ISSN 1331-7970

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja zagreb, 7. veljae 2,,8., godite X, broj 224
cijena 12,00 kn; za BiH 2,5 km; za Sloveniju 320 sit

Andrzej Stasiuk - knjievnost je najsnanija u zatvoru

O Henriju Chopinu
Prosvjed na Cvjetnom trgu
Balkan - imaginariji, mitovi, stvarnosti

cmyk

X/224, 7. veljae 2,,8.

info/najave
Gdje je to?
Info i najave 2-3
Satira
Uspjeh nije vrijedan truda The Onion 4
U aritu
to ako je Adolf doista mislio da je dobar? Sreko Horvat 5
Izrabljiva i jedanaest tigrova Zoran ia 6
Promiljanje ljudske sudbine Biserka Cvjetianin 7
Razgovor s Andrzejem Stasiukom Nenad Perkovi 8-9
Gledanje betona jae je od orgazma? Goran Pavli 10-11
Razgovor s Ianom McEwanom Isaac Chotiner 15

Kultura
protiv kulture

Film
Lang kao protonaistiki redatelj? Mario Slugan 12-13
Godzilla Witch Project Hrvoje Pukec 14

Leonardo Kovaevi

Tema: Henri Chopin (1922.2008.)

Priredio Marko Pogaar
Ruenje svemone rijei Marko Pogaar 16-17
Zato sam autor zvune i slobodne poezije
Henri Chopin 17
Novi mediji Henri Chopin 18
Le Corpsis & Co Emanuele Carcano 19

Novi broj u Hrvatskoj dosad, na alost, nezamijeena

asopisa donosi tematske blokove o kulturi koja je
determinirana tritem, ali i esejimakulturnih pesimista

Vizualna kultura
Beke slike i sliice Olga Vujovi 29

Zenike sveske: asopis za drutvenu fenomenologiju i

kulturnu dijalogiku, broj 6., Zenica, prosinac 2007.

Socijalna i kulturna antropologija

Razgovor s Dejanom Ajdaiem Suzana Marjani 30-31
Kazalite
Razgovor s Davorom Dundarom Suzana Marjani 32-33
Suglasno, sunijemo, nerazdvojivo Nataa Govedi 34-35
O lai i humoru bojeg poziva Nataa Petrinjak 36
Glazba
Zavodljivost bez sadraja Trpimir Matasovi 37
Kolegijalnost ispred kompetitivnosti Trpimir Matasovi 37
Kritika
Haluciniranje Dostojevskog Sinia Nikoli 38
Tisuu kancelarija visoko, tisuu mrnji duboko
Dario Grgi 39
Arhetipski likovi za sve generacije Bojan Krito 40
Luenje uma iz pukotina jezika Branislav Obluar 41
Proza
Sonatina Slobodan Tima 42-43
Poezija
Evine rukavice Blaenka Brioi 46
Reagiranja
Sintagmu kuhinjska knjievnost sroio sam prije pojave
Slavenke Drakuli na knjievnoj sceni Igor Mandi 47
TEMA BROJA: Balkan imaginariji, mitovi, stvarnost
Priredila Katarina Luketi
Bijeg s Balkana Katarina Luketi 20-23
Razgovor s Ivanom oloviem Katarina Luketi 24-25
Razgovor s Elizabetom elevom Katarina Luketi 26-27
Gdje je balkanski Luis Harss? Aleksandar Prokopiev 28
naslovnica: foto: Tomislav Turkovi

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja

adresa urednitva: Vodnikova 17, Zagreb
telefon: 4855-449, 4855-451, fax: 4813-572
e-mail: zarez@zg.htnet.hr, web: www.zarez.hr
urednitvo prima: radnim danom od 12 do 15 sati
nakladnik: Druga strana d.o.o.
za nakladnika: Andrea Zlatar
glavni urednik: Zoran Roko
zamjenice glavnog urednika: Nataa Govedi i Katarina Luketi
izvrna urednica: Lovorka Kozole
poslovna tajnica: Dijana Cepi
urednitvo: Grozdana Cvitan, Rade Dragojevi, Dario Grgi,
Maja Hrgovi, Silva Kali, Trpimir Matasovi,
Suzana Marjani, Katarina Peovi Vukovi, Nataa Petrinjak,
Sreko Pulig, Gioia-Ana Ulrich
grako oblikovanje: Studio Artless
lektura: Unimedia
priprema: Davor Milaini
tisak: Tiskara Zagreb d.o.o.
Tiskanje ovog broja omoguili su:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Ured za kulturu Grada Zagreba

cmyk

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku: tako glasi pomalo neobian opis u Hrvatskoj, na
alost, uglavnom nezamijeena asopisa. A i prilino
novog: u prosincu prole godine objavljen je njegov tek esti broj.
Iz tona iskriavog uvodniara i njegovih silovitih napada na in
agranti uhvaene barbare doznajemo da tek treba zamijeniti
s ve. Zenike sveske su, naime, nedavno promijenile izdavaa i
gorljivo vape za nancijskom pomoi.
Tako se tema asopisa nametnula sama od sebe kultura i
trite. To su dva pojma koja se ispod ove ili one maske suprotstavljaju ili povezuju u ivopisno nazvanim tematskim blokovima: Karnevalizacija kulturno/trini melting pot, Kulturoloki
vertigo i ambis markentinkog, Reklamolatrija: doba svijeta spektakla sinergije novih bogalja, Sarajevo lm festival u tematskom
okviru kontraverznog odnosa kulture i trita, Taoci ili batinici
povijesti. Tematski viak smjeten je na kraju asopisa pod
naslovom Panoptikum, a izmeu ostalih tekstova on obuhvaa
tri teksta posveena Philippeu Lacoue-Labartheu (odnosno
njegovoj smrti) koja su u maniri parikih intelektualnih kronologa napisali Bernard Harba (Adieu Lacou-Labarthe),
Ksenija Stevanovi (Acte dune douleur) i Dalibor Davidovi
(Dioskuri).
No, krenimo od poetka. Otrovno rastoeni jedno u drugome, kultura i trite svarivi su tek u whiskas delikatesnim
pakovanjima od kojih prederani mediokriteti spokojno predu
i predu, ovako glavni urednik asopisa Nermin Sarajli poinje
svoju paljbu protiv trinog determiniranja kulture uvodei nas
u prvi tematski blok (da na samom poetku ne prekoraimo jo
uvijek pitomu maju metaforiku). Taj blok otvara tekst arka
Paia pod naslovom Dekonstrukcija slike: od mimezisa, reprezentacije do komunikacije, a potom slijede tekstovi Marija Kopia

(Fines hominis, jo jednom), Jurice Paviia (To je to to me zanima

ili... postjugoslavenski mediji i kultura u novom trinom okruju) i
Ante abraje (Fight-club Thomasa Hirschhorna). Prva tri teksta
izrazitog su kulturpesimistikog raspoloenja i, prihvaajui
dobro nam poznatu glazbu o civilizacijskoj dekadenciji, sva trojica impliciraju neku vrstu povratka etici ili nekom prvobitnom
stanju (pri tome ipak treba naglasiti da su Pai i Kopi tu tenori,
a Pavii ih samo prati svojom tualjkom o nestajanju pismenosti). Uzroci su ve svima dobro poznati: slobodno kruenje
kapitala udrueno s krajem metazike.
Drugi tematski blok pod zagonetnim naslovom Kulturoloki
vertigo i ambis markentinkog izravno priziva Benjamina, podsjeajui nas na onu njegovu da su dokumenti kulture istodobno
i dokumenti barbarstva. Ta je izjava, naime, geslo samog tematskog bloka. No, u njemu nalazimo niz prilino heterogenih
tekstova (od autora Mika uvakovia, Tanje Baki, Dubravke
uri i Venite Popovi) i tema u kojima jedva da se nazire neto
od vrtoglavice i bezdanosti. Ne odustajui i dalje od sukoba
kulture sa svim trinim avatarima, sljedei niz tekstova urednik
stavlja pod zajedniki nazivnik reklamolatrije. Glavni ton bloka
ovaj put daje tekst Seada Alia po kojem je MacLuhanova galaktika dala ve dovoljno odrednica da se nazove Gbbelsovom.
Neprijatelji kulture ovaj su put openito mediji (o kojima piu
Nermina ai i Sead Ali), osobito reklama kao bolest mate
(Nermin Sarajli).
Sljedei tematski blok bavi se Sarajevo lm festivalom ili,
tonije, lmovima koji su na njemu prikazani. Tu itamo najprije
urednikov uvod pod naslovom Skulpture u vremenu praznik
u Sarajevu, esej Venite Popovi o lmu 4 mjeseca, 3 tjedna i 2
dana Christiana Mungiua, te prijevode razgovora s Barbetom
Schrderom o njegovu lmu Advokat terora i eseja Wolframa
Schttea pod naslovom ivot ide dalje o Jiau Zhang-Keu.
Tematski blok koji slijedi naslovljen je Taoci ili batinici
povijesti, a otvara ga opet tekst arka Paia Pregorijevanje
povijesti? Marx Heidegger u novome vremenu. Slijede dva
teksta Predraga Matvejevia koji najprije pie otvoreno pismo
Miloeviu (Slobodanu Miloeviu, Predsjedniku SR Srbije),
a potom portretira Franju Tumana (Nacrt za portret Franje
Tumana). Tu su jo i Zapisi o mjestu na kojem nikada nisam bio
Dragoslava Dedovia i esej o Srenjovjekovnim korjenima Europe
Emira Filipovia.
Jedva da postoji neki knjievno-esejistiki asopis koji se ne
oslanja na metodologiju sklepanja. Sluaj Sveski tu je pomalo
specian: urednik se ovdje javlja kao pravi demijurg koji raznovrsnim i raznolikim tekstovima moe dati jedinstveni potpis.
On svaki tematski blok prati svojom biljekom od nekoliko
stranica inei tako heterogene teme uvrtenih autora jedinstvenom cjelinom. Tako tema sukoba trita i kulture u urednikovim
biljekama prolazi kroz posve logine metamorfoze. To trite
ovdje je samo ime za nositelja nekih drugi kultura: onu medijsku, spektakl, popularnu kulturu i sl. Cijeli se sukob moe
nazvati sukobom kulture protiv kulture. Pozivanje na Benjamina
jo jednom ukazuje na prvobitnu tenziju u pokuaju kulturalizacije barbarstva: taj se pokuaj okree protiv samoga sebe. Zato
su pokuaji esejista koji neprestano ponavljaju refrene o kulturnom sumraku da se istrgnu iz istog tog kulturnog polja uvijek
neuspjeni. tovie, oni a contrario oituju elju da budu njegovi
jedini vladari. Urednikim izborom autora i tema, najnoviji broj
Zenikih sveski jo jednom svjedoi toj napetosti.

X/224, 7. veljae 2,,8.

info/najave
Centar za multimedijsko istraivanje SC

MM Centar SC

Since 1976

Dok/Ex/Art/Video/Avan/Autor/Teque/Ani/FILM
Moving Image Solution 2008

AMERIKA AVANGARDA - FILMOVI MAYE DEREN

petak, 1. veljae, 2008., 20 sati

THE WITCH'S CRADLE (1942), c/b, nijemi, 18 min.

MESHES OF THE AFTERNOON (1943), c/b, zvuk, 18 min.
AT LAND (1944), c/b, nijemi, 15 min.
RITUAL IN TRANSFIGURED TIME (1946), c/b, nijemi, 15 min.

SUVREMENI HRVATSKI DOKUMENTARAC

TALIJANSKI UMJETNIKI VIDEO

subota, 2. veljae, 2008., 20 sati

subota, 2. veljae, 2008., *21 sat, vie autora, trajanje 60min

BIL JEDON (2002),

b, zvuk, hrv + engl. titl, 44 min.,
red. Hrvoje Hribar

VIJETNAMSKA TRAUMA

ponedjeljak, 4. veljae, 2008., *21 sat

utorak, 5. veljae, 2008.,*21 sat

LOVAC NA JELENE (1978),

FULL METAL JACKET (1987),

b., zvuk, hrv. titl, 176 min., red. Michael Cimino

b., zvuk, engl. j., 116 min. red. Stanley Kubrick

NAGRAENI HRVATSKI UMJETNIKI VIDEO

srijeda, 6. veljae, 2008., *21 sat, trajanje 90 min.

AUTORI: I. Faktor//M. Bukovac//D. Mezak//M. Crtali//T. Goli//V. Zrni//G. Trbuljak//I.L. Galeta//V. ani//V. Horvat

DOKUMENTARNI FILM

CIKLUS FILM NOIR

subota. 9. veljae, 2008., 20 sati

etvrtak, 7. veljae, 2008., 20 sati

petak, 8. veljae, 2008., 20 sati

BUENJE (2007)
HRT, 40 min.

OBMANA (1944),
PERVERTITOV FILMSKI VODI (2006) DVOSTRUKA
c/b, zvuk, engl. j., 107 min., red. Billy Wilder

c/b, b., engl. j., 150 min., red. Sophie Fiennes

uvodni komentar: Marijan Krivak,
filmski kriticar i medijski teoreticar

red. Velimir Rodi

TIJELO KAO MJESTO PROMJENE

uvodni komentar: Sonja Lebo
ponedjeljak, 11. veljae, 2008., 20 sati

utorak, 12. veljae, 2008., 20 sati

PLETENICE (1969)

TIJELO (1965)

red. Zoran Tadi (in memoriam)

IZGUBLJENA OLOVKA (1960)

red. Fedor kubonja
(in memoriam Hrvoje Sari)

srijeda, 13. veljae, 2008., 20 sati

NJEGOVATELJICA (1976)

red. Ante Babaja

red. Petar Krelja

UJE LI ME? (1965)

GODINJA DOBA

red. Ante Babaja

(eljka/Vinja/Branka), (1979)
red. Petar Krelja

GRAVITACIJA ILI FANTASTINA

MLADOST INOVNIKA
BORISA HORVATA (1968)
red. Branko Ivanda

ESTETIKA NASILJA // ESTETIKA I NASILJE

ponedjeljak, 18. veljae, 2008., 20 sati

PAKLENA NARANA (1971) , b, zvuk, hrv.titl, 131 min.,

U suradnji:
Hrvatski filmski savez
Hrvatski drzavni arhiv
Arcode Design Studio
Lab 2000 Zagreb /// Care Off Milano
Zagreb film
Jadran film

www.sczg.hr

red. Stanley Kubrick

Ulaz besplatan//free entrance

MM Centar SC pridrava pravo izmjene programa

mmcentar@sczg.hr

Dvorana MM, Savska cesta 25, ZAGREB

Info (
: 01 4593 557

cmyk

X/224, 7. veljae 2,,8.

satira

Uspjeh nije vrijedan truda

The Onion
Ustanovljeno novo devijantno
ponaanje itanje knjiga; a sve vie
ljudi kad dotaknu dno sada najradije
tamo i ostaju

Mjesni udak proitao cijelu

knjigu
REENWOOD, Indiana
Sjedei u mirnom restoranu
u centru grada, mjesni bolniki
administrator Philip Meyer izgleda sasvim normalno i uravnoteeno.
Meutim, ima i neto vie u tom 27-godinjaku nego to se ini na prvi pogled:
Meyer je nedavno proitao knjigu.
Bilo je odlino, rekao je neobini
stanovnik Indiane koji je, unato tome
to posjeduje televizor i ima aktivan
drutveni ivot, proitao ama ba svaku
stranicu knjige Harpera Leeja Ubiti
pticu rugalicu. Naroito to kako se za
Scout sve posloilo na kraju. Jako dobro.
Meyer, koji nijednom nije preskakao
stranice da vidi to slijedi te je izbjegavao letimice itati velike odlomke teksta
u potrazi za slikama, zapoeo je svoj
udnovati pothvat prije tjedan dana.
Tri dana kasnije, ekscentrik sa Srednjeg
Zapada jo je itao, dovravajui poglavlje za poglavljem, kako se ini, svojom
vlastitom voljom.
Bilo je stvarno zanimljivo, rekao je
Meyer, ne mislei pritom na lm, videoigru ili borbeni sportski okraj, nego
na opseni roman od 288 stranica, cijeli
ispunjen rijeima. Bilo je dana kada
jedva da sam knjigu isputao iz ruku.
to je jo bizarnije, vjeruje se da je
Meyer veinom itao u slobodno vrijeme vrijeme kada je naoko zdrav i

cmyk

stabilan mukarac mogao doslovno raditi bilo to drugo, od besciljnog lutanja

internetom do kratkog spavanca ili je
mogao jednostavno zuriti u zid spavae
sobe.
Bilo bi lijepo ponovo je proitati
jednog dana, nastavio je Meyer kao da
je to posve prirodna izjava.
Premda je teko zamisliti to je natjeralo Meyera da proita i vie od korica
knjige Ubiti pticu rugalicu, prijatelji i
lanovi obitelji tvrde da to neobino ponaanje see u doba njegova djetinjstva.
Sjeam se kada je Phil bio djeak,
umjesto da uzme knjigu, zasiti je se i
zatim baci na svoju sestru, on bi stvarno
sjeo i cijelu je proitao, rekla je njegova
majka Susan Meyer, koja je izjavila da je
davno odustala od pokuaja da objasni
nesvakidanji hobi svojega sina. Tada
smo mislili da je to samo faza kroz koju
prolazi. Izgleda da smo imali krivo.
Tijekom godina, Meyer je proitao
desetke knjiga od poetka do kraja bez
obzira na to je li ga na to prisilio profesor u koli i je li ve postojala ekranizacija knjige koju je itao. Prema izjavi
njegove djevojke Jessice Kohler, on se
ak koristi i posebnim oznaivaem
stranica kako bi mogao pratiti gdje je
stao s itanjem i kasnije se vratiti na to
isto mjesto.
Neko mi je Philovo itanje bilo
nekako armantno zato jer nikad zapravo nisam srela nikog tko ita i kad nije u
ekaonici, rekla je Jessica. Ali sve vie i
vie to postaje nekako udno, znate? On
ne moe ak ni na plau otii a da ne
ponese neku od svojih knjiga.
Prema bihevioristikoj psihologinji
dr. Elizabeth Schulz, Meyerovo iitavanje knjiga abnormalno je i moe upuivati na ozbiljniju opsjednutost itanjem.
Umjesto da prelijee preko teksta za
vrijeme vonje autobusom ili da nou
provodi sat za satom gledajui snimke
na YouTubeu, gosp. Meyer, za razliku od
veine zdravih mukaraca, u knjigama
trai uitak, rekla je Schulz. Zaista, to
je tipian sluaj devijantnog ponaanja.

Barem se tako ini prema ono malo

literature koju sam letimice proitala na
tu temu, dodala je.
Ma koliko bizarno se inilo, Meyer
nije usamljen sluaj. Jednom mjeseno on i jo nekoliko stanovnika
Greenwooda navodno se okupljaju
nou, ne samo kako bi itali knjige nego
i kako bi opirno raspravljali o njima.
Ne znam, kao da su lanovi nekog
udnog kluba knjige, rekao je Brian
Cummings, Meyerov dugogodinji
kolega i prijatelj. Zaista, koja hrpa udaka.

Neuspjeh je odsad opcija

WASHINGTON U zapanjujuem
obratu dulje od 200-godinjeg standarda vrijednosti, neuspjeh tradicionalno
smatran neprihvatljivim ishodom za
irok raspon zadataka i ciljeva sve se
vie smatra opcijom s dobrim izgledima
za uspjeh, izvori su potvrdili u utorak.
Amerikancima se oduvijek govorilo
da moraju uspjeti po svaku cijenu, rekla
je sociologinja sa sveuilita Emory,
dr. Lauren Hodge. No, sudei prema
najnovijim dokazima, to vie ne vrijedi
ako je, zapravo, ikad i vrijedilo. Kako
neuspjeh sve vie osvaja Ameriku, ta se
mantra mora odbaciti.
Nemamo drugog izbora nego uvesti status neuspjeha kao opciju koja
e odmah stupiti na snagu, nastavlja
Hodge. Sada e se svi graani moi
malo odmaknuti, zagledati u nedae i
tekoe s kojima se suoavaju u potrazi
za uspjehom i rei jebi ga, nije vrijedno truda.
Oekuje se da e odbacivanje jednog
od Americi najomiljenijih i esto ponavljanih aforizama imati dalekosene
posljedice na budunost ovjekove ambicije. Neki predviaju da e se veina
Amerikanaca sada ograditi od nekadanje dunosti da od sebe daju 110
posto, i da e u nadolazeim tjednima
davati jedva 45 posto. Kod ispodprosjenih se Amerikanaca oekuje da e taj
broj pasti na svega pet posto do poetka
oujka.
Nedavno izvjee Ministarstva unutarnjih poslova pokazalo je da, iako
neuspjeh slubeno nije bio opcija do
ovog utorka, zapravo je postojalo stotine
milijardi takvih sluajeva u protekla dva
stoljea, a vrhunac se dogodio proli
mjesec u Fort Collinsu u Saveznoj dravi Colorado, gdje je uenik niih razreda
srednje kole Tim Kemp pao iz zike.

Mnogi strunjaci sada vjeruju da

su takvi neuspjesi prikrivani tijekom
povijesti optimistinim krilaticama i
takozvanim pozitivnim miljenjem - od
kojih nijedno, prema izvjeu, nije imalo
uinak koji bi se dao provjeriti: ukupna
stopa neuspjeha u Americi skoila je
gotovo 2350 posto tijekom prolog desetljea, s 1,435.643 sluajeva neuspjeha
zabiljeenih samo prole nedjelje.
Gledano unatrag, bilo je neizbjeno
da neuspjeh postane opcija, rekao je
povjesniar Michael Lambeau. Jedina
razlika je u tome to sad Amerikanci
mogu odluiti, bez straha da e ih drutvo izopiti, dignuti ruke mnogo prije
nego postignu ikakav napredak.
Lambeau je predvidio osjetan pad
broja prosjenih Amerikanaca koji se
boje neuspjeha te dramatian porast
broja onih koji zaista prihvaaju neko
pogrdni smrad poraza i razoaranja.
Izgleda da i ostali podaci potvruju
izvjee Ministarstva unutarnjih poslova. Anketa koju su nedavno proveli CBS
News i The New York Times otkrila je da
64 posto Amerikanaca uope ne smeta
ne ispuniti oekivanja, 43 posto njih
zadovoljno je time da pokuaju samo
jednom umjesto da pokuavaju uvijek
iznova, a velika veina od 95 posto priznala je da kad dotaknu dno sada najradije tamo i ostaju.
Samo etiri posto ispitanika pokazalo
je neto interesa da zaista prionu na
posao.
Iako iroko rasprostranjeni novi trend
zahvaa svih 300 milijuna stanovnika,
strunjaci tvrde da e najvei utjecaj
imati na sportske trenere, izvrne direktore velikih kompanija, zapovjednike
amerike vojske koji nadgledaju vane
operacije, te na sve one koji svoje reenice najee zapoinju rijeju gospodo.
Dok je veina objeruke prihvatila
mogunost javnog neuspjeha bez tetnih
posljedica, neki pak, poput socijalnog
antropologa dr. Richarda Groatena, tvrde da e to ostaviti dugorone negativne
posljedice na zemlju.
Prije 60 godina bilo je nezamislivo i
samo spomenuti da ste spremni ne dati
sve od sebe, rekao je Groaten. Sramota
je da su moderni Amerikanci skloni
jednostavno se ne pokrenuti, posebno
ako je to imalo teko.
Dosta mi je ovog intervjua,
Groaten je dodao.
S engleskoga prevela Maja Klari

X/224, 7. veljae 2,,8.

kolumna
Protiv politike korektnosti

to ako je Adolf doista mislio

da je dobar?

Sreko Horvat
Kad je nedavno Will Smith izjavio
da je Hitler za sebe sigurno mislio
da je dobra osoba, jo jednom
se potvrdio tzv. Godwinov zakon
koji kae da pri spominjanju
nacistikog zlikovca svaka
diskusija prestaje. No to ako je
Will Smith ipak imao pravo?

edavno je Will Smith izjavio kako se

Hitler nije budio s milju Ajde da
uinim najgoru stvar koju mogu danas, nego da se budio s nekom uvrnutom,
izopaenom logikom morala i da je radio
ono za to je mislio da je dobro. Oekivano,
odmah potom su se javili novinski napisi
koji su stigmatizirali dotad besprijekorno
moralno istog holivudskog glumca i
tvrdili kako Smith zapravo smatra da je
Hitler bio dobra osoba. tovie, poznata
(militantna) idovska udruga pod nazivom
Jewish Defense League zatraila je da se iz
kinodistribucije makne njegov najnoviji lm
Ja sam legenda, prozvan je ak i predsjedniki
kandidat Barack Obama, i opet se iznova
pojavila ceremonija politike korektnosti.

Reductio ad Hitlerum
Od pedesetih godina prolog stoljea
u podui niz logikih pogreaka upisala se
i jedna pod zvunim imenom Reductio ad
Hitlerum. Prvi ju je obrazloio nitko drugi
nego Leo Strauss u svojoj lozoji politike,
opisujui time redukciju argumenata na
Hitlera ili naciste. Pogreka u zakljuivanju
ide ovako: Hitler je podravao X, znai
da je X loe. Na primjer, Hitler je podravao eutanaziju. Dakle, eutanazija je loa.

Naravno, dovoljno je tome suprotstaviti

jedan drugi primjer kako bi pogreka u
zakljuivanju postala jasnija. Hitler je bio
vegetarijanac. Dakle, vegetarijanstvo je loe.
Kako je Reductio ad Hitlerum dosta lako
prozreti, kao suptilnija vrsta logike smicalice javlja se usporeivanje argumenata protivnika s Holokaustom. Protivnici abortusa
tako kau da je abortus put do Holokausta.
Protivnici genetike tvrde da emo s genetikom zavriti u nacistikoj eugenici. Autor
knjige Vjena Treblinka, kao to implicira
sam naslov, pokazuje koje su slinosti izmeu ubijanja ivotinja i Holokausta, a jedan
od apsurdnijih sluajeva je svojedobna izjava
koju je dala Ingrid Newkirk, predsjednica
poznate udruge za prava ivotinja PETA,
kazavi da je est milijuna idova umrlo u
koncentracijskim logorima, ali est milijuna
pilia e samo ove godine umrijeti u klaonicama. Naravno, meu prijateljima ivotinja
je veoma popularan citat Adorna koji kae
da se Auschwitz svaki put ponavlja kad ljudi
prou pokraj klaonice i kau To su samo
ivotinje, meutim, cijeli problem u argumentaciji koja Holokaust koristi kao sredstvo svoje borbe (za prava embrija, ivotinja,
ena, itd.) jest taj da sam Holokaust gubi
svoj izvorni smisao. Danas se sve vie razvija
jedan perverzni losemitizam koji je postao
moralna legitimacija.
Do ega to moe dovesti pokazuju
Daniel Levy i Natan Sznaider u veoma
instruktivnoj knjizi Erinnerung im globalen Zeitalter: Der Holocaust (Suhrkamp).
Uvodei termin amerikanizacija
Holokausta, autori dekonstruiraju specino diskurzivno proizvoenje sjeanja
na Holokaust (od Anne Frank, preko
medijskog praenja suenja Eichmanu u
Jeruzalemu, do Schindlerove liste), pokazujui kako upravo ta ljudska tragedija danas
nerijetko slui kao legitimacija za politike
i vojne intervencije. Ukratko: ako se u
svijetu pojavi neki rat gdje postoje logori
ili etniko ienje, odmah se pojavi i usporedba s Holokaustom. Amerikanizacija
Holokausta, odnosno njegova kozmopolitizacija, ovdje igra dvostruku ulogu. S jedne
strane, mediji transformiraju Holokaust
u proizvod podloan konzumiranju, a s
druge strane oni Holokaust transformiraju
u univerzalnu Zabranu, koja je u uskoj vezi
s prizivanjem ljudskih prava. Ovo potonje,
dakako, onda slui za opravdanje humanitarnih intervencija, i to, naravno, ne u
Ruandi, Srebrenici ili Keniji, nego tamo gdje
nama odgovara.

normalno je da nee ii u razrede s naom

djecom), a netko drugi kae, ali pogledaj
to je Hitler napravio idovima. E sad, ako
je ovaj prvi dovoljno razuman, onda sigurno
nee nastaviti diskusiju ili pak rei neto
tipa Hitler ipak nije bio dovoljno nasilan.
Dodue, u jednom drugom kontekstu u
svojoj novoj (jo neobjavljenoj) knjizi On
Violence to je napravio Slavoj iek i, kako
urednici nisu shvatili da se zapravo radilo o
kritici kapitalizma (Hitler nije bio dovoljno
nasilan u svom unitavanju kapitalizma,
ve je jo vie razvio sam kapitalizam putem implementacije pokretne trake itd.),
navodno pretrpio cenzuru. I upravo tu se
potvruje tzv. Godwinov zakon: neovisno
u kojem se kontekstu Hitler spomene, ako
je to spominjanje ak naizgled pozitivno
intonirano, ono se poima kao manifestacija
loeg ukusa, kao politika nekorektnost
par excellence.
To je glavni razlog zato je Will Smith,
unato tome to nije imao nikakvu zlu
intenciju, dobio po prstima. Premda je on
tvrdio kako Hitler nije potpuno shvaao
koliko je boli i patnje prouzroio svojim
postupcima tijekom tridesetih i etrdesetih
godina prolog stoljea, ta se izjava preokrenula u svoju najgoru suprotnost i Willu
se pripisalo nijekanje Holokausta. U svom
demantiju Will Smith je uzvratio: To je
uasna i odvratna la, dodajui da je bijesan to mora odgovoriti na takvu apsurdnu
i pogrenu interpretaciju. Adolf Hitler bio
je podao, gnjusno opaki ubojica odgovoran
za jedno od najveih zlodjela poinjenih
na ovom planetu. No, koliko god Willu
Smithu treba odati priznanje za njegovu
prvu izjavu, ovaj odgovor je zapravo sasvim
u skladu s Godwinovim zakonom: kada te
netko optui da si sklon Hitleru, jedina pametna obrana je rei da je Hitler bio najvei
ubojica u povijesti. Pravi odgovor Willa
Smitha, koji bi uspio izbjei zamke politike
korektnosti i moda uspio postaviti neka bitna pitanja, stoga bi bio u ponavljanju onoga
to je prvi puta rekao: Mislim da Hitler nije
za sebe mislio da je bio zla osoba. I tu dolazimo do sri problema
Svi oni koji tvrde da je Hitler bio istinski
zao ovjek kojemu je jedini cilj u ivotu
bilo zbog navodno neuzvraene ljubavi
jedne idovke u njegovoj mladosti, ili pak
ljubomore spram idova Wittgensteina s
kojim je navodno iao u razred bio istrijebiti to vie idova, imaju krivo iz najmanje
dva razloga. Prvo, osnovni Hitlerov projekt
nije se sastojao samo u konanom rjeenju (koji bi bio voen iskljuivo motivom
mrnje), to je prevelika simplikacija velikonjemakog projekta i isputanje bitnih
socioekonomskih komponenti Treeg
Reicha. Drugo, i tu se neposredno vraamo
na izjavu Willa Smitha, Hitler je vrlo vjerojatno doista iao spavati mislei za sebe da
je dobar ovjek koji slui stoljetnoj ideji o
njemakom carstvu.

Od faizma je gori samo

umjereni faizam
Da je Hitler imao uvrnutu logiku morala,
kako to kae Smith, potvruje i zanimljiv
podatak koji se navodi u tzv. Knjizi Hitler, tek
nedavno objavljenoj u njemakom prijevodu
s ruskog pod naslovom Das Buch Hitler,
knjizi koju su posebno po Staljinovoj narudbi izradili najblii Hitlerovi suradnici koji
su 1945. dospjeli u sovjetsko zarobljenitvo, a
zatim u sljedee etiri godine pod nadzorom
NKVD-a zapisivali sjeanja o Hitleru. Jedno
od njih kae da Hitler nikad nije puio, da
je rijetko pio, a da je najvie pio pogodite
kad? nakon Staljingrada, kad je popio velike
koliine rakije i konjaka, ali prema svjedoanstvima nikad nije gubio kontrolu nad sobom.
Najzanimljivije je pak ono koje svjedoi o
velikoj Hitlerovoj ljubavi spram ivotinja, pa
je tako mogao lake napisati smrtnu presudu
za nekog ocira zbog defetizma, nego podnijeti loe vijesti o zdravstvenom stanju njegova
omiljenog ovara Blondija (to, uostalom,
pokazuje i recentna njemaka komedija Mein
Fhrer). Naravno to jo ne dokazuje da Hitler
nije bio zla osoba, ali pokazuje da pri govoru
o totalitaristikim voama treba biti vrlo
oprezan pri koritenju takvih klasikacija.
Velika je razlika rei da je Hitler bio dobra
osoba ono to Will Smith nije rekao i
da je bio osoba koja je za sebe smatrala da je
dobra ono to Will Smith je rekao.
orsokak totalitarizma je upravo u tome
to se u njemu otkriva orsokak morala samog. Drukije reeno, koliko nas doista vjeruje
da smo zle osobe, unato svakodnevnim
malim laima, prijevarama ili ogovaranjima?
Naravno, netko e s pravom, dakako rei
da je velik korak od lai do ubojstva est
milijuna idova, ali moda je vrijeme da se
poznata uzreica tko lae, taj i krade, tko
krade taj i ubija shvati u jednom drugom
kontekstu doslovno. Naprosto svi oni, i
laovi, i kradljivci, i ubojice, ne moraju za
sebe misliti da su zli i upravo je to toka
po kojoj su oni jednaki. U veini ljudi postoji
neki prirodni obrambeni mehanizam koji
sprjeava suoavanje sa samima sobom.
Drugim rijeima, ako sam sebi priznam da
sam nemoralan, odnosno da nisam dobar,
onda tim posljednjim inom reem granu na
kojoj sjedim, ugroavam vlastitu egzistenciju.
Dakle, upravo zbog samoodranja ljudi uglavnom ne priznaju svoja zlodjela. Naravno,
prije spavanja mogu priznati gdje sam sve
pogrijeio taj dan, ali ja jo vjerujem da sam
duboko u sebi dobra osoba. I to je poanta
izjave Willa Smitha. Hitler je doista uinio
zlodjela koja ga svrstavaju u najvee zlikovce
20. stoljea i povijesti ovjeanstva uope, ali
to jo uvijek ne mora znaiti da ne bi zakoio
kad bi ugledao kako pas pretrava cestu ili da
je za sebe mislio da je zao. To je ujedno i smisao vjerujem uskoro kultnog stiha Marka
Pogaara da je jedina gora stvar od faizma
umjereni faizam. A svi ga mi prakticiramo
svakodnevno.

Kad diskusija postaje dulja

evo Hitlera!
Da se danas doista treba govoriti o diskurzivnom karakteru Holokausta najbolje
pokazuje tzv. Godwinov zakon s poetka
devedesetih godina, poznat i kao Godwinov
zakon o analogijama s nacizmom. On otprilike glasi ovako: to diskusija postaje dulja,
vjerojatnost da e netko iskoristiti usporedbu s nacistima ili Hitlerom se poveava.
To zapravo ne znai nita drugo nego da
ako netko u raspravi spomene Hitlera, onda
svaka rasprava na tom mjestu zapravo staje.
Ili, da uzmemo svakodnevni primjer: netko
raspravlja o poloaju Roma u Hrvatskoj
opravdavajui njihovu segregaciju (oni smrde, oni kradu, oni znaju manje, dakle,

cmyk

X/224, 7. veljae 2,,8.

komentar

Izrabljiva i jedanaest tigrova

Zoran ia
U povodu priloga u nedjeljnom
Dnevniku HTV-a (20. sijenja 2008.) o
sibirskim tigrovima u narodnjakom
klubu Jungle u sreditu Zagreba

redinom devedesetih jednom ili

dvaput vidio sam negdje u Savskoj
ulici tigria/tigricu koji se vozi u
stranjem dijelu automobila. Bilo je to
vrijeme kad su nas sulude scene puno
veeg kvocijenta spopadale s raznih strana, mahnitost se bila razmahala, pa sam
u tom kontekstu opeg dojma vremena i
na taj nain shvatio takav jedan prizor i
nisam mu, osim trajnog uenja, pridavao vee pozornosti.
Potom su dola neto normalnija
vremena, pa ak i novo tisuljee, drava
se uredila, drutvo ulo u rutinirane tijekove jedne tranzicijske europske zemlje.
Neupuen, kroz cijelo to vrijeme nisam
bio ni svjestan da je onaj tigri/tigrica
to mi je onomad bio/la zapelo/a za
oko usred gradskog prometa, u svojim
zatoenikim uvjetima negdje pokraj
Krievaca, a gonjen/a egzotinom opsesivnom ambicijom svojega vlasnika bio/
bila moda zaetnikom/icom rasplodnog
programa navodnih sibirskih tigrova.
A onda je javnost poela doznavati o
tom neobinom poduzeu kad ih je taj
uzgajiva tigrova Zlatko Budin poeo
iznajmljivati po gotovo cijeloj Hrvatskoj,
za promocije nonih klubova, fotograranja na sajmovima i slinim eventima.
Promptno su na takvu njegovu aktivnost, bez nekog uspjeha, reagirali 2006.
Prijatelji ivotinja prijavom Odjelu za
pravne i inspekcijske poslove zatite prirode u Ministarstvu kulture. Ton ironije,
karakteristian za tu vrstu izrabljivaa
ivotinja koji vole ivotinje drati u kavezima deklarirajui to izrazom vlastite
ljubavi prema njima i naroite skrbi za
njih, imalo je objanjenje koje je uzgajiva pruao kao opravdanje za svoj uzgoj
da ih on zapravo spaava od izumiranja
jer pripadaju ugroenoj vrsti.

Izjava na HTV-u
Kad je vlasnik novoimenovanog narodnjakog kluba Jungle (negdanjega
Pashe) prilikom njegova otvorenja u
sijenju ove godine odluio pozornost
javnosti privui najmom jednoga tigra
iz Budinove kolekcije, ponovo je doao
u sredite pozornosti. Ponovo su reagirali i Prijatelji ivotinja, no njihovi
pokuaji da motiviraju nadlene institucije da sankcioniraju takvu aktivnost
zloupotrebe tigra u promidbene svrhe
opet nisu urodili plodom. Uzaludno je
bilo objanjavati da ivotinje, pogotovo
tigrovi, nisu igrake, da tigrovima nije
mjesto u poniavajuem tijesnom kavezu
u vrevi ispred narodnjakoga kluba, kako
se njegovim putanjem da se slobodno
kree unutar kluba radi neije bedaste

cmyk

zabave dovodi u opasnost i ljude i ivotinju samu Uzaludno, jer je nadleni

inspektor Branko Zbodulja odluio da
je sve to u skladu s propisima. I to u
dravi u kojoj je i zakonodavna svijest
sazrela do razine da su u Hrvatskoj zabranjeni nastupi cirkusima koji u svojim
tokama koriste ivotinje. Isti inspektor
dozvolu je tom prilikom izdao za jednog
ipiranog tigra za snimanje dokumentarne emisije, a ona se sluajno odvijala
pred nonim klubom i opet sluajno
upravo za vrijeme njegova otvaranja.
Pametnome dosta. Nije to prvi, a na
alost ni posljednji inspektor kojemu je
vie stalo do toga da stvari timaju na
papiru a ne mari za meritum poslova za
koje je plaen i ovlaten, primjerice voditi rauna o dobrobiti ivotinja.
Nekoliko dana nakon tog dogaaja,
u nedjeljnom Dnevniku HTV-a (20.
sijenja 2008.) odluili su osvrnuti se na
taj problem. Tom prilikom i potpisnik
ovih redova dobio je poziv da u svojstvu
etnologa i prevoditelja znaajne knjige o
specizmu (specizam je, pojednostavljeno
reeno, negativna diskriminacija bia
na osnovi vrste) da izjavu za taj prilog.
Izjava koju sam dao glasila je ovako: S
vremena na vrijeme pozornost javnosti
zavrti se oko nekog ovakvog sporadinog
sluaja koji je medijski zanimljiv i tada
se ponu postavljati mnoga kriva pitanja.
Kulturoloki i etiki gledano, problem
nije u ovom izrabljivau tigrova koji, na
alost, legalno posjeduje te tigrove i koji
je samo naao nain da ih komercijalno
upotrijebi. Pravi problem lei u drutvu
koje svojim vrijednosnim sustavom ne
samo da omoguava nego i potie sustavnu eksploataciju i zlostavljanje ivotinja
u ekonomske svrhe. A ovaj konkretni
poduzetnik samo je pronaao svoju niu
u jednom takvom sustavu. Mislite da je
ovakva izjava koja u korijenu dijagnosticira stvarni izvor problema svih ovakvih
pojedinanih sluajeva kojima se mediji
povremeno prigodno bave mogla proi?
Naravno da nije. Netko od revnih urednika izbacio je izjavu, a u prilogu novinarke Ane Glavan (koja je oito imala
najbolju namjeru, pokazavi uope zanimanje za iri tretman teme) nad izjavom
predsjednika udruge Prijatelji ivotinja
Luke Omana prevagnula su dva milje-

nja samih krivaca za maltretiranje tigra

pred narodnjakim klubom, veterinarskog inspektora Branka Zbodulje koji je
dao dozvolu za takvo to i samog izrabljivaa Budina. tovie, Budin se u prilogu pojavio i postavio u militaristikom
stilu i pozi, s crnom beretkom i na njoj
neprepoznatljivom znakom na glavi,
te mu je doputeno da na kraju poentira
omalovaavanjem Omana nazivajui ga
elektriarem i samozvanim zatitnikom
ivotinja te prijetnjom da e se protiv
njega i njegovih sljedbenika oni boriti
svim doputenim zakonskim sredstvima.
Od osobe koja je ve ziki naguravala
maloljetne aktivistice za prava ivotinja,
ovakva prijetnja ne zvui benigno. Zbog
ega su HTV-ovi urednici dopustili da
se Luku Omana oito pokua diskreditirati u oima javnosti spominjanjem njegove struke (dok strunu kompetentnost
tog uzgajivaa ni manje ni vie ve tigrova za njihov uzgoj nismo uspjeli doznati
iz priloga) i da mu se prijeti, a moju su
izjavu smatrali previe kritikom ili subverzivnom teko je rei.

Duboki korijen sustava

zatoavanja
A moda i nije. Zbog putanja ovakve Budinove izjave nitko od u zlostavljanje ivotinja ukljuenih institucija i
dunosnika nee dignuti obrve. No ako
dirnete u duboko ukorijenjeni sustav
zatoavanja, izrabljivanja, zlostavljanja
i ubijanja ivotinja odnosno ne-ljudi,

takli ste u prebrojne ekonomske interese, a na to se diu ne samo obrve nego i

kosa na glavi. Iako je HTV javni servis
koji bi trebao objektivno izvjetavati o
pitanjima od javnoga interesa, nju ine
ljudi, a ljudi imaju privatne stavove
i interese koji nisu nuno u skladu s
onima javnima. Takvo stanje odraava i
trenutana legislativa koja se zove Zakon
o zatiti ivotinja, a koji samo kozmetiki titi ivotinje, te zapravo poiva
na specistikim osnovama i sredstvo
je kojim se ozakonjuje i ini legalnim
ono to je nepravedno i prirodno nelegitimno (otprilike kao i s notornim
sluajem nae privatizacije devedesetih,
kad je nepravda zapravo kriminal
pravno uinjena legalnom). Moda e
nadlenima, u okvirima ovakve zatite
ivotinja gdje se na njih gleda, ne kao
na svjesna i osjeajna bia s pravima,
nego kao na potrono roblje koje se
smije tjerati na ropski rad i oko kojega
se da zavrtjeti novac i prot, Budinova
samoopravdanja kako e svojim nakaradnim programom ouvanja sibirskih
tigrova njihovim vraanjem ili njihovih
potomaka u rusku prirodu zvuati smisleno. Naravno, ne i upuenijima koji
znaju da e ti tigrovi po svoj prilici, ako
budu prodani negdje u Rusiju, zavriti
u nekome cirkusu na daljnjem zlostavljanju za ostatak svog ivota. U oba
sluaja, prodajom na daljnje izrabljivanje
u Rusiju ili ostankom u krievakom
zatoenitvu u netigrovskim uvjetima,
sudbina ovih jedanaest ivotinja svjedoi
o neprofesionalnosti i neuinkovitosti
institucija koje ovakvim aktivnostima
osiguravaju preutno pokroviteljstvo.
Ovakav je razvoj dogaaja mogao i trebao biti sprijeen pravodobnom reakcijom u samome zaetku 1993., prilikom
Budinove problematine nabave prve
ivotinje.
No nadajmo se da e ak i ovakvi
povremeni prilozi i javne polemike iz
kojih onaj tko zna gledati i sluati moe
vidjeti sve to je potrebno, s vremenom
kumulativno ostaviti traga u javnoj svijesti te da e ista sazreti do razine odgovornog odnosa prema naoj napaenoj
i tunoj brai ostalim ivotinjama, kako
onim slobodnima koje svakodnevno
izumiru ljudskom zaslugom tako i onima
zasunjenima u ljudskim sustavima za
ekonomsku eksploataciju.

X/224, 7. veljae 2,,8.

kolumna
Kulturna politika

Promiljanje ljudske sudbine

Biserka Cvjetianin
Suvremene tehnologije ne
postavljaju upitnom samo
percepciju koju imamo o svijetu,
ve takoer transformiraju na
odnos prema svijetu. Osnovni
problem je u tome, to ne moemo
strukturirati nau misao iznad
nae bioloke zbilje: naravno,
vidimo i razumijemo druge slojeve
zbilje, ali je za nas smisao svijeta u
biolokoj zbilji

ivimo u digitalnom dobu.

Pojmovi digitalizacija, digitalni gradovi, digitalna kultura,
digitalni sadraji, postaju dio nae svakodnevice. U parikom metrou iri se
oglas francuskog knjiarskog diva: La
FNAC digitale. ak se vie ni ne koristi
francuska rije numrique. Naravno, nije
problem samo u imenu. U globalizacijskim procesima, opa prisutnost i uporaba informacijskih i komunikacijskih
tehnologija utjee na mijenjanje naina
na koji ljudi razumijevaju svijet koji ih
okruuje. U prvim danima nove godine
pojavila se knjiga Olliviera Dyensa,
sociologa sa Sveuilita Concordia
u Montralu, znakovitog naslova
Neljudska sudbina (La Condition inhumaine, Flammarion, 2008.) koji asocira
na naslov Malrauxovog romana Ljudska
sudbina (La Condition humaine) iz
1933. godine. Petnaestak godina Dyens
istrauje utjecaj novih tehnologija na
drutvo i u knjizi polazi od teze da e
nove tehnologije promijeniti postojeu
percepciju o ljudskom biu. Vizija koju
imamo o sebi samima morat e se promijeniti kako bi se prilagodila tehnolokoj zbilji sutranjice.

Dvije zbilje: bioloka i

tehnoloka
Suvremene tehnologije ne postavljaju upitnom samo percepciju koju ima-

mo o svijetu, ve takoer transformiraju

na odnos prema svijetu. Osnovni problem je, prema Dyensu, u tome, to ne
moemo strukturirati nau misao iznad
nae bioloke zbilje: naravno, vidimo i
razumijemo druge slojeve zbilje, ali je
za nas smisao svijeta u biolokoj zbilji.
Stoga na pitanje suoavamo li se s novom dinamikom ivota, Dyens odgovara da se suoavamo s neljudskom
sudbinom, sa stanjem u kojem svijet
izmie ljudskom biu i njegovoj biolokoj zbilji.
U neljudskom stanju, komunikacija
se mijenja. Veliki dio suvremene komunikacije deniraju dva osnovna fenomena diseminacija i legitimnost. Gotovo
svi oblici komunikacije postaju globalni, jer se informacije ne komuniciraju
za prijatelje, susjede itd., ve prije svega
za sve one koji su na mrei (blog, chat,
mail, website). emu bi sluio blog da
nije rije o diseminaciji informacija
na globalnoj razini? On stjee svoju
legitimnost hiperlinkovima s drugima.
S novim strukturama komunikacije
mijenja se naa percepcija svijeta i, jo
snanije, na odnos sa svijetom. Razliku
izmeu tradicionalnih mrea kroz povijest i suvremenih mrea Dyens vidi u
gustoi i frekvenciji komunikacije ovih
drugih, te u naoj potrazi za legitimnosti posredstvom mrea.
Ne postoje zike zapreke koje
razdvajaju, a kako su mogunosti transformacije neograniene, digitalizacijom se civilizacija moe multiplicirati
i uslonjavati zauujuom brzinom.
Digitalizacijom zbilja se transformira i
izmie, svijet se svakim danom udaljuje
od bioloke zbilje, a mi smo sve vie
iskljueni iz tog procesa. To je, takoer,
neljudska sudbina. Nije rije o samoi
na mrei: nikada komunikacijske mree
nisu bile tako mone i sveope. Rije
je o samoi shvaanja, poimanja tko je
onaj drugi s kim ili sa im komunici-

ramo, to komuniciramo. Novu samou,

koja nije zike prirode, Dyens naziva
alijenacijom: osjeamo se alijenirani, jer
grozniavo traimo smisao u jednostavnoj biolokoj zbilji, dok se smisao multiplicira u dinaminim procesima koji
nas oblikuju, deniraju i na nas utjeu.

Transformacija zbilje
Dyens u tome vidi pozitivan aspekt,
jer nove tehnologije nisu samo pridonijele transformaciji naeg svijeta, ve
su ga i obogatile, omoguile istraivati
iznad bioloke zbilje. Zbilja vie nije logina i uzrona dinamika koja odgovara
onome to na mozak zamisli i shvaa,
ve se transformira u golemu i bogatu
fresku, vibrirajui univerzum mnogostrukih dimenzija. Stoga nas neljudska
sudbina prisiljava da ponovno promislimo ljudsku sudbinu.
Dyens spada meu one autore kojima su transformacijski procesi u sreditu istraivanja: Gere (Digital Culture,
2002.) naglaava da je digitalna kultura
u potpunosti transformirala svijet,
Le Glatin (Internet: un sisme dans la
culture?, 2007.) elaborira stav kako
internet mijenja odnos prema znanju
i kako mijenja nae poimanje stvaralatva, Levy (Cyberculture, 1997.) istrauje kako digitalna kultura utjee na
promjene u tradicionalnim kulturnim
obrascima, podrujima i komunikaciji.
Manovich (The Language of New Media,
2001.), meutim, smatra da ne dolazi
do stvaranja radikalno novih formi,
ve je u devedesetim godinama prolog
stoljea dolo do tehnolokog zaokreta
u svim kulturnim komunikacijama: novi
su naini pristupanja informacijama.
Bez obzira na razlike u stavovima, svi
bi se navedeni autori mogli sloiti s
Dyensom da se nikada u povijesti nije
toliko vremena provodilo u komunikaciji, u obogaivanju i raspravama posredstvom mrea.

POZIV
KULTURNI BESTIJARIJ 2: KNJIEVNA IVOTINJA

INVITATION
CULTURAL BESTIARY 2: THE LITERARY ANIMAL

Nakon objavljivanja zbornika radova Kulturni bestijarij (Zagreb, Institut za

etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveuilina naklada, Biblioteka Nova
etnograja, 2007.), koji je prikupio 37 kulturnoanimalistikih priloga
strukturiranih u sedam poglavlja Biblijska duhovnost ivotinja, Iz mitske i etno
faune, Bokarin i puh: od eksponata do specijaliteta, Zoolingvistika, Litterarum
bestia, Animalistiki ekofeminizam te Machina animata i prava ivotinja, odluile
smo pokrenuti njegov svojevrsni nastavak pod naslovom KULTURNI BESTIJARIJ
2: KNJIEVNA IVOTINJA, koji bi, dakle, okupio radove iz perspektive
knjievne animalistike.

After publication of the collection of papers in Kulturni bestijarij [Cultural

Bestiary] (Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, Hrvatska sveuilina
naklada, Biblioteka Nova etnograja, 2007), which brought together 37 culturoanimalistic articles structured in seven chapters The Biblical Spirituality of
Animals, From Mythic and Ethno Fauna, The Bokarin and the Dormouse from
Exhibit to Specialty, Zoolinguistics, Litterarum bestia, Animalistic Ecofeminism
and Machina Animata and Animal Rights, we have decided initiate a sequel of
sorts under the title CULTURAL BESTIARY 2: THE LITERARY ANIMAL that would
assemble papers from the perspective of literary animalistics.

Za KULTURNI BESTIJARIJ 2: KNJIEVNA IVOTINJA u obzir dolaze nove, jo

neobjavljene studije ili naknadno aurirane studije (u posljednjem sluaju
molimo vas da dostavite bibliografske podatke o objavljenom lanku) s
obzirom da nam je elja da ponudimo aktualna promiljanja o knjievnoj
animalistici.

For CULTURAL BESTIARY 2: THE LITERARY ANIMAL we have in mind new, as yet
unpublished studies, or studies that have been subsequently updated (in the
latter case, kindly let us have bibliographic data on the published article), since
our intention is to oer current thinking on literary animalistics.

Prijedlog naslova lanka s neto detaljnijim saetkom (oko 3000 znakova)

moete poslati na e-mail zaradija@ief.hr ili na adresu

Please send the proposed title of the article with a somewhat detailed abstract
(3 000 characters approx.) to the e-mail address zaradija@ief.hr or to the
postal address:

Dr. sc. Antonija Zaradija Ki

Institut za etnologiju i folkloristiku
ubieva 42, 10 000 Zagreb
Hrvatska

Dr. sc. Antonija Zaradija Ki

Institut za etnologiju i folkloristiku
ubieva 42, 10 000 Zagreb
Croatia

do 1. travnja 2008. godine, a gotove radove trebalo bi dostaviti najkasnije

do 1. listopada 2008. godine.

by April 1, 2008, while the completed articles should be received by October

1, 2008 at the latest. (Kindly note that the papers will be published in
translation, in the Croatian language.)

Animalistiki pozdrav,
Antonija Zaradija Ki
Suzana Marjani

Animalistic regards,
Antonija Zaradija Ki
Suzana Marjani

cmyk

X/224, 7. veljae 2,,8.

Andrzej

razgovor

Stasiuk

Knjievnost je najsnanija u zatvoru

Novine su najavile da ete

biti predstavljeni u Zagrebu i
Splitu? Mene zanima to ete
vi raditi?
Meni je u planu, prije
svega, odraditi dosta etnji.
Dakle, etati, gledati ljude, biti
u pokretu. To najvie volim.
To se vidi iz vaih knjiga,
barem ovih koje su nam dostupne u Hrvatskoj. Nezahvalno
je u intervjuima pitati pisce o
njihovoj literaturi. Ipak, moramo poeti od toga. Istok Europe

cmyk

Nenad Perkovi
Jedan od najboljih poljskih
knjievnika govori o svojem
doivljaju knjievnosti u
zatvoru, naputanju Varave
i odlasku na selo, interesu za
srednjoeuropsku knjievnost
te o vlastitoj nakladnikoj
kui

Godinu i pol sam

proveo u zatvoru
i cijelo vrijeme
sam bio opinjen
jezikom koji me
okruivao i jezikom
koji na neki nain
gradi tamonju
stvarnost. U
zatvoru sam prvi
put u ivotu doivio
koliko bitna moe
biti knjievnost,
koliko bitna moe
biti rije

koje su nekad proitali, makar

je to bio rjei sluaj, koji su
znali pripovijedati o lmovima
koje su gledali. Tako ste mogli
doivjeti vrlo zanimljivo iskustvo da su, ak uz suglasnost
uvara, ti ljudi mogli doi u
pojedine elije i na temelju
knjiga kakve su, primjerice,
Grof Monte Christo, prirediti
naracije koje bi trajale po cijelu
no. Ne biste vjerovali kad
biste vidjeli ekipu istetoviranih
kriminalaca, degeneriranih
totalno, koji u velikom zanosu
sluaju neku knjigu do koje
inae nikad ne bi doli.
Kao nepismena baka koja
pria narodne prie i bajke bolje
nego kakav nobelovac...
Eeee, da, i moja baka!
Moja baka ivjela je u selu na
istoku Poljske i vjerovala je u
duhove. Ona nam nije priala
o tome da vjeruje, ona nam je
prepriavala svoja iskustva o
susretima s njima. Ona je bila
moje prvo iskustvo s usmenom
knjievnou. No, da se vratimo
jo na zatvor. Ne samo prie
koje se tamo mogu uti, nego i
taj poseban sleng, zapravo poseban jezik koji se tamo stvara,
to je nevjerojatno zanimljivo
iskustvo koje vrijedi zabiljeiti.
To je jedan specian, vrlo
grub i ekspresivan jezik, pun je
vulgarizma i nepristojnih rijei
ali i posebnog smisla za humor
i vrlo, vrlo je dinamian.

Najprije, nikad svoju knjievnost vezanu uz zatvor nisam

poistovjeivao s bilo kakvim
politikim pitanjima, jer nisam bio politiki zatvorenik,
u zatvor sam dospio jer sam
dezertirao iz vojske. Tako da
sam gulio zajedno s obinim
kriminalcima, pa mi je politika
razina sasvim nepoznata. Vrlo
mi je teko odgovoriti na vae
pitanje zbog toga to je moja
prva knjiga, s obzirom na to da
je napisana slengom, nije naila
na velik interes i razumijevanje
kod prevoditelja, to je i razumljivo, jer je vrlo teko prevesti
takvu knjigu. Postoji njemaki
prijevod, ali moram priznati da
nisam zainteresiran za odjek
mojih knjiga vani. Ono to
znam jest da je za njemakog
itatelja to bila vrlo egzotina
pria. Doma, u Poljskoj, ostavila je ba snaan dojam, i po reakciji publike i kritike. Sjeam se
prie urednice tog teksta. Dok
je radila na mojoj knjizi bila je
u ranoj fazi trudnoe i kasnije
mi je priala da je svako malo
morala otii na zahod povraati
od nagomilanih reeksija.
Drugo se ne bi ni oekivalo
od jednog pacista na tenku.
Ja uope nisam bio pacist! U jednom sam trenutku
shvatio koliko mi je dosadno u
vojsci i zakljuio da mi se jednostavno ne da gubiti vrijeme
na takav nain funkcioniranja,
i koliko god sam bio svjestan
toga da me eka zatvor, perspektiva zatvora bila mi je privlanija od perspektive dosadne
vojske.

Nisam bio politiki

zatvorenik
Vjerojatno je i vrlo stvaran,
uronjen u ivot, kako se to lijepo
kae.
O da, u njemu nema mjesta za teoriju! To je jezik koji
ima jako veliku djelatnu mo.
Vrlo je vano da s tim jezikom,
odnosno jezikom kad si tamo,
treba postupati vrlo oprezno. U
tom svijetu, pa i jezinom svijetu, sve je vrlo jednostavno. Ili je
neto isto, ili je neto prljavo.
Ili je pozitivno ili je negativno.
U tom smislu treba vrlo oprezno postupati. S psovkama,
recimo. Jedna sluajno izbaena
psovka moe dovesti do situacije da netko bude potpuno
izbaen iz sredine, da postane
ovjek nie vrste, samim tim
to je netko na njega bacio
neku konkretnu psovku i tim
ga rijeima obiljeio. Dakle, takva su moja knjievna iskustva:
jezik zatvora i prie moje bake.
Vrlo je zanimljivo usporediti
vae iskustvo sa suvremenim
medijskim pop iskustvom
hiphoperske i sline zatvorsko-gangsterske spike. Imate li
kakvih spoznaja o prijemu vae
knjige na Zapadu, odnosno na
Istoku?

Oprotaj od Varave
I onda, nakon svega toga,
lijepo se dignete i iz Varave odselite nekud u Zakarpatje uvati
koze. Ako sam dobro razumio,
vi ste gradski deko?
injenica da je netko iz
grada nije toliko tipina za
Poljsku. Svi smo mi od nekud.
foto: Marija Mladina

Mo prianja u zatvoru

pun je zatvorske literature, ali

uglavnom o komunistikim kazamatima, a politiko robijanje
postalo je ope mjesto. Mene
zanima va prijelaz iz ivotnog
iskustva prema literaturi.
Vrlo je jednostavna veza
mog osobnog iskustva sa
zatvorom i knjievnosti, jer
sam piui o zatvoru postao
knjievnik. Moja prva knjiga
je tematski bila vezana tim
iskustvom, a to je iskustvo prije svega bilo vezano uz moju
fascinaciju jezikom. Godinu
i pol sam proveo u zatvoru i
cijelo vrijeme sam bio opinjen
jezikom koji me okruivao
i jezikom koji na neki nain
gradi tamonju stvarnost. U
zatvoru sam prvi put u ivotu
doivio koliko bitna moe biti
knjievnost, koliko bitna moe
biti rije. Tu se nije, naravno,
radilo o nekakvoj pisanoj knjievnosti, ja sam doivljavao te
prepriavane prie kao nekakvu
usmenu knjievnost koja nije
zabiljeena. Cijelo vrijeme
provedeno u zatvoru zapravo je
bilo vrijeme prianja pria. Za
mene je to bilo sluanje neijih
pria, prepriavanih ivota.
Vrlo vrijedno u situacijama
kada biste samo sluali ljude
koji imaju taj poseban dar za
prianje pria, zapravo te tue
ivote u nekakvoj prekrasnoj
naraciji. Svima nama tamo to je
bio poseban prostor u koji smo
bjeali, to nam je ispunjavalo
cijelo to vrijeme, pomagalo
nam je opstati izmeu etiri
zida. U principu, kad smo sluali neije prie, kao da smo, ne
elim rei da je to sloboda, ali
kao da smo bili izvan zatvora
svaki put kad bismo mogli
zaroniti u neiju priu.
Tamo sam naiao na dosta
neobine pojave. To ljudi rijetko znaju, ali postoje nevjerojatno nadareni pripovjedai, to
su bili pripovjedai-umjetnici
koji su izvanredno prepriavali
ne samo svoje ivote, koji su
tako znali priati o knjigama
foto: Marija Mladina

isok, sjedokos ovjek

plahog i lutajueg pogleda s pitomim licem
slavenskog seljaka. to i jest.
ivi podno Karpata u jedinom
brdskom zakutku Poljske u selu
Czarne, gdje sa suprugom vodi
i nezavisnu izdavaku kuu
istog imena. Andrzej Stasiuk
izgleda, govori i (oito) ivi
poput farmera, ali je i jedan
od najpopularnijih i najprevoenijih suvremenih poljskih
pisaca. U nas su mu prevedena
tri djela: zbirka kratkih pria
Zima, eseji Moja Europa u
suradnji s kolegom Jurijem
Andruhovyem, te roman
Devet. Na ovitku njegove knjige, ili u biografskim biljekama
na netu, Stasiuk posvema
odudara od farmerskog dojma.
Obavezno ete vidjeti neku
akcijsku fotograju hemingvejskog ili keurakog tipa, nekog
bitnika koji sjedi na jedrilici, ili
pui za stolom punim cuge, a
notica vas obavjetava da je ovaj
momak roen u Varavi 1960.,
izbacivan iz kola, da je dezertirao iz vojske ukravi tenk, da je
robijao kao uvjereni pacist,
a onda se preselio u planinsko
zakarpatsko selo bogu iza nogu
i postao pisac. Prvijenac mu
je u nas neprevedena knjiga
Hebronski zidovi, zbirka dvanaest pria temeljenih na zatvorskom iskustvu. Od tada je vrlo
produktivan, pie prozu, eseje,
drame i knjievne kritike, a
objavio je i tri romana. Njegova
supruga Monika Sznajderman
i on u svom obiteljskom izdavatvu esto objavljuju srednjoeuropske autore pa i hrvatske.
Stasiuk je posjetio Zagreb i
Split u organizaciji Bookse
i Veleposlanstva Republike
Poljske, a put ga nakon toga
vodi jo dalje na jug. U svakom
sluaju, kad vam je neto udno
u neijoj pisanoj biograji,
najbolje je ovjeka pitati u ivo,
iz prve ruke. Razgovor se vodio
u Crvenoj sobi, jednoj buksi
zbuksanoj u stranjem dijelu
Bookse, uz profesionalno besprijekornu pomo prevoditeljice Dominike Kanicke.

X/224, 7. veljae 2,,8.

foto: Marija Mladina

razgovor

U jednom sam
trenutku stvarno
ve poludio od
svih tih nasilnih
pitanja, kao, kakav
je to nain, zato
sam preselio
na selo, a to je
zapravo preslika
tog kompleksa,
ljudima nije
normalno da
netko tko ivi
u gradu ode,
pa sam poeo i
loe reagirati na
pitanja novinara
koji su svi odreda
postavljali to
pitanje: jesi li
normalan, to
trai na selu?

Interes za
srednjoeuropsku
knjievnost
Pokrenuli ste sada ve renomiranu izdavaku kuu. Ne
treba, vjerujem, puno objanjavati zato bi pisac htio pokrenuti vlastito izdavatvo, pa bih
volio, iako e i to zvuati otrcano, da malo objasnite interes za
srednjoeuropsku knjievnost.
Prevodite puno autora s tog
prostora, a meu njima i hrvatske pisce.
Prvo, meni je zanimljivija.
To je knjievnost koja je vie
usredotoena na svijet koji je

oko nje nego na samu sebe,

to je nekako odrednica zapadne knjievnosti kojoj prijeti
opasnost da uskoro samu sebe
proguta. Moda nisam u pravu,
to je samo moje miljenje, ali
injenica je da se srednjoeuropska knjievnost vie okree
prema svijetu i samoj stvarnosti. Ovdje se neprestano
dogaaju zanimljive stvari, to
je svijet koji je u konstantnom
pokretu. Nije manje vano
ni to to jako puno putujem.
Kad odem u neku zemlju,
jako mi je interesantno doi
do nekih tekstova iz te zemlje
koji automatski i opisuju tu
zemlju, dakle vrlo je zanimljivo kad doem u Hrvatsku,
a vrlo volim putovati prema
junim krajevima, da upoznam tekst, hrvatske autore,
da vidim Hrvatsku iz hrvatske
perspektive, ili Rumunjsku
iz rumunjske perspektive, ili
doznati o Srbiji kroz srpske
tekstove. Kad ovjek ivi u tako
malom selu na dnu Karpata,
jednostavno mi je nezamislivo
da bih, iz takve perspektive,
krenuo s izdavanjem neke velike engleske knjievnosti, to
bi sliilo na nekakvu perverziju
(smijeh). Vrlo vana injenica je harmonija. Ako smo se
odluili za toku na karti, treba
biti i dosljedan. Ako smo se
odluili za odreeno mjesto,
treba sukladnost s tim mjestom
i odravati. To je odluka, i ja je
se drim.
Jeste li onda zaista neovisan
izdava?
to bi to znailo?
Potpuna kontrola i sloboda
da objavljujete ba sve to elite
bez ikakvih pritisaka, prvenstveno ekonomskih. Nita lozofski ni teoretski.
Nije jednostavno biti neovisan, ali nije jednostavno ni
biti slobodan. Dakle, postoji
cijena slobode. Mi imamo slobodu da zaista objavljujemo to
elimo. Na problem je to to
ne moemo izdati ba sve to
elimo, jer ovo nije djelatnost
koja donosi ne znam kakvu
zaradu. Ali tu slobodu imamo.
Naa izdavaka djelatnost je
djelo moje supruge Monike
Sznajderman, i sve to ja radim
u toj izdavakoj kui samo
je malen djeli, i sve vezano
uz Czarne je njezina zasluga.
itam tekstove, pomaem kod
odabira, ali to je zapravo njezino autorsko djelo!

foto: Marija Mladina

Roman Devet
je moj oprotaj
od Varave, kad
sam ve znao da
vie neu ivjeti u
njoj. Oprotaj od
moje Varave koja
zapravo vie nije
moja. Taj njean
odnos moda
moemo objasniti
i na taj nain, da
je to jedna pria o
jednoj Varavi koja
vie ne postoji zbog
koliine promjena
koje je novo vrijeme
donijelo

Oba moja roditelja u Varavu

su se doselili kad su bili mladi,
oboje su sa sela. Dakle, nije to
meni toliko neprirodno koliko
bi se inilo. Svako sam ljeto
boravio na selu, bilo kod jedne,
bilo druge bake, tako da mi to
nije neprirodno. Dakle, ja sam
bio gradski deko, ali gradski
deko sa seoskom pozadinom i
velikim seoskim iskustvom. To
mi nije bilo neto netipino i
bio sam pripremljen za tu selidbu. To ak nije bio ni odlazak
na selo, otiao sam u jednu
usamljenu kuu, gdje do prvog
susjeda ima pet-est kilometara. Oduvijek sam htio ivjeti
u planinama, uvijek mi je bio
privlaan planinski krajolik.
Varava je sva u nizini, i taj
mali dio Poljske koji ima planine bio mi je privlaan. Ja sam
s punom svijeu otiao tamo,
ak ni mjesto nije odabrano
sluajno. Prvo sam se preselio
u kuu svog prijatelja, dakle
dobro sam poznavao sredinu
u koju u se preseliti, sredinu
koja mi je bila privlana i vrlo
zanimljiva zbog toga to je
to selo koje je blizu poljskoukrajinske granice, u kojem
ivi i ukrajinska i letonska manjina, gdje se ne govori samo
poljskim jezikom i gdje osim
Poljaka ima i pripadnika pravoslavne i grkokatolike crkve.
Ja sam svjesno odluio kamo
idem. Naputajui Varavu,
mentalno sam napustio i
Poljsku. Ja sam mjeanac. Ali i
Poljska je na neki nain seoska.
Svi oni koji su i deklarativno
povezani s gradovima nemaju
ba neku vrstu pozadinu, to je
generacija, ponekad dvije generacije, ali to je i nekakav na
ogroman kompleks, kompleks
podreenog kmeta, nekoga tko
slui bogatom gospodaru. To
pokuavamo zaboraviti, nekako
izbaciti, ali to je prisutno. A u
jednom sam trenutku stvarno
ve poludio od svih tih nasilnih
pitanja, kao, kakav je to nain,
zato sam preselio na selo, a to
je zapravo preslika tog kompleksa, ljudima nije normalno
da netko tko ivi u gradu ode,

pa sam poeo i loe reagirati

na pitanja novinara koji su svi
odreda postavljali to pitanje:
jesi li normalan, to trai na
selu?
ao mi je ako sam vas uzrujao, ali to je vrlo zanimljivo iz
Hrvatske perspektive, gdje se
knjievnost po jednoj od mnogih
shema dijeli na ognjitarsku i
urbanu. Ognjitari se pritom
kunu u koze i ovce kao krajnju
pastoralu, a grad ne bi napustili
ni pod prijetnjom oruja, dok
urbani pisci forsiraju sleng bez
imalo izvorne snage o kojoj ste
vi govorili, a i itav cijeli urbanizam im je vrlo klimav, naime
snano ruralno-zaviajno
obojen.
Ma, sasvim je drukije
priati o tome nekome tko je
iz druge zemlje, tko to drukije
doivljava, nego svojima koji
stalno vrte jedno te isto, a da
pritom i sami znaju o emu se
radi. Vama, priajui o sebi, na
neki nain priam i o Poljskoj.
Ipak, u romanu Devet uspostavili ste gotovo lirski njean
odnos prema gradu, dakle prema Varavi, koliko god grubo ili
tvrdo bilo sve ono to se dogaa
likovima, i bez obzira na to kakav stil ste upotrijebili. Moda
sam fulao, ali dojam je takav.
To je vrlo zanimljivo. Da,
roman Devet je moj oprotaj od
Varave, kad sam ve znao da se
vie nikad neu vratiti, da vie
neu ivjeti u njoj. Oprotaj od
moje Varave koja zapravo vie
nije moja. Taj njean odnos
moda moemo objasniti i na
taj nain, da je to jedna pria
o jednoj Varavi koja vie ne
postoji zbog koliine promjena
koje je novo vrijeme donijelo.
Dakle, jedna vrsta oprotaja.
Tada sam ve znao da u ivjeti
na selu.

cmyk

10

X/224, 7. veljae 2,,8.

Gledanje betona
jae je od orgazma?
Goran Pavli
S jedne strane prosvjednike na
Cvjetnom trgu nastoji se stiati
meteorolokim diskursom (dolo ih
je tako mnogo jer ne pada kia), a s
druge strane loom matematikom
(to je 4000 naspram 700.000?).
Oba argumenta nalaze sintezu u
Gradonaelnikovom komentaru da su
oni nostalgini za nekim (mranim)
vremenima

Beton Logika = Vizija

U navedenim je istupima prepoznatljiva klasina matrica svake demagofoto: Tomislav Turkovi

ako se moe misliti grad?

Naelno, mogunosti su zacijelo
beskrajne. No, u ovom historijskom trenutku, na naem mikrolokalitetu (reenom Zagrebu), posebno se izdvaja jedna, naoko, aica avangardista,
aristokrata ljudskog duha koji ne prezaju pred povijesnim zadaama. Uzmimo
za primjer sljedee sentencije jednog od
izabranih: Puno ljudi se okupilo zato
to je subota i ne pada kia. Ja nasuprot
svojim protivnicima imam podrku

700.000 graana. Rijei su to, dakako,

Tome Horvatinia kojima je popratio
buni prosvjed 4000 ljudi u Varavskoj
u organizaciji Zelene akcije i inicijative
Pravo na grad. Prosvjed je bio jedan
u nizu inova upozorenja na osebujne
prakse hrvatskog razumijevanja politike, napose one na lokalnoj razini. Na
stranu izvjesna neoriginalnost (naime,
meteoroloki diskurs u politike ralambe uvela je jo onomad tovana dr.
Katica Ivanievi), ali drugi argument
vrijedi posebno uzeti u razmatranje.
Jednom osebujnom revizijom elementarnih logikih zakonitosti, 54.000
potpisa graana na peticiji za spas
Cvjetnog trga interpretirano je kao
dokaz o 700.000 onih koji podupiru taj
projekt. Ova je izjava znakovita utoliko
to oznaava temeljni nain rezoniranja investitora T.H., a koji je pak u
najtananijem suglasju s nim strunama
umnosti koje Gradonaelnika krase.
Naime, potonji je u jednom od svojih
recentnih istupa ustvrdio da je nekakva
sitne nezadovoljnika protiv modernizacije, te im poruuje kako se trebaju
okrenuti svijetloj budunosti, a ne biti
nostalgini za nekim (zacijelo mranim)
razdobljima.

foto: Tomislav Turkovi

u aritu

cmyk

ke opsjene, a to je zamjena teza kao

osnovni nain rezoniranja. Bivajui
odvajkada vizionarima, zacijelo ni M.B
ni T.H. nisu imali vremena posvetiti
se nesama logikog zakljuivanja. S
druge strane, jedna ih je druga strast, u
stvarnosti odvojeno, ali u duhu jedinstveno, povezivala. A to je, u svijetu i
psihoanalitikoj praksi, malo poznati
feti betona. Kako je u ispovijedi jo
jednom osebujniku nove hrvatske
stvarnosti (iri u iroskopu) naglasio
T.H., gledanje betona kako se stvrdnjava jae je od orgazma. Na drugom
polu, ednijem, ali ne i manje sudbinskom, M.B. u svom ivotopisu, pored
beznaajnosti poput studija i strunog
osposobljavanja, vie voli naglasiti bautelske napore za vrijeme studiranja.
Uz uestale portrete s graevinskom
kacigom na glavi, implikacije se same
nameu. I htjeli ne htjeli dolazimo do
formule koju bi svaki polaznik teaja
uspjenog menadmenta morao usvojiti kao mantru. Formula, jednostavna
kao to su sve velike stvari u povijesti
jednostavne, glasi: Beton Logika =
Vizija.
Paradigma je to koju spomenuti dvojac unedogled i s odlunou,
primjerenom svojoj historijskoj ulozi,
ponavlja. I dok bi se u pristojnijim
zemljama takvim velikanima uglavnom
bavili komediogra, ili ak i neki drugi
strunjaci neto znanstvenijeg prola,
u Hrvatskoj, jedinstvenoj kakva jest,
oni ngiraju kao luonoe. I u tome
lei najvei skandal cijele ove prie.
Naime, u nakupinama intelektualaca
koji su plaenim oglasima u medijima
podrali projekt obnove spornog
bloka, te u izjavi Slavka Dakia, gradonaelnikovog urbanistikog pobonika, kako on vjeruje da Horvatini
ne radi to radi prota, nego iz istog
fanatizma. Horvatinievim rijeima,
potroit u 120 milijuna eura da ostavim trag u povijesti. Svatko ima pravo
potroiti 120 milijuna svojih eura na
nain kako mu dua eli (uz sitan,
ovdje dakako odsutan, detalj prikaza
kako je do istih doao), ak se i time
bahatiti u neovisnim news-magazinima. Ali ono to frapira, i to aktualnu
situaciju ini grotesknom, jest neprimjereni odjek struke.

Budui da od
samog poetka
osobno sudjelujem u
aktivnostima vezanim uz
ovaj projekt, neprestano
ostajem fasciniran
energijom i angamanom
sluajne koalicije
meusobno nepoznatih
graana koji su voljni
svoje vrijeme, radne i
kreativne potencijale
staviti na raspolaganje
ovoj svrsi. Iako je
hrvatska, pa tako i
zagrebaka stvarnost,
prepuna slinih u biti
kriminalnih malverzacija
javnim dobrima, oito je
bilo potrebno posezanje
u prostor iznimnog
simbolikog potencijala
poput Cvjetnog trga
da se izdiferenciranost
civilne scene i graanska
apatija nadiu u svrhu
kolektivnog angamana

X/224, 7. veljae 2,,8.

11

foto: Tomislav Turkovi

foto: Tomislav Turkovi

u aritu

Kao, na primjer, brutalno komunalno

neodravanje gradske jezgre, za to je
direktno odgovorna gradska uprava, ve
niz godina, formalno ili neformalno,
voena vizionarom M.B. Zbog tog profesionalnog nemara, koji bi u sretnijim
okolnostima bio i utuiv, donjogradski
su blokovi i dovedeni u stanje kojem
spasitelj moe biti samo drugi dio vizionarskog dvojca, reeni T.H. Nadalje,
gentrikacija, kao proces svojstven gradskim sreditima diljem svijeta, u hrvatskom kontekstu ima itekako specina
obiljeja. U starim kapitalistikim zemljama meetari nekretninama strateki
investiraju u odreene dijelove gradova
(zanemarujui i time obezvreujui
druge dijelove gradova na tritu) sa zanemarivim postotkom javnih povrina,
pritom dugorono uraunavajui veliku
nancijsku dobit. Kao to je i hrvatska
tranzicija gospodarstva specino nakaradna verzija prvobitne akumulacije,

Uz sad ve klasinu i nimalo arhitekturi specinu mistikaciju vlastitog

poziva, dio je hrvatskih/zagrebakih
strunjaka arhitekata, urbanista u
javnosti nastupio na upravo skaradan
nain. Frazirajui postmodernistikim
teorijskim potapalicama i neodgovorno se povlaei pred odgovornou
u ovoj stvari. Paradoks njihove pozicije opravdano je naznaio Marko
Sananin u skoro programatskom tekstu u publikaciji Grad graanima. Ne
moe se ni logiki ni empirijski nastupati kao legitimator jednog JAVNOG
projekta u ime same struke, a pred
irom drutvenom odgovornou, koju
taj projekt neizbjeno zahtijeva, ustuknuti jer mi smo samo strunjaci.
Dalje, iz struke se zamjera nekompetentno mijeanje te nesretne javnosti
u strune stvari. Znakovito je kako im
nije smetalo mijeanje investitora, koji
je projekt osmislio bez ikakvih konzultacija s urbanistima, sociolozima,
povjesniarima umjetnosti i ostalim
strukovno vezanima uz taj i sve analogne projekte. Ope mjesto legitimacije
te modernizacije bila je referenca na
ime uglednog arhitekta iji je projekt
prihvaen (o urbanim intervencijama
notornog Podrecce uputno je virnuti u sluaj revitalizacije splitskog
ardina od prije nekoliko godina).
Prezentacija sudbinske dalekosenosti
projekta je, dakle, ustrajala na nekoliko mjesta (ugledni Podrecca, vizija,
ienje takornjaka, modernizacija
ah, uvaeni gradonaelnie, da arhitektonske tekstove itate revnou
kojom pristupate opusu Jergovievom
koji ste cijeli proitali, znali biste da je
modernizacija tako pass i da je zapravo relikt jednog mranog doba) i ni
u jednom se sluaju nije osvrnula na
relevantne, neprelazive specinosti
ovog projekta.

foto: Tomislav Turkovi

to je javno nije niije?

Bivajui odvajkada
vizionarima, zacijelo ni
M.B ni T.H. nisu imali
vremena posvetiti
se finesama logikog
zakljuivanja. S druge
strane, jedna ih
je druga strast, u
stvarnosti odvojeno,
ali u duhu jedinstveno,
povezivala. A to je, u
svijetu i psihoanalitikoj
praksi, malo poznati
feti betona. Kako je
u ispovijedi jo jednom
osebujniku nove hrvatske
stvarnosti (iri u
iroskopu) naglasio T.H.,
gledanje betona kako
se stvrdnjava jae je od
orgazma

okanjela kojih dvjestotinjak godina,

tako i hrvatska verzija gentrikacije, kao
njezin legitimni odvojak, poprima sasvim osebujne obrise. Javnom se imovinom barata s daleko manje normativne
skrupuloznosti nego s privatnom. Valjda
po principu to je javno, nije niije, pa
red nekako nalae da bude neije. Na
primjer, Tome Horvatinia, i dakako,
700.000 podupiratelja. Budui da je
zagrebaki centar populacijski opustoen, to je dijelom danak inherentnoj
urbanoj dinamici, a dijelom svakako
i nebrizi onih koje graani plaaju da
vode brigu, 54.000 potpisnika peticije
na neki nain reprezentativno odslikava
realnu civilnu snagu angairanih u ovom
javnom interesu.

Cvjetni trg kao simbol

Subotnji (26. sijenja) buni prosvjed
nije, dakako, zbroj povoljnih meteorolokih prilika, sluajnih prolaznika i
dokoliarskog veselja u subotnjem jutru.
Iskaz je to autentinog, neinstrumentaliziranog (projekcije nekih analitiara
o neizbjenom inkorporiranju inicijative
Pravo na grad u HNS su jednostavno
bizarne) nezadovoljstva baratanjem
javnim prostorima i javnom imovinom.
I rezultat koordinacije i enormnog
rada velikog broja volontera. Budui
da gotovo od samog poetka na neki
nain osobno sudjelujem u aktivnostima
vezanim uz ovaj projekt, neprestano
ostajem fasciniran energijom i angamanom sluajne koalicije meusobno
nepoznatih graana koji su voljni svoje
vrijeme, radne i kreativne potencijale
staviti na raspolaganje ovoj svrsi. Iako je
hrvatska, pa tako i zagrebaka stvarnost,
prepuna slinih, u biti kriminalnih, malverzacija javnim dobrima, oito je bilo
potrebno posezanje u prostor iznimnog
simbolikog potencijala poput Cvjetnog
trga da se izdiferenciranost civilne scene
i graanska apatija nadiu u svrhu kolektivnog angamana.
Detaljni urbanistiki plan je upravo
usvojen i njime je odobrena planirana
revitalizacija spornog bloka to je rezultat viegodinjih napora sprege gradskih vlasti i vrlo partikularnih privatnih
interesa. Otpor na koji u planovima
zacijelo nisu raunali aktivno ustraje
godinu i po dana, i sudei po aktualnoj
recepciji, tek je sad postao zamanjak
realne graanske snage. Budui da je
kampanja Pravo na grad okupila i ugledne, a nekorumpirane, arhitekte, urbaniste, sociologe, povjesniare umjetnosti,
te na svojoj strani ima i nedvojbenu
zakonsku argumentaciju, i vie nego zanimljivim se nadaje daljnji slijed akcija.
ivi bili pa... (prosvjedovali).

cmyk

12

X/224, 7. veljae 2,,8.

film

Lang kao
protonacistiki redatelj?
Mario Slugan
Ako analiziramo fenomene mase,
rulje, publike i drutva u Langovim
filmovima postaje nam jasno
koliko on ulae u edukaciju publike
kao agenta koji moe sprijeiti
dezintegraciju drutva u rulju

ritz Lang, jedan od reiserskih

velikana, karijeru je zapoeo u
vajmarskoj Njemakoj, netom
nakon Prvog svjetskog rata, a njegovim
se najboljim ostvarenjima smatraju
Metropolis (1927.), najskuplji njemaki lm ikada koji je umalo odveo
producentsku kuu UFA u bankrot, i
M (1931.), prvi njemaki zvuni lm.
Za oba uvelike je vana i scenaristica,
Thea von Harbou, Langova supruga s
kojom e se razii 1933. zbog njezine
javne podrke nacionalsocijalistikom
reimu. Makar je sam Goebbles Langu
ponudio ulogu glavnog nacistikog producenta propagandne produkcije (koju
je ovaj odbio), Langov Metropolis naao
se na meti interpretacija (vie o tome u
Gunningovom The Films of Fritz Lang
i Elseasserovom Metropolisu) koje su u
Metropolisu, posebice visoko stiliziranim
i ornamentiranim masovnim prizorima,
vidjele pripremu masa za budui reim
i ak ga prokazivali kao primjer protonacistikog lma. Ovakvo itanje lma
smatram neutemeljenim to namjeravam
pokazati u daljnjem tekstu, komparativnom analizom Metropolisa i M kroz
koju e nam postati jasno koju ulogu
Lang ima u publici i njenoj edukaciji.

Odnos lma i lmske publike

kod Langa
S jedne strane Metropolis, megalomanski op s, iskreno govorei, naivnim
narativnim propustima, sumnjivim pokuajima saimanja lmskog prostora
i rtva tada ve zastarjele idealistike
poetike (enska seksualnost mora se
negirati pod svaku cijenu pa makar to
znailo spaliti ju na lomai) te sladunjavog sretnog zavretka? Na drugu stranu
M, ozbiljna studija grada koji proima
psihoza i anksioznost nad sigurnou
djece koja ini prolaznike ubojicama i
pedolima liena prekomjerne teatralnosti (koja ponekad za gledanje Metropolisa
izmami barem smijeak popraen negodovanjem) s briljantnim Peter Lorreom
kao tokom konvergencije lma; pa to
bi onda ovaj dragulj mogao imati veze
s Metropolisom? No, tada se valjatreba
sjetiti da postoje takve stvari kao to su
metode formalne analize teksta ili pak
autorska teorija lmskog djela, i nije
teko domisliti se barem dva zajednika
momenta: 1) za oba lma bi se moglo
rei da je glavni protagonist upravo
grad; 2) u oba lma mobilizacija masa
predstavlja kljuni trenutak u putanji ka

cmyk

klimaksu. Jasno je da ovakav pristup ne

moe pokriti sve specinosti i inovativna formalna rjeenja karakteristina za
pojedine lmove, no to mu nije cilj; ono
to moe uiniti jest razjasniti Langov
odnos prema publici.
U ovome bi trenutku, smatram, trebalo dati barem tentativne opise termina
iz podnaslova, ime bi se trebala utvrditi
okvirna putanja analize istih. Masu shvaam kao bezlinu aglomeraciju ljudi koja
se dade proizvoljno oblikovati poput
tijesta (oblikovanje se moe odvijati bilo
pod pritiscima hijerarhijskih struktura
bilo pod pritiscima terora koji se nadvio nad grad) to je ini podlonom
demagogiji, populizmu i mobilizaciji.
Nije teko zakljuiti da ovakvi uvjeti pod
kojima opstoji masa veoma lako omoguuju transformaciju u rulju. Rulja, makar
liena individualne odgovornosti (jedan
od razloga to ju i ini tako potentnim i
razornim agentom) nije bezlina (najbolji primjer za demonstraciju ove teze jest
Metropolis i vratit emo mu se kasnije).
Publika, termin koji bi trebao objediniti i
gledateljstvo i sluateljstvo i itateljstvo,
ali i specine aspekte u kojima emo
govoriti o svjedocima spektakla iliti
teatralnih inova je vjerojatno najproblematiniji. Problem lei u tome to e on
posluiti i kao spona publike u lmu s
lmskom publikom, ve nama samima,
onima koji smo doli gledati lm. Ako
razmotrimo iskustvo gledanja lma, ono
je (kao to Rothman napominje u The
Murderous Gaze) uvijek samostalno, u
kinu smo zbog specinih uvjeta dvorane sami, neovisno o tome jesmo li doli
s nekim ili ne. Most izmeu publike kao
skupine ljudi kakvom je prezentirana
u lmovima o kojima emo priati i
pojedincem lmske publike omoguen
je time to je za razliku od mase i rulje
jedna osoba dovoljna da ini publiku.
Drutvo (koje treba razlikovati od zajednice, to amerika literatura rijetko ini,
posebice Rothman nastavljajui se na
Cavella u The Claim of Reason) je organizacija individua povezana skupnim interesima, institucijama i kulturom. Masa
i rulja, treba imati na umu, nipoto nisu
drutvo, ali kao to emo vidjeti ti termini nisu ksni, nego postoji mobilnost
izmeu njih. Ovaj se tekst bavi oblicima
transformacije gore navedenih entiteta,
njihovim meusobnim metamorfozama,
uvjetima pod kojim jedni mogu prei u
druge i obrnuto, narativnim i formalnim
aspektima pod kojima se ta preobrazba
prezentira u lmu. Ono to se nadam
da takva analiza moe iznjedriti je
rasvjetljivanje (ili barem jedan korak u
boljem shvaanju) odnosa lma i lmske publike u Langa. Za tako e neto
od elementarne vanosti biti ustvrditi
poziciju publike u transformacijskim
procesima. Analiza e podrobnije prouiti mehanizme pretvorbe u Metropolisu
(minhenskoj verziji) i M (oba su lma
iznimno zahvalna ako se projiciraju na
etiri osnovna termina koje smo neto
ranije opisali nita manje zahvalan nije
ni Bjesnilo kojemu u sreditu radnje i jest
rulja koja namjerava linovati glavnog
protagonista).

Metamorfoze radnike mase

Biti publikom, biti u

publici jedan je od
kljunih naina bivanja u
Metropolisu. Publika ima
snagu postati agentom
drutvene promjene,
dati lice bezlinoj masi,
ali istovremeno lei
u opasnosti da bude
zavarana i mobilizirana
u (auto)destruktivni
kovitlac

U Metropolisu putanja pretvorbe je

sljedea: radnika masa u trenucima
odmora biva publikom, isprva pacicirana od Marije, da bi kasnije bila mobilizirana Robot-Mariom, pretvorena u
rulju koja e umalo uzrokovati smrt vlastite djece te e zapaliti Robot-Mariju
na lomai da bi naposljetku bila ponovo
smirena u publiku i posredovanjem
Fredera bila inicirana u punopravno
drutvo. Prvi prizor u Metropolisu u kojemu se pojavljuju ljudi prizor je radnike smjene; jukstaponirana na dinamiku
strojeva, vidimo malaksala radnika tijela koja jo odravaju ritam, no potpuno
beivotna, ukalupljena organizacijom
grada u pravilnu pravocrtnu geometrijsku kompoziciju. U Marijinoj alegoriji
o Kuli babilonskoj nailazimo na kljunu
geometrijsku kompoziciju radnitva
(ona koja e se kasnije interpretirati
u protonacistikom kljuu, a zapravo
oznauje radnitvo kao golemu ruku,
alatku tehnokracije drugim rijeima) u
kojoj u prednjem planu obrijane glave
radnika, potpuno pognute, naglaavaju
izostanak bilo kakvog iskakanja iz mase,
bilo kakve jedincatosti. Maria okupljenim radnicima alegoriju pripovijeda
u katakombama, i ovdje je njihov prvi
korak u pretvorbi koja e kulminirati
formiranjem drutva. Ovdje je za radnike, kao publiku koja sudjeluje u javnoj
sferi, a ne na radnom mjestu, prvi put
razbijena precizna geometrijska kompozicija (no njihova su tijela jo rigidna,
uinjena statinima njihovim umorom),
no nakon to je alegoriji kraj (u kojemu
prisustvujemo pobuni radnika, no nama
jo okrenutima leima) kamera prvi put
pokazuje radnika od krvi i mesa kako
propituje, kako se ponaa vie od pukog
automata. Radnik e pak upozoriti na
to kako ne mogu dovijeka ekati i da e
akcija uslijediti ako se Posrednik ubrzo
ne pojavi. Kao to vidimo, tek u publici
radnici poprimaju lice, osobnost, i tek
su ovdje mogua prva djelovanja (takva
je agentura i radnika 11811 koji postaje
publikom spektakla u zabavnoj etvrti
Yoshiwara). No Lang e nam ubrzo
pokazati kako je biti u publici izloen
privatnim planovima karizmatskog voe
i mobilizaciji s radikalnim posljedicama.
Jedna je od strategija govora RobotMarije postavljati pitanja na koja svatko
od radnika moe odgovoriti za sebe,

X/224, 7. veljae 2,,8.

13

film

tukui se o vlastita prsa dajui im tako

mogunost igranja u cijeloj predstavi
i privid individualne agenture dok se
istovremeno publika pretvara u razjarenu rulju koja e nasrnuti na strojeve
Metropolisa. Takvoj rulji, za razliku od
mase, Lang pokazuje lica, no sva su ona
tek izraz bjesnila i sposobna iskljuivo
za nasilje, komunikacija gotovo da je
nemogua (osim u preusmjerivanju
cilja agresije) eliminirajui tako mogunost drutva. Lang uokviruje i Mariju
i Robot-Mariju tako da je i tijelom i
licem okrenuta prema nama, udvostruavajui subjektivnim kadrom injenicu
da smo publika, sugerirajui da smo
kao radnika publika u lmu i sami
podloni transformacijama. Tek glas da
su njihova djeca spaena (zanimljivo je
da takva rulja prihvaa isprva vijesti o
njihovoj pogibiji samo preusmjeravanjem svoje agresije na Robot-Mariju,
pri emu od Fredera ine pasivnog promatraa ne doputajui da joj pomogne
prisiljavajui ga da stoji u podnoju
plamena, a zatim i na Joha Fredersena)
rulju izbacuje iz spirale nasilja i ponovo
ksira u ulogu publike. Sada su u publici svi, i radnici, i Joh i Thin Man, s
jedinom iznimkom Fredera, Rotwanga
i Marije, ijemu spektaklu na vrhu katedrale svi prisustvuju. Zato nitko ne
reagira? Je li ovo narativno uplji pokuaj da napokon ustolii u vie navrata
feminiziranog Fredera kao pravog heroja koji e u zavrnoj sekvenci omoguiti
posredovanje tehnokracije i radnitva?
Ili nam Lang eli kazati da je cijelo divljanje rulje do maloprije bila tek iluzija,
da je ova publika kao i mi nesposobna
preskoiti barijeru u lm, i da kao i mi
ima samo gledati i strepiti za junaka? A
moda je nastojanje potpuno suprotno,
moda nas iritacija s ovakvom publikom
navede da djelujemo, da odbijemo biti
takvo pasivno gledateljstvo? Nastavimo
s analizom.

Koja je snaga publike?

Radnika masa nije jedina koja proivljava metamorfozu. Sinovi tehnokracije postaju publikom na Rotwangov
poziv da bi prisustvovali erotskom
plesu Robot-Marije, i taj ih pretvara u
pomahnitalu rulju. Lang inzistira na
samoj pretvorbi, gospoda okupljena u
leernom razgovoru postaju ukipljena
na mjestu pojavom plesaice dok im
tijela podrhtavaju, a lica poprimaju
izraze ivotinjske poude (zanimljivo je
kako svatko od njih ima posebnu grimasu s posebnim tikom ovo je jasan
pokazatelj da to nije bezlina masa, ve
rulja, svaka od njenih sastavnica jedno
lice proeto grozom i sadizmom i svako upereno u nas. Vidjeli smo da kod

radnike mase, ve publika doputa da

imaju lica dok bivanje u rulji odvodi
ta lica u bunilo nasilja). Rulja u koju
su se pretvorili je neto drugaija nego
radnika, ona je neposredno autodestruktivna, rulja koja sama sebe izjeda, kao
zmija koja se pokuava progutati grizui
se za vlastiti rep. Iznimno je vano to
nas Lang kasnije jo jednom podsjea
da su i ova na gospoda netom jo bili
publika (kao to smo i mi) tako to scenu dvoboja u maevanju ostvaruje subjektivnim kadrom jednoga od sudionika,
dok u sljedeem prizoru samoubojstva
kao da se ne moe odluiti izmeu subjektivnog kadra i gledanja preko samoubojiinih ramena.
Prizor erotskog plesa neodvojiv je
od onoga to Freder proivljava u svojoj
bolesnikoj postelji, od toga kako zuri
direktno u kameru (kao da zuri u nas,
ali istovremeno kao da zuri u spektakl
koji se zbija pri plesu Robot-Marije,
na isti nain uokviren direktno prema nama kao i na gospoda u gru).
Slijedi niz dinaminih kratkih kadrova,
britkih montanih rezova, pri emu se
u vie navrata pojavljuju detalji oiju,
uspostavljeni viestrukim ekspozicijama
prekrivi cijeli okvir. U ovome trenutku
promatramo jezu i uitak gledanja, nae
vlastito stanje tamo u publici, svi ti parovi oiju uprti u zastor. U posljednjem
kadru intermezza, Lang kao da ponovo
upozorava kako je tanka granica izmeu
publike s ove i one strane zastora, doputajui Smrti da posljednjim zamahom
kose uini rez na samoj celuloidnoj vrpci. Kadar Smrti i kontra kadar Fredera,
svojom prostornom dislociranou
(oni zure jedno u drugo, ali prostore
koji zauzimaju potpuno su distinktni;
Frederova soba naspram katedrale) kao
da ine mjesta i za nas same u njihovom
svijetu, govorei nam da na pogled
prema njima nije mnogo drukiji od
njihovog meusobnog, a ako se jedan
moe probiti u prostor drugoga ne bi li
se isto moglo dogoditi i nama?
Kao to smo vidjeli, biti publikom,
biti u publici, jedan je od kljunih
naina bivanja u Metropolisu. Publika
ima snagu postati agentom drutvene
promjene, dati lice bezlinoj masi, ali
istovremeno lei u opasnosti da bude
zavarana i mobilizirana u (auto)destruktivni kovitlac. Formalni postupak kadra
i kontra kadra koji replicirajui stanje
prostorne dislociranosti izmeu kino
dvorane i lmskog zastora mehanizam
je koji nam olakava identikaciju s
publikom u lmu i da shvatimo njezine
mogunosti kao i opasnosti koje joj
vrebaju kao vlastite. Lik Fredera je taj
koji nam omoguuje prvi korak u identikaciji jer je lmsko iskustvo prvenstveno samostalno, a tek kasnije, kada
se upale svjetla, slijedi shvaanje da smo
tek dio publike, a time i drutva (kojega
Freder naposljetku i omoguuje pred
posljednjom audijencijom radnitva koje
se skupilo u podnoju katedrale).
U M alijenacija poprima razmjere
paranoje koja drutvo pretvara u publiku gladnu vijesti, a istovremeno u
rulju koja i najbezazleniju radnju moe
sankcionirati agresivnim odgovorom.
Pritisak dravnih institucija mobilizira
kriminalno podzemlje u zajednicu koja
izvodi ubojicu pred travestiju suenja u
kojoj rulja statira pod krinkom publike.
Tek intervencija organa vlasti u posljednji trenutak omoguuje pokretanje mehanizma pravne drave i osudom pred
publikom oivljavanje drutva.

Langov edukativni projekt?

U prvom sam odjeljku pisao kako je
mobilizacija masa kljuna i za M kao i

za Metropolis. Moemo li kazati da su

prosjaci u M na isti nain masa na koji
je to radnitvo u Metropolisu? Makar su
poput radnika i prosjaci zadueni svatko
za svoj sektor i svakome je pridijeljen
njegov broj koji ima stajati namjesto
imena, te makar ih njihova nevidljivost
i ini najboljima za posao nadgledanja,
Lang ih ni u jednom trenutku ne tretira
bezlino (naprotiv, u majstorskom dugom kadru u kojemu kamera bez reza
prolazi kroz tipian dan u sindikatu
prosjaka da bi se i digla na gornji kat i
prola kroz zatvoreni prozor na alost, uoit emo micanje stakla tik prije
prolaska kamere u kojem se odvija
dodjeljivanje sektora, veina je prosjaka
tretirana ponaosob) tako da potpuna
analogija pada u vodu. Mnogo bezlinije
Lang se odnosi spram pjeaka druge organizacije, policajaca, koje i rasporeuje
u geometrijske kompozicije poput dijagonala i redova (nipoto ne monumentalno kao u Metropolisu), te im dobrim
djelom ne prikazuje lica promatrajui
ih s lea u kadar sekvenci racije. No,
policijski grunt nije taj koji e razrijeiti
sluaj, nego slijepi prosjak (ovdje je bitno naglasiti ono to sam ve naznaio u
prvobitnom opisu kako publika nije tek
gledateljstvo, ve i sluateljstvo) i njegov
kolega koji e oznaiti Lorrea kredom.
Nadalje, prosjaci postaju publika koja
nadgleda cijeli grad, no publika koja nije
tek pasivni gledatelj, ve je takvoj publici
inherentno da djeluje i utvrdi identitet
ubojice.
Kada je Lorre napokon uhvaen i doslovno baen niz stepenice u naputenoj
pivovari biva suoen s gomilom pogleda
koje zure prema njemu u potpunoj tiini. Kamera ini sporu panoramu s lijeva
na desno u neemu to bi se moglo itati kao Lorreov subjektivni kadar, jedan
u kojemu je Lorre smrznut onime pred
ime se naao, pred neim to na prvi
pogled nalikuje na publiku, no Lorre
zna kako ona nee stajati mirno kroz cijeli spektakl. Publika zahtijeva predstavu
i Lorre e im je dati, dakako tvrdei
isprva da on nije taj kojega oni ele vidjeti, ne prezajui od apeliranja direktno
joj se obraajui, zurei prema nama u
Schrankerovom subjektivnom kadru,
investirajui, usudio bih se kazati, i u nas
da smilujemo nad njim i pustimo ga. U
pokuaju bijega postavlja se pitanje nije
li publika tek rulja pod krinkom, a kada
se povrh kolovoe Schrankera (rulja i
u Metropolisu ima takoer kolovou;
Robota-Mariu, a zatim Grota) i druga
lica istaknu u zahtjevima za rjeavanje
njegovog sluaja po kratkom postupku
sve su sumnje rasprene. Predstava ini
nagli zaokret u grotesknu lakrdiju kada
Lorreovi zahtjevi za izruenjem policiju
budu doekani na salve smijeha. No,
smijeh e ubrzo prestati kada Lorre
napokon verbalizira ono to se dalo
naslutiti u prizoru sa zrcalom i kada
publika stane kimati glavom kao znak
prepoznavanja njegovih muka. On je taj
koji sam sebe progoni da ee ulicama u
potrazi za slatkim malim djevojicama,
on je ista ona grimasa koju s jezom i
izbuljenim oima prepoznaje u ogledalu.
Kao i u Metropolisu, rulja zahtjeva osvetu za smrt svoje djece, a ovdje se doima
kako taj zahtjev nalae i nama, na isti
nain na koji je Lorre apelirao na nas
da ga pustimo, to ine i lica iz rulje. No
dok smo Lorreov apel mogli promatrati
iz Schrankerovog subjektivnog kadra,
ovaj je zahtjev upuen direktno nama,
to ne moe biti niiji subjektivni kadar.
Kroz cijeli spektakl Lorreov branitelj
je jedina osoba koja pokuava osigurati
transformaciju rulje u drutvo, polaui
nadu u institucije drave. Za razliku od

rulje u Metropolisu, koju e smiriti vijest

o tome kako su njihova djeca na sigurnome, takvu vijest rulja u M ne moe
prihvatiti; njihova djeca mogu biti na
sigurnome tek kada se rijee Lorrea. U
Lorreovom subjektivnom kadru u totalu
pratimo ono to bi trebao biti njen posljednji nalet, da bi rulja iznenada stala
i podigla ruke u znak predaje; policija
intervenira u zadnji as. Sljedei kadar
sudnice odraava zavrenu transformaciju rulje u publiku te osudom (za koju
pretpostavljam da je smrtna, no ona
ne ini nikakvu utjehu majkama jo
jedan pokazatelj da su osvetniki nagoni
koji vladaju ruljom eliminirani) ponovo
ustoliuje, istina napaeno, drutvo. U
zavrnom kadru, tri ene tijelima su
okrenute prema nama, ali ne i licima,
kao da su izgubile interes za nas kao
publiku i kao da upozorenje da se vie
brinemo za svoju djecu nariu tek sebi
samima.

Sprijeiti dezintegraciju
drutva u rulju
Kao i u Metropolisu, kljuna formalna
tehnika kojom Lang otvara problematiku lmske publike je kadar u kojemu se
subjekt stasom i licem obraa direktno
kameri, nazovimo ga direktni kadar.
Ovoga puta klju ne lei toliko u formi
kadar/kontra kadar dva direktna kadra
pod stupnjem od 180 (Smrt i Freder),
makar i takvih primjera postoji u M
(sukob gospode oko klevete da je jedan
od njih ubojica), koliko u uporabi direktnog kadra kao nesubjektivnog. U
zavrnici lma, vidjeli smo, odrava se
predstava gdje namjesto publike sjedi
rulja. Pruajui isprva subjektivan kadar
publike (tonije, Schrankera jer kao to
sam ve prije spomenuo, vano je znati
tono o ijemu se subjektivnom kadru
radi jer smo u kinodvorani sami, ne
moemo preuzeti bezimeni subjektivni
kadar, publika ima lice) Lang, kao i u
Metropolisu, inzistira na osvijetenju
znanja da smo i sami publika i da smo
u publici. Kada se za tu publiku ispostavi da je rulja koja u zvukovima izvan
ekrana (o zvuk) dobacuje odvjetniku
kako ono tamo ispred nas nije ovjek i
kako ga se treba rijeiti, koliko je teko
zamisliti da to dobacuje netko u reda iza
nas? Nije li mogue da smo i sami dio
rulje? Kada nam se lica rulje prikau u
direktnom kadru, koji, kako sam objanjavao, nije subjektivan, shvaam to kao
Langovo upozorenje kojim nas trenutno
oslobaa poistovjeenja s publikom/ruljom na lmu i daje nam mogunost da
uvidimo jezu i mrnju bivanja ruljom.
Naposljetku, sve je to ini se uzalud,
jer baeni smo u Lorreov subjektivni
kadar, pred rulju to nasre, nismo nita
uinili kako bismo je zaustavili, nismo
dali odvjetniku na glas podrke. Ipak,
Lang se odluuje pustiti nas samo s
opomenom. Nastupa deus ex machina u
liku ruke zakona, subjektivnim kadrom
sudake katedre sada prave publike, i
sami smo umireni i uvjereni u to kako
ljudi u dvorani oko nas ipak nisu divljaci
koji nee, im se svjetla upale (a moda
i prije), poeti gristi tapete sa zidova i
odvaljivati stolce iz leajeva. Posljednji
je kadar jo jedan nesubjektivni direktni
koji nas ponovo istie kao publiku i stoji
kao podsjetnik odgovornosti na djelovanje koji tek prije nekoliko minuta nismo
preuzeli.
Ako je ovakva analiza valjana, tada
je jasno koliko Lang ulae u edukaciju
publike kao agenta koji moe sprijeiti
dezintegraciju drutva u rulju, neega
to je na pomolu 1931. u Weimeru, nedugo prije dolaska nacionalsocijalistike
partije na vlast.

cmyk

14

X/224, 7. veljae 2,,8.

film

Godzilla Witch Project

Hrvoje Pukec
Kvazi-dokumentaristiki spektakl za
povraanje ili padanje u nesvijest od
oduevljenja te jo jedan nadrealno
pomaknut filma Wesa Andersona koji
na kraju naalost zasmrdi po Oprah

Reklame za stravu

Cloverfield, reija Matt Reeves, SAD,

2008.
a se probudite uistinu gladni i da
vam je najdrai obrok dvonoac
po imenu ovjek, gdje biste voljeli
otvoriti svoje snene i krmeljave okice?
Svijet je velik, opcija nebrojeno, sad samo
da utvrdimo prioritete izjelice bi se lako
odluile za Aziju, a gurmani? Za Ameriku.
Sasvim sigurno za Ameriku i sasvim sigurno za Manhattan. Ljudi s tog njujorkog
otoka su ikra ljudske vrste, kraljevski tartuf
meu zemaljskim biima. Zapakirani su u
najniji tekstilni staniol, paze na prehranu
i zdravlje, a sitnice koje nose u depovima
od plemenitih su metala, nimalo kodljivih
za probavu. Savren izbor.
Zvijer koja se pojavila prolog tjedna u
naim kinima nema imena, nema pedigrea
i, sve u svemu, malo se o njoj zna. Moda
je mutirana Godzilla, moda je Alienov
djed/unuk konano pronaao nain da stigne na Zemlju, a moda je u stvari, nije
ni bitno. Hollywood nam je ponudio novi
lm katastrofe i rijetko kada se New York
tako lijepo lomio pred kamerama kao ovaj
put. Sve to su talibani potedjeli, ili zbog
manjkavog planiranja previdjeli, Zvijer je
sada nadoknadila. Matt Reeves se uhvatio
reije i potpisao Clovereld, lm pod kojim
klinci padaju u ekstazu, a oni u poznijim
godinama (i svi tankoutniji) izbacuju
svoje doruke, rukove i veere.
Zato neki povraaju nad Clovereldom,
dok drugi padaju s nogu od oduevljenja?
Ne zbog scenarija, to je sasvim sigurno, jer

cmyk

nema tu neke velike nauke. Klasina gradacija nesree i nasilja lma katastrofe sada
je ve sigurno stoljetni koncept. Ono to
u ovome lmu razdvaja Jedne od Drugih
meu gledateljima jest snimateljski stil.
Naizgled profesionalca iza kamere nema
jer sve to se vidi je zabiljeeno kamerom
jednog od protagonista. Vjetica iz Blaira
pripremila nas je za ovaj kvazidokumentarni pristup, no tu i zavrava svaka
eventualna slinost. Clovereldove sirovosti
detaljno su isplanirane i samo naizgled
se ini kako je kamerom baratao nekakav
polupriueni entuzijast iznimno nemirne
ruke. Svaki je kadar itekako promiljen i
pokazuje samo ono to eli. Apotekarski
preciznim doziranjem tako se nude snimke razjarene betije, strahom zaslinjena lica
protagonista ili uarene ahure trenutak
kasnije poderanog marinca. Naravno, u
high denition tehnologiji i s prekaljenim
snimateljem Michaelom Bonvillainom,
koji je zanat ispekao na serijama Izgubljeni
i Alias.
Clovereld je lm do kraja nabrijanog
tempa, raen ba po mjerilima generacije
koja je djetinjstvo provodila uz Unreal,
prve izlaske zainjala bombonima, a penziju
(koju nikada nee uivati) ve e sutra
zaraditi na burzovnom kaosu ili u meavi
raznih dedlajna. Tri djevojke i jednaki broj
djeaka ije muke niti sat i pol pratimo
i sami su upravo iz te berbe. Pretjerani u
svemu to rade i kako izgledaju, do stupnja
kad ni smrt nije dovoljno snana rije. Oni
nee rei Hvala Mirko, skoro sam umro!,
nego Hvala Mirko, skoro sam totalno
umro. Konverzacijske osobitosti su naravno tek vrh ledene sante vrlog novog
vremena koje nam lm pokazuje ili daje
nazrijeti. Imamo tu jo i onaj stari fenomen da nema stvarnosti do telestvarnosti,
u kojoj nije vano primjerice preivjeti let
metalne glave Kipa slobode po ulicama
Manhattana, nego ga treba i fotograrati
im se zaustavi na prvoj snanijoj banderi.
Ne treba gledati oko sebe i vidjeti to se
dogaa na udaljenosti od sto metara, treba
pogledati izvjetaj na televiziji
Ipak, da ne bismo samo priali o starim
dosjetkama u novom pakiranju, pobrinula
se reklamna kampanja. To je neto sasvim
novo, u teoriji marketinga staro moda
desetak godina. Rije je o tzv. viralnom ili
stealth reklamiranju u kojem se rauna na

same objekte reklamiranja, potroae koji

e zaraeni fenomenalnou potencijala
reklamiranog iriti zarazu u svojoj okolini.
Oralnim putem, a po mogunosti i svim
sredstvima e-komunikacije. Iskonstruirana
je tako tajnovitost projekta za koji se gotovo do premijere nije znalo kako se zove,
likovi su otvorili svoje MySpace prole,
izmiljene su tvrtke s web stranicama
odgovarajuih sadraja, a teaseri i traileri
nikada nisu pompozno lansirani, nego bi
oni samo iscurili. Na kraju dana djelovalo
je. Sada se samo moemo bojati nastavaka,
epigona i ostalih trabanata. S obzirom na
viralnost cijelog projekta, ne bi nas trebalo
zauditi ako se jednoga jutra probudimo
u potpuno kontaminiranom okruju. No
i tada e nam prva pomisao ionako biti
to dorukovati, ba kao i Clovereldovoj
Zvijeri.

Zen i umjetnost
upropatavanja raspleta

Darjeeling d. o. o., reija Wes Anderson,

SAD, 2007.
Zen ve neko vrijeme postoji i iako
su ga u osamdesetima nanjuili odreeni
ameriki lmski producenti, jo je iv. Bit
e da je samo snagom volje pronaao izlaz
iz aj maine u koju je posve neduan
upao 1984. i koprcao se sve tamo do 1994.
u tetralogiji Karate Kid. Ono to su marljivi Soyen Shaku i Daisetz Suzuki meu
prvima donijeli, sredinom prolog stoljea
no se primilo u amerikoj kulturi, a usprkos spomenutoj peronospori ivi i danas.
Interpretacije zena u lmskoj stvarnosti
vidljive su i danas, a moda njegov najpredaniji (ipak mislim nesvjesni) misionar
posljednjih godina je Wes Anderson, prvi
meu supercool geekovima redateljskog
ceha.
Usporedimo li njegovu Obitelj udaka,
Paniku pod morem i Darjeeling d.o.o., ovotjedni kino novitet, nuno nalazimo nepogreive dodirne toke. Njegovi su kadrovi
minuciozno postavljeni i do najmanjeg detalja osmiljeni ba poput zen vrta. Dvojbe
koje rjeava uvijek su poput koana ogrezle
u apsurd, a likovima kronino nedostaje
samo jedan korak do konanog rjeenja ili
pogaate satorija. No, da ne pourimo
previe, krenimo s osnovnim informacijama o posljednjem Andersonovom lmu.
U Velikoj Britaniji postoje tzv. artplex
kina i u njima prije projekcije umjesto
reklama za kolu, kokice i roendanske partije putaju kratke igrane lmove. Za nas
koji artplexa nemamo, pobrinuo se sam
redatelj i za uvod u Darjeeling pripremio
nam je Hotel Chevalier, visokostilizirani
trinaestominutni prolog s Natalie Portman
i Jasonom Schwartzmanom u glavnim i
jedinim ulogama. Ljubavni par koji se nakon dugo vremena susree u sobi parikog
hotela tipian je primjer andersonovskog
smisla za detalje i nadrealnu pomaknutost.
Portman s akalicom u ustima, savreno
namjetene gole guze i rebara u bijelim

dokoljenkama, samo je jedan u niz usputnih kadrova lma jednostavne priice i

naglaene vizualnosti. Usporene snimke i
dugaki potezi kamere u slubi su neobinog i istodobno posve obinog siea.
Gdje Hotel Chevalier staje, Darjeeling
d.o.o. nastavlja. Nekoliko mjeseci i tisua
kilometara daleko u indijskom vlaku s
trojicom brae Whitman - Francisom,
Peterom i Jackom (Schwartzmanove kolege su Adrien Brody i Owen Wilson), u
potrazi za njihovom eskapistikom majkom. Gospoa Withman odluila je za
smrti svog supruga da ne eli doi na njegov sprovod, nego da e kao asna sestra
u indijskoj zabiti djecu uiti kranskim
pjesmicama. Kako bi preboljeli traumu
gubitka oca i kako bi se ponovo zbliili,
oni kreu u posjet majci i pritom iskazuju
apsolutni raspon svojih tipino zapadnjakih osobina. Svaka potraga za duhovnim
sadrajima poinje i zavrava opingom,
njihova furka nije droga, ali zato alkohol i
analgetici svakako jesu.
Anderson pred kamerom nie svoju
raspoloenu glumaku postavu i baca je
iz jedne situacije u drugu umjerenim ali
sigurnim, na trenutke ak i montano
inovativnim stilom. Na razini detalja je nepogreiv, likovi su mu dobro postavljeni a
dijalozi odlino napisani, no kada se doe
do raspleta sve pada u vodu. Rijetko se
ima priliku vidjeti tako brz pad iz zanimljivog i zabavnog u patetino i stoput
vieno. Za ovog redatelja posve neoekivano. Ipak, sagledamo li cjelokupnu sliku
iz aspekta zapadnjakog pristupa zenu, i
posve oekivano velike ideje, jo i vea
oekivanja, a na kraju jo jedna epizoda
Oprah Showa, dosadnog nedjeljnog poslijepodneva s instant rjeenjima.

Human Rights Film Festival

Medijski zasjenjen brzopribliavajuim ZagrebDoxom, Human Rights Film
Festival stanovat e od 8. do 15. veljae u
kinu Europa. Tridesetak lmova razliitih
vrsta, rodova, stilova i anrova u organizaciji Multimedijalnog instituta i Udruenja
za razvoj kulture (URK) pokuat e pribliiti marginalizirane ili ak nama posve nepostojee probleme i perspektive. Program
e otvoriti lm Bobby Emilia Esteveza o
atentatu na Roberta Kennedyja, a izdvojiti svakako treba i u Veneciji nagraen
Redacted Briana De Palme, utemeljen na
stvarnom ratnom zloinu amerikih vojnika nad irakim civilima.
Popratni program e se uhvatiti tzv. enskog pisma u povijesti lma kroz djela dvanaest redateljica koje su djelovale od dvadesetih godina 20. stoljea pa sve do danas.
Kao gou festivala organizatori najavljuju
Hitu Steyerl, njemaku lmsku i video
umjetnicu te teoretiarku ije su preokupacije uglavnom suvremeni fenomeni globalizacije, urbanizma, rasizma i nacionalizma
u srednjeeuropskom kulturno-politikom
prostoru.
Vana informacija za kraj: ulaz na sve
projekcije je besplatan.

X/224, 7. veljae 2,,8.

15

razgovor

Ian

McEwan

Pesimizam je za mlade
e li bilo teko gledati kako
Okajanje za lm prilagoavaju drugi ljudi? Jeste li
osjeali posesivnost?
Prilino sam naviknut na taj
proces. Mislim da je to peta ili
esta od mojih pria ili romana
koji su preneseni na lm. Siguran
sam da bih bio posesivan da
sam sebi dopustio ukljuiti se
u pisanje scenarija. Mnogo se
moe rei o tome zato to nisam
uinio. Napravio sam to jednom
s romanom Nevin ovjek koji je
reirao John Schlesinger, i to je
bio prilino teak proces zato
to su svi redatelj, dizajneri,
glumci, svi imali svoje vlastite
zamisli i one su se gomilale. A vi
se odjednom naete jako omamljenima i izbaenima iz poloaja Boga cijelog tog stroja. Bolje je
imati nekoga tko e u tome biti
slobodan i bez ogranienja. No,
opet, ne mogu ba sasvim otii,
pa elim ostati ukljuen u sve to.
Volim lmske setove i uivam u
procesu suradnje. Nisam siguran
jesam li imao najgore ili najbolje
od obaju svjetova.

Pesimizam je za mlade
Jedna od najboljih stvari kod
te knjige jest nain na koji ulazite u glavu Briony Tallis, trinaestogodinje djevojice. Jeste
li bili zabrinuti zbog toga to je
lm medij u kojemu je tee ui
u glavu lika?
Pa, lm vam jednostavno
ne moe pruiti ono to roman
moe, a to je okus kotrljanja misli i svijesti. No, morate napraviti
najbolje to moete s onime to
imate, a u lmovima to znai da
ste bitno ovisni o glumcima koji
nam nekako trebaju omoguiti
da osjetimo iluziju mogunosti
da pratimo misaoni proces. I mislim da je odabir Saoirse Ronan
za ulogu Briony bio zaista otrouman. Ona je vrlo budna i oprezna djevojka, potpuno intuitivna
mlada glumica.
Prije ste u svojoj karijeri bili
poznati kao Ian Macabre. Iako
ima manje onoga to nazivate
tamom i nasiljem, a to je obiljeavalo vae prie prije 25 godina,
va noviji rad jo sadri odreenu
razinu estine i nelagode. Mislim
posebice na scenu seksa u vaem
posljednjem romanu, On Chesil
Beach.
Neto od mranih stvari iz
tih kratkih pria jo ivi i dalje,
bez obzira je li rije o poetku
Trajne ljubavi ili prizoru pri
kraju Subote ili ak o dijelovima
Okajanja. No, to je osueno na
promjenu. ovjeku se u ivotu
dogaaju uobiajene prekretnica. Imate djecu, shvatite da
ste, svialo vam se to ili ne, ve
uloili jako, jako mnogo u vlastiti
ljudski projekt koji nekako cvate.

Postajete moda malo tolerantniji kako starite. Pesimizam

poinje ostavljati osjeaj poput
neke znake koju vie moda i
ne nosite tako olako. Ima neto
predivno i bezbrino u pesimizmu kada vam je 21 godina.
Ali kada ste malo stariji, neto
ste osjetljiviji pa se nadate da e
stvari procvasti. Ne elite se zezati s tom mogunou.

Realizam i samo
realizam
elio bih vam proitati dio
teksta Jamesa Wooda iz The
New Yorkera o najnovijoj knjizi
Philipa Rotha: Koliko je mnogo
od svakoga sebstva ista izmiljotina? Nije li za nas takva
izmiljotina jednako stvarna kao i
stvarnost? No, koliko onda stvarnosti moemo podnijeti? Roth zna
da je takva vrsta propitivanja
daleko od toga da njegovu prozu
ostavlja bez stvarnosti, nego u
njegovih itatelja izaziva snanu elju da njegove izmiljene
likove doive kao stvarne. Velik
dio Okajanja posveen je pitanju
to je stvarno u kciji, pa su me
zanimale vae misli o knjievnom
realizmu u dananje vrijeme.
- Vrsta kcije koju volim i
vrsta kcije koju najee elim
pisati vrsto stoji na tlu realizma,
i to zasigurno psiholokog realizma. Ne zanimaju me magijski
realizam ni natprirodno to je,
valjda, zaista produetak moga
ateizma.
Mislim da je svijet, takav
kakav jest, toliko teko prikazati i da je neka vrsta kreiranja
zajednike stvarnosti u kojoj
ivimo vrlo teak zadatak. No,
to je i zadatak koji me fascinira.
Upravo sam ponovo proitao
dva romana Saula Bellowa,
Planet gospodina Sammlera i
Prosinac jednog dekana. Zaista
me uzbuuje njegovo sudjelovanje u vrlo vanom zadatku
prikazivanju toga kako je ivjeti
u 20. stoljeu u Chicagu ili ak
Bukuretu, kakvo je stanje, kako
to izgleda, kako je danas. To je
neto to je modernizam izbjegavao iz straha ili nesigurnosti.
Dakle, ostajem radije predan
tome. No, isto tako i onome to
je psiholoki stvarno nijanse
svijesti, kutovi i hirovi razmiljanja koje kada itate kod drugog
pisca, a napravljeni su dobro,
jednostavno znate da su toni.
Ne samo zato to ste i sami
imali te misli, nego zato to se
takav nain razmiljanja ini
tako neiskorjenjivo ljudskim.

Neodgovorno ludilo na
internetu
Spomenuli ste Bellowa. Tko
su pisci koji vas posebice privlae
danas, ljudi kod kojih ste zapeli?

Isaac Chotiner
Filmska adaptacija
nagraivanog romana
Okajanje engleskog pisca
Iana McEwana dobila
je ope pohvale kritike.
U povodu toga McEwan
govori o zaboravu i mirenju
s prolou, odrastanju i o
tome zato je vano, pa i
nuno, da ateisti budu glasni
i da progovore

ovjeku se u ivotu
dogaaju uobiajene
prekretnica. Imate
djecu, shvatite da
ste, svialo vam
se to ili ne, ve
uloili jako, jako
mnogo u vlastiti
ljudski projekt
koji nekako cvate.
Postajete moda
malo tolerantniji
kako starite.
Pesimizam poinje
ostavljati osjeaj
poput neke znake
koju vie moda
i ne nosite tako
olako. Ima neto
predivno i bezbrino
u pesimizmu kada
vam je 21 godina

Zaista, to je taj zapanjujui

tercet, a jedan od njih je mrtav:
Bellow, Roth i Updike. Oni su
prisutni tijekom cijeloga mog
spisateljskog ivota. itam
Portnoyevu boljku, Rabbit Run i
Planet gospodina Sammlera, i nije
bilo niega slinog tome to je
objavljeno u Velikoj Britaniji,
ili u Europi, kad smo ve kod
toga, barem koliko ja znam. To
je nekako povezano sa irinom
ambicije, bogatstvom imaginacije i zloestim smislom za humor,
osobito u romanu Portnoyeva
boljka. Tu je rije o onoj vrsti
realizma koja se eli pozabaviti
suvremenim stanjem stvari,
prikazom grada ili trenutka u
vremenu. U Engleskoj nismo
imali nita tako sjajno i iskriavo. Dakle, da, sauvao sam vjeru
u te deke.
Kakve su vae online navike?
Surfate li webom?
Pa, prilino mi se svia
Edge, stranica Arts and Letters
za mene je odlian izvor, a zatim
je tu itavo mnotvo amerikih
asopisa. Volim tu tradiciju The
New Republic i tako dalje. Sada
ih otvaram prilino redovito.
itate li neke online recenzije?
Ne itam ba puno blogove.
Ne svia mi se taj ton prilino
provokativnog vozakog ludila
taj tip diskursa koji odlikuje
velik dio tekstova na internetu.
Ne sviaju mi se svi ti komentari
bilo kojeg novinarskog teksta.
ini se da to to ljudi znaju da
ih se ne moe smatrati odgovornima i kada nema kontakta uivo, iz njih izvlai prilino gadnu,
okrutnu, agresivnu stranu za
koju smatram da ba ne pripada
u svijet knjievne recenzije.

O ateizmu i religiji
Nedavno sam proitao va
tekst u kojem kaete: Ateisti
imaju jednako savjesti, moda
ak i vie, kao i ljudi dubokih
religioznih uvjerenja i uoio da
ste nedavno govorili neto vie o
ateizmu. Isto ste tako suraivali
na novoj knjizi naslovljenoj The
Portable Atheist i to svojim esejem. to mislite o pokretu Novih
ateista koji je dobio toliko publiciteta i prodao toliko knjiga tijekom
protekle godine. Mislite li da se
razlikuje od obiljeja i smjerova
ateizma u prolosti?
Malo sam zbunjen zbog
toga to se naziva Novim ateizmom. Postoji vrlo duga tradicija slobodne misli, a argumenti
izneseni protiv religije esto su
isti, ali uvijek iznova preobraeni. No, mislim da se ovdje
dogodilo to da imamo odreenu
koliinu dobrih, artikuliranih
knjiga Hitchensa, Dawkinsa,
Sama Harrisa itd. Oni su, na

svoje veliko iznenaenje, otkrili da u SAD-u, a isto tako i

odmah preko u Junoj Americi,
postoji golem broj ljudi koji
takoer razmiljaju na taj nain.
Ne vjerujem da ih je odjednom
uvjerila ta bujica knjiga shvaanja su ve imali ali nije ih se
moglo uti. Kada je Hitchens
predstavljao svoju knjigu u dravama Bible Belta (Biblijskog
pojasa) i kada je raspravljao s
baptistikim sveenicima po crkvama, publika je bila vrlo brojna, a veina iste, prema onome
to su mu govorili poslije, bila je
donekle razdraena time to se
podruje SAD-a u kojemu ive
naziva Bible Belt. Mislim da
je tamo bilo neega to se nije
uzimalo u obzir. Zapravo je to
prilino ohrabrujua, ako znamo
da je Amerika zamiljena kao
sekularna republika sa snanom
tradicijom podupiranja svih
sloboda misli.
Doivljavate li religiju kao
neiskorjenjivu ili mislite kako
ima izgleda da se miljenja ljudi o
religiji promijene?
Mislim da je neiskorjenjiva
i vjerujem da je isto tako zabranjivati je uasna ideja. Pokuali
smo to i to pripada popisu
politike represije. ini se da
je prilino duboko ugraena u
ljudsku prirodu. Kao da je dio
svih kultura, pa ne oekujem da
nestane. A ipak, istovremeno,
ako jest ugraena u ljudsku prirodu, zato ima toliko mnogo
ljudi koji su nevjernici? Mislim
da je vano da ljudi bez religioznih uvjerenja progovore i brane
ono to cijene. To je pomalo i
problematino, sam taj naziv
ateist nitko zapravo ne eli
biti deniran onime u to ne
vjeruje. Jo se nismo dogovorili
niti sloili oko naziva, ali ne
oekujete da baptistiki sveenik hoda naokolo nazivajui se
darvinistom. No, najvanije je da
ljudi koji ne vjeruju u nebeskog
boga ni natprirodne pojave
brane i dokazuju svoja uvjerenja
u moralne vrijednosti, ljubav
i transcendenciju koju mogu
doivjeti u prirodi, umjetnosti,
glazbi, kiparstvu ili slinom. S
obzirom na to da ne vjeruju u
zagrobni ivot, to ih potie da
veu vanost pridaju samome
ivotu. Malena iskra koju ipak
imamo postaje jo vrednija kada
nemate na raspolaganju nikakvu
trgovinu s vjenou.
S engleskoga prevela
Lovorka Kozole.
Razgovor je objavljen 11. sijenja
2008. godine u asopisu The
New Republic, http://tnr.com/
politics/story.html?id=2cee28d1869d-447a-8e83-4e046f5ad6df.
Oprema teksta redakcijska.

cmyk

16

X/224, 7. veljae 2,,8.

Henri Chopin (1922. 2008.)

Ruenje svemone rijei

Marko Pogaar
Dana 3. sijenja, u 87. godini,
napustio nas je Henri Chopin, moda
nedovoljno poznata, ali kljuna
figura francuske neoavangarde druge
polovice 20. stoljea

enri Chopin, francuski pjesnik,

glazbenik, tipograf, dizajner,
slikar i lma, roen je u Parizu
1922., iste godine kada je svijetlo dana,
takoer u Parizu, ugledala uknjiena
verzija Joyceovog remek-djela, ali i jo
jedan vrhunac visoke moderne prelomljene svjeim iskustvom avangarde,
Eliotova Pusta zemlja. Ova, za razvoj
zapadne knjievnosti po mnogo emu
prijelomna godina kao da je, i simboliki, obiljeila poetak jedne dosljedne,
ekstenzivne umjetnike odiseje u kojoj
se, kao u optimalnoj projekciji slavnog
(aporijskog) postulata avangarde, ivot
i umjetnost gotovo do neprepoznatljivosti isprepliu. Snana tradicija i
nekoliko desetljea upornog insistiranja
na njezinom prevrednovanju postavit
e temeljne koordinate Chopinovog
umjetnikog i ivotnog projekta. U
njegovo sredite pozicionirat e se ni
manje ni vie nego rije, rije kao
nosilac poruke, semantikog naboja,
kodicirani oznaitelj, utoite onog
unaprijed odreenog, prisutnog znaenja na koje e se, neto kasnije, u svojoj
kritici metazike okomiti Derrida. No,
nomen est omen, Chopinova dekonstrukcija jezika, kao langue i kao parole,
protegnut e se u drugi, po mnogoemu
dodue srodan medij (glazbu), i tako
nastaviti avangardistike eksperimente
na podruju njihovog meuproimanja
i interferencije. Ako priznamo da je
njegov slavniji poljski prezimenjak bio
jedan od najveih virtuoza i kompozitora za klavir, nemamo razloga ne izjaviti
da je Chopin, zasigurno, bio jedan od
najveih kompozitora za glas: glas kao
estetski fenomen, (meutim bitno razliit od njegove primjene i uloge u konvencionalnom sustavu glazbe), ali i onaj
trei, nepredvidivi i sluajni (Dolar), koji
izmie lingvistikim kategorijama, unutar jezika je ali nije njegov dio, a operira
na za mnoge prozirnoj ravni uz nuni i
univerzalni oznaitelj (ponovljivu, razlikovnu jedinicu) te spomenutu estetsku
objektivizaciju.

Strogo kontrolirani glasovi

Od pedesetih godina pa sve do nedavne smrti uspijevao je, otvarajui uvijek
nova i nova pitanja na tromei izmeu
knjievnosti, glazbe i vizualnih umjetnosti, zadrati atribut nepokolebljivog
inovatora i eksperimentatora. Na putu
prema nadilaenju razlike izmeu glazbe i jezika, osloboenoj zvunoj poeziji,
ostvario je respektabilan opus pionirski
baratajui prvim magnetofonima i pri-

cmyk

mitivnom studijskom tehnologijom, a

od poetka sedamdesetih, s razvojem
novih tehnologija, stvarajui u najboljim europskim studijima za elektronsku glazbu. Usporedo sa svojim naporima da zvunim kolaima, nekom
vrstom patchworka dobivenim elektronikim manipulacijama ljudskoga glasa, otkrije novu prostornost rijei, njezinu rezonancu proizalu iz rezonance
tijela i govornog aparata ostvari svoju
viziju parole in liberta i dopre do nadjezine, postjezine (ili moda upravo
mitske, predjezine) primarne poezije
iste energije koja, poput Poundovog
apsolutnog ritma i Fenollosine prirodne
metafore, odraava njezinu apsolutnu
zvunost, Chopin analogna naela
primjenjuje i u grakoj formi eksperimentirajui s tradicionalnijim avangardistikim oblicima poput vizualne
poezije kroz letristike i konkretistike
manipulacije najmanjim, fonemu analognim razlikovnim jedinicama pisma
(slovima) i desemantiziranim, dekontekstualiziranim oznaiteljima svedenim
ovaj put tek na vlastitu graku pojavnost. Svojom izdavakom djelatnou,
fokusiranom oko audio-vizualnih asopisa Cinquime Saison (1959.-1963.) i
Revue OU (1964.-1974.) iji je svaki
broj, uz tekst, sliku i razliite intermedijalne intervencije popraen i snimljenim
materijalom koji su okupljali meunarodne suvremene umjetnike od Letrista
i Fluksusovaca, preko Burroughsa i
Cobbinga, do preivjelih imena prethodne velike generacije poput austrijskog
kipara i pisca, dobrog duha berlinske
Dade Raoula Hausmanna, i ziki je,
na jednom mjestu, ujedinio ove dvije
tendencije voene istim, radikalnim poetikim programom. S vremenom e,
meutim, iako priznajui vanost i formativnu ulogu dadaistiko/letristikog
miniranja okamenjenog oznaitelja,
Chopin teite u potpunosti prebaciti
na zvunu poeziju kao medij potpuno
osloboen obvezujuih okova alfabeta.

Renesansa alfabeta
Kada u svom, u skladu s tipinim
avangardistikim konvencijama anra
sroenom manifestu Zato sam autor
zvune i slobodne poezije iz 1967. ustaje
u pohvalu velikim prethodnicima, o
Joyceu, tom velikom istraivau jezika,
rei e: on, koji nije imao nita osim pisma. Doista, ako bismo pokuali ispisati
kratku pretpovijest zvune poezije morali bismo je promatrati kao dugotrajni
proces pokuaja osloboenja od znaenja, koji e kulminirati zahtjevom za dokidanje samog njegovog nositelja, rijei
i, konano, pisma kao robovlasnikog
sustava glasova u cjelini. Nabrajajui
turo one koji su se u toj pretpovijesti
diktatu rijei oduprli Chopin kree od
Aristofana, da bi eliptino preskoio
nekih dvije tisue godina i preao direktno na svoje neposredne prethodnike.
Neto ekstenzivnije, ovu bismo razvojnu
liniju, prilino jasno oitljivu, ali voenu
razliitim dominantama i stupnjevima
poetike osvijetenosti mogli slijediti od
ritualnih, na mitskom miljenju uteme-

Ako bismo pokuali

ispisati kratku
pretpovijest zvune
poezije, morali bismo
je promatrati kao
dugotrajni proces
pokuaja osloboenja
od znaenja koji e
kulminirati zahtjevom
za dokidanje samog
njegovog nositelja, rijei
i, konano, pisma kao
robovlasnikog sustava
glasova u cjelini

ljenih mantri, napjeva i silabikih invokacija, preko spomenutog Aristofana,

zatim Rableaisa i Sterneova Tristrama
Shandyja, ludistikih tvorbi Lewisa
Carrolla i Christiana Morgensterna, ruskih i talijanskih futurista, Strammovog
telegrafskog ekspresionizma, do dadaistikih i letristikih intervencija. Svim
je gore spomenutima zajednika i
stoga ih moramo smjestiti u pretpovijest
tendencija za osloboenjem od tiranije
poruke ili elja za ostvarivanjem novog,
kroz povijest nakupljenog bremena
oznaitelja lienog semantikog sustava,
to e se manifestirati u praksama nerijetko radikalnog miniranja, restrukturiranja, prevrednovanja i dekompozicije
oznaitelja, ali ne i u njegovu dokinuu.
Sjedinjuje ih, dakle, jo uvijek prisutna
nunost lingvistiki usustavljivih elemenata, rijei, slogova i slova, te razliitost
naspram funkcije koju bi, od sluaja do
sluaja, osloboeni ili nanovo stvoreni
oznaitelj trebao preuzeti.
Kruonih i Hljebnikov e, u svom
manifestu Slovo kak tekovoe (rije kao takva) iz 1913. zagovarati upravo vrednovanje same rijei (rije jo nije okrunjena,
tek je tolerirana!, pisat e), pokuavajui
izolirati njezin fonetski aspekt i uiniti
ga autonomnim izraajnim sredstvom.
Meutim, rezultati njihovog projekta,
odnosno projekt sam, Kruonihov
transmentalni zaum i Hljebnikovljev
zvjezdani jezik samo su donekle ispunili svoju programatsku funkciju. Oba
su, naime, stupili u neku vrstu odnosa
s izvornim znaenjem, dakle i s uz
njega povezanom tradicijom koju treba
prevrednovati. Tako se Kruonih npr.
uvenim paraleksikim Dyr bul yl iz
zbirke Pomada (1913.), uputa u projekt novog imenovanja stvari, a oitim
izvrtanjem gramatikih normi stupa u
polemiku s itavim jezinim nasljeem
i u njemu stasalim kanonskim tekstovima, a Hljebnikov, u elji da stvori
interplanetarni jezik na izmiljenoj
semantici poetnih slova abecede, uvjeren da e njegova abeceda uma pomiriti
ljude, ukinuti ratove i ujediniti Zemlju
i kozmos (Orai Toli) osloboenim
slovima pridaje snano obiljeena konotativna znaenja tako e, npr., K
zapoinjati mrano i negativno; ono
na sebi, kao popudbinu imperija, nosi
breme imena bijelih generala (Kolak,
Kaledin, Kornilov). Otprilike istovremeno Marinetti otkriva parole in liberta te,
rjeavajui se semantikih i tipografskih
konvencija, stranicu pretvara u dinamian prostor audiovizualnih senzacija.
Njegovi e agresivni nizovi onomatopeja, meutim, prije sluiti tome da se
izmeu oznaitelja i oznaenog uspostavi vra, organska veza, nego potpunom
osloboenju rijei-nositelja. Tome e
se, nekoliko godina kasnije, ispisujui
u svojoj pjesmi Ango Laina nizove asemantikih neologizama ija je jedina
funkcija sonorna, gotovo u potpunosti
pribliiti Rudolf Blmner.
Slinu strategiju upotrijebit e, s neto eim revizionistikim impulsom,
jo za vrijeme rata dadaisti. Hugo Ball
moda nije, kako je tvrdio 1916., izumio
zvunu pjesmu (Lautgedichte), nego joj
tek dao ime, no jedan ju je njihov izum
odveo korak blie konanom osloboenju: zajedniki napor Tzare, Hansa
Arpa, Balla i jo nekolicine okupljenih
oko cirikog Cabareta Voltaire rezultirao
je simultanistikom pjesmom verbalnom kolanom tvorevinom nastalom
simultanim itanjem teksta na razliitim jezicima popraenim vokalnim
i gestikularnim eskapadama koja nas
barem za vrijeme trajanja izvedbe i uz
zajedniki napor izvoaa oslobaa

X/224, 7. veljae 2,,8.

17

Henri Chopin (1922. 2008.)

ogranienja nametnutih sintagmatskom
prirodom ljudskog glasa. Letristika renesansa alfabeta nije, u bitnome, donijela
mnogo novog.

Zvuk koji ne izjavljuje

precizno: precizan je
Prava e revolucija, i po Chopinu
samom, nastupiti s jednom tehnikom
novotarijom pojavom upotrebljivog, relativno praktinog prijenosnog
magnetofona poetkom pedesetih
godina. Chopin je jedan od prvih koji
je spoznao mogunosti novog medija
s obzirom na vlastiti program osloboenja rijei, i iskoristio ih pionirski
krei putove kroz potpuno novi, neistraeni teritorij. Zaista ljudski zvuk,
rei e, iskusit emo tek oko 1953., s
Wolmannom, Braunom, Dufreneom i,
neto kasnije, s mojim audio pjesmama.
Pouzdani snimai, tj. zvuni zapisi omoguili su govorniku, prvi put u ljudskoj
povijesti, potpuno odvajanje od vlastitog glasa. Glas koji je do tada postojao
samo kao varljivi marker prisutnosti
operativan na niijoj zemlji, izmeu
tijela i jezika, poiljatelja i primatelja,
unutarnjeg i vanjskog konzerviran je na
magnetofonskoj traci i time postao podloan reprodukciji gubei auru jedinstvenosti i neponovljivosti (Benjamin),
ali i raznim naknadnim manipulacijama,
montai, overdubbingu, specijalnim
efektima, te s dva aspekta osloboen:
kao nositelj poruke i kao objekt estetskog uitka u konvencionalnom smislu.
Izgraujui svoja djela od zvunih
mikroestica bez alfabeta i uz izostanak
bilo kakve referencije Chopin teite
prebacuje na glas koji postaje zvuna
realnost mimetiki zvuk ovjeka,
ljudski zvuk koji ne objanjava, prenosi
emocije, predlae promjene, agresivno
komunicira; ne izjavljuje precizno, precizan je. Iako percipiran kao jezik tijela,
daha, ali i due (anima), ovaj jezik izvan
jezika je depersonaliziran i neoptereen
fonocentrizmom, manifestacija ivotne
energije bia. On je nositelj osloboenja
suprotstavljen je istroenoj rijei koja
postaje orujem ideologije i ideologijom
gospodara, i u tom pogledu je Chopinov
projekt kritika jezika kao sustava denotacije samog. Izbjegavajui denotaciju
on, u idealnim uvjetima, izbjegava i konotaciju i pribliava se nekoj vrsti asemantikog nultog stupnja sonornosti.
Inovativnom upotrebom detaljnih,
usmjerenih mikrofona, pojaala i niza
elektroniki generiranih ili analogno
proizvedenih efekata glas je u zvunoj
pjesmi izveden i izvan domene glazbe,
pa ak i eksperimentalne jer glazba, i
kada je rije o Cageovim aleatorikim
kompozicijama, podrazumijeva sustav.
Chopin svoje improvizirane kompozicije presluava nebrojeno puta i pokuava ih memorirati, usnimiti ih povratno
u vlastiti sistem i zatim ih, poput neke
vrste projektora, opet reproducira kao
zvunu fotograju tijela, prostora stalne metamorfoze, neumorne tvornice
zvukova. Prostornost osloboene rijei
analogna je otkrivenoj prostornosti tijela
koje se protee izvan vlastitih granica,
i s pomou treega glasa rezonira sa
svojom neiscrpivom, kozmikom okolinom. Joyce, taj veliki istraiva jezika
onaj koji nije imao nita osim pisma
bi, da je na raspolaganju imao suvremenu tehnologiju, moda zavrio na putu
kojeg je markirao svojim Finnegans
wake i otiao nekoliko koraka dalje, moda i nadmaio Cageov pokuaj njegove
ekstenzije u kompleksnom soundscapeu
Roaratorio, zakoraio u mistino podruje s one strane sustava. Ovako, ta ast
mora pripasti Chopinu.

Zato sam autor zvune i

slobodne poezije
Henri Chopin
Chopinov manifest iz 1967. ijim e se
osnovnim postavkama, iako nikada
nee tvoriti homogenu grupu ili
kolu, rukovoditi svi znaajniji zvuni
pjesnici

emogue je, ne moemo nastaviti

sa svemonom Rijei, Rijei koja
vlada svime. ovjek je ne moe
i dalje primati u svaku kuu i sluati
kako posvuda opisuje nas i kako opisuje
dogaaje, govori nam kako da glasamo i
kome bismo se trebali pokoravati.
Osobno bih vie volio kaos i nered
to bi ih svatko od nas nastojao usavriti, u smislu svoje vlastite iskrenosti i
naivnosti, od reda to ga namee Rije
koju svatko upotrebljava nekritiki,
uvijek u korist vlada, crkve, socijalizma
itd...
Nitko nikada nije pokuao uspostaviti kaos kao sustav ili mu dopustiti
da nastupi. Moda bi bilo vie mrtvih
meu slabim tjelesnim konstitucijama,
ali bi ih zasigurno moglo biti manje
nego to ih ima u tom poretku koji
brani Rije, od socijalizama do kapitalizama. Nesumnjivo bi bilo vie ivih
bia i manje mrtvih stvorenja, kao to su
zaposlenici, birokrati, biznismeni i vladini dunosnici, koji su svi mrtvi i koji
zaboravljaju najbitniju stvar: biti ivi.

Odgovornost rijei
Rije je stvorila prot, opravdala je
rad, uinila je obaveznom zbrku zanimanja (raditi neto), dopustila je ivotu
da lae. Rije je postala utjelovljena u
Vatikanu, na govornicama Pekinga, u
Elyseeu, pa ak i ako, esto, stvara netono znaenje koje oznaava razliito za
svakoga od nas osim ako ovjek prihvati
i poslua, kako, esto, ona namee viestruka stajalita to slijede ivot jedne
osobe i koja ovjek prihvaa kao zadane,
na koji nam nain moe biti korisna?
Odgovaram: ni na koji nain.
Zato to nije korisno to to bi me
svatko trebao razumjeti, nije korisno
to to bi svatko trebao biti sposoban
narediti mi da uinim ovu ili onu stvar.
Nije korisno imati kult koji svi mogu
razumjeti i koji postoji za sve, nije nuno da moram poznavati sebe da bi mi
u mom ivotu bila nametnuta svemona
Rije koja je stvorena za prole epohe
to se nikada nee vratiti: one prikladne
plemenima, malim narodima, malim
etnikim skupinama to su rasprene po
svijetu mjestima iji nam izvori izmiu.
Rije danas ne slui nikome osim da
se prodavau voa i povra kae dajte
mi pola kilograma lee.
Rije vie nije korisna, ak postaje
neprijatelj kada je jedan ovjek koristi kao boansku rije da bi govorio
o problematinom bogu ili o problematinom diktatoru. Rije postaje rak

ljudskog roda kada vulgarizira sebe do

toke osiromaenja pokuavajui proizvesti rijei za sve, obeanja za sve koja
nee biti odrana, opise ivota koji e
biti bilo znanstveni bilo knjievni a za
koje e biti potrebna stoljea da se razviju bez vremena preostalog za ivot.
Rije je odgovorna za faliku smrt
jer dominira osjetilima i falusom to su
joj podloni; odgovorna je za roenje
ogorenih koji slue blagoglagoljivim
svrhama.
Odgovorna je za ope nerazumijevanje stvorenja to podlijeu ubojstvima,
rasizmima, okupljanjima, zakonima itd.
Ukratko, Rije je odgovorna jer
umjesto da je nainimo nainom ivota
mi smo je uinili krajem. Zatoenik
Rijei je dijete i bit e to cijeli svoj
odrasli ivot.
No, a da ne upadnemo u anegdotu,
moemo spomenuti imena nekih koji su
ustrajali na prekidanju spona nametnih
od Rijei. Ako su plaljivi Aristofanovi
eseji pokazali da je zvuk prijeko potreban zvuk koji oponaa element
ili ivotinju to ne znai da je traen
samo radi sebe. U tom sluaju, zvuk to
ga izraavaju usta bio je odsjeen, jer je
doao samo iz zamiljene i podreene
upotrebe, iako je u stvari kljuni element.
Nee biti prouavan ni radi svoje vanosti u 16. stoljeu jer mora biti oblikovan od glazbene polifonije. Nee biti
osloboen od ekspresionista jer je njima
bila potrebna potpora samoglasnika
i slova kao i futuristima, dadaistima i
letristima.
Usni zvuk, ljudski zvuk pojavit e
se, u stvari, pred nama tek oko 1953.,
s Wolmannom, Brauom, Dufrneom i
neto kasnije s mojim zvunim pjesmama.

Mimetiki zvuk ovjeka

No, zato eljeti te vane ljudske
zvukove, bez abecede, bez referencije na
jasnou koja objanjava? Jednostavno,
nagovijestio sam to, Rije je nerazumljiva i zloupotrebljiva, jer je upravo u svim

rukama, a ne u svim ustima, kojima su

dane naredbe od nekoliko uglavnom
neautoriziranih glasova.
Mimetiki zvuk ovjeka, ljudski
zvuk, ne objanjava, on prenosi emocije,
ukazuje na razmjene, afektivne komunikacije; on ne iskazuje precizno, precizan
je. I rekao bih dobro da je in ljubavi
ljubavnog para precizan, voljan, ako i ne
objanjava! to je, dakle, funkcija Rijei,
koja ima pretenzije da potvrdi da je
takva i takva stvar jasna? Suprotstavljam
se toj Rijei.
Optuio sam je i jo je optuujem
kao potekou u ivljenju, ona nas potie da gubimo malobrojna desetljea
naeg postojanja objanjavajui sebe
takozvanom duhovnom, politikom,
socijalnom ili vjerskom sudu. Uz njenu
pomo moramo odgovarati itavom
svijetu, ovisni smo o mediokritetima
Sartreu, Mauriacu, De Gaulleu. Oni
nam duguju na svakom podruju, robovi
smo retorike, zatoenici objanjenja
koje ne objanjava nita. Nita je ipak
objanjivo.
Upravo zato sugestivna umjetnost
koja naputa tijelo, onaj rezonator i
prijemnik, oivljen, disan i odigran,
onaj + i , to je razlog zbog kojega je
sugestivna umjetnost stvorena; morala
je doi i hraniti te, ni na koji nain potvrivati. Svidjet e vam se ta umjetnost
ili vam se nee svidjeti, to nije ni od
kakve vanosti! Unato vama obuhvatit
e vas, kruit e u vama. To je njezina
uloga. Ona mora otvoriti nae efektore
naim biolokim, zikim i mentalnim
potencijalima dalje od svega intelektualnog; umjetnost mora biti vrednovana
poput povra, ona nas samo hrani
drukije, to je sve. A kada jednom ue
u vas, tjera vas da je elite prigrliti. Na
taj nain Bog je sveden na svoju pravu
ulogu podreenu ivotu; slui samo da
iznese razumljive upotrebe, elementarne
razmjene, no nikad nee kanalizirati
divne snage ivota zato to to oskudno
kanaliziranje, kako sam nagovijestio,
u konanici izaziva u nama lihvarenje
kroz odsutnost stvarnoga ivota.
Ne dopustimo da izgubimo etiri
petine intenzivnog ivota bez Rijei
u korist jedne male petine rjeitosti.
Budimo iskreni i pravedni. Budimo
svjesni da je dan od kisika, da no eliminira nae otrove, da itavo tijelo die i
da je ono cijelost, bez tatine Rijei koja
nas moe uniziti.
Vie volim sunce, draga mi je no,
dragi su mi moji umovi i moji zvukovi,
divim se golemoj sloenoj tvornici tijela,
dragi su mi moji pogledi koji dodiruju,
moje ui koje vide, moje oi koje primaju... No, ne moram imati blagoslov pisane zamisli. Ne moram imati svoj ivot
proizaao iz razumljivoga. Ne elim biti
subjektom istinite rijei koja zauvijek
zavarava ili lae. Vie ne mogu podnijeti
da budem uniten od Gospodina, te lai
to samu sebe ponitava na papiru.
S engleskoga prevela Lovorka Kozole.
Preuzeto sa web-stranice http://www.
ubu.com/papers/chopin.html. Oprema
teksta redakcijska.

cmyk

18

X/224, 7. veljae 2,,8.

Henri Chopin (1922. 2008.)

Novi mediji
Henri Chopin
Tako smo, dakle, zrana bia, ona koja
su dola iz vode a onda iz zemlje...
I ta zrana bia, koja od roenja ue
Les riches heures de lalphabet, sada
otkrivaju kotanu strukturu svijeta,
alfabet, koja se skriva u verbalnim
prostorima. Tako abecede zgunjavaju
rije koja je sama po sebi prostorna.
Na jednom dalekom kraju alfabeta,
ne vie skriven iza pisma, nalazimo
glas, njegovu prirodu, njegovu
hrapavost, njegove prozodije...

ve dokle pamenje see, veliki

jezici nagovijetali su velike planove tehnike evolucije. Pratili
su je, znali su kako joj se prilagoditi i
bili su sposobni razvijati je dalje, poveavajui time i sam broj jezika. To
je bio sluaj s posie electronique koja
se gotovo nikada nije ograniavala na
otprije postojee jezike, te isto tako i s
futuristima i dadaistikim pokretom.
Te stalne mutacije jezika nikada ne
mogu prestati a ono to je reeno u
njima danas bit e nadmaeno sutra... s
i uz pomo novih medija, razliitih tehnika, razdoblja i razvojnih linija koje
traju, nastavljajui se dan za danom.
Ti veliki jezici o kojima govorim su,
naravno, svi pisani jezici, ali isto tako i
oni koji pripadaju beskrajno tajnovitom
Usmenom koje sada ve neko vrijeme
ponovno stjee svoju snagu s pojavom
elektronikog snimanja. Pojavljuju se
uglavnom u podruju formi i vizija, kao
daktilopoeme, elektroakustini zapisi
ili raunalne vremenske strukture.
Ti jezici otkrili su nepoznate moi:
nae znakove, nae abecede koje stalno
rastu i nastavit e rasti prema beskonanosti, beskonanosti koju ne
moemo shvatiti iz sadanjosti.

Unutar glasa
Ti veliki jezici su prije svega oni
koji sainjavaju naa osjetila, poevi
s onima sluha koji nam nudi poeziju
i glazbu a sputaju se da naprave one
retrogradne korake to e nas vratiti natrag do renesansne polifonije
velianstvena evolucija koju vie ne
moemo doivjeti natrag drevnoj,
samoponiavajuoj tipograji, neemu
za ime moja generacija moe ponekad i aliti.
Uz pomo tih velikih jezika vie
nismo ogranieni i vezani za nae
korijene, nae Drave, nae materinje
jezike. Sve njih danas moemo nai
unutar glasa koji, daleko od toga da
bude puki instrument izraavanja,
postaje zvuna stvarnost to upisuje
svoje intonacije. Moglo bi se rei da
se glas, naputajui utrobu, rjeava

cmyk

vode da bi nauio kako disati na zemlji,

a to je poznati izdisaj koji nas, uz odreenu pomo naih strojeva, oslobaa u
zraku.
Tako smo, dakle, zrana bia, ona
koja su dola iz vode a onda iz zemlje...
I ta zrana bia, koja od roenja ue
Les riches heures de lalphabet, sada
otkrivaju kotanu strukturu svijeta,
alfabet, koja se skriva u verbalnim
prostorima. Tako abecede zgunjavaju
rije koja je sama po sebi prostorna.
Na jednom dalekom kraju alfabeta, ne
vie skriven iza pisma, nalazimo glas,
njegovu prirodu, njegovu hrapavost,
njegove prozodije gdje se raunalo
zaplie u hrapavosti prozodija... Gdje
se raaju novi odjeci... Cijeli krajolik.
Kako je primijetio Marc Battier dok
je rekonstruirao moj glas samo iz njegovog timbra, zasjenivi sve verbalne
konotacije ukljuujui slova i znakove
da bi istaknuo njegova zvuna obiljeja. Jer rije vie nije tijelo: vokalni
udah je tijelo.
Ako sam prije prizivao beskrajnost
jezika, sigurno nisam namjeravao da
bude ogranien granicom naih ivota.
Upravo suprotno moemo se prisjetiti nekoliko tisuljea usmene tradicije,
nasuprot nekoliko stoljea posveenih
pisanju i samo nekoliko desetljea snimanja.
Znamo da nai arhivi obuhvaaju
samo kratko novije razdoblje. No, ipak
nam omoguavaju da pretpostavimo
istinski usmene civilizacije nama nepoznate zbog nedostatka ikakvih sredstava da ih se ouva.
To nas podsjea da u modernim
vremenima poznajemo dva uzastopna
arhiva, oba tehnika: tiskarski stroj i
njegove fontove a zatim elektroniku,
od raunala pa sve do dananjih kompakt-diskova.
S jedne strane, ta nas evolucija odvaja od naih pisanih kcija, a s druge
iznalazi audio arhive koji e, po mom
miljenju, obogatiti tisuljea svojim
rukopisima i tako ponovo uspostaviti
prioritet govorne rijei u vremenima

koja dolaze. S one strane knjievnih

manifesta te lozofskih i ideolokih
sustava.

Svijet istih vrijednosti

Upravo je ovo zajedniko poimanje
glavnih jezika ono to je oblikovalo
osnovi za plodan dijalog, koji traje
ve cijelo desetljee, izmeu mene i
Paula Zumthora, strunjaka za srednjovjekovlje. To je partnerstvo to jo
vie obogauje nego ono sa zvunim
pjesnicima koje sam objavljivao zbog
njihovih zvunih obiljeja. Jer nitko od
njih osim Briona Gysina nikada nije
bio svjestan tog velianstvenog teatra
jezika.
Ta se vizija oblikovala vie uz
pomo tih multijeziara, Gysina i
Zumthora, i uz pomo moje supruge,
Jean Ratclie te njezina osjeaja za
teatar rijei. To je navelo Zumthora
i mene da stvorimo Les riches heures
de lalphabet (1), djelo koje je najvei
procvat doivjelo u izlaganju svojih
rukopisa u Cabinet des Etampes u
Bibliothque nationale. tovie, ta se

knjiga prevodi na njemaki i arapski

jezik i eka svoj prijevod na engleski.
Gornje izjave pokazuju da je glas
po sebi sloena i bogata osobnost te da
njegovi otisci mogu stvarati glazbu (2)
jednako kao i samoga sebe.
Zvuna poezija... i glazba dolaze kasnije (3), donekle bezobrazna
tvrdnja koju sam objavio 1973. Marc
Battier, skladatelj koji prouava vokalne
vrijednosti, prihvatio je i esto koristi
tu primjedbu.
Nalazimo se, dakle, u drugom svijetu, onome koji biljei svoje iste
vrijednosti, svoje viestruke slike, svoje
neodsluane kompozicije materijalima
kojima se nije moglo baratati prije
elektronike revolucije (4) i koje ak ni
James Joyce, veliki istraiva jezika, nije
mogao otkriti u svoje vrijeme, on koji
nije imao nita osim pisanja.
Taj drugi svijet dogaa se ve gotovo
pola stoljea, postao je ireverzibilan, sa
svojim putovanjima preko kontinenata
i u zrak... Ondje nalazimo neopisive
prostore neodredive starim zapisima ili
naim starim semantikim vrijednostima, znajui da se sama pisana rije
smanjuje u rijei koje je stvorio stroj
(5). Taj stroj to postoji samo jer modicira sebe dan za danom.
Ti omamljujui prizivi potiu zvunu poeziju da iri svoje reeksije prema tisuljeima usmene tradicije. I preko tih reeksija vraamo poeziji njezine
prave budunosti kada joj ne treba vie
drijemea u tajnim brourama gdje se
sam pjesnik moe prepoznati.
S engleskoga prevela Lovorka Kozole.
Tekst je u engleskom prijevodu
Sandeep Bhagwati objavljen 1995. pod
naslovom The New Media. Preuzeto
sa web-stranice http://www.ubu.com/
sound/chopin.html. Oprema teksta
redakcijska.
Biljeke
(1) Edition Traversire, Pariz, 1992., vizualna kompozicija urednika Martinea
Saillarda foto-kompozicija tehnika
poslije lipograje.
(2) CD Marca Battlera i Henrija Chopina,
naslovljen Transparence, after the audiopome La cavalcade chevele, izdanje
Bond Age, Pariz, 1995.
(3) Zvuna poezija... a glazba dolazi poslije, reenica preuzeta iz asopisa Opus
International n. 40/41, 1973., tekst Posie
an Question.
(4) Elektronika revolucija, William S
Burroughs, prvo dvojezino izdanje u
Ingatestone, Essex, 1972. Prijevod na
francuski Jean Ratclie. Burroughs i
Brion Gysin su oduvijek podupirali
zvunu poeziju.
(5) Reenica preuzeta iz knjige Machine
Vertige Claudea Maillarda, izdanje Le
Temps du Non, Pariz, 1993.

X/224, 7. veljae 2,,8.

19

Henri Chopin (1922. 2008.)

Kratki saetak o mojoj radnoj metodi

koritenja mog glasa, bez ijedne rijei ili
slova, samo moj glas i, naravno, moja usta su
koritena

Le Corpsbis & Co
Emanuele Carcano
Uz kompilacijsko CD izdanje: Henri
Chopin, Le Corpsbis & Co, Nepless,
1996.

aslov dan ovoj zbirci zvunih pjesama Henrija Chopina prilino

je reprezentativan za njezin sadraj. Sve te audio-poeme, komponirane
izmeu 1983. i 1992. godine, donose
mnogo iru i mnogo formalniju deniciju poezije od one tradicionalne. Isto
tako predstavljaju vrhunac Chopinovih
aktivnosti u razdoblju od etrdeset godina. On je provodio istraivanja na nekoliko podruja tehnika snimanja glasa,
zvune spacijalizacije i izdavatva, kroz
asopise Cinquime Saison i OU, od kojih je potonji dulje od deset godina, od
1963., bio jedina publikacija koja je izvjetavala o trenutanim naprecima zvune poezije i, k tome, ukljuivala gramofonske snimke s dotada neobjavljenim
radovima Burroughsa, Gysina, Novalka,
de Vreea, Heidsiecka, Dufrnea kao i
svih ostalih pjesnika koji su se posvetili
toj novoj umjetnikoj formi.
U broju 26/27 istog asopisa predstavljen je, izmeu ostaloga, Raoul
Hausmann, vodea gura berlinskog
dadaistikog pokreta koji je 1918. stvorio neke fonetske pjesme kao usmene
prijevode svojih pjesama sastavljenih
iskljuivo od slova abecede. Nije iznenaenje da je Chopina zanimala negacija
tradicionalnih obrazaca to ih je donosila Hausmannova fonetska poezija i
on dadaizmu priznaje presudnu ulogu
u dovoenju objektivnosti pojedinca
do njezinih granica, kakvu su zaeli
romantiari a razvili simbolisti. Tako je
Chopin daleko od paralizirajueg nitavila dadaizma, ve samim tim to je
njegova poezija posveena prouavanju
egzistencijalnih problema suvremenog
ovjeka, istraivanju odnosa izmeu
tijela, zvuka i prostora, a nije samo izraz
neije podsvijesti, i bavi se s nekoliko
razina poetskog procesa u kojemu intelekt i emocije vie nisu odijeljeni.

Jedina logina zvuna poezija

je ona koja ne moe biti
zapisana
Dinamika kinetike kvalitete, primitivni i predverbalni jezik koji je
ljudski sustav komunikacije razvio kroz
suptilnost vokalne intonacije u sloene
umjetnike forme, kao u svakodnevnom
ivotu potie nas da mislimo da takve
forme imaju funkcije koje verbalnim jezikom nisu sasvim osigurane. Schwitters
je ve osjetio da je, kako je 1923. pisao
u Richterovu asopisu G, jedina logina
zvuna poezija ona koja ne moe biti
zapisana. Iako Chopin prihvaa vanost
destrukcije svijeta, on u isto vrijeme
shvaa i ogranienja dadaistikog koritenja slova abecede jer postoje nebro-

jene zvune nijanse koje koristimo kada

komuniciramo a naa ih abeceda ne
moe izraziti.
Chopin je 1952. prisustvovao prikazivanju lma Isidorea Isoua Trait
de Bave at dEternit s Dufrneovim
soundtrackom koji je koristio svoj glas
bez izgovaranja rijei. Utemeljitelj ultraletristikog poetskog pokreta, Dufrne
je, govorei o Artaudu, najavio pojavu
predlingvistike poezije kroz isputanje
zvukova to su ih stvarali njegovo grlo,
usne i jezik. Bio je to snaan izraz vitalnosti, ali poetkom pedesetih tehniko
poznavanje glasa jo je bilo slabo, a
rijei su jo bile temelj poetskog procesa
(Chopin kae:nije nam jo doputeno
uti veliki glas religioznih stanja.)
U tom razdoblju Chopin poinje
svoja eksperimentiranja s magnetofonima i vlastitim glasom. Hausmann je ve
priznat kao pionir, i to svojim zanimanjem za snagu elektronikih sredstava,
jer je 1927. izumio optofon, napravu koja
je pretvarala fragmente boja u glazbu i
obrnuto. Razlike izmeu dvojice umjetnika takoer su znatne: Chopin koristi
kreativnu metodu iji su rezultati samo
djelomino podvrgnuti voljnoj kontroli
nasuprot Hausmannovoj racionalnoj
partikularnosti kakvu izraava njegov
izbor vrijednosnih parametara to ih
treba povezati sa zvuno-koloristikim
transformacijama.
Chopin slua improviziranu snimku
koju je napravio to vie puta i pokuava
je zapamtiti, preobraavajui je u mentalni zapis koji je osnova za naknadne
overdubove: na taj nain stvara gustu
teksturu u kojoj su odnosi meu zvukovima slobodni od krivotvorenja uzrokovanog ovjekovom sklonou da prida
aspekt svjesne intuicije predlingvistikoj
poruci.

Zahvaljujui pojaalima
Negdje sredinom ezdesetih, govor
tijela i lingvistike mikro-estice postale
su glavni sastojci poetske konstrukcije,
i upravo je Chopin uinio Hausmanna
svjesnim mogunosti magnetofona
kada su se upoznali u svibnju 1966.
Ureaj za snimanje je za Chopina
proiriva zvuka koji nam omoguava
da ujemo te zvukove koji proizlaze iz
vitalnosti tijela i nudi poetski materijal
proet teinom i elektricitetom teksture estica koje su ga stvorile; on odbija
ltrirati i usklaivati zvukove, to je
proces koji bi ih uinio mehanikima i
sterilnima.
Ureaj za snimanje materijalizira
glas, dah, koji je esto koriten kao
zvuk i dio je naega ivota od roenja.
Ne slaem se s onima koji smatraju
Chopina umjetnikom koji predstavlja
suvremene kreativne izazove samo
zato to koristi napredne tehnologije;
njegovo poetsko djelovanje je mnogo
blie osnovi postojanja. Uvoenje mikrofona u usnu upljinu omoguava
nam da ujemo etiri ili vie zvukova
istodobno i jednako je ritualistiko kao
i vietonalni napjevi naroda Tibeta i
Sibira. tovie, omoguava prouavanje tih zvukova koje je inae teko

Henri Chopin

a bih naveo primjer koji dobro poznajem, s obzirom da je rije o mom radu,
sada je trideset godina kako ne zapisujem nikakve note prije sastavljanja
audio pjesme. Samo napamet i koritenjem tek svoje memorije zamiljam
ekspresiju svog tijela. U osnovi, uz pomo usta, s disanjem itd., to postaje moja
jedina vrsta partitura. Ondje sam otkrio svijet bez granica, od brbljanja do
glasovnih, odnosno fonikih komadanja. Sve se to dogaa na, i uz pomo Revox
magnetofona, uz dodatak zvunih efekata poput jeke, promjena brzine, efekata, sve
do konane montae u zvune kolae.
Na taj nain ono to je za nekoga bilo nita osim apsurdne forme avangarde bez
ikakva izlaza vie nije svedeno na puko istraivanje vokalnih perspektiva, nego je
postalo eksperimentiranje s glasom smatranim novim glazbenim instrumentom sa
svojim neogranienim varijacijama... Skladatelj Marc Battier shvatio je to vrlo dobro
i, bez iznevjeravanje mojih prvih radova, on e ih proiriti, doseui teritorije koji su
meni bili nepoznati. Tako su moja istraivanja bez aprioristikog rezultata obogatila
glas i tijelo s jedne strane, a s druge su otkrila i glas i glazbu.
S Marcom je moj rad dosegao novo znaenje i time sam zadovoljan, jer sam
napustio ideju o pjesniku kao glasniku. Iskoristio sam pompozne voe avangardnih
pokreta kao to su Filippo Tommaso Marinetti, Tristan Tzara, Andre Breton i jo
nekolicinu njih kao modele onkraj njihovih u govoru razmetljivih uloga, kako bih
ostvario pravu formu poezije, poeziju prostora: pisana, audio i vizualna djela koja
sam otkrio i slobodno smatrao poetnim tokama, nita vie i nita manje.
S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Tekst je pod naslovom Les cahiers de I IrcamRecherche et musique, n. 6, objavio Centre Georges Pompodou, u Pariz, 1994.
godine. Oprema teksta redakcijska.
uti: istiui stvarnost stvorenja koje
esto previamo i ije bezbrojne razlike
danas moemo razumjeti. Zahvaljujui
pojaalima.
Pjesma je tekui uxus, mikroskopska
bioloka stvarnost, uspon i pad staninih
struktura, sr, glas iz cijeloga tijela preobraen u ujni prostor, kako je primijetio Zumthor, a sve to odjednom s
izletom u treu dimenziju kroz spacijalizaciju zvuka, u suradnji s najnaprednijim
eksperimentalnim glazbenim studijima
koji su se pojavili u sedamdesetima.
Jedinstvo i dosljednost Chopinovih
djela ostvareni su uz pomo snimanja
i manipulacije zvunih stvarnosti tijela
i uz pomo zvuka koji postaje zika

aktivnost oivljena svojim kretanjem u

prostoru.
Meu njegovim iskustvima su i vizualna istraivanja s daktilopoemama koje,
kao i njegove pjesme, imaju tjelesnost;
uz pomo vizualne vibracije proizvedene
dodavanjem nekoliko tekstura slova,
pokazuju arhitektonski kostur i istu
formu rijei.
S engleskog prevela Lovorka Kozole.
Pod istim naslovom, (s talijanskoga
preveo Andrea Cernotto) objavljeno
1995. kao prilog spomenutom audio
izdanju. Preuzeto s web-stranice http://
www.ubu.com/sound/chopin.html.
Oprema teksta redakcijska.

Temu priredio Marko Pogaar

cmyk

20

X/224, 7. veljae 2,,8.

SubREAL: Draculaland, 1992

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

Bijeg s Balkana

U tumaenju odnosa Zapada i Europe prema

Balkanu treba paziti da se ne stvori fronta
binarnosti s koje e se grmjeti na Europu kao na
jedinog krivca za stvaranje mnotva negativnih
predodbi. Istina, u prevladavajuem europskom
poimanju Balkan jest negativan pojam, ali on je
esto jednako negativan i u naem, balkanskom
poimanju. Balkan je i za Balkan ono to se nastoji
potisnuti, emu se ne eli pripadati, od ega treba
pobjei, ili mu barem nai odgovarajue zamjenske
pojmove, poput onog Jugoistona Europa

Jer aktualni trenutak sadri to kapitalno pitanje:

hoe li Europa sauvati svoju apsolutnu nadmo u
svim podrujima? Hoe li Europa postati ono to ona
zapravo jest, odnosno maleni rt azijskog kontinenta?
Ili e pak Europa ostati ono to se ona ini, odnosno
dragocjeni dio zemaljskog univerzuma, perla sfere,
mozak prostranog tijela?
Paul Valry, Kriza duha
oetkom 20. stoljea Paul Valry postavio je temeljno pitanje modernog odreenja identiteta,
odnosa izmeu metropole i periferije, sredita i
ruba, Zapada i Istoka, pitanje: kada e i da li e uope
Europa biti svedena na ono to ona realno, prostorno
jest rt Azije. U suton stoljea isto je pitanje ponovio
Jacques Derrida smatrajui ga jednako aktualnim kao
u vrijeme kada je prvi put spomenuto, te pokuavajui
u povijesnoj, semantikoj preoptereenosti geografskih
pojmova naznaiti, otvoriti neki drugi smjer (u istoimenom eseju). Odnosi izmeu prostora i kultura vrlo su
kompleksni i dinamini, a geografski smjetaj i veliina,
koliko god imali utjecaja, mogu dovesti do sasvim pogrenih zakljuaka o drutvenim, politikim i kulturolokim
dominacijama. Imaginarne geograje konstruiraju se od
drutveno-politiko-kulturoloko relevantnog materijala,
ali i od mitova, uobrazilja, podmetanja i lairanja..., na
nain na koji se uostalom konstruiraju svi odnosi moi i
vladanja.
S rta se, podsjea Derrida, odlazi, isplovljava, kree u
susret novome, u istraivanja, trgovanja, osvajanja, koloniziranja... Pri povratku, rt je mjesto pristajanja, prvo kopno,
i po njemu e se najprije proiriti vijesti s putovanja, informacije o dotada nepoznatome i osvojenome. Zato rtovi
kao sjecita odlazaka i dolazaka prvi dobivaju priliku da se
preobraze u sredita kulture, trgovine, drutvenog razvoja... Rt sublimira u sebi sve ono to e se kasnije disperzivno proiriti po ostatku kopna.
Rt je istureni, krajnji dio kopna, i mogao bi stoga po
poloaju biti doivljen i kao margina, rub. U europskom
je sluaju ta rubnost pretvorena u sredinjost, slaba protonost na margini u dinaminu raskrsnicu centra. Europa
kao krajnji dio kopna, pogledom okrenuta prema zapadu,
kao izboina civilizacije, zapravo pritie golemo prostranstvo Azije, odreuje smjer i ritam, postavlja se kao mjera
svakog razvoja, kao Valryjev dragocjeni dio zemaljskog

univerzuma, perla sfere, mozak prostranog tijela. Tako je

bilo kroz povijest, tako je i danas.
Hoe li prostranstvo kopna ikada ojaati i postati ravnopravno tom isturenom europskom rtu? Je li mogue
da ti prostori uspostave ravnoteu i ulove jedan drugoga u
povijesnom vremenu? Mogu li velike prie Azije, Istoka,
uope drugih prostora i kultura, postati jednako vane i
obvezujue kao velike prie Europe?

U zamci binarnosti
Europa je rt Azije, a Balkan je rt Europe. Prostorno je
dakle Balkan dvostruka margina, rub ruba, ali i kulturoloki, strateki, politiki... on je udaljen od svake sredinjosti.
U odnosu dijelova prostora, sredita i rubova, kopna i obala, Balkan za Europu nije ni priblino ono to je Europa
za Aziju. Balkan je meu drugim junim europskim
rtovima: Apeninskim i Pirinejskim poluotocima s kojima
ini juni trorog, bez sumnje najzaostaliji, ali i najprezreniji
dio. U davnoj prolosti Balkan je imao ulogu o kojoj piu
Valry i Derrida, kao nositelj napretka i civilizacijskih vrijednosti vanih za ostatak kopna, ali se kroz povijest slika
o njemu dupkom izmijenila i danas u kolektivnoj predodbi antiko povijesno naslijee nije vano za uspostavljanje slike o ovome prostoru. Pria o Grkoj kao kolijevci
zapadne civilizacije izmjetena je s Balkana i uklopljena u
za Europu pitomije, idealistinije predjele Mediterana.
U zapadnim kolektivnim predodbama Balkan se esto
smatra otpadom, zvjerinjakom Europe, njezinim mranim
i nepristupanim predjelom. On je divlja margina, slijepo
crijevo Europe, i u dugoj i bogatoj tradiciji pisanja o europskom identitetu spominje se esto kao najproblematiniji i najzaostaliji dio. Balkan se vidi kao prostor vjenih
konikata, trajne nestabilnosti i nesigurnosti, na kojem
vrijede drukija pravila od onih u tzv. zapadnom svijetu.
Te se predodbe ponekad interpretiraju na nain da od
Balkana stvaraju uzbudljiv prostor egzotike i avanturizma,
kakav u urednom svijetu vie ne postoji. No, u oba sluaja
i kad se zgaeno eli s njega pobjei i kad se na njega
dolazi kao na uzbudljivi safari Balkan se doivljava kao
fantazma, kao prostor onkraj normalnoga i civilizacijski
prihvatljivoga.
Nadalje, Balkan je u zrcalu obrnuta slika Europe: negativna, sablanjiva i naizgled nepoeljna. Kaem naizgled
nepoeljna, jer bez te obrnute, mrane slike Balkana,
Europa se takoer pojam-fantazma ne bi imala u
odnosu na to konstruirati. Balkan joj je dakle potreban
kao suprotnost, nategnuta negativna krajnost prema kojoj
e izgraditi vlastiti identitet, i to identitet kao krovnu,
nadnacionalnu, kulturnu konstrukciju pod koju se mogu
zakloniti razliiti i fragmentirani mikroidentiteti. Balkan
slui kao distinktivna identitetska toka koja je jedan od
uvjeta organiziranja kolektivnog identiteta (uz zajedniko
ime, zajedniki mit o porijeklu, zajedniku prolost, vezanost za stanoviti teritorij, osjeaj solidarnosti, prema tumaenju Adama Smitha). Ukratko, divlji, nasilni i barbarski
Balkan treba uljudnoj, miroljubivoj i civiliziranoj Europi
kako bi potvrdio njezinu sliku o sebi, i negativistiko vienje Balkana trajat e vjerojatno dokle tako Europi bude
odgovaralo.
No, u kritiziranju europocentrizma i dominantnog
zapadnog diskursa o Balkanu lako i sami moemo upasti
u zamku binarnosti, pojednostavljivanja i falsiciranja
sloene slike stvarnosti, pa (ne)svjesno poeti dijeliti svjetove, kulture, prostore, identitete... na one pozitivne i one
negativne prema istim dualnim, tvrdim principima od
kojih nastojimo pobjei. Edward Said je ve upozorio na
opasnost da se kritizirajui orijentalizam zapadne u okcidentalizam, nastojei svoju analizu zapadnjakih diskurzivnih strategija prema Istoku kontrolirati i voditi drugim

sklopu posljednjeg 13. Sa(n)jam knjige u Istri odrao se i skup pod nazivom Balkanske o(p)sesije (od 9.
do 11. prosinca 2007.). O mitovima, stereotipovima i simbolikim geograjama Balkana te moguoj
normalizaciji kulturne razmjene tijekom tri veeri razgovarali su: Ale Debeljak, Andrej Nikolaidis,
Aleksandar Prokopiev, Ivan olovi, Elizabeta eleva, Ljiljana Filipovi, Aleksandar Kjosev, Nermin Sarajli,
Ermis Lafazovski, Sra Pavlovi, Andrea Pisac i Katarina Luketi. Organizator skupa, moderator razgovora i
autor uvodnog teksta bio je arko Pai.

cmyk

putevima od onih revanistike kritike. Prema binomima

svjetlo-mrano, isto-neisto, razvijeno-zaostalo, civilizirano-barbarsko, uljudno-okrutno, racionalno-iracionalno,
Zapad-Istok, Europa-Balkan, Oni i Mi, Prvi i Drugi...
koji povlae za sobom nepregledne grupe arhetipova,
simbola i amblema, mogue je sve oko nas s lakoom
presloiti. Ta je sklonost esencijalnosti takoer europsko
naslijee i ini jedan od najeih i najtvrdokornijih principa u humanistici.
U tumaenju odnosa Zapada i Europe prema Balkanu
treba paziti da se ne stvori fronta binarnosti s koje e se
grmjeti na Europu kao na jedinog krivca za stvaranje
mnotva negativnih predodbi. Istina, u prevladavajuem
europskom poimanju Balkan jest negativan pojam, ali on
je esto jednako negativan i u naem, balkanskom poimanju koje se ugleda na europsko. Balkan je i za Balkan ono
to se nastoji potisnuti, emu se ne eli pripadati, od ega
treba pobjei, ili mu barem nai odgovarajue zamjenske
pojmove, poput onog Jugoistona Europa. Balkan upuuje
na osjeanje nelagode na vlastitom prostoru i u vlastitoj
kulturi, on je izvor ovdanje kolektivne neuroze.

Geograja i imaginacija
Tijekom posljednja dva stoljea Balkan je od obinoga
geografskog pojma prerastao u snanu metaforu; semantiki je toliko oteao da ga vie nije mogue koristiti u vrijednosno neutralnom smislu. Geopolitika znaenja koja
je prostor dobivao od vremena Osmanlijskog Carstva i
Hseyin Bahri Alptekin

Katarina Luketi

X/224, 7. veljae 2,,8.

21

osobito njegova raspada, preko Balkanskih ratova, ubojstva

u Sarajevu i Prvog svjetskog rata, do rata u devedesetima,
podloge su na kojima su izrasli grozdovi raznih negativnih
stereotipa, tako da je danas nemogue razmaknuti te izrasline i proniknuti do kako-tako zdrave jezgre, do nevinosti
rijei.
Balkan se tako vezuje uz nekoliko grupa metafora i
predodbi; po jednima on je prostor nemirne granice,
raskrija svjetova i nepomirljivih kulturnih srazova. U
obrnutoj varijanti, on se vidi kao most, poveznica izmeu
Zapada i Istoka, Europe i Azije, kranstva i islama. Most
je samo naizgled pozitivna metafora jer na mostu se
ne zadrava, nego se samo preko njega prelazi, pa je on,
izvan svoje namjene, zapravo bez sadraja. U drugima, uz
Balkan se veu predodbe o buretu baruta, popritu stoljetnih i neiskorjenjivih mrnji i sukoba, a ljudi koji ive na
Balkanu vide se kao osobito okrutni i nasilni. Te fantazme
mogu ii toliko daleko da se nasilje smatra balkanskom
genetskom supstancijom ili da mu se pripisuju udovini
razmjeri. Primjer za prvo je tvrdnja amerikog publiciste Roberta Kaplana iz knjige Balkan Ghosts. A Journey
Through History, da nacizam potie s Balkana, i da je
u prihvatilitima Bea, plodnom tlu za etniku mrnju
blisku jugoslavenskom svijetu, Hitler nauio da mrzi onako zarazno, a primjer za drugo je predodba potaknuta
Bram Stokerom da je Balkan sredite vampirizma.
Kao tobonji povijesni dokaz tvrdnji o divljem Balkanu
navodi se esto efekt-argument da je europsko 20. stoljee poelo i zavrilo s ratovima na Balkanu. Potpuno se
pritom zanemaruju injenice da je cijela europska povijest
ispunjena ratovima i sukobima, i da su sve velike europske
nacije i sve graanske revolucije takoer roene u krvi.
Povijest Europe interpretira se u duhu prosvjetiteljstva,
kao neprestano napredovanje prema demokratskim vrijednostima i idealnim graanskim drutvima, dok se povijest Balkana interpretira kao zla kob, kao vrzino kolo uasa iz kojega mi/ Balkanci zbog vlastite naravi/ balkanske
krvi i strasti nikada neemo izai. Balkan je prema tom
tumaenju osuen na predmodernitet, za njega ne vrijede
kategorije napretka i razvoja, on ostaje prostor izvan povijesti, bezvremen i zaustavljen u vakuumu barbarizama i
neprijateljstava. No, predodbe o nekontroliranim emotivnim izljevima Balkanaca ponekad se tumae i pozitivno,
pa se ovdanji narodi predstavljaju kao plemeniti divljaci
koji ive u skladu s prirodom i nekim prvobitnim, kozmikim zakonima.

Drugi o nama
Geografski pojam Balkan kao oznaka za poluotok
omeen Jadranskim, Crnim i Egejskim morem, a sa sjevera ta granica izaziva najvie polemika rijekom Savom,
Alpama..., u iroj je upotrebi tek od sredine 19. stoljea.
Naime, rije Balkan, kako upuuje u iscrpnom pregledu
imenovanja Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan,
koristila se od 16. stoljea kao tursko ime za Staru planinu
u Bugarskoj, ili ee za cijeli planinski lanac za koji se
vjerovalo jo u antici da se protee od Venecijanskog zaljeva do Crnog mora. Njemaki geograf August Cojne prvi
je 1808. godine upotrijebio pojam Balkanski poluotok, a

Maja Bajevi, ene na poslu, 2001.

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

Robert Walsh prvi je od britanskih putnika upotrijebio

ime Balkan kao zbirnu imenicu koja se odnosi na cijeli
poluotok. Sve do Berlinskog kongresa 1878., tumai
Todorova, najee oznake za ove prostore odnosile su
se na prisustvo Osmanlijskog Carstva, pa su se koristili
nazivi kao Europska Turska, Turska u Europi, Europsko
Otomansko carstvo, Europski Levant, Orijentalni poluotok i sl. S vremenom Balkan je sve vie zamjenjivao navedene nazive dobivajui izraene politike i vrijednosne
konotacije kao divlji, mrani i opasni prostor, ali je kao
jedna od njegovih najvanijih znaajki koja omoguuje i
pojmovnu homogenizaciju do danas ostala upravo stoljetna osmanlijska vlast i njezino naslijee.
Diskursi o Balkanu, kao neprijateljskom ili egzotinom
prostoru, izrazitije su se formirali u tekstovima autora 19.
stoljea koji su Europi nastojali pribliiti njezine rubove.
Rije je o francuskim i njemakim, a potom i ruskim i
britanskim autorima u ijim se zapisima osjea politiki
kontekst vremena i koji su na Istok putovali najee zbog
dravnikih poslova, ali i avanture. Tekstovi su anrovski
aroliki: povijesni dokumenti, prepiske kompanija, diplomatski zapisi i osobito putopisi koji su, tvrdi Todorova, u
Britaniji tokom nekoliko stoljea bili na drugom mjestu
po itanosti iza romana.
Obrasci percepcije o Balkanu do 1900., po Todorovoj,
nisu monolitni i iskljuivo negativni ili iskljuivo pozitivni,
jednako kao to se balkanski prostor u njima ne ocjenjuje
homogeno. Ipak, primjetno je da je do sredine 19. stoljea
Balkan u djelima inozemnih autora esto opisivan u pozitivnom svjetlu, tj. kao privlana, egzotina destinacija,
to je povezano s romantiarskom eljom za otkrivanjem
nepoznatih kultura. Primjetan je u to vrijeme takoer
i zazor od Balkana, ali je neto uestalija ova pozitivna
imaginacija gdje se zaostalost i razliitost kultura tumai
kao dobrodola egzotinost. Vrijeme je to u kome europski pisci masovno putuju na Orijent, a time i Balkan, u
potrazi za pustolovinom i arhainim drutvima u kojima
navodno vladaju iskreniji i civilizacijom nenarueni odnosi,
gdje e upoznati neiskvarenog divljaka i preko njega povratiti vlastitu nevinost. Byronovo oduevljenje Grkom,
Orijentom i Balkanom kao njegovim predvorjem postalo
je europskom modom, a slika engleskog pjesnika u albanskoj narodnoj nonji amblemom jednog zanesenog vremena. Kako pie Todorova, zanimanje za Orijent, a time
i orijentalni dio Balkana, u to je vrijeme nadilazilo ak i
zanimanje za otkrivanje Novog svijeta.
No, od kraja 19. stoljea Balkan u europskom kolektivnom imaginariju postaje prevladavajue negativan i
opasan prostor. Zanimljivo je da su se slike balkanskog
divljaka, vjeito zavaenih plemena, opasnih predjela, ljudi
koji govore nerazumljive jezike, imaju neobine obiaje,
ne prakticiraju iste religijske obrede i sl., konstruirale i
kroz niz stvarnih dokumenata, ali i kroz knjievnu prozu
engleskih, francuskih, njemakih... autora. Balkan je tako
posluio kao prijetea kulisa Agathi Christi u Ubojstvu u
Orijent Expresu i jo vie u Tajni dimnjaka, Bramu Stokeru
u Drakuli, Antoniju Houpu kao predloak za izmiljenu
opasnu zemlju Ruritaniju u Zatoeniku Zende. Val otkrivanja egzotike Orijenta i Balkana doveo je do toga da su
ovi prostori uli u knjievnost i to na nain da je, rijeima
Vesne Goldsworthy iz knjige Izmiljanje Ruritanije: stvar-

ni Balkan postajao u tom procesu izmiljena kraljevina

Ruritanija, osuena da zauvek bude Evropa koja to jo
nije ili ono to je Evropa nekad bila. Rije je o osobitoj
pripovjedakoj kolonijalizaciji zapoetoj u 19. stoljeu,
kada se jedan prostor koristi kao kcionalna kulisa raunajui na ve postojee kolektivne predodbe europskog
itateljstva i na aktualni politiki kontekst. Geopolitika
svijest tako prodire u knjievnost, a odnosi moi izmeu
pojedinih prostora u politikoj geograji preuzimaju se i u
svijetu umjetnosti. Pri tome neki od autora koji su suvereno svoje prie smjetali na Balkan, na njemu nisu nikada
ni bili, ve su koristili tue putopise i ostalu grau te raunali na snagu stvorenih kolektivnih slika, kao npr. Karl
May u pisanju romana U balkanskim gudurama.
Pripovjedaka kolonijalizacija nastavila se osobito
intenzivno u devedesetim godinama 20. stoljea, kada
Balkan postaje mjestom radnje mnogih inozemnih romana, a ratna zbivanja motivi pokretai naracije. S raspadom
Jugoslavije i geopolitikim preslagivanjem novonastalih
drava, uspostavljene su nove pripovjedake kolonijalizacije, a u njih npr. spada fenomen uestalog koritenja (po)ratne Bosne kao mjesta radnje u djelima inozemnih autora,
ali i onih iz Hrvatske i Srbije. Rat je potaknuo u Europi i
balkansku umjetniku modu koja je harala na izlobenim
revijama 2003. (Potraga za Balkanom u Grazu, Krv i med
u Beu, U balkanskim gudurama u Kasselu). Te su izlobe
postavile niz vrlo zanimljivih pitanja o horizontu oekivanja inozemnih kustosa, nainima reprezentacije balkanskih umjetnika izvan Balkana, ali i o naravi svjetskog
umjetnikog trita koje stalno trai svjeu umjetniku
robu.

Narodi ljubimici engleskih putnica

Meu knjigama koje su najvie utjecale na konstruiranje slike o Balkanu na Zapadu spada putopis Rebecce
West Crno jagnje i sivi soko objavljen 1941. Rije je o oko
tisuu i pol stranica dugom putopisu po zemljama bive
Jugoslavije, pisanom s pretenzijom da strancima priblii
ove prostore, nain ivota, svjetonazore i mentalitete, te
objasni povijest ovdanjih naroda i kompleksnost njihovih
odnosa. U knjizi doista ima svega, od osobnih susreta i doivljaja, unutarnjih monologa, folklora, povijesti, mitova,
dnevne politike, psihologizacije naroda, pasaa o etici, duhovnosti i sl. Do danas je knjiga ostala vrlo utjecajna, pa su
je po vlastitom priznanju proitali mnogi strani diplomati
i politiari dolazei devedesetih u misije na Balkan. Lord
Owen navodi u svojoj autobiograji da je prije nego se
odluio prihvatiti ponueno mjesto pregovaraa za bivu
Jugoslaviju temeljito proitao Rebeccu West, a po nekim
navodima, koja se ine ipak pretjeranima, Bill Clinton je
zbog te knjige odgodio vojnu akciju u Bosni.
Rebecca West se, po vlastitom priznanju, zaljubila u
Jugoslaviju, doivljavala ju je kao otadbinu, i u svemu
ivot ovdje je bio suprotan onome u Engleskoj. Za nju su:
Sloveni narod svadljiv, hrabar, umetniki nastrojen i intelektualan, koji duboko zbunjuje sve druge narode. West
gradi sliku o egzotinom Balkanu gdje se ivi u skladu s
prirodom, i gdje su ljudi blie sebi, duhovniji i posveeniji
temeljnim vrijednostima, negoli je to sluaj u Europi i
osobito Engleskoj. Putujui po cijeloj tadanjoj Jugoslaviji,
kao dobrostojea strankinja kojoj je vie-manje sve do-

cmyk

22

X/224, 7. veljae 2,,8.

Ratna egzotika devedesetih

Produkcija knjiga o Balkanu i produkcija stereotipa
izrazito je narasla tijekom rata u devedesetima, kada su
mnogi diplomati, pregovarai, novinari, vojnici... napisali
knjige o svome boravku na ovim prostorima. Egzotika
ratnog uasa nesumnjivo je razlog zbog kojih su najveim
dijelom nastajale te knjige; a na ratnoj turistikoj turi svakako je bila najzanimljivija Bosna, koja je, s jedne strane,
zbog intenziteta sukoba bila savreni dokaz tobonjeg
junatva tih autora, a s druge je zbog suivota naroda i
vjera sluila i kao laboratorij, zooloki vrt za prouavanje
multikulturalnosti. Poput suvremenih pikara mnogi su
inozemni autori umjesto ratnih zbivanja u prvi plan stavljali vlastite avanture ili vlastita stajalita o odnosima prostora i kultura. Tako je David Owen ovdje doivio pravu

cmyk

balkansku odiseju (biograja pod istim naslovom); Richard

Holbrook je bio fasciniran kompleksnou balkanskog
rezervata (knjiga Zavriti rat); Alain Finkielkraut je naao
egzotine ljubimce u Hrvatima preko kojih je Europi
dokazivao ravnodunost (Kako se to moe biti Hrvat?), dok
je Peter Handke za ljubimce uzeo Srbe koji ive, tvrdio je,
u nekom predmodernom, romantinom stanju, neiskvareni civilizacijom (Zimsko putovanje na rijeke Dunav, Savu,
Moravu i Drinu ili Pravda za Srbiju)...
Diskursi, kompetencije, tendencioznost, stupanj istinitosti, mitomanija i stereotipiziranje kod inozemnih autora
(a rije je ogromnom broju tekstova) vrlo su razliiti, pa
postoje oni ije su knjige uistinu pripomogle stvaranju
objektivnije slike o balkanskim dogaajima (poput kratkih
povijesti Kosova i Bosne Noela Malcolma), ali postoje
i oni koji su falsicirali rat, manipulirali injenicama i
ovdanje dogaaje iskoristili za vlastito svoenje rauna s
europskim dominantnim idejama ili kulturnim miljeima
(poput Handkea). No, svima njima jedno je zajedniko
a to je, u oima zapadne publike, vee pravo na priu o
Balkanu. Oni su doivljavani kao izvori kojima se vjeruje
i koji imaju pravo prenijeti priu o Balkanu po cijelome
svijetu. Kao i u stvaranju znanja o Orijentu, na to je
upozorio Said, i stvaranje znanja o Balkanu preputeno je
pouzdanijim zapadnim promatraima; ovdanji narodi/
domoroci svoju priu mogu ispriati samo pomou inozemnog znanja i preko vanjskog posrednika, preko onih koji
e tu priu iskrojiti i interpretirati na odgovarajui nain,
i koji e svojim zapadnim porijeklom ili uklopljenou u
zapadne diskurse i sustave razmijene znanja jamiti itateljima autentinost i istinitost. Zapadni autori ovjeravaju
diskurs Balkanaca, oni nam pruaju ansu za govor i udaraju peat odobravanja na ono to emo im ispripovijedati.

U formiranju imaginarnih predodbi o Balkanu na

samom Balkanu vanu ulogu ima ta bogata mitoloka
graa, a iz nje emo ovdje izdvojiti samo mit o predziu.
Naime, shvaanje da su ovdanji narodi tijekom povijesti
bili najvaniji bedem Europe i da su vjekovima titili zapadnu civilizaciju od istonog barbarstva, snano je prisutno u kolektivnoj svijesti Hrvatske i Srbije. To shvaanje
podrazumijeva postojanje vrste i nepropusne granice
izmeu Istoka i Zapada, gotovo prirodnog civilizacijskog,
hantingtonovskog sraza. Sami Hrvati i Srbi esto istiu
da su upravo oni dali najvee rtve za spas Europe, te da je
zbog naeg krvavog stoljetnog uvanja obrambene istone linije, Zapad sauvao svoje vrijednosti i postao ono to
danas jest: mjera kulture, napretka i demokratskih vrijednosti. U hrvatskoj inaici mita kroz povijest je prisutna
ideja da se ne brani samo civilizaciju od barbarstva, ve i
katoliku vjeru od istonog pravoslavlja ili islama.
Mit o predziu bio je vrlo rairen u srednjovjekovlju
i na razliite je naine prisutan u nizu kranskih zajednica, tako i u hrvatskoj, a jasno ponajprije vezano uz
borbe s Osmanlijama i vjekovnu granicu s Osmanlijskim
Carstvom. Mit je osobito rairen u 19. stoljeu kada se kao
sredinji simbolini lik u njemu pojavljuje, kako pie Ivo
ani (u tekstu iz zbornika Historijski mitovi na Balkanu),
ban Nikola ubi Zrinski koji je 1566. godine poginuo
u obrani hrvatskih Termopila, a njegov je kult uvren s
300. obljetnicom sigetske opsade 1866. godine, operom
Ivana Zajca i libretista Huga Badalia iz 1876. godine.

Balkan o Balkanu
Vratimo se sada na Balkan, na nae predrasude o ovim
prostorima. Bauk Balkana ne krui samo Europom, ve
i Balkanom napisala je Todorova; i nevjerojatno je koliko
je strasti i energije utroeno u politikim, medijskim, literarnim... diskursima da se s ovog prostora pojedini narod
izbavi. Poznato je, za sve ovdanje narode Balkan je negdje
drugdje, negdje istonije; za Slovence poinje u Hrvatskoj,
za Hrvate u Srbiji ili Bosni, za Srbe u Bosni i na Kosovu
meu albanskim, muslimanskim stanovnitvom...
Krenemo li od Zapada, za pripadnost Balkanu sumnjii se
i Trst koji je pun mranih balkanskih likova: sitnih kriminalaca i vercera, balkanske atmosfere na Ponte Rossu;
ili pak beki kolodvor s kojeg kreu vlakovi prema jugu i
jugoistoku.
Svaki od balkanskih naroda i drava, i danas i tijekom
povijesti gradi mit o sebi kao predvorju Orijenta, zadnjoj
postaji prije ulaska na Istok ili posljednjoj obrambenoj
utvrdi europejstva. Sve one negativne slike o Balkanu kao
prostoru nasilja, vjekovnih sukoba, zaostalosti i barbarstva,
projiciraju se na prostor preko granice, na susjede; po
binarnom kljuu iznova se dijelimo: Mi smo civilizirani, miroljubivi i tolerantni, a Oni su primitivni, nasilni i
netolerantni. Oni slue, kao i u sluaju Europe, da bi u
zrcalu potvrdili uobraenu sliku o naem identitetu, da
bi uspostavili skupinu imaginarnih predodbi koje emo
sami sebi pripisivati i na temelju kojih emo graditi veliku
naraciju o nacionalnoj kulturi. Druge smo iskljuili, ocrnili
i unicirali, jednako kao Europa nas. Otpor protiv hegemonije nerijetko poprima oblik oponaanja, diskurzivnog
nasilja koje vrimo nad drugima zato jer ga osjeamo na
sebi.
U konstruiranju imaginarnih predodbi o Balkanu na
samome Balkanu vanu ulogu imaju pojedini mitovi koji
su zajedniki mnogim ovdanjim narodima, i to po strukturi, naraciji, intenzitetu i nainima na koje su obiljeili
politiku stvarnost u devedesetima. Kako je kazao Ivan
olovi mogue je ak oformiti posebnu balkansku ban-

ku mitova zajednikih ovdanjim kulturama i narodima,

a teme tih mitova su zemlja i mrtvi, grobovi i hramovi,
ognjita i koljevke, korjeni, jezik, predaja, dobro selo koje
se brani od zla grada....
Za Balkan je karakteristino da su ti mitovi nerijetko
ukljueni u slubenu historiograju, da uvjetuju interpretaciju tzv. povijesne istine, te da su upleteni u aktualne
nacionalne naracije. Prolost se ovdje tumai na nain da
objanjava sadanjost, to znai da se svako toliko, u vrijeme nekog drutveno-politikoga prevrata, iznova posee
za mitovima kao i za reinterpretacijom povijesti. O tome
Dubravko Lovrenovi kae: Na Balkanu openito isto
tako u BiH zaet je kult nedovrene historije, koja jo
uvijek eka svoje izbavitelje i iscjelitelje i u kojoj je izbrisana jasna granica izmeu prolog, sadanjeg i budueg.
Kult nedovrene historije. Povijesna se graa stalno mijesi
u rukama, oblikuje prema uputama aktualne politike u
kruie kojima se hrane ovdanje identitetske konstrukcije. To stalno reanimiranje povijesnih dogaaja i prizivanje
mitolokih utvara utjee, izmeu ostaloga, na kolektivni
doivljaj protonosti vremena na balkanskim prostorima.
Npr. srednjovjekovlje je poetkom devedesetih vraeno
u Hrvatskoj i Srbiji u sadanjost, dok Drugi svjetski rat i
teme ustaa i etnika, te ustaa i partizana odreuju sadanjost vie no to je odreuju neke aktualnosti.

Mit o predziu

Marina Abramovi, 1975.

stupno, odsjedajui u luksuznim hotelima i prijateljujui

s intelektualnom elitom, ona se divi ovdanjem nainu
ivota, dubini razmiljanja svojih prijatelja, obiajima,
strastvenosti balkanskih mukarca, posveenosti ena,
ljepotama narodnog veza i sl. Njezin je diskurs u skladu
s onim kolonijalnim engleskih pisaca koji su otkrivali
Indiju; blagonaklon, krcat stereotipovima, sklon idealiziranju, ali uvijek nadmoan. Imperijalna svijest primjetna
je ve u uvjerenju Rebecce West da se moe u dva kraa
boravka u nekoj zemlji (1936. i 1937.) spoznati cijela
njezina povijest i sadanjost, kao i sva razliitost njezinih
kultura, jezika, vjera i naslijea, te da se o tome moe ak
suditi suvereno i kompetentno.
Ta je injenica bila i sredinja tema njezina spora s
drugom engleskom putnicom Edith Durham, koja je
desetak godina provela na Balkanu i napisala o njemu
nekoliko knjiga. Iako i sama nije bila liena osjeaja
vlastite superiornosti prema balkanskim narodima, s
obzirom na navodnu superiornost zapadne kulture kojoj
pripada, Durham za razliku od West priznaje da je ovaj
prostor previe sloen da bi se u tako kratko vrijeme
mogao spoznati. Ona pie: kad nauite da jedete, pijete i
spavate s domainima, tovie nauite da ivite kao oni, i
taman pomislite da ih razumijete, dogodi se neto i onda
shvatiti da ste od njihovog pogleda na svet udaljeni koliko
i na poetku. A da biste ga usvojili, morate da preskoite
vekove, da izbriete Zapad i sve njegove ideje, da pustite
na volju primitivcu u sebi i da nauite est jezika, potpuno
beskorisnih u ma kom drugom kraju sveta.
Rivalstvo dvaju Engleskinja oitovalo se i u tome to
su meu ovdanjim narodima odabrale razliite ljubimce; Durham je najprije otkrila Crnu Goru, da bi kasnije
bila fascinirana Albanijom, pa je najvie njezinih zapisa
posveeno upravo toj zemlji. Ona se upoznala sa snanim idejama o albanskoj nacionalnoj samostalnosti koju
je podravala ostatak ivota, a ranije je bila upoznata s
orijentalnom kulturom, pa je bila blagonaklona prema
muslimanima. Durham je estoko kritizirala Srbe, smatrajui ih ekspanzionistima i nasilnicima, nesposobnim za
umjerenost i krivcima za Prvi svjetski rat. West je pak od
svih balkanskih naroda najvie romantizirala Srbe, emu
je svakako pridonijelo i to to je njezin glavni vodi po
Jugoslaviji bio beogradski pisac Stanislav Vinaver (u knjizi
imenom Konstantin). Uz to, West je antikomunistkinja,
etnike je smatrala istinskim borcima protiv faizma u
Jugoslaviji, a nakon Drugog svjetskog rata pomagala je
srpske izbjeglice u Londonu i aktivno lobirala za srpsku
vladu u izbjeglitvu.
Romantizirano vienje Balkana, divljenje prema srpskoj kulturi i patrijarhalnim modelima ivota, zazor
spram muslimanskog stanovnitva i orijentalistike predrasude, prikazivanje Hrvata kao nacionalista koji ele
rasturiti Jugoslaviju i previe su vezani uz germansku kulturu..., razlozi su to se Rebecca West vrlo kritiki prosuuje u Hrvatskoj i Bosni. Tome je svakako pridonijelo i
to to se 1989. pojavilo skraeno srpsko-bosansko izdanje
ove goleme knjige (u prijevodu Nikole Koljevia) koje
je izazvalo polemike upravo zbog tendencioznog izbora
ulomaka iz knjige. U Hrvatskoj Rebecca West u cijelosti
nije objavljena, i meu znalcima su ostali upameni oni
dijelovi njezina teksta u kojima patetino romantizira srpski narod i demonizira hrvatski ili muslimanski u Bosni,
a sudovi o njezinoj knjizi u prilinoj su mjeri motivirani
politikom situacijom devedesetih. Po mome miljenju,
nakon proitane knjige u cijelosti, puno vie od politikih
ocjena i mnogih pogrenih povijesnih navoda, smetaju
stereotipno prikazivanje Balkana (strast, rituali, rtve, maizam), i esencijalizam u prikazu pojedinih naroda i regija,
to su samo preuzimali kasniji autori. Upitnost politikih
stavova Rebecce West, osobito njezino podravanja etnikog pokreta, razlozi su zato se ova knjiga i u novijim
izdanjima na engleskome jeziku pojavljuje uz predgovore
koji istiu kontekst vremena u kojemu je ona nastala.

Alban Hajdinaj, 2002.

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

X/224, 7. veljae 2,,8.

23

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

Metafora hrvatskog prostora kao bedema, tita, predstrae
Europe i u kulturolokom smislu kao obrana njezinih
vrijednosti, i u vjerskom smislu kao obrana katolianstva,
zapravo je jedan od temelja, smatra ani, moderne patriotske ideologije i vizije nacionalnog prostora, a na temelju njega se razvio i ideal kranskog ratnika.
Poetkom devedesetih mit o predziu je oivio, najprije na poneto transformiran nain kada se Hrvatska u
slubenom diskursu odreivala kao bedem prema pravoslavlju i barbarizmu, tj. bizantizmu utjelovljenom u Srbiji.
Neto kasnije, kao rezultat Tumanove politike cijepanja
Bosne i sukoba HVO-a s Armijom BiH, oivjela je ideja
o Hrvatskoj kao titu od islama i nevjernikog Istoka.
No, osim nacionalnog ponosa zbog vane uloge branitelja Europe, mit o predziu izaziva i razoarenje s
tom Europom, jer ona navodno ne prepoznaje i ne cijeni
dovoljno nae zasluge u obrani kranskih i civilizacijskih
vrijednosti. Osjeaj naputenosti i opasnosti od Europe
opisao je Petar Preradovi u pjesmi Na grobniku: A to
nam je Zapad dao/ Za uslugu tu?/ Vjenu mrnju, primjer za to/ I uenost zlu... Krlea u Deset krvavih godina
takoer rezignirano pie: Da smo antemurale christianitatis, to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim
bijedama katolikim na Dunavu i na Visli koje su ginule
na krvavoj predstrai europskih interesa, dok se u centru
civilizacije banilo... Mi se hvalisavim citiranjem tih glupih lai sputamo do onog najnieg stepena provincijalne
zatucane svijesti, na kome nam pamet mae repom pred
strancima ropski servilno....
Slika o Zapadu koji trune i Istoku koji nadire, o dekadenciji s jedne strane i divljatvu s druge, o nezahvalnom
hrvatskom meupoloaju, sretala se esto u politikim
diskursima posljednjih petnaestak godina, ali i u onim
knjievnima. Tako Ivan Aralica u pametu nazvanom
roman, u Ambri uzdie narodnu kulturu, ognjitarstvo i
ivot u tzv. ruralnijem dijelu Hrvatske, te kritizira politiku
okretanja Europi i kulturni univerzalizam. Slinu odbojnost prema europskim vrijednostima izraava i Slobodan
Novak u knjizi intervjua Digresije, kroz kritike djelovanja
ovdanjih intelektualaca koji se po njemu ulizuju Europi i
zapostavljaju nacionalnu kulturu.
Razoarenje Europom koja ne prepoznaje povijesnu
zaslugu naroda u obrani njezinih civilizacijskih vrijednosti
dominira u Srbiji tijekom devedesetih, naravno ojaano
zapadnim kritikama miloevieve vlasti, sankcijama i
kasnijom NATO-ovom intervencijom. Ocijelni nacionalistiki diskurs Europu je proglasio neprijateljem: ona
je napustila civilizacijske vrijednosti, otuila se od osnovnih ljudskih principa i predvodi svjetsku zavjeru protiv
Srbije. Pri tome se izraava i zadovoljstvo zbog ivota
na Balkanu, izvan domaaja iskvarenog i trulog Zapada,
uiva se u svojevrsnom civilizacijskom otpadnitvu. Kako
pie Ivan olovi, Srbin se tu vidi kao Neevropljanin, a
Evropa kao prostor bez duhovnosti. Kao i u Hrvatskoj,
i u Srbiji je prisutan stav da upravo ta zemlja ivi po mje-

rilima i moralnim naelima koji bi trebali biti europski ali

ih je stvarna Europa izdala, a pri tome je ponekad Balkan
shvaen kao neka Europe prije pada u modernizam, kao
pozitivan, izvorni i neiskvareni prostor. Rije je o svojevoljnoj regresiji, povratku u balkansko predstanje, a ta je
regresija ovdje karakteristina za specini, ni gradski ni
seoski ambijent o emu je jo ezdesetih nadahnuto pisao
Radomir Konstantinovi u Filozoji palanke.

Balkan hrvatska nacionalna trauma

U Hrvatskoj je Balkan od poetka devedesetih do danas kljuna toka formiranja vlastitog identiteta i kljuna
drutvena trauma. U formiranju homogenog nacionalnog
identiteta (prema poznatoj Gellnerovoj formuli jedan
narod jedna kultura jedan jezik), koji je kroz naredno
desetljee postao za sve obvezujui, najbitnije je bilo upravo ono po emu se razlikujemo od susjeda, najprije Srba,
potom Muslimana i ostalih ex-yu sumnjivaca. Balkan
je u ovoj sredini tijekom devedesetih bio sasvim nepoeljan i sotoniziran pojam (jednu od prvih analiza zazora
Hrvatske prema Balkanu iznijela je Dunja Rihtman
Augutin u tekstu iz 1997. pod nazivom: Zato i otkada se
grozimo Balkana?). Uokolo Hrvatske prijetio je Balkan, a
unutar Hrvatske neistomiljenici su takoer prijetili svojim balkanskim ponaanjem.
Na izborima 1995. HDZ je ak plasirao slogan
Tuman, a ne Balkan, a sam je Franjo Tuman tih
godina kao dio svoga programa, tj. dio opravdanja za
agresivnu politiku u BiH navodio da je Hrvatska ta koja
e europeizirati bosanskohercegovake muslimane. No,
kao u tadanjoj, tako i u dananjoj politikoj retorici te
diskursu veine medija, Hrvatska ima misiju izvesti druge balkanske narode na europski put, normalizirati ih, a
retorika o pozitivnom primjeru u regiji podrazumijeva
i odreeni kolonizatorski odnos i politiki utjecaj. Kada
pak neka balkanska drava prestigne Hrvatsku kao npr.
Rumunjska i Bugarska 2007. postajui punopravne lanice EU-a slijede kolektivna nevjerica zbog nepravde,
prizivanje zavjera i antihrvatskih svjetskih lobija, ili pak
tugovanje zbog europskog sljepila.
U Hrvatskoj su se tijekom devedesetih Balkancima/
barbarima smatrali oni koji su postavljali balvane na ceste,
predvodili ratove, razarali gradove i ubijali. U tranzicijskoj
light varijanti kada nacionalna neprijateljstva nisu izravno artikulirana Balkanci su oni koji izazivaju nerede
na utakmicama, pijani i nasilni pojedinci koji pune crne
kronike, muevi koji mlate ene ili iz vizure najeuropejskijega hrvatskoga grada ak i doseljenici/dotepenci u
metropolu. Nai, kuni Balkanci postali su Hercegovci ili
pak stanovnici Dalmatinske Zagore. Balkanskim se takoer proglaava svako razuzdanije ponaanje i zabavljanje,
svaka pucnjava, tunjava ili obraun kriminalaca, te sva
narodnjaka i turbofolk glazba, jer je uvezena s Istoka.
I dananji zazor hrvatske kulture od svega balkanskog
dobro se vidi u njezinu odnosu prema neofolku, i u burnim polemikama vezanim uz popularnost narodnjaka u
Hrvatskoj, koje su se rasplamsale tek kada su narodnjaci
uli u mainstream, u idealizirani javni prostor, na Hrvatsku
televiziju i na pozornicu Europe. Dok se takva glazba krila
u kulturnom podzemlju, po narodnjakim klubovima na
periferijama i drala podalje od dravnih ili tzv. ozbiljnih
medija, problema nije bilo.
No, strah od Balkana tijekom svih ovih godina nije
karakteristian samo za vladajui reim i ocijelni nacionalni diskurs, niti se on moe detektirati samo u napisima
dravnih medija; nisu samo Carl Gustaf Strhm, Maja
Freudlich, Dubravko Horvati, Hrvatsko slovo, Hrvatski
tjednik, Motrita, Vjesnikova rubrika pisma itatelja.. tih godina stupali u kriarskim pohodima spram svega balkanskoga. Balkan je sotonizirala i tzv. liberalna inteligencija,
jer, iako naelno protivna Tumanovu reimu, ona se s tim
reimom esto slagala u poslovima konstruiranja nacionalnog identiteta. I ona je zazirala od balkanskog prostora,
pokuala se uzdii iz geografske zadatosti na nain da je
tu zadatost doivjela kao neko iskuenje ili povijesno poslanje na braniku Europe. Koliko je hrvatskoj mainstream
kulturnoj sceni bilo stalo da pobjegne s Balkana govori
i tadanje naglaeno armiranje prvenstveno srednjoeuropske, a potom i mediteranske komponente identiteta.
Prva je ukazivala na intelektualnu tradiciju i tematiziranje
odnosa izmeu vlasti i kulture na miloevski ili kunderovski nain; a druga je prizivala fantaziju o oputenom,
ugodnom ivotu, otvorenosti i uronjenosti u kulturu svijeta, za to je onda dokaz to to Hrvatska za razliku od
Istoka, Balkana poznaje sva europska stilska razdoblja:
romaniku, renesansu, barok itd. U tvrdoj identitetskoj
ljusci hrvatske kulture naelno nije bilo mjesta ni za kakve
mjeavine, nestalnosti i hibride, pa ni mijeanja velikih
kulturnih krugova Srednje Europe, Mediterana i Balkana,

premda se ba na ovim prostorima moe dokazivati istinitost Saidovih rijei da su sve kulture ukljuene jedna u
drugu; nijedna nije sama i ista, sve su one hibridne, heterogene, izuzetno razliite i nisu monolitne.

Bugarsko pitanje hrvatske kulture

Kakav je bio prevladavajui odnos prema susjednim
narodima i kulturama i prema Balkanu, te koliko je snaan kompleks margine u kolektivnim predodbama liberalne inteligencije, vrlo dobro pokazuje polemika izmeu
Igora Mandia i Stanka Lasia, poznata kao tzv. bugarsko
pitanje. Podsjetimo, 1997. dvojica autora su razmijenili
nekoliko privatnih pisama u kojima se osvru na politiku
aktualnost i pretresaju svoj odnos prema drugim, do juer
zajednikim kulturama. Pisma su objavljena u novini
Vijenac, i uslijedila je viemjesena javna polemika u koju
su se ukljuivali mnogi autori, izmeu kojih i oni izvan
Hrvatske. Ubrzo pria je hipertrorala u novu binarnost,
valjalo se svakome u hrvatskoj kulturi opredijeliti: jesi li
lasievac ili mandievac. Drugog smjera nije bilo.
Stanko Lasi je tada u pismu naslovljenom Moral tjeskobe tvrdio: to se danas u srpskoj knjievnosti dogaa,
nemam pojma. Ne zbog toga to ne bih mogao znati (...),
nego jednostavno zbog toga to me suvremena knjievna
zbivanja u Srbiji ne zanimaju... Ta je knjievnost u mojim preokupacijama dobila status bugarske knjievnosti
i daleko je ispod onoga to mi govore druge europske
knjievnosti kao recimo panjolska, danska, nizozemska,
da ne spominjem talijansku, francusku ili englesku knjievnost. Naravno, dogodi li se neto u bugarskoj, tj. srpskoj,
makedonskoj knjievnosti to se die iznad ope prosjenosti tih literatura ili to me direktno pogaa, prvi u
biti spreman da to to prije proitam. Ali, u naelu srpska
(bugarska) knjievnost samo je jedna od malih europskih
knjievnosti za koje ne vidim posebnih razloga da uu u
prostor moga studiranja knjievnih fenomena, odnosno
u onu sferu u kojoj se knjievnost identicira s visokim
duhovnim uitkom. Bugarska je knjievni prostor zanimljivosti, ali ne duhovne nunosti.
Mandi je odgovorio protustavom, ne pristajui na
propisani zaborav nacionalne i liberalne opcije, ne elei
prekriiti dio svoje povijesti i negdanju jugoslavensku
kulturnu dinamiku. Da, srpska kultura njega se itekako
ticala, i tvrdio je da nam ona zbog niza zajednikih iskustava, pa i aktualnog ratnog, ima mnogo toga vanog za
rei. No, Mandi je bio usamljen i atmosfera je odisala
lasievstvom. Tek su autori okupljeni oko Arkzina oformili
biblioteku Bulgarica u kojoj su objavljivali srpske pisce, a
Boris Buden objavio niz kritikih tekstova o dvolinosti
liberalnih intelektualca. Da se drava i inteligencija esto
nau na zajednikom poslu u stvaranju geta nacionalne
kulture pokazuju i reakcije izvana: stav o uzajamnoj iskljuivosti srpske i hrvatske kulture podravali su u Srbiji ljudi
poput tadanjeg predsjednika rigidnog Udruenja knjievnika Slobodana Rakitia.
Vrijeme ipak pokazuje da Stanko Lasi nije bio sasvim u pravu, i da danas u Hrvatskoj ima onih koji nisu
posluali njegov mentorski savjet da se okrenu iskljuivo
velikim europskim knjievnostima i zauzmu spram ostatka Balkana imperijalnu pozu. No, ruku na srce, oni nisu
u veini, i ova polemika i atmosfera stvorena oko nje (koja
je vrila najvie u kuloarima) ostavili su traga na mentalnoj mapi ovdanje kulture. Danas za knjievnost drugih
balkanskih naroda i malih jezika susjedstva ne postoji iri
interes, i kao izdava u Hrvatskoj doista moete propasti
objavljujete li srpske, rumunjske, bugarske, makedonske...
pisce. Naravno, na takvo stanje su utjecali i procesi tranzicije, nekritiko preuzimanje postulata liberalnog kapitalizma, to se u kulturi odrazilo na ponudu robe, dijelom
boa, sa zapadnih top ljestvica.
Od 2000. Balkan je u Hrvatskoj manje stigmatiziran
pojam, uavi pomalo i u mainstream, a otopljavanje prema pojmu Balkana vidi se ve u tome da danas birae nije
vie lako uplaiti balkanskim integracijama kao u devedesetima, te da ljudi koji putuju i surauju s regijom vie nisu
pod prismotrom drutva. To je tako najvie u sferi politike
i trgovine, pa hrvatski poduzetnici bez problema osnivaju
predstavnitva, kupuju tvrtke, ulau... u susjedstvu, dok su
u sferi kulture, tamo gdje se njeguju vie i navodno za
nacionalni identitet presudne vrijednosti, stvari puno krue. Balkan je jo njihov geografski zatvor, dok je Europa
na duhovni dom.
(...)
* Skraeno poglavlje iz knjige u pripremi
Geograja mate
* Fotograje radova s izlobe Blut & Honig (Krv i med),
Be, 2003., kustos Harold Szeemann

cmyk

24

X/224, 7. veljae 2,,8.

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

Ivan

olovi
olovi

Teror kulture na Balkanu

a skupu Balkanske (op)sesije u Sajmu knjiga u
Puli govorili ste o teroru
kulture na Balkanu, i o tome da
su na naim prostorima kulturnjaci postali poput sveenika,
a kultura poput nacionalne
crkve. Moete li ovdje iznova
objasniti te teze?
Izrazom teror kulture eleo sam da polemiki zaotrim
kritiku kulturnog rasizma,
diskursa o viim i niim kulturama, i kulturnog fundamentalizma, kao diskursa koji ne
pravi hijerarhiju meu kulturama, ali trai da one budu iste,
razgraniene i svaka kod svoje
kue. Oba diskursa, i rasistiki
i fundamentalistiki, privukla
su moju panju poetkom devedestih godina prolog veka,
tokom krize i ratova u bivoj
Jugoslaviji. Bio sam meu onima koji su naivno verovali da se
tim ratovima treba suprotstaviti
u ime kulture. Trebalo mi je
dosta vremena da primetim
neto takorei oigledno, to jest
da na okrvavljenim zastavama
zaraenih strana pie: Za kulturu do smrti!To je zapravo
bila krvtura, to je bio teror. I
danas ima mnogo tog terora
kulture, odnosno rasistikih i
fundamentalistikih diskursa u
ime kulture, u Srbiji, a koliko
vidim, i u drugim delovima
nae nekadanje zajednike
drave.

Prezir prema
nekulturnom Balkanu
I jednom izboru mojih
eseja, koji je objavljen prole
godine u Poljskoj, dao sam
naslov: Balkan: teror kulture. U
predgovoru sam objasnio da
taj teror dolazi kao reakcija na
frustraciju koju izaziva zapadna
slika o Balkanu kao prostoru
s kulturnim decitom. Citirao
sam Mariju Todorovu, mesto
gde ona govori da je prezir
prema nekulturnom Balkanu
najvie rasprostranjen meu
samim Balkancima i kae da
balkanske nacije ele da dokau
da nemaju nita od one odbojnosti koja se pripisuje Balkanu.
Zaista, i ja sam primetio da
elja da se izbegne stigma zapadnog stereotipa o nedovoljno
kulturnom Balkanu a da se
pri tom taj stereotip ne dovede

u pitanje, kako bi se upotrebio

u obraunu sa nekim susedom
podstie balkanske nacionalne elite da svojim zemljama i
narodima pripiu toliko kulture da se stie utisak da je oni
imaju i vie nego to im treba,
u svakom sluaju vie od nekih
drugih stvari, kao to su posao,
mir i pravda.
S druge strane, pojava govora o kulturi kao svetinji, crkvi, i
kulturnjacima kao svetenicima
ili duhovnicima svedoi o tome
da je kultura, ona nacionalna,
tanije etnonacionalna, danas
kao, uostalom, i u nekim
drugim vremenima vaan
deo nacionalizma kao politike
religije. To sa svetenicima i
crkvom nisu moje metafore,
nego ustaljene gure nacionalistikog liturgijskog govora u
Srbiji, zazivanja nacionale duhovnosti koji se toboe krije u
medijumu kulture. Naime, teologija nacionalizma propoveda
da se ono to se zove duhom,
biem, supstancom, esencijom,
ili identitetom itd. nacije javlja
i obznanjuje u kulturi, u jeziku
poezije, na primer, ili u melodiji neke od navodno izvornih,
samo naih pesama.

Homogeni
kolektivni identiteti i
esencijalizacija kulture
Kada govorite o teroru kulture, slaete li se s nekim suvremenim teorijama po kojima
je kultura na globalnom planu
zamijenila ideologiju i postala
temelj za uspostavljanje novog
transnacionalnoga identiteta,
koji se takoer oblikuje na temelju iskljuivanja drugih (ne
vie nacija, ve kultura), ime
se opet pribliavamo onome
to je Amin Maalouf nazvao
ubojitim identitetima? Jesu
li kolektivni identiteti uvijek
pogibeljni?
Ne znam da li ba uvek,
ali politika i religijska istorija
pokazuju da slavljenje nekog
kolektivnog identiteta, socijalnog ili nacionalnog, kulturnog
ili verskog, po pravilu vodi u
nasilje. U stvari, pogubni su diskursi, naracije, mitovi o identitetu, a verovatno najpogubniji
od svih danas je mit o nacionalnom identitetu. On je na
lani prijatelj, kako je to lepo

van olovi je po obrazovanju etnolog, ali i aktivni

tuma i kritiar kulturnih zbivanja u Srbiji i na prostoru
bive Jugoslavije. Diplomirao je i magistrirao na
Filolokom, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Dobitnik Herderove nagrade i najvieg francuskog odlikovanja
Legije asti. Urednik je kultne Biblioteke XX vek. Autor mnogih
tekstova i knjiga te prijevoda antropoloke i teorijske
literature. Iz bibliograje: Knjievnost na groblju, Erotizam
i knjievnost, Pucanje od zdravlja, Jedno s drugim, Politika
simbola, Bordel ratnika, Dubina, Etno.

cmyk

Katarina Luketi
Ugledni srpski antropolog
i urednik Biblioteke XX
vek govori o kulturi koja
je postala poput crkve
i kulturnjacima koji su
pretvoreni u sveenstvo,
o pogubnim kolektivnim
identitetima, percepciji
Europe i Balkana u Srbiji,
aktualnim politikim
mitovima, te diskursu etna i
guslarstva

Bio sam meu

onima koji su
naivno verovali da
se ratovima treba
suprotstaviti u ime
kulture. Trebalo mi
je dosta vremena
da primetim
neto takorei
oigledno, to jest
da na okrvavljenim
zastavama
zaraenih strana
pie: Za kulturu
do smrti! To
je zapravo bila
krvtura, to je bio
teror

rekao Amin Maalouf, u knjizi

koju pominjete. Mislimo da
smo pravednici jer se borimo
da budemo ono to smo i da
budemo svoj na svome, a ne
primeujemo da smo u toj borbi zapravo izgubili identitete i
kao linosti i kao ljudi, da nismo postali svoji ni na svome,
nego pluralia tantum, mnoina
bez jednine, jedno beslovesno
nacionalno mi.
Umesto ma kog kolektivnog identiteta meni je blia
solidarnost sa ljudima dobre
volje. Na alost, mnogi moji
nekadanji prijatelji razmenili
su svoj lini identitet za nacionalni, ali neki su odoleli. Negde
sredinom devedesetih jedna
moja nekad dobra prijateljica iz
Zagreba rekla mi je da e me i
dalje voleti i ako, kako je rekla,
budem sa svojima. Ali, ja se
s tobom oseam kao da sam
s nekim svojim, probao sam
ja. Nije ilo. Naa ljubav je, to
no se kae, pukla. Ne umem
da volim narode, ni Srbe ni
Hravate. Traim neto manje
i ivlje od toga. Hvala bogu, i
nalazim.
U Hrvatskoj je posljednjih
godina snano prisutna elja da
se kulturi vrati nevinost, da
je se oisti od taloga devedesetih
i nacionalizma, a u tome prizivanju kulture kao oaze prednjae esto ba oni koji su preko
kulture plasirali rigidne politike ideje. Kakva je situacija po
tom pitanju u Srbiji? Postoji li
uope kultura u istom obliku?
Kultura je zapravo uvek
u istom obliku. Odnosno,
tanije reeno, svi dominantni
diskursi o kulturi prikazuju je
kao neto, ako ne faktiki, ono
bar u principu ili potencijalno
isto. Teko je nai neki koncept kulture koji je osloboen
esencijalizma, gledanja na kulturu kao primordijalnu, u sutini nepromenljivu nacionalnu
supstancu. Pokuaji sa multi- ili
inter- ili trans- kulturalizmom
nisu nas mnogo udaljili od
tog esencijalizma. U svim tim
konceptima, u svim diskursima
o kulturi, opstaje ideja da je
ona u biti autohtona i samodovoljna, da je to homogen i
zatvoren sistem. I priznavanje
Drugog, tolerencija drugaije,
od nae razliite kulture u slubi je konstrukcije kulture kao
monade. Jer da bi naa kultura
bila ista, potrebno je da postoje i druge kulture, od ijih e se
primesa ona oistiti, sa kojima e se ona razgraniiti po
pravilu uz upotrebu nasilja. Ali
rtve nasilja nisu samo Drugi,
kako se obino misli, nego tu
stradaju svi oni koji se opiru da
budu ili Mi ili Drugi, svi oni

koji nee da se razgranie. To

stanje nerazgranienosti, neodreenosti, stanje neuhvatljivih,
uidnih, nestalnih granica je za
graditelje nacionalnih kultura
nepodnoljivo, tako da oni svoj
zadatak vide ne samo u tome
da naprave ono to je nae nego
i ono to je tue, ono Drugo.
Kako ree moja nekadanja
zagrebaka prijateljica: Ako
hoe moju ljubav, odmakni se,
budi Drugi! Moda je u pravu arko Pai kad u knjizi Mo
nepokornosti kae da Drugog
treba unititi u ime Istog.

Dekadentna Europa,
karnevalski Balkan
Rekli ste da se ne smatrate
balkanologom, pa ipak meni se
ini da je u nizu vaih knjiga
jedna od kljunih tema ba
Balkan, tj. imaginacije, mitovi i diskursi o balkanskome i
europskome. Kakav je danas
odnos Srbije prema Europi?
Je li jo snano prisutan mit o
trulom Zapadu i dekadentnoj
Europi kao ranije kada ste o
tome pisali u Politici simbola?
Jesu li aktualne ideje o zavjeri
Zapada, ili sada prevladavaju
drukije predodobe s obzirom
na neminovnost europskih integracija?
Da, oseam se nelagodno svaki put kad govorim o
Balkanu, jer su moja znanja o
tom prostoru zaista skromna. S
druge strane, mislim da je izuzetno vano prepoznati slinosti u politikom i kulturnom,
a jo vie u svakodnevnom
ivotu balkanskih zemalja.
Pravo otkrie bile su za mene
knjige Vintile Mihaileska
(Mihailescu) Svakodnevica nije
vie ono to je bila i Radosti
Ivanove (Radost Ivanova)
Zbogom dinosauri, dobrodoli
krokodili, o rumunskoj, odnosno bugarskoj svakodnevici u
vreme tranzicije.
Kad je re o mitu o Evropi u
Srbiji danas, mogu da vam kaem da je tu i dalje dominantan mit o dekadentnoj, pokvarenoj Evropi, koja gleda kako
da nam podvali, da nam uzme
nau zdravu krv i zdravu hranu.
Uporedo s tim, evocira se ovde
i jedna drugaija Evropa, jedna
obrazovana i bogata dama,
koja nam nudi mesto u svom
dvoritu, pa ako zasluimo, i
u samoj kui. Mrnja prema
onoj prvoj ipak je jaa od privlanosti ove druge. Ako se
pokvarena Evropa danas ipak
neto manje pojavljuje u srpskoj javnosti nego ranije, onda
to nije zato to nju iz centra
panje potiskuje njena lepa i
bogata imenjakinja, nego je u
stranu gura konkurentkinja u

X/224, 7. veljae 2,,8.

25

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

vidu jo pokvarenije Amerike.
To je ona danas i u Hrvatskoj r
asprostranjena slika o Americi
kao apokaliptikoj sili, o kojoj
pie Vjeran Katunari u knjizi
Lica kulture. U svakom sluaju,
mi u Srbiji zasad smo daleko
od toga da nas preplavi neumeren, zaguujui proevropski
diskurs, kao to se to desilo u
Sloveniju, o emu pie Mitja
Velikonja u knjizi pod indikativnim naslovom Euroza.
U Hrvatskoj je u ocijalnom
politikom diskursu od devedesetih do danas snano prisutan
strah od Balkana, kao i elja
da se pod svaku cijenu bude dio
europske povijesne i kulturne
matrice. Stoga se ovdje i povijest intenzivno reinterpretirala
i isticale iskljuivo srednjoeuropske ili mediteranske komponentne identiteta. Izaziva li
Balkan danas zazor u Srbiji?
Sve manje. Ovde je
poslednjih godina vidljiva
tendencija da se slika Balkana
ulepa, da se revitalizuje pozitivni stereotip o Balkanu kao
prostoru autentine kulture i
kuhinje, spontano humanih
ljudi, s one strane stege i konvencija od kojih boluje Zapad.
Ovde danas nije vie aktuelno
pitanje zato se grozimo
Balkana, koje je svojevremeno, mislei pre svega na odnos
prema Balkanu u Hrvatskoj,
postavila Dunja Rihtman
Augutin, nego pitanje zato se diimo Balkanom. Na
primer, mnoge grupe etno
muzike osnovane poslednjih
desetak godina u Srbiji imaju
Balkan u svom imenu ili u
imenu svojih albuma i kompozicija. Balkanopolis, Balkanika,
Balkanske ice, Balkan rumba,
Balkan Salsa Bend, Let iznad
Balkana i tome slino. Balkan
je sada manje bure baruta a
vie bure piva, koje ispijaju
gosti sabora trubaa u Gui.
Pored tog pijanog, karnevalskog Balkana, javlja se i jedan
smerni, vizantijsko-pravoslavni, pastoralni i viteki Balkan,
koji toboe uva korene autentine evropske kulture, one
koja je, zar ne, i ponikla na
balkanskom tlu.

Koliko faizma, koliko

mita?
esto ste isticali kako narodi na ovim prostorima imaju
mnoge zajednike mitove
vezane uz zemlju, porijeklo,
mrtve i sl., pa ste govorili i o
mogunosti osnivanja banke
balkanskih mitova. Ti su mitovi odredili nau svakodnevicu
i odredili politike diskurse
devedesetih. Jesu li i danas ti
mitovi jaki u politikom diskursu ili smo se pomaknuli prema
govoru graanskog drutva?
Pripovijedaju li se jo uvijek s
politike govornice u Srbiji mitske prie?
Da, pripovedaju se. O
Kosovu, ali ne samo o tome,
ve i o svemu drugom. Jer, mit,
pa tako i politiki mit, neete
identikovati po sadrini prie, niti po njenoj formi, nego
samo po njegovom drutvenom
statusu. Pria o politici, ma o

kojoj posebnoj temi govorila,

postaje mit kad je prihvatamo kao samorazumljivu,
neupitnu, kao poruku koju
latentno nosimo u sebi, pa je
zato ne spoznajem nego samo
prepoznajemo. Kratko reeno,
politika naracija je mit kad
ima status svete prie, status
koji joj daje neki priznati
autoritet.
Na primer, kad proitate
reenicu koja poinje ovako:
Svaki pripadnik naeg narod
zna ta je za nas... ili Nema
pripadnika naeg naroda koji
ne zna ta nam znai..., onda
je to pretea najava narativa
koji ima status svetinje, koji
ne dozvoljava diskusiju, a ako
vam se tom najavom obraa
predsednik vlade ili neko tog
ranga, onda ete se potruditi
da u sebi nekako prepoznate
znanje o kome je re ili bar ete
se praviti da ste ga prepoznali.
Navedene reenice se u Srbiji
danas zavravaju sa: Kosovo,
Hilandar, Crkva, irilica,
Gusle i slinim stvarima. Ali, i
ako bismo, umesto toga, stavili:
Evropa, demokratija ili ljudska
prava, opet bismo imali posla s
mitom.
Slaem se s vama da mit ne
moe biti dominantan govor
u graanskom drutvu, jer ne
verujem da se mitska naracija moe staviti u slubu tog
drutva, ne prihvatam teoriju
o tome da cilj opravdava sredstvo. Nema graanskog drutva
ako su ga ljudi prihvatili bez
razmiljanja, bez diskusije, ako
ono nije plod deliberativne, a
ne narativne komunikacije, da
potegnem Lyotardovu distinkciju.
Ali, kao to e mnogi rei, i
to s pravom, mitovi se ne daju
lako iskoreniti, a najmanje
politiki mitovi. Ono to je, po
mom miljenju, u vezi s njima
razumno pokuati i moguno
postii neki primeri to potvruju jeste politika kojom se
nivo prisustva politikih mitova
dri pod kontrolom, tako da
on ne ugroava funkcionisanje
demokratije. Dakle, ono to je
Rastko Monik rekao za faizam, da ga svuda ima i da je
glavno pitanje koliko ga ima,
vai i za politiki mit. Koliko
faizma, koliko mita?
Najzad, ponekad se uje
primedba da mi koji govorimo
o mitovima i politikoj religiji
moda preuveliavamo znaaj sakralnog u savremenom
drutvu, pa kau da mi danas
ivimo u desekularizovanom,
raaranom svetu, u kome
niko vie ne veruje u velike
prie, pa se tako ni politike
mitske prie ne uzimaju zdravo
za gotovo. Uostalom, nije sigurno da li je verovanje u mitove ikad bilo potpuno. Ovde
se treba setiti provokativnog
pitanja koje je postavio Paul
Veyne: da li su Grci verovali
svojim mitovima? Moguno je
da se ljudi danas samo prave
da veruju, da se samo toboe
klanjaju boanstvu svojih nacije, svojim zastavama, svojim
svetim priama, a u stvari su
sasvim hladne glave, racionalno

procenili da je potrebno da se
pretvaraju da veruju. Moda,
ali u tom sluaju, izgleda da se
ljudi neobino dobro uivljavaju u ulogu vernika, i idu do
kraja, ginu i ubijaju s verom u
naciju na usnama.

Balkan oien od
orijentalnih elemenata

Balkan je sada
manje bure
baruta a vie
bure piva, koje
ispijaju gosti
sabora trubaa
u Gui. Pored
tog pijanog,
karnevalskog
Balkana, javlja se
i jedan smerni,
vizantijskopravoslavni,
pastoralni i
viteki Balkan,
koji toboe uva
korene autentine
evropske kulture

Jedno od najvanijih povijesnih naslijea na Balkanu i

ujedno izvor najveih ovdanjih trauma je vladavina
Osmanlijskog carstva, to
navodi i Maria Todorova
u Imaginarnom Balkanu. I
Hrvatskoj i Srbiji zajedniki je
mit o predziu, vjerovanje da su
upravo one obranile civilizaciju
od istonjakog, islamskog barbarstva. Znamo koliko je taj mit
bio snaan u devedesetima; a to
je s njime danas? Turci su nam,
sudei po povijesnim udbenicima, jo uvijek najvea trauma?
Da, vievekovno tursko
prisustvo i dalje se posmatra
kao epizoda okupacije, tokom
koje se domaa, srpska kultura
junaki oduprla uticaju strane,
okupatorske, i opstala u manastirima i epskim pesmama,
u nepristupanim planinama,
skromnog obima i izraza, ali
ista. Kad kaem: i dalje, ne
mislim da je to iskljuivanje
Orijenta poelo odmah, u vreme kad su se Turci postepeno
povlaili sa Balkana. Srpski
pisci sredinom devetnaestog
veka, kako je primetio Jovan
Skerli, rado su slavili orijentalne boje i mirise, a blisko
poznavanje turske kulture pomoglo im je da se brzo ukljue
u oduevljenje Orijentom koje
je u to vreme zahvatilo evropske romantiare. Srpska poezija
tog vremena puna je bula i
begova, baa i edrvana, dimija i nanula, tambura i sevdaha.
Poslednji izdanak te tradicije
bio je Bora Stankovi, pesnik
turskog Vranja.
Dakle, odbacivanje turskog i
uopte orijentalnog balkanskog
naslea poelo je kasnije. U
svakom sluaju, ono je danas
gotovo potpuno, bar kad je
re o eliti i elitnoj kulturi. Na
delu je i u srpskoj etno muzici,
onoj koja, kao to sam rekao,
hoe da armie takozvani
balkanski melos i da ponudi
jednu ulepanu sliku Balkana.
Kad sam proitao ta lanovi
grupa etno muzike ili novinari
koji prate njihov rad govore
o Balkanu, koji kvalitet oni
smatraju balkanskim, otkrio
sam da je tu re o slovenskom,
pravoslavnom ili vizantijskom
Balkanu, a da je iz tako konstruisanog Balkana iskljuen
njegov orijentalni element. Tu
je balkanski melos, balkanski
zvuk, oien od turskog i
orijentalnog, kao neto autentinom Balkanu nametnuto,
neto to je njegovom biu sve
vreme ostalo tue.

Kulturni
fundamentalizam etno
glazbe
U knjizi Etno piete o kulturnom fundamentalizmu koji
je vezan uz ovu glazbu, i to

ne samo na naim prostorima.

Moete li to pojasniti.
itajui naracije o muzici sveta (world music) na
Internetu naao sam da se
tu mogu zapaziti dva glavna
toka tih naracija. U jednom se
govori o etnikim, kulturnim,
verskim ili tradicijskim korenima i izvorima muzike raznih
naroda, koje world music uspeva
da doara i savremenom sluaocu, tako to stare ritmove i
melodije prevodi u nove muzike idiome, na primer, u dez.
Gubitka u prevodu navodno
nema, jer se polazi od toga da
se moe destilisati esencija
svakog nacionalnog muzikog
koda i bez ostatka preneti u
nove forme.
Drugi tok pria o muzici
sveta na prvi pogled protivurei
prvom, jer u njemu se prikazuju
i slave muzika ukrtanja, fuzije, hibridizacija, ono to se tu
najee zove fusion. Meutim,
kad se paljivo analiziraju mesta gde se taj motiv javlja, vidi
se da se ta ukrtanja ne realizuju, da ne dolazi ni do kakve
sinteze, nego se pripovetke o
fusionu zavravaju scenom koja
prikazuje etniki jasno prolisane muziare i muzike grupe
kako demonstriraju meusobnu toleranciju, svirajui zajedno, ali svako svoje, bez ikakve
namere da zaborave svoje izvore i korene. Zato ovaj tok pria
o muzici sveta na Internetu
zapravo samo dodatno uvruje ideologiju na kojoj se
zasniva prvi tok, onaj koji na
scenu dovodi korene i izvore.
A ta ideologija je zapravo
kulturni fundamentalizam, jer
polazi od nepremostivih razlika
izmeu kultura, koje ine da
se one mogu samo meusobno
priznavati, ako ele da ive u
miru. Svako tu ima zadatak da
u drutvu peva svoju pesmu.
A najbolje je, kad se drutvo
razie, da se vrati svojoj kui.
To je ono to danas Lepenov
Nacionalni front preporuuje
umetnicima afrikog i azijskog
koji ive u Francuskoj.
U Puli ste spomenuli da radite na temi guslarstva, a ve ste
objavili neke tekstove koji nisu
proli bez reakcija meu tzv.
nacionalistikim elitama. Zato
ba gusle, i zato politika povijest jednog instrumenta? Jesu
li gusle i hajduija zajednika,
balkanska mitska matrica?
Ve mi je neprijatno to
jo nisam objavio knjigu o
politikoj istoriji gusala, iako
sam je odavno najavio. Nadam
se da u ove godine imati vremena da to konano zavrim.
Gusle su mi se nametnule jer
je njihova politika upotreba
u novije vreme aktualizovana.
Naravno, bilo bi jo interesantnije ponuditi politiku istoriju
i drugih narodnih muzikih
instrumenata, kao to su tamburica, truba, saz, frula... Moj
kolega Ivo ani je, kao to
znate, knjigom Prevarena povijest, o guslarskoj estradi i kultu
hajduka, postavio visoku meru
pisanja o ovim temama, pa je
to jedan od razloga to moja
knjiga o guslama jo stoji.

cmyk

26

X/224, 7. veljae 2,,8.

Elizabeta

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

eleva

Glad za autentinom komunikacijom

rilikom zadnje posjete
Zagrebu dali ste intervjuu jednoj novini koji
je imao naslov Balkanka sam,
izmeu ostaloga, to je bio dio
izjave u kojoj se parafrazira
Derridaino Evropejac sam,
izmeu ostaloga. Rekli ste mi
da vas je iznenadilo kako su se
uz intervjuu na internetu pojavili negativni komentari na
raun tog priznanja balkanskog
identiteta. Ti komentari, ini mi
se, relevantno pokazuju ovdanji
drutveni zazor od Balkana.
Kako se u Makedoniji prihvaa
balkanski identitet? Geografski
ste u sreditu Balkanskog poluotoka, je li to utjecalo da se pomirite sa svojim balkanstvom?
Reakcije na bilo iji, javno deklarirani identitet su
indikator tolerancije i irine,
koja postoji u datoj kulturnoj
sredini. U pomenutom intervjuu, datom prole godine
za zagrebaki Vjesnik jedna
od itateljskih reakcija na
web izdanju je, za mene, bila
vie nego indikativna. Ona je
otkrila apriorni zazor prema
Balkanu, tanije, kompulsivnu
potrebu da se i sama odrednica
Balkan uvijek, ve doivljava
kao abjekt, te da se stoga
preventivno treba odagnatu u
neije tue identitetne pretince
i ladice.
Zato bi to bilo tako? Kako
je dolo do te situacije, da se
neka regija po sebi doivljava
i smatra kao problematina,
diskutabilna, manje vrijedna?
Ovde dakako nije rije o obinoj (znanstvenoj) geograji,
ve o simbolikoj (kulturnoj)
geograji u okviru koje se
deava ideologizacija mjesta,
tanije, vrijednosno atribuiranje neke prostorne lokacije kao
inferiorne. Slino vai i za strane svijeta: pri tom su, recimo,
Zapad i Sjever povlaene
aksijalne odrednice, za razliku
od Istoka i Juga.
Svojevremeno je Edward
Said ukazao na to da Orijent
nije (samo) mjesto ili obini
geografski pojam, ve i vie od
toga koncept. To je stanovite, koje se moe aplicirati
i kada je Balkan u pitanju, te
otpoeti diskusiju o Balkanu
kao metafori, sa dodatim,
uglavnom pejorativnim kono-

tacijama. Balkan se tretira kao

interni europski Drugi, koga
treba drati na odstojanju,
kako ne bi dolo do nepoeljne
kontaminacije.
Kada je rije o Balkanu
kao kulturnom identitetu,
po mom miljenju je upravo
slovenaki teoretiar Rastko
Monik dao brilijantnu dijagnozu Balkan, to su drugi!.
Drugim rijeima, otarasiti se
sopstvenog balkanskog atributa, kao da postaje pitanje prestia, uglavnom od devedesetih
godina naovamo.
Meutim, treba imati u
vidu, da je to prvenstveno
politiki uzrokovana diskreditacija Balkana i balkanstva, u
okviru koje nastupa strahovita
redukcija i zanemarivanje nesumnjivih, kulturolokih potencijala i nasljea, koje Balkan
takoe posjeduje, kao dio svog
brenda.

Makedonska teoretiarka
govori o balkanskoj i
mediteranskoj komponenti
makedonskog identiteta,
o Balkanu kao negativnoj
metafori zbog koje dolazi do
zanemarivanja balkanskih
kulturolokih potencijala, o
konceptu balkanske muke
kulture i percepciji ovog
prostora kod enskih putnica
i znanstvenica

S druge strane, na razini

Europe kao politike opcije,
pratimo jedan proces, koji
bih nazvala apsolutizacija
podrijetla. Moe zvuati paradoksalno, ali mi se ini da se
radi o feudalnom principu, o
redukovanju identiteta obzirom na aspekat podrijetla.
Mehanikim putem, podrijetlo
biva proglaeno determinantnim, umjesto da se u duhu
liberalistikih tradicija, podrijetlo sagledava kao polazite
subjektnog projekta!
Problem dakle nije u tome,
da se pomirimo sa nekakvim
svojim faktorom podrijetla,
nego da nas drugi ne sagledavaju (a i vrednuju) jedino
kroz tu prizmu i identitetnu
matricu, jer to onda donosi
osiromaenje predstave i izdaju autentinosti. Balkanstvo
samo po sebi nije i ne moe
biti smatrano hendikepom,
prokletstvom, presudom jer
su to sve kategorije jednog
neospornog kulturnog rasizma
i ksenofobije. Nitko se ne treba izvinjavati na raun svog
podrijetla, nitko se ne treba
pravdati radi te stvari, jer pravo
pitanje zapravo glasi: ta mi
radimo sa svojim podrijetlom?

Kad ste me ve pitali o naem odnosu prema Balkanu

u Makedoniji, obzirom na
njezinu geografsku lociranost
u sreditu, moram pomenuti
taj podatak, da se u okviru onih
zemalja, koje nemaju problema
sa svojim balkanskim identitetom, deava zanimljiv proces
da sve one nastoje sebe opisati i sebe legitimirati na taj
nain, to tvrde kako su upravo
one same, centar ili sredite
Balkana. Ovde se ponovo radi
o svojevrsnoj aksiologiji jer
biti centar to u simbolikoj
geograji implicitno znai biti
povlaen, neosporan, stabilan.
Sama potreba balkanskih
zemalja da makar interno budu
u sreditu, u centru pomenute
periferije zapravo je kompenzacija za povijesno vienje
Balkana kao (politike, gospodarstvene) periferije Europe.

Svaka kultura postoji

samo kao interkultura

Europska
apsolutizacija
podrijetla

lizabeta eleva izvanredna je profesorica na Katedri za

opu i komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta
u Skopju. Bavi se knjievnom kritikom, teorijom kulture
i rodnim studijima. Predsjednica je Udruenja nezavisnih
pisaca Makedonije i lanica makedonskog PEN-a. Predaje i na
koli za rod i politiku i lanica je akademskog odbora Centra
za rodne studije pri institutu Euro-Balkan. Autorica je mnogih
lanaka i sedam knjiga, meu kojima: Komparativna poetika,
Od dijalogizmot do intertekstualnosta, Dom/identitet itd.

cmyk

Katarina Luketi

Regija e oivjeti
kroz kulturu,
ili e po svom
(kratkovidnom)
izboru, postati
kulturno
neraspoznatljivom

U prevladavajuoj predodbi Hrvatska je minimalno

balkanska zemlja, a maksimalno srednjoeuropska i
mediteranska. itala sam va
tekst u kojem piete o armaciji
mediteranske komponentne
identiteta u Makedoniji. Je li
Mediteran sa svim svojim pozitivnim stereotipovima (tolerancija, kultura, vedrina...) postao
izlaz iz mranog Balkana?
Mediteran je izlaz pre svega na more, na vazduh dakle
iz klaustrofobije, koju stvaraju
planinski masivi i to ne samo
na zemljopisnoj karti, dapae u mentalnom zemljopisu
ljudi, ija je povijest poglavito
bila nabildana vie od teritorije, kojom su imali prilike
da raspolau. Mediteranska
komponenta identiteta u
Makedoniji nedvojbeno postoji, ona je dokaziva, dokazana
jo smo daleke 1995. godine
u okviru Akademije znanosti
i umjetnosti, odrali meunarodni tematski skup, likovnu
izlobu, poetsko vee na
kome se raspravljalo upravo o
prisustvu mediteranskih toposa
u makedonskoj umjetnosti.
Mediteranska komponenta je
dala zaista znaajan doprinos u
lepezastom irenju i obogaivanju makedonskog identiteta,
kao kompleksnog identitetnog
sklopa. to se tie same knjievnosti, ja sam izdvojila tri
etape, u okviru kojih se eksponira fascinacija Mediteranom
prvo, kao hronotop (taktilni
prostor, koji pobuuje osobito
kult prema moru), drugo, u
okvirima aleksandrijske poetike uenosti, koja se njeguje
osamdesetih godina, pojavom

postmodernistikih pisaca,
tree, kao srodni mentalitet,
enja za virtuelnim morem i
pripadnost istoj duhovnoj domovini.
Na skupu Balkanske (op)sesije u Puli govorili ste o nepristajanju uz monoidentitete
i propisana destruktivna odreenja ovih prostora. Naalost,
meni se ini da smo daleko od
prihvaanja identitetske hibridnosti, i da se ovdje jo vrsto
vjeruje u razlike jednih prema
drugima utvrene jo devedesetih. Na koji se nain moe uspostavi ta hibridnost identiteta?
Je li to ostvarivo iskljuivo na
osobnoj razini?
Po saznanjima savremene
kulturne antropologije, svaka
kultura opstoji samo kao interkultura! Homogenizacija
kulture do nekih poeljnijih
stepena mono-identitetnosti
jeste mogua samo kao intencionalni politiki gest i zahtjev.
U ime politike probitanosti
razlike se namjenski proizvode,
da bi se potom zlorabile kao
tools, kao alatke za stimulisanje
uzajamnog nepoverenja, neprijateljstva, samoobrane.

Znanost o okovima
Predajete komparativnu
knjievnost u Skopju, predsjednica ste Udruenja nezavisnih
pisaca, pa me zanima koliko su
vrste denicije identiteta utjecale na knjievnost. Bez obzira
na suvremene teorije, knjievnosti se ovdje ipak prouavaju
nacionalno i strogo odvojeno, a
identiteti monolitno. U pregledima knjievnosti vrlo rijetko
se npr. istiu utjecaji pisaca iz
jednog prostora na pisca iz drugog. Kakva su vaa iskustva s
time; je li znanost jo u okovima
nacionalnih politika?
Sintagma znanost u
okovima nacionalnih politika
mi se zaista dopada, s tom
napomenom da je moja, matina znanost, komparatistika
moda jedina koja ne podlijee takvoj vrsti ugroenosti.
Razlog je vrlo jednostavan,
a fundamentalan komparatistika jeste po defaultu
kosmopolitska disciplina,
ne samo akademska oblast,
nego jo vie svjetonazor, sa
svojim naelnim stvaralakim
duhom. Upravo se komparatistika odupire pomenutom
izolacionistikom prouavanju knjievnosti. Inae ste
sasvim u pravu: kada se krene
od aktuelnih stanja u naim
nacionalnim knjievnostima,
nerijetko stiemo dojam da
su upravo parohijalni pisci sa
osrednjim vrijednostima, najvie protirali u takvim okol-

X/224, 7. veljae 2,,8.

27

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

nostima, te, na taj nain postali
nosei (mada sumnjiv) reper u
svojim knjievnim sredinama.
To je opet posledica specinog medija knjievnosti kao
umjetnosti koja se nalazi u
najveoj moguoj mjeri ovisna o faktoru (nacionalnog)
jezika, na kome nastaje, da bi
potom sama postala najeom
arenom za konfrontaciju (i
diferencijaciju) nacionalnih
identiteta i goruih pitanja.
Neke od najutjecajnijih studija o balkanizmu napisale su
ene: Maria Todorova, Vesna
Goldswordy, Milica Baki
Hayden... I to na Zapadu i na
engleskom jeziku. Pitanje je da
li bi te studije postale utjecajne
da su izvorno objavljene na
ovim prostorima i na nekom
od ovdanjih jezika. Ima li
u znanstvenom otkrivanju
Balkana neke imperijalne logike? Jesu li diskursi nastali na
Balkanu ravnopravni onima
na Zapadu?
Akademska ravnopravnost
nije nimalo beznaajno, jo
manje naivno pitanje. Upitna
demokratinost, odnosno
uslovna ravnopravnost autora
sa Istoka i Zapada postala je
jednom od uporinih toaka
postkolonijalne kritike zapadnog akademizma. I sebi sam
postavila dilemu da pomenute knjige o Balkanu ne bi
nikada doivele takav iroki
uspijeh da su njihove autorke
jo uvijek ostale da ive i rade
na Balkanu. Odatle proizlazi
nimalo ohrabrujui zakljuak,
kako je selidbenost (dislokacija) autora, jedan od najbitnijih
preduvjeta za njegovo ravnopravno sudjelovanje u akademskom svijetu.
Tako je hijerarhijski sustav ili sprega znanja i moi,
o kome su svojedobno pisali
Foucault i Said, djelotvorno
potvren postojeom asimetrijom akademskih autoriteta,
koja se uspostavlja prvenstveno
obzirom na njihovo podrijetlo.

enske slike muke

kulture Balkana
enske autorice putopisa
i knjievnice kljune su i za
uspostavljanje nekih stereotipova o Balkanu. Upada u oi da
su neke, poput Rebecce West ili
Edith Durham, opisivale samo
muki svijet, i nisu se zanimale
za nain na koji ovdje ive
ene, za njihov poloaj u obitelji, drutvu, obrazovanje, odnose u braku i sl. Zapravo su one
bile fascinirane mukim likovima, patrijarhalnom kulturom i
isticale strastvenost, izravnost,
erotinost... kao neke arhetipske
elemente balkanskog mukarca. Koliko su te predodbe o
Balkanu kao mukoj kulturi jo
prisutne?
Zbilja je zanimljiva diskrepanca o rodnoj dimenzioniranosti Balkana i najutjecajnijih studija o njemu Balkan
su na akademskoj svjetskoj
sceni promovisale pre svega
ene: Todorova, Goldsworthy,
Baki-Heyden i tom se faktu
takoe treba posvetiti panja
koju zasluuje.

S druge strane, autorice prvih putopisa sa Balkana, kako

to dobro zamjeujete, zapravo
su indiferentne na enska
rodna iskustva dapae, pre
svega su obuzete glorikacijom patrijarhalne mukosti i
nedirnute senzualnosti.
Za razliku od Orijenta,
koji se poslovino doima kao
feminizirani kulturni model,
Balkan u imagolokim prilozima zadrava status muke kulture. Danas se to moe pratiti
kroz pomalo udnu hipertroju mukosti i proskribiranje
odreenih, rodno korektnih
kodova odijevanja. Jedan od
primjera, na koji me nedavno
upozorio prijatelj, jeste da nije
uputno nositi recimo crveni al
oko vrata, budui on, svojom
bojom, sumnjivo odudara od
epske muevnosti.
Ja mislim da je kruta naglaenost i inzistiranje na
formalnim rodnim atributima
posledica jedne historijske
traume! To je stanje indukovano tzv. simbolikom kastracijom, odnosno neprekidnim
ugroavanjem mukosti na
ovim prostorima koji su na
due periode, stoljeima bili
pod neijom tuom (imperijalnom) vladavinom i okupacijom. Donekle je to tako ak
i u dananja vremena, kada su
svi izloeni mekoj kolonizaciji, pod nadzorom globalnih
vele-snaga. Onda nastupa to,
to Judith Halberstam naziva,
krizom mukosti, koja opet
uzrokuje potrebu za instantnom konsolidacijom mukog
autoriteta, u obliku nasilja,
kriminala, alkohola.
Vjerojatno je to rodna
matrica od presudnog znaaja za uspostavljanje gore
pomenutih, rigidnih stereotipa
mukosti.

Hard-core Balkan se
dobro prodaje
Svojedobno ste pisali vrlo
kritiki o lmu Undergroundu,
ali i o nagraivanom makedonskom lmu Prije kie. Koji su
se stereotipi promovirali u tim
djelima? Koriste li danas autori
svjesno stereotipe o Balkanu da
bi ostvarili uspjeh u inozemstvu? Je li divlji Balkan ponekad dobra izvozna roba?
Divlji Balkan jeste jedan od internih europskih
egzotizma, ija je imagoloka
mo itekako probitana na
planu umjetnikog marketinga. Nevolja sa time je upravo
u marketinkom pristupu
Balkanu kao egzotinom
safari-parku, od koga se
upravo oekuje potvrda/ otelotvorenje ranijih predstava o
njemu. Srpski redatelj Sran
Karanovi u svom zadnjem
intervjuu, se poalio na to da
inostrani producenti od njega
oekuju (i nancijski podravaju) takve lmove, u kojima
se rabi balkanska mjeavina
krvi, nasilja, rata i strasti, dakle
redukovana vizija jednog prostora, van domaaja savremene
egzistencijalne dramatike.
Obina graanska pria o
ljubavi, otuenju, besmislu,

baenosti u svijet ostaje biti

privilegijom ostalih europskih kinematograja i autora,
kojima je dozvoljeno baviti
se sobom i sopstvenom individualnou. Iz tih razloga su
nagraivana upravo ona (preteno) lmska ostvarenja, koja
podupiru anrovsku aksiomatiku balkanizma u hard-core
varijanti, sa estokim epskim
naturalizmom, u kome nema
prostora za suptilnija duhovna
stanja.

Kulturoloka srodnost
i identitetsko
osiromaenje

Balkan se tretira
kao interni
europski Drugi,
koga treba drati
na odstojanju,
kako ne bi dolo
do nepoeljne
kontaminacije.
Kada je rije
o Balkanu kao
kulturnom
identitetu,
slovenaki
teoretiar Rastko
Monik dao je
brilijantnu dijagnozu
Balkan, to su
drugi!

Pojmovi kao interkulturni dijalog, dijalog kultura,

kulturna razliitost... danas
su postali mjera politike korektnosti i civiliziranosti, pa
je Europska unija ovu godinu
proglasila godinom interkulturnog dijaloga. No, ti su
pojmovi pretvoreni u kliej i
dio administrativnog jezika, a
po nekim interpretacijama oni
upuuju na iskljuivost. S tim
u vezi, bilo mi je zanimljivo
kad ste priali da za knjievni
natjeaj Balcanica u Soji iz
Hrvatske nisu eljeli selektirati
autore; moda bi bilo drukije
da je to ovdje netko upakirao
kao projekt interkulturnog
dijaloga i dobio za to europski
novac. Kakav je stvarni dijalog
kultura na ovim prostorima, to
govore vaa iskustva u suradnji
s ljudima iz Slovenije, Srbije,
Hrvatske...?
Pominjete glasanje za
natjeaj Balkanika, koji je ove
godine odran u Soji. Tamo
na alost nije bila kandidovana
nijedna knjiga iz Hrvatske, ali
takoe ni iz Bosne. Zasedavali
smo pod moderatorstvom
poznatog amerikog slaviste
Andrew Wachtela, sa kime
sam razgovarala upravo o
prosudbenim kriterijima za
ovu nagradu. Oboje smo se,
to mi je odista drago, sloili u
pogledu toga da bi se konano trebala odagnati nepisana
zapovijest kako je lokalna
boja od presudnog znaaja pri
rangiranju dospjelih romana.
Zato bi samo predebeli romani, obuzeti traumatinom
povijeu, kolektivnim identitetima i sl., bili smatrani nekakvom balkanskom knjievnom
paradigmom? Da li bi bilo
mogue da promena uvrijeenog imagolokog sklopa o
Balkanu, krene upravo putem
knjievnosti (kako je napose i
otpoela)? Za autoritet takvog
natjeaja kakva je Balkanika
bilo bi puno bolje ponuditi
upravo ona prevratnika djela,
koja parodiziraju, demisticiraju, de-centriraju jo uvijek
utjecajnu stereotipnu predodbu o Balkanu.
to se tie mojih linih
iskustava u suradnji sa ljudima
iz regiona, mogu potvrditi
da na ovim prostorima vlada
prirodna glad za autentinom,
egzistencijalnom komunikacijom. Svi smo proli kroz izuzetno dramatine promjene,
tranzicijske procese, raspadanje jednih i nastanak drugih

dravnih entiteta. Ono to

meutim ostaje van domaaja
sumnjiavih, politiki konjukturnih diskusija je upravo
duboka, kulturoloka srodnost
ovih prostora, ovih ljudi, koji
su baeni u ne uvijek jasnim
imperativima sopstvenog redenisanja. Bojim se da nas je
to nagnalo u neku vrst identitetnog osiromaenja, svoenja
neeg puno bogatijeg i raznovrsnijeg u nove skorojevike
pretince. I opet, najvei su
gubitnici ovde ljudi od duha,
ljudi sa vie domovina u sebi,
ljudi sa morem u sebi!

Regija mora oivjeti

kroz kulturu
Makedonski pisac
Aleksandar Prokopiev je u
svome izlaganju u Puli naglaavao nunost kulturne obnove
na Balkanu, u kojoj bi se iskoristili pozitivni potencijali ovih
prostora (gotovo jedini je govorio iz te pozitivne perspektive).
No, po pesimistinijim vienjima, politika normalizacija na
Balkanu, pa onda i kulturna,
mogua je tek kada svi budemo
dio Unije, a i tada e se vjerojatno komunikacija nastojati
prije uspostaviti s tzv. velikim
europskim dravama, a ne sa
susjedstvom. Kakvo je vae miljenje, moe li regija oivjeti i
normalizirati se kroz kulturu?
Slubeno i institucionalno, ili
kao i do sada alternativnim
kanalima?
Pozitivni potencijali ovih
prostora na alost ni iz daleka
nisu prepoznati, jo manje
vrednovani ili verikovani na
onaj nain, kakav zavrjeuju.
Balkan, kao i cijela regija, jo
uvijek uglavnom nosi svoju nedragu hipoteku iz prolosti, ali
i politiki obojene sadanjosti.
Pragmatizam koji je moda
zakon na tim, materijalnim
podrujima drutvenog ivota, kada je rije o kulturnom
stvaralatvu i pozicioniranju
konano treba odstupiti u
ime pravih, kreativnih postulata. Nedavno sam snimala
dokumentarni lm sa redateljkom iz Portugala, koja je
dola ovde, ponukana identitetnim problemima, vezana
za Makedoniju. U razgovoru
sa njom, samo se nametnulo
saznanje, koje ste i vi pomenuli
u obliku pitanja. Naime, da
li emo ubudue zaboraviti,
ignorisati jedni druge premda
smo (interkulturni) susjedi?
Hoe li nam jedini obzor
dostojne saradnje biti velike
europske drave? Nije li i to
samo jo jedna od (dodue
dragovoljno preuzetih) kolonizacijskih matrica?
Pitanje je veoma delikatno,
a odgovor nadasve jednostavan. Regija e oivjeti kroz
kulturu, ili e po svom (kratkovidnom) izboru, postati
kulturno neraspoznatljivom.
Mi ne smijemo dopustiti to
da sebe sagledavamo iskljuivo
iz perspektive birokratskih
kancelarija, koje ostaju poslovino gluhe za nae duhovno-stvaralake izazove i
poduhvate.

cmyk

28

X/224, 7. veljae 2,,8.

Balkan imaginariji, mitovi, stvarnosti

Gdje je balkanski Luis Harss?

Aleksandar Prokopiev
Je li mogua jedna (budua) komparativna
knjievna povijest Balkana, kakva je, recimo,
Povijest hispanoamerike knjievnosti. Sa sadanjim
tekuim geopolitikim balkanskim nevoljama
teko. Onda bar jedna takva esejistiko-portretna
knjiga knjievnih majstora regiona, kakvo je
izvanredno djelo Luisa Harssa Pukovnik igra kolice

nekoliko, za mene izvanredno dragocjenih,

razgovora s legendarnim izdavaem AlbertomBertijem Goldsteinom, navraali smo se i na prijevode izmeu makedonske i hrvatske novije knjievnosti, mislei na one iz postjugoslavenskog perioda. Povod
za ovu temu bila je priprema izbora juno-balkanskih
pria Jug-Jugoistok, pod okriljem njegove izdavake kue
Antibarbarus. Goldsteinu su se, u najmanju ruku, veoma
dopale prie makedonskih autora, pa smo, takorei s
nevjericom, zakljuili da osim provokativne antologije
makedonske fantastine prie, Gospodari labirinta, koju
je na struan i reprezentativan nain sastavio Borislav
Pavlovski, u periodu od petnaestak godina nije objavljena knjiga mlaeg makedonskog prozaika (ak i ako se
opredjeljenje mlai upotrebljava za autora s navrenih
pet desetljea ivota). Iako se vrijeme tranzicije u makedonskoj knjievnosti moe nazvati vremenom proze, siguran sam da je mali broj novijih makedonskih prozaika
poznat hrvatskim itaocima (moda po egzotinim prezimenima), i to iskljuivo putem prijevoda u asopisima.
Obrnuta situacija je samo malo bolja: u Makedoniji su u
ovom periodu objavljene samo etiri prozne knjige hrvatskih autora Crnci u Firenci Vedrane Rudan, Muzej
bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli Dubravke Ugrei i
Osmi povjerenik Renata Baretia.

Vano je prodati se na Zapadu!

Ve sam napomenuo da je od poetaka traumatinih devedesetih, pa kroz daljnji politiko i ekonomski
komplicirani period dolo do naleta proze u nacionalnim knjievnostima bive Jugoslavije, od slovenske
do makedonske, usporedo s procesima dravnog osamostaljivanja i tranzicije. Svake godine, na knjievnoj
sceni u novoformiranim dravama armirao se poneki
roman ili (rjee) zbirka pria; i u kvantitativnom i, to
je jo vanije, u kvalitativnom smislu, u posljednjih petnaestak godina postao je vidljiv uspon proze u odnosu
na poeziju u svim eks-jugoslavenskim knjievnostima,
ukljuujui hrvatsku i makedonsku. Onda zato su usahli meusobni prijevodi izmeu ove dvije knjievnosti,
inae prepoznatljive po svojoj bogatoj meusobnoj zainteresiranosti?
Treba rei da su tendencije o nadmoi proze, naroito romana, izrazite i na irem, svjetskom planu.
Istovremeno, na knjievnom polju, upravo se u zadnjim
desetljeima prolog milenijuma (i prvim godinama
ovog), dogaaju neke globalne promjene u recepciji
knjievnih djela, prije svega romana, kao najsinkretinijeg anra: naime, pod uticajem sve izrazitije potroake
logike (mada sporije od pop-muzike i lma) forsira
se zabavna, lako svarljiva komunikativna strana romana, na raun njegovog stilskog i estetskog aspekta.
Reklamiranje (marketing) knjige postaje isto toliko
vano, ako ne i vanije od samog pisanja. Pod takvom
pojaanom, reklamno-propagandistikom izdavakom
politikom, i itateljski horizont se veoma brzo mijenja:
trite sve vie diktira ne samo potranju nego je i briga
za njegovanje estetskog osjeta publike sve marginaliziranija.

cmyk

Prijevodi svjetskih hit izdanja postali su mnogo

isplativiji i za mala knjievna trita, kakva su hrvatsko
i makedonsko, nego objavljivanje originalnih djela domaih autora. I sami pisci kao da podlijeu potroakom
trendu: dobar je onaj autor koji se dobro prodaje! Pisac
kao da postaje trgovac-pojedinac, koji s velikom pomoi
svemogueg Interneta, pokuava iz petnih ila da se to
vie plasira na velike jezike, prije svega na engleskom
(ako moe, super je i na njemakom i na francuskom);
u potrazi za jednim takvim, svojim djeliem svjetske
slave, ponekad pod logom neke sasvim periferne izdavake kue, on kao da je zaboravljen od onog blieg,
regionalnog izdavakog interesa. Zbog toga su i malobrojni meusobni prijevodi u ovoj regiji, kako god se
ona nazivala junoslavenskom (nedovoljno), mediteranskom (najarmantnije), balkanskom

Regionalni pristup kulturi

Ve dulje vrijeme, od meunarodnog projekta
Fenomen Ljubavi i retorika ljubavi u balkanskim knjievnostima i kulturama koji sam u periodu 1996.-1998.
vodio u Institutu za makedonsku knjievnost, preko
ureivanja, s makedonske strane, projekta o balkanskom
eseju Last Page, pa do teme ovogodinjeg pulskog Sajma
knjige Drugi Balkan i izbora Jug-Jugoistok, ukratko,
deklariran sam privrenik regionalnog pristupa knjievnosti. I to ne samo kao komparatista po izboru i obrazovanju nego i kao autor, za koga je poetika srodnost
puno provokativnija kada se geografski i vremenski ne
ograniava. Na Balkan se kao vie puta spominjano
raskre izmeu Istoka i Zapada gleda dvostrukim
arinom: prema Zapadnjacima (odnosno Evropi) ljudi
koji tu ive i stvaraju su mnogo istonije nego to misle
sami o sebi, prema Ovdanjima, mi smo zapadnije
nego to oni misle o nama. Ovo su samo rasprave, prije
svega politike i ekonomske, koje mogu zaliiti na one
stare anegdote o zapetljavanju u dvojne i trojne vorove
koje je veoma teko razvezati. Ako se ve na to ne moe
(hvala Bogu!) reagirati s brutalnom odlunou kao
to je to uradio Aleksandar Makedonski s Gordijevim
vorom, onda je dovoljno da se pokua (jednom, da
ne podcijenimo vlastiti stav), pa ako dijalog ne ide, da
odmah produimo dalje, da ne izgubimo glavnu nit, nit
one druge, potkone, kreativne balkanske moi. Drugi
Balkan! Sa onim to takvo imenovanje evidentno nosi
uzbudljivi, osobeni, umjetniki Balkan! Treba priznati
da osaznavanje tog nesumnjivo stvaralakog Balkana,
i kada je pristrasno, i kada je delikatno, u mnogo emu
nalikuje osvajanju jedne istovremeno poznate i nepoznate teritorije, odnosno onaj to osaznaje istovremeno
se osjea i kao domai i kao konkvistador. Sa aspekta
nacionalnih knjievnih povijesti moraju se olabaviti i
preispitati esto iznasiljene hronoloko i generacijsko
utegnute diobe. S komparativistikog aspekta, odnosi
izmeu djela, autora i pojava, izbjegavaju iskljuivo
bilateralnu analognost, pritom dobivajui precizniju i
svjeiju poetiku konceptualnost. S takvim komparativno-regionalnim kljuem, knjievne se i kulturoloke
paradigme (npr., postmodernizam u eks i postjugoslavenskim prostorima) obogauju i sinhronijski i istorijski, a izbjegava se i onaj prizvuk kolonijalne avanture,
koji zapadna kritika jo koristi kada pokuava regionalno otkriti knjievni Balkan.

Balkanska knjievnost kao

hispanoamerika knjievnost
Je li mogua jedna (budua) komparativna knjievna
povijest Balkana, kakva je, recimo, Povijest hispanoamerike knjievnosti. Sa sadanjim tekuim geopolitikim balkanskim nevoljama teko. Onda bar jedna
takva esejistiko-portretna knjiga knjievnih majstora
regiona, kakvo je izvanredno djelo Luisa Harssa Los
Nuestros, prevedeno u nas kao Pukovnik igra kolice,
koje na suptilan, ali siguran nain promovira latinoamerike pripovjedae, i to prije nego to e veina od
njih doivjeti svoj svjetski bum (Pukovnik igra ko-

leksandar Prokopiev autor je vie proznih

knjiga te doktor znanosti i znanstveni
suradnik Instituta za makedonsku
knjievnost u Skopju. Smatra se jednim od
istaknutijih predstavnika tzv. petog kruga
suvremene makedonske knjievnosti. Pripovijetke
su mu objavljivane na desetak svjetskih jezika i
zastupljene u vie antologija makedonske proze.

Drugi Balkan! S onim to takvo

imenovanje evidentno nosi
uzbudljivi, osobeni, umjetniki
Balkan! Treba priznati da
osaznavanje tog nesumnjivo
stvaralakog Balkana, i kada je
pristrasno, i kada je delikatno, u
mnogo emu nalikuje osvajanju
jedne istovremeno poznate i
nepoznate teritorije, odnosno
onaj to osaznaje se istovremeno
osjea i kao domai i kao
konkvistador
lice izdana je 1966., znai prije nego to su se pojavile
Marquezove Sto godina samoe, a Cortazarove kolice tek
to su objavljene), bez ikakvog ziheratva ili klanovske
pristrasnosti, svojstvenih brojnim balkanskim kritiarima. Sa spisateljskim armom i lucidnom kritinou,
Harss nam pribliava stvaralake (i ljudske) osobenosti
Asturiasa, Carpentiera, Borgesa, Onettija, Cortazara,
Rulfa, Fuentesa, Marqueza, Llose. Danas, svako od ovih
imena je svjetski poznato, ali tada, kada je Los Nuestros
stvarana, mnogi od njih su jo lokalni. Koristei upravo regionalni kriterijum, ali i Harssovu neoptereenost
pretjeranim strahopotovanjem i bojaljivou prema
knjievnim vladarima, ova knjiga je, siguran sam, korjenito mijenjala svijest o strategiji u estetskom tumaenju uzajamnosti latinoamerikih knjievnosti.
Povijesti knjievnosti, kao uostalom i sve povijesti,
piu pobjednici. Nemali broj vrijednih knjievnih djela,
pa ak i remek-djela, ostaje zabaen po periferijama
knjievnog interesa zbog malog obima jezika na kojem
su napisani, ili, to je jo nepravednije, zbog aktualnih
geopolitikih interesa velikih. Zato je primjer Harssa
u oblikovanju i nijansiranju razliitih glasova jedne
do tada polupoznate knjievne teritorije primjer za
uvaavanje! Evo to on kae o izboru u uvodu knjige:
Nastojali smo da im uzmemo mjeru prema njihovoj
vlastitoj veliini. Imali smo namjeru da dovedemo u
suglasnost ne uvijek inkompatibilne kategorije urbanog
i regionalnog, naturalistikog i metazikog. Ali smo
uvijek vie naglaavali ono to se izdvaja od onog to je
reprezentativno ili tipino, polazei od pretpostavke da
tipino postaje jo tipinije zbog slabosti nae knjievnosti vie nego zbog njenih vrlina.
Gdje je balkanski Luis Harss? Pitanje moda retoriko zbog svoje idealiziranosti, ali moda sudbinsko za
one koji su direktni protagonisti ovih bogatih, raznolikih knjievnosti u sjeni.

Temat priredila Katarina Luketi.

X/224, 7. veljae 2,,8.

29

vizualna kultura

Beke slike i sliice

Olga Vujovi
Najposjeenije beke izlobe
trenutno su Kasni Tizian u KHM
(Kunsthistorishes Museum, odnosno
Muzej povijesti umjetnosti) i Zbirka
Batliner Od Moneta do Picassa
postavljena u Albertini, a vrijedi
spomenuti i Kinu, suoenje, zatim
Istinsku romansu alegorije ljubavi
od renesanse do danas i Viva la Muerte
o sponama umjetnosti i smrti u
Latinskoj Americi

a poetak ovog napisa o aktualnoj bekoj likovnoj razglednici

to podrazumijeva dvodnevni
usiljeni mar kroz izlobene, galerijske
i muzejske prostore spomenut u
dvije zanimljive izlobe koje su, naalost, zatvorene. Poela bih s imenom
koje je u Zagrebu postalo negativnim
simbolom samovolje, iako sam arhitekt
Boris Podrecca s tom situacijom nema
izravne veze. Naime, u zgradi Bekog
gradskog osiguranja bila je dva mjeseca
na uvidu serija fotograja Podreccina
rada i nesumnjivo se radi o promiljenom, modernom i duhovitom autoru.
Sredinje mjesto u izlobenoj dvorani
zauzimala je maketa zagrebakog
Cvjetnog prolaza i kada ne bismo znali
situaciju na terenu, mogli bismo biti
zaueni ogorenim protestima graana. Sama maketa pokazuje armantno
osmiljen prolaz kojim se uz laganu i
zabavnu etnju dolazi s trga na usporednu ulicu, no ne prepoznaje se ni irina
okolnih ulica (Varavska, Gundulieva,
Ilica) niti autonomnost trga (oni koji
malo bolje pamte, moda e se sjetiti ljupkosti Preradovieva trga prije
obnove; moda e se sjetiti i kako su se
pojedinci vezivali za drvea ne bi li ih
obranili od sjee neuspjeno! Bojim
se, kako nekada tako i sada). No,
maketa je jedno, a stvarnost ipak neto
posve drugo. Usput reeno, Podrecca
je vrlo lijepo osmislio i Tartinijev trg
u Piranu, ali ga jo uvijek nije dovrio;
no, kao to ree jedan upueni ovjek,
Strah i pohlepa najjai su ljudski osjeaji. E pa bojim se da e pohlepa ipak
probiti prolaz...
Druga izloba, koja je dva i pol
mjeseca privlaila publiku u KHM
(Kunsthistorishes Museum, odnosno Muzej povijesti umjetnosti) bila
je Kasni Tizian, no na nju ljubitelji
umjetnosti zapravo nisu zakasnili jer
je odmah potom postavljena (od 1.
veljae do 21. travnja) u venecijanskoj
Galeriji dellAccademia. Potpuni uvid
u rad ostarjelog Tiziana bio bi obilazak
izlobi u rodnom mu Pieve de Cadore
i Umjetnikoj galeriji u Bellunu, no to
je, tu je: preostaje samo jo Venecija.

Uz nesigurnu godinu roenja, slikar

je 1576. umro u visokoj dobi od blizu
devedeset godina, a slikao je gotovo do
zadnjih dana. Portreti, antike teme,
sakralne scene nita mu nije strano i
svemu pristupa na jednako nemaran
nain. Ova pomalo heretika izjava
trebala bi ukazati na drukiji slikarski
pristup u odnosu na njegove ranije
radove u kojima je gotovo prototip tzv.
renesansnog koloristikog slikarstva.
Sada je to mrljevit, iz blizine gotovo
neuhvatljiv prizor. No, iz prave udaljenosti radi se o punokrvnom i uzbudljivom nainu rada; uvjetno govorei
impresionistikom. Prema napisima
o Tizianu, imao je on prilino prgav
karakter, to je s godinama samo moglo
biti pojaano i to je moda jedan od razloga zato je slikao po svojoj volji, ne
slijedei doslovce narudbu. Navodno
bi slika bila onoliko izslikana koliki bi
bio isplaen honorar.

A sada Albertina
Uz Tizianovu izlobu, koja je otputovala prema lagunama, najposjeenija
beka izloba jest dio Zbirke Batliner
Od Moneta do Picassa postavljena na
dva kata Albertine. Ono to je, dakako, samim Beanima najvanije
jest injenica da je petsto umjetnina
spomenute zbirke postalo svojinom
Albertine, a njih tristotinjak moe se
razgledati do 6. travnja. Iz razumljivih
marketinkih razloga u naslov su stavljena ba imena slikara prevratnika,
no najbolji su radovi onih koje moda
ne oekujemo Modiglianieva ena
u koulji, Chagallovo Majinstvo ili
Baconova Sjedea gura. Dakako, zanimljivi su i radovi lanova skupina Plavi
jaha i Most, Degasove balerine ali i
Maleviev ovjek u suprematistikom
krajoliku, pa valja rei kako doista ima
svega, osrednjeg ali i izvrsnoga, kako to
esto biva u zbirkama. Kako Albertina
pripada meu one institucije koje svoje
izlobe temelje na vlastitu fundusu,
ukoliko u njoj pokazuju neto gostujue usporedno redovito organiziraju
tematske izlobe iz svoga fundusa, pa
se tako moe razgledati, do sredine
oujka, izbor radova prema kriteriju
svrstavanja u suvremenu umjetnost,
nastalih nakon 1970. Do 10. veljae
dostupna je i izvanredna izloba dvanaest velikih crtea aktova Karela Appela
(1921.2006.), jednog od osnivaa grupe CoBrA. Snaan zamah, ekspresivan
izraz i dojmljiv pokret karakterizira ove
izvanredne gure nastale osamdesetih
godina prolog stoljea i po mojem
dojmu, to je najbolje Appelovo to sam
ikada imala prilike vidjeti.

Ni konjunice vie nisu

Museum Quartier meka je svakom
ljubitelju umjetnosti i ukoliko nije
vidio stalni postav, odnosno postave, moe tamo provesti cijeli dan. U
ovom u se napisu dotaknuti tek nekih
izlobi. Pod nazivom Kina, suoenje
stvarnosti do 10. veljae u Mumoku
se moe razgledati skupna izloba
kineskih suvremenih autora ija nam

imena, bojim se, jo uvijek ne znae

puno. Poigravajui se svakodnevicom u
Kini, ali i odnosom vanjskog svijeta
prema njima, kineski umjetnici pokuavaju denirati injenice. Kao primjer
spomenut u rad Liuja Jianhua koji
se sastoji od nepreglednog broja nagomilanih triarija, plastinih predmeta
tipa sve po 10 kuna, koji nadiru iz
kontejnera. U prvi mah to izgleda zabavno, ali kada se promatra osvijesti i
shvati da su proizvoai i prodavai po
nesrei upleteni u ovakvu primitivnu
i bespotrebnu trgovinu, onda to brdo
igraaka i drangulija poprima potresnu
dimenziju.
U prostorima Kunsthallea postavljene su dvije izlobe Istinska romansa
alegorije ljubavi od renesanse do danas
(do 3. veljae) i Viva la Muerte (ivjela
smrt, o vrstim sponama umjetnosti i
smrti u Latinskoj Americi; izloba je
otvorena do 17. veljae). Osobno mi
je u prvoj spomenutoj izlobi najuzbudljiviji video rad Petera Weibela
u kojem se pretapaju enske gure s
razliitih slika stvarajui neprekinuti
niz preobraaja, te lm sastavljen od
sekvenci iz razliitih lmova u kojemu
se prate promjene ljubavnih ciklusa
od njenosti preko nasilja do traginih zavretaka. Sama izloba takoer
se bavi najrazliitijim elementima u
ljubavnikim odnosima u raznovrsnim
likovnim medijima: od ljupkosti do
ironije. Sam postav je pomalo naporan
i nisam sigurna mogu li se iitati svi
njegovi elementi no je li to i nuno?!
Druga, smrtna izloba je, prema oe-

kivanju, izrazito morbidna, no ukazuje

na ono to je i najava izlobe kroz rijei
Octavia Paza: Na kult smrti je kult
ivota.

Nagrada Essl
Zbirku Essl poznajemo zbog njezine
prezentacije svojedobno u Zagrebu (to
je bio samo djeli, naravno) a budui
da se raspisuje i Godinja nagrada Essl,
za koju se natjeu i nai mladi umjetnici, onda je pomalo i svojatamo. Vrlo
zgodan podatak jest da je Muzej Essl
u Klosterneuburgu postao blii Beu.
Naime, osiguran je, uz kupnju ulaznice
za ulazak u Muzej, besplatan prijevoz s
Albertinaplatza i povratak, pa se time
smanjuje napor i dodatan troak za
odlazak na izlobu. Hrvatski dobitnici
Nagrade Essl za proteklu godinu su
Tonka Malekovi i Zlatan Vehabovi
(prva i druga nagrada), pa je zanimljivo
usporediti njihove radove s nagraenima iz eke, Slovake, Maarske i
Slovenije. Dakako, svaki iri je donositelj vlastita, dakle subjektivnog suda, pa
se tako moemo pitati o probiranju,
svrstavanju usporedo tradicionalne
slike i aave instalacije. U svakom
sluaju, nai su mladi predstavnici dojmljivi.
Dakako, ova trka kroz galerije i
muzeje u neiscrpnom Beu jest samo
impresija, jer tu je jo sjajna izloba
arhitekture u MAK-u, izloba belgijskog simbolizma u Kunstforumu na
Freyungu, sveza slikarstva Bea i Pariza
u Donjem Belevedereu, izvrsna zbirka
porculana u Muzeju Lichtenstein...

BENEFIT KONCERT
ZA ETVRTI ANARHISTIKI SAJAM KNJIGA
PETAK 08.02. 20:00
etvrti Anarhistiki sajam knjiga (ASK) dogaa se u Zagrebu od
11. do 13. 04. 2008., pa se i ove godine prikupljaju sredstva za
organizaciju sajma. U tome pomae i Movara benet koncertom.
ANTENAT (Zagreb)
Sub reggae.
VASELINE CHILDREN (Zagreb)
Rnr hardcore punk.
MIKROFONIJA (Zagreb)
Legende zg melodinog punka.
HIJOS DEL PUEBLO (Pula)
Politiki hc crust.
ASK predstavlja pokuaj stvaranja dugoronog projekta koji e
se razvijati, i nadamo se, iz godine u godinu okupljati sve vei
broj sudionika i sudionica, bilo da je rije o izdavakim kuama,
grupama, malim projektima, promatraima i promatraicama, ili
tek znatieljnicima/ama koje zanima o emu je tu zapravo rije.
Prva tri Anarhistika sajma knjiga su bila uspjena, barem
prema reakcijama sudionika i sudionica, ali i osoba ukljuenih
u organizaciju cijelog dogaaja. Sajmovi su okupili pedesetak
izdavakih kua i projekata, te par tisua posjetitelja i
posjetiteljica. Tijekom sajma dogaaju se i izlobe, predstavljanja,
diskusije i projekcije lmova.
Vie o sajmu: www.ask-zagreb.org
upad: 20 KN

cmyk

30

X/224, 7. veljae 2,,8.

razgovor

Dejan

Ajdai
Ajda

Online biblioteka www.rastko.org.yu i etnomitovi

a poetku, ukratko pojasnite kako je iniciran
Projekt Rastko, online
biblioteka srpske i slavenske
kulture (http://www.rastko.
org.yu/), s obzirom na to da ste,
kako mi se ini, po navedenom
projektu upravo prepoznatljivi u
naim etnolokim, folkloristikim
i kulturnoantropolokim krugovima?
Prve srpske tekstove na
Internetu su postavili retki
matematiari i ziari koji su
imali dostup univerzitetskim
serverima u Americi. Sa poveanjem dostupnosti Interneta
nakon malog i sluajnog izbora
stihova, omiljenih poslovica i
aforizama, na mrei su se javili
strunjaci razliitih oblasti, pa
i stvaraoci i istraivai humanistikih i drutvenih nauka.
Ovladavi potrebnim tehnikim
znanjima ili uz pomo vebmastera poeli su sami da kreiraju
sadraje u okviru svojih struka. Projekat Rastko stvorili su
upravo stvaraoci okupljeni oko
dramaturga Zorana Stefanovia.
Bilo je to vreme kada su u Srbiji
stvarane prve line prezentacije
pisaca i slikara. Projekat Rastko
zapoeo je svoj rad pre neto
vie od deset godina, 1997.,
izborom iz savremene srpske
drame u zamiljenoj biblioteci
srpske kulture. Znao sam krug
ljudi koji su stvorili taj projekat,
ali sam se ukljuio neto kasnije.
Prihvatio sam Zoranovu ponudu 1999. da budem upravnik.
Prolazei kroz brojna iskuenja,
suoavajui se sa razliitim, pre
svega nansijskim preprekama,
mi smo uspeli da napravimo
razgranatu mreu koja povezuje
razne kulture, mreu koju na
Internetu znaju i koriste i ljubitelji i profesionalci. Projekat
Rastko ima i nedostatke koje mi
najbolje poznajemo. Ima dosta
stranica sa spiskovima autora i
stranica po tematskim oblastima
koje nisu osveavane tako da
ne daju realnu, tj. punu sliku
tekstova koji postoje. Biblioteke
nisu ravnomerno obogaivane,
a nismo mogli ni da digitalizujemo mnoge priloge koje smo
eleli da objavimo. Ali potovanje velikog broja korisnika prema Projektu Rastko i dosadanji
angaman saradnika liavaju nas
prava da posustanemo.
Najvea je po obimu matina biblioteka sa razuenom
podelom na razliite umetnosti
i nauke. Regionalne biblioteke
i biblioteke kulturnih veza sa
drugim narodima predstavljaju
ve prepoznatljiv prol Projekta
Rastko. Nedavno smo uveli jo
jedan tip biblioteka posveenih
tematskim oblastima nezavisno
od jezika. Mislim da e pored

cmyk

novih regionalnih i bilateralnih

biblioteka koje planiramo da
otvorimo, taj novi tip kolekcija
ponuditi interesantne sadraje u
okviru uih oblasti. Na primer,
planiramo otvaranje biblioteka
o budizmu, islamu, o avangardi,
neoavangardi i dr. Danas je
Projekat Rastko mrea koja ima
planove za dalje irenje, dalje
povezivanje virtuelnog i nevirtuelnog predstavljanja kulture i
duhovnih blaga raznih naroda.

Projekt Rastko Hrvatska

Danas se navedena online
biblioteka obino opisuje kao
meunarodni neprotni izdavaki sustav u desetak drava
i sa stotinama suradnika/ica te
kao najposjeeniji sajt za kulturu
na Balkanu, a pritom, kako ste
ve nekoliko puta istaknuli, neka
svjetska sveuilita prilagoavaju svoje programe vaim programima, posebice za povijest i
slavistiku. Postoji li ikakva suradnja s hrvatskim sveuilitima,
a posebice to se tie folkloristike,
etnologije i kulturne antropologije?
Projekat Rastko je do sada
stvarao projekte kada bi obezbedili makar dvoje-troje saradnika koji mogu da digitalizuju
tekstove za svoju biblioteku i
pripreme ih za Internet, koji
pored toga imaju kontakte u
svojoj sredini i mogu da proire
krug saradnika. Mi smo nove
projekte otvarali sa najmanje
pedesetak priloga. Tako smo, na
primer, neke projekte zapoeli,
ali ih nismo doveli do otvaranja.
Iz Hrvatske smo dobijali i dobijamo pisma sa pitanjem kada
planiramo da otvorimo Projekat
Rastko Hrvatska. Mi jo nismo
uspeli da spojimo zainteresovane ljude koji se bave kulturom u
Hrvatskoj a ele da je predstave
Srbima, koje interesuje kultura Srba u Hrvatskoj, kojima
je bliska koncepcija Projekta
Rastko i koji vladaju osnovnim
internetskim i kompjuterskim
tehnologijama. Do sada situacija nije bila zrela za otvaranje
Projekta Rastko Hrvatska, ali mi
smo otvoreni i raspoloeni za
nove poduhvate.

irilica i latinizatori
Kako sudjelujete u razvoju
nekoliko irilinih projekata,
obino vas navode kao znanstvenika koji kvantitativno
radi na popularizaciji irilice na
Internetu. O kojim je sve projektima, uz spomenuti Projekt
Rastko, rije?
irilica je danas u Srbiji
ugroeno pismo. Iako temelj
vievekovne pisane tradicije od
poetaka pismenosti do savremenog doba, ona se danas ma-

Suzana Marjani
S predavaem srpske
knjievnosti i jezika na
Kijevskom slavistikom
univerzitetu i Institutu
filologije Nacionalnog
univerziteta Taras evenko,
razgovaramo o online
Projektu Rastko, kao i o
manipulativnoj upotrebi
mitova i stereotipova iz
prolosti

Svest o ogromnoj
promenljivosti
Interneta u
nacionalnom
domenu i jo
ire Interneta
na nacionalnom
jeziku, upuuje
istraivae kulture
na to da nacionalni
(inter)net zasluuje
svoje istoriare.
Moda takva ideja
nekome izgleda
preuranjena

nje koristi nego latinica. To je

pitanje posebno bilo osetljivo u
sferi kompjuterskih tehnologija.
Odnos irilice i latinice u
kulturama istone pisane tradicije ima i iri kontekst. Postoji
meunarodno standardizovana
latinika transliteracija svih irilikih azbuka, i verujem da ne bi
bio preveliki problem napraviti
univerzalni latinizator za razliite nacionalne latinice. Time bi
zainteresovani itaoci i strunjaci mogli lake i fonetski pravilnije da itaju tekstove koji se
objavljuju na istoku. Meutim,
pitanje odnosa ova dva pisma
ima i drugu dimenziju koja se
tie spoljanjeg ili unutranjeg
pritiska da irilike pisane tradicije zamene svoje pismo, kao to
je to uradila Rumunija, i preu
na latinicu. Tu se ve javljaju
drugi motivi i metode borbe
za pismo. Latiniki desant austrijskog slaviste Krontajnera
u Bugarskoj doiveo je krah, a
sam profesor bio je posramljen
oduzimanjem poasnih zvanja
koje je tamo imao. U Bugarskoj
je sastavljena i veoma interesantna knjiga sa izjavama,
tekstovima, reakcijama na ovu
inicijativu. U zapadnoj Ukrajini
postoji vie tvoraca ukrajinske
latinice, koji nazivaju svoju verziju latinice po sebi. Ji, jedan od
najuglednijih lavovskih asopisa,
nudi tekstove i na latinici, a na
njihovom i na nekoliko drugih
sajtova moe se koristiti latinizator.
Kada je re o irilinim
projektima, Projekat Rastko je
najaktivniji u zatiti irilice u
krugovima informatiara i korisnika Interneta. Na je projekat
bio jedan od prvih irilikih
sajtova u Srbiji, ali nikada nije
potiskivao latinicu. Uprkos
dodatnom vremenu i tada jo
skupom memorijskom prostoru
svi su tekstovi bili objavljivani i
na latinici i na irilici. Projekat
Rastko sa partnerima sa sajta
cirilica.org je izdao disk sa
svim kompjuterskim alatima i
konvertorima i prilino dobrim
izborom irilikih fontova.
Osim toga, uestvujemo na
skupovima koji se tiu irilice i
objavljujemo tekstove o njoj.

Internauti,
internetnologija
Ivan olovi u knjizi
Etno: prie o muzici sveta
na Internetu (2006.) istie da
etnolog-antropolog moe i na
Internetu prakticirati ono to
mnogi smatraju specinou
njegove znanosti: sudioniko
promatranje. Naime, moe
se ukljuiti u ivot pojedinih
virtualnih zajednica, od kojih
neke sebe nazivaju virtualnim

selima, a pritom su mu i na raspolaganju i grupe koje internauti formiraju da bi diskutirali o

onome to ih meusobno zanima.
Koja ste sve istraivanja proveli
u okviru te, kako je Ivan olovi
naziva, internetnologije (etnologija na Internetu)?
Meni su takva istraivanja veoma interesantna. To
nije oblast koju sistematino
pratim, ali sa zanimanjem
itam tekstove i knjige o zajednicama na Internetu i uticaju
Interneta na nau svakodnevicu.
Za vreme kratkog upravljanja
Univerzitetskom bibliotekom u
Beogradu 2003., pokrenuo sam
tribinu o Internetu i kulturi na
kojoj su teme bile posveene
Internetu i jeziku, globalizaciji,
digitalnoj umetnosti, prevoenju, bibliotekama, naunim
informacijama. Na njoj su
znalci umetnosti, obrazovanja,
webbiblioteka i stvaralatva na
Internetu uz pokazivanje odgovarajuih webstranica i sajtova
govorili stvari koje su ponekad
izlazile iz okvira sadanjosti
i ulazile u projekcije mogue
budunosti.
Neke od pojava koje su doskora bile tema kiberpank fantastike, kao na primer, stvaranja
trodimenzionalnih virtuelnih
gradova, drava, virtuelnih groblja, danas se ve realno ostvaruju na Internetu. Uveren sam
da Internet zavreuje jo veu
panju istraivaa, jer je on ivo
mesto komunikacije, formiranja i utvrivanja stereotipova i
modela oseanja, pa ak i nekih
vidova ponaanja. Nikada do
sada nije postojalo bre i monije sredstvo sakupljanja ljudi
i ta pojava je posebno vidljiva
na srodnim sajtovima, forumima i blogovima. Paradoksalno
sapostojanje centralizacije i
decentriranja jako je ispoljeno
na Internetu, kao i sva svojstva
predstavljanja koja proistiu iz
razliitih aspekata virtualnosti.
Veoma su mi zanimljive strategije graenja virtuelnih linosti,
iako nisam stvorio niti planiram
da stvaram neku virtuelnu linost.
to se tie dela pitanja o mojim istraivanjima, njih je malo.
Neki od tih tekstova predstavljaju proste prikaze stanja u
odreenom vremenskom trenutku u meni bliskim oblastima
lologiji, folkloristici, slavistici. Prvi takav prilog napisao
sam o pojavi prvih internetskih
stranica o srpskoj knjievnosti i
tada jo nereenim problemima
pravilnog predstavljanja svih
slova na Internetu, a potom o
jezikim novinama sa pojavom
Interneta. Nekoliko lania o
slavistici, o slovenskoj folklo-

X/224, 7. veljae 2,,8.

31

razgovor

Zbogom dinosauri,
dobrodoli krokodili!
S obzirom na to da ve dugi
niz godina radite u Kijevu
(Institut lologije Nacionalnog
univerziteta Taras evenko)
moete li, naravno, ukratko iz
aspekta politike antropologije
komentirati politiku situaciju u
Ukrajini danas, na nain kao to
je to npr. bugarska etnologinja
Radost Ivanova uinila u svojoj
knjizi Zbogom dinosauri, dobrodoli krokodili!, a koju ste
preveli i objavili u Biblioteci XX
vek 2000. godine?
Ukrajinska etnologija
jo nema knjigu slinoj zbirci ogleda Radost Ivanove.
Meni je rad na toj knjizi inio
veliko zadovoljstvo jer sam
tokom prevoenja u pitkom
i razumljivom naunom stilu
Radost Ivanove otkrivao duboka saznanja i promiljanja o
folkloristikom i etnolokom
sagledavanju politike zbilje.
Poslednjih godina u Ukrajini je
bilo dosta masovnih okupljanja
sa politikim zahtevima, meu
kojima je po ishodu i masovnosti najpoznatija narandasta
revolucija. U tom sueljavanju
zastupnika dve opcije mnogo
toga je bilo podatno analizi po
metodi Radost Ivanove simbolika boja, simbolika podela
prostora u topograji gradova
kao pozornica politikog teatra,
nain preosmiljavanja tekstova
iz kulturnog naslea, korienje
parodije i drugo. U javnom ivotu Ukrajine politika zauzima
mnogo strasti, vremena i panje,
pa potencijalni antropolozi politike svakidanjice imaju mnogo
materijala za istraivanja. Oko
svakog od kljunih aktera politike scene plete se gusta mrea
simbola i legendi koje se dopriavaju. Nekada su i sami politi-

ari dodavali podsticaj za bujanje novih tekstova poznata je

Juenkova ljubav prema pelarstvu, Janukovievo spominjanje maka Leopolda, junaka sovjetskog crtanog lma ili
brak engleskog rok muziara
sa erkom Timoenko.

Kodovi slovenskih kultura, naslovnica asopisa, broj 8, 2003.

ristici na Internetu te samom

Projektu Rastko predstavljali su
trenutnu ksaciju tih internetskih resursa. Svest o ogromnoj
promenljivosti Interneta u
nacionalnom domenu i jo ire
Interneta na nacionalnom jeziku, upuuje istraivae kulture
na to da nacionalni (inter)net
zasluuje svoje istoriare. Neke
postojee istorije nacionalnih
netova potvruju neodlonu
vanost ovakvih prouavanja.
Moda takva ideja nekome
izgleda preuranjena. Ne sumnjam da jo ima ljudi kojima
Internet ne predstavlja dostojan
predmet istraivanja i koji se
sa podsmehom odnose prema
njima, ali sam vie nego uveren
da Internet zavreuje panju
istoriara, i da ima ljudi koji bi
sa razumevanjem takav posao
obavili na nekom segmentu
njegovog postojanja. I ire, prouavanja Interneta e dobijati na
znaaju. Na tom polju, napisao
sam kratak rad o nainima
metaforike konceptualizacije
Interneta, potom u asopisu
Kodovi slovenskih kultura (broj
posveen temi Smrt) o predstavama smrti sa kosom na
slovenskom Internetu u kome se
ocrtava promena odnosa prema
ovome nekada zastraujuem
liku.

Zlatne pletenice Julije

Timoenko
Postoje li neka etnomitska
znaenja u zlatnim pletenicama ovjenanih na glavi u liku
i djelu Julije Timoenko, inae
jedne od centralnih ikona naranaste revolucije?
Mogu li zlato, krug,
venac postavljeni visoko na
vertikalnoj osi sveta izazivati
neku drugu asocijaciju osim
na drevno i mono boanstvo
suneve svetlosti. Doista zvui
preterano, pa ni princezu gasa
politiki mitotvorci Ukrajine
ne nazivaju boginjom Sunca.
Julija Timoenko je jarka linost
izrazite harizme, pa sve to je sa
njom povezano zadobija svoje
znaenje, ukljuujui i takvu
frizuru kao upadljiv deo njenog
izgleda. ak i u ozbiljnim izdanjima novinari tumae razloge
retkih njenih pojava bez pletenice, te nagaaju mogua znaenja takve promene. U onim
manje ozbiljnim novinama ili
internetskim komentarima stvar
ide i dalje izvode se dalekosene projekcije promene kursa
njene politike sile i budunosti
Ukrajine.
Pletenice ovijene oko glave,
svakako, imaju neku starinsku i folklornu komponentu
u narodnim predstavama i
verovanjima, koja se dodatno
istie u okvirima evropskog stila
oblaenja ove politiarke, koju
zovu i Ledi Ju. ene su ranije
ak izvodile magijske radnje
da bi im pletenica bila duga i
debela. Ono to je Ukrajincima
prepoznatljivo, a ne mora biti
poznato strancima jeste da su
tako upletenu kosu nosile dve
najznaajnije ukrajinske knjievnice kraja 19. veka, ena koja
je svoja realistika dela potpisivala mukim imenom Marko
Vovok kao i modernistika
pesnikinja i dramaturg Lesja
Ukrajinka.
Osim toga, koje su sve mitske
gure o Majci Rusiji prisutne
u politikim govorima proruski
orijentiranih ukrajinskih politiara i politiarki koji oponiraju
Viktoru Juenku koji Ukrajinu
nastoji uvesti u EU i NATO
usprkos tradicionalnim vrlo
vrstim i maehinskim poveznicama s Majkom Rusijom?
Poslednjih nekoliko vekova vei deo Ukrajine se nalazio u ruskoj carskoj imperiji.
Ukrajinci su bili u podreenom
poloaju u odnosu na Ruse, a
ukrajinski nacionalni identitet bio je grubo potiskivan. U
sovjetskom periodu nasuprot
proklamovanom priznavanju
nacionalnih prava, Ukrajinci
su u mnogo emu morali
ustupati mesto ruskom jeziku
i kulturi. Zajedniki ivot dva
slovenska naroda, u zvaninom
sovjetskom diskursu ocrtavan
je mekano u okvirima rodbin-

U situaciji oko
Kosova politiku
podrku Rusije
stavovima Srbije
pre vidim na
terenu interesa
i slinih stavova
u odnosu na
meunarodno
pravo u pokuajima
dovravanja
politike podele
bive Jugoslavije.
Na kraju krajeva,
da su utemeljitelji
dananje Evrope
mislili o drugim
narodima
kao venim
neprijateljima ili
prijateljima, malo je
verovatno da bi do
Ujedinjene Evrope
uopte dolo

ske terminologije kao odnos

starijeg i mlaeg brata. Sa
osamostaljenjem Ukrajine u
odnosima dva naroda mnogo
toga se promenilo. Razlike
izmeu dva naroda postoje, ali,
valjda nije sporna ni realna bliskost Ukrajinaca i Rusa. Stoga
je stereotip bratskog odnosa
Rusa i Ukrajinaca postao jo
vaniji i onima koji ga rue,
i onima koji ga ele odrati u
nepromenjenom vidu. Po mom
miljenju, u plenu su mitske
svesti i jednih i drugih, jer se
bez stvaranja velikih napetosti
ne mogu Rusi, a posebno Rusi
koji ive u Ukrajini uvredljivo
povezivati sa nasiljem komunista, autoritaraca i Azijata,
niti se sa druge, ukrajinofobske
strane, ukrajinske patriote ne
mogu nazivati nacionalistima
ili faistima. Takve se optube
mogu uti u govoru javnih
linosti, a verovatno je jo gore
kada se takvi stavovi preutno
podrazumevaju. Za promenjene prilike i odnose oigledno
su potrebni novi izrazi. Na
sreu u Ukrajini ima dostojnih
zastupnika umerenog, patriotskog stava koji ne prelazi u mrnju prema neistomiljenicima.
Ne treba zaboraviti ni postojanje realne politike i ekonomije. Glavna zastupnica vrste
zajednice tri istonoslovenska
naroda Natalija Vitrenko sada
nije ula u parlament. U odnosima Rusije i Ukrajine, Ukrajina
danas nije samo rtva, ona ima
i svoje interese da odrava dobre odnose sa svojim susedom.
Kakvi e biti budui odnosi dva
naroda, da li e u njima odluujuu ulogu igrati dogovori ili
sukob sa manipulativnom upotrebom mitova i stereotipova
iz prolosti, pokazae svakako
budunost.
Kao to je politiki arhetipski
odreeno, Kosovo i njegovu nezavisnost podupire SAD, a uz
Srbiju vrlo postojano stoji Rusija
koja ovime pokazuje da se danas
ipak i usprkos svemu niti jedna
odluka ne moe donijeti bez nje.
Na kojim autohtonim mitovima
u tom pitanju poiva povezanost
Srbije i Rusije?
Slovenska srodnost oigledno ne predstavlja osnovu arhetipskih politikih predstava o
bliskosti Rusije i Srbije jer bi na
tim temeljima morala postojati
slina bliskost Srba i sa drugim
Slovenima. Oigledno, bliskost
Rusa i Srba ne proistie prvenstveno iz slovenolskih korena.
Veliku ulogu u odnosima Rusa
i Srba odavno ima pravoslavna
vera. Ali istorijske su veze takoe veoma jake posebno poev
od 18. veka kada je zahvaljujui Ruskom Carstvu dolo do
obnove duhovne kulture Srba u
trenutku pretnje od germanizacije i unijaenja u urbi Austrije
da slomi nacionalni identitet
slovenskog naroda koji mu
kao kompaktna zajednica vie
nije bio neophodan. Sredinom
tog veka Srbi ociri su poeli
da se sele u Rusiju, dananju
Ukrajinu, i tamo dobili, dok je
to bilo korisno, na upravu dve
teritorije koje su nosile ak i srpsku sastavnicu Slavenosrbija

i Nova Srbija. Njihovi potomci

su izgubili svoj nacionalni identitet. Rusija je, imajui svoje
interese prodora na Balkan, koji
su se poklapali sa srpskim interesima, podravala Srbe i tokom
19. i 20. veka. Ni u odgovoru na
ovo pitanje, ja ne bih precenjivao arhetipske i mitske veze. U
situaciji oko Kosova politiku
podrku Rusije stavovima Srbije
pre vidim na terenu interesa
i slinih stavova u odnosu na
meunarodno pravo u pokuajima dovravanja politike podele
bive Jugoslavije. Na kraju krajeva, da su utemeljitelji dananje
Evrope mislili o drugim narodima kao venim neprijateljima
ili prijateljima malo je verovatno
da bi do Ujedinjene Evrope
uopte dolo.

Ima neeg srpskog u

dravi Danskoj
Kao jedan od primjera parodije politikoga folklora u svome
lanku Parodija u politikom
folkloru 1990-tih, to ste ga
objavili u svojoj knjizi Prilozi
prouavanju folklora balkanskih
Slovena (2004.), navodite parolu
Ima neeg srpskog u dravi
Danskoj. Kada se tono pojavila
navedena politika parodizacija?
U devedesetim godinama. Taj izraz nije bio povezan
direktno sa Danskom, ve je
glavni impuls bilo parodijsko
preobrtanje stiha iz ekspirovog
Hamleta uz jednu mutno podrazumevanu protivevropsku ideju
sadrao nezadovoljstvo prilikama u truloj srpskoj vlasti.
I zavrno ovom prigodom.
Kakvo je stanje u etnologiji,
folkoristici te socijalnoj i kulturnoj antropologiji u Srbiji
to se tie pristupanosti knjiga
iz navedenih podruja koje su
objavljene u Hrvatskoj? Naime,
navedeno pitam iz razloga to
je u Hrvatskoj strunjacima iz
spomenutih podruja dostupna
uglavnom Biblioteka XX. vek, a
za sva se druga izdanja snalaze
preko veza i poznanstava u
Srbiji. Pritom je zaudno, moram pridodati, da ponekad knjige
na relaciji Beograd-Zagreb, ali
i obrnuto, putuju i dvadesetak
dana.
U jednoj knjiari u centru
Beograda jo pre par godina
video sam hrvatske knjige, ali
sam uo da se one mogu naruiti. Polako se poveava broj
knjiga hrvatskih izdavaa u
velikim javnim bibliotekama u
Srbiji. oveku kome je potrebna
neka knjiga iz Hrvatske nai e
naina da je dobije. Svi se nekako snalazimo. Ali propust koji
je teko nadoknaditi od devedesetih jeste prestanak nabavke
hrvatskih asopisa u Srbiji i
obratno, srpskih asopisa u najveim hrvatskim bibliotekama.
Ja sam pratio nekoliko hrvatskih
asopisa koji se u Srbiji vie
ne mogu itati. Znam samo za
jedan izuzetak. S obzirom na
optu zabranu iznoenja asopisa iz biblioteka, onima kojima
su potrebni lanci iz periodike
primorani su da trae reenje
u presporoj meubibliotenoj
saradnji ili preko linih kontakata.

cmyk

32

X/224, 7. veljae 2,,8.

Davor

razgovor

Dundar

Nakaznost je stvarna, idealizam je kcija

svojoj zanimljivoj, a i prilino raznolikoj biograji
za tako mladu osobu, obino istie kako umjetnost kojom
se bavi ne proizlazi iz akademskoga pristupa i da se ne oslanja
na utjecaje uzora te da i ne tei
nekom odreenom cilju. Dakle,
kao odrednicu tvojih radova
moemo postaviti spontanost.
Evo, pojasni na jednom primjeru
svog ulinog performansa kako
izgleda ta, meni osobno iznimno
zanimljiva, izvedbena besciljnost i spontanost i jesi li nailazio
pritom na nerazumijevanje i
agresiju sluajnih prolaznikanamjernika?
Kad kaem da moja umjetnost ne proizlazi iz akademskoga pristupa i da se ne oslanja
na utjecaje uzora, prvenstveno
mislim na nepostojanje mog
formalnog akademskog obrazovanja ali i na moje osobne
averzije prema suvinom intelektualizmu u umjetnosti koja
bi po meni trebala biti ista
ekspresija liena suvinih objanjenja i verbalizacije. Naravno
da su me mnogi pokuali strpati
u odreene ablone i usporeivati s neim postojeim (rijeki
umjetnik Marijan Vejvoda moj
performans naziva sotonistikim
inom!), ali najiskrenije sebe
ne vidim u pripadanju umjetnikom pokretu, subkulturnoj
ili kontrakulturnoj skupini ili
bilo kakvom ideolokom krugu.
esto mi se ini da upravo akademsko intelektualiziranje nije
nita drugo nego projekcija onoga koji interpretira. Besmisao
moje umjetnosti doista proizlazi
iz besmisla ivota; red koji ljudi
pokuavaju nametnuti zapravo
je umjetna tvorevina, obrambeni
mehanizam koji nas uva od
suoavanja sa stvarnosti koja je
zapravo posve kaotina i neobjanjiva. Od tuda dolazi ta besciljnost i neizrecivost. U svojim
performansima ruim barijere
lanoga reda i uvodim promatrae u svijet apsurda, svijet iza
sputenih vjea, s onu stranu
ogledala gdje se krajnosti dodiruju, gdje smisao izmie objanjenju. Moju umjetnost nije
mogue razumjeti, mogue ju je
jedino osjetiti, i zato je podjednako (ne)pristupana tipinoj
akademskoj publici kao i sluajnom prolazniku. Dogaalo se da
bi nekakav kloar, baba placarica
ili malo dijete bolje primili moj
performans od tipinih posjetilaca galerijskih prostora
koji bi pokuavali banalizirati
itavu stvar i postavljati pitanja
o stvarima o kojima uope ne
razmiljam. Openito u svom
radu nastojim to vie iskljuiti
mozak (svjesni dio) i prepustiti se afektima i podsvjesnim

cmyk

impulsima to mi uglavnom i
uspijeva vjerojatno zbog toga
to sam i inae hipersenzibilan i
sklon afektnom ponaanju. Puno
pomae i injenica da performanse inim kostimiran; poznato je da se ovjek pod maskom
lake liava inhibicija, pa zatim
neobina glazbena podloga
(radovi ADAPTERA ili moji
vlastiti) takoer pridonosi iskljuivanju svjesnog dijela uma. Ipak
odreene stavke performansa
ponekad su unaprijed zamiljene
i isplanirane (iako u praksi uglavnom sve izmakne kontroli), ali
ne bih znao rei kako dolazim
do tih bizarnih zamisli niti o
tome ikada razmiljam. Kada
izvodim performans, uglavnom
se dobro zabavljam; kostimiran
stvaram kaos bilo u galerijama,
koncertnim prostorima ili na
ulici a reakcije ljudi takoer su
dio te zabave. Na nerazumijevanje nailazim stalno, u raznim
prigodama i to je neto na to
sam ve posve navikao (ak
mogu rei da me i to zabavlja); u
ljudima izazivam i smijeh i ljutnju i jezu i muninu eluca. Bilo
je ponekad i agresivnih reakcija,
ali u zanemarivom broju.

Kostimirano uletavanje i
riblje oko
Dakle, akcijama i performansima posveen si svakodnevno i
vie-manje spontano na ulici s
obzirom na to da te, kako istie,
prvenstveno zanimaju re/akcije
prolaznika. Tako si brojne akcije
izveo u raznim zatvorenim i
otvorenim prostorima (npr. kua,
ulica, autobus, radno mjesto, veernji izlazak, tulum, druenje
s prijateljima, odlazak u duan,
kupanje na plai, etnja, ruak,
boravak u prirodi). Koju bi spontanu akciju izdvojio kao posebno
uspjelu s obzirom na re/akcije
prolaznika?
Bilo je zaista raznih situacija od zakopavanja u mulj
i trule alge usred gradske plae
(inspirirano dosadom izazvanom
kupanjem i sunanjem), sabla-

Suzana Marjani
S rijekim multimedijalnim
umjetnikom razgovaramo
o njegovim zakrabuljenim,
a ponekad i smradnim,
smrdeim performansima u
kojima rui barijere lanoga
reda i uvodi promatrae u
svijet apsurda, kao i o sudbini
Palacha kao rasadnika
nezavisne kulture

Openito u svom
radu nastojim
to vie iskljuiti
mozak (svjesni
dio) i prepustiti
se afektima i
podsvjesnim
impulsima to
mi uglavnom i
uspijeva vjerojatno
zbog toga to
sam i inae
hipersenzibilan i
sklon afektnom
ponaanju. Puno
pomae i injenica
da performanse
inim kostimiran

njavanja ljudi na ulici raznim

gnjusobama, kostimiranoga
uletavanja u razne javne prostore
itd. Ve sam kazao da sam po
prirodi impulzivna osoba, tako
da mi se esto dogaa da neke
uobiajene ivotne situacije pretvaram u performans, ponekad
i bez kostima ili uz priruna
sredstva. Teko podnosim dosadu i ukalupljenost svakodnevnog
ivota i trudim se da je razbijem
kad god mogu, ponekad na
oduevljenje a ponekad i na
zgraanje okoline. Inae se teko
oputam meu ozbiljnim i nepoznatim ljudima, a moji ispadi
histerije uglavnom razbijaju
formalne barijere i pomau mi
da se oslobodim. No, ponekad
nemam volje ni za im, pa se
tako i ponaam; kada sam suvie
ozbiljan, svi me pitaju jesam li
dobro i to mi je.
to bih mogao jo izdvojiti
od tih spontanih situacija? Pa,
recimo, kostimiranu etnju
gradskim Korzom pod ruku s
lokalnim pijancem koji je krajnje
sumanuto urlikao nesuvisle rijei
i pokuavao neto kao pjevati
dok sam ga pratio na udaraljkama i neartikuliranim zvukovima. Ta je etnja trajala skoro
sat vremena na opi smijeh i
zgraanje, a iza nas se stvorila
cijela povorka zauenih ljudi.
Ipak, nipoto ne bih rekao da
me reakcija prolaznika zanima
prvenstveno; performansom se,
kao uostalom i drugim oblicima
umjetnosti, bavim uglavnom iz
neke nerazjanjene unutranje
potrebe i pritom ba nimalo ne
razmiljam o publici pred kojom ga izvodim reakcije ljudi
samo su zain na kraju i ono to
zaokruuje itavu stvar. esto se
dogaa i to da se oni najlui u
publici odmah ukljuuju u akciju
zajedno sa mnom, a posebice na
rock koncertima gdje su ljudi
uglavnom pijani i lieni inhibicija. Tako je na mom predzadnjem
performansu jedan mladi pojeo
netom iskopano riblje oko koje
sam mu pruio na njegov zahtjev.

Multimedijalnost i
ADAPTERI
Isto tako istie vlastitu multimedijalnost. Dakle, koristi sve
dostupne medije: glazbu, performans, fotograju, literarno izraavanje, likovnu umjetnost (npr.
ambijentalne instalacije, kolai,
slike, keramika). Zanima me to
te ipak privuklo izvedbenom
aspektu, po kojemu si, kako mi se
ini iz ove udaljene (zagrebake)
perspektive, prisutniji na rijekoj
sceni?
Kada se dugo izraavam u
nekom odreenom mediju, onda
se tog medija pomalo i zasitim

pa prelazim na sljedei, gdje

pronalazim novu inspiraciju, da
bi se prije ili kasnije opet vratio
onom prethodnom mediju. Od
tuda, iz stalne potrage za novim
nainima izraavanja, proizlazi
ta multimedijalnost. Sada je trenutno najvei akcent na mojim
performansima po kojima sam
posljednjih nekoliko godina najvie eksponiran. Prije nekoliko
godina to su bile glazba i instalacije, a jo prije toga poezija i
pisana umjetnost openito. Ipak
bih mogao rei da se s veinom
spomenutih medija bavim vie
ili manje kontinuirano zadnjih
petnaestak godina, a nekima i
takoreku od roenja; jo kao
dijete znao sam se zabavljati
proizvodei udne zvukove na
instrumentima koji bi mi doli
pod ruku, rkajui po papiru
pjesme ili crtee koji su jo onda
odisali bizarnom atmosferom.
Kada negdje putujem, uvijek
nosim sa sobom fotoaparat i
kostim za performans. Stan u
kojem ivim sa svojom djevojkom i naim kunim ljubimcima
(crna maka i par kanarinaca sa
psihikim problemima enka
je izuzetno autodestruktivna
i iupala si je gotovo itavo
perje) pretrpan je instalacijama
i neobinim predmetima (npr.
nadgrobna ploa na kojoj pie
OBITELJ), stvarima koje sam
pronaao na otpadu ili dobio na
poklon od prijatelja. Posljednje
dvije godine puno sam vremena
utroio na ureenje tog ambijenta, pa nisam imao ba previe
vremena za glazbu i jo neke
stvari koje su mi bitne. Ipak niti
jedan medij nikada ne naputam
za stalno ve mu se uvijek iznova
vraam kada za to osjetim potrebu i pronaem vremena. Mnoge
svoje radove nisam jo ni imao
priliku prezentirati javnosti. est
problem u tome predstavlja mi
i loe nancijsko stanje uzrokovano time to sam trenutno
nezaposlen, a za svoju umjetnost
uglavnom ne dobivam ni lipe.
Planiram izloiti fotograje s
nekih svojih nastupa, objaviti
DVD svojih performansa, album
sada ve pokojnih ADAPTERA
i jo tota to e ipak morati
priekati jo neko vrijeme.
Usprkos potekoama, uspio
sam postaviti odreeni broj izlobi, od kojih neke u priznatim
galerijskim prostorima (jedna
je ak spomenuta i u izvjetaju
HDLU-a) te odrati vei broj
performansa a takoer i multimedijalnih nastupa (koncert +
performans + dekoracija pozornice i kostima) ADAPTERA,
multimedijalnoga sastava u
kojemu me silom prilika zapala
uloga lidera i glavnog inicijatora
i organizatora koji dri stvari na

X/224, 7. veljae 2,,8.

33

razgovor
veine prisutne publike (od kojih
su neki, pouzdano znam, izlazili
povraati), zatim klupka vune,
lubenice i ivotinjskog srca koje
sam raznio jakom petardom
kako bih iz njega izvukao bombon, a sve je kulminiralo s trulim
jajima koja su ponuena publici
i kojima me potom stala gaati.
Cijela je zgrada zaudarala od
prizemlja do krova, to mi, moram priznati, i nije bila namjera
jer je ovaj moj performans bio
u planu za izvoenje na otvorenom (zbog kie je prebaen u
unutranjost galerije). injenica
je i to da je to bilo u srpnju za
vrijeme najveih vruina, pa su
se potreptine usmrdjele puno
vie nego je to bilo planirano.
Naravno da su se mnogi na to
zgraali i vie nego na moje
ostale akcije koje sam do tada inio, od osoblja Muzeja do dijela
publike, a najneobinija je stvar i
ta da su mnogi bili i oduevljeni
upravo ovim nastupom. Nije na
odmet napomenuti da sam po
zavretku manifestacije vlastoruno vratio prostor u prvobitno
stanje i eliminirao izvor smrada
to uvijek i inim u svim slinim
prigodama.

Osma ovojnica, 2007.

okupu. To je uloga koju nisam

elio jer su ADAPTERI nastali
kao zajedniki projekt ravnopravnih prijatelja kreativaca, ali
kada su stvari postale ozbiljnije,
veini su ipak organizirani rad
i kontinuirani nastupi poeli
predstavljati problem. Ipak
smo imali mnoge nezaboravne
nastupe i ugodna druenja,
nastupivi uglavnom u Rijeci i
Zagrebu (polovina banda ivjela
je u Zagrebu, to je takoer bio
dodatni problem), i to po dosta
jakim klubovima i manifestacijama ZG: Movara, SC, Idemo
festival u klubu Bogaloo/RI:
Toka, Palach, Hartera itd.

Morfologija udovita
Kao provodni motiv svih
tvojih performansa istie se morfologija udovita, nakaznoga
tijela grbave vjetice, a podjednako i u tvojim skulpturama i
instalacijama. Od kuda proizlazi
ta inspiracija nakaznou, ikonograjom udovita koja su, istina,
u svim mitologijama ipak daleko
privlanija od uvijek nevjerojatno boansko lijepih i plavokoso
zamamnih junaka-junaca?
Patologija i nakaznost vjeita je inspiracija mnogih umjetnika kroz povijest, i uvijek interesantnija ikonograja od one
estetski idealizirane. Nakaznost
je stvarna i sveprisutna, dok je
idealizam prazna fraza. Ako
emo iskreno, nakazna je i cijela
ova zapadna civilizacija koje smo
svi dio i koja je prodrla (gotovo) sve ostale koje su postojale,
pa nije ni udo da se kao takva
uvukla u ljudske umove od kojih
je veina naalost uope nije
svjesna. Valjda kroz svoju umjetnost nesvjesno projiciram ono
to vidim i osjeam, ivei u ovo
trulo vrijeme. Nakazan je i itav
sustav vrijednosti koji nas okruuje: materijalizam, pohlepa,
destrukcija, antropocentrinost;
ljudi su zbilja postali najvea
mogua udovita; nakazan je i
zapadnjaki dualizam koji koi
prirodne nagone i tako proizvodi
zaahurene demone u ljudima.
Demoni i udovita u mnogim
su sustavima vjerovanja odreeni principi krajnosti u ovjeku
a mogue ih je udobrovoljiti i
uravnoteiti tako da im se hrabro pogleda u oi i prihvati kao
dio sebe umjesto guranja pod
tepih gdje rastu, bubre i na kraju
te prodiru, to je uostalom i
bit nekih oblika psihoterapije. Gestalt, primjerice, ui o
svjesnosti i pomirbi polariteta
u ovjeku, samouvidu ili ak i
iscjeljenju, kroz prihvaanje tamne strane koja postoji u svima.
Taoisti u Kini (nisu naravno u
tome jedini) ne poznaju princip
dobra i zla u zapadnjakom
smislu, ve princip ravnotee (ili
neravnotee) yina i yanga. Ako
to gledam na taj nain, mogu
slobodno kazati da je za mene
umjetnost i odreena psihoterapija i samopomo. Ne smatram
se mentalno bolesnom osobom
zato jer mi takva ikonograja
ispada negdje iz glave, nita vie
nego veina ljudi koji me okruuju, ali za razliku od mnogih
koji oko svog uma podiu debele
zidove, poneto sam skloniji

samoanalizi i traenju izlaza iz

ovih labirinata u koje smo svi
silom prilika strpani i iznalaenju naina da postanem bolja,
smirenija i uravnoteenija osoba.

O sudbini Palacha

Rastakanje iznutrica
U sklopu programa Nova rijeka scena/FONA 2006., 24. oujka te godine izveo si performans
Rastakanje iznutrica, u kojemu
je pored izvedbenoga dijela vrlo
bitan bio i miris, tonije smrad
kuhanih jetrica, ofurenih ribica i
palente. Kako publika reagira na
te smradne performanse?
Kao to sam ve rekao,
reakcije su svakakve, ali mislim
da su se u posljednje vrijeme
ljudi ak i poeli navikavati na
moje nastupe (barem publika iz
Palacha). Smrad je ipak nemogue ignorirati i neki moji performansi ipak nisu za one slabog
eluca. Moram priznati da ak i
ja spadam u tu skupinu, tako da
sam i sm nakon nekih svojih
performansa osjeao muninu,
pa ak i potrebu za povraanjem
(jednom sam prilikom i povratio
tijekom nastupa). U Rastakanju
iznutrica bila je rije o vaenju
utrobe iz lutke za reanimaciju,
kuhanju iste uz dodatke raznog
(pa i ribljeg otpada) s place,
te izrazito nasilnom hranjenju
lutke tim istim sadrajem i na
kraju simuliranom ubijanju i
reanimaciji iste.
Smrad ipak nije sredstvo
koje koristim u svim svojim
performansima, nego povremeno, a napomenuo bih i to
da Rastakanje iznutrica nipoto
nije bila kulminacija intenziteta
smrada u mojoj karijeri. Ipak je
najgore bilo na otvorenju izlobe 10 godina MMC-a ususret
40 godina Palacha u rijekoj
Modernoj galeriji, gdje sam u
svome performansu Osma ovojnica otvarao slojeve zapakiranih
kutija koji su sadravali cvijee,
tri tjedna staru utrobu morskog
psa koja je kada sam je raspakirao izazvala muninu kod

Moda bi rijekim
alternativcima
ipak najpametnije
bilo da se povedu
za primjerom
slovenske
Metelkove gdje
su ljudi preuzeli
stvar u svoje
ruke, zanemarili
birokraciju i
politiku i zaposjeli
naputene
prostore u
kulturne namjene

I zaustavimo se ukratko na
sudbini Multimedijalnoga centra
Palach. Naime, nakon svih nemilih dogaaja u vezi Palacha,
gradonaelnik je obeao da e namjena prostora ostati ista, emu
se svi oni koji su bili posveeni
tom klupskom prostoru nadaju.
Kakva je tvoja pr/ocjena daljnjih
dogaanja u vezi s Palachom?
Dakle, kako si doivio injenicu
to je Damir argonja, direktor i
voditelj Multimedijalnog centra
Palach, nakon deset godina voenja kultnog rijekog kluba 4.
sijenja, odnosno 7. sijenja ove
godine prepustio funkcioniranje
kultnog kluba gradskoj birokraciji? Doista je tuno da se propast
Palacha dogaa u godini kad se
obiljeava 40 godina postojanja
tog kultnog kluba.
Palach je u posljednje vrijeme i preesto bio meta raznih
politikih prepucavanja; mnogi
su bili bacili oko na taj prostor
smjeten na doista atraktivnoj
lokaciji i svi smo i preesto strepili da e doi vrijeme kada e
rock i art kultura izgubiti svoj
kultni prostor. Ipak je Palach
opstao 40 godina (uz razne
promjene vodstva od kojih je
MMC za sada zadnji u nizu) i
kroz to vrijeme ostao utoite
umjetnosti i rock kulture. To
je bio jedini pravi prostor gdje
su se i totalni poetnici mogli
eksponirati pred publikom i
pokazati to su u stanju pruiti.
Slobodno se moe rei da je to
bio odreeni rasadnik nezavisne
kulture. Ali dolo je do toga da
su skraeno radno vrijeme kluba
i problemi oko buke koja smeta stanarima (kojih u toj zgradi
vie da gotovo i nema) malo po
malo izbacili rock scenu. Elitni
ka smjeten desetak metara od
Palacha sa svojom bukom koja
se uje preko cijelog Korza kroz
rane jutarnje sate oito nikome
ne smeta, kao ni brojna druga
slina mjesta. Rock scena je u

meuvremenu iznala druge

lokacije za odravanje koncerata
od kojih niti jedna nije uistinu
adekvatna za demo bendove. Ti
su prostori ili preveliki (mogu ih
napuniti samo vee manifestacije
tipa Ri rock) ili premali i posve
nepodobni, jer je rije o kaima. Palach je uvijek bio idealan
prostor za demo scenu i ta je
scena zaista puno izgubila ako
ostane bez njega.
to se tie MMC-ovih nancijskih problema, u to ne bih
pretjerano ulazio, jer uistinu ne
znam potpuno stanje situacije,
ali ipak mogu kazati da je sramotno da je dolo takvo vrijeme
da vlast trai visoke najmove od
klubova koji nude neprotabilne
programe. Unatrag nekoliko
desetljea mladi su redovito
dobivali na besplatno koritenje
brojne prostore za potrebe kulturnih aktivnosti. Mnoge kvalitetne stvari su nancijski neodrive (primjerice HNK), a ipak
opstaju godinama. Nadajmo se
da e gradonaelnik ispotovati
svoje obeanje da Palach nee
biti prenamijenjen u neto drugo; tu nam preostaje samo da
vjerujemo tom obeanju (ako je
politiarima uope za vjerovati).
Moda bi rijekim alternativcima ipak najpametnije bilo da se
povedu za primjerom slovenske
Metelkove, gdje su ljudi preuzeli
stvar u svoje ruke, zanemarili
birokraciju i politiku i zaposjeli
naputene prostore u kulturne
namjene, te ve godinama ne
plaaju najam niti dobivaju
gradsku potporu, a ipak provode
kvalitetan program u est ilegalnih klubova.
Hoe li ili nee argonja
uistinu odustati od Palacha vjerojatno nije ni to sasvim izvjesno
(pria se i o odreenoj nancijskoj pomoi izvana), ali ako to
i uini, nadajmo se da e klub
doi u ruke nekoga tko e odrati tradiciju programa. to god
netko priao o MMC-u, ipak
ostaje injenica da su ponudili
razliite programe i pomogli u
armaciji mnogim umjetnicima
u koje ubrajam i sebe.
to se tie nezavisne rock
scene, ona e se ve nekako
snai posebice nakon to se
ipak nekako uspjela osoviti na
noge (u mranim devedesetima
skoro je posve zatrta), ak i ako
izgubi svoj najprikladniji klupski
prostor, ali ne znam to e biti s
nezavisnom art scenom budui
da je istu okupio upravo MMC
kroz svoje programe, tako da
nam samo preostaje da ekamo i
promatramo nove epizode sapunice zvane Palach koja je oito
beskrajna.
Dakle, Palach je klub u
kojemu je moja generacija (i
brojne druge) praktiki odrasla,
za njega me veu najjae uspomene; mnogi su se ovdje prvi
put napili, prvi put poljubili,
prvi put susreli s alternativnom
scenom, prvi put nastupili sa
svojim bandom ili odrali svoju
prvu izlobu, performans ili
itanje poezije. U Rijeci nema,
niti je ikada bilo, takvoga mjesta.
Ako Palach nestane, nastat e
velika praznina koju e biti teko
popuniti.

cmyk

34

X/224, 7. veljae 2,,8.

kazalite

Suglasno, sunijemo, nerazdvojivo

Nataa Govedi
Tema dozvole za umjetnost ili prava
na umjetnost u vremenima koja
neprestano zahtijevaju politiku rtvu
ili nas u nju pretvaraju bez ikakvog
formalnog protokola, po prvi se put
pojavljuje u Frljievu opusu, premda
je kritika degradiranja ljudskog
materijala postojala otkad se latio
teatra
Uz trostruki kazalini dogaaj koji
ista grupa izvoaa izvodi tijekom
sedamdeset minuta u tri razliita
prostora Studentskog centra, trei
s pozornice na pozornicu, pred tri
razliite publike. Rije je o dvije
predstave redatelja Olivera Frljia
(Didona i Eneja + Smrt u Veneciji) te
njihovoj treoj sestri, Kugi, u reiji
Anice Tomi, troigranima u zagrebakom
Teatru &TD.

djelu Parallels and Paradoxes

(2002.), dirigent Daniel
Barenboim zapisuje: Mislim da je
jako vano zapamtiti da je iskustvo glazbe, in stvaranja glazbe, zapravo nain
da dovedemo zvukove u stanje meusobne
ovisnosti. Drugim rijeima, ne moemo
razdvojiti pojedine elemente kompozicije
i onda te razdvojene elemente uti kao
glazbu, jer brzina sviranja nuno ostaje
povezana s temom djela, tema s glasnoom
izvedbe itd. Zvuk je nuno ovisan o onome to mu neposredno prethodi ili slijedi,
zbog ega nikada ne moemo govoriti o
vjernosti predloku. Nitko nikada nije
uspio odsvirati ono to je napisano, jer
to jednostavno nije mogue: ne postoji
vjernost originalu, postoji samo kompletni
kukaviluk u kojem se netko nije potrudio razumijeti meuovisnost odsviranih
zvukova pa se pretvara da svira savreno
vjerno notnom zapisu. Ako dobro razumijem Berenboima, njegova je teza
zapravo vezana za performativnost zvuka: da bismo zvuk uope razabrali kao
glazbu, moramo svjedoiti itavom nizu
suovisnih izvedbenih, ekspresivnih fenomena. Ne postoji originalna verzija
partiture jer bi ona morala ksirati (bezbroj elemenata) izvedbe, a to je uistinu
neizvedivo. Kada, meutim, zvuk osim
svog tipinog koncertnog miljea dobije i dimenziju dramske mnotvenosti,
primjerice u operi, ali i u gotovo svakom
kazalinom koritenju glazbe, dogaa
se vrtoglava sonornost zraka, kako to
formulira Busoni.

Plus, plus, plus

Na tragu upravo reenog, mogli
bismo rei da u trostrukoj predstavi

cmyk

redatelja Olivera Frljia Didona i Eneja

+ Smrt u Veneciji + Kuga (s time da Kugu
redateljski potpisuje Anica Tomi),
premijerno troizvedenoj u Teatru
&TD, takoer prevladava interes za
suzvunost i suznanost kao proimanje odreene teme, glazbeno strogog
tempa izvedbe (ukljuujui tu i koreograrano kretanje i tranje izvoaa sa
seta na set) te duboke isprepletenosti
dramskih i glazbenih obraanja publici.
Govorim o tropredstavi koju ista grupa
izvoaa izvodi tijekom sedamdeset
minuta tranja iz prostora u prostor,
pred tri razliite publike. Ne samo da se
neobino umnaaju lokacije: umnaaju
se i dramatrurgijski fokusi. Frlji, primjerice, kao dramaturg Smrti u Veneciji
poklanja Ani Kari tekstove autentinih Mannovih govora, kao i izvatke iz
Godardova intervjua na temu preziranja
kritike. Ve i sama ideja da se jedan kazalini dogaaj koncipira kao opetovani
paralelizam odijeljenih izvedbi na tri
pozornice kao da upuuje na paradoks
izvedbe kao stalne tranzicije: barokna
Didona ide prema modernistikom
mitomanu Thomasu Mannu, ija se
averzija prema mitskom Dionizu premee u Camusovu Kugu ili zarazu otrovom banalnosti, zatim i u Artaudovu
lozoju okiranja zazornim istinama
kao novim mitom o svemoi umjetnosti
(naravno, mogue je predstave gledati
nekim drugim redosljedom, u kojem
putujemo od Kuge prema baroku).
Kako god da temporalno posloimo
tropredstavje, odnos prema mitovima
ostaje jedna od okosnica kompletnog
uprizorenja.
Tema dozvole za umjetnost ili
prava na umjetnost u vremenima koja
neprestano zahtijevaju politiku rtvu
ili nas u nju pretvaraju bez ikakvog
formalnog protokola po prvi se put
pojavljuje u Frljievu opusu, premda
je kritika degradiranja ljudskog materijala postojala otkad se latio teatra.
Konstantu Frljievih interesa stoga
uistinu ini operna obrada teksta. Jer
opera, u znaenju teatra primarno
odreenog stalnom tranzicijom i kompozicijom zvukova i glasova, uistinu
objedinjuje i aktualnu trilogiju u Teatru
&TD i ranije Frljieve komade. A kad
ve govorimo o operi, zanimljivo je da
upravo njezin prvotni barokni sinkretizam, dakle Purcellovo djelo Didona
i Eneja voeno dramskim sopranom
izvanredne Vlatke Orani, otvara
kazalite maksimalnom, nedostino
sveanom i articijelnom pretjerivanju.
Articijelnost, brojne retorike gure
ponavljanja, manirizam u znaenju izraenosti i citatnosti svakog pojedinog
scenskog postupka: sve to u Frljievu
itanju Purcellove opere gomila viak
glazbenih i/ili socijalnih znaenja, pri
emu su pretjerivanja scenografski povezana s naglaeno geometrijskim kretanjem glumaca svjetlosnim kvadratom
pozornice, a povezana su i s kvadratom
parheta u koji gura glavu suicidalna
Didona te s kvadratima drugih soba ili
drugih svjetova u kojima se istodobno
odvijaju drame raspada (osobnog i kole-

ktivnog zdravlja; osobnih

i kolektivnih predrasuda).
To prizivanje vika znaenja, to rasipanje krikova (ak i na plakatima
predstave), stvara jaku
ideologijsku nelagodu, ija
logoreja uinkovito ismijava i izmjeta sviklost na
utnju. ak i na majici
koju Frlji (itavo vrijeme
i kao izvoa a ne samo
redatelj svojih predstava)
odijeva za sudjelovanje u
Kugi, stoji natpis: We shall
not be silent.

Aschenbach(ova) i
pouda
Plemenita izvjetaenost kraha kao obrednog ispraaja triju ljubavnica iz triju predstava (Didone
koju pjeva Vlatka Orani, zatim
enskog Aschebacha plus Manna u
istoj glumakoj osobi Ane Kari te
konano Anice Tomi u roli same sebe
kao redateljske milosnice ili zagovateljice Artauda) omoguava trostruki
fokus na pitanje fatalne investiranosti junakinja u razliite oblike pasija
(patnji, strasti, stradanja). Ani Kari
u toj konstelaciji polazi za rukom da
istovremeno bude uvjerljivo samrtniki
blijedi, usporeni i sveano namikani
Aschenbach (kao marionetski pomlaen
lik Mannove novele), koliko i da njezina duga, zadignuta crvena haljina ispod
koje miruje dekorativna erotika haltera,
preko ijih rubova Karieva oprezno
prelazi rukom, pokae svu zauenost
Thomasa Manna nad vlastitom seksualnou. Pribrano, gnjevno i mrano
lice Ane Kari (opet kao Manna)
sposobno je izdrati nasilje scenskog
intervjua s nacistikim novinarom u
usiljeno osmjehnutoj interpretaciji
Mislava avajde, ali jednako je tako
djeje nespremno, doslovce uhvaeno
u nezasitnosti i zatravljeno trajanjem
poljupca koji donosi Mannov ljubljeni maloljetnik Tadzio u interpretaciji
namjerno vulgarno koketne Natae
Dangubi. Frlji iz pozicije dramaturga
tretira Thomasa Manna kao ambivalentnu guru poltrona i heroja, tonije
odreuje intelektualca reeksijom dovedenom do krajnje politike pasivnosti,
pa i sraunatosti. Zbog te duboko
upisane nespremnosti na djelovanje,
stameni Mann i moe izdrati kad
avajda kao nacistiki novinar buno
treska nepoeljne knjige o zid pozornice, a zauujue mirno trpi i prizor
faistikog palea knjiga. Frlji pokazuje da tipinog intelektualca pokree
sasvim druga vrsta prijetnje, sadrana
u tabuiranoj seksualnosti. No domai
redatelj, za razliku od Thomasa Manna,
ne eli kazniti homoseksualnog, pedolskog Aschenbacha/Manna, pogotovo
ne smru. Jer smrt je ionako samo
prelazno mijenjanje kostima izmeu
triju (ili vie) predstava. Naprotiv,
Frlji nastoji iskupiti strast vremenog
gospodina prema djeaiu logikom
neograniene seksualne slobode.

Artificijelnost postaje
viak socijalnih
znaenja, odnosno
gomilanje svih onih
pretjerivanja
koja su ideologijski
zabranjena. Prizivanje
prekomjernosti,
rasipanje krikova (ak i
na plakatima predstave),
stvara jaku ideologijsku
nelagodu, ija logoreja
uinkovito ismijava i
izmjeta sviklost na
utnju. ak i na majici
koju Frlji odijeva za
sudjelovanje u Kugi stoji
natpis: We shall not be
silent

X/224, 7. veljae 2,,8.

35

kazalite
Anarhistiki manifest
U toj logici, tvrdi predstava, djeca ne
bi trebala niti smjela biti zatiena od
vlastite seksualnosti, ak ni onda kada ih
seksualno salijee mnogo starija osoba.
S ovim namjerno polemiki zaotrenim
stajalitem bilo bi komino raspravljati
racionalnim argumentima (primjerice,
injenicom da se o djejoj seksualnosti
ve pedesestak godina znanstveno pie
i govori upravo s obzirom na dokazanu
razliitost prema seksualnosti odraslih
ili s obzirom da se odrasli prema djeci
statistiki esto ponaaju kao seksualni predatori, a ne njeni uitelji), ali
Frlji je u pravu kad postavlja pitanje
kada tono dijete biva inicirano u svijet
zabranjenog, itaj: punoljetnog seksa.
S deset? Dvanaest godina? etrnaest
(dob Mannova Tadzia)? Osamnaest?
Ili s dvadeset i jednom godinom (za
puritanske roditelje nikad)? Razliite
kulture pruaju razliite odgovore,
no sve su slino striktne oko kontrole
ljudske seksualne inicijacije. Razlog
za ovaj nadzor, meutim, nije samo
vjena politika uskogrudnost prema
pornografski neobuzdanom Dionizu,
ve injenica da seksualnost sa sobom
donosi niz reproduktivnih optereenja,
ekonomskih i emocionalnih neravnopravnosti koje ljudska vrsta svladava
prilino dugo i mukotrpno te u koje
djeca imaju pravo ui vlastitim tempom
i izborom, a ne zato jer ih svijet odraslih
i ziki i psihiki neprestano proganja agresivnom hiperseksualizacijom.
Pogledamo li svjedoenja djece koju
odrasle osobe proglaavaju zavodnicama ili zavodnicima te zatim poseu
za seksualnom uporabom djejeg tijela
i emocionaliteta, vidjet emo da djeca
itavu tu transakciju (esto je i doslovce
rije o trgovini) doivljavaju kao duboku
traumu, a ne kao uzbudljivi eksperiment.
Zbog toga je Frljiev manifest za slobodnu erotsku ljubav izmeu djece i
odraslih znatno uvjerljiviji kao obrana
pojedinanog sluaja Thomasa Manna,
nego kao generalni proglas. Sa sluajem
Manna i njegova predivnog Tadzia (o
lanosti ideala ljepote kao temelja seksualnog zajednitva takoer su knjige
napisane) mogao bi se usporediti sluaj
Vladimira Nabokova i njegove jednako
neodoljive Lolite, ali ovaj put sa znatno
manje blistavim zakljucima. Jer i maloljetna se Lolita osjea silovana, a ne
dirnuta oboavanjem jo jednog egzemplarnog estete, Humberta Humberta.
Moda je seksualnost podruje u kojem
izmeu naklonog pogleda i seksualnog
sjedinjenja ipak postoji skala zdruivanja i pribliavanja od bezbroj stupnjeva
obostranog pristanka, pri emu nema
govora o ravnopravnosti ako su djeca

gurnuta u uloge koje denira seksualno

iskustvo odraslih. Iz moje perspektive,
Frlji previe olako i odve paualno barata pojmovima tobonjeg tabua djeje
seksualnosti, kao to nam i sugerira to
djeca ele kao punoljetna osoba, a ne
donositelj ili oslukivatelj djejih glasova. Kako je Tadzio u izvedbi Natae
Dangubi u predstavi postavljen gotovo
kao prostitutka, iskusnija u ljubavnim
poslima od samog Manna/Karieve,
nazire se i redateljska i glumaka odluka ukidanja djetinjstva, ba kao i poricanja naivnosti djejeg eksperimentiranja
vlastitom privlanou.

Dvostruko lice strasti

S prethodnim se tezama ne slaem,
no usprkos neuvjerljivom apelu za nekritiko prihvaanje Tadziove volje za
zavoenjem Aschenbacha, reija Smrti
u Veneciji osvaja upravo zato to nema
saaljenja prema tom sentimentalnom,
zaljubljenom, nujnom i izvanjskou
oaranom stariu (usput i kanonskom
piscu, kako ga nastoji predstaviti glas
spikera u ou). Naprotiv: rije je o ovjeku koji u jednom trenutku na pozornici elokventno kritizira svaki nacionalizam te posebno njemaki nacizam kao
oblik pukog narcizma, a u drugom je
Mannova strast prema Tadziu savreno
blizu arijevskom idealu maskuline ljepote, tonije reeno potisnutoj homoseksualnosti bilo koje patrijarhalne, k tome i
militarstike kulture, koja potajice ljubi
samu sebe u rodnom zrcalu sveope
kasarne. I tu se opet pokree ambivalencija tropredstave u cjelini: kao to zrela
Didona ljubi i gubi mladog Eneju u
Purcellovoj operi (unato konzumiranoj vezi), tako i Aschenbach oboava
i gubi Tadzia (unato nekonzumiranoj
vezi), jer strast je u svakom sluaju
politiki abnormalna i samim time socijalno onemoguena. Bez obzira to je u
prvoj predstavi ljubav heteroseksualna, a
u drugoj homoseksualna i k tome prebaena iz gay registra u lezbijski (estitke
redatelju na dramaturgijskoj kompetenciji i smjelosti), svim trima predstavama
odzvanja isti vapaj Vlatke Orani kao
Didone: Ah Belinda, titi me, mui/ Ono
to ne smijem priznat/ Mir mi je dui
postao stran/ eznem da bol mi doznaju
svi,/ A opet, ne elim itko da zna (prev.
Iva Grgi). Na ovu se nevolju burne
emocije, emocije koja bi htjela biti i
najjavnija i najprivatnija, a ne moe
biti nijedno, nadovezuje i sam Thomas
Mann, u odlomku iz novele koji nije
citiran u predstavama, ali ga imam potrebu ovdje ponoviti: Nije li forma po sebi
dvostruka? Nije li istovremeno moralna
i nemoralna moralna kao izraz discipline, no amoralna ili ak antimoralna

ako ukljuuje moralnu ravnodunost i ako

pokuava zavladati svime to je moralno?
Politiki gledano, amoralnost forme
donosi joj velike probleme sa zakonom,
koliko i stalnu udomljenost u krilu
umjetnosti. Stilistika strast denitivno
nije stvar koju bi se moglo protumaiti
zakonom ili pred zakonom, svejedno
ljubite li partnera, teatar ili lozoju.
I posve je svejedno hoete li ovo stanje
neiskazivo netremine zagledanosti u
drugoga nazvati tajnom (kako oprezno
ini Derrida) ili podsvijeu (kako hoe
psihoanaliza): u svakom sluaju, ljubav
je perverzna forma iji se viak nikako
ne da razjasniti, jo manje ovjeriti..

Izmeu dviju kraljica

I dok operna verzija Didone i Eneje
glasom Vlatke Orani kapitalizira
pathos vapaja, dok predstava Smrt u
Veneciji sarkastino isforsiranim plakanjem glumaca i mariranjem uz puke
napjeve depatetizira te viestruko politizira isti taj paroksizam pasije (nad
Aschenbachom lebdi mazohistiki uitak Svetog Sebastijana), u treem prostoru ove troizvedbe, Kugi, susreemo
posve tiho aputanje na temu Camusove
i Artaudove zaraze, dakle preuzeta je
tema bolesti iz Thomasa Manna, kao i
tema oprotaja sa ivotom iz Didone i
Eneje. Sedmolana publika Kuge sjedi u
uskom hodniku izmeu dviju kazalinih
dvorana, pratei protravanja glumaca,
topericu u ruci Anice Tomi, njihovo
hvatanje daha i ispijanje vode, ali i igranje Camusove teme opeg raspadanja,
takorske zaraze, pljuvanja kapljica
progrgljane vode u blizini stopala publike. Redateljica Anica Tomi osobno
se saginje poistiti cipele gledatelja od
eventualnih prljavtina, kao to i redatelj
prvih dviju predstava, Oliver Frlji, ponizno promie hodnikom na koljenima,
odjeven u nespretni scenski rekvizit
voke iz jedne od svojih ranijih predstava, zatim simulirajui trudnou ili
hodanje s napuhanim trbuhom, nakon
ega raa balon minijaturno rasplesane
sveanosti (kakva osvjeavajua provala
redateljske zaigranosti i skromnosti u
odnosu na monumentalno-autoritarni
pristup reiji domaih scenskih doajena). Anica Tomi u Kugi konspirativno
odvodi publiku u podrumsku prljavtinu
ispod stranjeg dijela pozornice Teatra
&TD (gdje se upravo igraju Didona i
Eneja), u tom nam podrumu itajui
truizme samopomoi o tetnosti treme,
to sve zajedno funkcionira kao eksplozivno smijena parodija kazaline
tajne. I zavrno itanje Artauda sadri
u sebi neto humorno lano, tonije
reeno trivijalnije (u smislu lagera koji
svi znamo napamet) od zamiljenog,
zaplakanog, zatvorenog lica Ane Kari
koja se upravo pojavila u hodniku Kuge
nakon igranja Aschenbacha/Manna. Jer
kazalina kuga nema veze s lijepo sroenim Artaudovim tekstom posredovanim
glasnicama redateljice Anice Tomi,
sada uzverane na stolac ba kao to
nema veze ni s ranijom Frljievom deklarativnom objavom seksualne slobode u Smrti u Veneciji. U mom iskustvu,
kazalitu se ivo fuka za proglase (odatle konceptualna banalnost, pa i jednodimenzionalna nasilnost tolikih performansa koji bi publiku najradije zgrabili
za vrat i gurnuli nam glavu u smrdljivu
nepravdu). Najivlji i najistinitiji upravo
su detalji.

Energija beskonane
predstave
Ako ve govorimo o prevratnikoj kugi, ona se pojavljuje u paljivo
ugoenim glasovima Ane Kari i

Vlatke Orani; u njihovim razliito

intenzivnim nijemim koncentracijama
dok ekaju da publika zauzme mjesta
poetkom predstave Smrt u Veneciji;
u hladnom zraku koji naglo prodire
u dvoranu SEK-a dok publika shvaa
da tik do nje pucketaju zapaljene knjige; u humornoj nedolinosti kojom
Nataa Dangubi kao Tadzio u sceni
Aschenbachova zaljubljivanja legitimira ulogu djeteta uitkom s kojim
najprije buno hrska, a zatim brzo
skriva vreicu s ipsom; u djeakom,
narativno smirenom, a opet tvrdom
i kobnom glasu Tvrtka Juria pjevui
standard skupine Joy Division When
love will tear us apart... again; u nainu
na koji Oliver Frlji iz pozicije redatelja predstave upada u scenu poljupca
Aschebacha i Tadzia traei da glumice zamjene mjesta i pitajui publiku
mijenja li se ita tom relokacijom, kao
i misle li glumice da je poljupac ovih
knjievnih junaka uope mogu (Sve je
mogue, odgovara Nataa Dangubi); u
rezolutnosti i tmurnoj, discipliniranoj
odmjernosti s kojom Didona Vlatke
Orani polae glavu u scensku penicu.
Uspjeh tropredstave Didona + Smrt +
Kuga nalazi se u neobinim, sustvaralaki monim sueljavanjima visokog i
niskog. Uzvieno dranje Aschenbaha
prati kroza zube izgovorenog govno
uti glumca Deana Krivaia na raun Aschebachove neodlunosti bi li
upozorio Tadziovu obitelj na irenje
zaraze kolerom za koju je saznao; hrabro riskiranje Aschenbachova vlastita
ivota u gradu zaraze (samo zato da jo
malo bude pokraj Tadzia) prati cendrava
molitva na poljskom u ast Tadziove
poljske obitelji. Ne treba zaboraviti ni
eleginu ljepotu injenice da operna
arija diskretno odzvanja ne samo svojom
matinom pozornicom na kojoj je pjevana, nego i predstavama Smrti i Kuge.
Za ljubitelje kazalita, sigurna sam, ve
i sama injenica da se iz jedne predstave raa druga, iz druge trea, kao i da
postoje hodnici koji spajaju ista trajanja
razliite iluzije, uzbudljiva je sama po
sebi. Ideal izvedbe sigurno je njezina
diskretna nedovrivost; neugurivost u
kutiju ksnog naslova i trajanja; kosa
glumaca koja sablasno raste i raste iz
stoput sahranjenih replika.
Zavrit u rijeima glazbenog znalca
Daniela Barenboima: to je to trajanje zvuka? Umjetnost stvaranja glazbe
za mene je umjetnost stvaranja iluzije.
Klavir recimo stvara iluziju da zvuk moe
jaati iz tona u ton, to faktiki na klaviru nije sluaj. Ali izvedbena gradacija
glasnoe porie materijalnost instrumenta.
Iluzija se stvara fraziranjem, koritenjem
pedale, promjenama tempa, na mnogo
naina. Umjetnost iluzije uvijek porie
zike zakonitosti, a to je ujedno i ono to
me se doima kao najvanija karakteristika
svake umjetnike izvedbe. to mi zapravo
radimo na probama? Vjebamo iluziju.
Nikada ne stiemo do gotove formule (osim
u diletantskim izvedbama): uvijek se bavimo iskljuivo nestabilnou prizivane
iluzije.
Refrenski zapamti me ili Didonin
operni nale stoga bi se moglo prevesti i kao imaj povjerenja u iluziju.
Izvoaima, poimence: Ani Kari,
Vlatki Orani, Mislavu avajdi, Petri
Zanchi, Domagoju Dorotiu, Natai
Dangubi, Suzani Brezovec, Tvrtku
Juriu, Deanu Krivaiu, Lani Bari,
Damiru Gregoriu, Anici Tomi i
Oliveru Frljiu valja zahvaliti to su
sauvali svoje (i nae) povjerenje u
optereenje scene sloenom, koliko i
prohodnom arhitekturom paralelnih
svjetova.

cmyk

36

X/224, 7. veljae 2,,8.

kazalite

O lai i humoru bojeg poziva

Nataa Petrinjak
Nunsense je uspio o(t)pustiti inae
krutu, rezerviranu rijeku publiku.
Bilo je hrabrih koji su odgovarali
na pitanja, bilo je smijeha i pljeska
po taktu, a jasno su iskazali i
razdraganost i spremnost za dugi
aplauz.
Uz premijeru rijekog mjuzikla Nunsense
redateljice Horvat.

rijeko kazalite moe bila mi je

misao jo dok je trajao prtav aplauz nakon prve premijere mjuzikla
Nunsense Dana Goggina u reiji Mojce
Horvat u HNK Ivan pl. Zajca. Ne, ni za
tren se nije pojavilo ono kad hoe jer znam
da svi u kazalitu, svatko tko je makar jednom probao kazalini ivot uvijek hoe.
Takvo je kazalite, ima neto zarazno u mirisu kazalita, ne onom u faojeu ili loama,
nego tamo iza scene, u onim daskama to
ine pozornicu to je poseban miris koji
glumce, reisere, ton majstore, gardrobijerke
uvijek vraa na poetak, na novi trud, napor,
istraivanje. No, znamo, ne uspije uvijek.
Praenje repertoara rijekog kazalita u
protekle dvije godine, novog i repriznog
programa, ee je ostavljao neutaenu glad
za dobrim teatarskim doivljajem negoli je
nudilo sitost. Utoliko mi je drae to je novi
mjuzikl, hrvatska praizvedba o-broadwayske uspjenice iz 1985. godine, onaj koji
bi cijelom rijekom ansamblu, a i mnogima
u ostatku Hrvatske mogao posluiti kao
primjer tako se radi.

Kako se postaje redovnica

Pria o redovnicama koje organiziraju
glazbeno-zabavni show kako bi sakupile
novac za sprovod preostalih etiriju redovnica od njih 52 koje su umrle od trovanja
hranom sestre Julije, djeteta bojeg, nije
veliki spektakularni mjuzikl s mnotvom
vojniki treniranih plesaa koji neizostavno postiu efekt atrakcije. Dan Goggin
i elio je napraviti malu priu o periodu
svog kolovanja kod sestara dominikanki
u Marywoodu; kako je davno objasnio:
Velik dio svog ivota proveo sam u drutvu
redovnica. A veina mojih iskustava ostavila
je prekrasna sjeanja. Napisao sam Nunsense
jer sam htio progovoriti o onome to sam
zvao redovnikim humorom. Iako je u to
moda teko povjerovati, svaka od Malih
sestara iz Hobokena utemeljena je prema
stvarnoj redovnici. I upravo je taj nepretenciozan, na prvo pogled i naivan nain
ismijavanja redovnike misije i ivota, nadopunjen dopadljivim songovima, ono to
je taj mjuzikl uinio planetarno popularnim
samo na o-brodwayskoj sceni izveden je
3672 puta, a prijevodom na vie od dvadeset jezika danas je sve tee pratiti broj izvedbi. Ve crnohumorni zaplet o masovnom
trovanju gotovo cijele misije temeljen pak

cmyk

na jo veoj ironiji o besmislicama kojima

se pravdaju osnivanja redovnikih misija
(nakon debakla s kolonijom gubavaca, ova
je smisao nala u proizvodnji razglednica)
uvodi nas u svijet ena bez uiju i otkriva
la bojeg poziva, onog transcedentalnog
trenutka spoznaje kada se neka ena odlui
sluiti bogu. S namjerom da zabave publiku i nagnaju ih na dobrovoljne priloge,
sestre su osmislile pijevno-plesni program,
promociju knjige, kviz, ali koji e se, dakako,
nekoliko puta oteti kontroli. Ipak, svaka e
dobiti priliku ispriati svoju priu nadstojnica samostana sestra Mary Regina, krajnje
dramatinom priom o oluji na jezeru i
romantiarskoj o mogunosti postajanja
velikom dramskom umjetnicom, zapravo
je otrgnuta od bijede i potucanja obiteljske
putujue druine Rock the Shakespeare.
Sestra Mary Hubert, magistra novakinja,
premda se isprva ini da je jedina tu iz
iskrenih uvjerenja, zapravo otkriva neutaenu elju za moi i vladanjem (to joj i
samo ime, izrazito muko, kae), a koje kao
ena moe realizirati samo unutar iskljuivo
enskog kolektiva. Sestra Mary Robert
Anne brooklynsko je dijete gdje je da bi
se preivjelo, valjalo biti vrst. I malenom
divljakuom koja zna rastaviti i sastaviti
motor automobila u rekordnom vremenu
bila je sve dok se nad njom nije smilila
asna Rosane, jedina osoba koja je u nju
vjerovala i dala joj katoliko obrazovanje
na latinskom, to smatra svojim elitnim
znanjem u odnosu na dananje reformirane
programe.

Osam glumica
Sestra Mary Amnezija, izgubljenog
pamenja i vjene zaboravljivosti, iznenadnim e povratkom memorije (kakvo
se uobiajeno dogaa kada je situacija
beznadna) otkriti opernu genijalnost iju
je promociju u milanskoj Scali sprijeilo
padanje velikog drvenog kria na glavu.
Najmlaa sestra Mary Leo, iznimnog
baletnog talenta, djevojurak je s farme u
Illinoisu koju su uvjerili da se sluiti bogu
plesom moe i u crnoj redovnikoj halji, a
ne samo u suknjici od tila. S tek pet uloga
i minimalnom scenograjom odrati pozornost publike ve je umijee, a majstorstvo je kada na kraju dvosatnog ljutenja
mukotrpnog samoprijegornog odravanja
poniznosti i skruenosti kakvo se oekuje

Sestra Mary Amnezija,

izgubljenog pamenja i
vjene zaboravljivosti
iznenadnim e povratkom
memorije (kakvo se
uobiajeno dogaa kada
je situacija beznadna)
otkriti opernu genijalnost
iju je promociju u
milanskoj Scali sprijeilo
padanje velikog drvenog
kria na glavu.

od asnih sestara i neprestanog pucanja

sistema uslijed kreativnosti i radosti koju
svaka od njih neizostavno ima djevojica
iz publike, od osam, devet godina razoarano pita a juvo ve pasalo?!?. Mojca
Horvat, nagraivana koreografkinja koja
redovno surauje s rijekim ansamblom,
uz pomo dramaturginje Magdalene
Lupi, uspjela je pronai put do znanog,
a kako se tvrdi u programskoj knjiici, i
onog neznanog najboljeg u osam glumica,
opernih pjevaica i balerina koje ine dvije
postave Nunsense-a. Jer doista i raspjevana i
rasplesana glumica Olivera Baljak pretvara
se u nadstojnicu za pamenje, vie pjesmi
sklona Vivien Galletta koja izvedbom zavrnog, kulminirajueg songa u prvoj izvedbi
ostavlja bez daha, ulogu sestre Hubert nosi
zavidnom samouvjerenom leernou.
Leonora urian, svim prethodnim rolama
usprkos, kao da je za ostvarenje punine
svojih pjevakih, plesnih i dramskih mogunosti ekala upravo ovaj mjuzikl da
bi u njemu bila odlina sestra Amnezija i
njena suprotnost sestra Hubert. Zahtjevnu
scenu zaboravljive sestre s lutkom svojim
iznimnim pjevakim sposobnostima, u
drugoj je postavi, dodatno obogatila operna
pjevaica Antonela Malis. Kristina Kaplan
i Anastazija Bala Lei dvije su realizacije mlade sestre Mary Leo zbog kojih
predstava odie nevjerojatnom njenou,
a hrvatsko glumite potvreno ima dvije
umjetnice spremne za raznolika velika
ostvarenja. Premda zanatski korektnim i
posveenim, ali ipak najbljeim izvedbama
nastupila je Andreja Blagojevi; kao da joj
je nadstojnika uloga nije ba najblia, a
ni grubost izgubljene brooklynske due.
Daleko fragilnija, jednostavnija i sranija
Elena Brumini ostvarila je izvanrednu
ulogu sestre Robert Anne i spontani vrisak
publike pri poklonu najtonija je ocjena.

Stvaranje hita
Zainjena fotograjama redovnica
prilikom reklamne etnje Rijekom, kvizom za publiku s maramicama za naoale
kao nagradama (poklon Grada Rijeke),
te podbadanjima lokalnih nedaa i prijepora (smrad luke, Severine kao Karoline
Rijeke), Nunsense je uspio o(t)pustiti
inae krutu, rezerviranu rijeku publiku.
Bilo je hrabrih koji su odgovarali na pitanja, bilo je smijeha i pljeska po taktu, a
jasno su iskazali i razdraganost i spremnost
za dugi aplauz. Jedino mi nejasnim ostaje
zato tako uporno odbijaju ustati i pokloniti
se glumcima; razlog je vjerojatno isti kao i
onaj koji ih sprjeava da napuste kazalite
kada im se predstava vidljivo ne svia. Ali
dobro, potpisnica ovih redaka ionako uiva
zbog malenog, vragolastog titraja, eretske
misli da, moda, nisam napustila kazalite, prilino dobar dokaz da intendantica
Nada Matoevi nije pretjerivala kada je
ovoj predstavi predvidjela status hita.

X/224, 7. veljae 2,,8.

37

gl a z b a

Zavodljivost bez sadraja

Trpimir Matasovi
Hilary Hahn kronino
nedostaje osjeaj za iru
glazbenu cjelinu i dublju
kompozicijsku supstancu.
Sve bi to vjet dirigent
mogao uspjeno prikriti
vlastitom interpretacijom.
No, na alost, za pultom se
naao Stphane Denve,
koji od istih tih nedostataka
boluje jo i vie od amerike
violinistice

Koncert kotskog kraljevskog

nacionalnog orkestra pod
ravnanjem Stphanea Denvea
i violinistice Hilary Hahn,
Koncertna dvorana Vatroslava
Lisinskog, Zagreb, 31. sijenja
2008.

vijet ozbiljne glazbe sve

vie posee za marketinkim obrascima popularne kulture, i to ne samo
glazbene nego i, recimo, lmske. Danas tako vie nije toliko bitno kako neki glazbenik
svira, koliko kako izgleda. Pa
ako se tu jo mogu izvui
pikantni detalji iz privatnog ivota bili oni
istiniti ili ne tim bolje.
K tome, klasini se svijet
sve vie priklanja kultu
mladosti i ljepote, jer,
kao to te karakteristike
dobro prodaju razne
magazine, isto vrijedi i
za omotnice CD-a.
I dok takvo rezoniranje jo i ima nekakvog
smisla kada je rije o
opernim pjevaima i

pjevaicama, kod kojih je i vizualni element nastupa vaan

za opi dojam, takvi izvanglazbeni kriteriji za koncertne
bi glazbenike ipak trebali biti
suvini, ili barem sporedni.
No, nije tako, pa se tako na
tekuoj vrpci proizvode lijepa
lica, koja k tome u ruci dre i
nekakav jednako lijep instrument, a je li svirka koju ta lica
proizvode jednako lijepa, kao
da nikog previe ne zanima.

Previe ljokica
Gotovo kolski primjer
svega navedenog amerika
je violinistica Hilary Hahn.
Djevojka jednostavno nije
mogla ne uspjeti poela
je kao udo od djeteta, u
meuvremenu izbrusila svoju
sviraku tehniku, ali i, to
je, ini se, jo bitnije, izrasla
u mladu enu atraktivnog
vitkoga stasa. Ukratko, malo
tko je ne bi poelio vidjeti,
pogotovo ako e ostvarenje te
elje moi upakirati u izliku o
kulturnom uzdizanju.
Naravno, Lisinski je prigodom njezina gostovanja
sa kotskim kraljevskim
nacionalnim orkestrom bio
dupkom pun, a gromoglasni
se bravo na koncu izvedbe
ajkovskijevog Koncerta
za violinu i orkestar mogao
pouzdano predvidjeti i prije
negoli je koncert i zapoeo.
Dodue, mora se priznati da
nastup mlade dame u pripijenoj haljini s previe ljokica nije bio uhu neugodan.

Kolegijalnost ispred
kompetitivnosti
Trpimir Matasovi
U iriju su sjedili neki od
vodeih svjetskih interpreta
i pedagoga, a kljuni kriterij
ocjenjivanja bio je cjelokupan
umjetniki dojam, a ne samo
tehnika vjetina u ovoj trci s
preponama
Uz etvrto izdanje
Meunarodnog
violonelistikog natjecanja
Antonio Janigro, Koncertna
dvorana Vatroslava Lisinskog,
Zagreb, od 22. sijenja do 3.
veljae 2008.

lazbenika natjecanja u
osnovi su prilino bespotedna i nehumana,
a njihova je vrijednost za umje-

tniki razvoj mladih umjetnika

prilino upitna. Jer, gotovo su
sva navlas ista kroz nekoliko
etapa treba se dokazati u razliitim aspektima solistikog
repertoara, pri emu je tehnika
umjenost vie na cijeni od
umjetnike vrijednosti interpretacije. K tome, vie-manje
ksan program esto nekim
glazbenicima ne prua priliku
da pokau ono u emu su najjai, jer se, recimo, komorno
muziciranje i rana glazba na
veini natjecanja sustavno zaobilaze. U konanici stoga ovakvi
dogaaji predstavljaju samo
jo jednu polugu diskografskoj
industriji i globalnom svjetskom tritu, kojima je bitnije
da je netko mlad i lijep, a po
mogunosti i virtuoz, nego ima
li svojom glazbom neto bitno
za rei ili ne.
Sve navedeno uvelike vrijedi i za tri natjecanja koja se
redovito odravaju u Zagrebu
violinistiko Vaclav Huml,
pijanistiko Svetislav Stani i
dirigentsko Lovro von Matai.
Ta natjecanja, meutim, imaju

i problem da u svjetskim okvirima i nisu osobito relevantna,

s obzirom na to da im fond
nagrada nije na onoj razini koja
se nudi u zapadnoeuropskim
zemljama. Rezultat takve situacije je da smo za malo kojeg
od laureata Humla, Stania
ili Mataia ikad ita uli nakon njihovog pojavljivanja u
Zagrebu.

Relevantno mjesto
elistike scene
Meunarodno violonelistiko natjecanje Antonio
Janigro uvijek je, meutim, bilo
drukije, i to je potvrdilo i u
svom netom zavrenom etvrtom izdanju. Formula kojom
se u prola tri navrata Janigro
potvrdio kao relevantno mjesto
svjetske elistike scene ponovljena je i ovaj put. Program

Dapae, njezin je ton nenametljiv, ali zavodljiv, tehnika

besprijekorna, a osjeaj za
glazbeni detalj istanan. Ona
pritom ne robuje interpretacijskim konvencijama, nego,
naprotiv, dosljedno potuje
skladateljeve zamisli, ak i
kada je to na utrb svirake
atraktivnosti. Ukratko, sve
je to ini savrenim proizvodom za diskografsku
industriju, to ona i jest, jer
svoju slavu temelji, osim na
koncertnim nastupima, i na
ekskluzivnom ugovoru za
prestinu tvrtku Deutsche
Grammophon.
Snimka na CD-u i iva
izvedba, meutim, nisu isto,
pa je tako i u Lisinskom
do izraaja dolo i ono to
Hilary Hahn kronino nedostaje, a to je osjeaj za iru
glazbenu cjelinu i dublju
kompozicijsku supstancu. Sve
bi to vjet dirigent mogao
uspjeno prikriti vlastitom interpretacijom. No, na alost,
za pultom se kotskog orkestra naao njegov novi efdirigent Stphane Denve,
koji od istih tih nedostataka
boluje jo i vie od amerike
violinistice. Njegova se interpretacija svodi na rutinsku
etnju glazbenim djelom, uz
obvezatno buanje u posljednjih pola minute, jer, eto,
ipak treba nekako izmamiti
pljesak, pa, ako se to ve ne
moe uiniti s nekim dubljim
smislom, onda neka barem
bude glasno.
jest zahtjevan, ali i arolik, pa je
ovaj put ukljuivao i komorno
glazbovanje. U iriju su ponovo
sjedili neki od vodeih svjetskih
interpreta i pedagoga, a, to je
vjerojatno i najvanije, kljuni
kriterij ocjenjivanja bio je cjelokupan umjetniki dojam, a ne
samo tehnika vjetina u ovoj
trci s preponama.
Janigro je, openito, prilika
za niz pravih malih uda u
odnosu na druga natjecanja.
Prije svega to vrijedi za injenicu da na njemu, vie od
kompetitivnosti, vlada kolegijalnost meu natjecateljima. Isto
vrijedi i za iznimno kvalitetan
odnos koji su prema nalistima
pokazali pijanistica Ivana varc
Grenda i violinist Aleksandar
Ivi, koji su s njima suraivali
u izvedbama glasovirskih trija.
Jedinu mrlju na dogaaj bacila
je, na alost, i opet Zagrebaka
lharmonija. Jer, bez obzira
na sav trud dirigenta Pavla
Depalja, koji je dosljedno pratio interpretacijsku koncepciju
svakog nalista, orkestar je
svirao povrno i nezainteresirano, s koliinom manjkavosti u
svirci koja uistinu nije dostojna
jednog navodno prestinog
nacionalnog orkestra.

Umjetnost na prvom
mjestu
Raspored nagrada pokazao
se, pak, kao najvee i najpozitivnije udo ovogodinjeg
Janigra. Dodue, i ovdje se u
sam vrh probio jedan uspjean
trka, kineski glazbenik Bonian

Izgubljena pronjenost
kotski kraljevski nacionalni orkestar, kojem je
ovo ve peto gostovanje u
Zagrebu, upravo se krivnjom
ovog dirigenta ogranienih
sposobnosti predstavio u svjetlu gotovo neprepoznatljivom
u odnosu na ranije nastupe.
Da, to je jo ansambl sastavljen od vrhunskih glazbenika, koji njeguju zaokruen i
kompaktan zvuk, ali se, na alost, u meuvremenu izgubila
njegova pronjenost. Na izvedbe Straussovog Don Juana,
te Debussyjevog Preludija za
faunovo poslijepodne i Mora
ne treba stoga troiti previe
rijei. Recimo tek da su ova
inae vrlo atraktivna remekdjela orkestralne literature
zvuala jednolino i zamorno.
Naravno, da se sve to stavi
na CD, mogao bi se, uz pomo umjenog ton-majstora,
postii i sasvim prihvatljiv
rezultat, to, uostalom, ovaj
orkestar sa Stphaneom
Denveom redovito i ini.
No, od ive izvedbe u koncertnoj dvorani ovjek bi
ipak poelio neto vie. A
kad je o ovom konkretnom
koncertu rije, vjerojatno bi
veini posjetitelja bilo bolje
da su ostali kod kue uz svoje
CD-playere. Jer, na njima svi
ovi izvoai zvue bolje, a,
da budemo iskreni, i Hilary
Hahn bitno bolje izgleda kad
se njezine fotograje obrade
u Photoshopu.
Tian. Njegova bi mu tehnika
sprema, koju ne prati i osobita
umjetnika sugestivnost, negdje
drugdje priskrbila i prvu nagradu, no, ovdje se morao zadovoljiti drugom. Nju bi moda
vie zasluio treeplasirani ruski
elist Dmitrij Prokofjev, kojeg
je boljeg plasmana vjerojatno
kotala odluka da se u zavrnici
natjecanja predstavi nedovoljno
atraktivnom Koncertantnom
simfonijom svog prezimenjaka
Sergeja Prokofjeva.
injenica, pak, da je prvu
nagradu, ali i glavninu onih
posebnih, koje ukljuuju
budue nastupe u Zagrebu,
Dubrovniku, Ljubljani i
Mariboru dobio kanadski
umjetnik David Eggert pokazuje da je na Janigru umjetnost
ipak na prvom mjestu. Naime,
na svakom bi se drugom natjecanju Eggertu vjerojatno uzelo
za zlo to su mu se na nekoliko
mjesta u izvedbi Dvokovog
Koncerta za violonelo i orkestar dogodile manje tehnike
nespretnosti. No, iri je ispravno prepoznao kako je snaga
njegove iznimno sugestivne
interpretacije, koja pokazuje
visoku razinu individualnosti,
ali i razumijevanja umjetnikog
sadraja djela, ono to treba
nagraditi. Poueni iskustvima
s prethodna tri natjecanja, moemo ve sada zakljuiti kako
je Eggert glazbenik za kojeg
emo sigurno jo uti, a, k tome,
znamo i da emo ga i uivo jo
sluati, emu se svakako ve
sada treba veseliti.

cmyk

38

X/224, 7. veljae 2,,8.

kritika

Haluciniranje Dostojevskog
Sinia Nikoli
Ovaj roman donedavno potpuno
nepoznata suvremenog ruskog pisca
opsjednuta Dostojevskim pravo
je remek-djelo, ne samo u anru
biografskog romana, nego je i jedan
od najzanimljivijih romana 20.
stoljea
Leonid Cipkin, Ljeto u Baden-Badenu; s
ruskoga preveo Igor Buljan; Naklada
Ljevak, Zagreb 2007.

jerojatno je svaki ljubitelj knjievnosti barem jednom, imajui jamano omiljene pisce,
fasciniran ivotom i djelom svoga
favorita poelio zaviriti u njegovu
ili njezinu delikatnu svakodnevnu
ivotnu intimu i stvoriti neku svoju
cjelovitu viziju o ivotu svoga ljubimca. Svi se pitamo kako su ivjeli
nai literarni uzori, to im se dogaalo dok su pisali svoja remek-djela i je
li njihov vlastiti ivot i u kojoj mjeri
utjecao na njihovu knjievnost. Ako
smo doista duboko fascinirani svojim
knjievnim miljenicima, poduzet
emo opsena i dugorona istraivanja, itat emo njihova pisma ili dnevnike, zapise njihovih suvremenika
o njima, intenzivno razmiljajui o
onom maginom paralelizmu svjetova literature i ivota u ijem se napetom paralel-slalomu nahodi svaka
dobra knjievnost. inei to, moda
i ne znamo da nesvjesno literariziramo predmete svoga oboavanja,
pretvarajui ih u glavne likove naeg
osobnog, unutarnjeg imaginarnoga
pregnua. Ako smo k tomu jo i literarno talentirani i dovoljno marljivi,
onda je mogue da emo napisati
kakvu, manje ili vie uspjelu romansiranu biografiju, prilog mnogim
drugim slinim pokuajima.
Ponekad, meutim, neki od takvih,
mahom problematinih uradaka,
mogu biti sasvim uspjela knjievna
djela, pribliavajui se po genijalnosti,
svojim uzorima. Da bi to bio sluaj,
mora vam predmetom fascinacije biti
neki bizaran ali genijalan knjievni
kapitalac poput Dostojevskoga npr.;
morate biti ruski idov, a to drugo
nego lijenik, i morate ivjeti sredinom sedamdesetih godina 20. stoljea u bivem Sovjetskome Savezu,
u Moskvi, s cjelokupnom socijalnom
i politikom menaerijom koja tom
povijesnom trenutku pripada. Morate,
k tomu biti talentiran, ali nikada
etabliran knjievnik, koji je oduvijek
pisao iz istoga zadovoljstva, za sebe i
ladicu, jer vam drugi, svakodnevni posao i obiteljske prilike nisu doputale
samostalnu knjievnu karijeru.

cmyk

Prepletanje vremena i
narativnih linija
Sve se to poklopilo u sluaju Leonida
Cipkina, sve donedavno malo ili nimalo
poznatog ruskog knjievnika. Cipkin
se rodio 1926. u danas bjeloruskom
glavnom gradu Minsku, u tradicionalnoj rusko-idovskoj lijenikoj obitelji.
Proavi s obitelji sve one nedae koje su
ruski idovi prolazili sredinom prologa
stoljea, od nacistikih do staljinistikih
pogroma, s uom se obitelji i uglednom
lijenikom karijerom skrasio u Moskvi.
Tu je, usprkos politikoj nepodobnosti
napredovao u struci ali i, poetkom ezdesetih, poeo pisati, to je s povremenim prekidima inio sve do svoje prerane
smrti 1982. u 56. godini. Iako je cijeloga
ivota bio strastveni ljubitelj knjievnosti,
pa je ak pomiljao i na knjievnu karijeru, ali se zbog ekonomskih, politikih i
obiteljskih razloga ipak odluio za posao
lijenika, jedva da je doivio objavljivanje
svoga najznaajnijeg djela, biografskog
romana Ljeto u Baden-Badenu. Nekoliko
dana prije iznenadne smrti, njegov je
roman objavljen u Americi, u ruskom
emigrantskom asopisu Ljiterarnaja gazeta, ali kritiarsku recepciju i zaslueni
status pisca nikada nije doivio. Tako je
bilo sve do poetka devedesetih godina
prologa stoljea, kada je njegov roman
u engleskom prijevodu, zabaen meu
starim knjigama u knjiari u Londonu
sasvim sluajno pronala Susan Sontag.
Ona se odmah oduevila Cipkinom i
otada postala njegovim revnim, odanim
i iskrenim promotorom i zagovornikom.
Ona, naime, ovaj njegov roman svrstava
meu najljepa, najuzvienija i najoriginalnija ostvarenja u posljednjih stotinu
godina. Je li ta ugledna estetiarka, izmeu ostaloga i knjievna kritiarka, u pravu
ili u neobinom sentimentalnom zanosu
pretjeruje?
Narativno tkivo ovog nevelikog romana neobino je razgranato i bogato.
Osnovni pripovjedaki okvir predstavlja
autorovo putovanje vlakom iz Moskve u
tadanji Lenjingrad (koji Cipkin naziva
po starome Sankt Peterburg), poetkom
sedamdesetih godina 20. stoljea. Rije je
o svojevrsnom literarnom hodoau po
mjestima na kojima je u tom gradu boravio Dostojevski, s krajnjim ciljem posjeta
stana u kui u kojoj je Dostojevski ivio
zadnjih nekoliko godina i gdje je na kraju
umro, a koji je i u Cipkinovo vrijeme
bio muzej posveen tom velikom piscu.
Neposrednu simboliku motivaciju, meutim, ini rijedak primjerak Dnevnika
Ane Grigorjevne Dostojevski koji je ona
precizno vodila tijekom poetka njihova
braka, a napose za vrijeme zajednikog
etverogodinjeg boravka u inozemstvu:
od 1867. do 1881.
Tijekom putovanja vlakom iz Moskve
u sovjetski Lenjingrad, pripovjeda
Cipkin ita Anine dnevnike zapise, to
snano stimulira njegovu matu, te se
pred naim oima poinje vrtjeti silovit
nadrealistiki lm: u isto vrijeme precizna injenina rekonstrukcija kaotinog
boravka branog para Dostojevski u
Baden-Badenu, duboka psihologijska,
gotovo arhetipska analiza njihova meu-

sobnog odnosa, protkana reminiscencijama na razliite dijelove poznatih romana

Dostojevskoga ili ranijih trenutaka iz
njegova ivota, ali i nenadani skokovi
u Cipkinovu stvarnost, koju asocijativno povezuje s dobom ili romanima
Dostojevskog. Ti se pripovjedni lanci
neprestano meusobno prepliu i proimaju u skokovitoj asocijativnoj i ekskurzivnoj montai. To znai da reenica koja
je zapoela s Cipkinom u vlaku za Sankt
Petersburg, dotakne par Dostojevskih
u vlaku za Dresden, odluta u neki od
Dostojevskijevih romana, Bjesove npr.,
i privremeno zavri u nekom drugom
trenutku ivota Dostojevskog ili samog
Cipkina. Asocijativno naelo montae
reenice, sekvence, pa i teksta, stvara naizgled halucinantnu Cipkinovu reenicu i
nepredvidivo pripovjedno tkivo romana,
koje, meutim, ima za cilj prezentaciju ivota i djela Fjodora Mihailovia
Dostojevskog na neponovljiv nain.

Plivanje kroz kaos

Taj dojam halucinantnosti i organizirane kaotinosti potpuno je primjeren
grai kojom se Cipkin bavi. Da bismo to
razumjeli moramo, zajedno s Cipkinom,
iznimno dobro poznavati tadanju situaciju branog para Dostojevski, kao i sve
tajne knjievnog i publicistikog rada
samog Fjodora Mihajlovia, kojega po
uzoru na suprugu Anu i Cipkin prisno
zove Fea ili ak Feka. Godine 1967.,
na poetku njihova etverogodinjeg
boravka u inozemstvu, Dostojevski su tek
nedavno spareni brani par. Upoznali su
se tek godinu prije i veoma brzo vjenali.
Njihov je odnos, meutim, bremenit
brojnim problemima i nedoumicama,
koji svako malo izbijaju na povrinu.
Rije je prije svega o velikoj razlici u
godinama, koja u njihov emocionalni
odnos neprestano unosi razdor. Kad su
se upoznali, Ana je imala tek 20 godina i
bila je fascinirana ak 25 godina starijim
glasovitim knjievnikom. Ne razmiljajui puno, oni su se u romantinom zanosu
vjenali. Ali ubrzo su uslijedili problemi
od brojnih nancijskih, preko intimnih i emocionalnih do zdravstvenih.
Dostojevski su iz Rusije gotovo pobjegli
pritisnuti dugovima i oskudicom, da bi
na samom poetku puta, upravo tijekom
boravka u Baden-Badenu, Dostojevski
postao opsjednut demonima kocke, neumjereno troei zadnji novac koji su imali
u oblinjim kockarnicama. Neprestano
su se zaduivali, zalaui zadnje komade
odjee ili nakita, i poniavali kod poznatih Rusa, Gonarova ili Turgenjeva,
posuujui novac. Ni demoni ljubomore nisu zaobilazili Dostojevskog, a pri
svakom veem stresu napadaji padavice
zainili bi emocionalno eksplozivne si-

tuacije. Nije zbog svega toga neobino

to je Cipkin bio oduevljen itajui o
tim potresnim danima branog para
Dostojevskih iz toke gledanja mlade
ene koja se nepripremljena i neiskusna
iznenada nala u izrazito kompleksnoj,
gotovo nerazrjeivoj situaciji, koja je
njezinu neupitnu poetnu ljubav prema
muu stavila na teku kunju, dovodei je
do krajnjih granica izdrljivosti.
Da bi apsurd bio vei, Dostojevski
je upravo godinu prije dovrio roman
Kockar (a prije toga Zloin i kaznu) u
kojima je, posebno u Kockaru, detaljno
prikazao demone kocke, upravo one koji
su ga tako ustrajno i uspjeno proganjali u
Baden-Badenu. Njegovi prijanji romani,
Zloin i kazna posebno, na razne naine
tematiziraju problematiku odnosa starijeg
mukarca i mlade ene, ali ni to nije pomoglo da barem na poetku harmonizira
njihov brani odnos. A taj se odnos stalno
kaotino odvijao u iznenadnoj izmjeni
napada ljubomore ili razliitih oblika
optubi i psihikih iivljavanja povrijeene tatine velikog pisca, i emocionalnih
izljeva kajanja prema mladoj eni, koju je
u teatralnim ispadima grizoduja, padajui na koljena, molio za oprost i razumijevanje. Nakon pomirbe, oni bi zaplivali
u ljubavnom zanosu, kako seksualni in
poetino opisuje Cipkin, i kroz metaforu
plivanja razvija njihov erotski odnos.
Nakon burnih nekoliko mjeseci provedenih u Baden-Badenu, oni e na kraju
uspjeti otputovati dalje, prvo u vicarsku,
a zatim Pariz i drugdje po Europi, gdje
e njihov odnos ui u mirnije vode.
Dostojevski e svoje osobne demone
pretoiti u vrhunsku knjievnost, romane Bjesovi, Mladi itd., nadvladati svoju
strast prema kocki i stabilizirati nancijske prilike. Ovdje Cipkin naputa Anin
Dnevnik i opisuje svoj boravak u socijalistikom Lenjingradu, opisujui osobe
iz vlastita okruenja, uvodei nas u problematiku sudbine idova u Sovjetskom
Savezu, ali i prikazujui povijesni trenutak tog vremena na jednoj dubljoj, poetskoj razini. Dnevniku i Dostojevskijima
se vraamo za vrijeme Cipkinova boravka
u Muzeju Dostojevskoga, zapravo stanu u kojemu je pri kraju ivota obitelj
Dostojevskih ivjela i gdje je na kraju
1881. Fjodor Mihajlovi razmjerno
iznenadno i umro, u 60. godini. Ti zadnji trenuci i smrt Dostojevskoga prema
Aninom Dnevniku, povratak Cipkina u
dom obiteljske prijateljice Gilje, kod koje
je u Lenjingradu odsjeo, zavrne su stranice ovog fascinantnog romana.

Cipkinova reenica
Nedvojbeno je: Cipkin je napisao remek-djelo, ne samo biografskog romana,
koji anr uvelike nadilazi, nego i jedno
od najzanimljivijih romana 20. stoljea;
mogli bismo se, dakle, u tom dijelu sloiti
sa Susan Sontag. Nije, meutim, izvjesno
da e se njegova halucinantna, asocijativna proza svidjeti svakom ljubitelju
modernog romana, dok e mnogi ljubitelji Dostojevskoga imati problema pri
doivljaju svog idola kao jednog od likova
njegove vlastite proze. Cipkinov diskurs
ili Cipkinova reenica jednoga e dana,
zbog svoje kompleksnosti i duine, sigurno ui u naratoloke pojmovnike, zajedno
s onom Saramaga ili Thomasa Bernharda,
kako to opravdano misli Susan Sontag;
nije meutim izvjesno da e ta reenica
lei svima i pripomoi razumijevanju i
tako kompleksne i razigrane Cipkinove
knjievne zbilje. Ali, bez napora nema
uitka, a Cipkinov roman svakako zasluuje da se oko njega potrudimo, jer je
estetska i literarna dobit vea od mentalnog napora koji u itanje ovoga genijalnog romana uloimo.

X/224, 7. veljae 2,,8.

39

kritika

Tisuu kancelarija visoko,

tisuu mrnji duboko
Dario Grgi
Knjige o utjecaju drutvenog poloaja
na nae zdravlje i dugovjenost
odnosno o znaenju vraga i zla
Michael Marmot, Sindrom statusa, s
engleskoga preveo Neboja Buanovac;
Agoritam, Zagreb, 2007.

ichael Marmot je epidemolog

koji je do ideje da se pone baviti
istraivanjem utjecaja drutvenog
poloaja na nae zdravlje i dugovjenost
doao tijekom svoje klinike prakse. Bilo
mu je evidentno da ljude osim genetskih predispozicija podjednako snano
prema zdravlju (ili bolesti) usmjerava i
neto drugo. Ono to je vidio u svojoj je
knjizi Sindrom statusa objasnio slikom
u kojoj paradiraju predstavnici razliitih
drutvenih slojeva, od najsiromanijih
do najbogatijih, to jest od najneobrazovanijih do najobrazovanijih, i od ljudi
s najmanje utjecaja pa sve do gore, do
ljudi koji ga imaju u drutvenoj hijerarhiji najvie. Pa pie kako su izgled i
zdravlje rapidno rasli kako se pribliavao vrhu socijalne tabele. To ga je nagnalo da se poduhvati svoga istraivanja,
iako je pretpostavio (i imao pravo) kako
bi za njegove terenske pronalaske bolji
sluh mogli imati neprofesionalci negoli
ljudi iz struke, ija je pozornost posve
usmjerena specijalistikim vidovima
sagledavanja ovoga problema, npr. medicinski strunjaci koji se bave prouavanjem stanica itd., iako je stvar oita
ljudi koji su na drutvenoj ljestvici
visoko imaju nii koecijent smrtnosti
i bolesti. Dugovjeniji nisu samo ljudi
koji ive ivotnim stilom bogataa, nego
i ljudi koji ive u skladu sa svojim izborima Marmot nije slijep za ovu drugu
vrstu bogatstva, koju, narodski reeno,
nikakav novac ne moe kupiti, nego su
to svi oni koji se u vlastitim ivotima ne
osjeaju komforno, koji ne biraju uloge
koje e igrati.
Sama sebe opisuje kao trebera koji
e se s puta prije vratiti s tabelama u vezi
neega to ga trenutano intrigira nego
li s albumom punim fotograja (to su,
zapravo, takoer tabele, samo arenije),
i tu bismo se s njime zbilja mogli sloiti
u njegovu pristupu ima one okorjele
profesortine po kojoj je nae doba tako
poznato vjerojatno se nikada u povijesti nije ovoliko klanjalo profesorskoj
pameti kao danas, ona je Zlatno tele
naih vremena. No u njegovoj dabrovskoj upornosti i temeljitosti krije se i
jedan od kljunih pozitivnih elemenata
njegova rada (kao, uostalom i pokoja
mana, poput razvuenosti i prenavljanja).
Marmot je, naime, svojim istraivanjem
pokrio dobar dio naeg planeta, sve je
provukao kroz niz temeljnih orijentacijskih toaka, a domaim bi itateljima
mogli biti signikantni njegovi porazni

nalazi iz Sredinje i Istone Europe (tzv.

Nove Europe).
Imao je prethodnika, radilo se o
ovjeku iz svijeta politike, senatoru
Danielu Patricku Moynihanu, i njegovoj navici da govori ono to smatra
istinom, a koji je svojedobno prouavao
gospodarstva svih republika SSSR-a i
uvidio da u svima njima stopa smrtnosti
raste zapanjujuom brzinom; iz toga je
zakljuio da je Sovjetski Savez bolesno
drutvo koje e se raspasti za nekoliko
godina. Ono to je Marmota spoetka
najvie iznenadilo bili su nalazi koji su se
radikalno razlikovali od uvrijeenih miljenja: uobiajen je stav da su direktori
skloniji sranim oboljenjima od niih
inovnika i kurira na dnu hijerarhije;
meutim, rezultati su govorili drukije
to ste nie na drutvenoj ljestvici tako
se poveava i rizik od sranih bolesti.
Iako ivi stresno, direktor je zapravo
mnogo mirniji od svojih podreenih jer
je koliina hijerarhijskog pritiska to ga
podnosi na njegovom stupnju ljestvice
manja, on ima veu kontrolu nad svojim
ivotom. Zato nie rangirani vie pue
(to, opet, generira oboljenja) objanjava
da gotovo sav novac koji ti ljudi zarade
ode na druge stvari, i da je cigareta malo
samopovlaivanje u ivotu ispunjenu
liavanjima.
Ovdje je naravno zanimljivo to ljude dovodi do njihova mjesta u drutvu
na kojemu se toliko pui, i Marmot
pie kako je sve mogue reducirati na
genetike razlike to, naravno, opet,
nije politiki korektno jer to znai da se
drutvene klase genetiki razlikuju no
razlog zbog kojeg trebamo izbjegavati
genetiko objanjenje zdravstvenoga
gradijenta nije njegova nepopularnost,
nego neistinitost. Marmot raspravu
nakon toga nastavlja u stilu da statistika
pokazuje kako su ljudi s najviih poloaja
u prosjeku vii pet centimetara od ljudi
s najniih poloaja, to bi trebao biti
argument u prilog tezi da naslijeena
bioloka forma odreuje na poloaj na
drutvenoj ljestvici, no do golemog porasta visine u posljednjih stotinu i neto
godina dolo je zbog promijenjenih uvjeta ivota danas je manje pothranjenosti, djeca bolje obrazovanih jednostavno
ive u kvalitetnijem okruenju. Svi
parametri danas su vei nego prije samo
pedesetak godina. IQ mjeren po koledima posljednjih godina znatno je vei
nego onaj uenika iste dobi otprije samo
pet desetljea. Te dvije visine rezultat
su promjena u okolini, a ne genetskog
naslijea. Dakle, vrlo je vaan nain na
koji organiziramo nae ivote ili ih za
nas oblikuje drutvo jer upravo to utjee
na nae zdravlje, kao i na zdravlje ljudi
oko nas.
Po Marmotu, treba biti bistra voda u
kojoj je mogua oplodnja visokog tipa,
ona koja poraa potencijalni intelektualni rast iz njega proizlazi sve drugo.
Stvar je u mozgu. Bela Hamvas je u
Sarepti pisao o tome kako nam, pod
uvjetom da se izvrgnemo nekom obliku
discipline, na raspolaganju stoji oko
est tisua svjesnih, vedrih dana. Pitanje
je sad koja e vam vrsta bogatstva dati

taj osjeaj bez kojega nema zdravlja.

Marmot je podsjetio u Sindromu statusa i
na tu drugu, materijalno neizrazivu vrstu
kraljevskog osjeaja. No ona je rezervirana, kako je duhovito (ili vidovito?) rekao
Hugo Pratt, na ljude kojima sudbinu ne
moe proitati iz dlana, jer im parametri nisu od ovoga svijeta. Ovima ostalima
je po britanskom znanstveniku bolje da
se dre sigurnih okvira domestikacije,
da budu odlikai, pa moda i oni jednog
lijepog sunanog dana izrastu pet centimetara (gore i dolje) te omaste brk.

Personikacije zla
Francois Fejt, Bog, ovjek i njegov
avao, s francuskoga prevela Ivana
ojat Kui; Alfa, Zagreb, 2007.

O emu govorimo kada govorimo o

zlu? Budui da svi narodi imaju svoga
vraga (ili su ga vie puta tijekom povijesti
vidjeli), pogledajmo kako su neki znanstvenici protumaili Seta i Horusa u egipatskoj mitologiji. Podjela na dobro i zlo,
prema njihovom miljenju, politiko je
pitanje, pa je Set kao bog gornjeg Egipta
u doba helenizma postao simbol zla, kao
posljedica borbi izmeu gornjeg i donjeg
Egipta. Kod Egipana je, dakle, s godinama zlo denirano kroz najobiniju politiku borbu; metaziku se poslije dopisalo
politici; povijest piu pobjednici. Danijel
Dragojevi pisao je kako su ljudi neko
znali kako vrag izgleda, i da je to znanje
danas izgubljeno. Mi ivimo u svijetu bez
sjena, a one su omoguavale vizualizaciju
avola. Za Elaine Pagels on je samo
konceptualizacija preko koje deniramo
svoje neprijatelje i sukobe koje imamo s
njima. To je jednostavno percepcija onih
koje nazivamo drugima, negativ denicije ljudskosti.
Francois Fejt roen je u susjednoj Maarskoj, no od 1938. ivi u
Francuskoj. Bio je veliki prijatelj s
Morinom, Camusom, Malrauxom, a
zajedno sa Jean-Paulom Sartreom prosvjedovao je protiv sovjetske intervencije u
svojoj domovini. Znai, on je osjetio zlo
na svojoj koi, i tema avla prirodno mu
se nametnula kao izazovna sam zapisuje kako nije siguran u njegovo postojanje,
i pita se nije li ovdje vie rije o maski,
metafori, odnosno nonoj mori. Elaine
Pagels rado je u vezi s postojanjem Zloga
citirala Srena Kierkegaarda: Nesvjesna
veza monija je od svjesne.
Bog, ovjek i njegov avao nadovezuje
se na esej to ga je Fejt objavio jo 1960.
pod naslovom Bog i njegov idov, i sam

autor istie da ga, prije svega, zanima

povijesna pozadina teme, to jest na koji je
nain dolo do antropomorfne slike Boga
i njegova protivnika avola. Iako samog
sebe ne smatra dijabologom, niti vjeruje
u avolovu osobu, nego se zaustavlja
kod doivljaja tih likova kao lanova
dijade koja je u temelju misterioznosti
ljudskog ivota openito, napose je bio
zainteresiran za prikazivanje sila koje
djeluju u svim povijesnim razdobljima,
a ne samo u naoj civilizaciji. Utjelovljen
je u razliitim imenima, poput Sotone,
ejtana kod muslimana, Demona kod
Grka i Rimljana, Lucifera na Zapadu,
ili Belzebuba... a tim je likovima zajedniki nazivnik personikacija loih
sila u ovjekovu usudu. Njegovo istraivanje kree od starozavjetnih parabola
u kojima se avao pojavljuje, te preko
Isusa i djelovanja prvih apostola, svoju
temu obrazlae kroz Origenov opus,
kroz Erazma Roterdamskog, Voltairea,
Machiavellija, komunizam, nacionalizam, faizam i svjetske ratove. Zakljuak
Boga, ovjeka i njegova avla svodi se
na konstataciju kako avao ne postoji
kao osoba, nego je rije o metaforizaciji
izvornog rtvenog jarca koji na sebe
preuzima sve nae propuste i pogreke:
sve to ovjek ne moe i ne eli priznati.
Njegova personikacija koja predstavlja
mranu stranu ovjekova srca posluila
je kako bi se Boga oslobodilo od svakoga
zla koje moemo uoiti u svijetu to ga
je on stvorio. avao postoji kao tehnika
koju je osmislila Crkva nakon raskida
s judaizmom: sotonizacija neprijatelja
omoguuje nam da opravdamo mrnju
koju prema njemu osjeamo, nasilje koje
mu elimo nanijeti.
O djelovanju tih mranih sila pisao je
svojedobno i jedan autor danas nastanjen
u Rovinju. Radi se o Miri Glavurtiu
koji je kroz knjige Pakao i Sotona iznio
niz povijesnih zapisa (ili racionalizacija)
s avlom u glavnoj ulozi. Uz knjige
Elaine Pagels, poglavito The Origin of
Satan, te tekstove Jereyja Burtona
Russella objavljene pod naslovom The
Devil: Perceptions of Evil ovo je znaajan
doprinos promiljanju mranih sila nae
podsvijesti; Fejt insistira da zlo trebamo potraiti u ljudskom srcu, tamo je
njegovo pravo rodno mjesto. Naravno,
budui da je rije o temi koja je prola
brojne umjetniko-lozofsko-teoloke
prerade, lijepo je sjetiti se nekih od njih.
Recimo, Swedenborga, koji je naglasio
kako se aneli nalaze u naoj svijesti, ili
Czeslawa Milosza koji je vraga opisao
kao Immanuela Kanta, ali u patuljastom
obliju. Osim tih manje ili vie povijesnih to jest religioznih interpretacija
zla, vrlo su zanimljive i neke ezoterijske.
Na primjer, ona Renea Guenona, koji je
napisao svojevrsni vodi kroz Danteovo
djelo. Po njemu opna od koje se sastoji
svijet je (barem) etverostruka, a vraga
ne treba ni probati traiti na povrini,
on djeluje iz dubina. avao je i Isusu
obeao jo jedan susret, a grki je romanopisac Kazantsakis taj zadnji randezvous
upriliio na samom kraju Isusova ivota,
tijekom njegove muke na kriu. Isus je
tada morao pobijediti elju za svjetovnim ivotom. Van Gogh je to nazvao
namjetajem koji se isprijeio na Isusovu
putu. Iz toga se dade zakljuiti kako je
pouzdan lijek protiv zla u putu ispunjenom samoprijegorom, a da je dio loega
smjeten u naim samougaanjima.
Crkva simbolizira i ovjekovu potrebu
da pobijedi zlo, a nju, kako zapisuje Bela
Hamvas, treba graditi slobodom i slobodno. On dodue, dopisuje i slijedeu
zagonetnu reenicu: Moje carstvo grade
moji neprijatelji, protiv mene, zato e ono
biti dobro izgraeno. Vidi ti vraga!

cmyk

40

X/224, 7. veljae 2,,8.

kritika

Arhetipski likovi
za sve generacije
Bojan Krito
Strip-autor Jeff Smith jednostavnim
izrazom ispisuje dinaminu sagu na
granici fantasyja, kojoj ne nedostaju
reference na post 9/11 svakodnevnicu
svijeta-oko-nas
Jeff Smith, Bone (one volume edition),
Cartoon Books, Columbus, Ohio SAD,
2004.

ko je ijedna tema, ijedna pria

sposobna ganuti najire slojeve
ljudi, svakog tko je uje, proita ili vidi potaknuti na ushit, pla,
strepnju, tugu, razdraganost, grohotan
smijeh ili pritajeni strah, onda je to
tzv. epska pria, pria vea od ivota.
Ona ljudske emocije, odnose, potrage
i nade uzdie na razinu apstrakcije,
pretvara ih u arhetipove, idealne iskaze
odreene ivotne pojave, a od situacija
i dogaaja koji izazivaju takve emocije postupno ini legende, odnosno u
kolektivnoj svijesti utopljene mitove.
Primjere moemo pronai posvuda.
Prisutni su, istina, u neto drukijem
ruhu nego proteklih stoljea, ali njihova tema i struktura ostaje nepromijenjena. Milijuni ljudi gledali su Titanic,
i kakva god njihova reakcija na taj
lmski fenomen s kraja stoljea bila,
veina ih nije ostala ravnoduna. Tko
u nesretnom paru s celuloidne vrpce
ne bi prepoznao Romea i , ili neke jo
starije, bezbrojne proklete ljubavnike?
Magija smijeno jednostavne, ali nevjerojatno privlane prie Gospodara
prstenova upijala je panju veine ljudi
koji su se s njome susreli, i to mnogo
prije nego to je zaivjela na lmu.
Primjere bi mogli nizati u beskonanost.

Epska pria
Strip Bone Jea Smitha oslanja se
na slinu matricu. Jednostavna, potresna i neodoljiva pria o sukobu dobra i
zla, s mnogo jednako vanih likova, od
kojih svaki prolazi svoj put i ima svoje
mjesto u prii, i svaki e se od njih
tijekom prie izmijeniti. Radi se o ambicioznom djelu, stripu koji broji tek
neto manje od tisuu i pol stranica,
ali ritam i arm ne gubi ni na sekundu,
niti u jednom kadru. Izvorno je strip
objavljen u devet albuma, ali posebno
je iskustvo itati ga u jedinstvenoj
knjizi, kad pria itatelja bez kolebanja
uvue i ne doputa mu predah. Kako
to obino biva, poetak ni izdaleka
ne sugerira u kojem e se smjeru
pria dalje odvijati. Prve stranice tek
su skice karaktera, leerni potezi u
oblikovanju jednog novog svijeta. Tri
neobina bia, tri bratia Fone Bone,
Phoney Bone i Smiley Bone, ije je
konture autor zaokruio s tek nekoliko

cmyk

poteza kistom i koja svojim nevinim,

bespolnim izgledom blago podsjeaju na trumpfove, protjerana su iz
svog grada zbog pogreke jednog od
njih, i sada lutaju velikom pustinjom
u potrazi za vodom i neim za jelo.
Unato svojoj na prvi pogled androginoj prirodi, radi se o mukim fakinima, zapravo nedorasloj djeci koja
su, sve upuuje na to, tek na poetku
svog puta, doslovno i simboliki. I,
naravno, njihovi su karakteri simboli.
Fone Bone je ljubazna i naivna dobriina, bez trunke samodopadnosti
ili ega, uvijek spreman pomoi, lako
dobiva povjerenje i jo lake ga daje.
Ukratko, potpuni lantrop. Phoney
Bone je materijalist, odbojni i pohlepni krtica, spreman prokockati
bilo to da bi ostvario prot, pa ak
i prijateljstvo, ljubav i povjerenje,
koje mu je Fone Bone uvijek iznova
spreman dati, makar zna da e ga
ovaj prezreti. Naravno, njegovom su
pogrekom bratii protjerani iz grada.
Smiley Bone je pak aljivdija koji se
u ivotu vodi iskljuivo intuicijom,
iracionalni promatra svega oko sebe,
sklon lucidnim komentarima i niim
objanjivim postupcima, vjeno s cigarom u ustima, pa i ako nekog povrijedi
i izigra neije povjerenje, to nije zato
to je tako htio, ve on nekako ne
moe ili ne zna drukije. Ali, i on e se
tokom prie promijeniti i stei mnoge
nove osobine.
Na djelu su tri razliite strane ljudske prirode, tri mogua naina ivota,
koji se u svemu nadopunjuju i teko da
bi mogli funkcionirati jedan bez drugog. Ako za usporedbu Fonea zamislimo kao Don Quijotea, a Phoneyja kao
Sancha Panzu, onda bi Smiley mogao
biti konj. Zahvaljujui njihovom maksimalno reduciranom, visoko stiliziranom grakom izrazu, na kojem je Je
Smith radio gotovo cijeli ivot (osnovne obrisa bratia Bone zamislio je jo
u ranom djetinjstvu), itatelj se moe
potpuno poistovjetiti s likovima, i u
svakom od njih prepoznati dio sebe.
Na taj nain s likovima se ivi ve od
samog poetka, mi smo njihovi istinski suputnici, i sve njihove uspone i
padove proivljavamo sami. Formalno,
Bone je potekao iz tradicije Disneyeve
radionice i amerikog novinskog stripa
openito, na razini humora, gegova, dijaloga itd. Prva tri albuma, u kojima
se pria tek lagano odmotava, doista
imaju neto od sosticiranog kia
stripova o Paji Patku Carla Barksa ili
neizbjenih Schulzovih Peanutsa. U
nepatvorenim, ogoljelim emocijama
Bonea mogue je prepoznati utjecaje
Krazy Kata Georgea Herrimana. No
dok su se situacije i likovi spomenutih stripova oblikovali u priama manjeg vremenskog i prostornog raspona, jedna druga pripovjedna tradicija,
podjednako prisutna u stripu i drugim medijima, utjecala je na Smitha
da svoju priu rastegne, proiri i
odvede u smjeru posve razliitom od
onog poetnog, pri emu ista nimalo
ne gubi na koherentnosti.

Dinamina cjelina na 1500

stranica
Radi se o utjecaju fantastine knjievnosti, stripa i lma, i to onog njezinog anra koji je u drugoj polovici 20.
stoljea, probojem Tolkiena i drugih
autora, poput pisca Discworlda Terryja
Pratchetta, dobio ime fantasy. Naime,
u Boneu emo postupno susretati zmajeve, izgubljene princeze, velike bitke,
grandiozne negativce, nepokolebljive
ratnike, arobnjake, udovita itd.
Sve te elemente Smith zauujue
nenametljivo spaja u cjelinu, tako da
pria tee posve prirodno i suptilno, a
nijedan lik nije bez temelja, jer svi oni
utjeu na karakter i razvoj identiteta
bratia Bone koji su, od poetka do
kraja, glavni nositelji radnje. Zapravo,
uope nije bitno to je u Boneu ispriano, mnogo je vanije kako je to
uinjeno, a najvanije je to, kada pria
zavri, arhetipski likovi nisu ogranieni
brojem stranica i zadnjim potezom
kista. Kraj Bonea je otvoren, i oni nastavljaju ivjeti vlastitim ivotom.
U montai kadrova i organizaciji
table Smith rijetko kada odstupa od
osnovne reetke od maksimalno est
prizora, ozbiljnije promjene planova i
rakursa javljaju se tek pri kraju stripa,
kada nekoliko paralelnih radnji ubrzava do epske zavrnice, gdje broj prisutnih likova i spektakularnih dogaanja
uvjetuje veu uporabu duih planova i

totala. No to ne znai da svojim veim

dijelom Bone nije dinamian strip,
jer da jest tako, on ne bi bio itljiv.
Smith izvlai maksimum iz dramaturgije, sukoba likova, njihovih pokreta
i facijalne ekspresije, ije je izraajno
bogatstvo praktiki nemogue potpuno
sagledati, upravo zbog toga to su tri
glavna lika tako reducirano graki
rijeena. Logino, i raspon njihovih
emocija je najvei.
U crteu nema nikakvih nepotrebnih ekshibicija, Smith gradi napetost
kontrolom svoje nemirne linije, a
ekspresivno niui kontraste crnih i
bijelih ploha lako postie kompozicijsku ujednaenost svake pojedine table.
Slian pristup u kompoziciji stranice
stripa, iako stilski potpuno razliitog
grazma, moe se nai kod jednog od
autora Love & Rockets serijala, Jaimea
Hernandeza. Crte je ovdje neoptereen poput same prie, njegov stil
sasvim odgovara stilu pripovijedanja, a
dosljedno provedena kompozicija table
i nizanje prizora ine Bone djelom koje
je naoko jednostavno, ali je, naravno,
veoma promiljeno i jami veliki uitak
itanja.
Meu strip-publikom Bone uiva
vrlo veliku popularnost, a s uspjehom
se objavljuje i kod nas, u izdanjima
kue Bookglobe. Je Smith je za
Bonea primio veinu strukovnih nagrada, izmeu ostalog tri uzastopna
Eisnera, najvee priznanje za strip
u SAD-u. Paradoksalno je da je Bone,
koliko god se bavio bezvremenim
temama, poigravao anrovskim kliejima i tipinim karakterima, i bio
smjeten u neku neodreenu prolost
ili budunost, ali nikako sadanjost,
zapravo nezadrivo moderan strip
koji izraava duh prijelaza stoljea
u SAD-u prilino tono i precizno.
Dovoljno je proitati etvrti album u
serijalu, The Dragonslayer, i vidjeti kako
je Smith u naoko djeju priu utkao
mnogobrojna, ne uvijek bezazlena
znaenja. Seljani se boje napada opasnih zmajeva, ne znajui da su zmajevi
zapravo dobroudni i da se skrivaju
od njih, a Phoney strah seljana hrani
laima, irei paranoju i ksenofobiju,
i tako postupno poveava svoju vlast
i mo u selu, sve dok ga zabrinuti narod na prisili da ih povede u ubilaki
mar protiv zmajeva, koji e zamalo
dovesti do njihovog vlastitog unitenja.
Radi se o prikazu jedne vrlo stvarne
politike situacije, za koju je mogue
nai dovoljno paralela u dananjoj
politikoj i ideolokoj slici svijeta, i to
ne samo u Americi. Takvo postupno
itanje otkriva Bonea kao strip koje se
ne otkriva sav u prvom itanju, nego
trai angaman itatelja jednako kao i
njegovo slobodno preputanje neodoljivoj prii.

X/224, 7. veljae 2,,8.

41

kritika

Luenje uma
iz pukotina jezika
Branislav Obluar
Subjekt Kirinovih intrigantnih
pjesama oscilira izmeu
(samo)nasilja kao naina odnoenja
spram prijeteeg vika jezika, udnje
ili pogleda, i pristajanja na izloenost
i ranjenost, u kojima prepoznaje zalog
neke negativne svojine koju bi valjalo
zadrati kao neko bjeno sjeanje
Miroslav Kirin, Jalozi, Vukovi & Runji,
Zagreb, 2006.

osljednja knjiga Mirlosava Kirina

Jalozi, kao to joj i sama znaenjski zgusnuta naslovna kovanica
sugerira, knjiga je o neuspjehu razgovora,
ali i o nunosti da se on uvijek otpoinje i
vodi. Toj temi kontekst je ocrtan uvodnim
citatom iz romana Kadi za neroeno dijete
Imre Kertsza, koji nunost pisanja povezuje s nunou razgovora pri emu je
dijalog izmeu dvoje ljudi, ili pak ovjeka
sa samim sobom, smjeten u svijet obiljeen odsutnou Boga kao jamca krajnjeg
utoita komunikacije. Izmicanjem tog
pretpostavljenog metazikog oslonca
sporazumijevanja, ljudski je razgovor
otvoren i gotovo osuen na nesporazum:
pa je i dijalog tek produetak monologa,
a monolog je nadomak mrmljanju
Skicirana kriza jezika i subjektiviteta
jedna je od velikih tema dvadesetostoljetnog modernizma, na koji se na razliite
naine nastavljaju kako Kertsz, tako i
Kirin. Dakle, ve okvirom vlastite knjige
naslovom i uvodnim citatom Kirin joj
na neki nain zacrtava doseg i osigurava
mjesto s kojeg njegovi jalozi (kako autor u
biljekama naziva pojedine pjesme) mogu
otpoeti, ali na kojem e, prilino pouzdano, i zavriti.

Citati i glasovi
Sukladno naznaenoj dinamici uvjeta
pjesnikoga govora, ne iznenauje to to
su i sami pjesniki tekstovi u Kirinovoj
knjizi dijaloki ili ak poliloki koncipirani.
Drugim rijeima, njihovo je tkivo vieglasno, pa je i subjekt odreen razliitim glasovnim registrima. Onaj koji nesumnjivo
ponajvie usmjerava njegov govor odnosi
se na razliite citate, kurzivom oznaene
i izravno interpolirane u tkivo pojedinog
pjesnikog teksta. Da je citatnosti pridana velika panja, dokazuju i biljeke na
kraju knjige, u kojima je svakom navodu
pridruena odgovarajua bibliografska
napomena. Izvori citata raznovrsni su i
obuhvaaju zaista irok vremenski, ali i
anrovski raspon, koji see od referenci
na Bibliju i Sv. Augustina, preko onih na
pjesnike poput Plath ili Turrinija, pa putopisnog Michauxa, do reference na lanak
iz Vjesnika. Posebno mjesto meu njima
zauzimaju oni preuzeti iz dviju osobnih
prepiski. U jednom sluaju to je prepiska

izmeu Nelly Sachs i Paula Celana, ime

Kirin prvi put eksplicitno, premda posve
diskretno, odaje dug ovom velikom pjesniku poezije nakon Auschwitza. No jo
je zanimljivija injenica da autor koristi
ulomke, kako sam kae, privatne prepiske, koju je vodio s vlastitom suprugom,
uglednom hrvatskom etnologinjom i esejisticom Renatom Jambrei Kirin upravo
je preko fragmenata iz njezinih pisama
podaren glas enskome subjektu koji je
glavni dijaloki partner nemalog broja
jaloga, posebice onih s poetka knjige. Ovo
referiranje na osobnu prepisku ustrojava i
samo itanje pojedinih tekstova u svojevrsnom intimnom kljuu, ime je kod Kirina
estoj temi udnje dano i neto konkretnije uporite. To ujedno potie i uobiajena
pitanja o odnosu kcije i fakcije, pa je i
mukoga subjekta ovom zavodljivom citatnom gestom itatelj naveden identicirati
kao samoga autora. Ipak, bilo kakvom
jednoznanom autobiografskom itanju
oslonac je izmaknut uzmemo li u obzir
osnovnu osobinu subjekta, nestabilnost:
njegov glas esto bez naznake prelazi iz
muke u ensku govornu perspektivu,
ponekad ak u potpunosti zauzimajui
izravno ensku poziciju (jalog 13) ili je
posredujui (npr. jalozi 14. i 68). Pritom
primjeri rodnoga premjetanja dokazuju
da nije rije o nesvodivim subjektima, nego
o tome da se radi o vrlo slinoj ili ak istoj
subjektivnosti, o maskiranju istoga glasa
dijalog je, kao to smo ustvrdili na poetku uvijek tek verzija jaloga.

U mesnici jezika
Pokuajmo sada poblie odrediti jo
neke odlike pjesnikog subjekta uhvaenog
u zamku (di)jaloga. S obzirom na dosad
navedeno, prilino je jasno da imamo posla
sa slabim subjektom, ili slabim ja, kako je
to posve jasno reeno u jednoj pjesmi: Ja
je slabo/ Ja je ruka to e zamahnuti./ Ja ne
moe odnijeti jaje./ Ja je slabo. Dotina
slabost na jednom je mjestu radikalizirana
do granice desubjektivacije svoj unutranji svijet subjekt nalazi mrtvim te izjavljuje: Teko mi je to izrei, ali eto, izrei u,
mada me kosnula ta/ spoznaja: otkrili ste/
odsutnost ivota u meni. Dezintegracija
subjekta dogaa se i na tjelesnom planu,
subjekt se ne moe identicirati kao tjelesna cjelina, ve se odreuje preko amputiranih dijelova: Ja Bezrukov. Ja Bezuhov.
Ja Bezustov., ili se pak prepoznaje u stanju
raskinutosti: Nuda me tjera da budem
samo ruka, da se odreknem glave,/ trupa,
nogu./ Odnekud mi pomisao da je lake
biti raskinuto tijelo Tjeskoba i nelagoda pritom su temeljne emocije takvoga
subjekta, koje se uglavnom oituju preko
stanja vrtoglavice, gra, umora ili munine
(primjerice motiv povraanja u 63. i 66.
jalogu). Premda se Zvonimir Mrkonji u
svom prikazu Jaloga krzma bezrezervno
upotrijebiti pojam neoegzistencijalizma s
obzirom na karakter Kirinova pjesnikog
diskursa, smatramo da je upotreba spomenutog pojma ipak legitimna za oznaavanje osjeajnosti lirskoga subjekta Jaloga, iji
je negativitet sumnjom u nedvojbenost
rijei (Mrkonji) samo zaotren.
Zato u Kirina rasap subjekta gotovo da
podrazumijeva temu dezintegracije jezi-

ka, koja je, kako smo na samom poetku

natuknuli, i temeljni uvjet jaloga odnosno
glavni razlog njihove jalovosti. Jezik je za
pjesnikog subjekta takoer degradirao
na razinu sirove, naturalistiki tretirane
tjelesnosti (mesa) pa svoje pravo znaenje
dobiva preko pukog organa govora, to je
zorno iskazano u jednoj od najuspjelijih,
i ujedno najgrotesknijih pjesama knjige, u
kojoj subjektu iz usta ispada jezik koji vie
ne moe vratiti u usnu upljinu i osjea
ga kao golemu jetru teleu: vraam je u
usta guram u grlo/ odustajem kad shvatim
da me gui/ moj jezik ponovno ispada/
vjea se plazi po vratu lie tijelo/ moj
jezik moj jezik moj preveliki jezik. Jezik
je, dakle, neki metastazirajui organ koji
svojom neprozirnou dovodi u opasnost
svako znaenje: stoga subjekt govorei
proizvodi buku, viku ili tuljenje, on kae
da njegovo tijelo lui um, iju koliinu
nastoji smanjiti da bi izvukao iz govora barem minimum poruke upuene drugome.
Meutim, ni cilj te poruke nije toliko neko
apstraktno/simboliko razumijevanje,
koliko izravno prodiranje u sredite tijela
drugog: komunikacija izmeu subjekata
opletenih udnjom takoer je, s obzirom
na stanje jezika, opisana iskljuivo tjelesnim kategorijama.

udnja, razgovor
probuinama
udnja kao jedan od temeljnih naina
odnosa subjekta prema drugome takoer
je u Jalozima oznaena kao nemogua.
Kao to pouava lakanovska psihoanaliza, udnja je poglavito zrcalan fenomen,
u drugome subjekt najee nailazi na
projekciju vlastite fantazme. Kako bi
odrao cjelovitost vlastite konstrukcije,
pa i vlastitog jastva, neurotini, najee
muki subjekt nastoji odrati sublimni
objekt udnje na sigurnoj razdaljini. Svaki
pokuaj prevelikog pribliavanja (svaka
ponuda bliskosti) nosi opasnost rasapa
kako subjekta, tako i drugog, to Kirinov
pjesniki protagonist prepoznaje kao
iskrsavanje golog ivotinjstva iza uzviene
fantazmatske slike: Jer, zaboga, oboje
postajemo jo/ nesigurniji im se razdaljina smanji/ i za vratom osjetimo/ dahtanje
svojih ivotinjstava. Projekt osvajanja
drugoga stoga podrazumijeva zaplitanje u
zaguujui tjelesni jezik udnje: vie nije
toliko rije o sporazumijevanju govorom,
koliko o komunikaciji koom, ranama,
opekotinama ili naprosto tjelesnim otvorima i pukotinama (probuinama), koje
meutim ne otvaraju mogunost izravnog
dodira s drugim, nego ine prolaz kojim
se subjekt obilaznicom vraa sebi, ne mogavi doprijeti do uene koja izmie ili
pak uzmie u istu obmanu: Obmana je
ta koja nas proupljuje s obje strane, nitko
nije poteen.

Minimalan prostor sporazumijevanja

subjekt u takvoj situaciji osigurava tek
nasiljem. Pjesma koja obrauje temu
ubojstva (jalog 11) govori upravo o tome:
prijetei jezik udnje subjekt prepoznaje
kao neki nepodnoljivi viak ivota, i likovi koje subjekt okrutno ubija u pjesmi
mogu se itati kao gure toga znaenjskog vika, redundantnog uma, to su
znakovi ivota koje valja ukloniti kako
bi se oko ljubavi izgradio zid sigurnosti,/povjerenja. Slina je u Kirina situacija
i s instancom pogleda, koji se subjektu
namee kao neto strano i opsceno, ili pak
divlje, to opsjeda stvari uitkom i stidom,
pa subjekt s pogledom ivi u munoj
simbiozi, elei ga se rijeiti, oistiti se i
ponuditi predmetima samo suho promatranje bez uitka.
S obzirom na navedeno, mogli bismo
ustvrditi da subjekt Jaloga oscilira izmeu
(samo)nasilja kao naina odnoenja spram
prijeteeg vika jezika, udnje ili pogleda,
i pristajanja na izloenost i ranjenost, u
kojima prepoznaje zalog neke negativne
svojine koju bi valjalo zadrati kao neko
bjeno sjeanje, kog uvijek iznova treba
vraati u nesvjesno i odande izvlaiti
na vrhu udice, natrag u pamenje, jer:
Moda je to opasno: zaboraviti, prebrisati rane, uiniti ih/ prividom. Mrtvouzica
subjekta tako lei izmeu spomenute elje
za izgradnjom zida povjerenja oko prostora ljubavi i istodobne potrage za konanom potvrdom nepovjerenja, koja
bi napokon mogla donijeti sreu; izmeu
elje da se dijalog napokon uspostavi i
spoznaje da je svaki dijalog ustvari jalog, u
kom se sugovornitvo uruava u obraanje
samome sebi di-jalog u ja-log. Onkraj
tog samoizjedajueg, beskrajno jalovog
jezika udnje, za subjekta ustvari i ne
postoji neki objektivan i univerzalan jezik
sporazumijevanja: ondje su samo umrli
jezici koji stvaraju permanentno ushieni
svijet drutvenog spektakla u kom muka
i enska tiina hodaju rame uz rame,
dakle bivaju gotovo nevidljivima.

Ulomci naracije i distancirana

lirika
Recimo na koncu neto i o novostima
koje Jalozi donose s obzirom na Kirinov
pjesniki diskurs, posebice u odnosu na
ranije zbirke, Tantalon i Zukvu. Prije svega, u novoj je knjizi izrazitije koritenje
narativnog modusa, pri emu dominiraju
prizori iz svakodnevice; ponavljaju se
primjerice motivi pripreme kave ili aja,
gotovo ugoeni da prizovu krovnu temu
(di)jaloga. Naraciju pritom ipak treba
shvatiti uvjetno: ona je esto podlona
prekidima i elipsama, stanovitoj poetskoj
dezorijentaciji na razini knjige moemo
govoriti o mimetikim ulomcima koji
otvaraju pjesniki govor, obeavajui
neko stabilno znaenje koje redovito biva
iznevjereno, podvostrueno ili jednostavno
odgoeno. Likovi pjesama sada su neto
razvedeniji nego ranije stihovi vie nisu
rasporeeni u jasno odijeljene odsjeke,
poesto distihe ili tristihe, ve je grako
tijelo pjesme kontinuirano, premda isprekidano uvuenim stihovima ili pojedinim
rijeima. Ipak, ono to ostaje prepoznatljivo Kirinov je pjesniki govor, ujedno iznimno lirian i analitian, distanciran; njegovi stihovi zrae odreenom elegancijom
i estetinou, koja je prije svega rezultat
brige o izrazu, danas prilino rijetke ak i
u pjesnitvu.
Stoga moemo ustvrditi da su Jalozi
knjiga koja intrigira kako konceptom, tako
i izvedbom, i ini to nenametljivo kao
to joj i sam naslov kae, zadnje to bi
htjela je s itateljem sklopiti prijateljstvo na
brzu ruku: njoj je radije do nesporazuma,
i to onog koji trai da se itanje zapoinje
uvijek iznova.

cmyk

42

X/224, 7. veljae 2,,8.

proza

Sonatina
Slobodan Tima
Donosimo kratku priu,sonatni
triptih novosadskog knjievnika i
glazbenika
Quasi una fantasia
pravo sam proitao u nekom asopisu jednu Rieslingovu priicu,
zaprav, ispovest. Kae kako je
jednog trenutka u ivotu ostao potpuno
sam. Svi prijatelji su ga napustili. Poeo
je strahovito da pije, samo estinu. Bio
je na putu propasti. A onda je osetio
jaku elju da neto delje. Jednostavno,
uzeo bi pare drveta i no. I udri! To ga
je spaslo, postao je drvodelja, pravio je
lutke od drveta, neto kao ruske babuke. Lutka u lutki. Ravno devet komada u kompletu. Prodavao ih je prvo na
pijaci a onda u jednom komisionu. U
meuvremenu prodavac u komisionu,
kome je Riesling isporuivao svoje lutke, iznenada umre. Jednog dana, ode
Riesling do komisiona da vidi kako
stoje stvari i tamo zatekne nekog mladia koji je sada preuzeo itav posao.
Naravno, on nije znao da je Riesling
tvorac lutaka i kada ga je ovaj upitao
kako ide posao sa lutkama, mladi mu
je napriao bajke, kao, prodaju se u
enormnim koliinama. Mislio je da je
Riesling potencijalni kupac, pa je tvrdio
pazar. Riesling je ukapirao odmah sve i
otkupio svoje lutke. Meutim, kada je
otiao kui i otvorio komplet, ispostavilo se da fali ona poslednja, deveta, najmanja lutka. Nedostajalo je samo srce
stvari, sutina kreacije. Riesling ode do
komisiona da reklamira manjkavost
kompleta. Mladi se navodno iznenadi,
kao nita nije znao o tome. Posle se
ipak setio da je tu unutranju, najmanju
lutku, prodao nekoj eni koja je htela
ba samo nju. Izvanredno. A?
Ali hteo sam ovo da reem. Kae
da su ga svi prijatelji napustili?! Nije
tano. Napustili su ga samo oni za kojima je eznuo. Ili je eznuo za onima
do kojih nikako nije mogao da doe.
Za Kafkom, na primer, ili za Nieom.
To je uvek tako. I on je napustio one
koji su eleli njegovo drutvo. Ali malo
je on mario za njih. Skroman ovek
uvek nae prijatelje, svuda ima puno
usamljenika. Ja sam u mladosti eznuo
za Rieslingovim drutvom, bili smo
prijatelji, meutim, jednog trenutka
on me je, jednostavno, otkaio. Kada je

shvatio da u intelektualnom pogledu

zaostajem, da vie nisam na njegovom
nivou, utnuo me je. Nije imao vie
o emu sa mnom da razgovara. ta
je mogao od mene interesantno da
uje? Nita. Kada mi je pre nekoliko godina, po jednom zajednikom
poznaniku, poslao svoju novoizalu
knjigu, u posveti je ironino pisalo:
Arturu, u venosti, s prijateljskim seanjem, Riesling. Doslovce je tako napisao. Naime, setio sam se sada ovoga,
ali nisam nikako mogao tog trenutka
tano da rekonstruiem posvetu. Traio
sam tu Rieslingovu knjigu po policama, ali nje nije bilo nigde. Kao da je
u zemlju propala. Pitao sam Schmitz
da li moda zna gde je ta knjiga, rekao
sam joj da piem jednu priicu u kojoj hou da citiram ba tu Rieslingovu
posvetu meni. Ne obazirui se puno na
moje pitanje, rekla mi je da je shvatila
koliko je muzika superiornija kao medij, u odnosu na knjevnost. Potpuno
se slaem, odvratio sam, a da li zna
zato?, upitao sam je, Pa, zato to je
muzika ista matematika. Tano!,
rekla je, Koliko je svako muziko delo
kao celina organizovanije od bilo koje
knjige. Jeste, u svakoj prii ima dosta
trabunjanja, proizvoljnosti, tako ti je
sa reima u krajnjoj liniji. Muzika je,
pak, mnogo konkretnija. I apstraktnija i
konkretnija. Bez ieg suvinog, dodao
sam. Zagrlila me je. Osetio sam njenu
ljubav kako se uliva u mene. Moji drveni udovi su se pokrenuli, zakripali
su. Kao lutka, oiveo sam. Bee tako
okrepljujue. Spasavala me je od uasne
hladnoe koja mi je pretila. Otiao sam
do pijace. Kada sam se vratio, Schmitz
je stajala sa Rieslingovom knjigom u
ruci: Je li to ta knjiga?Odmah sam
pogledao posvetu. Fina ironija, ali zaronjena u esenciju. Ono: Arturu Tileru,
u venosti pohezija! To da smo nekada bili prijatelji, jednom, ali zauvek,
neprolazni tren, to je ipak dovoljno.
Sve sam mu oprostio. Nije bilo uopte
vano to je on otkaio mene, a ne ja
njega. Uvek neko nekoga napusti, ostavi ga u nigdini. Kad nema pomoi, da
se poljubimo, pa da se rastanemo. U
sutini, nema tu nieg linog. ivoti su
nai neprolazna slava i rei....

2
Procvetale su dane, na Dunavu.
Schmitz ih je osetila dok smo etali
kejom. Kau da ene imaju mnogo osetljivije ulo mirisa. Ja, meutim, nisam
primetio nita, ta ar se irila, zapahnula me je, ali za mene nije postojala.
Prepodne, etajui se u umici, ili je to
bilo na povratku kui, veoma ivo sam
uspeo sebi da predoim Nita. Pomislio

lobodan Tima roen je 1946. u Staroj Pazovi. Studirao je knjievnost

u Novom Sadu i Beogradu. Krajem ezdesetih uestvuje u novosadskoj
Tribini mladih i u studentskom listu Index u kojem uskoro postaje
urednik U to vrijeme, a i kasnije, izmeu ostalog kao pokreta, tekstopisac i
kreativna energija sastava Luna i La Strada, te lan umjetnike skupine KOD,
bavio se konceptualnom umjetnou i rock glazbom. ivi u Novom Sadu.
Objavio je etiri knjige: Marinizmi (1995.), Vrt kao to (1997.), Blues diary (2001.) i
Urvidek (2005.) za koju je dobio nagradu Stevan Sremac. Prie su mu prevedene
na talijanski i makedonski jezik.

cmyk

sam: kada ne bi bilo niega, jednostavno, nita ne postoji, nema ni prostora

ni vremena, nema predmeta. Nikada ih
nije ni bilo, niti e ih biti. Uiveo sam
se u tu pomisao bez straha. Ali sigurno, jednom nije bilo niega, nita nije
postojalo. Kada se svri vreme, venost
kao odsutnost, kao praznina. Meutim,
ako postoji Nita, onda postoji i Sve.
Ali ne, ne postoje, postoji samo ono
izmeu, Neto, ni Nita, ni Sve. Neto
nepojmljivo, samo deli neega. I to
Neto stoji nasuprot meni, odeljuje se
od mene. Ako pak postojim, postojim
samo kao Sve i Nita, kao celina, inae
nema me. Ako nisam ceo, ako mi je
potreban neko, nestajem. Ako nekom
dajem svoju ljubav, preliu se u neto
drugo tek za koji tren i gotovo, nema
me. A kada neko daje meni ljubav? U
svakom sluaju, to Neto, nepojmljivo,
uvek stoji izmeu nas. Ali ako sam
Sve ili Nita, ako zaista postojim, onda
sam opet apsolutno sam, to je strano, postojanje je tako teko, uasno.
Meutim, izgleda da ipak postoji samo
to Neto, deli neega to me naputa
i to e postojati uvek ali bez mene.
Tune li radosti. Ja sam ta Rieslingova
unutranja najmanja lutka koja nedostaje, babuka koja je nestala? Ipak, kakva-takva uteha je i to da ju je ugrabila
neka ena. U metaforinom smislu ta
najmanja lutka mogla bi da pretstavlja
jo neto, neto to je Riesling deljao u
samoi. No, daleko bi nas to odvelo a i
ne zvui ba lepo. Ili bi lutka mogla da
se shvati i kao njegov unutranji enski lik, kao anima ili kao dua. Dakle,
Rieslingova dua kao babuka, to
opet nije lepo. A ta bi tek moglo da se
kae na moj raun? Kako se ja prikazujem u odnosu na Rieslingovu priu?
Da li u svojoj podsvesti sebe vidim kao
njegov pimpek, ili sam ja njegov unutranji enski lik, njegova izgubljena
nevesta? Ha, ha! ta bi Riesling rekao
na ovo? Gluposti. Jadni moj prijaptelju,
prijaptelju, nestali u venosti.... U stvari, ovo su banalnosti koje ne znae nita. Sve je providno, nema vie nikakve
sablazni, nema sramote. Prijatelji, kada
se rastaju na pijaci, poto nisu sigurni
da e se ponovo videti, obino kau
jedan drugom: Svega e biti, samo nas
nee biti. Muka mi je. Ali nije vana
istina, nje i onako nema, vaan je doivljaj, mudrost te maksime, pomirenost
sa venou koja je uvek neto drugo
od onoga za ta je smatramo. Ipak
je to neka uteha, za razliku od njene
suprotnosti koja bi glasila: Niega
nee biti, samo mene bie. Ba to sam
nedavno rekao na ulici jednom poznaniku i on me je zaprepaeno pogledao.
Verovatno je pomislio da sam poludeo,
to nije bilo daleko od istine. Ja kao Sve
i Nita. Strano! Apsolutna samoa.

I tako, posle svega

Nema te, ne postoji
A dan je lep
Na plavom nebu veliki beli oblak
umi iznad grada
Jedan prozor je otvoren
U sobi sedi neko, bez misli je, bez seanja
Noas sam opet sanjao neka prestrojavanja. Iznajmljena je jedna veoma skupocena violina, ali samo za
jednu priliku (verovatno, gvarneri).
Meutim, nita ne vredi, poto znam
da ne znam da sviram.
Deda Titurel mi je zaista kupio
jednu izuzetnu violinu, bar za uenike
potrebe, vanserijska, od majstora Bele,
u Potanskoj ulici. Posle je otkriveno
da ima jedan gadan feler krivio joj se
vrat. A, u stvari, taj krivi vrat u sprezi
sa ementalerom i crnom okoladom,
koje sam oboavao, pospeivao je krivi
rast mojih prstiju, pogotovo na levoj
aci, prstiju koji su uranjali u strune.
Inae, divan tamnocrveni mahagoni,
specijalni lak, zaprav, nekoliko slojeva.
Taj as ivota ima glazuru jo uvek,
nije se pohabala, moda tek s krajeva.
Sneg na ulici mirie. Profesor
Puharek tako osetljiv na enske, posebno na uenice. Ako doem ranije
i ekam da se prethodni as zavri,
prisustvujem masnim tiradama. U
toku asa, navrati i Puharekov kolega, profesor violonela, Balaevi.
Komentariu sviranje neke starije uenice, koja mi se inae dopada. Uopte
se ne obaziru na moje prisustvo.
Devojka svira i crveni. Puharek je bio
veliki kico, nosio je prugasta odela od
engleskog tofa, puio je lulu, takoe,
crveni mahagoni, arobni miris holandskog duvana, riobrad, uvek zali-

X/224, 7. veljae 2,,8.

43

proza
zan briljantinom, sa visokim zaliscima.
Na iviluku crni lcani idnhut. ta
rei? Don ovani uenice-seljanice, ili Kazanova uenice-opatice?
Obino bi na asu skinuo sako i poduavao u beloj koulji, sa obaveznim
prslukom, ija se lena svilena strana
presijavala, a takoe su se caklila i
dugmeta na manetama, dok bi pokazivao odreene zamahe gudalom.
Komentari su bili u stilu: Treba jae
zategnuti to gudalo, draga moja. uo
bih kako njegov kolega Balaevi poluglasno dodaje: Ah, treba joj gudalo,
treba njoj sablja, ovee. A kada bi se
as zavrio i ona sirotica zbrisala glavom bez obzira, prelazili bi na mene:
Vidi ga, imi cipele, farmerke, mali je
izgleda poeo praksu. Otprilike sam
nasluivao ta je ta re praksa mogla
da znai u njihovom privatnom argonu. Ili: A sad kad ode kui, odmah
u kupatilo i TRAS! ubrad. I dandanas ih mrzim. ta radi ona tajerska
konjina?, raspituje se Puharek za
mog razrednog stareinu Stroceka,
profesora nemakog jezika, inae, svog
daljeg roaka sa kojim je i odrastao u
afarikovoj ulici. avo mi ne da mira:
Pitao me je jue koliko sam violina
pretesterio? Vrlo glup lovek, kae
na to Puharek. Ne mogu da otutim:
Pametniji je od vas! ta?! Ovo je
drskost koju e skupo platiti, sike
sav zajapuren Puharek. Bude ti, bezobraznik, dobil ednu za uho!, ubacuje se i profesor Balaevi. Puharek seda
za sto, iz ladice vadi dopisnicu. Koja
je tvoja kuna adresa? O ovoj neuvenoj drskosti bie obaveteni tvoji
roditelji. Prilino utronjan kaem mu:
Pavlova ulica, broj 1. Laem, u stvari,
stanujem u eleznikoj ulici. Upisuje
adresu na dopisnicu. A sad, mar da
te moje oi ne vide, neka tvoji roditelji trae drugog profesora, zavrava
Puharek. Pomislim: ova budala ne zna
da ja nemam roditelje, u stvari, pravi se
da ne zna da su deportovani na Goli
otok, gde im se izgubio svaki trag. Ili je
stvarno ubeen da mi je deda Titurel
otac. Ali za Puhareka nije nita udno
da neko pravi decu i sa sedamdeset ili
osamdeset godina. Pakujem violinu i
ve za nekoliko sekundi sam na ulici,
unjam se kao takor po mraku uz zid,
ispod prozora muzike kole, da me

sluajno neko ne vidi. Sa druge strane

ulice je moja osnovna kola. Uvek je
tako kada izaem iz muzike, sa violinom ispod mike. Postoji opasnost da
me primeti neko od starijih uenika
osnovne kole, da budem predmet njihove zabave, surove, naravno. Nije problem ziko iivljavanje, ali mogli bi
da mi razbiju instrument. ta u onda?
Sutradan, kada se u podne vratim
iz kole, nervozno pritiskam zvonce
na vratima, nestrpljivo isekujui da
se pojavi dedina krupna prilika. Uvek
sam iveo u strahu da e deda Titurel
iznenada nestati i da u ostati potpuno
sam, bez igde ikog. Inae, ponekad
mi se privia kako nema ni muzike,
ni osnovne kole, sredinom ulice tee

neki potoi kojim gacam. Kada najzad

stignem u elezniku ulicu, vidim da
je naa kua nestala, na njenom mestu
zjapi velika crna rupa, sama praznina,
ali to je najgore, nema nigde ni deda
Titusa, nestao je. Sam sam, potpuno
sam, na itavom svetu. Sada je ipak
sve na svom mestu, ali vrata se ne
otvaraju. Uspanieno pritiskam kvaku,
vrata su u stvari otkljuana, odahnem,
ulazim i vidim deda Nerej kako stoji
u kuhinji. U ruci ipak dri onu dopisnicu. Namrgoen kae: ta je ovo?
utim, pokunjen. Dobro, ta si rekao,
profesoru Puhareku, hou to da ujem
iz tvojih usta? Pa, rekao sam mu da
je moj razredni, iako je tajerska konjina, pametniji od njega, odgovaram

snebivajui se. Jedan trenutak koji je

dug kao venost, deda uti zagonetno,
a onda iznenada eksplodira, prasne u
gromoglasan smeh, ludaki se smeje da
se sav kuhinjski nametaj trese, stolice
igraju. I ja poinjem da se smejem i
na smeh se preplie, dedin bas-bariton i moj kontra-tenori postepeno
prelaze u duet kao u nekoj Rosinijevoj
kominoj operi, pevamo topei se od
zadovoljstva i ne znamo da smo, u
stvari, ve odavno mrtvi, da prebivamo
u podzemnoj galeriji nekog drevnog
grada koji je potonuo u dubine. Iako,
do kraja taj na veseli duet kao da se
pretvara u neku tugovanku. A i ruka
nema, ali ne marim. U pajzu me eka
ementaler i crna okolada.

cmyk

44

cmyk

X/224, 7. veljae 2,,8.

X/224, 7. veljae 2,,8.

45

cmyk

46

X/224, 7. veljae 2,,8.

poezija

Evine rukavice
Blaenka Brloi

Glas

Grijeh

Engleski materijalizam i Baconovo irenje glasova

koji se zaustavljaju.
Je li smrt intenzivno doivljavanje svijeta?
U trajanju izmeu forme govora i umjetnosti
rodio se Adam, moj sin kojeg golotinja zarobi
u stvaran zvuk skrivenog boanstva.
Adam je uskrsnue moje praktine upotrebe
ivotne poetike sadrane u teoretskim
preduvjetima kanibalske glazbene orgije prikazane
u plamenu europskih luakih dimenzija.
Adam je ime koje vizualno i akustiki pripovijeda
o liku svoje majke izvana i iznutra.
Adam je veznik i nezatieno stablo.

Usamljeni stanovnik mog novog rebra.

(izvedba vlastite drame)
Kada si roen sine, kupila sam Herbert Bayera;
sklopila mu oi i dohvatila ruke.
Naoiti sin Tros i njegova anemina mati.
Kroz Pion,
Gihon,
Tigris i Eufrat
oslobaaju se unutarnje istine,
utroba Edena i cinik ubojica djejih lica.
Izreeno neizreeno.
S tobom sine bjelina se ne ini toliko
reducirana i ljudski svagdanja!

Grlosjea

Oinstvo

Adam je uvrten u kcionalno ponavljanje jednog

obreda
realnog gutanja knedli kao Mauriacova Tereza.
Medvjea koa olakava Adamov razvoj kroz
stihovani prostor neutralnih promatraa
i samortva vlastite lozoje u sebi nosi
predznak nove drvene ograde oko vrtne
opne dramskog strukturiranja.
Adam je metaziki radnik moje mate i
njegovo nasmijano lice i razumljivo literarno ime
prolazi kroz rubne dijelove osuenog grla i
trai svoju angairanost u svijetu potopljenih ideologija.
Osjeam ga kako prolazi kroz otru kritiku nit i
s dovoljno metaka osvaja bitku
i mogunost vlastitog otkrivenja.

Sve e to doi na svoje mjesto rekao sam tvojoj majci,

kao Evi od praha rasutog to pod plodom gleda poraze.
Izgubljeno naeno.
uo si kako govore dok sam plakao jer
ostao si sjena na retrovizoru dok sam odlazio.
Oinstvo.
Oko zauenja, ukras mesa i krvi.
Sluajno trepne na prolaznike i moj ponos raste.
Ne znaju da mnogi rukopisi ostaju u plamenu i
kako Damir vee vorove
tako sunce krade nemire i Krlein jedan.
Uz mikrovalnu penicu oslijepit e nedostinost
pisanja.
Tebi je poetak kraja majino mlijeko
uz opkoraenja i svakodnevni ritam raanja.

Osjetljivost

Selidba

Kad sam se nagnula nad jo vrui jastuk,

zamirisale su boje Swannovih putovanja i
pod tvojom mukom glavom pronala sam
ispisane sonete.
Netko je bacio pjesnitvo u tvoje spavanje.
Limun sam narezala na sitne komadie i
gorak okus sedmog dana isprala kistom velikog slikara.
Kakve li izlobe! viknuo je djeji glasi.
Minijatura pravilnih piskutavih konsonanata i zdravih
vokala,
sloenost devetomjesenog uenja.
G l a s o v i.
Toliko rasplinutih poteza i tvoje mlado lice
to kroz dimnjak nae kue silazi na moje stare ruke.
Ve je mnogo godina prolo otkako se sentimentalnost
pretvorila u jednostavnost.
Ni rubovi kocke nisu vie otri kao kada si pao niz
kreveti i
rasjekao ulaznicu za posljednju veeru kod opustjelog
Thomasa.
Adame, iv si i tvoja je kosa poljubac knjievnosti.

Krhotine koje marljivo prislanjam na blistavo platno

predstavljaju banalnu autentinost Adamova oca.
Sjea se kako smo posloili starost i suvremenost
u jednu sliku koja opisuje rastanak?
Ionako je sve ve bilo tamnocrveno i dopadljivo.
uvaj ga mislila sam kako darovanog sina spominje
u cjelini,
a ne samo u efektu fragmentarnosti.
Koliko dugo sam u dolini poetskog osmiljavanja
ekala iza zavjetovanog skladnog stakla i
slikovano, okovano i elementarno prolazila tvojom
vieznanom kosom, ali onda si znao razliku
izmeu zamiljenog i otuenog.
Prihvati Adama kao naelo svog sizifovskog
truda!

Glupost
Intelektualna je svjetlost unula pokraj nae trone
vile.
Bila sam poprilino iznenaena utom bojom zidova,
nalik na smrt starog Glembaya.
Il trionfo della morte
Kakav to ovjek ivi u meni i ljudskom krvlju
oblikovan raste u neprolaznom materijalu suptilne
gluposti.
Avionska je nesrea jo sino utjecala na znoj lica moga
to se u konstruktivnom naporu trudilo
da izgradi bolji svijet bez daha smrti i
apsurda za tek pepelom posutog Adama.

cmyk

Svijenjak
U prvobitnom poloaju nakon dugog spavanja
krznenim
poljupcima pozdravljam jutro.
Naviknuta na leanja uz Adamovu kolijevku tog
ponuenog svitanja,
osjetila sam minijaturne otkucaje
na Bojoj budilici i upalila sam vatru.
Soba je no dogorjela. Odnekud se ula tonost
socijalnog zbivanja.
Pokucao je na vrata i ruke su mu bile znakovite.
Molim te otvori obraao se vratima Adamov otac.
Ja nisam sudjelovala u tom dijalogu,
jer se odjednom sve uinilo potpuno objektivnim
i sva je alegorija nestala.
Taj in vjernosti ostavio je nezaboravan peat
na mom kratkom uzdahu.

laenka Brloi roena je u akovu 1982.

Hrvatski jezik i knjievnost diplomirala je
na Filozofskom fakultetu u Osijeku. 2004.
nagraena je Goranom za mlade pjesnike, povodom
ega joj je objavljena zbirka Mulholland. Iste godine
pojavila se i pjesnika knjiga Red kutija s kosom.
Novim rukopisom autorica nas uvodi u pjesniki
sistem izgraen na provodnom motivskom sklopu
izvrtanja izvorne biblijske situacije, prie o Adamu
i Evi, mitskom rebru koje je, za neke, nepovratno
odredilo primat u inu stvaranja i ksiralo utoite
konanog zla. Breme stvaranja ovaj put je na Evi
i ona, paradoksalno ali nimalo neoekivano, na
svijet donosi upravo Adama proizvod jednako
tako knjievne i lozofske tradicije koliko zova
puti posljedicu trljanja izmeu forme govora i
umjetnosti. Taj novi, ljudskiji i ranjiviji Adam mora
se, kroz nepregledne nanose ideologije, popudbine
stoljetne vjere u jezik sumirane u metazici
prisutnosti i do krajnjih granica instrumentaliziranih
rijei kao prijenosnika apriornog znaenja svedenih
na objekte pukog prepoznavanja, probiti do
vlastitog otkrivenja, konano postati vidljivim.
To e formalistiko ouenje autorica pokuati
ostvariti aktiviranjem snane, iskriave metaforike i
vieslojne, nerijetko na teoriju i povijest knjievnosti
usmjerene parabole i analogije, ivim ispreplitanjem
svijeta i jezika. Novom Adamu istovremeno prijeti
opasnost od izvanjskog svijeta, on je naelo
sizifovskog truda, poteno svren posao, ali ga
jednako tako valja pod svaku cijenu sauvati od toga
da postane samortva vlastite lozoje. Revoluciju,
dakle, treba suoiti s vlastitom aporijom, jer, kako
bi rekao alamun: Revolucija je uvijek spaavanje,
uvijek / sjeanje i upotreba sjeanja, dakle / tradicija.
(Marko Pogaar)

Gol
Adam je imao vene zapaljenog vinograda.
Nosio je miris paljevine na tek otvorenim oima.
Ova je pria kao dragulj koji ima svoju vrijednost.
Adam je ipak neprocjenjiv iako se neodoljivo namee
svojom porukom i motivom dobra i zla.
Njegovo je oruje postalo kolektivna emocionalna
stanka
izmeu dva suprotna gola na koji
su rekli da e pucati sin jednog knjievnika,
iako jo neroen.

Ozeleniti
Napoleonovi vojnici na rukama mog djeteta.
Kretanje ivoroenih.
Treba pronai rupu u zakonu.
Zelena karta.
Njegovo zimsko pokrivalo u rukama lingvista.
Jezikoslovlje.
Grana je ispred sinove plave kose napukla kao
sve manji udjel stanovnitva u mojoj jutarnjoj
posudi za cornakes.
Kada sina odvedem na utakmicu sjedit e
izmeu dva stara hrasta i kupit u mu taj al
za sva vremena.
Sve za nogomet!

Sveta zemlja
Najpogubnija bi bila bezimena rije jednostranog
jeftinog bijega.
Ljudi vuku svoj grijeh, a ja uzvienom slikarskom
tehnikom
raam goli ivot.
Umjesto da sputa kande na privremeno boravite
odjeven u religijske haljine,
on naputa drhtavu ljusku razbijenog odsjeka vremena
i njegove guste oi od kojih ostaje
olovan okus u ustima guvaju postelju
moje zikalne zakonitosti.

X/224, 7. veljae 2,,8.

47

reagiranja

Sintagmu kuhinjska knjievnost sroio sam prije pojave

Slavenke Drakuli na knjievnoj sceni
Igor Mandi
A to i zato Slavenka Drakuli konfabulira na
javnim nastupima,difamirajui moje kritike kao
zlonamjerne i obezvreujui kvalitetu mojega
miljenja e, to mi nije lako dokuivo!? Kakva je to
ambicija hvaliti se nepostojeim, nezadobivenim
batinama sa strane moje malenkosti?
Reagiranje na tekst Maje Hrgovi Izmeu feminizma i
chick lita, Zarez broj 223 od 24. sijenja 2008. godine

uhinjska knjievnost jedna je od sintagmi kakve

je moja malenkost posijala prilino tijekom
knjievno- kritiarskog bivanja na medijskoj
sceni. Kako se bojim da e me (barem) ova sintagma
nadivjeti, mislim da (jo) imam pravo traiti neka se
navodi u pravome kontekstu. Naime, do iskrivljavanja/iaivanja iz konteksta dolo je nekidan, na tribini
Griki dijalog (odranoj 17. 01. o.g., u zagrebakoj vili
Arko, sjeditu i Hrvatskoga drutva pisaca). Na tome
hvalovrijednom uru, s naslovnom temom Od enskog
pisma do pisma za ene (i natrag) kako je u Novom
listu (od 19.01. o.g.) izvijestila kolegica Maja Hrgovi,
knjievnica Slavenka Drakuli prisjetila se kako je
Igor Mandi svojevremeno zlonamjerno prozvao njen
roman Hologrami straha kuhinjskom knjevnou.
Nije mi bio mrzak taj termin, iako je bio miljen vrlo
negativno. U neku ruku, to je i bilo pisanje za kuhinjskom stolom, kasno naveer, kad djeca zaspu. Ja sam
sa svojom kuhinjskom knjievnou daleko dogurala,
naalila se Drakuli.
Kad se zna (ali tko zna, samo neki ili mnogi,
ali ionako nitko nita ne ita i ne pamti), da je u
Hologramima straha Slavenka Drakuli tematizirala svoju povijest bolesti, tj. transplataciju bubrega
(mada priu nije nuno shvatiti strogo autobiografskom), netko bi mogao zakljuiti (barem sluateljice
na toj tribini), kako mora biti da je nemoralan i gadan
taj tip iliti (nazovi) kritiar, kad se na tako bolnu tematiku usudio prilijepiti svoju prljavu etiketu o navodnoj kuhinjskoj knjievnosti.
Ali, je li bilo tako? E, pa nije!
1983. godine, u beogradskom sam tjedniku NIN
u skupnoj iliti zajednikoj recenziji prikazao knjige
etiriju autorica (ponekad sam na takvo okupljanje
bio primoran ili zbog mnotva knjiga koje sam trebao
recenzirati ili stoga jer mi se inilo da pojedina ne
zasluuje posebnu kritiku); poimenice:
Daa Drndi, Put do subote (Prosveta, Beograd,
1982.);
Maja Djuri, No iza ogledala (Svjetlost, Sarajevo,
1982.);
Irena luki, Konaite vlakopratnog osoblja
(CDD, SSOH, Zagreb, 1981.);
Ana ube, Divlja loza (Forum, Novi Sad, 1982.).

Kuhinja rodno mjesto prianja

Kritika pod naslovom enska imaginacija (kako je
redakcija izmijenila moj naslov Kuhinjska knjievnost),
objavljena je u NIN-u, 23.01.1983. g. i u njoj nema
govora ni o osobi S. Drakuli, ni o nekoj njenoj knjizi!
A, zato? Zato jer 1983. g. S. Drakuli jo nije postajala na knjievnoj sceni kao autorica pripovjedake proze! Dapae, jo nije bila niti oknjiila svoje dotadanje novinsko-publicistike napise, do ega e doi tek
1984. kad usporedo s mojom polemikom knjiicom
to zapravo, hoe te ene?, ona kod istog nakladnika,

zagrebakoga Znanja (ur. Z. Crnkovi), bude objavila

svoju kontru iliti sveicu Smrtni grijesi feminizma.
A to se tie kuhinjske knjievnosti (u koju,
vidimo, nije bila ukljuena ga S. Drakuli), to sam
bio (s)mislio potpuno empatijski. Kako sam odrastao
i odgojen u (roditeljskoj) kuhinji, to sam bio i ostao
mali od (mamine) kuine . Po tome, kuhinja je simboliki (emancipirajui se do ognjita) rodno mjesto
prianja, najprije mita, pa pripovijesti i ak romana...
itd.
1987. g. pojavljuje se prvi roman S. Drakuli i
o njemu sam ovako pisao (u zajednikoj recenziji s
prvijencem Hane Dalipi Vikend u materini). Kritike
enska imaginacija i enski vikendi dostupni su u
mojoj zbirci kritike Romani krize (Prosveta, Beograd,
1996.), a prvi tekst je, pod orginalnim naslovom
(Kuhinjska knjievnost), objavljen u spomenutoj knjinici to zapravo, hoe te ene?.

to sam pisao?
Slavenka Drakuli (roena 1949. godine u Rijeci),
takoer u romanosijerskom prvencu Hologrami straha
(223 stranice), opsjednuta je, meutim, mranijom
ivotnom prozom, onom koja neke ljude ini posebnim, izdvojenim, gotovo segregiranima. Rije je o
tekoj bolesti bubrega koja spisateljicu vezuje uz aparat
za dijalizu, pa joj tako daje nesretnu mogunost uivljavanja u jedan izuzetan svijet. Autobiografski, ova se
proza bavi onom povijeu bolesti koju svaki ovjek,
da ne kaem pacijent, smatra dostojnom barem jednog
romana. Na ivici izmeu ivota i smrti mnogima se
otkrivaju neslueni potencijali, ali malo je onih koji,
ipak naknadno uspiju imaginativno ostvariti. Vjeta
peru, Slavenka Drakuli odmah ulazi u sr stvari, pa
bez suvinog detaljiziranja i samosaaljenja uvodi itatelja u svoj bolniki dnevnik.
Rije je o transplataciji bubrega obavljenoj u
jednoj amerikoj bolnici, koju autorica opisuje u
prvom licu prizivajui u sjeanje svoj obiteljski i-

vot naroito odnose s majkom i kerkom. Nema

sumnje da takvo gorko iskustvo malo koga moe
dovesti do uitka u tekstu, ali bi ovdje pripovjedanje
htjelo izazvati neki vii intelektualno-terapeutski
efekt. Nelagodno je ustvrditi da li je autorica u tome
uspjela jer se zbog autobiografske note time direktno
mijeamo u tui ivot, a to nije ni predmet, ni cilj
knjievne kritike.
Ali kad je autorica sam htjela da dokraja razgoliti
svijet bolesti, kojemu svi mi pripadamo prije ili kasnije, na ovaj ili onaj nain onda se nemamo rata femisati. Hologrami straha zrelo je djelo prvo u kojemu
privatne emocije ne zamrauju spisateljsku bistrinu, ali
pred nama svejedno nije dokraja i korjenito romanosijerski napravljena proza. Autobiografska imaginacija
i unutranji monolozi, prizivanje scena iz obiteljskog
ivota, snovi i bolesnika privienja, zajedno jo nisu
dovoljna da bi se ocrtalo pravo polje romana. Autorica
je proivjela neto izuzetno, ali to je, premda previe za
jedan ivot jo uvijek premalo za jedan roman.

Zanimljivi kompleks
Dakle jednostavno isto i bistro: 1983. g. kad sam
sroio sintagmu kuhinjska knjievnost , ga S.
Drakuli nije ni s kakvim djelom svojim mogla pod
nju biti podvedena, naprosto jer jo nije bila objavila
knjigu pripovjedake proze.
A onda 1987. g. kad je objavila Holograme straha
moe se proitati da joj tu sintagmu nisam bio nalijepio.
A to i zato Slavenka Drakuli konfabulira na
javnim nastupima, difamirajui moje kritike kao zlonamjerne i obezvrjeujui kvalitetu mojega miljenja
e, to mi nije lako dokuivo!? Kakva je to ambicija
hvaliti se nepostojeim, nezadobivenim batinama sa
strane moje malenkosti? Zanimljiv kompleks: a, da
je ga daleko dogurala sa svojom kuhinjskom knjievnou, to je njen stav, njeno miljenje i mogu joj
samo zaeljeti mnogo uspjeha i u daljnjem radu.

HUMAN RIGHTS FILM FESTIVAL

08.-13. veljae 2008., kino Europa
Peti roendan HRFF-a! S ponosom vam predstavljamo polujubilarno izdanje ne ba tako obinog lmskog
festivala! Festival koji radi s ideolokim diskursima i reprezentacijama marginaliziranih, potisnutih, neizreenih
i nevidljivih perspektiva, inzistirajui na kompleksnosti lma kao medija i komunikacijskog sredstva, donosei
naslove i autore, kojima je manje (ili najmanje) do industrije zabave, a znatno vie do - izazivanja, informiranja,
postavljanja pitanja, istraivanja, sumnjanja, mijenjanja, zamiljanja i - lmskog umjetnikog stvaranja.
Iz glavnog dijela programa, sastavljenog od lmova svih rodova, anrova, metara, nacionalnih i drugih
opredjeljenja, izdvajamo The Prot Motive and The Whispering Wind, vizualno zapanjujuu, radikalnu i
bezkompromisnu elegiju o amerikoj politikoj povijesti Johna Gianvitoa, iju raniranu poetiku kritika
naziva upravo anti-michael mooreovskom; ekstremno subjektivnu psiholoku dramu i prvi dugometrani
lm snimljen mobilnim telefonom Why didnt anybody tell me it would become this bad in Afghanistan, enfant
terriblea suvremenog nizozemskog lma Cyrusa Frischa; minimalistiku socijalnu satiru i anrovsku parodiju
westerna i B-lmova, Searchers 2.0, Alexa Coxa, u kojoj junaci razmatraju, primjerice, moebitnu ulogu Charlesa
Hestona u ratu u Iraku; dokumentarni Manufactured Lanscapes s kamerom proslavljenog umjetnika Edwarda
Burtynskog, koja nalazi i biljei ljepotu i zaudnost u pejzaima oblikovanim masovnim i permanentnim
procesima industrijalizacije.
Popratni program radno smo naslovili Dvanaest igosanih. Redatelja ili redateljica? Ono to je i na samoj
razini jezika bezuvjetno neizgovoreno, skriveno, isputeno ili manjkavo, takvo je i na razini povijesti, one ope
i one lmske. Prikazujemo lmove dvanaest redateljica, koje su promiljale status subjekta ene u terminima
razlike i drugosti, nasuprot eksploatacijskog objektnog statusa ene kao spektakla, na kom je utemeljen
konvencionalni lmski pogled. Ali ono na to upuuje ova kratka, stilski i anrovski posve raznorodna povijest
enske reprezentacije enskog i mukog tijela, emocija, elja, uivanja, drame, represije i racionalnosti, jest
njihov doprinos - ne samo feministikoj, ve lmskoj i opoj povijesti.
Posebna goa u sklopu ovog dijela programa biti e Hito Steyerl, lmska i video umjetnica i teoretiarka, iji
tekstovi u polju postkolonijalne kritike i dokumentarni lmski eseji istrauju suvremene fenomene globalizacije,
migracije, rasizma, nacionalizacije na srednjeeuropskom kulturno-politikom prostoru.

cmyk

cmyk