, im bi primijetili da se on za vrijeme molitve udi neemu, odmah bi ga molitvama
salijetali i primoravali da im kae to je vidio. A i lice njegovo, imajui blagodat veliku i preslavnu,
sijae te ga je i u velikoj gomili mogao prepoznati i onaj koji ga nikada ranije vidio nije. Duevna
istoa njegova odraavae se u veselosti lica njegova, te je on, iznutra ozaravan bogovienjem,
stalno bio radostan, po Svetom Pismu: od veselog srca i lice cvijeta (Pri. Sol. 15,13).
Kao to je po vanjtini bio mio, tako je i u vjeri bio ist i divan. Nikada se nije mjeao sa
odstupnicima od vjere, znajui njihovu dobrovoljnu pokvarenost i propast. Ni sa manihejcima ni sa
drugim jereticima nije ljubazno razgovarao, osim kada bi bilo izgleda da se neki moe osloboditi od
zablude. Govorio je da prijateljstvo i razgovori sa njima kode dui. Naroito pak odbacivao je
arijance, i nareivao pravo vjernima da im se i ne pribliavaju. Jer kad jednom dooe k njemu neki
arijanci, i iz njihova razgovora uvidje njihovo zlo, on odmah pobjee od njih sa gore, govorei:
Rijei su im daleko otpornije od zmija. - A kada arijanci poee govoriti lane glasove kao da sveti
Antonije odrava openje sa njima, on se zaudi njihovoj drskosti. I razjaren pravednom jarou,
otie u Aleksandriju, i tamo pred arhiepiskopom i cijelim narodom prokle arijance, nazivajui ih
preteama antikrista, a propovijedajui da je Sin Boji ne stvorenje ve Tvorac, jednosutan sa
Ocem. I radovahu se pravovjerni, to stup Crkve proklinje arijansku jeres, kao protivnu i
neprijateljsku Kristu. Tada ni veliko ni malo, ni muko ni ensko, ne ostade kod svojih kua. Ne
samo krani nego i jeretici, pa ak i idolopoklonici, slijegahu se k prepodobnome, govorei:
Volimo da vidimo Bojeg ovjeka. Jer Antonijevo ime bijae uveno i proslavljeno. I eljahu da se
makar kraja od haljine njegove dotaknu, vjerujui da e im to biti od velike pomoi. Koliko se tada
iscijeli bjesomunih u drugih raznovrsnih bolesnika! Koliko se idolskih hramova isprazni od idola!
I koliko ljudi zbog Antonijeva dolaska u grad, napusti neznaboaku zabludu, i pridrui se stadu
Kristovom! Zaista se njegove rijei i udesa ne mogu ispriati(5). Dok se silan svijet skupljao oko
svetitelja i pritjenjavao ga, neki poee odbijati narod, smatrajui da je to svetitelju teko i
dosadno. A on im krotka srca ree: Zar je ovo stado mnogo brojnije od demonskih vojski sa kojima
stalno ratujemo na gori?

A kada se iz Aleksandrije vraae u svoju obitelj, mi ga ispraasmo, - govori pisac njegovih itija,
sveti Anastasije Veliki, - a pozadi vapijae neka ena govorei: Stani, molim te, ovjee Boji, stani,
moju ker silno mui avo! Stani, molim te, da ne bih, trei nastradala! - To u divni starac, i mi ga
zamolismo, te on zastade iako nije elio. I kad stie ena sa kerkom, padoe pred njim na zemlju,
svetitelj se pomoli tajno Gospodu naem Isusu Kristu, i tog trena izie duh ne isti iz bolesnice.
Majka zahvaljivae Bogu, i narod bijae razdragan; a svetitelj se radovae to se vraa voljenoj
pustinji.
Jo je i ovo bilo udno kod prepodobnog; on nije uio knjige, ali je bio veoma mudar i pametan.
Jednom dooe k njemu dva filozofa Grka, elei da iskuaju i pobjede Antonija. On se tada nalazio
na visokoj gori. A kad ih ugleda, odmah vidje to je posrijedi, i iziavi pred njih odmah ree preko
tumaa: to vi mudraci toliki put prevaliste i dooste glupome ovjeku, i hoete da se prepirete sa
neznalicom? - A oni odgovorie: Nisi glup, nego si veoma mudar. - Svetitelj im opet slobodno ree:
Ako sam ja, kao to kaete, mudar, i posjedujem mudrost, onda je dobro za vas da sljedujete onom e
za koga govorite da je mudar, jer mudre treba slijediti i na njih se ugledati. Da sam ja k vama doao,
ja bih se ugledao na vas. Ali poto ste vi doli k meni kao mudracu, onda budite krani kao i ja to
sam.- I udaljie se filozofi, udei se i otrini njegova razuma i progonu avola, to sami vidjee.
Drugom jednom prilikom dooe prepodobnome neki uenjaci, sa namjerom da ga ismiju kao
neknjievna i nepismena. A on ih zapetlja ovakvim pitanjem: Odgovorite mi to je prvobitnije:
razum ili slova? I to je od njih poetak drugome? Da li razum bi sastavljen od slova, ili slova
proizau iz razuma? - Oni odgovorie: Razum je pronalaza i dava slova. - Antonije ree: Zato
kome je razum zdrav, njemu nisu potrebna slova.
Tako i trei put dooe prepodobnom Antoniju, neki ljudi zaslijepljeni mrakom svakojakih mudrosti
svjetskih. Svojim znanjem oni prevazilazie sve mudrace. I svojim pitanjima vjetim oni istraivahu
od prepodobnoga razloge za vjeru koju u Krista imamo, elei da ismiju kri Kristov. Starac zauti
malo, srce ga je boljelo zbog njihove zablude, i stade im preko tumaa, koji je dobro znao grki,
govoriti: to je bolje i estitije; potovati kri Kristov, ili veliati preljube, djece ubojstva, i
rodoskrnjavljanje bogova vaih? Da li slaviti u Kristu preziranje smrti, uvenu vrlinu nad vrlinama,
ili hvaliti vae zlo, koje ui svemu hravom? to je bolje nego vjerovati i propovijedati ovo: Bog
radi spasenja naeg uze na sebe tijelo ljudsko, da bi, sjedinjujui se sa smrtnima, uzeo nas na nebo, i
nainio nas zajedniarima nebeske prirode? Kako se usuujete smijati kranima to vjeruju i
ispovijedaju da Kristos Sin Boji ne umanjujui sebe postade to ne bijae i ostade to bijae? Zar i
vi sami ne inite da dua silazi sa neba, i oblai se ne samo u ljudska nego i u ivotinjska tijela, i
tvrdite da se ona useljava ponekad u ovjeka, ponekad u ivotinju, u ptici i u druge ivotinje?
Kranska vjera, kao to i ui milosre Boje, tako isto kae da je mogue i obaploenje Boga. A vi
bulaznite kako dua istie iz svijetlog izvora Bojeg, pa pada dolje, smanjuje se, mijenja i pretvara.
No ovdje je rije o kriu Krista Boga naeg. Zar nije bolje pretrpjeti kri ili ma kakvu smrt, nego
vjerovati vaim besmislenim bulanjenjima i klanjati se egipatskoj boginji Izidi, koja plae za
Ozirisom(6)bratom i muem svojim? Zastidite se, molim vas, zbog zamki Tifona, brata naeg boga
Ozirisa, koji oskrni Izidu. Neka vas je stid zbog Saturnovih pohoda i zloinakog prodiranja
djece(7). Zasramite se zbog zvjerskog rodo ubojstva, i preljube njegove, i pohotljivosti prema
enama i malianima! On se kako kazuju vai proroci, sav istroio u poganoj pohotljivosti: na krilu
danajske djevojke on se od pohote i pretvorio u prljavu kiu; on se u pticu prevratio, da bi svoju
prljavu strast zadovoljio na tuoj eni Lidiji: on se i na svoj muki rod raspalio i oskrvnuo carskoga
slugu. Eto, u takve stvari vi vjerujete, takvi su vai bogovi, takvi su ukrasi vaih hramova. A rugate
se Kristu i stradanju Gospodnjem. No zato preuujete uskrsenje Njegovo? Zato previate udesa
Njegova, kao to su: davanje vida slijepima, sluha gluhima, hoda hromima, oienje gubavcima,
hodanje po moru, izgonjenje demona, uskrsavanje mrtvih, i druga mnogobrojna udesa, koja
pokazuju Njegovu boansku slavu i silu? I kada bi ste napustili zavist kojom ste ispunjeni, odmah bi
ste poznali da je Isus Krist - istiniti Bog, koji je radi spasenja ljudi uzeo na sebe nemonu prirodu

nau. - Ovo, i mnoge druge stvari izgovori prepodobni, i tako posrami ove ljubitelje prepirki
filozofe, da mu niti jednu rije ne mogahu odgovoriti.
U prepodobnom Antoniju dostojno je i divljenja ovo. Iako je ivio daleko u usamljenosti, car
Konstantin i njegovi sinovi Konstans i Konstancije imaahu veliku ljubav prema njemu, i moljahu
ga preko pisama svojih kao oca da doe k njima, da ga vide. A on upita svoje uenike, govorei: Da
li da idem carevima, ili da ne idem? - Oni mu odgovorie: Ako ide, bit e Antonije; ako pak ne
ide, bit e ava Antonije. - I ree prepodobni: Dakle ne idem, i neu biti ava. - I ne otie. A carevi
ga moljae da ih barem preko pisama blagoslovi i utjei. I otpisa im prepodobni, savjetujui im ono
to je korisno za njihovo spasenje. Pohvali najprije njihovu vjeru u Krista. Onda ih pouavae: da se
ne gorde ondanjom vlau i ne ponose carskom slavom; da ne zaboravljaju da su ljudi, nego da se
sjeaju Stranoga Suda, na kome e imati dati odgovor na svoju vlast; da budu milostivi prema
ljudima i da se potrude da budu pravedne sudije, da ubogima i sirotinji budu kao roditelji. - Primivi
ovakav Antonijev odgovor, carevi se mnogo radovahu.
Jednom sjedei meu bratijom i radei, prepodobni Antonije doe van sebe, i paljivo gledajui u
nebo uzdisae, i sa umilenjem priklanjae koljena na zemlju i plakae dugo. Svi oko njega bijahu
uplaeni, i svesrdno ga moljahu da im kae to to vidi. A on, uzdahnuvi duboko ree: Bolje je
djeco, umrijeti prije nego nastade ovakvo zlo. - Poto ga opet moljahu, on zaplaka i ree:
Neiskazivo stradanje dostii e Kristovu Crkvu. Vjera vaseljenka dat e se ljudima koji e biti kao
nerazumne ivotinje. Jer vidjeh oltar hrama Gospodnja prepun mazgi, koje opkolie sveti presto i
sve to bijae na njemu obarae, razbacae i zgazie. I uh glas koji govori: Opustjet ete oltar moj!
- Eto to je razlog moga uzdisanja i plaa.
Ovo vienje prepodobnog Antonija zbi se nakon dvije godine: nastade ljuto gonjenje od strane
arijanaca, crkve opljakae, boanski sasud popljuvae, pogane ruke neznaboake oskrvnavie
Svete Tajne. Tada se gomile ne pobonih okomie na Krista; primoravahu pravoslavne da sa
palminim granama idu u crkve, jer su u Aleksandriji, idolopoklonici imali obiaj da sa palminim
granama ulaze u svoja idolita. A arijanci bijahu pozvali idolopoklonike u pomo protiv
pravoslavnih. Ugledajui se na njih, arijanci su odlazili u svoje crkve sa granama. Poto se sloie
da unite pravoslavne krane, arijanci upranjavahu obiaje idolopoklonika, a idolopoklonici obiaje arijanaca. Stoga primoravahu i pravoslavce na takav obiaj neznaboaki, da bi ih smatrali
za arijance. O uasa li neiskazanog! O djela svebezakonog! Djevojke i ene bijae osramoene, krv
pravoslavnih po crkvama prolivana poprska prijestolje, krstionice bijae oskrnavljene pohotljivou
neznaboakom. Tada svi vidjee da se dogodilo Antonijevo vienje, u kome on vidje kako mazge
pregazie oltar Boji. I mnogi slabii tada iz straha od arijanaca pristupahu herezi.
Ali od predstojee opasnosti sveti Antonije utjei bratiju, rekavi: Ne tugujte, djeco, jer kao to se
Gospod razgnjevio, tako e se i milost skloniti, a Crkva e opet dobiti krasotu svoju, i po obiaju
svom procvjetati i ojaati. I one koji su za vrijeme gonjenja sauvali vjeru Gospodnju, vidjet e te
gdje sjaju svjetlou blagodati. A zmije e se vratiti u svoje jazbine, dok e se pobonost mnogo
poveati. Samo pazite da se ne oskrvnite sa arijancima. Jer arijansko uenje nije apostolsko, ve
avolsko, i oca njihovog sotone.
U to vrijeme u Egiptu bijae vojvoda, po imenu Valakije, koji zbog arijanaca ljuto gonjae krane.
I on bi toliko bijesan, da je djestvenike i monahe tukao gole na pozornici. Njemu prepodobni
Antonije posla pismo ovako napisano: Vidim gdje gnjev Boji ide na tebe, prestani sa gonjenjem
krana, da bi te obila pogibao koja ti se pribliava. - Nesretni Valakije proita pismo, i nasmijavi
se, pljunu na njega i baci ga na zemlju. A one koji mu bijahu donijeli pismo silno izrui, i jarosno
grdei prepodobnog razmetae se. Ali kao to bijae prorekao prepodobni, ovog bezbonika, brzo
dostie kazna Boja. I to na ovaj nain. U peti dan, otkako dobie pismo, on zajedno sa egipatskim
knezom Nestorom izjaha na vrlo krotkim i pitomim konjima, sa namjerom da otiu do mjesta
zvanog Hereum, u Aleksandriji. Konji pod njima stadoe podigravati. I konj na kome jahae Hektor,

iznenada dohvati zubima Valakija, obori ga na zemlju, i zubima mu iskida bedra i utrobu. I
odnesoe ga skoro mrtva u grad, gdje treega dana ispusti svoju nesretnu duu. I svi uvidjee da se
na gonitelju zaslueno zbi Antonijevo proroanstvo.
No ve je vrijeme da ispriamo koncinu prepodobnog Antonija.
Blaeni otac Antonije imae obiaj da sa vrha gore, gdje on ivljae, silazi i posjeuje bratiju, koji
ivljahu u podnoju gore. A kada im jednom, po obiaju, doe u posjetu, kaza im o svojoj smrti to
mu Bog bijae otkrio, govorei: Eto, djeco, uinio sam vam posljednju roditeljsku posjetu. Ne
oekujem da vas opet vidim u ovome ivotu. Ve je vrijeme da idem iz ovoga ivota i otponem, jer
proivjeh sto i pet godina. - uvi to, bratija od tuge srca Zajecae, i sa suzama ljubljahu starca kao
onoga koji ve odlazi iz svijeta. A on ih savjetovae da ne poputaju u podvizima, i da im ne dotui
uzdranje, nego da ive kao oni koji svaki dan umiru; da uvaju duu od neistih pomisli, da se
ugledaju na svetitelje; da se ne drue sa raskolnicima meletijancima niti ope sa bezbonim
arijancima; da uvaju otaka predanja i pobono dre istu vjeru u Gospoda naeg Isusa Krista.
Poslije ove pouke bratija ga veoma moljae da ostane kod njih,jer eljahu da se udostoje vidjeti
asnu koninu oca svog. Ali on ne pristade, jer je znao da oni hoe tijelo njegovo poslije njegove
smrti, sveano da sahrane. I bojei se ljudskog potovanja i slave poslije smrti urio je da sakrije
sebe u samoi. I poto se oprosti sa bratijom krenu na vrh gore u svoje obitalite, mjesto svojih
omiljenih podviga. A poslije nekoliko mjeseci, razboli se. I pozva dva inoka koji se ve pedeset
posljednjih godina podvizavahu s njim, trpei u uzdranju i sluei starosti starevoj. I ree im:
djeco, kao to stoji u Svetome Pismu, ja idem kuda ide sve na zemlji (3 Car.2,2), jer me ve zove
Gospod, i elim da vidim nebesa. A vas, srce moje, savjetujem da ne upropastite svoje mnogo
godinje uzdranje. Napredujte u podvizima kao da ste tek sad poeli monaki ivot. Poznate su
vam razne zamke koje demoni postavljaju, ali se vi ne plaite nemone sile njihove. Nadu polaite u
Isusa Krista; u duama svojim utvrdite vjeru u ime Njegovo, jer od istinske vjere svi demoni bjee.
Sjeajte se zapovjedi mojih, i svakog dana ispravljajte ivot svoj, da bi vam nagrada bila dana bez
zakanjenja. Sa raskolnicima, hereticima i arijancima nemojte imati nikakve veze, jer vam je
poznato da niti jedan moj razgovor sa njima nije proao u miru zbog hrave naravi njihove i zbog
stava njihovog. Naroito se trudite da zapovjedi Gospodnje drite, da bi vas, poslije smrti vae, svi
svetitelji primili u svoja vjena naselja kao prijatelje i poznanike. O tome mislite, o tome mudrujte,
o tome razmiljajte. I ako se istinski brinete o meni, ako imate ljubavi za oca svog, ako hoete da mi
uinite po volji, potrudite se svim srcem da nitko moje moti ne prenese u Egipat, kako ne bi tijelo
moje sahranili uz poasti, jer sam se zbog toga i povukao na ovu goru. Vi, djeco, sami sahranite
tijelo oca svog, i drite ovu zapovijed starca svog; da nitko osim ljubavi vae ne zna grob moj, u
kome ete sakriti tijelo moje. A ja vjerujem u Gospoda, da e pri uskrsenju mrtvih ovo tijelo
uskrsnuti netjeljno. Moju pak odjeu podijelite: mantiju i poderanu rizu na kojoj leim podajte
episkopu Atanasiju(8): drugu mantiju dajte episkopu Serapionu(9), a vi uzmite moju vlasenicu. I ostajte mi zdravo, srce moje, jer Antonije odlazi, i nee vie biti s vama u ovome ivotu.
Rekavi to, uenici ga cijelivae, a on isprui noge, a lice mu preli tiha radost, jer on kao na
prijatelje svoje gledae na Anele koji bijahu doli da mu duu prenesu. I odmah usnu, i pridrui se
svetim ocima .. A uenici kao to im on bijae zapovjedio, pogreboe u zemlju tijelo njegovo, i osim
njih nitko da danas ne saznae gdje se nalazi grob prepodobnog Antonija. Atanasije dobi pak od
uenika njegovih, rizu sa mantijom, i primi ih kao da je samog Antonija dobio. I sa radou gledae
na njih, stalno se sjeajui svetog lika oca.
Takav bijae ivot i takva konina prepodobnog Antronija, ija ljubav i slava prijee sve zemlje. No
on se proslavi ne knjievnim djelima, ni svjetskom mudrou i dijalektikom, ni znamenitou
porijekla, ni velikim bogatstvom, ve bogougodnim ivotom. I zbi se na njemu Spasiteljeva rije:
Proslavljajui onoga koji mene slavi. - On nije proveo ivot na nekom istaknutom mjestu, ve u
neprohodnoj pustinji; i odatle se prouo u panjolskoj, u Africi, u Italiji, u Iliriku, i u Starom Rimu.

No to nije ni elio niti traio sveti Antonije, koji se trudio da se od sviju sakrije u pustoj gori, nego
je Gospod pokazao svima ovaj svjetilnik, da bi se drugi uili od njega vrlini, i divei se takvom
ivotu prepodobnog oca proslavljali Oca nebeskog, kome sa jednorodnim Sinom Njegovim i svetim
Duhom, ast, slava, blagodarnost i poklonjenje zavijek, amen
***
Osim ovog itija svetog Antonija, koje je napisao njegov sveti uenik, sveti Atanasije Veliki,
postoje i u drugim sveto-otakim knjigama podaci o drugim udesima i doivljajima svetog
Antonija. Ovdje emo navesti jo jedan od tih udesnih doivljaja, istinu Velikog Antonija:
Prepodobni Antonije, veliki meu savrenim ocima, bijae prozorljiv. Poto je iskusio demonska
kuanja, on ni u to ne raunae vie njihova lukavstva. I mnogo puta je svojim tjelesnim oima
vidio i anele i avole kako se trude oko ljudi, da ih privuku svaki na svoju stranu. On bijae toliko
veliki i moan u svojim vrlinama, da se rugae neistim dusima i ismijavae ih. Ponekad ih i
ogoravae, podsjeajui ih na to kako su zbaeni sa neba, i kako se imaju vjeito muiti u ognju.
A jednom se dogodi ovo: Dva demona se dogovarahu kako da odu slavnome starcu Antoniju. I
razgovarahu meu sobom kako nitko od njih ne smije da mu se priblii, bojei se da mu starac ne
zada teke rane. Jer starac bijae dostigao veliko bezstrae i savreno itije, i bijae se obloio
Presvetim Duhom. I jedan od te dvojice demona govorae prijatelju svom: Brate Serefere, ( jer tako
bijae ime ovome demonu) , ako bi se koji od nas pokajao, da li bi Bog primio njegovo pokajanje?
Moe li to biti ili ne? - Odgovori drugi: Tko to moe znati? A Serefer ree: Hoe li da odemo
starcu Antoniju, koji se nas ne boji, te da od njega saznamo?- Odgovori mu drugi: Otii, otii, ali se
dobro pazi, jer je starac prozorljiv, i vidjet e da ga kua, pa nee htjeti da pita Boga o tome. Ipak,
idi, da bi na neki nain saznao to eli.
I Serefer se pretvori u ovjeka, i otie k starcu Antoniju, i stade plakati pred njim i ridati. A Bog,
elei da pokae da ni od koga koji se kaje ne okree glavu nego prima sve koji mu pribjegavaju, i
dajui primjer ovjeku grjeniku kako ne bi okrenuo glavu ni od avola, poglavara zla, kada bi se
ovaj istinski pokajao, privremeno sakri od starca namjeru ovoga demona. I prepodobni, vidjevi
pred sobom ovjeka a ne nekog demona, upita ga: Zato, ovjee, tako od srca rida i plae, te i
moju duu potresa svojim suzama?- A prepredeni demon odgovori: Oe sveti, ja nisam ovjek, ve
demon, i to zbog mnotva bezakonja mojih. - Upita ga starac: to hoe da ti uinim, brate? (Jer
prepodobni smatrae da on iz velike smirenosti naziva sebe demonom. A Bog mu ne bijae jo nita
otkrio o ovome). Demon odgovori: Oe sveti, molim te samo za jedno, pomoli se usrdno Bogu da ti
kae, da li bi primio avola ako se pokaje, ili ne? Jer ako bi primio avola, primio bi i mene, poto
sam uinio djela koja i on. - Starac na to ree: Ispunit u ti volju. Ali, idi danas domu svom, pa sutra
doi ovamo, i ja u ti rei to o tome Gospod kae.
I demon ode. A kad padne no, starac podie k nebu svoje svete ruke, i pomoli se, ovjekoljubivom
Bogu, da mu kae da li bi primio avola ako se pokaje. I odmah Aneo Gospodnji stade pred starca
i ree: Ovako kae Gospod Bog na: Zato me moli za demona? On je doao da te lukavo iskua. A starac ree Anelu: Zato mi onda Gospod Bog ne otkri to, nego sakri, da ne prozrem demonovo
lukavstvo? Aneo odgovori: Neka te to ne buni, jer je ovo neko divno promiljanje Boje u korist
grjenika, da grjenici koji su poinili mnoga bezakonja, ne bi oajavali nego se kajali, znajui, da
sveblagi Bog ne okree glavu ni od koga koji mu pribjegava, pa makar to bio i sam lukavi avo, ako
to istinski uini. Osim toga, Bog ti nije to otkrio, da bi se na ovaj nain objelodanila okorjelost i
oajanje demona. Stoga, kada ti doe kua, i upita te, ti ga nemoj odmah presjei, nego mu reci
ovako: Bog je toliko ovjekoljubiv, da ne okree glavu ni od koga koji mu pribjegava, pa makar to
bio i sam avo. Eto, obeava da e i tebe primiti, samo ako bude ispunio ono to ti bude naredio. A
ako te upita: to mi on nareuje? Reci mu: Ovako kae Gospod Bog: Znam te tko si, i odakle si
doao sa kuanjem. Ti si stara zloa i ne moe biti nova vrlina; ti si poglavar zla, i nee poeti

sada dobro raditi. Naviknut na gordost, kako se moe smiriti do u pokajanje, i nai milost? Ali, da
ne bi na dan Suda imao ovaj izgovor, kako si htio da se pokaje no Bog te nije primio, evo blagi i
milostivi Gospod i tebi odreuje ( samo ako sam pristaje) pokajanje, jer kae: Stojei na jednome
mjestu tri godine, i to okrenut Istoku, vii i govori i danju i nou ovo: Boe smiluj se, na mene,
staru zlou! - Ovo da govori sto puta. I opet drugu molitvu: Boe, spasi mene, pomraenu prelest! I ovo isto tako da govori sto puta. I opet: Boe , smiluj se na mene, mrzost opustoenja! - Govori i
to sto puta. Tako vii ka Gospodu neprestano, jer nema tijela, da bi se umorio i malaksao. A kada to
izvri sa smirenoumljem , onda e biti primljen u svoje prvobitno dostojanstvo i uvrten meu
Anele Boje. - I ako ti obea da e ovo uiniti, ti ga primi na pokajanje. No znam, da staro zlo ne
moe postati novo dobro. A ovo neka se napie za posljednje narataje, da ne bi oajavali grjenici
koji hoe da se kaju. Jer e se iz ovoga ljudi vrlo lako uvjeriti da ne treba da oajavaju za svoje
spasenje.
Poto Aneo to ree prepodobnome Antoniju, uzie na nebo. A kada svanu doe avo, koji jo iz
daleka stade plakati i ridati kao ovjek. I pristupivi starcu, pokloni se. Starac ga u poetku ne
izoblii, ali u umu svom govorae: U zao as si doao laove, avole, korpijo, tvore zala,
starodrevno zlo, gujo sve lukava!- Onda mu sveti ree: Kao to ti obeah, molio sam se Gospodu
Bogu mome. On e te primiti na pokajanje, ako usvoji ono to ti preko mene zapovijeda silni i
svemoni Gospod moj. - I demon upita: A to je to to mi Bog naredi da uradim? - Starac odgovori:
Bog ti zapovijeda ovako: Da okrenut Istoku, tri godine nepokretno stoji na jednome mjestu, viui
dan i no: Boe, smiluj se na mene, staro zlo! - Ovo ima govoriti sto puta. Zatim stotinu puta
govori ovako: Boe, smiluj se na mene, mrzost opustoenja! A poslije toga opet sto puta ovo: Boe,
smiluj se na mene, pomraenu prelest! - I kada bude izvrio sve to ti nareuje Bog, biti e
uvrten meu Anele Boje, i biti e u onome inu u kojem si i ranije bio.
Serefer odmah zbaci sa sebe ono lano pokajniko oblije, grohotom se nasmija, i ree starcu: O
kaluere! Da sam htio da nazovem sebe starom zloom, i mrzou opustoenja, i pomraenom
preleu, ja bih to uinio ranije, u poetku, da bih se spasio. Sada da nazovem sebe starim zlom?
Nipoto! I tko to govori? O, pa ja sam sve do ovog trena divan u slavi svojoj, i svi mi se plaljivci
pokoravaju! I zato bih ja sam sebe nazvao mrzou opustoenja ili pomraenom preleu? Nipoto,
kaluer, nipoto. Jer ja jo vladam grjenicima, i oni me vole, i ja sam im u srcu, i oni ive po mojoj
volji. Zar pokajanja radi ja da budem nepotreban i hrav sluga? Nikada, zla stare, nikada, nikada to
biti nee da ja sebe od tako velike asti gurnem u takvo beae!
Rekavi to, avo postade nevidljiv. A starac stade moliti, i blagodarae Boga, govorei: Istinu si
rekao, Gospode, da stara zloa ne moe postati nova vrlina, tvorac zala ne moe biti tvoritelj novih
dobara.
Potrudismo se, brao, da vam ovo ispriamo ne uzalud, nego da bi ste poznali blagost i milosre
Gospodnje. Jer, kada je eli da i avla primi zbog pokajanja, onda kako ne bi ovjeka, za koga je
krv Svoju prolio! Jesi li grjean, - pokaj se! Ako se ne pokaje, onda e se stranije od demona
muiti u paklu, ne zato to si zgrijeio- ( jer svi grijeasmo, i nitko nije bez grijeha osim jednoga
Boga) - ve to se nisi htio prije svoje smrti pokajati i moliti Sudiju. Jer kakve nas zatee smrt,
takve e nas i odaslati tamo. Ako umre bez pokajanja, sluei avolu, pomou raznovrsnih i
razliitih grijehova, zacijelo e sa njim i osuen biti na oganj vjeni, pripravljen avolu i anelima
njegovim. A ako prije smrti pobjegne od grijeha, i ugodi Gospodu pokajanjem i vjerom, O! kolika
e blaga poslije smrti uivati! Jer e nai milostivog Sudiju, i udostojat e se blaenstva i nastanit
e se sa svetim Anelima, gdje je za sve koji su ugodili Bogu ne iskazana krasota i vjena radost i
veselje. Neka bismo svi mi dobili to u Kristu Isusu Gospodu naem, kome slava sa Ocem i Svetim
Duhom, sada i u vijek i kroz sve vjekove, amen.
***

Sveti pisac, prepodobni Paladije; u svome uvenom djelu Lavsaik pie o Svetom Antoniju Velikom,
sljedee:
Prezviter nitrijski Kronije priao mi je ovo: U ranoj mladosti svojoj, ja zbog uninija, pobjegoh iz
obitelji svoga arhimandrita, i lutajui, dooh do gore svetog Antonija. A ovaj blaeni ovjek,
ivljae izmeu Babilona i Iraklije u velikoj pustinji koja se prostire do Crvenog mora, na trideset
metara od rijeke. Kada dooh u njegov manastir koji se nalati pored rijeke, u mjestu zvanom Pispir,
gdje ivljahu dva njegova uenika, Makarije i Amatak (koji kasnije i sahranie blaenog Antonija
kada se upokojio), ja sam pet dana ekao da vidim svetog Antonija. Govorili su mi da on posjeuje
manastir u razmacima ponekad od deset dana, ponekad od pet, kako mu i kada Bog stavi u srce da
pomogne onima to dolaze u manastir. Ovoga puta bijae se skupilo mnogo bratije sa raznim
nudama. Meu njima bijae i Evlogije, jedan aleksandrijski monah, i sa njim neko bogalj ovjek.
Oni bijahu doli zbog sljedee stvari:
Ovaj Evlogije bijae uen ovjek, sa irokim obrazovanjem; ranjen boanskom ljubavlju i eljom za
besmrtnou, on se odree svjetske buke, i poto razdijeli cijelo svoje imanje, ostavi neto malo
novca, jer bijae nesposoban za rad. Ophrvan uninijem zbog toga, on ne htjede niti da stupi niti da
se oda osamljenikom ivotu, nego nae na trgu bogalja koji ne imae niti ruke, niti noge, i u koga
samo jezik bijae nepovrijeen, da bi mogao moliti prolaznike za milostinju. Evlogije se zaustavi,
zagleda u njega, pomoli se Bogu, i dade ovakav zavjet Bogu: Gospode, u ime tvoje uzet u ovoga
bogalja i brinuti u se o njemu do smrti njegove, da bi se pomou njega i ja spasio. Daruj mi, Kriste,
spasenje, da bi mu posluio. I priavi bogalju, ree mu: Hoe li, prijatelju, da te uzmem u svoj
dom i da se brinem o tebi? On mu ree: O, kada bi me udostojio toga! Ali ja ne zasluujem to. Ja u
dakle, otii, ree Evlogije, dovest u magarca i odvest u te odavde. Bogalj pristade na ovo sa
velikom radou. Evlogije dovede magarca, posjedne bogalja na njega, odvede ga svome domu, i
stade se brinuti o njemu u svakome pogledu.
Tako bogalj provede petnaest godina. Evlogije se starao o njemu kao o ocu, s ljubavlju ga umivao,
mazao uljem, ugaao mu u svemu, nosao ga na svojim rukama, uvao ga vie nego to je to ovaj
zasluio, i starao se o njemu kako je to zahtijevala njegova bolest. Ali po isteku petnaest godina,
demon ue u bogalja sa eljom; da Evlogija odvrati od njegove namjere; i da bogalja rijei
zbrinutosti i zahvalnosti Bogu. Bogalj ustade protiv Evlogija, pone ga mnogim porugama
obasipati, dodajui: Krvnie, bjegune; ti si tue novce pokrao. Ti si moda, buduim robom,
poharao svoga gospodara, i hoe da se iza mene sakrije, primivi me u svoj dom vidom
dobroinstva, i hoe da se pomou mene spasi. A Evlogije ga moljae i umirivae mu srce,
govorei: Ne, prijatelju moj, nemoj govoriti tako, nego bolje reci sa ime sam te uvrijedio, i ja u se
popraviti. A bogalj govorae drsko: Ja neu ovu tvoju njegu, odnesi me i baci na trg, gdje mi je prije
bilo tako ugodno. Molim te, prijatelju moj, govorae Evlogije, umiri se iako sam te to uvrijedio. A
bogalj sav bijesan od gnjeva, govorae mu: Ne mogu da podnosim tvoju podlu i licemjernu njegu.
Meni je odvratan ovaj bijedni i cicijaki ivot; ja hou da jedem mesa! I velikoduni Evlogije
donese mu i mesa. Kada to ugleda, zlovoljni bogalj povika: Dosadno mi je da ivim samo sa tobom;
hou da gledam gomile ljudi. A ovaj mu ree: Ja u ti odmah dovesti mnogo bratije. A ovaj opet sa
negodovanjem ree: Teko meni kukavnome! Ja ne mogu da gledam tvoje lice, a ti jo hoe da mi
donese sline sebi ljenivce. I kidajui sebe, povika pomamno: Ja neu, ja neu! Ja hou na trg! O,
nasilja! Baci me tamo, odakle si me i uzeo. I da je imao ruke, bogalj ne bi propustio da sebe zadavi
ili da maem lii sebe ivota. Toliko ga demon bijae razbjesnio.
Poslije toga Evlogije otie susjednim podvinicima, i upita ih: to da radim; ovaj bogalj doveo me
do oajanja? Oni mu rekoe: Zbog ega? On im odgovori: Strano me je bacio u brigu, i ne znam
to da radim. Da ga izbavim? Bojim se, jer sam dao zavjet Bogu. Da ga ne izbavim? Ali on mi nee
dati mira ni danju ni nou. Ne znam to da uinim sa njim. Oni mu rekoe: Poto je jo u ivotu
Veliki (tako su nazvali svetoga Antonija), otii k njemu; metni bogalja u amac, odnesi ga u

manastir, saekaj tamo dok Veliki ne izie iz petere, i neka on da svoje miljenje. Kako ti on kae,
ti tako postupi, jer e tu Bog govoriti kroz njega.
Evlogije rado poslua savjet podvinika; saali se nad bogalja, metnu ga u obanski amac, i
otplovivi nou iz grada, stie sa njim u manastir Velikog Antonija. Dogodi se da Veliki doe u svoj
manastir, kako kazivae Kronije, drugog dana kasno naveer, obuen u koni ogrta. im doe u
manastir on, po svome obiaju, dozva Makarija i upita ga: Brate Makarije, nisu li ovdje dola neka
bratija? Makarije odgovori: Doli su. Jesu li Egipani ili Jeruzalemci? - upita Veliki. A veliki
Antonije ranije bijae dao na znanje Makariju; Kada vidi da su u manastir doli neki nemarni ljudi,
onda reci sebi: to su Egipani; a kada vidi da su blagoestivi i razboriti, ti govori sebi: Jeruzalemci.
Tako veliki po svom obiaju, upita svog uenika Makarija. Jesu li ova braa Egipani ili
Jeruzalemci? Makarije mu odgovori: I jedni i drugi. Kada bi Makarije rekao: - Egipani su, sveti
Antonije bi mu nareivao: Spremi im lee, i daj im da jedu, da bi ih otpustio, pomolivi se za njih.
A kada bi Makarije rekao: Jeruzalemci su, svetitelj bi sa njima proveo cijelu no, govorei im o
spasenju.
Tako ove veeri, pria Kronije, Veliki sjede i pozva k sebi sve. Ve je bilo kasno naveer, kada on tri
puta viknu: Evlogije, Evlogije, Evlogije; iako mu nitko ne bijae rekao ime onog uenog ovjeka.
Ali Evlogije ne odgovori, mislei da tamo zovu nekog drugog. Antonije mu opet ree: Tebi
govorim, Evlogije, to si doao iz Aleksandrije. Tada mu ree Evlogije: to zapovijeda, molim te?
Ree mu Veliki: Zato si doao ovamo? Odgovori mu Evlogije: Onaj tko ti je otkrio moje ime, otkrit
e ti i zato sam doao. Ree mu sveti Antonije: Znam radi ega si doao, ali ispriaj pred bratijom
da i oni uju.
Posluavi naredbu Velikog, sluga Kristov Evlogije ree pred svima: Ovog bogalja ja naoh na trgu,
gdje lei baen i nezbrinut. Saalivi se na njega, ja se pomolih Bogu, da mi daruje blagodat
trpljenja i sluenja bogalju; i uzevi ga k sebi, ja dadoh zavjet Kristu da u ga njegovati, da bih se i
ja spasio pomou njega i on zbrinuo pomou mene. I, eto, petnaest je godina kako mi ivimo skupa,
to je tvojoj svetosti, razumije se, sve otkriveno. Ali sada, poslije toliko godina, on me strano
vrijea, ne znam zbog kakve moje krivice. I ja sam rijeio da ga napustim, jer me on sam primorava
na to. Eto zbog toga sam doao tvojoj svetosti, da me posavjetuje to da radim, i da se pomoli za
mene, jer me on uasno vrijea.
Veliki Antonije ree mu, vrlo strogim glasom: Evlogije, ti e ga odbaciti? Ali onaj koji ga je stvorio
nee ga odbaciti. Ti e ga odbaciti, ali e Bog nai boljega no to si ti, i on e ga pomoi. Kada ovo
uje, Evlogije zauti i uplai se. A Veliki Antonije pone rijeima ibati bogalja i vikati na njega:
Sakaturo, gade, nedostojni i zemljie i neba, hoe li prestati da ratuje sa Bogom i da ljuti brata?
Zar ne zna da tebi slui Krist? Kako se usuuje da tako protiv Krista govori? Nije li on Krista
radi posvetio sebe sluenju tebi? - Poto takvim prijekornim rijeima izoblii bogalja, Antonije ih
ostavi, i poe razgovarati sa svom bratijom o nudama svih njih. Zatim se opet obrati Evlogiju i
bogalju, i ree im: Ne tumarajte vie, djeco, nego idite sa mirom; ne rastajte se jedan od drugoga;
odbacite svaku uvredu koju demon ubaci u vas; i s istom ljubavlju vratite se u keliju, u kojoj ste
toliko vremena proivjeli. Bog ve alje po vas. Ovo je iskuenje naveo na vas Sotona, jer on zna da
ste obojica ve pri kraju ivota, i da ete se udostojiti Kristovih vijenaca: on pomou tebe, a ti
pomou njega. Tako dakle, ne mislite ni o emu drugom. Ako Aneo kada po vas doe, ne nae vas
na jednom i istom mjestu, vi ete biti lieni vijenaca. Tako oni otputovae, i dooe u svoju keliju,
ispunjeni savrenom ljubavlju. Ne proe ni etrdeset dana a blaeni se Evlogije prestavi i otie ka
Gospodu; tri dana poslije upokoji se i bogalj, ali krepak duom, i predade duh svoj u ruke Boje.
Kronije, poto neko vrijeme bijae proveo u Tivaidi, sie u manastire aleksandrijske. Dogodi se da
bratija ve bijae odsluila etrdesetodnevni spomen za blaenog Evlogija i trodnevni za bogalja.
Kada Kronije saznae to, bi poraen, i uzevi Evanelje, metnu ga usred bratije radi udostovjerenja
onih to ga sluaju, i ispria im kako je Veliki Antonije unaprijed znao za njih i za sve to se desilo,

i dodae sa zakletvom: Pri ovom njihovom razgovoru ja sam bio tuma, jer blaeni Antonije ne zna
grki; a ja znam oba jezika, te sam rijei Velikog prevodio na grki blaenom Evlogiju i bogalju, a
rijei Evlogija i bogalja na egipatski - svetom, blaenom i velikom Antoniju.
I jo Kronije ispria i ovo: One noi kada veliki Antonije otpusti blaenog Evlogija, poto ga,
pomiri sa bogaljem, ispria mu ovo: Cijelu godinu dana ja sam se molio da mi se otkrije mjesto
pravednih i grjenih. I ja vidjeh ogromnog crnog ispolina gdje dosee do oblaka i rukama dodiruje
nebo, ispod njega bijae jezero, veliko kao more. Zatim vidjeh due ljudske gdje lete kao ptice, i
one koje preletjee ruke i glavu ispolina, bijahu sauvane od Anela; a one koje udarae svojim
rukama, padahu u jezero. I doe mi glas govorei: ove due koje vidi da prelijeu ruke i glavu
ispolina, jesu due pravednika, njih Aneli uvaju u raju; a one due koje crni ispolin udara rukama,
potapaju se u ad, jer su ih tjelesne elje vukle dolje, i one su se predavale zlopamenju.
1. Selo Koma nalazilo se na sjevernoj granici Tivaide (june oblasti Egipta), u Herakleopoljskoj
oblasti. Roditelji svetog Antonija bili su krani.
2. U staroj Crkvi do pojave enskih manastira i u prvo vrijeme poslije njihove pojave, postojala je
naroita vrsta djevojaka, koje su potpuno posveivale sebe na slubu Bogu i davale zavjet
djesvenosti. Takve djevojke nazivale su se djevstvenice, i one su uivale u Crkvi veliki ugled i
smatrane su kao ukras crkve. One su se skupljale po privatnim kuama radi podviga bezmolvija,
bogorazmiljanja i molitve pod rukovodstvom opitih u duhovnom ivotu starica - nastavnica. Vrlo
esto Crkva ih je povjeravala rukovodstvu i nadzoru najuglednijih akonica.
3. To je bilo godine 285.
4. Maksimil Daka - istoni rimski car; vladao je Sirijom i Egiptom, carevao od 305. do 313. godine.
estoko gonjenje podigao je na krane 311. godine.
5. Prema svjedoanstvu svetog Atanasija Velikog , Aleksandrijskog, boravkom svojim od nekoliko
dana u Aleksandriji sveti Antonije je obratio u kranstvo vie nego to ih se obratilo za itavu
godinu.
6. Oziris, egipatski bog, oboavan zajedno sa Izidom u cijelome Egiptu, bio je, po vjerovanju starih
Egipana, suprug i ujedno brat Izidi. Brat Ozirisov Tifon prijevarom metnu Ozirisa u sanduk,
zalijepi ga kalajem i baci u Nil; Izida pronae sanduk i sakri ga, ali Tifon nou otvori sanduk, i
isijee tijelo na 14 dijelova koje razbaca na sve strane; no Izida pokupi te dijelove, a Tifon, poslije
duge borbe, bi potpuno pobijeen.
7. Saturn ili Kronos, grko-rimski bog, smatran za sina Urana ( Neba) i Gee (Zemlje); po svrgnuu
sa prijestolja oca njegovoga, on se, po vjerovanju starih neznaboaca, dokopao vlasti nad svijetom;
on je stupio u brak sa svojom sestrom Peom; ali, poto mu bijae pretkazano da e ga njegova djeca
svrgnuti sa prijestolja, on je odmah gutao svoju djecu im bi se rodila; kasnije on bi svrgnut sinom
svojim Zeusom.
8. Svetom Atanaziju Velikom, patrijarhu Aleksandriskom.
9. Ovdje se podrazumijeva sveti Serapion, episkop Tmuitski ( Egiptu), praznuje se 24. svibnja.
10. Prepodobni Antonije Veliki skonao je 17. sijenja 356. godine, u sto i petoj godini ivota. Svete
moti prepodobnog Antonija otkrivene su i prenesene u Aleksandriju 561. godine, pri vizantijskom
caru Justinijanu (527-565 god.). zatim kada Saraceni zauzee Egipat, bijae prenete u Carigrad , oko
635 god.; odatle ih oko 980 god. prenesoe u dijecezu Vjersku ( u Galiji, dananja Francuska), a

godine 1491. u Ar (glavni grad Provanse, u jugoistonoj Francuskoj), u crkvu svetog Julijana, gdje
i sada poivaju.

JEROMONAH ANTIM KRISTA RADI JURODIVI

Rodno mjesto oca Antima bila je Sofija (Bugarska), gdje je sluio kao paroh. Poslije smrti popadije,
oko 1841. godine, doao je u Vrt Presvete Bogorodice gdje se zasadio kao dobra krtola, i kako emo
kasnije vidjeti, cvjetao i mirisao.
Prvo je doao u manastir Simonopetru, gdje je i zamonaen. Ali, kada je poeo da jurodstvuje Krista
radi, u elji da sakrije svoje unutranje bogatstvo, itav Aton postao je njegov manastir, jer je stalno
hodao po pustinji, ivei ili u peinama, ili u upljinama drvea. Povremeno je dolazio u manastir
Svetog Pantelejmona (Rusik), budui da je tamo mogao da razumije bogosluenja, sluena na
ruskom jeziku. Obino se krio u priprati crkve, odakle je pratio bogosluenje. Meutim, kada bi
primijetio da ga neko od Otaca sa potovanjem promatra, poinjao bi da pravi ludosti, ili da govori
sam sa sobom, esto i ale, i tako bi osujetio pomisli onoga koji ga promatra. U manastiru bi se
zadravao nekada krae, nekada due, a potom se ponovo gubio negdje na Atonu, potpuno sam dvatri mjeseca, poslije kojih se ponovo pojavljivao u manastiru Svetog Pantelejmona (Rusik).
Na poetku ovog Svetog ludovanja, tokom pet godina nosio je jednu staru rasu, kasnije svu
zakrpljenu. Poslije je nosio neku staru vreu, na ijem je vrhu napravio otvor za glavu, i jo dva
otvora sa strane za ruke. Tako obuen svugdje se pojavljivao. Zato su ga zvali vrear. Meutim,
ak je i ovu vreu uvao da se ne iscijepa kad ide kroz umu. Tada je bivao sav izgreban. Naravno,
oni koji nisu bili dovoljno duboki, sudili su o njemu samo po njegovoj vanjtini i zvali ga aavim.
Ali, otac Antim ih je zbunjivao otkrivajui njihove pomisli. Na taj nain je duhovno izgraivao one
koji su bili dobrog nastrojenja.
Moe se primijetiti da su jurodivi Krista radi zbog svog velikog smirenja obdareni i velikom
istoom, to jest duhovnom vidovitou. Tako im bivaju otkrivena ljudska srca, pa ak i Tajne
Boje. Jedno takvo isto srce krio je i otac Antim pod svojom starom vreom.
Kada je dolazio u manastir Svetog Pantelejmona, nije ulazio unutra, ve je ostajao tamo gdje su
boravili manastirski radnici sa kojima je i objedovao za istom trpezom. Iguman je vjerojatno imao
neko otkrivenje svie, pa je rekao monahu-trpezaru da brine o Starcu podviniku, ocu Antimu. Od
tada ga je on naroito potovao, pomagao mu i promatrao ga. Zato je stekao veliko Starevo
povjerenje, pa su mu bile poznate i neke njegove tajne vrline. Pored ostalog imao je dar velikog
isposnitva. Mogao je mnogo dana da posti! Jednom prilikom doao je u Rusik uoi posta Svetih
Apostola, veoma iznuren. Uenik ga je radosno doekao i dao mu da jede. Starac je poeo da jede, a
monah koji ga je posluivao stalno je ulazio i izlazio iz trpezarije, promatrajui Starca koji je bez
prestanka jeo, pa je poeo da ga osuuje: Tako suh i slabaan monah, a moe tako mnogo da
pojede. Ovako namuen osuujuim pomislima, trpezar je otiao u svoju eliju. Otac Antim je
zavrivi sa jelom, doao do bratovljeve elije i sjeo pred njena vrata. Videvi da mu je prijatelj
namuen pomislima, Starac se saalio na njega. Da bi mu pomogao bio je prinuen da mu otkrije
razlog mnogojedenja, kako bi postao paljiviji prema blinjima, kako ih ne bi osuivao, a i da bi mi
imali korist od ovoga i pazili na sline pomisli. Uhvativi ga za ruku, upitao ga je:
- Zna li, brate moj, ta je to smirenoumlje?
Brat mu je u strahu odgovorio:
- Ne, ne znam.

Tada mu je Starac rekao:

- Smirenje je kada ne osuuje nikoga, a sebe smatra gorim od svih. Evo, maloprije si pao osudivi
me za mnogojedenje. Meutim, ti nisi znao koliko dana ja uope nisam jeo. Sjea li se kada sam
ovdje posljednji put dolazio?
Brat mu je odgovorio:
- Sjeam se, Oe. Bio si sa nama u Tominu nedjelju; tada si jeo, a poslije te nisam vidio.
Starac je rekao:
- E, vidi koliko dana nisam jeo? (Dakle, nije jeo od Tomine nedjelje do posta Svetih Apostola, tj. 7.
nedjelja). A ti si me osudio to sam mnogo jeo. Brate moj, Sveti darovi su razliiti. Svakome od nas
Bog je neto dao. Eto, meni je Bog dao snagu da trpim hladnou i glad. Da li bi ti izdrao toliko?
Da li moe u smirenju da skine podrasnik i da tako odemo do susjednog manastira, te da tako
obuen provede zimu na vrhu Atona? A ti, kao pojac, kako pjeva Bogu? Tvoje misli su rasijane,
svugdje su samo ne kraj Boga. uj mene kako pjevam.
Otac Antim je uzdigao ruke ka nebu i jecajui otpjevao Aliluja, dok su suze neprestano tekle iz
njegovih oiju. Trpezar se zbunio i osjetio veliku skruenost. Zatim Starac ree monahu: - Vidi,
brate moj, nikoga ne treba da osuuje, jer ne zna kome je dat koji dar; od sada vie pazi na sebe.
Brat je od Starca uz metaniju zatraio oprotaj, divei se njegovoj prozorljivosti. Od tada, pa
nadalje starac Antim se sve vie povjeravao trpezaru.
Neki drugi brat je poveden ponaanjem oca Antima, pomislio: Kakav je ovo prozorljivac? Zar svi
prozorljivci ovoliko jedu?
Starac je prozreo njegove pomisli, pozvao ga i rekao mu:
- Brate, ti eli da bude monah, ali te pomisli stalno vraaju u Rusiju. Otii e tamo da udovolji
svojoj elji, ali e se ponovo vratiti. Tada e se udostojiti monakog ina.
Ove Stareve rijei su se obistinile do detalja. Zaista, brat je obmanut pomislima napustio manastir i
vratio se u Rusiju. Nakon godinu dana doao je ponovo na Svetu Goru i bio zamonaen u istom
manastiru.
Trpezar je mnogo potovao oca Antima. Smatrao ga je Svetiteljem, ali se bojao da izrazi ovo svoje
divljenje znajui da Starac ne voli pohvale. Jednog dana kada je Starac ponovo doao trpezar se
obradovao i postavio mu da jede. Ali, zbog potovanja koje je imao prema ocu Antimu, on sam nije
htio da sjedne sa njim. Kako time ne bi skrenuo panju, iao je tamo-amo po trpezariji. Zavrivi sa
jelom, otac Antim je ustao od stola i rekao:
- U redu, u redu. Stani! Bog neka te pomiluje i utvrdi.
Jedan Rus jeromonah, priao je bratu kako je jednom pobijeen nostalgijom imao pomisao da
napusti Svetu Goru i ode u Rusiju. Dok je mislio o tome, odjednom je u njegovu eliju doao otac
Antim koji prije toga nije bio tamo, i rekao mu:
- Oe, Majka Boja me je poslala da ti kaem da ne ide u Rusiju; napusti li pustinju i ode u
svijet, past e u grijeh.

Jednom prilikom je otac Antim ostao dosta dugo na vrhu Atona u bezmolviju. Brat trpezar je bio
mnogo zabrinut i molio je Boga da obavijesti Starca da doe u manastir kako bi mu duhovno
pomogao. Pomisao mu je govorila: Moda je Starac sada u pustinji potpuno iznemogao od
podviga, a da je ovdje dao bih mu neto da jede i napravio mu aj.
Sljedeeg jutra Starac je stigao u manastir, i u ali rekao svome prijatelju:
- Evo po tvojoj elji siao sam sa Atona, premoren i od kamenja izranjavanih stopala. Tvoj aj
vrijedi takvog truda.
Brat je vidjevi njegovu prozorljivost zatraio oprotaj to ga je izloio tolikom trudu.
Jednom prilikom, istog brata je muila velika tuga i uninije, pa je molio Boga da mu poalje
njegovog prijatelja, oca Antima, da ga utjei. Nije prolo ni nekoliko sati, a otac Antim se pojavio
pred njim. Ugledavi ga, tuni brat se mnogo obradovao i upitao:
- Kako to, Oe, da si doao ba u trenutku kada si mi potreban?
Starac mu je kroz smijeh rekao:
- Htio si da me vidi i za to si molio Boga, pa eto dooh.
Drugom prilikom stigavi u manastir Svetog Pantelejmona (Rusik), uoi 1. oktobra kada se u slavu
Pokrova Majke Boje slui svenono bdenije, otac Antim je bio na izdisaju. Kada se vidio sa
bratom rekao mu je:
- Ove noi bio sam u blizini manastira Zografa, u pustinji, i stojei na jednom kamenu molio sam
se. Dok sam se tako molio, ugledah Majku Boju kako sa neba silazi u va manastir. Bio sam
veoma radostan od ovog vienja, te sam trao da bih je ovdje zatekao, pa da i mene grenoga
pokrije svojim omoforom zajedno sa slugama koje je estvuju. Ali, im sam potrao ka manastiru
odjednom se pojavila zmija koja me je, skoivi gnjevno, ujela za nogu. Shvatio sam da je to bila
zamka zavisti zlobnog demona. Nisam obraao panju na ujed, ve sam pourio da stignem u va
manastir.
Brat je pogledao Starevu nogu. Zaista, rana je bila ozbiljna. Ali, Stareva velika ljubav prema
Bogu uinila ga je neosjetljivim za tjelesne bolove.
Godine 1862. zima na Atonu bila je snjena i hladna. U to vrijeme, otac Antim se nalazio na vrhu
Atona, u dubokoj pustinji, a ivio je u upljini jednog drveta. Palo je mnogo snijega koji ga je
potpuno zatrpao, tako da je bilo nemogue da se vrati iz pustinje. Proveo je tamo etrdeset est dana
bez hljeba. Starac je uobiavao da zime provodi u blizini manastira. Uvidjevi da ove hladne i
snjene zime otac Antim nije u blizini, Starci Rusika su se zabrinuli za njega. Poslije etrdeset i est
dana, Starac je doao u manastir potpuno iscrpljen i ukoen od hladnoe,. Kada ga je brat vidio, od
radosti je uzviknuo:
- Ah, Oe, pa gdje si ti? Izgubili smo svaku nadu da emo te opet vidjeti! Gdje si bio sve ovo
vrijeme?
- E, sjedio sam u jednoj upljini - odgovorio je Starac kroz smijeh.
- ta si tamo jeo Oe? - upitao je brat.

- Brate moj Viktore, koliko sam stradao od demona i hladnoe, sam Bog zna. Ali Sveti Ivan Krstitelj
je doao i spasio me od smrti.
Jednom prilikom, starac Antim se nije pojavljivao u Rusiku pet mjeseci. Monasi nisu znali ta je
tome razlog. Brinuli su i imali pomisli: Da ga nije neko od nas oalostio?...
Duhovnik manastira poznavao je jednog otelnika u koga je otac Antim imao povjerenje, pa ga je
zamolio da on sazna razlog. Otelnik je za ovo pitao oca Antima koji mu je odgovorio:
- Sve dok me budu tamo hvalili i potovali kao Svetitelja, neu odlaziti. Kada sam bio tamo
posljednji put, jedan jeromonah je pao pred moje noge sa reima: Molite se, Sveti Oe, za mene
grenog, da se spasim molitvama Vaim... Eto vidi, kako mogu da idem tamo kad me potuju kao
Svetitelja.
Poslije toga, otac Antim je dolazio kriom u manastir, povjeravajui u razgovorima ocu Viktoru
neke tajne svog ivota.
Drugi put kada ga je posjetio, otac Viktor mu je postavio trpezu, a Starac mu je rekao: - Sveti Ivan
Milostivi juer je posjetio va manastir.
Taj dan bila je nedjelja, i kao i obino, u manastir su doli pustinjaci, skitska braa i dosta mirjana.
Svi su bili za trpezom, a poslije im je za blagoslov dana hrana.
Otac Antim nikada nije imao jedan dom, ve mu je dom bila cijela Sveta Gora. Posljednje godine
ivota je proveo u blizini bugarskog manastira Zografa, gdje je mnogo puta pomagao zidanje
manastira, nosei kamen i vodu.
Avgusta 1867. godine ovaj veliki podvinik je posljednji put posjetio svoj voljeni manastir Svetog
Pantelejmona - Rusik. Uao je u manastir i odmah otiao u gostoprimnicu. Tamo se sreo sa svojim
prijateljem ocem Viktorom sa kojim je dugo razgovarao, savjetujui ga da pobjeuje hrave pomisli
i strasti. Na kraju mu je otvoreno rekao:
- Neu vie dolaziti ovdje, jer u ubrzo umrijeti.
Zaista, tako se i zbilo. Krajem novembra iste godine, otiao je u manastir Zograf gdje se i razbolio.
Bio je smjeten u manastirsku bolnicu. Tamo je ostao dvadeset dana.
Devetog decembra 1867. godine otac Antim je napustio Batu Presvete Bogorodice u kojoj se
revnosno podvizavao i u Gospodu se upokojio. Njegovu molitvu neka bi imali! Amen!