PITANJA IZ KOLEGIJA PSIHOLOGIJA RELIGIJE

Akad.godina 2010./'11.,ljetni semestar

1.Odnos psihologije i religioznosti; mogunost predmeta; nazivi, definicija religije.
*Religioznost je ljudski fenomen, svojstvo ovjeka kao osobe, unutarnji odnos
pojedinca. Budui da psihologija prouava ovjeka, onda je religioznost unutarnji fenomen
ovjeka koji se prouava.Mogunost predmeta su da prezentira stanje dosadanjeg i
novijeg istraivanja na podruju psihologije religije, naglaavanje na znanstvenoj i
praktinoj drutvenoj potrebi. Nazivi ovoga predmeta su psihologija religije, religijska
psihologija, psihologija religioznosti. Religija je sustav shvaanja, vjerovanja, ponaanja,
obreda i ceremonija, pomou koje pojedinci ili zajednica stavljaju sebe o odnos s Bogom ili
s nadnaravnim svijetom i esto u odnos jednih s drugima te od kojega ( sustava )
religijskih osoba dobiva niz vrednota prema kojima se ravna i prosuuje naravni svijet.
2.Osnova psihologijskog prouavanja religioznosti; metodoloki pristup; psihologijsko
razumijevanje religioznog i nereligioznog ovjeka.
*Osnova psihologijskog prouavanja je da se pomogne razumjeti kako ovjek svoj
religiozni odnos, koji za njegov ivot ima poseban smisao, razvija ili upravo ne razvija, a ne
kako on ''stvara religiju''. Zadaa psihologije je da komponente i forme religioznog ivota
precizno promatra i opisuje, u religiji prouava ono psiholoko, razvija i prikladne
instrumente za ovu svrhu, obilkuje teorijske koncepte koji e omoguiti sakupljanje i
interpretiranje uoenih sadraja i po mogunosti, formuliranje zakona na tom podruju.
Metodoloka neutralnost- psihologija religioznosti se posveuje uoljivim fenomenima i
djelomino ih objanjava. Za psihologiju su beznaajni izrazi poput ' Bog postoji' ili ' Bog je
samo projekcija ovjeka '. Ovim pojmovima se bavi teologija, a ne psihologija. Zadatak
ovjeka koji se bavi psihologijom religioznosti da bez pristranosti i ' navijanja ' upozna i
proui sve mogue aspekte fenomena s naglaskom na velike religije. Psihologijsko
razumijevanje religioznog i nereligioznog ovjeka- Mi pokuavamo psiholoki razumjeti
( ne ) religioznog ovjeka u svakoj religiji. Svaka religija ima odreenu ideju, to je ona
jezgra religije koja unosi tu religiju( kranstvo- Isus, Bog koji se utjelovio ). Cilj religije lei
negdje u ideji i djelatnosti da ivot jedne skupine odri i obogati, onemoguujui da ta
skupina ljudi participira na njezinu nadnaravnom izvoru. Imamo 5 glavnih dimenzija religije:
1. Ideoloke dimenzije- kod krana je to da se Bog utjelovio u osobi Isusa Krista.
2. Ritualne prakse- obredi, ritual da svi pokleknu, ali ako pitamo nekoga da nam kae
zato je to uinio, rei e da ne zna jer je to ritual. Obiljeje svake religije.

3. Religiozna iskustva- razliita mistina iskustva, iskustva inicijacije.

4. Intelektualna dimenzija- sadraj vjere
5. Znaenje vjere za ivot- osobni odgovor unutar fenomena religioznosti. To je
religioznost u ovjekovu subjektivitetu.
G. VERCRUYSSE(1972.)- Na temelju prouavanja

religioznosti odraslih dola je

faktorskom analiza do 3 temeljna faktora koja oznaavaju unutarnji sadraj odnosa prema
pojmu Boga: a) Najbitiniji faktor je taj da je Bog osobno bie s kojim se stoji u
meusobnom odnosu. (Ovaj faktor ima trostruku komponentu:1. Boga se zaziva u nevolji i
on pomae., 2.Bog se u svim prilikama brine za ovjeka., 3.Bog ovjeku daje etiku
podlogu )
b) Bog je anonimna dinamika slika- u primitivnim religijama, ali takoer i u New Ageu,
neka tajna sila koja daje ivot. Radi se o iskustvu svetoga.
c) Bog je metafiziki odgovor na smisao ivota, gdje se promatra samo traenje smisla, a
ne odgovor.
A. VERGOTE ( Fergot ), 1992., analizirajui prethodna prva tri faktora ustanovio je da
postoji jo jedan faktor, a to je da je Bog tajna svemira, ali i vjernika obaveza. Bog je za
nas i obaveza, a ne samo smisao ivota.
3.Povijesni pregled psihologije religioznosti i najvaniji autori.
*Rei emo da je 1882. g. Vana za psihologiju religije gdje Hall ( Hol ) objavljuje
prilog o moralnom i religioznom odgoju, a u kojem je prvi znanstveno dokumentirao ulogu
fizikih procesa u religioznom iskustvu. 1889. g. E. Starbook ( Starbuk ), idaje svoju studiju
koja se naziva ' Psihologija religije '. 1902.g. W. James izdaje knjigu ' Razne vrste
religioznog iskustva'. Pojava tih dviju knjiga znaajno je doprinijelo izgradnji mostova
izmeu psihologije i religije. Naravno, ove dvije knjige nisu savrene, ali zapamtie, nije ni
Edisonova arulja svijetlila dugo, ali bila je prva. Najvaniji autori koji su doprinijeli razvoju
psihologije religije su :
W. JAMES- smatramo ga jednim od najveih amerikih psihologa. Dao je tri osnovna vida
religije: 1. Osobni vid, 2. Emocionalni aspekt, 3. Razliitost.
S. FREUD- psihoanalitiki pristup, gaji negativan stav prema religiji. Religioznost je za
njega ili iluzija ljudskog duha iliuniverzalna, nametnuta, prislina neuroza da se ovjek
ponaa onako kako mu drugi postavljaju neke autoritete.
C. G. JUNG- Freudov suvremenik, kae da je religija jedan od sredinjih i najranijih izriaja
ljuske due i drutva. Religiozno iskustvo je jedno od najvrjednijih koje ima, ono to
ovjeka zahvaa, postaje inspiracija za ovjeka, izvor dobrote, koje u stanju nemira donosi

mir.
E. FROMM- smatra da svaka osoba ima odreene religiozne potrebe. Potrebu za
odreenim stoerom, objektu kojem e se klanjati. Fromm razlikuje autoritarnu religiju i
humanistiku religiju.
J. PIAGET- govori o 2 fundamentalna tipa religioznog stava: transcedencija i imanencija.
B. F. SKINNER-

on je biheviorist, protiv oblika svake religioznosti, polazi os svoga

ateistikog uvjerenja da je Bog arhetipski uzorak jedne objanjive fikcije.

G. ALLPORT- pridaje religioznosti veliku ulogu u ivotu ljudi i istie da se psihologija treba
vie baviti religioznou, jer je ' religija' gotovo univerzalan interes ljuskog roda. Allport
promatra religioznost pod 2 vida: ekstrinzina- religioznost je instrumentalizacija religije, a
intrinzina jest religija po kojoj se ivi i nadilazi osobne interese,favorizira poniznost,
tolerantna prema drugim.
A. MASLOW- religija poiva u sposobnosti da otkrije izvore linosti i napreduje prema
veim vrijednostima, tako da osoba postane zrela.
R. MAY- religioznost je izvor snage ili utoita za slabost, a religija kao drutvena funkcija
moe jaati osjeaj pojedinaca za osobno dostojanstvo, promicati afirmaciju vrijednosti,
poticati na etiku svijest i osobnu odgovornost.
V. FRANKL- za religiozne ljude svaka ivotna zadaa u odgovornosti stoji u vezi s jednim
transcendentnim naredbodavcem kojeg ovjek doivljava kao boansku osobu . Zato je
religija traenje konanog smisla.
4. Religioznost i psihologija linosti.
*Mnogi smatraju linost najvanijim dijelom psihologije, a neki je smatraju jedinim
vanim za razuumijevanje ljudske prirode. Linost predstavlja sveobuhvatnu cjelinu,
integraciju osobina pojedinca u relativno stabilnu i jedinstvenu organizaciju koja
determinira njegovu aktivnost u promjenjivoj okolini i oblikuje se i mijenja pod utjecajem te
aktivnosti. U teoriji linosti mi uoavamo psihike fenomene jedne odreene religioznosti,
a dijelimo ih na molitve- uobiajne, mistika iskustva, vienja i sl.- izvanredne. Kod nekih
pojedinih fenomena ne mogu se zaonii i religiozni fenomeni.
5. Psihiki fenomeni religioznosti: molitva, mistini doivljaji
*Molitva je najkarakteristinija i najrasprostranjenija religiozno motivirana aktivnost.
Prema Jamesu molitva je ' sama dua i bit religije '. Ovdje govorimo o uobiajenom
iskustvu komuniciranja s Bogom, koja se obavlja u jednostavnoj vjeri i s prosjenim
stupnjem emocija. Bit molitve je da ovjek vjeruje da postoji osobni Bog s kojim on

komunicira. Iako sve polazi od toga da Bog sve vidi, mi mu se ipak obraamo u naim
molitvama. Molitva se sastoji od tri bitna dijela:
a) traenje i pronalaenje sebe;
b) svijest o Bojoj blizini i prisutnosti;
c) izazvani molitveni osjeaji, misli i rijei. U takvu ozraju i svaka dobra elja ili pomisao
autentina je molitva.
Razlikujemo vie vrsta molitve, najprije s obzirom na intenciju- pronje, hvalospjevi,
kajanja, tubalice, blagoslovi, posveenja, molitve za ozdravljenje i sl. S obzirom na
primjenjene tehnike moljenja, razlikujemo- usmenu molitvu, razmatranje ( meditacija ),
promatranje ( molitva smirenja ) i mistinu molitvu. Za molitvu se predviaju odreena
mjesta i odreeno vrijeme. Za idovsku religiju kao i za kranstvo postoji ' dan Gospodnji '
dan obaveznog odmora. Taj dan moramo u miru sabrati prolost i planirati buunost, te
zahvaljujemo Bogu za ono to smo stekli. Nedjelja je dan za ' beskorisne ' stvari koje ine
ivot ljepim. Molitva ne mora donositi ovjeku korist, smisao kranske molitve je
prihvaanje Boje volje. Odlazak na misu je takoer ' beskorisna ' radnja. to se tie
uinaka molitve, mi svojim molitvama bolje prihvaamo sami sebe, oplemenjuje nas, isti
nas od negativnih osjeaja, uva od fatalizma i fanatizma te neuroza, ' lijei ' nas od
depresija, pokree kreativnost. Engleski psihijatar Morris je ispitao utjecaj hodoaa na
prisutnost trajne tjeskobe i depresije. Dolo je do smanjenja depresije i sl. A uinci
neusliane molitve Dogaa se esto da molitva ne ostane usliana. Jedan od najeih
uinaka je razoaranje, osoba koja je molila na neku nakanu postaje razoarana, jer Bog
nije usliao njenu molitvu. Zatim frustracija, stanje frustracije, puno sluajeva je bilo u ratu,
dogaalo se zbog neuslianih molitva i tu dolazi do otpadnitva od vjere. Puno ee
ostaje razina povjerenja u Boga i prihvaanje Boje volje. I est uinak neusliane molitve
jest otvaranje novih dimenzija ivota. (Ako vam Bog zatvori vrata, onda vam otvori prozor).
Razliiti su uinci bilo usliane ili neusliane molitve.
Postoje iskrivljene vrste molitava i treba tu napomenuti mehaniku molitvu, kada molite, a
misli su vam negdje dalje. Postoje

i patoloki oblici molitve. Molitva iz nereligioznih

motiva, vano je biti vien da sam na molitvi, vano je doi na Boinu misu. Molitva bez
morala, koja ne pokazuje nikakvu vezu s moralnom kvalitetom ovjeka, njegova ponaanja
i ivljenja. (Njega ne smeta da pored svega ima ljubavnicu, al da iskreno moli). Molitva
prisiljavanja je molitva kada silom neto elite izmoliti. Ne kae se da ono tko kuca otvara
mu se, tko trai nai e se, no to su vrste kolektivnih molitava koje mogu dovesti do
vjerskog ludila. Slijedei patoloki oblik molitve jest molitva za tuu nesreu, to je jako
loe. (Doe seljak kod sveenika da plati misu u nakanu da se susjedu zapali slama,

sveenik kae da ne moe no seljak govori da e mu platiti). Slijedei najpatolokiji oblik

jest sotonizam, tu spadaju crne mise, to su rituali koji su izrugivanje kranskih misa,
najee seksualni obredi. Mistini doivljaji su najvie forme duevnog ivota, stanja koja
su posebno osjetljiva na Boansku prisutnost, osobe esto budu u transu, gube kontrolu
nad svojim ponaanjem, za samu osobu koja ima takva iskustva ti doivljaji predstavljaju
iznimnu vrijednost.
W. James iznosi 4 iskustva mistike:
* Mistik esto ne moe iskazati svoje iskustvo rijeima jer je to stanje osjeaja, a ne
intelekta. (Kao to ne moete opisati crvenu boju slijepcu od roenja).

Mistina iskustva prenose znanja posebne vrste

Mistino stanje uglavnom traje kratko kae obino po pola sata, ne

ostaje u potpunom sjeanju

Sudionik je uhvaen od neke vie sile ima mistino iskustvo nekog

transcendentnog bia

E. Underhill o mistici:
*Misticizam nije samo teoretski, nije samo pasivan. On je itekako aktivan, praktian. Mistik
sebe disciplinira, ne eka da mu mistino iskustvo doe, ne sjedi i ne eka skrtenih ruku,
nego mistik sebe dovodi u jedno konpletativno stanje.
*Mistik je transcendentalan i duhovan, ide u smjeru duhovnosti.
*Misticizam vidi boanstvo kao objekt ljubavi, a ne istraivanja. Nije mu vano opisati to
iskustvo, bio je u Bojoj blizini. Nije potrebno opisivati to iskustvo.
*Misticizam trai ujedinjenu formu ivota pojaanog ivota u kojem se preobraava njegov
karakter. Posljedica toga je promjena njegova ivota.
*Mistik nikada ne trai sebe, ne trai misticizam radi misticizma. Uvijek trai neto drugo.
Mistik je redovito ponizna osoba, smatra da nije normalna. Osoba koja ima autenti no
ukazanje smatra da nije normalna. Lano mistino iskustvo odmah poinje trubiti, zove
medije i sl. Moemo rei jedno, a to su dvije stvari:
1. Misticizam i dalje ostavlja mnoge nejasnoe, ali jedno je sigurno, mistina iskustva su
esto imala odluujui utjecaj na drutveni tijek povijesti (Mojsije nakon mistikog iskustva
vodi Izraelski narod).
2. Drugim rijeima, uinci misticizama nisu samo individualni, nego imaju i drutvene
utjecaje ukoliko su autentini. (Pavlovo mistino iskustvo otvara kranstvo svijetom).
Pri analiziranju misticizma dolazimo do nekoliko zapaanja:
Kao prvo:

Misticizam moemo razumjeti kao nezaustavljivu afirmaciju dijela ovjekovih iskustava i

snanih doivljaja, misticizam tendira prema najviim vrijednostima. Do njega se ne dolazi
lako, nego posebnim nastojanjima i disciplinom.
Kao drugo:
Misticizam moe biti posljedica pojaanih sposobnosti zapaanja kod ljudi, postoje osobe
koje imaju dar raspoznavanja.
Kao tree:
Jezik mistika esto je ispunjen seksualnim slikama i erotskim metaforama. Mistino
upotrebljavanje analogija s brakom i seksualnou u odnosu s boanstvom, upozoravaju i
sami mistici, treba shvatiti vrlo ozbiljno (u konanici, eros je jedan od najoriginalnijih
darova Boga ovjeku). Drugim rijeima to moemo smatrati pogrenim tumaenjima, ali
esta je usporedba upotrebljavanja analogije s brakom i seksualnou. U svakom sluaju
ove usporedbe treba shvatiti vrlo ozbiljno, eros je najbolji Boji dar ovjeku. Najkreativniji
ste kada ste zaljubljeni. Velika je teta da se ovo podruje shvaa tabulom.
Kao etvrto:
Misticizam je osuen kao fantazija ili halucinacija, bjeanje u iluzionarni svijet i sl. Stvarna
mjera zdravog misticizma je u tome je li mistik nakon iskustva mobilizirao svoje
potencijale. Zdravi misticizam uvijek donosi pozitivne plodove u realnosti.
Kao peto:
Psihoanaliza kae da je misticizam tenja za djetinjstvom poput shizofrenika. Opet
tenja nepogreive psihoanalize da sve zna; misticizam se esto prenosi u odgovornu
drutvenu djelatnost.
U konanici, svi ovi faktori ne mogu osvijetliti pristup mistinom dogaaju, jer on ljudskom
jeziku izmie! Mistino iskustvo mogu shvatiti jedino oni koji su ga imali. Misticizam nije
uvijek individualan, ne znai povlaenje u sebe, misticizam je upravo suprotan tome.
Sugeriram ovdje budistiki misticizam, budizam je uvijek angairan. Nemojmo odmah
govoriti da je misticizam beskoristan, i sve ovo to smo ispriali ne moe definirati mistiki
doivljaj. Sv. Toma Sva ljudska veliina, svog ljudskog znanja, poput pljeve su, naspram
Bojem velianstvu.
6. Psihiki

fenomeni

religioznosti:

opsjednutost,

ukazanja,

obraenje,

vjerovanje, odluke volje, altruizam, tamne strane postojanja.

OPSJEDNUTOST
* Tragajui za religijskim poimanjem ' zlih duhova' i ' opsjednutosti ', tragai se
obino okreu kranstvu. NZ nije medicinski zapis pa ne moemo zakljuiti jel su Isusova

lijeenja bila dijelovi egzorcizma. Psihologijsko stajalite je da se jedno izvanredno

psihiko stanje dijagnosticira se kao opsjednutost ili kao bolest opsjednutosti. Govori se o
tri karakteristike,a to su: a) promjena osobnosti, b) ' demonski' karakter i c) neobine
sposobnosti opsjednutosti
a) Promjena osobnosti osoba postaje neka druga, zna sve o ' opsjednutom ' i prezirno
govori o njemu u 3. licu. Neki od njih su svjesni to se dogaa, ali se ne mogu tome
oduprijeti. Radi se o psihikim i tjelesnim fenomenima koe upuuju na psihozu ili neurozu
osobe
b) ' Demonski ' karakter osoba je vrlo agresivna. Govori bijesne psovke, postaje cinian,
nasilan, poinje lajati, primitivne sexualne tendencije, vulgarnost. Ono to je zanimljivo da
opsjednuti ima strah od simbola religioznosti.
c) Neobine sposobnosti opsjednutog razumijevanje i govor nepoznatih im jezika,
poznavanje svijesti drugih ljudi, znanje o buduim dogaajima, golema tjelesna
snaga, lebdenje...
Strunjaci se slau da u takvim sluajevima stoje pred nedokuivim stanjem ovjeka,
znanstveno teko neobjanjivo. Demonska snaga koja moe biti openita uzima na sebe
lik individualnosti (Langton). Oivljavanje egzorcizma u svijest o prisutnosti i golemoj snazi
odreenih destruktivnih psihikih snaga. Opsjednue jest ekstrenalizacija ljudskog
iskustva. Iscjediteljska uinkovitost stoji ili pada usporedno s kvalitetom religioznosti i
odreenim standardom njezine psiholoke zrelosti. Pojedini duhovnici nastoje sve ivo
svesti na djelovanje sotone. Zadatak teologije je da stanje religije propusti kroz razumsko
sito.
UKAZANJA
* U razliitim religijama pa i u psihologiji fenomen ' ukazanja ' shvaa se injenica
koja se ne moe zaobii. Uvijek ostaje pitanje koje je ukazanje - ekstaza duevno zdravo i
religiozno autentino, a koje nije. Tu spada i fenomen ' stigmie' ( biljeg, oiljak )- nastaju na
osobama visoke religioznosti. Ni medicina ni psihologija nemaju objanjenja za ovaj
fenomen.
OBRAENJE ( KONVERZIJA )
* Studije pokazuju prvo emocionalne krize osoba i onda ' prevrat ' u njoj, za kojima
su slijedili pozitivni uinci i plodovi obraenja. Veina je obraenika imala postupno i manje
dramatino iskustvo. Ne postoje odreene znaajke linosti za obraenje. Posljedica
obraenja jest zdravo prilagoavanje i osobna stabilnost. Obraenje izaziva motivacijske
procese jer shvaam da sam prije radio loe, a sada radim dobro.
VJEROVANJE

* Trai se neki kognitivni sustav kako bi se mogao bolje shvatiti svijet i ljudski ivot.
Autori razlikuju sredinje i periferne, konkretne i simbolike, kao i ' otvorene ' i ' zatvorene '
vjerske sustave. Ljudi ' otvorenih vjerskih sustava ' ne gledaju na autoritete kao na
obaveze i otvoreni su istinama drugih sustava. Zatvoreni se identificiraju sa apsolutnim
obvezama i ogranienim perspektivama.
ODLUKE VOLJE I NADA
* Nada je, kao i ljubav i vjera, sredinji pojam, a u kranstvu se oznaavaju kao '
boanske kreposti '. Beznae vodi u pesimizam ili u fatalizam. U ovome je vana kontrola
vlastitih djelatnosti. Tu se pojavljuje i dva temeljna pitanja: pitanje slobodne volje i pitanje
determinizma. Stav o slobodnoj volji ovisi o odreeenim karakteristikama ovjekove
linosti.
ALTRUIZAM
* Altruistiko ponaanje se oznaava kao prosocijalno jer ini dobro nekomu, ali bez
oekivanja vlastite koristi.Sposobnost dijeljenja poinje jo mkod dvogodinjaka, a najjae
se razvija izmeu 4. i 13. godine. Inteligencija i kognitivni razvoj nemaju nita sa
altruizmom. Za altruizam su znaajne obiteljske, drutvene i ope datosti okoline. Izraen
je ' snaniji ja ' i cijenjenje drutvenih vrijednosti.
TAMNE STRANE POSTOJANJA
* U ' tamne strane ' ljudskog postojanja obino ubrajamo smrt, svijest o vlastitoj '
zloi 'i posljedica doivljaja srama i krivnje. Openito je da ljudi koji su vei vjernici manje
se boje smrti. Osim smrti pitanje to je s osjeajem zloe i straha u odnosu s krivnjom.
Krivnjom postaje neki odreeni strah. Postaje neki strah ukoliko neto ne napravim dobro,
dolazi briga o odobravanju i neodobravanju nekih ina. Nastanak i znaenje osjeaja
zloe, srama i krivnje, jednostavan strah od kazne. Kao posljedica stvarnog i anticipiranog
neodobravanja postaje sram. Nema religije koja u sebi nije okrenuta smrti, to je religija
razvijenija, ta smrt se moe ublaiti, ili ukloniti. Kranstvo je pokualo nadii strah smrti, i
u teoriji to jest tako, a u praksi ovjek mora biti osvojen od Isusa Krista da to bude tako.
Kranstvo smrt pokuava ublaiti. to se tie odnosa prema zloi, vlastitim pogrekama,
to u ovjeku izaziva strah, (primjerice Adam). ovjek prestaje biti ono to jest. Poinje se
skrivati. Taj strah poinje rasti nekom brigom o drutvenom neodobravanju. I to se dogaa
i na religiozno podruju. Raa se sram ili stid, kao posljedica anticipiranog ili stvarnog
neodobravanja. Osjeaj krivnje raste manjkom samopouzdanja, manjak samopouzdanja
manjkom povjerenja u ljude i sl. Ne zaboravimo da suvremena psihologija pokuava
eliminirati osjeaj krivnje i to nije zgodno za religioznost. Mnogi katolicima prigovaraju da
stvaraju osjeaj krivnje, to nije tono, ve ona oslobaa ovjeka od osjeaja krivnje.

Eliminacija osjeaja krivnje je relativiziranje izmeu zla i dobra, i ovjek se nee moi tu
snai, nee znati to je dobro, a to ne. to slijedi nakon toga, nakon toga pokuava se
nametnuti opa prihvatljivost. A ljudi koji budu odbaeni, poinju sumnjati u vlastitu
vrijednost, imaju osjeaj izolacije. U ovjekovoj je naravi da ima neko potovanje, no
osjeaj krivnje slijedi ukoliko ne uspijemo zadrati neke osnovne standarde i da tako
kaemo kriterij za razlikovanje i mjesto je vlastita savjest. Freud je govorio da je savjest
nametnuta od strane izvanjskih faktora, da je to identifikacija s roditeljem i vjernikom
grupom, da savjest formiramo tako da slijedimo neke odreene fenomene. Savjest je
osobna instanca za razlikovanje osjeaja krivnje. Meutim zrela savjest se ravna vie
prema ljubavi nego prema strahu, i u samoj moralnoj teologiji kada se govori o sakramentu
pomirenja, radi se o dvije vrste pokajanja, pokajanje iz straha, i za razliku od toga postoji
contributio jer se kajem iz ljubavi.

7. Individualna osoba i religioznost: stjecanje i rast religioznosti, utjecaj,

religiozne prakse.
* Uvijek je pitanje kako se ta individualna osoba moe operaticirati. Postoji nekoliko skala.
Odreeni polariteti koji se polariziraju u unutarnjoj religioznosti i vanjskoj formi su:
* Primarna religija ( s ciljem harmoniziranja ivota ) - tercijarna religija ( religija iz obiaja )
* Konverzija ( osobni izbor ) - adhezija ( naslijeena drutvena religija )
* Predana ( ' committed '; internalizirane religiozne vrednote ) - konformitetna ( '
consensual ' )
* Osobno integrirana ( 'associated '; zahvaa sav ivot ) - drutvena ( drutvene veze u
prvom planu )
* Intrizina religioznost ( stvarni religiozni motivi ) - ekstrinzina ( zbog perifernih vanjskih
prednosti )
Psihopatologija i religija
* Tu je mnogo dodirnih podruja, to se tie vienja i sl. no esto je nedovoljna spoznaja
koja je onda komplicirana situacija. Intrinzina religioznost se moe povezati s
introvertiranou karaktera, ali je injenica da se patoloki oblici linosti esto vezuju ba
uz religiju, zbog osjeaja mistike, religioznosti, boanstva koji ga nadilazi, pokuava nai
utjehu, ali ne radi sebe. Budimo oprezni prema onim koji su oduevljeni. Treba uvijek
potraiti gdje je uzrok, zato je to tako. Kada je netko preoduevljen , dao bi sve za Boga, i
onda za par mjeseci je u nekoj sekti, nakon toga je u drugoj sekti i kasnije ne daj Boe da

postane ateist. Nema uopene slike zrelo religioznog ovjeka. Drutvena zrelost je neto
to se moe postii, tako i religiozna zrelost. Nisu vani samo racionalni faktori, jer do
vjere nisu doli umovanjem. Ne ini nas racionalni faktori religiozno zrelim ljudima. Vjerska
sumnja je neto to je potrebno, jer sumnja je kriza, i iz krize proizlazi neto dobro. Kada
ovjek posumnja, je li moja vjera dobra, ne da posumnja u Boga, ve jesam li ja dobar
vjernik, tada poinje vjera. Iz krize uvijek izrasta neto spasonosno, za stjecanje rasta
zrele religioznosti potrebna je sumnja. Vjerske sumnje su este i ne moramo ih se bojati.
Drugi vid zrele religioznosti je primjeran odnos prema vlastitoj krivnji ne znai da sama
sebe kanjavamo. Za slobodu nas je Krist oslobodio, ne da bismo robovali, ve da bismo
bili slobodni. Iz isto psiholokih razloga zdrav osjeaj krivnje je potreban, kada neto loe
uinim da znam da sam loe uinio. Tree je odgovorno ivljenje, religiozno zrela osoba
njeguje jedno odgovorno ivljenje, preuzima vlastitu odgovornost. etvrti vid zrele
religioznosti jest uiti ljubiti, za religiozno zrelu osobu je ispravno poimanje ljubavi prema
sebi, blinjem i prema Bogu. Kod religiozno zrele osobe empatija je razumljivost drugoga,
da je njenost i toplina prisutna, da se zna eliminirati drutveno religiozno ponaanje. I
peto produktivna religiozna praksa, radi se o tome da je religiozna praksa molitva, rtva
hodoae, u toj religioznoj praksi je potrebno da ima nekih plodova. Prema tome jedna
integrirana religioznost prije bi trebala producirati radost nego brigu, prije plodno
nastojanje, nego krivnju, prije ustrajnu vjeru, nego neki oaj, sebe upravljati prema nekim
vrednotama.
Od nezrele religioznosti prema zreloj ide:
1. Ekstrinzinost zadovoljavanje vitalnih potreba, i takoer potreba identifikacije s jednim
religioznim sustavom zbog socijalizacije, i eliminacija straha.
2. Obdravanje to ukljuuje autoritet, vjerovanje, obredne, lanstvo u nekoj skupini,
sustav religiozne poduke, vano je obdravanje.
3. Intrinzinost zahvaenost duhovnim ivotom, ova dimenzija sadri duhovan ivot u
svojoj nutarnjoj zahvaenosti.
4. Autonomija vana je ta nezavisnost miljenja i djelovanja, i blizak odnos s
humanistikim idejama, to je jedna individualna religioznost.
Zdrava religioznost je proirivanje vlastitog ja, autonomna produktivno-efektivna
motivacija, tolerancija nesigurnosti kod drugih, altruizam, stavovi: objektivnost spram sebe,
prihvaanje tuih slabosti, zrele vrednote i odluke savjesti, i izbjegavanje poboanstvenja
stvari i stvarnosti (novac, zadovoljstvo, vlast).
8. Religioznost u psiholokim sustavima : S. Freud

* Roen je 1856.g. u Freiburgu, ve kao mladi djeak doseljava s roditeljima u

Be,u idovskoj obitelji, bio je odlian ak i student, diplomirao je medicinu, no kao student
nije bio oduevljen samo medicinom, vie ga je privlaila psihologija. Iz donje srednje
klase uao je u visoko drutvo i stekao svjetsku slavu, pronalazei puno psihikih i fizikih
tegoba, ali sam osobno je puno prolazio kroz psihike i fizike tegobe. U 30-toj godini se
oenio s Marthom Bernays s kojom je imao estero djecom i njegova najmlaa ker Anna
postala je poznati djeji psihoanalitiar i preuzela vodstvo oeva djela. Freud je odbijao
primjenjivati svoju psihoanalizu na svojoj eni i djeci, ipak je stvorio prilino bizarnu
edipovsku situaciju vrei osobno psihoanalizu nad Annom. Njegov ivot mu je dao obilje
psiholokog materijala, odnos s roditeljima. Freud je bolovao od teke neuroze i u jeku
novostvorenih zakljuaka, krajem 19.st. se sam izlijeio od te neuroze. Profesionalni ivot
mu je bio pun uspjeha, ve 20.st. nije bio problem stei svjetsku slavu, otac mu je bio
idov i autori smatraju da je jedan od moguih uzroka i njegov odnos s ocem, umro je
1939.g. Njegova djela obiljeava estoki napad na religiju. Zato jer ju smatra opasnom
kako za pojedinca tako i za drutvo. Mogui uzrok njegove averzije prema religiji s jedne
strane moe biti strogi hasidikog oevog odgoja, koji proizlazi iz idovske tradicije.
Njegova dadilja je bila katolkinja i prisilno ga je vodila na katolike obrede. U prouavanju
religije Freud ve 1907.g. iznosi prvi naslov Prisilna djelovanja i religijske vjebe tu mu
nije stalo do dubinskog osjeaja ve injenice to obini ovjek razumije pod tim pojmom.
Za njega je religija univerzalna prisilna neuroza i to je identinost neurotiara i religijskih
rituala. Religija je za njega ustvari kolektivna neuroza i sveopa fikcija koja pogaa sve
ve u ranom stadiju. Bog je prema Freudu uzdignuti otac. Takoer desetak godina kasnije,
1927. Freud pie knjigu Budunost jedne iluzije gdje postavlja pitanje to je religija?
Religija je iluzija koja pokuava ispuniti infantilne elje koje nastaju zbog potrebe za
zatitom i ovjekove bespomonosti. Cilj njegovih prouavanje jest voditi ovjeka iz stanja
objektivnih shvaanja prema stanju realnosti, a sama religioznost je ovjekova faza iz koje
treba izii, koje se treba to prije rijeiti. Religiju treba nadomjestiti razumom i znanou.
Za Freuda elja za spasenjem dolazi iz osjeaja bespomonosti. Bog i bogovi imaju
trostruku zadau:
1. Protjeruju strah zbog prirodnih nepogoda,
2. Ublauju okrutnost sudbine koja se oituje u smrti i
3. Pruaju nadu, naknadu za patnju i oskudicu.

- Religija naginje tome da vodi i sankcionira slabe ljudske institucije, s kojima se vezala
kroz povijest.
-. Religija ui ljude da vjeruju u jednu iluziju i time im zabranjuje kritiko miljenje.
-. Religija postavlja moral na vrlo nesigurne temelje, jer vrijednost etikih normi vee za
Boje zapovijedi. Posljedica toga je da etika zavisi od vjere, od Boga i njegovih zapovijedi.
Kao prvo Freud je dao vrlo znaajan doprinos u vanim znaajima psihologije i
oblikovanju pojmova kao to su podsvijest, djetinjstvo, seksualnost, terapija, obrambeni
mehanizmi, osjeaj krivnje i sl. Slabe strane su mu metodoloki problemi, znanstvena i
empirijska neutemeljenost, jednostrani zakljuci, doneseni samo na bolesnoj populaciji,
determinizam, prenaglaavanje seksualnosti, manjak tolerancije za nove ideje bio je
izrazito netolerantan prema novim idejama, muki ovinizam mnogi mu to zamjeraju, bio je
izraziti ovinist i sl. Odnos prema religiji jest razne predrasude, unaprijed donesena
miljenja pokuao je poto-poto opravdati u praksi. Takoer borei se protiv jedne iluzije, a
to je religija on je zapao u jednu drugu iluziju, a to je da znanost moe rijeiti sve
probleme, da je znanost nova religija. I u konanici od Freuda moemo nauiti da obitelj,
autoritet i zajednica oblikuju ovjekov religiozni osjeaj i stavove.
9. Religioznost u psiholokim sustavima: C. G. Jung
* Rodio se 1875.g. u Kesswilu, malom selu u vicarskoj. Otac mu je bio
protestantski upnik, oenjen. Carl je bio osamljeno djete, bio je vrlo zatvoren. Prema
vlastitom iskustvu imao je vienja i iskustva nadnaravnog. 1900.g. diplomirao je medicinu
no snano ga je privlaila psihijatrija, bio je zanesen parapsihologijom i okultizmom.
Zaposlio se u psihijatrijskoj bolnici u Zrichu kod psihijatra Bleulera koji je tvorac termina
shizofrenija. 1909.g. se oenio i imao je petero djece i ena mu je bila suradnica, pred kraj
ivota njegova ena je prihvatila njegov ljubavni trokut. Od 1900 1914. se poeo
dopisivati s Freudom i to traje intenzivno, sve do 1914. godine kada povlai se u svoju
rezidenciju, prvo izolacija, pa privatna praksa, putovanja, prouavanja raznih naroda i sl.
Za Junga je religioznost sredinji sveprisutni problem i vrijednost ljudskog ivota, a
religija je najopenitiji, najstariji i najraireniji izraz ljudske due. Za razliku od Freuda za
Junga je religioznost pretpostavka za duevno zdravlje (opreka Freudu), ovjek treba ope
ideje koje e davati smisao njegovu ivotu. Pria se da je njegov otac vrlo brzo odustao od
vjerskog odgoja jer nije imao odgovore. Vrlo rano se okrenuo od uhodanoga pristupa vjeri.
Religija je za njega iskustvo numinoznoga u svijesti ovjeka u briljivom odnosu.
Boanstvo je neto mono, neto zastraujue to ujedno i pomae. Dua je prema Jungu
po svojoj prirodi religiozna, odnosno ona posjeduje religioznu funkciju, ona je mjesto na

kojem ovjek gleda i susree Boga. Dua sama reducira tu funkciju, bez sugestija sa
strane i to je opet opreka Freudu. Kolektivno nesvjesno to je termin koji se vee uz Junga.
To je mjesto religioznog iskustva, on preko tog termina pokuava objasniti kako se
religiozna pitanja pokuavaju objasniti unutar ljudske svijesti. Jung da bi nesvjesno bolje
oblikovao on razlikuje osobno nesvjesno, to su sadraji koji su nesvjesno potisnuti (kao
dijete doivjeli ste neku tragediju, crtali ste vlastite roditelje i stariji brat vam kae kako je
runo, a vi ste uvjereni da je to najbolje nacrtano i stariji brat vam govori stalno tako i vi te
svoje uvrede pokuavate potiskivati). Kolektivno nesvjesno su sadraji koji nikada nisu ni
doli do svijesti, za poetak te duevne slike kolektivno nesvjesno ovjek doivljava kao
opasnost, one preplavljuju svijest. Jedan od najvanijih susreta kolektivno nesvjesno se
dogaa u snovima. Kad govori o Bogu s psiholokog stajalita, kae da je Bog psiholoka
injenica najvee moi. Bog je kae Jung, arhetip, on je nesvjesna dispozicija, trag
kolektivnih iskustva ljudske vrste, nasljedna nesvjesna dispozicija. Taj arhetip je
transcendentalna pojava u svim kulturama. Religiozno iskustvo je najvrednije iskustvo, jer
zahvaa ovjeka u njegovu dubinu postaje izvor ivotnog smisla i ljepote, donosi ovjeku
mir i povjerenje. Vjera je karizma za onog tko ju ima, ali ona nije put za onoga tko ju
pokuava razumjeti prije nego uzvjeruje. Kae Jung da je za suvremenog ovjeka jako
vano shvatiti jezik simbola.
Dva su naina kako se postaje religiozan:
1. Preko neposrednog iskustva vlastite nutrine
2. Preko susreta s uenjem, dogmama, obredima i djelatnostima koje nudi ve organizirani
vjerski sustav (opasnost od izvanjskoga). Za Junga iskustvo Boga je prvenstveno iskustvo
samog sebe. Jung, Kristu daje sredinju vanost jer je utjelovljena Boja slika meu
ljudima. Krist je arhetip istinskog ovjeka.
Zasluan je za pozitivniji pristup prema ljudskoj naravi i religioznosti. Mana mu je jer je
previe subjektivan i romantian u interpretaciji religijskih fenomena. U svemu, njegova
interpretacija doprinijela je boljem razumijevanju mnogih pojmova. Motivator je mnogim
kasnijim psiholozima i teoretiarima.
10. Religiznost u psiholokim sustavima: G. Allport
* Roen je u Indiani, 1897.g. u mjestu Montensumi. Umro je 1967.g. Otac mu je bio
lijenik, a majka uiteljica. Imao je 3 brata, a od 6 godine s obitelji ivi u Klivendu i za sebe
govori da mu je ivot bio naloen isto protestantskom pobonou i tekim radom.
Izvrstan je student, studirao je na Harvardu 1922.g. doktorira na Harvardu. Dobitnik je
mnogih priznanja. Objavio je 10-ak knjiga, ali iza njega stoje mnoge publikacije, znanstveni

radovi i sl. Budui da je dugo vremena bio vodei svjetski strunjak u svijetu on smatra da
je svaka osoba posebnost i jedinstvenost svoje vrste. Pridaje religioznosti veliku i
nezamjenjivu ulogu u ivotu svakog pojedinca. Rekao je da se psihologija mora vie baviti
religioznou. Ima smisla u psihologiji prouavati religioznost jer ljudska misao mora dati
ujedinjujuu filozofiju koja mu daje smisao ivota i odgovara na temeljna pitanja. Dolazi
do 6 vrijednosnih tipova, koji se odnose na ljude, mogu se primijeniti na svakog ovjeka, a
svaki pojedinac predstavlja jedan odreeni vrijednosni tip. Vrijednosni tipovi su:
1. Teoretske vrijednosti pripada intelektualna elja za otkrivanjem istine i usostaljivanjem
znanja.
2. Ekonomske vrijednosti briga za ekonomsku podlogu, za materijalno, ono to je
korisno i praktino.
3. Estetske vrijednosti radi se o naglasku na uivanju oblika, harmonije, svega to je
lijepo, sve to je umjetniko.
4. Socijalne vrijednosti nastojanje da ovjek bude onaj koji voli svoga blinjega, i nastoji
biti voljen od svoga blinjega, nastoji biti da se ne zamjeri drugima.
5. Politike vrijednosti tenja za moi, tenja za vlau. To se ne mora odnositi samo na
politiku.
6. Vjerske vrijednosti podloga im je mistina elja za odnosom s Bogom.
ovjek moe mijenjati ljestvicu vrijednosti. Svaki ovjek je odreeni vrijednosni tip koji ve
u skladu s odreenim vrlinama, manama, gradi sebi vrijednosnu ljestvicu. Mi kao ljudi
nositelji smo jednog vrijednosnog tipa. Estetskom tipu je najvanije da to sve skladno
izgleda, pa e ak dati i vie novca, dok ekonomski tip e paziti da to ne kota puno.
Politiki tip ne gleda na cijenu, nego gleda na statusni simbol. Allport smatra da
religioznost jaa osobu od razoaranja i anksioznosti. Omoguuje mu da se pravilno
odnosi prema cjelini egzistencijalne problematike. Svaka osoba ima osobni identitet,
osobni stil svake osobe. Identitet tei za samopotvrivanjem zbog osjeaja zadovoljstva i
ponosa. to se tie te tenje za zadovoljstvom, religioznost je znaajan faktor jer ima
vlastitu dinamiku koja ovjeka opskrbljuje snagom za razvoj linosti. U tom kontekstu
religioznost ima razne stupnjeve razvoja: 1. iri interes izvan, 2. Uenje iz iskustva i 3.
Integracija sebe samoga
Uveo je pojmove ekstrinzine i intrinzine religioznosti i upuivao je na opasnost od krivo
shvaene religioznosti. Istie potencijal religije, negativno je to to previe precjenjuje
vanost pojedinca. Ne kaemo da je pojedinac nevaan, ali i skupina ima svoj utjecaj.
11. Religioznost u psiholokim sustavima: V. Frankl

Viktor E. Frankl rodio se u Beu 1905.g. u idovskoj obitelji, umro je 1997.

Ve u srednjoj koli je odluio biti psihijatar i kao uenik maturalni rad mu je bio na temu
filozofije, za sebe je rekao da je imao dobro djetinjstvo. Prije diplomiranja medicine poeo
je raditi kao psihoterapeut i dri predavanja na vioj koli i kongresima, a nakon toga
slijedili su Psihijatrijska univerzitetska klinika, dvije godine studija neurologije i etiri godine
u psihijatrijskoj bolnici Am Steinhof, gdje je vodio odjel za tzv. ene-samoubojice.
Pojam logopedija upotrebljava od 1926.g. U njegovim djelima ovjek moe samo onda
preivjeti ako znade zato ivi. Od 1947.g. Frankl je profesor neurologije i psihijatrije na
Sveuilitu u Beu i takoer profesor logopedije na United States International University u
Kaliforniji. Utemeljitelj je logoterapije, zvane i egzistencijska analiza i psihoterapija treeg
bekog smjera. On je takoer bio profesor na Harvard University, Standford University, te
na sveuilitu u Dallasu i Pittsburghu, a 23 sveuilita su mu dali poasni doktorat. 1924.g.
na izriitu preporuku S. Freuda, Frankl je objavio tridesetak knjiga, koje su prevedene na
vie od dvadeset jezika. Njegova amerika knjiga ovjekovo traganje za smislom tiskana
je u 78 izdanja i prodana u vie od devet milijuna primjeraka. Frankl je proveo gotovo cijeli
II. Svjetski rat u nacistikim koncentracijskim logorima. Razmiljajui o tom osobnom
iskustvu teke patnje, poniavanja, muenja i smrti, Frankl je doao do zakljuka da je
klju ljudske egzistencije volja za smislom. Bitno je za ljudsko bie otkrivanje smisla, koje
je dovoljno za pokrivanje rutinskih i ugodnih djelatnosti svagdanjeg ivota kao i tekih
tragedija koje prije ili kasnije zadese ovjeka. Zato zrela religioznost zahtijeva otvorenost
za sve ljudske realnosti (mune i ugodne), te potie traganje za smislom, koji daje konani
osjeaj stvarnosti. Tako Frankl utvruje egzistencijalnu vezu izmeu svjetonazora i naina
ivljenja, te iz toga razvija antropoloki i psihoterapijski pravac prouavanja nazvan
egzistencijskom analizom i logoterapijom. To je oblik psihoterapije u kojem terapeut nastoji
pomoi pojedincu da osmisli svoj ivot i prihvati sebe i svoje postojanje kao dio ope
cjeline. Traganje za smislom u svom ivotu, koji spada u transcendentalnu kategoriju i za
zadaama koje treba ispuniti dovode ovjeka u svezu s religijskim vrijednostima, dakle i s
pojmom Boga i openito transcendencije. Prema Franklu svaki ovjek tei cilju, eli dati
svom ivljenju to vei smisao, te to vie vrijednosti ostvariti djelovanjem i doivljavanjem.
ovjekova volja za smislom temeljni motiv njegova postojanja, njegov motivacijskoteoretski koncept. U ispunjenju takvog smisla, osjea ovjek strast, sreu i zadovoljenje, a
to su zapravo posljedice, glavne ili sporedne, ispunjenog smisla i susreta s bitkom. ivei
tako, ovjekov ivot biva ispunjen i smislom i svim prateim pojavama i djelovanjima
jednoga osmiljenog ivota, a to su srea, duevni mir i duevno zdravlje. Karakter
ivotnih zadaa ima dvostruki aspekt: 1. Svaki ovjek je svojevrstan originalan i mora sebi

svojstveno odgovoriti na pitanja smisla. Ne moe nam neki drugi odgovoriti na pitanje o
smislu ivota. Svatko sam sebi mora nai odgovor na smisao ivota. 2. Zadae se
mijenjaju iz dana u dan, ovisno o situaciji. Prema tome smisao i odgovornost se odnose i
kao ad personam (to me usreuje) i ad situationem (ako ste si neto u ivotu organizirali
da se onda prema tome i odnosimo tako).
Nadalje, Frankl upozorava da iskljuivanje smislenog odnosa lei u osnovi ne samo
eksperimentalne psihoze nego i kolektivne neuroze. Mislim time na onaj osjeaj
besmislenosti koji, ini se, sve vie obuzima ovjeka dananjice, a koji nazivam
egzistencijskim vakuumom. Frankl odbija Freudov princip uitka i Adlerovog principa moi
tek kada je ovjek frustriran zbog neispunjenja smisla, dolazi do pretjerane tendencije
prema ispunjavanju seksualnih strasti i do tenje za moi. Logoterapija i religioznost se
susreu upravo na pitanju smisla i ivota (smisao nije identian pojmu Boga). Ipak, kako je
to transcendentni pojam, kako smisao stoji u smjeru transcendencije, do njega se dolazi
putem vjere, jer samo se putem vjere ovjek moe probiti njome u ultra-humanu dimenziju.
A smisao je ovjeku vidljiv tek onda kada uvidi da iznad njega postoji jedan nedokuivi
svijet koji je u stanju dati smisao ak i njegovoj najgoroj nesrei i najgoroj patnji i to Frankl
naziva Nadsmislom. Taj korak u ultra-humanu dimenziju moe se samo vjerom ostvariti,
koja je oito neto razliito od puke psihoanalitike teorije o Bogu kao imageu vlastitog oca
i religiji kao prisilnoj kolektivnoj neurozi! Traenje smisla je u vezi s jednim
transcendentalnim Nalagateljem (Auftraggeber) i kae doivljavanje tog transcendentalnog
Nalagatelja je temelj vjere, on nije bezlina istanca, on nije neka svemirska energija, on je
osoba i to boanska. Ta osoba, taj transcendentalni Nalagatelj, ovjeku se nudi kao
mogunost meusobnog odnosa i svega onog to iz tog odnosa moe proizii. Frankl ne
zaboravlja istaknuti da religioznost i konfesija idu utoliko jedno uz drugo, ukoliko
konfesionalna tradicija daje religioznom ovjeku mogunost oitovanja, u kojem e
njegova religioznost doi do izraaja. To praktiki znai, sa svojom religioznou nai se
negdje u svojoj kui. Frankl naglaava da sve konfesije imaju u biti identian temeljni
sadraj i pokretaku snagu (Boga), ali ih ipak ne treba spajati u jednu opeljudsku
uniformnu religiju. Pojam Boga ne mora biti nuno teistiki, krajnja iskrenost i potenje
vrijede vie od svega. Ako Bog postoji, nee se prepirati s onima koji ga ne poznaju ili
krivo tumae. Logoterapija je okrenuta i nevjernicima jer njoj religioznost nije polazite
nego predmet. Naglaava vanosti usmjerenosti ovjeka prema smislu, vrijednostima i
ispunjenju ivotnih zadaa moda i nije najvanije oruje koje je moda ikada postojalo u
psihoterapijskom arsenalu, ali je sigurno da egzistencijski vakuum ugroava ovjeka, a
da je ovjekova pozitivna usmjerenost prema smislu, vrijednostima i ispunjenju ivotnih

zadaa najee garancija duevnog zdravlja ili sredstvo ozdravljenja.

12. Religioznost u djejoj dobi.
* Ve godinama psiholoke studije o vjerskom razvoju djece i mladei, kao i one
rjee o odraslima, privlae veliku panju roditelja, uitelja, sveenika, odgojitelja,
psihologa, sociologa i teologa. Vano je primijetiti upravo tu vanost djetinjstva za razvoj
te religioznosti. Kau mnogi psiholozi da je roenje prva psiholoka kriza od koje se ovjek
nee nikada potpuno oporaviti. Roenje je potpuno iskustvo separacije, odvajanja i poinje
faza djetinjstva u kojem dijete pokuava preivjeti kao zasebna osoba. Najmanje su 3
faktora u djetinjstvu na koje dijete pokuava odgovoriti na pitanje Tko sam ja?: 1.
Djetinjstvo je oznaeno dramatinim i epizodnim promjenama. Ono se odvija u
naizmjeninim mlazovima bure i zatija, stresa i konsolidacije, dok se djeca bore da
pronau tko su oni u tom svijetu, koji su, rodivi se u njemu, bili prisiljeni prihvatiti. Upravo
ta injenica daje okvir za rani religiozni razvoj. Roditelji su u takvim prilikama ukljuujui i
Crkvu skloni podravati u djetetu mirna razdoblja, a biti nestrpljivi prema onim stresnim.
Prihvaanje stresa i mira vano je za razvoj religioznosti (tolerancija prema djejim
eksperimentiranje).
2. Bogatstvo religijskog iskustva moe se uspjeno prenositi na djecu u toj upijajuoj fazi.
Velika sposobnost djeteta za uenje strateki je vrlo vano za religiju. To se osobito
dogaa u ranom djetinjstvu, kad dijete prihvaa svijet u kojem se rodilo i kao suha spuva
upija sve iz svoje okoline. Upravo takvo ponaanje djeteta potaklo je ideju, da je ivotni
pravac vrsto zacrtan upravo u tim prvim godinama. Karakter i linost djeteta moemo
mijenjati nakon tree, sedme ili bilo koje navoene magine godine.
3. Najvaniji aspekt odnosa djetinjstva i religioznosti svakako je trajna kakvoa iskustva
djeteta s vanim odraslima (roditeljima). Vana su iskustva koje dijete dobiva, prvenstveno
afektivna kvaliteta odnosa dijete-roditelj esto ima veu teinu nego kasnije kognitivne i
svjesne poduke. U toj ranoj fazi dijete ui da li ga Bog prihvaa, je li Bog dobar, je li on za
Boga vrijedan, moe li ono ili ne moe iskusiti svoju vlastitu vrijednost bez obzira na svoje
uspjehe i neuspjehe, bez obzira na svoju dobrotu ili zlou. Trajna oznaka tih prvih
meuodnosa je ono to ini djetinjstvo kljunim razdobljem za religioznost. Najvaniji
aspekt u tom razvoju je odnos roditelja s djetetom.
Nije religioznost izdvojena crta naeg odrastanja. Religioznost nosi sve karakteristike
djetinjstva openito (borba za samostalnost i oblikovanje identiteta). 1. Egocentrina
orijentacija najupadljivija karakteristika djeje religioznosti koja je dobro ilustrirana u
poznatom istraivanju J. Piageta o jeziku djece u dobi od tree do sedme godine. Piaget je

otkrio da djeji govor nema isti smisao kao onaj odraslih. Djeji jezik ne znai
socijaliziranje ve je to egocentrini jezik koji se sastoji od monologa i kolektivnih
monologa. Djeca vode monolog, a ne dijalog. To nije prenoenje ideja i informacija, nego
vie kao potvrivanje sebe prema drugim. Dijete je egocentrino ti je djetetov habitus, ne
mijeajmo egocentrizam s poremeajem linosti. Jezik djetetu slui kao govor, slui mu za
samopotvrivanje. to se tie molitve, ona kod djece od 5-7. god. samo maglovito imaju
pojam Boga. ak i nauene formule kod djece, rijetko to dovode u vezu s Bogom. Od 7-9.
god. molitva se povezuje s odreenom aktivnou, dakle molitva u toj fazi mora biti
konkretna, personalizirana. Na treem stupnju od 9-12. god. molitva moe postati polako
univerzalna, dolazi do svijesti da je molitva komunikacija izmeu mene i boanstva. Moe
se govoriti u molitvi i o altruistinim sadrajima, etikim sadrajima. Religioznost u
djetinjstvu u toj fazi religioznost je najee imitatorska, bez refleksivnosti. Poeljan je
razvoj navika za kasnije ponaanje. 2. Antropomorfistika konkretnost dijete prenosi
religijske rijei i opise u pojmove svojih bliskih iskustava i poznatih osoba. Dijete esto daje
oblike bliskih osoba, osoba koje poznaje pojmovima koji koleriraju s religijom. Uvijek djeca
gledaju te likove, kao poznate osobe vie kao na emocijalnom planu. Bog je
antropomorfan, njega se doivljava kao oca, djeda, pogotovo kada se to podrava s
umjetnikim slikama. esto se to upotrebljava preko odreenih svetaca (sv. Nikole). Dakle,
Bog je taj koji ima oi (Bog te vidi ree ovjek djetetu). Antropomorfizmi slue kao uvari
znaenja, oni utjelovljuju osobine i ponaanje onih koje doivljavaju kao autoritet (njenost,
strah, sigurnost). I Piaget kae da to ostaje za cijeli ivot, to se pojavljuje ve u drugoj
godini. Ta antropomorfistika konkretnost pojanjava i funkciju vjerske mitologije, koja uva
trajne vrijednosti u izravnim i nekompliciranim oblicima. 3. Eksperimentiranje, inicijativa i
spontanost djetetov svijet se brzo iri preko obiteljskog kruga, pojavljuju se novi elementi
djetinje potrebe za separacijom. etvrta, peta i esta godina su kljune: u njima se dijete
otvara prema van, preuzima inicijativu i poinje se dokazivati u prostoru za koji se
natjeu njegovi vrnjaci i odrasli izvan roditeljskog kruga (ulasci u vrti predstavlja pravu
avanturu u tom udnom novom svijetu). Dijete ima potrebu sve samostalno obavljati, dijete
poinje bivati samostalno. Poinje se dogaati jedno odreeno eksperimentiranje na
podruju religioznosti. To se pokazuje i u religioznosti ta kreativnost, inicijativa, poimanje
Boga nema racionalnu preciznost, kljuni elementi su mata i emocije. U ovom kontekstu
temeljitije se ui emocionalni osjeaj pripadnosti, prihvaanja, opratanja kroz pokuaje i
pogreke (puno manje kroz formalni pristup). Vano je da dijete moe nekoliko puta
pokuati, ali da moe i pogrijeiti i da mu se to oprosti.

13. Religioznost u mladenakoj dobi.

* Psihosocijalni razvoj mladei od devete, deseta do kraja osamnaeste, dvadesete
godine ini ih sposobnim prihvatiti odgovornost za vlastito ponaanje i posvetiti se
zadaama koje izaberu. Mladenatvo je vano razdoblje religioznog rasta i razvoja, ali je
optereeno svime onim ime openito i jesu optereene te mladenake burne godine. to
se tie religioznog identiteta, moemo rei da taj psihosocijalni razvoj religioznosti je
nezaobilazna sposobnost za religijske sadraje: sposobnost za religioznu introspekciju.
Religija ima vanu ulogu u razvoju ovjeka, jer je ona nezaobilazni faktor rjeavanju
ivotnih pitanja- Statusni simboli nas esto izjednaavaju s identitetom. Odjednom vidimo
da je u crkvi dosadno itd. Druga stvar je sposobnost za religioznu introspekciju, poinje se
mlad ovjek pitati kako u sebi doivljava religiozni odnos? to u mojoj nutrini taj Bog? U
svakom sluaju poinje traganje za shvaanjem. Kada se postaje kritian ak prema
vlastitim shvaanjima. Takav rast omoguava mladim ljudima da iziu iz infantilne
religioznosti koja se uglavnom oslanjala na najbliu okolinu, te da se okrenu religijskim
konceptima i sadrajima, kreu prema religioznosti koja je istinska osobina. Trai se jedna
osobna vjera, ako mladom ovjeku ne ponudimo osobnu vjeru moemo ga onda prekriiti
narednih 40 godina. Drugi pojam u psihosocijalnom razvoju mladei koji ima specifinu
vanost za religiozni rast i razvoj svakako je identitet. Erikson je u vie svojih djela dobro
oznaio krizni karakter mladenake borbe za vlastiti identitet i posebno istaknuo njihovu
potrebu da izau iz nje s dovoljnim osjeajem vlastite vrijednosti i vlastite uloge, kako bi se
vjerno i pouzdano mogli odnositi prema drugim ljudima i ideologijama. Korijen krize
identiteta prema Eriksonu, nalazi se u prekidu s djejim svijetom, a rjeenje za izlaz iz te
mune krize nalazi se u stvaranju osjeaja neporomjenjivosti i kontinuiteta, a u kojima su
vrsto i koherentno povezani prolo djetinjstvo, sadanje mladenatvo i budua zrelost.
Postizanje vlastitog identiteta dogaa se u sklopu intenzivnog stresa, za koji brojni
istraivai tvrde da je snaniji od onog u djetinjstvu i u zrelosti. Problem kod mladog
ovjeka je prebrzi razvoj apstraktnih kognitivnih sposobnosti u odnosu na ostale faktore
zrelosti - bioloka, ali ne i socioloka zrelost uostalom danas je veliki problem to je sve
vei razmak izmeu bioloke i socioloke zrelosti; nesuglasje izmeu mladenakih
vrijednosti i vrijednosti svijeta odraslih to vam je klasino pitanje ono idi na misu, a zato
ti ne ide? OPrema tome tu je na testu svijet nas odraslih i poinje se raati neki bunt,
zato vi neto ne radite? Prema tome Isusovim rijeima mi tovarimo terete koje sami ne
moemo nositi. Dogaa se povlaenje u jednu subkulturu. Dakle, na to treba biti jako
oprezan i zato Erikson kae da se mladima da psihosocijalni moratorija, takozvano
uvoenje psihosocijalnog moratorija. Da im se ne uzima sve za zlo. Dakle, potrebno je

razumijevanje za mlade, uvaavanje tog psihosocijalnog moratorija, ali ne i sputanje na

njihovu razinu kao odgojitelj. Mladi vas nikada nee prihvatiti kao jedne od svojih, bez
obzira izgledalo to tako, no nee vas nikada prihvatiti. Mladi e znati prepoznati
vrijednosti i izvan svoga kruga, ali je kljuno da im one na primjeren i njima prihvatljiv nain
budu ponuene. Kasno mladenatvo je izbor vrijednosnog sustava i orijentiranosti. Mlade
trai uzore koji e im pokazati smisao. Zapamtite princip, ne moe dati onaj koji nema.
Uloga Crkve je neotpisivati mlade, vidi se ljude koji su otpisani. Nuditi mladei prihvatljive
vrijednosti.
14. Religioznost u zreloj dobi
*

Zrela dob je ostala najzapostavljenije podruje u psihologijskom istraivanju.

Zrela dob ima svoje specifine karakteristike i psihosocijalnu dinamiku. Prva faza je mlada
zrela dob (nakon adolesencije) poinje rast osobne odgovornosti, ulazak u odnos s drugim
bez straha da e se izgubiti dio vlastitog identiteta (pronai balans izmeu identiteta i
partnerstva znai ljubiti). Sve vea razina osobne odgovornosti, a s druge strane tenja
spajanja vlastitog identiteta s neim drugim. Postii zrelost u ovoj fazi znai pronai balans
izmeu vlastitog identiteta i partnerstva, utapanje identiteta u dvojako ja. Ljubiti znai
shvatiti da se moj identitet nee izgubiti ulaskom u neki stvarni odnos, a stvari koje u
morati reducirati nisu bitne u odnosu na moj identitet. Srednja zrela dob (30. 50.g.)
obiljeena je stjecanjem zrelog integralnog svjetovnog nazora u kojem se moe
konzistentno donositi odluke, tu moemo donositi odreene odluke koje emo donijeti
puno lake no prije, razdoblje najvee produktivnosti za drutvo u toj fazi ovjek je najvie
produktivan, moe dati najvie za drutvo i obitelj, formira druge generacije, ljude s kojima
radi u toj dobi vi oblikujete budue narataje, imate brigu za slijedeu generaciju, ako to
nedostaje ta zrelost, javlja se osjeaj stagnacije i egocentrizma. Egocentrizam u kojem
jednostavno sve mjeri prema sebi, samo moje ja je na prvom mjestu.

Religiozni ljudi

zdravim sadrajima svoje religioznosti mogu uspjeno izbjei moguu stagnaciju i

besmisao, i to shvaanjem i usmjeravanjem vlastitog djelovanja prema produavanju
ivota i kulture i nakon svog ivota, to je Bog svakako namijenio ljudima, a bia koja
ispunjavaju tu svoju sudbinu ne brinu se samo za budunost svojih potomaka, ve i svih
stvorenja. Time dolazimo do konanog stupnja zrele dobi, do starosti, ija je sredinja
zadaa nai zadovoljstvo u ivotu kakav je bio, te uivati i nadahnjivati se u njegovu
svekolikom ispunjenju i postignuu. Najgore za starog ovjeka je kada vide da nisu uspjeli,
prema tome dolazi do svijesti prema umanjenoj produktivnosti, i zato je vano stjecanje
mudrosti u smislu da mlaim ljudima pokau to je bitno u ivotu. Postaju li ljudi religiozniji

u starosti? Kae autor udbenika da ne, radi se o drugaijem modelu religioznosti i on to

zove da je religioznost mladenatva i religioznost srednje dobi oznaeno takozvanom
mesijanskom religioznou koja je obiljeena (?). Mlai zreo ovjek sklon je cijeniti i
prihvatiti takvo shvaanje osobne vjere kao svoje trajno raspoloenje, jer je i sam okrenut
prema ostvarenju svojih elja i planova u budunosti. Meutim, autoritet na ovom podruju
prouavanja P. Maves utvruje, da se postupno esto neprimjetno mijenjaju raspoloenja
zrele dobi. Mladi zreo ovjek ima mesijansku religioznost, gajenje optimizma da se u
ivotu moe mnogo napraviti ve na zemlji. Odmicanjem dobi postie se stalnost,
uvruju se i stabiliziraju obveze, smanjuju se alternative i osjetljivost za odluke u
radikalno drugom smjeru; stabilnost mogu prekinuti jedno vee drutvene ili osobne krize.
Kasna zrela dob je nostalgina religioznost (stara dobra vremena). Nostalgija nije samo
vapaj za prolim vremenima, nego i izvor autentine osobne snage i reosiguranje u sve
kraoj dananjici.
15. Uloga poslunosti i autoriteta u moralnom razvoju.
* Svaka religija ima jedan odreeni moralni konsenzus, kodeks, usmeni ili pismeni,
u konanici moemo vidjeti da moral ima svoje izvorite najee u religiji, ona je vrlo
bliska s moralom. Svaka religija ima svoj dekalog. Iznevjeriti taj dekalog je grijeh. Svi
kodeksi reguliraju dvojaku stvarnost, odnos ovjeka prema boanstvu i odnos ovjeka
prema ovjeku. Iznevjeriti zapovijed znai poiniti prekraj, poiniti grijeh kako osobni tako
drutveni i zbog toga snositi posljedice kako osobne tako i drutvene, ali i osjeati krivnju.
Razni autori i razne psihologijske kole imaju razliite pristupe i objanjenja na svom
podruju. Psiho-analitiari e upozoriti da je savjest (superego) ona snaga koja pomae da
pojedinac zadri osobnu moralnost. Ta savjest je nastala pod utjecajem roditelja i
drutvene sredine, pa je ona tako zastupnik drutva i moralni sudac ponaanja koji
spreava mogue krenje morala. Kada se raa osjeaj krivnje? Kada iznevjerimo
kvalitete. Teoretiari drutvene teorije kao Bandura i Walters otkrivaju da se moralna
naela stjeu uenjem po modelu i imitaciji. Roditelji i drugi za dijete vani odrasli njegovi
su glavni modeli, uzori. Djeca od autoriteta (emocionalno bliskih) ue ponaanje koje treba
prihvatiti, u kontekstu nagrade i kazne. Roditelji, koji verbalno obrazlau razloge svoga
slaganja ili neslaganja s odreenim ponaanjem djece, na zdrav nain pomau djeci da
shvate to se od njih oekuje i da budu svjesni posljedica svojih ina. Suviak kontrole i
roditeljska agresivnost produciraju antidrutveno i agresivno ponaanje. Djeca iz tople
obiteljske sredine, u kojoj je bilo puno razumijevanja i ljubavi, a malo kanjavanja, i gdje su
sukobi rjeavani razgovorom, imat e manje problematino ponaanje. Dodatan faktor pri

odrastanju je odnos s vrnjacima, u kojima mladi trae podrku i samopotvrivanje.

Dakako, i odnos prema medijima je vaan, jer mediji su danas graditelji vrijednosti.
Spoznajno razvojna teorija moralnog razvoja (Kohlberg) pridonosi proirivanju spoznaje o
stalnom rastu i razvoju sposobnosti moralnog prosuivanja. Kohlberg kae da se moralni
razvoj odvija kroz 3 stupnja:
1. Pred-moralna ili pretkonvencionalna razina sposobnosti prosuivanja nastupa oko
etvrte-pete godine ivota. Prosuivanja i zakljuci u prvom stupnju tog razdoblja donose
se na temelju izbjegavanja kazne ili dobivanja nagrade, a u drugom na temelju
naizmjeninosti uini ti meni, uinim ja tebi ili zadovoljavanjem osobnih potreba.
2. Konvencionalna razina poinje izmeu osme i desete godine. Moralni sudovi donose
se na temelju ugaanja drugima (cilj je biti dobar deko i dobra cura), u prvom stupnju
prvenstveno izbjegavajui njihov kriticizam, a u drugom respektirajui autoritet i potujui
zakone samo zato to su zakoni.
3. Postkonvencionalna ili naelna razina poinje obino oko petnaeste godine. Temelji
se u prvom stupnju na osobnim pravima i standardima koji vrijede za cijelo drutvo, a u
drugome na osnovici etikih principa kao to su pravda, jednakost, temeljna ljudska prava i
potivanje ljudskog dostojanstva. Tu se pojavljuju naela nezavisno od autoriteta ljudi koji
ih zastupaju.
Kohlberg objanjava da je glavno sredstvo za oblikovanje moralnih naela ono to se
naziva prihvaanje uloge. Roditelji najbolje mogu pomoi taj razvoj budu li poticali svoju
djecu na samostalno prihvaanje razliitih uloga i odgovornosti, da bi tako bila izloena to
veem broju pogleda na ivot koji e ih nukati da upotpunjuju ili ak mijenjaju svoje
stavove, ali i da stjeu nove. Dobro je i najsigurnije stvari preispitivati i bacati na njih
uvijek novo svjetlo s mladenakih stajalita. Takav kritiki stav pridonosi moralnom i
intelektualnom razvoju mladih. Dolazi do intelektualnog dozrijevanja, samosvijesti,
oblikovanje slike o samom sebi, dolazi do mladenakog egocentrizam. Posljednji stupanj
intelektualnog razvoja, nazvan stupanj formalnih operacija. Njegovo postizanje omoguava
mladima da steknu svestranije pojmove o svijetu oko sebe, da otkriju nova i alternativna
rjeenja problema, te da osjete snanu emocionalnu privrenost apstraktnim idejama,
kreativnosti, intenzivnim vjerskim osjeajima i svim vrednotama. Drugim rijeima, ne
moemo nipoto oekivati od svih mladih, a ni od svih odraslih, da budu sposobni donositi
ispravne moralne sudove. Spomenuli smo kako je Erikson upozorio da mladenake godine
vrijeme kada se integracijom mnogih vidova linosti dolazi do suvisle i snane svijesti o
svome ja, do svoga identiteta. Mladi trae odgovore i objanjenja za sve oko sebe,
ukljuujui pitanja istine, pravde, ljepote i dobra. Osobe sa slabijom snagom svoga ja

manje pokuavaju i riskiraju, a lake i nekritinije podlijeu zahtjevima oko sebe, pa i

nezdravima.
Poslunost autoritetu
Poslunost je pojam koji je vrlo esto predvien u prouavanjima socijalne
psihologije, iako se bez poznavanja njezine uloge ne moe razumjeti vaan dio ljudskog
djelovanja i ponaanja. Odreeni sustavi poslunosti autoritetu svakako su potreba
zajednikog ivota, ali ovdje govorimo o fenomenu nemoralnih naredaba podlonicima s
pozicija autoriteta i vlasti. ini se da ono to ovjek nikada ne bi uinio sam po sebi, na
zapovijed odreenog autoriteta ini bez veeg oklijevanja. Zli primjeri su ratovi, srboetnika agresija, psihologija mase; zlo se ee ini u ime zakona i poslunosti, nego u
ime bezakonja! Posljedice toga su: Vie odgovornost vlasti nego sebi, nekritiko
podlijeganje autoritetima, aktivnije destrukcije lake je pod utjecajem autoriteta, obian
ovjek esto postaje zloinac, nevjerojatno brzo stjecanje vlastite odgovornosti, veina
ljudi osjea savjest, ali nema hrabrosti odbiti autoritet.
16. Odnos religioznosti i duevnog zdravlja.
* Veliki interes za odnos religije i duevnog zdravlja. Krenut emo od W. Jamesa
koji kae da religioznost pridaje duevnom zdravlju,postoje 2 tipa religioznosti jer postoji 2
tipa linosti. Uz prvi tip, zdravi tip, on spominje i melankolinu religioznost, a koja je
vezana uz psihopatologiju i koja je u biti oznaena radikalnim pesimizmom. On tvrdi da do
potonje religioznosti dovodi, predisponira je, ovjekova neurotska graa, a to znai da
ovjek svojom neurozom oboji i svoju religioznost.Prihvaanje vjere je vraanje i
ponavljanje Edipova kompleksa i podinjavanje volji novog oca, tj. Boga-oca. Religioznost
je zapravo prisilna neuroza ovjeanstva. Jung kae da je religioznost pretpostavka za
duevno zdravlje. ovjek treba ope ideje koje e davati smisao njegovu ivotu. Ima
nekoliko tj. sedam definicija duevnog zdravlja:
1. Odsutnost duevne bolesti tko ne pokazuje nikakve psihopatoloke simptome
bolesti koji su navedeni u DSM taj je duevno zdrav i normalan.
2. Primjereno drutveno ponaanje bez obzira na ovisnost ove definicije u razliitoj
kulturi primjereno ponaanje pripada vaeim duevnim zdravljem. Koncept je preuzet od
biheviorista.
3. Sloboda od tjeskobe, krivnje, konflikata to su faktori koji najvie spreavaju
ovjekove sposobnosti ljubiti i raditi. Koncept je preuzet iz Freudova psihoanalitikog
shvaanja.
4. Osobna kompetencija i sposobnosti samokontrole, nasuprot stalnoj bespomonosti

i nedostatku samokontrole, kao pokazateljima duevne bolesti. Koncept je preuzet iz

novije motivacijske psihologije.
5. Prihvaanje samog sebe i sposobnost samoostvarivanja: prihvaanje samog sebe
stoji u sukladnosti s vlastitom i idealnom slikom o samom sebi, te u sukladnosti ravnotee
svoga ja i svijeta oko nas. Koncept je preuzet od Rogersa.
6. Integritet linosti smatra se da duevno zdravlje lini pravilna hijerarhijska struktura
psihofizikih sustava linosti, koji su integrirani u jednu dominirajuu cjelinu. Koncept je
prihvaen od Allporta.
7. Otvorenost za nove informacije tko otvoreno i fleksibilno reagira na novo smatra se
psihiki znatno zdravijim nego onaj tko je u tome rigidan i duhovno zatvoren. Koncept je
preuzet od dijela socijalnih psihologa.
Nakon toga postupkom meta-analize doli do est skala operativnih koncepata
religioznosti:
1. Pripadnost nasuprot nepripadnosti odreenoj religiji
2. estoa sudjelovanja u liturgiji
3. Izjavljeni interes za religiju
4. Stupanj jaine religioznog stava
5. Stupanj jaine religioznih vrednota
6. Stupanj jaine ortodoksnog (=nasljedovanje svih normi, stavova, vjerovanja koje
zastupa njegovo vjerovanje) religioznog vjerovanja
Intrinzina religioznost i pobonost vodi prema osloboenju od tjeskobe, krivnje i prema
osobnoj kompetenciji, s druge strane istraivanja pokazuju kako su redovito ljudi koji imaju
naglaenu intrinzinu religioznost imaju manju fleksibilnost glede vjerovanja i glede
tolerancije tueg vjerovanja. Ekstrinzina religioznost ima negativan odnos prema
duevnom zdravlju. Traganje za religioznou ima najbolju pozitivnu korelaciju s
kategorijama Otvorenost za nove informacije i sposobnosti prilagodbe novim iskustvima,
Osobna kompetencija i samo-kontroliranje, te Prihvaanje samog sebe i sposobnosti
samo-ostvarivanja.
17. Religioznost kao svagdanja i terapijska pomo.
* Religioznost ima viestruku funkciju, barem u ovoj domeni moemo ju promatrati
kao psiholoku pomo u svagdanjem ivotu. Na religiju i religioznost esto nailazimo kao
na element pomou kojeg ovjek svladava krize, tekoe i svoje strahom ispunjene teke
situacije. Religioznost pomae u traenju ivotnog smisla, i svakako religioznost daje
jednu odreenu nadu. Religioznost esto slui za unutranju obradu problema

(suoavanje), ali i s drutveno uvjetovanim ponaanjem (smrt djeteta ili branog druga).
Kod zdravo religioznih ljudi loe stvari se prihvaaju kao Boja volja. Religioznost je
znaajna pomo u socijalizaciji i integraciji u drutvo (pogotovo kod psihiki labilnim
osobama). Osim etikog sustava za socijalnost i unutarnju izgradnju religioznost nam
pomae i u metaetiki, metafiziki, eshatoloki (Boja ljubav, vjeni ivot i sl.) utjee na
samokontrolu. religioznost zacrtava i daje odreenu samokontrolu.Dakle, moramo rei da
je socioloki obrazac jako vaan. Unutar religioznih sustava tolerira se odreena
abnormalnost (glosalija, sindrom sktupula). Problem je kad religija pojedincu postaje
iskljuivo terapija. Religijska skupina bi uvijek morala biti tolerantnija, otvorenija. Mnogi
ljudi nisu krivi to su se nali u takvoj situaciji i onda ih moramo prihvaati kao takve, no
ukoliko to teti zajednici to ne treba onda tolerirati. Zadaa religijske zajednice jest da te
osobe primi, ali istovremeno da pomogne ovjeku da shvati da neto u njemu nije uredu.
Spomenuti emo da u krilu veine religijskih sustava nalazimo prihvaanje odreenih
abnormalnosti koji inae u svjetovnoj kulturi i civilizaciji nisu prihvaeni. Navodimo dva
primjera.

Psiholozi na ovom podruju znaju najprije spomenuti fenomen govorenja

jezika (glosalija), koji se dovodi u vezu sa psihopatolokim simptomima. Zanimljiv je

podatak da je tu pojavu najee potrebno jako bavljenje unutarnjim

konfliktima i

duevnim potresenostima, te da je oko 85% glosalista prolo kroz snane krize straha.
Ono to zauuje strunjake svakako je injenica da su glosalisti u obinom ivotu
normalni i neupadljivi, ali jesu pasivni, sugestibilni i obino zavisni od duhovnog autoriteta.
Jedna od oito neurotskih ne-normalnosti je i tzv. Sindrom skrupula. Obino se pojavljuje
u dvije forme. Prva je, stalan strah da ne uini neto krivo, a druga je, trajno prisilno
sumnjanje, u kojem se prisilnim ispunjavanjem rituala i propisa otklanja strah. Kod ovakvih
osoba nalazimo slabu sliku o sebi s osjeajima krivnje, povezanu s pojmom strogog Boga
koji kanjava. Za ispovijed je najprikladniji naziv za sakrament pomirenja ili pokora, i kako
svjedoi kranska praksa pokazuju da upravo meu katolicima razmjerno ima najmanje
psihikih potekoa i mnogi strunjaci shvaaju da je to zapravo zahvaljujui fenomenu
ispovijedi. S psiholoke strane ispovijed ima svoju terapeutsku upotrebu. Religija i s njom
povezana religioznost bi ipak morala biti tolerantnija prema ljudima koji imaju psihike
poremeaje. Sakrament pomirenja ima terapeutsku ulogu, meu katolicima, najmanje
psihikih oboljenja, pretpostavljaju strunjaci da je to upravo zbog sakramenta pomirenja,
jer ovjeka oslobaa od taloenja osjeaja krivnje.
18. Odnos religioznosti i kriminaliteta.
* Odnos religioznosti i kriminala. Naizgled dvije nespojive stvarnosti. Ovdje autor to

nije obradio ovo pitanje, i mislim da bi barem u Hrvatskoj trebalo uzeti istraivanje odnos
religioznosti i kriminala. Vi danas imate kriminalce u bijelim rukavicama. Postoje odreeni
zajedniki elementi u razvoju kako religioznosti tako i kriminalitetu to su utjecaj
socijalizacije, i takoer oba fenomena povezani su sa strukturom linosti. Ta dva fenomena
najee stoje u dijametralno suprotnom odnosu i meusobno se iskljuuju. Uzmemo li
definiciju kriminaliteta to je onda ruenje moralnih i zakonskih normi za koje se vjera
zauzima. Odnos religije i kriminala esto moemo vidjeti da je znaajan u sferi izdravanja
kazne (prihvaanje krivnje, resocijalizacija, promjena stavova). Veliko je pitanje popravljaju
li nai zatvori ljude, ili je to centralizirana osveta. Svrha zatvora jest prvenstveno
preodgojiti, a ne osveta. Meutim, na problem jest taj to mislimo da smo u sferi NZ, da
ne bi vladao kaos uspostavljaju se odreeni zahtjevi, drava na sebe preuzima ulogu
osvetnika, puno ee nego ulogu da tog ovjeka predodgoji. Religija je osobni odnos s
Bogom, socijalna funkcija i moralna funkcija su kao jedna cjelina. Mi religiju svodimo na
moralnost i to je osiromaenje religioznosti. Prema tome osnovno obiljeje kriminala jest:
krenje legalnosti, ali i devijantno (izvitopereno) ponaanje. Kriminal je iroko gledano
tetno ponaanje za drutvo koje podlijee sankcijama. Povezanost normativni i
religioznost. Religioznost i kriminal su najee produkti socijalnosti. Eysenc (Ejsnek) tvrdi
da je kriminal uroen, smatra da se kriminal stjee socijalizacijom i uskom vezom s njom.
Dakle, kriminalitet je manjak odgoja, dezorijentacija, negativan utjecaj. Do kriminalnog
ponaanja se dolazi najprije djetinjstvo, manjak odgoja, dezorijentacija na ljestvici
vrijednosti, negativan utjecaj okoline, kako obitelji tako i ire okoline u kojem dijete odrasta.
Korelacija religioznosti i kriminala, nisu istraivana ali postoje: vrlo visoka negativna
korelacija i obrnuta proporcionalnost. U vrlo visokom postotku kod kanjenika se istie
nedostatak vjerskog odgoja, znanja, prakse, molitve i religioznog iskustva. injenica je da
je bilo kakav vjerski odgoj bolji nego ikakav. Vano je za zapamtiti da kanjenici imaju
manjkavu strukturu religioznosti, no vanjsko izricanje religioznosti ne mora znaiti da je
unutarnji religiozni stav kriminalca isti takav. Znanstveni pristup, dva su bitna elementa
kod razvoja i disponiranosti kriminalnog ponaanja: Djetinjstvo I Savjest.
Kod zatvorenika su oba elementa ili zaputena ili teko oteena. Posljedice toga su
visoka krimogenost, nestabilnost, nedostatak emocija, abulinost (nedostatak volje),
agresivnost, sklonost opijatima. Kasnija socijalizacija i loe drutvo ovu disponiranost
samo poveavaju. Savjest, opet djetinjstvo u sluaju zaputanja djeteta savjest e ostati
neizgraena i rudimentarna. Posljedice su egocentrizam, nedostatak osjeaja krivnje,
odbijanje drutvenih normi i reda. Mogunost promjene, to je uspostavljanje odnosa
povjerenja. Pastoralna prilika zatvorski duobrinik je najei traeni partner za

razgovor.

Zatvorsko duobrinitvo je toka doticaja religioznosti i kriminala. Pravi

pastoralni izazov biti e pastoral starih osoba. Druga povlatena skupina jest pastoral
zatvorenika, i gotovo etvrtina u konstantnom radu s duobrinikom pokazuje susrete i
naznake sa svetim. Mogli bismo zakljuiti da religioznost i kriminalitet upuuju jedno na
drugo, i religioznost i kriminalitet povezani su s psiholokim uvstvima. Osobe koje su
visoko religiozno motivirane, onda su one visoko motivirane i u humanom radu.
19. Psihologija duebrinitva.
* Vana uloga te psihologije je jer se namee u odreenim kriznim situacijama,
skupinama. Korijen je kriza identiteta, ona raa dezorijentaciju, ona raa onda stres, a
stres raa psiholoko optereenje. Danas su ljudi sve vie i vie psiholoki optereene.
Ovdje vidimo jednu veliku ansu Crkve da se nametne kao moralna nada da se nametne
ljudima, jer u pitanju je ovjek, mo Crkve je u injenici da ovjeka moete izvui iz mase,
ona vie nije realna, kao to je bila s poetka moderne, masa danas postaje virtualna,
bezimena, poevi od male djece. Koliko god mediji bili glasni protiv Crkve, jo uvijek ih je
strah od nedjeljne propovijedi svakog upnika, jer je upnik slobodan. Zadatak Crkve je
izvui pojedinca iz mase i to je mo Crkve. Da bi stvorili neki individuum onda moramo
imati snani svoj vlastiti individuum. Sv. Augustin se naziva prvi moderni psiholog, prije
razvoja psihologije. Kod nas je Antun Trstenjak je izdao pastoralnu psihologiju. Vano je
da koliko god u nekom odreenom terapijskom kontekstu upuujemo pacijenta sve je u
njemu, a ne u vama. U katolikom pastoralnom savjetovalitu vano je imati dekret. Prema
tome odgovornost duobrinika i njihova snana zadaa jest to oni prema njemu
doivljavaju Boga. Ljudi esto Boga doivljavaju preko duobrinika, sveenika,
vjerouitelja i sl. Takoer, vano je to se tie toga pastoralno-psiholoka izobrazba, barem
imati na umu elemente ope psihologije, o ljudskoj linosti, motivaciji. Moramo imati na
umu religioznu izraenost, vana je pastoralna mudrost. Prouiti sebe, raistiti sa sobom,
a onda upoznati ljude. Najvie to moe tetiti u duobrinitvo je povrnost, neznanje,
nestrunost, ne smijemo ljude stavljati u kalupe. Ovo je itava mala nauka, i ispada da
nitko ne moe postii neku nauku. Iako ste teolozi, ljudi e traiti psiholoko miljenje.
20. Ekleziogene neuroze : definicija, simptomi suvremenog drutva, neurotini
simptomi kod vjernika.
* Ekleziogene neuroze bile bi neuroze uzrokovane crkvenom institucijom, ili nekim
odreenim vjerskim autoritetom. Psihoanaliza i psihoanalitika teorija rei e da je uzrok
ekleziogenih neuroza est i da se radi o konfliktu izmeu onoga to elim biti i s druge

strane ono to mi roditelj namee to je psihoanalitika teorija, najei uzrok psihikih

stanja. Takoer, radi se o jednom neistraenom podruju, neuroza je bolest kod koje
nastaju psihike smetnje, a da nije mogue utvrditi promjene na ivcima ili organizmu. Kod
neuroza se uglavnom misli na psihike poremeaje, kojima je uzrok patoloki strah koji
moe biti vidljiv ili skriven, i taj strah uvjetuje niz reakcija koje opet rezultiraju jednim
odreenim vidom psihopatolokog ponaanja (najblai oblik neuroze su fobije, ovjek se
boji pauka.) Osim straha esto ide i osjeaj depresije, naravno da se neuroza manifestira
razliito-ovisno o psihikoj strukturi linosti, takoer, stalni izvor neuroza dovodi do
psiholokih, patolokih poremeaja. (Fobija pauka, razliit je osjeaj kada vidite pauka
jednom mjeseno kada pogledate u indeks ili crkvenu krabicu ). Kod neuroza se najee
ne gubi osjeaj prema realnosti, osobe nisu sklone razvijanju daljnjih psihikih
poremeaja, i uvijek ostaje to ja kao ja. Kod neuroza je prisutna varijabilnost duevnih
stanja i moe oscilirati ak od jednog do drugog patolokog fenomena. Mora se rei da
prisutnost neurotinih simptoma danas je prepoznatljiv, rije je o ponaanju veeg broja
ljudi kada govorimo o neurotinim simptoma drutva, koje prijei stanje opeg zadovoljstva
stanja pojedine drutvene skupine. Moemo rei da neurotina stanja u drutvu nanose
velike tete i tegobe i pojedincu i obitelji. Institucije su trebale biti zabrinute ako doe do
neurotine situacije, one su tu da bi maximizirale ope duevno stanje zajednice. Stres je
trajna izloenost naporu da se ispune oekivanja, a osjeaj krivnje je krivi odnos
samoprocjene vlastite linosti. Primjeuje se da se u nekom zanemarivom postupku da je
neurotinost ea kod ena nego kod mukaraca, ali da i raste pod veim postotkom kod
ena. Meu poznatijim neurotinim simptomima dananjeg drutva, a to su: stres i osjeaj
krivnje. Neurotini simptomi uzrokovani stresom javlja se kada pojedinac osjeti da ne
moe ispunjavati zahtjeve okoline, obitelji. Kako se ljudi brane od stresa, odlaskom u
crkvu. Stres uzrokuje jedne odreene smetnje, krivu religioznost. Drugi neurotini simptom
dananjeg drutva je osjeaj krivnje, prisutan u suvremenom drutvu, slian je stresu,
esto proizvodi stres, s tim da je osjeaj krivnje razliit u jednom elementu, osjeaj krivnje
je kada doe do krivog odnosa samoprocjene vlastite linosti. ovjek ima lou sliku o sebi
koju su mu roditelji nametnuli i samim inom ili konfliktu dogaa se ekspresija, taj osjeaj
krivnje se pokuava eliminirati. Kad pojedinac shvati da njegovo ponaanje nije u skladu s
moralnim vrednotama koje su mu nametnuli njegovi autoriteti. Svi pokazatelji pokazuju
kako religioznost pozitivno djeluje na ljudsku psihu, da pomae eliminaciji patolokim
poremeajima. Kranstvo moe doprinijeti umanjenju stresa i osjeaja krivnje. Najei
uzrok neurotinih simptoma kod vjernika jest nezrela religioznost pogotovo s izrazitim
osjeajem krivnje. Najea komponenta nezrele religioznosti je kriva slika Boga, uzrok

tome je esto krivi odgoj gdje se Boga neprestano prikazuje kao Boga koji kanjava, koji
ne oprata, mladim ljudima i djeci se neprestano stavlja pred njih to sve moraju uiniti da
bi Boga usreili, da bi bio zadovoljan, esto podravanje praznovjerja, nesigurnost u vjeri,
pa kad sam nesiguran udri po strogoi i autoritetu, sve u svemu prisutnost ovih
komponenata moe dovesti do odreenih neurotinih simptoma koje zovemo ekleziogene
neuroze.
21. Uzroci i vrste ekelziogenih neuroza.
*Djeca koja nisu imala ljubav u obitelji imaju esto potrebe u partneru trai roditelja,
koji bi ih vodili kroz ivot, strah da bi mogao biti naputen, sam, patoloka mo da
kontrolira sebe i drugih, pogotovo na vjerskom podruju. esto se raa jo jedan
poremeaj, a to je skrupuloznost, skrupulozna savjest, stanje u kojem ovjek u svemu vidi
da uvrijedi Boga. Drugi ekstrem su laksisti da nita nije grijeh. Dodatan problem je kako
takvim osobama pomoi? Jako teko, jer ne postoji veliki broj obuenih psihologa.
Umjesto da se shvati da je ideal da bi sluio da bismo se mogli pribliiti, mi ljudima trpamo
osjeaj krivnje, i kod ljudi se ne doivljava Boja milost, ve se boga doivljava kao sudca.
Razmjerno veliki broj koji borave u ustanovama poput sjemenita, odgojnih ustanova
veinom izlaze normalni. Jedan dio sveenika koje su otile u spolne devijacije, bili su
iznimno duhovni. Ekleziogene neuroze ponajprije su posljedica pseudo kranskog
odgoja, krutog zakona i propisa, dogaa se to da religioznost umjesto da bude ona koja
e nam dati sreu, nai duevni mir ona zbog tog pseudo kranskog odgoja postaje
optereenje, opasnost za duhovno zdravlje, strah od religioznosti. Stalne prijetnje kazni,
sustavi prepunih zakona, kazni, ili jednostavno religijska zajednica koja se slui ucjenama,
koja dominira nad pojedincem, prava je pozicija za nastanak jedne odreene neuroze.
Ekleziogene neuroze znaju prouzrokovati i sami vjerski slubenici koji svojim
propovijedima stalno pokazuju pogreke, koje se vie ili manje odnose na sve prisutnike.
Postoje nae neke mikro-etike zasade, imate mjesta gdje je psovka puno normalnija
nego dalje, i ako sada doe neki propovjednik, i uporno ukazuje na to, oni znaju da je to
loe, no potrebna je pastoralna mudrost, osjea ovjek da to nije naravno dobro, problem
je tu jer se esto takvi moralni propovjednici polaze od vlastitih nedostataka. Visoko
moraliziranje moe dovesti da se normalan ovjek osjea nenormalno, pone se teiti
savrenstvu. ovjek se pone baviti svojim propustima, osjea se kao bezvrijednim.
Vjernici koji onda ne ostvare taj cilj, poinje osjeati krivnju, ili negirati svoje nesavreno
ponaanje. Onaj koji poinje osjeati krivnju i onaj koji sam sebe uvjeri da nije sagrijeio u
posljednjih dvadeset godina obojica imaju velikih izgleda za neurotine simptome. est

uzrok ekleziogenih neuroza moe biti pogreno shvaanje vjerskih zakona. Neke od
moralnih kreposti, kao to je npr. poniznost, takoer mogu utjecati na ponaanje koje se u
velikoj mjeri ne razlikuje od osjeaja inferiornosti. Davanje prednosti drugomu ispred sebe,
prepoznavanje vlastite grjenosti, percepcija udaljenosti izmeu ovjeka i Boga sve su to
aspekti poniznosti i svi su prilino bliski aspektima osjeaja inferiornosti. Ponizno
ponaanje zbog osjeaja inferiornosti nije bitno drugaije od poniznoga ponaanja zbog
ponosa (mogu biti ponizniji od tebe). Sam je Freud drao da je teko razluiti osjeaj
inferiornosti od osjeaja krivnje. Zapravo osjeaji krivnje znae neurotine simptome. Kada
crkveni ljudi veliaju poniznost, a da pritom ne naglase granicu izmeu poniznosti i
osjeaja inferiornosti, bez naglaavanja vrijednosti ljudske osobe u Bojim oima, onda oni
zapravo potiu neuroze kod svojih vjernika. Jo jedna kategorija obraenici, kod njih ne
treba biti oprezan, nego im pomagati, obraenik se oduevi i dogodi se nepoznavanje
dovoljno aspekata kranske vjere i to moe dovesti do ekleziogenih neuroza. Obraenici
su oni koji su zaljubljeni u Boga, ali u koji dio Boje egzistencije, onaj dio koji njemu treba,
oni su zaljubljeni u onaj dio Boje egzistencije koji je njima pomogao, kasnije kada
upoznajete Boga vidite da ima i drugih elemenata, koje vam se manje ili vie sviaju,
prihvaanjem svih tih elemenata dolazi do ljubavi. Temeljni element ekleziogenih neuroza
nalazi se kod nezrele religioznosti. Danas govorimo o psihopatolokim oblicima
religioznosti, radi se o nekoliko tipova religioznosti koje moemo oznaiti kao neurotinu
religioznost, kao pogrenu religioznost:
1. Ovisna religioznost kod te osobe je nejasan odnos s samim sobom. Takve su osobe
nestabilne u vjeri, esto su dezorijentirane, kontradiktorne u ponaanju, kada treba
preuzeti odgovornost, nemaju petlje nego trae pomo od drugih. Takve osobe emo
prepoznati po neprestanom traenju svemonog autoriteta. Neprestano traenje Boga koji
je svemoan ili traenje duhovnog vou koji e mu neprestano rjeavati njegove probleme,
jer ih ne moe sam rijeiti. Poseban problem je da takve osobe privlai religija jer je ona
odreena moralna vertikala, i takve osobe kada imaju ovisnu religioznost onda se oni kae
za tog duhovnog vou jo pogotovo ako je on vei autoritet. Problem je to takva osoba ne
moe sebe definirati, i trai snaan ego i onda to trai u crkvi.
2. Religioznost koja nagrauje takvi tipovi religiju rabe kao sredstvo za rjeavanje
vlastitih problema. Za ostvarenje dobiti, materijalne, duhovnih. Za obranu od neugodnih
situacija, za njih je jako bitna izvanjska forma, Boga prizivaju samo u sluaju nude, kada
im je potreban. Religioznost je svojevrsna banka koja prua zadovoljtinu neurotinim
potrebama, ona je za njih obrambeni plat. Takvi ljudi imaju odreene tegobe i strah i onda
se obraa Bogu, stvara oko sebe neki plat, i u sluaju da mu neto treba onda e oekuje

neto od Boga tj. to je ono dam-da.

3. Zamjenska religioznost takvom tipu religioznosti svojstveno je slijedee, nisu
sposobni za komunikaciju s drugima i onda tu komunikaciju komponira u zajednici,
neurotik koji ima to obiljeje se moe identificirati s drugim. Nesposoban je komunicirati s
ostalim svijetom onda se nalazi u takvoj skupini. Takve osobe imaju egzistenciju leptira,
sad mi ovo ne valja idem u ovu skupinu, sad mi to ne valja idem dalje i tako stalno.
4. Religioznost iz straha odnos prema boanstvu jest dvojak, to je boanstvo je Numen
Fascinones et numen tremendum. Dogaa se da takve osobe Boga doivljavaju samo kao
Boga koji prijeti, koji je strai, takve osobe prema Bogu gaje strah, oni misle im sam neto
sagrijeio mene e kazna stii. Stalno promatramo, sve to nam se loe dogodi, takve
osobe odmah poinju promatrati kao Boju kaznu. Ovu vrstu religioznosti karakterizira
legalistiko ponaanje (ako inim sve po zakonu onda su manje anse da sagrijeim).
Osobe koji imaju takvu religioznost biti e legalisti, takve osobe njeguju pobonost koja
stalno radi neke magine ine kojima je cilj zadobiti oprotenje. Smisao magije je
slijedee: podvrgnuti boanstvo pod svoju volju.
5. Mazohistika religioznost mazohisti su psihoafektivno gledano nezrele osobe, oni
su oni koji se samoozljeuju, pa moe doi i do tolike mjere da se i fiziki ozljedi. Mazohist
je progonjen patolokim, okrutnim mislima, mislima koji ga tjeraju da sam sebe kanjava,
poniava. Neurotini mazohist naginje ponienju, neuspjehom, stalno ima potrebu da
zadovoljtinu stekne patnjom. Odnos prema Bogu kod mazohista je okarakteriziran
krajnjom podreenou (ja sam nedosljedan...). esto je to mazohistiko uivanje
povezano s obrambenom reakcijom, oni tim svojim mazohistikim inom manipulirati time
da manipulira svetim. Samooptuivanje, primjerena kazna, ono sveeniku kau dajte mi
veliku pokoru.
6. Hipomanina religioznost hipomanija je odreena uzbudljivost ne visokog stupnja.
Takvi tipovi sebi daju prava na karizmatine voe, sebe smatraju izabranima, radi se o
svojevrsnoj narcisoidnoj hipomaninosti svojega ega. Dogaa se hipomanija u kojoj se
odnos izmeu elje i realnosti postaju vrlo konfuzni. esto je nedostatak zdrav odnos
izmeu elje i realnosti. Netolerantni su prema nevjernicima, ili pripadnicima drugih religija.
esto se takvi ljudi odaju razliitim religijskim seansama da bi postigli to veu razinu
religioznosti.
7. Opsesivna religioznost opsjednutost vjerom. Opsesija je patoloka ideja, koja se
namee pojedincu i pojedinac ih se ne moe osloboditi, zbog njih osjea opstojnost i
napetost. Takve osobe su problematine jer one vide problem tamo gdje ga nitko ne vidi.
Kad se to prebaci na religioznost opsesivne osobe imaju fiksne ideje, nekontrolirane su,

abnormalne informacije, imaju nedovrene ideje. Dakle, takve osobe pokazuju neka
optereenja stalno osjeaju tjeskobu, napetost, neprestana potreba da trai neprijatelja za
svoju vjeru. Kao jedan od negativnih priroda opsesivnosti moemo iznijeti mehaniku
molitvu. Opsesivni ljudi su ljudi bez nade, jer ne mogu prebaciti objekt svog nadanja u
budunost. Patoloka opsesija dogaa se kada osoba neprestano ima bogohulne misli za
vrijeme molitve.
8. Skrupuloznost pripada u podruje opsesivnosti, osoba kontinuirano odlazi na
ispovijed, kako bi se oslobodila grijeha, i to traje jako kratko. Bolesna opsjednutost
grijehom. Skrupuloznost moe doi u nekoliko faza.
9. Svjesni neurotini ateizam ne elimo ateizam svesti na neurozu. Ako postoje
neurotini vjernici postoje i neurotini nevjernici. Tu se radi o osobama koje su kao ateisti
svjesni, ali podloga je neraien odnos izmeu boanskog autoriteta. Vrlo esto je uzrok
injenica da nije nadvladan konflikt s roditeljem kao nositeljem vjerskog autoriteta. esto je
kod ateista najivlji osjeaj za boanstvom.
10. Nesvjesni neurotini ateizam neplodna religioznost, neka vrsta konflikta izmeu
stavova i stvarnog ponaanja, svjesno vjerujem, meutim, na nesvjesnoj razini taj ovjek
ne pokazuje religiozno ponaanje. Takve osobe stalno imaju potrebu preispitivati.
11. Neurotino vjersko obraenje pojedina obraenja ne moraju imati vjerske motive,
iako e se izraavati vjernikim simbolima, treba uvidjeti psiholoku strukturu ovjeka koji
se obratio. esto obraenici nemaju stabilnost, na samim poetcima imaju ovisnu
religioznost.
22. Psihopatoloki stilovi i mogunost pastoralnog odgovora na simptome.
* Osobe svojim nereligioznim neurozama pridaju vjerski smisao, najee se tu
pojavljuje i ekleziogena neuroza.
1. Histerini stil karakteristika histerika da se uvijek odraava emocijalno. im vidi da
nije u centru panje, osvrtat e panju na sebe, ljutiti e se na ljude za koje smatraju da
moraju pridati neku panju. Te su osobe podloene sugestijama, relativno su pasivne, pa
izgleda da su svjesne stanja stvari, no u njima kuha. Osobe s histerinim karakteristikama
najee se lijepe s neuobiajenim oblicima religioznog izraavanja, prakticiranje
posebnog oblika religioznosti, bizarni oblici religioznog ponaanja. Za njih nisu vana
doktrinalna pitanja, za njih je vano da te Bog voli, da je to prekrasno. Takve se osobe ne
obaziru, ak i racionalno da ponu sumnjati kau da je to nemogue. Takve osobe lako
ponu vjerovati u paranormalne dogaaje.
2. Opsesivni stil sasvim drugaiji karakter ovoga to smo govorili, elja za kontrolom,

savrenstvom, takve osobe su nefleksibilne po moralnim pitanjima, najei glagol im je

morati itd. Takve osobe s jedne strane ima potrebu premjetati problem na drugoga, a s
druge strane vidi da je u njemu problem.
3. Depresivno-mazohistiki stil depresivne osobe esto izraavaju osjeaj manje
vrijednosti, zlo u sebi, moe odvesti do mazohizma, kad se mazohizam uvue u
religioznost, za mazohiste je patnja cijena. Mazohisti vjeruju da ih Bog voli samo ako oni
pate.
4. Narcisoidni stil redoviti znakovi patoloke narcisoidnosti su prilino jasni:
koncentriranost na sebe, nesposobnost suivljavanja s drugima, osjeaj da su posebni,
lijepi i sl. Oni misle da ime povlateno mjesto u religioznim zajednicama, da ih Bog
posebno blagoslivlja ili favorizira. Zanimljivo je da se narcisoidnost zna nametnuti na
poniavanje. Duboko u sebi narcisoidna osoba sebe mrzi i ne prihvaa. Narcisoidna
patologija moe poprimiti i oblik inferiornosti i umanjivanja vlastite vrijednosti, kao npr.
Uvjerenje da je osoba nedostojna, grena, nevoljena od Boga.
5. Paranoini stil obuhvaa sumnjiavost i manjak povjerenja, imaju osjeaj da ih stalno
netko prati i provjerava. Oni ne prihvaaju osobnu krivnju za svoje potekoe. Strunjaci
za njih znaju rei da prave muhu od slona i jako su osjetljivi, pa ak i na najmanju mrvicu
suprotstavljanja. U veini sluajeva ineligentne su osobe i najee ih zanimaju
inteligentne teme, vrlo rado se zanimaju za teologiju, politiku, istraivanje u svemiru i
slino. U religioznom kontekstu, takve osobe podravaju stavove konvencionalnoga
religioznog sustava. esto se ponaaju nekritiki prema monim i pomalo idealiziranim
moralnim autoritetima (sveenici, biskupi, papa), dok se kritiki ophode s lanovima drugih
grupa koje imaju suprotno miljenje o crkvenim autoritetima. esto su praznovjerni i
stereotipni, te esto misle da ih netko kontrolira, pa onda i oni ponu kontrolirati. Njihov
famozni proces podjele na mi i oni poprima goleme razmjere. Oni koji imaju drugaije
miljenje postaju neprijatelji koje treba napadati i pod svaku cijenu poraziti. Spremni su
braniti one u koje imaju povjerenja. Odriu se ljubavi nautrb moi i vlasti. Njihov je bog,
bog moi, a njihova privrenost njemu pokuaj je stjecanja jamstva da su jaki i sigurni u
okraju s okolnim neprijateljskim snagama.
Kada su u pitanju neurotini vjernici nije dovoljno ostati na ohrabrenjima i poticajima da se
uzdaju u vjeru i da se nadaju Bojem oprotenju. Mnogi vjernici ostaju u svome
neurotinom stanju, jer osjeaj grijeha ili krivnje, uza sva duhovna ohrabrenja, ostaje i
dalje. esto ne doivljavaju oprost i progoni ih osjeaj krivnje. Zadovoljtina (pokora) moe
biti vitalni korak prema uspostavi normalnih odnosa i sa sobom i s okolinom, korak ka
harmoniji i povjerenju, a isto tako i prilika da se utae osjeaji slabosti i neuspjeha. Crkva,

naime, nudi tradicionalnu poruku spasenja, koja donosi novu nadu i nov smisao ivota,
kao i zajednitvo vjernika. Crkva u vjernicima budi vjeru, ohrabruje ih za nove korake,
priprema ih na susret s opasnostima, sprema ih na drutvene i politike odgovornosti, ali
istodobno i dri u duhovnoj i psihikoj ravnotei, pa je stoga Crkva ili zajednica vjernika
izvanredno mjesto za skupnu terapiju. Uloga sveenika je da upuuje poruku utjehe, nade
i da daje snagu onima koji pate. sveenik moe umanjivati psihike patnje molitvom, a
posebno sugestivnim molitvama. Vjerski su obredi vjerniku zajednitvo u neemu to je
najvee i najvrjednije, zajednitvo s Bogom. Autentina vjera se ne treba bojati
psihoterapije jer i ona moe poveati stupanj vjerske zrelosti.
23. Zrela religioznost: opis, kriteriji, karakteristike.
* Moramo najprije znati to je zrelost ovjeka? Zreli ovjek je onaj koji ispravno
shvaa stvarnost, ima sposobnost pozitivnog odnosa prema ljudima, to ne znai da ne
smijemo kritizirati, takoer takva osoba razumije i prihvaa sebe, da bi razumjeli sebe
morate uiti sebe, kako se ponaam u nekim situacijama i jo najvanije prihvatiti sebe, to
znai prihvatiti se sa svojim manama, koje u pokuavati rjeavati. Za zrelost potrebna je
integracija i ravnotea vlastitih psihikih procesa, takoer i aktualizacija vlastitih
potencijala. Ukoliko ovjek ima priliku aktualizirati vlastite talente i ako to uini onda je to
zrela osoba. To su sve ciljevi, nema 100% zrele osobe, nema ovjeka koji je sve to
ostvario. Razliite su dimenzije nae osobnosti. Postavljaju nam se 2 pitanja: 1. Je li
religija sama po sebi znak zrelosti i nezrelosti? Ne postoji ovjek koji je nereligiozan, a na
to pitanje moramo rei da je religija znak zrelosti.
2. to karakterizira zrelu nasuprot nezreloj religioznosti? Religiozno zrela osoba reflektira
osobno iskustvo s objektivnim shvaanjem.
Kriteriji:
1. Ostavlja veliki prostor za rast Kad sam bio kao dijete, govorio sam kao dijete, mislio
sam kao dijete, kad sam odrastao odbacih ono djeje. Kod nas je problem jer nam ostaje
djetinja vjera.
2. Jaa urednost ivota bez zasljepljivanja religiozno zrela osoba je prvenstveno
racionalna, uravnoteena osoba. Priznajem kaotinost ali idem prema cilju.
3. Obuhvaa cijelo podruje ljudskog iskustva esto reduciramo religioznost,
individualistiku osobnost stvaramo ispred zajednitva.
4. Zrela religioznost ohrabruje slobodu pojedinca, ali ne zaboravlja odgovornost.
5. Religiozno zrela religioznost moe prihvatiti obveze, ali ne zahtijeva apsolutnost
religijska zrelost ne ovisi o onome koliko vjernik vjeruje.

Karakteristike:
Zrelog ovjeka religioznost ga nadahnjuje, a ne sputava ga. Vjeruje u dobrog Boga
koji ovjeka prihvaa i voli, a ne da ga kanjava. Vjera zrelom ovjeku nije optereenje,
nego mogunost sretnog ivota, lako nadilazi okvire vlastitih interesa. Zrela osoba Boga
shvaa kao pomo i nadu nakon smrti.
Unutarnje osobine: religiozno zrela osoba ima mjeru, uravnoteen je, temeljit, tolerantan,
strpljiv, nije nametljiv, ne moralizira. Zreo ovjek je smiren, razborit, razuman, ne zavidi, ne
omalovaava druge, posjeduje osjeaj slobode, nenavezan je. Zreo ovjek je uporan,
iskren, nije licemjeran, altruist. Nain govora: odmjereno govori i paljivo slua, ne
klevee, ne potencira mane drugih, obino istieNain postupanja s drugima; ukazuje na
dobre stvari kod drugih ljudi, nije inspektor tue moralnostiOstale osobine: religiozno
zrela osoba se brine o drutvenoj zajednici, ideje pretvara u djelo, uvijek ima neto dobro
za rei i uiniti, njegov nain ivota oituje da je vjernik, zna priznati da je pogrijeio,
ispriati se, prihvaa ljude onakvima kakvi jesu, nije zlopamtilo, nije pakostan. Zrelo
religiozna osoba na nenametljiv i originalan nain utjee na drugu osobu.