LUKA ZIMA: FIGURE U NAEM NARODNOM PJESNITVU

1. Luka Zima
-

Rodio se u Jurovcima kod Ptuja, a umro u Varadinu

Osim Figura objavio je vie jezikoslovnih i poetikih rasprava, meu kojima se istiu Nacrt
nae metrike narode (1879) u Njekoje, vedinom sintaktike razlike izmeu akavtine,
kajkavtine i tokavtine (1887.). jedan je od najznaajnijih filologa 19. St u Hrvatskoj

2. Figure u naem narodnom pjesnitvu

-

U nas prva i do danas jedina temeljita i pouzdana sistematizacija tropa i figura, objavljena na
temeljima s kojih su bile formulirane, razraene, rasporeene jo u antika vremena

Zima je teorijske pojmove tropa i figura verificirao na dotad nepoznatom korpusu naih
agrafijskih kultura te na Smrti Smail- age engida Ivana Mauranida

3. Predgovor- u Varadinu dne 20. Studenoga 1878.

-

Ispriava se za svoje eventualne pogrjeke, navodi kako je citate preuzimao vedinom iz

Gerbeovog djela Die Sprache als Kunst v. Gustav Gerber

Pie o predmetu o kojem se do tada malo pisalo

to se mohe razredbe figura tie, ja sebi nimalo ne laskam, da je ona savrena. Meni je pri
tom razredjivanju figura stalo najvie do toga, da veliki broj njihov bude pregledniji. Str 3

Vedina je figura izvaena iz narodnih pjesama, samo poneka iz umjetnih

4. Uvod
-

Razlikuje trope od figura:

to se samog naziva tie,to se kod Grka najprije pod metaforom razumie ono po prilici, to
kanje trop znai. Str 4

Navodi poznate teretiare knjievnosti koji razlikuju ova dva pojma i navodi njihova stajalita,
meu ostalima spominje: Tryphona, Volkmanna, Aristotela, Gerbera, Ernestija i dr.

Dakle trop postaje tim, da se mjete jedne riei uzima druga tako, da se ona upotrebljava u
znaenju, koje joj obino ne pripada; ona dakle svoje znaenje mienja, te se tropi osnivau na
zamjeni znaenja riei i to takvih riei, koje se tim u nekom odnoaju jedna prema drugoj
motre, jer bi se drugaije pravi smisao govora gubio. Str 6

Raspravlja o figuri na isti nain kao o tropima; spominje Cicerona, Alexandra, Volkmanna

Figura se dakle po navedenih definicijah sastoji u tom, da se riei dodue u obinom

znaenju ali neobinim i umjetnim nainom upotrebljavaju. Str 7

Raspravlja o razlici alegorije i ironije- alegorija na slinosti osnova i nije nita drugo nego
produena metafora, a ironija ( osnivana na protivnosti pojmova) ne tie se nita metafore.
Str 9

Epitet i metafora za njega nisu tropi

Spominje se pisaca koji ne razlikuju trope i figure, ved to nazivaju zajednikim imenom

Mi demo u ovom spisu samo vanije figure navesti i neke pojave, koje nisu figure, a ipak se
esto kao takve navadjaju.

Bla bla u razradi se poziva na sve teoretiare koji su o figurama govorili i koji su ih dijelili

1. to je trop 2. to je figura 3. to se sve tropom broji 4.neki pisci ne diele tropa pod tim
posebnim imenom nego navadjaju sve pod jedim imenom 5. Kako se razredjuju figure 6.
Kako postaje figure

7. Jo jedan pojuaj razradbe figura:

Figure koje nastaju zamjenom znaenja rijei- to su one koje Quintilian meu trope
ubraja

Figue koje nastaju irenjem i suavanjem misli

Figure koje se osnivaju na zamjeni obinoga oblika u kazivanju misli

Figure koje nastaju dodavanjem, oduzimanjem i namjetanjem rijei

Etimologine figure- postaju dodavanjem, oduzimanjem, zamjenjivanjem i namjetanjem

slova

Sintaktike figure- postaju zamjenom oblika rijei protivedi se obinim sintaktikim

pravilom

Fonetine (glasbene) figure- ostaju odavanjem i namjetanjem glasova u rijei, tako, da

se oni glasovi podudaraju sa predtavljanimi stvarmi, ili se glasovi podudaraju medju
sobom u pojedinih slovih, slovkah, rieih i izrekah.

5. Prvi dio. Figure, koje se osnivaju na zamjeni znaenja rijei (tropi)

1. Metafora- poziva se na Aristotelovo miljenje, Gerberovo, Adelungovo, Jurkovidevo,
Maxa Mullera i dr.
Prema tomu i mi dielimo metaforu na plastinu i oivljavajudu i razlikujemo kod prve sliku
na miru i u pokretanju. K tomu opaamo, da se metafora pojavljuje u samostavniku,
pridavniku i glagolu. Daje primjere plastine metafore u kojoj se pokazuje:

a) Mirna slika: Odkako si isprosio zlato, Idi jai drala visokoga, Lijepo je odjevena:/ U
sunce obuena,/ I mjesecom opasana,/ Zvijezdama zapuena.
b) Slika u pokretanju: Mi smo vama sigurali ruak:/ Iz pukah vrudijeh kruak,/ Od noevah
crvenoga vina., Pa oruje grli u naruje

Primjeri oivljavajude metafore:

a) nod je vani sliepa i gluha, to se sunce pokraj gore krade?

2. Alegorija
Da ukratko kaemo, alegorije postaje, kad se metafra kroz cijelu misao protee ( tj. kroz sve
dielove jedne izreke) ili jo dalje protee. Str 28

Mnogo ima poslovica, u kojih je alegorian smisao:

Cerajudi lisicu, nagazio na kurjaka.

Ja pseto iz bunara vadim, a ono me ujeda. Str 29

Primjeri due alegorije:

Beg Dragutin bratu govorio: / Lasno bi se brate. Ienili;/ Al' kad tudje seje sastavimo,/ Tudje
de nas sej zavaditi./ Baka de nam dvore pograditi,/Izmeu njih trnje posaditi,/ I kroz trnje
Vodu navratiti;/ Neka trnje u viinu raste,/ Da se nikad sastat ne moremo. Str 29

Ima malih pjesama koje su ciele alegorine:

Paun eta, vojno le! Na venanje,/ S' sobom vodi, vojno le! Paunicu,/ Paunicu, vojno
le!za ruicu str 30

6. Katahresa
Ovamo dakle idu pojavi, gdje se zamjenjuje znaenje onakih pojmova, medju kojimi niti ima
rave slinosti, niti u obde prave srodnosti. Npr:
Pue arkam kao i grom sinji.- izmeu sinje boje i glasa neima slinosti
Ugasite svirke svekolike.- Ni izmedju vatre i svirke ne ima prave slinosti. Sve str 33
7. Sinekdoha

Dio se uzima mjete cielosti i obratno, redi de toliko kao rie, koja dio oznauje, uzima se u
znaenje one riei, koja izraava dotinu cielost i obratno. U sinekdohi se dakle zamjenjuje
znaenje riei, koje izraavaju pojmove istog sadraja ali razliitog obima
a) Kae se dio kakve stvari, a razumie se njena cielost.
Iti blaga koliko ti drago./ Puti care kosti iz tavnice.
Jedva nosim u kostima duu.
b) Ciela stvar se imenuje, a misli se samo na jedan dio nje
A na rame dida oblivena,/ A od nje vukom obivena.
c) Jednobroj se kae u smislu viebroja
I inidu mnoge zadubine,/ Naranidu suna i nevoljna. 35
d) Viebroj kae se mjesto jednobroja 36 str
Kum svog kuma na sudove dera.
Ona pade moru u dubine.
e) Opredieljen boj govori se esto mjete neopredjeljena
Pije vino tri etiri dana.
Uze sobom sedam osam drugah. Str 36
f)

Ime vrste se kae mjete imena pojedine osobe (individua). Taj pojam zove se i autonomasija.
Petar Gospi poruuje:/ Poalji Gospo sinka tvoga,/ Uza nju poalji sve andjele.

g) Vrsta se uzima mjesto roda

Nevjere ti uiniti ne du,/ Ni tvojega ljeba pogaziti.
U nar. Pjesmah govori se junak mjete ovjek:
Ja ti mlada ponude nosila:/ der s mora, smokve iz Mostara,/ I jagnjeta prije premaletja,/
Zeljanice prije kukavice,/ Karalame u medu kuvane. Str 37
h) Rod se kae mjesto vrste
Ciknu Marko kao gorsko zvere (tj. vuk). Str 38

8. Metonimija
Pechan veli: metonimija je slika kojom se zamjenjuju pojmovi i mjesta, vremena i uzroka. K
tomu dodajemo, da se ne zamjenjuju upravo sami reeni pojmovi nego znaeje onih riei, kojimi
su ti pojmovi izraeni. Osim toga mogu se svi reeni odnoaji na jedan odnoaj uzroka svesti.

a) to biva prije, stoji u uzronom odnoaju prema onomu, to otud slijedi, pak se esto
jedno mjete drugoga kae
I pod jelu piju vino ladno,/ U vinu ih sanak prevario. Str 39
Jeam tre, a rakija vie.
b) Primjeri u kojima se kae ono t slijedi, umjesto onoga, to kao povod i uzrok onoga prije
biva:
Ti se jesi krvi nauio,/ Uinide krvcu o prazniku.- zametnut de kavgu, usljed koje de se
krv prolijevati str 40
c) Orue i sredstvo stoji u odnoaju prema onomu, to ono ini, pa se vie puti ono mjere
uinka kae.
Na slugama ledja nabrojie/ Trideset i est zlatni buzdovana.- tj udaraca sa zlatnim
buzdovanom str 41
d) Orudje kae se mjete osobe, kojoj ono pripada.
Kad ustane kuka i motika, / Bide Turkom po Medini muka. Str 41
e) Ono to djeluje ( tj. kakvu stvar proizdvaja) oznauje se kadkad onim, to otud postaje
A car dovede vezire... nesretne vedile- tj koji de nesredu nanijeti
f)

Concordius navadja, da se kae gospodar mjete onoga im on upravlja. Tako se kae

zatitnik mjete onoga, to on zatiduje, u ovakvih primjerih:
Dvije crkve hara predadoe:/ Sveti Savo i sveti Nikola./ Ter se ljube kljunom
gvozdenijem/ Krst i prorok, dok jednoga tee. Str 42

g) Tvar se kae mjete onoga, to je od nje nainjeno:

Kad s' obue Kraljevidu Marko,/ ud'ri ohu i ud'ri kadifu.str 43
h) Mjete imena, kojim se bitni pojam kakve stvari izraava, kae se vanjski znak, s kojim se
ona stvar pojavljuje.
Kad je rni oral turski mesec dobil.
Kojino de umrijeti/ Za krst astni, kiem se krsti.
i)

Abstraktna imena govore se kadkad mjeta konkretnih

Jao Jovo, moje nesudjenje!
to je Jovo, moje milovanje?

j)

Naznaivanje kakvoga vremena i onoga, to u ono vrieme biva, moe se jedno drugim
zamjenjivati. Tako se u naih nar. pjesamah vie puti doba dana i nodi, a i ljudska doba
naznauje onim, to u takvu dobu biva, mjete da se sama doba kazuje- str 44/45

Bela ih je zora zabelila/ Na Kosovu krasnom polju ravnom.

k) Naznaivanje kakvoga prostora i ooga, im je onaj prostor zauzet, moe se jedno drugim
zamjenjivati. Takav prostor koji se kae mjete onoga, to je u njem, moe biti zemlja,
grad, kuda, kakav sud itd. Str 45
Sva nas Bosna pomiriti ne de,/ Ni sva Bosna ni Ercegovina.

9. Perifraza
Ne zamjenjuje se znaenje pravoga izraza kakve stvari drugim, nego se pravi izraz samo proiruje.
ali ima primjera perifrase, gdje se takodje jedan pojam sa vie izraza naznauje, meu kojimi
moe i pravi biti, ali u podredjenom znaenju (kao to to biva kod autonomasije); ili si svi izrazi
nepravi, te skupa ono naznauju, to bi znaio jedan pravi. Str 48
Ovdje autor definira prema Gerberu Perifrasa sastoji se u tom, da se kakav pojam ne prikazuje
tako, da se neposredno svojim obinim i pravim izrazom imenuje, nego se drugimi rieimi po
posebnih svojih biljegah i svojstvih, po bidu svom i odnoajih oznauje str 49
Vidi onaj, koji vedri i oblai.
Ako zlotvora nema, majka ti ga je rodila.
ZAMJENA ZNAENJA KOD RIEI PROTIVNA ZNAENJA
10. Ironija
Sastoji se u tom, da govornik bira onaki izraz, kojim jedno kae, a drugo, tomu protivno, misli i hode,
da mu se tako i razumie.
Mudra glava, teta to je samo dvije noge nose. Str 52
Vjet kao magarac u kantaru.

11. Mimesa
Miseza se samo po obliku govora razlikuje od ironije, a ostale fgure te vrste razlikuju se od nje
vie po sadraju svome.
Gospodaru, Novakovid Grujo!/ Turci u me opinili mladu. / A besidi Novakovid Gruja:/ Maksimija,
koleno neverno!/ Ta ivi te opinie Turci,/ A mrtvi te k meni privolee. Str55

Sarkazam
Kao posebne vrste ironije razlikuje sarkazam i harientizam, jer se, po njemu, to dvoje moe
najbolje razlikovati.
Sarkasam je dakle ironija, u kojoj se izraava sa zloradnim podsmiehom najgore i najoporije
ruganje, koje osobito onda, kad se drugomu u oi kae, za srce i duu ujeda. Str 57
Bego bolje popritee ruke,/ Pa ga vrati natrag u Udbinju/I ovako njemu besjedio:/ Kada more u
Udbinju dodje,/ S Udbinjanim' sjede piti vino, / Lagat' nemoj, ved sve pravo kai,/ A daba ti
ivot na mejdanu. Str 57

Harientisam
To je zajedljiva ironija pod vidom dobrohotnosti.
Blago tebi, kad si lud. Str 58
Navodi kako postoji jo naziva za razliite vrste ironije

ZAMJENJA ZNAENJA BIVA KOD RIEI, KOJE SE MEDJU SOBOM RAZLIKUJU PO SILI ZNAENJA
Eufemizam
Postaje kada se to strano, zlo, runo itd. Ne kae pravim svojim izrazom, nego blaim, po
znaenju pravomu oblinjim, kadkad i suprotnim; a to biva ordi opreznosti, bojazni, njenoga
osedauja, tedjenja blinjega.
Pokraj Bune, kraj vode studene,/ Tude Rade svijet promjenuo.

Litota
Ta se figura sastoji u izrazu, pod kojim se vie misli i razumie a manje kae, to jest mjesto pravoga
izraza kakvog pojma uzima se slabiji, i to obino pravomu protivan izraz s negacijom.
O djevojko ne mnogo lijepa!/ Ni lijepa, ni roda velika!
Nije se ni on na Boga kamenjem bacao. 62

Hiperbola (pretjerivanje)
da prosto kaemo, iperbola postaje, kad se to s tom namjero, da jae u oi pada, preko mjere
umaljava ili uveliava. Primjeri umanjivanja:
Ne bojim se cara ni vezira/ ini mi se sva careva vojska/ Kao mrav po zelenoj travi. 64
Primjeri uveliavanja:
Da bi se na svitu vse vode scurile,/ Jo tu moju ljubav ne bi ugasile. 65

DRUGI DIO
FIGURE I NAINI GOVORA, KOJI POSTAJU IRENJEM I SUIVANJEM MISLI

Jedna misao rairuje se dodavanjem druge misli, koja je s prvom u neem srodna
Prispodoba
Zakljuuje da se iz definicija starih pisaca ne razlikuju tono parabola i ikon, a to je nerazlikovanje
jo oitije kod navoenja samih primjera. Smatra da treba razlikovati: a) predmet, o kojem
govornik govori, tj. predmet sluaocu dotle nepoznat; b) predmet sluaocu ved poznat, koji se
navadja kao u nekom pojavu nalik na prvi; c) onaj pojav, u kojemu su oba predmeta slina, to jest
toka slinosti. Drugi je predmet prvomu prilika, na koju se prvi predmet kao slika ugleda. Str 74
Smatra, kako najvie ima onih prispodobi koje su rairene odvisnimi padei, a uostalom
skradene(...).Prilika se tu, kao to u obde u poetikih prospodobah, vedinom iz prirode uzima.
Obradovao se kao siroe suncu.
Kao jarko iza gore sunce.
Ka' danica medju zvijezdama. Str 75
Smatra da je enoa dobro zakljuio kako se prispodoba izraava kad se naprosto jedan predmet
do drugoga stavlja bez gramatinog saveza; npr. Tvoje oi bistra voda, tvoje ruke raki sapun, tvoje
srce arko sunce. Str 79

Primjer
da se kakav obdi pojam objasni ili dokae, navadjaju se stvari, sluajevi, dogodjaji, koji pod onaj
obdi pojam spadaju. U takvom navadjanju sastoji se primjer. Namjera je primjeru, da se to
dokae, da se tko na to skloni i privoli ili od ega odvrati. Str 94
Sad ispuni, vrijeme je dolo,/ Jali du se opet pokrstiti/ I katil se tebi uiniti,/ Ka' to ti je Musa u
primorje,/ Jal' Kraljevid u Prilipa grada.- tu je opdi pojam krvnik, a pojedinani pojmovi su Musa i
Kraljevid

Aluzija
Posebni nain primjera. da seto oevidnije pokae, navaja se kakav prijanji poznat sluaj, slian
onomu, o kojem se hode da govori, tj. koji kao pojedini sliaj spada pod onaj obdi pojam, o kojem
se istom govori. Str96
To vladika jedva i ekae-/ I veziru tako odgovara:/ udim ti se bosanski ljivaru! 97

Distribucija
Navodi kako se to ne smatra figurom, ved je to jeda poseban nain govora, gdje se pojedini
dijelovi nekog pojma podrobnije predstavljaju. Meu ostalim, citira Tomida Distributio
(razglabanje). Kad se radi jasnode koja stvar na pojedine dielove rastvori.
I ako sam bio u tamnici/ Dosta si me vinom napojio,/ Bijelijem ljebom naranio,/ A esto se sunca
ogrijao,/ Putio si mene veresijom. Str 98

Definicija
Ni nju ne smatra figurom, ved nainom govora, gdje se misao rairuje tim, da se imenu kakvoga
predmeta dodaju njegove bitne biljege i to se otinimi pravimi izrazi. Str 99
Ovo je prema Zimi plod razuma, a ne fantasije i zato je malo zastupljeno u pjesmama.
Vojsku kupi Kulin kapetane,/ Krajinike Turke nevjernike,/ Koji dragog' boga ne poznaju,/ Ne
imaju ni vjere ni due.99

Ipotiposa
Ni to nije figura sama po sebi. Od naih pisaca Ristid ipotiposu tumai izrazom: ivopis
predmeta; Tomid zove je: opisivanje; Filipovid: opis, a Pechan perifrazi daje ime opis.
Poslae mu od zlata siniju,/ Na siniji ispletena guja,/ Povisoko glavu izdignula,/ U zubima dri
dragi kamen/ Kod koga se vidi veerati/ U po nodi kao u po dana. Str 102
Gomilanje
Navodi Zima kako je ovaj pojam nalik na tautologiju razlika je u tom, to se tautologijom ista
misao ponavlja, a ovdje misli i izraji slinoga znaenja. Str 109. Gomilanje stoji u funkciji
isticanja jedne glavne misli:
I drae velika denija/ Za tri dana i tri nodi tavne,/ Ni sedoe, ni se odmorie,/ Ni legoe, ni sanka
imae. Str 110

JEDNA MISAO RAIRUJE SE DODAVANJEM DRUGE MISLI, KOJA JE PRVOJ PO ZNAENJU

SUPROTNA ILI OD NJE RAZLINA.
Antiteza
antiteza sastoji se u tom, da se po dva suprotna pojma ili misli jedno drugomu nasuprot
stavljaju str 110
Razlikuje oksimoron od antiteze samo u tom, to se u oksimoru protivne predstave na uman
nain spajaju, a u antitesi- ne znamo kako.
uvaj bijele novce za crne dane.
U crnoj zemlji bijelo ito rodi.
S dugom kosom a pamedu kratkom. 113

Oksimoron
Suprotni se pojmovi spajaju u jednu cijelost, tj neemu se pripisuje kakva radnja ili svojstvo, koje
s onim u prividnom protuslovlju stoji; ini se, da tako spojeni pojmovi ne mogu jedan pored
drugoga obstati, jer se jednim bide drugoga nijee, a ipak u nekom obziru smisla imaju. Str 114

Slijep kod oiju.

Bez britve obrijati. 115

Paradokson
Jednom se pojmu dodaje drugi, neoekivan pojam, suprotan od onoga kojeg bi itatelj oekivao.
paradoksu po naem shvadanju odgovara ono, to se kod Filipovida zove presentka. On veli:
Presentka, kad na koncu izadje njeta posve drugoga, nego li smo se nadali. 118
I go i bos, i jo mi je- zima.
U sitno se ne desilo, a u krupno- nema.
Sauvat de tajnu dok se - s prvim ne sastane.

Poredjenje
poredjenjem uveliava se osoba ili stvar tako, da se u neem uzviuje nad drugu, koja je od nje
jo vrsnija. Npr:
Snijed pade o Djurdjevdanu,/ Ne moe ga tica preletjeti,/ Djevojka ga bosa pregazila.
Rabi se i kada se neka osoba ili stvar uzvisuje, tim, da se kae, kako se ona u jo mnogo vedem
ma i neuvenom odlikuje.
Da kakvi Golai junaci!/ Ubili bi pod oblakom drala,/ A kamo li na zemlji junaka. 120

Poviivanje
ovamo raunamo one pojave, u kojih se je po jaini znaenja razliiti izraaji ili misli odnosedi se
na jedan pojam postupno sve jai dodaju, da se onaj jedan pojam tim jae uvelia. Str 121
O uje li mlada moma!/ Prosio b' te, podi ne de;/ Mamio b' te, podi ne de;/ Otim'o b' te, sam ne
mogu.
MISAO SE SUUJE ODUZIMANJEM NJEZINIH DIELOVA

Reticencija
Sastoji se u tom, da se povodom kakvoga nutarnjega uvstva ili vanjskih okolnosti govor iznenada
prekine ne izgovorivi do kraja zapoete misli.
Ali Sefer Marku govorae:/ Ja ti nita kazat ne umijem,/ Nego sinod, kad im udarismo-/ Jo
hodae Sefer kaevati, No se Gao namjerio blizu,/ Pa opali sjajna djeferdara,/ I pogodi Sefera
Pipera. 125

Pretericija
Ta se figura dakle sastoji u tom, da se neto pod izgovorom, kao da se je preutjeti htjelo, istom
onda u kratko kazuje. Str 127
Da ti se je nagledati, drue,/ Ka' se momci grabe na pruje!/ A ta du ti duljit' lakrdiju,-/ Od Slatine
do Sige gradine/ Tri stotine glavah posjekoe,/ Tri stotine konjah ugrabie,/ Od Turakah studen
kamen osta/ Grdna glasa, crnoga obraza itd.

Epitrohasam
Osobit nain govora, u kojem govornik vie stvari nabraja, ili za njih pita.
Kae jade tastu na uranku:/ Kako su mu dvori poharani,/ Kako su mu sluge razagnate,/ Kako li je
majka pregaena,/ Kako li je ljuba zarobljena. 128

Lakonisam
Pod lakonismom razumie se poznati jezgroviti nain govora starodavnih Lakedemonaca, kojim
se ciele misli u pojedine riei sabijaju. 128
Dan i komad( tj. to zaslui, to i pojede)

TREI DIO
FIGURE KOJE SE OSNIVAJU NA ZAMJENI OBINOGA OBLIKA U KAZIVANJU MISLI

Personifikacija ili prosopopeja

Personifikacija dakle postaje, kad neive stvari i abstraktne pojmove kao iva bida predstavljamo
tim, da im dajemo znakove ivota i osjedanja ljudskoga; ili kad takve stvari i pojmove a i nepristne
osobe uvadjamo, kao da govore s nami ili s naim sluaocem. 131
Sama knjiga caru besedila.
Jo zorica nije zab'jelila,/ Ni danica lica pomolila. 131

Apostorfa
Zima pod apostrofom podrazumijeva one pojave, gdje pjesnik govoredi o odsutnih ili neivih
stvarih svoj govor na takve osobe upravlja, kao da su mu prisutne, a na stvari, kao da su ive
No ne veli Turin: ako bog da./ Mili boe, ni dati mu nede.
Te sestrimi goru i planinu:/ Bogom sestro, goro i planino!/ uvaj mene ovce i obane. Str 133

Visija
Visija predoava udaljene osobe ili djela, koji su prisutni u mati. Njome se predstavljaju na
odereeni naim zamiljeni proli ili bududi dogaaji, mitoloka bida ili pojave na nain da je
itatelju to prezentirano kao da ih pjesnik upravo promatra.
Mili boe, na svemn ti hvala!/ Kamo sila Mahmuta vezira?/ Jutros bjee silan i bijesan- - -/ Otru
sablju bjee povadio,/ Da sijee crnogorske glave,/ Da porobi malo i veliko;/ A sad vidjoh
crnogorsko mome,/ Koje nosi glavu Mahmutovu,/ Drugo kapu, a trede dolamu,/ I etvrto sablju
okovanu,/ Peto velju puku sermaliju... 135

Representacija
Nekoliko se sluajeva ubraja u representaciju:
a) Prola radnja moe se oblikom prenesa u sadanjojt premjestiti
b) Tako se i bududa radnja oblikom prenesa u sadanjost premjeta
c) Dodavanjem nekih prislova ka glagolu moe se prola radnja blie u sadanjost pomadi

d) Mjestom udaljeni predmeti mogu se pokaznimi zaimeni taj, onaj sluaocu blie pred oima
pomadi:
Opasuje mukadem pojasa/ I tu britku sablju pripasuje.
U svim navedenim primjerima lirski subjekt govori o prolim dogaajima tako kao da su se
zbivali u tom trenutku kada je on pjevao.136/137

FIGURE KOJE POSTAJU ZAMJENOM OBJEKTIVNOGA NAINA GOVORA SUBJEKTIVNIM

Uzklik
ta je figura neposredni, jaim glasom izjavljeni izraz nutarnjega uvstva i osjedanja u obliku ciele
ili krnje izreke; to biva

tugovanjem, saaljevanjem, negodovanjem, grdjenjem, ruganjem,

krivljenjem, hvaljenjem, divljenjem itd. 137/138

Tad se kralje pokajao,/ Te je rije bio govorio:/ Lele mene do boga jednoga!/ Dje pogubih sina
svoga Marka! 138
Pod usklikom on podrazumijeva i zaklinjanje, proklinjanje, blagoslivljanje i elju.

Pitanje
Kao figuru priznaje samo retoriko pitanje, tj. ono pitanje na koje se ne oekuje odgovor. Takvo
pitanje ima osobitu silu, jer obino kazivanje moe slualac uti, pa na nj i ne paziti; ali kad se
mjesto toga pita, trgne se i onaj, koji je moe biti ved htio driemati. Str 143
Volim drago, neg' carevo blago!/ to de meni sve carevo blago,/ Kad ja nemam to je meni
drago? Str 144

Dialogisam
U njega ubraja nekoliko naziva: schema per suggestionem- govornik odgovara na pitanje koje je
zapravo nekom drugom uputio, takvo se pitanje najede javlja u pripovijetkama ( Mili boe!
uda velikoga!/ Ili grmi, il' se zemlja trese,/ Il' udara more u bregove?/ Niti grmi, nit' se zemlja

trese,/ Nit udara more u bregove,/ Ved dijele blago svetitelji. Str 146) , soliloquium- kad na svoje
pitanje govornik sam sebi odgovara (Svi munari lumam' okideni,/ Da reemo: ija je najljepa?/
Najljepa je careva munara. Str 147.), ipofora- kad govornik navadja pitanje ili kakvo mnienje ne
kao svoje nego kao tudje, pak takvo pitanje ili mnienje svojim odgovorom pobija str 148. Ovdje
ubraja i komunikaciju pod kojom podrazumijeva svaki izraz kojim govornik, prekidajudi objektivno
izlaganje kako bi sugovornika uinio sudionikom svojega govora: Pa da vidi budimske kraljice:/
Poletila na bijelu kulu., Lijepo ti bjee pogledati,/ Kad se turski plijen sastavio. Str 149
Kao posljednji segment navodi sumnju, u kojoj se ini kao da je poloaj, o kojem se govori, takav,
da govornik ne zna ni kud ni kamo. Str 151.
Ona stala pa misli razmilja:/ Mili boe, to du i kako du?/ Ta ako du jadna bijeati,/ Gruji nisu
konji utecali,/ A kamo li jedna enska glava. 151

Sentencija
Sentencije najvie se u govor pletu u silogizmu, osobito skradenom, tj. u entimeni i kao
epifonema. Str 153
Gospodaru bego Radul-bego!/ Dje su ene ljude svjetovale?/ to l' du i ja tebe svjetovati? Str 154
Ne brini se mojom kabanicom;/ Ako bude srce u junaku,/ Kabanica ne de nita smesti:/ Kojoj ovci
svoje runo smeta,/ Ondje nije ni ovce ni runa. Str 155

ETVRTI DIO
FIGURE, KOJE SE OSNIVAJU NA DODAVANJU, ODUZIMANJU I NAMJETANJU RIEI.
a) Figure koje postaju dodavanjem riei za smisao nepotrebnih

Pleonasam u uem smislu

Pleonasam je prisutan kad se glagolu dodaje samostavnik:
Prophesapi i umom razmisli.
Knjigu tije, drugom rukom pie. 157

Zima navodi kako ovakvih primjera u naem narodnom pjesnitvu ima mnogo, ali samo u akusativu,
nego u ma kojem padeu moe se tako izlian samostavnik nadi, koji je s glagolom iste osnove. 158
Grom zagrmi na svetoga Savu.
Onda se je meni senja zasenjala.

Parapleroma
Ovdje se podrazumijevaju one rijei ije se znaenje zagubilo i nisu vie u uporabi,tj. one vie u jeziku
nisu potrebne. Rijei poput: bogme, more, rjeica ta koja nita ne znai, kao i rjeice da, nu, a, li i sl.
A neka da te vidi tvoja ljubina druina.
Nu izlazi stari svate, brijeme ti je.
A prosili lijepu Mariju. Str 163

Epanalepsa
Prema primjerima starih pisaca koje je Zima navodio, pod ovim se pojmom moe podrazumjeri
svakojako ponavljanje istih rijei. Tako i zima navodi, kako on pod tim nazivom razumiemo bez
obzira na glasbeni efekt zalino ponavljanje iste riei kod vie dielova jedne iste ili razliitih izreka.
str 166
Kud vi idete, ta vi traite?
Pa sidjoe andjeli,/ Sidjo' s neba na zemlju.

Polisindeton
Figura koja se sastoji u ponavljanju istoga ili razliitih veznika kod vie izreka ili kod vie lanova
jedne izreke, koje ponavljanje veznika za obian nain govora kao izlino smatramo. Str 169
Prebio mu i noge i ruke,/ Povadio i oi i zube. Str 169

Epitet
Podrazumijeva se svaki dodatak rjei s kojom on ini zaokruen, ukupan pojam. Zima ga jo naziva
atributom, ili prema Daniidu naziva ga kitnim epitetom.
Utri suze od bijela lica.
Molie se tri bijela dana/ I tri tavne nodi bez prestanka. Str 171

Epexegesa
pod tom figurom dakle razumiemo razjanjavanje kakve riei onakimi izrazi, koji u samoj stvari malo
ili nita vie ne kau nego ona rie, koja se ima razjasniti. Str 173
Kad su bili gore u planine/ Na pojilo, gdje se poji stado.
I na njino mjesto dolazie,/ Na roite, dje su se roili.

Sinonimija
kad se dakle po dvije ili vie jednovrsnih riei po znaenju srodnih kae, gdje bi smisla radi jedna
dovoljna bila, onda imamo sinonimiju. Zima istie da se to dogaa kog glagola, samostavnika,
prislova
I kad vidje zgodu i priliku.
Te poini trudan i umoran.
Kau sine i govore ljudi. 175

Tautologija
U tautologiji se ista misao izrie po dva i vie puta ili istim ili razliitim rijeima.
to bi, bi.
Ni de imat' groba ni ukopa,/ Ni de s' Marku groba opojati. Str 177

Figura poricanja i tvrdjenja

Ova figura nastaje, kad se kakvoj stvari ili pojmu dodaje njojzi protivna ili od nje razlina stvar ili
pojam s negacijom, koji dodatak smisla radi nije nudan, nego se njim ona druga stvar ili pojam
uzvisuje ili pobija. 178
Malo bilo, za dugo ne bilo.
On lijepo blago dijeljae,/ Ne dijeli brojem ni hesapom,/ No kalpakom harambae Lima. Str 179

b) FIGURE KOJE POSTAJU ODUZIMANJEM RIEI ZA SMISAO NE IZLINIH

Elipsa
Ovdje Zima istie, kako pod ovim pojmom podrazumijeva izostavljanje dijelova izreke, ponekad i
cijele izreke, koje se iz cjelokupnog smisla mogu prepoznati. Dodaje kako ponekad moe izostati
objekt, pa ak i subjekt zajedno s predikatom, a kadkad i ciela glavna izreka izostati moe. Str
180
Lijepe kolo vode, rune kudu kude.
Ima nauke, al' nema pameti.
Pak mi jedan drugomu ovako besjedovae:/ Ili konja zaigraj, ili du ga zagrijati. Str 182
Mi o psu, pas na vrata.
A on ne kte sude prati,/ A ja lonac, pa u glavu. Str 184

Asidenton
Figura koja nastaje izostavljanjem vezniks izmeu rijei. Navodi kako je ta figura esta u narodnim
pjesmama:
Ona skoi na noge lagane,/ Ona vrisnu, do boga se uje.
Nod je strana, krvi oblita,/ Tamna, crna. Str 186

Pregnancija
Ta se figura sastoji u tom, da jedna rie osim onoga, to sama sobom znai, jo drugi pojam, koji
bi se imao drugom rieju kazati, u sebi sadrava. Str 186
Die Marko ralo i volove,/ Te on pobi Turke janjiare,/ Pak uzima tri tovara blaga,/ Odnese ih
svojoj staroj majci:/ To sam tebi danas izorao. Str 187

Silepsa
Ta figura postaje, kad bi se jedna rie imala u dvie izreke (ili vie) uzastopce u razliitom obliku
kazati, pa se kae samo jedan oblik, a iz onoga jednoga popunjuje se i drugi. Str 187
Ili demo begu posjed' glavu,/ Ili nae tamo ostaviti.
Oni de vam kude popaliti,/ Vi dahije od njih izginuti. Str 188

Zeugma
Na dva ili vie samostavnika odnosi se jedan glagol, koji se po znaenju svome samo jednomu od
onih samostavnika prilagoditi moe, a kod drugoga ima se pomisliti drugi glagol, kojega je pojam s
onim prvim srodan. 189
I prignu durak od kurjaka,/ A na glavu kapu od kurjaka.
Nije tama od boga poslana,/ ved od brza praha i olova. 190

c) FIGURE, KOJE POSTAJU NAMJETANJEM RIEI U IZRECI

Iperbaton
Predtavlja ustvari poremeden red rijei. obian red rijei poremeduje se tim da predikat zauzme
mjesto u poetlu izrcke, koje mjesto obinije subjekt zauzima. 191
Veli njemu Starina Novae.
Piju vino dva pobratima.

Mnom se ale na arij' jarani/ Da je moja slijepa djevojka. 191

Nosi desnu u lijevoj ruku. 192

Druenje jednakih ili protivnih rijei

Zima istie kako se jednake rijei razliita oblika ili rijei suprotnog znaenja rado smjetaju jedna
do druge. Ovdje se esto puta opaa govornikova tenja, da jednake ili protivne riei skupa
namjeta neimajudi obzira na to, hode li takve riei tim u obian ili neobian red dodi.
Pobratima pobratim te pazi.
Zapali se obraz od obraza,/ A zastidi junak od junaka. 195

Paralelisam i isokolon
Paralelisam biva ondje, gdje samo nekoji dielovi izreka paralelno idu, a to jo nije isokolon. Str
196
Kod isokola treba da svi dielovi jedne izreke ili lana, u jednakom broju odgovaraju dielovom
druge izreke, makar i ne bili potpuno u paralelnom redu.
Paralelisam i isokolon se esto podudaraju.
Ode Marko gorom pjevajudi,/ Osta dine nogom kopajudi.
197B'jelu du mu kulu poharati,/ Vjernu du mu ljubu zarobiti.

Hiasam
Dielovi jedne izreke ili lana prema dieovom druge izreke ili lana u prevrtnom redu sliede. 198
Lako mae, al' udara teko.
Nas je alo, a mnogo Turaka.
Viknu srdar, ka' da jelen riknu. 199
Vie puta se paralelizam zdruuje s hijazmom, npr.:

Ode Rado preko gore arne,/ Novak osta pod jelom zelenom.

Isteriologija
po koji put se kae ono, to kanje biva, kao vanije prije onoga, to se kao manje vano prije
dogadja. 200
A kad sjutra dan i zora dodje.
Prije zore i danice sjajne.
Ni krteno ni zlamenovano.

Parentesa
Parentesom se zove samostalna izreka, koja se meu druge izreke umede,a s njimi u nikakvoj vezi
ne stoji. Takva izreka moe bez promjene smisla izostaviti; njom govornik ili pjeva samo svoje
subjektivne primjetbe i uzgredne stvari u govoru svome spominje. 200
A besedi Todote vezire/ (Kum nevjerni, vjera ga ubila!): / Brado moja, osam vezoriva ... 201

PETI DIO
ETIMOLOGINE FIGURE
Te figure nastaju dodavanjem, oduzimanjem, kadkad slievanjem i premjetanjem slova u rieih.
202

1. Prosteza
Ta figura postaje kada e kakvoj riei u poetku njenom koje slovo dodaje. V. Jagid tu figuru zove
predsuvak. 203

2. Epentesa

U gdjekojih riei umede se po jedno slovo u sriedu

Vojinova majka mjete vojnova majka 203

3. Paragoga
Vie puti se na kraju riei pojedno slovo ili slovka dodaje
Napij mi se moji siv sokole. (mj. Moj). 203

4. Afereza
Ta se figura sastoji u tom, da se kojoj riei sprieda kakvo slovo oduzme.
Npr. 'Nako umjesto Onako Denije umjesto bdijenje 204

5. Sinkopa
Ta figura postaje izpadanjem glasova u sriedi riei tako, da se tim jedna slovka gubi.
Vid'la umjesto vidila mad'ha umjesto madeha

6. Apokopa
Ta figura postaje odpadanjem glasova na kraju riei, osobito kad se druga rie poinje suglasom
Prosio b' te.
Ovo s' kljui 205

7. Sinizesa
Vie puti se po dva samoglasnika skupa tako izgovaraju, da se oba glasa uju, a ipak samo jednu
slovku ine. 205
Probue se, tj. preobue se

D'o Bog, tj dao

8. Elisija
Jedna rie na kraju a druga u poetku ima samoglas, od kojih se prednji tako kratko izgovara, da
se kad uje kad ne uje, tj. on se gorovo iz govora iztiskuje. Str 206
Slug' uzee, ujesto sluge uzee

9. Sinereza
Vie puti se po dva samoslasa u jednoj rijei sliju u jedan glas. 207
Stra' umjesto straha
Grotom umjesto grohotom

10. Dieresa
Postaje kad se jedna slovka u dvie rastavlja. Str 208
Uzavica mjete zvanica
Cavtijae umjesto cvatijae
Osavnulo umjesto osvanulo

ESTI DIO
SINTAKTIKE FIGURE
1. Antimerija
Pod tim imenom razumije se zamjena raznih vrsta rijei meu sobom 210
Daruj mene sunja nevoljnika.
Odmetnu se odmetnica Mara. 211

2. Enalaga ili zamjena spola

Vie puta se kae jedan gramatiki spol, gdje bi se drugi oekivao. Katkad razum protiv
gramatine dosljednosti udeava oblik koje rijei prema prirodnom spolu. 213
Dobro do'o mladjano Bugare!
Aoh mene, prva prva sredo moja!/ Dok mi bjee, dobar li bijae.213

3. Antiptosa
Gdje je kakav pade izumro, te ga ostali padei zamjenjuju, kao kod nas ablativ, koji se
genitivom zamjenjuje, tu dakako ne valja govoriti o antiptosi, jer je tkva zamjena postala
obina. esto se i postojedi padei, takoer padei s prijedlozima meu sobom zamjenjuju, ali
tako da je i jedan i drugi nain obian.
Kome me mladu ostavlja?
Nek zloradu srce puca 215
Ko za svijetom plae, bez oiju ostaje. 226
I hiljadu bjee ranjenoga.227

4. Enalaga u osobah
Vie puta gramatine osobe jedna drugu zamjenjuju. Umjesto prve osobe govori se druga.
Umjesto prve osobe treda, umjesto druge osobe govori se prva osoba mnoine i sl.
Ovo nije Strahinidu bane,/ No ja jesam carevi delija.
Sama misli i sama govori:/ ta de ova sinja kukavica 233
Sanak Jovu govorae:/ Hodi Jovo u beiku,/ Da se sanka naspavamo,/ I u jutru podranimo,/ I
vodice donesemo,/ Nau majku odmienimo. 233

5. Enalaga u vremenih

I vremena se rado zamjenjuju jedna drugima. U neodvisnih izrekah esto se oblik jednoga
vremena drugim zamjenjuje, rjedje to biva u odvisnih izrekah
Aorist govori se mjete futura, kad se bududa radnja predstavlja tako izvjestna, kao da je ved
prola.
Pa idite dvoru bijelome,/A ja odoh Smederevu gradu.
Jai vranca, bjei u Kotare,/ Oboje smo izgubili glave. 237

Enalaga naina
Naini mgu se meusobno jedan drugim zamjenjivati, a i oblikom vremena, infinitiva i
participa moe se nain zamjenjivati.
U naem jeziku osnivaju se osim indikativa svi naini na enalagi, tj. na zamjenjivanju.239
240 Dva mi djula na djerdjev padoe,/ Bog bi dao, da bi dobro bilo.

Enalaga u rodu glagolskom

U naem eziku izraavaju se glagoli aktivnoga oblika s povratnom zamjenicom se ono, to
drugdje medij; takvi povratni glagoli u naem jeziku mogu imati sasvim obino i pasivno
znaenje.
A meni se preprosi djevojka,
U kojoj sam tavnov'o tavnici,.../ Podavno se jesam izpustio 245
esto je da glagoli aktivnog oblika imaju asivno znaenje, kao kisnuti, osirotjeti, podivljati,
omrknuti, osvanuti:
Omrkao, a ne osvanuo 245

Enalaga u konstrukciji izreka

Izreke mosu slijediti jedna za drugom, nespojene ili spojene ako to zahtjeva smisao.

U naim narodnim pjesmama prevladava nizanje jedne izreke na drugu, iznimke su vrlo
rijetke. Izreke su vedinom uzporeene (koordinirane) ili glavna s jednom, rjee sa vie
podreenih (subordiniranih). Meu sobom su izreke spojene ili nespojene, esto se veznik
kod svake izreke ponavlja.
Nijesi l' mi boju vjeru dala,/ Kad mi bude najveda nevolja,/ Da se meni u nevolji nae? 248
Osijeci sedam mazgi blaga,/ Ko ostane, s tobom da dijeli.

Ipalaga
Ipalaga se satoji u tome da se dijelovi izreke meusobno zamjenjuju; ili se spajaju oni dijelovi
izreke, koji po obinom smislu skupa ne idu 257
alosne ga suze propanule umjesto alosna ga suze propanule
Kada prvi zapjevaju pjevci umjesto Kada prvi put zapjevaju pjevci.

Ifen
Ifen se sastoji u tome, da se dvije samostalne rijei kao u jednu cjelost spoje tako, da se samo
zadnja sklanja. Dakle ne samo znak spajanja (spojnik) nego i rijei njim spojene zovu se kao figura.
Na njemu je pancijer-koulja258
A navrnuh uber-vodu.

Prolepsa
Vie puta se subjekt ili predikat, katkad i oboje, rjee obekt, iz podreene izreke, koja bi imala za
glavnom slijediti, uzima naprijed u glavnu izreku kao odvisan dio te izreke; a glagol odvisne izreke
ili ostaje nepromijenjen, katkad se pretvori u infinitiv, ili (ako znai biti, postati i tima slino)
sasvim izostaje, te tim od dviju izreka postaje jedna. 258
Te uzima au molitvenu,-/ Punu rujna natoio vina.
Ved te vidim, da si dobar junak.259

14. anakolutija
Anakolutija je nedosljednost u gradjenju izreke, tako da svretak njen ne odgovara poetku, tj.
izreka se drukije svruje, nego to se poela. 261
Ono brdo ponajvie!/ Tu je crkva sagraena.
U naega milostiva kuma/ Na ruci mu zlatan golub gue.262

SEDMI DIO
FONETINE FIGURE
1. Interjekcija
Interjekcije mogu se smatrati kao korieni izraavajudi neki potpun smisao, ali za to, to se njimi
izraavaju prirodni po sebi lako razumljivi glasovi, nije bilo povoda, da se one kao prave rijei s
daljimi oblici razvijaju. Ako se interjekcije i nisu razvile do prave rijei, ne valja ih opet ni kao
onake glasove smatrati, kao t ih priroda nadraenomu orgnismu nehotice izmamljuje. Ovamo
idu samo oni glasovi, koji potresanje organisma simboliki oznauju ili oponaanje vanjskog glasa
izraavaju. Str 263
Ja se najmi u popa,/ Ah, na moju zlu sredu.

2. Onomatopeja u uem smislu

Ko hre, ne sre. 266
Stoji zveka drobnijeh djerdana,/ Stoji kripa utieh kavada,/ Stoji klepet mestva i papua

Aliteracija
Ta se figura sastoi u tom, da se vie riei istim suglasnikom poinje, akadkad i samoglasnikom 268
Ma du pitat' mile moje majke
Ona poji na putu putnike.

Vojsku kupi Kulin kapetane 269

Asonancija
Ta fugura postaje tim, da se u vie riei samoglasi podudarau 270
Izpod vedak oko sokolovo
Zaigrae dobre konje poljem
Sada jadna pravo ne znam sama 270

Omeoarkton
Ta figura postaje, kad se poetne slovke vie rijei podudarau.
Pale patke u slano more.
Kad se vila vide u nevolji
Nek se eni elila ga majka. 272

Omeoiteleuton
Omoiteleuton est svako podudarane slovka na krajevih rijei, tj. po dvie ili vie rijei imaju na
kraju jednake slovke 272
izme nosim, a bos odim-/ U naruju nosi sina Panteliju,/ Za ruicu vdi kderku Andjeliju 273

Slik (rima)
Kad se omeoteleuton poinje kod onakih samoglasa, na koih je ritmian udarac, onda imamo slik
na kraju rijei.
U naih narodnih pjesama slik jo nije pravilno i na stalnih mjestih upotrebljavan, kao to to u
umetnih pjesamah biva. On se u enskih pjesamah lesto nalazi na kraju susjednih stihova, a u
junakih pjesamah ima ga ede u ednom te istom stihu. esto je samo asonancija ili

ometeleuton, gde je htio biti pravi slik. Bududi da narodni pjeva slaka navla ne trai, nego ga
upotrebljava, gdje mu se zgodnom prilikom tako redi sam nudi i namede.
U narodnim pjesmama slik osim glasbenoga efekta vie puta ima i simbolino znaenje, tj. on ini
po prilici onakav utisak na sluaoca, kao to bi ga predstavljani predmet sam neposredno opaen
prouzrokovao.
Slik moe biti jednoslovian, dvoslovian, troslovian, etveroslovian, obilan, nagomilan

Anatanaklasa
Ta figura sastoji se u tom, da se po dvije po vanjskom obliku vedinom jednake, alo po odnoaju ili
znaenu razline, rijei podudaraju 280
Tudja majka vraja majka.
Boid je Boid, a pecivo mu je brat.
Lijepo je ruho i na panju lijepo 281

Poliptoton
Ta figura postaje, kad se ista rije uz razline oblike, osobito padee a i brojeve itd. Sklanjana
ponavlja.282
Oi vide vie nego oko.
Kad u jutru jutro osvanulo. 282

Paregmenon
ponavljanje rijei razne vrste ali iste osnove. Takoer ponavljanje istih rijei razkino sastavlenih i
sastavljenih pored prostih. 284 sve
Tebe prose prosci na sve strane.
Tu se srela sreda i nesreda.

Etimologisiranje
Katkad etimologina slinost (bilo prava ili prividna) dae povod, te se dvije razliite rijei u
glasovima podudaraju. Neki primeri mogli bi se k paregmenonu brojiti, drugi k antanaklasi, ali se
odlikuju tim, to u erimologino slinosti rijei imaju svoj povod. 286
Srdo moa ne srdi se na me.
Beu grade ne bei se na me

Paronomasija
Ta se figura sastoji u tom, da se prema jedne riei stavlja druga, koja s prvom slino glasi
razlikujudi se od nje samo po kojim slovom u osnovi, a znaene im je razliito, esto i protivno
287
to nije gledati, nie ni glodati.
Na putu ruica, a kod kude tuica. 288

Anagram
Kad se po dvije i vie rijei sastoje iz istih slova ali u promijenjenom redu. Kod nas su za to rijetki
primjeri:
Otvor' vrata, vatra me sapali.
Ne mari marva za jednog mrava. 289

PODUDARANJE JEDNAKIH RIJEI I IZREKA RAZLINIM NAINOM NAMJETENIH

Anafora
Ponavljane jedne ili vie istih rijei na poetku izreka ili lanova
Naporedo ezde dobre konje,/ Naporedo nose koplja bojna.
Svani nosi po trideset strijela,/ Svaki nosi po dvadeset puaka.

Epifor
Ponavljanje jedne ili vie rijei na kraju vie izreka ili lanova
Tu sam udan idar zaobio,/ I tu sam ti sablju zadobio. 292
Ovamo ide i pripjev. enoa razlikuje dopjevak, dodatak na krau kitice, i pripjevak, t. Dodatak na
kraju svakoga stiha. Mi raunamo i jedno i drugo pod epiforu. 293

Simploka
Postae udruivanjem anafore i epifore, t. Po dvie izreke (katkad i vie) poinju se istimi rieini, a i
na kraju su im ednake rijei.
Tu se Komnen udu dosjetio,/ Veza konja za jednu jeliku,/ Veza Hajku za drugu jeliku.

Epizeuksa
Figura koja se sastoji u tome da se u ednoj izreci ista rije (ili vie nih) uzastopce bez prekidanja ili
navie jednom rijeju prekinuta ponavlja, npr
Bosioe, bosioe u irinu rasti.
Miluj, miluj draga duo moja
Tuge, moje tuge, vsaki dan ste druge 297

Anadiplosa
Jedna ili vie rijei, koje na kraju jedne ireke stoje, ponavljaju se u poetku druge izreke.
Te si tako rano uranila,/ Uranila u svetu nedjelju.
Kad sjutra biel dan osvane,/ Dan osvane i ograne sunce.

Gradacija

Postaje, kad se uz vie izreka ili lanova jedna rie (a i vie) iz prve izreke u drugoj, i opet jedna
rije iz druge ozreke u tredoj, itd. Ponavlja:
Jere ima Petar deferdara./ Dje obrne, hode nianiti,/ Dje nisani, hode pogoditi,/ Dje pogodi
melem ne trebuje. 301

Okruivanje
Ta se figura sastoji u tome, da se ista rije (jedna ili vie) nalazi na poetku i na kraju stiha, izreke
ili perioda:
Arap djever, stari svat Arapin.
Vjeru ko lomi, njega de vjera.
Crna knjiga, a u doba crno. 303

Antimetabola
U toj iguri drui se esto anadiplosa s okruivanjem. Ona postaje tim, da se po dvije rijei jedne ili
dviju izreka u sljededoj izreci jednoj ili dvjema prevrnutim redom povradaju. Tu je dakle red onih
rijei, koje se podudaraju, hiastian.305
Plaud pjeva, pjevajudi plae.
Da bog dade svakom, tko to hode!/ A i meni, to je meni drago./ Volim drago neg' carevo blago!/
to demeni sve carevo blago,/ Kad ja nemam, to je meni drago? 306

Regresija
esto biva, da se usporedjene (koordinirane) rijei iste vrste najprije skupa kau, a za tim
podijeljene svaka u drugoj izreci povradaju. 308
Te joj nose skuce i rukave:/ Skuce nose, da se ne obrose,/ A rukavice, da se ne otrune.

Strofa

U narodnih jesamah ima osobit nain strofa, koje se osnivaju na simploki, a sastoje se u tom, da
se po dva tri itd. Stiha u istom redu ali s manjom ili vedom promjenom pojedinih rijeli povradaju.
Neke enske pjesme sastoje se cijele iz takvih strofa, a u drugih kako enskih tako i junakih
pjesmah nalaze se na mnogih mjestih strofe razline forme i duine upletene 313
1. Strofe u enskoj pjesmi, oja se cijela iz strofa sastoji:
Ustaj gore naa neve, saba zora je!/ eka tebe domadine, da ga daruje.
2.

Strofe u pitanju i dogovoru

No govori curi djuveglija:/ Oj punice djevojaka majko!/ Ili si je od zlata salila,/ Ili si je od srebra
skovala,/ Ili si je od sunca otela,/ Ili ti je Bog od srca dao? 33-314
3. Stofe u pripovijedanju kakvoga naloga i dalje izjave njegove
4. Strofe u kakvom nalogu i pripovjedanju izvrivanja njegova
5. Strofe u govoru upravljenom uzastopce na razne osobe
6. Strofe u navadjanju pjesama na razne osobe upravljenih
7. Strofe u razgovoru
8. Strofe u kontrastu
9. Strofe u prispodobah raznih vida
10. Strofe u pripovijedanju jednovrstih predmeta i dogodjaja