DRVEE I GRMLJE U MITOLOGIJI STARIH NARODA

Stabla i drvee su oduvijek bili usaeni u mitologiju i vjerovanje mnogih naroda i to od samih
poetaka postojanja ljudskog roda.
U Edenskom vrtu nalazimo drvo ivota i drvo spoznaje.
Kao i svi narodi tako su i stari Hrvati vrednovali stabla i drvee na sretna i nesretna, pa je
takovo vjerovanje u neto blaem obliku sauvano u narodnoj mitologiji do dananjih dana.
Stari su ljudi smatrali da je hrast iznimno sretno drvo, te su vjerovali da se u njegovoj kronji
povremeno skupljaju dobre vile. I u kranskoj mitologiji hrast zauzima vidno mjesto, jer je
upravo od drva hrasta bio nainjen Kristov kri. Ne samo Hrvati, nego i stari grci, Rimljani,
Skandinavci vjerovali su da je hrast povezan s jednim od najviih boanstva, kod Hrvata je to
bog Perun, gromovnik, pa ne udi da grom najee udara ba u hrast. Ustvari, gromovi najradije
udaraju u drvee s hrapavom korom.
Od ostalih stabala u koje e udariti grom su: trenja, smreka, kruka, ari, oskorua, orah, bor,
jela, jasika, kesten...
Sretna su stabla, pored hrasta, jo smatrani vrba i bor, a ona koja izazivaju ili donose nesreu
su orah, bazga i jasika, jer je po narodnoj mitologiji sam Bog prokleo neke vrste drvea, a
naroito jasiku koja je, kao to je poznato, Krista odala idovima.
Za orah je vladalo vjerovanje da je preko svojih dugakih korijena povezan s podzemnim, dakle,
demonskim svijetom, te da u njegovo deblo najradije udara grom. Do dananjih je dana
uvrijeeno miljenje da e se onaj tko zaspi u debeloj i tekoj hladovini oraha probuditi bolestan,
a moda se vie, uope, nee ni probuditi. Ma koliko bili eljni odmora i osvjeenja u vrelim i
suhim ljetnim mjesecima ljudi su izbjegavali odmor u sjeni oraha. Isto se tako vjerovalo da se u
kronji oraha sastaju i esto obitavaju vjetice. Ako je u zimi, kad se najvie koristi, plod oraha
suh i nejestiv (piljiv), to je znailo samo jedno; da su u kronji tog stabla obitavale vjetice i
takvo je stablo hitno trebalo potkresati ili ak posjei.
Za bazgu se vjerovalo da se ne smije sjei jer e onoga tko je posijee zadesiti veliko zlo i
nesrea.
Dud (murva) je, takoer, drvo koje se smjetalo u kategoriju nesretnih i onih nepoeljnih u
blizini kua. Naime, vjerovalo se: -ako njeno korijenje dopre do kunih temelja da e iz te kue
izumrijeti muka loza.

Praznovjerje je bilo toliko uvrijeeno, da bi ljudi, ukoliko bi se u jednoj kui zaredalo umiranje
mukih osoba, posjekli stabla murvi u blizini svoje kue.
Prema pukom je vjerovanju jo postojala podjela drvea i bilja na one u koje se rado skupljaju
vile, vjetice i druga demonska bia, na ona koja se smiju ili ne smiju saditi uz kue, crkve,
groblja, te na ona u koja udara ili ne udara grom.
Za nestanak, za lijeenje bradavica loila se zelena jasenovina u pei, sok koji iz nje iscuri,
pjenast i vru, kapne se na bradavicu i tako ona otpadne.
Lipa, iji mirisni cvjetovi posjeduju ublaujua svojstva, uvijek se smatrala simbolom
prijateljstva.
U grkoj mitologiji lipa je znak njene vjernosti.
Vjerovanje u naroita nematerijalna svojstva lipe treba traiti na irem podruju religijskog
miljenja.
U vjerovanjima starih i suvremenih evropskih naroda religijski znaaj uma i pojedinih vrsta
drvea bio je izuzetno veliki. ivot u tom umskom ambijentu uinio je da biljni svijet a posebno
drvee dobije znaajno mjesto u religijama svih evropskih naroda.
Drvee je bilo predmet razliitih vjerovanja i prenoena s koljeno na koljeno; oko njega i u vezi s
njim prakticirani su mnogi obiaji.
Drvo figurira kao objekt koji ima duu ili kao objekt u kome je neka dua nastanjena.
Ideja da drvo nije tijelo duha drveta ve samo njegov stan koji moe napustiti kada hoe,
predstavlja vaan napredak u vjerskoj misli.
U pojedinim religijama zemljoradnika i stoara, duh drveta se zamilja kao bie koje utie na
plodnost usjeva i stoke.
Kod starih evropskih naroda (na primjer, Kelta, Germana, Grka, Rimljana, Slavena) umski
ambijent se ne zamilja vie samo kao stanite demona ili bogova drvea, ve i kao obitavalite i
svojina mnogo monijih boanstava, koja imaju vie razliitih funkcija. ume i pojedine vrste
drvea postaju njihova svetilita.
Prema nekim izvorima, kod Junih Slavena je u vrijeme njihovog dolaska na Balkanski
poluotok, bilo razvijeno potovanje odreenih vrsta drvea.
Narod je smatrao sjenovitim pre svega ono drvee koje se izdvajalo svojim izgledom, veliinom
ili poloajem. U vjerovanjima seljaka takvo drvo nije bilo samo sjedite neke due, ve i mjesto
oko koga se okupljaju natprirodna bia. Smatralo se da u njegovoj blizini borave vile i zato je

nazivano vilinskim .
I to je drvee bilo zatieno, proglaeno tabuom.. Jedna od najeih zabrana odnosila se na
sjeenje stabla i kresanje grana. Po narodnom vjerovanju, spomenuto drvee bilo je proeto
nekom opasnom silom. Zbog toga je i ponaanje ljudi prema njemu bilo regulirano
odgovarajuim propisima.
Ve sama blizina nekog sjenovitog ili vilinskog drveta ispunjavala je seljaka strahom. Mnogi su
izbjegavali da ive u njegovoj sjenci. Prilikom zidanja kue o tome se vodilo rauna. I
privremeni boravak pod takvim drvetom se smatrao opasnim.
Slian je bio odnos i prema drveu zasaenom na grobljima. Ono je takoer bilo zatieno.Po
miljenju nekih strunjaka, i to drvee je smatrano sjenovitim: vjerovalo se da u njemu stanuju
due umrlih koji su tu pokopani. Dirnuti u takvo drvo znailo je naruiti mir pokojnika i izloiti
se njegovoj osveti.
Bia koja nastanjuju odreeno drvee nisu zamiljena kao zla, kao nenaklonjena ljudima. Ona su
jednostavno bila opasna. Mogla su nanijeti zlo ovjeku, ali isto tako, i pomoi mu u nekoj
nevolji. Seljaci su, naroito nou, izbjegavali blizinu vilinskog drveta. U nekim krajevima
postojalo je i suprotno shvaanje: noenje pod takvim drvetom (posebno pod jasenom ili
glogom) smatralo se ljekovitim. Pod vilinsko drvo polagali su bolesnika i ostavljali ga pod njim
do zore. Vjerovali su da e vile koje se tu okupljaju preko noi, izlijeiti pacijenta. U nekim
krajevima su tuberkulozni bolesnici odlazili pod lipu rano izjutra tokom etrdeset dana, vjerujui
da ce se tako izlijeiti.
Da bi neko drvo postalo sjedite ili stjecite natprirodnih sila, nije bilo neophodno da se izdvaja
nekom svojom izuzetnom osobinom. Dovoljno je bilo da pripada odreenoj vrsti. Bile su
rairene predstave da je hrast sveto a orah baksuzno drvo, da je lijeska pogodno sredstvo za
zatitu od groma a glog sredstvo za ubijanje vampira.
Zanimljivo je shvaanje da drvo moe biti opasno i onda kada je posjeeno. Uvijek je postojala
mogunost da je to drvo sjenovitog ili vilinsko. U njemu ili oko njega mogli su, kao i ranije, dok
je raslo u umi, boraviti duhovi i demoni.
I dijelovi odreenih vrsta drvea mogli su imati magijska svojstva. Vjerovalo se da ako nekoga
opau lipovom likom da ce ga upropastiti. Ukrajinci, Poljaci i esi su vjerovali da se lipovom
likom ili uzdom nainjenom od like moe najuspjenije uhvatit vampir, vodeni ovjeka, kao i
drugi zli demoni. Neki izvori spominju umetanje granica lipe u krov u svrhu zatite od groma i

poara. Vjerovalo se da lipa uva od zla i uroka.

Drvo je stan boanstva, ono je prvi i najprimitivniji hram i njegova ljekovita snaga ogleda se u
snazi boanstva ili demona koji u drvetu ivi. O tome ima puno tragova u mnogim narodnim
pripovijetkama i pjesmama, u toponimima i imenima manastira koji su moda nastali na
mjestima tih starih gajeva. Sveto drvo se nije smjelo sjei, sa njega se ne otkidaju grane, niti se
njegovi plodovi koriste. Ovo vjerovanje se zadralo do danas.
Pravoslavna crkva se sa kultom drveta brzo izmirila, pa u mnogim obredima uestvuju i sami
sveenici. U narodnoj religiji drvee je podijeljeno na sretno i nesretno, tj. ono koje je nastanjeno
dobrim i ono koje su zauzela zla bia, vjetice, avoli...
Na velike praznike proljetnog ciklusa granicama lijeske, drena ili gloga kiene su kue,
privredne zgrade, usjevi kao zatita od vremenskih nepogoda, ali i zbog ope zatite i radi
napretka.
Dijelovi razliitog drvea smatrani su veoma jakom zatitom od uroka, bolesti i drugih nesrea
koje ovjeka mogu zadesiti.
Meu najjae ubrajaju se glog, lijeska, tisa, drijen, noeni kao amajlije. Glog je poznat kao
najvei zatitnik od svih demonskih bia, glogovim kocem ubija se vampir, tjeraju vjetice.
'Tisovina se nosila u obliku amajlije, a do danas se zadralo noenje kriia od tisovine. I ljeska
je dosta koritena kao amajlija. Djevojke su ljeskove granice stavljale u kosu, kao zatitu od
uroka. Dren su na urevdan ene stavljale u vodu kojom su se kupale zbog zdravlja.
Kako bi se zatitili od epidemija, koje su u prolosti zbog nedovoljne higijene i znanja bile este,
poduzimane su razliite radnje u kojima je drvo, prvenstveno glog, imalo znaajnu ulogu. Kao
to je neko drvee bilo od pomoi u ouvanju zdravlja i zatiti od bolesti tako se odreenih vrsta
''nesretnog'' drvea iz istih razloga trebalo kloniti.
Orah nije dobro imati u dvoritu niti kua smije da bude u orahovom hladu, jer se vjeruje da on
utie na psihiko zdravlje ljudi.
Zova - bazga je takoer veoma opasno sjenovito drvo i, po vjerovanju, ko je oteti ili posijee,
stii e ga neizbjena kazna u vidu oduzetosti ili ak smrti.. ''
Kad svatovi naiu pred mladoenjinu kuu, meu barjake na kakvo drvo pred kuom, ali to
nikada ne smije biti bagrem. Brijest i kruka su poznata demonska drveta.
U lijeenju bolesti drvo je dosta koriteno. Da bi umilostivili duhove ili demonska bia koja u
drveu borave i izlijeili bolesnog, koriteni su razliiti magijski postupci. Predavanjem rtve

drvetu elio se duh drveta umilostiviti, ali u isto vrijeme vratiti, odnosno predati, bolest drvetu,
kakvom glogu drei ga na onom mjestu gdje ga boli.
Glog, kao jak zatitnik zdravlja, koriten je dosta u lijeenju bolesti, jer se od njega plae svi
demoni, a posebno demoni bolesti. I u lijeenju padavice koristio se glog.
Lijeska je smatrana drvetom mudrosti. ''Kad neko nije pri zdravoj pameti, vodili su ga tri puta
oko lijeske, ne bi li sastavio''
Jabuka je u naem narodu smatrana veoma ljekovitom, ona je obavezna ponuda koja se nosi
bolesnicima. Svoje mjesto u lijeenju imala je i kruka.
Pored magijskih radnji u kojima je drvee zbog svojih moi koriteno u lijeenju, u narodu su
dijelovi razliitog drvea zajedno sa drugim sastojcima u vidu ajeva, obloga i melema koriteni
u lijeenju bolesti.
Od gloginja se kuhao aj za srdobolju, one ine i dio melema koji se privija na prit. ajem od
lipe lijei se kaalj, promuklost, glavobolja.
Od lista bijelog duda kuhao se aj protiv utice. Murve su upotrebljavane i kao vanjsko sredstvo
u lijeenju temperature. Bazga, iako je smatrana za nesretno drvo kojeg se treba kloniti, dosta je
koritena u narodnoj medicini. Bazgom je lijeena vodena bolest, reumatizam, teko mokrenje,
da porodilja lake rodi.
Vrba koja je dosta koritena u razliitim magijskim radnjama za zatitu zdravlja u narodnoj
medicini ima takoer istaknuto mjesto. koritena je kao lijek od bradavica, valja otkinuti
granicu vrbe koja dodiruje vodu.
Breza je lijek od kostobolje, nabrano brezovo lie treba osuiti, pa ga privijati na bolna mjesta.
Njom se lijei i grudobolja, ''ako grudi osobito bole, daju bolesniku da pije vodu od breze, kad
joj u proljee ponu kolati sokovi.''
Razliite vrste drvea su koritene za lijeenje mnogih bolesti, od borove kore pravljen je melem
za svaku ranu, bukovo lie bilo je lijek za oi, iskuhana javorova kora pila se od zubobolje i
kroz etrdeset dana od groznice.

Zbog ogromnog broja recepata bilo bi suvino sve ih navoditi, no i ovo opisano dovoljno
ilustrira koliko je drvo koriteno u lijeenju, i koliku je vanost imalo u svakodnevnom ivotu
starih naroda.

Literatura:
Bandi D. Dr, Tabu u tradicionalnoj kulturi Srba, Beograd, 1980.
Bandi D. Dr, Narodna religija Srba u 100 pojmova, Beograd, 1991.
Frejzer D. D, Zlatna grana, Beograd, 1975.
Kulii , Petrovi P., Panteli N, Srpski mitoloki recnik, Beograd, 1970.
Cajkanovi V, O magiji i religiji, Beograd, 1985.
Nedeljkovi M, Godinji obiaji u Srba, Beograd, 1990
Vinko Toli, Skrinja uspomena, 1997 )
piro Kulii, Stara Slovenska religija u svetlu novijih istraivanja, posebno balkanolokih, djela
knj. LVI,Sarajevo, 1979.god., 60.
Veselin ajkanovi, Stara srpska religija i mitologija, Beograd, 1994.god., 172.
Vuk Stefanovi Karadi, ivot i obiaji naroda srpskoga, Beograd, 1957.god., 223.
piro Kulii,P..Petrovi,N.Panteli,Srpski mitoloki renik,Beograd,1970.god.,78.
Veselin ajkanovi, O magiji i religiji, Beograd, 1985.god., 130.
Sneana aponji Aanin, Etnoprevencija u ouvanju zdravlja dece, Za zdravlje (VII nauni
skup), Rajake pivnice, 2000.god., 182.
Milan . Milievi, ivot Srba seljaka, Beograd, 1984.god.,309.
piro Kulii, Petar . Petrovi, Nikola Panteli, navedeno delo,193.
Veselin ajkanovi, Renik srpskih narodnih verovanja o biljkama, Beograd 1994. god., 98.
Stevan Tanovi, Srpski narodni obiaji u evelijskoj Kazi, Srpski etnografski zbornik br.16,
Beograd, 1927. god., 431.

"Praslavenski, to je tako tu treba samo znati gledati. Vladimir Nikolajevi Toporov

Od svih indoeuropskih mitologija, slavenska je najmanje poznata i najkompleksnija za izuavanje.
Ne postoje nikakvi primarni izvori, poput Edda kod Skandinavaca ili Ilijade kod Grka, u kojima se
opisuju praslavenska boanstva i vjerovanja. Svi podaci koje imamo o vjerovanjima i legendama
raznih slavenskih naroda dolaze iz doba nakon njihova pokrtavanja; iz kakvih god poganskih
korijena da su se one razvijale, do nas su dole prekrivene stoljetnim slojevima kranstva. Povijesni
zapisi o Slavenima i njihovim vjerovanjima iz stoljea prije pokrtavanja rijetki su, fragmentarni,
zbrkani i pristrani, budui su najee dolazili iz pera kranskih misionara kojima je zapravo
motivacija bila suzbijanje tog religijskog sustava, a ne njegovo prouavanje.
Zbog ovakve paradoksalne situacije s jedne strane bogatstvo tradicije, folklora, narodnih obiaja,
pria i legendi u kojima se naprosto uti stara poganska duhovnost, a s druge strane gotovo
posvemanji nedostatak bilo kakvih autentinih podataka iz povijesnih vremena o tome kakva je
tono ta duhovnost bila uenjaci i entuzijasti zainteresirani za slavensku mitologiju stoljeima ve
razbijaju glave.
Do 19. je stoljea toliko nabujao romantiarski zanos tom tematikom da se svaka vila, zmaj, duh ili
lik iz narodne predaje odmah proglaavao zaboravljenim boanstvom, pa su se slavenski bogovi ili
i izmiljati ako se nita pretjerano zanimljivog nije moglo nai u pojedinim lokalnim tradicijama.
Takav pristup jo je uvijek aktualan na Internetu, zbog ega se naalost moe ustvrditi da je veina
web-stranica koje se bave tom tematikom prepuna neutemeljenih gluposti.
S druge strane, od poetka 20. stoljea, znanstvena je zajednica skrenula u drugu krajnost: vodei
se se kroninim siromatvom i fragmentiranou povijesnih podataka, izvlaio se zakljuak da
Slaveni zapravo i nisu imali nikakvih kompleksnijih boanstava, te da je njihova mitologija bila
primitivna i temeljila se samo na tovanju prirode i predaka. Pritom se nije ba previe razmiljalo o
tome kakve su to onda bile napredne mitologije drugih naroda, te to su zapravo one tovale ako
ne personificirane sile prirode i glorificirane duhove predaka?
Trei pristup toj problematici, zlatna sredina, poeo se razvijati kroz drugu polovicu 20. stoljea.
Temeljio se na kritikom povezivanju obimnog folklornog gradiva s malobrojnim povijesnim izvorima
te usporedbom to dvoje s dobro poznatim mitovima drugih indoeuropskih naroda. Ovakvim, gotovo
detektivskim pristupom, uspjelo se rekonstruirati odreen broj zaboravljenih mitova, te ustvrditi neku
osnovnu strukturu praslavenskog panteona.
Pioniri ove metodologije bili su ruski jezikoslovci Vjaeslav Vsevolodovi Ivanov i sada ve
pokojni Vladimir Nikolajevi Toporov. Njihovim je stopama kod nas krenuo akademik Radoslav
Katii, a slijedili su ga etnolog Vitomir Belaj i slovenski areholog Andrej Pleterski. Njihovu
metodologiju i otkria prikazat emo kroz ove lanke, poevi, kako je to obino najbolje, od
poetka.

Arbor mundi
"Na vrhu tog drveta sokol je vio gnijezdo, u sredini tog drveta pele viju gnijezdo, a u korijenju tog
drveta hermelin je vio gnijezdo, hermelin je vio gnijezdo i izvodio malu djecu, izvodio malu djecu i
putao ih na sinje more."(stara ruska svadbena)
Stari su Slaveni svijet pojmili kroz simbolizam svetog stabla ili stabla ivota. Da je tome doista bilo
tako, moe se ustvrditi po tome to je mitoloka slika svetog stabla poznata i prisutna u mitologiji
svih indoeuropskih naroda - Praslaveni su u tome pogledu samo nastavljali jednu daleko drevniju
sakralnu tradiciju. No isto tako, to je poznato direktno iz ono malo povijesnih zapisa koje imamo o
slavenskom pognastvu. Kranski misionari koji su u jo debelo do 12. stoljea (pa i kasnije) s
mukom pokrtavali jo uvijek pojedina poganska plemena zapadnih Slavena od Alpa do Baltika
ostavili su nam izmeu ostalog i napomene kako
"...su meu gorama nebrojeni Slaveni potivali kao boga neko drvo i vrelo koje je bilo do korijenja
tog drveta." (zapis nepoznatog franjevca iz 14. stoljea o slavenskim poganima u dolini Soe, u
dananjoj Sloveniji)
"...je bio osim toga ondje i hrast, golem i lisnat, i pod njim osobito ugodan izvor. Priprost puk smatrao
ga je svetim jer u njem stanuje neko boanstvo, pa ga je astio s velikim tovanjem." (ivotopis
biskupa Otona iz 12. stoljea o poganskim Slavenima uz Baltik)
Kult svetog svjetskog stabla bio je starim Slavenima iznimno vaan i budui se nije otvoreno kosio s
kranskim uenjima, preivio je u narodnom vjerovanju kroz duga stoljea nakon pokrtavanja.
Stihovi koji pjevaju o tom mitskom stablu opstali su, iznenaujue podudarni i detaljni u svom opisu,
u pukim pjesmama mnogih slavenskih naroda. Na primjer, neke ruske svadbene pjesme pjevaju:
Raslo je drvce visoko poput empresova, visoko poput empresova, lie mu je iroko, lie mu je
iroko, vrh mu je zlatan..."

"Raslo je drvce s tri pogodnosti.... Na vrhu drvca slavuj vije gnijezdo, on nese jaja i vodi malu djecu.
Posred drvca ume razjarene pele... nanose mnogo meda. Pod korijenjem drvca - novi istesan
krevet... perina od paperja. A na tom krevetu lei mladoenja sa svojom mladom enom."
"A na tom boru tri su pogodnosti: prva pogodnost - razjarene pele, druga pogodnost - bijeli
hermelin, a trea pogodnost - sinji orao."
Varijacija na istu temu iz Slovenije:
"Pred kuom vam lijepa kruka, i pod krukom lijepa sjenica, u lijepoj sjenici posteljica, s bijelim
ruhom pokrivena... Na njoj lei lijepo tijelo... i uz njega njegova draga..."
A da je zbilja rije o svetom stablu, jasno se kazuje u ovoj - naizgled kranskoj - pjesmi iz
Slavonije:
"Sveti Petar i Nikola i Ivane Krstitelju, koji krsti majki edo, sam' ne krsti svete jele, jer je jela sama
sveta. Iz polak joj pele lete..."
Ili dvije opirnije varijante iz ipana blizu Dubrovnika:
"O javore, zelen bore, lijepo ti t'je ukraj vode! Iz stabra ti voda tee, iz grana ele lete, a vrhom ti
biser raa. Lope vodu kuniica, ele kupi lisiica, biser bere djevojica."
"O javore, zelen bore, lijepo ti t'je ukraj vode! Iz stabra ti voda tee, iz grana ele lete, a u stabru
tvoga duba sjedi jato od goluba. I ostale sve granice napunjaju drobne tice; na vrhu ti orle sjedi, a
daleko oim gledi, a kad orle krilim trese, zlatne rese sve potrese."

U svim tim i mnogim drugim tekstovima, opisuje se dakle stablo koje stoji na vodi ili na izvoru. Vrh
mu je zlatan ili od nekog drugog dragocjenog materijala (biser) i na njemu se nalaze ptice, povrh
kojih, kao vrhovnik, stoluje sokol ili orao. U sreditu, meu granama, zuje pelice i prave med. Iz
korijena stabla tee voda a ono to se nalazi u izvoru, pod korijenjem, u dnu stabla, pomalo je
nejasnije - ili postelja od perina i paperja, ili hermelin ili kuna. Otio, rije je o neem mekanom,
puflastom, dlakavom, reklo bi se, bogato opremljenom i, u neku ruku, skrivenom.
Ove pjesme - mahom svadbene, uskrnje ili, jednom rijeju, blagdanske - kao da na neki nain
izbjegavaju rei to je to tono u korijenju drveta, maltene umataju to u krzno ili posteljinu.
No postoje i drugi slavenski tekstovi, po naravi puno tajanstveniji, mraniji i, jednom rijeju,
poganskiji, koji tono opisuju to se nalazi u dnu svjetskog drveta. Rije je
o zagovorima i urocima koji su se kroz stoljea i u tajnosti prenosili meu pukim vraarama,
iscjeliteljima i vjeticama, a etnografi su neke od njih uz puno muke uspjeli otkriti i zapisati tijekom
zadnja dva stoljea.
Ako se uzmu bjeloruski zagovori protiv zmijska ugriza i njihov tekst se usporedi s tekstovima gore
opisanih blagdanskih pjesama, dobiva se, iz neba pa u rebra, odmah jasno crno na bijelo:
"Na ravnom polju je jabuka, pod tom jabukom je gnijezdo od runa crnog ovna; a u tom gnijezdu je
zmija."
"Na ravnom polju, na sinjem moru stoji dub iroka lia. Pod tim su dubom stare ovce, ovce od
prole godine, crna vuna. Na toj vuni lei zmija zmijska."

I tako dalje. Dakle, u onom puflastom, mekanom, pokraj vode u dnu stabla, zapravo lei zmija. I sad
se polako uspostavlja cjelokupna mitska slika svjetskog stabla. Na zlatnom, bisernom, sjajnom vrhu
- orao i ptice, u sredini pele, u dnu voda, vuna ili krzno i zmija u njoj. Svatko tko je iole upoznat s
nordijskom mitologijom, odmah e uoiti paralelu sa skandinavskim svetim jasenom Yggdrasilom,
kojem na vrhu stoji orao sa sokolom Vedrfolnirom meu oima, dok mu se oko korijenja plete zmaj
Nidhogg. U proznoj Eddi spominju se i pele koje lete oko jasena.

Sveto stablo Yggdrasil,

prikaz na vikinkoj tapiseriji iz 9. stoljea
A da je ta mitska predaja doista jo iz praindoeuropskih vremena moe pokazati i usporedba sa jo
drevnijim primjerom, Homerovom Ilijadom, u kojoj se pjeva:
"Mi smo oko vrela kod svetih rtvenika prinosili besmrtnicima sveane rtve bez mane ispod lijepe
platane, odakle je tekla bistra voda; tamo se pojavilo veliko znamenje; golema zmija... strana...
naglo je izmigoljila ispod rtvenika i odmah nasrnula na platanu. Tamo su pak bili vrapii, luda
djeca, na najvioj grani i skrili se pod liem, njih osam, a majka je bila deveta... Tamo ih je zmija
prodirala, oni su jadno cvrkutali..."

Zbruki idol
Zatvorimo krug sa u sutini istom scenom, koja se javlja u pjesmama o svetom stablu zabiljeenim
na otoku ipanu:
" O javore, zelen bore... U stablu ti ljuti zmaje, u granam ti soko sivi. Soko sivi gnijezdo vije. Zmaj
sokolu poruuje: O sokole, moj sokole! Ne vij gnijezdo vie mene, er u zmaje pustit plame; gnijezdo
u ti opaliti, tie u ti izvaliti, izvaliti i podaviti..."

Ovo je dakle prastara predodba o ustrojstvu svijeta koju u osnovi dijele sve indoeuropske kulture.
Usprkos onome to se esto pie u literaturi, konkretna vrsta stabla izgleda nije presudna.
Iako su Slaveni, ini se, preferirali hrast (dub), sveto stablo lako je moglo biti i jela, bor, empres,
jabuka pa ak i kruka.
Bitan je opis i sama struktura stabla. Nije teko zakljuiti da njegova tripartitna podjela - vrh, deblo,
korijenje - asocira zapravo na mitsku podjelu svijeta. Simbolika sa pticom, pelama i zmijom to jasno
sugerira. Vrh stabla, od dragocjenog materijala i nastanjen pticama, su nebesa. Deblo s pelama je
smrtni svijet. Dno i korijenje je podzemlje gdje se uvija zmija. Voda na kojoj stablo poiva, pa makar
u folklornim tekstovima bila tek izvor, zapravo simbolizira praiskonski ocean iz kojeg se cijela
kreacija uzdigla.
Da su Slaveni doista vidjeli svemir podijeljenim na te tri razine poznato je i iz povijesnih izvora. Tako
su biografi njemakog biskupa Otona, koji je u 12. stoljeu pokrtavao Slavene u gradu Szcezinu na
dananjoj sjevernoj njemako-poljskoj granici zapisali kako su
"...sveenici kumira tvrdili da najvii bog zato ima tri glave jer vlada trima kraljevstvima, to jest
nebeskim, zemaljskim i podzemnim.
Ista je struktura uoljiva i na jednom od rijetkih poznatih kipova staroslavenskih boanstava,
pronaenom na obali Zbrua, pritoka Dnjestera, u Galiciji na granici Poljske i Ukrajine (prikazan
slijeva).
Svjetsko stablo sa svoje tri razine poprite je mitske drame. Zmija iz korijenja, skrivena u vuni, u
krznu, u dnu blizu praiskonskih voda, die se i napada pticeu vrhu stabla, prijetei njihovom
vrhovniku, sokolu ili orlu. Iza ove ivotinjske simbolike skrivaju se likovi monih boanstva donjeg i
gornjeg svijeta, iji je kozmiki sukob jedan od temeljnih indoeuropskih mitova - olujni mit o
sukobuboga Gromovnika i boga Zmaja.

Izvori:
R. Katicic - "Boanski boj", Zagreb, 2008.
V. Belaj - "Hod kroz godinu" Zagreb, 1998.