PAD BOSNE 1463.

GODINE I SMRT STJEPANA TOMAEVIA

Pismo kralja Stjepana Tomaevia papi Piu II. iz 1461. ili 1462. godine
Kralj Bosne, rekoe poslanici, tvoj sin, blaeni oe, poslao nas je k tebi i zapovijedio
da u njegovo ime kaemo ovo: Obavijeten sam da turski car Mehmed misli iduega ljeta s
vojskom udariti na mene i da je ve pripravio vojsku i ratne strojeve. Tolikoj sili ja ne mogu
sam odoljeti, stoga zamolih Ugre i Mleane i Jurja (Kastriotu) Arbanasa da mi u pomo
priteknu. Isto molim i tebe; ja ne traim zlatne gore, ali bih rado da moji neprijatelji i zemljaci
znaju da im nee uzmanjkati tvoja priklonost. Budu li Bosanci znali da neu biti sam u ratu,
snanije e se boriti, a ni Turci se nee usuditi usuditi ui na moja podruja, jer su prilazi vrlo
teki, a visovi na mnogim mjestima gotovo neosvojivi. Tvoj prethodnik Eugen ponudio je
mom ocu krunu i htio podii u Bosni biskupske crkve. Otac je to odbio da ne izazove mrnju
Turaka. Naime, bio je tek odnedavna kranin i jo nije prognao manihejce iz kraljevstva. Ja
sam, pak, krten kao dijete, uio sam latinski jezik i vrsto prihvatio kransku vjeru, pa se ne
plaim ega se otac bojao. Stoga elim da mi poalje krunu i svete biskupe, to e biti znak
da me nee ostaviti, ako bi rat planuo. Od tebe okrunjen, donijet u pouzdanje podanicima, a
strah neprijateljima. Za ivota moga oca bio si naredio da mu se poalje oruje prikupljeno za
kriarsku vojnu koje se nalazilo u Dalmaciji, u rukama Mleana, no to nije bilo po volji
mletakom vijeu. Zapovijedi sada da se meni poalje. Moda e sada imati vie moi, jer su
i Mleani promijenili miljenje, pa se govori da su nakanili navijestiti rat Turcima. Jo molim
da poalje u Ugarsku legata koji e moju stvar kralju preporuiti i potaknuti ga da sa mnom
poe u vojnu. Taj savez moe spasiti Bosnu, a u protivnom e propasti. Turci su u mom
kraljevstvu podigli nekoliko tvrava i ljubezni se prema seljacima pokazuju. Obeaju im da e
svi koji uz njih pristanu biti slobodni. Prosti um seljaka ne razumije prijevaru te misli da e ta
sloboda zauvijek trajati. Lako da e puk, zaveden tom prijevarom, otpasti od mene, ne vide li
da me tvoja mo brani, a ni plemii se nee dugo odupirati u svojim utvrdama, ako ih seljadi
napuste. Kada bi Mehmed samo moju kraljevinu traio, a ne bi htio dalje poi, mogli biste me
prepustiti sudbini te ne bi trebalo uzbuniti ostalo kranstvo radi moje obrane. Ali nezasitno
vlastoljublje nema granica; nakon mene napast e Ugarsku i Dalmaciju, potinjenu Mlecima i
preko Kranjske i Istre potraiti Italiju i zavladati njome. I o Rimu esto govori te mu je onamo
duh upravljen. Ako on, nemarom krana osvoji moje kraljevstvo, nai e najprikladniju
zemlju i najzgodnija mjesta da ispuni svoju elju. Ja prvi doekujem oluju, a za mnom e Ugri
i Mleani i ostali narodi iskusiti svoju sudbinu. To je neprijateljev naum. Ono to sam iskusio
tebi obznanjujem da ne bi jednom rekao da nisam to predvidio i da me ne bi optuio zbog
nemara. Moj je otac tvome prethodniku Nikoli i Mleanima najavljivao propast Carigrada, no
nije bilo ni traka vjere. Kranstvo je na veliku svoju tetu izgubilo carski grad, patrijarijsku
stolicu i stup Grke. Sada ja o tebi proriem: ako mi vjerujete i pomognete, spasit u se, u
protivnom u poginuti i moju e propast slijediti mnogi. Ovo ti dojavljuje Stjepan; ti, koji si
otac kranstva, daj savjet i pomo.
Mavro Orbini, Kraljevstvo Slavena
Kad kralj Stjepan vidje Mehmedova pustoenja Bosnom, na nagovor modrukog
biskupa Nikole, tadanjeg papinskog izaslanika u Bosanskom Kraljevstvu, raskinu mir s
Mehmedom i uskrati mu redoviti danak. Turski izaslanik smjesta doe k njemu i u ime svoga
gospodara zaiska uobiajeni danak, koji kralj Stjepan potom dade donijeti, pokaza ga
izaslaniku i ree mu: Vidite da je danak spreman, pa ipak mi se ne ini razboritim liite se
tolike svote i dati je vaem gospodaru, jer ako on kojim sluajem zarati protiv mene, pomou
ovog novca u mu se lake oduprijeti i obraniti se od njegovih napada, a budem li na koncu

prisiljen povui se u tuinu, moi u se osloniti na toliko bogatstvo i lake preivjeti. uvi to,
turski izaslanik mu odgovori ovim rijeima: Nedvojbeni bi bilo krasno i poteno da taj novac
vama ostane, kad se time ne bi prekrile nagodbe koje ste prisegom potvrdili. No nagna li vas
pohlepa za novcem da ustrajete u krenju nagodbe, vjerujui da ete se time usreiti, uistinu
se bojim da vam se ne dogodi upravo suprotno... Vjerujem da je potenije i hvalevrijedno
odrei se novca nego uvrijediti onoga zahvaljujui kojem je steen. Rekavi to, napusti kralja,
a po povratku izloi svom gospodaru tijek pregovora s Bosancem, na to Mehmed odlui
zaratiti s njim ve u proljee. Kad za to dozna kralj Stjepan posla svoje izaslanike u Rim Piu
II. (Slijedi gore navedeno pismo u talijanskom prijevodu.)
uvi sve to, papa ovako odgovori: Vjerujemo sve to nam kralj Stjepan kae, jer to
smo i od drugih uli. Mehmed eli Zapadno Carstvo, ve osvojivi ono na istoku, a Bosansko
Kraljevstvo je pogodno za taj njegov naum. Vjerojatno je, stoga, da e prvo pokuati provaliti
ta vrata no nee uspjeti ako mu se kralj bude srano i nepokolebljivo suprotstavio. Teko su
prohodni klanci na ulazu u Bosnu i s malo e ljudi biti mogue obraniti ih. Ugri i Mleani e
pridruiti svoje snage bosanskima, jer u tu emo svrhu poslati svoje izaslanike obojici vladara,
koji e ujedinjeni stupiti u obranu Bosne. Mi emo pomoi koliko nam to bude mogue i
naloit emo da se u Bosni podignu prvostolnice, u koje emo postaviti biskupe. Krunu,
meutim, ne moemo poslati, a da time ne povrijedimo ugarskog kralja, jer njemu pripada
pravo krunidbe bosanskih kraljeva. No zato emo ispitati to on o tome misli, pa, uvjerimo li
se da mu time nee biti nanijeta uvreda, krunu, koja je ve spremna, poslat emo po
izaslaniku, budui da ne elimo uiniti nita protiv volje ugarskog kralja. Ne smije, se, naime,
zamjeriti onome od koga se oekuje pomo. Stjepan, pokae li se imalo razumnim, uloit e
sve svoje napore ne bi li pridobio ugarskog kralja Matiju, jer, bude li udruen s njime, teko
e ga Mehmed moi nadjaati. Izrekavi to, papa se oprosti od Bosanaca.
No u proljee se Turin spusti s vojskom, pregazivi rijeku Dorobicu, koja razdvaja
Bosnu i Bugarsku, te odatle ode na plovnu rijeku Iliris, gdje dade izgraditi brodove kojima
zatim preveze na drugu stranu pjeake, zadravi konjanitvo na rijeci za prolaska ostale
vojske. Mehmedove snage, kako neki tvrdi, bijahu sastavljene od tuinaca, poglavito od
oklopljenih strijelaca kao pojaanja pjeacima, te od stopedeset tisua konjanika, a u pratnji
vojske bijae jo mnogo ljudi koji posluivahu borce. Preavi rijeku Iliris, nasrnu na
Stjepanovu zemlju i krenu u juri na grad Bobovac, tukui ga na razliite naine. Taj je grad
smjeten na visokoj planini i dobro utvren i zatien svojim prirodnim poloajem, no Turin,
neprestano ispaljujui uvis streljivo iz topnitva, izazva velik strah meu ljudima unutar
gradskih zidina. Gradom k tome upravljae Radi, nekad manihejac, koji se poeo pretvarati
da je katolik, a budui da su ga Turci potkupili, on im preda grad. Stade tada poticati
branitelje utvrde da ne odugovlae s predajom tako monom gospodaru, koji na taj nain dobi
i ovo vano uporite, tako dobro opskrbljeno da se lako moglo braniti i odolijevati neprijatelju
pune dvije godine. Dio ljudi iz grada Mehmed darova svojim zapovjednicima, drugi dio ostavi
u gradu, a ostale preveze u Carigrad. Zapovijedi zatim Mehmet-pai da izabere ljude za
europski pohod i da s njima pohita to prije put mjesta gdje, prema izvjeima, boravi
bosanski kralj. Mehmet uas izvri sve zapovijedi i prijee rijeku te, doavi nadomak Jajcu
primi vijest da se kralj preko rijeke stao povlaiti u utvrdu Klju, s obzirom da se ne mogae
dati u bijeg i krenuti dalje, od straha da e ga turska konjica sustii i savladati. Stigavi na
rijeku u blizinu Kljua paa stade nukati svoje ljude da prijeu rijeku i uhvate bosanskog
kralja i tako ugode svome gospodaru... Kad izaoe na obalu stadoe harati okolnim mjestima.
Kralj Stjepan se tako nae u Kljuu pod opsadom, a Turci dovukoe gomile trske koju bijahu
pronali u oblinjim presuenim movarama, poslagae je uokolo s drugom zapaljivom
graom te podmetnue vatru kako bi prestraili ljude unutar zidina. Oni, bojei se da nee
dugo izdrati opsadu, poslae poruku Mehmetu da e se predati ako im obea da im nee
oduzeti slobodu i ako se prisegom obvee da e pustiti na slobodu bosanskog kralja,

spremnog predati mu se pod tim uvjetima. Mehmet smjesta prihvati pogodbu i sveano
prisegnu bosanskom kralju. Tek to ovaj bijae izaao iz Kljue, Mehmet zagospodari gradom
i ljudima koje zateknu u zidinama te Turci s njima uinie isto to bijahu uinili s onima iz
Bobovca. Mehmetu pade u ruke i Radivoj, brat kralja Tomaa, kojem pod Kljuem odrubie
glavu. Stjepanova ena Marija, ki drugog srpskog despota Lazara, ponijevi sa sobom veliko
blago, stade se povlaiti prema Dalmaciji, no putem je zarobi slavonski ban Pavao, koji je
zatoi, otevi joj sve to je imala uza se, a pomiljae i na to da je preda Mehmedu. No, ovaj,
voen pravednom rukom Bojom, posla svoje ljude u pljaku Pavlove zemlje i tako ga prisili
izai na bojno polje i sukobiti se s Turcima. Marija iskoristi tu priliku za bijeg iz tamnice i
doe u primorje , kamo joj dubrovaki senat posla jedan brod, koji je zatim preveze u Istru, da
bi otamo otila svojoj majci u Ugarsku. Turski car bijae preko svake mjere srdit na Mehmetpau zbog njegove nepromiljene prisege bosanskom kralju da e mu potedjeti ivot. Paa,
vodei kralja sa sobom, zauze nekoliko gradova u kraljevstvu. U meuvremenu bijae naloio
Turahanovu sinu Omaru da prodre dublje u Bosnu i da nastoji osvojiti tamo i druge gradove
nekad pod vlau kralja Stjepana. Njega na koncu odvedoe caru Mehmedu koji ga jednog
jutra pozva k sebi, no Stjepan shvati koja je prava svrha tog poziva te uze u ruke povelju
kojom mu paa bijae prisegnuo i stade kleti i proklinjati njihovo vjerolomstvo. Barbarin se
branie govorei kako se Mehmet-paa, kao njegov rob, nije mogao obvezati u njegovo ime.
Preda ga tada svome uitelju Perzijancu da ga pogubi, te tako pod Blagajem odrubie glavu
kralju Stjepanu. Drugi pak kau... da mu turski car dade ivom oderati kou... ili da ga dade
svezati o drvo kao metu svojim strijelcima. Turin nakon toga pohara u pljaki zemlju
Stjepana Kosae, nanijevi goleme tete, ali i tamonje stanovnitvo nanaae gubitke
neprijatelju. Naime, bijahu se povukli u planine s kojih bi se iznenada spustili i napali turske
povorke. Jo za boravka u Bosni Mehmed izda javni proglas kojim pozva sve plemie u
kraljevstvu da izau pred njega, a on ih smjesta dade pogubiti, upozorivi time ostale da
ubudue ne vjeruju rijeima Barbara. Mehmed za svega osam dana zauze vie od sedamdeset
gradova i utvrda, snanijh kako po nainu izgradnje, tako i po prirodnom poloaju, a ote k
tome i vie od milijun zlatnika koje toliki bosanski kraljevi bijahu nagomilali za ivota. Turci
tada obeastie ene, silovae djevice, sruie crkve, izloie ponienjima sveenstvo, a
najvei dio plemstva odvedoe u Aziju u zarobljenitvo. Dogodi se to godine 1463... Nakon
turskog zaposjedanja Bosanskog Kraljevstva nee se u Mehmedovoj nazonosti neki
janjiarski aga koji stade hvaliti junatvo svojih janjiara u tom pothvatu, nato mu car
odgovori kako Bosansko Kraljevstvo ne bi tako lako palo da njegovi plemii bijahu
ujedinjeni, jer nesloga i nesuglasice bijahu pravim uzrokom njihove propasti...